Predratno razdoblje jako je traumatično za neke ljude.

U cijelome gradu vlada zajednički osjećaj

straha i panike. O jednoj takvoj temi piše i hrvatski pisac Ranko Marinković u romanu Kiklop.
Marinković stvara u razdoblju druge moderne hrvatske književnosti u drugoj polovici dvadesetog
stoljeća. Značajke tog razdoblje su heterogeni stilovi pisanja, javlja se intelektualizirana književnost i
autori pišu u simbolima. Mainkovićevu poetiku obilježavaju nadmoćna ironija, intertekstualnosti i
jezične igre. Neka od Marinkovićevih djela su Albatros, Pod balkonima i Pustinja. Tema romana Kiklop
je dehumanizacija čovjeka u ratnim uvjetima.

Radnja egzistencijalnog romana smještena je u predratnom Zagrebu. Glavni lik romana je Melkior
Tresić koji je opsjednut strahom od nadolazeće ratne katastrofe. Njegov život pretvorio se u
monotono iščekivanje poziva u vojsku. Melkior je depresivni intelektualac kojemu se život svodi na
postojanje od danas do sutra. U njemu su sve emocije prenaglašene, a dominantna emocija je strah.
Smišljao je načine kako da izbjegne poziv u vojsku, te se odlučio izgladnjivati : „I trapio je tijelo kao
svetac. Morio ga glađu, ispijao bdjenjima, ne dao mu mira nigdje, ni jednog časa.“ Strah od rata ga
ponekad tjera na očajničke poteze poput simuliranja ludila. Melkior u ulomku progovara o odnosu
života i inteligencije, odnosno o društvenim procesima čiji je nositelj inteligencija. Smatra da je
povijest odabrala inteligenciju za svoje igre, a idiot koji ništa ne razumije je od svega toga zaštićen:
„Život je odabrao Inteligenciju za svoje igre, on ne pravi historiju s idiotima.“ Navedeni ulomak pisan
je podrugljivim tonom koji se može osjetiti kroz cijeli roman : „Idiot! Idiot neka živi!“ Melkior se može
usporediti s likom Leonea Glembaya iz Krležinog djela Gospoda Glemabajevi. Leone poput Melkiora
smatra kako se u čovjeku odvija vječna borba između čulnosti i razuma. Likovi su slični zbog svojih
unutarnjih sukoba, te istovremene krhkosti i snage. Isto tako likovi imaju slična iskustva u ljubavi.
Tvrdnja „ Idiot je Sokratu prepustio vrč otrova“ je metafora koja govori kako „idioti“ kroz cijelu
povijest osuđuju i potiskuju „intelektualca“ Sokrat je bio osuđen na smrt zbog iskvarivanja Atenske
mladeži. Pojmovi inteligencija i idiot u romanu predstavljaju dvije vrste likova. S jedne strane imamo
likove poput Maestra i Uga koji razmišljaju o smislu življenja i igrama koje povijest igra s čovjekom, a s
druge stane imamo likove poput Don Fernanda koji su potpuna suprotnost Uge i Maestra.