UNIVERZITET U SARAJEVU

MAŠINSKI FAKULTET SARAJEVO

DOKTORSKI RAD

Proces plastičnog deformisanja

sa stanovišta fizike metala

Dr. Sc. Hadžihafizović Dževad

Sarajevo. 2019.
SADRŽAJ

Apstrakt (rezime)

1.0. Uvod 03

1.1. Osnovni principi procesa oblikovanja metala deformisanjem 03

1.1.1. Tehnologija oblikovanja metala deformisanjem 03

1.2. Zakoni oblikovanje metala deformisanjem 04

1.2.1. Zakon nepromjenjivosti zapremine 04

1.2.2. Zakon najmanjeg otpora 06

1.2.3. Zakon neravnomjernosti deformacije, dopunska i zaostala naprezanja 07

1.2.4. Zakon sličnosti i modeliranje postupaka obrade metala deformisanjem 08

1.3 Područje oblikovanja metala deformisanjem 12

1.4. Prednost procesa oblikovanja metala deformisanjem 14

1.5. Osvrt na razlike u osnovnim pristupima pri proučavanju oblikovanja

metala deformisanjem 16

2.0. Procesa plastičnog deformisanja sa stanovišta fizike metala 18

2.1. Kristalna struktura metala 18

2.2. Teorija legura 25

- čvrsti rastvori 26
- hemijska jedinjenja 28
- mehaničke mješavine posebnih samostalnih kristala legirajući elemenata 28
2.2.1. Kristalografske ravnini i pravci 29

2.2.2. Milerovi indeksi ravni 29

2.3. Defekti kristalne rešetke 30

2.3.1. Tačkasti defekti ili 0 – dimenzionalni defakti 32

2.3.2. Vrsta tačkastih defektata 34

2.3.3. Ravnotežni broj praznina i intersticija - Schottkyevog i Intersticijski defekat 35

2.3.3.1. Šotkijev (Schottkyevi) defekta 35

2.3.3.2. Frenkelovih defekata - Intersticijski defekat 37

2.3.2. Linijski defekti (dislokacije) ili 1 – dimenzionalni defekti 39

2.3.2.1. Burgersov vector 45

2.3.2.2. Ivična dislokacija 46

2.3.2.3. Kretanje ivičnih dislokacija 48

2.3.2.4. Zavojne (helikoidne) dislokacije 49

2.3.2.5. Složene dislokacije 50

2.3.2.6. Peierlsova sila 51

2.3.2.7. Porijeklo dislokacija 52

2.3.2.8. Orowan-ov mehanizam 53

2.3.2.9. Dislokacijski zidovi i penjanje dislokacija 57

2.4. Dvodimenzijski defekti 59

2.4.1. Greške u slijedu mrežnih ravnina (''stacking faults'') 60

2.4.2. Dislokacijski zidovi (''dislocation walls'' ili ''subgrainboundaries'') 61

2.4.3. Granice kristalita (''grain boundaries'' i ''interphase boundaries'') 61

2.5. Trodimenzijski (zapreminski) defekti 64

3.0. Fizičke osnove oblikovanja metala deformisanjem 66

3.1. Hladna plastična deformacija monokristala 67

3.1.1. Mehanizmi deformacije 68

3.1.2. Mehanizmi plastičnog tečenja 71

3.1.3. Translacijsko klizanje 72

3.1.4. Dvojnikovanje 73

3.1.5. Deformacija klizanjem 74

3.1.6. SCHMID-ov zakon - klizanje kod monokristala 75

3.2. Deformacija polikristala 78

3.2.1. Hladna plastična deformacija polikristala 81

3.2.2. Deformaciono ojačavanje 82

3.2.3. Deformaciono ojačavanje kristala 83

3.2.4. Dijagrama F-∆L i σ-ε 85

- P - granica proporcionalnosti 86
- Modul elastičnosti (E) 87
- Konstante elastičnosti 87
- Modul smicanja (G) 87
- Poissonov faktor (µ) 88
- volumenski modul elastičnosti ili modul kompresibilnosti (K ) 89
- N - granica elastičnosti i konvencionalni napon tečenja Rp0,01 ili Rp0,005 89
 - T - napon tečenja 90
- D - donji napon tečenja 90
- M - zatezna čvrstoća 91
- K - konačno ili prekidno naprezanje 91
- Stvarno naprezanje i stvarna deformacija 92
- Hollomanovoj jednačini 92
- Ludwickova, Swiftova jednačina 93

3.2.5. Dopušteno naprezanje i koeficijent sigurnosti 94

3.2.6. Stepen iskorištenja zatezne čvrstoće 95

3.2.7. Svojstva deformabilnosti 96

3.2.8. Teoretska i stvarna čvrstoća 98

3.2.9. Krive očvršćavnja 99

3.3. Topla plastična deformacija 104

3.4. Oporavljanje, rekristalizacija i rast zrna 108

3.5. Pohranjena energija pri hladnoj deformaciji 118

3.6. Odnos između Gibbsove energije i unutrašnja naprezanja 121

3.7. Oslobađanje pohranjene energije 121

3.8. Oporavljanje 122

3.9. Poligonizacija 124

3.10. Oporavljanje kod nižih i viših temperatura 127

3.11. Kinetika procesa oporavljanja 128

3.12. Rekristalizacija 130

3.13. Struktura subzrna 133

3.14. Primarna rekristalizacija 134

3.15. Teorija rekristalizacije – osnovni pregled 134

3.16. Izotermička rekristalizacija 136

3.17. Utjecaj drugih faktora na proces rekristalizacije 137

3.18. Sekundarna rekristalizacija 138

3.19. Rast zrna 139

3.20. Sažeta pravila rekristalizacije 143

Literatura
Apstrakt (rezime)

Pod oblikovanjem metala deformisanjem ili oblikovanjem bez odvajanja čestica

podrazumijevaju se one metode oblikovanja pri kojima se metalu daje željeni oblik plastičnim
deformisanjem i odvajanjem dijelova. Metode oblikovanja metala deformisanjem su
mnogobrojne i one nalaze najširu primjenu u metalnim industrijama (metaloprerađivačkoj,
automobilskoj, avionskoj, industriji poluproizvoda, preciznoj mehanici i sl.). Dok obrada metala s
odvajanjem čestica nalazi svoju primjenu i u pojedinačnoj proizvodnji za oblikovanje metala
deformiranjem može se reci da je isključivo vezana za serijski tip proizvodnje.
Cilj ovog načina prerade je da se s najmanje mogućim gubitkom materijala i s najmanjim
brojem radnih operacija dobiju izratci u konačnom obliku, tako da se isti uz minimalnu doradu s
odvajanjem čestica ili bez nje, mogu upotrijebiti ili ugraditi u odgovarajući sklop.
Kako bi se materijal mogao prerađivati, potrebno ga je dovesti u stanje plastičnog
tečenja, to znači da ga treba opteretiti iznad granice elastičnosti. Potreban rad i silu
(opterećenje) ostvaruju mašine za obradu deformisanjem: prese, kovački batovi, strojevi za
savijanje, makaze, automati itd. Alat koji se priključuje na mašinu ima funkciju oblikovanja
radnog proizvoda. Sila se sa mašine preko alata prenosi na radni komad. Prema tome,
dinamika se prerade deformiranjem ostvaruje mašinom, a geometriju radnog komada osigurava
alat. Na osnovi ovoga slijedi da je za pravilan izbor tehnološkog procesa prerade deformiranjem
potrebno izvršiti:

1. Analizu procesa plastičnoga deformiranja metala,

2. Konstrukciju alata,
3. Izbor deformacione mašine.

Analizom procesa iz ravnotežnih uslova i uslova plastičnog tečenja za određeni način

prerade proračunavaju se omjeri naprezanja i deformacija, na osnovu kojih se dobivaju
potrebne sile i rad za izvršenje deformiranja. Nadalje se proučavaju uslovi kojima se postiže
optimalni proces prerade, odnosno najveći stepen deformiranja i najmanji mogući broj radnih
operacija. Daljnji zadatak ove analize je iznalaženje najprikladnijih dimenzija i konfiguracije
početnog materijala i konačno prerađenog komada. Pri tome je potrebno ustanoviti funkcionalni
utjecaj plastične deformacije na rnehanička i ostala fizikalno hemijska svojstva metala kojima se
osigurava kvalitetu finalnog proizvoda.

1
 Teorija plastične deformacije s primjenom u tehnologiji oblikovanja metala
deformisanjem zasniva se na postavkama savremene teorije plastičnosti.
Fundamentalne su osnove matematičke teorija plastičnosti postavili H. Tresca ( 1864),
St. Venant (1870) i M. Levy (1871). Vrlo su važne rezultate, kako na teoretskom. tako i na
eksperimentalnom planu izložili R. Mises (1913). L. Prandtl (1921) i H. Hencky (1923).
Nadovezujući se na ove koncepcije, matematičku teoriju plastičnosti i konkretna rješenja
obrađivali su mnogi autori, od kojih eminetnu grupu sačinjavaju A.A. lljušin, R. Hill,
V. V. Sokolovski, L. M. Kačnov, A. Nadai, W. Prager, G. A. Smirnov Aljajev i niz drugih.
Paralelno s tim razvile su se i metode primijenjene teorije plastičnosti ili teorija plastičnog
deformisanja. Na osnovi fizikalnih procesa učinjene su izvjesne aproksimacije pomoću kojih
osnovne postavke dobivaju prikladan značaj u praktičnoj primjeni. Jedna od najšire primijenjenih
metoda je svakako metoda rješavanja problema pomoću približnih diferencijalnih jednačina
ravnoteie i plastičnosti koju su postavili i na razne procese primijenili: S.l. Gubkin, E. Siebel,
E.P. Unksov, M. V. Strožev, G. Sachs, A. I. Celikov i drugi. Treba istaći vrlo značajne radove u
području presovanja kompaktnih tijela koje su dali: A. Geleji. L. A. Šofman, E. Thomsen, H.D.
Feldmann, A.D. Tomljenov i dr. Isto tako na području teorije i tehnologije prerade limova vidno
mjesto zauzimaju E. A. Popov, G. Oehler i dr.
Alat svojoj konstrukciji mora zadovoljavati zahtjeve ekonomičnosti. To znači da alat
svome obliku treba biti što je moguće jednostavniji i da se sastoji iz maksimalnog mogućeg
broja standardnih elemenata. Na taj se način postiže niža cijena alata. Međutim, težnja za
jednostavnšću ne smije dovesti do funkcionalnosti alata, smanjenja tačnosti rada i skraćenja
njegovog vijeka trajanja.
Mašine za oblikovanje određuju prema vrsti radne operacije potrebnoj sili radu,
snazi, hodu i ostalim parametara određenog procesa oblikovanja. Univerzalne mašine za
obradbu deformisanjem (kao: koljenaste, frikcione, hidraulične prese, parni, zračni,
padajući čekićem i sl.) mogu se koristiti ovisno od konstrukcije alata različite procese
oblikovanja deformisanjem.

2
1.0. Uvod

1.1. Osnovni principi procesa oblikovanja metala deformisanjem

Oblikovanje metala deformacijom provodi se s ciljem oblikovanja i dobivanja konačnih

dimenzija proizvoda bez razaranja. To je najstariji način oblikovanja metala i legura. Danas se
deformisanjem prerađuje preko 85% ukupno proizvedenog čelika i preko 90% obojenih metala i
njihovih legura.

Teorija oblikovanja deformacijom je znanstvena disciplina koja, polazeći od osnovnih

zakona fizikalnih i hemijskih procesa koji se odvijaju u metalu tokom deformacije, proučava
među utjecaje parametara deformacije sa strukturnim karakteristikama i mehaničkim
karakteristikama materijal. Također razrađuje metode proračuna naprezanja, deformacijskih sila
i rada i njihovu primjenu u postupcima oblikovanja deformiranjem metala i legura. Nadalje
predstavlja matematičke modele pojedinih procesa oblikovanja deformiranjem i pojašnjava
fizikalnu bit plastične deformacije, kinetiku toka materijala u zoni deformacije, plastičnost, otpor
deformacije i trenje.

1.1.1. Tehnologija oblikovanja metala deformisanjem

Tehnologija oblikovanja i obrade metala deformisanjem je u biti skupina metoda izrade

proizvoda ili poluproizvoda zasnovanih na plastičnoj deformaciji. Plastična deformacija
kontinuuma je proces koji rezultira trajnom promjenom oblika i promjenom pozicija strukturalnih
dijelova relativno u odnosu na originalne tj. prvobitne pozicije i oblik. Proces plastične
deformacije je ireverzibilan, a materijal zadržava kontinuitet i kompatibilnost, sa izuzetkom
promjena u mikrostrukturi pod čime se podrazumijeva dislokacije. Danas je tehnologija
oblikovanja i obrade metala deformiranjem nezaobilazna proizvodna tehnologija i može se reći
da većina proizvoda načinjen od metala u barem jednoj od faza izrade zahvaćen nekim od
postupaka oblikovanja deformiranjem. Karakteristike oblikovanje metala deformiranjem su:

- dobro iskorištenje materijala i

- visoka proizvodnost,

pa su to temeljeni razlozi njene primjene u industriji.

Najčešći načini oblikovanja metala deformisanjem su valjanje, provlačenje, duboko vučenje,

savijanje, istiskivanje, slobodno kovanje, kovanje u ukovnjima i njihove brojne kombinacije i
varijante.

3
Razvoj teorije oblikovanje metala deformisanjem u početku išao je u dva odvojena pravca.

Prvi pravac je koristio mehaniku kontinuuma i teoriju plastičnosti, a drugi pristup bio je isključivo
fizikalni, gdje je objekt izučavanja bio deformirani materijal sa svim posljedicama plastične
deformacije. Prvim pristupom izračunavane su sile i rad deformacije uložen u određeni postupak
oblikovanja metala deformiranjem. Sa tim podacima omogućivano je određivanje veličine i
raspodjele naprezanja na radnim površinama alata.

Fizikalnim pristupom omogućeno je razumijevanje nastanka i toka plastične deformacije metala,

određivanje naprezanja plastičnog tečenja u zavisnosti od svih relevantnih faktora i spoznavanje
svih utjecajnih veličina na deformabilnost metala. Fizičko-hemijski pristup omogućio je spoznaju
o zakonitostima kontaktnog trenja te dao sliku njegovog utjecaja na trošenje skupocjenog alata.

1.2. Zakoni oblikovanje metala deformisanjem

Procesi plastične deformacije kod obrade metala deformisanjem ponašaju se po sljedećim

zakonima:

- zakon nepromjenjivosti zapremine,

- zakon najmanjeg otpora,
- zakon neravnomjernosti deformacije, dopunska i zaostala naprezanja,
- zakon sličnosti i modeliranje procesa obrade metala deformiranje.

1.2.1. Zakon nepromjenjivosti zapremine

Prilikom plastične deformacije metala gustoća se ne mijenja pa tako ostaje konstantna

zapremina prije, u toku i poslije deformacijskog ciklusa. Za metale vrijedi da se pod djelovanjem
jake plastične deformacije promjeni (smanji zapremine) oko 1 % što smatramo zanemarujućim.
Kod deformisanja u hladnom stanju, plastična deformacija biti će uvijek praćena elastičnom
deformacijom (po Hooke-ovom zakonu) dok kod toplog deformisanja postojanje elastične
deformacije može se zanemariti. Na temelju konstantnosti volumena izvode se važni zaključci.
Neka su:

x0, y0, z0- dimenzije bridova paralelopipeda,

V – zapremina paralelopipeda.

4
 Zapremina paralelopipeda koji se nalazi u
Kartezijevom koordinatnom sistemom x, y, z.
Nakon što je izvršena plastična deformacija
dobija se: x1, y1, z1 – nove dimenzije
paralelopipeda slika 1.1.

Izjednačavanjem zapremine prije i poslije

plastične deformacije dobiva se

V = x0, y0, z0 = x1, y1, z1 (1.1.)

Slika 1.1. Deformacija paralelopipeda.

nakon čega slijedi:

(x1 / x0) ∙ (y1 / y0) ∙ (z1 / z0) = 1 (1.2.)

a nakon logaritmiranja i supstitucije:

ln (x1 / x0) = φx , ln (y1 / y0) = φy , ln (z1 / z0) = φz (1.3.)

slijedi izraz:

φx + φy + φz = 0 (1.4.)

koji predstavlja sumu logaritamskih stepena deformacije.

Suma svih logaritamskih stepena deformacije jednaka je nuli što slijedi iz konstantnosti
zapremine. Stepen deformacije određuje geometrijske odnose tijela prije i poslije deformacije a
također on je i mjera deformacijskog rada i mjera očvršćenja metala nastalog plastičnom
deformacijom u hladnom stanju. Mjera očvršćenja i deformacijskog rada količinski se određuju
pomoću krivulje tečenja deformiranog materijala, do koje se dolazi eksperimentom. Ako
deformacijski proces vodimo u više faza, ukupni stupanje deformacije je zbroj svih logaritamskih
stupnjeva deformacije.

Relativna deformacija po definiciji:

εz = ∆z / z0 (1.5.)

a logaritamski stepen deformacije glasi:

φz = ln (z1 / z0) = ln ((∆z / z0) / z0) = ln (1 + εz) (1.6.)

5
ako se taj izraz razvije u red i zbog konvergencije za εz < 1 i zanemarivanjem viših članova

dobivamo εz ≈ φz , a za male deformacije može se uzeti ε = φ.

Iz konstantnosti volumena analogno se dobija:

εx + εy + εz = 0 (1.7.)

a u sistemu glavnih osa:

ε1 + ε2 + ε3 = 0 (1.8.)

Iz definicije stepena deformacije proizlazi i brzina deformacije:

(1.9.)

Po definiciji to je promjena stepena deformacije u vremenu i ima dimenziju [s -1 ]. Treba

razlikovati brzinu deformacije od brzine alata kojom se izvodi deformacija i od brzine pomaka
čestice materijala u deformacijskoj zoni a čije dimenzije su [m/s].

1.2.2. Zakon najmanjeg otpora

Ovaj zakon obuhvaća tečenje materijala kao posljedicu deformacijskog postupka i glasi:

- ako postoji mogućnost tečenja u različitim pravcima, točke deformiranog tijela se uvijek
kreću u pravcu najmanjeg otpora.

Potrebno je poznavati pravac trajektorija duž kojih će uslijediti najmanji otpor tečenju. Kod
sabijanja prizmatičnih i cilindričnih tijela pomoću dviju ravnih i paralelnih ploča uz postojanje
kontaktnog trenja, trajektorije se određuju principom najkraćih normala.

Taj princip glasi:

- pomak kod tečenja bilo koje točke deformisanog tijela u ravnini okomitoj na pravac
djelovanja sile je uvijek u pravcu najkraće normale na opseg presjeka.

Prikaz presjek tlačene prizme, okomito na pravac djelovanja sile (slika 1.2.a).

6
 a.) b.)

Slika 1.2. Tečenje metala kod pritiska prizme:

a.) uz postojanje značajnog kontaktnog trenja i b.) bez postojanje kontaktnog trenja.

Mogu se vidjeti trajektorije (slika 1.2.a ) koje su ustvari najkraće normale na opseg presjeka, duž
njih će biti najmanji otpor tečenju. Povećanjem stepena deformacije nastat će elipsa, a još
dodatnim povećanjem stepena deformacije iz elipse će nastati kružnica jer će tačke teći u
smjeru polumjera. Ova karakteristična pojava kod sabijanja poznata je kao dokaz principa
najmanjih obima, koji glasi: bilo koji oblik površine presjeka prizmatičnog ili cilindričnog tijela će
kod plastične deformacije uz djelovanje kontantnog trenja težiti da poprimi oblik površine s
najmanjim obimom, u graničnom slučaju oblik kružnice, uz uslov da je trenje izotropno i da je
veličina trenja znatna. Iz formulacije zakona najmanjeg otpora proizlazi princip minimuma
ukupne energije deformacije: stvarno oblik tijela u ravnoteži razlikuje se od svih drugih mogućih
oblika po tome što taj odgovara njegovoj ukupnoj energiji minimalne vrijednosti.

Ukoliko nisu u potpunosti ispunjeni uslovi da je trenje izotropno i da je veličina faktora trenja
znatna, pravac kretanja čestice u ravnini okomitoj na pravac djelovanja deformacijske sile ima
radijalan karakter, a oblik presjeka se u toku povećanja stupnja deformacije praktički ne mijenja
(slika 1.2.b).

1.2.3. Zakon neravnomjernosti deformacije, dopunska i zaostala naprezanja

Prilikom sabijanja metalnog cilindra između dviju radnih ploča bez djelovanja kontaktnog trenja
dolazi do ravnomjerne deformacije. Rezultat je da cilindar nakon deformacije zadržava svoj
geometrijski oblik, manje visine ali većeg promjera baze, a očvršćenje materijala zbog
deformacije je jednako u svakoj čestici materijala.

Međutim, realni uvjeti kod izvođenja postupaka obrade metala deformiranjem ne omogućavaju
ravnomjernu već neravnomjernu deformaciju. Uzroci neravnomjernosti određeni su djelovanjem

7
geometrijskih i fizičkih uslova. Zbog neravnomjerne deformacije dolazi do pojave dopunskih
naprezanja koje možemo formulirati: slojevi i i elementi tijela, koji teže većoj promjeni od one
srednje, predaju slojevima i elementima koji teže manjoj promjeni, sile predznaka koji povećava
promjenu. Oni slojevi i elementi, koji teže manjoj promjeni, predaju slojevima, koji teže većoj
promjeni, sile predznaka koju tu promjenu smanjuje.

Zaostala naprezanja su ona koja nastaju zbog neravnomjerne deformacije i ostaju u

deformisanom tijelu i nakon prestanka djelovanja vanjskih deformacijskih sila koje su ne
ravnomjernost izazvale. Kod plastične deformacije metala u toplom stanju s malom brzinom
deformacije zaostala naprezanja potpuno će nestati zbog potpune rekristalizacije. Do
rekristalizacije neće doći kod plastične deformacije u hladnom stanju pa se javljaju zaostala
naprezanja. Može se zaključiti da veličina zaostalih naprezanja ovisi o brzini deformacije i
temperaturi kod koje je deformacija nastupila.

Zaostala naprezanje smanjuju korozijsku otpornost metala, smanjuju mu obradivost te udarnu

žilavost, i ako su velika, izazivaju deformaciju proizvoda. Ako se svojim predznakom vanjska
slia podudari sa predznakom zaostalih naprezanja može doći do loma i kod naprezanja znatno
manjih od proračunatih, moguće su pojave i pukotina. Utjecaj neravnomjerne deformacije na
vođenje postupaka obrade metala deformisanjem u praksi je značajan jer otežava proces
proizvodnje i utječe na kvaliteta proizvoda. Koncentracija većih lokalnih deformacija može
dovesti do stvarnja unutarnjih pukotina i slojevitog razdvajanja materijala.

1.2.4. Zakon sličnosti i modeliranje postupaka obrade metala deformisanjem

Za razvoj novih ili korištenje starih postupaka obrade metala deformisanjem bitno je poznavanje
sila, rada deformacije i raspodjela naprezanja u deformacijskoj zoni. Do tih podataka nije
moguće doći teorijskom analizom već se određuju pomoću eksperimenta. Određivanjem
potrebnih veličina eksperimenta u realnim uslovima rijetko je kada moguć i teži se da se obavi
na modelima manjih dimenzija a to je ostvarivo ako se ispune uvjeti zakona sličnosti.

Zakon sličnosti uz postavlja na osnovi deformacije podudarnost dvaju tijela različitih dimenzija,
ako su tijela geometrijski i fizički slična a postupak deformacije je obavljen u određenim
uslovima. Geometrijska sličnost (m) i (s), gdje (m) predstavlja model redovno manjih dimenzija a
(s) tijelo stvarnih dimenzija, postoji ako postoje omjeri:

(1.10.)

8
gdje je:

ls, bs, hs - dimenzije stvarnog modela,

lm, bm, hm - dimenzije modela,

n – konstantna sličnosti.

Kod ispunjenja uslova postojanja konstante sličnosti odnosi površina (m) i (s) su jednaki
kvadratu, a volumena kubu i taj uvjet mora biti ispunjen od početka do kraja deformacijskog
postupka.

Fizička sličnost će postojati ako su ispunjena četiri osnovna uslova:

1. Materijal modela i tijela stvarnih dimenzija mora biti jednak u bilo kojem trenutku
deformacijskog postupka. Pod tim se podrazumijeva jednakost hemijskog sastava,
faznog stanja, mikrostrukture, markostrukture, mehaničkih svojstava.
2. Temperaturni režimi deformacije modela i tijela stvarnih dimenzija moraju biti identični u
toku cijelog deformacijskog postupka.
3. Stepen deformacije i brzina deformacije i toku deformacijskog procesa moraju biti
jednaki kod modela i kod tijela stvarnih dimenzija.
4. Trenje na površinama kontakta sa alatom mora biti jednako po svemu. To će biti
ispunjeno ako u toku deformacijskog procesa i modela i tijela stvarnih dimenzija budu
jednaki materijal i hrapavost kontaktne površine alata, mazivo i brzina tečenja
deformiranog materijala u kontaktnoj zoni. Iz toga slijedi da vrijedi:

Kod hladnog deformacijskog postupka, zbog relativno malog utjecaja brzine deformacije, uslovi
fizičke sličnosti mogu se ispuniti. Kod tople deformacije, kao i kod one koja se obavlja velikim
brzinama, moguće je samo približno modeliranje.

Modeliranje obrade metala deformiranjem koristimo u slučajevima :

a.) Kod istraživanja utjecaja plastične deformacije na promjenu strukture i svojstava metala.
Moraju biti ispunjeni uvjeti fizičke sličnosti 1,2 i 4.
b.) Kod istraživanja utjecaja različitih načina izvođenja deformacijskog postupka i kontaktnog
trenja na sposobnost oblikovanja i naprezanje oblikovanja. Moraju biti ispunjeni uslovi fizičke
sličnosti 1 i 4 za točno modeliranje a 2 ili 3 za približno modeliranje.
c.) Kod istraživanja promjena oblika u toku postupka obrade metala deformisanjem zbog
značajnog utjecaja ovog na kvalitet proizvoda. Mora biti ispunjeni uvjeti fizičke sličnosti 4.

9
d.) Kod modeliranja obrade metala deformisanjem radi određivanja njihovih parametara (sila,
deformacijski rad) te poznavanja rasporeda naprezanja i deformacija u deformacijskoj zoni.
Kada zahtjevi fizičke sličnosti nisu u potpunosti ispunjeni vrijedi:
(1.11.)

gdje je:

η - koeficijent nesuglasnosti,

n – konstanta sličnosti.

Koeficijent nesuglasnosti označava točno odstupanje od točnog ispunjavanja zahtjeva fizičke

sličnosti i u sebi sadržavati sva parcijalna odstupanja sličnosti materijala, trenja, brzine
deformacije i temperature.

Razvoj teorije oblikovanja deformisanjem započet je tridesetih godina prošlog vijeka.

Zasniva se s jedne strane na zahtjevima koji se postavljaju na kvalitetu proizvoda dobivenog
oblikovanjem deformisanjem, a s druge strane na usavršavanju postupaka prerade i
optimiranjem njihovih tehnološko ekonomskih uslova.

U početku je taj razvoj tekao u dva odvojena pravca. Prvi je koristio mehaniku
kontinuuma i teoriju plastičnosti kao znanstvene spoznaje u onoj mjeri u kojoj su u to doba bile
razvijene (mehaničko matematički pristup). Izračunavane su sile i rad deformacije. Drugi pristup
bio je isključivo fizički gdje se istraživao deformirani materijala (fizički i fizičko hemijski pristup).

Danas se istraživanje provodi na više razina. U prvom redu provodi se globalna analiza
svih parametara. Analiziraju se među utjecaji mehanizama ojačanja i omekšanja u toku
deformacije s hemijskim sastavom, temperaturom silom i izvršenim radom. Posmatran se
veličina naprezanja i deformacije pri određenim brzinama i temperaturama deformacije i njihov
utjecaj na tok materijala u zoni deformacije. Posebno se istražuju mikro naprezanja,
očvršćivanje i omekšavanje i razvoj mikrostrukture. Isto tako provode se fizikalna modeliranja
procesa što je osnova za dalje numeričko modeliranje. Prate se utjecajni parametri i razvoj
strukture i substrukture u svakom dijelu zone deformacije.

Numeričko simuliranje daje informaciju o naprezanjima i promjenama u lokalno

posmatranom području. U plastičnoj deformaciji najširu upotrebu našla je metoda konačnih
elemenata. Dosadašnja primjena tih modela u praksi je pokazala da takvi modeli nisu uvijek
pouzdani i ne daju u svim fazama promatranog procesa dobre rezultate. Razlog tome je što,
uglavnom, nije moguće predvidjeti razvoj substrukture i strukture.

10
 Posljednjih godina razvijaju se programski alati (DEFORM-3D) koji bi trebali osigurali
predviđanje ne samo strukturnih promjena kod određenih procesnih parametara, nego
optimiranje njihovog odnosa i ukupnog procesa.

Fizičko simuliranje zahtjeva pažljivu kontrolu vremenskog toka i učinkovitosti procesnih

parametara. Pri tome se uzima u obzir temperatura, temperaturni gradijent, deformacija u više
stepeni, brzina deformacije (promjenljiva ili konstantna), tačno vrijeme odnosa među
varijablama, isti odnosa između varijabli i trenje kod procesa deformacije.

Zahtjevi koji se postavljaju na procese toplog i hladnog oblikovanja proizvoda iz čelika i

obojenih metala su stalno poboljšanje kvalitete proizvoda, smanjenje proizvodnih troškova,
povećanje proizvodnosti i veća fleksibilnost s obzirom na proizvodni program. Kod kvalitete
samih proizvoda stalno se teži optimiranju hemijskog sastava, postizanje boljih mehaničkih
karakteristika, postizanje povoljne i jednolične strukture s manje segregacija, suženje tolerancija
dimenzija i oplemenjivanje i poboljšanje kvalitete površine. Smanjenje proizvodnih troškova
posmatra se kroz povećanje kapaciteta, smanjenju zastoja, energetsku učinkovitost tehnoloških
procesa, uvođenje informatičkog upravljanja procesom i time smanjenje broja zaposlenih itd.
Povećanje fleksibilnosti s obzirom na proizvodni program moguće je postići kroz optimiranje
proizvodnih programa i usvajanje novih tehnologija i novih proizvoda.

Daljnji razvoj postupaka plastične prerade predviđa se kroz ujednačavanje i povećanje

presjeka elemanta, korištenje uzdužnih aksijaknih naprezanja, poboljšanje mjerno regulacijske
tehnike i njihovu energetsku učinkovitost. Pravci za istraživanja u području teorija oblikovanja
deformisanjem su svakako u daljnjem fizičkom i matematičkom modeliranju procesa,
matematičkim modelima kompleksnog programiranja, izučavanju toka materijala u zoni
deformacije i raspodjeli naprezanja, te primjena novih metoda u istraživanju.

11
 Oblikovanje metala deformisanjem

Odvajanjem materijala Plastičnom deformacijom

Probijanje Sabijanje

Prosjecanje Provlačenje

Opsjecanjem Duboko izvlačenje

Kalibriranje Kovanje
(Slobodno i ukivanjima)
Istiskivanje
(Istosmjerno i protu smjerno)
Valjanje
Savijanje
Utiskivanje

1.3. Podjela oblikovanja metala deformisanjem.

1.3. Područje oblikovanja metala deformisanjem

Ukoliko se materijal optereti iznad granice plastičnoga tečenja tada se on trajno

deformise, a ovaj način obradbe označava se kao oblikovanje metala plastičnim deformisanjem.
Ako opterećenje i dalje povećava, u jednom momentu će do razdvajanja čestica materijala.
Tako se područje oblikovanja metala može sa stanovišta deformisanja podijeliti na dva
dijela i to:
1. Deformisanje do razaranja metala i
2. Plastično deformisanje.
Razaranje se izvodi u cilju razdvajanja komada na dijelove. U području obrade s
odvajanjem čestica razdvajanje se vrši rezanjem na: pilama, strugovima, glodalicama i sl.
Kod razdvajanja deformisanjem nema odvajanje čestica. Razdvajanje se vrši ili po otvorenoj
rezanoj liniji (kao kod odsijecanja, zasijecanja i sl.) ili po zatvorenoj konturi (prosijecanje,
probijanje, obrezivanje i sl.).

12
Plasticno deformisanje metala može se vršiti u hladnom stanju (pri sobnoj temperaturi) ili
u vrućem stanju (pri povišenoj temperaturi). Porastom temperature metala opada otpor
kojim metal suprotstavlja deformisanju i olakšavaju se uslovi obrade. Da li će se proces
obrade vršiti u hladnom ili vrućem stanju, ovisi od niza faktora kao što su: oblik, dimenzije i
kvaliteta početnog materijala, konfiguracija i stepen složenosti gotovog komada, način prerade,
konstrukcija alata, vrsta i veličina raspoložive mašine za oblikovanje deformacijom.
S obzirom na oblik početnoga materijala plastičnog deformisanja obuhvaća:
1. Preradu limova (table limova. trake. komadi-platine),
2. Preradu kompaktnih tijela (valjani, kovani profili raznih oblika poprečnoga presjeka,
šipkasti materijal, gredice, debele ploče i sl.).
Limovi se plastičnim deformisanjem prerađuju sljedećim postupcima:
- savijanje, duboko vučenja, raznim plastičnim oblikovanjima.
Kompaktna tijela se prerađuju postupcima:
- sabijanja, provlačenja, istiskivanja, kovanja.
Osim niza osnovnih operacija oblikovanja moguće su i razne kombinacije kao:
prosijecanje i probijanje sa savijanjem, prosijecanje s dubokim vučenjem, kombinacije
raznih oblikovanja i sl. Kombinirani se postupci mogu tako da se nekoliko operacija
istovremeno. To se obavlja specijalnim alatima, koji su konstruirani za izvršenje nekoliko
operacija. Plastičnima deformisanjem mogu se izvršiti i postupci spajanja dijelova (sabijanje,
zakivanje, hladno zavarivanje, previjanje itd.). Ova vrsta spajanja se najčešće primjenjuje
kod limova ali nije isključena i za kompaktna tijela.
Kako bi sama obrada plastičnim deformisanjem mogla što uspješnije provesti, ona se vrlo često
kombinira s radovima kao što su:
- zagrijavanje komada, rekristalizacijsko žarenje i normalizacija,
- podmazivanje komada,
- pjeskarenje,
- pranje i fosfatiranje.
Svi se ovi radovi vrše kako bi se postigla bolja plastična svojstva metala, radi smanjenja
unutrašnjih naprezanja, smanjenja trenja u toku obrade radi sprečavanja korozije poboljšanja
svih ostalih efekata koji utječu na postupak obradbe.
Kako bi se materijal mogao prerađivati, potrebno ga je dovesti u stanje plastičnog tečenja,
to znači da ga treba opteretiti iznad granice elastičnosti. Potreban rad deformiranja i silu
ostvaruju mašinama za obradbu deformisanjem (kovački čekići, prese, mašine za savijanje,
makaze, automati itd.).

13
1.4. Prednost procesa oblikovanja metala deformisanjem

Tehnologija oblikovanja metala deformisanjem je moderni vid prerade metala koji se

primjenjuje u gotovo svim savremenim pogonima preradbe materijala. Ovaj način prerade
u odnosu na ostale ima niz tehničko ekonomskih prednosti. Zbog toga se danas u svijetu
pokazuje stalna tendencija postepenog porasta ovog načina prerade u odnosu na ostale
obrade. Ogroman broj dijelova koji se danas rade metodom obrade s odvajanjem čestica
moguće je obrađivati plastičnim deformisanjem u hladnom stanju. Danas se nastoji
oblikovanjem deformisanjem postići konačne dimenzije komada.
Jedan od bitnih razloga zbog kojih dijelovi izrađeni postupkom plastičnog deformisanja imaju
bolje mehaničke karakteristike je svakako u tome je kod oblikovanja deformiranjem tok vlakana
neprekidan.

1.3 .Primjer strukture toka vlakana u zavisnosti od tehnologije izrade dijela.

Pri preradi čelika plastičnom deformacijom (valjanjem, kovanjem) metalna zrna se deformišu i
izdužuju u pravcu deformacije, pa zrnasta struktura prelazi u vlaknastu. Tok vlakana u
deformisanom komadu pokazuje pravce tečenja metala tokom prerade u plastičnom stanju.
Vlaknasta struktura metala uzrokuje jako izraženu anizotropiju njegovih svojstava. Za djelove
koji rade u uslovima visokih opterećenja (koljenasta vratila, zupčanici, ventili, kuke dizalica,
poluosovine automobila) je važno da su vlakna raspoređena paralelno konturi proizvoda, što se
postiže pravilnim izborom postupka oblikovanja plastičnom deformacijom.
Vlaknasta struktura se otkriva nagrizanjem reaktivom i po metodici nagrizanja za otkrivanje
dendritne strukture.

14
 Slika 1.5. Vlaknasta struktura kovane kuke za dizalicu

Slika 1.6. Vlaknasta struktura kovanog zavrtnja za železničke šine

Slika 1.5. prikazuje vlaknastu strukturu kovane kuke dizalice, a slika 1.6. vlaknastu strukturu
kovanog zavrtnja za učvršćivanje železničkih šina.
Proizvodno tehničke prednosti oblikovanja deformisanjem su:
1. Jednim relativno jednostavnim hodom mašina proizvode se dijelovi i vrlo
komplogovanog oblika.
2. Tačnost izrađenih dijelova je velika jer se mogu postići vrlo uske izradne tolerancije.
3. Dobivaju se proizvodi visokih mehaničkih kvaliteta koji uz relativno manju masu.
Ekonomske prednosti oblikovanja deformisanjem su:
1. Utrošak materijala je mali, jer je otpadak sveden na minimum.
2. S odgovarajućom opernom alatima i uređajima uz neophodnu automatizaciju
tehnološkog postupka može se postići vrlo visoku proizvodnost.
3. Mašine su jednostavne za rukovanje tako da se za proizvodnju ne zahtijevaju
visokokvalificirana radna snaga. Moguća je proizvodnja velikih količina nisku cijenu
koštanja i uz dobivanje složenih oblika.

