Professional Documents
Culture Documents
Iseljavanje Muslimana Crne Gore U Tursku 2 PDF
Iseljavanje Muslimana Crne Gore U Tursku 2 PDF
1
Izdavač:
Matica muslimanska Crne Gore
Za izdavača:
Dr Avdul Kurpejović
Urednik:
Osman Grgurević
Lektor:
Sreten Vujović
Tiraž:
1000 primjeraka
Štampa:
IVPE - Cetinje
2
Dr Safet Bandžović
Iseljavanje muslimana
Crne Gore u tursku
Knjiga I
ISELJAVANJE MUSLIMANSKOG
STANOVNIŠTVA CRNE GORE U
TURSKU (1877 - 1940)
Knjiga I
3
4
PREDGOVOR
Dr Avdul Kurpejović
7
8
I
ISELJAVANJE MUSLIMANSKOG
STANOVNIŠTVA IZ CRNE GORE U
OSMANSKE DIJELOVE BALKANA
(1877-1914.)
Migracije su stalni pratioci etničke, političke, kulturne i privredne
evolucije čovječanstva. Kretanje populacija: “promjena, protok i
pokret” staro je koliko i samo čovječanstvo. Pomicanja i preseljenja
stanovništva su kroz istoriju uticali na izmjene etničkih granica, kao
i na očite promjene u teritorijalnoj proširenosti pojedinih jezika i
dijalekata.1 Kada bi se istorija Balkana, piše Holm Zundhausen, pisala
iz perspektive istorije seoba, stekla bi se mnogo realnija, stvarnosti
bliža slika od one koje pružaju izobličene i ekstremno konstruisane
nacionalne istorije.2 Migracije su radikalno mijenjale demografsku
kartu balkanskog etnički nestabilnog prostora koji je zapravo “pojas
trenja”, gdje je trajno prisutan fenomen seoba, migracija, egzodusa,
preseljavanja, raseljavanja i naseljavanja. One su značajno uticale i
na profilisanje etničkih, političkih, društvenih i kulturnih odnosa.3
Počevši od kraja XIV stoljeća, u velikim migracijskim pokretima,
po Jovan Cvijiću, “ispremeštano je sve stanovništvo na prostoru od
Veleške klisure na Vardaru pa do Zagrebačke gore”.4
1
M. Friganović, Demografija: Stanovništvo svijeta, Zagreb 1978, 139; Po-
vijest svijeta, Zagreb 1990, 475.
2
H. Zundhausen, Istorija Srbije od 19. do 21. veka (u daljem tekstu: Isto-
rija Srbije), Beograd 2008, 54.
3
M. Lutovac, Migracije i kolonizacije u Jugoslaviji u prošlosti i sadašnjosti,
Glasnik, Etnografski institut SANU, VII, Beograd 1958, 1.
4
“Ove seobe znatno su izmenile raspored naroda na Balkanskom po
luostrvu u mnogim oblastima. Jedno stanovništvo smijenjeno drugim, drukčijim
osobinama, negde drugog jezika, a često drukčijeg dijalekta. Nastala su ukrštanja
stanovništva, koje se usled migracija izmešalo, izvršili su se znatni etnički i etno
9
Mnogobrojni istorijski procesi i zbivanja prevazilaze po prirodi
stvari lokalne okvire i regionalne granice. Geografija i istorija se
prožimaju, spajajući različite oblasti. Etnička i vjerska mozaičnost
Balkana oduvijek je kvarila račune prostim kategorizacijama.
Lokalne događaje treba stavljati u širi teritorijalni i hronološki
kontekst. Unutar slojevite istorijsko-demografske problematike zna
čajno mjesto predstavljaju migraciona kretanja muslimanskog sta
novništva koje, kao pojavu dugog trajanja, treba posmatrati u široj
regionalnoj perspektivi. Migracije su jedno od najvažnijih obilježja
istorije muslimana na Balkanu, jedan od temeljnih simbola njihove
istorijske sudbine, bilo da je riječ o dugom, iscrpljujućem periodu
povlačenja Osmanskog carstva iz Evrope započetom u XVII stoljeću,
što je dovelo do golemih demografskih prekomponiranja etničkih i
vjerskih zajednica, ili o periodu krajem XIX i tokom XX stoljeća,
kada se ova kretanja odvijaju u novonastalim uslovima, u pojedinim
regijama, sa više ili manje intenziteta.5
Od “Bečkog rata” nastalo je vrijeme opštih progona “musli
manskog stanovništva sa balkanskih prostora a da se za to nisu birala
sredstva”. Jednom riječju, navodi dr. Mustafa Imamović, svaki veći
ili manji politički potres na tim prostorima od kraja XVII stoljeća
donosio je muslimanskom stanovništvu “uobičajenu mjeru pokolja,
prisilnih pokrštavanja, naglih odlazaka, odnosno bjekstva i izgona”.
Val prisilnih migracija zahvatio je posebno južnoslavenske muslimane
nakon udara kojim je krajem XVII stoljeća bilo izloženo Osmansko
carstvo. Od 1684. “nadalje nastaje bespoštedan obračun s Osmanlijama
i poturicama”. Genocid prema muslimanskom stanovništvu bio je
loški procesi koji su u mnogome izmenili etnički tip pojedinih oblasti. Često
je nestajalo starog pokrajinskog i istorijskog narodnog tipa i obrazovao se nov
etnički amalgam” – cit. prema: J. Cvijić, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske
zemlje. Osnovi antropogeografije, Beograd 1966, 129-130. M. Crnjanski u Seo-
bama piše: “I drugi su nacioni izumirali i drugi su se nacioni selili. Svud prolaze,
zime, proleća, leta i jeseni... Bilo je seoba i biće ih večno, kao i porođaja, koji će
se nastaviti. Ima seoba. Smrti nema”.
5
Po grčkom historičaru Dimitri Kicikisu Osmansko carstvo je bilo jedno
od najvećih stalnih, neokolonijalnih carstava i civilizacija drugog milenijuma nove
ere. U trenutku najveće ekspanzije, prisustvom na tri četvrtine oboda Sredozemlja,
ovo carstvo je posjedovalo impresivnu političku konstrukciju kakvu Zapad nije
vidio još od vremena Rimskog carstva. Po iskazu Ž. Sovažea, “svaki podanik
Velikog Gospodara (mogao je da) putuje od Dunava do Indijskog okeana i od Per-
sije do Magreba, a da u svakom trenutku bude potčinjen istim zakonima, sa istom
administrativnom organizacijom, da govori istim jezikom i da koristi istu novčanu
jedinicu”. Njegova istorija je i historija svih naroda koji su ga sačinjavali.
10
pravilo.6 Nakon više od dva stoljeća koliko je naseljavalo prostore
balkanskog sjeverozapada i Panonije, dijelove Dalmacije, Kninske
krajine, Like, Slavonije, Ugarske i drugih krajeva, muslimansko sta
novništvo je, povlačenjem osmanske uprave sa tog prostora, bilo
izloženo represalijama praćenim masovnim progonima. Nije se
tada zapravo moglo ni zamisliti da vladar toleriše ni drugu varijantu
hrišćanstva, a kamoli islam. Radilo se o potpunim etničko-vjerskim
progonima. Muslimani su nestajali i sa prostora Boke. Herceg Novi
je, po E. Čelebiji, bio grad „otmjenih i dostojanstvenih ljudi, koji su
bili moćni i razboriti“.7 Muslimani su, osim u Risnu i Herceg Novom,
živjeli još u Bijeloj, Sutorini, Baošićima, Đenovićima, Grebenima,
Jošićima, Kostajnici, Krivošijama, Gornjim Ledenicama, Gornjem i
Donjem Morinu, Prijevoru, Savini, Trebesinju i Zadvarinu.8 Nakon
6
V. Stipetić-N. Vekarić, Povijesna demografija Hrvatske, Zagreb-Du
brovnik 2004, 144-145. Mehmedalija Bojić kako je sudbina muslimana u mnogim
krajevima srednje Evrope i Balkana bila više nego tragična: “Njihovo istrebljivan
je se može upoređivati samo sa najmračnijim periodom povijesti nekih srednjoev
ropskih i balkanskih država. I dok su se muslimani i države u kojima su oni bili u
većini, tolerantno odnosili prema hrišćanima, ovi su, na podsticaj svojih država i
realnih nacionalnih pokreta, uzvratili, gdje god su mogli, potpunim istrebljivanjem
svih muslimana i rušenjima njihove kulture i civilizacije” – prema: “Preporod”, br.
23/510, Sarajevo 1. decembar 1991
7
E. Čelebija, Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Saraje
vo 1967, 431-435. U Novom su živjeli muslimanski rodovi: Abaze, Alagići,
Alajbegovići, Alići, Alijagići, Arslanagići, Babovići, Balići, Bajrovići,
Bardonjići, Bašići, Bećiragići, Behlilovići, Berberi, Bijelići, Bubići, Cvijetići,
Čame, Čelebije/Čelebići, Ćatovići, Ćerimagići, Danjevići, Dautovići, Dizdarevići
(od Slijepčevića), Drljevići, Durakovići, Duranovići, Fazlagići, Fetahagići,
Galijatovići, Galovići, Ganibegovići, Ganijagići, Glavovići, Hadrovići, Hadžagići,
Hadžalići, Hadžiahmetovići, Hadžialijagići, Hadžihasanovići, Hajdarevići,
Hasani, Huremovići, Huseinagići, Jaganjci, Ihtijarevići, Jusufagići, Jusufovići,
Kabili, Kapidžići, Kasumovići, Korkuti, Kosići, Krese, Kurtbegovići, Kurtagići,
Mahmutagići, Mavri, Mujčinovići, Murgići, Musići, Nurkovići, Omeragići,
Omerbegovići, Omerovići, Ostojići, Ovčine, Parente, Paripovići, Parputi, Pašići,
Pivodići, Preklovići, Ramadanovići, Ramovići, Rejzovići, Repovići, Resulbegovići,
Resulovići, Rikalovići, Rizvanbegovići, Saračevići, Seferovići, Selimovići,
Skenderbegovići, Štrpci, Topalovići, Serdarevići, Šabanagići, Šahinagići, Turaci,
Zaferovići – prema: J. Mulić, Velika Srbija, Muslimani i Bosna: od početka Prvog
srpskog ustanka 1804. do početka Drugog svjetskog rata 1941. godine, Sarajevo
2006, 421-422.
8
M. Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica 2003, 60. Iz Bijele
su protjerane rodovi: Ahmetagići, Alvahodžići, Babovići, Bakači/Bakči, Balići,
Bilajdanovići, Bjelalići, Čakalići, Glavovići, Hadžihasanovići, Ibrahimagići,
11
mletačkog zauzimanja dalmatinskih i primorskih gradova u jesen
1687. brojne muslimanske porodice su se iselile u Bar, Hercegovinu
i Nikšić, (Dživar) Trebinje i Klobuk (Korjenići).9
Balkan je u XIX stoljeće ušao kao, potencijalno, jedinstvena
cjelina koja je u odnosu na Zapad bila Istok, a izašao iz njega,
rascijepljen, kao područje koje, još uvijek u odnosu na Zapad, nije bilo
ni Istok, ni Zapad, nego nešto između.10 Vojno-političko slabljenje
Osmanskog carstva povlačilo je za sobom stalno smanjivanje njegove
teritorije, kao i neminovno povlačenje muslimanskog stanovništva u
one oblasti koje su ostajale u njegovom posjedu, postajući pribje
žište muhadžira različite etničke i lingvističkog pripadnosti sa
izgubljenih teritorija. To je pratilo i zbivanja na Balkanu, gdje su se
sa svim osmanskim porazima i uzmicanjima, pokretali iseljenički
57
V. Čubrilović, Bosanski ustanak, 269.
58
A. Apostolovski, Jovan Ristić je verovao u istorijsku misiju Srbije, “Poli
tika”, Beograd 10. septembar 1998, 18.
59
H. Kisindžer, Diplomatija, I, Beograd 1999, 130. Andrassy, austrijski
ministar vanjskih poslova, govorio je 1873. da su austrijski bliskoistočni susjedi
“divlji Indijanci prema kojima se treba odnositi kao prema neprimitomljenim kon
jima, kojima jednom rukom treba davati zob, dok im se prijeti bičem u drugoj
ruci” – cit. prema: M. Mazower, Balkan: Kratka povijest, 108-109.
60
M. Imamović, Berlinski kongres i južnoslavenski prostor, Pregled, br.
10-11, Sarajevo 1978, 1191; J. Udovički, Spone i sukobi, “Republika”, br. 188,
Beograd 1-15. maj 1998.
61
M. Ekmečić, Ogledi iz istorije, Beograd 2002, 402-403; Isti, Karakteris-
tike Berlinskog kongresa 1878. godine, 96-97.
62
J. Ristić, Diplomatska istorija Srbije, knj. II, Beograd 1898, 228-231.
25
život.63 Zauzvrat je u Berlinu dobilo još jednu lažnu nadoknadu
- praznu obnovu ranijih odredbi koje su obuhvatale formalno
garantovanje njegovog teritorijalnog integriteta.
Porta je prvobitno nastojala da odugovlačenjem i opstrukcijama
izbjegne izvršavanju odluka Berlinskog kongresa o ustupanju određe
nih teritorija i gradova Crnoj Gori, ali su je velike sile svojim pritisci
ma, naročito Rusija, zastupajući interese svojih balkanskih štićenika,
prisilile na tražene ustupke.64 Delegat Crne Gore na Berlinskom
kongresu pisao je 19. juna 1878. u pariskom listu “Le Temps” da
su Crnogorci da bi mogli živjeti “dosad uvek bili prinuđeni da se
tuku... Neka nam Evropa da malo ravnice na obali mora da se tamo
nastanimo... Čim se naša kneževina bude našla u povoljnim prilikama
za život, ona će živjeti u miru; ona neće uznemiravati nikoga. Ali,
ako joj budete odbili ono što traži, ona će biti prinuđena da postane
ponovo nemirna”.65 Ruski zastupnik grof Gorčakov je crnogorskim
zastupnicima na njihove maksimalističke zahtjeve, posebice prema
Novopazarskom sandžaku, odgovarao: “Pa šta će vama nove zemlje,
vi Crnogorci ste razbojnici, i sve muslimane ćete isjeći i imanja im
razgrabiti”.66 A. Achleitner je ustvrdio da je Crna Gora bila “najviše
ogovarana zemlja Evrope”, imajući pritom u vidu vjerovatno ne
63
J. Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) carstva, III, 474; opšir. J.
McCarthy, Deat and Exile. The Etnhnic Cleansing of Ottoman Muslims 1821-
1922, New Jersey 1996, 1-23.
64
G. Stanojević, Prilozi za diplomatsku istoriju Crne Gore od Berlinsk-
og kongresa do kraja XIX vijeka, Istorijski časopis, knj. XI, Beograd 1961, 151.
Veoma je teško, zbog nepostajanja pravih izvora, utvrditi broj muslimanskog
stanovništva. Nikšić je imao preko 4.000 stanovnika, u Podgorici je bilo oko 630
muslimanskih i 270 crnogorskih porodica, a u okolini ovog grada još 265 musli
manskih porodica. U Podgorici i okolini je bilo oko 6.200 muslimana. U Žabljaku
je bilo oko 315 muslimanskih domaćinstava; u Baru 800; u Mrkojevićima 400;
Krajina je imala 770, područje Bojane 730; u Ulcinju je bilo 848 muslimanskih
domaćinstava sa približno 3.550 stanovnika; u Kolašinu oko 630 muslimanskih
domaćinstava - upor. N. Rakočević, Prilog proučavanju nacionalne svijesti
Crnogoraca u periodu od 1878. godine do početka XX vijeka, Godišnjak Društva
istoričara BiH, god. XXXIX, Sarajevo 1988, 130; M. Memić, Sarajevo kao migra-
cioni centar Muslimana iz Crne Gore, 502, nap. 18.
65
J. Radonić, Crna Gora na Berlinskom kongresu 1878, Istorijski zapisi,
br. 1-2, Cetinje 1955, 337.
66
N. Ražnatović, Crna Gora na Berlinskom kongresu, Istorijski zapisi, br.
3-4, Titograd 1973, 327.
26
samo izvještavanje evropske političke, nego i satiričke publicistike o
“junačkim otimačima stoke” i njihovom “kralju Nikiti”.67
Na Berlinskom kongresu lord Solzberi, britanski predstavnik,
iznio je prijedlog dopunske odredbe po kojoj “svi stanovnici
teritorije prisajedinjene Crnoj Gori sačuvaće svoja imanja, a oni koji
bi odredili svoj boravak izvan knjaževine, moći će u njoj da sačuvaju
svoje posjede dajući ih pod zakup ili pod upravljenje drugih”. Ovaj
Solzberijev prijedlog, donekle modifikovan, dobio je svoje mjesto
kao 30. član u Berlinskom ugovoru. Agrarni problem u Crnoj Gori
malo će se u stvarnosti rješavati po ovoj odredbi, jer bi to “dosta i
za dugo teretilo Crnu Goru”. Iseljavanja su “nešto voljno a nešto
i silom” uzela naročitog maha i iz krajeva Osmanskog carstva
koji su odlukama Berlinskog kongresa 1878. pripali Crnoj Gori.68
Smatralo se da će se i muslimani samim gubitkom ranijih privilegija
postepeno iseliti.69 Iseljavanjem muslimanskog stanovništva sa
prostora Nikšića, Kolašina, Žabljaka, Spuža, Zete, Podgorice, Bara,
Mrkojevića, Zabojane i Krajine, koji su pripali Crnoj Gori, nakon
“Veljeg rata” (1876-1878) broj muslimanske populacije se uveliko
smanjio.70 Zauzimanjem gradova i ravničarskih krajeva, došlo je do
znatnog spuštanja pravoslavnog stanovništva iz planinskih i brdskih
67
Prema: J. Džambo, Bosna i Hercegovina u njemačkim tekstovima:
imagološka skica, Forum Bosnae, br. 18, Sarajevo 2002, 171. Božidar Jezernik
se posebno osvrtao u svom djelu na mjesto Crnogoraca na Balkanu, njihovo
ponašanje prema osmanskoj vlasti i muslimanima. On prenosi ocjene Creagh-a
iz 1876. da crnogorski glavari nisu bili svjesni “koliko su smješni, nadmeni zbog
predstava o sopstvenoj važnosti i čvrsto ubijeđeni u svoju jednakost sa svim
drugim visokom državnim službenicima u Evropi”. Brakovi kćerki crnogorskog
knjaza Nikole napravile su više za tu zemlju “nego sve hrabre akcije vojnika tog
naroda”. Ove kćerke su upamćene kao “najmoćnije oružje u očevoj diplomatiji”
– vidi: M. Stojanović, Crnogorske princeze kao izvozni proizvod, “Danas”, Beo
grad 6-7. mart 2010, IX.
68
Opšir. S. Bandžović, Muhadžirska bespuća 1878. godine, Mak, br. 12,
Novi Pazar 1996, 191-214; Isti, Muhadžirska bespuća na Balkanu krajem XIX
stoljeća, Takvim, Novi Pazar 1997, 119-147; Isti, Balkanski muhadžirluk, Mak,
br. 15-16, Novi Pazar 1997, 126-138.
69
V. Degan, Međunarodno uređenje položaja muslimana sa osvrtom na
uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije,
69.
70
M. Imamović, Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslaven-
skim zemljama, Glasnik, Rijaset IVZ, br. 6, Sarajevo 1991, 682-683; P. A. Rovin
ski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, tom IV, Cetinje 1994, 183; M. Memić,
Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996, 228-229.
27
predjela u doline rijeka, kotline i u ravnice.71 Dobijanjem gradova bili
su, po pisanju crnogorske štampe, izbijeni “klinovi koji su zabodeni
u tijelo crnogorsko”.72
Upravo je od velikih sila poteklo prvo nametanje nekih mjera
zaštite manjina u novim balkanskim državama, s obzirom da se u XIX
stoljeću, kako ističe C. A. Macartney, počelo osjećati da “čovjek nema
samo temeljno pravo na slobodu ispovijedanja vjere, nego takođe i na
malo ovozemaljske sreće”. Cilj tih odredbi bio je da se muslimani i
hrišćani međusobno ne istrijebe, “ukoliko već nije prethodno dolazilo
do ‘čišćenja’ svih muslimana” sa novoosvojenih teritorija.73 Berlinski
kongres je priznanje nezavisnosti novih balkanskih država formalno
povezao sa njihovim prihvatanjem principa nediskriminacije na
vjerskim osnovama. Zaštita prava nacionalnih manjina nije ulazila
u sadržaje njegovih odredbi.74 Uspostavljeni sistem zaštite manjina
71
M. Sarić, Migraciona kretanja u nikšićkoj oblasti, u: Deseti kongres
istoričara Jugoslavije, Beograd 1998, 226.
72
N. Ražnatović, Izvršenje odluka Berlinskog kongresa o predaji Pod-
gorice Crnoj Gori, Istorijski zapisi, knj. 1, Titograd 1963, 89.
73
Prema: V. Degan, Međunarodnopravno uređenje položaja muslimana sa
osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području
Jugoslavije, 61.
74
E. Redžić, Jugoslavenska misao i socijalizam, Sarajevo 1982, 299-301.
U završnom aktu Berlinskog kongresa, u članu XXVII bilo je predviđeno da u
Crnoj Gori “razlike u vjerovanju i konfesiji neće moći biti povod da se ma ko
isključi ili proglasi neposobnim u pogledu uživanja građanskih i političkih prava
i počasti, primanja u javne službe, sticanja položaja i počasti ili vršenja razlilčitih
zanimanja i zanata. Biće osigurani sloboda i javno vršenje svih vjerskih obre
da svim državljanima Crne Gore, kao i strancima, i neće se moći činiti nikakve
smetnje bilo hijerarhijskoj organizaciji različitih vjerskih zajednica, bilo njihovim
odnosima sa svojim duhovnim glavarima”. Po članu XXX Muslimani i drugi,
koji posjeduju imovinu na teritorijama anektiranim Crnoj Gori i koji se žele iseliti
iz Knjaževine, moći će sačuvati svoje nekretnine, bilo da ih iznajme ili da ih daju
na upravljanje trećima. Niko neće moći biti eksproprisan osim putem zakona u
opštem interesu i uz prethodnu odštetu. Jednoj osmansko-crnogorskoj komisiji
biće stavljeno u zadatak da u roku od trui godine uredi sve poslove koji se od
nose na način otuđenja, ekspoloatacije i uživanja države svojine za račun Visoke
Porte i vakufa, kao i pitanja koja se odnose na interese pojedinaca koji su tamo
angažovani”. Gotovo iste odredbe, uz male razlike, navedene su i u članovima
XXXIV, XXXV i XXXIX kao uslov priznavanje nezavisnosti Srbije. Uz slične us
love bila je kolektivno priznata nezavisnost Rumunije, vazalni položaj Bugarske,
te unutrašnja autonomija Istočne Rumelije – vidi: V. Degan, Međunarodnopravno
uređenje položaja muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i
narodnosnih skupina na području Jugoslavije, 64.
28
nakon 1878. nije bio prikladan jer nije posjedovao nadzorne mehanizme
koji bi kontrolisali primjenu preuzetih obaveza. Međunarodna zaštita
manjina nije do Prvog svjetskog rata predstavljala opštu ustanovu,
već individualne slučajeve proizišle iz nastanka novih država,
odnosno teritorijalnog prekomponovanja.75 U istoriografiji Balkana o
Berlinskom kongresu odredbe o zaštiti vjerskih manjina se “uopšte ne
pominju ili, u svakom slučaju, samo uzgred”. Po pravilu se ne govori
o ljudima direktno pogođenim teritorijalnim promjenama, “pogotovo
o muslimanima”. Odredbe ovog kongresa o zaštiti manjina u praksi su
“jedva uvažavane ili se uopšte na njih nije obaziralo”.76
Berlinski kongres je Osmanskom carstvu dao “još jednu gene
raciju života” jer je još uvijek bila evropska potreba.77 Ono što je ostalo
nakon 1878. od osmanske Evrope bila je “traka zemlje” rastegnuta od
Jadranskog do Crnog mora. Osmansko carstvo se posljednjih decenija
XIX stoljeća nalazilo pred egzistencijalnim pitanjem kako da se odbrani
od pretenzija balkanskih država i velikih sila, očuva i konsolidovanje
preostale teritorije.78 Nastao je nakon 1878. čitav splet malih balkanskih
država koje su, zbog lošeg međusobnog odnosa, predstavljale pravo
bure baruta. Grčka, Bugarska, Rumunija, Srbija i Crna Gora, svaka od
njih ponaosob težila je da zadobije nove teritorije, razvijajući strasne
nacionalističke i imperijalističke osjećaje, tražeći sve one zemlje u
kojima su njihovi narodi vladali u bilo kojem prethodnom istorijskom
razdoblju. Posljedica takvog shvatanja bila je dalja agresija na ostatke
Osmanskog carstva u Evropi, zatiranje bespomoćnih muslimanskih
sela, a povremeno i otvoreni sukobi oko podjele plijena.79
Nakon 1878. nastala su tzv. “turska ostrva” na Balkanu koja
se vremenom sužavaju ili iščezavaju sa površine zbog iseljavanja
muslimana i prodora hrišćanskog stanovništva.80 Stotine hiljada
75
Upor. C. A. Macartney, National States and National Minorities, New
York 1968, 160-166; V. Degan, Zaštita manjina na Balkanu putem međunarodnih
ugovora, Pregled, br. 10, Sarajevo 1974, 1005-1009; M. Stojković, Istorijski raz-
voj zaštite manjina i savremena međunarodna aktuelnost manjinskog pitanja u
balkanskim odnosima, u: Položaj manjina u Saveznoj Republici Jugoslaviji, Beo
grad 1996, 552-553.
76
H. Zundhausen, Istorija Srbije, 155.
77
J. Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) Carstva, III, 474; A. J. P.
Taylor, Habsburška Monarhija 1809-1918, Zagreb 1990, 188.
78
Б. Јелавич, Историја на Балканот, II, Скопје 1999, 92.
79
J. Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) carstva, III, 479.
80
T. Kovalski, O balkanskim Turcima, u: Knjiga o Balkanu, I, Beograd
1936, 180.
29
muhadžira sa Balkana naseljeno je u unutrašnjosti Male Azije, u
vilajetima centralne i zapadne Anadolije, u Izmir, Manisu, Ajdinu,
Ankaru, zatim u Siriju, na Kipar, Arabiju. Prema konstataciji Bilala N.
Šimšira, u svim krajevima Rumelije bilo je oko milion muhadžira.81
Protjerivanja i iseljavanja muslimanskog stanovništva uticali su
na suštinske izmjene etničko-vjerske strukture na Balkanu. Vojni
porazi ovog carstva su snažno poremetili samopouzdanje muslimana,
dovodeći kod njih do dalekosežne moralne i intelektualne krize.82
Stotine hiljada muhadžira, iz izgubljenih osmanskih provincija kretali
su se 1877.-1879. prema centralnim i drugim dijelovima Osmanskog
carstva, “sledujući nepoznatim odredbama sudbine”.83 To je pred
državu, koja je na finansijskom planu već bila na izdisaju, postavilo
krupan problem njihovog prihvatanja i smještaja.84 Prema osmanskim
podacima oko 1,5 miliona muhadžira napustilo je 1878.-1918. Balkan,
ne uzimajući u obzir znatan broj ljudi koji su ilegalno prešli osmanske
granice.85 Pristizanje muhadžira sa Krima, Kavkaza i Balkana uticalo
je da Anadolija promijeni svoj etnički i vjerski karakter. Osmansko
carstvo je nakon 1878. postalo većim dijelom muslimansko. Taj će
proces biti zaključen sa balkanskim ratovima 1912.-1913. godine.86
Muhadžiri, različitog etničkog porijekla, unijeli su u Carstvo veliku
81
S. Rizaj, O migracionim kretanjima na Balkanu (1877-1879), 191-195.
82
I. J. Hadad, Globalizacija islama, u: Oksfordska istorija islama, Beograd
2002, 646.
83
S. Novaković, Balkanska pitanja i manje istorijsko-političke beleške
o Balkanskom poluostrvu 1886-1905, Beograd 1906, 11-12. Muhadžirluk ima
dubokog korjena i u islamskom učenju i tradiciji. Arapska riječ “hedžr” je iz
vedena od riječi “hidžr”, što u prijevodu znači odlazak iz jednog mjesta u drugo.
Kur’ansko značenje hidžre je odlazak iz jednog u drugi kraj radi izbjegavanja bilo
kakvog uznemiravanja i zlostavljanja.
84
Porta je još 1857., kada se suočila sa masovnim pristizanjem prognanih
Tatara sa Krima, izdala zakon koji je porodicama muhadžira obećavao zemlju, kao i
oslobađanje od poreza i služenje vojnog roka na šest do dvanaest godina, u ovisnosti
od mjesta naseljavanja – opšir. F. Žoržon, Poslednji trzaji (1878-1908), u: Istorija
Osmanskog carstva, priredio R. Mantran, Beograd 2002, 589, 633, 657-658.
85
K. Karpat, The Ottoman Population 1830-1914, Vol. 1, Madison 1985,
4; opšir. M. S. Anderson, The Eastern Question 1774-1923: A Study in Interna-
tional Relations, London 1991; A. L. Macfir, The End of the Ottoman Empire,
Longman, London-New York 1998, S. Bandžović, Migraciona kretanja musli-
manskog stanovništva na Balkanu krajem XIX stoljeća, Znakovi vremena, br. 15,
Sarajevo 2002, 268-291; Isti, Deosmanizacija Balkana i bošnjački muhadžirski
pokreti krajem XIX stoljeća, Istraživanja, br. 2, Mostar 2007, 293-313.
86
D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Beograd 1999, 110.
30
etničko-lingvističku raznolikost. Njihova asimilacija tekla je sporo.
Nakon ratova, problem postaju pobjednici. Oni misle da su dokazali da
se rat i nasilje isplate.87 Ratovi u kojem “oslobođenje” jednog naroda
rezultira eliminisanjem drugih naroda ne mogu imati oslobodilački
smisao, pored svih mitoloških magli i “pobjedničkih istina” koje
prenebregavaju osnovne činjenice istorijske stvarnosti, prelazeći
bezobzirno preko suštine istorijskih procesa, orvelovski odbacujući
sve ono što može narušiti idealiziranu sliku prošlosti, kojoj istoričari
teže osigurati, u ime “viših ciljeva” stvarnosti, na ograničenom i
probranom broju historijskih činjenica, traženi naučni legitimitet.
Vatra isto gori, kazao je Aristotel, u Grčkoj i Persiji, ali se ideje o
dobru i zlu razlikuju od mjesta do mjesta.
Istorija muslimana Balkana posljednjih decenija XIX i tokom
XX stoljeća, tog “doba ekstremizma”, protekla je u znaku masovnih
egzodusa, deportacija, asimilatorskih pritisaka, nedefinisanog
manjinskog statusa u okviru balkanskih država, latentne ili otvorene
diskriminacije, represije i neizvjesnosti. Niko se nije brinuo u
Evropi zbog iseljavanja muslimana. Na naklonost Evrope nisu mogli
računati iz jednostavnog razloga: nisu bili hrišćani.88 Sve žrtve nisu
bile jednake u svojim stradanjima. O onima koje su doživljene kao
zlo nije se mislilo niti govorilo.89
Muslimani koji su živjeli na periferiji Osmanskog carstva,
suočeni sa realnim prijetnjama svog opstanka i materijalne sigurnosti,
tražili su spas idući ka centralnim, sigurnijim dijelovima države, čija
je privlačnost rasla u proporciji sa slabošću periferije. Za muslimane
na Balkanu, kao najbrojnije stanovništvo, uprkos činjenici da je većina
njih živjela na granici islamskog svijeta, suočena sa neprijateljskim
evropsko-hrišćanskim svijetom, islam je ostao apolitičan sve dok nisu
87
N. Čomski, Novi militaristički humanizam, Beograd 2000, 15.
88
B. Jezernik, Zemlja u kojoj je sve naopako: Prilozi za etnologiju Balkana
(u daljem tekstu: Zemlja u kojoj je sve naopako), Sarajevo 2000, 316.
89
S. Pavlović, Istorija Balkana, 495. Historija Osmanskog carstva je
nerijetko interpretirana, preko zamagljenih vidika, sa mnoštvom preovlađujućih
predstava i predrasuda, sa potcjenjivačkim i olakim zaključcima, u evropskim, a
naročito u historiografijama balkanskih zemalja, ambicioznim i isključivim u lo
kalnim koordinatama. Tradicionalni način istraživanja bio je u vezi sa politikom.
