Professional Documents
Culture Documents
Multilateralni Ugovori U Oblasti Pravosuđa
Multilateralni Ugovori U Oblasti Pravosuđa
Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara, kazao je da Vijeće ministara nije dobilo
Živkovićev zahtjev, a državni ministar sigurnosti Tarik Sadović kazao je banjalučkim
medijima da postoje tehničke mogućnosti da se strane agencije u BiH bave prisluškivanjem.
(Biznis.ba/San)
MULTILATERALNI UGOVORI
U OBLASTI PRAVOSUĐA1
A. Građanskopravna oblast
1
Tekstovi ovih međunarodnih ugovora sadržani su u knjizi „Pravosudne multilateralne konvencije“, izdavač
„Projuris“, Beograd 2005
(dužnički) pritvor, kao sredstvo izvršenja, prema državljanima drugih država
ugovornica. Konvencija predviđa konzularni način opštenja između država
ugovornica a primenjuje se u sudskim postupcima u građanskim i trgovačkim
stvarima.Ovu hašku konvenciju, koja je stupila na snagu 27. aprila 1909.godine,
ratifikovao je veliki broj država, ali se ona danas retko primenjuje, samo između onih
država koje nisu ratifikovale docnije, još rasprostanjenije, haške konvencije iz 1954. i
1980. godine.
Konvencija o građanskom postupku iz 1954., usvojena na Sedmom
zasedanju Haške konferencije za međunarodno privatno pravo u Hagu 1.marta
1954. g,, u odnosima između država koje su je ratifikovale zamenjuje Konvenciju o
građanskom sudskom postupku od 17. jula 1905. godine. Stupila je na snagu 12.
aprila 1957.godine. Ova konvencija revidira i osavremenjuje postupak ukazivanja
međunarodne pravne pomoći koji je ustanovila haška Konvencija o građanskom
sudskom postupku iz 1905. g. Konvencija iz 1954.g. , poput one iz 1905.g., predviđa
konzularni put opštenja u postupku dostavljanja sudskih i vansudskih akata u
građanskim i trgovačkim stvarima i u postupku izvršenja zamolnica, s tim što svaka
država ugovornica može posebnom izjavom saopštiti da će priznati samo
diplomatski put opštenja. Državljani jedne države ugovornice imaju slobodan pristup
sudovima druge države ugovornice i pri tome su oslobođeni polaganja aktorske
kaucije. Oni takođe uživaju nacionalni tretman i u pogledu pružanja besplatne
sudske pomoći, u skladu sa propisima države u kojoj se traži besplatna sudska
pomoć. To se odnosi i na lišavanje slobode, bilo da se sprovodi kao sredstvo
izvršenja, bilo kao preventivna mera, u građanskim i trgovačkim stvarima.
Konvencija o olakšanju međunarodnog pristupa sudovima iz 1980.g.
usvojena je 25.oktobra 1980. godine a stupila na snagu 1988.godine. Predviđa
nacionalni tretman stranaca pred domaćim sudovima u pogledu korišćenja sudske
pomoći u građanskim i trgovačkim stvarima. Ustanovljava reciprocitet između država
ugovornica u pogledu oslobađenja od polaganja obezbeđenja za parnične troškove
(cautio iudicatum solvi), kao i u pogledu izvršivosti odluka o obavezi plaćanja sudskih
troškova. Države članice Konvencije su obavezane da imenuju jedan ili više
centralnih organa koji će biti zaduženi za prijem molbi za sudsku pomoć, kao i jedan
ili više otpremnih organa čiji je zadatak da molbe za sudsku pomoć prosleđuju
nadležnom centralnom organu zamoljene države. Zamolnice za sudsku pomoć
razmatraju se po hitnom postupku i ne podležu naplati bilo kakvih troškova, sa
izuzetkom naknada koje se prema važećoj tarifi plaćaju veštacima i prevodiocima
angažovanim u predmetu međunarodne pravne pomoći.
Pored gorenavedenih konvencija koje se tiču opštih pitanja ukazivanja
međunarodne pravne pomoći, u okviru Haške konferencije za međunarodno privatno
pravo usvojene su još dve značajne konvencije u ovoj oblasti
Konvencija o dostavljanju u inostranstvu sudskih i vansudskih akata u
građanskim ili trgovackim stvarima usvojena je na Desetom zasedanju Haške
konferencije za međunarodno privatno pravo u Hagu, 15. novembra 1965. godine.
Stupila je na snagu 10. februara 1969.g. i važi u odnosima između preko 40 država.
Svaka država članica ove konvencije treba da odredi centralni organ za prijem
zamolnica i postupanje po njima, odnosno za dostavu istih nadležnim organima te
države. Konvencija predviđa mogućnost dostavljanja licima u inostranstvu preko
svojih diplomatskih i konzularnih prdstavnika, pod uslovom da se država prijema
tome ne protivi. Ona takođe ne isključuje mogućnost direktne dostave primaocu
putem pošte ili preko sudskih izvršitelja ili drugih ovlašćenih lica u državi u kojoj se
pismeno uručuje, s tim što se država prijema može usprotiviti takvoj vrsti
dostavljanja. Konvenciji su priloženi i odgovarajući obrasci zahteva i potvrde o
uručenju.