15
1.5. Osvrt na razlike u osnovnim pristupima pri proučavanju oblikovanja metala
deformisanjem
Znanstvenu osnovu tehnologije oblikovanja metala deformisanjem kao inženjerske discipline
čini teorija plastičnosti, koja ja dio teorijske mehanike. lz nje proizlazi, kao posebna disciplina.
teorija o plastičnom deformisanju metala.
Najznačajniji problemi kojima se bavi ova teorija su sljedeći:
a.) Opor kojim se materijal suprotstavlja plastičnom deformisanju.
Ovaj problem uključuje prije svega, iznalaženje vrijednosti i rasporeda naprezanja sila i
rada za izvođenje tehnološke operacije oblikovanja. To ima za cilj ispravan izbor snage
mašina, pomoćne opreme i proračun alata.
b.) Iznos i raspored deformacija pri različitim tehnološkim operacijama, uključujući i
definiranje uslova za ostvarenje maksimalno mogućih (graničnih) deformacija,
kao i određivanje njihovog iznosa. Poznavanje ovih uslova omogućuje ostvarenje
produktivnih industrijskih tehnoloških postupka uz minimalan broj operacija.
c.) Utjecaj oblikovanja deformisanjem na mehanika, tehnološka i fizička svojstva metala
(prije svega, na nečvrstoću i plastičnost). Značaj ovog utjecaja leži, prvenstveno, u
potrebi u dobivanju što povoljnije eksploatacijske karakteristike obrađenih dijelova.
Rješavanje svih ovih problema ima za cilj stvoriti znanstvenu osnovu završnu razradu i
ostvarenje takvog tehnološkog procesa koji će osigurati racionalnu proizvodnju kvalitetnih
dijelova uz minimalne troškove.
Iz ovog se već može zaključiti, da znanost o plastičnom deformisanju metala zahvaća vrlo
široko znanstveno područje, što je uslov da se ona počela razvijati, uglavnom u sljedeća
dva osnovna pravca:
1. Proučavanjem procesa plastičnog deformiranja sa stanovišta fizike metala.
2. Matematička teorija plastičnosti (mehanika plastičnog deformiranja).
Svaki od ovih pravaca zasniva se na samostalnom pristupu pri proučavanju problematike
plastičnosti.
U prvom slučaju se sa stanovišta fizike metala, izučava (teorijski i eksperimentalno) mehanizam
plastičnog deformisanja i utjecaj različitih faktora na ovaj postupak (temperatura, brzina
deformacije i dr.). Pri tome se promatraju i izučavaju, pored plastičnog deformiranja, promjene i
odnosi u mikro strukturi metala, odnosno utjecaj deformisanja, promjene i odnosi u mikro
strukturi metala, odnosno utjecaj deformiranja na atomsku kristalnu gradu metala, kristalna zrna
i sl., a u vezi s tim iznalaze se odgovarajuće promjene u mehaničkim i drugim svojstvima
metala.

16
Radi se, dakle, o takvom pristupu izučavanju plastičnosti koji se ogleda u upoznavanju fizičkih
promjena u mikro strukturi materijala, pri čemu se polazi od izučavanja kompletnog mehanizma
nastajanja i odvijanja plastičnog deformisanja pojedinih kristala (izučavanje dislokacija i dr.).
Izvedeni zaključci se dalje prenose na poli kristalnu strukturu tehničkih metalnih materijala
(pored ostalog, uključuje i probleme anizotropije, odnosno teksture materijala).
Matematička teorija je, međutim u osnovi fenomenološka i ima zadatak da matematički formulira
postojeće mjere u vezi s naprezanjem i deformacijom, veličinama i rasporedom naprezanja u
plastično deformiranom tijelu, uvjetima prelaska u plastično stanje. itd., polazeći od idealnog
modela materijala (kontinuuma). Ipak njen značaj nije isključivo teorijski, već on ima i svoj
praktični aspekt s obzirom da se ova teorija može koristiti kao osnova za analitičko određivanje
potrebnih sila deformiranja, rada deformiranja i niza drugih veličina pri izradi stvarnih postupaka
oblikovanja.
Matematička teorija. dakle, ne ulazi dublje u fizičku prirodu plastičnoga deformiranja, niti u
mikroskopsku građu metala, odnosno u pojave i promjene unutar pojedinih kristala. Umjesto
toga, promatra se sveukupnost makroskopskog građu materijala kao homogenog izotopnog
kontinuuma. Pretpostavlja se takav model materijala koji karakterizira homogenost metalne
grade: ne stišljivost, izotropijska svojstava (razvijena je i teorija plastičnosti anizotropnog
materijala, ali je i ona u svom klasičnome obliku zasnovana na idealizaciji ostalih utjecaja).
Time se zapravo problem svodi i na fenomenološku teoriju.
Međutim teoriju plastičnosti može se uključiti i analiza ponašanja realnih metala i to u
onoj mjeri u kojoj je to interesa sa stanovišta oblikovanja. Tako proširena teorija onda
stoji negdje između matematičke teorije plastičnosti, fizike čvrstog tijela i odgovarajućih
tehničko tehnoloških disciplina. Naime, dva navedena pravca u prošlosti su se razvijala u
velikoj mjeri samostalno, ali se u novije vrijeme ipak da ostvaruje njihova značajnija sinteza i
uzajamno dopunjavanje. Kao jedan od očiglednih primjera u tom smislu može poslužiti
proučavanje očvršćivanjem prilikom deformiranja, koje se može tretirati, kako sa stanovišta
znanosti o metalima tako i s mehaničkoga stajališta.

17
2.0. Procesa plastičnog deformisanja sa stanovišta fizike metala
Teorija oblikovanja plastičnom deformacijom predstavlja osnovu za razradu tehnoloških
postupaka oblikovanja deformisanjem. Temelji se na fizikalnom i fizikalno kemijskom području
koje proučava mehanizme plastičnog oblikovanja, fizikalne uvjete elastičnog i plastičnog stanja
kristala, utjecaj vanjske sredine na plastičnost, veze plastičnosti i hemijskih i fizikalnih promjena
kao i fazna stanja tijekom procesa oblikovanja. Mehaničkim i matematičkim pristupom opisuju
se ti procesi. Proučavaju se naprezanja, uvjeti prelaska izelastičnog u plastično stanje,
raspodjela naprezanja u zoni deformacije i neravnomjernost deformacije. Postavljaju se uslovi
ravnoteže, uvjeti plastičnog tečenja materijala i zakoni tečenja.

2.1. Kristalna struktura metala

Prelaz metala iz tečnog u čvrsto (kristalno) stanje naziva se kristalizacija. Tokom kristalizacije
raspored atoma prelazi u potpuno uređeno stanje karakteristično za kristalnu strukturu. Prilikom
hlađenja rastaljenog metala jedan od efekata je pojava stabilnih centara kristalizacije. Do
kristalizacije dolazi uslijed težnje materijala da zbog sniženja temperature pređe u energetski
povoljnije stanje. Proces kristalizacije pri kome se obrazuju kristalna zrna odvija se u dva
stadijuma.

Slika 2.1. Šematski prikaz procesa kristalizacije

U prvom stadij umu dolazi do nukleacije, odnosno obrazovanja klica (centara kristalizacije)
čvrste faze. U drugom stadijumu - stadijumu rasta kristalnih zrna ove klice rastu na račun
„taloženja“ atoma iz tečne faze sve dok tečna faza ne nestane. Klice mogu da se obrazuju na
dva načina: spontanim procesom pri većim stepenima pothlađenja ili na česticama primjesa
koje se nalaze u tečnoj fazi pri neznatnom pothlađenju.

18
Atomi u metalu koji počinje kristalizirati skrućuje se, zauzimaju pozicije poznate kao klice
kristalizacije. Kristalna zrna rastu tako što se za klicu vezuju stalno novi atomi tečnog metala. U
početku kristaliti rastu slobodno zadržavajući pravilan geometrijski oblik dok se ne sretnu. Na
mjestu kontakta dva kristalita koji rastu dolazi do poremećaja u pravilnom raspoređivanju atoma.
Oblast sa poremećenim rasporedom atoma, zajednička za dva kristalna zrna koja su srasla,
naziva se granica zrna. Za metal koji se sastoji od velikog broja kristalita međusobno povezanih
granicama zrna i smještenih pod međusobno različitim uglovima, kaže se da ima polikristalnu
strukturu. Kristali rastu i to brže u onom smjeru gdje je gustoća atoma veća, formirajući tako
kristalnu rešetku i rastu dok se ne sukobe s granicama nekog drugog jednako rastućega
kristala.

Slika 2.2.

Što se veći broj centara za kristalizaciju obrazuje, to će u posmatranoj zapremini biti veći broj
sitnih zrna i obrnuto. Ako se inicijalno stvori mali broj centara za kristalizaciju, broj zrna po
završetku kristalizacije biće mali ali će zrna biti krupna.

Na broj centara kristalizacije koji će se obrazovati utiče uz ostale činioce i stepen pothlađenja.
Što je stepen pothlađenja veći, stvori će se veći broj centara kristalizacije, odnosno dobi će se
sitnije kristalno zrno. Stepen pothlađenja zavisi od brzine hlađenja: što je ona veća, veće je i
pothlađenje. Da bi se dobilo sitno zrno, u procesu kristalizacije se koriste i tzv. modifikatori.
Veoma sitne čestice teško topljivih materijala koje služe kao dopunski centri kristalizacije.
Stepen pothlađenja ne utiče samo na broj centara kristalizacije i veličinu nastalih zrna, već i na
njihov oblik. Kada je stepen pothlađenja veoma mali, obrazuju se kristali pravilnih geometrijskih
oblika- plogonalna zrna.

19
Međutim, kada je stepen pothlađenja veliki, obrazuju se kristali drugačijih oblika, a jedan od njih
je i dendritni oblik (grčki: dendros - jelka). Za nastanak dendritnog oblika kristalnog zrna
karakteristično je da se rast klica odvija ne ravnomjernom brzinom u različitim pravcima.
Veličina i oblik zrna utiču na mehaničke osobine metalnih materijala. Čvrstoća i žilavost
materijala se povećavaju sa smanjenjem veličine zrna. Igličasti oblik kristala utiče na povećanje
krtosti. Dendritni rast nije jednostavan rast slučajnih izbočenja na graničnoj površini. Naime,
grane dendrita rastu u određenim specifičnim kristalografskim smjerovima, koji su određeni s
kristalnom strukturom danog materijala. Na slici 2.3. prikazani su neki dendriti.

Slika 2.3. Izgled kristalnih zrna: a.) poligonalna i b.) dendritna.

Zašto dendriti rastu u specifičnim kristalografskim smjerovima nije potpuno jasno, ali jedno je
ipak sigurno, da je smjer rasta dendrita jednostavno najbrži mogući smjer rasta za svaku
kristalnu strukturu kod danih uslovima.

U toku hlađenja dok su još relativno mali kristali odvojeni međusobno tekućom strukturom,
njihova je kristalna rešetka pravilna. U trenutku kada dođu u kontakt s nekim drugim kristalom,
rast je u tom smjeru ometan, kristal se izvitoperi i postaje nepravilan i prestaje rasti. Uvijek
prisutne nemetalne primjese, prazna mjesta i atomi elementa nižeg tališta se u pravilu smještaju
na granicama zna ili kristala. To je i razlog što svojstva metala poput čvrstoće i plastičnosti ovise
od svojstva kristala. Kada nastaje kristalni agregat, kristali su slučajno orijentirani. U takovom
slučaju postoje samo prosječna svojstva i materijal ponaša kao kvazi izotropno tijelo, pa
polikristalno tijelo naziva kvazi izotropnim.

Pri hlađenju tečnog metala slažu se atomi (ili molekule) u pravilan, periodički, trodimenzionalni
raspored, koji karakterizira kristalnu rešetku. Proces kristalizacije odvija se istovremeno u
velikom broju centara kristalizacije. Klice kristala rastu u onom smjeru gdje je gustoća atoma
veća i formiraju pravilnu kristalnu rešetku. U trenutku kad dođu u kontakt s drugim rastućim

20
kristalom, njihov rast u tom smjeru postaje ometen. Kristal prestaje rasti i čini jedno kristalno
zrno. Strukturu čini više kristalnih zrna koja imaju različitu orijentaciju. Takva struktura se naziva
polikristalna struktura. Svi metali i legure koji se oblikuju deformiranjem imaju polikristalnu
strukturu. Za razliku od polikristala, tijela koja imaju u čitavom volumenu karakterističan postojan
pravac kristalografskih ravnina, što znači da se sastoje od jednog kristala, nazivaju se
monokristali. U strukturi su prisutne i druge greške koje nastaju skrućivanjem kao što su
uključci, prazna mjesta, intersticijski i supstitucijski atomi itd. Zbog prisutnosti velikog broja
grešaka u kristalnoj građi polikristala, tok deformacije je složen. Da bi se lakše razumjeli ti
složeni procesi, tok plastične deformacije će se najprije pojasniti na pravilno razvijenom kristalu,
na monokristalu.

Ako atomi ili joni u čvrstom tijelu imaju pravilan trodimenzionalni model rasporeda u prostoru oni
formiraju čvrsto tijelo za koje se kaže da ima kristalnu strukturu.

Slika 2.4. Struktura čvrstih materijala: a.) monokristali, b.) polikristali, c.) amorfni.

Kada se pravilnost rasporeda atoma prostire po celoj zapremini, tj. na cijelo čvrsto tijelo, onda
taj materijal nazivamo monokristal (slika a). Karakteristično za monokristale je anizotropija
fizičkih i mehaničkih svojstava i to što prelaze iz tečne u čvrstu fazu na konstantnoj temperaturi.
Anizotropija (grč.) je osobina nekih tela da u raznim smerovima imaju različita fizička svojstva,
npr. elastičnost, indeks loma svetlosti, magnetizacija, toplotna provodljivost i dr.

U slučaju da se pravilan raspored atoma uspostavi na malom delu prostora materijala, ali se
pojavljuje na velikom broju mesta i različito je orijentisan, kažemo da je materijal polikristalan.
Polikristalni materijal sastavljen je od velikog broja sitnih ili krupnih kristala spojenih u jednu
celinu (slika b). Za polikristalne materijale karakteristična je njihova „kvazi izotropnost“ fizičkih i
mehaničkih svojstava, zbog velikog broja kristala različito orijentisanih u prostoru.
Kvaziizotropija je pojava kada se zbog proizvoljne orijentacije kristalnih zrna u prostoru
poništava anizotropija realnih komada metala, iako je svako posebno kristalno zrno anizotropno.

21
Polikristalni materijali prelaze iz čvrste u tečnu fazu na konstantnoj temperaturi, odnosno imaju
tačno definisanu tačku topljenja.

Nasuprot ovih sređenih struktura, čvrsto tijelo može biti potpuno nepravilne građe, bez
ponovljenih trodimenzionalno raspoređenih atoma, kao i bez grešaka u njihovom rasporedu:
tačkastih, linijskih i površinskih. Takvu strukturu nazivamo amorfnom (slika c). Amorfni materijali
su uređeni u obliku dugih lančastih molekula, izotropni su (fizička i mehanička svojstva su ista u
svim pravcima), očvršćavaju u jednom temperaturnom intervalu. Amorfnu strukturu imaju:
staklo, veliki broj plastičnih materijala i neki metali koji se u fazi očvršćavanja hlade ekstremno
velikim brzinama.

Metalni materijali su kristalna tijela koja se sastoje od velikog broja kristalnih zrna- kristalita.
Njihovi atomi se nalaze u geometrijski pravilnom prostornom (trodimenzionalnom) rasporedu.
Najmanja jedinica trodimenzionalnog rasporeda atoma koja se dalje sa istim karakteristikama
ponavlja u prostoru naziva se jedinična ćelija (kristalna ćelija ili kristalna rešetka). Mjesta u
kristalnoj rešetki koja zauzimaju atomi, joni ili molekuli nazivaju se čvorovima kristalne rešetke,
a najkraće rastojanje između dvije susjedne čestice na čvorovima je parametar rešetke.

Dakle, kristalna rešetka (kristalna ćelija) je najmanja jedinica trodimenzionalnog rasporeda

atoma koja se sa istim karakteristikama ponavlja u prostoru.

Prostorna rešetka je trodimenzionalni niz koji formiraju kristalne jedinične rešetke- ćelije.

Slika 2.5. Prostorna rešetka sa naznačenom jediničnom ćelijom.

Struktura rnetala odlikuje se, ostalog. i specifičnom atomskom gradom. Svi metali
imaju kristalnu strukturu, za koju je karakteristično da se atomi nalaze u potpuno
određenom. geometrijskom pravilnom i periodički ponavljanom prostornom poretku. Ako
se iz većeg kompleksa tako rasporednih atoma izdvoji samo jedna manja grupa na osnovi

22
koje je moguće stvoriti predstavu o opštoj gradi metala dobit se tzv. elementarni kristali
ili ćelija. lako se pri tome radi o veoma malom kristalnom elementu, njegova svojstva
mogu se bez veće greške prenijeti i na kristale većih dimenzija. Naime, čini se
pojednostavnjenje i smatra se da se elementami kristali protežu do u beskonačnost.
Postoji 14 vrsta jediničnih ćelija grupisanih u 7 kristalnih sistema: kubni, tetragonski, rompski ili
ortorompski, romboedarski ili trigonski, , triklinski i heksagonalni.

Slika 2.6. Osnovna tipa kristalnih rešetki metalni materijala.

Metalni materijali uglavnom kristališu u kubnom, tetragonalnom i heksagonalnom sistemu.

Tehnički najvažniji metali obrazuju uglavnom, sljedeća tri osnovna tipa kristalne rešetke:
- površinski centrirana kubna rešetka (A1),
- prostorno centrirana kubna rešetka (A2) i
- gusto pakovana heksagonalna rešetka (A3).

Većina inženjerskih metala kristališe se po kubnoj rešetki, a samo nekoliko po heksagonalnoj

rešetki.
Na slici 2.7. shematski je prikazana površinski centrirana kubna rešetka (A1). Po jedan atom se
nalazi na svakom kutu zamišljene kocke, a također i na sredini njenih strana (u presjeku
dijagonala stranica kocke), dok prostor u sredini kocke nije ispunjen atomom već ostaje prazan.
Cu, Al, Ag, Au su metali koji imaju ovu kristalnu rešetku.

23
 Slika 2.7. Shematski prikaz površinski centrirane kubne rešetke (A1).
Rastojanje između središta dva atoma jedne ivice kocke karakteristično je vrstu metala i prirodu
kristala, a naziva se parametar rešetke a (nm).
Na slici 2.8. shematski je prikazana elementarna prostorno centrirana kubna rešetka (A2).
Raspored atoma je jedan atom smješten u uglovima jedne kocke, a da se osim toga jedan atom
nalazi u njenoj sredini (u presjeku prostornih dijagonala kocke). Cr, α-Fe, Mo su metali koji imaju
ovu kristalnu rešetku.

Slika 2.8. Shematski prikaz prostorno centrirana kubna rešetka (A2).

Na slici 2.9. shematski je prikazana gusto pakovana heksagonalna rešetka (A3). Raspored
atoma je jedan po jedan atom smješten na uglovima pravilne šesterokutne prizme, zatim po
jedan u sredini čeonih strana i tri atoma u srednjoj ravni kao na slici. U ovom slučaju razlikuju se
dva parametra a (nm) i c (nm).

24
 Slika 2.9. Shematski prikaz gusto pakovane heksagonalne rešetke (A3).

2.2. Teorija legura

Čisti metali nemaju zadovoljavajuće mehaničke i tehnološke osobine, i stoga se rijetko

upotrebljavaju kao takvi. Legure su supstance sastavljene od najmanje dvije komponente kod
kojih je osnovna komponenta metal, dok druge komponente mogu biti metali, ali i nemetali.
Hemijski elementi koji ulaze u sastav legure nazivaju se komponente. Legure mogu da budu
dvokomponentne, trokomponentne i višekomponentne. Element koji je procentualno najviše
zastupljen, a to je metal, naziva se osnovna komponenta ili osnovni metal. Svi ostali hemijski
elementi komponente nazivaju se legirajući elementi.
Legure e obično dobijaju postupkom livenja, mada se koriste i drugi postupci, kao što su
sinterovanje i elektroliza.
S obzirom na građu i međusobnu povezanost legirajući elementa kod legura se mogu pojaviti tri
slučaja i to:
a.) čvrsti rastvori,
b.) hemijska jedinjenja,
c.) mehaničke mješavine posebnih samostalnih kristala legirajući elemenata.

25
 Slika 2.10. Kristalna struktura legura.

U većini slučajeva atomi hemijskih elemenata koji ulaze u sastav neke legure se u tečnom
stanju miješaju, međusobno su rastvorljivi bez razdvajanja (raslojavanja) i obrazuju tečni rastvor
koji se naziva rastop. Procesom kristalizacije legura prelazi iz tečnog u čvrsto stanje, i to na
stvarnoj temperaturi kristalizacije ili u određenom temperaturnom intervalu. U čvrstom stanju
atomi hemijskih elemenata mogu međusobno da reaguju obrazujući čvrste rastvore, hemijska
jedinjena i mehaničke smijese.

Čvrstim rastvorom dva (ili više) elementa naziva se homogena čvrsta faza koja ima određen
tip kristalne rešetke. Mikrostruktura čvrstog rastvora je polikristalna, po izgledu veoma slična
mikrostrukturi osnovnog metala, a kristaliti su homogeni. Čvrsti rastvor ima istu kristalnu rešetku
kao osnovni metal, a atomi legirajućeg elementa se rastvaraju (smeštaju, zauzimaju određene
položaje) u njoj. Rastvaranje može da bude dvojako. Atomi legirajućeg elementa mogu da
zauzimaju regularna mjesta atoma osnovnog metala u kristalnoj rešetki ili da se smeštaju
između atoma osnovnog metala u međuprostore koji postoje u kristalnoj rešetki. U zavisnosti od
toga kako nastaju, čvrsti rastvori se dijele na čvrste rastvore tipa zamijene supstitucijske čvrste
rastvore, i čvrste rastvore tipa popune intersticijske čvrste rastvore.

26
 Slika 2.11. Šema obrazovanja neprekidnog niza supstitucijskih čvrstih rastvora dva metala i
interstacijskog čvrstog rsatvora.
Rastvorljivost u čvrstom stanju može da bude neograničena, ograničena ili da u potpunosti
odsustvuje. Neograničena rastvorljivost u čvrstom stanju znači da se atomi komponenata
miješaju na svim temperaturama, od temperature kristalizacije do sobne temperature, u bilo
kom količinskom odnosu. Dva osnovna uslova koji treba da budu ispunjeni da bi se javila
neograničena rastvorljivost u čvrstom stanju jesu da se veličine atoma osnovnog i legirajućeg
elementa razlikuju najviše 8% i da imaju isti tip kristalne rešetke. Ako čvrsti rastvor može da se
dobije samo pri određenom količinskom odnosu, onda je rastvorljivost elemenata ograničena, a
čvrsti rastvor koji nastaje je sa ograničenom rastvorljivošću. Razlika u veličini atoma osnovnog i
legirajućeg elementa u slučaju ograničene rastvorljivosti je od 8-15%. Stepen rastvorljivosti u
slučaju obrazovanja čvrstog rastvora sa ograničenom rastvorljivošću raste sa porastom
temperature, jer se povećava rastojanje između atoma.

Slika 2.12. Položaj atoma u kristalnoj rešetki.

27
Ukoliko je razlika između atoma osnovnog i legirajućeg elementa veća od 15%, legirajući
elementi više ne mogu da se rastvaraju u kristalnoj rešetki osnovnog metala na bilo kojoj
temperaturi čvrstog stanja. Pošto rastvorljivost potpuno odsustvuje, u takvim uslovima ne mogu
da se obrazuju čvrsti rastvori.
Usvojeno je da se čvrsti rastvori označavaju slovima grčkog alfabeta α, β, γ, δ. Kriva hlađenja
čvrstog rastvora je specifična i razlikuje se od krive hlađenja zato što se proces kristalizacije
odvija i u temperaturnom i u vremenskom intervalu.

Hemijska jedinjenja. Za razliku od uobičajenih hemijskih jedinjenja koja nastaju hemijskom

reakcijom u tačnom stehiometrijskom odnosu, metalna hemijska jedinjenja mogu da nastanu i
kada taj odnos nije zadovoljen, ali obavezno uz obrazovanje kristalne rešetke, koja se najčešće
razlikuje od kristalne rešetke pojedinačnih elemenata. Osobine nastalog jedinjenja se potpuno
razlikuju od osobina pojedinačnih komponenti. Kriva hlađenja većine hemijskih jedinjenja je po
obliku ista kao i kriva hlađenja čistih metala, što znači da se kristalizacija odvija na konstantnoj
temperaturi u određenom vremenskom intervalu. Neka hemijska jedinjenja su nestabilna na
povišenim temperaturama tako da, prije nego što pređu u tečno stanje, dolazi do njihovog
razlaganja. U tim slučajevima ne može tačno da se odredi temperatura kristalizacije/ topljenja.
Hemijska jedinjenja se odlikuju velikom tvrdoćom i krtošću.

Mehaničke mješavine. Ako se elementi koji ulaze u sastav legure ne rastvaraju u čvrstom
stanju, što znači da ne obrazuju čvrsti rastvor i ne stupaju u hemijsku reakciju praćenu
obrazovanjem jedinjenja, onda oni obrazuju mehaničku smešu. Atomi svakog elementa
pojedinačno kristališu obrazujući sopstvenu kristalnu rešetku. Za mehaničke smješe je
karakterističnoda osobine nastale legure predstavljaju kombinaciju osobina pojedinačnih
elemenata. Mehaničke smješe mogu da se obrazuju ne samo u kombinaciji dva čista elementa
već i između dva čvrsta rastvora sa ograničenom rastvorljivošću u čvrstom stanju ili između
čvrstog rastvora sa ograničenom rastvorljivošću i hemijskog jedinjenja. Mehanička smješa je
poznata i pod imenom eutektikum. Eutektikum se obično označava slovom E, a u zagradama
iza slova E mogu da se upišu faze od kojih je eutektikum sastavljen. Kriva hlađenja mehaničke
smješe je po obliku ista kao i kriva hlađenja čistog metala.

28
2.2.1. Kristalografske ravnini i pravci

Neki metali kao su na primjer željezo, imaju osobine da mogu mijenjati osnovnu kristalnu
rešetku na određenim temperaturama, to je svojstvo polimorfije ili alotropije. Prelazak jednog
tipa struktura u drugi naziva se polimorfna ili alotropska modifikaciji. Izvjesne ravnine u
kristalnim rešetkama imaju posebno značenje. To su zamišljene ravnine koje su tako zamišljene
da u sebi sadrže najveći broj atoma u po smatranoj konfiguraciji. One nazivaju ravnine klizanja,
jer se njima vrši pomicanje (klizanje) aroma pri deformiranju kristala. S obzirom da one sadrže
najveći broj aroma, lako je shvatiti da su u okviru njih najveće i kohezijske sile kojima se ti atomi
međusobno drže u ravnotežnim položajima, odnosno sile kojima se one uspravljaju promjeni
međusobnih rastojanja. Međutim čitav kompleks tako čvrsto povezanih atoma može se u
odnosu na druge atome, pomicati po ravnini klizanja, jer su ostali atomi vise udaljeni njih nego
oni sami međusobno. Iz naprijed prikazanih geometrijskih odnosa koji karakteriziraju
pojedinačne tipične atomske rešetke proizlazi da je broj takvih ravnina za svaku od njih različit.
Tako se na primjer kroz površinsko centriranu kubnu rešetku može postaviti više ravnina
klizanja, nego kroz prostorno centriranu (slika 2.12).

Slika 2.12. Ravni klizanja u kubnim kristalnim rešetkama:

a.) prostorno centriranoj b.) površinsko centriranoj

2.2.2. Milerovi indeksi ravni

Povećani broj ravnina klizanja deformisanje metala, jer se time povećava broj po kojima se
mogu pomjeriti atomi, a također se povećava i vjerojatnoća da će se, s obzirom na pravac
djelovanja vanjskih sila, veći broj takvih ravnina naći u položaju koji pogoduje lakom
deformisanju. Zato su metali s centriranom kubnom rešetkom, plastičniji nego metali s prostorno
centriranom rešetkom.

29
U kristalografiji se koriste dogovorom ustanovljene oznake indeksi za karakteristične
ravnine koje se mogu postaviti kroz prostorne atomske rešetke, kao i za određene
kristalografske pravce.
Ravnine koje prolaze kroz kubnu rešetku označavaju se sa tri broja u maloj zagradi. Ovi
brojevi su zapravo tri prosta cijela broja koji su proporcionalni recipročnoj vrijednosti
odsječaka koje odsijeca promatranu ravninu na koordinatnim osima, pri čemu se za
jedinicu uzima parametar rešetke a.

Slika 2.13. Milerovi indeksi nekih važnih kristalografskih ravni u kubnom sistemu.

2.3. Defekti kristalne rešetke

Elemente nereda u kristalnoj strukturi nazivamo defektima rešetke. Pokazuje se, da se mnoga
makroskopska svojstva kristala, primjerice optička svojstva, električna i toplinska vodljivost,
magnetska svojstva, a pogotovo mehanička svojstva kao i procesi difuzije, koji su najdirektnije
povezani s faznim pretvorbama materijala, mogu jedino objasniti postojanjem i promjenom
koncentracije defekata u kristalima.

30
Mikrostruktura kristalnih materijala određena je vrstom, strukturom, brojem, oblikom i topološkim
uređenjem defekata rešetke koji općenito ne moraju predstavljati termodinamičku ravnotežnu
strukturu. U principu bilo koja mikrostruktura može se interpretirati kao rezultat među djelovanja
strukturnih defekata i faznih pretvorbi. Osnovni elementi mikrostrukture su točkasti defekti,
nakupine točkastih defekata, dislokacije i pogreške u slaganju ravnina, a nadgradnju tih
osnovnih elemenata predstavljaju granice između zrna iste strukture (''grain boundaries''),
granice između zrna različitih struktura-faza (''interphase boundaries''), granice između kristalne
i amorfne strukture. Zašto postoje defekti vrlo je lako objasniti termodinamičkim razmatranjem.
Svaki kristal teži stanju minimalne slobodne energije (minimalna Gibbsova funkcija).
Posmatrajmo utjecaj uvođenja jednog defekta u kristal (primjerice stvorimo prazno mjesto tako
da izvadimo jedan atom). Postupak će zahtijevati određenu promjenu energije entalpije ∆H
(entalpija H=U+pV) ali istovremeno će se prilično povećati entropija ∆S uslijed velikog broja
mogućih položaja (za mol materijala ≈ 6x1023 ) gdje možemo stvoriti prazninu. Porast entropije,
u ovom slučaju konfiguracijske entropije, jednak je prema Boltzmanu ∆S=klnB, gdje je B
termodinamička vjerojatnost, definirana kao broj mikroskopskih realizacija promatranog
termodinamičkog stanja sustava (za naš slučaj B ~ 6x1023 ). Kao posljedica toga promjena
slobodne (Gibbsove) energije: ∆G = ∆H - T ∆S je negativna; slobodna energija se smanjuje.
Ustvari, uvođenje nekoliko defekata u kristal samo će malo povećati entalpiju ali će se zato
enormno povećati konfiguracijsku entropiju kristala tako da će realni kristali na nekoj temperaturi
uvijek sadržavati određeni ravnotežni broj defekata, definiran uslovom da je će povećanje
entalpije uslijed uvođenja još nekog defekta biti veće nego što je povećanje konfiguracijske
entropije. Ovo vrlo pojednostavljeno razmatranje ujedno pokazuje da će se ravnotežni broj
defekata povećavati s temperaturom.
Strukturni defekti predstavljaju odstupanja od pravilnog geometrijskog rasporeda atoma
kristalne rešetke. Ti defekti posebno utiču na mehaničke i fizičke osobine metalnih materijala.
Od vrste, količine i uzajamne interakcije između različitih vrsta defekata zavise također procesi
koji se dešavaju u metalnim materijalima pri plastičnoj obradi i termičkoj obradi.
Prema geometrijskom obliku mogu se strukturni defekti podijeliti na nekoliko grupa:
Tačkaste greške:
- Vakancije,
- Intersticijski atomi,
- Substitucijski atomi,
- Šotkijev defekt,
- Frenkelov defekt.

31
Linijske greške:
- Dislokacije.
Površinske greške:
- Granice subzrna,
- Granice zrna,
- Greške slaganja.
Zapreminske greške:
- Pore, pukotine, uključci.

U širem smislu pojam defekti rešetke obuhvaćaju sve nepravilnosti rešetke koje dijelimo na dvije
velike grupe na dinamičke i na statičke defekte.
Dinamički defekti/pogreške/nepravilnosti kristalne rešetke nastaju pobuđivanjima kristalne
rešetke:
- fononi-kvanti titranja kristalne rešetke,
- magnoni-kvanti spinskih valova u feromagnetima i antiferomagnetima,
- plazmoni-kvantizirani valovi plazme sastavljeni od elektrona ili šupljina,
- polaritoni-složena osnovna (elementarna) pobuđenja koja uključuju fotone;
primjerice, oni mogu nastati:
- interakcijom fotona s fononima ili eksitonima,
- polaroni- kvantizirani polarizacijski valovi,
- eksitoni-vezana električno neutralna stanja elektrona i šupljina.

Nepravilnosti nastale pri konstrukciji kristalne rešetke nazivamo statičkim defektima.

Prema broju dimenzija u kojima se prostiru mogu biti: točkasti, linijski, površinski ili zapreminski.

2.3.1. Tačkasti defekti ili 0 – dimenzionalni defakti

Uzmimo idealnu rešetku u kojoj su svi čvorovi popunjeni s istim elementom i pokušajmo
zamisliti kakvi bi mogli postojati točkasti defekti. Možemo na regularnom mjestu rešetke (sl.
2.14.a) osnovnog elementa zamisliti neki drugi atom (strani atom ili atom primjese), po
volumenu veći, isti ili manji (sl. 2.14.c); ili da se strani atom smjesti izvan regularnog položaja
kristalne rešetke (t.z. intersticijski položaj; sl. 2.14.d). No možemo zamisliti i da atoma
jednostavno nema, da je regularno mjesto u rešetki prazno i taj defekt jednostavno nazovemo
praznina (''vacancy'') (oznaka v na sl. 2.14.b).

32
 Slika 2.14. Tačkasti defekti ili 0 – dimenzionalni defakti.
Praznina (''vacancy''), intersticijski atom (vlastiti), intersticijski atom (primjesni),
supstitucijski atom (manji/veći).

Gledano, defekt u obliku stranog atoma primjese, bilo je lako zamisliti, no o postojanju praznina
se dugo nije znalo, i tek u četrdesetim godina prošlog vijeka počelo se o tome naslućivati 1942,
pojavio se teorijski rad H. B. Huntingtona i F. Seitza u kojem su izračunali energiju aktivacije za
vlastitu difuziju bakra (oko 1 eV) i sugerirali da se mehanizam vlastite difuzije odvija preko
praznina. Međutim, taj rad je niz godina ostao ne primjećen, kao i rad E. Kirkendalla, koji je u
članku 1947 (iako je to naslućivao već tokom izrade svojeg doktorskog rada 1938.g. o mjerenju
difuzije cinka u mjedi-''brass'', sada se pojava koju je proučavao zove Kirkendallov efekt) iznio
potpuno novi model difuzije (Kirkendall nije znao za rad Hutingtona i Seitza).
Mnogi tadašnji autoriteti u području difuzije oštro su se protivili Kirkendallovim objašnjenjima kao
i postojanju praznina sve do 1950 g., kada su se na ''ASM National Metal Congress''-u u sekciji
o difuziji okupili tadašnji autoriteti iz područja difuzije (među njima primjerice J. Bardeen, H. B.
Huntington, F. Seitz, R.F. Mehl i D, Turnbull) i prihvatili da se mehanizam difuzije odvija preko
praznina (najviše se trebali uvjeravati Mehla). R. W. Balluffi, zajedno sa R. H. Alexanderom,
objavljuje 1952.g. rad u kojem tvrdi da se Kirkendallov efekt može objasniti jedino pomoću
praznina, ali praznine nisu mogli dokazati, tako da pravog eksperimentalnog dokaza za
postojanje praznine nije bilo sve do povijesnog pokusa kojeg su načinili i objavili 1960.g. R. W.
Balluffi i R. O Simmons.
Naime, uskoro poslije 1957.g. Balluffi i Simmons dolaze na ideju, da bi se istovremenim
mjerenjem makroskopskog temperaturnog rastezanja materijala dilatometrijskim metodama i
promjene dimenzije kristalne rešetke rentgenskom difrakcijom moglo dokazati, odvija li se

33
proces vlastite difuzije odvije preko praznina ili preko intersticijskih položaja, i ako su u igri
praznine moglo bi se procijeniti njihov atomski udjel. Kako god su navedena mjerenja bila
potvrda postojanju praznina, bila su to ipak indirektna mjerenja i tek razvojem ''field ion
microscopy'' (FIM) moglo se direktno ''vidjeti'' i izbrojiti praznine. Vrlo jednostavno rečeno, u toj
tehnici se radi o skidanju sloja atoma s nekog materijala (Ballufi je koristio platinu) na način ''sloj
po sloj'' pomoću naponskih pulsova i preslikavanjem tih slojeva na odgovarajući ekran.
Ako umjesto atoma postoji prazno mjesto, na ekranu se to može primijetiti. To je bio mukotrpan
posao jer je nakon svakog pulsa trebalo staviti novi film, razviti film i brojati tačkice - atome.
Balluffi sa suradnicima piše u radu objavljenom 1973.g. da su prebrojali 593.800 tačkica i
pronašli 157 praznina (''monovacancies'') i 9 dvostrukih praznina (''divacancies''). Dvostrukih
praznina je bilo dakle nešto manje od 6% od ukupnog broja praznina. To je potvrdilo
pretpostavku da su praznine dominanti defekti, ali da se i divakancije ne mogu zanemariti.