Dodatni problem u proučavanju istorije Osmanskog carstva i danas čine stare ma
trice, ignorancija, neprevaziđena opsjednutost arhaičnim pogledima i obrascima,
preuzetim iz političkog miljea i literature prošlih stoljeća. Ukorjenjena i pojed
nostavljena stajališta nisu karakteristična samo za vanstručnu javnost, već i za
mnoge stručne krugove koji su se mnogo više trudili da sude nego da shvate.
31
desetkovani. Njihova pasivna kulturno-vjerska svijest mogla se lako
preobratiti u impulsivni muslimanski identitet kada su to okolnosti
zahtijevale. Međutim, sve do pojave migracije, islamski identitet ovih
muslimana održavao se mahom u nepolitičkim obredima i društvenoj
praksi. Migranti su bili krajnje raznoliki u pogledu društvenog, etno-
lingvističkog i istorijskog porijekla. Dr. Kemal Karpat smatra da su
se oni u mjestu svoga porijekla identifikovali s islamom u smislu
društvenog ponašanja i rituala više nego u smislu političkog sistema.
Prije seoba u srce Carstva, većina tih muslimana se poistovjećivala
sa svojim plemenom ili etničkom grupom, dok je islam u principu
osiguravao pravilo društvenog ponašanja i sekundarni izvor identiteta.
Proces seoba je promijenio ovaj relativno pasivni grupni muslimanski
identitet u mnogo intenzivniju političku svijest šireći njen geografski
i ideološki okvir. Proces seoba nije samo promijenio izvorni grupni
muslimanski identitet migranata, već je i pomogao da se politizuje
identitetom muslimana u krajevima u koje su se naselili. Seobe i
okolnosti koje su ih proizvele bile su katalizator promjene vjerskog
i kulturnog identiteta migranata u novi dinamični politički identitet
povezan s novim konceptom muslimanske teritorijalne države.90
Problem iseljavanja muslimana se ne može posmatrati izolo
vano od širih tokova zbivanja, bez uklapanja u nužni geografsko-
istorijski kontekst. Emigracija muslimanskog stanovništva sa
prostora današnje Crne Gore u Osmansko carstvo, kao sastavni dio
dugotrajnog procesa širokog iseljavanja muslimana sa Balkana,
predstavlja masovni iseljenički pokret koji je bio izazvan neposrednim
90
Opšir. Muslimani Balkana: “Istočno pitanje” u XX. vijeku, Zbornik ra
dova, Tuzla 2001. Evropske sile nisu, s druge strane, muslimanskim narodima
na Balkanu otvarale mogućnost države, već samo labilnog vjerskog opstojanja.
I sami muslimanski narodi kao da su, barem prećutno, prihvatili tada raširena i
nametnuta razmišljanja da nisu i da ne mogu biti državotvorni i nacionalnotvorni
element. Komadanje teritorija koje su naseljavali i pojava novog, užeg, definisanja
identiteta naroda dovela je do diskontinuiteta i fragmentacije svijesti muslimana
na Balkanu. Njihova istorijska svijest nije kondenzovana i generacijski prenošena.
Fragmentacija se manifestovala i u odsustvu svijesti o medusobnoj povezanosti
sudbina muslimanskih zajednica. Muslimani su se vidjeli samo kao pripadnici za
sebnih vjersko-etničkih skupina, čija se istorija nije doticala ostalih muslimana
– vidi: E. Karić, Bosanske muslimanske rasprave za i protiv obnove i reforme u
XX stoljeću, Beharistan, br. 5-6, Sarajevo 2002, 162; Isti, Muslimani Balkana na
pragu 21. vijeka, Znakovi vremena, br. 9-10, Sarajevo 2000, 213; Isti, “Istočno
pitanje”: paradigma za historiju muslimana Balkana u XX. vijeku, u: Muslimani
Balkana: “Istočno pitanje” u XX. vijeku, 20.
32
djelovanjem niza političkih, društvenih, ekonomskih i drugih
relevantnih činilaca. Iseljenički pokreti umogome su izmjenili etničku
sliku tog prostora. Iseljavanjima se naročito trajno gubio znatan dio
naroda koji se u turskim predjelima, u promijenjenim okolnostima
življenja dugo prilagođavao novim uslovima života, kidajući mahom
veze sa rodnim krajevima, čuvajući samo predanja o svom pravom
porijeklu i zavičaju, svrstavajući se u kategoriju “izmještenog
naroda” (displaced people). Naučno istraživanje sadržaja te više
stoljetne drame, sem kontinuiranog procesa iseljavanja, otkriva i
dugo potisnuti, skoro zaboravljeni svijet individualnih i porodičnih
ljudskih sudbina, svijet borbe za opstanak.91 Iseljeništvo se smatra
pravom životnom ili egzistencijalnom krizom. Iskorijenjeni, izmje
šteni ljudi u iseljeništvu, neminovno su se suočavali sa doživljajem
grubog prekida kontinuiteta životnog toka. Njihov izbor je značio
ostavljanje iza sebe jednog i prihvatanje drugog identiteta. Iseljenici
u svom pamćenju zaustavljaju vrijeme u zavičaju. Oni češće
pjevaju o njemu, nego što ih on pominje.92 Iz poređenja onoga što
emigrant napušta ili je prisiljen da napusti i onoga za čime traga,
dobija se slika domovine u njegovoj svijesti.93 Osjećanje izgnanstva
je unutrašnja praznina koja čovjeka ne ostavlja i čežnja da se vrati
u prošlost ili da ubrza prolaženje vremena. Pojava iseljeništva je
91
Književnik Husein Bašić u romanu Crnoturci navodi: “Pitali gavrana
ima li šta crnje od njega. A on im odgovorio: Srce muhadžersko je crnje od mene”
– prema: H. Bašić, Crnoturci, Podgorica 1996, 15.
92
Opšir. Nacionalni osjećaj iseljenika Muslimana-srpskohrvatskog jezika
u Turskoj (Fond istraživačkog projekta: Medjunacionalni odnosi u Jugoslaviji i
problemi federalizma), šapirografirano izdanje Instituta za društvena istraživanja
Fakulteta političkih nauka, Sarajevo 1971; S. Smlatić, Muslimani srpskohrvatskog
jezika u Turskoj, IX kongres geografa Jugoslavije, Sarajevo 1974; E. Mušović, Ju-
goslovensko iseljeništvo u Turskoj, Zbornik radova Etnografskog instituta SANU,
br.12, Beograd 1981; B. Mušović, Običaji sandžačkih Muslimana u Turskoj, Sim
pozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XVI, Prijepolje 1995, 266-271;
Ista, Jugoslovenski muhadžiri u Turskoj i njihova sudbina, u: Identitet Bošnjaka-
Muslimana, Plav 1995, 89-90; S. Bandžović, Iseljenici iz Sandžaka u Turskoj,
Novopazarski zbornik, br. 20, Novi Pazar 1996, 137-155.
93
M. Dogo, Neka zapažanja o turskom nasleđu i seobama Muslimana, u:
Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena, Beograd 1995, 312.
Ivo Andrić je napisao: “Čovjek se najlakše pomiri sa najbeznadnijim gubicima.
Gubiti malo donosi žalost, suze; i dok možemo na preostalom mjeriti veličinu
izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za
koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola” – prema: “Odgovor”, br. 281,
Beograd 13. jul 2000.
33
tragična za pojedinca ali i za narod u cjelini.94 Davno je napisano
kako je bolno svako premještanje iz zavičajnog u drugi kraj, da kao
iščupana i presađena biljka i čovjek mora odbolovati prilagođavanje
drugoj sredini. Što je imigracioni kraj udaljeniji i drugačiji od
matične oblasti, utoliko je prilagođavanje teže, posebno za starije
ljude. Iseljeništvo nije predstavljalo samo napuštanje zemlje, njene
političke i ideološke strukture, već i njeno odbacivanje. Istraživanja
izbjeglištva i progonstva su usko povezana sa problemima ljudskih
prava, nacionalizma, genocida i etnocida. To pitanje nema samo
humanitarnu, već i političku, pravnu i moralnu dimenziju.95
Svi narodi imaju zasebne priče i različite datume u svojoj
memoriji. Istorija je višeznačan proces. Još je Gizo ukazivao da
ima stotinu načina kako da se napiše istorija. Isti se događaji mogu
prikazivati na više načina sa suprotnim efektima.96 Istorija nije samo
istorija pobjednika, već uključuje i pobjeđene. Treba se suočiti sa
kazivanjima žrtve, bez obzira na onu Lisandrovu mudroliju da u
raspravi oko mêđa najispravnije prosuđuje onaj u čijim je rukama mač.
Tradicionalna istorija regiona Balkana je u biti istorija osmanskih
manjina data izvan njihovog konteksta. Njihov kontekst je zapravo
većinsko muslimansko stanovništvo tokom višestoljetne osmanske
uprave. Istorija tog prostora se ne može potpuno razumijeti bez
izučavanja sudbine muslimanskog stanovništva.97 Muslimani nisu
94
Francuskinja Simon Vejl je u svojoj studiji Potreba za korenima jasno
pokazala da su rasni i etnički projekti, koji dovode do masovnog izbjeglištva, u
osnovi usmjereni na slamanje čovjeka, ljudske duše. Ona kaže da da su potrebe
duše, njena prava, neodvojivi od ideje postojanja. Ne postoji samo ljudski život
kao takav, on uvijek podrazumijeva određen okvir da bi imao smisla. Izbjeglištvo
je jedan od najsnažnijih načina da se taj okvir ukine i čovjek slomi, jer kako Vejl
navodi: “Imati korjene je možda najvažnija i najmanje shvaćena potreba ljudske
duše” - prema: Ž. Korać, Izbeglištvo i čovekova potreba za ukorenjenošću, “Od
govor”, br. 169, Beograd 15. januar 1998.
95
Opšir. Izbeglice – žrtve etničkog inženjeringa, priredio Boris Delić, Beo
grad 2004. Jedna izbjeglica je napisala da ljudi koji su nasiljem protjerani iz svog
doma “neće više nigdje naći smiraja ni spasa, lutaće do svoje smrti kao uklete
duše između pustih zemaljskih odredišta” – vidi: “Oslobođenje”, Sarajevo 15.
april 2010, 30.
96
Г. Марков, Збогум на балканизацијата, u: Балканот во новиот
милениум, Скопје 2002, 301.
97
F. Karčić, Neispričana priča: smrt i progonstvo osmanlijskih muslimana,
“Preporod”, br. 18/715, Sarajevo 15. septembar 2001; opšir. vidi: M. S. Ander
son, The Eastern Question 1774-1923: A Study in International Relations, London
1991; A. L. Macfir, The End of the Ottoman Empire, Longman, London-New
York 1998.
34
bili “miljenici” balkanske i evropske istoriografije. Oskudna znanja i
odsustvo želje da se to stanje prevaziđe posljedica je rasističkog stava
u tim istoriografijama, shvatanja istorije Balkana sa jasno nacionalnih
polazišta, ne samo običnih ljudi već i stručnjaka, umanjujući pritom
dostignuća drugih etničkih grupa i višenacionalnih društava kojima
su nekad pripadali.98
Svijest savremenika pritiskaju različite, nerijetko potpuno
oprečne slike prošlosti. Na Balkanu egzistiraju zasebni modeli kole
ktivnih memorija, kao i različite datume i priče unutar njih. Ono
što jedni smatraju slavnim dijelom svoje prošlosti, za druge, pak,
predstavlja tragičnu stranicu nacionalne istorije. I obrnuto. Isti se
događaji mogu prikazivati na sasvim različite načine sa značajno
suprotnim efektima. Raširena sklonost da se demantira ili potiskuje
teret sopstvene prošlosti doprinosi devalviranju istorije. Davno je
uočena ravnodušnost prema istini koju moć sa sobom nosi, kada je
ona suprotna “dobiti i požudi”. Nacionalna ideologija i istorijska
svijest, po dr. Andreju Mitroviću, ispunjeni su “velikim vremenima”
prošlosti: “Reći ili prećutati zlo postaje veliko pitanje”.99 Iz bića
istorijske nauke proizilazi da se istraživanje prošlosti ne može izvoditi
bez uvažavanja i novih iskustava, pozitivnih ili negativnih, sadržanih
u protoku vremena, prisutnih u svijesti savremenika, pa i istoričara,
kao čeda svoje epohe.100 Nova saznanja i iskustva, višedimenzionalna,
fundirana tumačenja istorijskih procesa, prepoznavanje skrivenih
oblasti između istorije i pamćenja, zatim i tematski, metodološki i
sadržajni prevrati, kao i “prevrati u memoriji”, modifikuju shvatanje
prohujalog razdoblja i otkrivaju zanemarene, slojevite sadržaje.101
98
И. Ортајли, Идеолошкото историско наследство на Балканот, u:
Балканот во новиот милениум, 206-209. Takva shvatanja našla su opisa i u
romanu Zuhdije Hodžića Gusinjska godina gdje se govori: “Ništa se bolje neće
snaći ni naš porod. Jednom će ih nauku učiti škola a drugom kod kuće...Ubjeđuju
ih da su Turci a uče ih da mrze Turke. Kad u čitanju dođu do te riječi, a dođu
počesto, ona se jadna zagrcnu, obore oči od stida...Svoju djecu uče da mrze našu,
a našu da mrze sami sebe...kao da mi nijesmo ništa imali: ni junaka, ni običaja,
ni ljudi ni pjesama, ni učenjaka. Ako se neko njihov trnom ubo - sad ga pominju i
turaju u knjige, slave i uče. A o nama ništa”.
99
On ističe kako na to pitanje naučni duh i razum odgovaraju: “priznajmo,
jer niko na svetu nikada nije bio potpuno čistih ruku” - prema: A. Ćirić, Javna,
tajna i porodična istorija, “Vreme”, br. 429, Beograd 9. januar 1999.
100
B. Petranović-M. Zečević, Agonija dve Jugoslavije, Beograd 1991, 71.
101
Treba se podsjetiti na riječi Meše Selimovića, da se i preko površnog
izučavanja istorije, iznenadimo koliko ima “analognih, pa i identičnih situacija s
35
Naučnih odgovora nema na jednom mjestu, u jednom arhivu,
istoriografiji jednog naroda ili u jednoj knjizi. Samo iz sveukupnih,
interdisciplinarnih studija, koje analiziraju različite strane djelovanja,
preko multiperspektivnog metoda koji traži demonumentalizaciju
istorije, predstavljanje prošlosti sa stanovišta različitih aktera, može
se doći do njene opšte slike.
našima, iz ovog vremena u kojem živimo. Sva egzistencijalna pitanja i muke žive
u nama jednako kao što su živjela u našim bližim i daljim precima. .. Logičan
zaključak iz tog notornog saznanja je da se sve oko čovjeka može promijeniti, ali
se suština čovjekova veoma sporo mijenja ili se uopšte ne mijenja. Otkako čovjek
postoji ista je ljubav, mržnja, zavist, želja za moći, sujeta, česta surovost, rijetka
plemenitost, zaslijepljenost parolama, spremnost na osuđivanje drugih, strah od
ostalih ljudi, strah od smrti, želja za lažnom utjehom, euforično ili panično traženje
bogova, žaljenje i gubljenje iluzija. Sva egzistencijalna pitanja i muke žive u nama
jednako kao što su živjela u našim bližim i daljim precima” - prema: M. Selimović,
Roman i istorija, Zbornik radova posvećen uspomeni Salke Nazečića, Filozofski
fakultet, Sarajevo 1972, 93-95.
36
MUHADŽIRSKI POKRETI IZ CRNE GORE OD SREDINE
XIX STOLJEĆA DO PRVE DECENIJE XX STOLJEĆA
157
Ž. Šćepanović, Društveno-političke prilike u Potarju i Zatarju uoči
ustanka 1875. i prva ustanička godina u tom kraju, u: Međunarodni naučni skup
povodu 100-godišnjice ustanka u Bosni i Hercegovini, drugim balkanskim zeml
jama i istočnoj krizi 1875-1878. godine, II, 230.
158
N. Rakočević, Borbe Crnogoraca za Kolašin i iseljavanje muslimana
iz Kolašina i okoline 1878-1886. (dalje: Borbe Crnogoraca za Kolašin i iselja-
vanje muslimana), u: Stogodišnjica crnogorsko-turskog rata 1876-1878, Titograd
1978, 284; o Kolašinu vidi: Ž. Šćepanović, Kolašin u narodnoj epici, Simpozijum
“Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, VII, Prijepolje 1979, 233-243.
159
B. Pavićević, Knjaz Danilo, Beograd 1990, 369.
160
H. Kreševljaković, Izabrana djela, I, Sarajevo 1991, 30, 206; R.
Hajdarpašić, Kolašinska kapetanija i bošnjački narod, Sarajevo 1996, 15-16.
161
S. Vukosavljević, Organizacija dinarskih plemena, Beograd 1957, 46.
162
H. Crnovršanin-N. Sadiković, Sandžak: porobljena zemlja, Tuzla 2001,
153-154.
163
P. Apolonovič Rovinski, Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti, II, Cetin
je-Novi Sad 1994, 86.
164
S. Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, II, Sarajevo 1999,
712.
49
buntovnih bosanskih glavara protiv sultanove vlasti.165 Spremajući
se da vode borbu protiv nadmoćnijeg protivnika, oni su zamolili
Moračane da kod njih privremeno sklone žene i djecu, ali su ih
ovi, po naređenju vladike Petra II Petrovića, odbili.166 Kada god
je osmanska vojska ratovala “bilo na Moraču; bilo na Vasojeviće;
osobito na Crnu Goru; oni su svagda prednjačili turskoj vojsci. A
često su se i sami zavađali i po srpskim plemenskim navikama krvili:
čas s Vasojevićima; čas s Moračanima; čas sa Šarancima, Jezercima,
Tušimljanima i Drobnjacima. Samo do Pive nijesu doprirali”.167 Po
A. F. Giljferdingu Kolašin je šezdesetih godina XIX stoljeća bio
“pljačkaško, muslimansko gnijezdo”, odnosno “gnijezdo fanatika
pljačkaša”. Slično je nazivao i njihove pravoslavne susjede. On
je uočavao kako u Kolašinu i Nikšiću “carska blagajna ništa ne
dobija i pravo jačega gospodari neograničeno”.168 Žarko Šćepanović
smatra da je kolašinsko stanovništvo bilo ratoborno i bezgranično
fanatizovano, ustvrđujući da je “Turski Kolašin” predstavljao
“krvavu krajinu” - sui generis, ustvrđujući da je tamošnji musliman
“ponikao u krvavoj sredini, predstavnik gospodarujućeg sloja,
pothranjivan muslimanskom narodnom pjesmom - pratiocem
svakodnevnog života, slušajući u dugim ramazanskim večerima o
bojevima u svojoj sredini i van nje, od malih nogu navikavao se
da je ratništvo jedino zanimanje dostojno ljutog krajišnika”.169 Kao
165
D. Vuksan, Petar I Petrović Njegoš i njegovo doba, Cetinje 1951, 363;
A. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996,
162, 168.
166
M. Memić, Sarajevo kao migracioni centar Muslimana iz Crne Gore,
495.
167
N. Dučić, Kolašin - prijedjel i pleme u Hercegovini, “Bratstvo”, II, Beo
grad 1888, 144-145.
168
A. F. Giljferding, Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, Sara
jevo 1972, 272, 282.
169
Ž. Šćepanović, Društveno-ekonomske prilike u Zatarju uoči i za vri-
jeme Istočne krize 1875-1878, Istorijski zapisi, br. 1-2, Titograd 1974, 57. On u
napomeni (br. 7) navodi izvor po kome je Kolašin imao mnogo sela u kojima su
“izmiješani Turci i Srbi”, da Srbi kolašinski svoje djevojke daju Turcima, “oni bi
ubili Srbina za Turčina”, te da su tamošnji “Srbi i Turci sorta jednaka”, pa da su
ovi sa Vasojevićima “vazda u rat i često se tuku”. Prokopije, trebinjski mitropolit,
koji je nešto prije 1870. boravio u Kolašinu zbog kanonične vizitacije, pripovi
jedao je “kako se Kolašinci malo ili nimalo od domaćih Turaka ne razlikuju, kako
se jedni od drugih žene, kako Turci nadevaju deci hrišćanska imena, a ovi svojoj
turska, kako jedni drugima kumuju i bratime se, i šta više - hrišćani idu u tursku
džamiju, a Turci u crkvu” - prema: O. Zirojević, Konvertiti - kako su se zvali,
Podgorica 2001, 20, nap. 87.
50
stanovnici Kolašina pominju se u izvorima, između ostalih, porodice
Martinovića, Bašanovića, Mekića, Šabanagića, Smailagića, Kajovića.
Oručevići su živjeli u Drpama, Mušovići u Mušovića Rijeci, Pepići
u Babljaku, Zuličići u Drijenku, Pijuci u Blatini, Balabani i Kofrci u
Migalovici, Husovići, Redžovići, Hoti (Oti), Đurđevići, Martinovići
u Planoj, Lalevići u Bistrici, Hoti u Vojkovićima, Hasići i Lukači
u Moračkom Trebaljevu, Balijagići, Hadžibulići i Anuševići u
Rovačkom Trebaljevu. Hrišćani u ovom kraju se pominju tek kao
rijetki žitelji koji su radili kao čifčije na begovskim imanjima.170
Još od sredine XIX u ovom kraju dolazilo je do velikih borbi
i razaranja. Kolašinski kraj je tada bio u sastavu Novopazarskog
sandžaka i Prijepoljskog kadiluka.171 Knjaz Danilo je podstrekavao i
slao Crnogorce da “ulaze u tuđe zemlje i da ćeraju pljenove, od kojih
se glavno daje njemu, a on prestupnike pokriva”.172 Kolašincima je
dosta nevolja nanosio i Milisav Mišnjić, koji se u vrijeme knjaza
Danila, naselio u Rječinama kod Kolašina. Crnogorci, iz plemena
Vasojevića, Donje i Gornje Morače, Rovaca, Jezera, Šaranaca, Lijeve
rijeke i dijelom Kuča, napali su iznenadno Kolašin “leglo turskih
zlica” i okolna sela u ranim jutarnjim satima 28. jula 1858. i popalili
katune na Sinjajevini i sela: Lipovo, Trebaljevo i Štitaricu. Napadači
su, predvođeni Miljanom Vukovim i Novicom Cerovićem, napravili
od Kolašina “grdilo”.173 U Kolašinu je tada ubijeno i u kućama
popaljeno više stotina lica. Austrijski izvori navode da je nastradalo
preko hiljadu ljudi. U napadu su, pored muškaraca, stradali žene
170
E. Mušović, Muslimani Crne Gore, 105; R. Gruda, Muslimanska brat-
stva u Crnoj Gori i zapadnom Sandžaku u vrijeme osmanske vladavine, Novi Pa
zar 2001, 26-27.
171
M. Šačić, Kolašinci, Beograd 2000, 62.
172
J. Milićević, Pokušaj Đorđa Petrovića Njegoša, predsednika Crnogor-
skog senata, da u borbi protiv kneza Nikole pridobije velike sile, Istorijski glasnik,
br. 2, Beograd 1973, 102. Jovan Jovanović citira Zakonik knjaza Danila (1826-
1860) iz 1855. u kome stoji: “Iako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti
do jedino srbske i nikakve druge vjere do jedino pravoslavne istočne to opet svakij
inoplemenik i inovjeran može slobodno živiti i onu slobodu i onu našu domaću
pravicu uživati kako i svakij Crnogorac i Brđanin što uživa”, zaključujući kako je
ovim normativnim aktom priznata i “muhamedanska vjeropispovijest i regulisan
položaj Muslimana u Knjaževini Crnoj Gori” – prema: J. Jovanović, Muslimani u
crnogorskoj državi, feljton, “Pobjeda”, Titograd 5. april 1980.
173
Upor. G. Vuković, Vojvoda Miljan Vuković i Vasojevići 1826-1886,
Cetinje 1932, 22-27; S. Tomović, Vojvoda Miljan Vukov i njegovo doba, Tokovi,
br. 14, Ivangrad 1977, 64-65; M. Cemović, Vasojevići: Istorijska istraživanja,
Beograd 1993, 340-341.
51
i djeca.174 Napadači su sa sobom odnijeli i brojne odsječene glave
ubijenih ljudi. One su nošene kućama kao znak junaštva.175 Kolašin
je bio skoro opustošen. Atavistički nagoni su došli do punog izražaja.
Čak su i žene iz Vasojevića prinosile slamu i sijeno za paljenje
kuća, paleći i ubijajući kao “muške glave”.176 Spaljene su sve kuće i
zgrade: “vjekovna mržnja gajena prema porobljivačima i zlikovcima
strahovito se izlila na kolašinske Turke”.177 Kolašin je bio u ognju.
Za nekoliko sati postao je ruševinom, a njegovi branioci “gorjeli su
sa svojim gradom”.178 Vuk Popović je pisao Vuku Karadžiću kako
su sve kuće zapaljene: “i nehtevši se mnogi predati živi, 1.000 ih
je kažu, u svojim kućama izgorjelo, 1.000 zarobljeno, a toliko ih je
posječeno”.179 Opljačkano je sve što se moglo odnijeti. Kolašin ipak
tada nije ostao u crnogorskim rukama. Da bi očuvao svoj autoritet u
Crnoj Gori i pred velikim evropskim silama, knjaz Danilo, bez čijeg
je znanja navodno izvršen napad na Kolašin, izdao je pod spoljnim
pritiskom, nakon pohare “najstrožu naredbu na cio narod koji je
učestvovao u pohari Kolašina, da sve što nije utrošeno”, pogotovo
stoku, vrati Kolašincima. Po prvi put se desilo da su Vasojevići i
ostali Brđani morali da protivničkoj strani vrate dio plijena zadobijen
u masovnom pljačkaškom pohodu.180 Na zahtjeve koji su upućivani
174 G. Šljivo, Bosna i Hercegovina 1854-1860, Landshut 1998, 390-391.
175
B. Jezernik, Zemlja u kojoj je sve naopako, 175.
176
M. Joksimović, Doprinos narodu vojske Vasojevića u širenju istočne
granice Crne Gore, u: Međunarodno priznanje Crne Gore, Podgorica 1999, 471.
177
R. Vešović, Iz doba četovanja oko Kolašina, Zapisi, knj. VI, br. 2,
Cetinje 1930, 105-107; J. Jovanović, Marko Miljanov, Cetinje 1952, 27; A. Šaulić,
Novica Cerović, Beograd 1959, 217-218.
178
M. Vujačić, Znameniti crnogorski i hercegovački junaci, knj. II, Beo
grad 1952, 124-125. Nakon pokolja muslimana 1858. u Crnoj Gori, Porta je upu
tila pismo Francuskoj smatrajući da je ona na strani Crne Gore. U pismu se, pored
opisa izvršenih zločina, kada su, između ostalog, njenim vojnicima sječeni nosevi,
ističe: “Nas nazivaju varvarima ali ni jedan Turčin ne bi izvršio svireposti za koje
se okrivljuju vaši novi štićenici. Nadamo se da će se istina obelodaniti i da će se
u Francuskoj već jednom znati da li je dovoljno biti hrišćanin pa biti civilizovan”
- “Zapisi”, god. XIII, knj. XXIV, Cetinje decembar 1940, 350.
179
M. Dašić, Hajdučija i četovanje na gornjim tokovima Lima i Tare od
sredine XIX vijeka do početka velike Velike istočne krize (1878-1878), (dalje:
Hajdučija i četovanje na gornjim tokovima Lima i Tare), Istorijski zapisi, god.
XXXII (LII), br. 1, Titograd 1979, 10; B. Jovanović-M. Radović-S. Medenica-N.
Rakočević, Kolašin, Beograd (bez godine izdanja), 117-118.
180
M. Dašić, Hajdučija i četovanje na gornjim tokovima Lima i Tare, 11;
Isti, Vasojevići, 525.
52
iz Kolašina državnim osmanskim vlastima da ih zaštiti jače vojne
jedinice, bilo im je odgovoreno “da se ne prihvataju oružja”.181
Na insistiranje velikih sila, pogotovo Rusije, Porta je pristala na
formiranje komisije za administrativno razgraničenje sa Crnogorcima
pa je u proljeće 1859. Crna Gora u Gornjem Kolašinu dobila Gornje
Lipovo i Rječine. Iz ovih sela, koja “zapadoše u granicu crnogorsku”,
iselili su se brzo muslimani, a u njih su došli Ljevorečani, Moračani i
Rovčani.182 Najviše zemlje su dobile vojne starješine.183 Sam Miljan
Vukov je dobio najbolju livadu zv. Hadrovica na planini Bjelasici.
Kolašin se našao pritješnjen sa tri strane od Crnogoraca. Preživjelo
stanovništvo koje se bilo panično razbježalo povratilo se u Kolašin
tek 1864. godine. Grad se, međutim, više nije mogao oporaviti od
onoga što je doživio, niti će dostignuti raniji značaj.184 Zebnja od
sličnih crnogorskih akcija je stalno bila prisutna.
Administrativno razgraničenje između osmanske teritorije
i Crne Gore izvršeno u jesen 1859. i uspostavljanje nove granice
pratilo je suprostavljanje mjesnog muslimanskog stanovništva. Do
oštrih sporova je naročito dolazilo u okolini Spuža i Podgorice, jer je
tamošnje stanovništvo nastojalo da zaštiti svoja imanja koja su trebala
pripasti Crnoj Gori.185 Crnogorci su bili zadovoljni postignutim
razgraničenjem, osjećajući da se, u datim okolnostima, granica nije
mogla postaviti dublje na račun osmanske teritorije. To je bila prva na
terenu obilježena i priznata crnogorska granica. Ovako upostavljena
granica je u velikoj mjeri stijesnila muslimane u Nikšiću, Kolašinu i
Spužu, pa su se oni našli u skoro potpunoj ovisnosti od Crnogoraca.
U teškom položaju našli su se zemljoposjednici čija su imanja
obrađivale čifčije, a koja su ostala na crnogorskoj teritoriji. Čifčije su
se u takvim uslovima smatrale oslobođenim plaćanja arende, a time
su vlasnike zemlje lišavali dijela sredstava za život. U nezavidnoj
situaciji su se našli oni posjednici kojima je nova crnogorska granica
zahvatila ne samo imanja već i kuće. Gonjeni oskudicom i velikom
nuždom, izazvanom nerodnom godinom, korjenički, nikšićki i
181
G. Šljivo, Bosna i Hercegovina 1854-1860, 400.
182
N. Rakočević, Borbe Crnogoraca za Kolašin i iseljavanje muslimana,
284.
183
M. Dašić, Društveno-ekonomska kretanja u Gornjem Polimlju poslije
1862. i uzroci ustanka 1875. godine, Tokovi, br. 14, Ivangrad 1977, 254.
184
E. Mušović, Muslimani Crne Gore, 106.
185
R. Jovanović, Izvršenje razgraničenja Crne Gore i Turske 1859-1860.
godine, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1980, 42-43.
53
kolašinski muslimani su nastojali stupiti u kontakt sa knjazom
Danilom. Posljednjih desetak muslimanskih porodica iz Crnog
Vrha u Vasojevićima, koje su Vasojevići i Bratonožići bili protjerali
sa njihovih posjeda, bilo je, u očaju, spremno da se, prema nekim
navodima, pokrsti i prizna knjaza Danila za gospodara, ako bi im se
omogućilo da se vrate na svoja, još nenaseljena imanja.
Neki su, pak, da bi mogli koristiti svoja imanja, koja su ostala
na crnogorskoj teritoriji, tražili od knjaza da ih prihvati za crnogorske
državljane. Deputacije, koje su mu dolazile na noge, knjaz Danilo
je prijateljski dočekivao na Cetinju, ali im nije ispunjavao želju
da postanu crnogorski državljani. On je ipak, te gladne 1860. omo
gućavao muslimanima da odlaze u Risan, preko crnogorske te
ritorije, i da tamo, kao i Crnogorci, kupuju žito doveženo iz Rusije
i Francuske. Nikšićanima je bio dozvoljen slobodan trgovački
promet sa Podgoricom i Skadrom. U takvim okolnostima došlo je do
postepenog poboljšanja odnosa između starih “krvnih neprijatelja”.
