r

Jo vo y O ktobarska
Popović revolucija
Izdavač :

CENTAR ZA KULTURNU DJELATNOST

SAVEZA SOCIJALISTIČKE OMLADINE
ZAGREB
ZAGREB, Mihanovićeva 28/1

Za izdavača:
Branko Miškić

Tisak:
Centar za kulturnu djelatnost
SSO Zagreb
 LENJIN, OKTOBAR I NAŠ REVOLUCIONARNI POKRET

Već gotovo osam decenija ime Vladimira Uljanova

Lenjina dominira revolucionarnim zbivanjima u svetu. Reč je o
čoveku koji je uvek, polazeći od marksističke zamisli o
menjanju sveta i uspostavljanju novih odnosa zasnovanih na
vodećoj ulozi radničke klase, znao šta da se radi. Reč je o
revolucionaru čiji je uticaj bio presudan u otvaranju nove
epohe u istoriji čovečanstva.
Određene dimenzije istorijske veličine Vladimira Iljiča i
ključna zbivanja revolucije koju je pripremio i vodio 1917.
godine dao je i autor ove jednostavno pisane publicističke
knjige. Autor se zadržao samo na onih dramatičnih osam dana
petrogradskog oktobarskog ustanka, ali u opis tih događaja,
utkivajući u njih najvažnije ličnosti, bez crno—belog odslikava-
nja, uspešno je ugradio i sve ono bitno što je prethodilo
Oktobru, a dao nam je naslutiti i sve ono što je Oktobrom
rođeno. Knjiga je ova za našeg čitaoca značajna jer podseća na
dane kad se počeo menjati svet, podseća na one događaje i
ličnosti koji imaju i u istoriji našeg radničkog pokreta, u
istoriji naše revolucije izuzetan značaj. Svi smo se mi napajali
na Lenjinovoj revolucionarnoj veličini i na suštinskim poruka­
ma oktobarske socijalističke revolucije, kojom je Lenjin
otvorio eru socijalističkih revolucija, eru u kojoj je izvršena i
naša revolucija kao potvrda Marksove naučne koncepcije
socijalizma i Lenjinovog teorijskog i stvaralačkog delà —
naučne podloge jugoslavenskog puta u socijalizam. U savreme-
nom svetu, sad kad je socijalizam postao svetski proces,
postalo je očito da Lenjinovo delo nije ograničeno na jedan
period i značajno samo za istraživanje o tom razdoblju, nego je
od prvorazrednog značaja i sad i svugde gde se vodi borba za
ekonomsko i socijalno oslobođenje radničke klase, za oslobo­

1
đenje porobljenih naroda, za stvaranje socijalističkog društva,
za oslobođenje čoveka i rada, za mir i progres. Slediti njegovu
misao, oživotvoravati marksističku nauku za revolucionare
znači shvatiti to učenje kao „rukovodstvo za akciju” . Lenji-
novi marksistički stavovi o partiji i klasi, o revoluciji kao
aktivnosti masa, o nacionalnom i agrarnom pitanju, o suvere­
nitetu, o državi i karakteru vlasti, o odumiranju države, o
birokratiji uopšte i posebno o birokratiji socijalističkog dru­
štva, o samoupravljanju čine temeljne postavke svakog revolu­
cionarnog pokreta. On nas je naučio - i praksa naše
revolucionarne borbe je to potvrdila - da socijalistička
revolucija nije jedna bitka, već čitava revolucionarna epoha s
bezbroj i teških i složenih bojeva, s krizama i pobedama. Ali,
dakako, ne bismo bili marksisti, ne bismo bili istinski
sledbenici Lenjinovog shvatanja, kad ne bismo kao inicijativu
za akciju shvatili upravo ono što je Iljič pisao:
„Mi uopšte ne gledamo na teoriju Marksa kao na nešto
završeno i neprikosnoveno; ubeđeni smo, naprotiv, da je ona
postavila samo ugaoni kamen one nauke koju su socijalisti
dužni razvijati dalje u svim pravcima, ako neće da zaostanu za
životom.”
Knjiga koju imamo pred sobom unekoliko nam je
približila i ljudski i ideološko- politički lik Vladimira Iljiča.
Ima o njemu podataka koji neprestano začuđuju i nije retko
pitanje radi li se o legendi, o razrađenom sistemu stvaranja
mita, ili je život Vladimira Uljanova zaista bio toliko jednosta­
van — i po tome toliko drugačiji od načina drugih velikih ljudi
- da izaziva više od divljenja, zaprepaštenja. Na primer, često
je spominjan onaj događaj iz brijačnice u Kremlju kad Lenjin
ulazi, vadi novine iz džepa, svrstava se u red i zadubljen u
članak - čeka. Prvi čovek revolucije, predsednik Sovjeta
narodnih komesara čeka red kod brijača! Ponudili su mu,
dakako, prioritet. A on se smeje. Ne, kaže, mi smo za red, mi
red stvaramo i normalno je da se reda pridržavamo! Tek
pomna analiza dovodi do zaključka o logičnom. Pa ako ga kao
takvog shvatimo, biće nam razumljivo da je zaista pocrveneo
saznavši da su za nj posudili neku važnu knjigu iz biblioteke
koja knjige ne posuđuje. Tako —shvatajući tu jednostavnost u
kojoj nije bilo prosečnosti - možemo razumeti da je nalazio
vremena pročitati svako pismo njemu upućeno, svaku žalbu,
da je stizao rešiti sve što je tražilo njegovo rešenje, čak i onda
kad to nije od njega traženo. Zamislite, onih dramatičnih dana

2
 poslednje nedelje oktobra 1917. godine - kad menja svet
dekretom i akcijom (u knjizi je ovoj to detaljno opisano) kad
sastavlja dokumente sudbonosne za budućnost Rusije, ali i za
socijalizam kao svetski proces — Iljič čak stiže pisati — i
dokument je sačuvan - o tome kakve su „obaveze dežurnog
kod predsednika Sovnarkoma” . Kao da nije začetnik nove
epohe u istoriji čovečanstva, nego pedantni službenik, stiže
misliti da svako ko mu se prijavljuje „na papiriću zapiše ime i,
u dve reči, razlog poseta” . Ali naša pomisao o pedantnom
službeniku prestaje čim pročitamo: „listić odmah predati
predsedniku” - u revoluciji nema čekanja. Vrata predsedniko-
ve sobe, ako je predsednik izišao, moraju biti otvorena: možda
ko telefonira, a „na telefonski poziv se redovno treba javiti” ...
Takav je bio stil Vladimira Uljanova. Očito, ne radi se
samo o „čisto teorijskoj nadmoći u prosuđivanju celine” , niti
samo o tome daje živeo život neprestanog učenja, shvatajući
potpunije od ikog Marksovo učenje o tome da „nije dovoljno
da misli streme prema zbilji, nego i zbilja mora stremiti prema
mislima” . Reč je i o volji. Sećate li se sećanja njegove najstarije
sestre Ane: Volodjinoj reči uvek se moglo verovati. Jednom,
od majke prekoren zbog zapaljene cigarete, obećao je da više
neće pušiti. I više nikad nije zapalio.
Iljič je nadasve voleo čoveka. Možda baš otud potpuna
nemilosrdnost kad je pojedinac postao zapreka novome.
.„Vernost principima može rasti do krute nemilosrdnosti” . A u
životu i delovanju njegovom za mržnju i zavist nije bilo mesta.
Ni asketskog nema u tom životu, iako je vidljiva vernost
principima prethodnih velikih asketa revolucije. S onim svojim
čudesno pronicljivim umećem da ide do osnovnog, gotovo do
nepoimanja lišen svagdašnjih potreba traganja po periferiji
života i problema, uvek se iskazuje kao čovek spremnosti i
doslednosti. I onda još jedan razlog za čuđenja: ni u danima
najblistavijih pobeda ne pokazuje, ne što krije nego što uistinu
nema toga, ni tračka sujete, kao što ni u najzamršenijim i —za
one koji umeju uživati u draži periferije - nerazrešivim
situacijama ni tračka očaja!
Često je govorio, i pisao, protiv birokratije - ne o
činovničkom javašluku (to je lako sprečiti!), niti o činov­
ničkoj bezdušnosti, nego o birokratiji kao proizvodu društve­
nih odnosa koje pritišće nasleđena prošlost zaostalosti' i
najamništva. Pobedu nad birokratijom video je u pobedi
samoupravljanja („Boriti se protiv birokratije do kraja, do

3
 potpune pobede nad njom, moguće je samo kad ćelo stanov­
ništvo učestvuje u upravljanju.”) A o tome kako je sprečavao
činovnički javašluk i bezdušnost, bezbroj je primera; klasično
je ono s dvojicom seljaka kojima su za vreme građanskog rata,
u najtežem razdoblju mlade sovjetske republike, rekvirirani
konji. Mužići se žale Lenjinu. Rukovodilac opštih poslova, po
zahtevu Iljiča, žalbu upućuje specijalnoj komisiji u kojoj radi
neki. Romanov. Taj Romanov arhivira žalbe mužika: „Previše
posla. Nema vremena za sitnice!” Ali žalba upućena Vladimiru
Uljanovu nije mogla nerešena otići u arhiv. Kontrolisao je put
svakog pisma. Pa kad mu je sekretarica Bričkina pokazala
odgovor Romanova, Lenjinova i inače crvenkasta put buknula
je u purpuru - srdito piše; „Odmah zatvoriti Romanova!”
Tako je radio čovek koji je označio i probio put Rusiji
u savremenu istoriju, ne ostajući pri tome ni za tren u ruskom
krugu. Marksovu interpretaciju društvene zbilje, kao praktične
baze da se ta zbilja menja, Lenjin je pretvorio u instrukciju za
akciju, u praksu koja je kod njega „uvek neophodna posledica
do tada nagomilane sume i sistema istinske spoznaje” .
Kad mislim o Lenjinu, uvek mislim o tome kako se
njegovo znanje o društvu redovno očituje kao društveno nužna
akcija, adekvatna upravo tome trenu. Kao čovek spremnosti i
doslednosti, uvek se u odnosu teorije i prakse opredeljivao za
prioritet prakse. O tome možda najbolje svedoči jedan detalj iz
sedamnaeste; spomenuću ga jer u ovoj knjizi nije opisan. Reč
je o tome kako je Lenjin, krijući se zajedno sa Zinovjevom u
plastu sena, tren u ulozi kosca, a tren ribolovac, pisao „Učenje
marksizma o državi i zadaci proleterijata u revoluciji” . Delo je
ostalo nezavršeno, iako i u nezavršenosti monumentalno.
Prilike su bile sazrele za akciju, trebalo je ući u revoluciju jer je
- sam će to reći - „prijatnije i korisnije sticati ‘iskustvo
revolucije’, nego o njemu pisati” , zatvorio je svesku i otišao u
Petrograd da povede revoluciju.
Davno je utvrđeno da je „Lenjin tražio teoriju prakse, a
njegovi drugovi praksu teorije” , i otud verovatno povremeno
neprihvatanje njegovih inicijativa u rukovodstvu boljševičke
partije: sledili su ga tek kad se posvedoči. Njihove razloge
shvatao je bolje od njih samih. I redovno im prašta, iako u
trenu razjašnjavanja, u trenu uveravanja, kad njegovi drugovi
ne mogu shvatiti ono jedino moguće i najispravnije, nemilosrd­
no šiba kritikom: ne da dotrče, nego da pouči. Naša se
revolucija na njegovom primeru učila, i u tome je drug Tito

4
dosegao lenjinsku veličinu, kako razviti sluh za nerv masa: tek
sa znanjem da su mase sazrele da prihvate njegov program,
Lenjin je insistirao na izvršenju programa. Otud verovatno stari
boljševik, poznati sovjetski istoričar Pokrovski i piše da je
Lenjin u mnogima od onih koji su s njim delovali „pobuđivao i
stanovito praznoveije” . Veličina proroka, istinskog revolucio-
nera i jeste u tome da govori istinu i onda kad sve govori protiv
te istine. U tom svetlu treba čitati i ispovest Pokrovskog:
„Često sam bio u prilici da nam se mišljenja u
praktičnim pitanjima razilaze. Pokazalo se da je Lenjin uvek
bio u pravu. Kad sam to, otprilike u sedmom slučaju, iskusio,
odustao sam od sukobljavanja i potpuno se podredio Lenjino-
vim rešenjima, čak i tada kad mi je logika mog razmišljanja
nalagala neslaganje ... Shvatio sam da Iljič vidi deset stopa
duboko pod zemlju...”
Šest meseci pre nego je uzdrmao svet s onim svojim
dvadesetpetooktobarskim proglasom „Građanima Rusije” , u
vreme tumačenja Aprilskih teza, čak i oni kojima je revolucija
bila jedino usmerenje, primali su — čitano' u onovremenim
listovima — njegova tumačenja „ne toliko s nepoverenjem
koliko ironično” . Rečeno je tada, i pisano, kako „govori same
gluposti” , da je „propao čovek, otpao od pokreta” , „čovek
izolovane atmosfere” koji „sve gleda kroz naočari svog
fanatizma” . Čak i boljševička Pravda, koju u proleće 1917.
uređuju Kamenjev, Zinovjev i Staljin, suprotstavljena Lenjino-
vom programu revolucije, piše da će interese radničke klase
znati „braniti i od ‘revolucionarnog oportunizma’ i od kritizer-
stva druga Lenjina” . Ne, nisu oni bili protiv revolucije: samo
nisu mogli shvatiti društvenu realnost koju je naznačavao
Lenjin; mislili su da je narod „cilj ili sredstvo, masa koju treba
osloboditi” , dok je narod za Lenjina „usmeravajuća stvarnost,
signalizacioni sistem koji treba budno motriti” .
Od komunista je tražio stalna istraživanja i učenje, ali uz
shvatanje da će „komunista biti samo običan hvalisavac, ako
sva znanja koja je dobio ne budu prerađena u njegovoj svesti” ,
jer “ako bi neki komunista hteo da se hvališe komunizmom na
osnovu gotovih zaključaka koje je dobio, a da nije obavio vrlo
ozbiljan, težak i velik posao da se nije snašao u činjenicama
prema kojima je dužan da se odnosi kritički, takav bi čovjek
bio vrlo jadan komunista” .

5
 Gorki nam veli da je Vladimir Iljič ,,o tajnim burama
svoje duše znao ćutati kao niko drugi” . Šta uopšte znamo o
Lenjinu privatno? U školi petice, ako je to privatno. Pritajeni
jad, kad je brat obešen: nežni poljubac majci. Šta je šaptao
svojoj supruzi kad se u Sibiru, u progonstvu oženio 1898?
Nema toga. Lenjin ne govori o sebi. „Celoga života jedva da
mu se šta događalo, bar što se prosečnom merom naziva
događajem” . Događaji u životu Vladimira Uljanova: sve sama
povest. Ili je možda „privatno” ono pismo rukovodiocu opštih
poslova sovjetske vlade Bonč—Brujeviču maja 1918:
„Budući da se niste odazvali mom izričitom zahtevu da
mi objasnite zašto mi je plata od 1. marta povećana sa 500 na
800 rubalja i budući da mi je plata - kako ste je vi saglasno sa
sekretarom Gorbunovim apsolutno samostalno odredili kršeći
time odluku Veća narodnih komesara od 6. decembra 1917. -
očito protivzakonita, primite strogi ukor.”
Možda je to privatno — da je voleo lov, da je voleo
planinariti, da mu je bilo milo s Nadeždom Konstantinovnom,
da je voleo brati gljive ili — u detinjstvu — klizati po ledu
Svijage, da je polažući ispite izvanredno s najblistavijim
ocenama diplomirao pravo, da je sebe podređivao opštoj meri.
Ne, ne, nema tu ništa privatno. Sve je to istorija.
Klasične su one njegove četiri rečenice:
„Za politiku i partiju vredi —s odgovarajućim izmenama
— ono što vredi i za pojedine ljude. Pametan nije onaj ko ne
čini greške. Takvih ljudi nema i ne može biti. Pametan je onaj
koji ne čini veoma bitne greške i ko ume da ih lako i brzo
ispravlja.”
I odmah primer: saznavši da je rukovodstvo u Novgo-
rodu uhapsilo nekoga koga nije trebalo uhapsiti piše:
„Upozoravam vas da ću zbog. toga uhapsiti predsednika
gubernijskog izvršnog komiteta, predsednika specijalne komisi­
je i članova izvršnog odbora, insistiraću da budu streljani.”
Ako je akcija partije bila dogovorena, teško onom ko
zaigra zasebnu igru. „Orkan je u očima Vladimira Iljiča” ,
zapisaće njegova sekretarica 18. maja 1917. godine, kad je
Tomski „na svoju rku” tumačio partijsku politiku.
A sad drugi primer: koliko brige, koliko telegrama,
koliko pisama i telefonskih intervencija da nekog bolesnog
druga uputi na lečenje. Gorkoga, na primer. Ili briga da se
bivšem „narodnjaku” (s njim se Lenjin obračunavao još u

6
prošlom veku), nekom Tirkovu, dodele ,,dve-tri desjatine
zemlje i dve krave za njegovu porodicu” . Sačuvana je ceduljica
na kojoj piše svojoj sekretarici kako će ga „veoma obavezati”
ako nabavi hranu nekom drugu u hotelu „Luks” , jer taj drug
„naporno radi odmah pored hotela... ništa sad nema, ne dobiva
ni kopejku...” Drugi put moli - i gotovo da nema dana u
kojem se takvi slučajevi ne ponavljaju da jednu drugaricu
smeste u Dom sovjeta, jer „ona sama nikad neće za sebe
intervenisati” , budući da je „spremna trpeti i ćutati neizmer-
no” .
Lenjinovom teorijom i njegovim revolucionarnim do­
stignućima naš organizovani radnički pokret, naša socijali­
stička revolucija, naš sistem samoupravljanja i delegatski sistem
oduvek se stvaralački napaja. Naš je moral, baš kao što je to
tražio Vladimir Iljič, ,potpuno podređen interesima klasne
borbe proleterijata” . Drug-Tito je mnogo puta naglašavao daje
„Lenjinovo djelo utemeljeno u ideologiju, revolucionarnu
strategiju i praksu Komunističke partije, odnosno Saveza
komunista Jugoslavije” i daje „utkano u svaku (...) fazu borbe
radničke klase i naroda naše zemlje za socijalizam, za stvaranje
slobodne zajednice udruženih proizvođača” . Na Lenjinu smo
se učili kako da organizujemo Partiju i kakva partija može biti
istinska avangarda radničke klase na njegovom shvatanju smo
zasnivali svoje stavove o nacionalnom pitanju („Svaka nacija
treba da dobije pravo na samoodređenje, i to pomaže
samoodređenju trudbenika... Izbaciti samoodređenje nacija i
zameniti ga samoodređenjem trudbenika potpuno je nepravil­
no, jer takvo zamenjivanje ne vodi računa o tome uz kolike
teškoće, kakvim vijugavim putem ide diferencija unutar naci­
je...”), o odnosu prema masama (,,U narodnoj masi mi smo
ipak samo kaplja u moru i možemo da upravljamo samo kad
pravilno izražavamo ono što narod shvata”), u Lenjinovoj
analizi revolucionarne situacije i odnosa klasnih snaga naša
Partija je našla osnovu za uspešnu procenu trenutka u kome
ćemo pokrenuti revoluciju i kako ćemo tu revoluciju razvijati.
Od Lenjina smo naučili da ne stvaramo idiličnu predstavu
socijalizma.
I u pripremama revolucije i u svim fazama revolucije
znali smo lenjinsku istinu o tome da revolucionarni razvitak
„radnički pokret svake zemlje ostvaruje na svoj način” , i zbog
toga smo sledili njegove savete:

7
 „Ne kopirajte našu taktiku, nego samostalno razmišljajte
o uzrocima njene specifičnosti, o njenim uslovima i rezultati­
ma, primenjujte kod sebe ne slovo, nego duh, smisao, pouke,
iskustva od 1917. do 1921. Ekonomski se odmah osloniti na
robnu razmenu s kapitalističkim inostranstvom, ne tvrdiči-
te...”
Lenjinovi stavovi o državi za nas imaju i teorijsku i
praktičnu vrednost. I kao što je oktobarska revolucija bila
inspirator za organizovanje i vođenje naše revolucije, tako i
Lenjinovi stavovi o samoupravljanju, o organizovanju proleter­
ske države, o jačanju uloge neposrednih proizvođača, koji -
slobodno ujedinjeni - sve više postaju direktni subjekt
proizvodnje i svih uslova života, znače kretanje revolucije
napred.
Smisao Oktobra, kao i sve ono što je u Rusiji uslijedilo
posle oktobarske revolucije, u naš revolucionarni pokret prvi
su prenosili Jugosloveni - crvenoarmejci. Mnogi od njih su bili
na najznačajnijim frontovima građanskog rata od 1917. do
1921. godine u odbrani prve zemlje socijalizma. Preko trista
hiljada Jugoslovena, koji su se u Rusiji zatekli mahom kao
ratni zarobljenici, borili su se za lenjinske ideje. Još za vreme
građanskog rata osnovane su komunističke grupe Jugoslovena
pri Boljševičkoj partiji. Vrativši se u zemlju, jugoslovenski
boljševici su tumačili Lenjinovo shvatanje revolucije, a kasnije
je na tim shvatanjima naš radnički pokret gradio svoj program,
stvarao svoju strategiju i određivao revolucionarnu taktiku u
pojedinim fazama razvoja.
Pisati sad o Lenjinu i Oktobru za nas znači pisati o
našem odnosu prema revoluciji, njenom trajanju, njenim
konkretnim i raznovrsnim tokovima. Podsećati na Lenjina
znači podsećati na neophodnost stvaralačke razrade teorije i
prakse koje jačaju socijalističke društvene odnose, znači
podsećati na lenjinsku misao o tome da „će se radnička klasa,
pobedivši, održati samo u ogorčenoj borbi s drugim klasama i
pobediće do kraja samo u tom slučaju ako bude umela da
dovede do uništenja klasa uopšte” .

KOŠTA NAĐ

8
 PUT DO OKTOBRA

U reporterskoj kronici o osam posljednjih dana oktobra

1917. godine pokušao sam oslikati ličnosti i zbivanja, interese
i napore, ponajprije Lenjinovu i boljševičku aktivnost, ali i
snage koje su im bile suprotstavljene. Objavljivao sam kraće
dijelove ovoga rada u novinama (Vjesnik, Delo i Oslobođenje) i
tada sam — sudeći po pismima čitalaca — stekao dojam da je
□va tema jednako bliska i mladom i starijem čitaocu, i
povjesnom istraživaču, i onima koji se tek upoznaju s
Lenjinovim djelom. Sad, kad sam uoči šezdesetogodišnjice
velike socijalističke oktobarske revolucije redigirao te tekstove
dopisujući čitava poglavlja, opredijelivši se za izdavanje knjige,
učinilo mi se da je neophodno kao uvod dati i sažeti pregled
zbivanja uoči revolucije. I oba recezenta, Vasilije Boro i Marko
Lolić, inzistiraju na uvodnom pregledu ruskih događaja od
19 05^0 studenoga 1917.
•Oktobarska socijalistička revolucija bila je treća po redu
revolucija u ruskom imperiju dvadesetog stoljeća: prethodile su
joj revolucije 1905—1907. i februarska 1917. godine, j
Zašto je revolucionarni proces našega vijeka, odnosno
zašto je socijalizam kao svjetski proces počeo baš u Rusiji? lija
Erenburg je napisao da se to dogodilo „možda zato što smo mi
imah najviše srca, a najmanje kruha” , i u tome treba tražiti dio
istine. Bitno je da su u Rusiji postojali objektivni uvjeti za
revoluciju i da je Rusija imala dovoljno organiziranih revolucio­
narnih snaga, osposobljenih da ocijene pravi trenutak i da idu
do kraja. Vladimir Iljič Uljanov, vođa revolucije, onaj koji je
realnost Marxovih ideja pretvorio u djelo, prioritet Rusije u
realiziranju marksističkog programa vidio je u tome što se ta
ogropina zemlja, pritisnuta svim oblicima izrabljivanja, nepi­

9
 smena, necivilizirana i gladna, nalazila na granici razvijenog
Zapada i potlačenog Istoka i na pragu svog buđenja mogla je
dati znak za preobražaj čitavog svijeta.
Socijalistički je pokret u Rusiji organiziran i vrlo aktivan
znatno prije prve radničke revolucije, prije 1905. godine koja
je - po Lenjinu - „generalna proba” Oktobra. Devetstopeta je
bila revolucionarni pjev pravoslavnog imperija, godina prvih
sovjeta, vrijeme carskih rafala na pobunjene radnike, snažni
korak prema budućnosti. To je vrijeme kad se organiziraju
buržoaske, liberalne ali i reakcionarne stranke, kad se rađaju
„kadeti” i „oktobristi” , a avangarda radničke klase otkriva
neumitnost radničko-seljačkog saveza za buduću pobjedo­
nosnu revoluciju^
Rusija Nikolaja II Romanova, posljednjeg ruskog impe­
ratora, ušla je na početku stoljeća u imperijalistički stadij
kapitalizma. Imperijalizam se u tom carstvu razvijao na
specifičan način. U isto vrijeme kad se stvaraju monopoliti-
stički oblici kapitalizma u nekim područjima se tek zasnivaju
kapitalistički odnosi. Neki narodi ogromne carevine još žive u
feudalizmu, a kod nekih potlačenih naroda očuvani su bili čak
i patrijahalnorodovski odnosi. Ekonomsko—političke protu-
iječnosti rijetko u kojoj državi su bile toliko izoštrene. Tri prve
godine našeg stoljeća karakteristične su po teškoj ekonomskoj
krizi. Uslovi života i rada radničke klase neprestano su
pogoršavani. Dolazi do sve vidljivije koncentracije kapitala,
rastu krupna poduzeća i banke. Rastući monopolistički kapi­
talizam isprepletao se s raznim oblicima još prisutnog kmet­
stva. Oko 30.000 spahija ima više zemlje nego što je oko
11.000.000 seoskih imanja. Carizam ugnjetava radnike i
seljake, a naročito neruske narode koje po svaku cijenu želi
rusizimti.
^Radnički pokret u Rusiji je početkom stoljeća već imao
znatna iskustva u štrajkačkim borbama. Najznačajnije vođe
Ruske socijaldemokratske radničke partije djelovali su iz
inozemstva (Lenjin i Martov, Akselrod i Zasuličeva, Trocki i
Plehanov) koji se na II kongresu 1903. godine razdvajaju u
dvije socijaldemokratske frakcije: Lenjin s kongresnom veći­
nom od tada vodi Boljševičku, a Plehanov Menjševičku partiju.
S Lenjinom se tada razišao i Ljev Bronštejn Trocki, koji će se
nešto kasnije razići i s menjševicima. I
Sazrijevanje revolucionarne situacije u zemlji, koju ne­

10
prestano potresaju štrajkovi i seljačke pobune (u prve četiri
godine našeg stoljeća izbilo je gotovo 700 takvih pobuna,
naročito u Ukrajini, Povolžju i Gruziji), ubrzao je rusko-
-japanskirat 1904-1905. godineJRevoluciji su prethodila
dva velika štrajka: onaj u Bakuu, gdje su se bunili radnici
industrije nafte, i onaj u Petrogradu, koji započinju radnici
Putilovskih zavoda, da bi 21. siječnja 1905. prerastao u
generalni štrajk. S jednim i drugim rukovode - djelujući iz
ilegalstva - Lenjinovi boljševici. Revolucija je izbila drugog
dana^gejietalnog štrajka. Još u inozemstvu, Lenjin tada piše da
je „počelo razdoblje političkih prevarata i revolucija” . Trocki,
koji.se ilegalno vraća u carevinu, piše kako je „revolucija stigla
i dokrajčila naše političko djetinjstvo” . Do kraja svibnja preko
220.000 radnika je u štrajkačkom pokretu. Krajem svibnja
30.000 radnika tekstilnih tvornica u Ivanovo-Voznesensku
obustavlja rad: preko šest tjedana.se bore protiv kapitalista i
carske žandarmerije. Na inicijativu boljševika u Ivanovo-
-Voznesensku je stvoren prvi Sovjet, delegatska skupština od
151 deputata preuzima i rukovođenje štrajkom i svu vlast,
stvara svoju miliciju i svoj sud. Iza toga prvog Sovjeta u
povijesti stvoreni su sovjeti u mnogim drugim industrijskim
pobunjenim centrima^
U revolucionarnim zbivanjima 1905. godine najznačaj­
niju je ulogu odigrao Petrogradski sovjet radničkih deputata.
Imao je od samog početka, od svog prvog zasjedanja 13.
listopada, izuzetan autoritet kao revolucionarni prvorazredni
faktor. Četiri dana kasnije Nikolaj II je bio prisiljen da objavi
manifest obećavajući ustav, građanske slobode i opće pravo
glasa (tekst poluliberalnog šefa vlade grofa Wittea). Boljševici,
među kojima je sad bio i Lenjin, objašnjavali su da je carev
manifest samo manevar, traženje predaha. I dalje inzistiraju na
ustanku, na vodećoj ulozi proleterijata, na tome —kao što je
Lenjin pisao — da se „Sovjet što prije proglasi za privremenu
revolucionarnu vladu Rusije” . Do prosinca je u Rusiji osnova­
no oko 80 sovjeta; nastali su kao organ štrajkačke borbe i
ubrzo prerastaju u vodstvo oružanog ustanka^
Poslije okončanja rata s Japanom car je u borbu protiv
pobunjenog proleteijata uputio najelitnije pukove. Hiljade
ljudi je ubijeno bez suđenja, a deseci hiljada su bačeni u carske
tamnice. Nastupilo je razdoblje najekstremnije reakcije i
žestokog terora. Revolucija je bitku izgubila iz viš? razloga, a

11
 presudno je bilo to što nije uspostavljen savez između
proleteijata i pobunjenog seljaštva.
Prva revolucija u epohi imperijalizma, koja je u raznim
oblicima trajala sve do 1907. godine, zapravo do 16. srpnja
1907. kada je rastjerana Državna duma, prvi put sazvana u
travnju 1906. godine (carizam se, naime, nadao da će sazivom
Dume seljaštvo odvojiti od revolucionarnog pokreta), izazvala
je značajna revolucionarna vrenja i u inozemstvu. Pod njenim
direktnim utjecajem izbijaju revolucije u Iranu (1905-1911.),
u Turskoj (1908.) i u Kini (1911.), a pojačani su i neki
nacionalno-oslobodilački pokreti, u Indiji i Indoneziji npr.
' Devetstopeta je bila krvava, ali za ono što se dogodilo
1917. godine, čini se, neophodno potrebna, učenici i sudionici
prve revolucije bili su ključne ličnosti druge, pobjedonosne
revolucije^
Ako je 1905. bila „generalna proba” Oktobra, onda je
njegov preduvjet bio prvi svjetski rat, u kojem je ruska armija
imala gubitaka neuporedivo više od ijedne druge zaraćene
zemlje. Rusija je ušla u rat uvjerena da će „pobjedonosni ishod
bez napora obuzdati socijalistički pokret” . Ruska armija je
mobilizirala petnaest milijuna ljudi. Osnovni sastav vojske
činili su seljaci. Ali na front je poslano i 40 posto radnika, i to
uglavnom oni „buntovniji” , politički osumnjičeni. Početkom
rata revolucionarna vrenja su splasnula, ali kako se rat
razvlačio, tako je i radnički pokret postajao sve borbeniji.
Boljševička aktivnost postaje sve izrazitija. O tome nalazimo
podatke i u tajnim izvještajima carske političke policije
Ohrane:
„Lenjinisti su osvojili dominirajuće položaje u socijal­
demokratskoj partiji. Oni u Rusiji drže izrazitu većinu ilegalnih
socijaldemokratskih organizacija... Traže kraj rata, zbacivanje
sadašnje vlade i uspostavljanje republike...”
Boljševici u ruskoj socijaldemokraciji naročito jačaju
poslije praške boljševičke konferencije 1912. godine. Tada su u
Centralni komitet Boljševičke partije izabrani, uz Lenjina, još i
F. I. Gološeckin, G. J. Zinovjev, G. K. Ordžonikidze, S. S.
Spandarjan, D. M. Švarcman i R. V. Malinovski (ubrzo
isključen). Partija je očišćena od „menjševičkih elemenata” .
Da bi partija ilegalno djelovala u Rusiji, uspostavljen je Ruski
biro CK u kojem su bili G. K. Ordžonikidze, S. S. Spandaijan,
F. I. Golešeckin, J. D. Stasova i J. V. Džugašvili Staljin. Nešto

12
 kasnije u Centralni komitet je kooptiran i Jakov Svjerdlov.
Rascjep u socijaldemokraciji je pojačan početkom rata
prilikom izglasavanja ratnih budžeta. Tada se raspada II
Ihternacionala. Menjševički poslanici u Državnoj dumi uzdržali
su se od glasanja. I oni se tada cijepaju u tri frakcije: Plehanov
je prihvatio tezu o „pravednom obrambenom ratu” , desni
menjševici su čak ušli u Odbor za ratnu industriju, a Martov je
osudio „obranaštvo” . Lenjin u to vrijeme, naročito na
socijaldemokratskim konferencijama u Zimmerwaldu i Kien-
thalu, iznosi teške optužbe protiv čisto imperijalističkog
karaktera rata u svim zaraćenim državama. Po Lenjinu, treba
„pretvoriti rat u građanski rat” —u rat protiv vladajućih klasa.
Godine 1916., kad je iz carske armije dezertiralo oko milijun i
pol vojnika, Vladimir Uljanov najavljuje buržoasko—demokrat­
sku revoluciju i jasno predviđa njeno brzo prerastanje u
socijalističku revoluciju.
Šesnaesta je bila godina revolucionarnog vrenja koje $e^
najizrazitije ispoljava u štrajkovima: počelo je 9. siječnja 1916.
i nastavljalo se, iz regiona u region, čitave godine. Vojska je"
trpjela poraz za porazom, privredno rasulo je postajalo sve
očitije, oskudica je prerasla u glad. Radne mase su tražile
radikalan obračun s carizmom. U IV državnoj dumi mnogi
liberalni deputati, čak i lideri „kadeta” , koje je od osnutka
1905. godine vodio sveučilišni profesor Miljukov, istupaju
protiv carističkog terora. Građanske su partije u opoziciji
carizmu iz straha da ne dožive ratni poraz i ne izgube svoje
pozicije.
Rusko seljaštvo je u permanentnoj pobuni.
Štrajkovi potresaju gradove.
Vojska se osipa.
° Početak sedamnaeste je najavljivao revoluciju; avangardu
predstavlja petrogradski proleterijat. Prijestolnica je početkom
1917. godine imala oko 400.000 radnika, koji su — uz kratke
predahe — bili u stalnoj štrajkačkoj pobuni od jeseni (30
listopada) 1916. godine, kad je u radničkoj četvrti Viborg na
ulice izišla kolona zaposlenih u Renaultovim pogonima s
parolama „Dolje rat!” i „Dolje smrtna kazna!” . Pobunu su
vodili metalci. Drastična zbivanja se nižu iz dana u dan, da bi
se 23. februara, odnosno 8. ožujka počelo da jasno nazire ono
što ćemo nazvati februarskom revolucijom. Toga su dana na
prijestolničke široke ulice izišle radnice tekstilnih tvornica.