2.3.2. Vrsta tačkastih defektata

Ponovimo ukratko definicije pomoću slike 2.14. Najjednostavniji poremećaj idealne kristalne
rešetke dobivamo ako je regularno mjesto kristalne rešetke prazno.
Karakteristika je točkastih defekata da su im linearne dimenzije komparabilne s razmakom
između susjednih atoma. Razlikujemo primjesne i vlastite točkaste defekte.
Primjesni atom može u kristalu zamijeniti regularni atom ili se može smjestiti između regularnih
atoma. Prvi tip primjesa nazivamo supstitucijskom, a drugi tip intersticijskom primjesom.
Defekt se zove praznina (''vacancy''), ako se na mjestu regularnog atoma u rešetki nađe strani
atom, defekt se zove supstitucijska primjesa ili supstitucijski atom, odnosno ako se nalazi na
mjestu rešetke koje nije regularno, defekt zovemo intersticijska primjesa/atom ili intersticij (u
principu su to uvijek atomi koji su mnogo manji od vlastitih atoma rešetke, primjerice ugljik). U
slučaju da supstitucijski ili intersticijski položaj zauzima vlastiti atom, defekt se zove vlastiti
intersticijski atom ili vlastiti intersticij (''self-interstitial'').
Stvaranje praznine možemo zamisliti na dva načina:
a) atom odlazi iz regularnog mjesta rešetke na površinu i iza sebe ostavlja prazno mjesto.
Takav par (atom na površini + praznina) zove se Schottkyev defekt (dominantni defekt).
Schottkyjev defekt je vakancija nastala odlaskom atoma na površinu kristala.
Na slici 2.15. prikazano je stvaranje Schottkyevog defekta i dinamika gibanja praznine.

34
 Slika 2.15. Stvaranje Schottkyevog defekta.

b) ako intersticijski atom nastane pomakom vlastitog atoma iz regularnog položaja, gdje
ostaje praznina dobivamo Frenkelov defekt (pojavljuju se primjerice u halogenidima
srebra).

2.3.3. Ravnotežni broj praznina i intersticija - Schottkyevog i Intersticijski defekat

2.3.3.1. Šotkijev (Schottkyevi) defekta

S obzirom da je stvaranje praznine aktivacijski proces, ravnotežni broj praznina mora ovisiti o
temperaturi. Na danoj temperaturi njihov broj mora biti takav da kristal posjeduje minimalnu
Gibbsovu slobodnu energiju. Našli smo da se slobodna energija kristala uslijed stvaranja
praznine promjeni za ∆Gf , odnosno za nv praznina (po jedinici volumena) za n mogućih mjesta
(n je broj raspoloživih mjesta rešetke po jedinici volumena, koja su popunjena atomom ili
prazna), promjena je nv∆Gf , no istovremeno se povećava entropija konfiguracije za:
∆Sc = KlnB (konfiguracijska entropije proporcionalna je logaritmu termodinamičke vjerojatnosti
uslijed činjenice da postoji B različitih mogućnosti raspoređivanja nv praznina po n raspoloživih
mjesta). Ukupna promjena Gibbsove energije je onda: ∆G = nv ∆Gf - T∆Sc. Imamo dakle n
mogućnosti da stavimo u ta mjesta prvu prazninu, (n-1) mogućnosti za drugu prazninu itd.,
odnosno za zadnju prazninu preostalo je još (n-nv +1) mogućih mjesta. S obzirom da se
praznine međusobno ne razlikuju, dolazimo do iste konfiguracije bez obzira kojim redom
smještamo praznine, tako da moramo onda sve skupa dijeliti s permutacijom broja praznina nv.

35
Primijenimo Stirlingovu formulu i antilogaritmiranjem daje za atomski udjel praznina na
temperaturi T :

(2.1.)
gdje je:
(eV)

Na sobnoj temperaturi nv je oko 108 praznina po cm3 (ili 1 praznina na 1015 atoma rešetke), a
blizu topljenja taj se broj penje na 1019, ili jedna praznina na svakih 10.000 atoma rešetke slika
2.16. Kada nv teži nuli slijedi da lim ln[(n-nv )/nv ] teži prema ∞.

Slika 2.16. Zavisnost koncentracije vakancija od temperature.

Iz toga slijedi da je porast entropije po dodanoj praznini ekstremno velik za prvih nekoliko
praznina (dakle jako smanjenje Gibbsove slobodne energije) i kontinuirano pada od neke velike
početne vrijednosti. Slijedi da je termodinamički vrlo povoljno da svaki metal ili leguru imaju
određeni broj praznina na svakoj temperaturi.

36
2.3.3.2. Frenkelovih defekata - Intersticijski defekat

Frenkelov defekt nastaje kada atom iz regularnog položaja prijeđe u intersticijski položaj.
Vjerojatnost takvog prijelaza bit će to manja što je gušća kristalna struktura. Frenkelovi defekti
pojavljivat će se u kristalima u kojima su linearne dimenzije konstituentnih atoma male naprama
razmaku između susjednih atoma. Intersticijski defekt je atom koji zauzima određeni položaj u
rešetki koji normalno nije zaposjednut u savršenom kristalu. Može biti vlastiti atom kristala ili
strani atom (atom primjese). Pretpostavljajući da je broj Frenkelovih defekata nf mnogo manji i
od broja atoma n i od broja intersticijskih položaja n', u termičkoj ravnoteži dobiva se istim
postupkom kao za Schottkyev defekt relacija:

(2.2.)

gdje je:
Ef - energija potrebna za formiranje Frenkelovog defeka.
Da li će u nekom kristalu dominirati Frenkelovi ili Schotkyevi defekti ovisi o energiji aktivacije
pojedinog defekta, koja je uvjetovana i geometrijskim faktorima strukture. Općenito, energija
stvaranja Frenkelovog defekta je mnogo veća nego za Schottkyjev defekt. Ustvari se Frenkelovi
defekti pojavljuju u strukturama s više atoma od kojih je barem jedan mnogo manji od ostalih.
No i uz to se u rešetki pojavljuju velika naprezanja rešetke (deformacija ravnina) što ima veliki
utjecaj na mehaničke osobine materijala.
Šotkijev defekat javlja u uravnoteženoj
jonskoj rešetki u kojoj istovremeno nedostaju
anjon (+) i katjon (-) dok, par vakancije i
intersticijalne čestice u susednom položaju
naziva se Frenkeljev defekat. Obadvije
komponente Frenkellevog defekta mogu se
samostalno premeštati kroz kristal, tako da
nastaju dva nezavisna defekta (vakancija i
intersticija).

Slika 2.17. Šotkijev (Schottkyevi) defekta i Frenkelovog defeka.

37
Frenkelovi i Schottkyjevi defekti mogu se dobiti (stvoriti) odnosno povećati njihov broj (jer na
danoj temperaturi postoji neki ravnotežni broj defekata):
- zračenjem visokoenergijskim česticama koje mogu izbaciti atom iz čvora rešetke i stvoriti
par praznina- intersticijski atom (procjenjuje se da jedan brzi neutron može stvoriti od
100 do 200 praznina),
- plastičnom deformacijom kristala,
- brzim kaljenjem (hlađenjem) sa visokih temperatura,
- grijanjem kristala.

Primjesa/nečistoća kao defekt se pojavljuje, ako se umjesto vlastitog atoma nalazi strani atom
bilo u regularnom mjestu rešetke bilo u intersticijskom položaju.
U prvom slučaju govorimo o supstitucijskoj čvrstoj otopini, a u drugom o intersticijskoj čvrstoj
otopini. S obzirom na svoje veličine, nečistoće mogu uzrokovati prilične deformacije rešetke.
Nečistoće jako utječu na kemijska, optička, magnetska, električna, mehanička i druga svojstva
kristala. S druge strane čisti metali imaju posebna svojstva. Npr. čisti kositar ima otpornost oko
2000 Ωm, dok primjese u koncentraciji od samo 10-9 smanjuju otpornost nekoliko puta.
Ge je dugo bio smatran metalom slabe vodljivosti, dok se nije otkrilo da ustvari sadrži mnogo
primjesa, i tek nakon što se uspjelo proizvesti čisti Ge zaključilo se da je Ge ustvari poluvodički
materijal.
Dobivanje vrlo čistih materijala zahtijeva vrlo skupu tehnologiju. Sadašnja granica udjela
nečistoća/primjesa je oko 10-12 %. Naime ultra čisti materijali potrebni su u nekim uređajima
(termonuklearna fuzija, mikroelektronički elementi i slično).
Podsjetimo se da materijali s primjesama imaju manju Gibbsovu energiju nego čisti tako da je
jednom proizveden čisti materijal vrlo teško održavati u tom stanju. To dobro znaju znanstvenici
koji se bave fizikom površina i koji imaju velike poteškoće da jednom očišćene površine takve i
održe.
Međudjelovanje praznina. U metalu se defekti privlače uslijed elastičnih sila (jedna praznina
uzrokuje elastičnu deformaciju rešetke), te se može pokazati da je promjena unutarnje energije
manja ako se dvije praznine spoje, odnosno da su jedna do druge defekt nazvan dvostruka
praznina (''divacancy''). Ako se energija spajanjem smanjuje, dakle postoje privlačne sile, treba
dovesti energiju da se dvostruka praznina razdvoji na dvije posebne praznine (energija
disocijacije dvostruke praznine). Mjerenja i teorijski proračuni pokazuju da je u metalima omjer
praznina i dvostrukih praznina oko 9:1.

38
2.3.2. Linijski defekti (dislokacije) ili 1 – dimenzionalni defekti

Početkom 20. vijeka počeli su se uspješno stvarati modeli i teorije za objašnjenje toplotnih,
električnih, magnetskih, optičkih i drugih osobina metala, no nije bilo pravog modela koji bi na
zadovoljavajući način objasnio mehanička svojstva. To je ustvari bila jedna dosta neobična
situacija, da su se mehanička svojstva vrlo dobro poznavala, postojale su knjige s tabličnim
podacima koji se nisu mogli objasniti odgovarajućim modelom.
Ustvari, ako se te veličine željelo povezati s modelima deformacije na atomskom nivou, dolazilo
se do velikih poteškoća. Objasnimo to pomoću vrlo pojednostavljenog modela. Prije toga se
prisjetimo nekoliko definicija i činjenica. Deformacija svakog materijala karakterizirana je
svojstvenom krivuljom naprezanje- deformacija (''stress-strain''), σ = F/A0 vs ε =(l–l0)/l0 = ∆l / l0 ,
gdje je l0 početna dimenzija materijala, dužina , A0 početni presjek, a ∆l=(l–l0 ) promjena te
dimenzije pod djelovanjem sile, slika 2.18.

Slika 2.18. Kriva naprezanje- deformacija (''stress-strain'').

39
Svi materijali se na početku deformišu elastično i u tom području, nakon prestanka djelovanja
sile, vraćaju se u prvobitni oblik. Nakon toga slijedi područje plastičnosti i prestankom djelovanja
sila materijal ostaje trajno deformisan. U području elastičnosti važna je veličina Youngov modul
(E=∆σ/∆ε) (nagib pravca; konstanta proporcionalnosti između naprezanja i deformacije) kao i
granica elastičnosti σ Y (''Yield strenght'' ili ''Elasticlimit''), podatak koji primjerice pokazuje koliko
se može struktura ''napregnuti'' prije nego se trajno deformira). Na krivulji se definiraju obično
još dvije točke, maksimalno naprezanje (''tensile strenght'') ili maksimalna čvrstoća materijala,
nakon čega se prilikom daljnje deformacije kod uzorka počinje
pojavljivati suženje (''necking'': slika 2.19.) i na kraju dolazi do
razdvajanja/kidanja uzorka na dva dijela, odgovarajući iznos
naprezanja se zove naprezanje puknuća (''breaking strenght'').
Nakon što se ustanovilo, da su svi materijali, pa tako i metali i
legure, kristalne strukture, te da se elastično i plastično
deformišu, vrlo brzo se uočilo, da prijelazom granica
elastičnosti materijal ostaje trajno deformisan nakon prestanka
djelovanja sile (plastična deformacija), a da se pri tome nije
promijenila ni gustoća materijala ni početna struktura.

Slika 2.19. Napukunuće epruvete.

40
To se moglo objasniti jedino tako, da deformacija materijala, pogotovo metala i legura, koji su se
najviše ispitivali, može nastati samo pomoću klizanja čitavog sloja atoma uzduž jedne ravnine.

Slika 2.20. Deformacija uzduž ravni klizanja.

Ako se deformiše monokristal u obliku okruglog cilindra postupkom razvlačenja (slika 2.20.),
detaljnijom analizom površine optičkim mikroskopom uočene su na površini stepenice (slika
2.20.c, slučaj monokristala cinka, i shematski prikaz sl. 2.20.b. Kako su dodatna ispitivanja
pokazala, da se materijal počne plastično deformirati jedino ako se prijeđe neka određena
kritična granica, nazvana kritično naprezanje (ustvari granica elastičnosti), i da se plastičnom
deformacijom ne mijenja ni gustoća materijala ni struktura materijala, dakle ne dolazi do
promjene rasporeda i međusobnih razmaka atoma, stepenice su se mogle jedino objasniti
pretpostavkom da se jedan dio uzorka pomaknuo kliznuo uzduž jedne kristalne ravnine
nazvanom ravnina klizanja. Ako je tome tako možemo primijeniti vrlo jednostavan model za
izračunavanje granice elastičnosti.

Slika 2.21. Dvodimenzijski model monokristala.

41
Posmtrajmo dva reda atoma dvodimenzijskog modela monokristala (slika 2.21).
Pri pomicanju atoma iz jednog u drugi ravnotežni položaj iznos tangencijalnog naprezanja
mijenja se sinusoidno. Atomi neka se dodiruju, a gornji red atoma smješten je u ''udubine''
donjeg reda atoma. Na taj način vrlo jednostavno objašnjavamo slučaj elastične i plastične
deformacije. Naprezanje σ (sila po jedinici površine; F/A) uzdigne sve atome prema vrhovima
donjih atoma, čim naprezanje nestaje atomi se vraćaju natrag u “udubine” (elastična
deformacija). Ako dođu do “vrha”, oni su u nestabilnoj ravnoteži.
Malo povećanje naprezanja gurne atome u susjednu “udubinu” bez mogućnosti povratka imamo
slučaj plastične deformacije.
0 - A – Djelovanjem sile dolazi do pomicanja atoma iz njegovog ravnotežnog položaja 0.
Pri tome tangencijalna naprezanja rastu do maksimalne vrijednosti, točka A.
A - B – U tački A dolazi do pucanja atomske veze (tangencijalna naprezanja). Energija
potrebna za deformaciju smanjuje se do nule.
B - C – Tada na atom u pokretu počinje djelovati privlačna sila susjednog atoma, i za
deformaciju nije potrebna energija, tangencijalna naprezanja približavaju se nuli.
C - D – Kad privlačna sila susjednog atoma privuče atom blizu atoma u tom ravnotežnom
položaju, tada atom u pokretu potiskuje susjedni atom iz njegovog ravnotežnog položaja
i tangencijalna naprezanja rastu.
D - U trenutku kad se susjedni atom pomakne iz svog ravnotežnog položaja na njegovo
mjesto dolazi atom u pokretu i postaje stabilan. Tangencijalna naprezanja su tada jednaka nuli.

Djelujmo silom F = σ A paralelno s redom atoma. Malo naprezanje σ uzrokuju deformaciju malu
u usporedbi s međuatomskim razmakom a. Vrijedi Hookov zakon da je naprezanje razmjerno
deformaciji. Uočimo da je za a/2 naprezanje jednako nuli i atomi zauzimaju nestabilnu
konfiguraciju (slika 2.21.A), Uz daljnji pomak atoma (smjerom x) atomi prvog reda upadnu u
naredne udubine između atoma drugog reda; tj. zauzmu ravnotežne položaje (slika 2.21.C),
analogne početnima (slika 2.21.A). Slijedi logičan zaključak da se proces može prikazati
sinusnom funkcijom:
σ = σ M sin(2π∆a/a) (2.3.)
gdje je:
σ M - naprezanje da se atomi prvog reda popnu na atome drugog reda,
i to bi trebala biti teorijska vrijednost granice elastičnosti.
Za male pomake možemo sin zamijeniti s argumentom:

42
σ = σ M 2π∆a/a (2.4.)
Vrijedi prema Hookovom zakonu:
σ =G α (2.5.)
te uz σ =F/S i tg α =∆a/a ; odnosno za mali ugao α =∆a/a , slijedi iz 2.3 i 2.5
σ M 2π∆a/a = G∆a/a (2.6.)
odnosno:
σ M = G/2π ili σ M ≈ G/6 (2.7.)
(u nekim knjigama se G označava s µ ).
Tačniji računi pokazuju da u svakom slučaju σ M ne može biti manji od G/30
No ako to usporedimo s vrijednostima iz tablice uočavamo da su neslaganja vrlo velika.
Primjerice, za Al mjerena (eksperimentalna) granica elastičnosti je 40 MPa, a račun prema
relaciji G/30 daje ''teorijsku'' vrijednost 25000 MPa/30 ≈ 800 MPa, dakle puno previše.

Granica elastičnosti odgovara minimalnom naprezanju

potrebnom da “popne” atome na vrhove donjeg reda
atoma, odakle mogu “pasti” na drugu stranu i
uzrokovati ireverzibilnu deformaciju. Ovaj model je
ustvari na atomski nivo preslikana makroskopska
deformacija koju zovemo smicanje (slika 2.22.).

Slika 2.22. Deformacija smicanja.

Sa druge strane sinusoidna zakonitost promjene tangencijalnog naprezanja može se opisati
izrazom:
τzx = τmax sin (2πx/a) (2.8.)
Za male vrijednosti x vrijedi:
sin (2πx/a) = 2πx/a (2.9.)
Prema HookCovom zakonu:
τzx = G γ zx = G x / b (2.10.)
gdje je:
G - modul klizanja,
γ - ugao deformacije,
x – dužina pomicanja atoma,

43
b – udaljenost dva sloja koja se pomiču.
Na početku deformacije:
τzx = τmax sin (2πx/a) = G x / b (2.11.)
Ako je: a=b
Tada je :
τmax = G / 2π (2.12.)
Navedeni izraz prikazuje maksimalno naprezanje za pomicanje atoma u savršenoj kristalnoj
rešetci. Prikazanim proračunom dobiju se znatno veća naprezanja od stvarnih. Za meki čelik s
modulom elastičnosti E=2100 N/mm 2 i modulom smicanja ν=0,3, maksimalno tangencijalno
naprezanje je:
G = E / 2 (1+µ) = 81000 N/mm2
τmax = G / 2π = 13000 N/mm2
Stvarna vrijednost maksimalnog tangencijalnog naprezanja je 210 N/mm2, i do 60 puta manja
od teorijski izračunate. Razlog tome je što je analiza provedena teorijski. U realnim
strukturama prisutan je vrlo velik broj grešaka koje utječu na tok deformacije.

Taj nesklad između tog jednostavnog, ali realnog modela, i eksperimentalno mjerenih rezultata
nije se nikako moglo objasniti i zadavao je velike ''glavobolje'' istraživačima sve do 1934.g. kada
su G.I. Taylor, i E. Orowan, te neovisno o njima M. Polany pretpostavili da se mehanizam
plastične deformacije uzduž ravnina u kristalu odvija pomoću linijskog defekta rešetke nazvanog
dislokacija (ustvari koncept dislokacije uveli su prvi Voltera i Timpe 1905.g. proučavajući
elastični kontinuum, ali pri tome to nisu povezivali s mehaničkim svojstvima). Treba napomenuti
da je postojanje dislokacije bila potpuno teorijska pretpostavka i da su u početku autori bili
praktički ''ismijani'' za tu svoju ideju. No kako su godine prolazile i nije se našlo bolje
objašnjenja, koncept dislokacije se sve više prihvaćao. Prvi dokaz postojanja dislokacija
napravili su J. W. Hedges i J. W. Mitchell 1953.g. koji su jetkanjem halogenida srebra uočili
mjesta gdje dislokacije izlaze na površinu, da bi tek 1956. P. B. Hirsch, R. W. Horne i M. J.
Whealan u Cavendish-ovom laboratoriju u Cambridgu (i neovisno o njima W. Bolman) pomoću
elektronskog mikroskopa dokazali postojanje dislokacije kao defekta odgovornog za plastičnu
deformaciju. Kako je uočavanje dislokacija pomoću elektronskog mikroskopa bio povijesni
događaj najbolje pokazuje citat iz knjige C. J. Humphreys ''Understanding Materials''
u kojem Ugo Valdré (University of Bologna), koji se 1956. g nalazio u Cavendish-ovom
laboratoriju na specijalizaciji za rad na elektronskom mikroskopu.

44
Jednodimenzijske greške - dislokacije - nastaju nagomilavanjem niza tačkastih defekata.
Linijski defekti (dislokacije) se u kristalu mogu obrazovati na više načina:
- deformacijom kristala pod uticajem spoljašnje sile,
- termičkom obradom,
- pri neoptimalnim uslovima rasta kristala,
- kondenzacijom vakansija.

2.3.2.1. Burgersov vector

Definirali smo dislokacijsku liniju ili petlju kao granicu između posmiknutog i ne posmiknutog
dijela kristala (deformiranog i nedeformiranog). To nas navodi na mogućnost da možemo
dislokaciju prikazati pomoću vektora koji bi opisivao iznos i smjer pomaka klizanja uzrokovanog
njegovim pomakom u ravnini klizanja.

Zamislimo pravilan kristal i kristal koji sadrži bridnu ili vijčanu

dislokaciju (slika 2.23) i načinimo zatvoreni krug obilaženjem u
smjeru kazaljke na satu u idealnoj rešetki počevši od točke S:
korak gore, dva desno, dva dolje, dva lijevo i jedan gore.
Dolazimo u istu točku koju nazovimo F i vidimo da se poklapa
sa S. Zapamtimo broj potrebnih koraka i načinimo isto oko
bridne i vijčane dislokacije.
U oba slučaja će nam nedostajati pomak FS. Taj pomak
zovemo Burgersov vektor b, a krug koji smo napravili
Burgersov krug. Burgersov vektor ima praktična svojstva: iznos
vektora b ne ovisi o Burgesovoj petlji (možemo načiniti veći
krug), i isti je za bridnu i vijčanu dislokaciju, jedino što smjer
ovisi o smjeru obilaženja. Uslijed toga je dogovoreno da se
Burgersov vektor obilazi u smjeru kazaljke na satu.
S obzirom da dislokacija predstavlja granicu između
deformiranog i nedeformiranog kristala, dislokacija ne može
završavati u kristalu.

Slika 2.23. Burgersov vector.

45
Mora činiti ili dislokacijsku petlju ili završavati na rubu kristala, na granici zrna ili na druge dvije
dislokacije (na jednoj ne može jer vrijedi pravilo očuvanja Burgersovog vektora).
Može se i cijepati na dvije druge; ako se dislokacija cijepa u istoj ravnini na dvije dislokacije
mora vrijediti b1 = b2 +b3 , odnosno b1 + b2 + b3 = 0 ako su sve tri orijentirane prema točki
cijepanja ili od cijepanja.

Prema međusobnom položaju Burgersovog vektora i tzv. dislokacione linije, razlikuju se:
- ivične i
- zavojne dislokacije.
2.3.2.2. Ivična dislokacija

Zamislimo da smo jednim hipotetičkim super tankim žiletom uspjeli zarezati monokristal, malo
rastvorili i onda umetnuti jednu poluravninu (slike 2.24) i linija donjeg dijela te umetnute
poluravnine zove se dislokacija, a okolina prvih atoma oko dislokacije srž dislokacije.

Slika 2.24. Iskrivljenost kristalne rešetke na mjestima tačkastih grešaka.

Na koji način se pomoću modela dislokacije može dobiti slaganje s eksperimentom za granicu
elastičnosti? Treba jednostavno uvidjeti da je u slučaju rešetke bez dislokacija za pomak cijele
ravnine za jedan atomski razmak potrebno “prekinuti” simultano među atomske veze svih atoma
gornje i donje ravnine i onda ih opet uspostaviti.
Međutim, pomoću dislokacije vrlo je lako vidjeti da se samo atomima, koji čine dislokacijsku
liniju, trebaju “prekinuti” među atomske veze i ponovo uspostaviti (dvodimenzijski shematski
prikaz; slika 2.21).

46
Tu napomenimo vrlo važnu činjenicu da linija dislokacije obično nije linija, već ''cik-cak'' linija (na
engleskom se pojedina mjesta na ''cik-cak'' liniji zovu ''jog'' dislokacijska stepenica, znači
dislokacija sadrži mnoštvo dislokacijskih stepenica), tako da se broj atoma kojima treba
istovremeno prekinuti i uspostaviti među-atomske veze još više smanjuje.
Vidimo ustvari da se dislokacija uslijed djelovanja vanjske sile-naprezanja miče (klizi) uzduž
neke ravnine kroz kristal (slika 2.24).
Odmah uočimo fundamentalnu činjenicu u vezi mehaničkih svojstava: želimo li spriječiti
plastičnu deformaciju kristala, moramo ustvari spriječiti gibanje dislokacija. Uočimo da umetnuta
poluravnina može biti s donje ili gornje strane. Ako okrenemo kristal, onda se ništa ne mijenja.
Ako imamo više dislokacija onda je ipak poželjno da ih možemo razlikovati, te se dogovoreno
jedne nazivaju pozitivne “+” (⊥), a druge negativne “-“(T). Nije bitno kako ih označimo, “+” ili “-“
(odnosno ⊥ ili T), glavno je da ih sve označavamo dosljedno prema prvo označenoj dislokaciji.
Spomenimo na ovom mjestu poseban tip
materijala uzoraka koji se zovu viskersi
(''whiskers'') koji su otkriveni prije otprilike 50
godina. Ivična dislokacija praćena je
promjenom naponskog stanja u oblasti oko
ekstra ravni. Iznad ravni klizanja pojavljuje
se oblast sa pritisnim naponima, dok se
ispod ravni klizanja pojavljuju naponi
zatezanja (slika 2.25).
Slika 2.25. Polje napona u okolini ivične dislokacije.
Pojava se objašnjava pretpostavkom da u viskersima ne postoje dislokacije. Na žalost nije se
do sada uspjelo proizvesti viskerse većih dimenzija tako da nemaju neku praktičnu vrijednost.
U toku procesa deformacije kidaju se i obnavljaju atomske veze. Kad se realni kristal
deformira uslijed djelovanja vanjske sile, u kristalu se pojavljuje određena granica između
dijela kristala koji se deformira i dijela koji se ne deformira. Ta granična linija naziva se
dislokacijskom linijom. Dislokacije se ubrajaju u linijske nesavršenosti odnosno linijske greške
zato što je njihova duljina u jednom smjeru puno veća u odnosu na samo nekoliko atomskih
promjera okomito na njihovu duljinu. Ova vrsta greške snažno utječe na mehanička svojstva
metalnih materijala i na plastičnu deformabilnost. Kod plastične deformacije dislokacije se
gibaju kroz kristalnu rešetku. Otežavanje gibanja dislokacija predstavlja povišenje granice
tečenja. Smanjena pokretljivost dislokacija vodi smanjenju mogućnosti plastične deformacije
materijala.

47
2.3.2.3. Kretanje ivičnih dislokacija

Ako na kristal deluje smicajno naprezanje dislokacije se kreću tako da se pomera red atoma za
redom te je jedan deo kristala pomeren u odnosu na drugi. Kada je dislokacija prošla kroz
kristal, dio kristala u blizini klizne ravni se pomakao jedan atomski razmak u odnosu na dio
ispod klizne ravni. Drugim riječima, kretanje dislokacija uzrokovalo je promijenu oblika kristala
koji ostaje trajno deformisan plastična deformacija. Kretanje dislokacija se najlakše događa na
najgušće zaposednutim ravnima kristala.

Slika 2.26. Plastična deformacija udružena sa klizanjem, koje uzrokuju kretanje

dislokacija, što je posljedica djelovanja spoljašnjeg smicajnog naprezanja na kristal

1934. Taylor i Orovan su po prvi put pokušali pojasniti mehanizam plastične deformacije u
realnim kristalima hipotezom o dislokacijama. Prema njima, kod plastične deformacije realnih
kristala klizanje atoma započinje na mjestu grešaka u kristalnoj strukturi i prostire se duž
ravnina klizanja.
Proces kretanja atoma kroz kristalno zrno u stvari predstavlja gibanje dislokacija. Kretanje jedne
ivične dislokacije kroz kristal je analogno prelaženju jednog nabora ili „brazde“ preko nekog

48
tepiha: nabor se lakše kreće nego što bi se mogao kretati cijeli tepih, ali se zato prelaženjem
nabora preko tepiha dobija isti pomjeraj kao da je cijeli tepih, za toliko, povučen preko poda.
Ako se atomi sa jedne strane ravni klizanja kreću u odnosu na one sa druge strane, onda će
atomi u ravni klizanja biti podvrgnuti odbojnim silama od nekih susjeda privlačnim silama od
ostalih, sa druge strane ravni klizanja. U prvoj aproksimaciji se ove dvije sile poništavaju. Prema
njima, mehanizam pomicanja dislokacija može se usporediti s gibanjem crva kroz drvo, slika
2.27. Dislokacije se gibaju diskontinuirano, u koracima. Prema tome, ne pomiču se svi atomi
jedne klizne ravnine odjednom već su trenutno u pokretu samo atomi u području dislokacije.

Slika 2.27. Kretanje jedne ivične dislokacije kroz kristal analognija: preko pomjeranja tepiha i
analogija gusjenice.

2.3.2.4. Zavojne (helikoidne) dislokacije

Drugi elementarni tip dislokacija je zavojna (helikoidna) dislokacija. Zavojna dislokacija

označava granicu između dijela kristala koji je pomjeren klizanjem i dijela kristala koji nije
pomjeren. Ova granica je paralelna pravcu klizanja, umjesto da leži normalno na nju kao kod
ivične dislokacije.
Zavojna dislokacija se može slikovito predstaviti, ako se zamisli da je kristal djelimično
prosječen i da su dijelovi kristala sa obje strane proreza pomjereni za jedno međuatomsko
rastojanje, paralelno ivici proreza, ali u suprotnim smjerovima.

49
Helikoidne dislokacija transformiše uzastopne ravni atoma u helikoidnu površine ovo i
objašnjava poreklo naziva ove dislokacije. Zavojna dislokacija nastaje kao smicanje u ravni
klizanja, tako da je najveće pomjerane, odnosno deformacija na početku i ta deformacija opada
do nule.

Slika 2.28. Zavojna dislokacija.

2.3.2.5. Složene dislokacije

U kristalima čiste ivične i vijčane dislokacije praktički ne postoje već se pojavljuju dislokacijske
petlje. Dislokacijska petlja sastoji se od dijelova vijčane dislokacije (tangenta na dislokacijsku
liniju je paralelna sa smjerom smicanja, i dijelova sa bridnom dislokacijom gdje je smjer klizanja
okomit na dislokaciju, te dijelova koji su miješanog karaktera (slika 2.26.). Dislokacijska petlja se
zatvara sama u sebe u kristalu, ili završava na rubovima kristala ili na granicama kristalima.
Naime ni čista ivična ili vijčana, ni miješana ne mogu završavati na mjestima pravilne kristalne
rešetke, već samo na rubovima ili na defektima. Iako smicanje čitavog kristala ima određeni
smjer, dislokacijska petlja se širi na sve strane okomito sama na sebe. Nakon što petlja izađe iz
kristala imamo plastičnu deformaciju kristala smicanjem za jedan atomski razmak.

Slika 2.29. Složena dislokacija.

50
2.3.2.6. Peierlsova sila
Otpor gibanju dislokacija može imati uglavnom dva izvora:
a.) Peirlsova sila. Već smo napomenuli da primjenom naprezanja djelujemo silom na dislokaciju.
Ako se dislokacija i njezin Burgersov vektor nalaze u pogodnoj ravnini, što znači da je u ravnini
niskih Millerovih indeksa kao (100), (110) ili (111), dislokacija se može micati gibati i vući sa
sobom deformaciju smicanja uzduž ravnine klizanja. No očito je da mora postojati nekakav
otpor klizanju dislokacija jer bi se inače pod djelovanjem sile dislokacije gibale sve brže i brže.
Teorijska granica je ustvari brzina zvuka u kristalu, jer se elastični valovi ne mogu u kristalu
gibati brže. Promatranja i pokusi međutim pokazuju da se dislokacije gibaju manjim, a ponekad i
vrlo malim brzinama. Čak u ''savršenoj'' rešetki bez drugih defekata osim jedne dislokacije, u
kristalnoj rešetki se pojavljuje neka vrsta sila trenja koja uzrokuje da se dislokacije gibaju
konstantnom brzinom, koja je naravno ovisna o primijenjenom naprezanju i kristalnoj strukturi.
To trenje je ustvari interakcija između rešetke i dislokacije i zove se Peierlsova sila. Fizički
razlog te sile trenja dolazi uslijed toga što se atomske veze između atoma oko dislokacije
moraju prekinuti i ponovo uspostaviti da bi se dislokacija mogla pomaknuti. Energijski to ustvari
znači da dislokacija leži u lokalnom energijskom minimumu iz kojeg se mora podići preko
“energijskog brežuljka” da bi se pomakla. Energija potrebna da se dislokacija popne preko
“brežuljka” pojavljuje se u obliku topline (to se primjećuje primjerice prilikom plastične
deformacije metala ili slitina, koji se tom prilikom deformacije zagrijavaju).
Peierlsova sila je velika u kristalima gdje su veze jako usmjerene kao u kovalentnim kristalima,
te je takve materijale praktički nemoguće plastično deformirati (npr. Si i Ge). Izvori dislokacija
kao Frank-Readov praktičko ne postoje i gustoća dislokacija je vrlo mala.
Suprotno, u metalima gdje se atomi drže na okupu preko interakcije s kvazi slobodnim
elektronima, među atomske veze nisu usmjerene, lako se kidaju, uslijed čega se dislokacije u
čistim metalima vrlo lako gibaju i oni su vrlo plastični, što znamo iz iskustva.
b) Interkacija međudjelovanje dislokacija s drugim defektima, kao točkasti defekti, atomi
primjesa/nečistoće, druge dislokacije te granice zrna i međufazne granice, uzrokuje da se ti
defekti ponašaju kao prepreke za gibanje dislokacija i one se dolaskom do njih zaustavljaju,
mora se upotrijebiti dodatna naprezanja da se dislokacije opet pokrenu. O međudjelovanju
dislokacija spomenimo samo ukratko da interakcija među dislokacijama smanjuje elastičnu
energiju jer to smanjuje Gibbsovu slobodnu energiju. Odmah se vidi da će se dislokacije
suprotnog predznaka privlačiti jer se mogu poništiti (nestaje elastična energija), odnosno istog
predznaka će se odbijati jer bi približavanje još više povećalo unutarnje naprezanje, dakle
elastičnu energiju.

51
2.3.2.7. Porijeklo dislokacija

Pogledali smo najvažnija svojstva dislokacija, ali nismo dotakli važno pitanje, kako se dislokacije
fizički stvaraju? Slikoviti prikaz da dislokaciju možemo zamisliti kao umetnutu poluravninu, nema
očito nikakve veze s time kako se dislokacije stvarno stvaraju u kristalima. Nabrojimo nekoliko
mogućih mehanizama stvaranja dislokacija.
1) Kao prvo dislokacije su prisutne u kristalu od samog početka kristalizacije. To si jednostavno
predočimo pomoću činjenice da se kristal stvara tako da se atomi iz tečene faze slažu na
površinu već kristalizirane taljevine. Malo krivo postavljeni atom uzrokovat će defekt koji će se
nastaviti ugrađivati. Prikladan je model rast klipa kukuruza. Krivo postavljeno zrno uzrokovat će
pojavu posebne ''poluravnine''.

Slika 2.30. Dislokacije na mjestima velikog naprezanja.

2) Dislokacije se mogu stvarati i na mjestima velikog naprezanja. Proces plastične deformacije
počinje stvaranjem bilo čistih bridnih bilo čistih vijčanih dislokacija (slika 2.28). Ako je dislokacija
zakrivljena, onda je s jedne strane vijčana, a s druge strane bridna, između je miješana (slika
2.29) i razdvaja deformirani dio kristala od nedeformiranog.
3) U homogenom kristalu, velike plastične deformacije bile bi nemoguće, jer bi sve postojeće
dislokacije prilikom deformacije izašle van i bile izgubljene za slijedeće procese deformacije.
Praksa međutim pokazuje da se mehaničkom deformacijom broj dislokacija povećava. Znači, u
kristalu moraju djelovati uspješni mehanizmi stvaranja dislokacija. Pokazuje se da se više manje
svi baziraju na procesu kojeg su neovisno predložili F.C. Frank i W. T. Read na konferenciji u
Pittsbutghu 1950.g. (od tada proces se zove Frank- Read-ov izvor dislokacija). Možemo ga
objasniti pomoću slike 2.30. Pretpostavimo da imamo dislokaciju BC, Burgersovog vektora b, na
kraju poluravnine ABCD i zakočenu u točkama B i C razmaknutim za L. Dislokacija se može
gibati u ravnini okomitoj na ravninu ABCD u smjeru Burgersovog vektora. Uslijed primijenjenog
naprezanja σ segment dislokacije AB se napinje stvarajući polu kružnicu radijusa Rc , danog
malo prije izvedenom relacijom Rc = µb/K σ.