Započeti proces međusobnog približavanja prekinut je 22. maja
1860. žestokim napadom Drobnjaka, Šaranaca i Pivljana na Stričinu
Mušovića u Poljima Kolašinskim. Tom prilikom su Crnogorci imali
57 mrtvih i ranjenih, a 10 ih se utopilo u Tari.186 Knjaz Danilo je
uporedo insistirao na uspostavi direktnih diplomatskih odnosa
između Crne Gore i Porte.187
“Mržnja na Turke” karakteriše i vrijeme “prve” vladavine
knjaza Nikole (1860.-1878.), s tim što je taj nacionalizam, za razli
ku od prethodnog perioda, dobio moderniju i nešto postojaniju,
institucionaliziranu formu. Ovaj crnogorski vladar je pisao da su
Crnogorci ratujući sa “Turcima” namirivali svoje potrebe za život,
“jer ih je ratovanje uzdržavalo od svakog rada”.188 Vasojevići su
1861. napali na Bihor. Tada je spaljeno preko “200 kuća turskijeh
i posjekoše 130 glava, a goveda i sitne stoke čudo su veliko
plijenili”.189 Šezdesetih godina XIX stoljeća Crna Gora se prostirala
186
R. Jovanović, Izvršenje razgraničenja Crne Gore i Turske 1859-1860.
godine, 46-49.
187
D. Vujović, Zahtjev knjaza Danila za uspostavljanje direktnih diplo-
matskih veza između Crne Gore i Turske, Istorijski zapisi, br. 1, Titograd 1965,
158-159.
188
Upor. R. Jovanović, Kosovski mit u nacionalno-političkoj ideologiji
i strategiji Crne Gore polovinom XIX vijeka, Istorijski zapisi, br. 1-2, Titograd
1989, 7; Ž. Andrijašević, Crnogorci i Turci, 90-91; B. Vuković, Etički odnos kral-
ja Nikole prema protivniku, 46.
189
D. Vuletić, Polica kod Berana, Beograd 1998, 397.
54
na 4.400 kvadratnih kilometara, sa oko 125.000 stanovnika. Od
te teritorije bilo je obradivo svega tri odsto zemlje, odnosno pola
rala po stanovniku. Nedovoljna ekonomska osnova bila je izražena
kao problem državnog opstanka Crne Gore. Njenim teritorijalnim
širenjem na okolne krajeve taj problem je trebalo riješiti ili barem
ublažiti.190 Teritorijalne aspiracije Crne Gore bile su usmjerene na
prostore između Neretve i Drine, i od Lima do Jadranskog mora.191
Borba za životni prostor (“Lebenssraum”) postaje, kao i kod drugih
balkanskih hrišćanskih naroda, konstanta crnogorske državne politike.
Zbog česte pojave gladi u Crnoj Gori znalo se da će biti “mnogo
zla”.192 Još 1861. crnogorski knjaz se žalio srpskom da “crnogorski
narod i u najplodnije godine veoma bijedno živi. Uzrok su tome vrlo
krševite gore, u kojima se nalazi vrlo malo zemlje za obrađivanje”.
Korijen bijede nije oskudna priroda već neznanje naroda.193 Radoman
Jovanović piše da su sukobi “često proizilazili i iz iskonske mržnje
Crnogoraca prema muslimanima, a posebno prema svemu onome
što je tursko. Po logici Crnogoraca, bilo je normalno i zakonito oteti
bilo šta od Turaka”.194 Muslimani su zazirali od crnogorskih napada,
čijih se zlodjela “više boje nego li najgušće kiše metaka”.195 Omraze
su bile opterećene bunama, najezdama, pjesmama i vizijama.196
Pored čestih sukoba u svim graničnim pojasevima, postoja
la je i opšta nesigurnost i na pazarima, osobito u Kolašinu, Berana
190
Ž. Andrijašević, Ideološko-političko značenje pjesme “Onamo, namo”,
Stvaranje, br. 1-5, Podgorica 1997, 179.
191
Ž. Andrijašević, O ciljevima državne politike Knjaževine Crne Gore
(1852-1878), Istorijski zapisi, br. 3, Podgorica 1997, 175.
192
Đ. Pejović, Crna Gora u doba Petra I i Petra II, Beograd 1981, 199.
193
M. Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije 1790-1918, knj. 2, Beograd 1989,
127.
194
R. Jovanović, Crnogorsko-turski pogranični odnosi i Boj u Lipovu
1872. godine, Istorijski zapisi, br. 4, Titograd 1963, 561. Isti autor dalje navodi:
“Stiješnjenost i nedostatak obradive zemlje upućivali su ih da je dobijaju putem
otimanja od Turaka. Ovo je imalo za posljedicu potiskivanje, makar i u manjoj
mjeri, Turaka sa njihovih imanja pored crnogorske granice, premda su oni i dalje
zadržavali formalnu svojinu na njih. Pri ovome se ponekad nije obaziralo ni na to
što je Turcima pravo svojine na takva imanja bilo zagarantovano međunarodnim
aktima i što im je to pravo priznavao i sam knjaz Nikola”.
195
G. Šljivo, Bosna i Hercegovina 1854-1860, 449. Muhamed Hadžijahić
piše da su se muslimani po selima, osjećajući se nesigurno, selili u gradove ili u
sela sa kontigentnijom muslimanskom populacijom. Tako su muslimani iz sela
Lukova kod Kolašina odselili u Ulog; opšir. M. Hadžijahić,Porijeklo bosanskih
Muslimana, 125.
196
M. Đilas, Revolucionarni rat, Beograd 1990, 69.
55
ma i Pljevljima, na koje su dolazili Crnogorci, jer su bili za njih
životno zainteresovani. Za sukobe i ozbiljne incidente koji su izbijali
međusobno su se optuživali sa lokalnim stanovništvom. Jedan takav
sukob desio se u Kolašinu 18. jula 1872. godine, nakon čega je došlo
do žestokog okršaja u selu Blatini, u blizini crnogorsko-osmanske
granice. Tom prilikom je poginulo 15 lica.197 Sukobi su izbijali i u
okolini Podgorice. U pograničnom selu Lipovo došlo je do novog
okršaja u septembru 1872. godine. Boj je započet na crnogorskoj
teritoriji, ali su Crnogorci u kontranapadu prešli na osmanski teritorij.
Lipovo je bilo predmet sporova još od 1858-1859. godine. Ovo selo
je nekada bila svojina kolašinskih muslimana, ali su ih Moračani i
Rovčani postepeno potiskivali. Sporovi oko Lipova će se dugo voditi
“upravo sve donde dok je Kolašin bio u sastavu Turske”.198 Zbog
učestalih upada crnogorskih četa u pogranična muslimanska sela,
sedamdesetih godina, ovo stanovništvo je živjelo u strahu uprkos
činjenici da je vlast nastojala da ga zaštiti. U žalbama mjesnih vlasti
iz Berana, Gusinja, Kolašina, Pljevalja, Bijelog Polja, Rožaja i drugih
mjesta duž crnogorske granice - neprestano se tražilo slanje dodatnih
vojnih snaga kako bi se spriječilo upadanje crnogorskih četa.199 Kolašin
je bio čvorište telegrafskih veza Bosne, Hercegovine i Rumelije, a
preko Rumelije sa cijelim Carstvom.200
Crnogorci će ponovo u novembru 1876. pokušati da zauzmu
Kolašin. Na njihov napad je odgovorenom pucnjavom iz pušaka i
topova tako da “Crnogorci nisu mogli oka otvoriti”. Oni su imali
“mnogo poginulih, pa su se povukli”.201 U maju 1877. Crnogorci su
ponovo napali na Kolašin i prodrli do Stožera, “šest sati prema Tari”
i zauzeli “šest kula turskih”. U ovom napadu pala je sva “posada
turska i mnogo domaćih Turaka, a osobito stara kuća turska Mušovića
s glave je poginula. Crnogorci su uzeli mnogo oružja i silu stoke”.202
U junu su zauzeli još šest sela “gdje je takođe mnogo Turaka palo”.
197
R. Jovanović, Crnogorsko-turski pogranični odnosi i Boj u Lipovu 1872.
godine, 564.
198
Upor. S. Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, II, 1154; R.
Jovanović, Crnogorsko-turski pogranični odnosi i Boj u Lipovu 1872. godine,
583.
199
M. Dašić, Hajdučija i četovanje na gornjim tokovima Tare i Lima, 63.
200
Š. Irijart, Bosna i Hercegovina - putopis iz vremena ustanka 1875-1876,
Sarajevo 1981, 136.
201
S. Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Povijest Bosne, II, 1266.
202
N. Petrović Njegoš, Autobiografija. Memoari, Putopisi, Cetinje-Tito
grad 1898, 448.
56
Prilike su još više usložnile odluke Berlinskog kongresa 1878.
i nova crnogorsko-osmanska razgraničenja koja su izazvala nova,
masovna iseljavanja muslimana. Kolašin u početku nije bio predmet
diplomatskih zahtjeva Crne Gore, jer je bio osmanska enklava,
praktično izgubljena u njenom potpunom okruženju. Crnogorci su
smatrali da je to završena stvar, oko koje jednostavno nema pregovora.
Sukobi Crnogoraca sa lokalnim muslimanskim stanovništvom, kao
i isključivi stavovi velikih sila, odredili su definitivno sudbinu ove
enklave.203 Izvjesni planovi Prizrenske lige da pomogne svojim
ljudstvom, nisu se ostvarili.204
Muslimani iz Kolašina su bili, i pored spremnosti za pružanje
otpora, prisiljeni na povlačenje, pošto se grad nalazio u bezizglednom,
potpunom crnogorskom okruženju.205 Lokalno stanovništvo je, pred
poražavajućim utiskom svog pogubnog okruženja i neumoljivih
odluka Berlinskog kongresa, shvatilo da se grad mora predati, ali
na to, zbog svega šta se stravično desilo 1858. godine, nije htje
lo, imajući u vidi ranija negativna iskustva sa “crnogorskim obe
ćanjima”, pristati bez određenih, čvrstih garancija. Oko predaje
grada bilo je razmimoilaženja između muslimanskog stanovništva iz
Donjeg i Gornjeg Kolašina, kao i ovih posljednjih sa kajmekamom.
Donjokolašinci nisu pokazivali spremnost da se Kolašin preda Crnoj
Gori.206 Crnogorske prijetnje da će grad, koji su držali u opsadi, silom
zauzeti urodile su plodom. Predaja je bila neminovna, a sa njom i
masovni egzodus njegovog stanovništva. Kolašinski kajmakam Nuri-
beg je sa predstavnicima kolašinskih muslimana 3. oktobra 1878.
potpisao sporazum o predaji Kolašina. Dan kasnije osmanska vojska
je napustila Kolašin i uputila se ka Akovu (Bijelom Polju). Zajedno
sa njom otišlo je mnogo muslimanskih porodica, od kojih su neke
ostale u Gornjem Bihoru (Levajići, Čilovići i druge). Muslimansko
stanovništvo je, izloženo čestim crnogorskim napadima, bilo prisilje
no da masovno napusti kolašinski kraj.
203
N. Ražnatović, Crna Gora i Berlinski kongres, Cetinje 1979, 108.
204
B. Hrabak, Arbanasi i njihova liga prema okupaciji Bosne i Hercegov-
ine 1878. godine, Prilozi, br. 16, Sarajevo 1979, 39; također vidi: Isti, Novopazar-
ski sandžak između Austro-Ugarske i kosovskih Arbanasa, Užički zbornik, br. 21,
Užice 1992, 35-42.
205
B. Hrabak, Prizrenska liga i Stara Raška, Novopazarski zbornik, br. 22,
Novi Pazar 1998, 88; također vidi: Isti, Sukobljavanje Austro-Ugarske, Prizrenske lige
i sandžaklija oko Sandžaka 1878-1881, Istraživanja, XIV, Beograd 1991, 87-142.
206
N. Rakočević, Borbe Crnogoraca za Kolašin i iseljavanje muslimana,
287.
57
Ugovor o predaji “grada Kolašina sa svijema selima i zemljištem
do Mojkovca Knjaževstvu Crnogorskom” potpisan je na Cetinju 8/20.
oktobra 1878. godine. Knjaz Nikola je sa Cetinja slao naređenja da se
sa “njegovim novim podanicima” zakonski postupa, da im se “omili
njihova nova otadžbina i novi gospodar” i u njima probudi “srpski
pradjedovski duh”.207 Okružni morački načelnik Bašo Božović je,
shodno knjaževim uputama, odmah po zauzimanju Kolašina, pozvao
lokalne muslimanske prvake na dogovor. Na ovaj razgovor je došlo
74 muslimana. On im je rekao da je Kolašin oslobođen od osmanskog
zavojevača i da oni nemaju ništa zajedničko sa Turcima, iako su
njihovi pradjedovi primili islam, već da su oni zadržali “sve osobine,
ono što nas čini braćom, narodnost i jezik”, te da će imati sva prava.
Predstavnici muslimana su uzeti u lokalne organe vlasti. Za kapetana
u Kolašinu je postavljen Iso Pepić, a u Poljima Zejnil-aga (Zeko)
Lalević. Nekolicina je uzeta i za knjaževe perjanike.
Tara je, od Mojkovca nizvodno, postala granica između osm
anske teritorije i Crne Gore. Njena desna strana je ostala i dalje
pod osmanskom upravom u okviru Novopazarskog sandžaka. Taj
dio, sa zaljeđem, poznat kao Donji Kolašin, ostao je u sastavu
Osmanskog carstva sve do balkanskih ratova. Na prostoru Donjeg
Kolašina i Sandžaka se skrasio znatan broj muhadžira. Tu se život
muslimanskog stanovništva, po sudu S. Šćepanovića, odvijao u znaku
“pjevanja mevluda, turkovanja i bošnjakovanja”.208 Nepoznavanje
kulture, tradicije i islama, rezultira nerijetko paušalnim ocjenama,
predrasudama, brojnim stereotipima i matricama.
Iako se Crna Gora obavezala na Berlinskom kongresu da će
poštovati prava muslimana do toga nije došlo. Moračani i Rovčani su
se teško mirili sa činjenicom da kolašinski muslimani, sa kojima su
stoljećima bili u neprijateljstvu i sukobima, budu sa njima ravnopravni
i da žive zajedno.209 N. Rakočević čak navodi da su se kolašinski
muslimani osjećali Turcima, kao i da je u interesu Crne Gore bilo da se
oni isele, kako bi se na njihove posjede naselile crnogorske porodice iz
Rovaca i Morače, “koje su u svojim siromašnim i prenaseljenim selima
krajnje teško živjeli i zato priželjkivali njihovu zemlju”, naselivši se u
207
To je zapravo istrajavanje na Njegoševom kazivanju u “Gorskom vij-
encu”: “Prosto vjeru što prigrli drugu no mu prosto ne bilo pred Bogom što se
Srbom dalje ne kazuje”.
208
S. Šćepanović, Porijeklo kolašinskih Muslimana, 79.
209
N. Rakočević, Borbe Crnogoraca za Kolašin i iseljavanje muslimana,
290.
58
pojedinim selima i krajevima po plemenskoj osnovi. U oblasti Kolašina
i Polja Crna Gora je dobila prostor od oko 400 kvadratnih kilometara
sa 25 sela. Sva napuštena zemlja u ovom kraju bila je proglašena za
državnu. Zemlja na području Kolašina prvi put je dijeljena 1879.
Gornjomoračkom, Donjomoračkom i Rovačkom bataljonu, kao i
tamošnjem pravoslavnom stanovništvu. Svako domaćinstvo je dobilo
određenu površinu ziratnog zemljišta i šume. Po plemenima su, po
istom principu, razdijeljeni i dijelovi planina.210
Život je nakon burnih događaja 1878. u kolašinskom kraju po
stao težak za muslimanski živalj i on se neprestano iseljavao. Talas
masovnog iseljavanja je započeo početkom ljeta 1879. i završio se
krajem septembra iste godine.211 Neki su talase iseljavanja nazivali
“bježanijom”.212 Na iseljavanju je u Kolašinu aktivno radio kapetan
Iso Papić. Revoltirani iseljenici iz Gornjeg Kolašina nisu se olako
pomirili sa činjenicom da je Kolašin pripao Crnoj Gori, pa su,
potpomagani od Donjokolašinaca, prelazili crnogorsku granicu, vršili
napade i pljačke.213 Među organizatorima tih upada su bili Fejzaga
Kalić iz Lijeske, hodža Mehmed Gušmirović iz Bijelog Polja.214
Intenzivnim naseljavanjem Moračana i Rovčana u kolašinskom kraju
stvoreno je poprište svakodnevnih sukoba sa muslimanima koji su
210
Đ. Pejović, Naseljavanje Gornjeg Kolašina i Polja (1879-1886), Isto
rijski zapisi, br. 3, Titograd 1961, 400; N. Rakočević, Iseljavanje Muslimana i
razgraničenje Crne Gore i Turske u oblasti Kolašina poslije Berlinskog ugovora
(u daljem tekstu: Iseljavanje Muslimana), Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1962,
261; B. Jovanović-M. Radović-S. Medenica-N. Rakočević, Kolašin, 148; N.
Tomović, Ekonomske migracije Crnogoraca krajem XIX i početkom XX vijeka, u:
Deseti kongres istoričara Jugoslavije, 249.
211
Po nekim statističkim podacima iz 1879. u kolašinskom srezu živjelo je
7.732 muslimana i 4.642 hrišćanina, bjelopoljskoj kazi 20.236 muslimana i 6.000
hrišćana, pljevaljskoj 12.080 muslimana i 10.965 hrišćana; opšir. E. Mušović,
Muslimani Crne Gore, 126-127.
212
A. Đogović, Bošnjaci Vitomirice, Peć 2001, 49-50.
213
Upor. N. Rakočević, Iseljavanje Muslimana, 262-263; Ž. Šćepanović,
Društveno-političke prilike u Bijelom Polju i okolini početkom XX vijeka, Odzivi,
br. 6, Bijelo Polje 1973; V. Šalipurović, Putopisi Teodora Ipena - Novi Pazar i
Kosovo, Mostovi, br. 36, Pljevlja 1977, 94-95; H. Avdić, Položaj Muslimana u
Sandžaku, Sarajevo 1991, 24; R. Hajdarpašić, Kolašinski Muslimani u odbrani
svojih domova i bošnjačkih teritorija, u: Društveni i državno-pravni kontinuitet
Sandžaka, Sarajevo 1996; S. Bandžović, Iseljavanje muslimanskog stanovništva
iz Crne Gore 1878. godine, 87-90.
214
O Fejzagi Kaliću vid. opširnije: H. Avdić, Fejzaga Kalić, feljton,
“Sandžak Bosna”, br. 34-36, Mainz BRD februar-mart 1997.
59
se zadržali u Poljima.215 Opasnost od novih sukoba je bila stalno
prisutna. Crnogorce, svjesne slabosti protivnika, nisu zadovoljavala
polovična rješenja pa su i sami vršili upade na prostor Polja.
Na opustjelim posjedima u Poljima 1883. naseljeno je 287
pravoslavnih porodica iz Jezera, Lijeve Rijeke, Vasojevića, Rovčana
i Moračana.216 Sukobi na ovom području su okončani u noći između
23. i 24. marta 1886. kada su Morački i Rovački bataljoni, tobože
mimo suglasnosti vlade na Cetinju, upali u Polja, a muslimani pruživši
slabašan otpor, pobjegli preko Tare. Fejzaga Kalić i hodža Gušmir
su, prije toga, sa svojim grupama otišli da pomognu Plavljanima i
Gusinjanima, misleći da Crnogorci ne smiju napasti Polja. Usamljeni
Zeko Lalević, sa malobrojnom jedinicom, nije uspio da odbrani
Polja. Nasilno pripajanje Polja Crnoj Gori u Istanbulu nije izazvalo
veće uznemirenje, pa su se duhovi ubrzo smirili. Otuda je poručeno
knjazu Nikoli da zbog “malog” graničnog nesporazuma njihovo
prijateljstvo neće oslabiti.217 Porta je imala previše drugih akutnih,
egzistencijalnih problema. Problemi perifernih balkanskih dijelova
nisu se smatrali primarnim. U Poljima Kolašinskim zemlja je
podijeljena nakon konačnog iseljavanja muslimanskog stanovništva.
Njihova zemlja je mahom bila data ustanicima iz Polja Kolašinskih,
a u manjem broju i iz drugih krajeva. Novodobijeni krajevi su bili
bogati šumama i pašnjacima. Osnovni princip diobe zemlje bio je
podjela na muške glave. Svaka muška glava dobila je po šest rala
zemlje.218 Iseljavanjem muslimana iz Polja pravoslavne čifčije su
postali slobodni seljaci. U neka sela poljske kapetanije useljene su
crnogorske porodice, kao na primjer u Bjelojeviće, gdje je ranije živio
samo muslimanski živalj, a djelimično i u Podbišće i Štitaricu.219
215
N. Ražnatović, O razgraničenju Crne Gore i Turske (1881-1887), Isto
rijski zapisi, br.1, Titograd 1987, 114.
216
Đ. Pejović, Naseljavanje Kolašina i Polja, Istorijski zapisi, br. 3, Tito
grad 1961, 384-389; M. Šćepanović, Naseljavanje i podjela zemlje u kolašinskom
kraju (1879-1886), Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1985, 83-88.
217
N. Ražnatović, O razgraničenju Crne Gore i Turske (1881-1887), 114.
F. Saltaga piše: “Obraćajući se Muslimanima Crne Gore, crnogorski kralj Nikola
I je rekao: “Nemojte ići u Sandžak i tamo će vaše kuće gorjeti... nego se vi dalje
selite u Malu Aziju” - cit. prema: F. Saltaga, Muslimanska nacija u Jugoslaviji,
Sarajevo 1991, 168; Isto, “Preporod”, br. 15/478, Sarajevo 1. avgust 1990.
218
N. Rakočević, Borbe Crnogoraca za Kolašin i iseljavanje muslimana,
292.
219
N. Rakočević, Iseljavanje Muslimana, 274. Autor dalje navodi: “Iselja-
vanje muslimana iz novodobijenih krajeva bilo je nužno, dok je Turska držala još
60
Gotovo sva zemlja u Kolašinskoj oblasti je oduzeta musli
manima, “koje su Crnogorci poubijali ili prognali iz osvojenih oblasti.
Čak su i njihova groblja sravnjena sa zemljom... Zaposijedanje
muslimanskih imanja smatrano je kao nagrada za nasilje i krvoproliće
nad muslimanskim življem kao i heroizam u ratu”.220 Po ocjeni
Gligorija Božovića crnogorski doseljenici, žustri i plahoviti, sa
preseljenjem su postali nemarni i neradni: “čardaci i zgrade ubrzo
postaju zapušteni i njive zaparaložene, voćnjaci propadaju, pa
doseljenici ubrzo postaju prava sirotinja”.221
Ohrabreni osvajanjem Polja i opštom slabošću osmanske države
Crnogorci su nastavili sa upadima u krajeve Donjeg Kolašina, što je
rezultiralo i kontraakcijama muslimanskih naoružanih grupa.222 To je
bio i jedan od izvora prihoda za osiromašene muhadžire, protjerane
iz Kolašina i Polja. “Turski Kolašinci” nisu imali mnogo izbora.223
Kaza Donji Kolašin je krajem XIX stoljeća bila bez gradskog
naselja. Imala je tri nahije: Vraneš, Mojkovac i Ravnu Rijeku.
Vraneš i Mojkovac su imali po devet, a Ravna Rijeka 13 sela. Tu je
bilo 1.030 domaćinstava sa 6.337 stanovnika: 4.067 muslimanskih
i 2.270 pravoslavnih. Sjedište kaze je bilo u selu Šahovići.224 U
prilično veliki dio Balkana i njena zapadna granica nalazila se na rijeci Tari. U
novodobijenim krajevima ne samo što su raskinuti nazadni feudalni odnosi i srpski
živalj oslobođen nasilja, nego je iseljavanje muslimana omogućilo da se nasele
crnogorske porodice i tako donekle ublaži proces iseljavanja”.
220
V. Dedijer, Veliki buntovnik Milovan Đilas, Beograd 1991, 113. V. Dedi
jer dalje navodi: “Jedan drugi poznati crnogorski pisac, Miodrag Bulatović, na-
pisao je za mene istoriju svoje porodice, koja je živela u blizini Đilasovih. Opisuje
kako su napustili drevna ognjišta u planinama i naselili se na otetoj bogatoj zemlji
u dolini. Bulatovićev deda je došao do jednog muslimanskog sela i iz šume primetio
jednu veliku i lepu kuću. Saznao je da ta kuća pripada nekom bogatom begu koji
je imao veoma lepu, mladu ženu. Kada je pala noć, Bulatovićev deda je provalio u
kuću i odrubio begu glavu. Odmah nakon ubistva silovao je mladu ženu i sledećeg
jutra doveo nekog mladog pravoslavnog sveštenika koji je ženu pokrstio”.
221
G. Božović, Kolašinske razure, “Politika”, Beograd 9. decembar 1935.
222
M. Korać, Sukobi na crnogorsko-turskoj granici u Sandžaku početkom
XX veka, Istorijski zapisi, br. 2, Titograd 1968, 283.
223
M. Kostić, O brojnom, socijalno-ekonomskom i političkom stanju Srba
pod Turcima u Novopazarskom Sandžaku posle Berlinskog kongresa (1878), Isto
rijski časopis, knj. XIV-XV, Beograd 1965, 404.
224
T. Stanković, Putne beleške po Staroj Srbiji 1871-1898, Beograd 1910,
184; V. Šalipurović, Raonička buna, II, Priboj 1970, 8-9; S. Rizaj, Struktura
stanovništva Kosovskog vilajeta u drugoj polovini XIX stoleća, Vranjski glasnik,
VIII, Vranje 1972, 102; H. Avdić, Genocid nad Muslimanima u Donjem Kolašinu,
Stockholm 1997, 18-19.
61
donjokolašinskoj kazi su, između ostalih, živjele porodice Kalića,
Micana, Pepića, Čokovića, Bakovića, Eldića, Ladića, Čikovića, Ge
zovića, Račića, Kupusara, Hasanbegovića, Ibrahimovića, Redića,
Sadikovića, Alandžakovića, Čokrlića, Muslića, Šešića, Tutića,
Klindupa, Lalovića i druge.225
U proljeće 1886. kada je crnogorska vojska zauzela Polja i
pomjerila granicu sve do Tare, muslimani su odatle bili progonjeni. Oni
su se potom definitivno iselili iz Kolašina i čitavog gornjekolašinskog
kraja. Bjelopoljski kraj je bio “naprosto zagušen izbjeglicama”.
Kako se svi muhadžiri tu nisu mogli zbrinuti, oni su morali ići i
u druge krajeve Sandžaka i Bosne.226 Rušenje džamije u Kolašinu
1887. predstavljalo je još jedan znak preostalom muslimanskom
življu da se brzo iseli. Dosta muhadžira iz šire oblasti Kolašina se
doselilo u okolinu Brodareva i susjednih krajeva Polimlja.227 U Bosni
su za Kolašince govorili da su “najžešći i najsuroviji muslimani u
cijeloj Bosni i Hercegovini”.228 Za sandžačko gradsko stanovništvo
oni su bili “ratoborni, na boj naviknuti ljudi”. Kolašinski muhadžiri
koji su pristigli na Kosovo, u lipljanskom kraju, naselili su se u
Suhodolu.229
ono što Turci nisu mogli da odnesu”. U jednom izvještaju se navodi: “Ustanici
goneći svoje krvopije Turke, popališe sve što je njihovo, ne samo da se više ne bi
tamo ugnjezdili, već i zato da im se trag utre”. U osmanskoj kontraofanzivi pobun
jenici su bili razbijeni. Osmanske jedinice su u znak osvete, palila sva srpska sela
od Sjenice do Priboja. Srpski izvori navode kako je krajem septembra zapaljen i
manastir Banja “kao osveta za njihovu džamiju i kuće u Priboju i Kratovu, koje
ustaši bijahu popalili pre nekoliko dana”; opšir. Novovaroški kraj kroz istoriju.
Od neolita do 1941, Nova Varoš 1991, 145-148.
355
P. Vlahović, Etnički procesi i etničke odrednice Muslimana u Raškoj
oblasti, u: Etnički sastav stanovništva Srbije i Crne Gore i Srbi u SFR Jugoslaviji,
Beograd 1993, 162.
356
V. Šalipurović, Ustanak u zapadnom delu Stare Srbije, Titovo Užice 1968,
138. Simon Joanović, austrijski konzul, pisao je da su se Sandžaklije 1878. sma
trale pozvanim da organizovanju otpor invaziji, pa su zato dva čuvena sandžačka
prvaka: Hakki Smail-beg Selmanović-Taslidžak, koji je stao na čelo Narodnog od
bora, i pljevaljski muftija Mehmed Nuradin Vehbi-efendija Šemsekadić, jedan od
vodećih komandanata, preuzeli na sebe vođstvo pokretom otpora; opšir. H. Ćurić,
Uloga pljevaljskog muftije Šemsekadića u otporu protiv austrougarske okupacije
Bosne i Hercegovine od 1878, u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u
Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1979; S. Joanović, Novopazarski sandžak 1878-
1900, Novopazarski zbornik, br. 8, Novi Pazar 1984; S. Bandžović, Pljevaljski
muftija Šemsekadić u otporu austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine i za-
posjedanju Novopazarskog Sandžaka, Novopazarski zbornik, br. 15, Novi Pazar
1991, 100-110.
357
B. Hrabak, Arbanasi i njihova liga prema okupaciji Bosne i Hercego
vine 1878. godine, Prilozi, br. 16, Sarajevo 1979, 46-47.
88
Mujo Kurtović i Omer-aga Šačić, obojica iz Uloga (Nevesinje),
koji su se naselili u Bijelim Vodama i Žabrenu, na Pešteri. Njihovi
potomci su se bavili poljoprivredom. Vlasti se nisu blagonaklono
odnosile prema njima.358 Hercegovački borci, pristigli sa Salih-agom
Fortićem i Omer-agom Šačićem u novopazarski kraj, rasuli su se po
njegovim selima.359
Krajem XIX i početkom XX vijeka područje Sandžaka, Ko
sova i Makedonije, kuda su se zaputile brojne izbjeglice iz Crne
Gore, nalazilo se u teškoj privrednoj stagnaciji, opterećeno brojnim
unutrašnjim socijalnim, nacionalnim i vojno-političkim pritiscima
zainteresovanih okolnih država, surovim interesnim realizmom veli
kih sila koje su željele da ovladaju ovim značajnim dijelom Balkana,
nakon očekivanog, neumitnog povlačenja onemoćale osmanske
vlasti i države sa tog prostora.360 Srpski i crnogorski izvori, povodeći
se za sopstvenim nacionalnim i državnim interesima, nisu pokazivali
razumijevanje za muhadžire i nevolje u kojima su se našli. Samo
prisustvo muhadžira je iritiralo, za njih je to bila alarmantna pojava,
pa su zato bile upadljive težnje da se oni što masovnije pokrenu
na iseljavanje ka udaljenim, maloazijskim krajevima. Njihovo
alarmantno ponašanje prema dolasku muhadžira u Sandžak je bilo
više nego očigledno.361 Muslimani su činili većinu po varošima u
358
M. Šačić, Omeraga Šačić i Salihaga Forta u Hercegovačkom ustanku
1882. godine, Beograd 1997, 81.
359
F. Sebečevac-S. Šaćirović, Naselja novopazarskog kraja, Beograd 1995,
34.
360
Opšir. S. Bandžović, Sjenički kraj krajem XIX i početkom XX stoljeća
u svjetlu opštih zbivanja u Sandžaku, Zbornik Sjenice, br. 11, Sjenica 2000, 13-
59. Austro-Ugarska je “Novopazarskom konvencijom” 21. aprila 1879. stekla
pravo da stacionira garnizone u Priboju, Prijepolju i Pljevljima što je izazvalo
uznemirenje muslimanskog i pravoslavnog stanovništva u Sandžaku pa je dola
zilo i do niza lokalnih incidenata. Porta je uvjeravala stanovništvo da se, sem dol
aska austrougarskih četa u tri sandžačke varoši, ništa bitnije neće mijenjati, te
su time izbjegnuta dalje napetosti. Austro-Ugarska je 1905. u Pljevljima imala
stacioniranu Devetu brdsku brigadu i tri bataljona pješadije, u Prijepolju bataljon,
a u Priboju i Jabuci po jednu pješadijsku četu. Ovim jedinicama je zapovijedao
feldmaršal baron Josip Vangl, sa sjedištem u Pljevljima. U Pljevljima je tada bilo
osam džamija, jedna medresa, dva hamama i 580 dućana. Muslimani su činili 2/3
stanovništva – vidi: A. Knežević, Iz vremena turske vladavine, Breznički zapisi,
br. 7-8, Pljevlja 1997, 40; opšir. M. Vojinović, Pljevaljski kraj: prošlost i porijeklo
stanovništva, Pljevlja 1993.
