KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

SARAJEVO

ZAVRŠNI ELABORAT:

Realizam i ontologija

Student: Profesor:
Domagoj Markić Dr.sc. Pavle Mijović

Uvod
 Pojam relizma u filozofiji pojavljuje se u srednjem vijeku, i to u raspravi o
univerzalijama. Rasprava se vodila o ontološkom statusu općih pojmova. Postoje li
univerzalni pojmovi? Ako da, jesu li tjelesni ili netjelesni?1
Lako bi mogli pomisliti da su rani srednjovjekovni mislioci raspravljali o nevažnim
stvarima, da su se predavali nepotrebnom dijalektičkom raspravljanju, ali stvarnu važnost ove
rasprave vidimo tek na njezinim implikacijama u stvarni život.Na primjer, kad izreknemo sud:
hrast je drvo, određeni pojam (hrast) svrstavamo u vrstu ili rod, a očigledno je da postoji još
drugih predmeta na koje se može primjeniti isti termin (drvo). Pa možemo reći da su predmeti
izvan duha pojedninačni, a opći pojmovi univerzalni po svom karakteru što znači da opći
pojmovi ne postoje u izvanmentalnoj stvarnosti. Taj zaključak nas dovodi do toga da nastaje
velki jaz između misli i predmeta. Npr.znanstvenik svoju teoriju temelji na univerzalnim i
apstraktnim terminima i ona je stoga proizvoljna konstrukcija koja nema odnos sa stvarnosti.
Za posljedicu ovog svega imamo skepticizam.Problem se ontološkim pristupom može
postaviti ovako: Što u vanjskom svijetu odgovara univerzalnim pojmovima u duhu? I upravo
su tako razmišljali srednjovjekovni mislioci.2
Ovaj problem se pojavio i u grčkoj filozofiji, i to u vrijeme cvata grčke filozofije.
Međutim, grčki filozofi su su uspjeli izbjeći to da im se rasprava prebaci u logičko-formalne
apstrakcije, što za srednjovjekovne nije bio slučaj.3

1
Realizam
(filozofija),
Wikipedia,
http://www.hr.wi
kipedia.org/wiki/
Realizam_(filozo
fija), ac.
29.12.2013 at
5.45 PM
2
Frederick
Copelston,
Istorija filozofije,
Srednji vijek ,
Tom 2, Beograd,
BIGZ, 1999,
160-161.
3
Wilhelm
Windelband,
Povijest
filozofije, Knjiga
prva, Zagreb,
Kultura, 1956,
334.
1. Početak rasprave o univerzalijama

Logičar Porfirije, Plotinov učenik, u svome djelu Uvod u Aristotelove kategorije

postavlja pitanje: Što su pojmovi i kako oni egzistiraju? Time je želio doći do odgovora što su
to: rodovi, vrste, diferencije, svojstva i akcidencije. Međutim, ta ga pitanja dovode do
problema što su rodovi i vrste, jesu li nešto zbiljsko ili nešto zasnovano na na našim
predodžbama, jesu li odvojene od osjetilnog sadržaja ili se zasnivaju na osjetilnom području?
Porfirijev tekst na latinski prevodi Boetije.4
Boetije kritizira Porfirija govoreći kako se o tako uzvišenim stvarima ne može
raspravljati u jednom uvodu, te sam dalje razmatra problem.
Tvrdi da imamo dva načina formiranja ideja u našim mislima. Pa tako možemo
zamsiliti kentaura kao kombinaciju čovjeka i konja. Ta presodžba je lažna jer kentaur u
vanjskom svijetu ne postoji. Ili, možemo zamisliti crtu, koja isto tako ne postoji u vanjskom
svijetu, ali je ona izdvojena iz nekog tijela – apstrahirana. Kao takva ona je istinita. Boetije
zaključuje da sastavljanje (primjer kentaura) dovodi do lažnih predodžbi za razliku od
apstrahiranja koje dovodi do istinitih predodžbi. Pojmovi roda i vrste su zapravo nastali
apstrakcijom. Pojmovi roda i vrste su zapravo nastali apstrakcijom. Vrsta je pojam nastao
apstrahiranjem, npr. Ljudski rod je nastao apstrahiranjem individualnih ljudi. Pojam roda je
formiran uspoređivanjem vrsta. Dakle, rodovi i vrste jesu u individualnim stvarima, ai
zamišljeni jesu univerzalije. Boetije se tako opredijelio za aristotelovsko objašnjenje problema
univerzalija. Iako je Boetije započeo raspravu, prvo riješenje problema u srednjem vijeku nije
bilo Boetijevo, nego riješenje jednog sasvim naivnog ekstremnog realizma.5