52
 Slika 2.30. Rasprostiranje i umnožavanje
dislokacija prema mehanizmu Franka i Reada

Ako prestane djelovanje vanjskog naprezanja, dislokacijski luk se vraća u početni položaj, dok
povećanjem naprezanja do neke kritične vrijednosti naprezanja, luk postane nestabilan što se
dogodi kada se linijska napetost dislokacije više ne može suprotstavljati nametnutom
naprezanju, odnosno kada zakrivljenost luka poprimi vrijednost L/2, jer iz geometrijskih razloga
ne može biti manji. Dakle kritična vrijednost naprezanja je tada: σkr ≈ 2µb/KL
i dislokacija se bez dodatnog povećanja naprezanja širi u obliku luka u kristal (jer nastoji
povećati polumjer (da bude što manje zakrivljena) kako bi smanjila naprezanje. Dislokacijska
petlja ''zađe okolo'', gdje se sretnu suprotno orijentirani dijelovi (P i P') i dođe do poništavanja.
Stvori se dislokacijska petlja koje se dalje širi, a na usidrenom segmentu BC započinje proces
otpočetka. Tako dugo dok je σ > σkr proces traje. Red veličine σkr se može lako procijeniti
uzimajući L= 1µm (što je dosta realna dužina) te se dobiva σkr ≈µ/10 4, dakle reda veličine
stvarnih naprezanja.

2.3.2.8. Orowan-ov mehanizam

Ako su u strukturi prisutne greške kao npr. precipitati dolazi do interakcije precipitata i
dislokacija. Dokazano je da kod mikrolegiranih čelika precipitati nastaju na dislokacijskim
dipolima. Povećanje granice razvlačenja mehanizmom precipitacije ovisi o metalno fizikalnoj
interakciji dislokacija i precipitata. Kod interakcije između dislokacija i precipitata moguća su dva
mehanizma:

53
 - presijecanje precipitata i nastavak kretanja dislokacije (ako su precipitati meki) i
- zaobilaženje precipitata i stvaranje petlji oko precipitata (tvrdi precipitati).
Precipitacijsko ili disperzijsko očvršćivanje čelika kvantitativno je opisao E. Orowan.
On je utvrdio da submikroskopske čestice promjera od 5 do 15 nm na međusobnoj udaljenosti
15-45 nm učinkovito zaustavljaju gibanje dislokacija ukoliko je tvrdoća tih čestica dovoljno
visoka, slika 2.31.

Slika 2.31. Shematski prikaz Orowanovog mehanizma očvršćivanja precipitatima:

a.) tvrdi precipitati i d>3 nm; dislokacija “obilazi” čestice (jako očvršćivanje),
b.) meki precipitati ili d<3 nm; rezanje čestica, slabije očvršćivanje.
d – prečnik precipitata, nm; λ - razmak između precipitata, nm.
Na slici 2.31 prikazana je dislokacijska linija koja se kreće u smjeru označenim strelicom.
Dislokacijska linija se u slučaju nailaska na tvrde precipitate (slika 2.31.a) progiba u radijus r
između dvije čestice precipitata.
U tom slučaju dolazi do značajnog očvršćivanja, a tzv. Orowanovo naprezanje potrebno da se
savije dislokacijska linija iznosi: D = (λ-d)/2.
Disperzna reakcija se odvija mehanizmom zaobilaženja.

54
Prema literaturnim podacima, mehanizam zaobilaženja se javlja kada su u leguri prisutne
čestice velike čvrstoće koje dislokacije ne mogu presjeci. Ukoliko je rastojanje između čestica
manje, utoliko je potrebno primijeniti veće naprezanje da se dislokacija savije i zaobiđe česticu.

Naprezanje koje je potrebno primijeniti da bi dislokacija zaobišla česticu dato je jednačinom:

τOR = G⋅b / (λ-d) = G⋅b / λ (2.13.)
gdje je:
λ – razmak između precipitiranih čestica (nm),
d – promjer precipitiranih čestica (nm).
Preuređivanjem jednadžbe 2.13 dobije se:
τOR = G⋅b2 / λb = T / λb (2.14.)
gdje je T – linijski napon dislokacije, N.
U slučaju mekanih precipitata (slika 2.31.b) dolazi do prodiranja dislokacijske linije u precipitate
te do njihovog rezanja i slabijeg očvršćivanja u odnosu na tvrde precipitate.
Pri tom uz uslovi da je d<<1 nm vrijedi:
f = 0,82d / λ (2.15.)
gdje je:
f – predstavlja volumni udio precipitata (obično je 0,02-0,06 tj. 2-6% ukupnog volumena).
Povoljno djelovanje u cilju precipitiranja dovoljno čvrstih, sitnih i dispergiranih čestica
(precipitata) imaju posebno elementi titan, vanadij i niobij koji s ugljikom i dušikom stvaraju
karbide, nitride i karbonitride.
Dislokacije mogu zaobići čestice na dva načina:
- Orowanovim mehanizmom, ili
- poprečnim klizanjem.
Kada čestice dostignu kritičnu veličinu, dislokacije su prisiljene da ih zaobiđu, ostavljajući
oko njih petlje. Orowan-Ashby pokazuje:

(2.16.)

da je čvrstoća obrnuto proporcionalna međusobnom rastojanju čestica i da umjereno zavisi od

veličine čestica r . Orowanov mehanizam predstavljen je na slici 2.32.

55
 Slika 2.32. Orowanov mehanizam.

Dislokaciona linija se kreće prema česticama (slika 2.32.a). Pod utjecajem sile dislokaciona
linija se savija između čestica, a segmenti dislokacione linije između čestica se ponašaju kao
Frank-Readovi izvori (slika 2.32.b). Savijeni dijelovi susjednih dijelova a i a’ su suprotnog
znaka i poništavaju se (slika 2.32.c). Oko čestica se formiraju dislokacione petlje (slika 2.30.d).
Mehanizam zaobilaženja poprečnim klizanjem dat
je na slici 2.33.
Dva zavojna segmenta na ivičnoj dislokaciji prelaze
u poprečnu ravan mehanizmom
poprečnog klizanja, kližu jedan prema drugom i
poništavaju se. Dislokacija zaobilazi česticu i
iza sebe ostavlja prizmatičnu petlju.

Slika 2.33. Mehanizam poprečnog klizanja.

Ukoliko se početna reakcija odvija sječenjem i dalja reakcija se odvija na isti način B1-C1, što
je karakteristika elastične i hemijske reakcije.
Disperznu reakciju karakteriše formiranje ili Orowanovih ili prizmatičnih petlji B2 i C2. U
stadijumu C2 se formira više Orowanovih petlji oko čestice što povećava koncentraciju
naprezanja. Kada broj Orowanovih petlji dostigne kritičnu vrijednost, sistem postaje nestabilan i
teži da pređe u stabilnije stanje.

56
Drugi stadij se ostvaruje kroz:
D1- sječenje – unutrašnja petlja nastaje i siječe česticu,
D2 – premještanjem dislokacione petlje u poprečne ravni mehanizmom poprečnog klizanja i
D3 – aktiviranjem sekundarnih izvora dislokacija u poprečnim ravnima.
Razni oblici početne i daljnih reakcija dati su na slici 2.34.

Slika 2.34. Reakcije dislokacija sa česticama.

2.3.2.9. Dislokacijski zidovi i penjanje dislokacija

Zamislimo situaciju kao na slici 2.35., gdje pokušamo plastično savinuti kristal koji ima oblik
kvadra. Može se pojaviti nekoliko situacija:
a.) Klizanje je moguće samo po ravninama okomitim na uzdužnu os kvadra.

Za σ > σkr do klizanja će doći uzduž naznačenih ravnina i neutralizirati efekt savijanja. Doći će
do plastične deformacije smicanja, dislokacije će izaći iz kristala, rešetka nakon deformacije
ostaje savršena bez savijanja ravnina (slici 2.35.).

57
Slika 2.35. Penjanje dislokacija.

b.) Klizanje je moguće samo po ravninama uzduž osi šipke.

Za σ > σkr ravnine će se posmiknuti u suprotnim smjerovima s obzirom na krajeve šipke, što
uzrokuje prilične elastične deformacije ravnina. Kristal ''nastoji'' smanjiti elastične deformacije
(unutarnju energiju) na najmanju mjeru, što je moguće jedino stvaranjem bridnih dislokacija iste
orijentacije, koje moraju ostati u kristalu nakon plastične deformacije (slika 2.35.d). Dislokacije
stvorene na takav način zovu se “geometrijski nužne”. Uočavamo da, čim uvedemo u kristal
stalno prisutne dislokacije, imamo ravnine elastično zakrivljene, znači da imamo u kristalu
pohranjenu deformacijsku elastičnu energiju. Ta energija može se smanjiti ako se dislokacije
pomaknu (ako nema prepreka gibanju dislokacija) i preraspodjele tako da čine dislokacijski zid
(''kink''-slika 2.35.e). Ravnine ostaju zakrivljene samo u blizini dislokacijskog zida, dakle
nemamo više naprezanje dugog dosega, ravnine malo dalje od zida više nisu zakrivljene.
Ovakav način savijanja u engleskoj literaturi naziva ''kink folding'' ili ''kinking''.

Slika 2.36. Gibanje dislokacija uzduž ravnine.

58
Za gibanje dislokacija uzduž ravnine nije potreban nikakav transport materijala odnosno atoma.
Međutim, dislokacije se mogu gibati i u smjeru okomitom na ravninu klizanja pomoću procesa
nazvanog penjanje odnosno spuštanje dislokacija. No, da bi se dislokacija mogla penjati ili
spuštati, mora se dodati ili oduzeti cijeli niz atoma na donjem rubu poluravnine (slika 2.36).
Atomi se dodaju ili oduzimaju preko procesa difuzije .

Slika 2.37. Dislokacijske stepenice.

Međutim treba uočiti da se odjednom ne popne ili spusti cijeli niz atoma, pogotovo, što
dislokacijska linija nije ravna linija nego je puna dislokacijskih stepenica 'jog''-ova (slika 2.37.),
što je u skladu s konfiguracijskom entropijom, koja se povećava ako se stvore jog-ovi, a time se
smanjuje Gibbsova slobodna energija. A i atom će biti lakše dodati ili oduzeti na jog-u nego na
ravnoj liniji. Znači i penjanje i spuštanje će se odvijati parcijalno po pojedinim dijelovima.
Kažemo da se proces penjanja ili spuštanja dislokacije dešava bilo ''apsorpcijom jog-a pomoću
praznine'' (površina poluravnine se smanjuje) ili ''emisijom jog-a pomoću praznine'' (površina
poluravnine se povećava). Dakle, proces je kontroliran difuzijom koja je temperaturno ovisna.
Proces penjanja je uslijed toga zamjetljiv tek na višim temperaturama.

2.4. Dvodimenzijski defekti

Prema definiciji idealnog kristala, koji je beskonačnih dimenzija, realni kristali su konačni te su
vanjske plohe ustvari dvodimenzijski (planarni defekti) koje kao takve obično ne nabrajamo.
Međutim kada se prekid savršene periodičnosti kristalne rešetke dogodi unutar kristala,
govorimo o dvodimenzijskim (planarnim) defektima. U principu razlikujemo tri vrste
dvodimenzijskih defekata:
1. greške u slijedu mrežnih ravnina (''stacking faults''),
2. dislokacijski zidovi (''dislocation walls'' ili ''subgrainboundaries''),

59
 3. granice kristalita (''grain boundaries''): granice-plohe između pojedinih kristalita istog
materijala i međuplohe (''interfaces''); granice-plohe između kristalita različitih materijala.

2.4.1. Greške u slijedu mrežnih ravnina (''stacking faults'')

Tu grešku možemo najjednostavnije opisati pomoću slike 2.38. Zamislimo da izvadimo čitavu
ravninu atoma označenu s B. Tu grešku zovemo greška u slijedu mrežnih ravnina (''stacking
fault''). S obzirom da u tom slučaju manjka jedna ravnina, greška se još naziva intrinska greška
u slijedu mrežnih ravnina (''intrinsic stacking fault'').
Ako je pak greška nastala dodavanjem jedne ravnine zove se ekstrinska greška u slijedu
mrežnih ravnina (''extrinsic stacking fault''). Kažimo samo toliko da je kristalografsko opisivanje
tog defekta općenito prilično komplicirano.
Postoje knjige koje sadržajno opisuju samo tu vrstu defekata. U principu greške u slijedu
mrežnih ravnina mogu postojati u bilo kojoj strukturi.
Greške uzrokuje deformacije mrežnih ravnina te se stoga definira unesena energija po defektu
po jedinici površine (γF).

Slika 2.38. Greške u slijedu mrežnih ravnina (''stacking faults'').

60
2.4.2. Dislokacijski zidovi (''dislocation walls'' ili ''subgrainboundaries'')

Kako nastaju dislokacijski zidovi na neki način opisali smo malo ranije. U principu dislokacije se
nastoje gibati i penjati tako da zauzmu prostorni raspored koji će dati najmanju slobodnu
energiju (slika 2.39.). Dolazi do male dezorijentacije (''misorientation'') između dva dijela kristala
koji se onda zovu pod-zrna (''subgrains'').
Definiramo ugao dezorijentacije kao:
sin θ /2 = b/2 (gdje je b Burgersov vektor),
odnosno za male uglove d = b/θ. Ako je
ugao veći od ≈150 onda više ne govorimo o
dislokacijskom zidu već o granici kristalita
(''grain boundaries''), to su granice-plohe
između kristalita istog materijala i više ne
mogu biti sastavljene od mreže pojedinih
dislokacija jer dolazi do preklapanja srži
dislokacija.
Slika 2.39. Dislokacijski zidovi.

2.4.3. Granice kristalita (''grain boundaries'' i ''interphase boundaries'')

Pod imenom granica kristalita (''grain boundaries'') podrazumijevamo granicu koja razdvaja dva
kristalita različite kristalografske orijentacije u mikro ili nanokristalnom materijalu.
Ako se radi o kristalnim zrnima različitog materijala onda se granice zovu međufazne
(''interphase boundaries'').
Razlikujemo;
- širokokutne granice kristalita (''high-angle grain boundaries'': ugao veći od 150),
- uskokutne granice kristalita (''low-angle'' ili ''small-angle grain boundaries'': ugao manji
od 150).

61
a.) b.)
Slika 2.40. Granice kristalita: a.) Al2O3 b.) SiN

Shematska prikaz je na slici 2.40. Unutar granica postoji neuređen raspored atoma koji je veći
kod širokokutnih granica. Razlika između dislokacijskog zida i uskokutne granice kristalita
sastoji se upravo u tom neuređenom rasporedu atoma. Na slici 2.40.a je SEM slika
polikristalnog uzorka korunda (Al2O3), na kojoj se uočava da granice kristalita u principu nisu
ravne, već zakrivljene i da se kristaliti uglavnom spajaju na mjestima trojnog spoja (''triple
junction'' slika 2.43). Slika 2.40.b prikazuje TEM sliku spoja dva kristalita u uzorku SiN i vidljiva
je širina granice oko 1 nm u kojoj se ne uočava kristalna struktura.
Posebna vrsta granice kristalita zovu se sraslaci (''twins''). Ukratko definirano, kod sraslaca
položaji atoma u kristalitima su zrcalne slike u ''zrcalu'' koje se nalazi u takvoj granici (slika
2.41).

Slika 2.41. Granice kristala twins. Slika 2.42. Granice kristala twins.

Granice zrna se mogu micati, pa jedno kristalno zrno raste na račun drugoga. Proces zahtijeva
transport materijala-difuziju i događa se na visokim temperaturama.

62
Za razliku od granica kristala istog materijala, međufazne granice mogu ponekad biti koherentne
ako su međuatomski razmaci kristala različitih faza jednaki u ravninama u kontaktu (slika 2.42).
Ako se razmaci ne razlikuju previše mogu se stvoriti koherentne međufazne granice koje su
elastično napregnute (slika 2.43.a). Ako se pak ravnine ne mogu prilagoditi, jer se atomski
razmaci previše razlikuju (iako su ustvari razlike još uvijek male) dobivamo tz. nekoherentne
međufazne granice (slika 2.43.b). Postoje i polu koherentne granice (ime govori samo za sebe).

Slika 2.43. Zapreminski defekti: a.) koherentne ganice, b.) ne koherentne granice.
Već je u uvodnim poglavljima bilo je govora o strukturi uzduž granica među kristalitima kao i o
tome da se mnoga fizička svojstva nanokristalnih materijala razlikuju od klasičnih ili
mikrokristalnih materijala. Smatra se da je to direktna posljedica velikog postotka atoma u
međukristalnim područjima (granice kristalita), a pogotovo na mjestima trojnog spoja (''triple
junction'' slika 2.43.).

Slika 2.44. Granice kristala trojnog spoja (''triple junction'').

63
Od kada se proučavaju nanokristalni materijali izvršena su brojna istraživanja o strukturi
međukristalnih područja granica i od samog početka postoji ''sukob'' dviju koncepcija u vezi
razlike tih područja kod nano i mikrokristala. Prema prvoj i najranijoj koncepciji, još od 1989.g.,
kod nanomaterijala u granicama postoji potpuna neuređenost atoma kao u plinu (''gas-like
disorder''). Primjerice mjerenja pomoću EXAFS-a 1989.g. su davala za koordinacijski broj u
granicama kristalita kristalita za nanokristalni bakar broj 10, a za mikrokristalni bakar se za KB
dobivalo 12. No kasnije se pojavljuju tvrdnje (druga koncepcija iz 1992.g.) da je struktura
granica ista kao kod mikrokristala i ponovljenim eksperimetima na bakru 1995. g. nije se mogla
uočiti neka bitna razlika u međukristalnim granicama između nanokristalnog i mikrokristalnog
bakra. Ni kasniji eksperimeti, ne samo na metalima i slitinama već i na keramičkim materijalima
nisu potvrdili prvobitnu koncepciju, osim zaključka da se veliki broj ''triple junctions''
najvjerojatnije može smatrati kao najveća razlika u strukturi nano i mikrokristalnih materijala.

2.5. Trodimenzijski (zapreminski) defekti

Ime govori samo za sebe. Iako bi jedna faza unutar druge trebala biti zapreminski defekt (slika
2.45), to se obično ne smatra volumnim defektom već se govori o precipitacijama, ili o dvo ili
trofaznom materijalu (više o tome kod mehaničkih svojstava). Volumni defekt su primjerice
zaostali mjehurići zraka/plina prilikom kristalizacije ili oslobođeni plin prilikom zračenja materijala
velikim dozama zračenja (slika 2.45.: čelik zračen neutronima na temperaturi oko 510o ; svijetle
točke na slici su mjehurići plina).

Slika 2.45. Čelik zračen neutronima na temperaturi oko 510o.

64
Literatura:

1. R. West: Basic State Chemistry, Wiley&Sons, New York, 2002

2. R. Jenkins, R. L. Snyder: Introduction to X-ray Powder Diffractometry, New York, 1996.
3. Hammon, The Basics of Crystallography and Diffraction, Oxford University Press 1998.
4. S. Barret and T. B. Massalski, Structure of Metals, McGraw-Hill, 1966.
5. R. E. Hummel, Understanding Materials Science, Springer, Berlin, 1997.
6. J. I. Gersten, F. W. Smith, The Physics and Chemistry of Materials, New York, 2001.
7. W.F. Smith, Principles of Materials Science and Engineering, McGraw-Hill, New
York,1986.
8. W. D. Callister, Materials Science and Engineering-An Introduction, New York, 2003.
9. R. W. Balluffi, In Pursuit of the Lattice Vacany, MRS Bulletin, February (1991) 23-28
10. J. W. Christian, The Theory of Transformation in Metals and Alloys, Part I, 2002.
11. Guinier, R. Julien, The Solid State: from superconductors to superalloys, Oxford Science
Publication, 1989.
12. R. E. Hummel, Understanding Materials Science, Springer, Berlin, 1997.
13. Nicolas, J. P. Poirier, Crystalline Plasticity and Solid State Flow in Metamorphic Rocks,
New York,1976.
14. J. Humphreys, Understanding Materials, Maney Publishing, London, 2002.
15. S. Ranganathan, et al., Interface structure in nanocrystalline materials, Scripta Materialia
44 (2001) 1169-117

65
3.0. Fizičke osnove oblikovanja metala deformisanjem

Uslijed djelovanja vanjskih sila na neko tijelo dolazi do njegove deformacije. Deformacija je
promjena položaja atoma u kristalnoj rešetci deformiranog tijela pri čemu se mijenja njegov
oblik i dimenzije, a volumen ostaje nepromijenjen. Ona ovisi o tipu kristalne strukture,
greškama u strukturi tijela koje se deformira i intenzitetu djelovanja sila. Vanjskim silama koje
djeluju na metalno tijelo odupiru se unutarnje sile koje sprječavaju pomicanje atoma iz njihovih
ravnotežnih položaja. Te unutarnje sile nazivaju se naprezanja. Prema općim principima
mehanike možemo ih rastaviti u zamišljenom koordinatnom sustavu na dvije komponente:
- normalna naprezanja σ i
- tangencijalna (smična) naprezanja na τ.

Slika 3.1. Uobičajeni trodimenzionalni koordinatni sustav i konvencija za predznake za

naprezanje (Timošenko, Gudier, 1962) u elementarnom paralopipedu.

Trajne vanjske promjene dimenzija oblika, koje su izazvale vanjske sile, povezane su sa
izvjesnim promjenama u strukturi metala, s promjenom u obliku i dimenzijama kristala kao
sastavni elemenata strukture, promjene kristalne rešetke, što sve zajedno ima za posljedicu
određene promjene mehaničko fizičkih svojstava materijala.

Strukturne promjene ovise o početnoj strukturi materijala: monokristalu, polikristalu, te o

temperaturi na koji se odvija proces hladnom ili toplom.

66
 Strukturne promjene

Monokristali Plokristali

Hladno Toplo Hladno Toplo

Slika 3.2. Strukturne promjene oblikovanju metala deformisanjem.

3.1. Hladna plastična deformacija monokristala

Pod monokristalom podrazumijeva dio metala u okviru kojega, u svim njegovim zonama i
nezavisno Od vanjskog oblika. postoji jedinstvena kristalna rešetka. Za razliku od kristalita (ili
metalnog zna), koji ima podjednaku orijentaciju u prostoru svih atomskih rešetki, monokristal
nastaje pri neometanoj kristalizaciji.

Mada tehnički metali normalno nemaju monokristalnu strukturu već polikristalnu strukturu, od
velikog je teorijskog i praktičnog interesa poznavati mehanizam plastičnog deformisanja
monokristala jer se zakonitosti ustanovljene na njemu mogu, uz odgovarajuća ograničenja u
osnovi primijeniti i monokristalnu strukturu.

Upošte posmatrano deformacija monokristala može se izvršiti na dva načina:

1. translacijsko klizanje,
2. dvojnikovanje.

Prije nego do plastične deformacije monokristala putern translacijsko klizanje ili dvojnikovanje
dolazi do elastične deformacije.

Atomističko tumačenje plastične deformacije

Metali i legure su čvrsta tijela koja imaju elastično plastično ponašanje. Poslije izvjesnog
stepena elastične deformacije javlja se plastična deformacija, čije su osnovne karakteristike:

1. Da bi došlo do plastične deformacije, neophodno je da na tijelo djeluje smicajno

naprezanje. Čisto hidrostatičko naprezanje ne može da izazove plastičnu deformaciju.
2. Promijena zapremine pri plastičnoj deformaciji je zanemarljiva i smatra se da je
konstantna.

67
 3. Parametri kristalne rešetke se ne mijenjaju pri plastičnoj deformaciji.

U atomarnim razmjerama, plastična deformacija se može odvijati po sljedećim mehanizama:

- Klizanje (dominanti mehanizam plastične deformacije),

- Dvojnikovanje (pri niskim temperaturama, velikim brzinama deformacije i kada se u
metalu javlja mali broj sistem klizanja),
- Uspinjanje – spuštanje dislokacija (kada je koncentracija praznina relativno velika),
- Klizanje po granici zrna (na povišenim temperaturama),
- Difuziono plastično popuštanje (na povišenim temperaturama).

3.1.1. Mehanizmi deformacije

Da bi se razumjelo ponašanje monokristala pri djelovanju vanjskih sila, neophodno je poznavati

način pomicanja atoma u kristalnoj rešetci. Između atoma u kristalnoj rešetci djeluju sile
privlačenja koje nastoje približiti atome i odbojne sile koje teže da atome međusobno udalje. Po
pravilu, atomi su raspoređeni tako da su te sile u ravnoteži. Ravnoteža se narušava djelovanjem
vanjske sile pri čemu se atomi pomiču iz svojih ravnotežnih položaja. Promjene međusobnog
razmaka atoma dovode do narušavanja ravnoteže među atomskih sila i povećanja potencijalne
energije. To dovodi do promjene oblika i
dimenzija deformiranog tijela ali volumen
ostaje isti. To znači da dolazi do
deformacije. Djelovanjem vanjskih sila na
monokristal u njemu su moguće elastične i /
ili plastične deformacije, slika 3.3.

Za vrijeme elastične deformacije u

materijalu dolazi do pomjeranja atoma iz
stabilnog ravnotežnog položaja, ali tako da
veličina tog pomjeranja ne prelazi rastojanja
između susjednih atoma pri čemu se njihov
uzajamni raspored ne narušava. Kada
opterećenje materijala prestane atomi
materijala se vraćaju u svoje prvobitno
stanje, tj. materijal dobiva ista svojstva koja
je imao prije elastične deformacije.
Slika 3.3. Deformacija monokristala

68
 Za vrijeme plastične deformacije dolazi do
Slika 3.4. pomjeranja atoma materijala na nova mjesta, a ta
udaljenost znatno prelazi rastojanja atoma u
kristalnoj rešetki. Pri tome nastaje trajna
deformacija koja se može primijetiti odnosno,
materijal se po prestanku djelovanja opterećenja
ne vraća na svoje prvobitne dimenzije, slika 3.3.

Izučavanjem sila veze među atomima uvidjelo se

da jedino smicanje može da izazove trajno
pomjeranje atoma, a da se pri tome sačuva veza
između njih. Ta sila smicanja izaziva klizanje,
koje predstavlja paralelno pomjeranje tankih
slojeva kristala u odnosu na susjedne. Međutim, kod plastične deformacije postoji znatna razlika
između teorijskih i stvarnih smičućih napona koji su potrebni za početak plastične deformacije,
što se objašnjava time da se stvarni proces klizanja ne ostvaruje istovremenim pomjeranjem
svih atoma jedne kristalografske ravni u odnosu na susjedne atome paralelne ravni, slika 3.4.
Na osnovu ovakvih razmatranja Taylor i Orowan su 1934. godine uveli pojam dislokacije, koja
predstavlja linijske greške kristala i koja svojim kretanjem igra važnu ulogu u procesu plastične
deformacije.

Završni, odnosno treći stadij kroz koji prolazi

opterećena epruveta predstavlja lom, koji
nastaje u slučaju kada su iscrpljene sve
mogućnosti materijala u pogledu plastične i
elastične deformacije. U ovom stadiju dolazi
do kidanja veza između atoma i formiranja
loma. Pri opterećenju glatke epruvete,
poslije prelaska granice elastičnosti dolazi
do ravnomjerne plastične deformacije po
cijeloj dužini i presjeku sve do maksimalne
sile, koja odgovara zateznoj čvrstoći
materijala, a iza nje dolazi do lokalne
kontrakcije na najslabijem mjestu loma.

Slika 3.5. Vrste krivulja pri ispitivanju rastezanjem.

69
Vrste krivulja pri ispitivanju rastezanjem; a – sivi lijev ili PS, PMMA, UP, b – PE-LD, c – PA ili
PE, d – niskougljični čelik, e – Al, Cu, PA (I. Čatić).

Slika 3.6. Ispitivanju zatezanjem i veza sa deformacijom ispitne epruvete.

Kad na neko tijelo dužine l0, počne djelovati vanjska sila F, ona dovodi do povećanja
potencijalne energije kristalne rešetke. Pri tome dolazi do pomicanja atoma iz ravnotežnog
položaja i na taj način se povećanja udaljenost među atomima u kristalnoj rešetci. Udaljavanje
atoma iz njihovog ravnotežnog položaja znači daljnje povišenje potencijalne energije. Ona raste
proporcionalno porastu sili F, slika 3.4 - 3.6. , od l0 do l1. Do određenog iznosa sile deformacija
∆l je proporcionalna djelovanju sile F. Povećana potencijalna energija ne dovodi do kidanja
atomskih veza. Uzajamni raspored atoma se ne narušava. Atomi teže da se vrate u ravnotežni
položaj. Takvo stanje naziva se napregnuto stanje. Nakon prestanka djelovanja sile deformirano
tijelo se vraća u prvobitni položaj, l0. Tu deformaciju nazivamo elastična deformacija. Elastična
deformacija uvijek djeluje u pravcu djelovanja sile i odvija se djelovanjem normalnog
naprezanja. Nakon prestanka djelovanja sila atomi se vraćaju u svoj ravnotežni položaj.
Promjene svojstava deformiranog materijala u tom području traju samo dok traje elastična

70
deformacija. Nakon prestanka djelovanja sila metalno tijelo ne mijenja trajno oblik niti dimenzije,
a svojstva deformiranog materijala ostaju ista.

Elastična deformacija se odvija do granice proporcionalnosti. Zbog toga se granica

proporcionalnosti označava kao početak plastičnog toka materijala. Kada dođe do kidanja
atomskih veza, atomi se pomiču iz početnog položaja, stvaraju nove veze i zauzimaju nove
ravnotežne položaje. To znači da je započela plastična deformacija. Plastična deformacija se
odvija kao rezultat relativnog pomicanja atoma u nove stabilne ravnotežne položaje na
udaljenosti koja su veća od udaljenosti među atomima u kristalnoj rešetci. Kod povećanja sile
razvlačenja F dolazi do daljnjeg produženja za l2 i to produženje nije proporcionalno sili
razvlačenja. Nakon prestanka djelovanja sila atomi se ne vraćaju u prvobitan položaj i metalno
tijelo mijenja oblik i dimenzije, ali volumen ostaje konstantan. Među atomske sile zadržavaju
svoj karakter. Ukupno produženje čini produženje zbog elastične ∆le i produženje zbog
plastične deformacije ∆Lp. Produženje zbog elastične deformacije nakon prestanka djelovanja
sile iščezava i ukupno produženje je produženje nastalo plastičnom deformacijom. To znači da
na samom početku plastičnog toka materijala plastičnu deformaciju uvijek prati elastična
deformacija. Prema tome plastična deformacija se odvija na već elastično deformiranoj rešetci i
predstavlja trajnu promjenu položaja atoma ili određenog kontinuuma metala, slika 3.3-3.6.

Plastična deformacija je trajna deformacija i odvija se djelovanjem tangencijalnih ili smičnih

naprezanja. Ovisna je o više faktora, u prvom redu o intenzitetu djelovanja sile i početnoj
strukturi (tipu kristalne rešetke i greškama u strukturi). Kod plastične deformacije potencijalna
energija se pretvara u kinetičku uslijed čega dolazi do porasta temperature deformisanog tijela.

3.1.2. Mehanizmi plastičnog tečenja

Da bi došlo do deformacije neophodno je da naprezanja izazvana djelovanjem vanjskih sila

postignu određenu kritičnu vrijednost. Ta naprezanja dovode do dva osnovna oblika plastične
deformacije:

1. translacijskim klizanjem i
2. dvojnikovanje.

U oba slučaja dolazi do uzajamnog neprekidnog premještanja atoma iz jednog u drugi

ravnotežni položaj za jedan ili više parametara kristalne rešetke. Zbog toga se atomi nakon
prestanka djelovanja sile ne mogu vratiti u prvobitni položaj i dolazi do trajne deformacije
odnosno dolazi do plastične deformacije.

71
 3.1.3. Translacijsko klizanje

Pri translacijskom klizanju jedan sloj atoma klizi po drugom sloju. Pri tome se pomicanje vrši
uvijek za diskretnu veličinu jednaku cijelom broju među atomske udaljenosti, slika 3.8.

Slika 3.8. Mehanizam plastične deformacije klizanjem.

Atomi klize po kliznim ravninama i stvaraju klizne stepenice. Raspored atoma u kristalnoj rešetci
poslije svakog klizanja ostaje sačuvan. Uslijed plastične deformacije ne mijenja se tip kristalne
rešetke. Translacijsko klizanje odvija se po ravninama koje se nalaze jedna do druge, a može
se odvijati i po ravninama na većoj udaljenosti. Ravnine klizanja su ravnine koje su postavljene
tako da u sebi sadrže najviše atoma u danoj konfiguraciji (najgušće zaposjednute ravnine).

Slika 3.9. Deformacija monokristala – ravnine i pravci klizanja.

72
Atomi u tim kristalografskim ravninama se lakše pomiču iz ravnotežnog položaja jer su ostali
atomi više udaljeni od njih nego oni sami međusobno. Tako različite kristalne rešetke imaju
različit broj ravnina klizanja. Kroz površinski centriranu kubnu rešetku može se postaviti više
ravnina klizanja nego kroz prostorno centriranu. U kristalografiji se ravnine klizanja označavaju s
tri broja u zagradi. Oni su proporcionalni recipročnoj vrijednosti odsječaka koje čine promatrane
ravnine na koordinatnim osima. Prvi se odnosi na odsječak na osi x, drugi na os y i treći na os z.
Na slici 3.9. prikazani su primjeri ravnina klizanja za različite kristalne rešetke. Ravnina po kojoj
se vrši klizanje naziva se ravnina klizna, a smjer u kojem se kliže je pravac klizanja. Jedna
ravnina klizanja i njoj pripadajući klizni pravci čine klizni sustav. Kod kristala s više kliznih
sustava obično se aktivira onaj kojem je komponenta tangencijalnog naprezanja najveća.

3.1.4. Dvojnikovanje

Stvaranje dvojnikovanja se javlja kad tangencijalna naprezanja dostignu kritičnu vrijednost. Pri
tome se horizontalni slojevi atoma pomiču proporcionalno udaljenosti pojedinog sloja od ravnine
dvojnikovanjea koja dijeli deformirani dio kristala od nedeformiranog, slika 3.10. Atomi se
premještaju tako da su atomi s jedne strane ravnine dvojnikovanja premještaju za određeni
ugao u položaj ogledne slike atoma s druge strane ravni dvojnikovanja.

Slika 3.10. Mehanizam plastične deformacije dvojnikovanjem.

Dvojnikovanjem je gibanje atoma u rešetki koje dovodi do dijeljenja rešetke u dva simetrična
dijela koji su različito orijentirani, slika 3.10. Premda se konačni rezultat može smatrati kao
rotacija jednog dijela rešetke prema drugom ipak atomi rotiraju u odnosu jedan na drugi nego se
svaki atom giba individualno. Kao i kod klizanja tako i ovdje deformacija dvojnikovanjem
nastupa obično u odabranim ravninama koje zovu ravnine dvojnikovanja.

73
Klizne su ravnine i ravnine vojnikovanja uglavnom određene više ili manje za svaki tip rešetke.
Take kod prostorno centrirane kubne rešetke ravnine (111) su ravnine klizanja i dvojnikovanja.
Kod prostorno centrirane kubne reštke ravnine (110) su ravnine klizanja, a ravnina (112) su
ravnine dvojnikovanja. Kod kompaktnog je heksagona uobičajena ravnina klizanja (0001), a
(1012) ravnina dvojnikovanja.

Slika 3.11. Ravnine klizanja i dvojnikovanja.

Smjer u kojem se očekuje klizanje je smjer u kojem su atomi najbliže jedan drugom. Na primjer
kod površinsko centrirane kubne rešetke smjer klizanja je obično (101), dok je kod većine
prostorno centrirane rešetke smjer klizanja (210).

3.1.5. Deformacija klizanjem

Kod klizanja je kristalografska orijentacija ispod i iznad ravni klizanja ista, prije i poslije
deformacije. Kod dvojnikovanja dolazi do reorijentacije po dužini ravni dvojnikovanja. Pored
toga, klizanje se javlja u iznosima koji odgovaraju određenim, višestrukim razmacima između
atoma, dok je premještanje atoma kod dvojnikovanje manje od među atomskih udaljenosti
atoma u kristalnoj rešetci. Da bi došlo do deformacije neophodna su određena tangencijalna
naprezanja. Tangencijalno naprezanje potrebno da se izvrši pomicanje jednog reda atoma u
kristalnoj rešetci računa se prema izrazu:

(3.1.)

gdje je:

Ft – tangencijalna sila,

A0 – površina po koji je izvršeno pomicanje atoma u kristalnoj rešetci,

74
a – konstanta rešetke,

m i n – broj atoma u dva smjera.

Slika 3.12. Pomicanje atoma u savršenom kristalu kod translacijskog klizanja.

Tangencijalno naprezanje izaziva pomicanje gornjeg sloja atoma za jedan red atoma, u
neravnotežne položaje A, B, C …, slika 3.12. Može se odrediti prema izrazu:

(3.2.)

Energija potrebna za pomicanje atoma iz položaja 0 u položaj D računa se prema izrazu:

(3.3.)

Pri pomicanju atoma iz jednog u drugi ravnotežni položaj iznos tangencijalnog naprezanja
mijenja se sinusoidno, slika 2.21.

3.1.6. SCHMID-ov zakon - klizanje kod monokristala

Ako na idealni kristal djeluju aksijalna sile, nastupa njegovo istezanje. Na površini takvog
kristala vide se tragovi koji se mogu objasniti jedino tako što je došlo do međusobnog klizanja
njegovih pojedinih slojeva. Shematski prikaz takvog klizanja dan je na slici 3.13.

