Bez prevoda, s povodom

Užice je, zahvaljujući svinjskoj gripi i ljudskoj panici, vjerojatno jedini europski grad koji je

u 2010. godini dva puta ugostio isti kazališni festival, pa su se usual suspects iz teatarskih centara

u regiji nakon neuobičajenog proljetnog susreta okupili i u redovnom, jesenskom terminu. Užički

festival, za koji predstave pod južno slavenskom egidom „bez prevoda“ već četiri godine uz

pomoć Zorana Stamatovića selektira zagrebački kritičar Bojan Munjin, i ove je jeseni pokazao

zavidnu izborničku dosljednost i jasnu ideju vodilju - pozvane predstave uglavnom su u

zanatskom smislu u vrhu mainstreama vodećih regionalnih repertoarnih teatara, a teme kojima

se bave usko se vezane za društvenu klimu ovih prostora. Munjin je istinski kazališni čovjek, ali i

znatiželjni novinar s izraženim nervom za društveno-politički kontekst vremena u kojem živi, pa u

njegovim izborničkim odlukama socijalna osvještenost teatra uvijek ima prednost nad vrhunski

zamišljenim i izvedenim, ali praznim larpurlatizmom. U tom smislu, ovojesensko izdanje festivala

zadržalo je estetske i ideološke smjernice usvojene prethodnih sezona, sa svim društvenim

plusevima i pokojim izvedbenim minusom.

Oba ovogodišnja festivala započela su predstavama koje svaka na svoj način prekopavaju

po avetima zajedničke prošlosti naroda i narodnosti ovih prostora, pa je nakon proljetnog

„Derviša i smrti“ smještenog u poslijeratnu Bosnu, petnaesti Jugoslovenski pozorišni festival

otvoren s „Falsifikatorom“ autora i redatelja Gorana Markovića. „Falsifikator“ je smješten u isto

vrijeme i prostor, a zasniva se na začudnoj, ironijom natopljenoj priči u kojoj se cijela bivša država

sabija u metaforu falsifikata, imitacije stvarnosti gdje Potemkinova sela rastu dok se ne uruše na

građane. Velika je šteta što unatoč duhovitim dijalozima u predstavi Beogradskog dramskog

pozorišta iskusni filmaš Marković ne pokušava priču na sceni istinski pokrenuti kazališnim
sredstvima, pa je konačni rezultat uglavnom statična i starinska konverzaciona drama prošarana

kino-žurnalima, koja će puno bolje funkcionirati na filmskom platnu. Još je gore u tom omjeru

društvene važnosti i zanatske (ne)utemeljenosti prošla „Sarajevska pozorišna tragedija“ autora

Peđe Kojovića i redatelja Gorčina Stojanovića, nastala u koprodukciji sarajevskog Mess-a i

tamošnjeg Narodnog pozorišta. Kojović i Stojanović prekapali su u pripremi ove predstave po

vlastitim intimnim mapama grada čija im je tragična sudbina zajednički uteg oko vrata,

pokušavajući suptilnim nostalgičnim tonom teatarski osvjetliti prostor i vrijeme u kojem je

bosanska krvava tragedija postala moguća. Nažalost, Stojanović nije iznašao imanentno kazališne

argumente s kojima bi paučinastu Kojovićevu poeziju razigrao u scenskom prostoru, pa se

sarajevska predstava pamti prvenstveno kao pretenciozan i razvučen složenac nejasnog

koncepta, u kojoj su dobre namjere autorske ekipe ostale zaklonjene nedostatkom konstruktivne

redateljske vizije. U manje uspjeli dio festivala ovog se puta mora ubrojiti i domaća uzdanica,

nastala po Bulgakovljevom romanu „Majstor i Margarita“, u režiji Aleksandra Lukača, koja je

usprkos raspoloženom i kvalitetnom domaćem glumačkom ansamblu ipak prije svega

staromodna i slabokrvna scenska ilustracija kultnog romana.