2. Ekstremni realizam

4
Branko Bošnjak,
Povijest
filozofije, Knjiga
prva, Zagreb,
Nakladni zavod
Matice hrvatske,
1993, 488-489.
5
Frederick
Copelston,
Istorija
filozofije..., op.
cit. 161-162.
 Stajalište ekstremnog realizma je to da pojmovi roda i vrste odgovaraju
izvanmentalnoj stvarnosti koja postoji u predmetima vanjskog svijeta. Dakle, podudarnost
misli i izvanmentalnog.
Realisti su filozofirali kao logičari pretpostavljajući kako su logički i stvarni red
jednaki, parlalelni. Međutim, ne možemo ih nazvat ni potpunim logičarima jer su bili pod
utjecajem teoloških razloga.6
Najbolji primjer utjecaja teologije na realističku filozofiju je Odo de Tournai. Odo je
bio benediktinski monah, skolastičar i biskup u Combraiu od 1105., do 1106., godine.7
On je pokušao objasniti prijenos iskonskog grijeha na cijelo čovječanstvo. Prema
njegovoj teoriji ljudska je supstancija pokvarena prvm, Adamovim grijehom, te se prenosi na
sve ljude, jer je Bog stvorio samo novo svojstvo jedne postojeće supstancije.8
Postoji samo vrsta, a ljudske individue su zapravo jedno od svojstava postojeće
supstancije.

2.1. Anselmo Kanterberijski

Anselmo je srednjovjekovni filozof, jedan od osnivača skolastike. Bio je benediktinski

redovnik i biskup u Kanterberiju od 1093., do 1109. godine., a štuje se kao svetac i crkveni
naučitelj.9 Poznat je po svojim ontološkim dokazima Božje opstojnosti.
Anselmo ističe prvenstvo vjere nad razumom, te zaključuje da se prvo mora vjerovati da bi se
uopće moglo raspravljati o Svetom Pismu. Osuđuje dijalektiku, njome i nominalizam, tvrdeći
da ona dovodi do hereze.
Anselmo se ubraja u ekstremne realiste zbog zaključaka iz rasprave sa Roscelinom.
Roscelin je bio srednjovjekovni filozof, nominalist, koji je kaže da se tri Osobe u Presvetom
6
Ibid, 164.
7
Odo of Tournai,
Wikipedia,
http://en.wikipedi
a.org/wiki/Odo_o
f_Tournai, ac.
29.12.2013 at
5.45 PM
8
Frederick
Copelston, op.
cit. 164.
9
Anselmo
Cantenburyjski,
Wikipedia,
http://hr.wikipedi
a.org/wiki/Ansel
mo_Canterburyjs
ki, ac.
29.12.2013 at
5.45 PM
Trojstvu mogu označiti kao tri Boga na sonovu toga što je svako pojedinačno biće
pojedinačno. Anselmo postavlja pitanje kako Roscelin može razumijeti Trojstvo, kao zasebne
Osobe, a ujedno i jednoga Boga, kada ne može razuijeti da je mnoštvo ljudi zapravo jedan
čovjek. Interpretacija ovog pitanja bi bila da upravo kako postoji samo jedna Supstancija ili
Priroda božanstva tako postoji samo jedna supstancija u svim ljudima. Ova rasprava je dovela
do toga da je Roscelin osuđen a njegova teorija opozvana na koncilu u Soasonu, 1902.,
godine.10

2.2 Vilim od Champeauxa

Vilim je bio skolastički teolog. Studirao je u Parizu i Laonu, a zatim kod Roscelina.
Ipak, zastupao je teoriju potpuno suprotnu Roscelinovoj. O njemu znamo preko Abelarda,
njegova učenika, o kojem ćemo kasnije govoriti. Zastupao je učenje da je ista suštinska
priroda u cijelini prisutna istovremeno u svakom pojedinačnom članu vrste o kojoj je riječ.
Pojedini članovi neke vrste razlijukuju se se samo akcidentalno, a ne suštinski. Njegov
učenik, Abelard, ga kritizira, pokazujući kako takvo mišljenje vodi u panteizam, budući da je
Bog supstancija i svaka će druga supstancija biti identična s božanskom. Pod utjecajem kritike
Vilim mijenja svoju teoriju teorijom indiferencije. Teorija indiferencije glasi da su dva člana
iste vrste ista su stvar, ne suštinski nego indifernetno. U djelu Sententiae Vilim govori kako su
Petar i Pavao indiferentno ljudi, tj. sadrže ljudsku prirodu ( tako što su i jedan i drugi umni, ili
tako što su i jedan i drugi smrti), ali njihova priroda nije ista (numerički) nego slična jer su oni
zapravo dva čovjeka. Dodaje kako Božanska priroda nema veze s tom jednakošću, te da je
ona jednaka u sve tri Božanske Osobe. Ova „popraveljna“ teorija mnogo se razlikovala od
prve i zapravo je bila sličnija Abelardovoj konceptualnoj teoriji, tako da je na kraju Vilim
napustio teoriju ekstremnog realizma.11
10
Frederick
Copelston, op.
cit. 166-168.