361
Počev od 1827. nazivom “Stara Srbija” Srbi označavaju prostor Koso
va, Sandžaka, južnog Pomoravlja i sjevernog Povadarja. Termin “Južna Srbija”
89
Sandžaku prve decenije XX stoljeća. Hrišćana je, prema osmanskoj
statistici, bilo svega 11% u Novom Pazaru, 16,1% u Sjenici, 19,3%
u Prijepolju, 18,1% u Pljevljima, 24,8% u Beranama i 31,8% u
Novoj Varoši.362 Đurđe Jelinić je pisao kako u Sandžaku “u malim
razmerama postoji religiozna netolerantnost, tako fatalna u nekim
drugim srpskim pokrajinama. Ukoliko se pak ovde katkad i pojavi,
ona je veštački izazvana i sa strane ubačena”.363 Muslimani u
Sandžaku su uvijek pravili razliku između sebe i etničkih Turaka.364
Po istraživanjima Sretena Vukosavljevića muslimani u Sandžaku
su starinci, i na selu i u gradu bili su starije stanovništvo nego hri
šćansko: “hrišćanski deo našega naroda u dolini Lima ili gornje
Drine, na primer, doseljen je skoro ceo od kraja XVII veka”.365 Po
I. Kosančiću muslimansko stanovništvo po varošima i selima u
pljevaljskoj, prijepoljskoj, novovaroškoj i vraneškoj kazi pripadalo
je tipu bosanskih i hercegovačkih muslimana. Kod muslimana u
pljevaljskoj i vraneškoj kazi preovlađuje tip hercegovačkog, a u
kazama prijepoljskoj i novovaroškoj tip bosanskih muslimana.366
Donji Kolašin, pljevaljski i prijepoljski kraj se takođe pominju kao
mjesta koja pripadaju Hercegovini.367
uveden je nakon 1912. kada su u sastav Srbije ušle Makedonija, Kosovo, dio
Metohije i Sandžak. Terminom “Sjeverna Srbija” bila je obuhvaćena dotadašnja
teritorija države Srbije; upor. D. Petrović, Sandžak: (prema) Raška oblast, “Has”,
br. 70, Novi Pazar 17. februar 1999.
362
G. Gravier, Novopazarski Sandžak, (preštampano iz Književnog glasnika,
Beograd 1913), Novi Pazar 1977, 15-18. Po podacima koje ovaj autor objavljuje
u Novom Pazaru je 1911. bilo 13.847 stanovnika (12.304 muslimana, 1.543 nemu
slimana); u Pljevljima 8.090 stanovnika (6.552 muslimana, 1.448 nemuslimana);
u Sjenici 3.882 stanovnika (3.256 muslimana i 626 nemuslimana); u Prijepolju
3.895 stanovnika (3.296 muslimana i 599 nemuslimana); u Novoj Varoši 2.707
stanovnika (1.842 muslimana i 859 nemuslimana); u Beranama 2.244 stanovnika
(1.687 muslimana i 560 nemuslimana).
363
Đ. Jelinić, Novopazarski Sandžak i politička ravnoteža na Balkanu,
Beograd 1910, 5.
364
R. Petković-Popović-V. Šalipurović, Srpske škole i prosveta u zapadnim
krajevima Stare Srbije u XIX veku, Priboj 1970, 112.
365
Prema: R. Crnišanin, Naselja i kuće Muslimana u delima Sretena
Vukosavljevića, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XVII, Prij
epolje 1997, 134.
366
I. Kosančić, Novo-Pazarski Sandžak i njegov etnički problem, Beograd
1912, 21.
367
S. Terzić, Raška ili “Sandžak”, Mileševski zapisi, br. 2, Prijepolje 1996,
197; N. Dučić, Donji Kolašin i pleme u Hercegovini, u: Književni radovi arhiman-
drita Nićifora Dučića, knj. 3, Beograd 1893, 337-356.
90
Dolazak muhadžira u Sandžak je uzburkao duhove, ali se
radilo o nevoljnicima koji su tražili svoje mjesto pod suncem. Od
okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Sandžak je bio praktično
prepušten samom sebi. Prestao je biti “vrata Bosne”, koji je živo
posredovao u saobraćaju između Sarajeva, Soluna i Istanbula.368 Od
saobraćajnog čvora čitavog jednog dijela države Sandžak je postao
granična oblast. Novi Pazar, čija se ekonomska moć zasnivala na
tranzitu koji je išao preko njega u pravcu istok-zapad i obratno,
našao se u mrtvom uglu, na krajnjem zapadnom dijelu osmanske
države. Nesigurne političke prilike i stalne razmirice sa susjednim
državama kao i sa centralnim vlastima prepustile su, po austrijskim
ocjenama, znatan dio stanovništva Sandžaka “jednom stanju zadi
vljalosti koje se gnuša svakog mirnog rada. To važi naročito za
Kolašince i albanske elemente koji svakako nisu brojno zastupljeni
u Sandžaku, kao i za posvuda naseljene bosanske emigrante koje
se bez sumnje može označiti kao antikulturno”.369 Bosanski begovi
koji su emigrirali preko Crne Gore u Sandžak i na Kosovo bili su
uporni u nastojanjima da se preduzmu sve preventivne mjere kako
Sandžak ne bi doživio sudbinu BiH. Uticaj bosanskih muhadžira bio
je najveći u Novom Pazaru i u pograničnim mjestima.370
Dr. Petar Vlahović piše da je Sandžak bio sklonište impozantnog
broja muhadžira “muslimana srpske krvi i jezika”.371 Po njegovom
368
K. N. Kostić, Naši novi gradovi na jugu, Beograd 1922, 33; R. Purić,
Kroz sandžačke čaršije, Pregled, br. 11, Sarajevo 20. mart 1927.
369
Joanović je opisivao, dalje, na svoj način, stanje u Sandžaku nakon
dolaska muhadžira: “Muslimani su nesumnjivo gospodari u zemlji. Njima pri-
padaju potomci starih begovskih porodica koji sačinjavaju zemaljsko plemstvo,
većina gradskog stanovništva i po čitavoj zemlji nastanjene izbjeglice iz Bosne
i Crne Gore. Oni se strogo pridržavaju propisa Kurana, čak su skloni vjerskom
fanatizmu i kao pravi muslimani neprijatelji svake novine. Muhamedanci, dakle,
sačinjavaju konzervativan, i usled toga antikulturalan element u zemlji koji je
prilivom izbjeglica iz Bosne i Crne Gore posle 1878. stekao pojačanje koje nije
za potcjenjivanje... Ostalo autohtono muslimansko seosko stanovništvo i bosanski
emigranti toliko su zagriženi za propise Kurana i izopačenosti islama koje rađa
i gaji muslimanska sveštenička kasta tako da ih moramo ubrajati u neprijatelje
svake hrišćanske kulture, pa i naše” – prema: S. Joanović, Novopazarski Sandžak
1878-1900, III dio, Novopazarski zbornik, br. 9, Novi Pazar 1985, 128-133.
370
B. Hrabak, Prizrenska liga i Stara Raška, Novopazarski zbornik, br. 22,
Novi Pazar 1998, 90.
371
Upor. P. Vlahović, Etničke prilike u prijepoljskom kraju, Simpozijum
“Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, IV, Prijepolje 1976, 173-174; B. Kljajević,
Pljevaljski kraj i njegov značaj u seobama stanovništva, Breznički zapisi, br. 6,
Pljevlja 1995, 99-102.
91
sudu, praveći teško održivu vezu činjenica, useljavanje muhadžira
je ubrzalo “unekoliko proces islamizacije i pregrupisavanja musli
manskog življa”. Sličnu tezu je zastupao i E. Mušović ističući, bez
šire elaboracije, kako je muhadžirska seoba poslije 1878. preko
Sandžaka donijela i određene novine, “među njima i nešto primetniju
islamizaciju”.372 Muhadžiri su nastojali da budu na okupu, na osnovu
mjesta odakle su doseljeni, pa čak i da se ne miješaju sa drugima, pa
ni sa mještanima. Odbojnost prema muhadžirima iskazivana je i u
beranskom kraju gdje pravoslavno stanovništvo nije dozvoljavalo
njihovo nastanjivanje.373 Neki Nikšićani, zajedno sa dijelom muha
džira iz Podgorice i Kolašina, dolaze u malo Berane. Tu dolaze i trgovci
i zanatlije, iseljenici iz Bosne i sjeverne Albanije što će povoljno
uticati na razvitak ovog mjesta koje ubrzano poprima karakter grada
i dobija zanatsko-trgovačku funkciju.374 Dio stanovništva u ovom
mjestu činili su i muhadžiri pristigli iz okoline Bihora, Bijelog Polja i
drugih muslimanskih krajeva koji su gravitirali Gornjem Polimlju.375
Među kolašinskim muhadžirima nastanjenim u ovom mjestu bile
su i porodice Kalića i Musića.376 Iz Berana su neki kolašinski mu
hadžiri tražili bezuspješno 1881. da se vrate na svoje posjede u
kolašinskom kraju.377 Muhadžiri su, u nevolji, naseljavali pašnjake i
utrine, čime je bila smanjena ispaša i gajenje stoke u krajevima gdje
372
Radi se zapravo o preuzetim tezama I. Kosančića iz njegovog djela Novo-
Pazarski Sandžak i njegov etnički problem (Beograd 1912). upor. E. Mušović,
Islamizacija u Novopazarskom Sandžaku, Simpozijum “Seoski dani Sretena
Vukosavljevića”, VII, Prijepolje 1979, 112; P. Vlahović, Etničke prilike u prije
poljskom kraju, 174. Dr. S. Terzić također piše kako ima “više primera nasilne
islamizacije, posebno žena, silovanja i drugih oblika svakodnevnog ponižavanja”
- “Politika”, Beograd 6. septembar 1993. Indikativno je, međutim, da nakon 1912.
nema primjera “povratka” na pravoslavlje onih koji su navodno bili “nasilno is-
lamizirani”.
373
Istorija srpskog naroda, knj. VI, tom I, Beograd 1983, 270-271. Novica
Rakočević dalje piše da su muhadžiri “verski fanatizovani do neverovatnosti jer
im je islamska vera iznad svega, a ozlojeđeni zbog napuštanja svojih domova i
(za većinu) teškog života u novoj sredini” pričinjavali “velika zla i nasilja nad
nedužnim srpskim stanovništvom”.
374
M. Lutovac, Ivangrad, Tokovi, br. 10-11, Ivangrad 1975, 139-140.
375
M. Dašić, Postanak Berana i uticaj beranskog tržišta na razvoj privred-
nih i društvenih odnosa u Gornjem Polimlju šezdesetih i sedamdesetih godina XIX
vijeka, Istorijski zapisi, br. 1, Titograd 1977, 57.
376
S. Međedović, Bošnjačko-muslimanska obilježja beranskog kraja,
“Has”, br. 90, Novi Pazar 21. mart 2000.
377
Đ. Pejović, Naseljavanje Gornjeg Kolašina i Polja (1879-1886), 410.
92
su se zadržavali. Nisu imali previše izbora. Podizali su kuće pletare
koje su obljepljivali blatom ili goveđom balegom.378 Siromašna
muhadžirska, zasebno grupirana naselja bila su najčešće “bez vidnog
dodira sa ostalim stanovništvom”.379 Donijeće sa sobom svoje običaje
i navike. Generacije će proći dok poprime odlike mještana naselja
u koja su došli.380 Umjesto ranijih karaula na putevima i prilazima
varoši, osmanska vlast je omogućavala formiranje muhadžirskih
naselja.381 Muhadžiri su, kao čifčije obrađivali i vakufska dobra.382
Osmanska vlast je nastojala da u Sandžaku zadrži muhadžire
iz političkih i vojnih razloga, kako se ne bi iseljavali iz ovih oblasti
dalje na istok.383 Oni su, po navodima dr. Ejupa Mušovića, bili
neželjeni u Sandžaku, jer su, mahom osiromašeni, dolazili u krajeve,
i same izložene stagnaciji. Slični problemi pratili su i one pristigle na
Kosovo, u Makedoniju i druge oblasti pod osmanskom upravom.384
Prema Nazif-paši, kosovskom valiji, u Kosovskom vilajetu bilo je
378
M. Šačić, Kolašinci, 112. Jedan od potomaka muhadžira iz Kolašina je
govorio: “I poslije sto godina odkako smo izašli iz Kolašina još sebe imenujemo
njegovim imenom Kolašinci-i koji god dunjalučki haliluk ovatanimo, mjestu na
djenemo ime - Novi Kolašin ili Stari Kolašin ili - Donji Kolašin ili - Gornji Kolašin
ili - Mali Kolašin-ili Anadolski Kolašin ili, samo - Kolašin, kako ko i kako gdje-a
oni koji su nas iz njega izagnali, ni danas, poslije sto godina življenja u Kolašinu,
sebe ne zovu - Kolašincima” - cit. prema: Š. Alomerović, Kolašinski muhadžeri,
Mak, br. 2-3, Novi Pazar 1994, 41.
379
Upor. G. Gravje, Novopazarski sandžak, Novi Pazar 1977, 12; N.
Rakočević, Sandžak na stranicama “Cetinjskog vjesnika” od mladotorskog ustava
jula 1908. do balkanskog rata, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”,
VI, Prijepolje 1978, 139-140.
380
M. Melajac, Žar, Novi Pazar 2000, 57.
381
Novi Pazar i okolina, Beograd 1968, 264-265.
382
Upor. S. Vukosavljević, Istorija seljačkog društva, I, Beograd 1953,
284; V. Šalipurović, Raonička buna, knj. I, Sjenica 1969, 16; P. Vlahović, Selo
u oblastima Stare Raške krajem XX i početkom XX veka, u: Oblasti Stare Raške
krajem XIX i početkom XX veka, Prijepolje 1994, 128.
383
M. Lutovac, Etničke promene u oblastima Stare Raške, 221.
384
Upor. А. Апостолов, Колонизација на мухаџирите во Македонија
и растројство на чифчиските односи од крајот на XIX век до 1912. године,
Гласник, бр. 1-2, Скопје 1960, 118; S. Rizaj, Struktura stanovništva Kosovskog
vilajeta u drugoj polovini XIX veka, Vranjski glasnik, knj. VIII, Vranje 1972, 99-
101; N. Malcolm, Kosovo: Kratka povijest, Sarajevo 2000, 274-275; T. Kraljačić,
Iseljavanje Muslimana iz Bosne i Hercegovine u Albaniju za vrijeme austrou-
garske uprave, u: Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji, Titograd 1991,
585-590.
93
oko 100.000 muhadžira.385 Narod u Sandžaku do tada nije vidio teže
bijede i ljuće sirotinje: “Na pustim ledinama kraj gradskih naselja
muhadžiri su umirali od gladi i zime”.386 Bez dovoljno hrane i
ogrijeva “mnoge je satirala glad i boleštine”.387 Vlasti su ih jedino
mogle kolonizovati. Begovi po Sandžaku mahom nisu dozvoljavali
kolonizovanje svojih posjeda. U novopazarskom selu Aluloviće su
Srbi-čifčije u dogovoru sa svojim agama napravili plan kako da se
oslobode muhadžira. Dogovorili su se da prilikom mljevenja žita za
muhadžire stave kreč u brašno. Od takvog žita su muhadžiri dobijali
stomačne tegobe. Kako se izvor bolesti nije mogao saznati, došlo
se do zaključka da klima u tom selu ne odgovara muhadžirima, pa
su oni otišli ka Kosovu.388 Pogodne zemlje za to nije bilo mnogo.
Od kolonizovanja su bili izuzeti i vakufski posjedi. Preostalo je da
se naseljavaju po pašnjacima i utrinama. Takva zemlja nije bila za
obradu pa muhadžiri na njoj nisu mogli ni opstati, niti se okućiti.
Bila je to posna, loša planinska zemlja. Lokalne vlasti iz Sjenice i
Nove Varoši su slale neistinite izvještaje nadležnim organima da se
muhadžirima dodjeljuje državna, carska zemlja, jer se seoske utrine
i pašnjaci po zakonu nisu smjeli dodjeljivati.389
Nakon muhadžira iz Nikšića koji su mahom dolazili odjednom,
u većim grupama, uslijedili su dolasci i drugih muhadžira iz Bosne
i graničnih predjela prema Crnoj Gori koji su pristizali postepeno
u većim ili manjim grupama.390 U Novom Pazaru su lokalne vlasti,
nakon izvjesnih sukoba domaćeg stanovništva sa novopridošlicama,
u kome je nastradao i gradski kajmekam 1878, dozvolile muhadžirima
iz Nikšića da se nastane na njegovoj južnoj periferiji, gdje su, na
Hadžetu formirali svoju mahalu i u njenoj sredini podigli svoju
385
К. Битоски, Македонија во времето на големата источна криза
(1875-1881), Скопје 1982, 186-189.
386
V. Šalipurović, Raonička buna, knj. II, Priboj 1970, 14. Stojan Novaković
je pisao da su “bedan svet ti muhadžiri ili begunci” – prema: S. Novaković, Ba
lkanska pitanja i manje istorijsko-političke beleške o Balkanskom poluostrvu,
Beograd 1906, 11-12.
387
V. Šalipurović, Babinska buna kao klasni seljački pokret protiv feuda
lnog čifčijskog poretka, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, III,
Prijepolje 1976, 294.
388
E. Mušović, Stanovništvo sjeničkog i tutinskog kraja, Beograd 1989,
53.
389
V. Šalipurović, Raonička buna, II, 15.
390
S. Bandžović, Muhadžiri iz Crne Gore i BiH u Sandžaku, 265-267.
94
džamiju. Mnogo muhadžira je uzelo prezime Nikšić.391 U ovaj grad
su, pored muhadžira iz Nikšića, pristigli i muhadžiri iz Kolašina,
Bihora, Bosne i Hercegovine. Povodom dolaska muhadžira u Novi
Pazar, dr. Petar Vlahović predočava da su se oni odvajali čak i u
odnosu na zatečeni muslimanski živalj u ovom kraju.392
Nikšićani, kao i hercegovački muhadžiri su naselili i brojna
sela na Pešteri. Nastanili su se i u selu Kanjevina kod Sjenice, zatim
u selima Trijebine, Suhi Do kod Tutina, Trnavi kod Novog Pazara.393
Većina pristiglih muhadžira iz Nikšića koji su se nastanili po
sandžačkim gradovima podigli su svoje zasebne mahale (muhadžirske
mahale).394 U aprilu 1890. iz Sjenice je preseljeno 80 muhadžirskih
porodica, mahom iz Hercegovine i Kolašina, u Maleš, gdje im je
država obećala dati zemlju, sjeme i stoku. Čim su tamo stigli došli su
u sukob sa Bugarima, pa je bilo mrtvih na obije strane: “Na sami dan
Bajrama, kad su ovi Turci bili u džamiju i nemajući kod sebe oružja,
jer im je oružje vlada oduzela, napadnu ih tamo Bugari u samoj
džamiji, te ih za pola časa padne 40 mrtvije, a zatim Bugari napadnu
na njihove žene i decu, te većinom sve iseku”.395 Krajem aprila 1892.
u Pljevlja je stiglo 15 muslimanskih porodica iz mostarskog okruga
tražeći da se naseli u tom kraju. Kako tu nije bilo raspoloživog
391
E. Mušović, Etnički procesi i etnička struktura stanovništva Novog Pa
zara, Beograd 1978, 89-90; Isti, Sandžačke migracije i imigracije u XIX veku,
Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, V, Prijepolje 1978, 207-218;
M. Šačić, Kolašinci, 162.
392
“Naime, stariji muslimanski sloj u novopazarskoj okolini predstavljao je
u prošlosti vrstu aristokratije, posebno po gradovima, a uz to je zauzimao gotovo
sva počasna mesta i zvanja. Međutim, useljenici (“muhadžiri”) u odnosu na po-
menute bili su slabijeg imovnog stanja, uostalom kao i sve druge izbjeglice. Zbog
toga su se morali privikavati obradi zemlje, a uz to i pojedinim zanimanjima koja
su u otomanskoj Turskoj smatrana počasnim, kao što su, na primer, bili sarački,
potkivački i berberski zanat” - prema: Novi Pazar i okolina, Beograd 1968, 391-
392. J. Dedijer navodi da su u Novom Pazaru među glavnim trgovcima i zanatli
jama i neki “muhadžiri doseljeni iz Bosne i Nikšića”.
393
E. Mušović, Crnogorski muhadžiri i njihova kretanja, Istorijski zapisi,
br. 1-2, Titograd 1986, 153-155.
394
V. Šalipurović, Ustanak u zapadnom delu Stare Srbije, 139-140.
395
A. Avdić, Opšti pogled na migraciona kretanja muslimanskog
stanovništva na Balkanu od kraja XIX veka do zaključenja jugoslovensko-turske
konvencije (11. jula 1938. godine), Novopazarski zbornik, br. 9, Novi Pazar 1985,
148; M. F. Petrović, Dokumenta o Raškoj oblasti 1890-1899, Beograd 1997, 109-
110; opšir. S. Bandžović, Bosanskohercegovački muhadžiri u Makedoniji (1878-
1912), Hercegovina, br. 15-16, Mostar 2003, 95-130
95
zemljišta bili su upućeni ka Novom Pazaru.396 U pljevaljskom srezu
bilo je dosta i muhadžira iz Kolašina. U Pljevljima je bilo njihovih 80
domova sa 464 lica.397 U ovom gradu je 1890. Teodor Ippen, pored
mahala koje su pokazivale “propalo blagostanje i uveli sjaj”, zapazio
kako je nikla jedna “nova sirotinjska četvrt Hamidić Ševar, mahala
koja je nastala od okupljenih izbjeglica muslimana iz Nikšića”.398
Muhadžiri, pristigli iz Hercegovine i Crne Gore, po pljevaljskom
kraju naseljavaju u Brvenicu, Levere, Komine, Borovaču, Golo
Brdo, Kovač, Potpeće, Očevinu, Šerbetovac, Drugliće, Manguru,
Paljiku, Jele, Bukovac i u druga sela. Na posnoj i neplodnoj zemlji
utrina i pašnjaka, bez alata i stoke, teško su živjeli. Mnogi su se
odmah išli dalje. Okolni Srbi i Crnogorci ne samo da im nisu ni u
čemu pomagali, nego su im smetali i često napadali.399
U sjeničkom kraju naselili su se mahom muhadžirske porodice
iz Hercegovine i Crne Gore: Agovići, Bajrovići, Buljukbašići,
Ciljevići, Vrcići, Guzonjići, Zimonjići, Zvizdići, Krvavci, Ljuce,
Pašići, Salkovići, Tanovići, Trbovići, Talovići, Ćesovići, Fazlagići,
Habeši, Hasanbegovići, Hrkalovići, Hodžići, Džeke, Džalturi,
Šaćići i drugi. Po okolini su se naselile porodice Alibašića, Alića,
Atovića, Bašovića, Brunčevića, Vranjakovića, Durakovića, Kaljića,
Kapetanovića, Kozica, Kolića, Lukača, Međedovića, Mujovića,
Smailagića, Serhatlića, Haskovića, Hadžiajlića, Hadžibegovića,
Hadžibulića, Hadžovića, Šahovića i druge.400 Siromašne muhadžirske
porodice su mahom ostajale na posjedima pešterskih begova u Suhom
Dolu, Naboju, Boljarima, Boroštici, Biocu, Ramoševu (Hadžibulići,
Kolići, Dupljaci, Kajovići, Pepići, Hasići, Fakići, Smailagići).401
396
S. Joanović, Novopazarski sandžak 1878-1900, IV dio (Istorija novopa-
zarskog Sandžaka i graničnih oblasti od 1879-1893), Novopazarski zbornik, br.
10, Novi Pazar 1986, 173.
397
B. Peruničić, Izvještaj o stanju u okrugu pljevaljskom 1913, Istorijski
zapisi, br. 3-4, Titograd 1962, 522.
398
Prema: V. Šalipurović, Putopisi Teodora Ipena - Novi Pazar i Kosovo,
Mostovi, br. 36, Pljevlja 1977, 99-101; Ž. Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje,
Beograd 1979, 233, nap. 689.
399
V. Šalipurović, Ustanak u zapadnom delu Stare Srbije, 138-139.
400
M. Nedeljković, Krst i polumesec–najstrašnija srpska razdeoba, Beo
grad-Bijelo Polje 1993, 74; E. Mušović, Stanovništvo sjeničkog i tutinskog kraja,
20-21; M. Šačić, Kolašinci, 115; R. Kurtanović, Brnjica otrgnuta od zaborava,
Sarajevo 2004, 71.
401
E. Mušović, Pešter i njegovo stanovništvo u prošlosti, Glasnik, EI, god.
XXIX, Beograd 1980, 82.
96
Muhadžiri iz Crne Gore su naseljavali sela od Bara preko Trijebina,
zaključno sa Dugom Poljanom i dijelom same Sjenice. Oni su se
prvobitno mahom prezivali Kolašinci, Bihorci, po mjestima odakle
su došli, da bi potom promijenili prezimena, uzimajući najčešće po
onome “ko ih je doveo u novu sredinu ili po nekome ko je bio značajan
i poštovan u porodici”.402 Na područje pešterskog sela Kladnice
već od druge polovine XIX stoljeća iz Kolašina se doseljavaju
Mujaši, Mujašinovići (potom Višnjići), Halilovići zvani Šuntići,
Tarići. Iz Užica su se u ovaj kraj 1865. doselili Barajaktarevići.403
U Dugu Poljanu dolaze Tabaci, Hodžići, Rožajci, u Žabren Šačići,
a iz Kolašina u Žitniće i Šare: Kolašinci, Bilalovići, Nuhovići i
Muratovići.404 U tutinskom kraju naselile su se muhadžirske porodice
iz Crne Gore: Alića, Alomerovića, Babića, Gološa, Drndara,
Čokrlija, Fakića, Hadžibulića, Hasića, Kajovića, Kalića, Karadana,
Kolašinaca, Kolića, Kriještoraca, Kučevića, Lukača, Martinovića,
Mecinovića, Pepića, Šahovića i druge.405 Tutinske age i begovi su
nerado prihvatali muhadžire, i pored pritisaka vlasti, pošto ovi nisu
htjeli da obrađuju zemlju i ispunjavaju predviđene obaveze.406 Age i
begovi su radije držali na svojim imanjima pravoslavne seljake nego
muhadžire, jer su im ovi bili podložniji i bolje obrađivali zemlju.407
Prijepoljski kraj je bio naseljavan muhadžirima iz crnogorskih
i hercegovačkih predjela, posebno iz Nikšića i okoline, Gornjeg i
Donjeg Kolašina. U Prijepolju su muhadžiri iz Bosne postepeno
obučavali domaći muslimanski živalj raznim zanatima i trgovini,
koju su do tada držali Srbi, pa su već 1914. svi berberi i nanuldžije
bili Muslimani, kao i dva od tri sarača i dva od tri časovničara. Bilo
ih je i u svim ostalim zanatima i trgovini.408 Muhadžirska naselja su
u ovom kraju nicala uz putne pravce Priboj - Pobjenik - Šerbetovac
- Babine - Jabuka - Kamena Gora - Pavino Polje, kao i na putnom
402
E. Mušović, Stanovništvo, u: Sjeničko-pešterska visoravan, Beograd
1989, 25-26.
403
S. Selimović, Kladnica, Novopazarski zbornik, br. 14, Novi Pazar 1990,
124-125.
404
F. Sebečevac, Duga Poljana i okolina, Novi Pazar 1993, 95.
405
E. Mušović, Tutin i okolina, Beograd 1985, 56.
406
E. Mušović, Tutin i okolina, 56-57; S. Bandžović, Muhadžiri iz Crne
Gore i BiH u Sandžaku, 267.
407
M. Lutovac, Bihor i Korita, Beograd 1967, 41.
408
M. Radović, Promena u zanimanjima stanovništva opštine Prijepolje
od početka ovog veka, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića, IV, Pri
jepolje 1976, 59.
97
pravcu Babine - Stolac - Dušmanići - Prijepolje. U predjelu Babina
nikla su ova naselja na Šerbetovcu, Borovači, Stocu. Muhadžiri su
živjeli u teškim uslovima jer je obradivog zemljišta bilo malo pa su
bili prisiljeni da krče okolne šume.409 U grad i okolinu Prijepolja
1883. dolazi 12 muhadžirskih porodica a 20 u bjelopoljsku kazu.410
U pribojskom kraju naseljene su, pored ostalih, porodice Praše,
Musabegovići iz Čajniča, Maglajlije i Lagumdžije iz Rudog, Peštovići
i Topalovići iz Sarajeva, Polimci iz Polimlja, Čizmići iz Župe kod
Višegrada, Ljuce, Hadžihamzići i Rožajci iz Nikšića, Baždarevići,
Marići i Veletovci iz Višegrada.411 Ivan Kosančić je navodio da se
po Sandžaku “protežu gusta naselja muhadžirska između Kamene
Gore, Zvijezde i Babine, na granici pljevaljske i prijepoljske kaze,
zatim u novovaroškoj kazi na Manguri, ispod Tikve na Krivoj
kaldrmi, kod sela Draževića i u Međugorju. Zatim rastureno je dosta
muhadžirskih naselja po Rogozni i po Deževi”.412 Srpski diplomata
Todor Stanković je uočavao da se dosta muhadžira u Sandžaku bavi
trgovinom po gradovima.413 Sreten Vukosavljević je u “Cetinjskom
vjesniku” 1910. navodio da su se muhadžiri naseljavali pored
važnijih puteva “kao handžije, kafedžije, koji, u isto vrijeme rade i
zemlju”.414
U Novoj Varoši se manji broj muhadžira bavio zanatima, dok
ih je mnogo više bilo kao sluga i nadničara kod bogatijih trgovaca,
aga i begova. Nekolicina je otvorila svoje trgovine i ta se grupa
vremenom uvećavala.415 Po srpskim izvorima dolazak nikšićkih
muhadžira u Novu Varoš i njihovo ponašanje, uticali su na prekid
pređašnje “ljubavi i harmonije što imadijaše između starosedeoca Srba
i muslimana”.416 Muhadžiri su pokušali da uzmu zemlju manastira
409
J. Brašanac, Sela babinske površi od bune 1875. do konačnog oslobođenja
od Turaka 1912. godine, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”,
XVIII, Prijepolje 1998, 186.
410
M. Kostić, Pregled bosanskohercegovačkih muhadžira i njihovih prvaka
po Kosovskom vilajetu 1883. godine, Istorijski časopis, br. 1, Beograd 1948, 253.
411
A. Bejtić, Priboj na Limu pod osmanlijskom vlašću 1418-1912, Sarajevo
1945, 30.
412
V. Šalipurović, Raonička buna, II, 15.
413
T. Stanković, Putne beleške po Staroj Srbiji 1871-1898, 200-201.
414
Prema: N. Rakočević, Sandžak na stranicama “Cetinjskog vjesnika” od
mladoturskog ustava jula 1908. do balkanskog rata, 141.
415
Novovaroški kraj kroz istoriju, Nova Varoš 1991, 184.
416
V. Šalipurović, Ustanak u zapadnom delu Stare Srbije, 139-140.
98
Banje čiji je arhimandrit Prokopije Bujišić bio odmetnik i ustanik
protiv osmanske vlasti. Tim povodom bio je vođen sudski spor u
Pljevljima s crkvenim odborom oko te zemlje. Manastir je uspio da
dobije spor. Da ne bi muhadžire dalje nasrtali na manastirske posjede,
crkveni odbor je dao vodenice i imanja u zakup grupi srpskih ustanika,
koji su se, koristeći amnestiju, shodno odlukama Berlinskog kongresa,
predali osmanskim vlastima.417 U izvještajima sa javorske carinarnice
1890. koji su slati u Beograd isticano je kako Austro-Ugarska snažno
pokreće “muhamedanski element iz Bosne i Hercegovine u Novo-
Pazarski sandžak, a sa druge strane se Kolašinci izmiču od Crnogorske
granice, te se i oni amo nastanjuju, a srpskome elementu dolazi duša
u konopac i više mu na ovaj način nije moguće živeti. Navala Turaka
iz Bosne i Hercegovine i Kolašina je tako velika da se već nemaju
đe smeštati”.418 Već u aprilu 1890. došlo je do sukoba kolašinskih
muhadžira na Kopaoniku sa tamo naseljenim Crnogorcima zbog
otimanja stoke.419 U daljim izvještajima srpskih činovnika u oktobra
1891. ističe se kako su “Turci, koji su u Novo pazarski Sandžak došli,
naročito Nišići i Kolašinci, kao i Kladničani” počinili brojna zlodjela.420
Sa iste carinarnice su izvještavali polovinom septembra 1892. kako je
Porta izdala naređenje da se napuštena i neobrađena zemlja dodjeljuje
muhadžirima pristiglim iz Bosne i Hercegovine, te da je to naređenje
objavio i novovaroški kajmekam pa su “Muadžeri Turci, koji su se
doselili naročito iz Nikšića, učinili pravi grabež od sviju nepokretnih
imanja koja su ostala od raznih Srba koji su, od vremena naših sa
Turskom ratova pa do sad prebegli u Srbiju”.421
Odbojnost prema muhadžirima iskazivana je i u beranskom
kraju gdje se pravoslavno stanovništvo protivilo njihovom nasta
417
V. Šalipurović, Ustanak u zapadnom delu Stare Srbije, 139-140.
418
Arhiv Srbije u Beogradu (u daljem tekstu: AS), fond arhive Ministarstva
inostranih dela Srbije (u daljem tekstu MID), Političko odeljenje (u daljem tekstu:
PO), 1890, f. 6, br. 603; A. Avdić, Prilog proučavanju iseljavanja Srba iz Novopa-
zarskog Sandžaka, Novopazarski zbornik, br. 13, Novi Pazar 1989, 116.