13
Radnicama su se pridružile domaćice, a onda na ulice izlazi
gotovo sav petrogradski proleterijat. Na ulicama je oko
130.000 radnika. Iz radničkih rajona Viborga i Narve borbene
kolone nastupaju jjrema četvrtima bogatih i povlaštenih.
Boljševici su na čelu kolona. „Imamo svu organizaciju u
rukama” , javio je Lenjinu A. G. Šljapnikov, jedan od novoime­
novane trojke boljševičkog rukovodstva u zemlji. Uveče 8.
ožujka u Viborgu je zasjedalo boljševičko rukovodstvo. Bilo im
je najvažnije da objedine aktivnost svih revolucionarnih snaga.
Sutradan su, ujedinjujući se s menjševicima i socijalrevolucio-
narima (eserima), koje su predvodili Čjernov, Avksjentjev,
Geršuni, Goc, Azef i Savinkov, a naročito s eserima —
maksimalistima, boljševici na petrogradske ulice izveli preko
200.000 radnika koji su nastupali s parolama protiv cara i rata.
Vladine snage, policija, kozaci i petrogradski garnizon sa
stotinjak hiljada vojnika u početku se drže suzdržano. General
Habakov, zapovjednik petrogradske vojne oblasti, zahtijevao je
od radnika da se vrate u tvorničke hale ih će „svi biti poslani
na front” . Radnici su odgovorili pozivom na generalni štrajk
koji je zakazan za 10. ožujka. Nikolaj II tada naređuje „da se
od sutra prestane s neredima, koji se ne mogu trpjeti u ovom
teškom času rata” . Na petrogradske ulice izlaze vojne jedinice,
ovaj put s jasnim naređenjem: Ako se radnici ne povuku -
pucati!
U nedjelju 11. ožujka Petrogradom su se razlegli rafali
kontrarevolucije. Pucano je na više miesta. Policija javlja caru
da je četrdesetak mrtvih, ah taj broj je zaista bio znatno veći.
Ipak, većina radnika nije bila sklona da se smiri. U agitacionim
centrima, u kojima su glavnu riječ vodili boljševici, izdavane su
direktive za daljnje akcije. Problem je bilo oružje - radnici ga
nisu imali. Presudno je bilo na koju će se stranu opredijeliti
vojnici; u suštini njihovi su interesi bili identični interesima
pobunjenog proleterijata. Oni su se počeli opredjeljivati u noći
11. i 12. ožujka, a već 12. ožujka, u toku dana, na mnogim se
mjestima kolone demonstranata i vojnika bratime: oružje
prelazi na stranu revolucije. Do večeri 12. ožujka radnici su
uza se imali oko 65.000 vojnika.
Popodne 12. ožujka okršaji su u prijestolnici sve učestali­
ji i sve krvaviji. Naoružani radnici i vojnici postepeno preuzi­
maju vlast nad pobunjenim gradom. Tih dramatičnih sati
carska vlada zasjeda u Marijinskom dvorcu na Dvaijeckoj

14
ploščadi pored careve Zimske palače (Zimnij dvarjec). Sve
trupe koje je vlada slala na radnike radničke su kolone
uglavnom apsorbirale ili - rjeđe - razbile.
U Mogiljov, gdje je tih dana bio car (u Stavki vrhovne
komande), predsjednik IV državne dume Mihail Rodzjanko je
poslao telegram: „Stanje sve teže. Neophodne hitne mjere.
Sutra će biti prekasno. Rješava se sudbina domovine i dinastije.
„Kažu da se Nikolaj II nasmijao i da je rekao kako na „glupe
izvještaje ovog debeljka ne treba ni reagirati” . Ali kad je stigao
i telegram Habalova („Petrograd se pobunio”), car je naredio
da general Ivanov, s diktatorskim ovlaštenjima, na prijestolnicu
povede vjerne trupe.
Tavričeska palača, sjedište IV dume, postaje 12. i 13.
ožujka centar vodstva revolucije. Poslanici Dume, koji su se
okupljali u jednom krilu palače, još su vjerovali u mogućnost
ugušenja revolucije. Osnivaju Privremeni odbor Dume i prego­
varaju s carevim bratom Mihailom. Istovremeno u palači
počinje djelovati i novostvoreni Sovjet - organizacioni i
komandni centar revolucije.
Trupe generala Ivanova, upućene u prijestolnicu da
razbiju ustanak, stigle su u carsko ljetovalište (Carsko Selo)
ujutro 13. ožujka. Prema prijestolnici je u specijalnom carskom
vlaku putovao i Nikolaj II. Javljeno mu je da se trupe generala
Ivanova osipaju ili „prelaze na stranu pobunjenih radnika” . Car
je shvatio da više ne može carevati: odlučio je da abdicira u
korist brata Mihaila, što je saopćio predstavnicima Dume.
Delegacija Dume — grupa ljevice, koju su vodili Miljukov i
Kerenski, s monarhistima Rodzjankom i Gučkovom - posjeti­
la je nadvojvodu Mihaila 16. ožujka. Priznali su mu carska
prava, ali su izrazili „strah za carstvo”; i Mihailu savjetuju da
abdicira. Mihail je bio grozno prestrašen za svoj život. Od
Sovjeta i Privremene vlade, koju su poslanici IV dume osnovali,
prethodnog dana (15. ožujka) na čelu s knezom Georgijem
Ljvovom, jednim od najkrupnih veleposjednika, tražio je
osnovne garancije. Nije mogao dobiti nikakva obećanja. Šefovi
dviju buržoaskih partija, oktobrističke (Gučkov) i kadetske
(Miljukov), glavne političke ličnosti u novostvorenoj vladi, te
Aleksandar Kerenski, lider eserske frakcije trudovika koji su u
Dumi imali 10 poslanika (bio je izabran i u Izvršni komitet
Sovjeta i u Vojni komitet, koji je rukovodio pobunom, a i u
Privremenu vladu u kojoj je dobio portfelj ministra pravde),

15
nisu vidjeli izlaza za Romanove. Poslije razgovora s njima i
Mihailo je abdicirao, ali ne u korist nekog drugog Romanova,
nego s pozivom Rusiji da se „pokorava Privremenoj vladi...-
kojoj je povjerena sva vlast” .
Tako Romanovi 16. ožujka nestaju iz ruske povijesti.
Širom prostranog imperija, kako je gdje svrgavana stara
vlast, pobunjene maše radnika, vojnika i seljaka su stvarale
institucije revolucije — sovjete. U svim sovjetima, osim u
Ivanovo—Voznesensku, Jekaterinodaru i nekim manjim mjesti­
ma, boljševici su bili u manjini: još su mnogi bili na robiji, u
izgnanstvu ili, kao Lenjin, u inozemstvu. Sovjeti sa menjše-
vičko-eserskom većinom nisu bili zreli za preuzimanje vlasti:
iako su je im aif odustali su od nje i predali je buržoaziji koja
uza sve to nije ispunila nijedan ključni zahtjev revolucije: nije
obustavila rat, nije izvršila agrarnu reformu, nije uvela osam-
satno radno vrijeme.
Vođu boljševika Vladimira Uljanova vijest o februarskoj
revoluciji zatekla je u Zurichu. Njegovo mišljenje o upravo
izvršenoj revoluciji vidimo iz pisama upućenih u Stockholm
Aleksandri Kolontaj (koja je tražila od vođe revolucije „direkti­
ve uoči povratka u Rusiju”). Četiri dana poslije Nikolajeve
abdikacije i osnivanja prve Privremene vlade poslao joj je
telegram:
„Naša taktika: potpuno nepovjerenje, nikakva podrška
novoj vladi. Budimo podozrivi posebno prema Kerenskom.
Naoružanje proleterijata jedina je garancija. Hitni izbori za
Petrogradsku dumu. Nikakvo zbližavanje s drugim partija­
ma...”
Zajedno sa Zinovjevom, koji je bio s njim u izgnanstvu,
izradio je teze o novoj vladi, ustvrdivši da ona „ne može dati
narodima Rusije...ni mir, ni kruh, ni punu slobodu, i stoga
radnička klasa mora nastaviti borbu za socijalizam i mir” .
Smatrao je kako je neophodno 'da se i sam vrati u Rusiju:
sad je bilo presudno biti tamo gdje se pripremaju novi veliki
revolucionarni događaji. Između njega i Petrograda ispriječili
su se ratni frontovi. I ostali ruski revolucionari, neovisno o
tome kojoj su frakciji socijaldemokracije pripadali, žele u
Rusiju. Jedan od njih, Julij Osipovič Cederbaum, poznatiji po
pseudonimu Martov, lider menjševika, do 1903. godine bliski
suradnik Vladimira Uljanova, 1917. godine vođa internacio-
nalista, predložio je emigrantima da se vrate preko Njemačke,

16
 vlakom. Lenjin je tu ideju, prihvatio, utanačio je s njemačkim
ambasadorom plan i u zapečaćenom vagonu s još trideset i
jednim emigrantom krenuo u Rusiju: granicu je prešao u
Torneu i 16. travnja stigao u Petrograd. Kasno uveče toga dana
pred partijskim aktivistima prijestolnice govorio je u dvorcu
Kšesinske, gdje je poslije februarske revolucije bio boljševički
rukovodeći centar. U noći 16. i 17. travnja i sutradan na
boljševičko-menjševičkom savjetovanju Lenjin je iznio svoje
povijesne-Aprilske teze, objavljene pod naslovom O zadacima
proleterijkta u sadašnjoj revoluciji. Izazvao je i među najbor-
benijim boljševicima zaprepaštenje ustvrdivši da se ne treba
boriti za parlamentarnu republiku („vraćanje na nju od sovjeta
radničkih i vojničkih deputata bio bi korak nazad”), nego za
„republiku sovjeta radničkih, nadničarskih i seljačkih deputata
u cijeloj zemlji, odozdo do gore” . Zahtijeva „uklanjanje
policije, vojske, činovništva” , odnosno „zamjenu stajaće vojske
općenaoružanim narodom” . Traži borbu za prijelaz vlasti u
ruke proleterijata i bliskih mu dijelova siromašnog seljaštva,
odricanje od svih aneksija, potpuni raskid sa svim interesima
kapitala. Ocijenio je da je „Rusija sada najslobodnija zemlja na
svijetu” i da se „originalnost sadašnjeg momenta u Rusiji
sastoji u prijelazu od prve etape revolucije, etape koja je dala
vlast buržoaziji zbog nedovoljne svjesnosti i organiziranosti
prole terijata - na drugu njenu etapu, koja mora dati vlast
proleterijatu i siromašnim slojevima seljaštva” . Izjasnio se
protiv svakog oblika podrške Privremenoj vladi, a za saziv
kongresa Boljševičke partije, za „državu—komunu” i za
obnavljanje Internacionale. Objašnjavao je da su „sovjeti
radničkih deputata jedini mogući oblik revolucionarne vlade” ,
ali kako je ,,u većini sovjeta naša partija u manjini, i zasad u
nemoćnoj manjini prema bloku svih sitnoburžoaskih oportu­
nističkih elemenata, od narodnih socijalista, socijalrevolucio-
nara do Organizacionog komiteta (Čheidze, Cereteli itd.),
Steklova itd, itd, koji su pali pod utjecaj buržoazije i provode
njen utjecaj na proleterijat” , neophodno je „strpljivo, siste­
matsko, uporno, praktičnim potrebama masa naročito prila­
gođeno objašnjavanje pogrešaka njihove taktike” . Tražio je
„konfiskaciju cjelokupne spahijske zemlje” , spajanje svih
banaka ,,u jednu općenarodnu banku” pod kontrolom sovjeta i
„kontrolu od strane sovjeta nad društvenom proizvodnjom i
raspodjelom proizvoda” .

17
 Lenjinove Aprilske teze prisutni menjševici su dočekali
ogorčenim protestima.. Cereteli je tvrdio da nema ni najmini-
malnijih uvjeta za socijalističku revoluciju, a Stjeklov, koji će
nekoliko mjeseci kasnije pristupiti boljševicima, u vrijeme
boljševičkog porasta u sovjetima, pokušao je dokazati da
Lenjin „uopće ne poznaje stanje u zemlji” . Manje kritično nisu
Teze ocijenjene ni na sastanku rukovodstva partije boljševika
18. travnja. Za dotadašnje urednike Pravde Kamenjeva i
Staljina „nacrt druga Lenjina je neprihvatljiv” i ,,u osnovi se
razlikuje od taktike za koju se zalažu saradnici Pravde” .
Deset dana poslije Lenjin ovog dolaska u Petrograd, na
konferenciji petrogradskih boljševika, prihvaćen je njegov stav
o Privremenoj vladi. Prihvaćeno je njegovo mišljenje da je
„ključ političke akcije da se masama objasni istina” , jer
„nismo za to da manjine osvajaju vlast” ; trebalo se, dakle,
najprije izboriti za većinu. U glasanju većina se petrogradskih
boljševika izjasnila za lenjinski program, a na Sveruskoj
partijskoj konferenciji (3—8. svibnja), u prisutnosti 150 boljše­
vika, Lenjinova pobjeda je bila još očitija. Tada je i Staljin
napustio Kamenjeva i prihvatio Lenjinova shvatanja o neumit­
nosti socijalističke revolucije. I Zinovjev je bio bliži Lenjinu
nego Kamenjevu. Tada je izabran i novi Centralni komitet.
Glasalo je 109 delegata: za Lenjina 104, za Zinovjeva 101, za
Staljina i Kamenjeva 96, za Miljutina 82, za Nogina 76, za
Svjerdlova 71, za Smilgu 53 i za Fjodorova 48. Centralni
komitet je u takvom sastavu djelovao do VI kongresa
RSDP(b), koji je održan u Petrogradu od 8. do 16. kolovoza
1917. Tada je već Boljševičkoj partiji bio pristupio i Trocki sa
svojom grupom međurajonaca, ali nije na Kongresu, kao ni
Lenjin, Zinovjev i Kamenjev, jer su u ilegalnosti, odnosno
uhapšeni. Do Kongresa je ugled Boljševičke partije već znatno
porastao, a broj članova se utrostručio. Kongresna rezolucija je
zasnovana na Lenjinovim shvaćanjima o revoluciji: ideje kojima
je Lenjin počeo krčiti put dolaskom iz Švicarske sada su već
imale golem utjecaj u partiji.•Tacïa je rečeno kako „nije
isključeno da bi upravo Rusija mogla biti zemlja koja će
otvoriti put u socijalizam” i da se „treba otresti stare ideje da
nam samo Evropa može biti putokaz” . U novi Centralni
komitet izabrani su Lenjin (s najviše glasova - 133 od 134),
Trocki, Zinovjev, Kamenjev, Svjerdlov, Staljin, Artem, Bjerzin,
Bubnov, Buharin, Dzeržinski, Kolontaj, Krestinski, Miljutin,

18
 Muranov, Nogin, Rikov, Smilga, Sokoljnikov, Urickij i
Šaumjan.
Dva mjeseca prije Kongresa Boljševičke partije u Petro-
gfadu je održan Kongres svih ruskih sovjeta, a trajao je puna tri
tjedna, od 16. lipnja do 5. srpnja. Od 822 delegata, koji su
predstavljali 305 objedinjenih radničko-vojničkih i seljačkih
sovjeta, bilo je samo 105 boljševika. Najviše je bilo esera i
menjševika-ujedinitelja. Menjševici Liber i Cereteli su na tom
kongresu vodili žestoku propagandu za koalicionu vladu. Za
takvu vladu izjasnila se većina deputata — njih 543. U
Centralni izvršni komitet sovjeta izabrana su 104 menjševika,
99 esera i samo 35 boljševika.
Zbog toga što je kongres, prihvaćajući menjševičko—eser-
sku politiku, podržao Privremenu vladu i odobrio njen plan
nove ofenzive na frontu, a izjasnio se protiv prelaska vlasti u
ruke sovjeta, ugled esera i menjševika naglo opada. Petrograd
se izjasnio za antiratnu, sovjetsku, revolucionarnu politiku
boljševika; 1. srpnja 400.000 radnika, vojnika i matroza
defilira Petrogradom izjašnjavajući se za mir i zemlju. Dva
tjedna kasnije te su demonstracije prerasle u pravo ustaničko
vrenje. Vlada se nemilosrdno obračunala s demonstrantima.
Uhapšeno je na desetke istaknutih boljševika. Lenjin i Zinovjev
su se povukli u ilegalnost. Na frontu je ponovo uvedena smrtna
kazna. Kornilov, jedan od najreakcionarnijih generala, imeno­
van je za vrhovnog glavnokomandujućeg. Pooštrene su policij­
ske mjere protiv uzbunjenih seljaka. Ugled sovjeta se srozao.
Privremena vlada, na čelo koje sad dolazi Kerenski, postaje
zaista vlada diktature. On je pokušao, u dogovoru s Kornilo-
vom, potpuno razjurili sovjete, ali revolucionarni Petrograd,
podržan mornarima Kronštata, razbio je Komilovljeve jedinice
i snage kontrarevolucije prvi put poslije „julskih demonstraci­
ja” prelaze u defanzivu. Boljševici sve učestalije postaju
ključne ličnosti u radničkim i vojničkim sovjetima. U jesen
1917. godine boljševizirani sovjeti, sa svojim moralnim autori­
tetom bez premca u povijesti, postaju stvarna vlast u tvornica­
ma i pukovima: Privremena vlada više ne može provesti ni
jednu odluku bez pristanka vođa Petrogradskog sovjeta, kojim
rukovodi Trocki. Jedan engleski novinar je tih dana pisao daje
„Privremena vlada pravi zatočenik sovjeta” . U boljševiziranim
sovjetima eseri i menjševici gube utjecaj; njihova prevlast je
potpuna još samo u Centralnom izvršnom komitetu, i zbog

19
 toga taj komitet na sve načine odlaže sazivanje II sveruskog
kongresa sovjeta.
25. rujna Lenjin u jednom pismu CK, petrogradskom i
moskovskom komitetu piše da „boljševici mogu i moraju uzeti
državnu vlast u svoje ruke” kad „dobiju većinu u oba
prijestolnička sovjeta” ; bila je to konkretna najava onoga što
će se odigrati drugog tjedna u studenom. Ustvrdio je da „je
aktivna većina revolucionarnih elemenata naroda obiju prije­
stolnica dovoljna da povuče mase, da savlada otpor protivnika,
da ga razbije, da osvoji i održi vlast... predlažući odmah zemlji
mir, dajući odmah-zemlju seljacima, uspostavljajući odmah
demokratske institucije i slobode koje je zgazio i razbio
Kerenski” .
Vladimir Uljanov je prvi shvatio: „Većina naroda je za
nas” . Buržoazija pokušava manevrirati stvarajući početkom
jeseni „Demokratski savjet” - pretparlament, savjetodavni
organ Privremene vlade u kojem je i za boljševike bilo
rezervirano 58 mandata (135 za esere, 92 za menjševike, 30 za
narodne socijaliste i 75 mandata za kadete). Pretparlament je
20. listopada izabrao za svog predsjednika esera Avksjentjeva, a
boljševici istog dana, na poziv Trockoga, a po uputstvima V. I.
Lenjina, napuštaju Marijinski dvorac u kojem je zasjedao
Demokratski savjet. U novonastaloj revolucionarnoj situaciji
pretparlament ništa nije mogao riješiti, ali sa svojom Privreme­
nom vladom nije htio od vlasti odustati. Stoga Lenjin i piše
„da prijelaz vlasti u ruke sovjeta znači sada u praksi oružani
ustanak” , a pripremiti oružani ustanak („poseban oblik politi­
čke borbe, podložan posebnim zakonima”) znači („pravila te
vještine Marx je istakao” ):
,,1) Nikad se ne igrati ustankom, a počinjući ga - dobro
znati da treba ići do kraja.
2) Potrebno je skupiti veliku nadmoćnost snaga na
odučujućem mjestu i u odlučujućem momentu, jer inače će
neprijatelj, koji ima bolju pripremu i organizaciju, uništiti
ustanke.
3) Čim je ustanak počeo, treba raditi s najvećom
odlučnošću i obavezno, bezuvjetno prelaziti u ofanzivu.
‘Defanziva je smrt oružanog ustanka.’
4) Treba nastojati iznenaditi neprijatelja, uhvatiti mo­
ment dok su njegove trupe razbacane.
5) Treba postizati svakog dana makar i sitne uspjehe

20
(može se reći: svakog sata, ako se radi o jednom gradu) i po
svaku cijenu održavati ‘moralnu nadmoćnost’...
Ovo znači: istovremeno, što iznenadnija i što b*rža
ofanziva na Petrograd, obavezno i spolja i iznutra, i iz
radničkih kvartova, i iz Finske, i iz Revala, iz Kronštata,
ofanziva cijele flote, koncentracija gigantske nadmoćnosti
snaga...”
Lenjinu je Centralni komitet odobrio da se 7. listopada
vrati (ilegalno) u Petrograd. Poslije njegovog povratka održane
su dvije povijesne sjednice Centralnog komiteta na kojima je
prihvaćen plan petrogradskog ustanka. Ustanak je, kako je to
Lenjin zahtijevao, izbio u noći 6. i 7. studenoga i tad je
„državna vlast prešla u ruke organa Petrogradskog sovjeta
radničkih i vojničkih deputata —u ruke Vojnorevolucionarnog
komiteta” . Privremena vlada je zbačena, a ministri, osim
Kerenskoga, uhapšeni. Kerenski pokušava izvesti ofanzivu na
Petrograd, ali je njegova vojska razbijena i prvu bitku građan­
skog rata, vođenu od 10. do 13. studenoga, dobila je
revolucija.

21
 REVOLUCIJA POČINJE

24. oktobra —6. studenoga

utorak

Petrograd je već mjesecima bio iznuravan različitim

sukobima, stalno gladan. U gradu je ključalo kao u grotlu. U
tom zgrčenom i nervoznom iščekivanju promatraču je bilo
teško da se snađe i da shvati što koja politička partija zastupa.
Čak i oni koji su desetak mjeseci ranije rušili stoljetnu carevinu
odjednom su zastupali restauraciju starih institucija. Svi su
govorili u ime revolucije i svi su se zaklinjali u revoluciju, ali
samo je jedna partija bila precizna u određivanju smisla
revolucije, u isticanju povijesnog cilja klase kojoj je u civilizaci­
ji što slijedi povijest povjeravala sudbinu čovječanstva u ruke.
Grad je mjesecima vrio u menjševičkom i eserskom raspolože­
nju, a od srpnja, od „julskog ustanka” koji je ušao u povijest
kao „julske demonstracije” , zakoračio je ulijevo istinski
revolucionarnim korakom, onako kako je to Vladimir Iljič
Uljanov želio inzistirajući da se sva vlast preda sovjetima
radničkih, vojničkih i seljačkih deputata.
' U utorak 24. oktobra (po starom, julijanskom kalenda­
ru), odnosno 6, studenoga (po gregorijanskom kalendaru, koji
je kasnije prihvatila i Sovjetska Rusija) počela je revolucija
koja će temeljito potresti i izmijeniti svijet i odnose u njemu.
Vođa revolucije Vladimir Uljanov još je bio u dubokoj
üëg aln ô ?tiOdlukom Centralnog komiteta partije kojom je
rukovodio - Ruske socijaldemokratske radničke partije (bolj­
ševika) — morao je još ostati zaključan u stanu broj 24 na
prvom katu kuće broj 92, na uglu Sampsonijevskog bulevara i
Sjerdoboljske ulice u sjeveroistočnom petrogradskom rajonu
Viborg. Već je 111 dana u ilegali, od „julskog ustanka” . Iz
Finske se, prerušen, vratio sedamnaest dana prije revolucije. U
utorak 6. studenoga, dok je čekao odobrenje Centralnog

23
komiteta da napusti ilegalni stan, pisao je svojim drugovima
■pomalo uznemiren da-neće shvatiti da je zaista došao pravi tren
za revoluciju:
Predočeni su nam svi objektivni uslovi uspješnog
ustanka. Ne smije se čekati. Čekajući, može se sve izgubiti...”
To je pisao šestoga uveče. Bila su dva razloga za izbor
trenutka: (1) deputati radničko-vojničkih sovjeta već su bili
okupljeni u prijestolnici u očekivanju dugo najavljivanog
Drugog kongresa Sveruskih sovjeta, (2) poslednja buržoaska
vlada toga je dana odlučila da „definitivno razbije boljševičku
zavjeru” , pa je predsjednik te vlade (Privremene vlade)
Kerenski naredio da se napadnu sva petrogradska žarišta
boljševičke revolucije.
Grad Petra Prvog; i Lenjinov od njegovog dolaska u
prijestolnicu 1893. godine, onog se povijesnog utorka sporo
budio. Snijega još nije bilo. Uopće, lenjingradski oktjabr
sjemnacatava godar bio je neuporedivo topliji nego prijašnjih
godina. Čak su i poznate petrogradske magle i uobičajene kiše
jesenje bile rijetke. Čitavog su mjeseca uglavnom pirili južnjaci.
Temperatura je bila za četiri stepena viša nego prijašnjih
godina — do kraja mjeseca nijednom nija pala ispod ništice. U
osvit dana na širokim prospektima i bulevarima Pitera,
izgrađenog na obalama triju odvojaka ušća Neve, moglo se
sresti tek rijetkog prolaznika, drndao je tek poneki poluprazni
tramvaj. Ponegdje, oko mostova uglavnom, grupacije crvenih
gardista, ili grupacije junkera. Još prije osam mjeseci Vladimir
Uljanov je tražio da se „Privremenoj vladi ne pruži nikakva
podrška” , inzistirao je, pišući Aleksandri Kolontaj, na nepovje­
renju u vladu veleposjednika i buržuja, a posebno „najmanje
povjerenja treba imati u Kerenskog” . Kad su ta pisma poslana
iz Švicarske, Iljičeve opomene još nisu izgledale tako realne,
kao što u trenutku kad se vratio i poslije govora na Finskom
kolodvoru ili kad je izložio program revolucije u Aprilskim
tezama, mnogi, čak ni iz najužeg rukovodstva Boljševičke
partije, Kamenjev, na primjer, ili Džugašvili, koji će kasnije u
povijesti biti neuporedivo poznatiji kao Staljin, nisu prihvatili
pronicljive, vizionarske lenjinske stavove. Ali od 4. aprila,
odnosno od 17. travnja, kad je Iljič prvi put izlagao Aprilskije
tezisi pred boljševicima—deputatima sovjeta, sudionicima Sve-
ruskog savjetovanja radničkih i vojničkih sovjeta, u Tavričes-
koj palači, odnosi, i u tim odnosima ljudi, nazori i stremljenja

24
 su se mijenjali.
Stigavši, Lenjin je imao manjinu.
U utorak 6. studenoga imao je većinu. Bio je u to
siguran, kao što je prvi čovjek protivničkog tabora Aleksandar
Kerenski bio - ali to će zbivanje pokazati, bez realnih procjena
- uvjeren u svoju nadmoć, toliko da je ministru vojske
Vjerhovskom tvrdio da ima „snaga više nego što mu je
potrebno” .
Lenjin je 6. studenoga u viborskom rajonu još ilegalac.
Kerenski je u carskoj Zimskoj palači, na lijevoj obali velike
Neve. Ispred palače umorno koračaju, dva i dva, stražari
junkeri. Na vratima Zimskog dvorca, kao i prethodnih stoljeća,
bdiju stari lakeji u plavim uniformama sa žutim dugmetima i
crveno-zlatnim okovratnicima. Po hodnicima se šutljivo,
stalno malo pognuti, kao da se klanjaju, muvaju u modrim
crvenim i zlatnim livrejama. Posljednji Romanov Nikolaj,
imperator i samodržac sveruski, car Poljske, Kazahstana,
Astrahana i Sibira, knez Smoljenska i Litve, veliki knez Finske,
koji je prilikom posljednjeg popisa stanovništva u rubrici
zanimanje za sebe napisao „vlasnik čitave Rusije” , nije tu od
februarske revolucije. U njegovom kabinetu je jedan od onih
koji su ga rušili i raskinuli povijesni „sveti savez cara i naroda” ,
bivši prijestolnički odvjetnik, lider stranke trudovika Aleksan­
dar Fjodorovič Kerenski. Dva lakeja u zlatnim livrejama i vitki,
visoki kapetan u svečanoj uniformi na hodniku ispred vrata
stoje smrknuti. Njihovo prevashodstvo ministar- predsjednik,
nekadašnji poslanik četvrte i posljednje Gosudarstvene dume
koja je zajedala u istoj onoj palači u kojoj je Lenjin u
Aprilskim tezama iznosio program proleterske revolucije, već
je treće jutro zaredom dočekao budan. Vlada je, naime, tri
noći uzastopno zasjedala, napadana u pretparlamentu, odnos­
no u Vijeću Republike u Marijinskoj palači i prestrašena od
boljševiziranih sovjeta, koji su sazvali Sveruski kongres za 7.
studenoga. Vlada je, iznurena dugim sjednicama, tražila rješe­
nja kojima bi suzbila najavljenu boljševičku revoluciju, kojima
bi „vratila u torove” jedinu snagu sposobnu (nisu shvaćali: već
i osposobljenu!) za istinsku revoluciju -proleterijat permanen­
tno pobunjen još od listopada 1916.
Ministri su se od Kerenskog, kojeg su iza leđa zvali „mali
Napoleon” i „ruski Napoleon” , razišli tek* kad je Aleksandar
Fjodorovič potpisao nalog za hapšenje članova i komesara

25
operativnog štaba revolucije - Vojnorevolucionamog komite­
ta, nalog o zabrani boljševičkih listova Rabočij put (organ CK
RSDRP-b) i Rabočij i soldat (organ Petrogradskog sovjeta)
kao i rješenje o pojačavanju vojnih trupa na ključnim gradskim
čvorištima. Ako bi ipak, i pored svih tih mjera, boljševici išli na
ustanak i uspjeli, u što je Kerenski istinski sumnjao, bilo je
dogovoreno da vlada preseli u Moskvu i da, radi lakšeg sloma
boljševičkog ustanka, i Petrograd i Baltičku flotu naprosto
predaju njemačkim okupacionim trupama.
Ministar-predsjednik je bio još mlad čovjek, trideset-
šestogodišnjak. Kad je general Kornilov, kojeg su „častile i
slavile i gornja i srednja klasa” , pokušao u kolovozu zbaciti
vladu i proglasiti se diktatorom, pa bio poražen, zahvaljujući u
prvom redu mornarima Kronštata, Kerenski je sebe proglasio i
vrhovnim glavnokomandujućim. Još od ranije, kad je bio
ministar rata, nosio je dugi vojnički šinjel zakopčan do grla,
obično s desnom rukom zadjenutom između drugog i trećeg
dugmeta. U zoru 6. studenoga, nujno zamišljen, ali ne toliko
zbog toga što bi situaciju smatrao nepovoljnom, koliko od
umora, tek jednim je uhom slušao nabrajanja generala Gagratu-
na o tome što je sve - slijedeći inicijativu vlade - poduzeo
Štab Petrogradskog vojnog okruga. Minulo je vrijeme kad je
ministar-predsjednik i vrhovni glavnokomandujući Aleksandar
Fjodorovič imao volju da zapjevuši neku ariju iz „Aide” ili
„Seviljskog brijača” , kao što je već davno minulo i vrijeme
njegovog očijukanja sa sovjetima i revolucijom. Istina, još 24.
listopada (odnosno 6. studenoga) on nije sumnjao u slom
radničke revolucije, ali već danima je razmišljao nije li bilo
bolje nagoditi se s Kornilovom i njegove trupe pustiti u
prijestolnicu. Kornilov je još u vrijeme prvomajskih demonstra­
cija, tad u funkciji komandanta petrogradske vojne oblasti, bio
spreman konjicom i kozačkim sabljama jurišati na „buntovnič­
ke demonstrante” . A kad ga je Kerenski, smjenjujući proslav­
ljenog Brusilova, koji je imao sluha za interes masa (ta tri
godine kasnije Lenjinu će ponuditi svoje usluge!), imenovao za
vrhovnog komandanta, Kornilov je dopustio divizijama
Nijemaca da uđu u Rigu, kako bi izazvao gnjev naroda i
rastjerao sovjete. Kerenski i on su se mrzili, ali su jedan
drugom bili potrebni. Ipak, kad je, od Kerenskog pozvan
Kornilov - uputivši Konjički korpus na Petrograd - jasno
pokazao želju da potpuno preuzme vlast, predsjednik Pnvre-