U gornji dom užičke teatarske ponude ove jeseni spada „Čekaonica“ beogradskog Ateljea

212, dokumentarna drama koju su po uzoru na „Waiting Room Germany“ Klausa Pohla osmislili

redatelj Boris Liješević i dramaturg Branko Dimitrijević. Gorke, autentične priče o ekvilibristici

svakodnevnog preživljavanja koje su autori prikupili na terenu, zaživjele su u suptilno režiranim

monološkim ispovjedima, u interpretaciji predanog i maksimalno koncentriranog glumačkog

kolektiva. „Čekaonica“ je uzoran primjer verbatim teatra kakvog u regiji već godinama prave

redatelj Bobo Jelčić i dramaturginja Nataša Rajković, i kao takav predstavlja dobrodošlu novinu u
repertoaru užičkog festivala, kako svojom izravnom i neteatraliziranom temom, tako i

reaktiviranjem komornijeg scenskog prostora u kojem je fluid između gledatelja i izvođača puno

izraženiji. „Buđenje proljeća“ Zagrebačkog kazališta mladih žestoka je i beskompromisna

predstava-optužnica redatelja Olivera Frljića, koji već drugi put predstavlja hrvatski teatar na

užičkom festivalu. Frljić Wedekinda postavlja u svom prepoznatljivom stilu, kao prvorazredno

političko kazalište koje mora imati svog neprijatelja - ovog puta taj neprijatelj je katolička crkva.

Od Wedekindova klasika u Frljićevom moćnom teatarskom stroju ostali su samo žalci optužbe

prema licemjernim crkvenim kradljivcima ljudskih duša i njihovih novčanika, prikazani kroz

najizravnije slike vjerničke idolatrije i crkvene represije - od svećeničkog silovanja maloljetnika do

čitanja mafijaških ugovora koje je Republika Hrvatska potpisala s moćnim Vatikanom. Usprkos

neospornom šarmu Frljićeva punkerskog pristupa i visokoj razini glumačkih doprinosa, „Buđenje

proljeća“ ne spada u njegove najuspjelije predstave, prvenstveno zbog isuviše plakatskog i

jednodimenzionalnog pristupa temi kojoj su zagrebačkom predstavom prikazane posljedice, ali

se nije pretjerano duboko ulazilo u istraživanje uzroka. No čak i malo slabiji Frljić još uvijek je

svojim in yer face pristupom dovoljno zavodljiv publici i struci, pa je „Buđenje proljeća“ žiri

proglasio najboljom predstavom festivala, dok je nagrada za najbolju režiju potpuno zasluženo

otišla Frljićevoj vršnjakinji, crnogorki Ani Vukotić. Mlada crnogorska redateljica prvi se puta

predstavila užičkoj publici, svježom i zaigranom inscenacijom Molierovog „Don Juana“. Ana

Vukotić bez suvišnih redateljskih trikova, u siromašnom, praznom prostoru postavlja arhetipsku

priču o kultnom zavodniku koji nije ni patetičan ni buntovan, nego naprosto uživa u svakoj minuti

istraživanja prostora vlastite slobode, prepuštajući brigu i kajanje drugima. Podgorički Don Juan

predvođen bravuroznim Draganom Mićanovićem u naslovnoj ulozi u potpunosti uspijeva u

nečemu što se doima toliko jednostavnim, a ipak se ne viđa tako često: klasični tekst zaogrnut je

duhom vremena, i pušten da u maštovitoj inscenaciji bez radikalnih intervencija emanira sa

scene u punini svojih značenja.

Petnaesti Jugoslovenski pozorišni festival zaključen je kao i prošle godine predstavom u

režiji Aleksandra Popovskog, čije zaigrane bijegove u maštu i teatarsku iluziju selektor Munjin

redovito, poput iskusnog liječnika propisuje užičkoj publici kao melem nakon brojnih teatarskih

prekopavanja po mračnim zakutcima društvene stvarnosti. „Metamorfoze“ Jugoslovenskog

dramskog pozorišta zaigrana je zbirka glumačkih etida nastalih na motivima Ovidijevih legendi,

koja se od početnih, pomalo ukočenih i emocionalno nedovoljno razrađenih prizora postepeno

pretvara u zavodljivi teatarski imaginarij, koji uvjerljivo opisuje luk od strastvene fizike do

nedokučive metafizike. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, uče nas „Metamorfoze“, ali se

jasna i argumentirana selektorska politika koja u Užice dovodi najvibrantnije izdanke živog

regionalnog teatra na sreću već neko vrijeme ne mijenja. Nek tako i ostane, Ovidiju usprkos.