419
A. Avdić, Hajdučka i komitska delatnost u Sandžaku, Novopazarski
zbornik, br. 11, Novi Pazar 1987, 147.
420
AS, MID, PO, 1891, br. P/3, f. VI.
421
M. F. Petrović, Dokumenti o Raškoj oblasti 1890-1899, 221-222; A.
Avdić, Opšti pogled na migraciona kretanja muslimanskog stanovništva na Bal-
kanu od kraja XIX veka do zaključenja jugoslovensko-turske konvencije (11. jula
1938. godine), 151.
99
njivanju.422 U proljeće 1893. oko 20 muslimanskih porodica iz
Nikšića koje su se doselile u Berane, nakon neprestanih sukoba sa
crnogorskim pograničnim organima, iselilo se daleko, u okolinu Burse
gdje im je Porta dodijelila imanja.423 Neki su išli i ka Bijelom Polju.
Gornji Bihor je bio prepun izbjeglica iz Nikšića, Gornjeg Kolašina
i Bosne i Hercegovine.424 Muhadžiri su naseljavani na čitlucima u
Zatonu, Rasovu, Bistrici i Suvom Dolu.425 U gornjebihorsko selo
Azane, koje je do 1878. bilo naseljeno pravoslavnim stanovništvom,
naselile su se kolašinske porodice Kolića, Drpljana, Drndara,
Adžajlića i Nišića.426
Srbija je neprestano pomagala komitske pokrete Srba u Osma
nskom carstvu, ubacivala komite i oružje, podržavala i organizirala
Srbe u borbi protiv osmanskih vlasti “ali da se to radi organizovano
i oprezno”. U tome su se aktivno isticale srpske pogranične vlasti.
Crna Gora je, s druge strane, pokazivala interes za slične akcije u
beranskom, bjelopoljskom i pljevaljskom kraju.427 Ona je vršila uticaj
422
Istorija srpskog naroda, knj. VI, tom I, Beograd 1983, 270-271. Novica
Rakočević tom prilikom piše da su muhadžiri “verski fanatizovani do nevero-
vatnosti jer im je islamska vera iznad svega, a ozlojeđeni zbog napuštanja svo-
jih domova i (za većinu) teškog života u novoj sredini” pričinjavali “velika zla i
nasilja nad nedužnim srpskim stanovništvom”.
423
A. Avdić, Opšti pogled na migraciona kretanja muslimanskog stano
vništva na Balkanu od kraja XIX veka do zaključenja jugoslovensko-turske kon-
vencije (11. jula 1938. godine), 148; M. Kostić, Iz istorije Srba u novopazarskom
Sandžaku, Skopje 1940, 107.
424
Po stranim izvorima “ovi došljaci su iz svog zavičaja donijeli svađalačku,
ratničku, naprasitu i nedisciplinovanu ćud. Starinska tradicija, krvna osveta i otmi
ca su uvijek kod njih u punoj snazi... To je goroštačka rasa vrlo lijepo razvijena
i gorda sa svoje ljepote... vrlo neznalačka, vrlo fanatična, koja voli razbojništvo,
ne odvaja se nikad od svog oružja, nepovjerljiva prema strancima i prema vlas-
tima, od kojih je uvijek daleko živjela” – prema: S. Adrović, Gornji Bihor, Berane
1995, 75; upor. P. Vlahović, Osvrt na etnološka proučavanja prijepoljskog kraja,
Mileševski zapisi, br. 1, Prijepolje 1995, 15-16.
425
R. Hajdarpašić, Sandžak – stjecište izbjeglica, Almanah, br. 37-38, Pod
gorica 2007, 136-137.
426
S. Šabotić, Redžo Šabotić - guslar iz bihorskog sela Azana, Almanah,
br. 3-4, Podgorica 1998, 69-70, nap. 2. Nakon 1912. ovi muhadžiri su uglavnom
“nastavili svoja lutanja”. U Azanama su krajem 80-ih godina XX stoljeća regi
strirana sljedeća muslimanska bratstva: Bošnjaci (8), Šabotići (4), Lukovići (1)
- opšir. S. Šabotić, Iz etnološke prošlosti Azana, Rožajski zbornik, br. 8, Rožaje
1998, 258, nap. 4.
427
V. Šalipurović, Kulturno-prosvetne i političke organizacije u Polimlju i
Raškoj 1903.-1912, Nova Varoš 1972, 360; Isti, Raonička buna, I, 138; Č. Lučić,
Previranja u Raškoj oblasti krajem 19. i početkom 20. vijeka, Istorijski zapisi,
100
u tim kazama preko lokalnih vlasti u pograničnim krajevima, koje
su imale čvrste veze sa pravoslavnim stanovništvom s druge strane
granice ilegalno naoružavanje pravoslavnog stanovništva izazivalo
je revolt kod muslimana, koji su takve aktivnosti doživljavali kao
izdaju sopstvene države.428 Todor Stanković, srpski diplomata,
obilazeći pljevaljski kraj, zaključio je da se “ne možemo mnogo žaliti
na zulume nad našim sunarodnicima. Tamo je još narod zaštićen od
zlih ljudi”.429
Iz sjeničkog kraja srpski informatori su slali izvještaje
1901. u Beograd da pravoslavni seljaci bježe u Srbiju “od zuluma
aga, koji su mahom muadžeri iz Nikšića i sarajevske okoline”.430
Austrijski uhoda Jovo Popović je 1903. na putu od Pljevalja za Peć,
i na povratku, prolazeći preko sela pljevaljskog, donjokolašinskog i
bjelopoljskog kraja zapisao o selima, poput Mioča, da su tu naseljeni
“muhađeri-bjegunci iz Crnogorskog Kolašina, svi naoružani”.431
Zbog izbijanja nemira pravoslavnog stanovništva od 1904. do 1906.
vlasti su kolonizovale muhadžire u nepoćudna sela pljevaljskog,
pribojskog, novopazarskog, sjeničkog i prijepoljskog kraja koja
su bila najviše udaljena od nadzora osmanskih vlasti.432 Vlasti su
muhadžire u kriznim vremenima i naoružavale zbog sveopšte
nesigurnosti u krajevima gdje su živjeli. Ustanici su u maju 1905.
zapalili 40 muslimanskih kuća u selima Vodno i Podbleće pa je
stanovništvo bilo prisiljeno da pobjegne u Pljevlja i neka okolna
mjesta. Kod lokalnog življa je zavladao bio “užas i strah da ustanici
ne siđu u Pljevlja i sve živo zakolju”.433 Do sukoba širih razmjera
ipak nije došlo zahvaljujući diplomatskim pregovorima i pritiscima
na Portu da ukine novouvedene poreze i prireze pravoslavnom
stanovništvu.434
br. 3, Podgorica 1997, 160-161; Ž. M. Andrijašević, Neki podaci o zagraničnoj
politici Crne Gore (1878-1912), Istorijski zapisi, br. 1-3, Podgorica 2003, 8-9.
428
V. Stojančević, Srbi i Arbanasi 1804-1912, 190-191.
429
T. Stanković, Putne beleške po Staroj Srbiji 1871-1898, 201.
430
AS, MID, PO, 1901, f. 1, b/11, br. 27.
431
S. Antoljak-I. Dermaku, Izveštaj austrougarskog uhode o prilikama
između Pljevalja i Peći 1903. godine, Godišnjak Arhiva Kosova, II-III, Priština
1970, 258-259. Za Bijelo Polje je Popović konstatirao da je “mrtvo i nerodno
mesto”, koje broji “300-350 kuća Turskih i do 30-40 srpskih, hrišćanskih”.
432
Istorija srpskog naroda, knj. VI, tom I, 270.
433
N. Rakočević, Bune u Pljevaljskom Sandžaku i Donjokolašinskoj kazi
(dalje: Bune u Pljevaljskom Sandžaku), Tokovi, br. 10-11, Ivangrad 1975, 113.
434
N. Rakočević, Bune u Pljevaljskom Sandžaku, 17.
101
Austrougarski diplomata Teodor Ippen 1892. je naveo da je
u Sandžaku veliki broj “slovenskih muslimana koji su se od 1878.
godine uselili delom iz BiH a naročito iz Crne Gore”.435 Britanski
putopisac Edite Daram (Edith Durham) je 1905. posjetila Prijepolje.
Po njenim zapažanjima skoro cijeli Sandžak, od Mitrovice do granice
sa Austrijom bio je naseljen “Slovenima koji govore srpski, ali su
većinom muslimanske vere”, nalazeći to u objašnjenju da “veliki
broj njih potiče od ljudi koji su 1878. godine protjerani iz Crne Gore
i Srbije, pa zato nisu naklonjeni ni jednoj od ove dve zemlje”.436
Mitropolit raško-prizrenski Nićifor Perić izvještavao je 1907.
predsjednika Ministarskog savjeta Kraljevine Srbije, Nikolu Pašića o
obilasku Pljevalja, Šahovića i Bijelog Polja godinu dana ranije. On je
navodio da je prilikom prolaska kroz Donji Kolašin vidio “popaljene
i porušene muslimanske i srpske kuće, no više muslimanskih”,
ističući dalje kako su planinskim selima Donjeg Kolašina krstarile
crnogorske komite, upadajući u muslimanska sela i vršeći nasilja,
pljačku i ubijanja. Seljaci iz Prenćana, Vaškova i Krupica, zajedno sa
mještanima iz Stožera, Barica i Prošca, naoružani, oružjem pristiglim
iz Srbije i Crne Gore, potpomognuti još sa dva bataljona crnogorske
vojske, popalili su, opljačkali i pobili deset muslimanskih sela (Sigu,
Lepenac, Obod, Lijesku, Vodno i druga). Sukobi, međutim, nisu u
potpunosti prestali, naročito u donjokolašinskom kraju. Početkom
XX vijeka pojedine muslimanske naoružane grupe upadaju u
pogranične krajeve Srbije. Najpoznatiji su bili Đurđevići, Rapovići,
Kriještorci i Martinovići iz Đurđevića Tare, koji su kao muhadžiri iz
Crne Gore nakon 1878. naselili Đurđevića Taru. Zemljište im je bilo
nerodno i stranovito: “izgledalo je kao da im kuće vise na tarskim
vrletnim stranama”.437 Prenaseljeni, na nerodnoj zemlji u malom
posjedu teško su mogli preživjeti, pa su se odavali hajdučiji. Novi
talas muhadžira stići će u Sandžak posebno nakon aneksije Bosne i
Hercegovine.
Direktor srpske gimnazije u Pljevljima Petar Kosović izvješta
vao je srpsko ministarstvo inostranih djela polovinom februara 1908.
da se muhadžiri naseljavaju u okolini Nove Varoši, da se vlast “živo
435
Upor. V. Šalipurović, Putopisi Teodora Ipena - Novi Pazar i Kosovo,
Mostovi, br. 35, Pljevlja 1977, 106; T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Herce-
govini 1882-1903, Sarajevo 1987, 272.
436
N. Petković, Britanci o Srbiji od 1900. do 1920. godine, Beograd 1996,
16.
437
V. Šalipurović, Raonička buna, I, 50-51.
102
dala na posao da tamo između tih srpskih sela naseljava nekakve
propalice turske, muhadžire iz raznih krajeva”.438 Petar Kosović je u
junu 1909. izvještavao o muhadžirskoj bijedi u Pljevljima: “Sve je to
puka sirotinja, koja je nekako mogla živjeti, dok su Austrijanci ovde
držali svoje garnizone, nalazeći koliko-toliko rad i zarade. Toga je
sada nestalo i oni došli dotle da krepavaju od gladi. Stoga su neki
od njih čim je trava nikla i gora ozelenila pokušali da se nasele na
pojedinim mestima u okolini. To je uzbudilo naše seljake, kojima je
i ovako težak život, pa su se žalili mesnoj vlasti da se ti muhadžiri
uklone”, zaključujući da vlasti to nisu dozvoljavale bez odobrenja.439
U ovakvim i drugim izvještajima preovladavale su informacije
o opasnosti da muhadžiri ne razbiju jednonacionalnu strukturu
srpskih sela, da ne dobiju šume i utrine koje bi pretvorili u obradive
površine.440 Srpski informatori su izvještavali vladu u Beogradu i
o organizovanom naoružavanju, od strane vlasti, muslimanskog sta
novništva po Sandžaku, prvenstveno muhadžira.441 Sa povlačenjem
austrougarske vojske iz Pljevalja započelo je i djelimično iseljavanje
tamošnjih muslimana ka Bosni. Do polovine juna 1909. u Bosnu se
iselilo oko 150 porodica iz Pljevalja, kao i neke porodice iz Bijelog
Polja i Sjenice nakon dobijanja vize u austrougarskom konzulatu u
Kosovskoj Mitrovici.442
Pogranični crnogorski organi izvještavali su vladu na Cetinju
početkom januara 1911. da se “Muslimani muhadžiri neprestano
doseljavaju iz Bosne i Hercegovine u novopazarski Sandžak.
Bogataši pljevaljske okoline age i begovi neprestano prodavaju
svoje nepokretne čitluke muhadžirima. Srbi koji imaju kredita
natiječu se kupovati aginska imanja što agama ne godi”.443 U avgustu
438
AS, MID, Političko-prosvetno odeljenje (dalje: PPO), 1908, br. 49.
439
M. F. Petrović, Dokumenti o Raškoj oblasti 1900-1912, 236; vid. takođe
dokumente br. 169, 186, 214, 215, 221 i 229.
440
AS, MID, PPO, 1912, f. 4, pov. br. 14.
441
AS, MID, PPO, 1912, br. 105.
442
AS, MID, PPO, 1909, I-17.
443
Upor. T. Bošković, Iseljavanje srpskog stanovništva iz Raške oblasti
(Sandžaka) u Crnu Goru od 1900. do 1912. godine, Simpozijum “Seoski dani
Sretena Vukosavljevića”, XVII, Prijepolje 1997, 285-286; J. Bojović, Šaransko-
jezerski bataljon u oslobođenju pljevaljskog kraja 1912. godine, u: Oblasti Stare
Raške krajem XIX i početkom XX veka, 214. Bojović citira isti dokument, s tom ra
zlikom da je kod njega termin “muhadžir” zamijenjen terminom “mudžahedin”.
Branislav Giligorijević takođe piše o naseljavanju mudžahedina u Staroj Srbiji i
Makedoniji - vidi: B. Gligorijević, Kralj Aleksandar Karađorđević, knj. 1, Beo
grad 1996, 89-90.
103
1912. svještenik Simo J. Šiljak je u izvještaju Jovanu S. Plamencu,
crnogorskom ministru unutrašnjih djela i zastupniku ministra
prosvjete i crkvenih poslova, naglašavao da je osmanska politika
kolonizacije stvorila u pljevaljskoj nahiji muhadžirska naselja:
u Kruševu 11 čitluka, Katunu tri, Bučju 35 (novo selo), Šumilici
jedan, Brvenici šest i Pljevljima (Rihvaniji, Hadži Zakariji, Hamdiji,
Podgori i Boljanićima) 36 čitluka. Država je takođe, po ovom izvoru,
kupila “od propalih Turaka” i razdijelila muhadžirima zemlju u
Židovićima, Vidrama, Poblaću, Boljanićima, Brvenici, Oćevini i
Rasci za sumu od 3.703 turske lire i 213 groša.444 Po podacima iz
srpskih izvora iz 1913. u pljevaljskom srezu je, pored muhadžira
iz Crne Gore i Hercegovine, bilo evidentirano 400, u prijepoljskom
1.200 i novovaroškom srezu 600 muhadžira iz Bosne.445
Jefto Dedijer navodi da je lokalno muslimansko stanovništvo
u Sandžaku bilo mirnije i staloženije od muhadžira doseljenih iz
nekadašnjih osmansko-crnogorskih graničnih oblasti: Kolašinaca,
Nikšićana i Korjenića koji su u “ove i onako nekulturne oblasti uneli
mnogo više divljine, nesigurnosti, pljačke, nasilja i krvne osvete.
Prema starijem muslimanskom stanovništvu, koje se obično naziva
Bošnjacima, ovi izgledaju divljačniji, prskaviji, nestalniji i sposobniji
za četničku akciju i pljačku. “Bošnjaci” su tromiji, često izgledaju
rezignirani, ali su puni verske mržnje i osobitog fanatizma, koji je
stalan, gotovo na najveće zločine i sposobni za mnogo što-šta”.446
Po Sretenu Vukosavljeviću odnosi u Sandžaku između pravoslavnih
i muslimanskih seljaka su bili dobri dok nisu pristigli muhadžiri iz
planinskih oblasti koje su pripale Crnoj Gori. On dalje navodi i kako
je “turska agrarna gospoda” ometala naseljavanje izbjeglica jer od njih
“pošto su bili muslimani, nisu imali koristi”.447 E. Mušović je prihvatio
ovakve diskutabilne teze, proširujući ih dalje sličnim ocjenama da su
muhadžiri bili “prgav svet pa su sa sobom doneli svađalačku prirodu i
uneli je u do tada relativno mirno stanovništvo” iznoseći dalje kako je
444
T. Bošković, Iseljavanje srpskog stanovništva iz Raške oblasti
(Sandžaka) u Crnu Goru od 1900. do 1912. godine, Simpozijum “Seoski dani
Sretena Vukosavljevića”, XVII, Prijepolje 1997, 287; N. Rakočević, Stanje na
crngorsko-turskoj granici uoči Balkanskog rata (1908-1912), Istorijski zapisi, br.
3-4, Titograd 1962, 494.
445
AS, MID, PO, 1913, f. 15, br. 40.
446
J. Dedijer, Nova Srbija, Beograd 1913, 289.
447
S. Vukosavljević, Istorija seljačko društva, I, 55.
104
to sigurno uticalo na “produbljivanje jaza netrpeljivosti između Srba i
Muslimana, pa je i ubrzalo iseljavanje Srba”.448 Muhadžiri su dolaskom
u Sandžak uticali na mnoga shvatanja, običaje domaćeg stanovništva.
U krajevima Sandžaka, gdje su bili kompaktniji, naročito u krajevima
Limske doline: Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši njihov uticaj je
bio veći.449 Sreten Vukosavljević ih je opisivao kao “zdrave, krepke
i plodne”, ubojite i osione, “nasrtljive na svaku stranu”. Analizirajući
gubljenje plemenske organizacije u prijepoljskom kraju Petar Vlahović
je zaključio da je tome doprinosilo više činilaca: “turski feudalni
sistem, česta useljavanja i iseljavanja, a posebno priliv muhadžira koji
je tekao neprekidno od kraja XVIII sve do prvih decenija XX veka”.450
Austrijski diplomata, Simon Joanović opisivao je, na svoj način, stanje
u Sandžaku nakon dolaska muhadžira: “Muslimani su nesumnjivo
gospodari u zemlji. Njima pripadaju potomci starih begovskih porodica
koji sačinjavaju zemaljsko plemstvo, većina gradskog stanovništva i
po čitavoj zemlji nastanjene izbjeglice iz Bosne i Crne Gore. Oni se
strogo pridržavaju propisa Kurana, čak su skloni vjerskom fanatizmu
i kao pravi muslimani neprijatelji svake novine”.451
U Sandžaku, prema istraživanju naučnika, muhadžirske
porodice doseljene iz Nikšića i Kolašina, nakon 1878. su, između
ostalih, sljedeće: Babići, od kojih su Avdulovići, Kurtanovići i
Džemovići u Crnokrpama, Raduhovcu i Gluhavici, Derviševići u
Novom Pazaru, Župići i Župljani u Vučiniću, Ivanči, Jasenoviku
i Novom Pazaru (iz Nikšićke župe), Pašovići u Novoj Varoši i
Novom Pazaru, Sukići u Prijepolju i Novom Pazaru, Džidići u
Novom Pazaru, Mekići u Novom Pazaru (iz Kolašina i Nikšića),
Melići u Novom Pazaru i Prijepolju, Mušovići u Bijelom Polju,
Goduši, Doliću, Novom Pazaru, Sebečevu, Suvom Dolu i Trnavi
448
E. Mušović, Nikšićani i Kolašinci u Sandžaku, Novopazarski zbornik,
br. 7, Novi Pazar 1983, 95-96.
449
Upor. E. Mušović, Nikšićani i Kolašinci u Sandžaku, 96-97; Isti,
Crnogorski Muslimani, u: Identitet Bošnjaka-Muslimana, Plav 1995, 70-72; S.
Bandžović, Muhadžiri iz Hercegovine u Sandžaku nakon 1878. godine, Herce
govina, br. 13-14, Mostar 2001, 137-168.
450
P. Vlahović, Osvrt na etnička proučavanja prijepoljskog kraja, 13; upor.
M. F. Petrović, “Carigradski glasnik” prvi list na srpskom jeziku za srpske zemlje
pod turskom upravom, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XVIII,
Prijepolje 1998, 346-347.
451
S. Joanović, Novopazarski sandžak 1878-1900. godine, III dio, Novopa
zarski zbornik, br. 9, Novi Pazar 1985, 128-129.
105
(iz Kolašina i Nikšića). Nikšići su prezime koje su, po dolasku iz
istoimenog grada uzeli, osim Ljuca i Ljuhara, još i dijelovi rodova
Alagića, Bajrovića, Derviševića, Isovića, Mekića, Mulaalića, Mulića,
Mustafića, Mušovića, Pašovića, Saračevića i Džidića.452
Na Kosovu su neki muhadžiri iz Nikšića, pristigli preko
Sandžaka, pak, uz dopuštenje osmanskih vlasti, formirali selo Mazgit
u blizini turbeta sultana Murata. Veoma je bilo dirljivo, pisao je do
cnije J. Cvijić posmatrati ove muhadžire kada dolaze u ovo turbe da
klanjaju i “mole Boga za spas njegove duše”.453 Oni će na Kosovu
tokom vremena biti izloženi neumoljivom albaniziranju.454 Prema
navodima Džemaila Mehmedovića (1919-1974) iz Hasanbegova
(Skoplje), sina nikšićkog muhadžira Abdulaha, u Mazgitu su “ostala
dva brata, Tahir i Sadik Prekić, Adem-aga Bećović, adžo Alija, adžo
Bahto, Muharem i Derviša (Rifatovi roditelji), Hadžo, Zejnin otac
i majka i još mnogo porodica, Hadžo Mešić, amidža Mehmedov i
452
M. Nedeljković, Krst i polumesec - najstrašnija srpska razdeoba, Beo
grad-Bijelo Polje 1993, 72-74.Kao muhadžirske porodice, porijeklom iz Crne Gore,
Bosne i Hercegovine dr. E. Mušović, je ustvrdio sljedeće, i kako je sam isticao, ne u
potpunosti: Alibašići, Alići, Alivodići, Alomerovići, Babići, Bajrovići, Beganovići,
Bošnjaci, Bošnjovići, Cmiljevići, Ćatovići, Ćustovići, Čengići, Čokovići, Čokrlije,
Čubure, Karovići, Kočani, Kolići, Kofrci, Kriještorci, Kučevići, Kurahovići,
Kurtovići, Lukači, Ljuhari, Ljuce, Malmudirovići, Martinovići, Mecinovići,
Mekići, Derviševići, Drndari, Drpljani, Džidići, Džogovići, Džuburovići, Fakići,
Fazlagići, Fortići, Gašani, Glavovići, Gološi, Grudići, Gušmirovići, Guzonjići,
Hadžajlići, Hadžibulići, Hasanbegovići, Hasići, Hodžići, Harčinovići, Hrnjaci,
Huskovići, Kahrovići, Kajovići, Kalići, Kapetanovići, Kapidžići, Kardani, Karalići,
Melići, Mešići, Mučići, Mujovići, Muhadžeri, Mulići, Mustafići, Mušovići,
Pašovići, Pepići, Poplate, Porovići, Redžepefendići, Rujovići, Rustemovići,
Selakovići, Saračevići, Serhatlići, Smailagići, Sukići, Šačići, Šahovići, Šehovići,
Špage, Trbonjići, Vranjakovići, Zimonjići, Zvizdići, Župljani i Župići; opšir. vidi:
E. Mušović, Muslimani Crne Gore, 146-147.
453
J. Cvijić, Antropogeografski i etnografski spisi, 147; H. Avdić, Musli-
mani Nikšića, “Sandžak Bosna”, br. 26, BRD Frankfurt 20-27. decembar 1996;
H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija do Memoranduma, 68. Cvijić navodi o
Nikšićanima doseljenim na Kosovo: “Kad je Srbija zauzela Kosovo nisu mogli
trpeti ni jednakost, izgleda nisu mogli shvatiti drukčiji red stvari, nego da pobe-
dilac gospodari; to mogu shvatiti tek nove generacije. I makoliko se obzira imalo
prema njima, njih je peklo što Islam nije gospodareća vera, i sve su se više iselja-
vali u Trakiju i naročito u Malu Aziju”.
454
Upor. Savremenici o Kosovu i Metohiji 1852-1912, Beograd 1988, 158,
385.
106
Hamdov, Zejne (Tahira Prekića) otac i majka i još muhadžira”.455
Početkom januara 1880. pominje se porodica od pet članova,
“Iskendera ili Ibrahima Alemdara iz Nikšića”, naseljena u Prizrenu
u Jeni mahali.456 Drugi se nisu zadovoljili ponuđenim uslovima pa su
put nastavili ka Skoplju i drugim krajevima. U Makedoniji su tako
naseljeni neki muhadžiri iz Crne Gore. Za muhadžire iz BiH i Crne
Gore formirano je i jedno novo naselje - selo Bezgaštevo (Bezgaće).457
U ovom kraju, kod Maleša, naseli su se muhadžiri iz okoline Nikšića,
Kolašina, Bileće, Leskovca, Niša, kao i muhadžiri iz Bugarske.458 U
Hasanbegovu je doseljeno 70-80 domaćinstava mahom iz Bosne i
Hercegovine i Crne Gore. Tu su formirane tri muhadžirske mahale:
Rudinjanska, Krvavska i Nikšićka. U prvoj su bile porodice pristigle
iz Bileće, u drugoj iz Gacka, a u trećoj muhadžiri iz Nikšića. Tu su
se doselile porodice Krvavac, Avdović, Tahirović, Jusufović, Melić,
Zećirović, Šehović i druge.459 Brojni osmanski dokumenti ukazuju
na težak položaj muhadžira iz Nikšića, na njihove molbe vlasti za
pomoć i smještaj. Tako su na čifluku u selu Bunardžiku, radili Ali
Abid, Hasan Abid, Topali Hasan, Salih Mumin, Ismail Salih, Ismail
Abdulah, Muradin Hasan, Bekir Ali.460
Svoj mir muhadžiri neće naći ni u Sandžaku, niti na Kosovu
i u Makedoniji. Već nakon Prvog balkanskog rata 1912. i poraza
osmanske vojske, sa tog prostora krenuće nove muhadžirske kolone
prema udaljenim ostacima Osmanskog carstva. Iste generacije su
za života potpadale pod nadležnost više različitih država. Njihovo
455
R. Škrijelj, Bošnjački Mazgit – muhadžirska oaza Bošnjaka na Kosovu,
Almanah, br. 35-36, Podgorica 2006, 200.
456
R. Škrijelj, Muhadžiri Nikšića u Makedoniji, Almanah, br. 21-22, Pod
gorica 2003, 220.
457
М. Пандевска, Присилни миграции во Македонија 1876-1881, Скопје
1993, 121; G. Todorovski, Migracioni pokreti u Makedoniji od Berlinskog kon-
gresa do početka Prvog balkanskog rata 1912. godine, JIČ, br. 3-4, Beograd 1970,
122; opšir. Р. Шкријељ, Мухаџирската криза и населување на Бошњаците во
Македонија (1875-1901), Скопје 2006.
458
J. Dedijer, Nova Srbija, 137.
459
Nakon 1912. ovo selo će biti zahvaćeno masovim iseljavanjima
stanovništva – vidi: J. Trifunovski, Bosansko-hercegovački muslimani u Skop-
skom polju, Zbornik, III kongres geografa Jugoslavije, Sarajevo 1954, 89; B.
Redžepagić, Bošnjaci u Makedoniji, “Vakat”, br. 3, Skoplje mart 1994; R. Škrijelj,
Muhadžiri Nikšića u Makedoniji, 230-231.
460
R. Škrijelj, Muhadžiri Nikšića u Makedoniji, 222-223.
107
smjenjivanje, dok su ljudi ostajali u svojim prebivalištima, donosilo
je suštinske promjene u njihovom statusu, najčešće mimo njihove
volje. Protjerivanja i egzodusi čitavih populacija svoj su vrhunac
doživjeli u balkanskim ratovima.
108
PRVI BALKANSKI RAT I DEMOGRAFSKA
DEOSMANIZACIJA BALKANA
583
M. Ekmečić, Ratni ciljevi Srbije 1914, Beograd 1973, 129.
584
P. Bartl, Albanci, 140; opšir. Z. Cana, Gjenocidi i Malit te Zi mbi popu-
lin shqiptar 1912-1913, Dokumente, Prishtine 1996.
585
M. Memić, Korjeni zla i nasilja, 254.
586
D. Jovović, pored ostalog, piše: “Nad svije koji su mi bili i malo sumljivi
primjenjivao sam sve vrste tjelesnih kazna. – Tukao sam ih, držao sam ih po zimi
noćno u vodi i na svaki način mučio. Ovim načinom počelo se još više zakopano
oružje nalaziti. Ovako se pronašlo oko 50 pušaka ali se dalje nije moglo. Po 5-6
kod jednog nalazilo se. Sve biće i muke bile su dalje uzaludne. Ja sam onda nare
dio, da se strijeljaju svi oni koji su sumljivi i ako nijesam kompetentan da izričem
smrtne kazne, a komandanta žandarmerije Kom. Lazarevića posalo sa 150 vojnika
i jednim topom po sela, da ubija sve one kod kojih se oružje pronađe, kao i one
za koje se dokaže da ovo imaju, pa i ako se ne nađe, jer sam držao da istog ima
više kod seljaka nego kod trgovaca. Ovako isto izdao sam naređenje i kapetanima
gusinjskom i pećskom” – prema: S. Burzanović, Nekoliko neobjavljenih dokume-
nata iz lične arhive Jovana S. Plamenca o nasiljima i zločinima i pokrštavanju
muslimana 1912-1913. godine, Almanah, br. 25-26, Podgorica 2004, 306.
587
Upor. J. Lluka, Shperngulja e Shqiptareve nga Peja e rrethina ne vitet
1912-1994, Prishtine 1997, 17-18; H. Šarkinović, Bošnjaci od Načertanija do
Memoranduma, 83-84.
137
mogli sjetiti, dodajući da “zna kum”.588 Muslimansko i albansko
stanovništvo je tada u sveopštoj nevolji, bježeći i sklanjajući se od
većeg zla, bez mnogo izbora, u srpskoj državi gledalo izvjesniju
garanciju za svoju ličnu i imovinsku sigurnost.589 Katolici i po
kršteni muslimani su, spašavajući se od “vladavine užasa”, ma
sovno prelazili preko Bijelog Drima u metohijske krajeve koje je
zaposjela srpska vojska. Tako su tamo prelazili i mnogi nepokršteni
muslimani, bojeći se pokrštavanja.590 Odbjegli su ostavljali skoro
svu imovinu. Crnogorske vlasti su odmah konfiskovale tu imovinu
i zbirali pokretnine.591 Na neskriveno zgražavanje pojedinih stranih
dopisnika zbog neciviliziranog ponašanja crnogorske vojske prema
albanskom stanovništvu, odgovoreno im je: “Ali, oni su životinje.
Divlje životinje. Napravili smo veoma dobru stvar”.592 Nasilno
prevođenje Albanaca-katolika na pravoslavlje je izazvalo reakciju
Austro-Ugarske koja je tim povodom uputila protest Crnoj Gori.593
Na Kosovu nastaju velike etničke promjene. Srpski radikali su
za činovnike slali ljude kojima je bio glavni cilj da se brzo obogate
pljačkom. Represivna politika je dovela do pobune albanskog
stanovništva koju je u krvi ugušilo nekoliko divizija srpske vojske.