26
 mene vlade, „mali Napoleon” , nije pristao na kompromise.
Omilila mu se vlast. Dopustio je radnicima i matrozima da
poraze generala. Kerenski tada još nije shvatio koliko je u
antikomilovskom ratu bio značajan Lenjinov poziv „našim
radnicima i vojnicima” ; bili su pozvani, na čelu s tadašnjim
Vojnorevolucionarnim komitetom, da se odupru kornilovljevoj
ofanzivi „na privremenu vladu, ali ne da bi branili tu vladu,
nego da bi obranili revoluciju” . Kerenski tada nije shvatio da
je učinio značajan korak prema sopstvenom porazu dozvolja­
vajući obnovu Crvene garde i naoružavanje prijestolničkog
proleterijata. Prvi put poslije sloma Kornilova, Kerenski je
ujutro 6. studenoga tiho rekao Gagratunu:
- Nije im trebalo dati oružje!
Oružje u radničkim rukama zaista je postalo krajnje
opasno. Onima koji su mogli ući u palaču Smoljni, gdje su
Romanovi imali „Institut plemenitih djevica” , u Štab revoluci­
je, to je već i na prvi pogled postajalo jasno. Smoljni je postao
štab u kolovozu, kad su se iz dvorca Tavričeskog tamo preselila
oba sovjeta —i Sveruski i Petrogradski, u kojima je Lenjin, kad
su prvi put nastali, još 1905. godine u Ivanovo—Voznesensku,
vidio začetke revolucionarne vlasti radničke klase. Nešto
kasnije u Smoljni se smjestio i Petrogradski vojnorevolucionar-
ni komitet, a u listopadu je Jakov Svjerdlov tamo smjestio i
Centralni komitet Boljševičke partije koji je prije februarske
revolucije djelovao iz dvorca balerine Kšesinske. Palača Smolj­
ni je bila pripremljena da primi delegate II sveruskog kongresa
sovjeta. Do podne 6. studenoga u palači su održana dva
značajna sastanka. Najprije je zasjedao Petrogradski partijski
komitet. Već u 5 sati ujutro donio je rezoluciju kojom
prihvaća stavove Vladimira Uljanova: neodgodivo svrgavanje
vlade s tim da sovjeti radničkih i vojničkih deputata preuzmu
svu vlast u zemlji. „Za izvršavanje ovog zadatka Petrogradski
komitet smatra neophodnim da se bez ikakvog čekanja
poduzme ofanziva svih organiziranih snaga revolucije.” „Komi­
tet je imao na umu sve ono što je Lenjin u svojim pismima i
člancima, pisanim u rujnu i listopadu, tražio od boljševika,
organizirajući ih za pobjedonosni ustanak i zbacivanje Privre­
mene vlade:
Petrograd opkoliti revolucionarnim jedinicama pregrađu­
jući sve prilaze prijestolnici bijelim pukovima, koje bi u pomoć
Privremenoj vladi mogao pozvati Kerenski;

27
 u samom gradu osigurati premoć revolucionarnih crvenih
odreda, vojnika i mornara;
brzo, u hipu, zaposjesti telefon, telegraf, mostove,
junkerske škole i sve druge ključne tačke Petrograda.
Već nekoliko tjedana ranije mirnom je toku revolucije
došao kraj. Zapravo, još u julskim demonstracijama, onih dana
kad je Kerenski naredio junkerima da uhapse Lenjina („što ne
znači da u bijegu ne može biti ubijen”), vođa revolucije je
pisao da je „mirni put razvoja postao nemoguć” i da „počinje
teži, nepomirljivi put” . Objašnjavao je:
„Kako izgleda, nisu svi pobornici parole o predaji
cjelokupne vlasti sovjetima shvatili da je to bila parola mirnog
razvoja ne samo po tome što nitko, to jest nijedna partija i ni
jedna ozbiljnija snaga nisu tada (od 27. veljače do 4. srpnja)
mogle da še odupru i spriječe predavanje vlasti sovjetima. To
nije bilo sve. Miran razvoj bio je mogućan i zato što se klasna i
partijska borba unutar sovjeta, pod uvjetom da su ovi uzeli
blagovremeno sveukupnu državnu vlast, mogla odvijati na
mirniji i manje bolan način.”
Oni koji su do jeseni bili ključni ljudi u sovjetima,
menjševici, eseri i trudovici, nisu htjeli vlast sovjeta. I - uz
Lenjina najznačajniji čovjek boljševičke partije, koji je ujutro
6. studenoga bio na sjednicama u Smoljnom - Svjerdlov,
upravo stoga, ponavlja Lenjinove riječi:
—Počinje teži, nemiroljubivi put!
To je rekao na izvanrednoj sjednici Centralnog komiteta
Boljševičke partije. Kao i sve vrijeme poslije VI kongresa u
Lenjinovoj odsutnosti, Svjerdlov je i onog jutra predsjedavao
Centralnom komitetu. Kratko govori. Čini se da je sve jasno.
Nema suvišnih diskusija. Djelo je uvijek uvjerljivije od fraze.
Boljševici su na borbenom zadatku, kaže Svjerdlov. Glas mu je
ravan, gotovo monoton:
- Rukovodimo odavde, iz Smoljnog, ustankom djelujući
preko Vojnorevolucionarnog komiteta!
Vojnorevolucionarni komitet, operativni štab priprema­
nog ustanka, osnovan je na dan Lenjinovog dolaska iz Finske u
Petrograd, istog jutra kad je boljševička frakcija napustila
klupe pretparlamenta. Članove Vojnorevolucionatnog komite­
ta je izabrao Izvršni komitet Petrogradskog sovjeta pod
predsjedavanjem Lje va Trockog. Tada se još nije znalo da će taj
vojni organ sovjeta voditi i oktobarsku revoluciju: u trenutku

28
osnivanja imao je zadatak da organizira prijestolničke radnike i
vojnike za obranu od Nijemaca ako Kerenski s vladom - što je
najavljivao - napusti Petrograd. Formiranje odbora je predlo­
žio jedan od najmlađih članova Izvršnog komiteta, osamna­
estogodišnji lijevi socijalrevolucionar Lazimir. Menjševici su se
uzaludno oduprli. U Komitet su izabrani budući operativni
zapovjednici petrogradskog ustanka Podvojski, Antonov -
Ovsjejenko i Laševič, vrlo borbeni boljševici, odlučni govornici
i vojnički i radnički tribuni u prijestolnici. Za predsjednika je
bio izabran golobradi eser Lazimir, kojeg će nekoliko dana
kasnije zamijeniti Nikolaj Podvojski. Vladimir Antonov-Ovsje-
jenko je imenovan za sekretara. U Komitetu su još bili i
Blagonravov, kronštatski vođa Dibenko, Jeremjev, vojni ruko­
vodilac pri CK Boljševičke partije zastavnik Krilenko, budući
vrhovni komandant crvene vojske, pa vođa „julskih demonstra­
cija” i an tikom ilovskog otpora Njevski, zatim Sadovski,
Skripkin, Lacis, Mjehonošin, Stučka, Fljerovski, Gusev i
Čudnovski. Četiri dana prije petrogradskog oktobarskog ustan­
ka Vojnorevolucionarni komitet je izabrao svoj operativni štab
od trojice boljševika (Podvojski, Antonov-Ovsjejenko i Sadov­
ski) i dvojice lijevih esera (Lazimir i Suharkov). Istog dana u
sve dijelove vojske i sva važnija utvrđenja poslani su novoime­
novani komesari Vojnorevolucionarnog komiteta, koji su u
trenutku ustanka trebali preuzeti komandu.
Ujutro 6. listopada Svjerdlov kratko obavještava CK:
- Oni su preuzeli operativno rukovodstvo ustankom! -
a onda popravlja cviker, skida ga i briše. Tanka brada na
blijedu licu. U ono doba bio je tridesetdvogodišnjak iz
Novogoroda, boljševik od svoje šesnaeste godine, proveo
dvanaest godina u izgnanstvu i robijašnicama. Prije nego su se
Lenjinovoj partiji priključili međurajonci Ljeva Trockoga,
Svjerdlov je bio uz Lenjina najugledniji vođa boljševika.
Sedamnaeste je čitavu partijsku organizaciju držao u svojim
rukama, rukovodio je akcijom oko sazivanja Sveruskog
kongresa sovjeta i s Trockim je u Petrogradu, dok je Lenjin još
bio u ilegalnosti, obavio najznačajniji dio ustaničkih priprema.
I do Lenjinovog povratka iz Švicarske, pa i kasnije, kad je
Lenjin tumačio povijesne Apijelskije tezisi, ili se javljao
pismima iz Finske, jedini je on od starih boljševika potpuno
slijedio lenjinsku liniju. U tom rukovodstvu povremeno su
gotovo svi, osim Svjerdlova, bili protiv Lenjinovih prijedloga.

29
Trocki je u tom krugu bio nov, ovdje nije o njemu riječ. Osim
Svjerdlova, dva stupa boljševizma - uz Lenjina, dakako - bili
su Zinovjev, do sedamnaeste s Lenjinom ù Švicarskoj, i
Kâmenjev, u tjurmi sa Staljinom. Značajnu ulogu je u tom
rukovodstvu imala i Aleksandra Kolontaj kao i Josif Đžugaš-
vili. Poslije februarske revolucije sve poruke za Svjerdlova i
ostale drugove iz rukovodstva Partije u zemlji Lenjin je iz
Švicarske slao preko Kolontajeve, koja je bila u Stockholmu.
Kad je krajem zime sedamnaeste godine u Petrogradu formira­
na koaliciona vlada s-nekim predstavnicima menjševičko-eser-
skih sovjeta, među kojima je bio i Kerenski, Lenjin je izrazio
„potpuno nepovjerenje” prema toj vladi, jer ona „ne može
narodima Rusije — ni nacijama za koje nas je rat vezao - dati
ni mir, ni kruh, ni punu slobodu, i stoga radnička klasa mora
nastaviti borbu za slobodu i mir...” Lenjin je onih dana sve
poduzimao da se vrati u Rusiju oslobođenu cara. Konačno mu
se ukazala prilika da se vrati preko neprijatljske Njemačke u
zapečaćenom vagonu: s njim je putovalo još 18 boljševika i
šest članova jevrejske socijaldemokratske grupe Bund. Krenuli
su na put 27. marta, odnosno 9. travnja, i poslije 48 sati stigli
na pograničnu željezničku stanicu Torneo. Kad je njihov vlak
stigao u Petrograd, na finsku stanicu, u carskom salonu su ih
dočekali predstavnici sovjeta. Pozdravni govor je održao
Nikolaj Semjonovič Čheidze, u ono vrijeme pedesetogodiš­
njak, lider menjševika. Pomalo zbunjeno — kako to opisuju
očevici - pozdravlja Lenjina i predlaže mu „zbijanje demok­
ratskih redova” jer je „zadatak revolucionarne demokracije da
brani revoluciju” . Lenjin ga je, kažu svi svjedoci, nestrpljivo
saslušao, a onda se obratio okupljenoj masi:
„Dragi drugovi, vojnici, mornari, radnici, sretan sam što
u vama pozdravljam pobjedničku revoluciju i avangardu
svjetske vojske proleteijata... Svanula je zora svjetske socijalis­
tičke revolucije. Ruska revolucija je njen početak: njom
započine nova epoha!”
Kad je izišao iz vlaka, Lenjina je dočekala oduševljena
masa. Na rukama su ga nosili i stavili na krov automobila, dok
je limena glazba svirala Marseljezu. Morao je ponovo govoriti. I
na svakom raskršću je morao govoriti „praćen reflektorima,
orkestrom, zastavama, grupama radnika, vojnim jedinicama i
neizmjernim masama građana” . Lenjina su odveli u veliku vilu
balerine Kšesinske, ali masa ga ni tu nije napuštala. Opet je

30
morao govoriti, ovoga puta s balkona. Govorio je 90 minuta.
" Lenjin je bio jasan: demokratsko-buržoaska revolucija
je završena; treba ići na proletersku revoluciju. To je zbunjivalo
većinu petrogradsko-'moskovskih bôljseviîca, pa i urednike
Pravde Kamenjeva i Staljina, koji su iz njegovih pisama
objavljivali samo one dijelove u kojima nije bila izricana oštra
kritika vlade i menjševičko—eserske politike. Staljin je tada
podržavao uspostavljanje odnosa između Vlade i rukovodilaca
sovjeta. Nadao se da će na taj način biti moguće „kontrolirati
Vladu” . Politiku mlakosti i koalicije s buržoazijom Lenjin je u
paramparčad razbio svojim povijesnim govorom o^ 17. travnja
u Tavričeskom dvorcu na informativnom boljševičko-menjše-
vičkom sastanku, kad su raspravljali o ponovnom ujedinjenju.
Lenjin je i otprije bio protiv tog ujedinjenja, dok su Staljin i
Kamenjev bili skloni sjedinjavanju. Martovska boljševička
konferencija u prisutnosti 120 delegata iz cijele zemlje založila
se za sjedinjenje; Staljin je taj stav trebao obrazlagati na
informativnom boljševičko-menjševičkom sastanku 17. trav­
nja. Ali umjesto Staljina govorio je Lenjin, koji je iznio
program proleterske revolucije.
Apijelskije tezisi Vladimira Uljanova su temeljito uzdrma­
li boljševičko rukovodstvo. Kad je 19. travnja o njima
raspravljao Centralni komitet, najčešće su im se suprostavljali
Kamenjev i Staljin. Po Staljinu, „nacrt druga Lenjina ne
zadovoljava” , a po Kamenjevu, taj nacrt „nam se čini neprih­
vatljiv, jer smatra demokratsko-buržoasku revoluciju završe­
nom i traži da se ova odmah preobrazi u socijalističku
revoluciju” . Zinovjev, dotad nerazdruživ s Lenjinom, „šutljivo
se udaljio” , a Pjatakov i Rikov su ustvrdili da za revoluciju
„nemamo snaga, a ne postoje ni objektivni uslovi” .
Lenjin ove Aprilske teze imaju deset ključnih stavova. To
je kreativna razrada marksističkog tumačenja revolucije: jasan
plan borbe za proletersku revoluciju. Najprije: pitanje rata -
on i za Privremenu vladu ostaje imperijalistički, i vlada
februarske revolucije vodi ga u interesu kapitala. Po Lenjinu,
nema izlaska iz rata dok se ne svrgne buržoaska vlada i dok
vlast ne preuzme proleterijat. Odbija svaku suradnju s Privreme­
nom vladom. Inzistira: „Sva vlast sovjetima!” I suprotstavlja se
uspostavljanju parlamentarne republike, jer radničkoj klasi
treba „republika sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih
deputata u čitavoj zemlji, odozdo na gore” . Govorio je i o

31
 ekonomskom mijenjanju Rusije. Izići iz gladi, znači uspostaviti
radničku kontrolu nad proizvodnjom i raspodjelom, podruštv-
ljenje banaka s kontrolom sovjeta. A jasan je i u agrarnom
pitanju; on je „bezuslovno za to da sovjeti seoskih nadničara i
seoske sirotinje odmah zauzmu svu zemlju, ali da najstrože
sami čuvaju red i disciplinu, ne dopuštajući ni najmanje
oštećenje strojeva, zgrada, stoke...”
Sve vrijeme tvrdi da je „ključ političke situacije u
sposobnosti da se masama objasni istina” , jer „mi nismo za to
da manjine osvajaju vlast” .
Narednih tjedana Lenjinova manjina u rukovodstvu
postajala je većina. „Do Lenjinovog dolaska svi su drugovi
lutali u tami” , govorila je tih dana Zaslavskaja Stalj na
petrogradskoj partijskoj konferenciji. Mnogi tih dana spočita­
vaju Kamenjevu i Staljinu „obranaštvo” , Kamenjeva oštro
kritiziraju i zbog starih zabluda, naročito zbog držanja na
takozvanom veleizdajničkom procesu, kad je pred carskim
sudom izjavio da se „sasvim suprotstavlja Lenjinovom revoluci­
onarnom defetizmu” , a Staljinu „zbog teške naravi i negativnih
ličnih osobina” , što će biti spominjano i nekoliko mjeseci
kasnije, prilikom izbora Centralnog komiteta na VI kongresu
Boljševičke partije. Staljin se brzo odvojio od Kamenjeva, koji
je sve do Oktobra ostao tvrdoglavo u uvjerenju da je prerano za
proletersku revoluciju, iako mu nikad nije nedostojalo osobne
smionosti. Kažu za nj daje bio hladan i rezerviran, bez taštine i
suvišnih ambicija, i da je bio nevjerojatno odan Partiji. Lenjin
je u nekoliko navrata sedamnaeste godine smirivao one koji su,
navodno u obrani Lenjina, napadali Kamenjeva. Govorio je:
„Činjenica da mi diskutiramo s drugom Kamenjevom
vrlo je važna. Diskusije koje vodim s njim od velike su koristi.
Kada, uza sve teškoće, uspiješ da ga uvjeriš, uviđaš da ćeš na
isti način moći nadrasti i teškoće koje se javljaju u radu s
masama.”
Vjerojatno je Lenjin imao ozbiljnih razloga da u pismu
delegatima VI kongresa, iz ilegalstva, iz Finske, i Kamenjeva
predloži u Centralni komitet. I Kamenjev je tada, kao i
novopridošlica Ljev Trocki, dobio samo dva glasa manje od
Lenjina, a jedan glas manje od Zinovjeva, ali znatno više od
Staljina.
Od proljeća sedamnaeste, od Lenjinovog dolaska i
njegovog programa revolucije objavljenog u boljševičkoj Prav­

32
 di, partija revolucije je nevjerojatno brzo rasla. U vrijeme
februarske revolucije nije imala ni stotinu tisuća, a uoči
Oktobra Svjerdlov je obavijestio Centralni komitet da je „broj
članova u Partiji dosegao gigantske razmjere: možemo smatrati
da Partija sad obuhvaća oko 400.000 članova” .
Tih dana gotovo svi članovi CK Boljševičke partije su bili
u Petrogradu. Kako su početkom jeseni, poslije Komilovljevog
poraza, prilike u Rusiji postajale naglo revolucionarne, a sovjeti
se na rujanskim izborima maksimalno boljševizirali dobivši od
dotadašnje manjine u odnosu na esersko-menjševičke grupaci­
je zamjetnu većinu, Lenjin je, djelujući iz ilegalnosti, sve
žustrije gurao rukovodstvo svoje partije na ustanak. Promjena
deputata u sovjetima, boljševizacija sovjeta, sve jača plima
seljačkih pobuna i potpuno nezadovoljstvo vojske —uvjeravao
je Lenjin u pismima Centralnom komitetu - pokazuju da
Partija bez odlaganja treba s revolucionarnih izjava preći na
obećavanu oružanu akciju revolucije. Bio je uvjeren u ogromnu
podršku masa.
Propuste li priliku boljševici, pisao je Lenjin, pojavit će se neki
novi Kornilov i smrviti sovjete i revoluciju. Takav stav je Lenjin
Centralnom komitetu nametao od početka jeseni, uvjeravajući:
„Ako se vlast sovjeta ne može osigurati bez ustanka, treba
odmah podići ustanak!” . Zanimljivo je da je, osim Svjerdlova,
u Centralnom komitetu najbliskiji Lenjinovim stavovima bio
,,novajlija” -u boljševičkoj partiji — Trocki. Iz Lenjinovih pisa­
ma i zapisnika Centralnog komiteta se vidi da su oni blistavom
dalekovidnošću procjenjivali ruske prilike i odnos snaga. Prvi
otkrivaju privid o snazi Aleksandra Kerenskog. Na Lenjinov
zahtjev o oružanom ustanku Kamenjev i Zinovjev (na sjednice
je dolazio iz ilegalnosti, prerušen) odgovarali su da „pred povi­
ješću, pred internacionalnim proleterijatom, pred ruskom revo­
lucijom i ruskom radničkom klasom nemamo nikakva prava da
stavimo cijelu budućnost na kartu jednog oružanog ustanka” .
Na nekoliko sjednica Centralnog komiteta Kamenjev, koji ni u
kojem slučaju nije bio nerevolucionaran, nego samo oprezan,
lišen lenjinske pronicljivosti u sagledavanju situacije i odnosa
snaga, uvjerava: „Postoje povijesne situacije kad potlačena kla­
sa mora shvatiti daje bolje ići naprijed u poraz, nego predati se
bez bitke. Nalazi li se ruska radnička klasa u ovom trenutku u
takvoj situaciji? Ne, i tisuću puta ne!” U takvim natezanjima
za i protiv boljševičkog ustanka Centralni komitet je odlučio

33
da se Lenjin iz Finske vrati u Petrograd. Na njegov prijedlog svi
boljševici, zastupnici .u menjševičko-eserskom pretparlamen-
tu, koji je trebao odlučiti o uređenju države, napuštaju poslani­
čke klupe u Manjinskom dvorcu. Šef Petrogradskog sovjeta
Ljev Trocki je u ime boljševičke frakcije u pretparlamentu pro­
čitao izjavu o tome kako „nemaju ništa zajedničkog s ovom
vladom narodne izdaje niti s ovim savjetom kontrarćvoluciona-
me zavjere” . Taj najmlađi boljševik, po stažu pripadnosti Le-
njinovoj partiji, nadahnutije je od ostalih tribuna revolucije
tumačio lenjinski program revolucije. Uz pomoć najuspješnijih
agitatora, kao što su bili Lunačarski, Kolontajeva ili Volodars-
ki, ispoljavao je neviđeni dinamizam u organiziranju snaga
ustanka. U pretparlamentu je govorio kako „samo narod može
spasiti sebe i zemlju” , stoga se boljševici i „obraćaju samo
narodu” . Kad reakcionarni Centralni izvršni komitet Sveruskih
sovjeta nije mogao nagovoriti da sazovu II kongres sovjeta,
odlučio je da to izvede sam, nezavisno od najvišeg organa sov­
jeta: na Kongresu sovjeta sjeverne Rusije dobio je većinu i
odmah pustio u eter radio—poruku „Svima, svima, svima” ,
pozvavši sve sovjete i vojsku da odmah pošalju delegate na
Sveruski kongres.
Ljev Bronštejn Trocki do 1917. godine nije bio član
Boljševičke partije. Od rascjepa u ruskoj socijaldemokraciji
češće je bio bliži Martovu, nego Lenjinu s kojim je povremeno
vodio krajnje oštre polemike, u kojima je i pored uzajamnog
uvažavanja bilo nepoštedne kritike. Sedamnaeste Trocki je
vodio malobrojnu, ali po ugledu članova, po njihovom marksi­
stičkom obrazovanju i po revolucionarnosti vrlo značajnu frak­
ciju ruske socijaldemokracije, partiju međurajonaca. S Trockim
su bili, među ostalim, glasoviti Lunačarski, pa Jofe i Urickij. U
toj frakciji je bio Manuilski, koji je kasnije bio ministar vanjs­
kih poslova Sovjetske Ukrajine i poslije tridesetih godina jedan
od prvih ljudi Komin terne. Svi su se oni, predvođeni Trockim,
u ljeto 1917. godine priključili boljševicima. Nešto prije njih
boljševicima se priključila i Aleksandra Kolontaj, temeljito ra­
zočarana u menjševički „socijalpatriotizam” . Kolontajeva je
zajedno s Mojsejom Urickim djelovala u Švedskoj i Danskoj, a
u Rusiju se vratila nešto prije Trockog, jer su njega engleske
vlasti pritvorile na putu iz Amerike. Prije povratka, odmah
poslije februarske revolucije, Trocki je pisao da „moćnu lavinu
revolucije... nikakva ljudska snaga ne može zaustaviti” . Kao i

34
 boljševici, kojima se još nije bio formalno priključio, tvrdio je:
„Na čelu narodnih masa Rusije revolucionarni će prole-
terijat izvršiti svoj historijski zadatak: istjerat će monarhističku
reakciju...pružit će ruku proleterijatu Njemačke i cijele Evro­
pe. Nužno je potrebno likvidirati ne samo carizam, nego i
rat...”
Kad su ga Englezi pustili, otputovao je u Petrograd. Na
granici su ga dočekali petrogradski internacionalisti i predsta­
vnik boljševika. U prijestolnicu je stigao 4. svibnja. Već nared­
nog dana se pojavio u dvorcu Tavričeskog, gdje su zasjedali
sovjeti. Boljševička Pravda je pisala da je dočekan burnim
aplauzom, jer su prisutni „još pamtili njegovu ulogu iz 1905.
godine kad je bio vođa sovjeta” . Istina, tada se još nije znalo za
koga će se opredijeliti. Očevici su zapamtili da su ga 4. svibnja
1917. na sastanku sovjeta ,,i boljševici i menjševici promatrali s
mržnjom i nepovjerenjem...djelomično iz straha od konkuren­
cije” . Ali već njegovi prvi govori, naročito blistava istupanja
prokušanog oratora u Zimskoj areni i u Kronštatu, među
matrozima, svrstavaju ga u one koji su protiv buržoaske vlade,
za revoluciju koja je „otvorila novu epohu, epohu krvi i čelika,
borbu ne više naroda protiv naroda, već porobljenih i
potlačenih klasa protiv njihovih vladara” . Između njega i
Lenjina, u onim revolucionarnim zbivanjima kad je akcija
zamijenila frazu i kad su ljudi teorije* postajali ljudi djela, sve
razlike su izblijedile. Trocki se svrstao uz Lenjina i ostat će uza
nj sve do smrti Vladimira Uljanova, iako će među njima, što je
bilo uobičajeno u najvišem rukovodstvu Boljševičke partije,
biti neslaganja oko nekih konkretnih rješenja. Formalno je
boljševičkom pokretu pristupio na 6. kongresu, ali precizno se
za bolješevike izjasnio na 1. sveruskom kongresu sovjeta,
početkom lipnja 1917. Kad je Cereteli, uz Čheidzea, najugled­
niji prvak menjševika, izjašnjavajući se za vladu buržoazije
ustvrdio da u Rusiji nema ni jedne partije koja je spremna da
preuzme vlast, a Lenjin mu —skačući s mjesta —odgovorio da
„takva partija postoji” , misleći pri tome na boljševike, Trocki
je pružio ruku Lenjinu:
- Bravo, Vladimire Iljiču! I ja sam uz takvu partiju!
Od te sjednice Kongresa sveruskih sovjeta, dakle prije
nego što je na boljševičkom kongresu sa svojom grupom prim­
ljen u partiju i odmah izabran u njen Centralni komitet, Trocki
je uporno zastupao sve Lenjinove stavove o neophodnosti pro­

35
leterske revolucije i o neumitnom preuzimanju vlasti sovjeta.
Tako je bilo i 18 dana prije izbijanja petrogradskog
ustanka, kad je Trocki u Manjinskom dvorcu pozvao boljševike
da napuste klupe pretparlamenta, koji je kao savjetodavni or­
gan Privremene vlade djelovao od 22. septembra pod predsje­
davanjem esera N. D. Avksjentjeva. Upravo u trenutku kad je
Trocki držao svoj znameniti govor u pretparlamentu, Lenjin je,
prerušen, s lažnim ispravama, u lokomotivi No 293 često opisi­
vanog G. E. Jalave, u pratnji jednog od organizatora Lenjinove
ilegale —Rahjac, napustio Helsinki, a tri dana kasnije na sjedni­
ci Centralnog komiteta donesena je konačna odluka o neodgo­
divom ustanku, kojeg su boljševici vezali s početkom Drugog
sveruskog kongresa sovjeta. Razbuktana je grozničava aktiv­
nost, vojna i politička, u tvornicama i masama, u trupama i po
selima. Lenjinova misao usmjerava akciju boljševika:
„Ili diktatura kornilovaca, ili diktatura proletarijata i siro­
mašnih seljaka” - tako je tih dana, djelujući iz ilegale, pisao
Vladimir Uljanov. Njegov najpouzdaniji čovjek, Jakov Svjerd-
lov, slijedeći Lenjinove savjete „drži u svojim rukama svu orga­
nizaciju Boljševičke partije, rukovodi naporima da se u oktob­
ru iznudi saziv kongresa sovjeta i s Trockim u Petrogradu
obavlja značajan dio tehničkih priprema za ustanak” .
Sovjetski izvorni dokumenti su decenijama bili nedostup­
ni, pa se tako iz objavljivane literature nije sasvim jasno moglo
znati kako se tko od članova Centralnog komiteta držao u
odnosu na Lenjinov poziv na ustanak. U sovjetskoj literaturi
najčešće nalazimo podatak da su protiv ustanka bili „rukovodi­
oci Petrogradskog sovjeta” Trocki, Zinovjev i Kamenjev, koji
su ,,u svojim antipartijskim, antilenjinskim istupanjima često
pokušavah povući za sobom radničke i vojničke deputate” .
Takve ocjene, barem što se tiče Trockog, uvriježene u staljinis­
tičkom razdoblju, zadržale su se sve do sada. U „Povijesti
KPSS” (tom III, knjiga 1, izdanje 1967. (godine) smatra se da je
i Trocki, uz Kamenjeva i Zinovjeva, koji su uporno inzistirali
na „obranaškom iščekivanju” , svojim stavovima „dezoijentira-
juće utjecao na Vojnorevolucionarni komitet . Ali ako se sudi
po odnedavna dostupnim zapisnicima sa sjednica Centralnog
komiteta održanih 23. i 29. listopada, postaje jasno daje Ljev
Bronštejn Trocki bio na Lenjinovoj strani: za neodgodivi usta­
nak. Na sjednici ih je bilo dvanaest i zapisničarka, kandidat za
člana CK, Jakovljeva. To je bila prva sjednica CK poslije juls-

36
kih demonstracija na kojoj sudjeluje Vladimir Uljanov. Predsje­
dava Svjerdlov. Prisutni: Bubnov, Dzeržinski, Zinovjev, Bronš-
tejn, Džugašvili, Kamenjev, Opokov, Aleksandra Kolontaj,
Sokoljnikov i Urickij. Sastali su se uveče, a razišli u zoru.
Ilegalcima i onima koji nisu bili u ilegali gostoprimstvo je pru­
žila G. K. Suhanova, supruga poznatog menjševičkog publicista
koji o boljševičkoj aktivnosti svoje supruge nije ništa znao.
Tokom osamsatne rasprave Vladimir Uljanov Lenjin je govorio
nekoliko puta.
Sliku opće situacije predočava predsjedavajući Svjerdlov.
Podaci o manevrima kerenskijevski raspoloženih generala i -
njima suprotstavljenim — vojnicima, o pripremanjima novog
komilovskog državnog udara, o raspoloženju masa - sve to
potvrđuje ispravnost Lenjinovih ustaničkih teza. Lenjin dugo i
uvjerljivo govori o tome. „Izgubili smo dosta vremena” , kaže, a
onda povišava glas: „To nismo smjeli dopustiti ako smo željeli
istinsku vlast sovjeta” . Po Lenjinovoj ocjeni, međunarodna si­
tuacija ide u prilog ustanku. Ustanak u julu bio je nemoguć:
boljševici još nisu imali mase uza se. Sad je moguć: većina
slijedi boljševike. Nije riječ samo o radnicima i vojnicima: ,,I
seljački pokret došao je do usijanja, više ga nije moguće zausta­
viti” . Treba samo u praksi pripremiti i povesti ustanak.
G. I. Opokov Lomov je prvi izrazio određeno ustezanje:
Moskva nije spremna za ustanak, svakako ne prva. Urickij mu
se suprotstavio: inzistira, citirajući Lenjina, na ustanku. Stasu
drugi diskutirali i kako — ne zna se, ne barem zasad (osim ako
sudimo po sjećanjima). Zna se daje rezoluciju predložio Lenjin
(,,CK zaključuje da međunarodni položaj ruske revolucije -
pobuna mornarice u Njemačkoj, manifestacije uspona svjetske
socijalističke revolucije u čitavoj Evropi, kao i opasnost od
separatnog mira među imperijalistima s ciljem gušenja ruske
revolucije — vojna situacija, nesumnjiva riješenost Kerenskog i
njegove kompanije da Nijemcima prepuste Petrograd, i moguć­
nost da proleterska partija osvoji većinu u sovjetima, a sve to
povezano s pobunom seljaka i sa zaokretom narodnog povjere­
nja prema našoj partiji...i, najzad, očigledne pripreme za novi
kornilovski udar — udaljavanje vojske iz Petrograda, prebaciva­
nje kozaka u Petrograd, kozačka opsada Minska, itd —sve to
nalaže da se na dnevni red stavi oružani ustanak”) i da se deset
prisutnih izjasnilo za nju. Ako sudimo po kasnijim zbivanjima,
očito je da šu protiv rezolucije, koja konstatira „da je oružani

37
 ustanak neizbježan i potpuno sazreo” , glasali Zinovjev i Kame-
njev. Ipak, na istoj sjednici, kad je Dzeržinski predložio osniva­
nje politibiroa, kao najodgovornijeg organa za rukovođenje us­
tankom, u taj najodgovorniji organ Partije izabrani su i Kame-
njev i Zinovjev. Na čelu Politbiroa je bio Lenjin. Ostali člano­
vi: Ljev Bronštejn Trocki, Josif Džugašvili Staljin, G. J. Sokolj-
nikov, A. S Bunov.
Odmah poslije sjednice Svjerdlov je —kako je to i nalaga­
la lenjinska rezolucija - uputio svim partijskim organizacijama
direktive da se drže stavova rezolucije ,,i da s tog stanovišta
raspravljaju i rješavaju sva praktična pitanja (kongres sjevernih
sovjeta, povlačenje vojske iz Petrograda, akcije u Moskvi i Min­
sku itd)” .
Nova sjednica Centralnog komiteta, ovaj put u znatno
širem sastavu, s predstavnicima boljševika u sovjetima, u sindi­
katima, u Gradskoj dumi, u tvornicama i u vojsci, održana je
29. listopada. „Mi smo se praktično ustremili izravno na oruža­
ni ustanak” , izjavio je jedan od sudionika sjednice M. Kalinjin
dva dana ranije, suprotstavljajući se Zinovjevu i Kamenjevu
koji su tvrdili da „ni većina naroda” , a „ni većina svjetskog
proleterijata” nisu uz boljševike.
Lenjin je i 29. listopada bio glavni govornik na sastanku
proširenog Centralnog komiteta. Objašnjavao je rezoluciju od
23. listopada, koju su neki već smatrali „jednom od najboljih u
povijesti Boljševičke partije” . Lenjin, i na tom sastanku teme­
ljito prerušen, s perikom i ispravama na lažno ime, u nekoliko
navrata je ustajao i uvjeravao najuglednije među boljševicima,
prokušanu gardu revolucije:
„Situacija je jasna: ili diktatura kornilovaca, ili diktatura
proleterijata i siromašnih seljaka!”
Tražio je da Centralni komitet odmah objavi poziv na
ustaničku akciju. Prvi govornici se nisu slagali. Mnogo je govo­
reno o apatiji masa. To govori i predstavnik Petrogradskog
komiteta. Ali on smatra da bi se i „apatične mase” moglo
povući u ustanak uz uvjet da budu pozvane od sovjeta, a ne od
Centralnog komiteta Partije. Krilenko, koji je rukovodio voj­
nim štabom u Partiji, dakle onim aparatom od kojeg je zavisilo
izvršenje Lenjinovog ustaničkog programa, izjavio je da je sa­
mo manji dio članova njegovog štaba za ustanak, ali da su i oni
više skloni inicijativi sovjeta nego Partije. Tako je govorio i
Volodarski, koji je donedavna s Buharinom i Kolontajevom u