Konvencija o pribavljanju u inostranstvu dokaza u građanskim i
trgovačkim stvarima usvojena je 18. marta 1970. godine na Jedanaestom
zasedanju Haške konferencije za međunarodno privatno pravo u Hagu. Stupila je na
snagu 7. oktobra 1972. godine, a ratifikovana je od strane 40 država. Ima za cilj da
još više olakša dostavljanje i izvršenje zamolnica i još više približi različite metode
koje se koriste pri tome. Konvencija se odnosi na izvođenje dokaza i vršenje drugih
sudskih radnji, za potrebe tekućih sudskih postupaka, pred nadležnim sudovima
država ugovornica, s tim što se ne obuhvata dostavljanje sudskih akata i mere
obezbeđenja ili izvršenja. Zamolnicu sastavlja sud i dostavlja je centralnom organu
koji je za te potrebe imenovala druga država ugovornica. Konvencija predviđa da se,
osim sudskog pribavljanja dokaza putem zamolnice, dokazi mogu pribavljatui i od
strane diplomatskih ili konzularnih predstavnika jedne države koji mogu na teritoriji
druge države, u okviru svog jurisdikcionog područja i bez primene prinude, izvoditi
dokaze za postupke u građanskim i trgovačkim stvarima koji se vode pred sudom
države koju oni predstavljaju i to samo ako su u pitanju državljani te države. Pored
toga, moguće je izvođenje dokaza i preko posebno imenovanih punomoćnika.
Diplomatski ili konzularni predstavnik, kao i imenovani punomoćnik, mogu izvoditi
dokaze tek nakon što za to dobiju dozvolu od države na čijoj teritoriji dokaze treba
izvesti. Ova konvencija zamenjuje u odnosima između država koje su je ratifikovale,
članove 8. do 16. haških konvencija iz 1905. i 1954. godine.
U okviru Saveta Evrope 27. januara 1977. godine usvojen je Evropski
sporazum o prosleđivanju molbi za pravnu pomoć koji je stupio na snagu 28.
februara 1977.godine i koji je ratifikovalo preko 25 država. Noveliran je Dopunskim
Protokolom usvojenim u Moskvi 4. oktobra 2001.godine. Sporazumom je
predviđeno obrazovanje, u svakoj državi ugovornici, prijemnog i otpremnog organa
nadležnog za prijem i otpremu zamolnica u postupku sudske pomoći u građanskim,
trgovačkim i upravnim stvarima.
Za države članice Evropske unije, osim gorenevedenih međunarodnih
ugovora, značajna je i Konvencija o dostavljanju sudskih i vansudskih akata u
građanskim ili trgovačkim stvarima u zemlje članice Evropske unije od 26. maja
1997. godine, koja se primenjuje na sudske ili vansudske dokumente koje treba
preneti iz jedne države članice u drugu radi dostave određenom primaocu.. Predviđa
u državama članicama obrazovanje tzv. prenosnih i prijemnih agencija koje su
ovlašćene za prenos sudskih i vansudskih pismena, kao i centralnog organa koji će
koordinirati njihov rad. Konvencija predviđa i druge metode prenosa sudskih
dokumenata. Naime, svaka država može slobodno slati sudska dokumenta licima
koja borave u drugoj državi članici, bez ikakve obaveze, direktno preko svojih
diplomatskih ili konzularnih agenata. Moguće je dostavljanje i direktno poštom, kao i
neposredno preko sudskih službenika, zvaničnika ili drugih nadležnih lica, pod
uslovom da se zemlja prijema tome ne protivi. Konvencija predviđa specijalna pravila
o primeni članova 15. i 16. haške Konvencije o dostavljanju u inostranstvu sudskih i
vansudskih akata u građanskim i trgovackim stvarima iz 1965. godine.godine. Ona
se inače oslanja na primenu te Haške konvencije, a ne isključuje iz primene ni druge
postojeće ili buduće sporazume ili aranžmane država članica zaključene u toj oblasti.
2. Legalizacija isprava
4. Obaveštavanje o propisima
6. Međunarodne ostavine
B. Krivičnopravna oblast
2. Ekstradicija
2
Odredbe o krivičnopravnoj saradnji sadrže i sledeće ratifikovane konvencije: Konvencija Ujedinjenih nacija protiv nezakonitog
prometa opojnih droga i psihotropnih supstanci (1988), Evropska konvencija o nasilju i nedoličnom ponašanju gledalaca na
sportskim priredbama, posebno na fudbalskim utakmicama (1985), Evropska konvencija o međunarodnim posledicama
oduzimanja prava na vožnju motornog vozila godine (1991), kao i još neratifikovane: Evropska konvencija o kontroli pribavljanja
i držanja individualnog vatrenog oružja (1978) i Konvencija Saveta Evrope o krivičnopravnoj zaštiti životne sredine (1998). Ova
poslednja utvrdjuje obavezu strana ugovornica da za štetne radnje kojima se ugrožava životna sredina, u svojim propisima
predvide posebna krivična dela i administrativne prekršaje sa mogućnošću izricanja krivičnih sankcija uključujući i mere
konfiskacije sredstava i dobiti učinilaca tih protivpravnih akata.