Dio stanovništva turske nacionalnosti odlazi u Osmansko carstvo,
kao i albanskog stanovništva, koje jednim dijelom odlazi i u Albaniju.
Iseljavanje je bilo naročito masovno 1913. i 1914. godine. B. Bošković
iseljenički pokret “islamiziranog sveta” objašnjava “čežnjom za
svojom verskom maticom”. Iseljavanjem su zahvaćeni i krajevi
sjeverno od Prištine, između rijeke Sitnice i Laba. Tu su još 1861.
došli Čerkezi sa Kavkaza i obrazovali sela Gornju i Donju Aziziju.
Redžep Škrijelj navodi da su u rušilačkom pohodu bugarskih jedinica
spaljene i opljačkane gotovo sve kuće u Mazgitu, gdje je živio veliki
588
M. Ekmečić, Ratni ciljevi Srbije 1914, 129; D. Pavlović, Olako obećana
brzina, Zagreb 1988, 119-120.
589
N. Rakočević, Odnosi Crne Gore i Srbije u periodu 1912-1914. godine,
u: Velike sile i Srbija pred Prvi svetski rat, Beograd 1976, 580.
590
Š. Rastoder, Nekoliko dokumenata iz bečkih arhiva o pokrštavanju i
iseljavanju muslimanskog stanovništva iz oblasti koje je Crna Gora oslobodila u
balkanskim ratovima 1912/1914 (u daljem tekstu: Nekoliko dokumenata), Alma
nah, br. 41-42, Podgorica 2008, 297.
591
Ž. Andrijašević-Z. Stanojević, Izvještaj “Išljedne komisije za izviđaj
raznih zloupotreba u novooslobođenim krajevima”, Almanah, br. 19-20, Podgori
ca 2002, 281-282.
592
B. Jezernik, Zemlja u kojoj je sve naopako, 154.
593
AS, MID, PO, 1913, f. XV, d-2.
138
broj muhadžira porijeklom iz Nikšića.594 Prema srpskim izvorima
većina naseljenika iz Mazgita se prijavila okružnom načelniku Miti
Kalajdžiću da dobije pasoš kako bi se iselili. On je navodno njih
pozivao da ostanu, na šta su oni odgovorili da se “sele iz razloga što
je jedino muslimanska vera Alahom određena da upravlja i gospodari
drugim verama, i da ne može po njihovom Koranu biti potčinjena
drugoj veri”, zaključujući da je “prirodno da su posle ovakve izjave
dobili pasoš”.595 Već 1913. u Malu Aziju se sele brojni Čerkezi,
većina crnogorsko-hercegovačkih muhadžira, uz nove, albanske
muhadžire.596 Ovaj prostor ostaje skoro bez stanovnika. Koriste ga
okolna sela (Ugljare, Bresje, Crkvena Vodica, Plemetina, Prilužje,
Babin Most, Donja i Gornja Brnjica) za ispašu. Tu je u periodu
1918-1941. nastalo devet naseljeničkih kolonija: Kosovo Polje,
Obilić, Mileševo, Lazarevo, Devet Jugovića, Orlović i naseobine
u Kruševcu i Donjem Mazgitu.597 Albanci koji su se iseljavali sa
Kosova nakon balkanskih ratova odlazeći put Osmanskog carstva
stizali su i na Bliski istok. Tada se u Siriji, u Alepu naseljava 150
porodica iz Peći i Vučitrna, a u Damasku formira najveća albanska
kolonija na Levantu od 5.000 lica. U Bejrut se u istom periodu
doselilo nekoliko porodica iz Preševa.598
Početkom maja 1913. na Cetinje je, kod kralja Nikole, stigla
delegacija uglednih građana Gusinja koja ga je upoznala sa svim onim
što se desilo u Gusinju i Plavu. Kralj je čvrsto obećao da će narediti da
se sve džamije otvore i da narod slobodno ispovijeda bilo koju vjeru.
Ubrzo je, 7. maja 1913. u Gusinje stigao brigadir Mašan Božović,
kraljev izaslanik, koji je preuzevši dužnost oblasnog upravitelja,
na zboru pred oko 15.000 ljudi pročitao kraljevu proklamaciju o
594
U ovom selu je do rata bilo 130 domova. Već 1913. iselilo se 118 poro
dica; opšir. R. Škrijelj, Bošnjački Mazgit – muhadžirska oaza Bošnjaka na Kos-
ovu, 202.
595
Savremenici o Kosovu i Metohiji 1852-1912, 385, 431.
596
Ruska vlada je, nakon sukoba na Kosovu u ljeto 1998. godine, donije
la i potom sprovela odluku o preseljavanju dijela preostalih Čerkeza u njihovu
istorijsku domovinu Adigeriju, na sjeveru Kavkaza; također vidi: O. Zirojević,
Izbegličke reke teku, “Republika”, br. 208-209, Beograd 1-31. mart 1999; M.
Nedeljković, Kosovo i svetski rat, Beograd 1999, 230.
597
B. Bošković, Naseljenici na Kosovu i Metohiji (1918-1941) i njihov pro-
gon (1941-1944), s posebnim osvrtom na bosansko-hercegovačke naseljenike, u:
Migracije i Bosna i Hercegovina, 416.
598
N. Seferović, Kolonija hercegovačkih Muslimana u Kajzeriju u Pales-
tini, Zbornik radova Etnografskog instituta, knj. 12, Beograd 1981, 52.
139
slobodi vjeroispovjesti, da se svi nasilno prevedeni u pravoslavlje
mogu vratiti islamu. Hodžama su bili vraćeni ključevi od džamija:
“Istog je dana ta ogromna masa ljudi krenula prema rekama Grnčaru
i Vruji, gde su prali i peskom trljali mesta kuda su posipani vodicom,
toliko jako dok im krv ne bi potekla. Sve tri gusinjske džamije nisu
mogle da prime one koji su željeli da klanjaju”.599 Strah je ipak ostao.
Tragovi su bili duboki. Taj mučni period u narodu je ostao pod
imenom “pljačka”, a riječju “mušketa” obilježava se 1912. godina
kada je “pobijeno oko osam stotina ljudi samo zato što nisu prihvatili
pokrštavanje”.600 Zbog svega počinjenog i preživljenog mnogi su
krenuli ka osmanskim krajevima. Još za vrijeme pokrštavanja znatan
dio stanovništva prebjegao je u sjevernu Albaniju. Dio njih će
priključiti komitskog pokretu pod vođstvom Bajrama Curija.
Muslimani u bjelopoljskom kraju su bili izloženi velikim
maltretiranjima, naročito po selima. Predsjednik opštine iz Zatona
koristio je imovinu izbjeglih muslimanskih porodica u lične
svrhe, zadržavao za sebe dio prikupljenog poreza, uzimao mito od
nezaštićenih ljudi. Predsjednik bistričke opštine Arso Balšić je otišao
još dalje. On se nasilno oženio sa Hankijom Mahmutović, kćerkom
starog Nurka Mahmutovića iz Radove Glave, odveo je u crkvu
i pokrstio u Milicu. Zbog počinjenih zločina nad muslimanskim
življem u bjelopoljskom kraju bila je formirana državna isljedna
komisija. Ona je utvrdila da su tu izvršena 44 ubistva. Sudu su bila
predata 23 lica zbog počinjenih zločina. Odgovornost se nije mogla
potpuno sprovesti jer, kako je naglašavala komisija “nedostajali
su operacijski dnevnici o pokretu pojedinih jedinica, pa je bilo
teško ustanoviti da li su oni koji su ubijeni stradali samo zato što
su pružali otpor vojsci, ili su bili žrtve samovolje pojedinaca”.601
599
M. Memić, Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, 240-241. Jo
van Jovanović plavsko-gusinjska zbivanja pojednostavljuje: “Naime, poslije od-
laska Janka Vukotića sa područja oslobođenih krajeva u Limskoj dolini, u Plavu
je neki kabadahija Milutin vršio represalije nad Muslimanima prinuđavajući ih
da prelaze u pravoslavnu vjeru. O tom zločinu obaviješten je crnogorski muftija
Murteza Karauzović. Muftija je pošao kod kralja Nikole i obavijestio ga o nemilim
događajima u Plavu. Kralj je odmah naredio ministru vojnom Mašanu Božoviću
da na licu mjesta ispita stvar i da se svi pokršteni Muslimani vrate u svoju vjeru”
- prema: J. Jovanović, Muslimani u crnogorskoj državi, feljton, “Pobjeda”, Pod
gorica 10. april 1980.
600
M. Memić, Gusinjsko-plavska krajina u vrtlogu historije, 90.
601
ACG, MID, Komisija Kraljevske crnogorske vlade za izviđaj zlou
potreba državnih činovnika u novooslobođenim krajevima, f. I, II, za 1913; Ž.
Šćepanović, Srednje Polimlje i Potarje, Beograd 1979, 242.
140
Ovakav odnos doveo je do bjekstva muslimanskog stanovništva na
austrijsku teritoriju i do pojačane težnje ka iseljavanjem u Anadoliju.
Početkom 1913. za predsjednika opštine u Petnici postavljen je
Milisav Kokić, rodom sa Police. On je zabranio muslimanima da se
briju i šišaju, da nose fesove i ćulahe. Pojedinima su prošivali i krst
preko glave, kako bi ih primorali da idu gologlavi, bez kape, da bi
ih takve gledali ostali. Na razne izgrede i zločine mjesne vlasti nisu
uvijek efikasno reagovale.602 Na novoosvojenim teritorijama stradale
su i brojne džamije. U donjobihorskim selima rušene su džamije
pod obrazloženjem da su “napravljene od crkvi”.603 U pljevaljskom
kraju porušene su seoske džamije u Gracu, Krndžinoj Bari, Odžaku,
Petinama, u Raščićima je zapaljena. U bjelopoljskom kraju je zajedno
sa selom Bioče bila spaljena i mjesna džamija. Na području Plava
spaljena je džamija u Novšićima.604 U novembru 1913. kralj Nikola
se, zbog svega što se dešavalo muslimanima, obratio još jednim
proglasom stanovništvu Crne Gore: “Sloboda vjere i savjesti biće
svakome najstrožije poštovana i čuvana. To im garantuju moji lični
osjećaji i tradicionalno načelo mojega doma: “Brat je mio koje vjere
bio”. Mojim podanicima rimokatolicima, pored duha snošljivosti,
kojim je Crna Gora vazda prožeta, i konkordat sa sv. Stolicom jamči
potpunu slobodu savjesti. Oni će uz braću pravoslavnu i muslimane
biti jak član narodne nam zajednice i osnov snage naše države.
Pripadnici Islama imaće u meni i mojim vlastima stalnu zaštitu”.605
Stanje za muslimansko stanovništvo bilo je, i pored ovakvih
i sličnih proglasa, teško u svim krajevima koji su tokom 1912.-
1913. izuzeti od osmanske uprave. Opšti glas javnog mišljenja u
Evropi je bio da balkanske države ne treba lišavati plodova njihovih
brzih pobjeda.606 Ugovorom u Londonu 4. maja 1913. okončan
je Prvi balkanski rat.607 Na Londonskoj konferenciji Srbija i Crna
602
Ž. Šćepanović, Oslobođenje Bijelog Polja 1912. godine i organizacija
vlasti, 88-89.
603
Đ. Joksimović, Bihor i Donji Kolašin, Prilep 1934, 43.
604
Opšir. B. Agović, Džamije u Crnoj Gori, Podgorica 2001.
605
J. Jovanović, Muslimani u crnogorskoj državi, feljton, “Pobjeda”,
Titograd 9. april 1980. Slične zapovijesti izdavao je i srpski regent Aleksandar
Karađorđević da se “nipošto ne dira u veru, kuću i kućnu čeljad” – vidi: B.
Gligorijević, Kralj Aleksandar Karađorđević, knj. 1, Beograd 1996, 110.
606
V. Ćorović, Istorija Srba, III, Beograd 1989, 200.
607
Na ovom skupu bili su ponajprije odbijeni zahtjevi pobjednika u pogledu
Sandžaka i nekih drugih teritorija, pa je Porta, ohrabrena tim stavom, bila preki
nula pregovore. Većinu prijedloga balkanskih država ona je, nevoljno, prihvatila
141
Gora su odbacile narodnosni princip kao “praktično neupotrebljiv”
zbog velike izmiješanosti srpskog i crnogorskog stanovništva
sa albanskim, dajući naizmjenično prednost historijskom pravu,
tendencioznim geografskim, ekonomskim ili strateškim argu
mentima, da bi potom odustale i od historijskog principa, dok su
u pogledu Makedonije prevagnuli vojno-politički razlozi.608 Velike
sile su upućivale srpskoj vladi formalne predstavke sa zahtjevom
o neophodnosti preduzimanja hitnih mjera da bi se osigurala
istinska zaštita katoličkog, muslimanskog i albanskog stanovništva
u “oblastima ustupljenim Crnoj Gori i Srbiji”.609 Nijedna formalna
odredba i nikakve izričite međunarodne obaveze u formi ugovorne
odredbe u pogledu zaštite nacionalnih i vjerskih manjina u Londonu
nisu nametnute. Velesile su se u Londonu mogle samo složiti da
informišu zaraćene strane kako smatraju apsolutno neophodnim da
Srbija i Crna Gora poduzmu potrebne mjere da osiguraju efikasnu
zaštitu muslimanskog i katoličkog stanovništva na teritorijama koje
su im dodijeljene. Srbija i Crna Gora su velesilama “korektno”
odgovorile na ovo kompromisno obavještenje ističući da njihovi
ustavi pružaju garancije svim mogućim pravima manjina.610
tek nakon ruskih prijetnji. Sandžak je podijeljen između Srbije i Crne Gore. Spora
zumom između Crne Gore i Srbije, Crnoj Gori su pripali pljevaljski srez sa Ka
menom Gorom iz prijepoljskog sreza, zatim bjelopoljski srez, beranski, rožajski,
Plav i Gusinje. Preostali dio Sandžaka pripao je Srbiji. Definitivna granična linija
nije bila utvrđena zbog izbijanja Prvog svjetskog rata; opšir. R. Pavić, Sandžak
u jugoslavenskom političkom ratu, “Vjesnik”, Zagreb 17. jul 1991; Z. Lakić, Ze-
maljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka, u: AVNOJ i NOB u
Bosni i Hercegovini, Beograd 1974, 679.
608
Lj. Aleksić-Pejaković, Balkan balkanskim narodima - između
legitimističkog i nacionalnog principa, u: Islam, Balkan i velike sile, 152; upor.
D. Đorđević, Izlazak Srbije na Jadransko more i konferencija ambasadora u Lon-
donu 1912, Beograd 1956, 84-85; D. Janković, Stavovi sila Trojnog sporazuma
prema nacionalnom pitanju Srbije i jugoslovenskih naroda uoči Prvog svetskog
rata, u: Velike sile i Srbija pred Prvi svetski rat, Beograd 1976, 308-309.
609
Г. Тодоровски, Документи за просветната политика на српското
кралство во Македонија (1912-1915), Гласник, бр. 3, Скопје 1968, 199.
610
Novi rasistički tonovi kojima je obrazlagana “civilizatorska misija” bili
su, piše H. Zundahusen, izraz evopskog “duha vremena”. On se sve više udal
javao od svojih prosvjetiteljskih korijena, i od kraja XIX stoljeća bio je nabijen
rasističkim idejama i predstavama o sopstvenoj nadmoći. Zato nije bilo nikakvo
čudo što su u Londonu vlade balkanskih država grubo odbile da se prihvati klau
zula o zaštiti manjina; upor. V. Degan, Međunarodnopravno uređenje položaja
muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i narodnosnih skupi-
na na području Jugoslavije, 79; H. Zundausen, Istorija Srbije, 242-243; opšir. C.
A. Macartney, National States and National Minorities, Oxford 1934, 170-174.
142
Osmansko carstvo je 1912. izgubilo sve posjede u Evropi,
sem uskog pojasa zemljišta ispred Istanbula, na liniji Enos-Midija.
Balkanske hrišćanske države, kao i evropske sile, nisu imale za cilj
samo da ovo carstvo potpuno istisnu iz Evrope i sa Balkana, već da
zajedno sa njim istisnu i muslimane kao njegove vidljive istorijske
tragove, za njih stran i nepouzdan element.611 Sa porazom Osmanskog
carstva eliminisan je zajednički protivnik i nastala je nova borba za
ratni plijen. Svi su težili zauzimanju teritorija na račun drugih. U
svom otvorenom grabežu balkanske države se nisu mnogo obazirale
na istorijske ili demografske činjenice.612 Raspaljeni nacionalizmi,
velikoimperijalni snovi, militarizmi opijeni ratnim uspjesima, mi
ješanja sa strane - samo su sipali ulje na vatru na kojoj su brzo
sagorjevali ostaci savezništva u Prvom i uticali na izbijanje Drugog
balkanskog rata.613 Rat koji je izbio između balkanskih saveznika u
junu 1913. nije zato nikoga iznenadio. Mnogi su poznavaoci prilika
na Zapadu vrlo lako, u naletu ushićenja zbog pobjeda saveznika
u Prvom balkanskom ratu, zaboravili da su neprijateljstva u tom
prvom ratu započele upravo balkanske države, i to kršenjem ne samo
međunarodnoga prava, već i postojećih, važećih sporazuma.614 Papa
je za narode koji su se borili protiv Bugarske u Drugom balkanskom
ratu izjavljivao da su “svi od reda bili varvari” dok je sam rat
611
Upor. Ž. Rupnik, Evropa u balkanskom ogledalu, “Republika”, br. 196,
Beograd 1-15. septembar 1998. Savremenik tih zbivanja, H. Halid, piše: “Da,
muslimani - prodavši u bescijenje sav svoj imetak - ostavljaju zemlje svojih dje-
dova i kao najveća sirotinja i golotinja sele u druge, tuđe im krajeve, ali to nije re-
zultat njihove bezrazložne mržnje prema hrišćanskim vladama; to muslimani čine
samo zato, da se izbave ispod nasilne uprave, koja se među njima uvodi, da im
uništi ili ograniči narodne običaje, porodične principe i svete religiozne osjećaje”
- prema: H. Halid, Borba polumjeseca i krsta, knj. I, Mostar 1913, 187-189.
612
Deoba zauzetih teritorija, Srpski književni glasnik, knj. XXX, br. 12,
Beograd 16. jun 1913, 950-954; D. Đorđević, Ogledi iz balkanske istorije, Beo
grad 1989, 37; M. Gleni, Balkan 1804-1999, I, 255; S. Pavlović, Istorija Balkana,
293.
613
Istorija srpskog naroda, knj. VI, tom I, 193.
614
Lazar Vrkatić piše kako je Srbija nakon Prvog balkanskog rata, kršenjem
prethodnog dogovora oko zauzimanja određenih teritorija, “zaista prevarila Bugar
sku i nikakvo navođenje olašavajućih objektivnih okolnosti ne može da ublaži
tu ocenu. Tako je mislilo i evropsko javno mnenje, tako misli i svetska istorio
grafija danas. To što nacionalna istoriografija u Srbiji misli drugačije, samo govori
o njenom konzervativnom podstoju” – cit. prema: L. Vrkatić, Istorijsko nasleđe
konzervativne političke ideje, 94.
143
okarakterisan kao “razbojnički”.615 Ocjenjujući Drugi balkanski rat,
M. Gleni je uočio da je najpoučnija lakoća s kojom su oni koji su
vodili ovaj rat manipulisali predstavom o neprijatelju u glavama
svojih vojnika: “Manje od mesec dana pre izbijanja ovog rata, Srbi
i Grci su se borili na istoj strani sa Bugarima. Sada su Grci i Srbi
pozvali lokalne Turke da im se pridruže u zverstvima nad bugarskim
seljacima. Grčka i srpska vojska harale su zaleđem Makedonije i
Trakije i ubijale bespomoćni živalj”.616 Drugi Balkanski rat okončan je
10. avgusta 1913. potpisivanjem Bukureštanskog ugovora. Osmansko
carstvo kome je bila amputirana većina njegovih evropskih teritorija,
bilo je najveći gubitnik ratova 1912.-1913., ali je ipako uspjelo da
povrati Jedrene i istočnu Trakiju. Psihološke traume ratova bile su
dugotrajne. Decenijama su ih prenosile izbjegličke porodice.
Prije balkanskih ratova nijedna hrišćanska balkanska država
nije htjela priznati da postoji brojno stanovništva koje ne bi prihvatilo
njihovu vladavinu na područjima koja su one žudno prisvajale.617
Mnogi od onih koji su procjenjivali balkansko stanovništvo bili su
inficirani rasizmom. Uporedo je trajao davno započeti “rat statistika”.
Evropske statistike o stanovništvu osmanske Evrope su bezvrijedne
kao procjena ukupnog broja stanovnika. Evropski pisci nikada nisu
konsultovali primarne izvore populacione statistike stanovništva
osmanske Evrope - osmansku državnu statistiku, ne uvažavajući
temeljni princip demografije koji pokazuje da samo oni koji broje
stanovništvo mogu stvarno znati i njegov broj. Osmanlije su bile
jedini koji su zaista brojali stanovništvo Carstva. Zato su samo oni
mogli dati tačnu procjenu svog vlastitog stanovništva. Balkanski
nacionalisti bili su često klasični rasisti koji su vjerovali da su
“narod” ili “nacija” određeni krvlju ili narodnim obilježjima duše.618
615
J. Bakić, Stereotipi o Srbima u javnostima pojedinih zapadnih nacija,
Nova srpska politička misao, br. 1-2, Beograd 1999, 38. D’Esturnej de Konstan,
francuski senator i predsjedavajući Međunarodne komisije za Balkan je 1914.
postavljao pitanje: “Da li smemo da dozvolimo da ovi balkanski ratovi prođu, a da
bar ne pokušamo da izvučemo neke pouke iz njih, ne znajući da li su oni bili dobro
ili zlo, kao ni da li će sutra ponovo da izbiju i da zauvek nastave da se šire?” – cit.
prema: Ž. Rupnik, Evropa u balkanskom ogledalu, “Republika”, br. 196, Beograd
1-15. septembar 1998, 23.
616
M. Gleni, Balkan 1804-1999, I, 255-260.
617
J. McCarthy, Stanovništvo osmanlijske Evrope prije i poslije pada
Carstva (II), Glasnik, Rijaset IZ u BiH, br. 9-10, Sarajevo 1999, 977-978.
618
J. Mccarthy, Stanovništvo osmanlijske Evrope prije i poslije pada Carst-
va (I), 745. Ovaj autor dalje navodi: “Kada branilac jedne ili druge balkanske
144
Stevan Pavlović ustvrđuje da je ponašanje balkanskih saveznika u
Prvom balkanskom ratu govorilo da njihov cilj u Makedoniji nije bilo
samo sticanje teritorija već i eliminisanje suprotnih ili protivničkih
zajednica, makar u kulturnom i statističkom smislu. Nakon svega,
pobjednici su se suočili sa zadatkom asimilacije raznorodnog i
zaostalog stanovništva, uključujući muslimane i brojne pravoslavne
hrišćane, koji nisu posjedovali jasnu nacionalnu svijest. Identitet
pripadnika tog dijela stanovništva zavisio je od vremena, mjesta,
obrazovanja, porodičnih veza, ličnih sklonosti i djelovanja susjednih
država.619 Predratne koncepcije o tome da će Makedonci prihvatiti
nacionalnu svijest one slavenske države na Balkanu koja ih bude
prva anektirala bile su praktično reaktuelizirane.
Nakon ratova 1912.-1913. balkanske države su pokušale da
raspletu smjesu etničkih i religioznih narodnih grupa. Zato je došlo
do prisilnih pomjeranja, protjerivanja i izbjegličkih kretanja.620
Ako se kultura i geografija ne poklope, onda se poklapanje može
nametnuti genocidom ili prisilnim migracijama.621 Balkanski ratovi
su ozvaničili preseljavanje stanovništva kao tekovinu u cilju da
se postignu etnički sigurne granice i zemljišta. To je prvobitno
formulisano u bugarsko-osmanskom ugovoru od 19. septembra 1913.
godine. Ove države su se sporazumijele da razmjene stanovništvo
na granici u dubini od 15 kilometara. U decembru 1913. Porta je
i Grcima predložila isti sporazum. Bugarsko-osmanski ugovor
je međunarodno-pravno legalizovao sistem denacionalizacije
teritorija kao posljedice ratova.622 Do izbijanja Prvog svjetskog rata
nacije procjenjuje broj pripadnika “svoje nacije” on u to često uključuje sve one
koji posjeduju zahtjevani tip duše. Na to nema utjecaja činjenica da te osobe ne
govore njegov jezik, pripadaju drugoj religiji ili su se čak zakleli da se bore protiv
njega i njegovih istonarodnika do smrti. Oni su Bugari (ili Grci ili Srbi) voljeli
to ili ne. Prirodni zaključak je bio da svi ti ljudi pripadaju istoj državi u kojoj se
nalaze njihova rasna braća”.
619
S. Pavlović, Istorija Balkana, 215, 293.
620
U. Altermatt, Etnonacionalizam u Evropi. Svjetionik Sarajevo, Sarajevo
1997, 52. Po nekim podacima, samo se sa Kosova 1912.-1914. iselilo 302.907
Turaka; opšir. Manjine u Srbiji, Beograd 2000, 173.
621
S. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Zagreb
1998, 173.
622
Srbija je u mirovnom (“Carigradskom”) ugovoru sa Portom u martu
1914. priznala određena prava muslimanskom stanovništvu. Ona je ovaj ugovor
ratifikovala, ali ga nije ozakonila. Nakon što je izbio Prvi svjetski rat, Srbija je
objavila da Carigradski ugovor prestaje da važi – vidi: V. Degan, Međunarodno
uređenje položaja muslimana sa osvrtom na uređenje položaja drugih vjerskih i
narodonosnih skupina na području Jugoslavije, 80.
145
iz Osmanskog carstva je u Makedoniju doseljeno 130.000 Grka,
a iz Grčke je u maloazijske krajeve otišlo 122.000 muslimana.623
Međudržavna razmjena stanovništva je eufemizam za kolektivna
protjerivanja ljudi koji su de jure i de facto postali stranci, uz pravdanja
unutarašnjom stabilnošću, budućim prijateljskim odnosima, mirom
u regionu. Razmjene stanovništva, takođe, bez obzira na početna
očekivanja, nisu dovele do stabilnog mira i smirivanja napetosti.
Nisu sporne riječi Žan-Pol Sartra da “nema države ni društvenog
poretka koji u XX veku nije primjenjivao genocidne radnje”, mada
ovu tvrdnju poriču na sve četiri strane svijeta.624 Kulture poricanja
podstiču kolektivno žmurenje, neistraživanje zločina i njihovo
normalizovanje kao nečega što pripada ritmu svakodnevnog života.625
Balkanski ratovi 1912.-1913. se mogu zaista osmatrati iz bilo koje
perspektive, ali ta istorija, sa mnogobrojnim reljefnim dionicama,
u krajnjoj liniji, kako je uočeno, postavlja pred istoričare složene
i kontroverzne probleme, iziskuje višeslojne ocjene, bez obzira na
njihova ideološka i politička uvjerenja, naklonosti i metodologije.
Opasno je jednoznačno svođenje istorijskog totaliteta samo na
jednu dimenziju. Prošlost se raznim metodološkim zahvatima može
spoznati na više načina. Pristup istraživanju u velikoj mjeri određuje
i sam naučni rezultat. Prvi zadatak istorijske nauke je permanentno
otkrivanje zaboravljenih ili nepoznatih dijelova prošlosti, pa samim
tim, i stalno preispitivanje prethodnih znanja.626
623
M. Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije, II, 664.
624
Prema: S. Kljakić, Spomenik zločinu, “Politika”, Beograd 24. seprembar
2010, 17. “Memoari terora i genocida”, ustvrdiće, pak, neki autori, problematični
su i selektivni. Problematični su jer su selektivni, pošto svaka zajednica ima svo
ju vlastitu viziju prošlosti i interpretaciju onoga što se zbilo – prema: Genocid
– slučajevi, poređenja i savremene rasprave, uredio S. L. B. Jensen, Sarajevo
2007, 191.
625
S. Koen, Stanje poricanja: znati za zlodela i patnje, Beograd 2003, 156-
159.
626
D. Stojanović, Tumačenja istorije, sistem vrednosti i kulturni obrazac,
“Republika”, br. 466-467, Beograd 1-31. decembar 2009. Ona s pravom, primjera
radi, ukazuje da je nemoguće očekivati da se bugarski i srpski istoričari slože oko
ocjene njihovih međusobnih ratova, ili da se turski istoričari slože sa ostalima oko
ocjena Osmanskog carstva. Tu konsenzus nije moguć, ali u istoriji nema ni pregla
savanja. Jedino što je moguće je prikazivati stavove svih aktera i zainteresovanih
strana, ukazivati da se istorija na različite načine doživljavala, da su zato legitimna
i drugačija mišljenja; opšir. Čemu nas uče iz istorije, Kragujevac 2006, 53, 56.
146
Muhadžirski pokreti
stanovništvu. Ona je ovaj ugovor ratifikovala, ali ga nije ozakonila. Nakon što
je izbio Prvi svjetski rat, Srbija je objavila da taj ugovor prestaje da važi – vidi:
V. Degan, Međunarodno uređenje položaja muslimana sa osvrtom na uređenje
položaja drugih vjerskih i narodonosnih skupina na području Jugoslavije, 80.
682
. B. Prpa, Slom istorije i kraj dvadesetog veka, “Danas”, Beograd 7-8.
avgust 1999.
683
Fanatične akcije deosmanizacije bile su posebno uspješne u materijalnoj
sferi. Najdrastičnije, tektonske promjene su izvršene u opštem izgledu gradova,
arhitekturi, odijevanju. Novonastale balkanske države su, u različitom stepenu,
pokušavale da pročiste svoje jezike i toponime od turcizama. Bilingvizam i mul
tilingvizam iščezli su zajedno sa generacijama koje su bile direktno uključene u
život Osmanskog carstva. Proces “evropeizacije” nije dopirao svuda podjednako.
U svojim srcima, smatraju neki autori, navodeći, između ostalog, primjer “ritu-
ala” tradicionalno dugog ispijanja kafe, balkanski ljudi su cijenili običaje koje su
imali korjena u starim osmanskim vremenima – upor. B. Jezernik, Zemlja u kojoj
je sve naopako, 329-330, K. Kaser, Sukob religija i kultura na Balkanu: prošlost i
perspektive, 82-83; F. Longvort, Stvaranje Istočne Evrope, Beograd 2002, 432.
684
M. Todorova, Imaginarni Balkan, 207.
162
premalo da bi nacionalne aspiracije svima mogle biti ispunjene.685
Turci su, u poređenju sa Balkanom, bili posljednja grupa koja će
razviti sopstveni nacionalizam.
Izbijanje Prvog svjetskog rata privremeno je zaustavilo zapo
četi proces intenzivnog iseljavanja muslimanskog stanovništva
sa Balkana, ali će po njegovom okončanju, djelovanjem brojnih
političkih, društvenih i ekonomskih faktora, ubrzo doći do novog
talasa masovnog iseljavanja etnički raznorodnog muslimanskog
stanovništva iz novostvorene Kraljevine SHS, Bugarske, Rumunije
i Grčke u Republiku Tursku, nastalu na razvalinama Osmanskog
carstva. Raspadom Osmanskog carstva između 1912. i 1923. trend
demografske deosmanizacije ulio se u modernu problematiku ma
njina u cjelini, u kojima države, u tada, još nestabilizovanom među
narodnom kontekstu, u manjinama uočavaju prijetnje za sigurnost,
odnosno mogućnost da postanu taoci, ili oboje.686 Demografska
deosmanizacija Balkana biće proces dugog trajanja. Mnogobrojni
muhadžiri, sa balkanskog i južnoslovenskog prostora, u dramatičnim
godinama i decenijama koje će uslijediti, ići će novim ali i starim
stazama svojih prethodnika u Tursku. Neki od njih, koji će docnije
biti u prilici da obiđu mjesta iz kojih su otišli, sa sjetom će govoriti:
“Kad prošetam Crnoj Gori, nikako me put ne mori”.687 Muhadžiri
su se većinom u novim sredinama življenja susretali sa brojnim
individualnim, porodičnim i društvenim iskušenjima i problemima
koji su usložnjavali njihov opšti položaj i perspektivu.
685
R. Petković, XX vek na Balkanu, Beograd 1996, 11.
686
M. Dogo, Muslimani kao etničke i verske manjine u jugoistočnoj Evropi
između dva svetska rata, 455.
687
“Preporod”, br. 12/926, Sarajevo 15. jun 2010, 35.