38
New Yorku uređivao napredni emigrantski dnevnik Novij mir,
glasilo u kojem je Trocki bio jedan od najznačajnijih autora.
Kamenjev i Zinovjev su i ovoga puta bez imalo dileme bili
protiv ustanka u bilo kom obliku, neovisno o inicijativi. Staljin
je 29. listopada s njima polemizirao ustvrdivši da su izgubili
vjeru u, evropsku revoluciju. Izaslanik moskovskih boljševika
Miljutin govorio je neodređeno, pomirljivo. Sokoljnikov se iz­
jasnio za ustanak, ali „tek kad bude otvoren kongres Sveruskih
sovjeta” . Tada je i Lenjin unekoliko izmijenio svoj prijedlog:
ne o ustanku, nego o trenutku ustanka - prihvaća stari prijed­
log Ljeva Trockoga da se početak ustanka veže uz saziv kong­
resa Sovjeta. Njega sve vrijeme, osim Svjerdlova i Trockog, po­
državaju predstavnici radnika, kao Ravič i Rahja, pa predstav­
nik seljaka i boljševika u Petrogradskoj dumi Kalenjin. „Nema
sumnje” , kaže Rahja, „da ćemo učiniti ono na što nas poziva
Vladimir Iljič” . Krupska, također prisutna, kasnije će zapisati
kako je Lenjin živeći „od misli o revoluciji” i na onoj sjednici
proširenog Centralnog komiteta „drugove zaražavao svojim
uvjerenjima” . Ipak sve ih u neophodnost neodgodivog ustanka
nije uspio ubijediti, jer su mnogi iz stare boljševičke garde još
29. listopada vjerovali da „uvjeta za ustanak zasad nema” .
Kad je Lenjin učinio onaj minimalni ustupak i prihvatio
kongres sovjeta kao treniitak početka ustanka i opredjelio se
da incijativu naznači Petrogradski sovjet, a ne Centralni komi­
tet, njegov stari drug iz prognanstva, čovjek koji je u onom
rukovodstvu sve do Oktobra bio svakako najprivrženiji Lenji-
nu, Zinovjev također je odustao od oštre osude mogućeg ustan­
ka, ali inzistira na odustajanju i od Lenjinove rezolucije. Pred­
laže da Centralni komitet „ne odustajući od priprema i ispitiva­
nja mogućnosti za ustanak” ipak „smatra nedopustivim svaki
ustanički pokret prije savjetovanja s boljševicima delegatima
Sveruskog kongresa sovjeta” .
Prisutni na sjednici su najprije glasali za Zinovjevu rezo­
luciju. Od dvadeset i petoro prisutnih, šestorica su bili za. A
kad se glasalo za Lenjinovu rezoluciju, dvadesetom ih je diglo
ruke - dvojica su bili protiv, trojica suzdržani.
Svjerdlov je čitao:
„Skup u potpunosti odobrava i podržava rezoluciju Cen­
tralnog komiteta od 23. listopada, poziva sve organizacije, sve
radnike i vojnike da na sve načine i svim snagama pripremaju
oružani ustanak, pružajući podršku centru koji je u cilju diza­

39
 nja ustanka organizirao CK. Skup ujedno izražava puno povje­
renje da će CK i Sovjet pravovremeno odrediti pravi trenutak i
odgovarajuće metode za napad.”
Istovremeno je, na Lenjinov prijedlog, izabran ustanički
centar, neke vrste vojni štab Centralnog komiteta, koji se kao
predstavništvo Centralnog komiteta uključuje u Vojnorevoluci-
onarni komitet. U „centar” su izabrani: Svjerdlov, Staljin,
Bubnov, Dzeržinski i Urickij.
Kamenjev, uvjeren da odluka o ustanku „vodi partiju i
proletefijat u poraz” , daje ostavku na članstvo u Centralnom
komitetu. Ali nije stao na tome. Dogovor što je do konačnog
izbora trenutka ustanka razložno morao biti tajan Kamenjev je
posljednjeg dana listopada provalio: u listu Maksima Gorkog
Novaja žiznj otkriva plan Centralnog komiteta. Kaže da se on i
Zinovjev slažu da bi „podići oružani ustanak u ovom trenutku,
pri sadašnjem odnosu društvenih snaga, nezavisno od kongresa
sovjeta, samo nekoliko dana prije njegovog početka, značilo
poduzeti nedopustiv korak, sudbonosan i za proleterijat i za
revoluciju” .
Upravo na dan objavljivanja Kamenjevljeve izjave u No­
voj žiznji, 31. listopada, zasjedao je na jednoj od veoma učesta­
lih sjednica Petrogradski sovjet. Predsjedavao je Ljev Trocki.
Dakako, svi su znali daje Trocki član Centralnog komiteta. Od
njega je zatraženo izjašnjenje: da lije CK zaista donio odluku o
neodgodivom ustanku. Trocki se našao u procjepu: reći istinu
— značilo je prekršiti odluku o tajnosti, a ne reći je - značilo
je unositi određenu zabunu. Ipak, opredijelio se za drugo rješe­
nje, i kasnije, kad je isključen iz Boljševičke partije, zapravo još
u periodu prvih polemika sa Staljinom, ta će mu izjava biti
spočitavana kao „dezorijentirajuća demagogija” ,kao „podrška
Kamenjevu i Zinovjevu” . Trocki je, zapravo, rekao da „sada
sve zavisi od kongresa sovjeta” i da „hapšenje ministara Privre­
mene vlade nije na dnevnom redu kao poseban zadatak” , i,
konačno, da se „vlast može preuzeti mirnim putem” . Zasipan
pitanjima uzbuđenih deputata, Trocki se u svojim odgovorima
provlači kroz iglene uši. Nekoliko anglo—američkih novinara iz
lijevih, mahom radničkih listova, ustvrdit će da je istup Troc-
koga na sastanku petrogradskog sovjeta „bio remek-djelo dip­
lomacije” . Govorio je:
„... Sovjet je izborno tijelo. Svaki je deputat odgovoran
radnicima i vojnicima koji su ga izabrali. Sve odluke Petrograd-

40
skog sovjeta su objavljene. Ovaj revolucionarni parlament ne
može donijeti ni jednu odluku koja bi ostala nepoznata radni­
cima i vojnicima. Mi ništa ne krijemo. Izjavljujem ü ime Sovjeta:
Ovdje nismo odlučili da poduzmemo oružanu akciju.”
Sovjet zaista nije donio takvu odluku. To je bila odluka
partijskog rukovodstva. A Trocki, dakako, nije bio dužan da
pred deputatima Petrogradskog sovjeta razlaže odluke ruko­
vodstva svoje partije. Istina, ustrajan na liniji revolucije, depu­
tatima je izrazio uvjerenje da će „svi radnici i vojnici prijestol­
nice spremno uzeti oružje” , ako ih pod oružje pozove njihov
sovjet koji će ,,i dalje organizirati i naoružavati radničku gar­
du” . Trocki je onom prilikom —vidi se to iz sutradan objavlje­
nog govora — najavio „razdoblje oštrije borbe” i mogućnost
„kontrarevolucionarnog napada da se spriječi i razbije kongres
sveruskih sovjeta” . Dođe li do toga, „odgovorit ćemo protuna-
padom koji će biti nemilosredan i tada ćemo ići do kraja!”
Menjševike je govor Ljeva Trockoga smirio.
A Lenjin je odmah poslao kurira: želio je neodgodiv sas­
tanak s Trockim. Predsjednik Petrogradskog sovjeta je vođu
revolucije zatekao kako piše Centralnom komitetu:
„Podvala Kamenje va...prosto je podla. Vidite, prividno
on se potpuno slaže s Trockim. Ali teško je shvatiti da Trocki
nije mogao i nije smio reći više nego što je rekao pred neprijate­
ljima...”
Tada i narednih nekoliko godina, nitko u partijskom ru­
kovodstvu nije ni pomišljao da akciju Zinovjeva i Kamenjeva
povezuje sa izjavom Ljeva Trockoga. Optužbe, uz navođenje
djelomičnog citata i bez obrazlaganja odnosa, bit će montirane
kasnijih godina u staljinističkom periodu i sovjetska historio­
grafija ih neće do dana današnjeg ispraviti.
S Kamenjevom i Zinovjevom Lenjin se rigorozno obraču­
nao u pismima Centralnom komitetu. Ustvrdivši da „partija
koja sada sebe uvažava ne može trpjeti štrajkbreherstvo’,’inzisti-
rao je da Centralni komitet donese „neodložnu odluku” :
„Utvrdivši potpuno štrajkbreherstvo i istupanje Zinovje­
va i Kamenjeva u partijskoj štampi, CK isključuje obojicu iz
Partije.”
Objašnjavao je:
„Istupanje Kamenjeva i Zinovjeva u vanpartijskoj štampi
bilo je naročito podlo i zbog toga što Partija njihovu podmuk­
lu laž ne može javno pobiti..., mi ne možemo pred pritiskom

41
 reći istinu, naime da smo donijeli odluku o štrajku i da smo
rješili da krijemo izbor momenta za štrajk. Mi ne možemo
pobiti podmuklu laž Zinovjeva i Kamenjeva a da još više ne
naškodimo samoj stvari. U tome se i sastoji bezgranična pod­
lost, pravo izdajstvo oba ova lica, koja su kapitalistima odala
plan štrajkača i zato, što mi šutimo u štampi, svatko će se
dosjetiti kako stvar stoji...
Meni nije lako da to pišem o bivšim bliskim drugovima,
ali kolebanja bih ovdje smatrao zločinom, jer je inače partija
revolucionara, ne kažnjava li štrajkolomce, propala...”
O Lenjinovom pismu (John Reed je onih dana pisao da
je to „jedan od najsmjelijih političko-agitacionih tekstova ko­
je je svijet ikad vidio”) Centralni komitet je raspravljao 2. stu­
denoga. Osnovno je bilo: isključiti ili ne isključiti dvojicu op­
tuženih iz CK. Dzeržinski, Svjerdlov i Bronštejn su za isključe­
nje obojice iz Centralnog komiteta, ali - to je Svjerdlov rekao
- „CK nema pravo isključitvati ih iz Partije” . Staljin nije bio
ni za kakvu kaznu. Podržavao gaje Miljutin. Staljin u nekoliko
navrata brani optužene; tvrdi da „isključenje nije lijek” i da su
svi oni odgovorni za „jedinstvo Partije” . Dok je još rasprava
trajala, na sjednicu je donesen Rabočij put (urednik Staljin) u
kojem je bila objavljena nova izjava Zinovjeva: osporava isprav­
nost Lenjinove optužbe. Tada je optužen i Staljin: kako je
mogao na svoju ruku, ne obavještavajući redakcijski kolegij,
objaviti takvu izjavu. Staljin se nije branio: ponudio je ostavku
u redakciji centralnog partijskog glasila. Na toj sjednici je rije­
šeno samo jedno: prihvaćena je ranije dana Kamenjevljeva os­
tavka na članstvo u Centralnom komitetu. A Staljin je u listu
Rabočij put napisao kako se „sukob može smatrati riješenim” ,
jer „oštar ton upotrebljen u tekstu druga Lenjina ne mijenja
činjenicu da smo u suštini istog mišljenja” . Tu Staljin ovu ocje­
nu je naročito žestoko napao Trocki na jednoj od sjednica CK,
ali tad već nije bilo vremena za interne rasprave: revolucija je
nametala neodgodive zadatke.
Dakle, sukob je zaključen prihvatanjem Kamenjevljeve
ostavke. Ipak - kao da ni ostavka nije prihvaćena: Kamenjev je
i dalje na sjednicama najvišeg rukovodstva Boljševičke partije.
Opisuju mnogi kako je i 6. studenoga „onako nizak, žustra
hoda, širokog, živahnog lica s malom, šiljatom bradicom, krat­
kog vrata” , došao na povijesnu sjednicu Centralnog komiteta u
plavo—bijelu palaču Smoljni i predložio „da nijedan od ruko­

42
 vodilaca ne napušta Smoljni bez odobrenja Centralnog komite­
ta” .
Trocki je na tom sastanku predložio intenzivnije obavje­
štavanje Vladimira Iljiča Lenjina o svemu što se događa. Kasni­
je će u svojim sjećanjima ustvrditi da se Lenjinovo odsustvo i te
kako osjećalo, možda baš zbog toga što se sam svih onih dana
izuzetno angažirao u poslovima pripremanja ustanka. Menjš-
evik Nikolaj Suhanov u svojim „Zapisima o revoluciji” piše
kako je Trocki, „otkidajući se od svog posla u revolucionar­
nom glavnom štabu, trčao iz Obuhovske u Trubočnij, od Puti-
lovske do Baltijskog (najveća industrijska postrojenja), od Ma-
nježa u kasarne i činilo se da svuda govori istovremeno... Nje­
gov je utjecaj na mase i rukovodioce podjednako bio nevjeroja­
tan. Bio je centralna ličnost tih dana i glavni junak tog značaj­
nog poglavlja povijesti” . Ipak, Trocki ništa ne poduzima bez
Lenjina i ujutro 6. studenoga na sjednici Centralnog komiteta,
na kojoj su bili svi članovi osim Lenjina i Zinovjeva, koji su još
u ilegali, i Staljina, za kojeg nije utvrđeno zbog čega je odsu­
tan, traži da o svakoj bitnoj odluci „odmah bude informiran
sam drug Vladimir Iljič” i da se ništa bitno ne poduzima bez
njegovog odobrenja.
Posljednja sjednica Centralnog komiteta Boljševičke par­
tije, održana prije revolucije, protekla je kao ni jedna dotadaš­
nja: uopće nije bilo razilaženja. Kamenjev, do juče „štrajkbre-
her” , sad se svim svojim intelektualnim i fizičkim mogućnosti­
ma stavio u funkciju revolucije. Mozak revolucije, konačno
usklađen s Lenjinovim inicijativama, narednih je nekoliko dana
djelovao homogeno, dok opet nije iskrsnulo ključno opredje­
ljenje: da ostanu sami u vladi i vladaju u ime većine ili da se
izmire s opozicijom, s manjinom.
To nisu bili mladi ni neiskusni ljudi. Svaki je od njih
imao desetke godina revolucionarnog staža i duge godine tam­
novanja ili izgnanstva, u Sibiru ili u inozemstvu. U tom štabu
revolucije vođa revolucije Vladimir Uljanov bio je i najstariji —
četrdesetosmogodišnjak. Osim njega, još je samo dvoje imalo
više od 40 godina: Aleksandra Kolontaj (45) i Mojsej Urickij
44.- Dzeržirtski je imao 40, a Ljev Bronštejn Trocki, Josif
Džugašvili Staljin i Aleksej Rikov 38 godina. Trojica su bili
tridesetčetverogodišnjaci: Ljev Rozenfeld Kamenjev, Grigorij
Zinovjev i Andrej Bubnov; Vladimir Miljutin je imao 33, Jakov
Svjerdlov 31, a Gregory Opokov Lomov i Rejngold Bjerzin 29

43
godina. To su bile ličnosti iz stvarnog štaba revolucije, a
Vdjnorevolucionami komitet i Petrogradski boljševički komi­
tet su bili operativna tijela. Od njih četrnaest, samo ih je
petoro umrlo prirodnom smrću: Svjerdlov (1919), Lenjin
(1924), Dzeržinski (1926), Kolontajeva (1952) i Staljin
(1953). Za vrijeme građanskog rata poginuo je sam Urickij
(eserovski atentat 1918). Sudbinu ostalih su odredile stalji­
nističke čistke.
Kao rijetko kad, ujutro 6. studenoga na sjednici su Cen­
tralnog komiteta bili jedinstveni. Po zapisniku se vidi da su
Lenjin i Zinovjev odsutni (ilegala), a da nema ni Staljina (vjer­
ojatno neki specijalni zadatak, mada ništa određeno ne piše o
tome).
Sjednica je zaključena dogovorom o zadacima...
Svjerdlov: kontrola svih akcija Privremene vlade i izravna
veza s rezervnim štabom revolucije u Petropavlovskoj tvrđavi;
Bubnov, veze sa željezničarima;
Miljutin: prehrana;
Dzeržinski: kontrola pošte i telefona;
Nogin i Lomov: informirati moskovski komitet (kamo je
Lenjin prethodnog dana već poslao svog prijatelja, boljševika iz
Crne Gore, dra Vukašina Markovića) o zbivanjima u prijestol­
nici;
Kamenjev i Bjerzin: pregovori o suradnji s lijevim eseri-
ma (jedina stranka koja se uz boljševike izjasnila za revoluciju i
svrgavanje buržoaske vlade).
I poslije ovih kao i poslije sastanka Petrogradskog komi­
teta, jedan od kurira je odnio kratko napisane zabilješke u
Lenjinov ilegalni, stan. Margarita Fofanova, domaćica vođe re­
volucije, Lenjina je zatekla kako još piše kao i sinoć. Predala
mu je rezoluciju i zamolila ga:
- Vladimire Iljiču, bar malo legnite.
Lenjin se osmjehnuo:
- Spavat ćemo kad se revolucija izvrši.
Bilo je oko 6 sati. Još se nije sasvim razdanilo. Još u
Lenjinovoj sobici gori lampa.
U isto vrijeme na ulazu u kabinet Aleksandra Kerenskog
neodlučno je stajao šef kabineta:
- Prevashodstvo, javljaju da je počelo!
Kerenski umorno polusvinutom pesnicom briše čelo;
- Oh, bože, nadajmo se najboljem.

44
 Izvještaj šefa kabineta se odnosio na jedan od noćašnjih
naloga ministra-predsjednika: da se odmah zatvore sve boljše­
vičke štamparije. Osim toga, potpisao je nalog za hapšenje svih
članova Vojnorevolucionamog komiteta i za koncentriranje
kontrarevolucionamih odreda u Zimskom dvorcu zbog pripre­
ma za napad na palaču Smoljni).
Komandant petrogradskog garnizona zadatak je povjerio
junkerima 2. oranijenbaumske škole. Odred junke raje pod ko­
mandom policijskog komesara 3.roždestvenskog rejona kasarnu
napustio u 5,45 sati. Duž duge Konjičke ulice promarširali su
brzo i nenadno izronili iz magle pred štamparijom Radničkog
puta u Finskom prospektu. Uletjeli su u štampariju s puškama
na gotovs. Dežurni grafičar je htio protestirati. Policijski kome­
sar naređuje dvojici junkera da ga smire bajonetima, a onda mu
pruža nalog potpisan od zapovjednika vojnog okruga pukovni­
ka Polkovnikova: štampariju zatvoriti, sva izdanja zaplijeniti i
uništiti!
— Ne priznajem takva naređenja - pobunio se grafičar.
Ali pritisnut bajonetima mora se skloniti. Tek tiskanih osam
tisuća primjeraka boljševičkog Radničkog puta junkeri su na
brzinu slagali u automobil, a nenaoružani grafičari uzaludno
protestiraju. Samo jedan od njih se snašao i kriomice telefoni­
rao Rajonskom komitetu Boljševičke partije. Odatle je istog
trenutka u Smoljni (koji je takođe u roždestvenskom rajonu)
na motociklu odjurio kurir. U bivšem institutu plemićkih dje­
vojaka upravo je zasjedao Petrogradski komitet. Bili su prisutni
i članovi Izvršnog biroa Vojnorevolucionamog komiteta Niko-
laj Pod vojski (predsjednik), V. A. Antonov—Ovsjejenko i A. D.
Sadovski. Svjerdlov je u hodniku saslušao kurira roždestvenog
rajona, a potom sažeto obavijestio sudionike sjednice. Izravno
se obraća Podvojskom:
— Pošaljite odmah odred Crvene garde: naše štamparije
moraju biti sačuvane.
Tog jutra u Smoljni su neprestano stizale grupe radnika,
članovi Crvene garde; tada ih je već ü Petrogradu bilo više od
dvadèset tisuća i svi su bili naoružani. Glavni crvenogradijski
štab je na raspolaganje Vojnorevolucionamom komitetu u
Smoljni poslao 2000 boraca. Upućujući jedan od odreda u
štampariju Radničkog puta, Podvojski im je pročitao upravo
izglasani proglas „Građanima Petrograda” :

45
 „Kontrarevolucija je digla svoju zlikovačku glavu. Svim
tekovinama i nadama vojnika, radnika i seljaka prijeti velika
opasnost. Ali snage revolucije su neizmjerno jače od snaga nje­
nih neprijatelja. Blagostanje naroda je u čvrstim rukama. Uro­
tnici će biti zgromljeni. Nema malodušja ni kolebanja. Čvrsti­
na, postojanost, izdržljivost, odlučnost. Živjela revolucija!”
—Za revoluciju: ura, ura, ura!
Veliko dvorište Smoljnog je uzavrelo. Neki matroz na
ulazu u palaču ispisuje parole:
„Sva vlast sovjetima!”
„Mir narodima!”
„Zemlja i sve fta njoj i sve u njenim njedrima - radnim
ljudima!”
Dva odreda —oba od vojnika—crvenogardijaca (6. pionir­
ski i Litvijski puk) - napuštaju Smoljni pjevajući. Tačno u 8
sati su u Finskom prospektu.
U kratkom sukobu s junkerima, u boju koji je završio
bez mrtvih, oslobodili su štampariju. Samo tri sata kasnije u toj
štampariji je tiskan vanredni broj Radničkog puta. U uvodnom
članku proleterijat je izravno pozvan na ustanak.
Do podne je bio razdijeljen i posljednji primjerak Rad­
ničkog puta. U tvornicama su zaustavljeni strojevi. Radnici su
naglas čitali boljševički proglas. Grad je naglo oživio. Iz tvor­
ničkih hala su pokuljale tisuće uzbuđenih ljudi. Komesari
vojnorevolucionarnih komiteta u tvornicama, imenovani u su­
botu 21. oktobra, zanosno su pozvali:
—Proleteri, k oružju. Kucnuo je veliki trenutak!
U 11,30 Radnički put je bio unesen u carsku Zimsku
palaču i u komandu okruga. List su istovremeno čitali - svaki
u svom kabinetu: ministar—predsjednik i pukovnik Polkovn-
ikov. Izbrijano, mladoliko lice Aleksandra Fjodoroviča Keren-
skog trzao je grč srdžbe. Predsjednik je šutio. Polkovnikqv je
nervoznom kretnjom prihvatio telefonsku slušalicu - zvao je-
potpukovnika Germanoviča:
— Odmah povedite svoje junkere u Finski prospekt. Bun­
tovnici moraju biti zdrobljeni. Jasno?
Germanovič prikriva neodlučnost:
—Jasno, vaše visokoblagorođe!
Germanovič je junkere poveo u paradnom stroju. Prošli
su kroz Konjičku ulicu i brzo izbili u Finski prospekt. Ispred
kuće broj 6 bile su raspoređene straže Crvene garde. Jedan od

46
 crvenogardijskih komandanata, vojnik Grigorij Čudnovski (ka­
snije, kad je bio imenovan za komesara jugozapadnog fronta,
kontrarevolucionari - gajdamaci i petljurovci - su ga zatvorili,
a iz kijevskog zatvora, „kosoj tupor” , oslobodili su ga vojnici
Jugoslovenskog revolucionarnog puka, (kojim su komandirali
Ličani Maksim Čanak i Emil Čop) pozvao je svoje drugove da
na njegov znak otvore paljbu. Kad je potpukovnik Germanovič
zaustavio junkere pred kućom broj 6, dočekao ih je Grigorij
Čudnovski:
—U ime revolucije, odložite oružje. Svi ste na nišanu.
Potpukovnik nije bio kukavica, ali nije bio ni mamlaz. U
prvi mah se htjede mašiti nagana, ali odustao je uznemiren
riječima mladog, vitkog modrookog Čudnovskog:
— K sebi ruke, građanine potpukovniče. Prvi ste na meti.
Pregovori s junkerima su bili vrlo kratki. Vojnici Privre­
mene vlade su morali odložiti oružje. Crvenogardijci su ih sve,
zajedno s Germanovič em w otpratili u zatvor u kasarnama
Pavlovskog puka kod Trojickog mosta u litjejnskom rajonu.
Sat kasnije vođena je - bez krvoprolića - bitka za još
jednu štampariju - Kopjejku - gdje je tiskan organ petrograd-
skih sovjeta Radnik i vojnik. Odred Junkera je upao u tiskaru
kad su radnici već odštampane primjerke lista iznosili u dvo­
rište i slagali u automobil. Naredili su radnicima da nastave
slagati listove, a kad su auto htjeli odvesti i štampariju zape­
čatiti u tiskaru su uletjela dva mornara. Zatečeni junkeri im se
nisu usudili oduprijeti: odložili su oružje i neobavljena posla
vratili se u štab okruga na trg kod Zimskog dvorca.
U podne je Vojnorevolucionarni komitet naredio crve­
nim odredima da svaki na svom području preuzme incijativu.
Jutarnja akcija vladinih junkera mogla je značiti izazov akciji
naoružanih radnika, mogla je biti povod, ali nije bila razlog.
Ustanak je bio organiziran i sad je mogao početi. Predsjednik
VRK Nikolaj Podvojski objašnjava komesarima smisao Lenji-
nove poruke, koji (citirajući Marksa) kaže da se „igrati ustan­
kom ne smije; počinjući ustanak treba dobro znati da se mora
ići do kraja” . Radnici kliču Lenjinu i ustanku dok Podvojski
čita poruke vođe revolucije: „ ...Stvoriti odrede najboljih rad­
nika naoružane puškama i bombama radi napada; opkolit ne­
prijateljske centre —junkerske škole, telegraf, telefon, i tako
dalje — s parolom: Prije ćemo svi izginuti nego propustiti ne­
prijatelja...”

47
 Jednom od prisutnih članova Sovjeta tvorničkih radnika
Petrograda Sergeju Uralovu Podvojski objašnjava da je postav­
ljen na dužnost komesara Vojnorevolucionrarnog komiteta za
osvajanje tiskare „Ruske slobode” . Pri tome govori svima:
- Mi više ne branimo naše štamparije. Osvojit ćemo sve
neprijateljske. I ne samo štamparije. Naš će biti čitav Petro-
grad, čitava Rusija...
Naređujući Uralovu da odmah pođu u akciju, prenosi mu
Lenjinovu poruku - zahtjev da primijeni „parolu majstora re­
volucionarne taktike, Dantona: smjelost, smjelost i još jednom
smjelost” .
„Ruska sloboda” je bila jedna od najreakcionarnijih novina
od svog prvog broja tiskanog 1916. Upravo je vodila borbu
protiv svega naprednog, posebno protiv boljševizacije. U za­
glavlju je pisalo da je vlasnik lista carski ministar unutrašnjih
poslova A. D. Protopopov, a uistinu „Ruska sloboda” je bila
vlasništvo najkrupnijih bankara Petrograda i Moskve.
Spremivši punomoć Nikolaja Podvojskog, novoimenova­
ni komesar Uralov je požurio u Semjonovski puk. Tamo se
sastao sa sinom poznatog ukrajinskog književnika Kocjubin-
skog, Jurjem Mihajlovičem, budućim komandantom crvenih
kozačkih trupa i članom prve Ukrajinske sovjetske vlade.
Kocjubinski je 20. oktobra imenovan za komesara Vojnorevo-
lucionarnog komiteta Semjonovskog puka.
- Odmah trebam trideset vojnika! -žustro je tražio
Uralov. Kocjubinski je sazvao kompletan puk. Tražio je dobro­
voljce. Vojnici koji su bili pod utjecajem boljševika, gromo­
glasno su zahtijevali:
—Idemo svi!
Uralov je morao izgubiti pola sata dok je uvjerio vojnike
da svi ne mogu u prvu revolucionarnu akciju. Ipak, u kamion
ih se nabilo više od 30. Ponijeli su oružje i municiju. Znali su
da idu u bitku. Iz kamiona su se iskrcali na početku Ivanovske
ulice, desetak zgrada dalje od tiskare „Ruska sloboda” .
Semjenovci - crvenogardijci, pripravni za sukob, rastrča­
li su se uokolo. Tek tada se pokazalo da im sve te pripreme i
nisu bile potrebne. U štampariji su radnici. U svih šest katova
Semjonovci su dočekani kao da su stigli kući: radnici su ih
grlili.
Uralov je okupio slagare:
—Može li do zore biti štampan naš radnički list umjesto

48
 buržoaskih bljuvotina?
Grafičari su se s prijedlogom složili. Sutradan u zoru,
kolporteri„Ruske slobode” bili su zaprepašteni kad su umjesto
toga lista u štampariji dobili novi broj Radničkog puta. No, svi
su odmah izišli s novim listom na ulice maglom pritisnutog
Petrograda. List je bio štampan u 200 hiljada primjeraka: oko
podne nije bilo ni jednog neprodanog primjerka.
Do ponoći 24. listopada (6. studenoga po novom kalen­
daru) bilo je zaposjednuto svih četrdeset buržoaskih štampari­
ja. U njima su se odmah počele štampati specijalne obavijesti,
pozivi i naređenja Vojnorevolucionarnog komiteta i Sovjeta
radničkih i vojničkih deputeta. Vođa revolucije Vladimir
Uljanov o svemu tome nije bio detaljno obaviješten. Zaključan
u svom ilegalnom prebivalištu, s legitimacijom na ime Konstati-
na Petroviča Ivanova, u tri navrata je slao Margitu Vasiljevnu
Fofanovu u rajonski viborski komitet:
- Molite, ili još bolje, zahtijevajte da mi odobre izlazak
iz ilegalnosti!
Čekajući odobrenje za izlazak u grad, Lenjin je poslao
„Pismo članovima Centralnog komiteta” :
„Pišem ovo uveče 24. oktobra. Situacija je do krajnosti
kritična. Jasno je kao sunce da je sad već, doista, oklijevanje s
dizanjem ustanka isto što i smrt.
Svom snagom uvjeravam drugove da sad sve visi o koncu,
da su na dnevnom redu problemi kakve ne rješavaju konferen­
cije ni kongresi (čak ni kongresi sovjeta) nego isključivo naro­
di, mase, borba oružanih masa.
Buržoaski pritisak kornilovaca udaljavanjem Vjerhov-
skogx pokazuje da se ne smije čekati. Treba pošto-poto ve­
čeras uhapsiti vladu razoružavši (suprotstave li se: potukavši)
junkere itd.
Treba da se svi rajoni, svi pukovi odmah mobiliziraju i da
se smjesta pošalju delegacije u Vojnorevolucionarni komitet, u
CK boljševika, uporno zahtijevajući: ni u kom slučaju ne ostav­
ljajte vlast u rukama Kerenskog i kompanije do 25. Nikako!
Rješavati problem neizostavno večeras ili noćas...Oklijevanje u

x A. I. Vjerhovski bio je ministar vojske. Kerenski ga je odstranio

zbog njegovih nastojanja da uspostavi separatni mir s Nijemcima i zbog
plana Privremene vlade da u slučaju boljševičkog ustanka napuste Petro-
grad.