dela ili se traže radi izvršenja kazne ili mere bezbednosti od strane pravosudnih
organa države molilje. U obzir za izdavanje dolaze ona lica koja se gone ili traže
zbog učinjenog krivičnog dela za koje je kao najveća kazna propisana kazna lišenja
slobode ili mere bezbednosti od najmanje godinu dana ili stroža kazna, a ako se radi
o meri ili kazni izrečenoj na teritoriji strane molilje, njeno preostalo trajanje treba da
bude najmanje četiri meseca. Konvencijom je isključeno izdavanje za politička
krivična dela, za vojna krivična dela i za fiskalna krivična dela. Svaka država ima
pravo da odbije izdavanje sopstvenih državljana. Konvencija razrađuje slučajeve
kada ekstradicija može biti odbijena i iz drugih materijalnopravnih i proceduralnih
razloga (kad je delo izvršeno na teritoriji zamoljene strane, kad je u zamoljenoj državi
u toku krivični postupak protiv istog lica za isto delo, zbog načela ne bis in idem, iz
razloga zastarelosti, zbog nepotpune dokumentacije itd.). Predviđena je i mogućnost
predaje zaplenjenih predmeta koji se u trenutku hapšenja nađu kod traženog lica ili
budu naknadno otkriveni, a koji potiču od krivičnog dela ili mogu poslužiti kao
dokazni materijal. Dodatnim Protokolom iz 1975. godine uz ovu Konvenciju
precizirano je da se političkim krivičnim delima neće smatrati: zločini protiv
čovečanstva predviđeni Konvencijom UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida, krivična dela predviđena Ženevskim konvencijama, kao i druga slična
kršenja ratnih zakona i ratnih običaja. Učinioci takvih krivičnih dela podležu
ekstradiciji. Drugim dodatnim Protokolom iz 1978.godine predviđena je
mogućnost ekstradicije i za tzv. fiskalna krivična dela, a, uz to, Konvencija je
dopunjena odredbama o suđenju u odsustvu i odredbom o isključenju ekstradicije u
slučaju amnestije.
Ekstradicija je predmet međunarodne regulative i u državama članicama
Evropske unije. Uz Sporazum iz 1989. godine i Konvenciju iz 1995. godine koji
se odnose na pojednostavljenje ekstradicione procedure, države članice
Evropske unije su 1996.godine usvojile Konvenciju o ekstradiciji između država
članica Evropske unije. Ekstradicija će biti odobrena kada su u pitanju krivična dela
koja su po zakonima države članice koja podnosi zahtev kažnjiva lišavanjem slobode
ili kaznom zatvora od najmanje dvanaest meseci, a po zakonima države članice kojoj
se podnosi zahtev – kaznom lišavanja slobode ili kaznom zatvora od najmanje šest
meseci. Konvencija predviđa liberalniji režim ekstradicije od istoimene Konvencije
Saveta Evrope iz 1957. godine, posebno kada je reč o tzv. političkim i fiskalnim
krivičnim delima. Ova Konvencija predviđa da ekstradicija ne može biti odbijena
samo iz razloga što je traženo lice državljanin države članice kojoj se podnosi
zahtev, ali uz mogućnost da država članica stavi rezervu i isključi primenu te
odredbe ili primenu uslovi određenim specifičnostima. U okviru globalne
krivičnopravne saradnje, Evropska unija i Sjedinjene Američke Države su 25. juna
2003. godine zaključile poseban Sporazum o ekstradiciji.
Od 2004. godine u Evropskoj uniji cirkuliše novi sistem ekstradicije - Evropski
nalog za hapšenje - European arrest warrant (EAW), koji je usvojen Odlukom od
13. juna 2002. godine. Odluka je stupila na snagu 7. avgusta 2002. godine, a
države članice EU trebale su najkasnije do 31. decembra 2003. godine da
usaglase svoje propise sa ovim novim međunarodnim krivičnopravnim
institutom, koji menja klasičnu predstavu o suverenitetu država (predaja
obuhvata i sopstvene državljane). Evropski nalog za hapšenje, kao svojevrsna
simbioza međunarodne poternice i zahteva za ekstradiciju, postao je
operativan u celoj Evropskoj uniji od 1. januara 2004. godine. Do januara 2005.
godine implementirale su ga 24 države-članice Evropske unije a potom i 25-ta,
Italija u kojoj je stupio na snagu 14. maja 2005. godine. Prvi Evropski nalog za
hapšenje izdala je Španija i on danas uveliko cirkuliše u Evropi kao instrument koji
postojeći postupak ekstradicije višestruko pojednostavljuje i skraćuje. Prema
Izveštaju Komisije Evropskog Saveta od 23. februara 2005., objavljenom na web-
sajtu EU, do septembra 2004. godine izdata su 2.603 Evropska naloga za hapšenje,
od toga su 653 lica uhapšena a 104 predata državama koje su ih tražile.