163
164
II
ISELJAVANJE U TURSKU
IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA
Samoopredjeljenje nacija je, nakon Prvog svjetskog rata, ostva
reno kao konačno i sveopšte načelo, ali u većoj mjeri za pobjednike
nego za gubitnike. Balkan je nakon Prvog svjetskog rata postao prostor
nacionalnih država, a Kraljevina SHS prostor nedovršenih nacionalnih
revolucija.688 Brojni narodi, među njima Albanci, Muslimani,
Crnogorci, Hrvati, Slovenci, našli su se u «predsoblju pakla stvorenom
za one narode koji nisu imali suštinsko predstavljanje na Mirovnoj
konferenciji, bez obzira da li pripadaju pobedničkoj ili poraženoj
strani». Nastajale su višenacionalne države u kojima su zavladale
pojedine etničke zajednice.689 Na balkanskom prostoru istorija je veća
od geografije, a narodi koji tu žive dugo su bili u sjenci paradigme
geoistorije i “šoka prošlosti”.690 Otuda je bilo i presporo otvaranje
prema modernizacijskim procesima. Nacionalne države su stvarane od
XVIII i tokom XIX stoljeća kao prihvaćeni model političkog razvoja,
i kao takve su ugrađene u ideologiju Versajskog pakta i Pakta Lige
naroda.691 Habsburška monarhija, koja je za mnoge istoričare, bila
svojevremeno “odbrana Evrope” od Osmanlija, stvorena iz istorijske
nužde - “nenamjerno djelo Sulejmana Veličanstvenog” (P. Kouls),
nestala je ipak prije kraja Osmanskog carstva.
688
Upor. K. Suljević, Nacionalnost Muslimana, Rijeka 1982, 91; B.
Petranović - M. Zečević, Agonija dve Jugoslavije, Beograd 1991, 22-27.
689
Č. Ingrao, Deset nenaučenih lekcija o Srednjoj Evropi – pogled
istoričara, Helsinške sveske, br. 10, Beograd 2001, 16-17.
690
Lj. Mitrović, Položaj manjina i identitarni sukob na Balkanu, u: Vere
manjina i manjinske vere, Niš 2001, 48.
691
M. Todorova, Imaginarni Balkan, Beograd 1999, 288; I. Pržić, Zaštita
manjina, Beograd 1933, 69-74.
165
Osnovni sistem međunarodne zaštite manjina, uspostavljen
u pogledu nekih zemalja u XIX stoljeću na osnovama sporazuma
za koje su garanti bile velike sile, pružao je prividnu sigurnost
manjinama koje su živjele u državama ograničenim obavezama
koje su proisticale iz tih sporazuma. Sistem je kritikovan zbog svoje
neprikladnosti i nepreciznosti i, iznad svega, nedostatka nadzornog
mehanizma koji bi provjeravao da li se odredbe ugovora zaista i
primjenjuju. Međunarodna zaštita manjina nije do Prvog svjetskog
rata predstavljala opštu ustanovu, već individualne slučajeve proizišle
iz nastanka novih država, odnosno teritorijalnog prekomponovanja.692
Nakon 1918. godine, sa izuzetkom određenih slučajeva, manjine
nisu smatrane kolektivnim entitetima. Zaštita je bila upravljena na
manjine u smislu pojedinca nasuprot grupi. Na Mirovnoj konferenciji
u Parizu, a potom i u Ligi naroda vođene su žustre rasprave o
zaštiti nacionalnih manjina u novostvorenim državama u Srednjoj i
Istočnoj Evropi, mada taj problem nije bio zadovoljavajuće riješen
ni u glavnim savezničkim državama (Francuska, Italija, Japan,
SAD i Velika Britanija). Pobjedničkim velikim silama se, u pogledu
nacionalnih manjina, činila najprihvatljivijom načelna odredba
Mirovne konferencije - da savezničke sile ne namjeravaju dati neke
posebne privilegije tim manjinama, nego samo da namjeravaju
spriječiti borbu rasa, te dati manjinama samo pravednu zaštitu.693s
U Evropi je odredbama Versajskog mirovnog ugovora, čiji su
autori bili predstavnici pobjedničkih sila Francuske, Italije i Velike
Britanije, 28. juna 1919. utvrđen novi poredak. Ovim ugovorom zaštita
manjinskih prava prvi put je postavljena na nacionalni princip, pa je
vjerski princip održavan u međunarodnim ugovorima XIX stoljeća,
bio potisnut. Ove su odredbe imale tretman obaveza međunarodnog
značaja pod garancijom Društva naroda. U tom smislu bila je
predviđena i detaljna procedura za njihovu implementaciju. Prilazeći
zemljama izraslim na ruševinama Austro-Ugarske i Osmanskog
692
Upor. V. Degan, Zaštita manjina na Balkanu putem međunarodnih
ugovora, Pregled, br. 10, Sarajevo 1974, 1005-1009; M. Bartoš, Međunarodno ja-
vno pravo, I, Beograd 1954, 424-425; Prava pripadnika etničkih, verskih i jezičkih
manjina, Beograd 2001, 31.
693
M. Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji, u: Dija-
log povjesničara-historičara, II, Zagreb 2000, 397; M. Stojković, Istorijski razvoj
zaštite manjina i savremena međunarodna aktuelnost manjinskog pitanja u bal-
kanskim odnosima, u: Položaj manjina u Saveznoj Republici Jugoslaviji, Beograd
1996, 552-553.
166
carstva, posebno balkanskim zemljama, kao “nepunoljetnim” ili
“neprosvijećenim”, svjetske sile koje su krojile versajsku Evropu,
smatrale su za shodno da ih obavežu na poštovanje prava manjina.
Ugovori o zaštiti manjina imali su zadatak da osiguraju manjinama
stepen “zaštite i pravde koje će ih postepeno dovesti da se utope u
narodnu zajednicu kojoj pripadaju” govorio je Ostin Čembrlen pred
savjetom Lige naroda. Francuski ministar Aristid Brijan je na istom
mjestu kazao da nije riječ o iščezavanju manjina “nego takvoj vrsti
asimilacije koja čini narod većim a ne umanjuje malu porodicu”. Po
njima, problem manjina nije bio pravne prirode, već pitanje humanosti
i oportuniteta.694 Veliki svjetski rat ugradio je sebe u buduće sporove
oko državnih granica i nacionalnih manjina. Sistem zaštite manjina
doživio je neuspjeh jer su vladajući režimi u balkanskim i susjednim
zemljama bili odveć zadojeni nacionalizmom da bi poštovali prava
nacionalnih manjina, čiji se položaj najčešće dovodio u kontekst
stanja opštih državnih odnosa, ukoliko su oni bivali lošiji, utoliko je
i položaj pripadnika manjina bivao teži.695 U nacionalno složenim
državama, u odsustvu građanskog i nacionalnog principa, manjinskim
narodima nametao se izbor između dva zla: integracije u većinsku
naciju ili svođenje na građane drugog reda. Muslimanske zajednice
u postosmanskom periodu bile su lojalne balkanskim nacionalnim
državama u okviru kojih su se našle i egzistirale. Međutim, unutar njih
su tretirani na isti način kao i njihovi preci stotinama godina ranije.
Nastajanje država na tlu nekadašnje Habsburške monarhije
i Osmanskog carstva pokazalo je da raspad ovih višenacionalnih
imperija i prihvatanje demokratije do njenih krajnjih konsekvenci
izlaže nacionalnu zajednicu teškim rizicima. Iz ovog potresa rađao se
najstrašniji monstrum modernog evropskog razvoja: antidemokratski
nacionalizam: “zemlje srednje i istočne Evrope strahovale su zato
što nisu postojale gotove, zrele demokratije, a pošto su se bojale,
nisu ni mogle to da postanu”.696 Nejake balkanske demokratije su se
zato gasile jedna za drugom nakon kratkotrajnog života provedenog
u bolesti i bivale zamijenjene monarhističkim diktaturama. Najo
694
J. M. Jovanović, Diplomatska istorija Nove Evrope 1918-1938, knj. II,
Beograd 1938, 293; R. Petković, XX vek na Balkanu, Beograd 1996, 52.
695
R. Petković, XX vek na Balkanu, 52; M. Sobolevski, Nacionalne manjine
u Kraljevini Jugoslaviji, 399-401.
696
Upor. I. Bibo, Beda malih država istočne Evrope, Rukovet, br. 5, Sub
otica 1989; N. Popov, Srpski populizam: Od marginalne do dominantne pojave,
“Vreme”, spec. dodatak, br. 135, Beograd 24. maj 1993.
167
zbiljniji sukobi na Balkanu poticali su od tenzija između gradskih i
seoskih zajednica. Nedostatak diversifikacije u privredi i konstantan
problem nezaposlenosti na selu, stvarali su od Balkana trusni prostor
podložan negativnim posljedicama smanjivanja proizvodnje u
svjetskoj ekonomiji.697 Nakon Prvog svjetskog rata nastala su veća
kretanja na cijelom Balkanu. Iz Kraljevine SHS/Jugoslavije (iz
Makedonije, Kosova, Sandžaka i djelimično iz Bosne i Hercegovine),
Grčke i Bugarske nastavljen je proces iseljavanja muslimanskog
stanovništva u Tursku, koja se uzdizala na razvalinama Osmanskog
carstva, započet tokom balkanskih ratova 1912-1913. godine.
Umjesto iseljenog raznorodnog muslimanskog stanovništva u grč
kom dijelu Makedonije i Trakiji naseljavaju se maloazijski Grci,
u Dobrudži Bugari, a u dijelu Makedonije unutar Kraljevine SHS,
kao i na Kosovu, doseljenici iz raznih krajeva države. Odvajanjem
vardarskog i pirinskog dijela Makedonije od Soluna, zamrlo je više
gradova, a posebno Bitolj i Štip.698 Na Kosovo dolaze Crnogorci,
Hercegovci, bezemljaši iz Jablanice i južnog Pomoravlja, naselja
vajući se na napuštenim imanjima, jutrinama i šumama. U dijelovima
Makedonije (Ovčem polju, dolini Bregalnice i Skopskoj kotlini)
umjesto iseljenog turskog stanovništva naseljavaju se, na osnovu
Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, bezemljaši iz Like, sjeverne
Dalmacije i južnog Pomoravlja.699
Balkanske vlade su težile kreirati monolitne nacije što je osta
vilo malo prostora za postojanje etničkih, jezičkih i vjerskih manjina.
Na Balkanu je došla do punog izražaja doktrina krvi i tla, zajedno
sa svim pratećim segmentima.700 Vrhunac emigracije bila je serija
velikih pomjeranja stanovništva između dva svjetska rata, kao i nakon
Drugog svjetskog rata. Oko dva i po miliona ljudi bilo je pogođeno
ovim seobama. Uprkos ovakvim demografskim promjenama, nijedna
balkanska zemlja nije dostigla model evropskih nacionalnih država:
697
M. Gleni, Balkan, II, Beograd 2001, 99-100.
698
А. Апостолов, Обиди за колонизација на Македонија во условите
на националните пропаганди на соседните држави, Годишен зборник на
Филозофски факултет, књ. 15, Скопје 1963, 196-197.
699
J. Cvijić, Balkansko poluostrvo, (pogovor M. V. Lutovca), Beograd
1966, 532; J. Trifunovski, Sreten Vukosavljević i međuratna kolonizacija u Make-
doniji, Simpozijum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XI, Prijepolje 1986,
12-13.
700
Upor. K. Karpat, Građanska prava muslimana Balkana, u: Muslimani
Balkana: “Istočno pitanje” u XX. vijeku, Tuzla 2001, 117; R. Petković, XX vek
na Balkanu, 11.
168
etničku i vjersku homogenizaciju.701 Iseljavanje muslimanskog stano
vništva sa prostora Crne Gore u Tursku, uslovljeno djelovanjem
niza različitih faktora (politički, ekonomski, psihološki i dr.), treba
posmatrati u kontekstu opštih migracionih kretanja ovog stanovništva
ne samo unutar Kraljevine SHS/Jugoslavije, već i drugih balkanskih
zemalja.
712
Naši iseljenici u Turskoj. Mogućnosti saradnje matica iseljenika u Ju-
goslaviji sa našim iseljenicima i njihovim potomcima u Turskoj, Matica iseljenika
BiH, materijal za internu upotrebu, Sarajevo oktobra 1974, 3.
713
Z. Janjetović, Deca careva, pastorčad kraljeva, Beograd 2005, 72.
714
U početku su se u ovo društvo učlanjivali i pojedini muhadžiri pori
jeklom sa prostora Kraljevine SHS, ali su kasnije istupili iz članstva, bilo zbog
pritiska turskih vlasti, bilo zbog sektaštva i kratkovidnosti rukovodstva društva i
diplomatskih predstavnika vlade u Beogradu. I jedni i drugi smatrali su muhadžire
porijeklom sa prostora Kraljevine - “Turcima” u punom smislu te riječi – prema:
Naši iseljenici u Turskoj, 27-28.
715
H. Psomiades, Eastern Question: Final Phase, Pella 2000, 120.
716
Izbeglice – žrtve etničkog čišćenja, Beograd 2004, 245.
172
napetosti”.717 Turski predstavnici su u Lozani isticali da je hrišćansko
stanovništvo u Turskoj uvijek bilo u funkciji zastupanja interesa
strane politike. Fritjof Nanzen, komesar Društva naroda za izbjeglice,
preporučivao je u svrhu razmjene stanovništva prinudu, smatrajući da
je ona najefikasnija za uspostavljanje mira i rješavanje međuetničkih
trvenja. Društvo naroda nije tada razmišljalo o mogućnosti da Grčka
i Turska sklope bilateralni sporazum o zaštiti manjina, da spriječi
masovne prinudne migracije i zadrži pravo kontrole poštovanja
ove zabrane. Naprotiv, ono je podstaklo da se ugovorom između
ove dvije zemlje zapravo zapečate deportacije.718 Lozanski ugovor
je utvrdio obaveznu razmjenu stanovništva od ukupno 1,3 miliona
Grka i pola miliona Turaka. Ugovor se odnosio na sve Grke koji žive
u Anadoliji i Trakiji, osim na stanovnike Istanbula prije 1918., te na
sve Turke u Grčkoj sem žitelja zapadne Trakije, gdje je po turskim
izvorima od 191.699 stanovnika bilo 129.120 Turaka. Razmjena
stanovništva je započela još krajem rata kada je hiljade Grka
prevezeno iz Izmira u Grčku. Time je stanovništvo u obije države
postalo etnički relativno homogeno.719 Primjenu ovog grčko-turskog
ugovora, koji je predstavljao najveću operaciju etničkog čišćenja,
nadzirale su velike sile, smatrajući ga uspjehom. Etika prisilnog
preseljavanja nije mnogo komentarisana. U luke u Pireju i Solunu,
na svim mogućim plovnim sredstvima, pristizale su grčke izbjeglice.
Desetine hiljada izbjeglica povijalo je leđa pod teretom svojih stvari
ili vukući na rasklimatanim dvokolicama “ono što im je ostalo od
717
Ž. Rupnik, Balkan u evropskom ogledalu, “Republika”, br. 196, Beo
grad 1-15. septembar 1998.
718
“Politika”, Beograd 26. jun 1993; Ž. Obradović, Manjine na Balkanu,
Beograd 2002, 377-378.
719
J. M. Jovanović, Diplomatska istorija Nove Evrope 1918-1938, I, 197-
198; J. Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) Carstva, III, 567; V. Ortakovski,
Minorities ih the Balkans, 203. Vojislav Jačoski smatra da su iseljeni “Turci” iz
Jegejske Makedonije zapravo bili “Makedonci muslimani” – prema: V. Jačoski,
Prvi naučni skup posvećen Makedoncima muslimanima, Jugoslovenski istorijski
časopis, br. 1-4, Beograd 1981, 386. Među tim iseljenim muslimanima, po Sto
janu Kiselinovskim, bilo je i 40.802 “Makedonca muslimanske veroispovijesti,
6.014 Albanaca i mali broj muslimanskih Jevreja” – prema: С. Киселиновски,
Етничките промени во Македонија (1913-1995), Скопје 2000, 41. Iz Grčke je
u Tursku protjerano i oko 12.000 denmi, pripadnika tajne jevrejsko-muslimanske
sekte, koja je, pod muslimanskim imenima i odjećom, živjela od XVII vijeka, u
raznim gradovima, naročito u Solunu. Iako su denme tvrdili da nisu Turci, grčka
vlada je poricala njihov jevrejski identitet; opšir. O Zirojević, Dönme, “Helsinška
povelja”, br. 81-82, Beograd mart-april 2005, 56-57.
173
života”.720 Brojni Grci koji su 1923. došli iz osmanskih gradova
gledali sa visine na provincijalizam Grčke. “Grčka Makedonija”
u kojoj su Grci prije 1914. činili manje od polovine stanovništva,
postala je gotovo 95 odsto grčka. Jevrejska Salonica (Solun) postala
je grčki Thessaloniki naseljavanjem hiljada izbjeglica iz Male Azije.
Turska anadolska obala, s druge strane, postala je gotovo potpuno
muslimanska. Izmir, prije poznat kao “nevjernički” zbog svojeg
brojnog hrišćanskog stanovništva, izdigao se “iz pepela kao turska
luka”.721 Broj ukupno deportovanih muslimana iz Grčke kreće se
između 348.000 i 475.000. Prije ove zamjene u Grčkoj je, po nekim
podacima, bilo ukupno oko 650.000 muslimana, ili 13 odsto od
4.900.000 stanovnika koliko je Grčka tada imala. Megali Idea o
obnovi Vizantijske imperije, svela se na pitanje rasporeda velikog
broja doseljenika na majušnoj grčkoj teritoriji, te zaštiti svojih
posjeda. Monumentalno preuređenje biće od dalekosežnog značaja
za istoriju Grčke. Tih međuratnih godina, politička panorama u njoj
bila je vjerovatno najturbulentnija u Istočnoj Evropi.722 U Grčkoj je
ostalo još oko 190.000 muslimana, mahom u zapadnoj Trakiji. Zbog
stalnog pritiska, iseljavanje u Tursku nije prestalo ni nakon Drugog
svjetskog rata.723 Grčke vlasti su posebnim zakonima stimulisale
emigraciju muslimana i kontrolisale promet nekretnina time što
su muslimani ograničavani na ugovaranje samo sa Grcima, a to
su povoljnim kreditima pomagale i bankarske institucije.724 Grčka
je tokom XX stoljeća nastojala da muslimanska populacija zadrži
samo vjerski identitet, da se muslimani ne izjašnjavaju kao etnički
Turci ili Pomaci. Pozicija grčkih političara i većinskog pravoslavnog
stanovništva prema muslimanima bila je motivisana i strahom od
susjedne Turske.725
720
M. Gleni, Balkan 1804-1999, II, 91; opšir. С. Киселиновски, Лозанскиот
мировен договор, неговата политичка суштина и задолжителна размена на
населението мегу Грција и Турција, Гласник, бр. 3, Скопје 1976, 57-66.
721
L. Suvadžijan, Izbegličko pitanje u Grčkoj, Beograd 1925, 11-12; M.
Mazower, Balkan: Kratka povijest Zagreb 2003, 119, 128.
722
F. Veiga, Balkanska zamka (1804-2001), Beograd 2003, 99-100.
723
M. Ali Ketani, Islam na Balkanu u postosmanskom periodu, “Islamska
misao”, br. 141, Sarajevo septembar 1990, 23-24.
724
B. Petrović, Različite interpretacije grčko-turskih suprotnosti, u: Bal-
kan krajem 80-ih godina, Beograd 1987, 250. Krajem 80-ih godina XX stoljeća u
Grčkoj je bilo oko 120.000 pripadnika turske manjine.
725
F. Šistek, Etnički osjećaj jači od religije, “Strogo pov.”, br. 8, Sarajevo
decembar 2005, 29.
174
Dolaskom Ataturka na vlast nastupila je nova faza u razvitku
Turske, etapa odbacivanja osmanske višestoljetne složenosti, doba
reformi, razvitka i ukidanja polukolonijalne zavisnosti. Kemalisti su
za jedan od svojih prioriteta smatrali industrijalizaciju, istiskivanje
stranog kapitala i ekonomsko osamostaljivanje zemlje, kao nado
gradnju političkom osamostaljenju.726 Cilj Ataturkove borbe bio je da
Tursku i turski narod uvede u društvo slobodnih i nezavisnih država i
društvenih zajednica, redefinišući politički, vjerski i kulturni identitet
turskog naroda. Temeljna načela ili “šest strijela” kemalizma bili
su populizam, republikanstvo, nacionalizam, sekularizam, državni
nadzor i reformizam.727 Bilo je, u borbi za izgradnji novog identiteta,
proklamovano odvajanje vjere od države i zabranjeno miješanje u
državnu politiku. Izvršena je ne reforma islama, već turske nacije.
Islam je postao integrisani dio nacionalnih osjećaja. On više nije
bio “državna vjera”, ali je ostao i dalje “vjera turskog naroda”.728
Ataturk je odlučio da državu ustroji prema modelu svojih protivnika.
Ukinuo je u martu 1924. kalifat – simbol jedinstva svjetovne i
religiozne moći. Ataturk se upustio u opsežan proces turciziranja, po
zapadnjačivanja i sekularizacije, koji je preoblikovao jezik i istoriju,
religiju i politiku. Zapadno pismo je u Turskoj zamijenilo arapsko, a
istorija je reinterpretirana potiskivanjem njene arapske komponente.
Istorijska nauka se pokazivala u punoj mjeri kao politička nauka.
Žurba je dovodila do zaborava prošlosti. Brisani su čitavi blokovi
pamćenja.729 Kada je 1928. ukinuta upotreba arapskog pisma i
usvojena latinica povedena je velika borba protiv nepismenosti.
Za vrijeme od pet godina čak 1,247.190 građana naučilo je da
čita i piše u tzv. “narodnim školama”. Značajnu pomoć u procesu
modernizacije društva pružiće i znatan broj izbjeglica iz nacističke
Njemačke koji su u Turskoj pronašli utočište, doprinoseći u velikoj
mjeri uspostavljanju zapadnjačkog sistema visokog obrazovanja.
Politika sekularizacije u Turskoj bila je simbolisana zabranom
nošenja fesa, što je umanjilo uočavanje religioznih klasa, a bila je
726
S. Branković, Privreda Turske, Pregled, br. 2, Sarajevo 1954, 141.
727
S. Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Zagreb
1998, 181.
728
Opšir. M. Šahinović Ekremov, Turska - Danas i sjutra. Presjek kroz
život jedne države, Sarajevo 1939, 9;; M. Bejzat, O Ataturkovom laicizmu i na
cionalizmu, “Vakat”, br 5, Skoplje maj 1994; A. Dost, Komplikovana priča, “Glas
islama”, br. 42, Novi Pazar 2000.
729
Dž. Espozito, Islamska pretnja: Mit ili stvarnost, Beograd 1994, 94.
175
i pokušaj da se ljudi priviknu da nose zapadnjačku odjeću: “staviti
šešir” umjesto fesa dobilo je značenje “evropeizirati se”. Policajci
su se izborili da ne nose tradicionalne fesove već šešire. Početkom
tridesetih godina XX stoljeća u Turskoj je postojala jedna radio
stanica koja je isključivo emitovala Mocartova djela. U visokom
stepenu Ataturk je uspio da zasnuje tursku nacionalnu svijest
zapadnog tipa u etničkom loncu za topljenje Anadolije.730 Jedna
od najpopularnijih njegovih parola je glasila: “Kako sam sretan što
mogu reći da sam Turčin”. Turci su, u poređenju sa Balkanom, bili
posljednja grupa koja će razviti sopstveni nacionalizam, a Turska
posljednja država koja je naslijedila Osmansko carstvo.731 Po
Zakonu o prezimenima iz 1934. (Soyadi Kanunu), svaki Turčin je,
po ugledu na Evropljane, morao da ima prezime.732 Turska je bila
poučena iskustvom raspada višenacionalnih i višekonfesionalnih
država, kakvo je bilo i Osmansko carstvo, pa je uzela za načelo svog
cilja stvaranje etnički homogene državne zajednice. To načelo će
naći mjesta i u sporazumima o razmjeni stanovništva sa državama
na Balkanu u kojima su živjeli muslimani.733 Muslimani u Kraljevini
SHS su tih poratnih godina vijesti iz Turske primali sa podijeljenim
emocijama: od ponosa zbog velike turske pobjede nad Grcima, do
izvjesnih odbojnosti zbog reformi tradicionalnog turskog društva
koje je vršio Ataturk. Vremenom će se oni privići na činjenicu da je
nova Turska u uzlaznoj putanji respektabilne regionalne sile.734
730
Upor. M. Svara, Kemal-paša i svijet, “Novi behar”, br. 6, Sarajevo 15.
septembar 1932; N. A. Kansu, Narodna privreda u Turskoj, u: Knjiga o Balkanu,
I, 32-333; E. Konel, Sveto rimsko carstvo islamskog naroda, “Književne novine”,
br. 910, Beograd 15. jun 1995; Posljednji otomanski general, “NIN”, br. 2543,
Beograd 23. septembar 1999. (tekst preuzet iz: “The Books”).
731
Upor. H. Somun, Bosanskohercegovačka dijaspora, Forum Bosnae, br.
6, Sarajevo 1999, 133; D. Kicikis, Osmanlijsko carstvo, Beograd 1999, 120.
732
Ovaj zakon nije važio za manjinske zajednice (hrišćane i Jevreje). Tur
ska prezimena Grci u Istanbulu su veoma rijetko prihvatali, što nije bio slučaj i sa
Jermenima, budući da su njihovi patronimici često bili turskog porijeka – vidi: O.
Zirojević, Islamizacija na južnoslovenskom prostoru, u: Istorijska nauka o Bosni i
Hercegovini u razdoblju 1990-2000., Sarajevo 2003, 108, nap. 4.
733
A. Avdić, Opšti pogled na migraciona kretanja muslimanskog
stanovništva na Balkanu od kraja XIX veka do zaključenja jugoslovensko-turske
konvencije (11. jula 1938. godine), Novopazarski zbornik, br. 9, Novi Pazar 1985,
158.
734
M. Pelesić, Predstave Bošnjaka o Bliskom istoku između dva rata, u:
Bosna i svijet, Sarajevo 1996, 188.
176
Položaj Muslimana u Kraljevini SHS/Jugoslaviji
Vakufsko
Domova Muških Ženskih Svega %
povjereništvo
hvale kako su narod usrećili dobrim putevima. Tako je naš Sandžak bez ikakvih
saobraćajnih veza pa zato sve što prodajemo dajemo skoro džabe i za drugoga
radimo”.
830
R. Purić, Kroz sandžačke čaršije, Pregled, br. 11, Sarajevo 20. mart
1927; Isti, Zanatstvo i industrija u Sandžaku, Pregled, br. 12, Sarajevo 27. mart
1927.
831
“Sandžak”, br. 36-37, Prijepolje 1. mart 1934.
832
AJ, Fond arhive Centralnog press biroa Kraljevine Jugoslavije, 38-63-
165; upor. “Politika”, Beograd 1. avgust 1930; Almanah, šematizam Zetske bano
vine, I, Sarajevo 1931, 345.
200
jedinica”.833 Od 50 članova Banskog vijeća Zetske banovine, bilo je
svega pet muslimana i četiri rimokatolika, mada su muslimani činili
16,73 odsto njenog stanovništva. Iako je pravoslavno stanovništvo u
ovoj banovini činilo 52 odsto stanovništva, u Banskom vijeću ono je
bilo zastupljeno sa 82 odsto.834
Sandžak je bio podesan kao mjesto za neku vrstu logora - za
interniranje političkih protivnika i degradiranih državnih činovnika.
Nazivan je “jugoslovenskim Sibirom” jer su tu zaista i slati u izo
laciju i na “popravak” režimu nepodobni ljudi kao što su bili Sima
Marković koji je poslat u Pljevlja, dr. Dragoljub Jovanović, jedan
od vođa Zemljoradničke stranke, u Sjenicu, dr. Ivo Kuci iz Splita i
dr. Branko Jelić u Novu Varoš. Sama pomisao i pominjanje imena
Sandžak izazivalo je strah kod onih koji su po kazni trebali doći u
te krajeve koji su bili daleko od onog što su nudili razvijeni dijelovi
zemlje odakle su dolazili. Ostalo je mnogo onog što je podsjećalo na
ranija vremena.835 Milan Borisavljević o tome piše: “Pa i ovi došljaci
i prolaznici po neki baš su slepci jedni bedasti, oni su uobrazili, -
istina nisu svi, - da smo mi njihova kolonija i nafaka, miraz njihov...
A ovi do jučerašnji žutokljunci ni pojma nemaju o prošlosti građana
Sandžaka, koji su znatni izvoznici i uvoznici i ugledne zanatlije
bili. Oni ne znaju, kako su iz Sandžaka vrlo ugledni trgovci bili i
poslovne veze imali sa Beogradom, Sarajevom, Dubrovnikom,
Solunom, Carigradom, Bečom i dr. stranama, dok su ovde došli u
većini jučerašnji đaci, obični nekvalifikovani brzopleti, čiji očevi
možda kao arabadžije ništa ni videli nisu dalje od granice u kojoj su
se rodili”.836
U svim srezovima u Sandžaku postojalo je tridesetih godina
tek pet bolnica sa 170 kreveta. U bolnicama je radio po jedan ljekar,
dok su samo u Novom Pazaru i Pljevljima radila po dva ljekara.
833
Od ukupno 2.193 fabrike i 145.124 radna mjesta, koliko ih je bilo u
državi, na Zetsku banovinu, koja je bila treća po veličini, dolazilo je svega 36
fabrika sa 654 radna mjesta; opšir. S. Babović-Raspopović, Formiranje Zetske ba-
novine i socijalno-ekonomski uslovi za uvođenje jugoslovenske ideologije u njen
unutrašnji život, Istorijski zapisi, br. 1-2, Podgorica 2001, 155.
834
Đ. Stanković, Istorijski stereotipi i naučno znanje, Beograd 2004, 173.
835
Upor. “Sandžak”, br. 14, Prijepolje 1. oktobar 1932; Priboj i njego-
va okolina, Priboj 1965, 4; Z. Lakić, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog
oslobođenja Sandžaka, 679.
836
M. Borisavljević, Agrarna reforma u Novo-Pazarskom Sandžaku (Staroj
Rasiji-Raškoj), 16-17.
201
Higijenski zavod sa Cetinja imao je domove narodnog zdravlja u
Novom Pazaru i Pljevljima i stanice za preventivnu zdravstvenu
zaštitu u Sjenici i Tutinu u kojima su povremeno boravili i honorarno
ordinirali ljekari koji su dolazili sa strane. Pritješnjeno nezavidnim
socijalnim prilikama i oskudnom zdravstvenom zaštitom koju su
djelimično nadoknađivali seoski nadriljekari svojim stoljetnim
“ljekarijama” i narodnim “receptima”, najveći dio naroda, pogotovo
onaj koji je živio na selu, borio se visokom stopom rađanja protiv sile
destrukcije: mortaliteta, epidemija i endemskih bolesti. U Bihoru su
žene rađale od 17. pa čak i do 50. godine života. Takvi brakovi su
imali i po 15 djece. Smrtnost je bila visoka. Harale su razne bolesti,
koje su liječile hodže i popovi “zapisima”. Teško je bilo sresti
nekog čovjeka bez hamajlije. Od boginja i tufusa umirala su i djeca
i odrasli ljudi. Nigdje se nije moglo sresti toliko boginjavih ljudi,
kao u Bihoru. Bila je raširena i pojava gušavosti.837 U Pljevljima
i okolini je tokom septembra mjeseca 1929. deset dana boravila
četrdesetočlana ekipa beogradskih ljekara. Pregledali su preko tri
hiljade bolesnika. Utvrdili su raznovrsna oboljenja pravoslavnog i
muslimanskog stanovništva, “kakva se retko u tako velikom broju
mogu videti”. Ljudi su se najčešće ljekarima žalili na bolesti stomaka
zbog nehigijenskog načina ishrane, tuberkolozu pluća, nasljedni
sifilis, ušna oboljenja, gušavost i oboljenja kostiju. Posebno je bio
nezaštićen ženski dio populacije: “Kod žena ima mnogo posledica
nehigijenskog porođaja: žena se porađa gde bilo, ustaje odmah posle
porođaja, sama pere sebe i dete, često odmah produžuje da kuva
ručak”. Naročito su primjetili veliki broj djece, anemičnih, bijelih kao
krpa. Djeca su bolovala od rahitisa zbog hrđave ishrane. Ljekari su
uočili neke bolesti i čudne običaje kod muslimanskog stanovništva.