49
akciji isto je što i smrt!”
M. F. Fofanova je pismo Vladimira Iljiča odnijela uveče
6. studenoga u viborski rajonski komitet boljševičke partije.
Tamo je sve vrijeme dežurala Lenjinova drugarica Nadežda
Konstantinova, koja je pismo po motoriziranom kuriru poslala
u Smoljni, Centralnom komitetu. Vladimiru Iljiču je istovre­
meno po Fofanovoj poručila:
„Ostati u ilegalnosti do daljnjeg. To je odluka CK.”
Iljič je dugo čekao - i nije dočekao —taj dogovor. Iako
je, sudeći po jutarnjim porukama Petrogradskog i Centralnog
komiteta, ocijenio daje rukovodstvo konačno prihvatilo njego­
vo shvatanje o neumitnosti ustanka, strahovao je da se što ne
poremeti. Budući da se uvijek pokoravao odlukama Centralnog
komiteta, to je htio učiniti i one večeri ostajući zaključan u
stanu Fofanove, ali u nadi da će Centralni komitet ipak uslišiti
njegovu molbu i dopustiti mu da dođe u Smoljni, sve više je
bio blizu odluke da konačno napusti ilegalni stan. Fofanovu
nije uspio dočekati. Umjesto nje, stigao je, žustar kao vjetar,
Enio Rahja, finski boljševik zaposlen u Petrogradu (zajedno s
Fofanovom, S. J. Alilujevom, N. A. Jemjeljanovim i A. V.
Šohtmanom bio zadužen za organiziranje Iljičeve ilegale).
Donio je dvije važne vijesti: o kontrarevolucionarnom udaru
Kerenskog koji je naredio junkerima da „neodložno i neumolji­
vo” zaposjednu sve mostove preko Neve i o spremnosti radnika
(detaljno je govorio o tvornicama Sjeijebijakova gdje je i sam
radio) da se ustankom suprotstave kontrarevoluciji. Lenjin je
bio zabrinut:
-H oće li odredi radnika na vrijeme izići pred junkere?
Postoji opasnost da radnički rajoni ostanu nepovezani,
zaposjednu li junkeri sve mostove!
' - U viborskom rajonu situaciju čvrsto drže odredi Crve­
ne garde...
— A u drugim rajonima? Šta je tamo? Šta radi Vojno-
revolucionarni komitet? — Lenjin je brzo slagao pitanje za
pitanjem. Razgovarali su pijući čaj, potpuno vreo, po običaju
ruskog sjevera. Na svaki podatak Rahje — o uzavrelom gradu,
o dugim redovima pred prodavaonicama kruha, o patrolama
vladine vojske po ulicama, o borbama za štamparije, o brzom
naoružavanju Crvene garde, o delegatima kongresa koji sve vri­
jeme stižu u Smoljni, koji je do tada čuvan bezbrižno, a od
jutra 24. oktobra pretvoren je u tvrđavu s topovima i automati-

50
 ma - Lenjin ima nekoliko pitanja. I svaki put procjenjuje:
- Svakako moramo početi odmah, sad, noćas!
U nekoliko navrata, nervozan u iščekivanju Fofanove,
koja 'mu je trebala javiti odobrava li mu Centralni komitet
odlazak u Smoljni, provirivao je kroz prozor. Konačno mu je
dugo čekanje i neizvjesnost osame dosadilo. Počeo je navlačiti
periku i prerušavati se :
- Moram u Smoljni. Revolucija mora početi!
Uzeo je list papira i teško čitljivim, pomalo nervoznim
rukopisom napisao poruku za Fofanovu:
„Otišao sam tamo kud vi niste željeli da odem. Doviđe-
nja. Iljič” .
- Moram k drugovima!
Rahja se uzbudio: bilo je kasno, tko zna ima li još tram­
vaja i, konačno, kako izići bez dopuštenja Centralnog komite­
ta...
Lenjin je odmahnuo rukom:
- Pusti to. Moram izići. Ustanak mora početi!
Izvanredno se prerušio. Ni bliski prijatelji ga ne bi
prepoznali, čak ni oni koji su do detalja znali svaku boru
njegovog lica. Prosjede perike, s naočarima, blago pogrbljen,
izgledao je kao dobro držeći starčić. Sekretar Vojnorevolucio-
narnog komiteta Antonov—Ovsjejenko će —kad ga vidi kako
se gura kroz gomile mlađih radnika i vojnika u Smoljnom -
upitati Svjerdlova:
- Što taj senilini knjižar ovdje traži?
Oko osam uveče napustili su ilegalni stan zaputivši se na
jug, prema Smoljnom, Sampsonijevskim prospektom. Dugo je
trebalo pješačiti, gotovo dva sata. Tek minutu-dvije prije
deset uveče naišao je jedan od posljednjih tramvaja koji je
odlazio u depo. Vozili su se sve do Botkinske ulice, a onda
opet pješke do Neve, do Litjejnog mosta na kojem su — na
desnoj obali — stražarili crvenogardijci i —na lijevoj —vladini
vojnici. Crvenogardijci su kasnije putnike propustili, a vojnici
su tražili propusnice. Lenjin se nije htio vratiti. Progovorio je
nekoliko riječi s crvenogardistima i oni se počeše prepirati s
vojnicima. Lenjin i Rahja to iskoriste i nezapaženo šmugnu uz
straže požurivši Litjejnim prospektom iz kojeg su skrenuli uli­
jevo u Špalirnu ulicu, prema Smoljnom.
Već su se ponadali da su patrole izbjegli, kadli na izlasku
iz Špalirne —izbiše pred njih dva junkera. Rahja šapnu Lenjinu

51
 neka samo ide neka žuri, a on će se već snaći. Junkerima je
Rahja bio interesantniji: mlađi, radničkog izgleda. Nisu se oni
obazirali za „starčićem” .
Nakon kratke rasprave s junkerima Rahja ih je uvjerio da
je beskućnik, koji traži prenoćište, pa kad su ga pustili potrčao
je za Lenjinom, stigao ga i otpratio do prvog kata sjedišta
revolucije.
Hodnici Smoljnog su bili krcati radnicima, matrozima,
vojnicima i tek prispjelim deputatima za sutradan zakazani II
kongres radničkih i vojničkih sovjeta. Na samom ulazu su
postavljeni mitraljezi. U dvorištu je nekoliko oklopnih automo­
bila. Sve okolo vrije. Ponoć je, ah ovdje se o snu ne misli.
Trešte telefoni. Ljudi promiču u žurbi i kuriri trče. Vojnici,
matrozi, suradnici... Atmosfera nabijena elektricitetom.
Lenjin je presretan dok se gura kroz metež. Zaustavio se
na kraju hodnika na prvom katu, ispred vrata takozvane sale
dokumenata u kojoj je upravo neko zasjedanje. Svog vjernog
pratioca zamolio je da mu nađe Svjerdlova ili Trockog, a sam je
sjeo za sto na kraju hodnika. Nekoliko minuta potom stigao je
Svjerdlov, koji, još u hodu,javlja:
— Vladimire Iljiču, počelo je! Držimo najvažnije punkto­
ve... U Crvenoj gardi je, kaže mi Podvojski, preko 20.000
ljudi” . (U čitavoj je državi - u 62 grada - toga dana bilo oko
200.000 članova crvene garde!)
U taj mah su iz dokumentarne sale izašla trojica funkcio­
nara Sovjeta, izabrani u Centralni izvršni komitet na I kongre­
su, zagriženi neprijatelji boljševika i, osobito, Lenjina: menjše-
vički lideri Fjodor Gurvič Dan i M. I Goldman Liber, a za
njima lider desnih esera Abram Goc. Lenjin je bio skinuo peri­
ku, ali ga na klupi, iza Svjerdlova koji je stajao, nisu vidjeli.
Liber je iz džepa svog ogrtača izvadio komad kruha, sira i par
kobasica: ponudio je Dana i Goca da nešto pojedu. Ali Jek što
su sjeli na drugi kraj stola, za kojim je Lenjin sjedio od ranije,
zamjetili su vođu revolucije. Nevjerojatno su se iznenadili i bez
međusobnog dogovora skočili kao ošureni nestavši niz hodnik.
Lenjin se iz svega glasa zasmijao:
—Ovi me se, izgleda, nešto boje!
Dan, Goc i Liber, stari socijalrevolucionari, ključne
ličnosti februarske revolucije, prvaci Centralnog izvršnog komi­
teta Sveruskih sovjeta, u koji su izabrani na I kongresu kad su
još boljševici bili u velikoj manjini, stigli su kasno uveče u
Smoljni,

52
poslije burnog dana provedenog u Manjinskom dvorcu gdje je
zasjedao pretparlament. U Smoljnom su uoči Lenjinovog do­
laska održali sjednicu Centralnog izvršnog vijeća. Predsjedavao
je Dan koji je okupljene deputate upozoravao kako „kontra­
revolucija jedva čeka da boljševici započnu s neredima” kako
bi „revoluciju smoždili” , a mase „izmučene i iscrpljene” neće
brinuti o tome. Suprotstavljajući se istinskoj revoluciji, Dan se
zavjetovao da će Centralni izvršni komitet - govorio je: Egze­
kutiva - ono što je do spda ostvareno „braniti svojim tijelom” .
Tek što su te riječi izgovorene, izvjestitelj je - tada još menjše-
vičke - Pravde, štampariji izdiktirao Danovu poruku. Drugi
listovi su objavili ono što je Danu odgovorio Trocki:
„Danova je taktika dokazala da su mase - velike, tupe,
ravnodušne mase - apsolutno uz njega... Kad smo - govorio je
to okrenut predsjedavajućem - izjavljivali da ćemo zemlju dati
seljacima, bili ste protiv toga. Kazali smo seljacima:’ ako vam
zemlju ne daju, sami je uzmite!’ I seljaci su nas poslušali. A vi
sada zastupate ono što smo mi zastupali prije šest mjeseci...
Možda će doći vrijeme kad će Dan ustvrditi kako je cvijet
revolucije sudjelovao u julskom ustanku... Posljednjih sedam
mjeseci je postalo očito da su mase napustile menjševike. Dan,
eto, sad vama, deputatima kaže da nemate pravo podizati usta­
nak. Ustanak je pravo svih revolucionara. Kad se potlačene
mase pobune, to je njihovo pravo... Ako zadržite puno samo­
pouzdanje, neće biti građanskog rata. Naši će se naprijatelji
smjesta predati i vi ćete zauzeti mjesto koje vam po zakonu
pripada, mjesto gospodara ruske zemlje...”
Ni ta izjava Ljeva Trockog, kao ni ona u Petrogradskom
sovjetu, nije precizno najavljivala ustanak. To je Dana zavelo: u
pauzi sjednice pohitao je u Zimski dvorac kako bi uvjeravao
Kerenskog da „očito neće biti boljševičkog puča” . Nije znao
da su već svi komesari Vojnorevolucionarnog komiteta primili
slavnu Zapovijest broj 1. Tu zapovijest je, po Lenjinovim in­
strukcijama iz ilegale (prije Lenjinovog dolaska u Smoljni), pi­
sao Trocki:
„Petrogradskom sovjetu prijeti opasnost. Kontrarevolu-
cionarni zavjernici su pokušali pozvati u Petrograd junkere i
udarne bataljone. Ovim vam se naređuje da pripremite svoj puk
za akciju. Očekujte daljnje zapovijedi. Svako oklijevanje i odu­
govlačenje smatrat će se veleizdajom revolucije.”
Podaci prikupljeni u vojsci i mornarici davali su za pravo

53
 Lenjinovom inzistiranju na revoluciji. Baltička fronta je bila
potpuno boljševizirana; još u rujnu za boljševike se izjasnilo
oko 60 posto matroza. Narednih 26 posto glasova su dobili
lijevi eseri, koji su se također izjašnjavali za proletersku revolu­
ciju i za svrgavanje Privremene vlade. Revolucija je mogla ra­
čunati na 80.000 matroza. A i glavnina petrogradskog garnizo­
na je bila uz revoluciju: Lenjin je mogao računati s 200.000
vojnika. Dok je Svjerdlov o tome govorio Vladimiru Iljiču,
netko je donio svježe otisnuti letak sjah te „Polarna zvijezda” :
„... Mornari, čvrsti u svojoj nepokolebljivosti, spremni
smo izvršavati volju naše revolucionarne spoznaje, a ne volju
nekakvog za povijest beznačajnog ruskog Napoleona...”
Nisu kazali: Kerenski. Bilo je dovoljno reći: „mali Na­
poleon” ili „ruski Napoleon” i svi su znali da se misli na bivšeg
odvjetnika koji je Bonapartu - u hodu, u gestama - na sva­
kom mjestu oponašao.
Kerenski je 6. studenoga (po julijanskom kalendaru: 24.
oktobra) postao krajnje nervozan. Izgubio je kontrolu nad zbi­
vanjima. Ali još se nije predavao. Oko podne, kad je očekivao
raport o zatvaranju boljševičkih redakcija i hapšenju VRK, nje­
mu su javili da su crvenogardijci — suprotno svim predviđanji­
ma vlade - ovladali svim tiskarama. Pomislio je da napusti i
Zimski dvorac, i Petrograd, i Rusiju ali oko 3 popodne raspo­
loženje mu se popravilo: vijesti su govorile o odvajanju Smolj-
nog od radničkih rejona - junkeri su ovladali najvažnijim
mostom, onim uz Zimski dvorac, i Nikolajevskim mostom.
Ipak revolucija je išla svojim neumitinim hodom.
Još 4. studenoga —zapisano je u listu „Vijesti helsinškog
sovjeta” - prijestolnica je „napunjena junkerima, glavne su
tačke zaposjele artiljerijske jedinice i mitraljezi; buržoaska gar­
da se užurbano organizira. Oko Petrograda se gomilaju kozač-
ke jedinice...” A 6. studenoga sva se ta sila naoko neočekivano
rasplinjuje: ne nestaje nego postupno prelazi na stranu revo­
lucije. Čak i jedan puk kozaka je otkazao posluh pukovniku
Polkovnikovu. K donskim kozacima je, zamoljen od Kerensko-
ga, otišao B. V. Savinkov, eser, koji je ranije u funkciji izaslani­
ka Aleksandra Kerenskog surađivao s Kornilovom u ogranizira-
nju bijelog pohoda na prijestolnicu. U 1, 4. i 14. kozačkom
donskom puku nisu ga htjeli ni saslušati! Zaprijetili su mu da
će ga ubiti, ako odmah ne ode i ne odnese poruku Kerenskom:
„Nema toga tko će nas prisiliti da branimo vladu kapita-

54
 lista i veleposednika... koji su spremni da domovinu predaju
okupatoru.”
Motorizirani odred, raspoređen ispred Zimskog dovrca,
saslušao je bez pobune nalog Polkovnikova da štiti prilaze sje­
dištu privremene vlade, a kad je Polkovnikov otišao —i vojnici
su otišli. Svi su se okupili u cirkusu „Modern” . Tu ih je posjeti­
la grupa radnika. Dvojica boljševika iz odreda nagovorila je
svoje drugove da s oružjem i svom tehnikom pređu na stranu
revolucije.
Jedan od ministra u vladi Aleksandra Kerenskog kasnije
će zapisati: „Nestaju čitavi pukovi. Tope se kao vosak na
vatri” .
General Bagratun je ujutro 6. studenoga poslao pismeno
naređenje Pavlovskom, Vladimirskom i Konstantinovskom voj­
nom učilištu da odmah ,,u punoj bojnoj gotovosti iziđu na trg
ispred Zimskog dvorca” . Tokom dana je nekoliko puta telefo­
nirao:
- Zašto pitomci još nisu stigli? - ali sve su mu interven­
cije bile uzaludne. Nedovoljno borbeni pitomci se nisu uspjeli
probiti, jer su vojnici - na službi u učilištima - zaposjeli sve
izlaze. Komandantima učilišta je prenesen stav vojnika:
- Svaki pokušaj izlaska zadržat ćemo mitraljeskim rafali­
ma!
Iz kosanskog kruga su uspjeli izići samo junkeri Mihajlov-
skog vojnotopografskog učilišta, ali na njih su na ulici nasrnuli
naoružani radnici i sve ih razoružali.
Tom sukobu s junkerima bila je svjedok i američka novi­
narka Bessi Beati. Odmah je, poslije sukoba radnika i Mihajlo-
vaca, otišla u Zimski dvorac i zamolila preko svojih dobrih veza
Kerenskog da je primi. Razgovarali su desetak minuta. Novi­
narka je u razgovoru stekla dojam da „za Kerenskog nema
nade” . Redakciji je poslala telegrafski izvještaj:
„Igrajući se demokrate, Kerenski je pokušao zadovoljiti
sve, a nije zadovoljio nikoga. S narodom je izgubio svaku vezu.
Napadnut je odozgo i odozdo, izvana i iznutra. Za njega nema
nade. Nalikuje čovjeku koji balansira na zategnutoj žici...”
Nekoliko dana ranije ostavljao je sasvim drugačiji dojam.
Vidio je prijestolnicu načičkanu vojskom, i artiljeriju, i mitra­
ljeze, ali nije znao protiv koga će cijevi biti uperene. Na jednoj
od sjednica svoje vlade, upozoren na mogućnost boljševičkog
ustanka i na Lenjinovo prisustvo u Petrogradu, odgovorio je

55
 bahato:
- Bogu bih zahvalio za njihovu pobunu: tako bih barem
imao razloga da ih sve pomlatim!
Njegov osobni sluga Nabokov - sam će to nekoliko, godi­
na kasnije zapisati - u nekoliko navrata je s gazdom razgo­
varao o snazi (ili o slabosti) boljševika u eventualnom ustanku.
Kerenski mu je svaki put tvrdio:
- Imam više snage nego što mije to potrebno!
Isto je to kazao i britanskom poslaniku Buekannanu koji
o tome svjedoči u svojim memoarima. Piše kako je Kerenski
odbijao svaku vojnu pomoć saveznika i uvjeravao ga da će sam
,,u tren oka smožditi boljševike, ako iziđu na ulice”
Ali, eto, zbivanja od jutra 6. studenoga su ga postupno
silila da izmijeni svoja uvjerenja. Ni on ni ministri uopće ne
izlaze iz vladinog sjedišta u Zimskom dvorcu. Sjednica mini­
starskog savjeta je ukazom ministra-predsjednika proglašena
permanentnom. Jutarnje vijećanje je počelo u 8 sati: „zavođe­
nje reda u prijestolnici” . N. M. Kiškin, predstavnik reakcionar­
nih kadeta u vladi, dobio je - na zahtjev Kerenskog - „izvan­
redno ovlaštenje za uvođenje reda u prijestolnici i za obranu
Petrograda od svih anarhističkih istupanja, ma otkud dolazila,
s tim što su mu potčinjene sve vojne i civilne vlasti” .
Sjednica je prekinuta u 11 sati: Kerenski je morao u
Marijinski dvorac gdje je otvoreno zasjedanje pretparlamenta.
Tamo su, osim zastupnika, bile čitave horde generala, visokih
činovnika, bankara i veleposjednika. Odmah na početku za­
sjedanja predsjedavajući je obavijestio zastupnike da se očekuje
- ujutro najavljeno - „važno saopćenje ministra-predsjedni­
ka” .
Kerenskom su bili predočeni Lenjinovi najnoviji teksto­
vi. U razgovoru s ministrima i naročito s jednim od najbogati­
jih ruskih kapitalista Stjepanom Georgijevičem Ljanozovom
(zvali su ga „Ruski Rockfeler” , bio je kadet, stranim novinari­
ma je uoči Oktobra izjavljivao: ,,S boljševicima ćemo lako:
vlada Petrograd može evakuirati i objaviti opsadno stanje, a
onda će komandant područja s tom gospodom obračunati bez
zakonskih formalnosti!”), podsmjehivao se Lenjinovoj poruci
radnicima:
„Prerano je početi 6. studenoga. Za ustanak nam je
potrebna sveruska baza. Do 6. će na kongres sovjeta stići svi
delegati... S druge strane, 8.studenogaće biti prekasno. Do tada

56
 će kongres već biti organiziran, a jedno takvo glomazno tijelo
teško poduzima brze i odlučujuće akcije. Moramo početi 7.
studenoga,kad kongres počinje s radom, tako da kongresu mo­
žemo reći: ’Evo vlasti! Šta ćete učiniti s njom?
Kad je u noći 5. i 6. studenoga dobio taj Lenjinov tekst,
ministre je obavijestio:
- Počet ćemo prvi!
Ali kako je njegov „udar na Petrograd” - ocjenjujući po
prvim izvještajima primljenim do odlaska u Marijinsku palaču
- ostao bez željenih rezultata, pri svakoj pomisli na Lenjina i
revoluciju osjećao je sve veću mučninu. Tako se osjećao i u 11
sati kad je stigao u salu za ministarske konferencije u Zimskom
dvorcu.
„Važno saopćenje ministra—predsjednika” poslanici
pretparlamenta su očekivali čitavo jutro. Ministar-predsjednik
je u veliku dvoranu ušao u 11.10 sati. Žustro ide i kretnje su
mu jarosune, lice smrknuto. Pokušavao se osmjehnuti kad je
stao za govornicu. Njegovo „važno saopćenje” počinje napa­
dom na vođu revolucije:
„ ...Taj državni zločinac pozivaproleterijat i petrogradski
garnizon da ponove iskustvo od julskih demonstracija i podvla­
či neposrednu potrebu oružanog ustanka... I drugi rukovodioci
boljševika također na mitinzima pozivaju na neposredni usta­
nak. Treba posebno naglasiti aktivnost sadašnjeg predsjednika
Petrogradskog sovjeta Bronštejna Trockog... Mi ovdje nemamo
toliko posla s pokretom ovakve ili onakve političke stranke,
koliko s iskorištavanjem političkog neznanja i zločinačkih na­
gona jednog dijela stanovništva... Uzevši u obzir raspoloženje
masa, svakom pokretu u Petrogradu slijedit će najstrašniji po­
kolj koji će vječnom sramotom prekriti ime slobodne Rusi­
je...”
Dugo govori Aleksandar Kerenski. Bio je to 197. dan
njegovog predsjednikovanja i tko zna koji po redu govor u
Manjinskoj palači. Ali još ni jednom nije bilo toliko nagruvane
jarosti u njegovoj riječi. U ekstazi, najprije raširenih, a onda,
kao u molitvi, sklopljenih ruku, poslije polusatnog napada na
boljševike i obavještenja da će vlada „izvršiti neophodna hapše­
nja” , kaže:
„ ...U trenutku kad je država u opasnosti zbog svjesne ili
nesvjesne izdaje, članovi Privremene vlade, a među njima i ja,
više volimo da budemo pobijeni nego da izdamo život, čast i

57
nezavisnost majčice Rusije...”
Jarosno iskazivani zavjet Aleksandra Kerenskog prekinuo
je jedan od najmoćnijih industrijalaca Petrograda, član stranke
progresista A. I. Konovalov ministar u svim vladama Ljvova i
Kerenskog poslije februarske revolucije. Jednostavno je, bez
riječi, ministru-predsjedniku pružio list papira. Bilo je to
naređenje Vojnorevolucionarnog komiteta „pukovima da se
odmah stave u stanje pripravnosti i očekuju nova naređenja”
jer „revolucija počinje” .
Kerenski čita. Prvo čitanje —letimično, drugo - pomno.
Pretparlament šuti, i zuj muhe bi se čuo.
A onda Aleksandar Kerenski naglo, kao u grču, gužva
papir i gazi gp čizmama. Trenutak-dva stoji zagledan u
zastupnike, progovorio je sporo ali snažnim glasom:
„...Ovo je pokušaj da se rulja digne protiv postojećeg
poretka... Ali sad Privremena vlada izjavljuje: u ovom trenu
moraju biti likvidirani, odlučno i bez kompromisno, svi oni
elementi ruske nacije, sve one grupe i partije koje se usuđuju
dignuti ruku protiv slobodne volje ruskog naroda, prijeteći
istovremeno otvaranjem fronta njemačkim pukovima...”
Jedan poslanik iz lijevog zastupničkog bloka, čuveni
Jurij Cederbaum Martov, nekadašnji Lenjinov partijski drug,
revolucionar koji nije shvatio neumitni hod proleterske dikta­
ture, srdito dobacuje ministru-predsjedniku:
— Nazvati ruljom pokrete naroda i vojske, znači, gospo­
dine predsjedniče, poticati narod na građanski rat!
Istovremeno skače i Goc:
— Eseri ne žele krizu Privremene vlade!
Sasvim suprotno onim trenucima kad je Kerenski čitao
naređenje Vojnorevolucionarnog komiteta, dvorana je sad
odjekivala zaglušnom bukom. Nitko nikoga nije slušao. Mini­
star—predsjednik, blijed i oznojen, gotovo u kriku inzistira na
tišini. I, začudo, dvorana se smirila. Opet se jasno moglo čuti
kako Kerenski muklo, ali ne i bez samoljublja govori:
— U ime Rusije zahtijevam od vas jedan jedini odgovor:
može li Privremena vlada izvršiti svoju zadaću uz uvjerljivu
podršku ove visoke skupštine?
Žustro, kako je i ušao, Kerenski odlazi sa svitom; u Zim­
skom dvorcu vijećanje vlade se nastavlja. Očito su uvjereni da
će rasprava o povjerenju biti formalna. Barem neki od njih bi
ostali u Marijinskoj palači da su znali kakav će smjer imati

58
 rasprava. Počelo je krajnje uzbudljivo. Nitko nikoga nije htio
slušati. Govorilo se zagrižljivo, stranački. Svatko je imao svoj
prijedlog, drugačiji od prethodnog. Predsjednik pretparlamenta
desni eser N. D. Avksjentjev (kasnije će, povezavši se s engle­
skim poslanikom, osnovati „Komitet spasa domovine za rat
protiv boljševičke revolucije”) bio je primoran da prekine za­
sjedanje. U nadi da će se stranački lideri u pauzi dogovoriti o
jedinstvenom stavu, zapravo o podršci Kerenskom, zakazao je
narednu sjednicu za 7 sati uveče.
Lijevi eser V. D. Kamkov, zvani Goc (njemu će boljševici
7. studenoga predložiti da uđe u novu, Lenjinovu vladu, uvjere­
ni da bi tako dobili za sebe velik dio seljaštva koji je bio
privržen eserima) otvorio je večernju raspravu. Zahtijevao je -
suprotno jutarnjem stavu - ostavku Privremene vlade. „Treba
osnovati vladu — govorio je — odgovornu svim organima
revolucionarne demokracije” . Menjševik K.A. Gvozdijev je
drugi na govornici. I on je protiv Kerenskog. Pokušava osporiti
značaj Gočevih stavova. Ostavio je mršav dojam, pa se odmah
iza njega javlja lider menjševika F. J. Dan: on je žustro,
uvjerljivo, govornički blistavo branio vladu.
Aksjentjevu se konačno čini da bi glasanje moglo biti u
korist vlade. Okončava raspravu. Tko je za Kerenskog, dižu se
123 ruke. Protiv: 102. Uzdržanih: 26.
Vrhovni vladin komesar V. B. Stankjevič telefonira
Kerenskom. Ministar—predsjednik je na rubu očaja:
— To znači da nemamo pravu većinu uza se. To.znači da
moram podnijeti ostavku!
Stankjevič se vraća u dvoranu. Moli lidere sporazumaških
stranaka da s njim odmah odu u Zimski dvorac. Bila je već
ponoć, ali ministri su budni. Kerenski zagrnut kabanicom šeće
nervozno. Obično se s partijskim liderima rukovao. Ovoga puta
dočekuje ih robusno, žut u licu, jedak na riječi:
- E pa gospodo, eto vam moj fotelj. Sad vi formirajte
vladu!
Puna dva sata su lideri parlamentarnih stranaka uvjeravali
Kerenskog da nitko u pretparlamentu „nije ozbiljno” shvatio
mogućnost ostavke Privremene vlade. „Puki stjecaj nesretnih
okolnosti” — ponavljao je Avksjentjev. Kerenski, naoko
tvrdoglav u svom stavu o ostavci, u 2 sata 7. studenoga saziva
ministarsku sjednicu: neka ministri odluče - ostavka ili ne!
Dakako, ministri su glasali protiv ostavke. Nadali su se da im
vlast

59
može osigurati pretparlament i pukovi navodno upućeni s fron­
ta u,pomoć Kerenskom.
I boljševici su očekivali vojsku.
„Ni jedna jedinica ne smije biti upućena u Petrograd, a
da je ne sačekuju naši agitatori” - odlučeno je još popodne 6.
studenoga na sastanku boljševičke frakcije II kongresa sovjeta.
0 tome je Lenjina obavijestio Svjerdlov, a nešto kasnije i
Trocki, predsjednik najjačeg sovjeta u zemlji (petrogradskog).
Stav boljševika Vojnorevolucionarni komitet je pretvorio
u naređenje, koje je emitirano preko radio-stanice montirane
na krstarici Aurori usidrenoj na Nevi. Istovremeno je naređe­
no:
„Garnizon koji brani Petrograd mora biti u punoj borbe­
noj gotovosti!”
Vojska očito nije bila za rat, ni za kakav rat, a najmanje
za rat protiv boljševika. Ta vojska se već dovoljno naratovala.
U 1917. godini gubici ruske vojske bili su veći nego ukupni
gubici armija Engleske, Francuske i Italije: 2, 762.064 mrtvih,
4,950.000 ranjenih. Boljševici su jedini nudili mir i jedini su
nudili zemlju.
Pred elitne, motorizirane trupe poslani su najborbeniji
agitatori. Na stanici Novinka pred motorizirani ešalon izišao je
Sergo Ordžonikidze, koji je odmah poslije pobjede u prijestol­
nici poslan u Harkov kao izvanredni komesar Ukrajine. Ešalon
koji je Ordžonikidze sačekao ušao je u Petrograd, ali ne da
brani, nego da ruši Kerenskog.
Za revoluciju je bio presudan dolazak Baltičke flote,
koja je imala oko 700 ratnih i pomoćnih brodova (9 krstarica,
7 graničnih brodova i 68 minonosaca). Od rujna, od drugog
kongresa sovjeta Baltičke flote, sovjeti su tamo - na čelu s
predsjednikom E. Dibenkom — bili osnovna komanda. Sovjeti
su kontrolirali sve štabove. Lenjinskom Vojnorevolucionamom
komitetu Dibenko je početkom studenoga javio da su na svim
brodovima oformljeni borbeni odredi matroza, koj će - čim se
to iz Petrograda zatraži - krenuti u pomoć. Na sastanku
Vojnorevolucionarnog komiteta 30. listopada Lenjin je predlo­
žio da se flota odmah koncentrira u Petrogradu. Član Vojno­
revolucionarnog komiteta Antonov—Ovsjejenko se nije složio
iz dva razloga: (1) što matrozi ne žele napustiti front i
omogućiti prodor njemačkoj mornarici na istok i (2) jer
minonosci i drugi veliki brodovi ne bi mogli ući u plitku Nevu.

60
 Predsjednik VRK Nikolaj Podvojski se složio s Antono-
vom:
- Nije važno gdje su matrozi: važno je da su uz nas i da
će doći kad ih pozovemo.
U noći 6. i 7. studenoga Podvojski je obavijestio Vladi­
mira Iljiča u Smoljnom o dva telegrama upućena Baltičkoj
floti u Kronštatu:
U 9 sati poslan je telegram broj 1: ,»Petrogradskom sovje­
tu prijeti izravna opasnost. Noćas je vlada pokušala izvesti iz
kasarni junkere i udarne bataljone... Zahtijevamo da se pripre­
mite za borbenu gotovost...”
Uveče je Dibenku u Helsinskd poslan drugi šifrirani tele­
gram: „Flota odmah treba isploviti prema Petrogradu!”
Čim je primio prvi telegram, Dibenk je sazvao Izvršni
komitet sovjeta i vojnotehničke komisije flote. Zaključak je
bio jednoglasan: matrozi su spremni ili pobijediti ili umrijeti u
boju za vlast sovjeta.
Isto takva sjednica sazvana je i uKronštatu.Deputati su za
člana petrogradskog Vojnorevolucionarnog komiteta izabrali i.
P. Flerovskog, koji je odmah poslije sjednice zakazao miting
kronštatskih matroza.Crveni mornari su oduševljeno klicali kad
su obaviješteni da je odlukom revolucionarnog rukovodstva
smijenjen dotadašnji komandant tvrđave Kronštat i da će svi
brodovi odmah isploviti za Petrograd.
Buržoazija u Petrogradu nevjerovatno se plašila baltičkih
matroza. Predsjednik IV državne dume Mihail V. Rodzjanko
javno je pisao kako bi „zapravo bilo najbolje i Petrograd i
Baltičku flotu predati Nijemcima” u nadi da bi se imperij time
oslobodio opasnosti od boljševizma. Vlada Aleksandra Keren-
skog se s tim složila, ali nije joj bilo dano da to i ostvari.
Baš u vrijeme kad se brodovi Baltika pripremaju za po­
hod na Petrograd, Flotu je obilazio američki novinar Albert
Williams. Za svoj list je poslao izuzetno zanimljiv raport:
„Očito, ovi mornari su zaista gordi na svoju flotu. Sma­
traju se punopravnim vlasnicima brodova. Jedan od njih, dok
me u čamcu vozi s krstarice na obalu, kaže:
— To je naša flota, samo naša! Učinit ćemo od nje najbo­
lju flotu na svijetu. To će biti flota koja će se uvijek boriti
samo za pravednost... Govorio je motreći nad morem sivu
magluštinu, kao da očekuje da će iza nje i iza crvene zavjese
rata vidjeti sakrivenu sutrašnjicu: „Ova će se flota boriti sve

61
dok se ne izvrši socijalistička revolucija, dok ne završe svi rato­
vi...”
Oko 20 sati 6. studenoga iz štaba revolucije u Petrogradu
floti je upućen poziv da što prije, ,,do sutra najkasnije” , isplovi,
prema Petrogradu. Telegram je poslao Svjerdlov, iako će kasni­
je neki članovi rukovodstva (Džugašvili) to sebi pripisivati. Bila
je to šifra:
„Za Smilgu i Dibenka. Šalji statute.”
Telegram je primio 1. T. Smilga, predsjednik Oblasnog
komiteta armije, flote i radnika Finske, član CK Boljševičke
partije, jedan od onih koji su bili bezrezervno za lenjinski stav
o revoluciji. Znao je smisao šifre: bio je to nalog da se odmah
pošalju ratni brodovi i desantni odredi.
U 20.30 Smilga se sastao s Dibenkom, jedinim od četr­
naest flotnih delegata II sveruskog kongresa sovjeta, koji -
zbog zadatka u Helsinkiju — nije mogao otputovati u Petro-
grad. P. J. Dibenko, mornar, boljševik, predsjednik Centralnog
komiteta baltičke flote (u prvoj Lenjinovoj vladi član triumvi-
rata koji je rukovodio vojskom i mornaricom) obradovao se
telegramu:
—To je dan koji smo čekali!
Odmah je naredio glavnokomandujućem admiralu A V.
Razvozovu i glavnom inženjeru Baltičke flote Vinteru da se
jave u Centrobalt. Znao je da o njima umnogome ovisi hoće li
ratni brodovi do sutra ujutro moći isploviti. Od njih dvojice je
u 21 sat matroz Dibenko zahtijevao:
— Minonosci i razarači bi do zore trebali biti spremni za
plovidbu.
Kontraadmiral Nazvozov zacrvenivši se od iznenađenja,
samo je šutio, a Vinter se zgranuo:
Do zore? Šta vam je? Možda za dva-tri dana...
Dibenko se nije uzbuđivao. Zahvalio im je i - oprostio
se.
— Sam ću vidjeti može li se, govorio je više za sebe
nego njima, i odmah otišao među mehaničare i strojare s mino-
nosaca. S njima govori izravno: o revoluciji, o potrebi da se
odmah isplovi, o „sudbini ustanka u našim rukama . Ili isplovi­
ti do zore, ili - odustati zauvijek. Strojari i mehaničari se
zavjetuju: minonosci će biti spremni da isplove u zoru.
Slično se dogodilo i u Petrogradu: zapovjednik broda je
mislio da je plovidba nemoguća, a matrozi su ipak odlučili da

62
 se plovi. To se dogodilo na krstarici Aurora. A. V. Bjelišev,
kojeg je Svjerdlov postavio za komesara krstarice, primio je
naređenje od Vojnorevolucionarnog komiteta da „svim raspo­
loživim sredstvima osigura funkcioniranje Nikolajevskog
mosta” . Most —koji sad ima ime kapetana Šmita - čuvali su
junkeri utvrđeni oko mitraljeskih gnijezda i u oklopnim auto­
mobilima.
—Pouzdajte se u nas! —obećao je Bjelišev.
Zapovijednik krstarice Erikson je drugačije mislio. Iako
je cijenio Bjeliševa i ponajčešće bio spreman izvršiti njegove
zahtjeve, nasmijao se kad je komesar zahtijevao da Aurora od­
mah isplovi. Bjelišev je ostao uporan:
- Kapetane, zahtijevam da brod odmah isplovi.
- Ne preuzimam odgovornost! - bio je definitivan stav
komandanta krstarice, što je - po ocjeni Bjeliševa - značilo, i
to je rekao zapovjedniku, da komandu predaje komesaru. Bje­
lišev je naredio Eriksonu:
— U ime komiteta krstarice zabranjujem vam izlazak na
palubu!
To je bilo lako narediti, ali - kako pokrenuti, brod?
Jedina nada komesara Bjeliševa bio je zapovjednik kormilara
Sergej Zahrov. Nagovorio ga je da ručnim viskom za mjerenje
dubina ispita dno Nevé. Iskusni kormilar nije baš bio odušev­
ljen, ali - ,,šta se može kad je to potrebno revoluciji” . Zaharov
je na grudi objesio baterijsku lampu, umotavši je u crni papir
koji je samo najednom mjestu neznatno probušio tako da je
prodriao uzak mlaz svjetlosti. S još nekoliko matroza - dobro­
voljaca spustio se u čamac i otplovio u mrklu noć, u vjetar što
je od Finskog zaljeva nabacivao velike valove.
Matrozi su šutljivo veslali, a Zaharov je mjerio dubinu.
Bilo je krajnje opasno. Ako ih zamijete, junkeri će ih bez upo­
zorenja zasuti mitraljeskim rafalima. Ali u mrkloj noći ostali su
nezamijećeni. Koristeći se krajnje uskim mlazom svjetla svoje
baterije, Zaharov je upisivao podatke o vodostaju. Sudeći po
tim podacima, činilo se, krstarica je mogla isploviti.
„Uz maksimalni oprez, nekako ćemo se snaći” — izvi­
jestio je Zaharov komesara Bjeliševa, koji je još jednom -
izvještavajući pri tom o Zaharovljevom ispitivanju matice -
pokušao nagovoriti Eriksona da isplovi. Zapovijednik je ostao,
pri svome.
Tada su na komandni most izišli komesar Bjelišev i sekre-

63
 tar partijske ćelije Aurore T. I. Lipatov: oni su preuzeli koman­
du. Svi mornari su na svojim mjestima. U utrobi krstarice su
zabrektali strojevi. Teška Aurorina sidra su dignuta. Krstarica
je polako počela napuštati sidrište ispred francusko-ruske
kompanije usmjerivši se prema mitraljeskim gnijezdima junkera
kod Nikolajevskog mosta.
U taj mah Bjeliševu se javio dežurni:
—Komandant moli da ga primite.
Trenutak kasnije Erikson je bio na komandnom mostu:
— Očajno je to što radite. Ne mogu dopustiti da nasuč-
ete Auroru. Pokušat ću da dovedem brod do mosta.
Pod njegovom komandom Aurora je otplovila uz Nevu
prema Admiralitetu i Nikolajevskom mostu. Snažni farovi svje-
tioničkog reflektora, montirani na krstarici, osvijetlili su obje
obale i most. U svjetlu reflektora bilo je lako vidjeti kako
crvenogardijci iskićeni redenicima trče uz obalu, a vojnici
kontrarevolucije - prestrašeni topovima s krstarice - bježe
glavom bez obzira.
U noći, u 3 sata i 15 minuta svi mostovi na Nevi su bili
pod kontrolom Crvene garde. Kuriri su odletjeli u Smoljni.
Svjerdlov, oduševljen raportira vođi revolucije Vladimiru Ulja­
no vu:
—Mostovi među našim jedinicama su otvoreni!
Lenjin se blago smješkao:
—Naprijed, put revolucije je otvoren!
Aurora - nalik na tvrđavu revolucije - usidrila se ispred
srednjeg luka Nikolajevskog mosta. Odatle, sa sredine rijeke,
Bjelišev je topove usmjerio prema carskoj Zimskoj palači (Zim­
ski dvorac), gdje je u taj mah Kerenski, zaključan u spavaonici
svrgnutog samodršca cijele Rusije, pokušavao da otkrije barem
tračak nade u danu koji se budio.