75
Klizno gibanje slojeva dešava samo na određenim ravninama i u određenim pravcima.
Nazivamo ih kliznim ravninama i kliznim pravcima koji leže unutar kliznih ravnina. Ovi pravci i
ravnine čine klizni sistem.

Slika 3.13. Geometrijski odnos između smjera naprezanja, ravnine klizanja i smjera klizanja.

Slika 3.14. Sistemi klizanja ovisi o kristalnoj strukturi metala.

Dislokacije se gibaju u preferiranim ravninama i smjerovima, čija kombinacija daje sustav

klizanja (ravnina klizanja + smjer klizanja). Sustav klizanja ovisi o kristalnoj strukturi metala u
tom smislu, da distorzija atoma povezana s kretanjem dislokacija bude minimalna. Za određeni

76
tip strukture ravnina klizanja je ravnina s najvećom planarnom gustoćom, a smjer klizanja u toj
ravnini onaj s najvećom linijskom gustoćom. Na slika 3.14. navedeni su sustavi klizanja za
metale s kristalnim strukturama A1, A2 i A3. Uočava se, da neka ravnina može imati više
smjerova klizanja, npr. struktura A1 ima 12 sustava klizanja za set ravnina {111}, jer za svaku
od ravnina postoje tri nezavisna smjera [110]. Za tip strukture A2 i A3 klizanje je moguće za više
od jednog seta ravnina, neki od sustava klizanja aktiviraju se samo pri povišenoj temperaturi.
Metali sa strukturom tipa A1 i A2 imaju više sustava klizanja, pa su kovkiji u odnosu na metale
sa strukturom A3, koji su krhki.

Proces klizanja može se lakše objasniti, ako se promatra kod monokristala. Premda
primijenjeno naprezanje može biti čisto vlačno (ili tlačno) postoje i komponente smicanja, koje
su paralelne ili okomite prema smjeru naprezanja, a definiraju smicajno naprezanje τR (engl.
resolved shear stress). Iznos smicajnog naprezanja ne ovisi samo o primijenjenom naprezanju,
već i o orijentaciji ravnine klizanja i smjera klizanja u ravnini. U kristalima u kojima se javlja više
ekvivalentnih sistema klizanja, prvo se aktivira onaj sistem na kome je razloženo smicajno
naprezanje τ najveće.

Ako je ϕ ugao između normale na ravninu klizanja i smjera primijenjenog naprezanja, a λ ugao
između smjera klizanja i naprezanja (slika 3.13.) tada je :

, ϕ + λ ≠ 900 (3.4.)

Zatezano naprezanje σ pri kome započinje plastična deformacija, zavisi od početne orijentacije
kristala, a razloženo smicajno naprezanje τ0 pri kome započinje klizanje ne zavisi od orijentacije
kristala.

Ovo razloženo smicajno naprezanje (3.4.) se naziva kritično razloženo smicajno naprezanje i
predstavlja granicu popuštanja kristala. Predhodni stav je poznat kao SCHMID-ov zakon.

Kada je λ = χ onda je ϕ + λ = 900 pa se izraz za kritično smicajno naprezanje može napisati u

obliku:

(3.5.)

Proizvod naziva se SCHMID-ov faktor, a njegova recipročna vrijednost se naziva

orijentacioni faktor m, tako da važi:

(3.6.)

77
 Kod polikristalnih materijala deformacija je mnogo
složenija, zbog statističke orijentacije brojnih zrna.
Zbog toga se smjer klizanja mijenja od zrna do
zrna, u kojima se gibaju dislokacije u sustavima
klizanja s najpovoljnijom orijentacijom. Na slici
3.15., koja prikazuje mikrostrukturu plastično
deformiranog polikristalnog uzorka bakra, mogu se
vidjeti linije klizanja na površini metala.

Slika 3.15. Linije klizanja na poliranoj površini uzorka bakra nakon deformacije

Velika plastična deformacija polikristalnog uzorka odgovara usporedivoj distorziji individualnih

zrna uz mehanizam klizanja. Iz slike 3.16. može se vidjeti, da se početna, ekviaksijalna zrna
nakon deformacije sužavaju, zbog istezanja u smjeru djelovanja sile. Polikristalni materijali su
čvršći od monokristala, pa su potrebna i veća naprezanja za početak klizanja i popuštanje.

3.2. Deformacija polikristala

Polikristalna struktura, slika 3.16.a, je sastavljena iz više kristalnih zrna različite orijentacije koja
u sebi imaju greške. Greške u kristalnoj rešetci utječu na proces plastične deformacije. Zbog
toga je plastična deformacija polikristalnog tijela složenija od deformacije monokristala.

Slika 3.16. Promjena u mikrostrukturi polikristalnog uzorka nakon plastične deformacije.

78
Deformacije polikristala se sastoji iz pomicanju atoma u svakom kristalnom zrnu (transkristalne
deformacije) i međusobnog pomicanja unutar polikristalne strukture (interkristalne deformacije),
slika 3.17.

transkristalne deformacije

interkristalne deformacije

Slika 3.17. Deformacije polikristala.

Transkristalna plastična deformacija odvija se klizanjem i sraslanje, analogno kao u

monokristalu.

Interkristalna plastična deformacija otežana je različito orijentiranim kristalitima i granicama

zrnastih kristalita. Granično područje kristalita znatno se razlikuje od osnovne građe.

Posljedica toga je:

- nagomilavanje potencijalne energije,

- stvaranje prepreka dislokacijama,
- oštećenja po granici zrna.

Da li će prevladati transkristalna ili interkristalna deformacija ovisi o samom materijalu. Kod

metala s čvrstim kristalnim granicama prevladava transkristalna deformacija a kod metala s
manje čvrstim kristalnim granicama biti će u većoj mjeri prisutna interkristalna plastična
deformacija. Kod polikristala kristalna zrna imaju različitu orijentaciju. Ta različita orijentacija
stvara međusobno uzajamno djelovanje zrna što dovodi do različito napregnutog stanja u
pojedinim zrnima.

Zbog toga plastična deformacija ne počinje istovremeno u svim zrnima, slika 3.18. Deformacija
započinje u onim zrnima koja imaju najpovoljniju orijentaciju, a to su zrna koja se podudaraju s
ravninama u kojima djeluju maksimalna tangencijalna naprezanja izazvana vanjskom silom. U
zrnima i dolazi samo do elastične deformacije.

79
 Slika 3.18. Metalografska slika deformacija na garanicama zrna polikristala:

a.) interkristalna, b.) transkristalna.

U zrnima najprije dolazi do elastične a zatim i do plastične deformacije. Do plastične

deformacije dolazi najprije u kristalnim zrnima čije su ravnine klizanja smještene pod uglom 45º
na pravac djelovanja vanjske sile F. Normalna naprezanja djeluju u smjeru djelovanja sile. Kako
tangencijalna naprezanja djeluju pod uglom od 45º, to će deformacija započeti u zrnima čije se
ravnine klizanja poklapaju s ravninama u kojima djeluju maksimalna tangencijalna naprezanja
izazvana vanjskom silom. Ostala zrna deformiraju se elastično.

Da bi se plastična deformacija nastavila po svim zrnima potrebno je da se poveća sila za

deformaciju. Pri tome može doći do veće nehomogenosti deformacije i sniženja plastičnosti.
Kad se povećanjem sile postigne potrebna vrijednost tangencijalnih naprezanja plastična
deformacija se odvija u svim zrnima. Daljnjom deformacijom dolazi do produženja zrna u pravcu
najintenzivnijeg tečenja metala. U blizini granica zrna nalaze se slojevi s otežanom
deformacijom zbog uzajamnog djelovanja različito orijentiranih zrna. S druge strane, na
granicama zrna mogu biti mikrošupljine koje su nastale kod kristalizacijom. Granice zrna su
snažne prepreke kretanju dislokacija. Dislokacije ih ne mogu savladati i zaustavljaju se i
nakupljaju na granicama zrna. Na tim mjestima nastaju velike koncentracije naprezanja.
Granice s velikim uglom između kliznih ravnina susjednih zrna predstavljaju velik otpor gibanju
dislokacija (čvrste granice). Moguće je da na ovim granicama dođe do poništavanja dislokacija.
Dislokacije su zaustavljene na granici zrna i vidljiva je velika gustoća dislokacija. Koncentracija
naprezanja koja se javlja ispred ravnine klizanja može biti uzroka stajanja nove dislokacije u
susjednom zrnu. Granice s malim kutom između kliznih ravnina susjednih zrna predstavljaju
mali otpor gibanju dislokacija (meke granice).

80
3.2.1. Hladna plastična deformacija polikristala

Izučavanje je mehanizma monokristala potrebno zbog objašnjenja mehanizma deformacije

polikristala. Ipak postoje razlike u uslovima deformacije monokristala i polikristala koja se
zaključuje u tome kod polikristala postoji uzajamno djelovanje kristalima koja se ne mogu
slobodno deformirati. Između kristala postoje granice u čijoj blizini svojstva kristala se razlikuju
od unutarnjih dijelova. U tijelu zrna razlikuju po veličini i obliku, sastavu i mehaničkim
svojstvima. orijentaciji kliznih ravnina i ostalim karakteristikama. Eksperimenti sprovedeni na
istezanje s uzorcima od dva ili tri kristala pokazali su da su u blizinama granica, zrna manje
deformisana nego u unutrašnjosti. Iz tog je razloga hladna deformacija prvenstveno proces
smicanja unutar zrna. U polikristalnom uzorku smicanje se prvo javlja u zrnima čije su ravnine
klizanja orijentalne pod uglom od otprilike π/2 u odnosu na smjer djelovanja sile. Susjedna zrna
su djelovanjem elastične deformacije. Neravnomjernost deformacije ostaje i kod velikih
deformacija kada su sva ili skoro sva zrna deformirana plastično. Interakcije između susjednih
neravnomjerno deformiranih zrna, povećava kritično tangecijalno naprezanje unutar zrna, ili koja
se javljaju u ravnima koja nisu najbolje orijentirana. Klizne ravnine u kristalima orijentirane su
proizvoljno u prostoru. Različite njihove orijentacije stvara međusobno uzajamno djelovanje
zrna, a kao rezultat toga javlja se različito napregnuto stanje u pojedinim zrnima.

Takva raznovrsnost napregnutog stanja u polikristalnim čistim metalima i homogenim legurama

dovodi do toga da pri opterećenju vanjskim silama plastična deformacija ne počinje istovremeno
u svim zrnima. Najprije deformacija nastaje u onim zrnima kod kojih klizne ravnine imaju
najpovoljniju orijentaciju to jest koje se podudaraju s ravninama u kojima vladaju maksimalna
tangecijalna naprezanja izazvana vanjskim silama. Ostala zrna deformiraju se elastično i
postižu samo relativna pomicanja. Kako bi se plastično deformisalo cijeli polikristal neophodno
je vanjsku silu povećati. Neravnomjernost deformacije polikristala dovodi ne samo do
povećavanja vanjske sile, nego i do sniženja plastičnosti zbog mogućnosti pojave naprezanja
na istezanje u pojedinim zrnima. Deformacija polikristala sastoji u promjeni dimenzija i oblika
zrna te u relativnom pomicanju zrna. Dolazi do izduženja zrna u pravcu najintenzivnijeg tečenja
metala. Deformacija polikristala ostvaruje klizanjem i dvojnikovanja kao i kod monokristala.
dolazi do pojave očvrščavanja materijala.

81
 3.2.2. Deformaciono ojačavanje

Prema tome na kojoj se temperaturi vrši, deformacija može biti hladna ili topla plastična
deformacija. Hladna deformacija se provodi na temperaturama nižim od temperature
rekristalizacije i na taj način specifična je za svaki materijal. Kod hladne deformacije polikristalne
ravnine klizanja po kojima se odvija deformacija su različito orijentirane pa se dislokacije sijeku i
na taj način blokiraju ili/i poništavaju. Veći dio mehaničke energije utrošene na hladnu
deformaciju transformira se u unutarnju energiju deformiranog materijala i alata što se opaža
njihovim povišenjem temperature. Manji dio te energije “pohrani” se u metalu u obliku energije
naprezanja. Količina pohranjene energije u prvom redu ovisi o vrsti procesa deformacije, a
zatim i o brojnim drugim parametrima. Smatra se da pohranjena energija raste s porastom
stepena deformacije, ali i s smanjenom brzinom, tako da udio ukupne energije pohranjene u
metalu opada s porastom deformacije. Povećanje pohranjene energije u strukturi znači i veći
broj dislokacija. Poznato je da hladna deformacija značajno povećava broj dislokacija u metalu
jer se kod hladne deformacije ne odvijaju mehanizmi rekristalizacije i oporavka tokom procesa
(dinamički procesi).

Funkcionalna ovisnost promjene specifičnog deformacijskog otpora o stepena deformacije

grafički je predstavljena krivuljom očvršćivanja. Sa porastom deformacije povećava se
naprezanje koje je potrebno primijeniti da bi se deformacija dalje odvijala. Brzina defomacionog
ojačavanja tj. intenzitet kojim se povećava naprezanje sa deformacijom zavisi od stepena
deformacije.

Slika 3.19. Kriva deformacionog ojačavanja kristala.

82
 3.2.3. Deformaciono ojačavanje kristala
Prvi stadijum ojačavanja – stadijum lakog klizanja.

- Započinje na kraju elastičnog područija u trenutku kada se dostigne kritično smicajno

naprezanje τ0 pri kome počinje klizanje,
- Klizanje se odvija samo po jednom sistemu klizanja, primarnom sistemu klizanja,
- Zavisnost naprezanja od deformacije u ovom stadujumu je lineran, τ = τ0 + k1G,
- Brzina dedormaciono ojačavanja je relativno mala i ne zavisi od vrste metala,
(δτ/ δγ)1 = k1 ≈ 10-4G.

Drugi stadijum ojačavanja – stadijum lineranog ojačavanja:

- Promjena napona je: τ = τ2 + k2γ,

- Brzina deformacionog ojačavanja je: (δτ/ δγ)2 = k2 ≈ (3-6)10-3G,
- Poslije određene rotacije kristalne rešetke, aktiviraju se i sekundarni sistemi klizanja.

Treći stadijum ojačavanja – stadijum paraboličnog ojačavanja.

- Zavisnost napona od deformacije je paraboličan: τ = τ3 + k3γm,

- Brzina deforacionog ojačavanja se smanjuje sa povećanjem smicajne deformacije,
(δτ/ δγ)3 = mk3γm-1,
- Primarne i sekundarne linije klizanja se proširuju u trake klizanja, a javljaju se i porečene
trake klizanja čiji se udio povećava sa stepenom deformacije,
- Poprečno klizanje postaje sve invazivnije sa povećanjem stepene deformacije i to je
uzrok smanjenja brzine deformacionog ojačavanja na prelazu iz drugog u treći stadijum i
u trećem stadijumu.

Svako zrno u polikristalnom agregatu mora da mijenja svoj oblik usuglašeno sa promjenom
oblika susjednih zrna, svako zrno mora da bude sposobno da proizvoljno mijenja svoj oblik.

Uslov za ovo je: u svakom zrnu mora da se aktivira više sistema klizanja.

Fon Misesov uslov: Za dobijanje bilo koje proizvoljne plastične deformacije, odnosno za
dobijanje bilo koje proizvoljne promjene oblika zrna, potrebno je da se aktivira pet nezavisnih
sistema klizanja.

Taylorov kriterijum: Od svih mogućih kombinacija aktivira će se ona kombinacija od pet

nezavisnih sistema klizanja koja da bi proizvela promjenu oblika dε:

83
 - Izaziva najmanju ukupnu smicajnu deformaciju Σdγ
- Izvrši najmanji rad dW: dW = τ0 Σdγ

τ0 – kritično smicajno naprezanje za aktiviranje klizanja u aktivnim sistemima

Σdγ = γ1 + γ2 + γ3 + γ4 + γ5

Analogno izrazu: σ = Msr τ

Msr – srednji orijentacioni faktor faktor za polikristalni agregat.
Većina poli kristalnih agregata deformaciono ojačava analogno ojačavanju monokristala u
tećem stadijumu.
Kriva ojačavanja poli kristalnih agregata pokazuje paraboličnu zavisnost stvarnog naprezanja od
stvarne deformacije u intervalu od granice popuštanja od maksimalne sile.

Slika 3.20. Nominalan, stvarna i korigirana kriva deformacionog ojačavanja polikristala.

Veza između naprezanja i deformacija pri ispitivanju zatezanjem data je na slici 3.21. za različite
materijale (krte i duktilne metalne materijale, te za neke organske materijale) i za različite
metalne materijale

84
Slika 3.21. Dijagram naprezanje-jedinično izduženje za različite materijale, Dijagram σ - ε za
različite metalne materijale (oblici 1 do 3).

Sa slike 3.21. vidi se da različiti materijali imaju četiri osnovna oblika dijagrama i to:
(1) - s izraženim naponom tečenja (gornji i donji), npr. meki čelici (do cca 0,3 %C) i nelegirani
čelici u normaliziranom stanju,
(2) - s kontinuiranim prijelazom iz elastičnog u elastično/plastično područje deformacija, npr.
bakar, aluminij, nehrđajući austenitni čelici. Duktilni materijali (1 i 2) imaju velike plastične
deformacije prije loma,
(3) - bez područja elastično/plastičnih deformacija. To su krti materijali koji se lome gotovo bez
plastične deformacije, kao npr. sivi liv ili zakaljeni čelik i
(4) - s entropijskom elastičnom deformacijom, npr. neki organski materijali i polimeri tipa
elastomera.

3.2.4. Dijagrama F-∆L i σ-ε

Na slici 3.22. dat je detaljan prikaz dijagrama:

F-∆L i σ-ε (konvencionalni i stvarni - isprekidana linija).
Prikazani dijagram pripada osnovnom tipu (1) dijagrama σ-ε. Na njemu je označeno nekoliko
karakterističnih tačaka, važnih za definisanje svojstava materijala koja se određuju pri ispitivanju
zatezanjem. Značenje karakterističnih tačaka je slijedeće:

85
 Slika 3.22. Dijagram F- ∆ L i σ - ε (R- ε ) za niskougljenični čelik.
P - granica proporcionalnosti:

(3.7.)

Pri opterećivanju od tačke O do P zavisnost produženja epruvete o sili je linearna, a deformacije

su elastične, jer se pri rasterećivanju epruveta potpuno vraća u svoj prvobitni oblik i veličinu
(vrijedi Hookeov zakon). Trenutna izduženja u tom području dijagrama vrlo su mala i mogu se
mjeriti samo preciznim ekstenzometrima. Najveće naprezanje do kojeg je izduženje
proporcionalno naprezanju naziva se granicom proporcionalnosti. Pri porastu naprezanja iznad
ove granične vrijednosti prestaje proporcionalnost između naprezanja i deformacije i izduženje
počinje rasti brže. Precizno određivanje granice proporcionalnosti nije moguće ako nije u
standardima propisana potrebna tačnost mjerenja. Zato se po pravilu granica proporcionalnosti
određuje grafičkom interpolacijom iz dijagrama s vrijednostima σ-ε dobijenim pri ispitivanju. Za
postizanje veće ujednačenosti rezultata ispitivanja Međunarodni kongres za ispitivanje
materijala održan u Bruxellesu 1906.g. definisao je granicu proporcionalnosti kao naprezanje
zatezanjem pri kojem se utvrdi trajna deformacija od 0,001% mjerne dužine (nije ušlo u
standarde). Unutar tačaka O do P, tj. samo u području elastične deformacije, određuje se i
modul elastičnosti (po Youngu).

86
Modul elastičnosti (E):

(3.8.)

Ako se umjesto σ i ε unesu njihove vrijednosti dobije se:

(3.9.)

Za što znači da je modul elastičnosti naprezanje potrebno da se dvostruko

poveća dužina epruvete (fiktivno), odnosno on karakteriše otpornost materijala prema
deformisanju ili drukčije rečeno njegovu krutost.

Kod materijala s izrazitom linearnom zavisnosti između naprezanja i jediničnog izduženja modul
elastičnosti ima konstantnu vrijednost na sobnoj temperaturi, koju određuje tangens ugla α
(jednačina 3.8.), a kod materijala bez takve zavisnosti (npr. bakar i njegove legure) modul
elastičnosti se mijenja u zavisnosti od naprezanja.

Konstante elastičnosti

Modul elastičnosti je važna karakteristika otpornosti materijala, koju mašinski stručnjaci koriste
za proračune i analizu stanja kod tzv. normalnih naprezanja (djeluju normalno na površinu
presjeka, a uzrokuju ih zatezna, pritisna i savojna opterećenja). Slično tome postoji i modul
smicanja ili klizanja G, koji uzrokuju tzv. tangencijalna naprezanja (djeluju u ravni presjeka, a
uzrokuju ih smičuća i uvojna opterećenja):

(3.10.)

gdje je

τ, MPa - tangencijalno naprezanje, a

γ - ugaona deformacija u ravni okomitoj na smjer djelovanja opterećenja u području elastičnih

deformacija.Deformacija pri smicanju: CC' = m je apsolutno klizanje. Relativno klizanje je m/h =
tang γ ≈ γ. Znak ≈ stoji zbog toga što ugao γ (rad) obično ima malu vrijednost

Slika 3.23. Deformacija pri smicanju.

87
Modul smicanja (ili Coulombov modul) određuje se obično pri statičkom ispitivanju uvijanjem.
Vezu između ova dva modula daje treća konstanta elastičnosti, tzv. Poissonov faktor µ:

(3.11.)

Poissonov faktor se naziva i koeficijentom poprečne deformacije. Naime pri ispitivanju

zatezanjem povećanje dužine epruvete (izraženo kroz jedinično izduženje, ε) praćeno je
istovremenim suženjem, odnosno prosječnom poprečnom deformacijom:

odnosno jedinično izduženje (3.12.)

Eksperimentima je dokazano da postoji proporcionalnost između uzdužne i poprečne

deformacije:

(3.13.)

Ovi izrazi predstavljaju Hookeov zakon za jednoosno stanje naprezanja.

Kako su ε i ε q uvijek suprotnog predznaka, kod izotropnih materijala vrijedi: 0≤ µ ≤ 0,5. Za

većinu metala i legura u području elastičnih deformacija približno je µ=0,3, a kod metala koji pri
plastičnoj deformaciji ne mijenjaju volumen µ=0,5. U tabeli 1. date su vrijednosti za (E, G) i µ za
tehnički važne metalne materijale, kao i za staklo, beton i gumu. Vrijednosti za E i G date su u
GPa zbog praktičnosti; 1GPa=1 000 MPa=1 000 N/mm2.

88
Za elastično tijelo dovoljno je poznavati dvije konstante, jer se ostale mogu izračunati iz njih
pomoću jednačine (3.11.). Postoji i četvrta konstanta elastičnosti K, tj. volumenski modul
elastičnosti ili modul kompresibilnosti:

(3.14.)

Eksperimenti su pokazali da je volumenska deformacija kod linearno- elastičnih materijala

proporcionalna jednakom pritisku u svim pravcima:

(3.15.)

Iz jednačine (3.14.) slijedi da Poissonov faktor µ određuje relativnu sposobnost tijela da mijenja
svoj volumen. Za K>>G, µ→0,5, a kada onda µ→-1, što daje granice za µ:

-1 < µ < 0,5 (3.16.)

N - granica elastičnosti i konvencionalni napon tečenja Rp0,01 ili Rp0,005

(3.17.)

Teoretska granica elastičnosti je granično naprezanje pri opterećivanju do kojeg ne nastaju

nikakve trajne deformacije (tačka prijelaza iz područja elastične u područje plastične
deformacije). Zbog poteškoća preciznog određivanja odavno je usvojena konvencija da se za
praktičnu ili tehničku granicu elastičnosti usvoji naprezanje koje izaziva sigurno mjerljivu malu
vrijednost trajnog izduženja mjerne dužine od 0,01 ili još preciznije od 0,005%. Za određivanje
konvencionalnog napona tečenja Rp0,01 potrebni
su ekstenzometri s tačnosti očitavanja od
0,001% mjerne dužine ili najmanje 0,0005 mm.
Ekstenzometri se pri ispitivanju postavljaju na
mjernu dužinu epruvete, imaju povećanje od
najmanje 100x i skidaju se poslije određivanja
R p0,01 i Rp0,2 . Poznati ekstenzometri su
Amslerov sat (povećanje 100x), Martensov
aparat sa ogledalima (povećanje 500x), te
elektronski mjerač izduženja (povećanje se
može birati do 2000x).

Slika 3.23. Dijagram s elektronskog mjerača izduženja.

89
Konvencionalni napon tečenja R p0,01 ili konvencionalni napon tečenja R p0,2 mogu se lako
grafički odrediti iz dijagrama snimljenog pomoću elektronskog mjerača izduženja (npr. pri
povećanju 200, 500 ili 1000x). Radi se tako da se na rastojanju od 0,01 odnosno od 0,2%
mjerne dužine epruvete povuče paralela s početnim pravolinijskim dijelom dijagrama F-∆L i u
tačkama presjeka (E ili T) odrede na ordinati odgovarajuće sile F p0,01 ili F p0,2 za izračunavanje
R p0,01 ili R p0,2 . Ako se koristi Amslerov sat obično se radi s postupkom višestrukog
opterećivanja i rasterećivanja sve dok se ne odredi traženi iznos plastične deformacije nakon
rasterećivanja (npr. koji odgovara R p0,2 );

T – napon tečenja

Kod dijagrama s kontinuiranim prijelazom iz elastičnog u područje plastične deformacije

određuje se konvencionalni napon tečenja R p0,2 (ili tehnička granica razvlačenja) na opisani
način za konvencionalni napon tečenja R p0,01 (slika 3.23.):

(3.18.)

Kod dijagrama s izraženim naponom tečenja, određuje se u tački T gornji napon tečenja:

(3.19.)

Gornji napon tečenja je najveće naprezanje pri kojem dolazi do naglog prijelaza iz elastičnog u
područje plastične deformacije, a zapaža se po značajnom porastu izduženja uz istu silu (prvi
zastoj kazaljke na skali manometra). Iza nje dolazi do prvog opadanja sile uz dalji porast
izduženja.

D – donji napon tečenja

(3.20.)

Donji napon tečenja je najmanje naprezanje u području tečenja, koje se ustali nakon rasta
izduženja (čak 1 do 4%) bez porasta sile.

Vrijednosti napona tečenja koje su propisane u tehničkim uslovima isporuke materijala (obično
kao minimalne vrijednosti), odnose se na gornji napon tečenja ReH ili na konvencionalni napon
tečenja R p0,2. Ti naponi tečenja su najviše zavisni od uslova ispitivanja u odnosu na druga
svojstva, a naročito od brzine opterećivanja. Zato standardi, kao npr. ISO 6892:1998 i BAS EN
10002 - 1:2001, propisuju zavisno od vrijednosti modula elastičnosti materijala slijedeće granice
brzine opterećivanja:

90
 1. za E < 150 000 MPa, brzine od 2 do 20 MPa/s i

2. za E ≥ 150 000 MPa, brzine od 6 do 60 MPa/s.

Ispitivanja zatezanjem do napona tečenja obično se izvode s brzinama opterećivanja do 10

MPa/s. Iza napona tečenja može se vršiti ispitivanje i većim brzinama opterećivanja, jer je manji
utjecaj na zateznu čvrstoću. Pri velikim brzinama opterećivanja može napon tečenja porasti i do
100%, a zatezna čvrstoća do 50% uz odgovarajuće umanjivanje vrijednosti za izduženje i
suženje. Radi dobijanja tačnijih rezultata ispitivanja zatezanjem standard DIN 50146 propisuje
da najveća dopuštena brzina deformisanja iznad napona tečenja bude 0,4%/s. Gornji napon
tečenja ReH i konvencionalni napon tečenja Rp0,2 su vrlo važna svojstva otpornosti materijala, jer
se upravo na njima i zateznoj čvrstoći R m temelje proračuni otpornosti i imenzionisanje
konstrukcija u mašinstvu.

M - zatezna čvrstoća

(3.21.)

Područje konvencionalnog dijagrama σ-ε od tačaka D do M (slika 3.22.) naziva se područjem

jednolike deformacije (ili ojačavanja). Naprezanje koje odgovara maksimalnoj sili u tački M
uslovno se naziva zateznom čvrstoćom Rm, koja je fundamentalno svojstvo materijala. Nakon
dostizanja točke M prelazi se u područje nejednolike (ili lokalizirane) deformacije epruvete i na
jednom mjestu nastaje tzv. vrat s višeosnim stanjem naprezanja, te ubrzo dolazi do njezinog
kidanja u tački K;

K - konačno ili prekidno naprezanje

(3.22.)

Ovo naprezanje nema veliko tehničko značenje kao naprezanja ReH, Rp0,2 , ili Rm, izuzev kod
tzv. stvarnih dijagrama σ-ε. Kod konvencionalnog dijagrama sva naprezanja se izračunavaju
dogovorno svođenjem postignutih sila pri opterećivanju na početni poprečni presjek So.

U stvarnosti se s porastom opterećenja i produženjem epruvete vrši i postepeno smanjivanje

poprečnog presjeka (naročito u području iznad napona tečenja sve do loma);

91
Stvarno naprezanje i stvarna deformacija

(3.23.)

U intervalu plastične deformacije vrijedi:

te je:

(3.24.)

gdje je:

σk - konvencionalno naprezanje

Stvarni dijagram naprezanje-jedinično izduženje dat je isprekidanom linijom na slici 3.22.

počevši od točke D, a dobije se tako da se svaka ordinata dijagrama kidanja (zatezna sila) dijeli
sa stvarnom površinom poprečnog presjeka epruvete (što znači da se moraju u toku ispitivanja
mjeriti promjene početnih dimenzija epruvete do ili ao i bo). Iz stvarnog dijagrama je vidljivo da se
pri ispitivanju epruveta povećava naprezanje s deformacijom sve do loma. Stvarna deformacija
uzima u obzir stalnu promjenu dimenzija epruvete pri zateznom opterećivanju.

Zato je stvarna linearna deformacija jednaka:

(3.25.)

Većina polikristalnih materijala pokazuje približno paraboličnu zavisnost između stvarnog

naprezanja i stvarne deformacije u intervalu od ReL do točke M' po Hollomanovoj jednačini:

(3.26.)

gdje je:

k - faktor proporcionalnosti (koeficijent čvrstoće), a

n - indeks deformacionog ojačavanja

92
Osim Hollomanove jednačine koriste se često i Ludwickova, te Swiftova jednačina:

(3.27.)

(3.28.)

gdje je:

εo - početna stvarna plastična deformacija.

U tabeli 2. date su vrijednosti indeksa deformacionog ojačavanja za neke metalne materijale.

Razlike između konvencionalnog (tehničkog ili inžinjerskog) dijagrama i stvarnog dijagrama

naprezanje - deformacija zavise od svojstava plastičnosti materijala. Dok žilavi materijali imaju
radi velike deformabilnosti znatnu razliku između zatezne čvrstoće i stvarnog naprezanja, krti
materijali imaju vrlo malu razliku.

Na dijagramu napon-deformacija za ugljenični čelik (slika 3.22 – 3.23.) uočava se fenomen

deformacionog ojačanja u zoni plastičnih deformacija. To se može potvrditi zaustavljanjem
zatezanja u tački T i dodatnim eksperimentom zatezanja do zone plastičnosti čelične šipke
(napon tečenja ovog čelika je R0.2 = 345 MPa i jačina Rm = 690 MPa ).

Ako se na mašini za ispitivanje zatezanjem (kidalici) šipka optereti do napona σT = 552 MPa koji
leži između granice tečenja i jačine Rm (slika 3.23) i zatim šipka izvadi iz čeljusti mašine i
naknadno izloži zatezanju (slika 3.23) dobiće se nov napon tečenja od 552 MPa umjesto 345
MPa . U cilju objašnjenja ovog fenomena razmotri ćemo šta se dogodilo na nivou kristalne
rešetke. Pod dejstvom napona u zoni plastičnosti (σ > R0.2 ) nastaje klizanje u povoljno
orijentisanim ravnima, što dovodi do obrazovanja dislokacija i njihovog kretanja. Sa porastom
klizanja dolazi do interakcije između dislokacija, njihovog nagomilavanja i ukrštanja. Ovakva
struktura otežava ponovno klizanje. Drugim riječima, kada je napon porastao do σT (slika 3.23.)

93
iskorišćene su sve ravni i dislokacioni položaji za lako klizanje. To znači da pri naknadno
uvedenom opterećenju klizanje može da započne u ravnima koje zahtevaju napon σ > σT.

U fizičkom smislu došlo je do porasta granice elastičnosti i jačine zato što je blokirano kretanje
atoma koje uslovljava klizanje.

Ovaj fenomen naziva se radno otvrdnjavanje , deformaciono ojačanje ili prerada na hladno
(hladna obrada). Termin "na hladno" je relativan jer se odnosi na temperaturu obrade pri kojoj
se ne dešavaju strukturne promene. Reč je u stvari o obradi na temperaturi nižoj od
temperature rekristalizacije . To može biti hladno valjanje, preso vanje, iskivanje i sl.
Temperatura rekristalizacije za čelik sa 0.1% C iznosi oko 550°C. Pri preradi na hladno od
velikog je značaja stepen deformacije (prerade) koji se određuje tako što se promjena površine
poprečnog preseka podeli sa početnim presekom (A0) i pomnoži sa 100

3.2.5. Dopušteno naprezanje i koeficijent sigurnosti

Pri ispitivanju zatezanjem materijala određuje se niz važnih svojstava otpornosti i

deformabilnosti, čije se vrijednosti obično nalaze u tabelama raznih priručnika. Ta svojstva su
nužna za proračune pri dimenzionisanju konstrukcija i mašina. Stvarne vrijednosti svojstava
materijala dobijene ispitivanjima mogu se znatno razlikovati od podataka u priručnicima i zato im
treba uvijek davati prioritetnu važnost. Stvarno naprezanje u konstrukciji mora biti manje od
čvrstoće materijala da ne bi došlo do njezinog loma. Kod duktilnih materijala stvarno naprezanje
mora biti manje od napona tečenja, a kod krtih materijala znatno manje od čvrstoće. S obzirom
da je vrlo teško odrediti opterećenje konstrukcije treba smatrati da je proračunsko naprezanje
samo procjena stvarnog naprezanja.

Zato se konstruktor mora osigurati da najveće proračunsko naprezanje bude manje od

dopuštenog naprezanja:

a.) duktilni materijali:

(3.29.)

b.) krti materijali:

(3.30.)

gdje je:

94
υ - koeficijent sigurnosti, najčešće je 1,5 ≤ υ ≤ 2,5, a može biti i >10;

σ dop – dopušteno naprezanje;

τ dop – dopušteno tangencijalno naprezanje;

Reu – granica uvijanja;

Rmu – uvojna čvrstoća;

Rmo – smicajna čvrstoća.

Tako npr. vrijednosti koeficijenta sigurnosti iznose za čelike kod nekih evropskih država:

Njemačka i Engleska, duktilni materijali υ=1,5

Francuska, krti materijali υ=3,0

Engleska, krti materijali υ=2,35

Švicarska (kuglasti spremnici, R m ) υ=2,7

Često se za dopuštena naprezanja koriste i slijedeće korelacije:

(3.31.)

Iz ovih podataka slijedi da dopuštena naprezanja moraju biti manja od konvencionalnog napona
tečenja (Rp0,01 ), tj. u području elastične deformacije.

3.2.6. Stepen iskorištenja zatezne čvrstoće

(3.32.)

Kao dopunska mjera zaštite konstrukcionih dijelova od loma koristi se često stepen iskorištenja
zatezne čvrstoće. Njegove vrijednosti jako zavise od stanja isporuke materijala.

Obično se uzima da su slijedeće granice za ηm:

- liveno stanje 0,4 do 0,5

- vruće valjano 0,5 do 0,6

- termički obrađeno 0,7 do 0,9.

95
Kod poboljšanih čelika ide se na optimalnu kombinaciju, tj. na što viši stepen iskorištenja
zatezne čvrstoće (npr. η=0,9) i na garanciju minimalne potrebne žilavosti materijala kroz
propisanu vrijednost izduženja (npr. A 5 ≥15%);

3.2.7. Svojstva deformabilnosti

Pri ispitivanju zatezanjem mogu se određivati slijedeća svojstva deformabilnosti materijala:

 ukupno izduženje (A5 ili A10, odnosno A11,3) i

 ukupno suženje (Z5 ili Z10),koji predstavljaju veoma značajne karakteristike
deformabilnosti materijala pri ispitivanju zatezanjem.

Ako se epruveta mjerne dužine L0 podvrgne dejstvu zatezne sile, izdužiće se na novu dužinu Lt,
pa će razlika između rastojanja mjernih tačaka u bilo kom trenutku ispitivanja i prvobitne mjerne
dužine ∆L= Lt – L0 predstavljati priraštaj dužine i trenutno izduženje. Trenutno izduženje
svedeno na prvobitnu mjernu dužinu, predstavlja jedinično izduženje ε:

(3.33.)

Od naročitog značaja je određivanje izduženja pri prekidu. Izduženje pri prekidu je razlika
između mjerne dužine prekinute epruvete L u i prvobitne mjerne dužine L0 svedeno na prvobitnu
mjernu dužinu i zove se izduženje, a izražava se u procentima:

(3.34.)

Vrijednosti izduženja ovise od položaja prekida epruvete. Najpouzdanije vrijednosti se dobiju

ako je prekid nastao na sredini epruvete. (Ako se automatski mjeri izduženje nisu potrebne
mjerne tačke na epruveti i izmjereno izduženje je ukupno izduženje, te se za određivanje
procentualnog izduženja oduzima elastično izduženje osim ako i to nije određeno automatski).
Procentualno suženje površine poprečnog presjeka epruvete je razlika između prvobitne
površine poprečnog presjeka S0 i površine poprečnog presjeka u bilo kom trenutku ispitivanja Sk
svedena na prvobitnu površinu poprečnog presjeka.