Oni su zapisali da pri porođaju, kada bolovi prestanu, muslimanska
žena, da bi se bezbolnije porodila, sipa vode u muževljevu cipelu,
pa tu vodu ispije. Ili objesi muževljeve gaće, s nogavicama dolje,
suzi nogavice, pa gaće napuni vodom i guta vodu koja kroz sužene
nogavice protiče.838 Ova ekipa ljekara boravila je i u Bijelom Polju,
gdje su konstatirali slične pojave. Po bjelopoljskim selima primjetili
su veliku raširenost sifilisa. Naišli su i na dva slučaja lepre, kao i na
837
M. Lutovac, Bihor i Korita, Beograd 1967, 36.
838
D. Aranitović, Prilozi istoriji zdravstvene kulture pljevaljskog kraja,
(II), Breznički zapisi, br. 2, Pljevlja 1990, 138-142.
202
veliki broj ljudi oboljelih od gušavosti “sa neizmernim dimenzijama
kao što se retko vide u kome drugom kraju naše države”.839
Znatan dio muslimanskog stanovništva, u svom obrazovanju
duhovno se vezivao najviše za vjerske škole i mektebe. Prema
popisu iz 1931. u Sandžaku je bilo nepismeno 40.238 muških i
61.685 ženskih lica, starijih od 10 godina. Ukupno je bilo nepismenih
101.923 ili 76,4% lica starijih od deset godina.840 Međutim, ne radi
se zapravo o potpuno nepismenom stanovništvu. Među onima koji
su po ovom popisu tretirani kao nepismeni bilo je dosta onih koji su
poznavali turski, persijski, arapski i albanski jezik i pismo, ali su zbog
nepoznavanja ćirilice evidentirani kao zvanično neuki i nepismeni.
Iseljavanja i zaborav turskog, arapskog i persijskog jezika učinili su
to da su oni koji su ostali, kao i njihovi potomci, mahom uništavali
svu dokumentaciju i zaostavštinu koja je bila na ovim jezicima,
tretirajući je, kao nepotrebnu i nerazumljivu, zatirući zapravo tragove
i svjedočanstva svog postojanja. Kroz nekoliko decenija ljudi više
nisu mogli pročitati ni natpise na grobovima svojih predaka, niti
odgonetnuti rijetke sačuvane spise iz “turskog vakta”. Orvelovska
tehnologija “organizovanog zaborava” činila je svoje. Muslimani
su odbijali da školuju svoju djecu ne samo zbog averzije prema
uspostavljenom načinu školovanja, straha od inovacija, već i zbog
jednostranosti u službenoj školskoj politici i uprošćenih tumačenja
istorijskih događaja, pokušaja njihove asimilacije u školama, bojeći
se njihovog “povlašivanja”.841 Veliki broj ljudi zbog oskudice i nije
bio u stanju da školuje djecu, dok su oni imućniji odbijali to riječima:
“Imam od čega živjeti, pa mi školovanje ne treba”. “Gajret” je pisao
da su muslimani, pogotovo seljaci, najžučnije borili protiv školovanja
ženske djece, “a i mušku djecu daju samo ako je ne mogu izbaviti
kojim bilo načinom”.842 Razne muslimanske kulturne, prosvjetne i
političke organizacije, svjesne ove hronične boljke, pred početak
839
D. Aranitović, Prilozi istoriji zdravstvene kulture pljevaljskog kraja,
162. Kraljevina Jugoslavija je, po broju smrtnih slučajeva od tuberkuloze, bila
među prvim zemljama u Evropi. Dok je u Holandiji na 10.000 stanovnika 1937.
umiralo pet lica od te bolesti, u Jugoslaviji je umiralo 20.
840
Opšta državna statistika, Definitivni popis stanovništva od 31. marta
1931, knj. III, Beograd 1938, 121; E. Mušović, Tutin i okolina, 76.
841
Upor. I. Kemura, Kongres Muslimana intelektualaca u Sarajevu 1928.
godine, Prilozi, br. 17, Sarajevo 1980, 179.
842
S. Bandžović, Iskušenja historije, Novi Pazar 1993, 94-96; R. Crnišanin,
Tijesna čaršija, Novi Pazar 1992, 86.
203
svake školske godine su upozoravale muslimane da bez oklijevanja
upisuju djecu u osnovne i srednje škole.843
Za školsku 1939/40. u bjelopoljskom srezu bilo je doraslo
575 djece, a upisano je 428 svega, u sjeničkom srezu od 773 bilo je
upisano 304, pri čemu je od 359 doraslih djevojčica samo 98 upisano.
Prema izvještaju “Gajretovih” povjerenika, iste školske godine u
bjelopoljskom srezu bilo je upisano ukupno 1.143 muslimanske djece
i 1.258 druge vjere, Pljevljima 907 muslimana i 1.304 učenika druge
vjere. Međutim, ovo su samo podaci o upisanoj djeci, dok je broj onih
koji su stvarno pohađali škole bio manji. Uzimajući u obzir broj kuća
i broj stanovnika kao i zakonske propise o otvaranju u krugu od četiri
kilometra gdje ima 30 djece koja su navršila 7 godina krajem 1939.
nedostajale su na području beranskog sreza tri škole, novopazarskog
15 škola za oko 550 djece, pljevaljskom pet za 170 djece, pribojskom
osam, prijepoljskom osam, sjeničkom 17 škola za 950 djece.844 Stanje
nije bilo bolje ni u srednjim i stručnim školama i u obrazovanju
muslimanske omladine. Postojale su samo dvije osmorazredne
gimnazije: u Pljevljima i u Beranu, kao i četvororazredne u Bijelom
Polju, Prijepolju, Novoj Varoši i u Novom Pazaru, gdje je izvjesno
vrijeme gimnazija bila i osmorazredna. Međutim, i one su bile
često ukidane.845 U prvoj, poratnoj godini 1918/19. od 203 učenika
upisanih u pljevaljsku gimnaziju, bilo je samo sedam muslimana.
Između dva svjetska rata ovu školu je zavšio 61 musliman.846 Bilo
je dosta učenika koji su završavali osnovne škole sa vrlo dobrim
ocjenama, a da nisu znali sva slova, niti su znali napisati jednu riječ
na školskoj tabli. Mnogi nakon završetka osnovne škole, kao u sje
843
“Pravda”, Sarajevo 31. avgust 1926; “Gajret”, br. 14, Sarajevo 1938;
“Gajret”, br. 6, Sarajevo 1940.
844
“Gajret”, br. 6, Sarajevo, 1940; upor. “Politika”, Beograd 3. oktobar
1930; “Pravda”, 19. jun 1933; “Sandžak”, br. 31 od 1. januara 1933.
845
Sreten Vukosavljević se zbog toga bunio 1932. godine: “Zašto su od
devet ukinutih gimnazija četiri iz samog Sandžaka? U Sandžaku ih je inače bilo
malo, manje nego što treba, manje nego prosečno. Sandžak je manje nego ikoja
pokrajina dao školovanih ljudi. Najmanje je ljudi iz Sandžaka koji na državu vrše
pritisak tražeći zaposlenje. Ovo je učinjeno samo zato što je Sandžak jedan kraj,
koji nikada ne obraća pažnju države sa komplikovanjem situacija. Zato je i ostao
uvek zapostavljen” - prema: “Sandžak”, br. 12, Prijepolje 1. avgust 1932; opšir.
R. Crnišanin, Sandžak i Sandžaklije u delima Sretena Vukosavljevića, Simpozijum
“Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XV, Prijepolje 1993, 62-63.
846
A. Prekić, Islamska zajednica u Pljevljima (II dio), Almanah, br. 27-28,
Podgorica 2004, 175-176.
204
ničkom kraju, nisu znali da pišu i čitaju ćirilicu ili latinicu, niti su
znali osnovne računske radnje.847 U srednjim i u stručnim školama, u
kojim se osjećao hroničan nedostatak školovanog nastavnog kadra,
školske 1939/40. na području beranskog sreza u pet škola bilo je
34 muslimanska i 866 učenika druge vjeroispovijesti, bjelopoljskom
u tri škole 55 muslimanskih i 288 učenika druge vjeroispovijesti,
Pljevljima u tri škole 130 muslimanskih i 518 drugih, Prijepolju i
Novoj Varoši u dvije škole 53 muslimanska učenika i 77 učenika
druge vjeroispovijesti. Ukupno je u 18 srednjih škola bilo 378 mu
slimanskih učenika i 2.366 učenika druge vjeroispovijesti. Samo je
14% muslimana činilo ukupan broj učenika. Od ovako malog broja
na muslimansku žensku omladinu otpadalo je svega 2,85 odsto iako
je srazmjerno njenom udjelu u stanovništvu trebalo biti najmanje 25
odsto.848
Određeni uticaj na muslimane u Sandžaku pokušavalo je da
uspostavi Muslimansko kulturno-prosvjetno društvo “Gajret” iz
Sarajeva koje je okupljalo dio muslimanske inteligencije.849 Bekir
Omersoftić pisao je 1940. godine: “Prvo interesovanje Gajreta za
847
S. Kačapor-Dž. Muratović, Državna mešovita građanska škola u Sjeni-
ci, Zbornik Sjenice, br. 6-7, Sjenica 1991, 187.
848
“Gajret”, br. 6, Sarajevo, 1940; upor. M. Ćuković, Sandžak, 12.
849
Početkom školske 1928/29. godine je, između ostaloga, otvoren i kon
vikt u Pljevljima. Od tada je konvikt neprestano radio i primao godišnje oko 30
pitomaca od kojih je veliki broj bio iz krajeva van Sandžaka. U školskoj 1939/40.
u njemu je bilo 25 pitomaca. U Pljevljima je 1925. osnovana čitaonica, 1929. u
Prijepolju i Novoj Varoši kao nešto kasnije i u Sjenici. “Gajret” je omogućavao
i jednom broju učenika iz Sandžaka da se školuje širom Bosne i Hercegovine:
“Odrasli dječaci gotovo mladići sa šesnaest ili sedamnaest godina čudno su se
snalazili i još nesigurnije osjećali u sredini koja ih je lijepo primila ali koja ih
nije mogla brzo razumjeti. Mladići su jasno primjećenim nausnicama, ti mladi
sandžački početni srednjoškolci nesigurno su se probijali u prvim danima kroz
školu, bili su zazorni od svega i zato ih je sve vrijeđalo. Radoznalost drugova
zašto su tako kasno pošli, činila ih je nervoznim, ljubopitljivost sa kojom su ih
drugovi raspitivali o tadašnjim strašnim prilikama u Sandžaku, kod svih mladića
budila je bolnu sjetu i oživljavala kod njih najgore časove prošlost... A ti mladići
došli su da se školuju pod vrlo teškim, pod strašno teškim okolnostima. Bilo je njih
kojima očajno konzervativni roditelji nisu dali ni progovoriti o školovanju; bilo je
takovih, koji su krijući se kao pravi bjegunci odlazili u školu bez znanja i privole
roditelja. A ta putovanja oživljavana danas poslije dvadeset godina ispunjavaju
čovjeka užasom... Ne zaboravljaju se oni bolni časovi, kada smo šćućureni u goto
vo praznim prostorijama Gajretovih internata provodili dane za vrijeme raspusta,
dok su se naši drugovi veselili kod svojih ukućana” – prema: Ilijas Dobardžić, u
“Gajretu”, Sarajevo septembar 1940.
205
Sandžak pokazalo je da se tamošnji muslimani od 1912. godine u
velikom broju iseljavaju, tako da se njihov broj na pravoslavnu braću
danas upolovio; a oni brojčano oslabljeni, ekonomski posrnuli ako
ne i upropašteni, nacionalno nepriznati, počeli su naglo nazadovati
i tonuti u bespomoćnosti. Činilo se da ih više ništa ne može spasiti.
Neodgovorni elementi vršili su često razna zlodjela, koje ovdje
nećemo pominjati. Zlo je prijetilo da pređe u katastrofu. Svi oni
koji su bili učeni, moćni i bogati selili su se u Bosnu ili Tursku,
napuštajući rodnu grudu i ostavljajući narod bez ikakve zaštite da
tone u duševnoj tmini i imovinskoj nemaštini. Iseljavanju muslimana
pomoglo je još nešto. Crnogorci useljenici, čiji je broj rastao naglo,
otvoreno su manifestovali neraspoloženje prema muslimanima, i
pored toga što je u Crnoj Gori u tradiciji bilo da tamo žive muslimani
sa pravoslavnima u bratskoj slozi i ljubavi. Osim toga, sav činovnički
aparat u Sandžaku regrutovan je iz crnogorskih redova”.850
929
Opisujući svoju posjetu potomcima ovih porodica H. Avdić je
predočavao da su oni žalili za svojim rođacima i zavičajem, citirajući i riječi Ibra
hima Dautovića: “Bog ubio brda i doline, što su naše oči razdvojile” - nav. prema:
H. Avdić, Genocid nad Muslimanima u Donjem Kolašinu, 176.
930
H. Avdić, Genocid nad Muslimanima u Donjem Kolašinu, 174-176.
228
Anadoliju, gdje su prilike za život bile nezavidne.931 Na području
okruga Saramasaklija koji broji preko 75.000 ljudi, više od 70 odsto
stanovništva je porijeklom iz Sandžaka. Među njima je i bio i stari
Husein Martinović koji se sjećao svog polaska iz Bijelog Polja:
“Mene i moje su protjerali iz okoline Bijelog Polja: “Bio je ubijen
neki viđeniji Crnogorac za što su okrivili nas (ubistvo B. Boškovića
1924. godine - prim. S.B.). Nije nam bilo druge nego smo morali
spašavati živu glavu. Ja sam bio dijete od 12 godina. Znam samo da
je protjerano sve živo iz Šahovića, Kolašina i Mojkovca... Pamtim
da su nam dozvolili da ponesemo samo ono što možemo rukama
iznijeti... Do Istanbula, to jest luke Sirkedži, putovali smo više od
šesdeset dana. Domaćini Turci su nas poslali prema Izmiru. Igrom
slučaja zadržali smo se ovdje, na pola puta prema odredištu. Iz naših
kuća su nas otjerale naše komšije, a ovdje su nas dočekali Grci. Na
putu dovde nas je mnogo pomrlo”.932
JMO je u granicama svojih, skučenih mogućnosti, nastojao da
pomogne muslimanskom stanovništvu na ovom području, savjetujući
ih da se ne sele, pišući o njihovom teškom položaju i stradanju.
Značajnijeg uspjeha u tim akcijama nije bilo, ali su one predstavljale
jedan od jasnih vidova neslaganja sa vladajućom politikom.933
Vjerovatno pod uticajem JMO i njenih apela da se stane sa seobama
u Tursku, a imajući u vidu povoljniji položaj Muslimana u Bosni,
povodom više ubistava i naročito pokolja u Šahovićima 1924, došlo
je do iseljavanja dijela muslimanskog stanovništva iz Sandžaka u
BiH, posebno u istočnu Bosnu. Ove migracije u BiH bile su političke
i sigurnosne prirode.934 U Bosnu su se najviše selili, pored preživjelih
Muslimana iz Šahovića i Vraneša, porodice iz pljevaljskog, prije
931
Novi Pazar i okolina, Beograd 1969, 296.
932
J. Bojadžić, Prođoh Bosnom kroz Ajvaluk, “Oslobođenje”, evropsko
nedjeljno izdanje, Ljubljana-Sarajevo 7-14. septembar 1995.
933
Narodni poslanik Sakib Korkut o kampanji režimske štampe i srpskih
stranaka protiv JMO 1921. piše: “Prije svega moram naglasiti, da su ti isti listovi
stalno bili proti našem “nezvanom” miješanju u tamošnje prilike. Oni Sandžak
smatraju interesnom sferom svojih partija i ljubomorno su odbijali svako naše nas-
tojanje, da vršimo kakav bilo uticaj na tamošnje muslimane. Nijesu tako postupali
samo ti listovi. I šefovi njihovih partija dijelili su isto mišljenje, pa nijesu htjeli ni
čuti o tome da je naša organizacija jedini politički faktor, koji može imati prirodna
osnova među tamošnjim muslimanima i jedina njihova prirodna reprezentacija”
- prema: “Novosti”, br. 122, Beograd 27. septembar 1921.
934
A. Purivatra, JMO u političkom životu Kraljevine SHS, 338-339.
229
poljskog, novovaroškog i pribojskog kraja.935 O tom vremenu velike
nesigurnosti i iskušenja Ilijas Dobardžić 1940. ističe: “Prošlo je
dvadeset godina. Bilo je godina strašnih, bolnih, zabrinjavajućih,
godina gladnih, monotonih i sivih. Sandžak je preživio za taj period
ono što nijedan kraj naše države nije preživio”.936 U takvom stanju,
pojačanim ekonomskim propadanjem, rasli su apatija, nesigurnost i
osjećaj privremenosti koji je sputavao dinamiziranje i unapređivanje
uslova življenja.
Režim je nakon uvođenja diktature nastojao da odvoji Muslimane
od JMO i da ih veže za novi poredak u Kraljevini Jugoslaviji. Jedan od
koraka u tom pravcu bilo je ukidanje vjerske i vakufske autonomije i
uvođenje u Islamsku vjersku zajednicu prorežimskih ljudi. Uredbom
o privremenoj organizacji vlasti i poslova Islamske vjerske zajednice
Kraljevine Jugoslavije u februaru 1930. ministar pravde je proglašen
935
Mustafa Memić piše 1993. o doseljavanju dijela tog stanovništva u BiH:
“Tragedijom Muslimana u Šahovićima i Pavinom Polju, kada su oko 2.500 žitelja
ova dva mala mjesta uspjeli da izmaknu pred isukanim noževima pomahnitalih
Kolašinaca, nakon što su oko 500 pobijeni i poklani, počinje značajniji pokret
stanovnika bjelopoljskog sreza, najprije prema Pljevljima i Istočnoj Bosni, kao
muhadžiri, a zatim prema Sarajevu. Taj je proces započeo novembra 1924. godine.
Zna se da je 140 porodica sa 400 članova domaćinstava naseljeno pokraj Save,
oko Brčkog, dok su ostalih 2.000 postepeno naseljavali pretežno u Sarajevo. Sa
godišnjim prirastom po prosječnoj godišnjoj stopi od 1,5%, nakon 68 godina od
tog vremena, njihov broj u ovome gradu mogao bi se kretati oko 5.600 stanovnika”
– prema: M. Memić, Sarajevo kao migracioni centar Muslimana iz Crne Gore, u:
Prilozi historiji Sarajeva, Sarajevo 1997, 493; opšir. S. Bandžović, Emigracija
Muslimana iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka u Tursku (1878-1941), Simpozi
jum “Seoski dani Sretena Vukosavljevića”, XV, Prijepolje 1993, 141-142; Isti,
Iseljavanje Muslimana iz Bosne i Hercegovine i Sandžaka u Tursku (1878-1941),
Almanah, br. 1-2, Podgorica 1994, 62-63.
936
On dalje piše: “Nastalo je doba neizvjesnosti i teškog odlučivanja: ili
otići u dalek svijet, u Anadoliju, ili ostati na svome tlu pa i izgubiti glavu. Poslije
su došle seobe, te naše bolne seobe. Za zavičajnim stranama koje nikada nisu
postale tuđe i mrtve, sa bolom čovjeka koji ostavlja svoje pokopane mrtve, groblje
živih i zemlju, ah zemlju otetu, zemlju prokletu, Sandžak, naše su Sandžaklije pošli
kao čergaši tuđih strana, daleko preko tuđih gora i mora” - cit. prema: “Gajret”,
Sarajevo septembar 1940. I. Dobardžić je pjesmu “Suze zavičaja” posvetio
Sandžaklijama koji su se selili u Tursku: “Te ruke suhe i ispružene što zavičaj bi
poslednji put zagrliti htele,/ ruke staračke,/ ruke detinje bele,/ ruke nevestinske,/
ruke barjaci našeg tela/ majstori životnih dela/ jutros nam poslednji put jagla-
cem mašu./ Oči što su ih kroz život vodile/ suncem i srećom puteve ozarale/ oči
staračke umorne,/ oči sumorne,/ oči nevestinske./ Oči mladenačke što žagre kao
zapaljene vatre,/ oči što čeznu, što mole, što vole,/ oči detine male,/ jutros su za
zavičajem toplo zaplakale” - prema: “Vox”, br. 7, Sarajevo oktobar 1990.
230
vrhovnom upravnom vlašću s pravom nadzora nad organima Islamske
vjerske zajednice. Ne obazirući se na protivljenje reisu-l-uleme
Džemaludina Čauševića, sjedište IVZ je iz Sarajeva premješteno u
Beograd pod neposrednu kontrolu režima. Čaušević je pisao ministru
M. Srškiću da muslimani misle kako je Zakon o IVZ gori od svih
zakona o vjerskim zajednicama. Čaušević je ubrzo penzionisan. Ni
novi, iako prorežimski orijentiran reisu-l-ulema Maglajlić nije ostao
bezosjećajan na zapostavljanje muslimana. U svojim predstavkama
detaljno je iznosio primjere uništavanja muslimanskih grobalja, rušenja
džamija, nedostatka vjeroučitelja, prisiljavanja muslimanske djece da
prisustvuju predavanjima vjeronauke druge vjere ili svetosavskim
proslavama.937 Zbog poražavajućeg stanja u Sandžaku, na Kosovu
i Makedoniji Maglajlić je bio toliko uzbuđen i ogorčen situacijom i
bespravnim položajem muslimana u tim krajevima da je, ne mogavši
čekati da se vrati sa obilaska, dok je još bio na putu, u znak protesta
“podnio ostavku na položaj Reisu-l-uleme i zaprijetio da je neće
povući dok se ne isprave izvjesne nepravde”.938
U Srpskom kulturnom klubu (SKK) tridesetih godina XX vijeka
je isticano, između ostalog, kako je izgradnja puteva i željezničkih
pruga jedan od osnovnih preduslova za integraciju srpskog kulturnog
prostora. Kao primjer je najčešće spominjan Sandžak kroz koji
nije išao nijedan put koji bi povezivao Srbiju sa Crnom Gorom.
U tom smislu je isticano da putevi kroz Sandžak isključivo služe
kao spona između muslimanskog svijeta u BiH sa muslimanima na
jugu zemlje. Izgradnjom novih puteva trebalo je, pored svega, da se
ekonomski ojača srpski a oslabi muslimanski element, da se odvoje
“Srbi-muslimani” od “muslimana-Arnauta”.939 U ovom klubu je
isticano takođe da je stanovništvo Sandžaka po jeziku “gotovo sve
srpsko”, ali da je po vjeri i osjećanjima različito. Za muslimane u
Sandžaku je pisano: “Oni su našeg jezika i krvi, ali nijesu nacionalno
naši. U masama se smatraju pravim Turcima. Pored toga su zatucani
vjerski fanatici, koji se i danas po vjeri upravljaju u čitavom životu
kao svi orijentalci. Konzervativni su do krajnosti i vrlo zaostao
937
I. Mužić, Islamska vjerska zajednici u Kraljevini Jugoslaviji, 21-22; M.
Imamović, Opšte karakteristike vjerskog zakonodavstva šestojanuarske diktature,
Glasnik, Rijaset IZ u SFRJ, br. 2, Sarajevo 1991, 153.
938
H. Đozo, Zapažanja sa puta po Sandžaku, Kosmetu i Makedoniji, 461.
939
Lj. Dimić, Srpski kulturni klub između kulture i politike, Književnost,
br. 9-10, Beograd 1993, 893.
231
svijet”.940 Istoričar Vasa Čubrilović, sekretar ovog kluba, smatrao
je da u XX vijeku imaju budućnost one zemlje koje su naseljene
samo “vlastitim narodom” te da Kosovo treba naseliti Crnogorcima
“nemirnim stočarskim elementom”, koji su najsličniji Albancima,
te će zato oni najlakše sa njima izaći na kraj, naglašavajući dalje
da se iseljavanjem Albanaca kidala i “poslednja veza između naših
Muslimana u Bosni i Novom Pazaru i ostalog muslimanskog svijeta.
Oni (Muslimani) ostaju verska manjina, jedina na Balkanu, i ta će
činjenica ubrzati njihovo nacionalizovanje”.941 S druge strane, nakon
Sporazuma Cvetković-Maček, među muslimanskim stanovništvom
izvan BiH rastao je otpor cijepanju Bosne i Hercegovine. Mjesni
odbor “Gajreta” u Pljevljima tražio je da BiH postane autonomna
jedinica, kojoj se treba priključiti Sandžak, “pošto Muslimani ovoga
kraja osjećaju da su isto što i Muslimani u Bosni i Hercegovini”,
te da nisu mogli donijeti drugačiju odluku nego da slijede u svemu
“Gajret” i “Muslimane Bosne i Heregovine, čijem su se sastavnom
dijelu uvijek smatrali, pa i danas”. Muslimani u Podgorici su, pak,
smatrali da se “crnogorski Muslimani kao manjina… ne smiju zala
gati za Bosnu i Hercegovinu”.942
249
Rukopis je obrađen na osnovu velikog broja literaturnih izvora
i obimne arhivske građe, te i drugih izvora (statističke građe, literalnih
djela i sl.), čime se autor pokazao kao agilan istraživač i poznavalac
ove problematike. Zbivanja su tretirana u okviru međunarodnih
prilika i odnosa snaga, balkanskih previranja i društveno ekonomskih
i političkih prilika u Crnoj Gori i u okruženju.
Na početku rukopisa autor opravdano ističe da su migracije
stalni pratioci evolucije i prostornog razmještaja čovječanstva, te
da je od «Bečkog rata» nastalo vrijeme progona muslimanskog
stanovništva sa balkanskih prostora. Nacionalne države na Balkanu
imale su pretenzije ka velikonacionalističkoj zamisli i u vrijeme
njihove ekspanzije, Muslimani su bili prve žrtve «progona» ali se ne
može izgubiti iz vida da su ti narodi samo oslobađali svoje matične
teritorije, koje su bili izgubili ekspanzijom i osvajanjem od strane
Osmanskog carstva. Prelomni događaj, ističe autor, bio je Berlinski
kongres 1878. godine, čijim odlukama je Otomansko carstvo izgubilo
tri petine svoje teritorije i jednu petinu ukupnog stanovništva (oko 5
miliona) i poslije kojih su nastale obimne migracije iz novostvorenih
i obnovljenih pravoslavnih država Balkana prema Turskoj, pa i iz
Crne Gore.
Rukopis sadrži obimnu statističku građu o iseljenim Musli
manima sa širih prostora Balkana u Tursku, kao i o iseljenim Mu
slimanima iz Crne Gore, odnosno njenih pojedinih djelova, posebno:
Nikšića, Kolašina, Podgorice, Bara, Mojkovca, Pljevalja, Bijelog
Polja, Berana, Rožaja, Plava i Gusinja. Važno je istaći da pri tome
naznačava konkretna naselja, porodice i broj članova koji su se
iselili, dajući i njihova prezimena. Ti prikazi iseljenika dati su, kako u
kontinuitetu, tako i u talasima koji su bili masovniji, posebno poslije
Berlinskog kongresa, prvog i drugog balkanskog rata, između dva
svjetska rata, osobito u toku 1924 i 1925. godine te i od 1935. do
1940. godine.
Autor se opravdano zadržao i na stradanjima iseljenika, dajući
opise uzroka i povoda (kako ih on vidi) za iseljavanje, napuštanje
nepokretne imovine ili njenu prodaju u bescijenje, duga putovanja
i lutanja do mjesta naseljavanja, praćena oskudicama, nemaštinom,
gladovanjem, a često i maltretiranjima i ponižavanjima. Iz tih opi
sa vide se njihova metanastazička kretanja i etapna, pa i stalna na
seljavanja dijelom u bližem i daljem okruženju, a i u Tursku.
250
Od posebnog značaja su i prikazi prostora u koje su iseljenici
naseljavani, a naročito u Bosni, Makedoniji i Turskoj. Prostori koji su
naseljavani u Turskoj su najčešće bili napuštene teritorije od strane
iseljenih Jermena i Grka, kao i oni koji se nalaze u prigraničnoj
oblasti Turske sa Irakom. Dati su opisi njihove nostalgije za starim
krajevima, kao i teškoće prilagođavanja novim sredinama, posebno
Gamzeku i Šarkši u vilajetu Sivas.
Za iseljavanje muslimanskog stanovništva sa prostora Crne
Gore u Tursku, autor ističe da je bilo «uslovljeno djelovanjem niza
različitih faktora, kao što su: ekonomski, politički, psihološki i drugi
i da ih treba posmatrati u kontekstu opštih migracionih kretanja
kod stanovništva ne samo Kraljevine SHS/Jugoslavije, već i drugih
balkanskih zemalja. Na drugoj strani, kaže autor, «nedovoljno
naseljenoj Turskoj bio je nužan svaki novi doseljenik, posebno
za krajeve koje su napustili Grci i Jermeni, pa su se Turske vlasti
angažovale na propagandi radi doseljavanja iz balkanskih država
u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo izloženo različitim
oblicima diskriminacije». No, iako su «javno negirale podsticanje
iseljavanja Muslimana, režimi u Beogradu bili su zainteresovani
da se što više Muslimana iseli u Tursku». I pored toga, autor dalje
ističe, da su «iseljavanja rukovođena ekonomskim motivima kao
preovlađujućim i presudnim, pogađala najviše planinske krajeve,
sa malo obradive zemlje i sa jasnom tradicijim metanastazičkih
kretanja i migracija». Od drugih razloga za iseljavanje, autor navodi
Agrarnu reformu, kojom je zemlja oduzimana od aga i begova, pri
čemu navodi konkretne primjere iz Bijelog Polja.
Kao elemente za primjenu brutalnog odnosa prema Musli
manima autor navodi i činjenicu da su poslije prvog svjetskog
rata na području Pljevalja, Bijelog Polja, Rožaja, Plava i Gusinja
među pravoslavnim stanovništvom sijala strah i sprovodile teror
muslimanske odmetničke grupe i da je Sandžak bio pun odmetnika
sve do 1924. godine, pri čemu navodi i njihove kolovođe. S tim
u vezi, on dalje kaže «da je odmetnička grupa Jusufa Mehonjića
uznemiravala čitavo Polimlje». Osuđujući djelovanje ovih grupa, on
osuđuje i drugu stranu ističući da je «u masovnim osvetama ispoljila
sve najniže strasti ljudskog zloumlja».
Za ranije periode međutim, nužne su kompleksnije ocjene o
uzrocima iseljavanja kao i za primjenu nasilja sa obije strane kao što
251
su posebno osvajanje Osmanskog carstva na Balkanu i zaposijedanje
teritorija pravoslavnog stanovništva, razbijanje unutrašnje kohezije
pravoslavnog stanovništva razaranje njegovih civilizacijskih teko
vina, kulturni mrak na dugi rok, vjekovni ekonomski nazadak za
ostalim evropskim narodima, surovi odnos prema kulturnom nasljeđu,
nasilna osmanizacija pravoslavnih, učešće islamskog stanovništva u
vojnim jedinicama Turske i Austro Ugarske u borbama protiv pra
voslavnog stanovništva, podsticanje na međusobne sukobe do istre
bljenja i zatiranja i slično.
Autor je u ovom rukopisu učino određeni napor da objasni
istorijske okolnosti u kojima je muslimansko stanovništvo bilo izlo
ženo stradanjima i dao prikaz procesa migracija sa ovih prostora i
njihove posljedice i u osnovi dao uspješan doprinos svestranijem
sagledavanju njihovih uzroka. Problematika je složena, jer su bila
složena i vremena u kojima su se zbivala i ispoljavala, zbog čega
jednostrani pristupi nemaju duže istorijsko utemeljenje, ali pomažu
kompleksnom sagledavanju teške sudbine muslimanskog stanovništva
ne toliko na prostorima Crne Gore koliko u njenom okruženju. Otuda
bi veće zadržavanje na problematici iseljavanja iz Crne Gore (to je
suština razmatranja, a mnogo manje u okruženju), ovaj bi rukopis bio
još uspješniji.
Imajući u vidu naprijed izloženo, rukopis autora dr Safeta
Bandžović «Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Crne Gore u
osmanske djelove Balkana i Tursku (1877 – 1940. godine)», je uspje
šna istorijska analiza koja će doprinijeti objektivnijem sagledavanju
i rasvjetljavanju ove kompleksne i vrlo složene problematike. Obje
ktivna ocjena negativnih iskustava su nauk i pouka da nam se slična
događanja više nikada ne ponavljaju.
252
BIOGRAFIJA AUTORA
253
254
IZDANJA MATICE MUSLIMANSKE CRNE GORE
257
258
SADRŽAJ
Predgovor ...................................................................................... 5
II
259
Društveno-ekonomske prilike ................................................... 191
Politika progona i iseljenički pokreti ...................................... 206
Legalizovanje iseljeničkog pokreta ........................................... 232
260
CIP – Каталогизација у публикацији
Централна народна библиотека Црне Горе, Цетиње
261
262