64
 K O N G R ES S V E R U S K IH S O V JE T A

25. oktobra —7. studenoga

srijeda

Palača Smoljni je svu noć jarko osvijetljena. U prostra­

nom zdanju sagrađenom oko tri kilometra od centra grada na
lijevoj obali Neve, u nevskom rajonu, smjestila se budućnost
Rusije i nešto malo ostataka minulih vremena. Stotine kristal­
nih svijeća ozaruje suru palaču i Smoljni, prenagruvan vojskom
i radnicima izgleda sasvim drugačije nego u prošlim vremeni­
ma kad se tu čuo suspregnuti smijeh plemenitaških kćerki.
Sad je to „golemi hram revolucije” , kako će ga opisati jedan od
američkih izvjestitelja Albert RLhys Williams. U prostranom o-
građenom dvorištu, na ulazu, u hodnicima i svim dvoranama,
posvuda - vreva. Rjeđe fijakeri, a češće motocikli i automobili
dolaze i odlaze. I postrojeni crvenogardijci: odlaze i stižu. U
dvorištu se postrojavaju. Poneki se uspinje na oklopne automo­
bile, govore; „Ura, ura, ura” —odjekuje. Radnici se presvlače u
uniformu: neki se kite redenicima s mitraljeskim mecima.
Neke grupe biraju komandire.
U Smoljni se, iz dvorišta, ulazi uz dvanaest širokih, mra­
mornih stepenica. S lijeve i desne strane po jedan puškomitra-
ljez.
Izmiješali se vojnici, mornari, radnici, tek poneki inte­
lektualac. Mlada lica, zajapurena lica, uzbuđeni glasovi. Vreva.
Kao rijeke, hodnicima kuljaju ljudi i svi nekud žure.
Vojnorevolucionarni komitet neprestano zasjeda.
Centralni komitet Boljševičke partije je u sobi 71 prvi
kat.
Lenjinu je podnesen izvještaj o zaduženjima članova CK.
Vođu revolucije zanima što je s Moskvom. Svjerdlov—nevjero­
jatno agilan, jedan od onih koji naprosto svuda stižu, obavje­
štava da je V. I. Nogin već od juče u Moskvi: on će odrede

65
 Crvene garde izvesti na barikade. Tokom dana 7. studenoga
krenut će u Moskvu još jedan član Centralnog komiteta - G. I.
Opokov Lomov. Iz Smoljnoga mogu otići samo oni članovi
Centralnog komiteta koji dobiju posebne zadatke na terenu.
M. D. Bonč-Brujevič se među onima koji u sobi 71
okružuju Lenjina jedini ozbiljno uzbuđuje uvjeren da je vođa
revolucije nezaštićen:
- Svaka gnjida ovamo može upasti i pucati!
Posebno se uzbudio kad je saznao da su esersko-menjše-
vički lideri (Dan i Goc) upoznati s Lenjinovim prisustvom.
Stari revolucionar - 1917. je imao 44 godine - odlučio je da
na svoju ruku organizira stražu na prvom katu Smoljnoga. U
prizemlju je od juče bio smješten odred od nekih pet stotina
crvenogardijaca. Njihovog je komandanta Bonč-Brujevič za­
molio da izabere 75 dobrovoljaca „koji su spremni izvršiti sva­
ki zadatak, pa čak i poginuti, ako ustreba” .
Iz četveroreda postrojenog odreda komandant je izdvo­
jio sedamdeset i pet najpouzdanijih, među kojima se nalazio i
Ličanin Manojlo Opačić, koji je godinu dana ranije bio is­
ključen (zbog boljševizma) iz Srpskog dobrovoljačkog korpu­
sa. Bonč-Brujevič im je pokazao specijalne propusnice : u
sobu 71 može ući samo onaj tko ima takav dokument.
Manojlo Opačić se zatekao na stražarskom mjestu kad su
naišli Dzeržinski i Džugašvili, članovi Centralnog komiteta.
Nije im dao prići vratima. Ušli su tek kad je došao Bonč-
-Brujevič i dao im propusnice.
Vladimir Iljič od dolaska iz ilegalnog stana nema vreme­
na ni za trenutak odmora. Svima je tako u Smoljnom. Bliži se
vrhunac revolucije. „Sad se prakticira teorija” . Nauka Marxa i
Engelsa, eto, upravo treba da iz knjiga pređe u život: garancija
je putokaz Vladimira Uljanova, jedinstvene ličnosti koja zna
izabrati pravi trenutak; garancija je Lenjinov revolucionarni ge­
nij, koji je umio period vidjeti u totalitetu. Čini se daje jedino
njemu sve jasno. On ima sve konce u rukama. On ne zna samo
ono što se zbilo i što se zbiva, on jasno predviđa događaje i ono
što će se zbiti. Inzistira: kad počne kongres sovjeta, pitanje
vlasti mora biti riješeno.
I kad sad ulazite u onaj „golemi hram revolucije” na
lijevoj obali Neve, čini vam se kao da čujete nazalni, drugačiji
od svih glasova koje ste ikad čuli, glas Vladimira Iljiča:
„Tko treba preuzeti vlast? ”

66
 Vidite ga: ustao je. Oživljava slika. Prema njemu su se
nagnuli i Svjerdlov, i Bronštejn, i Bonč- BrujeviČ, i Urickij, i
Radek, i Džugašvili, i Zinovjev, i Kamenjev. A Iljič hoda, brzo
hoda. I pred Kamenjevom je zastao: kao da upravo najprije
njemu treba sve objasniti, kao da je najvažnije da Kamenjev
shvati:
,,To je trenutno nevažno: neka vlast preuzme Vojnorevo-
lucionarni komitet ‘ili neka druga organizacija’ koja izjavi da će
predati vlast samo istinskim predstavnicima interesa naroda,
interesa armije (prijedlog mira), interesa seljaka (zemlju treba
uzeti odmah, likvidirati privatno vlasništvo), interesa glad­
nih...”
A onda se okreće potpredsjedniku sindikata Rjazanovu,
koji je protiv ustanka:
„Preuzevši vlast danas, ne uzimamo je protiv sovjeta,
nego za njih! Preuzimanje vlasti je zadatak ustanka; njegov
politički cilj razjasnit će se poslije preuzimanja. Bilo bi pogi­
beljno ili puka formalnost čekati nesigurno nadglasavanje na
kongresu, narod ima pravo i obavezu iješavati takva pitanja ne
glasanjima, nego silom; narod ima pravo i obavezu da u kritič­
nim trenucima revolucije upućuje svoje predstavnike, čak i svo­
je najbolje predstavnike, a ne da ih čeka. To je dokazala po­
vijest svih revolucija, i bile bi neizmjerljive pogreške revolucio­
nara kad bi propustili trenutak, znajući da od njih zavisi spas
revolucije, prijedlog za mir, spas Pitera, spas od gladi, predaja
zemlje seljacima...”
Uljanov je tako pisao uveče 6. studenoga, to je govorio i
u Smoljnom prvih sati 7. studenoga, a iste je stavove - inzisti-
rajući na neodgodivom preuzimanju vlasti - ponovio i na sjed­
nici Centralnog komiteta, kad je „stroj revolucije pustio u
puni pogon najvećom mogućom brzinom” . Uoči početka sjed­
nice Centralnog komiteta, Svjerdlov je, uzevši pod ruku K. B.
Radeka, koji je donedavna u Stockholmu rukovodio predstav­
ništvom Centralnog komiteta RSDRP (b) u inozemstvu, rekao:
- Sad smo sigurni: najvažnije je da je sam Iljič uzeo
ustanak u svoje željezne ruke!
Boljševičko rukovodstvo- se dogovorilo da bi bilo najbo­
lje da prije otvaranja II kongresa sveruskih sovjeta zasjeda, što
je još ranije odlučeno, Petrogradski sovjet i da njegov
Vojno-revolucionarni komitet u ime revolucije preuzme svu
vlast i da istovremeno uhapsi ministre Privremene vlade i

67
ministra-predsjednika Kerenskog. Petrogradski sovjet je svih
tih dana, u plenarnim sjednicama ili u predsjedništvu, u kojem
su bila četiri boljševika (predsjednik Trocki i članovi Kame-
njev, Rikov i Fjodorov), dva esera (lider esera-internacionalis-
ta Čjernov i Kaplan) i menjševik Broj do, zasjedao neprestano.
Reed piše — a Reed je izuzetno pouzdani svjedok života u
Smoljnom —da su „delegati od umora i nesanice padali na pod
i opet ustajali da bi sudjelovali u raspravama. Trocki, Kame-
njev, Volodarski govorili su po šest, osam, dvanaest sati
dnevno...”
^ Boljševičko rukovodstvo je prihvatilo Lenjinov prijedlog
da se akt preuzimanja vlasti, kao rezolucija Petrogradskog so­
neta, obznani u proglasu „Građanima Rusije” . 0 tome što u
tom proglasu sve treba napisati vođena je žestoka i mudra
diskusija. Iznoseći svoje teze, članovi Centralnog komiteta su
nastojali da svaka rečenica bude programska i lijepa. Svi su oni
bili prvorazredne ličnosti, svi su oni imali golemo revolucionar­
no iskustvo, sve britka i blistava pera: htjeli su opširnu, dugu,
temeljito pisanu najavu nove civilizacije koja radničkoj klasi
povjerava sudbinu svijeta. Rikov je govorio — a svi su oni za­
pravo tako mislili:
— Stvaramo historiju. Treba misliti, pišući proglas, na
historiju!
Ipak, revolucionarni genij Svjerdlova ili Trockog, Džu-
gašvilija ili Zinovjeva, Rikova ili Kamenjeva, Radeka ili Urickija
nije imao onu inspirativnu, nedosegnutu ubojitost Lenjinovog
stila. Vođa revolucije tiho kaže:
— Ne opširno. .Ne i ne! — I odmah se mašio pera. —Što
kraće, što sažetije. Najbolje bi bilo sve reći u jednoj rečenici...
Za malim okruglim stolom, sjedeći na rubu fotelja, u
uglu sobe broj 71 na prvom katu palače Smoljni, počeo je
pisati proglas koji će, još istog dana svijetu predočen, najprije
uzdrmati a onda i izmijeniti svijet. Uljanov piše brzo, polu­
glasno čita napisano, precrtava - nekad i čitave rečenice, a
nekad samo poneku riječ. I pisao je (za Lenjina) neuobičajeno
dugo tekst u rukopisu dug tek desetak redaka; u ruskom jeziku
54 riječi. Za trinaest redaka (u novinama) trebalo mu je goto­
vo sat vremena. Tek kad je završio sve, onim svojim nazalnim,
gotovo piskavim glasom čita:
_ „Privremena vlada je zbačena. Državna vlast prešla je u
ruke organa Petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih depu­

68
 tata - Vojnorevolucicnamog komiteta koji stoji na čelu petro-
gradskog proleterijata i garnizona.
Ono za što se borio narod: neodgodiva ponuda demo­
kratskog mira ukidanje spahijskog vlasništva nad zemljom,
radnička kontrola nad proizvodnjom, stvaranje sovjetske vlasti,
to je osigurano.
Živjela revolucija radnika, vojnika i seljaka.”
Nitko nema ni jednu primjedbu.
Bonč-Brujovičjjzima rukopis i prepisuje ga u čisto.
U 9 sati Vladimir Uljanov je na II katu u spojenim soba­
ma 17 - 18, u Vojnorevolucionarnom komitetu, u operativ­
nom štabu ustanka. Predsjednik Podvojski i sekretar Vojnore-
volucionarnog komiteta Antonov-Ovsjejenko i ne primjećuju
ga: obojica, svaki za svojim stolim, telefoniraju. Obojica su
neispavani, s dubokim modrim podočnjacima. Treći član štaba
J. D. Drabkin, u revoluciji i kasnije u povijesti Crvene armije
poznatiji kao Gusev, prvi je primjetio vođu revolucije:
—Vladimire Iljiču, je li nešto hitno? —uznemirio se. Od
dolaska u Smoljni Lenjin je sve vrijeme bio s njima u vezi po
kuririma, a kad se odjednom, nenajavljen, osobno pojavio u
štabu, Gusev je pomislio da je iskrslo nešto sasvim nepredviđe­
no.
Vladimir Uljanov, još napola prerušen, s perikom, trenu-
tak-dva stoji i osmjehuje se, a oči mu pronicljivo krijese;
kapci neznatno spušteni. Već do tada bio je potpuno ušao u
sva ključna pitanja rukovođenja ustankom, ,,a rukovodeći, Iljič
se, kao i uvijek, upuštao u sve detalje” , kako će to mnogo
godina kasnije zapisati Nadežda Krupskaja. Kaže Gusevu:
— Ne uznemiravajte se, a onda, kad vidje daje Podvojski
spustio telefonsku slušalicu, okrenu se njemu: - Nešto bih
vam Nikolaj Iljič, pročitao...
I ne čekajući da mu itko išta odgovori, počeo je čitati
rezoluciju, koju su trebali potpisati upravo oni kojima je tekst
čitan - petrogradski Vojnorevolucionami komitet: Podvojski,
Antonov-Ovsjejenko, Blagonravov, Dibenko, Jeremjejev, Kri-
lenko, Lacis, Mehonošin, Gusev, Njevskij, Sadovskij, Skripnik,
Stučka, Fljerovskij i Čudnovskij. Pročitavši rezoluciju, Lenjin
nije čekao reakcije, zahtijeva;
— Svima treba odmah javiti da je Privremena vlada
svrgnuta i da vi,u ime sovjeta, svu vlast uzimate u svoje ruke.
Antonov-Ovsjejenko, revolucionar kojeg je Lenjin viso-

69
ko cijenio, a Staljin u njemu vidio neprijatelja revolucije i likvi­
dirao ga dvadeset godina poslije petrogradsicog ustanka, uzbu­
đeno je skočio:
- A što ako se oni u Zimskoj palači ne predaju?
- Zar nemate oružje?
Antonov i Podvojski su se zgledali. Gusev nije suspregao
glasni smijeh. Lenjin je kao mačem sjekao:
- Revolucija je. 1 mi se ne šalimo!
Lenjin je tek tada sjeo na ponuđenu stolicu. Na rukopisu
rezolucije, u donjem lijevom uglu je dopisao: ,,25-go oktobrja
1917 g. v 10 č. utra” . Na drugom komadiću papira je napisao
telegram moskovskom boljševičkom komitetu:
„Noćas je Vojnorevolucionarni komitet zauzeo kolodvo­
re, Državnu banku, telegraf, poštu. Upravo zauzima Zimsku
palaču. Privremena vlada će biti svrgnuta. U 17 sati će početi s
radom kongres sovjeta. Prevrat je protekao vrlo mirno, ni kap
krvi nije prolivena. Sva vojska je uz Vojnorevolucionarni komi­
tet.”
Zatim je zamolio da mu pozovu budućeg narodnog ko­
mesara za trgovinu i industriju, moskovskog predstavnika u CK
Boljševičke partije V. P. Nogina. Bez objašnjenja mu je predao
telegram:
-- Pošaljite. Molio bih vas - odmah!
Već u 11.45 sati moskovskom komitetu je bio pročitan
telegram o ustanku u prijestolnici. Istovremeno su sve petro-
gradske redakcije bili obaviještene o tekstu rezolucije „Građa­
nima Rusije” . 0 tome se brinuo četrdesetčetverogodišnji
Vladimir Dmitrijevič Bonč-Brujevič. U Vojnorevolucionar-
nom komitetu je od Lenjina uzeo rezoluciju. Original je spre­
mio, a svoj prijepis je po dvojici kurira na motociklima poslao
u tiskaru Ruske sloge, gdje su od prethodnog dana bili štampa­
ni svi boljševički listovi.Redakciji „Radnika i vojnika” jeprenio
Lenjinovu poruku:
- Odmah štampati. Ostalim redakcijama tekst telefonski
prenijeti!
Četiri sata kasnije hiljade kolportera je već prodavalo
osmi broj Rabočeva i soldata. Tekst rezolucije je objavljen
krupnim slovima ispod glave lista. Popodne i u noći rezoluciju
su objavili i ostali petrogradski listovi: sve redakcije su ispravno
ocijenile povijesnu vrijednost teksta, samo to nije shvatio menj-
ševičko-eserovski redakcioni kolegij „Izvjestija” , glasila još

70
nesmijenjenog Centralnog izvršnog komiteta Sveruskih sovjeta
koji je sa 104 menjševika, 99 esera i samo 35 boljševika izabran
na I kongresu 24. juna, odnosno 5. srpnja 1917.
Ostavljajući Vojnorevolucionarni komitel da i dalje radi
već „uobičajenom pomamnom brzinom, primajući i odašiljaju-
ći zadihane kurire i upućujući komesare na sve strane grada s
ovlaštenjima da odlučuju o životu i smrti", Vladimir Uljanov
Lenjin se spustio na prvi kat. Posvuda oko njega je vladala
„atmosfera grozničave aktivnosti". Oko podne one povijesne
srijede u nekom kutku goleme palače Smoljni.Reed je zapisi­
vao: .... Gomila juri niza stepenice: radnici u crnim bluzama i
okruglim, crnim šubarama, mnogi od njih s puškom na rame­
nu; vojnici u grubim, prljavim šinjelima i sivim, na vrhu spljo­
štenim, krznenim kapama; poneki od vođa - Lunčarski,
Kamenjev - okruženi ljudima koji su u sav glas govorili, žurili
su, izmorena i zabrinuta lica, s ogromnim svežnjevima akata
ispod miške..."
Tog je jutra, osim u Smoljnom, u još tri pelrogradska
dvorca izuzetno živa politička aktivnost; u Nikolajevskoj dvo­
rani palače 33 na Nevskom prospektu zasjeda petrogradska
gradska skupština, proljetos izabrana, mahom od esera i menj­
ševika sastavljena, s malom boljševičkom frakcijom koju su
predvodili Manuelski i Kalinjin (uskoro prvi boljševički grado­
načelnik Petrograda); u Marijinskoj palači zasjedao je pretpar-
lament, a u Zimskoj palači muvali su se ministri okruženi la-
kejima, junkerima i ženskim bijelim bataljonom. Svugdje je
drugačije nego u Smoljnom. Mučnina se uvlači u duše obe­
shrabrenih, iako Kerenski nešto iza druge ponoćne ure, otpu­
štajući ministre da bi primio delegaciju kozačkih pukova, kaže:
- Nema razloga za malodušnost!
Kozačka delegacija je od najave dolaska k ministru-
-predsjedniku mnogo obećavala. Kerenskom je osnovno: ko-
zački pukovi, neovisno o tome kakve se glasine o njima i njiho­
voj komandi šire, ostaju vjerni Privremenoj vladi i osobno nji­
hovoj preuzvišenosti vrhovnom glavnokomandujućem vojske.
Tek kasno popodne ministar—predsjednik će shvatiti da je to
bila floskula, obećanje nekolicine atamana koji nikoga nisu
imali uza se. Kad to shvati, već daleko od Zimske palače,
zapisat će:
„...Juče sam se prevario u parlamentu, a danas, teže i
žešće, povjerovavši obećanju kozačkih delegata. Nisam znao da

71
 je u isto vrijeme kad sam ja primio delegaciju zasjedao Sovjet
koz^čkih pukova. Vijećali su čitave noći i izjasnili se za ono
najgore: da se ne miješaju u sukob Privremene vlade i boljševi­
ka.”
Jedina povoljna vijest za Kerenskog u 24 posljednja sita
stigla je iz Glavne telefonske centrale. Junkeri su je oteli od
crvenogardijaca. Telefonske veze sa Smoljnim su bile isključe­
ne, a Zimski dvorac je povezan i s prijestolnicom, i s većim
gradovima, i s frontom. To je bila prva telefonska vijest- o-
hrabrujuća. Driiga je već bila razočaranje. Bio se javio general
Levicki, specijalni savjetnik vrhovnog glavnokomandujućeg:
— Ustanici su zatvorili gospodu ministre Kartašova i
Galj perina...
Kerenski na to nije ništa rekao. Zatražio je od Levickog
da ga odmah telefonski spoji sa šefom stavke (generalštab)
generalom Nikolajem Duhonjinom, koji je na tom mjestu na­
slijedio prijatelja Romanovih, generala M. V. Aleksejeva. Veza
je brzo uspostavljena. Duhonjin, kao i kozačka delegacija, obe­
ćava svesrdnu pomoć. Istina, on kaže:
— Ja ne znam raspoloženje pukova, ali potrudit ću se da
vojska stigne u prijestolnicu!
(Petnaest dana kasnije u svom štabu koji je bio smješten
bliže frontu, u Mogiljevu, okupio je - izbjegle iz Petrograda -
menjševičko—eserske lidere. Lenjin mu je u ime nove vlade bio
poslao zahtjev da odmah stupi u vezu sa savezničkim koman­
dantima: da povedu pregovore o primirju na ratištima. Duho­
njin je taj zahtjev odbio uvjeren da mu američki ambasador
Francis u tajnom pismu javlja istinu i da će biti zaista onako
kako mu, preko Francisa, javlja ministar Lansing, to jest da će
„boljševici pasti u roku od četiri tjedna: ne gubite samopouz­
danje. Očekujte našu pomoć i punu podršku...” Zbog toga
Francisova pisma i obećanja američkog ministra Roberta
Lansinga, Duhonjin je 22. studenoga u Mogiljevu obećavao ese-
rima i menjševicima „siguran boljševički krah” . Osam dana
prije nego će Duhonjin poginuti pod njegovim okriljem je stvo­
rena menjševičko-eserska vlada V. M. Černova, koja je, kao i
sve ondašnje Duhonjinove zamisli, bila samo fikcija.)
Sam Kerenski, opkoljen u carskoj palači, shvatio je mno­
go prije nego Duhonjin da su putovi do Zimskog dvorca i do
vlade zatvoreni. Sve ono što je novcem i duhom pripadalo
minulom vremenu sjatilo se u palači - oko 2000 ljudi. Svi su

72
 htjeli do Kerenskog, ali „mali ruski Napoleon - ne mali po
rastu - povlači se u svoj vlastiti očaj i svi oko njega mu postaju
suvišni”. Poslije telefonskog razgovora s Duhonjinom, koji mu
je sve obećavao, ali ništa određeno nije nudio, prvi put je pre­
cizno pomislio: sve to treba napustiti i pobjeći!
Jutro je Kerenskom bilo tmurno. On, neispavan, sumnja­
ma i neizvjesnošću izmučen, od svih koji su mu bili najavljeni
primio je samo kurira pukovnika Polkovnikova, podoficira
Knirša, koji mu je prenio tri crne vijesti:
Glavna telefonska centrala je opet izgubljena.
U garažama Zimskog dvorca boljševici su u noći izveli
vratolomnu diverziju: pod nosom stražara onesposobili su sve
oklopne i putničke automobile.
Neki pukovi, koji su krenuli u pomoć vladi, zaustavljeni
su „negdje kod Gatčina” .
Rabočij i soldat, broj 7, u kojem još nije bio lenjinski
proglas Petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih deputata, i
„Djenj” , saZinovjevljevim uvodnikom „Sva vlast sovjetima rad­
nika, vojnika i seljaka! Mir! Kruh! Zemlju!” s grimasom pu­
nom gađenja gurnuo je na stolu dalje od sebe, ali pogled mu se
ipak dugo zadržava na prvim recima uvodnika:
„...Postoje dva izlaza iz sadašnje situacije. Ili će vlast
ostati u rukama buržoasko-veleposjedničke klase, a to znači
svakojaka tlačenja... i neizbježnu glad i smrt... Ili će vlast preći
u ruke revolucionarnih radnika, vojnika i seljaka, a u tom slu­
čaju to će značiti potpuno ukidanje tiranije veleposjednika,
neposredno onemogućavanje kapitalista i direktno predlaganje
jednog pravednog mira. U tom slučaju zemlja će pripasti selja­
cima, radnicima će biti osigurana kontrola nad industrijom,
gladnima će biti osiguran kruh i završit će se ovaj besmisleni
rat...”
I praporščik Knirš, tih uz vrhovnog glavnokomanduju-
ćeg, prati njegov pogled. I Knirš čita. Aleksandar Kerenski
umorno ustaje ostavljajući novine rasute na rubu stola.
- Čekanje je iluzija, nemamo mi ovdje koga dočekati -
govori povjerljivo, odjednom prisan, kao da mu je mladi pra
porščik prijatelj. Nesvjesnom kretnjom trlja lice, a onda mu se
odjednom desna ruka, kao u stara dobra vremena slave kad je
ženskilje bogatog dijela Rusije zaljubljeno pratilo svaki korak
„ruskog Napoleona” , nađe između drugog i trećeg dugmeta na
grudima:

73
 - Potreban sam Rusiji. Ja odavde moram pobjeći!
- Ako nešto mogu učiniti, vaše prevashodstvo, izvolje-
vajte...
Za Kerenskog, odsječenog od grada, bez telefonskih
veza, praporščik Knirš je izgledao kao šansa: nada da ga poveže
s američkom ambasadom. Ambasador Francis, žestoki protiv­
nik boljševika, jedini mu je mogao pomoći, i Kerenski se nadao
da hoće. U taj mah, smišljajući kako će Knirša poslati u amba­
sadu i zatražiti kola da ga odvezu iz prijestolnice, Kerenski nije
znao da je sam Frencis sve poduzimao da se suzbije razrastaju-
ća revolucija.
Desetak sati prije nego će mu Knirš prenijeti poruku
Aleksandra Kerenskog, Francis je pisao američkom državnom
sekretaru Lansingu kako bi trebalo „preko Vladivostoka ili
Švedske Rusiji u pomoć poslati dvije ili više američkih divizija”
Ujutro 7. studenog poslao je svojoj vladi telegram:
„Izgleda da boljševici ovdje sve kontroliraju. Nisam
mogao saznati gdje se nalaze ministri Privremene vlade” .
Tek što je telegram poslan, najavljen mu je kurir Keren-
skoga. Francis najprije diktira još jedno obavještenje svojoj vla­
di („Boljševici nastoje da ostvare kontrolu Sveruskog kongresa
sovjeta. Uspiju li, formirat će svoju vladu. To bi bilo za nas
porazno. Upotrebljavamo sva sredstva, ali bez hitne pomoći
smo nemoćni. Bojim se da sve ne bude prekasno.”), a onda
prima praporščika, koji ga moli da izbavi Kerenskoga, da ga
nekako spasi iz Zimskog dvorca. Knirš sažeto, vojničkim rječ­
nikom prenosi poruku svog glavnokomandujućeg i njegovo o-
bećanje:
- Ako iziđem iz Zimskog, za pet dana ću raščistiti si­
tuaciju!
Knirš je u ambasadu stigao u 10.30 sati. Audijencija kod
ambasadora je trajala 5 minuta: toliko da ambasador čuje po­
ruku i da zamoli sekretara ambasade Whitehousea da „nađe
načina kako bi se spasilo Kerenskog” . Whitehouse je dao
Kniršu svoja lična kola. Upozorio ga je da na kolima zadrži
američke zastavice:
- Tako će vas propustiti sve straže. Boljševici neće izaz­
vati nepotrebni spor sa Sjedinjenim Državama Amerike.
U 11.10 sati Knirš je iz Zimskog dvorca —i uglavnom iz
historije —izvezao ministra-predsjednika Kerenskog, koji se u
Petrograd više nikad nije vratio.