Procentualno suženje površine presjeka pri prekidu je:

(3.35.)

gdje je:

S - površina najmanjeg poprečnog presjeka na mjestu prekida.

96
Kod epruveta kružnog poprečnog presjeka mjeri se prečnik na najužem dijelu paralelne dužine
(L0) u dva, međusobno normalna pravca. Iz aritmetičke srednje vrijednosti izmjerenih prečnika
izračunava se najmanja površina poprečnog presjeka epruvete poslije prekida (Su).

Deformacija epruvete iza dostizanja tačke T (slika 3.22.) sastoji se od elastične (εel), koja

iščezava s rasterećenjem i od plastične (ili nepovratne εpl ), koja ostaje trajno prisutna u
materijalu. Iznos plastične deformacije nakon kidanja epruvete (tačka K) dobija se s dijagrama
σ−ε (R-ε) povlačenjem paralele s Hookeovim pravcem te nalaženjem presjeka sa apscisom
(tačka K') ili jednostavnim sastavljanjem polomljenih dijelova epruvete, tj. mjerenjem veličine Lu.

Ako uz oznaku za ukupno izduženje epruvete A nema oznake u indeksu, podrazumijeva se da

se radi o izduženju A5 (određenom na kratkoj proporcionalnoj epruveti). Vrijednost izduženja A5
obično je za 20% veća od vrijednosti A10, jer one zavise od dimenzije epruvete i suženja na
mjestu prijeloma. Detalji opisa tačnog određivanja izduženja mogu se naći u standardu (ISO
6892, BAS EN 10002-1/01,JUS C.A4.002, HRN C.A4.002).

Ispitivanja zatezanjem vrše se po pravilu na sobnoj temperaturi, pod kojom se podrazumijeva

raspon temperatura između 10 i 35 °C. Ako se traže kontrolisani uslovi ispitivanja, npr. za
ispitivanja relaksacijom ili udarne radnje loma, onda se misli na temperaturu od 23±5 °C.

Na slici 2.34. dat je izgled pokidanih epruveta od duktilnog čelika (a) i od krtog čelika (b).

Slika 3.24. Pokidane epruvete: a) - duktilnog čelika b) - krtog čelika.

97
 3.2.8. Teoretska i stvarna čvrstoća

Teoretska čvrstoća materijala predstavlja čvrstoću atomskih veza, tj. čvrstoću idealnog
materijala bez grešaka kristalne rešetke, kao što su vakansije, dislokacije, greške slaganja itd.
Kada su 1933. godine Taylor, Polany i Orowan postulirali dislokacionu teoriju, iako se sve do
otkrivanja elektronskog mikroskopa oko 1950. godine nije moglo dokazati prisustvo dislokacija,
oni su tvrdili da velika razlika u čvrstoći (10 do 1000 puta) između idealnih i realnih materijala
potiče zbog dislokacija. Teoretska smicajna čvrstoća razdvajanja dvaju susjednih atomskih ravni
metala može se približno izraziti prema jednačini:

(3.36.)

gdje je:

b - Burgersov vektor - Burgersov vektor definiše veličinu klizanja, pravac i smijer klizanja i
veličinu elastične deformacije oko dislokacione linije,

d - razmak atomskih ravni,

G – modul smicanja.

Ako se uzme da je b=d, tada jednačina (3.36.) dobija oblik:

Zatezna čvrstoća ugljeničnog vruće valjanog čelika s 0,2 %C iznosi cca 410 MPa, a
odgovarajuća smicajna cca 310 MPa. Odatle slijedi da je teoretska smicajna čvrstoća veća od
realne za ovaj čelik približno: 12900 / 310 = 41,6 puta.

Tačnije teoretske procjene uzimaju za metalne monokristale zavisnost naprezanja od rastojanja

atoma izraženu preko periodične funkcije, odnosno:

(3.37.)

što daje za kristale željeza:

za kristale aluminija:

98
Stvarno izmjerene vrijednosti na sobnoj temperaturi, dale su vrijednosti za željezo 20 MPa, a za
aluminij svega 1 MPa. Procjene pokazuju da teoretska čvrstoća razdvajanja susjednih atomskih
ravni metala s normalnim naprezanjima iznosi:

(3.38.)

Za željezo je EFe =210 000 MPa, te će za savršene monokristale biti: Rrteor Fe između 21 000 i
42 000 MPa, a za realne monokristale željeza maksimalna zatezna čvrstoća iznosi 8 400 do 13
000 MPa. Realni materijali imaju mnogo nepravilnosti, koje je nemoguće obuhvatiti proračunom,
te se zato njihova mehanička svojstva moraju utvrđivati opitima, tj. različitim načinima
ispitivanja.

3.2.9. Krive očvršćavnja

Deformacijsko očvršćivanje je karakteristično svojstvo metala i može se kvantitativno izraziti

veličinom danom u slijedećoj jednadžbi koja vrijedi za područje jednolike plastične deformacije:

σ=Eε (3.39.)

gdje je:

σ- naprezanje tečenja,

E - modul elastičnosti (Young-ov modul) – koeficijent proporcionalnosti između normalnog

napona i dilatacije u pravcu normalnog napona,

ε – relativna deformacija.

Slika 3.25. Sa povećanjem stepene deformacije opadaju mehaničke osobine materijala.

99
Jedan od važnih efekata hladne deformacije je otvrdnjavanje metala deformacijom i povećanje
njegove čvrstoće. Sa povećanom deformacijom, otpornost metala prema daljnjoj deformaciji se
stalno povećava, a duktilnost mu istovremeno opada, slika 3.25.

Za studij ove pojave i iznalaženja odgovarajućih krivulja očvršćavanja, kao i za određivanje

mehaničkih osobina i ocjenu plastičnosti, služe probni dijagrami istezanja ili pritiska.

Stvarana kriva ojačavanja predstavlja zavisnost stvarnog naprezanja ili deformacionog otpora σ

od stvarne ili logaritamske deformacije ε, slika 3.20.

Stvarno naprezanje se izračunava u odnosu na trenutni porečeni presjek A. U intrevalu

homogene deformacije važi: A0L0 = AL, odnosno:

(3.40.)

Stvarna deformacija ε u intervalu u kome važi A0L0 = AL dana je izrazom:

(3.41.)

U intervalu σ0 do a' većina polikristala pokazuje paraboličnu zavisnost između stvarnog

naprezanja (deformacionog otpora) i stvarne deformacije.

(3.42.)

gdje je:

k – koeficijenta čvrstoće koji se najčešće izračunava pri ε = 1,

n – indeks deformacionog ojačavanja koji se odeđuje grafički sa dijagarma log σ – long ε.

Logaritmiranjem izraza 3.42. dobija se jednačina prave linije log σ = log k + n log ε, u kojo je n

koeficijenat pravca, n = d' (log σ) / d (log ε).

Hollomanova jenačina (3.42.) ima odstupanja pri manjim deformacijama (5-10%), pa se korsti i
drugi izrazi:

(3.43.)
(3.44.)
(3.45.)

100
gdje je:

A, B, C – konstantne

σ0 – granica napona popuštanja

ε0 – početna stvarna deformacija

Naprezanje u tački a' odgovara momentu u kome počinje lokalno sužavanje mjernog dijela
epruvete i prelazak sa jednoosnog napregnutog stanja na troosno napregnuto stanje.

Odgovarajuće nominalno naprezanje se definiše kao zatezna čvrstoća, a odgovarajuća sila je

maksimalna sila dok prateće iz duženje je homogeno iz duženje.

Deformacija probne epruvete se mogu izraziti na tri načina tj. razlikuju se tri reda krivulja
očvršćivanja:

1. Jedinično (relativno) iz duženje ili deformacija I-og reda:

Deformacija prvog reda predstavlja odnos apsolutnog izduženja i početne dužine probne
epruvete.
2. Uzdužna kontrakcija (suženje – deformacija presjeka) ili deformacija II-og reda:

Deformacija II-og reda predstavlja odnos razlike površine (suženje) i početne površine.
3. Logaritamska deformacija ili deformacija III-og reda

101
 Slika 3.26.Krive očvršćavnja.

Krive očvršćavanja određujemo istezanjem epruvete ili

sabijanjem pri jednolikoj deformaciji probnog uzorka. Završna točka krive očvršćavanja
dobivena istezanjem epruvete odgovara deformaciji u momentu pojave lokalne kontrakcije.
Deformacija koja odgovara pojavi lokalne kontrakcije je relativno mala u usporedbi s
deformacijama koje se javljaju u realnim procesima. Na slici 3.26. je prikazane su krive
očvršćavanja.

Brzina deformacionog ojačavanja pokazuje intenzitet kojim se otpor daljoj deformaciji povećava
sa povećanjem stepen deformacije. U području homogene deformacije gdje važi izraz 3.42. je:
(3.46.)

Brzina deformacionog ojačavanja često se određuje pri ε = 1 pa dalje proizlazi:

(3.47.)

102
Početak ne homogene ili ne stabilne plastične deformacije – pojava plastične ne stabilnosti se
javlja kada sila dostigne maksimalnu vrijednost Fmax, odnosno kada je dF = 0. Pošto je F = σA,
to je:
(3.48.)
Odavde slijedi zaključak: plastična nestabilnost nastaje kada deformaciono ojačanje, dσ/σ,
postane jednako geometrijskom slabljenjeu, dA/A.
Plastična deformacija se odvija bez promjene zapremine V = AL = const.:
(3.49.)

Iz 3.48. i 3.49. je: odnosno:

(3.50.)

Tačka presjeka definiše stvarno naprezanje σm i stvarno homogeno izduženje εh pri kojem se
javlja plastična ne stabilnost. Sa povećanjem brzine deformacije ojačavanja povećava se
stvarno naprezanje i stvrano homogeno izduženje pri kome se javlja plastična ne stabilnost,
odnosno kriva (b) se pomjera iz položaja 1 u položaj 2, a kriva (a) se pomjera iz položaja 1' u
položaj 2', slika 3.27.

Slika 3.27. Krive (a): zavisnost stvarnog naprezanja od stvarne deformacije ε,

krive (b): zavisnost brzine deformacionog ojačavanja od stvarne deformacije ε.

103
Indeks deformacionog ojačavanja se na osnovu izraza 3.42. za područije homogene
deformacije prikazuje izrazom:

(3.51.)

Zuimajući u obzir i uslova plastične nestabilnosti, izraza (3.50.), može se napisati da u trenutku
pojave plastične ne stabilnosti važi izraz:

(3.52.)

Što daje zaključak: plastična ne stabilnost se javlja kada stvarno homogeno izduženje postane
jednako indeksu deforamcionog ojačavanja.

Na osnovu Ludwickove jednačine (3.43.), dobijaju se vrijednosti za n koje se u većem stepenu

podudaraju sa eksperimentalnim rezultatima:

(3.53.)

3.3. Topla plastična deformacija

Ako se plastično oblikovanje vrši na temperaturama ispod temperature rekristalizacije, dolazi do

naprezanja u rešetki i do popratnih promjena u karakteristike materijala, slika 3.25. To plastično
oblikovanje zove se hladno plastično oblikovanje. Nasuprot tome ako plastično oblikovanje vrši
iznad temperature rekristalizacije i tada dolazi do naprezanja u rešetki, ali kako istovremeno
dolazi do rekristalizacije rešetka se oslobađa naprezanja. Taj se tip oblikovanja naziva plastično
oblikovanje u toplom stanju ili topla plastična deformacija. Termin topao i hladan odnosi se
jedino na temperaturu rekristalizacije, te označava temperaturu iznad ili temperature
rekristalizacije i nemaju nikakve stvarne s uobičajenim nazivima topao i hladan. Na primjer,
plastična obrada olova visoke čistoće na temperaturu od - 23 0C je još uvijek plastično
oblikovanje u toplom stanju, dok je plastično oblikovanje čelika na 400 0C oblikovanje u
hladnom stanju.

Plastično oblikovanje u toplom stanju daje rešetke bez naprezanja iako je materijal pretrpio
deformacije te teorijski ta deformacija ne bi smjela utjecati na svojstva materijala. Ipak dolazi do
djelovanja još nekih faktora, tako da plastična deformacija u toplom stanju utječe na svojstva
materijala. Jedna je od najvažnijih činjenica, da je u praksi plastična deformacija u toplom stanju
uvijek kombinacija između deformacije u toplom i hladnom stanju. Plastično oblikovanje na
temperaturi iznad temperature rekristalizacije, ali prije završetka obradbe temperatura spušta
ispod temperature rekristalizacije, tako da rekristalizacija nije završena. To znači da je jedan dio

104
deformacije izvršen u hladnom stanju, te na taj način utječe na svojstva materijala. Taj utjecaj
može nestati pri hlađenju ili može ostati. Sto je veći dio deformacije u hladnom stanju, to je
temperatura rekristalizacije niža. Ako je hlađenje sporo, kombinacija između znatne plastične
deformacije u hladnom stanju i dugog vremena provedenog na prilično visokoj temperaturi
može dovesti do rekristalizacije. Kod postupka deformacije u toplom stanju dolazi također do
deformacije kristalne rešetke do izduženija zrna i do usitnjenija kristala. Ne dolazi do
očvršćavanja materijala. Ako se metali oblikuju plastičnom deformacijom na temperaturama
iznad temperature rekristalizacije onda govorimo o toploj plastičnoj deformaciji. Toplina
apsorbirana u metalu zagrijavanjem povećava energiju toplinskih oscilacija atoma i na taj način
se povećava njihova pokretljivost unutar slojeva atoma. Kod tople plastične deformacije, kada
se ostvari kritični stupanj deformacije, istovremeno s procesom deformacije (ojačanje) odvijaju
se procesi oporavka i rekristalizacije (omekšanja). Nazivamo ih dinamički oporavak i dinamička
rekristalizacija.

Kao i kod hladne deformacije, deformacija se odvija klizanjem i stvaranjem dvojnikovanja. U

procesu valjanja deformacija se, kako je rečeno, najprije odvija u zrnima s najpogodnijom
orijentacijom. Kad se u njima ostvari kritični stupanj redukcije započinje dinamički oporavak i
dinamička rekristalizacija. Za to vrijeme je već započela deformacija u drugim zrnima s
najpogodnijom orijentacijom i u njima se odvijaju isti mehanizmi. Uslijed deformacije dolazi do
produženja zrna. U izduženom, deformiranom. zrnu prisutna je velika gustoća dislokacija.
Uslijed deformacije dislokacije se kreću. U koliko budu zaustavljene na nekim preprekama
(uključci, precipitati, druge dislokacije,...) dolazi do deformacije dijela kristalne rešetke i
stvaranja subzrna. Granice subzrna su mjesta s velikom gustoćom dislokacija. Subzrna su klice
novih zrna koja nastaju rekristalizacijom kad se ostvari kritični stupanj deformacije. Daljnjom
deformacijom rekristalizirana zrna se ponovo deformiraju i ponovo rekristaliziraju. Nakon
završene tople deformacije iz jednog zrna rekristalizacijom nastaje više sitnijih zrna. Važan je
način deformacije. Kod hladne deformacije utjecaj brzine deformacije je manji, nema
rekristalizacije, naprezanje tečenja raste sa stepenom deformacije i promjena brzine
deformacije ne utječe na specifični deformacijski otpor. Kod tople deformacije utjecaj brzine
deformacije je veći.

Razlog tome je što kod tople deformacije teku paralelno dva suprotna procesa (proces
očvršćivanja i proces rekristalizacije). Prednosti tople deformacije su u tome što je otpor
deformaciji znatno manji i što je povećana plastičnost.

105
 Slika 3.27. Orijentacija rešetki i oblik zrna: a) nedeformisani sistem, b) deformisani sistem.

Sa porastom stepena deformacije menja se takodje oblik zrna; početna poliedarska zrna se
izdužuju u pravcu preovladjujuće deformacije, a od njih zatim nastaju veoma izdužena vlakna sa
relativno malim poprečnim dimenzijama. U toku plastične deformacije mijenja se takođe
orijentacija rešetke u pojedinim zrnima, kod nedeformisanih zrna je orijentacija zrna obično
slučajna (slika. 3.27.a), a tokom deformacije se mijenja u usmjerenu (slika 3.27.b). Polikristal se
tako približava monokristalu, ali sa veoma velikom gustinom greški rešetke. Usmjerena
orijentacija mreže zrna ponekad se također označava kao tekstura . Prema vrsti prerade
govorimo o valjanoj teksturi, vučenoj teksturi i sl. Pojava teksture se odražava na znatnu
anizotropiju osobina polikristalnih materijala, npr. posle valjanja na hladno znatno se razlikuju
osobine lima u pravcu valjanja i u upravnom pravcu. Posebna karakteristika promjene
submikrostrukture posle plastične deformacije jeste porast gustine grešaka. Sa porastom
stepena deformacije povećava se gustina defekata, raste otpor protiv dalje deformacije,
povećava se napon potreban za dalju deformaciju, to znači da raste napon tečenja. Slično kao i
napon tečenja, rastu također jačina na kidanje i tvrdoća, napon tečenja raste brže nego jačina
pa se ove veličine sa porastom stepena deformacije među sobno približavaju (odnos Rm /Re teži
jedinici). Svojstva plastičnosti se pogoršavaju i također žilavost opada, slika 3.25.

Navedena promjena mehaničkih osobina, kao što je spomenuto naziva se deformaciono

ojačanje. Povećanje svojstava otpornosti, koje se može postići plastičnom deformacijom se u
tehničkoj praksi relativno često koristi. Pored žarenih materijala isporučuju se također materijali
ojačani preradom na hladno. To su npr. žice, šipke, trake, limovi, cevi ili razni profili, kod kojih se
prema stepenu deformisanja razlikuju stanja: polutvrdo, tvrdo, elastično tvrdo itd. Povećanje
gustine grešaka kristalne rešetke, koje se može postići npr. efektima preoblikovanja, drugim
rečima plastičnim deformisanjem, jedan je od načina proizvodnje metala velike jačine.

106
Plastična deformacija u kombinaciji sa pogodnom termičkom obradom daje veoma povoljne
mehaničke osobine, koje u suštini zavise od gustine defekata kristalne rešetke.

Na slika 3.28. dat je prikaz uticaja gustine grešaka na jačinu kidanja metalnih materijala. Obrada
na hladno, slično kao i ostale mjere koje dovode do porasta gustine grešaka, predstavlja jednu
od mogućnosti za povećanje otpornosti materijala. Drugi način, kako se približiti ka teorijskoj
vrijednosti jačine materijala, je težnja da se izradi materijal gotovo savršene kristalne rešetke
(vlaknasti monokristal).

Slika 3.28.
Shema uticaja gustine strukturnih grešaka na graničnu
jačinu;
A - teorijska jačina,
B - jačina vlaknastih monokristala,
C - jačina žarenog materijala,
C - D - jačina materijala sa povećanom gustinom grešaka

Brzina očvršćivanja pri hladnoj deformaciji je manja kod metala koji imaju gusto složenu
heksagonsku rešetku. Porastom temperature smanjuje se brzina deformacijskog očvršćivanja.
Kod hladne plastične deformacije dolazi do smanjenja plastičnosti i povećanja deformacijskog
otpora. Dolazi do stvaranja trakaste strukture ili teksture, slika 3.27.

Razlikuje se kristalna i strukturna tekstura. Kristalna tekstura se pojavljuje samo kod metala
oblikovanih u hladnom stanju. Ona može biti:

- vlaknasta (kod hladnog vučenja ili presovanja),

- trakasta (kod hladnog valjanja ).

Strukturna tekstura nastaje vlaknastom ili trakastom raspodjelom nehomogenih primjesa u

metalu. Hladnom plastičnom deformacijom mijenjaju se mehanička svojstava. Ako se hladno
deformirani metal zagrijava na određenu temperaturu mogu mu se djelomično ili potpuno vratiti
njegova osnovna mehanička i fizikalna svojstva.

107
3.4. Oporavljanje, rekristalizacija i rast zrna

Metal koji je bio podvrgnut plastičnom oblikovanju u hladnom stanju ne nalazi se u stanju
ravnoteže, jer je rešetka distordirana. lako postoje sile difuzije koje nastoje srediti materijal, ipak
je na sobnoj temperaturi pokretljivost aroma vrlo mala, tako da difuzija ne može poništiti
distorziju. S ugrijavanjem materijala sila koja nastoji izvršiti pomicanje atoma ne povćeava se
znatno, ali se naglo povećava pokretljivost atoma. Može se uočiti temperatura pri kojoj
započinje gibanje atoma, te se atomi mogu ponovo razmjestiti u ne distordiranu rešetku.

Ta temperatura naziva se temperatura rekristalizacije. Zapaženo je da početak ponovnog

rasporeda nastupa subkristalično, to jest unutar svakog distordiranog kristala stvaraju se ne
distordirani djelići zbog male promjene u orijentaciji, te kasnije aglomeriraju u jedan ili nekoliko
kristala. Jezgre za kristalizaciju stvaraju se najviše od distordiranih dijelova kristala, gdje je
unutrašanja energija maksimalna. Ako se vanjska energija dovodi u obliku topline, ta mjesta
prva dosegnu granicu potrebnu za gibanje te stvaraju klice. Što se energije dovodi u obliku
topline, to su atomi na manje distordiranim dijelovima kristala u stanju pomaknuti se na nova
mjesta. Temperatura rekristalizacije je varijabilna za jedan te isti materijal. Rekristalizacija može
početi jedino onda kada je energija u rešetki dovoljna da savlada otpor gibanju atoma. Budući
da samo jedan dio te energije dovodi toplinom, ostatak je energije deforrnacije koja se nalazi
unutar rešetke, to je da je potrebno dovesti manje energije je veća količina energije deformacije
unutar rešetke.

Nasuprot tome, što je veća količina energije dovedena izvana, to jest što rekristalizacija nastupa
na temperaturi, to je veći broj mjesta na kojima se stvaraju klice rekristalizacije. Materijal koji je
velikoj deformaciji sadrži veliku količinu energije i zahtijeva nižu temperaturnu za rekristalizaciju.
Prema tome, temperatura je rekristalizacije funkcija pretrpljene deformacije. Osim toga na nižoj
temperaturi treba duže vrijeme za rekristalizaciju. Promijene osobina posle plastične
deformacije na hladno koje su posljedica povećane gustine defekata kristalne rešetke, u
mnogim slučajevima su poželjne i često se koriste u tehničkoj praksi (npr. vučenje žica na
hladno, cijevi i sl.). Međutim te nove osobine materijala, ponekad mogu biti nepoželjne, prije
svega zbog smanjenja žilavosti i plastičnosti, što sprečava dalju preradu plastičnim
deformisanjem. Mogućnosti promjene osobina metala ojačanog na hladno zasnivaju se na
činjenici da sa porastom stepena deformisanja raste njegova slobodna energija. Atomi koji su
sastavni dio dislokacija, imaju veću energiju nego atomi u idealnoj rešetki, pa je zato povećanje
gustine dislokacija praćeno povećanjem energije prerađenog metala. Budu li po deformaciji
stvoreni pogodni uslovi (zagrijevanjem deformiranog metala), mijenja će se raspored atoma u

108
deformisanom metalu tako da se pri tome njegova slobodna energija snižava. Posljedice
prethodnog deformisanja će se postepeno odstranjivati, a unutrašnja kristalna građa metala
približavaće se početnom stanju prije deformisanja. Ta promjena uslovljena je pojavama
difuzionog karaktera, koje su toplotom aktivirane, te će njihov intenzitet zavisiti od temperature.
Obično razlikujemo dva stadijuma obnove deformisane kristalne građe (sl. 2.26.c):

a) oporavljanje i
b) rekristalizacija.

Slika 3.29. Raspoređivanje dislokacija: a) prije oporavljanja, b) posle oporavljanja,

c) sumarni efekat žarenja, oporavljanja i rekristalizacije.
a.) Oporavljanje deformisane kristalne građe, odvija se uglavnom ispod temperature
rekristalizacije, tako da ostaje mikrostruktura deformisanog metala nepromenjena (oblik i
veličina zrna odgovaraju stanju posle okončanja deformacije) i također orijentacija rešetki
pojedinačnih zrna ostaje u osnovi zadržana. Stoga se tok oporavljanja ne može pratiti optičkim
mikroskopom. Ni gustina defekata rešetke se izrazito ne mijenja. Pri oporavljanju najprije dolazi
do difuzije tačkastih defekata (vakancija i intersticijala) nastalih prilikom deformacije. Pri daljem
porastu temperature dolazi do nove raspodijele dislokacija prouzrokovanih bilo klizanjem ili
difuzijom (penjanjem) dislokacija. Procesi kojima se mijenja raspodjela dislokacija osnova su
oporavljanja i u suštini se svode na poligonizaciju. Dislokacije slučajno raspoređene u
deformisanom metalu (slika 3.29.a) dovode do pokretanja atomskih ravni rešetke. Premjeste li
se dislokacije tako da se obrazuje pravilna mreža (slika 3.29.b) smanjuju se elastične
deformacije ravni, a time i slobodna energija metala.

109
Pregrupisavanjem dislokacija nastaju u deformisanom zrnu blokovi (subzrna) čije se orijentacije
rešetki neznatno razlikuju: govorimo o substrukturi zrna. Oporavljanje se ispoljava snižavanjem
unutrašnjih napona deformisanog metala, promenom fizičkih osobina (npr. smanjenjem
električnog otpora) dok se mehaničke osobine bitnije ne mijenjaju (slika 3.29.c, početni dio).

b.) Ako je stepen plastične deformacije dovoljan, nastaje pri dostizanju određene temperature
pojava koja se naziva rekristalizacija . Pri tom procesu nestaju početno deformisana zrna i
nastaju nova zrna čiji se oblik, veličina i orijentacija rešetkirazlikuju od početnih deformisanih
zrna (slika 3.29.c). Gustina grešaka rešetke se pri tom smanjuje na veličinu koja odgovara
nedeformisanom metalu. Usvojeno je da se struktura smatra rekristalisanom kad ona sadrži
95% rekristalisanih zrna. Do rekristalizacije dolazi na određenoj minimalnoj temperaturi. Ta
temperatura nije za dati metal konstantna, zavisna je uglavnom od energije međuatomskih
veza, veličine prethodne deformacije i čistoće metala. Djelovanje tzv. energije veze se održava
sve do temperature topljenja, što se jače drže atomi metala u čvornim tačkama rešetke, time je
veća toplotna energija neophodna za to da atom napusti svoje mjesto u rešetki. Zato metali sa
višom temperaturom topljenja imaju također i višu rekristalizacionu temperaturu.

Kod čistih metala se obično daje veza između temperature topljenja Tt , K i temperature
rekristalizacije Tr u obliku: Tr = (0,1 – 0,2)·Tt.

- za tehnički čiste metale: Tr = (0.3 - 0.4)·Tt

- za legure tipa čvrstog rastvora: Tr = (0.5 - 0.6)·Tt .

Tako je npr. T r = 15-20°C za olovo, 20°C za cink, 20-25°C za kalaj, 180-230°C za bakar i oko
350°C za mesing.

U nekim slučajevima svojstva plastičnosti metala mogu se povećati, a da se pri tome neznatno
smanji jačina. To se postiže žarenjem pri temperaturi nižoj od temperature rekristalizacije.
Postupak se zove podrekristalizaciono žarenje i koristi za povratak elastičnih osobina bakarnih
opruga, membrana, podmetača i sl. Isto se postupa i kod legura Al, Mg. Visina rekristalizacione
temperature ima veliki praktičan značaj, jer ojačanje postignuto plastičnom deformacijom ostaje
zadržano samo ako je obrađen materijal izložen djelovanju temperature niže nego što je
temperatura rekristalizacije.

Ako se plastična obrada odvija na višim temperaturama ojačanje se ne pojavljuje pošto se

rekristalizacija dešava istovremeno sa plastičnom deformacijom; to znači da se ojačanje
izazvano deformacijom direktno odstranjuje istovremenom rekristalizacijom.

110
Temperatura rekristalizacije može tako predstavljati granicu prerade na hladno i prerade na
toplo . Pri preradi na hladno, temperatura obrade je niža od temperature rekristalizacije i
prerađeni metal ostaje ojačan. Pri preradi na toplo, temperatura obrade je viša od temperature
rekristalizacije i do ojačanja ne dolazi.

Navedeni izraz za vezu između temperature topljenja i temperature rekristalizacije, za metale

tehničke čistoće, važi samo za veliku plastičnu deformaciju. Na rekristalizacionu temperaturu
utiče također i stepen prethodne deformacije, što je deformacija bila veća, time je i niža
temperatura dovoljna da izazove rekristalizaciju. Obrnuto, ako stepen deformacije ne dostigne
određenu vrijednost do rekristalizacije neće doći. Pošto primjese otežavaju pomjeranje
dislokacija u metalu, također otežavaju i rekristalizaciju. Npr. metali visoke čistoće imaju znatno
nižu temperaturu rekristalizacije nego metali tehničke čistoće.

Odgovarajući tok rekristalizacije se može podijeliti na tri etape:

a) pojava klica novih kristala i njihov rast,

b) porast debljine kristala rekristalisanog metala i
c) dodatni rast nekih kristala.

a.) Klice novih kristala nastaju na mjestima sa najvećom slobodnom energijom (naročito na
granicama deformisanih zrna, na granicama bloka. Energija potrebna za njihov nastanak je na
tim mestima najmanja, a uslovi za nukleaciju najpovoljniji. Sa porastom stepena deformacije
broj klica se povećava pa je izlazna struktura rekristalisanog metala zato sitnozrnasta. Nastali
kristali imaju isti sastav i isti tip kristalne rešetke kao i okolna osnovna deformisana masa, iz
koje su se pojavili. Za razliku od faznih
preobražaja u čvrstom stanju (prekristalizacije)
pri rekristalizaciji se ne mijenja tip kristalne
rešetke. Ako se rekristališe α - željezo, zadržava
se njegova prostorno centrirana kubna rešetka i
posle rekristalizazije, kao što je bila i prije nje.

Slika 3.30. Uticaj grubozrnaste rekristalizacije na

zareznu žilavost mekog (niskougljeničnog)
čelika.

111
Rast zametaka novih kristala nastavlja se na račun deformisanja osnovne mase, sve dok se
novi kristali pri svom rastu ne susretnu i nastane nova struktura zrna istih dimenzija u svim
pravcima.

b.) Veličina kristala posle rekristalizacije ima

poseban značaj za tehničku praksu.
Rekristalizacijom se može dobiti veoma fina
struktura i suprotno veoma gruba struktura.
Najveći uticaj na veličinu zrna rekristalisanog
metala ima prethodni stepen prerade. Sa
porastom stepena prerade raste broj oblasti
koje su pogodne za pojavu klica što se
ispoljava većim brojem klica i sitnijim
kristalima posle rekristalizacije. Suprotno
tome, pri malom stepenu prerade pojava klica
je ograničena na manji broj oblasti (nastaje

Slika 3.31. Proces rekristalizacije. mali broj klica), a kristali su posle

rekristalizacije grubi. Također, veličina kristala
polazne strukture pre plastične deformacije
utiče na veličinu kristala posle rekristalizacije.
Ako je polazna struktura grubozrnasta dobiće se i grublji kristali posle rekristalizacije. Kod sitno
kristalne polazne strukture dolazi pri istom stepenu prerade do većeg porasta unutrašnje
energije metala (gomilanje dislokacionih talasa na većim graničnim površinama), što se
ispoljava većim brojem zametaka kristalizacije, odnosno sitnozrnastom strukturom.

Najveći porast nekih kristala pri rekristalizaciji nastaju posle male plastične deformacije,
uglavnom u granicama 5 do 20% (slika 3.30.). Ovakva deformacija se označava kao kritična
deformacija , jer pri pomenutoj rekristalizaciji nastaje struktura sa neobično grubim zrnima. Ta
tzv. krupnozrnasta rekristalizacija ima veoma nepovoljan utjecaj na mehaničke osobine
materijala.

Jačina i tvrdoća se bitno ne menjaju, ali udarna žilavost opada gotovo na nultu vrednost,
materijal postaje veoma krt (slika 3.30.). Pošto veličina zrna posle rekristalizacije znatno utiče
na osobine metala, korisno je poznavati odnos između stepena deformacije, temperature
rekristalizacionog žarenja i veličine zrna posle rekristalizacije. Taj odnos se uspostavlja za dati
materijal opitno i dobijene vrednosti se unose u tzv. rekristalizacioni dijagram.

112
Sa rekristalizacionog dijagrama, slika 3.31., određuje se za koje stepene deformacije i pri kojim
temperaturama dolazi do najvećeg porasta zrna. Rekristalizacioni dijagram na taj način sadrži
važne informacije za izbor uslova prerade i naknadnog rekristalizacionog žarenja. Do
grubozrnaste rekristalizacije ne mora doći, ako se materijal rekristalizaciono žari pri dovoljno
niskoj temperaturi ili ako se prerađuje intenzivnije nego što odgovara kritičnom stepenu
deformacije.

c.) Dok se u legurama obično odvija kontinualni porast kristala, kod čistih metala, npr. kod
aluminijuma ili cinka, srećemo se pri rekristalizaciji sa ne pravilnim lokalnim, ili također
diskontinualnim porastom kristala. Taj dodatni porast, samo nekih kristala u rekristalisanoj
strukturi metala, naziva se sekundarna rekristalizacija. Rezultat je pojava neravnomerne
strukture, koja se sastoji iz finozrne metalne mase i nekoliko grubih zrna (slika 3.32.). U početku
porast zrna je ravnomeran (primarna rekristalizacija), a zatim nastaje porast nekih zrna jer nije
bilo postignuto potpuno ravnotežno stanje. Rekristalizaciono žarenje kao operacija termičke
obrade, koja se izvodi posle prerade na hladno, ima veliki praktičan značaj. Posle rekristalizacije
materijal dobija sve početne osobine, koje je imao prije obrade na hladno (manja jačina i
tvrdoća, veća istegljivost i udarna žilavost). Ponekad, kao poslijedica ravnomijernije strukture,
mogu se neke osobine (npr. udarna žilavost) povećati i u odnosu
na polazne vrijednosti. Rekristalizaciono žarenje omogućuje dalju
preradu na hladno. Npr. pri dubokom izvlačenju, pri valjanju traka,
finih folija ili pri vučenju žice materijal se između pojedinih
redukcija rekristalizaciono žari, čime se odstranjuje ojačanje i
omogućava dalja plastična deformacija.

Slika 3.32. Ne ravnomjerna struktura posle sekundarne rekristalizacije.

Slika 3.33. Rekristalizacioni dijagram čelika.

113
Na slici 3.33, prikazan je zapreminski dijagram rekristalizacije za niskougljenični čelika. Sličnu
zavisnost veličine zrna od temperature i stepena deformacije imaju i drugi metali i legure.
Posebna karakteristika prikazanog dijagrama je nagli rast veličine zrna pri određenom stepenu
deformacije i temperaturi. Ovaj stepen deformacije, koji se kreće do 10%, naziva se kritični
stepen deformacije.

Pojava kritičnog stepena deformacije može da se objasni mehanizmom deformisanja. Naime,

pri malim deformacijama narušenost kristalne rešetke je mala pa je mali broj centara
rekristalizacije, a granice između zrna nisu razorene. Stoga je otežano srašćivanje susjednih
zrna. Pri kritičnom stepenu deformacije dolazi do naglog rasta početnih zrna za račun
sjedinjavanja sa susednim zrnima pri drugim stepenima deformacije. Sjedinjavajne susjednih
zrna je omogućeno razrušenjem među kristalne materije. To znači da pri kritičnom stepenu
deformacije, pored unutarkristalne deformacije nastaje i među kristalna deformacija. Sa
povećanjem stepena deformacije povećava se narušenost kristalne rešetke, odnosno povećava
se unutarkristalna deformacija, kao i brzina stvaranja centara kristalizacije i brzina linijskog rasta
zrna. Pri tome je veća brzina stvaranja centara rekristalizacije, od brzine rasta zrna. S obzirom
da se radi o istoj zapremini, veći broj centara rekristalizacije, uslovljava smanjenje zrna pri
većem stepenu deformacije. Sa povećanjem temperature obrade kritični stepen deformacije se
pomera ka nultoj vrijednosti. Razlog za ovo leži u razrušenju granice zrna, zbog povišenih
temperatura, pri manjim stepenima deformacije. Rušenje granice zrna dovodi do naglog porasta
zrna, čija se veličina pri daljoj deformaciji smanjuje. Pored kritičnog stepena deformacije, nagli
porast zrna može, kod nekih metala i legura (čelik, bakar, aluminijum), da se javi i pri velikim
stepenima deformacije (70% - 90%) i visokim temperaturama. Pojava ovog tzv. drugog
maksimuma je posledica sekundarne rekristalizacije.

Sa dijagrama prikazanog na slici 3.32, uočava se porast zrna, pri stepenima svim deformacije,
sa povećanjem temperature. Ovaj rast zrna nastaje u rezultatu uvećanja pokretljivosti atoma.
Naime, na višim temperaturama dolazi do lakšeg sjedinjavanja susednih zrna, što dovodi do
povećanja dimenzija rekristalizovanih zrna. Veličina zrna posle rekristalizacije zavisi i od veličine
zrna prije deformacije i rekristalizacije. Materijal sa krupnozrnastom strukturom prije deformacije
imaće veća zrna i posle rekristalizacije. Proces plastične deformacije praćen je pojavom
teksture deformacija, koja uslovljava anizotropiju materijala. U procesu rekristalizacionog
žarenja ta tekstura može da nestane, ili pak može da se dobije tekstura rekristalizacije. Pri
tome, tekstura rekristalizacije može biti ista kao i tekstura deformacije, a može da bude i
različita. Pri rekristalizaciji metala mogu da se jave oba tipa teksture.