11
William of
Champeaux,
Wikipedia,
http://en.wikipedi
a.org/wiki/Willia
m_of_Champeau
x, ac. 29.12.2013
at 5.45 PM
3. Abelardov konceptualizam

Petar Abelard bio je francuski filozof i teolog. Učitelju su mu bili nominalist Roscelin
i realist Vilim. Njegova teorija je bila nešto između ova dva učenja. 12 Imao je vlastitu školu u
Melinu, zatim u Korbeju i na kraju u Parizu. Kasnije je učio teologiju kod Anselma. 13 Jedna je
od najvažnijih ličnosti rasprave o univerzalijama.
Abelard u početku prihvaća Aristotelovu teoriju da univerzalni pojam predstavlja
samo ime, a ne stvar, te ju proširuje. Riječ ne sadržava ništa opće kao takva, nego riječ koja se
odnosi na vrstu njoj odgovarajućih predmeta koji imaju zajednička svojstva na osnovu kojih
se može i izvesti ono što je opće. Time dolazimo do toga da možemo reći da univerzalije
postoje i u samim predmetima. Međutim, to bi bilo nemoguće ako bi se dopuštalo da
univerzalije postoje u stvarim potencijalno, a ne aktualno. Univerzalije aktualno postojanje
imaju u svojstvu pojmova i odgovarajućih im riječi, termina, zahvaljujući apstrahiranju
pomoću kojeg potencijalno postojeće univerzalije u stvarima prevodimo u njihovo aktualno
pojmovno - terminološko biće.14
Usprkos dvosmislenom jeziku Abelardova teorija je skica jedne razvijenije teorije
umjerenog realizma.

4. Umjereni realizam sv. Tome

Sveti Toma Akvisnki jedan je od najvećih Crkvenih umova. Bio je talijanski

dominikanac, filozof i crkveni naučitelj. Njegovi filozofski dokazi za opstojnost Boga i danas
su aktualni.15
Toma je bio umjereni realist. Njegova teorija je najvećim djelom zasnovana na
Abelardovom konceptualizmu. On tvrdi da univerzalije nisu po sebi postojeća bića već da

12
Petar Abelard,
Wikipedia,
http://hr.wikipedi
a.org/wiki/Petar_
Abelard, ac.
29.12.2013 at
5.45 PM
13
Frederick
Copelston, op.
cit. 172-173.
14
Ka filozofiji, izbor tekstova, Wordpress, http://filozofskitekstovi.wordpress.com/2010/05/31/sholastika-posrednici-epigoni-
problem-univerzalija/, ac. 29.12.2013 at 5.45 PM
15
Sveti Toma
Akvinski,
Wikipedia,
http://hr.wikipedi
a.org/wiki/Toma_
Akvinski, ac.
29.12.2013 at
5.45 PM
postoje jedino u pojedinačnim stvarima. Npr. ljudska priroda egzistira jedino u pojedinačnom
čovjeku, i univerzalsnost ljudske prirode je rezultat apstrakcije, pa je stoga subjektivna
tvorevina. Međutim, to ne podrazumijeva lažnost univerzalnih pojmova. On svojom teorijom
poriče obe vrste ekstremnog realizma koje se do tad bile razvijene. 16

Zaključak

Realizam u filozofiji srednjeg vijeka bio je jedna od alternativa za rješenje rasprave o

univerzalijama.17 Rasprava započinje Boetijevim osvrtom na Profirijevo djelo. Realizam
zastupa mišljenje da opći pojmovi egzistiraju u stvarnosti. Najznačajniji predstavnici realizma
su Anselmo i Vilim od Champeauxa. Stav suprotan realizmu bio je nominalizam koji je tvrdio
da su univerzalije samo imena. Najistaknutiji nominalist je bio Rosocelin.
Najbolje riješenje problema univerzalija bilo je u Abelardovu konceptualizmu i, njemu
sličnom, umjerenom realizmu sv. Tome.

16
Frederick
Copelston, op.
cit. 179
17
Usp. Anto
MIŠIĆ, Riječnik
filozofskih
pojmova, Split,
Verbum, 2000.
Literatura

- Copleston, Fredrick Charles, Istorija filozofije, Tom 2, Beograd, BIGZ, 1999.

- Bošnjak, Branko, Povijest filozofije, Razvoj mišljenja u ideji cjeline, knjiga prva,
Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1993.
- Windelband, Wilhelm, Povijest filozofije, Knjiga prva, Zagreb, 1956.
- Mišić, Anto, Riječnik filozofskih pojmova, Split, 2000.
- Internet izvor Wikipedia.org
- Internet izvor Ka filozofiji, izbor tekstova, Wordpress.com