74
 Ministri, zatečeni nenajavljenim bijegom svoga predsjed­
nika, bili su u prvi mah obezglavljeni. Sredivši se donekle,
bilo im je najvažnije odmah riješiti: tko će sad voditi glavnu
riječ u „ruskoj imperiji” stiješnjenoj na 200 metara dužine i
160 metara širine, na devet hektara teritorija na lijevoj obali
Neve - u zimskoj palači Romanovih. Oko izbora su se konzul­
tirali čitav sat. Konačno su se složili da dužnost „prvoga među
ravnima” , ali ,,s pravima samostalnoga diktatorskog odlučiva­
nja” , preuzme ministar treće koalicione vlade, lider stranke
kadeta, jedan od Kornilovljevih prijatelja N. M. Kiškirt. U svom
prvom rješenju Kiškin sebe proglašava šefom obrane prijestol­
nice i Zimskog dvorca. U drugom diktatorskom dekretu ime­
nuje svoje zamjenike: ministre industrije inž. Rutenberga i Palj-
činskog. Treći dekret svjedoči o tome daje Kiškin preuzeo i
funkcije vrhovnog glavnokomandujećeg: smjenjuje dotadašnjeg
komandanta vojnog okruga pukovnika Polkovnikova i na to
mjesto postavlja generala Bagratuna.
Novoimenovani komandant vojnog okruga je odmah
poslao specijalnog kurira komandantu Baltičkog fronta. Pisao
mu je:
„Čak i najposlušnije i najdiscipliniranije jedinice ostavlja­
ju bez ikakva otpora svoja stražarska mjesta. Boljševici planski
osvajaju ustanove. Vlada je lišena ostataka vlasti. Jutros su
boljševici prodrli u banku. Pala je i glavna telefonska centra­
la...”
Ali da se vratimo hodu revolucije.
U ono vrijeme kad je Lenjin pisao proglas o vlasti revo­
lucije, Smoljni je ostao bez telefonskih veza. Glavnu telefonsku
centralu u Velikoj morskoj ulici tokom noći su bili zaposjeli
junkeri. Komesar VRK Keksholmskog puka, koji je bio smješ­
ten u neposrednoj blizini pošte, u 6 sati je od kurira saznao da
je Smoljni bez telefonskih veza. Odmah je telefonirao glavnoj
pošti. Odgovorio mu je drski smijeh telefonistice:
- Dođi, bratko, pa ćeš sam vidjeti!
- Dolazim! - odgovorio je komesar i odmah postrojio
dvije čete svoga puka i jedan radnički odred. U 6.40 stigli su
pred glavnu telefonsku centralu. Velika vrata su bila odškrinu­
ta. Pred vratima jedan jedini stražar, golobradi mladić, pitomac
vojnog učilišta (junker). Tri vojnika crvenogardijca su mu se
brzo približila i bez borbe ga razoružala. Odmah potom su
uletjeli u poštu. Druga grupa je ušla u dvorište. Tamo su, u

75
oklopnom automobilu, spavali mitraljesci. I oni su razoružani
bez ispaljenog metka. „Uopće, revolucija je spočetka izvođena
čudno, gotovo neprimjenjivo: to je bila najmirnija revolucija u
historiji.”Junkeri - stražari u pošti su isto tako iznenađeni i
razoružani. Kad su crvenogardijci ušli u centralu, telefonistice
su bile toliko zaprepaštene da su se dvije onesvijestile. Većina
njih je otkazala posluh. Napustile su poštu. Na posluje ostalo
samo devet djevojaka.
Vodstvo kontrarevolucije se nije mirilo s gubljenjem glav­
ne telefonske centrale. Vrhovni komesar štaba vrhovnog glav-
nokomandujućeg V. B. Stankjevič odlučio je da sam povede
pitomce inženjerijskog podoficirskog učilišta u napad na cen­
tralu. Mladići su ga slijedili na putu u svoje prvo vatreno kršte­
nje, uvjereni da će se „boljševici predati bez borbe” No, obrana
je bila dobro organizirana. Tek što je četa junkera krenula u
dvorište glavne centrale, s lijevog boka, od Isakijevskog trga,
nad glavama pitomaca su zaredali kratki mitraljeski rafali. Jun-
keri su panično uzmakli. Zaklonjenom u veži obližnje zgrade,
Stankjeviču nije bilo do zbiljske borbe.
(Zanimljivo je kako je tri godine kasnije, u izbjeglištu u
Berlinu, taj neobični junačina Stankjevič pisao da je njegova
akcija bila „jedini pokušaj aktivnog suprotstavljanja boljševici­
ma u Petrogradu...” )
Lenjin je bio (jer je želio biti) obaviješten o svemu što se
događalo: on je upućivao i on je usmjeravao zbivanja. Vojno-
revolucionarnom komitetu, koji je bio kat više, na drugom
katu Smoljnoga, neprekidno piše pisamca: „Je li zauzeta glavna
centrala? , „Jesu li svi mostovi pod našom kontrolom? ”, ,,Šta
je s bankom? ” .„Je li Đibenko uputio brodove? ”
Predsjednik VRK Nikolaj Podvojski će nekoliko godina
kasnije pisati o iome - kako je doživio Lenjina u tom velikom
jutru historije:
„Sa svih strana grada Lenjinu hrle rukovodioci crveno-
gardijskih odreda i ustaničkih jedinica: svi su se lično htjeli
uvjeriti da je Lenjin sa nama, svaki od njih je htio lično od
vođe revolucije primili naređenje, čuti savjet...”
Lenjin nalazi — i to je gotovo čudesno — vremena da se
posavjetuje sa svojim najbliskijim suradnicima, s najvažnijim
ljudima revolucije, ali stigne razgovarati i s crvenogardijcima,
vojnicima i matrozima prije nego odu na zadatak. On stigne
obići telefoniste u Smoljnome, stigne se - sam će reći: prija­

7o
teljski, kao što je to normalno partijskim drugovima - po-
rječkati sa Zinovjevom ili Kamenjevom... Pred njim je plan
Lenjingrada. Predsjednik Petrogradskog sovjeta Ljev Trocki
podnosi mu izvještaj 7. studenoga oko 8 sati:
Glavni telegrat je pod kontrolom ustanika;
Osvojena je i glavna telefonska centrala;
Odred pod komandom helsinškog boljševika G. K.
Starka zauzeo je Petrogradsku telefonsku agenciju ;
Crveni odredi drže baltički, varšavski, nikolajevski, car-
skoselski i finski kolodvor.
Trocki još kaže:
- Za 2 sata po podne lsam zakazao sjednicu Petrograd­
skog sovjeta...
- Mislim da ću doći na sjednicu - kaže Lenjin. I upozo­
rava: - Ne zaboravite da Vojnorevolucionami komitet podne­
se izvještaj!
Svjerdlov ga obavještava o frontu.
- A flota? Lenjin smatra da je presudno: dolazak ma-
troza s Dibenkom. Svjerdlov ima povoljan odgovor: Jutros je
stigao telegram - Flota šalje 25 ratnih brodova s 15000 crve­
nih matroza.
Iz vojnopomorske tvrđave Kronštat prvi konvoj je isplo­
vio u 8 sati. Drugi konvoj je krenuo sat kasnije. U prvoj grup
200, u drugoj 700 mornara i vojnika. Ratni brod „Zarja svo-
bodi” se izdvojio iz konvoja i po nalogu revolucionarnog komi­
teta otplovio prema Ligovu na baltičkoj željezničkoj pruzi. U
slučaju prodora kerenskijevskih trupa sjeverozapadnog fronta,
topovi „Zarje svobodi” su trebali tući prolaze kod Gatičine i
Carskog Sela.
Specijalnim ratnim brodom za zatvaranje luke „Amu-
rom” isplovila je komanda sjedinjenog odreda Kronštata, ko­
mesari G. I. Ivanov i P. I. Smirnov. „Amur” su slijedili mino-
nosci „Pijočnij” , „Rjanij” i „Prozlivij” .
Glavnina baltičke flote bila je usidrena u vodama Helsin-
kija. Tačno u 7 sati na palubu „Polarne zvijezde” izišli su
članovi Centralnog komiteta flote. Uz Dibenka je na brod,
kroz špalir matroza, izašao i komandujući admiral Razvozov.
Komandant flote te noći nije spavao, sumnjajući još u obeća­
nje mehaničara da će minonosci biti spremni za plovidbu do
jutra - čitavu je noć motrio njihovu nevjerovatnu aktivnost.
Ujutro je Dibenku rekao:

77
 - Bez obzira što vaša revolucija donosi, ovi ljudi su takvi
da će je izvršiti! .
Dok je prolazio kroz špalir matroza „Polarne zvijezde”
tiho, ali dovoljno razgovijetno da ga svi čuju, rekao je:
- Nikad nisam osjetio toliki ponos što služim u ovoj
floti.
Flota je u petrogradsku luku uplovila predveče. Šest rat­
nih brodova je usidreno u Velikoj Nevi: „Slava” , „Narodo-
voljec” , „Azija” , „Palkovo” , „Okean” i „Pijamislav...” Njihovi
topovi su bili upereni prema Dvorcovoj ploščadi.
A Lenjin je za to vrijeme pisao i pisao, kratko se savjeto­
vao, primao-precizno pitajući - izvještaje, slao, u par redaka
sročene, naloge. Smisao života velikog vode se realizirao. Sad
nije mogao propustiti ništa. Sve ranije smišljeno, sad se u akciji
osvjedočavalo. Iza podneva Lunčarskom je, u prisustvu Troc-
koga, predao prijedlog rezolucije Petrogradskog sovjeta za za­
sjedanje koje je počelo u 14 sati. Pripremivši svoje izlaganje -
kratko, jasno u svakoj riječi revolucionarno određeno - Vla­
dimir Iljič se obratio Bonč-Brujeviču:
- Idemo, Sovjet nas čeka.
Brižni Bonč mu je predložio da uzme periku. Lenjin je
na to odmahnuo rukom
Bacite!
Bonč je bio zdvojan:
- Možda ipak još ustreba...
Uljanov gaje kucnuo svinutim kažiprstom u grudi:
- Nikad više. Mi vlast preuzimamo jednom i zauvijek.
Ilegalstvo je za boljševike prošlost.
Vrativši se iz izganstva, poslije vladine optužbe da je
„njemački špijun” , Lenjin je u ilegalstvu proveo 110 dana: u
Finskoj 93, a u Petrogradu 17 dana. Od jula nije javno istupao
u glavnom gradu, ni igdje, ako ne računamo sjednice Central­
nog komiteta. I onda se pojavio - očekivan - u 14,35 sati 7.
novembra u krcatoj dokumentacionoj sali Smoljnoga na izvan­
rednom zasjedanju Petrogradskog sovjeta. Osim petrogradskih
deputata u salu su se nagruvali i mnogi delegati II kongresa
Sveruskih sovjeta, deseci crvenogardijaca, matrozi i delegacije
petrogradskih rajonskih sovjeta. Predsjedavao je Ljev Bronštejn
Trocki. Prije Lenjinovog ulaska u dvoranu podnesen je izvještaj
o prilikama i odnosu snaga u Petrogradu, a zatim je Trocki
ponovio svoju sinoćnju izjavu datu na sjednici izvršnih komite-

78
la sovjeta (Sveruskog i Petrogradskog) odbacujući svakako
skrivanje iza navodne potrebe za obranom od kontrarevolucije:
- Radnici i vojnici preuzimaju vlast. To je gotov čin!
Revolucija je pobijedila bez prolijevanja krvi. Vlada Kerenskog
se još krije u Zimskom, ali vlada Kerenskog više stvarno ne
postoji...
Kad je Vladimir Iljič ušao, svi su ustali. Dvorana grmi:
„Živio Iljič” , „Živio Lenjin” . Silovito se prolama: ,,Za Lenji-
na: ura, ura, ura” ! Matrozi uglas zahtijevaju: „Da čujemo
Iljiča!” . Trocki uzaludno moli sudionike sjednice da se stišaju.
Lenjin brzo prolazi kroz krcatu dvoranu. Ide prema govornici.
Trocki punim glasom viče:
- Ima riječ Vladimir Iljič Uljanov! - a dvoranom se još
snažnije prolamaju ovacije.
Neki tad Lenjina vide prvi put, novinar Skripnik na pri­
mjer. On zapisuje: „Taj jedinstveni čovjek, dežmetskog stasa s
neobično širokim dlanovima, a divno građenom lubanjom i s
debelim crvenkastim vratom izaziva čudesno oduševljenje: za
sve nas je ovaploćenje revolucije. Stoji nekoliko trenutaka za
tribinom i čeka da se stišaju ovacije. Raširio je ruke, ispružene.
Kad je progovorio, lijevu je strpao u džep. Oni koji su ga
odranije znali, uočili su daje to njegova uobičajena govornička
poza. Glas mu je hrapav i pomalo ršljav, čak siktav, ali taj glas
izaziva buru oduševljenja...”
„Drugovi!” -- govori Lenjin dok se ovacije polako stiša-
vaju - „radnička i seljačka revolucija, o neophodnosti koje
boljševici govore sve vrijeme, izvršena je. Kakav je značaj te
radničko-seljačke revolucije? Prije svega to da ćemo imati
vladu sovjeta, naš organ vlasti, bez ikakvog učešća buržoazije.
Potlačene mase same će stvoriti vlast... Od ovog trena počinje
nova stranica povijesti Rusije. Ova treća revolucija ima krajnji
cilj da dovede do pobjede socijalizma...”
U dvorani jarosni aplauzi, ali i prosvjedi, komešanje, lju-
tito dobacivanje:
- Diktirate voljom Sveruskih sovjeta!
Grigorij Zinovjev ustaje iza predsjedničkog stola:
- Zadali smo strahoviti udarac ratu. Vidjet će se: da­
našnjim danom zadali smo smrtnosni udarac svim imperijalisti­
ma, a naročito dželatu Wilhelmu. Platili smo dug međunarod­
nom proleterijatu...
Opet uzvici: „ura” i ,,ua” .

79
 Trocki autoritativno smiruje deputate.
Riječ ima M. M. Goldštejn, u povijesti boljševičke partije
poznatiji (kao i mnogi drugi) po pseudonimu Volodarski. U
Petrogradskom sovjetu je bio zadužen za štampu i propagandu.
Predlaže proglas Petrogradskog sovjeta: tekst Vladimira Ulja-
nova. Čita polako, oratorski vrsno, zna da naglasi pravu riječ,
da zastane izazivajući aplauz:
„Petrogradski sovjet radničkih i vojničkih deputata
pozdravlja pobjedonosnu revoluciju proleterijata i garnizona
Petrograda. Sovjet naročito podvlači onu jedinstvenost, orga­
niziranost, disciplinu, onu potpunu jednodušnost koju su po­
kazale mase u ovom rijetko beskrvnom i rijetko uspješnom
ustanku.
Sovjet izražava čvrstu vjeru da će radnička i seljačka
vlada koju će, kao sovjetsku vladu, stvoriti revolucija i koja će
gradskom prolelerijatu osigurati punu podršku masa seoske si­
rotinje, da će ta vlada odlučno poći ka socijalizmu, jedinom
izlasku iz neviđene bijede i ratnih užasa.
Nova radnička i seljačka vlada odmah će predložiti pra­
vedan demokratski mir svim zaraćenim narodima.
Ona će odmah ukinuti spahijsku svojinu na zemlji i zem­
lju predati seljacima. Ona će stvoriti radničku kontrolu nad
proizvodnjom i raspodjelom proizvoda i uvesti općenarodnu
kontrolu banaka, pretvarajući ih istovremeno u jedno državno
poduzeće.
Petrogradski sovjet radničkih i vojničkih deputata poziva
sve radnike i sve seljaštvo da predano svom snagom pomognu
radničku i seljačku revoluciju, Sovjet izražava uvjerenje da će
gradski radnici, u savezu sa siromašnim seljacima, pokazati
čvrstu drugarsku disciplinu, stvoriti najstroži revolucionarni
red neophodan za pobjedu socijalizma.
Sovjet je uvjeren da će nam proleterijat zapadnoevropskih
zemalja pomoći da stvar socijalizma dovedemo do pune i sigur­
ne pobjede."
Potpredsjednik sindikata Rjazanov viče:
- Proleteri Evrope se neće dići. Rusija ostaje sama...
Rjazanova nitko ne sluša. Dvorana se stišava tek kad
ponovo ustaje Trocki:
- Mi, sovjeti radničkih, vojničkih i seljačkih deputata,
pokušavamo realizirati jedinstveni eksperiment u povijesti...
Čjernov skače stisnutih šaka nad glavom:

80
 - Idete na silu. Namećete svoju volju Sveruskoni kongre­
su sovjeta. To je uzurpacija. Želite preduhitriti odluke kongre­
sa...
Trocki siječe:
- Ne mi. Ustanak. Ustanak je preduhitrio odluke kon­
gresa. Ustanak je sve riješio, ustanak radnika i vojnika Petro-
grada!
Opet aplauzi.
Povijest silovito korača. Budućnost je prisutna.
Rezolucija petrogradskih sovjeta i Lenjinov govor zapra­
vo su prve javno dane izjave nove vlasti radničke klase o
programu aktivnosti, o revolucionarnom organiziranju i o
rješenjima što osiguravaju socijalističku izgradnju. Rezolucija
je u taj mah značila i akciju. Tu akciju tumači najprije Lenjin.
„Lenjin - sjeća se predsjednik petrogradskog Vojnorevoluci-
onarnog komiteta Nikolaj Pod vojski, koji je, kao rijetko tko iz
rukovodstva petrogradskih sovjeta, imao sreću da doživi
duboku starost i da umre u krevetu 1948. godine - govori ono
što je najsuptilnija misao, što je mašta svakoga od nas, govori o
miru i zemlji, o uništenju tlačitelja u tvornicama, ali sad, eto,
to više nije maštanje, to je stvarnost. I to oduševljava. Lenjin o
tome govori kao o neposrednom zadatku današnjeg dana.
Svako se njegovo izjašnjenje širi kao valovi u krugovima i
zapahnjuje nam duše, otvara nam svaka njegova riječ nove
stvaralačke horizonte.”
Realizirati program znači u ovom trenutku osigurati
punu pobjedu ustanka. 0 tome jarosno govori Ljev Bronštejn.
Ono što je u programu Vladimira Uljanova i u rezoluciji sovje­
ta, on pretvara u neodgodivu akciju: predlaže da u armijske
trupe i u sva područja države odmah krenu komesari koji „tre­
baju objasniti smisao prevrata” . Slično je govorio i Podvojski:
obavještava Sovjet da će VRK odmah poslati na front u sve
garnizone telegram:
„... Vojnorevolucionarni komitet poziva revolucionarne
vojnike da budno paze što rade i kako se ponašaju staiješine u
vojsci. Oficiri koji izravno i javno ne pokažu privrženost revo­
luciji trebaju biti odmah zatvoreni kao neprijatelji...”
Odmah poslije govora Podvojski odlazi na barikade kod
carske palače.
Petrogradski sovjet je još zasjedao kad je prvi konvoj
flote uplovio u Nevu. Tamo ih je čekala Aurora ponosno usi­

81
 drena kod Engleskog keja, nasuprot Zimskoga. U 18 sati, osim
topova Aurore na Zimski su usmjereni i topovi „Pijamislava” ,
„Slave” , „Narodovoljeca, „Pulkova” i „Okeana” . Carska pala­
ča je s tri strane opkoljena pješadijskim, a s četvrte - s nevske
strane —mornaričkim jedinicama.
Nešto iza 18 sati Nikolaj Podvojski je poslao u Smoljni
motorista-kurira: trebalo je vođu revolucije obavijestiti da su
trupe spremne za juriš. Podvojski je, naime, Lenjinu bio obe­
ćao da će vlada biti zarobljena i zatvorena prije nego počne
zasjedanje II kongresa sovjeta. Do početka zasjedanja ostalo je
samo nekoliko sati, ali Lenjin ipak ne izistira na jurišima:
- Vrlo je važno ovladati dvorcem do početka zasjedanja,
ali sve poduzmite da se ne prolijeva radnička krv odgovo­
rio je Lenjin u 19 sati.
Štab svih trupa koje su opsjele Zimsku palaču imao je
vrlo precizne podatke o razmještaju vladinih snaga. Podatke o
tome je pribavio kino-snimatelj, mladi boljševik I. S
Kobozov. Njemu je kabinet Kerenskoga 6. studenoga odobrio
da snimi dokumentarni film o Zimskom dvorcu za žurnal „Slo­
bodna Rusija” . Polkovnikov je snimatelju dodijelio nekog po­
ručnika, koji je - zainteresiran da se na žurnalu vidi koliko
mnogo znade - pokazao Kobozovu raspored svih jedinica u
dvorcu. Sve podatke sakupljene u Zimskom dvorcu mladi
Kobozov je predao Svjerdlovu. Ujedno ga je obavijestio i o
bijegu Kerenskoga, ali vijest nije bila provjerena. Sam Svjerdlov
je vjerovao da se ministar—predsjednik sakrio u nekom kabine­
tu.
Dok je Kobozov izviđao u Zimskom dvorcu, u susjed­
stvo, u Marijinski dvorac, u kojem su bili okupljeni zastupnici
koalicionog pretparlamenta, upali su naoružani odredi Crvene
garde Litvanskog i Keksholjmskog puka, grupa matroza i radni­
ka praćeni jednim oklopnim automobilom. Jedan od matroza
je izletio s puškom na podijum:
- Pretparlament je raspušten. Vi ste slobodni!
Svi zastupnici su pušteni, i oni iz najcrnje reakcije. Revo­
lucija je u svojim prvim koracima bila nevjerojatno veliko­
dušna. Željelo se izbjeći krvoproliće. Kasnije će mnogi od onih
koji su u 13 sati i 5 minuta 25. oktobra izišli iz Marijinskog
dvorca voditi najogorčeniju borbu — uključujući se u među­
narodnu imperijalističku zavjeru - protiv boljševičke Rusije.
Koliko je sve to bilo mirno, gotovo dogovorno izvođeno,

82
svjedoči jedan sačuvani dokument sastavljen u Manjinskom
dvorcu: zapisnik o zasjedanju jedne od mnogih pretparlamen-
tarnih komisija. Tačno u 13 sati zapisničar je pismeno ustvr­
dio:
„Prekida se rad. Sekretar predsjednika vlade obavještava
da dvorac moramo napustiti jer to zahtijeva odred revolucio­
narnih trupa.”
Sa Zimskim dvorcem nije išlo bez krvarenja.
Oko Dvorcovoj ploščadi stješnjavale su se trupe revoluci­
je: pješadijske čete, oklopni automobili, mitraljesci, topovi,
brodovlje na Nevi. Čete napada su se rasporedile od Trojickog
mosta i Marsova polja po Mojci do Trga Senata i kasarne Bal­
tičke divizije. Po prostranom Nevskom prospektu i ispod arka­
da Glavnog štaba nastupale su čete Petrogradskog, Litovskog,
Volinskog, Pavlovskog i Preobraženskog puka. U centralnom
rasporedu su se nagruvali crvenogardijci Petrogradskog, Vibor-
skog, Moskovskog, Obuhovskog, Roždestvenskog rajona i
odred matroza prispjelih iz Kronštata. Kod glavnoštapskog sla­
voluka i na Policijskom mostu raspoređene su oklopne jedinice
i artiljerija. Matrozi koji su doplovili iz Helsinkija nastupali su s
odredima prijestolničkih radnika od Marsova polja prema šta­
bu okruga. Treća grupa matroza s crvenim se odredima raspo­
redila prema obali ispred Admiraliteta i Aleksandrovskog
mosta.
Sa sjevera, s Petropavlovske tvrđave, dvorac su gađali to­
povi.
U napadu je učestvovalo oko 20.000 boraca.
U Zimskom je bilo manje od 3.000 vojnika.
Nestrpljenje je neprekidno raslo: crvenogardijci su željeli
konačno ovladati i posljednjim utočištem kontrarevolucije.
Odredi neprestano šalju kurire Podvojskom, Antonov-Ovsje-
jenku i Čudnovskom, koji čine štab svih revolucionarnih trupa
oko Zimskog. Svi zahtijevaju juriš. Posebno nestrpljenje je
ispoljio jučer osnovani odred oslobođenih robijaša iz Petro­
pavlovske tvrđave. Najstariji među njima Stjepan Paramanov,
sav mokar od kiše koja je vazdan sitno sipila, popeo se na
papuču oklopnog automobila, ljut:
Učili su me da u revoluciji nema čekanja i premišljanja!
Oko Parmanova je grupa boraca, dojučerašnjih robijaša.
Jedan od njih, komandir čeie (demokratski izabran) ističe se
visinom, snažnim plećima i smirenom, staloženom naravi. Dva-

83
desetogodišnjak je, a kad odgovara Paramanovu, odmah se osje­
ća da je stranac:
— Što se uzbuđuješ, starino, ta zar nam svima baš ti nisi
govorio o mudrosti čekanja, o mudrosti izbora pravog trenut­
ka...
Dok to govori, visoki stranac smireno zavija krdžu u
mokri novinski papir. On nikome ne odaje koliko ga muči
neizvjesnost. Sve je to košmar u kojem se nije posebno lako
snaći. Tom dugajliji je revolucija jasna samo u osnovnom -
mir, zemlja seljacima, tvornice radnicima - ali sav joj se pre­
dao. Kasnije će on biti jedan od prvih, jedan od najslavnijih
vojnika Crvene konjice. Pola stoljeća poslije Oktobra koman­
dant Crvene konjice Semjon Budjoni će nam o tom visokom
mladiću kazati: „Danilo Srdić je bio neviđeno hrabar, ali - što
je još važnije - pravi komandant, istinski majstor borbene tak­
tike. Bio je iskusan rukovodilac kojeg je krasila čudesna smio­
nost.”
Dugajlija iz odreda robijaša bio je Danilo Srdić. (Dane
Srdić iz Vrhovine, general Crvene armije, ubijen s Tuhačev-
škim, Jakirom, Bliherom, sa sekretarom petrogradskog Vojno-
revolucionarnog komiteta Antonov-Ovsjejenkom i drugim ve­
likim komandantima Oktobra u staljinskim čistkama). On je -
zapamćeno je - u snagama obruča oko Zimskog dvorca, kao
rijetko koji crvenogardijac, umio suspregnuti nervozu neumit­
nu uoči juriša. Slutio je da komanda ima razloga što čeka s
naređenjem za napad. Nikolaj Podvojski, koji je trebao dati
signal za napad, mnogo godina kasnije će reći:
„Znao sam da bismo i u 18 mogli osvojiti Dvorac. Heroj­
ska krv naših radnika bi osigurala uspjeh. Ali onog velikog dana
slušah smo Lenjinov zahtjev: dragocjena je svaka kap krvi bor­
ca revolucije. Čekali smo koliko god se moglo da iznurimo
protivnika, da ga prisilimo na predaju... Samo jedno smo znali:
moramo biti u Dvorcu kad počne zasjedanje Sveruskog kongre­
sa sovjeta...”
U slučaju da juriš bude neophodan, morale su se očeki­
vati žrtve, jer je obrana — iako brojčano znatno slabija —
imala izvanredne uslove da se štiti. Dvorac s Ermitažom i kaza­
lištem, sagrađen 1762. (poznat po tome što je bio carska rezi­
dencija, ali i po tom što je pred njima strijeljana 1905. godine
radnička delegacijar koja je nosila proletersku peticiju samo-
dršcu), imao je unutrašnji razmještaj hodnika, salona i soba

84
 takav da to izvanredno pogoduje najpovoljnijem razmještaju
obrambene vatre. Zbog toga - dogovorno s rukovodstvom iz
Smoljnoga- štab prije naređenja za napad pokušava iznuditi
predaju vladinih snaga. O odluci je obaviješten štab revolucije u
Smoljnom. Lenjin je Podvojskom poslao pisamce:
„Tek ako odbiju naš ultimatum, napadajte!”
Štab istovremeno obavještava sve odrede: ako napada­
mo, signal za napad će biti artiljerijski hici ispaljeni s Aurore.
Odmah potom Zimski je trebala zasuti artiljerija Petropavlovs-
ke tvrđave. No, tek u posljednji tren je shvaćeno da to s tim
tvrđavskim topovima neće biti baš jednostavno. Od tamošnjih-
deset topova samo je iz jednoga pucano svakog dana: taj je
pucanj stanovnike prijestolnice obavještavao o podnevu. Pod-
vojski i Ovsjejenko su se sami željeli uvjeriti o mogućnostima
korištenja topova. U tvrđavi im je rečeno da bi se ipak mogla
organizirati artiljerijska vatra, ali ne topovima s kule, nego iz
tri golema oruđa spremljena u arsenalu. Na žalost, topovi su
bili toliko teški da ih se bez posebne mehanike nije moglo
izvući na tvrđavske zidove. Gađati iza zidova bilo je nemoguće
zbog neposredne blizine Zimskog dvorca. Podvojski se opredi­
jelio za jedino moguće:
- Izvucite topove ispred tvrđave, na obalu!
Komesar tvrđave Grigorij Blagonravov, delegiran 24. ok­
tobra, pozvao je probrane artiljerce da s oruđima krenu na
obalu. No artiljerci su odustali. Bilo je - objašnjavali su kome­
saru - isuviše rizično: junkeri su ih mogli gađati puškama i
mitraljezima s prozora Zimskoga. Osim toga, tumačili su, opas­
niji od junkerskih pušaka bili su kompresori koji su mogli pri
prvoj salvi eksplodirati. A, nabrajali su dalje, nisu imali ni grana­
te kalibra topova iz arsenala.
Podvojski je šutio slušajući artiljerce. Bilo je mnogo logi­
čnog u njihovom stavu. Ipak, Podvojski će Lenjinu, preko
Svjerdlova, javiti: „Artiljerci su sumnjivi!” Svjerdlov je inter-
veniro, preko Dibenka, kod baltičkih matroza. A matrozima je
u izvođenju revolucije bilo sve jèdnostavno, sve izvodljivo, čak
i ono nemoguće. Čim su stigli u tvrđavu, sve je bilo u redu.
Topovi su veoma brzo osposobljeni za paljbu i izvučeni ispred
zidina, na obalu.
U 18,50 Podvojski je naiedio da mu dovedu vojnike -
boljševike iz samohodnog bataljona V. Frolova i A. Gaeanina.
S preciznim instrukcijama šalje ih u štab vojnog okruga:

85
 - Saopćite neprijatelju da im dajemo 20 minuta za raz­
mišljanje, a ako se ne predaju, napadamo u 19.20.
Galanin i Frolov su u štabu vojnog okruga zatekli genera­
la Bagratuna s novoimenovanim diktatorom Kiškinom i minis­
trima Rutenbergom, Paljčinskim i Poradjelovom. Šutljivo su
saslušali crvenogardijski ultimatum. Ministri su se zgledavali.
Bagratun je našao nešto neobično zanimljivo na svojim čizma­
ma: bulji u njih. Kiškin je ustao, kašljuca, a onda pokušava dati
oštrinu glasu:
- Kako.se usuđujete ucjenjivati legalno izabranu vladu!
Crvenogardijci su samo ponovili:
- Rok je 20 minuta!
Kiškin je nešto šapnuo Rutenbergu, a potom se poluglas­
no obratio Bagratunu:
- Trebalo bi da se posavjetujemo. Predlažem da se povu­
čemo u Zimski.
Vijećanje ministara i nekolicine generala bilo je krajnje
uzbudljivo. Osobiti se razgalamio ministar rada Gvozdjev. Ma-
ljantovič je mučaljivo sjedio u fotelji buljeći neprestano u jed­
nu istu tačku; gotovo neprisebno mrmlja:
- Sve je to smiješno, sve je to nepotrebno...
Vrhovni komesar Stankjevič, jedini koji je već u izrav­
nom sukobu bio iskusio opasnost boljševičkog plotuna,
smrknuto je tvrdio:
- Normalnom bi čovjeku moralo biti jasno da se Zimski
dvorac ne može obraniti.
Nervozni Gvozdjev je padao u vatru, uzbuđeno je gala­
mio, a onda je odjednom podržao Stankjeviča:
- Vjerojatno ste vi u pravu, obrana je uzaludna.
Kiškin je smirivao ministre i molio ih da ne žamore u
grupicama. Trebalo je odgovoriti na ultimatum. Inž. Rutenberg
je bio čak i protiv pomisli o kapitulaciji. Drži kratak govor.
Predlaže da se boljševicima odgovori:
- Stavka (generalštab) šalje pukove u pomoć vladi. Ko-
zački korpus generala Krasnova je na vratima Pitera. Dok po­
moć stigne mi ćemo odoliti svim napadima.
Kiškin odustaje od izjašnjavanja o prijedlogu. Imao je
dekret o „pravu samostalnog odlučivanja” . Smatra da je ono
što je Rutenberg kazao najprihvatljivije. Tako i odgovara na
ultimatum.
Dvadeset minuta kasnije revolucionarna vojska je prodrla

86
u zgradu iz koje su upravo bili izišli Frolov i Galanin. Štab
vojnog okruga je bio osvojen.
U 19.20 s one strane Zimskog dvorca, gdje se carsko
zdanje spaja s polukružnom građevinom Glavnog štaba, iznena­
da su zaštektali mitraljezi. Puščani plotuni grme. Danilo Srdić
odbacuje u lokvu uz pločnik nezapaljenu cigaretu i naglo ska­
če:
- Hura!
Crvena vojska jurnu prema ulazu u Ermitaž. Kroz Ermi-
taž bi se moglo prodrijeti i u Dvorac. Crvenogardijci s tim
računaju. Bilo ih je - tamo gdje je jurišao Srdić —oko stotinu.
Junkeri su se pred njima brzo povlačili u carsku rezidenciju.
Imali su domišljat plan povlačenja. Ni Srdić ni njegovi drugovi
nisu se mogli snaći u zamršenom labirintu salona, soba, hodni­
ka i stubišta. Činilo im se da se vrte u krugu. Ta golema građe­
vina ima više od 1000 soba i salona. Ravno 1876 vrata, 117
stubišta ... Junkeri su čekali da se crvena četa razbije u grupe,
a onda su ih dočekivali mitraljeskom i puščanom vatrom Je­
dan od matroza je shvatio zamku. Pozvao je svoje drugove:
- Natrag, ne gini badava.
Srdić je u taj čas u dva skoka preletio hodnik i upao
među junkere. Sa sabljom u jednoj ruci sjekao je pred sobom, a
kundakom je mlatio. Matroz i dva Srdićeva druga s robije su
poginula. Srdić je ostao sam. Stjepan Parmanov ga doziva:
- Skloni se, Danilo!
Skačući preko mrtvih, visoki Ličanin se sklonio za ugao
zida, a onda uzmakao među svoje. Prodor prema Zimskom
dvorcu bio je zaustavljen.
Ulazak crvene vojske u štab vojnog okruga i upad Para-
manovljevog odreda u Ermitaž unio je zbrku u redove obrane.
U Zimskom dvorcu, u jednom dijelu jedinica, pojavila se pani­
ka. To je bilo jasno u trenutku kad se iza barikada u Aleksan-
drovskoj koloni pojavila bijela zastava u rukama krivonogog
kozaka. Bio je to emisar: traži dopuštenje od crvenih da propu­
ste tri eskadrona kozaka, koji nisu željeli da ginu za bankare i
pomeščike u Zimskom dvorcu.
Odmah iza kozaka na izlasku iz dvorca pojavio se general
Bagratun. Njegov štab se bio povukao u Zimski dvorac. Sam
general je bio i protiv povlačenja i protiv obrane. Nije vidio
šanse za opkoljene, To je izjavio i ministarskom vijeću. Kiškin
mu se u brk nasmijao:

87
 - Kukavica, a ne general.
- Ja ipak izlazim! - izjavio je general i krenuo za kozaci­
ma. Crvenogardijci su ga dočekali i nerazoružanog odveli u svoj
štab.
Poslije predaje kozačkih eskadrona i Bagratuna, u 21 sat,
odmah poslije kratkog razgovora s prebjeglim komandantom
vojnog okruga, vojnorevolucionarni trijumvirat (Podvojski,
Antonov - Ovsjejenko, Čudnovski) odlučuje da jedan od njih
pokuša uspostaviti izravnu vezu s ministrima. Najmlađi među
njima, Grigorij Čudnovski, stasit i samouvjeren momak guste,
žilave kose, na kojoj ćubi šubara, inzistira da njega pošalju.
Ovaj put rok za kapitulaciju je smanjen na 10 minuta.
Jer više se nije moglo čekati. Svakog trenutka kongres je mo­
gao početi, a kongres mora biti obaviješten daje sav Petrograd
u vlasti vojske revolucije. Lenjin tih trenutaka govori Poljaku,
prokušanom boljševiku, Dzeržinskom: „Dobro, ako je ultima­
tum odbijen, šta onda sad čekaju, što rade naši komandiri:
igraju se rata, što li! Zar nam je protivnik ravan, da toliko
oklijevamo...”
Bilo je 21. 15 kad se Grigorij Čudnovski zaputio preko
čistine prostranog Trga dvorca. Ispred palače su barikade.
Reed opisuje jednu od barikada: „od sanduka, buradi, starog
madraca i nekakvih kola” . Sa sjevera je Neva, sa istoka kanal
Zimskog dvorca, Trg je s južne strane goleme dvokatne palače.
Uz Dvorac, u polukrugu oko Trga smješteno je zdanje Glavno­
ga štaba. Čudnovski je prošao centrom Trga. Stražari Zimskog
su ga razoružali kod barikada. Predao im je oružje bez otpora:
- Vodite me Kerenskom ili nekom od ministara.
Na ulazu u Dvorac zatekao je ministra Paljčinskog. Upra­
vo je smirivao uznemirene junkere. Obavještavao ih je - Čud­
novski promrsi za se: „Lažov!” — da je Kerenski s nekoliko
pukova već stigao do Luge četrdesetak kilometara ispred Pet-
rograda. Upao mu je u riječ:
- Ne bi valjalo govoriti toliko neistina, građanine. Morali
ste kazati da su pukovi vjerni - ako su vjerni - Kerenskom
udaljeni ovog trenutka oko 150 kilometara od prijestolnice.
Paljčinski je pozelenio. Naređuje junkerima da Čudnov-
skog odmah zatvore. Mladi, ponosni parlamentarac se nadmoć­
no osmjehuje:
- Samo zatvarajte, momci. Vi mene sad, ja vas za deset
minuta.