114
Ako je temperatura rekristalizacije niža, zadržava se tekstura deformacije. Pojava teksture
rekristalizacije nastaje kada začeci novih zrna dobiju pretežno orijentaciju kristalografskih osa u
prostoru. U svim slučajevima tekstura rekristalizacija dovodi do anizotropije metala. Poznavanje
faktora koji utiču na proces rekristalizacije ima važno značenje za iskorišćenje tog procesa u
realnim uslovima obrade deformisanjem.

U realnim uslovima obrade materijala deformisanjem procesi razočvršćavanja mogu da teku

jednovremeno sa procesima očvršćavanja. Brzina odvijanja tih procesa zavisi od prirode
deformišućeg metala, temperature, stepena i brzine deformacije. Uvećanje stepena deformacije
ubrzava proces rekristalizacije, a zrna postaju manja. Također, viši stepen deformacije
prouzrokuje sniženje temperaturnog intervala rekristalizacije. Nasuprot ovome, niži stepen
deformacije zahtijeva višu temperaturu početka rekristalizacije. Brzina odvijanja procesa
rekristalizacije povećava se sa povećanjem temperatura i stepena deformacije. Međutim,
konačan rezultat, pri obradi na toplo, zavisi i od odnosa brzine rekristalizacije i brzine
deformacije. Ukoliko je veća brzina deformacije, potrebna je viša temperatura da bi brzina
rekristalizacije bila dovoljna da omogući rekristalizaciju u cijeloj zapremini deformisanja. Manja
pak brzina deformacije omogućuje brže tečenje procesa rekristalizacije. U zavisnosti od toga u
kom odnosu se, pri obradi deformisanjem, javljaju procesi očvršćavanja i razočvršćavanja
GUBKIN je sve postupke obrade deformisanjem podijelio u četiri grupe, i to:

1. topla,
2. nepotpuno topla,
3. nepotpuna hladna i
4. hladna plastična obrada.

Topla plastična obrada se odvija pri temperaturama obrade (0,7 do 0,9)Tt. Na tim
temperaturama se potpuno ostvaruje proces rekristalizacije, tako da se dobija ravnoosna
struktura bez tragova deformisanih zrna.

Nepotpuno topla obrada se odvija na temperaturi početka rekristalizacije ili nešto većoj (0,5 do
0,7)Tt. Pri toj obradi se ne odvija proces rekristalizacije do kraja u cijeloj zapremini, tako da se u
srukturi metala nalaze, pored rekristalizovanih ravnoosnih zrna i deformisana zrna. Ovakva
struktura je nepovoljna, uslovljava povećanje neravnomernosti, pojavu zaostalih napona i
sniženje plastičnosti metala. Stoga ova vrsta obrade treba da se izbjegava.

115
Nepotpuno hladna obrada se odvija na temperaturi (0,3 do 0,7)Tt. Na tim temperaturama se
potpuno ostvaruje proces oporavljanja u deformisanom materijalu. Strukturu materijala čine
deformisana zrna između kojih, zbog tečenja procesa oporavljanja, nema zaostalih napona
drugog reda. Metali koji se obrađuju ovom vrstom obrade pokazuju bolja plastična svojstva,
nego u uslovima hladne obrade, i nisu skloni pojavi pukotine uslijed zaostalih napona, s obzirom
da su isti eliminisani.

Hladna plastična obrada se odvija na sobnoj temperaturi. U tim uslovima se odigrava samo
proces očvršćavanja, koji je praćen povećanjem mehaničkih karakteristika i smanjenjem
plastičnosti. Strukturu metala čine deformisana zrna, koja imaju pretežnu orijentaciju
kristalografskih osa. To znači da se pri toj obradi javlja tekstura deformacije.

Kritični stepen rekristalinzacije je između 5 do 10% . U tom slučaju kod temperature 700 0C
dobija se gruboznsta struktura slika 3.32.

Pri žarenju iznad temperature rekristalizacije istovremeno se odvijaju dva procesa:

- rekristalizacija (rast novih kristala iz distordiranog materijala - prirnama rekristalincija) i

- porast zrna (rast nekih kristala na račun drugih kristala - sekundarna rekristalincija).

Veličina zrna koja postoji nakon žarenja zavisi od oba procesa. Stanje koje favoriziraju broja
klica i spor rast daje sitno zrnati materijal, dok je krupozrnati materijal posljedica sporog porasta
broja klica i brzog rasta. Uvjeti koji favoriziraju pojavu velikog broja klica su velika distorzija
rešetke, visoka temperatura rekristalizacije i prisustvo uključina. Uzroci koji utječu na rast zrna
su visoka temperatura i dugo vrijeme žarenja. Tri najvažnija faktora koji uzrokuju veličinu zrna
pri rekristalizaciji su:

1. deformacija,
2. temperatura i
3. vrijeme.

Ti faktori su međusobno povezani. Kako bi rekristalizacija nastupila potrebna je minimalna

deformacija. Ovaj minimum ovisi od metala i temperaturnih uslova žarenja, no posve općenito
iznosi 5 do 10 %. Ako je provedena deformacija vrlo mala, ali iznad minimalne deformacije,
zmo je krupno jer postoji mali broj klica. Što je veći stepen deformacije, to je veći broj jako
distordiranih mjesta, a time i veći broj klica te se smanjuje veličina zrna. Jednako tako je i slučaj
s i njenim utjecajem na veličinu zrna. I ovdje je potrebna neka minimalna temperatura ispod koje
ne postoji rekristalizacija. Iznad te temperature porast je veličine zrna ispočetka spor, a kasnije

116
veličine zrna postaje vrlo intenzivan. Utjecaj vremena provedenog na temperaturi žarenja na
veličinu zrna direktno zavisi od temperature. Kako bi se izvršila rekristalizacija, potrebno je duže
vrijeme, a ono se skraćuje ako se temperatura povećav. Što je vrijeme žarenja duže to je i
rezultirajte veće. Utjecaj vremena međutim nije ipak tako značajan kao faktor temperature jer se
vremenom brzina rasta zrna usitnjava. Dijagramski prikaz utjecaja stupnja deformacije, i
vremena prikazan je na slici 3.33.

Slika 3.33. Logaritamska deformacije, temperature i vremena na veličinu zrna nakon

rekristalizacije.

3.5. Pohranjena energija pri hladnoj deformaciji

Za metal podvrgnut deformaciji na temperaturi koja je relativno niska u odnosu na temperaturu

taljenja, kaže se da je hladno deformiran. Gornja temperaturna granica hladne deformacije ne
može se tačno navesti, jer se ona mijenja u ovisnosti o sastavu, te brzini i stepena deformacije
metala. Uobičajeno je deformaciju smatrati hladnom, ako se ona zbiva na temperaturi koja je
niža od polovine temperature taljenja određenog metala, mjereno na apsolutnoj skali.
Deformacija metala je u pravilu praćena kretanjem postojećih i nastankom novih dislokacija,
npr. Frank – Readovim mehanizmom. Veći dio mehaničke energije utrošene na hladnu
deformaciju transformira se u toplinu, što se opaža kao zagrijavanje strojnih dijelova. Manji dio
te energije “pohrani” se u metalu u obliku energije naprezanja. Ta naprezanja su posljedica
različitih grešaka rešetke koje nastaju pri deformaciji. Količina pohranjene energije u prvom redu
ovisi o vrsti procesa deformacije, a zatim i o brojnim drugim parametrima npr. sastavu metala i
temperaturi deformacije.

117
Teško je dati definitivan zaključak o količini pohranjene energije kao funkcije tih parametara, jer
je njihov broj prevelik, a eksperimentalni
podaci u odnosu na ova svojstva su relativno
skromni. Doduše, neki istraživači navode, da
dio energije koji ostaje pohranjen u metalu
oscilira od vrlo malih iznosa do nekih 10 %.
Slika 3.34. pokazuje odnos između
pohranjene energije u određenom metalu
(99.99 % bakar, polikristalni) i stupnja
deformacije pri vlačnom istezanju.

Slika 3.34. Pohranjena energija hladne deformacije i udio ukupnog rada pri deformaciji koji
ostaje kao pohranjena energija za vrlo čisti bakar, kao funkcija istezanja.

Podaci koje navodi P. Gordon (Trans AIME, 203 (1956), p.1043) pokazuju da pohranjena
energija raste s porastom stupnja deformacije, ali sa smanjenom brzinom, tako da udio ukupne
energije pohranjene u metalu opada s porastom deformacije. Ovaj efekt se vidi na gornjoj
krivulji prikazanoj na slici 3.34. Maksimalna vrijednost pohranjene energije od oko 16,7 J/mol
predstavlja zaostalu energiju nakon vlačne deformacije (30 % istezanje) u vrlo čistom metalu na
sobnoj temperaturi. Količina pohranjene energije može se znatno povećati s češćim prekidima
deformacije, sa smanjenjem temperature, te deformacijom legure umjesto elementarnog
metala.

Npr. metalna strugotina dobivena bušenjem legure sastava 82,6% Au i 17,4% Ag na

temperaturi tekućeg dušika ima pohranjenu energiju od oko 836 J/mol. Posmatrajmo prirodu
pohranjene energije pri plastičnoj deformaciji. Poznato je da hladna deformacija značajno
povećava broj dislokacija u metalu.
Metal podvrgnut “mekanom žarenju” ima gustoću dislokacija reda veličine 106 do 108 /cm, a
metal podvrgnut visokom stepenu deformacije 1012 /cm2. Dakle, hladna deformacija može
povećati gustoću dislokacija u metalu za faktor 104 do 106. Pošto je svaka dislokacija u biti
nepravilnost kristalne rešetke nastala deformacijom, to će se s povećavanjem gustoće
dislokacija povećavati i pohranjena energija u metalu. Ranije je spomenuto (u poglavlju 2.3.
Defekti kristalne rešetke) da je smicanje, te distorzija (izvitoperenost) rešetke, koja nastaje
plastičnom deformacijom, povezana s tzv. stepenastim dislokacijama. Povećana gustoća
dislokacija ovog tipa definira područje povećane energije naprezanja.

118
Ovaj faktor je posebno važan kod polikristalnih metala, gdje je deformacija u pravilu vrlo složena
i sastoji se od mnoštva savijanja i uvijanja kristalne rešetke. Daljnji izvor pohranjene energije u
metalu su točkasti defekati, koji također nastaju za vrijeme hladne deformacije. Najvažniji među
njima su prazna mjesta i intersticijski atomi. Intersticijski atom, koji je važan u studiju hladne
deformacije, nije nužno mali atom kao npr. ugljik koji zauzima intersticijske šupljine. To može biti
i veći atom, koji u principu zauzima uobičajeno (pravo) mjesto u rešetki, a koji biva prisiljen ući u
malu intersticijsku šupljinu, što uzrokuje određenu deformaciju rešetke.
Pošto je energija naprezanja povezana s praznim mjestom mnogo manja nego energija
povezana s takvim intersticijskim atomom, to će razumljivo pri plastičnoj deformaciji nastajati
mnogo veći broj praznih mjesta nego intersticijskih atoma. Kod monokristala postoji mogućnost
nastanka male deformacije putem klizanja samo na pojedinom setu mrežnih ravnina.
Ovaj proces može se nazvati “jednostavno klizanje” (engl. easy glide) pošto se metal deformira
kod malog i relativno konstantnog naprezanja. U polikristalnom materijalu dolazi do
interferencija ravnina klizanja susjednih zrna, koja su u principu različitih orijentacija. Tako
kompleksan mehanizam klizanja dislokacija po različito orijentiranim kliznim ravninama dovodi
do toga, da se dislokacije međusobno sijeku, pri čemu se uzajamno blokiraju u kretanju, što
dovodi do progresivnog porasta čvrstoće materijala.
Takav proces naziva se očvršćavanje metala deformacijom. Ovisno o tome jesu li dislokacije
koje se sijeku stepenaste ili vijčane nastaju prazna mjesta odnosno intersticijski atomi
raspoređeni u nizu. Pritom može doći i do penjanja dijela dislokacije (displacija) na ravninu
paralelnu inicijalnoj kliznoj ravnini. U navedenom slučaju diskontinuitet između dva dijela
dislokacije naziva se “skok” (engl. jogs).
Postoje dokazi, da djelići metalne rešetke, između kliznih vrpci, ipak “preživljavaju” maksimalnu
deformaciju s vrlo malim uvijanjem, tako da ta područja ostaju praktički nedeformirana.
Čak i nakon ekstremno velike hladne deformacije ostaju praktično nedeformirani fragmenti
veličine od oko 10000 Å (angstermima 10-8 cm) . Ovakva predodžba hladne deformacije metala
korisna je pri interpretaciji svojstava za vrijeme uzastopnih zagrijavanja.
Daleko najvažniji rezultat hladne deformacije je očvršćavanje metala. Otpor metala prema
daljnjoj deformaciji konstantno se povećava s porastom iznosa deformacije. Ova pojava naziva
se deformacijsko očvršćavanje (engl.strain hardening), a prati je istovremeno smanjivanje
duktilnosti metala.
Deformacijsko očvršćavanje je karakteristično svojstvo metala i može se kvantitativno izraziti
veličinom n danom u slijedećoj jednadžbi, koja vrijedi za područje jednolike plastične
deformacije:

119
 (3.54.)
gdje je:
S – kritično naprezanje tečenja,
D – efektivno istezanje,
K – konstanta,
n – konstanta .
Brzina očvršćavanja pri hladnoj deformaciji obično je manja kod metala koji imaju gusto složenu
heksagonsku rešetku od onih koji imaju plošno ili zapreminski centriranu kubičnu rešetku.
Porastom temperature smanjuje se brzina deformacijskog očvršćavanja. Dodatak legirajućih
elemenata može povećati ili smanjiti tu brzinu, ali je konačna tvrdoća hladno deformirane legure
skoro uvijek veća nego ona sličnog čistog metala, zbog veće granice popuštanja legure. Slika
3.25, prikazuje tipične promjene čvrstoće i duktilnosti čistog metala i jedne njegove legure
uzrokovanih hladnom deformacijom.
Drugi efekt hladne deformacije vezan je uz smanjenje električne vodljivosti. Hladna deformacija
ponekad uzrokuje drastično smanjenje korozijske otpornosti, a pritom nastala napetostna
korozija ima važnu ulogu u industriji.
Preferirana orijentacija zrna metala (teksturiranost) neizostavna je posljedica klizanja unutar
materijala i procesa nastanka dvojnikovanja uslijed hladne deformacije. Npr. za vrijeme hladnog
vučenja aluminijske žice originalno statistički orijentirana zrna deformiraju se na taj način, da im
kristalografski smjer (slika 3.27) bude uzduž osi žice.

3.6. Odnos između Gibbsove energije i unutrašnja naprezanja

Gibbsova energija (slobodna entalpija, termodinamički potencijal) deformiranog metala je veća

od one žarenog metala za iznos približno jednak pohranjenoj energiji deformacije (energiji
unutarnjih naprezanja). Plastična deformacija također zasigurno povećava i entropiju metala, ali
je ovaj efekt malen u usporedbi s povećanjem unutarnje energije. Član –T Δ S u Gibbs-
Helmholtzovoj jednadžbi stoga se može zanemariti i povećanje slobodne entalpije pripisati
direktno pohranjenoj energiji. Stoga je:
(3.55.)
odnosno:
G = H (3.56.)
gdje je:
G - promjena Gibbsove energije (slobodne entalpije),

120
Δ H - promjena entalpije,odnosno pohranjene unutarnje energije deformacije,
Δ S - porast entropije uzrokovan hladnom deformacijom,
T - apsolutna temperatura.
Hladno deformisani metal ima veću slobodnu entalpiju od žarenog metala, pa može spontano
omekšavati u određenim uslovima. Metal se obično ne vraća u prvobitno stanje putem niza
pojedinih, jednostavnih reakcija, jer je stanje metala nakon hladne deformacije vrlo kompleksno.
Nastaju brojne reakcije, čiji efekti vode prema vraćanju onih karakteristika metala koje je imao
prije hladne deformacije. Mnoge od ovih reakcija uključuju neku vrstu kretanja praznih mjesta ili
atoma, te su zbog toga ekstremno ovisne o temperaturi. U stvari brzine nekih reakcija mogu se
izraziti jednostavnom eksponencijalnom jednadžbom, sličnoj onoj ranije spomenutoj, npr. kod
kretanja praznih mjesta. Zagrijavanje deformisanih metala uveliko ubrzava oporavljanje njihovih
prvobitnih karakteristika.

3.7. Oslobađanje pohranjene energije

Analiza oslobađanja pohranjene energije, pri čemu se hladno deformisani metal postepeno
vraća u prvobitno stanje, daje važne informacije o prirodi reakcija koje se pritom odvijaju. U tu
svrhu koristi se nekoliko, u principu različitih metoda s kojima možemo pratiti oslobađanje
pohranjene energije. Ovom prilikom ukratko će se izložiti samo dvije najvažnije.
U prvoj, anizotermičkoj metodi zagrijavanja, hladno deformirani metal zagrijava se kontinuirano
od niže k višoj temperaturi, a oslobođena energija određuje se kao funkcija temperature.
U toku anizotermičkog žarenja mjeri se razlika u snazi električne energije potrebne za
zagrijavanje dva sličnih uzoraka pri istoj brzini zagrijavanja. Jedan od dvaju uzoraka hladno je
deformisan prije ciklusa zagrijavanja, dok drugi, koji nije deformisan, služi kao standard.
U toku zagrijavanja hladno deformisanog
uzorka dolazi do reakcija oslobađanja topline
(energije unutarnjih naprezanja), koje smanjuju
snagu struje potrebnu za njegovo zagrijavanje u
odnosu na snagu potrebnu za zagrijavanje
standardnog (nedeformisanog) uzorka.

Slika 3.35. Kriva izotermičkog zagrijavanja za bakar visoke čistoće.

121
Izmjerena razlika u snazi struje potrebne za zagrijavanje uzoraka izravni je pokazatelj
brzine oslobađanja toplotne energije u hladno deformiranom uzorku. Slika 3.35, prikazuje
tipičnu krivulju anizotermičkog žarenja za komercijalno čisti bakar (99.97% Cu).
Na krivama anizotermičkog i izotermičkog zagrijavanja (slike 3.34. i 3.35.) pojavljuju se
maksimumi koji odgovaraju velikom oslobađanju toplotne energije.
Metalografski uzorci metala, koji su bili žareni navedenim metodama, pokazuju u tom
temperaturnom području interesantnu pojavu. Naime ustanovljeno je, da u onom trenutku kada
započinje rast potpuno novih kristalnih zrna bez unutrašnjih naprezanja, dolazi do oslobađanja
velike količine unutarnje energije na račun nestanka jako deformisanih kristalnih zrna. Ovaj
proces naziva se rekristalizacija, a može se predočiti kao premještanje atoma u kristalu tako
da poprime što manju unutarnju energiju.
Iako se glavnina oslobođene energije na slikama 3.34. i 3.35. može pripisati rekristalizaciji, vidi
se, da se jedan manji dio energije oslobađa i prije početka ovog procesa. Stoga, crtkana linija
na slikama ograničava područje oslobađanja energije pri rekristalizaciji. Područje koje leži ispod
svake pune linije, lijevo od crtkane linije, predstavlja energiju oslobođenu prije početka procesa
rekristalizacije. Kod anizotermičke krive, energija unutarašnjih naprezanja počinje se oslobađati
kod temperature znatno ispod temperature rekristalizacije. Slično je i kod krive izotermičkog
žarenja, gdje se ona oslobađa već na početku ciklusa zagrijavanja i približno je završena prije
početka rekristalizacije. Dio ciklusa žarenja koji se događa prije rekristalizacije naziva se
oporavljanje. Treba ipak spomenuti, da se reakcije koje se javljaju za vrijeme oporavljanja
mogu nastaviti i za vrijeme procesa rekristalizacije, ali samo u onom dijelu metala koji nije
rekristalizirao.
Proces oporavljanja obradit će se u slijedećem poglavlju. Prethodno je potrebno definisati i treći
stepen žarenja koji uzrokuje rast zrna. On nastaje pri produženom žarenju, te nakon potpune
rekristalizacije. Tada svako rekristalizirano zrno nastavlja rasti, ali samo na račun drugih
susjednih zrna, koja pritom naravno moraju nestati. Time smo načelno definisatii tri važne
pojave koje se javljaju kod zagrijavanja: oporavljanje, rekristalizaciju i rast zrna.

3.8. Oporavljanje

Oporavljanje je proces promjene svojstava hladno deformisanih metala odgovarajućim toplotnim

postupcima. Taj proces karakterizira zagrijavanje metala na određenu temperaturu, kroz
izvjesno vrijeme, pri čemu ne dolazi do primjetne promjene mikrostrukture. Na slici 3.36.

122
prikazana je ovisnost oslobođene energije o temperaturi žarenja za tri različite čistoće metala.
Oporavljanje je u biti proces djelomičnog vraćanja svojstava početnog stanja, a popraćen je sa:
a) anhilacijom ili poništavanjem (polu)dislokacija pozitivnog i negativnog predznaka,
b) klizanjem dislokacija koje je aktivirano toplinskom energijom,
c) procesom poligonizacije.
Prilikom hladne deformacije metala dolazi do
promjena u gotovo svim njegovim fizičkim i
mehaničkim svojstvima. Hladna deformacija povećava
čvrstoću, tvrdoću, električnu otpornost itd., a smanjuje
npr. duktilnost metala. Pri ispitivanju plastično
deformiranih metala metodama difrakcije rendgenskih
zraka dobivaju se refleksi karakteristični za hladno
deformisane metale. Laueova snimka deformiranog
monokristala pokazuje izraženi asterizam refleksa u
skladu s zakrivljenošću rešetke.
Slika 3.36. Shematski prikaz iznosa oslobođene energije kao funkcije temperature zagrijavanja
za tri različite čistoće metala. Slično i Debye – Scherrerova snimka deformisanih polikristalnih
metala pokazuje difrakcijske linije koje nisu oštre nego su proširene u skladu s kompliciranom
prirodom zaostalih naprezanja, koja se nalaze u hladno deformisanom metalu. Prilikom
zagrijavanja metala u svrhu oporavljanja njegova fizička i mehanička svojstva teže da se vrate
originalnim vrijednostima zagrijavanjem hladno deformisanih metala, na relativno niskim
temperaturama potrebnim za oporavljanje, u kristalnoj rešetki dolazi do gibanja samo
najpokretljivijih grešaka.
Vjeruje se, da se prvo eliminiraju ekscesna prazna mjesta i intersticijski atomi koji se nalaze
smješteni u kliznim vrpcama, te da se poništavaju (anhiliraju) i neke dislokacije suprotnih
predznaka. Većina dislokacija i glavnina energije deformacije ne odstranjuju se procesom
oporavljanja. Relativno male strukturne promjene nastale za vrijeme procesa oporavljanja imaju
izrazit utjecaj na zaostala naprezanja, električna svojstva itd., uglavnom zato što ova svojstva
prvenstveno ovise o malom volumenu, nekoliko znatno deformiranih rešetki u kliznim vrpcama.
Činjenica, da se tvrdoća i druga svojstva mogu oporaviti bez vidljivih promjena u mikrostrukturi,
smatrala se misterioznom u ranim godinama istraživanja ovog fenomena. Zadnjih desetka
godina je postignut značajan napredak u objašnjenju ovog procesa, ali još uvijek ostaju mnoga
pitanja na koja nije dan potpuni odgovor. Pokazatelj komplicirane prirode procesa oporavljanja
je činjenica, da se različita fizička i mehanička svojstva ne oporavljaju istom brzinom.

123
 Slika 3.37. pokazuje drugu anizotermičku
krivulju žarenja s odgovarajućom
oslobođenom energijom hladno
deformisanog nikla. Maksimum u tački c
pokazuje područje rekristalizacije. Dio
energije oslobođen za vrijeme oporavljanja
kod ovog metala je mnogo veći nego kod
primjera na slici 3.34. Na istom dijagramu
su prikazane krive električnog otpora i
tvrdoće kao funkcije temperature žarenja.
Slika 3.37. Anizotermička krivulja zagrijavanja za hladno deformirani nikal.
Na gornjem dijelu slike prikazane su krive utjecaja temperature zagrijavanja na tvrdoću i
povećanu električnu otpornost metala.Vidi se, da je npr. električna otpornost uglavnom potpuno
oporavljena prije početka procesa rekristalizacije, dok se glavnina promjene tvrdoće događa za
vrijeme ovog procesa. Zagrijavanje u svrhu oporavljanja dovodi do smanjivanja unutarnjih
naprezanja hladno deformiranih legura. Na taj način se sprječava napetostna korozija (koja
može uzrokovati i pucanje metala) ili se minimalizira izvitoperenost (distorzija) metala
uzrokovana zaostalim naprezanjima. Neka smanjenja naprezanja mogu se postići i bez znatnog
utjecaja na mehanička svojstva, npr. za volfram. Da bi se postiglo potpuno oporavljanje
zaostalih naprezanja obično se mora povisiti temperatura u području oporavljanja. Tretiranje pri
“povišenoj temperaturi” najčešće se upotrebljava kod lijevanih i zavarenih dijelova. Oporavljanje
također može utjecati na daljnji proces rekristalizacije hladno deformiranih metala, zbog toga što
se pokretačka snaga rekristalizacije mijenja obrnuto proporcionalno s prethodnim stepenom
oporavljanja.

3.9. Poligonizacija

Neki od fenomena oporavljanja u kombinaciji s jednostavnom plastičnom deformacijom opisani

su u prethodnom poglavlju. Deformacija nastala “jednostavnim klizanjem” (engl. easy glide)
nesumnjivo povećava gustoću dislokacija u metalu, a oporavljanje se u ovom slučaju posmatra
primarno kao čin poništavanja (anhilacije) suvišnih dislokacija. Takav slučaj može nastati pri
dodiru dislokacijskih segmenata suprotnog predznaka (tj. pozitivne i negativne stepenaste
dislokacije, odnosno lijeve i desne vijčane dislokacije). Detalji ovog procesa nisu poznati u
potpunosti, ali je vjerojatno da su uključena oba procesa – klizanje i penjanje dislokacija. Kod

124
oporavljanja postoji i jedan drugačiji proces koji se naziva poligonizacija, a javlja se kod
plastično savinutih kristala. Pošto se snop rendgenskih zraka reflektira sa savinutih ravnina,
kristal daje Laueove fotografije s izduženim ili zvjezdastim točkama (refleksima). Mnogi
istraživači su potvrdili, da se Laueovi refleksi savinutih kristala pretvaraju u finu strukturu nakon
žarenja za oporavljanje, koje ne rekristalizira uzorak. Svaki izduženi ili zvjezdasti refleks
deformiranog kristala nakon žarenja zamijenjen je sa setom malih, oštrih refleksa točkastog
oblika.
X–zraci pripadaju spektru elektromagnetnih talasa i time poseduju dualnu prirodu. 1899. godine
izvedeni su prvi eksperimenti difrakcije x–zraka na uskom razrezu širine od nekoliko desetih
delova nm. Ovi eksperimenti su vrlo teško izvodljivi, jer zbog male talasne dužine x–zraka
prorez mora biti veoma uzak (reda veličine talasne dužine, tj. 0.01 – 0.1 nm, što je nekoliko
hiljada puta manje od talasne dužine vidljive svjetlosti).
Laue je prvi, 1912. godine, došao na ideju da bi se atomi ili molekuli u kristalnoj rešetci mogli
upotrebiti za difrakciju talasa sa tako malim talasnim dužinama kao što su x–zraci. Kristal se
razlikuje od narezane optičke difrakcijone rešetke i po tome što nisu svi difrakcioni centri u
kristalu u istoj ravni – tako da kristal predstavlja prostornu rešetku, za razliku od ravne optičke
rešetke. Koristeći se Laueovom sugestijom, Fridrig i Kniping su 1912. godine izveli difrakciju x–
zraka na monokristalu ZnS (slika 3.38.). Uzan snop x–zraka prolazio je kroz tanak kristal ZnS
iza koga je bila postavljena fotoploča P. Difrakciona slika koja je dobijena na fotoploči imala je
centralnu mrlju O, koja potiče od neskrenutih x–zraka, i seriju difrakcionih mrlja raspoređenih
oko te centralne mrlje.

Slika 3.38. Prikaz difrakcije x–zraka na monokristalu ZnS

Očigledno je da najveći dio snopa x–zraka prošao kroz kristal bez difrakcije, a manji deo
pretrpio skretanje po određenim zakonitostima, s obzirom da su difrakcione mrlje bile simetrično

125
raspoređene oko centralne mrlje. Ovim je potvrđeno da x–zraci imaju malu talasnu dužinu i da
kristali imaju uređenu strukturu. Posle pionirskog rada von Lauea sa difrakcijom na
monokristalima, došlo je do naglog razvoja ovog naučnog pravca, najviše zahvaljujući fizičarima
William H. Bragg i William L. Bragg, ocu i sinu. Poseban doprinos je dao sin Lawrence sa
teorijskim objašnjenjem nastajanja difrakcionih mrlja svodeći ovu pojavu na refleksiju x-zraka sa
kristalnih ravni i njihovu interferenciju, čime je tri Laueova uslova difrakcije objedinio u jedan.
Prema njemu u kristalu se mogu definisati različiti skupovi kristalnih ravni koje obrazuje veliki
broj atoma.
Kod Laueove fotografije svaki refleks odgovara refleksiji s određene ravnine kristalne rešetke.
Kada se pojedinačni kristal (monokristal) “osvijetli” snopom rendgenskih zraka u Laueovoj
kameri dobije se konačan broj refleksa s izgledom slike ovisne o kristalu i njegovoj orijentaciji.
Ako Laueov snop rendgenskih zraka obuhvati granično područje dva kristala, oba reflektiraju u
ovisnosti o orijentaciji pojedinog kristala. Nadalje, ako dva kristala imaju sličnu orijentaciju kao u
slučaju kada se njihova granica sastoji od niza stepenastih dislokacija (vidi granice zrna malog
kuta), dvije slike refleksa biti će umnogome iste tj. one će se sastojati od dvostrukih refleksa
s vrlo malim međusobnim razmakom. Konačno, ako rendgenski snop padne na područje većeg
broja malih kristala, gdje je svaki od njih odijeljen od svojeg susjeda granicom malog kuta, dobiti
ćemo sliku kao u gornjem slučaju (desna slika – poligonizirani kristal).
Evidentno je dakle, da zagrijavanjem savinutog kristala dolazi do njegovog "pucanja" u veći broj
malih "perfektnih" kristala. Ovaj proces se naziva poligonizacija. Fenomen poligonizacije može
se objasniti crtežom prikazanim na slici 3.39. Veza sa slikama 3.29. i 3.31.
Slika 3.39. Premještanje stepenastih dislokacija za vrijeme
poligonizacije.
a) ekscesne dislokacije koje ostaju na aktivnim ravninama
klizanja nakon savijanja kristala.
b) presložene dislokacije nakon poligonizacije
Slika 3.39.a predstavlja dio plastično savijenog kristala.
Zbog jednostavnosti se pretpostavlja, da su aktivne
ravnine klizanja paralelne s gornjom i donjom površinom
kristala. Plastično deformiran kristal mora sadržavati višak
stepenastih dislokacija s pozitivnim predznakom koje leže
uzduž aktivne ravnine klizanja, kao što se vidi na
navedenoj slici. Ovakva konfiguracija dislokacija ima
visoku energiju naprezanja.

126
Drugačiji raspored istih dislokacija prikazan na slici 3.39.b ima manju energiju naprezanja. U
ovom slučaju višak stepenastih dislokacija, nastao savijanjem metala, nalazi se u nizovima
okomitim na ravnine klizanja, tako da one tvore granice zrna malog uglom.
Gustoća ekscesnih dislokacija u savijenom kristalu ovisi o polumjeru zakrivljenosti pojedinog
dijela kristala tj. o 1/rb gdje je r poluprečnik zakrivljenosti a b je veličina Burgerovog vektora.
Smanjivanje energije naprezanja uslijed pregrupiranja stepenastih dislokacija u granice zrna
malog ugla ima dodatno i drugi važan učinak. To je smanjenje opšte zakrivljenosti rešetke. Kao
rezultat poligonizacije, dijelovi kristala koji leže između parova granica zrna malog kuta
približavaju se stanju kristala bez naprezanja, s ravnim nesavijenim površinama (ravninama).
Međutim, svaki kristalit ima neznatno različitu orijentaciju od svog susjeda, zbog granice zrna
malog kuta koja ih razdvaja.
Kada snop rendgenskih zraka padne na površinu poligoniziranog kristala on pada na brojne
male, relativno perfektne kristale neznatno različite orijentacije. Granice zrna malog ugla koje
nastaju procesom poligonizacije često se nazivaju subgranice, a kristali koje one razdvajaju
subzrna. Veličina, oblik i raspored subzrna čini mikrostrukturu metala. Razlika između zrna i
subzrna je znatna i važna, subzrna leže unutar zrna. Pošto je razlika u orijentaciji između
subzrna vrlo o mala (<10) njihovo postojanje nas ne spriječava da kristal promatramo kao
cjelinu. Treba imati na umu da prisutnost subzrna ne utječe bitno na čvrstoću i druga
mehanička svojstva metala.

3.10. Oporavljanje kod nižih i viših temperatura

Poligonizacija je suviše komplicirana, da bi se mogla opisati jednostavnom jednadžbom za

brzinu procesa kakva je upotrijebljena za opisivanje procesa oporavljanja nakon deformacije
“jednostavnim klizanjem” (engl. easy glide). Pošto poligonizacija uključuje i penjanje dislokacija
(poglavlje 2.3., 2.9.) to je za njeno brže odvijanje potrebna nešto viša temperatura. Smatra se,
da se kod deformiranih polikristalnih materijala “visokotemperaturno” oporavljanje sastoji
uglavnom od procesa poligonizacije.
Kod nižih temperatura oporavljanja važniji su drugi procesi.
Pri takvim temperaturama savremena teorija oslikava oporavljanje primarno kao redukciju broja
točkastih defekata do njihove ravnotežne vrijednosti. Najvažniji točkasti defekti su svakako
prazna mjesta, koja imaju konačnu pokretljivost, čak i kod relativno niskih temperatura.

127
3.11. Kinetika procesa oporavljanja

Pri oporavljanju metala (zagrijavanjem) nema inkubacijskog perioda. To je homogen proces, jer
nastaje uniformno u čitavom volumenu uzorka. Za vrijeme izotermičkog zagrijavanja, nakon
hladne deformacije, sva svojstva (npr.električni otpor, naprezanje tečenja itd.) koja se mijenjaju
za vrijeme oporavljanja imaju karakterističan oblik grafikona koji prikazuje kinetiku procesa.
Iznos oporavljanja odgovarajućeg svojstva je u početku vrlo brz, nakon čega jednoliko opada s
vremenom i eventualno prestaje nakon dugog vremena. Detaljnija istraživanja oporavljanja
inicijalnog naprezanja tečenja polikristalnog zonski rafiniranog željeza dana su kao funkcija
iznosa i temperature
deformacije u odnosu na
vrijeme i temperaturu
zagrijavanja za
oporavljanje. Smanjivanje
udjela otvrdnjavanja
zaostalim naprezanjem,
koje je mjera oporavljanja,
u odnosu na vrijeme i
različite temperature
žarenja, je prikazano na
slici 3.29., 3.40.

Slika 3.40. Promjene osobine materijala žarenjem nakon hladne plastične deformacije.

Udio otvrdnjavanja zaostalim naprezanjem definira se kao:

(3.57.)

gdje je:
R - udio koji je oporavljen i jednak je:
(3.58.)

gdje je :
σr - naprezanje tečenja nakon određenog oporavljanja
σm - naprezanje tečenja nakon deformacije

128
σo - naprezanje tečenja nakon potpunog zagrijavanja (potpuno oporavljeni uzorak).
Ako se pretpostavi, da je promjena naprezanja tečenja koja se javlja u toku zagrijavanja za
oporavljanje proporcionalna koncentraciji defekata, tada se proces oporavljanja može opisati
slijedećom jednadžbom:
(3.59.)

gdje je :
n - red reakcije (cijeli broj),
K – konstanta brzine reakcije,
R – opšta gasna konstanta,
Q – energija aktivacije reakcije,
T – apsolutna temperatura.
Prevođenjem prethodne jednadžbe u drugi oblik dobiva se:
(3.60.)

što se može pisati kao:

(3.61.)

gdje je:
A - nepoznata funkcija od ( σm − σr) , dok je
t - vrijeme žarenja.
Prethodna jednadžba može se napisati i u logaritamskom obliku kao:
(3.62.)

Jednadžbe (3.59.) i (3.62.) mogu se upotrijebiti za mjerenje vremenske ovisnosti bilo kojeg
fizičkog svojstva za vrijeme oporavljanja. Vrijednost Q možemo odrediti iz nagiba krive koja
prikazuje ovisnost ln t o 1/T za datu vrijednost (1-R). Energija aktivacije za oporavljanje Q
obično je ista kao i ona za vlastitu difuziju, što se može napisati jednadžbom:
(3.63.)

gdje je:
(3.64.)

129
gdje je:
ΔHf - predstavlja entalpiju nastanka praznih mjesta, a
ΔHm - entalpiju gibanja praznih mjesta.
Koeficijent difuzije D može se dobiti iz slijedeće jednadžbe :
(3.65.)

gdje je:
x - udaljenost (cm) ,
D - koeficijent vlastite difuzije (cm P /s), a
t - vrijeme (s).
Lesli i ostali, te Machalak i Paxton su pokazali, da u toku oporavljanja naprezanja tečenja
željeza Q postaje bliža ΔHm za kratka vremena oporavljanja, a za duža vremena oporavljanja
bliža svojoj stvarnoj vrijednosti. To znači, da je kretanje praznih mjesta kontrolirajući faktor kod
kraćih vremena oporavljanja, a da je vlastita difuzija (vezano uz penjanje dislokacija) odlučujući
faktor kod dužih vremena oporavljanja.

3.12. Rekristalizacija

Čak i nakon potpunog oporavljanja kristalna zrna posjeduju relativno visoku unutarašnju
energiju uslijed zaostalih naprezanja. Rekristalizacija je proces nastanka novog seta približno
jednakoosnih kristalnih zrna bez unutrašnjih naprezanja. Ona imaju malu gustoću dislokacija,
slično kao metal prije hladne deformacije.
Pokretačka sila potrebna za nastanak nove strukture zrna rezultat je razlike u unutrašnjoj
energiji metala sa i bez naprezanja. Nova zrna nastaju kao vrlo male jezgre (nukleusi) koji dalje
rastu, dok ne zamijene sva deformirana zrna u osnovnom materijalu putem procesa difuzije
kratkog dometa.
U prvom stadiju procesa rekristalizacije nastaju mala zrna, pa se taj proces može iskoristiti za
rafinaciju zrna osnovnog materijala.
Za vrijeme rekristalizacije mehanička svojstva, koja su bila promijenjena kao rezultat hladne
deformacije, vraćaju se u prvobitno stanje, što znači da metal postaje mekši, duktilniji i slabiji.
Rekristalizacija je proces čiji iznos ovisi o temperaturi i vremenu žarenja, a njezin udio povećava
se s vremenom (slika 3.41.a-f).

130
Rekristalizacijska svojstva nekog metala ponekad su specificirana pojmom temperature
rekristalizacije tj. temperature na kojoj materijal potpuno rekristalizira u vremenu od jednog sata.
Temperatura rekristalizacije mesing je npr.450 0C. Ona ovisi o nekoliko faktora kao što su:
stupanj hladne deformacije, sastav legure itd., a obično se nalazi između 1/3 i 1/2 temperature
topljenja za metale i legure. Povećanje svih fotomikrografija iznosi 75x.

Mesing je legura bakra i cinka, gdje je sadržaj cinka oko 40%.

Alfa mesing sadrži 36% cinka i ima prostorno centriranu kubičnu rešetku. Ima dobre mehaničke
osobine i otpornost na koroziju, ali lošiju električnu provodljivost. Beta mesing sadrži 30 - 36%
cinka i ima prostorno centriranu kubičnu rešetku. Lomljiv je, ali ima veću tvrdoću u odnosu na
alfa mesing. Gama mesing sadrži više od 45% cinka i nije pogodan za obradu.
Slika 3.41. Fotomikrografije prikazuju nekoliko stanja rekristalizacije i rasta zrna kod mesing:
a.) struktura zrna nakon hladne deformacije od 33%,
b.) početni stadij rekristalizacije kod zagrijavanja od 3 sata na 580 0C; vide se vrlo mala zrna,
koja su upravo rekristalizirala,
c.) djelomična “zamjena” hladno deformiranih zrna s novo rekristaliziranima (4 sata na 580 0C),
d.) kompletna rekristalizacija nakon 8 sati na 580 0C,
e.) rast zrna nakon 15 min. na 590 0C,
f.) rast zrna nakon 10 min. na 700 0C.

131
 Povećanjem stepena hladne deformacije
povećava se i iznos rekristalizacije, a
smanjuje temperatura rekristalizacije, što
prikazuje slika 3.42. Ustanovljeno je, da
postoji neka kritična veličina hladne
deformacije (ovisno o vrsti metala odn.
legure) ispod koje ne nastupa proces
rekristalizacije. Obično je to stepena
deformacije između 2 i 20%.

Slika 3.42. Promjene temperature rekristalizacije željeza u ovisnosti o stepena hladne

deformacije. Kod deformacija ispod kritične (oko 5 %) rekristalizacija se uopšte ne javlja.
Rekristalizacija se mnogo brže odvija u čistim metalima nego u legurama. Stoga se legiranjem
povećava temperatura rekristalizacije u nekim slučajevima značajno. Za čiste metale
temperatura rekristalizacije iznosi oko trećine apsolutne temperature taljenja (0,33 Tt), a kod
nekih komercijalnih legura ona može dostići i vrijednost od 0,7 Tt. U tabela 3, date su
temperature rekristalizacije za neke metale i legure. Iako proces oporavljanja donekle djeluje na
sva osobinama hladno deformisanog metala, ipak samo rekristalizacija, kojom se eliminira
deformirana mikrostruktura, može bitno izmijeniti važna svojstva kao što su granica popuštanja,
istezanje itd. Treba napomenuti, da u hladno deformiranom metalu ostaje mnoštvo dislokacija
(velika gustoća dislokacija) i nakon procesa oporavljanja.

Tabela 3. Temperature topljenja i rekristalizacije za neke metale i legure.

132
Tek se rekristalizacijom, koja uključuje kretanja granica zrna s velikim uglom razlike u
međusobnoj orijentaciji, gustoća dislokacija smanjuje na vrijednosti koje imaju nedeformirani
metali tj. metali koji praktički nemaju unutarnjih naprezanja.
Prije nego li se detaljnije osvrnemo na navedenu konstataciju, treba prodiskutirati i nastanak
granica zrna s malim kutom razlike u međusobnoj orijentaciji, koje često nastaju kao prelazni
stepen između oporavljanja i rekristalizacije.

3.13. Struktura subzrna

Dijelovi relativno idealne rešetke, koji postoje u hladno deformisanom metalu (slika 3.43.a)
ponešto su slični ćelijama i malko izvitopereni (distordirani) za razliku od značajno deformisanih
područja kliznih vrpci. Postojanje ovakvih fragmenata dokazano je specijalnim rendgenskim
tehnikama, jer se uglavnom ne mogu opaziti mikroskopom.

Slika 3.43. Nastanak subzrna kod zagrijavanja savijenog monokristala legure Fe-5%Si:
a.) orijentacija monokristala prije savijanja,
b.) dislokacije na kliznim ravninama nastale savijanjem kristala,
c.) raspored dislokacija nastao 24-satnim zagrijavanjem na 950 0C,povećanje 200 x.
Struktura subzrna nastaje zagrijavanjem hladno deformiranog metala pod određenim uslovima.
Ona se sastoji od mnoštva malih područja, koje karakterizira idealna rešetka s neznatnom
razlikom u međusobnoj orijentaciji, a koja su odvojena s odgovarajućom granicom subzrna.
Proces nastanka ovog tipa subzrna naziva se poligonizacija. Primjer prikazan na slici 3.43,
odnosi se na kristal željeza s 5% silicija u čvrstoj otopini. Granice subzrna su dosta pokretljive s
obzirom na to da predstavljaju vrlo malu dezorijentaciju između susjednih područja, ali njihova

133
pokretljivost opada s porastom razlike u međusobnoj orijentaciji zrna. Veličina subzrna također
se povećava s povećanjem vremena i temperature, te teži nekoj graničnoj veličini. Nastanak
subzrna u hladno deformisanom metalu obično uzrokuje opadanje čvrstoće, koja je bila
postignuta deformacijom. S druge strane, postojanje velike gustoće granica subzrna povećava
čvrstoću materijala, koji je početno bio mekan.

3.14. Primarna rekristalizacija

Ovo je važan proces, koji se javlja pri zagrijavanju hladno deformiranih metala iznad određene
temperature. Primarna rekristalizacija se sastoji od nukleacije i rasta novih zrna bez unutrašnjih
naprezanja, izvan osnovnog matriksa hladno deformiranog metala. Međutim, važno je
spomenuti da primarnoj rekristalizaciji prethodi izvjestan stepen oporavljanja, te nastanak
subzrna. Ti procesi znatno utječu na prirodu i stanje hladno deformirane matrice. Zrna bez
unutrašnjih naprezanja, nastala primarnom rekristalizacijom, mogu “podleći” daljnjim
promjenama pri sekundarnoj rekristalizaciji ili rastu zrna.
U opšte, struktura koja nastaje primarnom rekristalizacijom u biti je vrlo slična onoj strukturi koja
postoji prije hladne deformacije. Komercijalna važnost primarne rekristalizacije leži u činjenici,
da su svojstva neke legure nakon rekristalizacije otprilike ista onima prije hladne deformacije.
Neke legure pri hladnoj deformaciji dubokim izvlačenjem postaju tvrde i manje duktilne (slika
3.25.), što otežava nastavak ove operacije. Ako se djelomično oblikovan proizvod podvrgne
rekristalizacijskom žarenju leguri se vraćaju originalna svojstva dobre duktilnosti i
deformabilnosti, pa se može provesti završno duboko izvlačenje odnosno konačno oblikovanje
proizvoda. Suprotno tome ponekad treba spriječiti rekristalizaciju. Tako npr. čvrstoća hladno
deformisanog bakrenog ili aluminijskog vodiča može biti katastrofalno smanjena, ako pri
upotrebi kod određenih uslova (vrijeme - temperatura) nastupi značajnija rekristalizacija.

3.15. Teorija rekristalizacije – osnovni pregled

Iako ni do danas ne postoji potpuno, fundamentalno razumijevanje rekristalizacije izgleda da su

njeni kontrolni faktori ipak nukleacija novih zrna bez unutrašnjih naprezanja i rast zrna, dok ne
ispune cijeli uzorak metala. U nekim slučajevima nukleus se može sastojati od malih,
nedeformiranih inicijalnih područja, ali nukleacija se ipak prvenstveno javlja u područjima
izrazito deformiranih zrna.

134
Legirajući elementi u čvrstoj otopini obično smanjuju brzinu nukleacije. Nastanak i rast nukleusa
u submikroskopskom području teško je proučavati. Doduše, vjeruje se da postoji neka kritična
veličina nakupine (clustera) atoma ispod koje nije moguće formiranje stabilnog nukleusa. Kada
jedanput nastane nukleus, tada dolazi do njegovog rasta pomicanjem granice između stabilnog,
nisko energetskog nukleusa i nestabilne matrice s visokim unutrašnjim naprezanjima. Priroda
ovog fenomena može se vidjeti na seriji fotomikrografija (slika 3.44.).

Slika 3.44. Tok izotermičke rekristalizacije na

310 0C kod 99.95 % aluminija, koji je hladno
deformiran 5 %, te zagrijavan u vremenu od:
a.) 50 sati, b.) 70 sati, c.) 80 sati i d.) 100 sati,
prikazuju odgovarajuće fotomikrografije uz
povećanje 10x,

Moguće je, da je početna brzina rasta, kada

se nukleus sastoji od samo nekoliko desetaka
atoma, mnogo manja nego brzina rasta u
kasnijoj fazi, koja se može opaziti
mikroskopom. U svakom slučaju, kod ovog
procesa postoji izvjesni period inkubacije bez
vidljive rekristalizacije, koji može biti podjednako dug kao i vrijeme potrebno za potpuno
okrupnjavanje zrna odnosno za vidljivu rekristalizaciju.
Brzina rasta za vrijeme rekristalizacije u vidljivom području neovisna je o vremenu, ali raste s
povećanjem stepena deformacije i s temperaturom zagrijavanja. Prisutnost obje vrste nečistoća,
topljivih i netopljivih, obično smanjuje brzinu rasta, što znači i brzinu rekristalizacije.
Rast prestaje kada se sav hladno deformirani metal zamijeni s novim zrnima, čija kristalna
struktura nema unutrašnjih naprezanja. Za takvu rekristalizaciju kaže se, da je potpuna.
Rekristalizirana zrna obično nisu statistički orijentirana, već su im kristalne osi orijentirane uzduž
nekog smjera u odnosu na hladno deformirana zrna. Tako npr. pri rekristalizaciji jako
deformisanog bakra novonastala zrna imaju preferiranu orijentaciju, tako da je smjer [100]
paralelan sa smjerom valjanja, a ravnina (001) leži u ravnini valjanja. U ovom slučaju preferirana
orijentacija razlikuje se od one dobivene hladnom deformacijom. Uslijed preferirane orijentacije
kristalnih zrna polikristalni metali su obično anizotropni, što redovito dovodi do lošijih svojstava.

135
Transformatorski čelični lim s orijentiranim zrnima je jedan od značajnijih izuzetaka. Premda je
teško postići potpuno statističku orijentaciju zrna rekristaliziranog metala, različitim metodama
može se bitno smanjiti postotak orijentiranih zrna. U tu svrhu djelotvorne su male količine
legirajućih elemenata, npr. 1% kositra značajno smanjuje preferiranu orijentaciju zrna bakra
nakon rekristalizacije. Mala hladna deformacija i niska temperatura rekristalizacije također
rezultiraju s minimumom preferirane orijentacije.

3.16. Izotermička rekristalizacija

Najvažnija posljedica rekristalizacije kod

konstrukcijskih materijala je gubitak čvrstoće, koji
prati značajan “nestanak” hladno deformiranih
zrna. Odavde je jasno, da leguru očvrsnutu
hladnom deformacijom ne treba tijekom upotrebe
izlagati uslovima, koji bi omogućili njenu
rekristalizaciju. Potrebno je naglasiti, da je često
teško odrediti točno područje dopuštenih
temperatura i vremena. Na primjer, pojam
temperature rekristalizacijske može se upotrijebiti
u mnogim slučajevima, ali on ipak definitivno ne
određuje temperaturu ispod koje više nije moguća
rekristalizacija. Tačnije, to je temperatura na kojoj
hladno deformirana legura potpuno rekristalizira u
roku od oko jednog sata.
Tabela 4. Temperature rekristalizacije nekih metala i legura.
Temperature rekristalizacije za nekoliko metala i legura prikazane su u tabela 4. Vidi se, da vrlo
čisti metali imaju nižu temperaturu rekristalizacije nego nečisti metali ili legure.
Široka upotreba sintagme temperatura rekristalizacije odražava činjenicu, da je proces
rekristalizacije osjetljiviji na promjenu temperature nego na promjenu vremena kod konstantne
temperature. Kod inženjerskih konstrukcija obično je fiksirana maksimalna temperatura
upotrebe, dok je vrijeme upotrebe ekstremno dugo i podrazumijeva niz godina. Zbog toga je
poželjno, da se rekristalizacija promatra uzimajući u obzir kako temperaturu, tako i vrijeme.
Eksperimentalni podaci za konstrukciju ovakve krive mogu se dobiti stavljajući npr. deset ili
dvadeset uzoraka hladno deformisane legure na konstantnu temperaturu u kupelji ili u peći.

136
Uzorci se vade periodički, te se mikroskopskim ispitivanjima određuje postotak rekristaliziranog
metala. Nastale strukturne promjene stupnjevito su prikazane na slici 3.44. Inicijalna hladno
deformisana legura ima relativno malu veličinu zrna, što se vidi kao pozadina na slici 3.44.a.
Ovaj uzorak hladno deformisane legure zagrijavan je pedeset sati na temperaturi od 310 0C, te
se na njemu mogu opaziti i pojedina, dovoljno narasla rekristalizirana zrna.
S produžetkom vremena zagrijavanja nastavlja se rast postojećih rekristaliziranih zrna, pa se
pojavljuju i dodatno rekristalizirana zrna ( slika 3.44.b i 3.44.c).
Nakon otprilike sto sati držanja na ovoj temperaturi rekristalizacija je kompletna, što ilustrira
slika 3.44.d. Postotak rekristalizirane legure u odnosu na vrijeme zagrijavanja daje krivu
izotermičke rekristalizacije. Karakteristično svojstvo ove krive je period inkubacije, koji prethodi
prvoj vidljivoj rekristalizaciji. Naravno, da je nepraktično eksperimentalno određivati hoće li neka
hladno deformisana legura od inženjerskog interesa rekristalizirati u dugom vremenskom
periodu upotrebe, npr. u dvadeset pet godina. Na sreću, za određivanje životnog vijeka hladno
deformisane legure na danoj temperaturi, dostupna je uobičajena metoda ekstrapolacije.

3.17. Utjecaj drugih faktora na proces rekristalizacije

Brojni faktori osim temperature i vremena utječu na proces rekristalizacije.

Najvažniji od njih su:
a.) legirajući elementi,
b.) veličina zrna i
c.) stupanj hladne deformacije.
Kod hladnih deformacija ispod približno 20 % uočava se brzi porast temperature rekristalizacije.
Na sposobnost rekristalizacije uslijed danog stepena hladne deformacije bitno utječe i veličina
zrna metala, manje zrno uzrokuje nižu temperaturu rekristalizacije ili njeno kraće vrijeme.
Različiti radni procesi kao što su valjanje, vučenje i presovanje dovode do ponešto različitih
efektivnih iznosa deformacije za danu redukciju poprečnog presjeka. Ako se hladna deformacija
obavlja iznad sobne temperature njezina efikasnost (u smislu poticanja rekristalizacije) smanjuje
se u ovisnosti o povećanju temperature. Slično navedenom, zagrijavanje metala u svrhu
oporavljanja može smanjiti mogućnost da se rekristalizacija pojavi za vrijeme uzastopnih
visokotemperaturnih žarenja.
Uobičajeno je mišljenje, da se temperaturno područje upotrebe hladno deformiranih metala
povećava s odgovarajućim legiranjem. Dodatak malih količina legirajućeg elementa, koji tvori
čvrstu otopinu, često znatno povećava temperaturu rekristalizacije osnovnog metala.

137
S daljnjim povećanjem sadržaja legirajućeg elementa postiže se ipak neka maksimalna
vrijednost temperature rekristalizacije, nakon čega se ona može i smanjivati. Stoga je npr.
optimalan dodatak magnezija u aluminiju 1%, a cinka u bakru 5%. Iako različiti legirajući
elementi glavnom slijede ovo opće pravilo utjecaja legiranja na rekristalizaciju, među njima ipak
postoje razlike u efikasnosti.
Npr. berilij i cirkonij su izvanredni u povećavanju temperature rekristalizacije za aluminij, dok su
molibden i volfram specijalno efikasni kod čelika. Važno je napomenuti, da promjene svojstava
koje se zbivaju pri zagrijavanju hladno deformiranih metala ili legura mogu biti kombinacija
efekata oporavljanja, rekristalizacije i rasta zrna. Duktilnost (izražena kao redukcija površine
presjeka) raste za vrijeme rekristalizacije i konačno opada nakon izrazitog porasta veličine zrna.
S druge strane, električni otpor se značajno smanjuje za vrijeme oporavljanja, čak ponešto i pri
daljnjoj rekristalizaciji. Ukupna promjena svojstava neke legure ne ovisi samo o navedenom,
već i o prirodi same legure tj. njenoj povijesti u smislu mehaničkog i toplotnog tretiranja.
Posmatranjem tvrdoće i čvrstoće vidi se, da trendovi ovih važnih svojstava mogu biti značajno
različiti u ovisnosti o promjeni u postotku rekristaliziranog metala. Stoga je dobar običaj
određivati tvrdoću i čvrstoću direktno za vrijeme zagrijavanja, a ne o njima zaključivati prema
količini rekristaliziranog metala.

3.18. Sekundarna rekristalizacija

Primarnom rekristalizacijom neke legure nastaje sitnozrnata struktura. Do daljnjeg rasta zrna
dolazi pod određenim uvjetima, npr. produženim zagrijavanjem na višim temperaturama.
Slika 3.45. Veliko sekundarno zrno
izraslo u primarno rekristaliziranoj
strukturi legure Fe- 3% Si.
Određenim mehanizmom dolazi do brze
migracije granica nekoliko primarno
rekristaliziranih zrna na račun ostalih
zrna, koja pritom nestaju. Na taj način
izrastaju mnogo veća sekundarno
rekristalizirana zrna. Takav slučaj
prikazan je za leguru željezo-silicij na
slici 3.45. Zatamnjenja na fotomikrografiji su jače nagrižena područja koja ukazuju na prisutnost
dislokacija.

138
Stoga se jasno može zaključiti, da su sekundarna zrna pravilnija od početno iskristaliziranih
zrna. Glavna pokretačka sila sekundarne rekristalizacije je redukcija energije granica zrna.
Druga imena za ovaj fenomen su “diskontinuirani rast zrna” i “abnormalan rast zrna”.

3.19. Rast zrna

Kada se jedan običan metal ili legura bez unutrašnjih naprezanja zagrijavaju na dovoljno visokoj
temperaturi, granice zrna se lagano pomiču i uzrokuju jednolično povećanje veličine zrna. Ovaj
proces je poznat kao normalan rast zrna. On je mnogo sporiji od ostalih tipova migracije granica
zrna, koji su razmatrani ranije u svezi s zagrijavanjem hladno deformisanih metala. Tada se
govorilo o kretanju granica subzrna, primarnoj rekristalizaciji, te abnormalnom rastu zrna za
vrijeme sekundarne rekristalizacije.
Pokretačka sila za normalan rast zrna je energija povezana s granicama zrna. Kada se
povećavaju zrna smanjuje se ukupna površina njihovih granica, a sukladno tome i unutrašnja
energija metala. Pretpostavimo, da neko zrno metala ima oblik kuglice i da se nalazi u
(amorfnoj) metalnoj matrici. Fizičkim razmatranjem može se ustanoviti, da je pritisak unutar zrna
kuglice veći nego u okolnoj matrici, zbog napetosti površine samog zrna. Razlika pritisaka
unutar i izvan zrna - kuglice je:
(3.66.)
gdje je:
σ - napetost površine jedne strane graničnog filma (koji ima dvije strane),
R - radijus zrna, a
D - njegov prečnik.
Ova jednadžba jasno pokazuje recipročni odnos između pritiska unutar zrna i njegove veličine,
tj. što je zrno manje to je veći pritisak unutar njega i obrnuto. Stoga njegovi atomi teže da prođu
kroz granicu zrna i izađu u okolnu matricu.
To znači, da postoji tok materije iz područja višeg pritiska u područje nižeg pritiska, odnosno iz
područja višeg aktiviteta u područje nižeg aktiviteta atoma.
Posmatranjem mnoštva kristalnih zrna u metalu opaža se, da zrna u principu imaju zakrivljene
granice, a veličina zakrivljenosti razlikuje se od zrna do zrna u ovisnosti o njihovoj veličini, te o
obliku i veličini susjednih zrna. Jasno je, da će na konkavnoj strani granice zrna postojati veći
aktivitet atoma.

139
Zbog razlike u aktivitetima atomi će se pomicati u radijalnom smjeru, a granice zrna suprotno
tome u smjeru centra zakrivljenosti. Pri zagrijavanju metala na određenoj temperaturi stoga se
sukcesivno povećavaju veća zrna, dok manja iščezavaju (slika 3.46.).

Slika 3.46 Shematski prikaz plošnog rasta zrna.

Na nekim slikama se vide mala trostrana zrna. Jedno takvo povećano zrno prikazano je
shematski na slici 3.47. Da bi se između granica zrna zadržao približno ravnotežni ugao od 1200
(koji matematički mora postojati kada se u jednoj tački susretnu tri granice iste napetosti
površine) stranice trostranog zrna se moraju zakriviti. Pošto su ove granice konkavne u odnosu
na centar zrna, one migriraju prema tom centru.
Na taj način nestaju ova mala zrna s konkavnim granicama na
račun većih. Daljnje razmatranje slike ukazuje na to, da su
granice zrna s manje od šest stranica u principu konkavne u
odnosu na njihov centar, dok su one s više od šest stranica
konveksne, a ovaj efekt je to veći što je broj stranica veći od
šest. To potvrđuje činjenicu, da je samo šesterokut
geometrijski lik koji se sastoji od ravnih linija i ima unutrašnji
uglu od 1200.
Slika 3.47. Shema trostranog zrna. Stranice su konkavne s obzirom na centar zrna.
U dvodimenzionalnom prikazu strukture, kao što se vidi na slici 3.46. sva zrna s manje od šest
stranica u osnovi su nestabilna i teže da se smanje odnosno nestanu, dok ona s više od šest
stranica teže da i dalje rastu. Druga je važna činjenica, da postoji određeni odnos između
veličine zrna i broja njegovih stranica. Manja zrna obično imaju i manji broj stranica, pa nije
čudno da zrna s tri stranice najbrže nestaju.

140
Razlog tome je dvojak, mala veličina zrna i mali broj stranica zahtijevaju da te stranice imaju
vrlo veliku zakrivljenost. Stoga njihovi atomi imaju veliki aktivitet, a time i brzinu difuzije odnosno
brzinu gibanja granica zrna.
Na slici 3.46. se vidi, da četverostrana i peterostrana zrna ne nestaju odjednom, već se prvo
transformiraju u trostrana zrna, koja zatim ubrzo nestaju. Na istoj slici može se uočiti i druga
važna činjenica, da se broj granica zrna kontinuirano mijenja s vremenom. Taj broj se može
povećavati ili smanjivati npr. putem mehanizma prikazanog na slici 3.48.

Slika 3.48. Mehanizam kojim se mijenja broj granica zrna za vrijeme rasta zrna.
Zbog zakrivljenosti granica koje dijele zrna B i D od zrna A i C, granice se gibaju u smjeru
centra zakrivljenosti, te na taj način s vremenom nestaje granica između zrna B i D i nastaje
nova granica između zrna A i C. Ovaj proces prikazan je na slikama 3.48. a - c.
Njegova posljedica je da zrna B i D gube po jednu stranicu, dok zrna A i C dobivaju po jednu
stranicu. Jedna zanimljiva činjenica vidljiva sa slike 3.46. je slijedeća, dok se broj zrna zbog
njihovog rasta s vremenom smanjuje, dotle njihov geometrijski raspored ostaje manje više
stalan.
Kod primarne rekristalizacije s vremenom zrna postaju sličnija po dimenziji, a veličina im se
kreće oko neke srednje vrijednosti, koja se povećava s vremenom.
Dakle, pod veličinom zrna podrazumijeva se zapravo njihova srednja veličina. Jednadžba za
rast zrna dobije se uz pretpostavku, da je trenutačna brzina rasta dD/dt proporcionalna s
energijom granica zrna po jediničnom volumenu metala, koja je dalje proporcinalna s 1/D (D je
promjer zrna), što odgovara slijedećoj relaciji:
(3.67.)
gdje je:
K - konstanta.
Integriranjem ova jednadžba poprima oblik:
(3.68.)

141
gdje je:
C - ukupna konstanta, a
t - vrijeme.
Iako jednadžba (3.68.) vrijedi samo kod nekoliko idealnih slučajeva pomoću jedne analogne
empirijske jednadžbe može se aproksimirati svojstvo veličine zrna jednofazne legure, kada je
veličina zrna mala s obzirom na veličinu uzorka. To je slijedeća jednadžba:
(3.68.)

gdje je:
D - prečnik zrna u milimetrima, koja su nastala nakon zagrijavanja u vremenu od t minuta kod
konstantne temperature.
D0 - početni prečnik zrna, a vrijednosti za ni C su neovisne o vremenu, ali variraju s faktorima
kao što su sastav i temperatura.
Vrijednost za C povećava se stalno s
temperaturom, dok n dostiže iznos od 0,5
kao gornju granicu. Približne vrijednosti za
C i n su dane u tabela 5., za nekoliko
metala i jednofaznih legura. Treba
napomenuti, da je rast zrna koji se javlja s
povećanjem vremena kod konstantne
temperature mali, u usporedbi s porastom
veličine zrna pri porastu temperature kod
konstantnog vremena zagrijavanja
(uobičajeno 1 sat).
Tabela 5. Konstante n i C za neke metale i temperature.
Zrna grubozrnatog čelika rastu na način karakterističan za jednofazne legure. Ograničeni rast
zrna, kod nižih temperatura zagrijavanja za sitnozrnati čelik je tipično svojstvo legura koje
sadrže fino dispergiranu drugu fazu. Nemetalni uključci nastali za vrijeme dezoksidacije tekućeg
čelika teže da ograniče rast zrna. Obično, što je veći broj čestica sekundarne faze to je manje
zrno osnovnog metala koji sadrži dispergiranu fazu. Iznad neke više temperature ipak dolazi do
ogrubljenja zrna pri čemu nekoliko većih zrna djelomično ili potpuno zamijene sitna zrna, koja
postoje u širem području nižih temperatura. Drugi, mogući uzrok ograničenja rasta zrna je
preferirana orijentacija inicijalnog seta zrna. I ovaj uzrok ograničenja rasta također iščezava kod
viših temperatura, nakon čega nastupa ogrubljenje zrna.

142
3.20. Sažeta pravila rekristalizacije

1. Da bi rekristalizacija uopšte mogla započeti potrebna je neka minimalna deformacija (~5 %).

2. Što je upotrijebljen manji stepenj hladne deformacije to je potrebna viša temperatura za

početak rekrstalizacije.

3. S povećanjem vremena zagrijavanja smanjuje se temperatura potrebna za (potpunu)

rekristalizaciju.

4. Konačna veličina rekristaliziranih zrna ovisi uglavnom o stepena deformacije, a u mnogo

manjoj mjeri o temperaturi zagrijavanja. Što je veći stepen hladne deformacije i niža

temperatura zagrijavanja obično je manja i konačna veličina zrna. Brzina rekristalizacije

metala također se povećava s porastom iznosa hladne deformacije (tj. s povećanjem

unutrašnje energije) i s porastom temperature rekristalizacije.

5. Što je veće početno (originalno) zrno to je potreban veći iznos hladne deformacije, da bi se

zadržala ista temperatura rekristalizacije i vrijeme zagrijavanja.

6. Da bi se s porastom temperature rekristalizacije zadržalo ekvivalentno otvrdnjavanje

(očvršćavanje) treba rasti i iznos hladne deformacije.

7. Rekristalizirana zrna nemaju istu ili blisku kristalografsku orijentaciju s hladno deformiranim

zrnima.

143
Literatura

[1] M. Gojić, Metalurgija čelika, Metalurški fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Sisak, 2005.
[2] S. Rešković, A. Prelošćan, Vj. Novosel-Radović, Ž. Fried, Primjena čelika mikrolegiranog
niobijem u proizvodnji tankostijenih šavnih cijevi za skele, Metalurgija 33 (1994) 2, 79-83.
[3] M. Novosel, D. Krumes, Posebni čelici, Strojarski fakultet u Slavonskom Brodu,
Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku, Slavonski Brod 1998.
[4] S. Jindal, R. Chibber, N. P. Mehta, Issues in welding of HSLA steel, Advanced Materials
Research Vol. 365 (2012), 44-49.
[5] L. F. Porter, P. E. Repas. The Evolution of HSLA Steels, Journal of Metals, Cincinnati,
Ohio, 1982.
[6] I. Jandrlić, Raspodjela naprezanja u zoni deformacije niobijem mikrolegiranog čelika,
Doktorski rad, Metalurški fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Sisak, 2015.
[7] S. Rešković, Studij mehanizma precipitacije i rekristalizacije u području završnog oblikovanja
mikrolegiranog čelika, Doktorska disertacija, Metalurški fakultet Sisak, Sveučilište u Zagrebu,
Sisak, 1997.
[8] M. Franz, Mehanička svojstva materijala, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Sveučilište u
Zagrebu, Zagreb, 1998.
[9] D. A. Skobir, High strength low alloy HSLA steels, Materials and technology (2011),295-301.
[10] Prof. dr. sc. Tanja Matković,Prof. dr. sc. Prosper Matković, SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
METALURŠKI FAKULTET, FIZIKALNA METALURGIJA I - skripta - Sisak, 2009.
[11] S. Rešković, M. Naranđić, D. Kukuruzović, Mogućnost usvajanja proizvodnje
toplovaljanje trake mikrolegirane niobijem u Željezari Sisak, Metalugija 30 (1991),155-160.
[12] S. Rešković, I. Jandrlić, F. Vodopivec, Influence of testing rate on Luders band
propagation in niobium microalloyed steel, Metalurgija 55 (2016) 2, 157-160.
[13] N. J. Kim, The Physical Metallurgy of HSLA Linepipe Steels, Jourunal of Metals, April 1983.
[14] A. J. DeArdo, Microalloyed Steels: Past, Present and Future, The Chinese Society for
Metals, TMS 2016.
[15] T. Brlić, S. Rešković, I. Jandrlić, Study of Inhomogeneous Plastic Deformation Using
Thermography, 16 th International Scientific Conference on Production Engineering - CIM
2017, HUPS, Zagreb, 2017, 65-68.
[16] T. Brlić, S. Rešković, F. Vodopivec, I. Jandrlić, Luders bands at the beginning of plastic
flow of material, Metalurgija 57 (2018) 4, 357-359
[17] S. Rešković, Teorija oblikovanja deformiranjem, Metalurški fakultet, Sveučiište u Zagrebu,
Sisak, 2014.
[18] I. Plančić, Obrada deformisanjem, III predavanje,
https://sciencedocbox.com/Physics/76462468-Npp-odsjek-odrzavanje-univerzitet-u-zenici-
masinski-fakultet-u-zenici.html (10.07.2018)
[19] U. Messerschmidt, Dislocation Dynamics During Plastic Deformation, Springer Material
Science, 2010.
[20] U. J. Moon, S. Kima, J. Jang, J. Lee, C. Lee, Orowan strengthening effect on the
nanoindentation hardness of the ferrite matrix in microalloyed steels, Materials Science and
Engineering A 487 (2008), 552-557.
[21] I. Mamuzić, Teorija plastične deformacije metala, skripta, Metalurški fakultet, Sisak, 2000.
[22] M. Čaušević, Teorija plastične prerade metala, Metalurški fakultet u Zenici, Svijetlost,
Sarajevo, 1979.
[23] S. Rešković, Ispitivanje Materijala, skripta, Metalurški fakultet, Sisak, 2009.
[24] M. Bursak, J. Michel, Influence of strain rate on mechanical and tehnological properties
of steel sheets, Metalurgija 49 (2010) 4, 317-320.
[25] A. J. DeArdo. Microalloyed Steels: Fifty Years of Progress – An Interpretative Review.
Department of Mechanical Engineering and Materials Science University of Pittsburgh,
Pittsburgh, Pennsylvania 15261, USA, 2008.
[26] D. Drobnjak, Fizička metalurgija ,,Fizika čvrstoće i plastičnosti 1“, Univerzitet u
Beogradu, Tehnološko – metalurški fakultet, Beograd, 1981.
[27] Musafija: Obrada metala plastičnom deformacijom, Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo 1970.
[28] H. Šuman, Metalografija, Tehnološko Metalurški fakultet, Beograd, 1981.
[29] S. Rešković, A. Preloščan, Ponašanje čelika mikrolegiranog niobijem pri termomehaničkoj
obradi, Metalurgija 30 (1991)3, 63-73
[30] S. Palanivelu, S. De Pauw, W. Van Paepegem, J. Degrieck, J. Van Ackeren, D.
Kakogiannis, J. Wastiels, D. Van Hemelrijck, J. Vantomme, Validation of digital image
correlation technique for impact loading applications, DYMAT 2009 (2009), 373–379.
[31] M. De Strycker, P. Lava, W. van Paepegem, L. Schueremans, D. DeBruyne, Measuring
Welding Deformations with the Digital Image Correlation Technique, Supplement to the welding
journal, June 2011.
[32] Mamuzić: Teorija plastične deformacije metala, skripta, Metalurški fakultet, Sisak 2000.
[33] Čaušević: Teorija plastične prerade metala, Svjetlost, Sarajevo 1979.
[34] Rešković: Studij mehanizama precipitacije i rekristalizacije u području završnog oblikovanja
mikrolegiranog čelika, Doktorska Disertacija, Metalurški fakultet Sisak, Sveučilište u Zagrebu,
Sisak 1997.
[35] Vodopivec, S. Rešković, I. Mamuzić; Evolution of substructure during the continous rolling a
microalloyed steel strip, MATERIALS SCIENCE AND TECHNOLOGY, VOL. 15, (1999)11,
[35] H. Šuman: Metalografij, Tehnološko metalurški fakultet, Beograd 1981
[36] D. Drobnjak: Fizicka metalurgija, Tehnološko Metalurški fakultet Beograd,1981.
[37] S. Rešković; Tehnologija oblikovanja deformiranjem, Nastavna građa, Metalurški
fakultet, Sisak 2011.
[38] M. Čaušević: Obrada metala valjanjem, Veselin Maslaša, Sarsjevo 1983.
[39] A. Povrzanović: Obrada metala deformiranjem, odabrana poglavlja, Sveučilište u
Zagrebu, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Zagreb 1996.
[40] I. Mamuzić, V. Drujan: Teorija, materijali, tehnologija čeličnih cijevi, Hrvatsko metalurško
društvo, Zagreb 1996.
[41] R. Lipold sa suradnicima: Osnovi tehnologije plastičnog oblikovanja metala, Univerzitet u
Sarajevu, Sarajevo 1970
[42] M. Math: Uvod u tehnologiju oblikovanja deformiranjem, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet
strojarstva i brodogradnje, Zagreb 1999.
[43] N. Mišković, B. Mišković: Teorija plastične prerade metala, Tehnološko metalurški
fakultet u Beogradu, Beograd 1977
[44] P. Pavlović: Materijal čelik, SKTH/Kemija u industriji, Zagreb 1990
[45] N.L. Gromov; Teoria obrabotki metalov davleniem, Metalurgia, Moskva 1987.
[46] Gologranc, Franc. Preoblikovanje 2. del : Masivno preoblikovanje. Fakulteta za strojništvo,
1999., Ljubljana
[47] P. Fajtfar: Tehnika preoblikovanja, Univerza v Ljubljani, Naravoslovno tehniška fakulteta,
Odelk za materiale in metalurgijo, Ljubljana 2010
[48] Dr. Ivan Vitez Dr. Mirsada Oruč Mr. Raza Sunulahpašić - UNIVERZITET U ZENICI
FAKULTET ZA METALURGIJU I MATERIJALE- ISPITIVANJE METALNIH MATERIJALA -
mehanička i tehnološka ispitivanja – Zenica, 2006.
[49] S. Rešković, A. Preloščan; Međuutjecaji mehanizama ojačanja, omekšanja i izlučivanja u
završnoj termomehaničkoj obradi čelika mikrolegiranog niobijem, 32(1990)2, s.137-142
[50] Rešković Stoja; Vodopivec Franc: An investigation of the stretch reducingof welded tubes.
MATERIALI IN TEHNOLOGIJE. 42 (2008) , 6; 257 262.