88
 Čim se Paljčinski korak-dva udaljio, zaputivši se nervoz­
no k ostalima ministrima, junkeri su se počeli uznemireno ras­
pitivati o prilikama u gradu, o tome je li Lenjin zaista izišao iz
ilegalnosti, što će boljševička vlast učiniti s junkerima... Čud-
novski je smireno odgovarao. Uvjerljivo obećava:
- Svi koji do isteka ultimatuma napuste Dvorac, slobod­
ni su. Ostalima, koji ostanu i ne poginu, sudit će revolucionarni
sud!
Junkeri su tada izabrali delegaciju koja je potražila Palj-
činskog. Zahtijevali su od ministra da odmah oslobodi Čud-
novskog. Ministar ih je histerično opominjao na zakletvu, na
vjernost vladi, na junkersku riječ,'ali njima nije bilo ni do
zakletve, ni do vlade. Vidjevši daje ministar tvrdoglav, sami su
oslobodili Čudnovskog, a onda su - njih nekoliko stotina -
zajedno izišli iz Zimskog dvorca.
U 21.40 Čudnovski je svoje drugove izvijestio o stanju u
Dvorcu, o razgovoru s Paljčinskim i o odluci onih koji su ostali
u Zimskome da se „do posljednjeg brane”
- Više ne možemo čekati! - odlučio je Nikolaj Podvojs-
ki.
S kule Petropavlovske tvrđave tada je dao dogovoreni
znak komesaru Aurore Saši Bjeliševu. Znak je bio velika vatra
zapaljena na zidinama tvrđave. Čim je u mrkloj, kišnoj večeri
liznuo plamen, Bjelišev je požurio do Jevdokima Ognjeva i nje­
gove artiljerijske posade na palubi Aurore:
- Jevdokim,’ agonj! - vikao je iz svega glasa Bjelišev i
trenutak kasnije - tačno u 21 sat i 45 minuta - s krstarice je
ispaljena prva granata. Probila je krov Zimskog dvorca ukrašen
statuama od olova i crnim vazama. Granata je - utvrdit će se
kasnije - eksplodirala u spavaonici careva, koju je 1917. za
prekraćivanje stalne histerične besanice povremeno koristio i
Aleksandar Kerenski.
Nevu i njene obale osvijetlilo je blještavilo topovskih
pucnjeva. Silovito je grmjelo nad Dvorcem i Trgom. S eksplozi­
jama granata slile su se i eksplozije ručnih bombi, štektanja
mitraljeza i puščani plotuni. A u svoj toj kanonadi ipak se čulo
- snažnije od sve one grmljavine —tisućljudsko „hura” .
Prvi jurišnici revolucije teško se probijaju. Potrče pa
uzmiču. Trg je izgledao neizmjerno širok. Činilo se da je na
prosto nemoguće pretrčati ga obasutog kišom metaka.
Kiša je baš u vrijeme juriša prestala. Oko dvorca lokve

89
vode.
Borci skaču preko lokvica, neki se poskliznu i padaju,
neki su pogođeni, pa i oni padaju. Iza barikada i s prozora
junkeri tuku prokleto ubojito. Koliko god je do tog trenutka
revolucija imala izgled mirnog prevrata, toliko je početkom
predzadnjeg sata 7. studenoga bila krvava. Presudno u tim juri­
šima bila je činjenica što oni koji su napadali nisu bili vojnici
obaveze, s oficirima koji su isukanih sabalja gonili u atak stre­
ljački stroj, nego su bili vojnici tvrde vjere, odani revoluciji. Taj
moral, taj siloviti poticaj gonio ih je i kroz plotune. Može
izgledati neobično da se više od deset hiljada onih koji su
jurišali tako teško probijaju i tako očajno prodiru u palaču
koju je branilo svega dvije hiljade junkera. Ali treba imati na
umu da je obrana bila iza tvrdih zidova i iza dobro utvrđenih
barikada.
Zidovi Zimskog su sa svih pristupa izrovani mecima. Nije
bilo ni jednog čitavog prozora. I velika dvorana, u kojoj su
zasjedali unezvijereni ministri, bila je na udaru paljbe. Meci su
zafljukali nad glavama kadeta i menjševika, uglednih industrija­
laca i generala. Vrhovni komesar je prvi shvatio - ili se prvi
usudio otkriti strah - opasnpst ostanka u velikoj dvorani:
- Gospodo, potražit ću sobu u kojoj je čovjek sigurniji.
Ostali su požurili za njim natiskujući se na raskriljena
vrata.
Pola sata poslije prvog juriša na jednom od izlaza zalepr-
šala je bijela zastava. Srdić je upravo bio sa grupom bivših
zatvorenika prodro do tog mjesta. Nadvikujući se u kanonadi,
naredio je:
- Izlazi, nećemo pucati!
Odmah potom, kad je vidio tko izlazi iza bijele zastave,
istinski se zaprepastio: u paničnom krkljancu iz Dvorca su se u
vojničkim uniformama natiskivale žene. Netko mu objašnjava
da su to vojakuše ženskog udarnog bataljona - „elitna” trupa
Kerenskog. Takvi su bataljoni u julu osnivani u Petrogradu u
organizaciji Ženskog saveza za pomoć domovini. „Ženski bata-
ljon smrti” trebao je biti upućen na front. U julu je prijestolni-
čka štampa o toj jedinici mnogo pisala, no uskoro se povika
stišala. U Petrogradu - gdje je bilo više takvih jedinica - u
njihovom logoru van grada ostao je samo jedan bataljon i njega
je Kerenski 6. studenog ujutro pozvao u Zimski. Dok su žene
iz „bataljona smrti” prolazile pored Srdića, momak im je pod­

90
viknuo:
- Koji vas je vrag tjerao u ovaj pakao!
Jedna od njih je obrisala suzu:
- Rekli su da idemo na paradu, a ono, vidite i sami...
Poslije izlaska „bataljona smrti” iz Dvorca, juriši su -
bez dogovora i naređenja —splasnuli. Na Trgu su ležali mrtvi.
Ranjenici su se sami izvlačili. U 23 sata napad je punom žesti­
nom obnovljen. Ispod zidina Petropavlovske tvrđave silovito su
gruvali topovi. U vrlo kratkom razmaku ispaljene su 32 grana­
te. Osim bljeska eksplozija, Dvorac je osvjetljavao i golemi
reflektor montiran na zidinama Tvrđave.
U 23.15 sati prestali su grmiti topovi. Tačno tog trenut­
ka savjetnik švicarske misije u Petrogradu Fischer šalje brzojav
svojoj vladi:
„Po svemu sudeći boljševički prevrat može se smatrati
završenim činom. U toku nekoliko sati prijestolnica je potpu­
no u rukama Petrogradskog sovjeta, na čiju je stranu prešao
gotovo čitav garnizon” .
U 23.16 sati prolomio se nanovo pobjedonosni „hura” .
Podvojski pamti:
„Strašan, zanosan kliktaj što ujedinjuje raznorodnu ma­
su. Ori se izmiješan s neprekidnim štektanjem mitraljeza i puša­
ka. Nepojmljiv trenutak: i barikade, i njihovi branioci, i oni što
su na njih jurišali stopili su se u crnu nedjeljivu masu koja je
vulkanski ključala. Trenutak zatim poklik pobjednika čuo se
već s one strane barikada...”
Prva kongresna sjednica je u to vrijeme trebala da traje
već 5 sati. Začudo, delegati svih frakcija su —svaki sa svojim
razlozima - željeli da se početak odgodi. Desni socijalistički
reakcionari (eseri), bundovci i menjševici najradije bi odgodili
kongres. Boljševička frakcija, znatno brojnija od svih drugih u
sovjetima —od 650 prispjelih deputata bilo je 390 boljševika -
na okupu je u sobi broj 18. Nekoliko stotina boljševik^ nagru-
valo se oko predsjednika Petrogradskog sovjeta Ljeva Bronštej-
na, budućeg narodnog komesara za vanjske poslove. Boljševici
su se dogovarali o sastavu vlade: ne tko će biti u vladi —to je
bilo jednostavno riješiti, nego da li da sami obrazuju vladu, ili
da u nju uključe i predstavnike drugih frakcija koje imaju de­
putate u Sveruskim sovjetima. Svjerdlov je partijske drugove
obavijestio o bitnim događajima, iznio je i podatke o partijskoj
pripadnosti delegata...

91
 Za vrijeme sjednice Vladimir Uljanov je sjedio u uglu
šutljiv i zamišljen. Pustio je druge da izraze svoje stavove, a kad
se javio za riječ svi su potpuno utihnuli. Govorio je kratko,
uobičajeno precizan:
- Ili ćemo učiniti gigantski skok naprijed i izvojevati
punu pobjedu ili ćemo tapkati na mjestu, uklupčeni s onima
koji vuku natrag, i tako biti poraženi.
Ulazna vrata sobe broj 18 su otvorena. Rasprava se čuje i
na hodniku. Ono što u diskusiji začimlju delegati, nastavljaju u
žustrim debatama matrozi, radnici i vojnici na hodniku, na
ulazu, u dvorištu. Svatko ima svoj stav. S Lenjinom se slažu u
tom trenutku dvojica odlučujućih: Trocki i Svjerdlov. Jasno se
u hodniku čuje:
- Nećemo slušati ostale frakcije. Mi smo pobijedili i mi
ćemo osvajanje pozicije sačuvati.
Sve do 22.40 vodile su se rasprave na frakcijskim sastan­
cima, a onda su u prostranu bijelu dvoranu, s dva reda masiv­
nih mramornih stubova između kojih je bilo nagruvano hiljadu
sjedala, deputati krenuli na zasjedanje. Deputate je dočekala
ogromna masa svijeta: ljudi su se tiskali u prostoru oko stubo­
va, po prozorima, u hodniku na ulazu u bjelomramomu dvora­
nu. Kraj stubova drijemaju iscrpljeni crvenogrardijci, u krilima
im puške, opasani su redenicima. U sali su mahom sve same
vojničke uniforme izmiješane s tamnim radničkim ili šarenim
seljačkim bluzama. Poneka ženska marama, poneka zlatna ili
crvena epoleta. Ta šarena gomila, ta oktobarska Rusija nagru-
vana u nekadašnoj plesnoj sali Instituta plemenitih djevica,
gdje su se pod pokroviteljstvom samodržaca sveruskih okuplja­
le dvoijanke i kćeri boljara s imenima starim više stoljeća, nag­
lo je živnula (i matrozi se bude, tiska se čovjek na čovjeka)
kad se stolu prezidijuma uputio debeli, zdepasti čovjek u krat­
koj vojnoj bluzi s trakom vojnog liječnika na rukavu. Svi su ga
znali. Čitava je Rusija znala lidera menjševika F. I. Gurviča
Dana koji je posljednjih tjedana u pretparlamentu i na sastanci­
ma sovjeta vodio žestoku bitku za Kerenskog, protiv saziva
kongresa. U ime dotadašnjeg Centralnog izvršnog komiteta Sve­
ruskih sovjeta otvorio je prvu sjednicu II kongresa u 22. 45
sati. U prvi mah se učinilo da će njegov govor biti prihvatljiv
većini deputata. Ali poslije uvodnih uopćenih fraza govornik se
najednom izmijenio. Zalamatao je rukama — uzbuđen valjda
glasom nekog matroza iz publike: „Renegat!” - i upro prst

92
prema Zimskom dvorcu otkud je odjekivala grmljavina:
- Tamo su naši prijatelji, naši partijskidrugovi i saveznici
nalaze se na stratištu, a mi ćemo ovdje isprazno diskutirati. Oni
vrše svoju svetu dužnost, a mi brbljamo...
Aleksandra Kolontaj, koja je na 6. kongresu izabrana u
Centralni komitet Boljševičke partije (a nekoliko dana poslije
II sveruskog kongresa sovjeta, kad je popunjavana Lenjinova
vlada dobit će resor socijalnog staranja) glasno govori drugovi­
ma oko sebe, ali može je čuti i predsjedavajući:
-O čito , menjševici i desni eseri došli su da smetaju.
Do Kolontajeve sjedi nizak, zgruvan čovjek kratkih nogu
i dugog trupa. Lice mu je široko, malo spljošteno, nekako
čudno zgrčeno oko zarumenjelih usta. Kratka brada poigrava.
Na njemu je jednostavna uniforma s oznakama djaka oficira.
To je budući - i prvi - komandant crvene vojske Oktobra
Nikolaj Vasiljevič Krilenko. On govori tiše od Kolontajeve:
— Najzagonetniji su mi lijevi eseri: hoće li oni ostati s
nama ili će pobjeći s kongresa?
Na prošlom kongresu, koji je održan od 3. do 24. juna,
dominirala je konzervativna koalicija. Esera, menjševika i ma­
njih socijaldemokratskih frakcija, koje su se povodile za veći­
nom, bilo je 117; boljševika samo 105.Na II kongresu u Smolj-
nom jedina monolitna grupa konzervativne koalicije zadržana
je u Centralnom izvršnom komitetu. Kasno uveče 7. studenoga
na tribini, za predsjedničkim stolom našli su se samo neboljše-
vici. John Reed će, sjedeći uz anarhističkog delegata Obuhovs-
ke tvornice Petrovskog („Neobrijan i prljav, on je posrtao od
umora poslije tri besane noći rada u Vojnorevolucionarnom
komitetu.”), one je večeri zapisao da ljudi u predsjedništvu
„imaju posljednji put vlast nad ovim buntovnim sovjetima, ko­
jima su upravljali od prvih dana, a koji su se sad digli protiv
njih. Ovo je bio kraj prvog perioda ruske revolucije, koju su ovi
ljudi pokušali da vode obazrivim putovima. Tri najvažnije lič­
nosti nisu bile prisutne: Kerenski, koji je jurio na front kroz
provincijske gradove u kojima se osjećalo neko čudno komeša-
nje, Čheidze, stari orao, koji se s prezrenjem povukao u svoje
gruzijske planine da tamo boluje od tuberkuloze i, najzad, ple­
meniti Cereteli, također smrtno bolestan, ali koji će se uprkos
tome vratiti da bi svoj divni govornički dar izlio za jednu izgu­
bljenu stvar. Tu su sjedili: Goc, Dan, Liber, Bogdanov, Brojdo,

93
Filipovski - blijedi, upalih očiju i ogorčeni. Iznad njih je vrio i
ključao Sveruski kongres sovjeta, dok je iznad njihovih glava
Voj nerevolucionarni komitet radio punom parom, držeći u
svojim rukama sve konce ustanka, dijeleći udarce dalekosež­
nom rukom...”
Dobar, stari Reed, jedan od prvih internacionalista koji­
ma je po Lenjinovom odobrenju nađeno mjesto u kremaljskom
groblju, među najizuzetnijima, u svojim zapisima o Oktobru za
sve je stare socijaldemokrate imao poneku lijepu riječ. Tekst o
njima pun je razumijevanja. Ali oni koji su dolazili uveče 7.
studenoga ni za šta, stoje po idejama pripadalo minulim vreme­
nima, nisu imali razumijevanja.
Većina u Smoljnom gledala je naprijed.
Oni su na II sovjetski kongres sovjeta, krenuvši tjednima
prije zakazanog dana, stigli iz 309 gradova - iz 358 radničkih i
44 vojnička sovjeta. Među njima je nešto preko 390 boljševika,
160 esera, 72 menjševika i 27 iz drugih manjih, više ili manje,
desnih grupa. Odmah poslije Danovnog uvodnog govora, koji je
izviždan, kongres je saslušao obavještenje Avanjeseva o izboru
predsjedništva kongresa; rekao je daje popodne postignut spo­
razum između boljševika, lijevih esera i menjševika-internaci-
onalista da se radno predsjedništvo bira prema partijskoj zastu­
pljenosti kongresnih delegata. Menjševici, koji nisu sudjelovali
u dogovoru, viču:
—Teror, diktatura!
Grupa matroza se smije:
—A kad ste vi bili u većini, onda ste nas milovali!
Smijeh.
Na tribinu skače desni eser Hendelman. Kaže da on i
njegova dva druga, koji su dobili mjesto u radnom predsjediš-
tvu, odustaju. To izjavljuje i predstavnik nepomirljivih menjše­
vika Kinčuk, koji će se mnogo godina kasnije pojaviti u Berli­
nu, u centru HitlerovogReicha,kao Staljinov ambasador. Preds­
tavnik ukrajinskih delegata traži mjesto. Kamenjev kaže:
—Može!
1 tada staro predsjedništvo silazi s tribina. Iako su svi oni
već decenijama imali vanredno značajnu ulogu ne samo u rus­
koj nego i u evropskoj socijaldemokraciji, mnogi tribuni II
intemacionale, one kasne oktobarske večeri, sišavši s tribina u
velikoj dvorani Smoljnoga zapravo su izišli iz političkog života.
Ako će se negdje i javiti kojim člankom ili kojom intrigom, sve

94
će to biti beznačajno, izvan povijesti.
S onima koji su izišli na tribine, stizala je budućnost.
Za predsjedničkim stolom je i predstavnik Ukrajine, 4
lijeva esera i 14 boljševika. O tome koji će boljševici sjediti u
predsjedništvu dogovoreno je popodne na sastanku deputata—
boljševika; izabrani su: Vladimir Iljič Uljanov Lenjin, V. A.
Antonov-Ovsjejenko, M. A. Kolontaj, N. V. Krilenko, A. V.
Kmačanski, V. P. Nogin, J. M. Skljanski. G. J. Zinovjev, P. I.
Stučka, L. D. Bronštejn Trocki, L. B. Rozenfeld Kamenjev, J.
M. Svjerdlov, F. I. Golšeckin i G. I. Čudnovski.
Prvi predsjedava Kamenjev. On jednostavno kaže:
- Počinjemo s radom. I odmah prijedlog: - Tri tačke
dnevnog reda: organizacija vlasti, prvo; drugo: rat i mir; treće:
odnos prema selu.
Od Zimske palače odjekuje mukla tutnjava.
Eser Lazovski se izjašnjava za dnevni red, ali prethodno
inzistira na izvještaju Petrogradskog sovjeta.
Opet se čuju topovi.
Julij Martov skače:
- Drugovi, to je početak građanskog rada; to stari revo­
lucionar govori još prije nego je stao za govornicu na tribini.
On je političku aktivnost počeo s Lenjinom, zatim je, u vrije­
me cimervaldske konferencije bio vrlo blizak s Trockim, a rat
je proveo u Švicarskoj, kao i Lenjin. On je stigao s posljednjom
grupom emigranata, zajedno s Lunčarskim, Akselrodom i Rjaz-
anovom. Bila je to velika ličnost ruske socijaldemokracije, iz­
vanredan intelektualac, među menjševicima sve do raskola s
Certelijem, Čheidzeom i Danom, neosporno najveći autoritet.
Od povratka u oktobru nikako se nije mogao opredijeliti izme­
đu menjševika. koje je napadao zbog koalicije s buržoazijom, i
boljševika, koje nije prihvaćao uvjeren da ih većina nikad neće
slijediti. Ušao je u povijest kao „Hamlet revolucije” , a s revolu­
cijom se definitivno razišao upravo u trenucima kad je izlazio
na podij velike dvorane u Smoljnom kasno uveče 7. studenoga.
Tražio je pomirenje, a izazivao još veći rascjep. Njegov govor je
zapisan: - Odmah moramo tražiti miroljubivo rješenje krize.
Moramo odmah razmotriti sredstva za sprečavanje građanskog
rata. Drugovi, imajte na umu: na ulicama ubijaju našu braću. U
ovom trenu, kad je pitanje vlasti riješenoprijeotvaranja kongre­
sa vojnom zavjerom...
Značajna rečenica iz zapisnika:

95
 „Od zaglušne vike, od protesta ništa se ne čuje!”
Opet se čuju topovi.
Martov nastavlja:
— Moramo stvoriti silu koju će priznati čitava sveruska
demokracija. Ako kongres želi biti glas sveruske demokracije,
ako želi da bude izraz revolucionarne demokracije, onda ne
smijemo ovdje sjediti skrštenih ruku pred građanskim ratom
koji se širi i može izazvati opasnu kontrarevoluciju. Problem
možemo riješiti samo uspostavljanjem ujedinjene demokratske
vlasti.
Stari lav, mrka, patničkog izgleda, sporo silazi s tribina.
Ljulja se u hodu, i on pijan od umora. Nekoliko lijevih esera iz
klupa podržavaju Martovljev prijedlog. Î ujedinjeni socijal­
demokrati su za to. Trocki nešto šapće Kamenjevu, a onda
Lunčarskom.
Lunčarski sluša zagledan u Martova koji se gura između
deputata tražeći mjesto u dvorani. Godinama su drugovali. Ko­
liko su npći proveli u raspravama, često složni, uvijek obojica
uvjereni da isto žele, da su istinski marksisti! Konačno ustaje, i
kad je ustao dvorana se stišava:
— Slažem se s drugom Martovom. Suzbijmo građanski
rat. Ali revoluciju nitko ne može suzbiti. U ovom trenu, prije
nego pređemo na dnevni red, podržavam Martova: svaka se
frakcija treba izjasniti o revoluciji, treba iznijeti svoj stav o
vlasti sovjeta i svoje prijedloge za sprečavanje krvoprolića.
Samo pri tome treba imati na umu da su ovi sovjeti zreli da
preuzmu vlast. To više nisu februarski sovjeti, kad je jedan od
njihovih rukovodilaca, menjševik-internacionalist Suhanov bio
za apstinenciju sovjeta od vlasti. Mi smo se borili za vlast i
uzimamo svu vlast!
Zatim govori Kinčuk, zastupa menjševike. Prijeti odlas­
kom svojih drugova s Kongresa „pošto su boljševici, uz pomoć
petrogradskih sovjeta, skovali vojnu zavjeru” . Desni eser Hen-
delman, predlaže antiboljševičku - on kaže „antizavjerenič-
ku” — deklaraciju. Zatim su na redu dva oficira, kapetan Karaš
i poručnik Kučin. „Vojska smatra da Kongres nema potrebnog
autoriteta” . To je izazvalo buru protesta, čitavu seriju protes­
ta. Netko traži vojne dokumente. Netko viče dovoljno razgovi­
jetno da može ući u zapisnik:
—To su štapski govori. Vojska tako ne misli!
Na tribinu skače mladić, vojnik u poderanom šinjelu. Još

96
mu je stubljena šubara na glavi. Stao je uz šiljatobradog Kuči­
na:
- Zovem se Peterson, 2. streljački letonski puk. Čuli ste
izjave predstavnika armijskih komiteta. Lažu. Ne govore uime
vojnika. Ja sam vojnik, ja znam što vojnici žele. Dosta nam je
rezolucija, dostaje laži. Hoćemo djela. Hoćemo stvarnu revolu­
ciju. Živio Lenjin!
Zatim govore još tri vojnika. Za vlast sovjetal
U ime menjševičke grupe . Bunda (židovska socijal­
demokratska organizacija čiji su se članovi iz Švicarske vraćali
u onom Lenjinovom plombiranom vagonu) najprije je govorio
Erlih. Ali kako - bez ikakvog autoriteta - nije uspio sihiriti
krajnje uzbuđenu dvoranu, za govornicu je elegantnim hpdom
autoritativnog lidera izišao Rafael Abramovič, koji će kasnije,
u emigraciji pisati u knjižurini The Soviet Revolution da je
Lenjin „provokacijama izazivao građanski rat” . Abramovič je
na kongresu podržao menjševike i esere izjavljujući da i grupa
Bunda napušta kongres. Prijeti:
- Sve ovo što se događa u Peirogradu golema je nesreća.
Naša dužnost prema proleterijatu Rusije i svijeta ne dopušta
nam da i dalje ostanemo u Smoljnom. Mi smo se dogovorili...
- Tko to: mi?
- Mi,Gradska duma, menjševici, eseri. S nama je i izvršni
komitet seljačkih sovjeta. Odlazimo. Ovog trenutka idemo da
u Zimskom dvorcu izginemo zajedno s ministrima Privremene
vlade. Idemo bez oružja. Idemo goloruki na bajunete....
Govorio je još. Više se nije čulo.
Kamenjev zvoni. Traži da delegati ostanu na svojim mjes­
tima.
- Neka idu, neka odu sporazumaši. Svi su oni smeće
koje će biti bačeno na djubrište povijesti! - vikao je Trocki.
Tada se još jednom javio Martov. On i ovaj put izistira na
„koalicionoj vladi socijaldemokratske revolucionarne demokra­
cije” . I uz to novi prijedlog:
- Kongres mora biti odgođen dok ovo ne iješimo!
Lev Bronštejn Trocki govori u ime boljševika:
- Svi vi, osim boljševika, čitav život s nekim kolaborira­
te. Vaš život je život kompromisa. To je neprihvatljivo. Naša je
dužnost, drugovi deputati, da nastavimo raditi ovdje, na kong­
resu, onako kako nam to nalaže snaga radničke klase i njen
ustanak...

97
 Dok Trocki govori, poručnik Kučin i Kinčuk izlaze: za
njima 60 menjševika. Izlazi i Hendelman s 25 desnih esera. I
Martov izlazi s grupom internacionalista. Tog trenutka se na
svoju stolicu penje Martovljev partijski kolega Sagirašvili, menj-
ševik internacionalist, koji je bio protiv napuštanja kongresa.
Njegov glas nadjačava buku u dvorani:
- Buržoaske vucibatine!
Ustaje čitava dvorana. Naglo rastu glasovi protesta u ma­
si između stupova, tamo gdje je najviše matroza:
- Izdajnici, kolebljivci, bando kontrarevolucionarna!
Većina deputata nije napustila kongres. Ostali su svi bolj­
ševici i velik dio lijevih esera, a nisu otišli ni svi menjševici i
desni eseri. Oko ponoći sjednica je prekinuta. Trocki je obavi­
jestio delegate kongresa:
- Pauza do 3 sata!

98
 VLAST SOVJETA

26. oktobra — 8. studenoga

četvrtak

Čim je ponoć minula, postalo je jasno da je otpor u

Zimskom dvorcu na izdisaju. U naizmjeničnim valovima masa
ustanika je preskakala barikade i upadala na sve ulaze u carsku
palaču. U 1 sat dvorac je bio pun matroza, radnika i revolucio­
narnih vojnika. Čuli su se još samo sporadični pucnji otpora.
Vojniči minulog vremena su se zabarikadirali u nekoliko soba i
ispaljivali ostatke municije. Ta se pucnjava nije stišavala sve do
druge ure, kad se iz Smoljnog - kamo je bio otišao o ponoći-
vratio član predsjedništva II sveruskog kongresa sovjeta, budu­
ći vrhovni komandant crvenih armija Ukrajine Vladimir Alek­
sandrovu: Antonov, koji je prije revolucije bio jedno vrijeme
član Martovljeve stranke menjševika—internacionalista. S njim
je u Dvorac ušao i Grigorij Isakovič Čudnovski, dvadesetogo­
dišnji proleter, komesar Preobražanskog puka, koji će čim je
stigao u Smoljni — na prvom kratkom sastanku VRK — biti
imenovan komandantom Zimskog dvorca. Kroz dvorac su čla­
nove Vojnorevolucionamog komiteta (od kojih su trojica ujed­
no bili i ratni štab jedinica koje su napadale Zimski dvorac)
pratili bivši robijaši Petropavlovske tvrđave, među kojima je
bio i Dane Srdić. Uputili su se u središnje prostorije.
Grupa junkera je išla ispred njih: javili su se dobrovoljno
da pokažu salon u kojem su se sakrivali ministri. U jednom
neosvijetljenom uglu najprije su naletjeli na Paljčinskog, koji je
sat-dva ranije na posljednjoj sjednici ministarskog vijeća (ako
bi se ono panično nagvaždanje moglo nazvati sjednicom!) ime­
novan - a nitko nikad neće znati objasniti zašto - za general-
gubernatora prijestolnice.
U dvoranu, gdje su bili ministri, prvi je uletio krakati
Srdić, a uz njega Čudnovski. Bivši vojnik crno-žute carsko-

99
 -kraljevske armije bivši zarobljenik, dobrovoljac Srpskog
korpusa u Rusiji i bivši zatočenik Petropavlovske tvrđave
(zatvoren zajedno s Josipom Brozom zbog sudjelovanja u
srpanjskoj pobuni u Petrogradu) Danilo Srdić stao je uz
otvorena vrata. Drži pušku na gotovs uperenu prema ministri­
ma. Čud'novski je već unutra, a za njim upada Antonov-
-Ovsjejenko:
- Po naređenju Vojnorevolucionarnog komiteta od ovog
vas trenutka smatramo uhapšenicima!
Ministar Konovalov, zelen u licu, zagrcnu se:
- Da bismo izbjegli krivoproliće, mi ćemo se pokoriti...
Čudnovski ga blago gumu:
- Da ste željeli izbjeći krvoproliće i pogibiju onih buda­
lastih, naivnih junkera, odustali biste od otpora na vrijeme, a
ne sad, kad biste se sami trebali boriti...
Ministri su šutjeli, očigledno prestrašeni. Prije nego su
crvenogardijci upali k njima Kiškin je nagađao: „Vjerojatno će
nas sve odmah pobiti” . No vojnici revolucije nisu govorili o
strijeljanju. Naložili su uhapšenima da predaju sve svoje doku­
mente i osobno naoružanje. Odložene stvari je zapisivao Čud­
novski u funkciji komandanta Zimskog dvorca. Na stolu je bila
naslagana hrpa nagana, a pored njih ministarske isprave. Čud­
novski je zapisao imena uhapšenih. Osim ministara, tu su bili
general Birosov (zadužen po nalogu Kerenskog za specijalne
poslove) i generalštabni oficir Čistjakov. Ovsjejenko je bio vrlo
nezadovoljan što nisu uhvatili i Kerenskog. Srdić i njegovi dru­
govi su - saznavši za bijeg Kerenskog - predložili da odmah
likvidiraju sve uhapšene ministre, ali Čudnovski im je vrlo oš­
tro odgovorio:
- Nismo banda. Ubijamo samo po presudi revolucionar­
nog suda.
Zatim je svojim momcima naredio da uhapšene odvedu u
Petropavlovsku tvrđavu, tamo gdje su do juče ti isti ministri
slali borbene radnike.
Među onima koji su bili bitku za Dvorac našla su se i
četiri američka novinara. Zanimljivo je kako je jedan od njih,
John Reed, doživio te trenutke povijesti:
,, ...Crvenogardijci i vojnici odmah su se bacili na nekoli­
ko golemih sanduka. Poklopce obijaju kundacima i izvlače
tepihe, plahte, zavjese; izvlače porculan, staklariju... Pljačka je
tek bila počela kad se zaorio glas: ‘Drugovi, ne dirajte, ne

1 00
 uzimajte ništa. Sad je sve to narodno vlasništvo.’ Odmah je
dvadesetak glasova ponovilo: ‘Stojte. Vraćajte se na svoja mjes­
ta. Nemojte ništa uzimati, to je narodna imovina!’ Nekoliko
ruku dograbilo je krivce... Kad su stvari na brzinu vraćene u
sanduke, javili su Se dobrovoljci da uz njih stražare. Reakcija je
bila sasvim spontana. Po hodnicima i dvoranama, oslabljene
zbog razmaka, odjekivale su riječi kao ‘revolucionarna discipli­
na’ i ‘narodna imovina’...”
Kad su stražari odveli ministre u Tvrđavu, u zatvor, pred­
sjednik Vojnorevolucionarnog komiteta je u Smoljni poslao
kratki izvještaj:
„Zimski je u našim rukama. Ministri, bez Kerenskog, koji
je još jutros pobjegao, otpraćeni su u Petropavlovsku tvrđavu.
Podvojski.”
Jednog od motociklista-kurira Podvojski je pozvao:
—Ovo predati direktno u ruke Vladimiri^ljiču!
Na ulazu u Smoljni kurira je dočekao član VRK Sergej
Ivanovič Gusjev, koji će dvije godine kasnije postati načelnik
političke uprave Crvene armije. Pružio je ruku da uzme poruku
od Podvojskog. Kurir, mladi radnik, osamaestogodišnjak, vojni­
čki salutira, ali pismo ne predaje:
—Naređeno mije da ga predam lično drugu Lenjinu.
Sergej Ivanovič je tih dana već bio navikao na sve te
mlade (i ne samo mlade) crvenogardijce i matroze, vojnike i
deputate koji su sve poduzimali da se osobno rukuju s Lenji-
nom, da barem koju riječ s njim progovore. Stoga se prijateljs­
ki osmjehnuo kuriru, a onda je pozvao dežurnog telefonistu:
- Astapkoviču, zamolite Vladimira Iljiča da iziđe.
Lenjin je odmah došao. Najprije se rukovao s kurirom, a
onda je pismo pročitao za sebe. Tek potom reče glasno poruku
iz Zimskoga. Gusjev potrča među matroze i vojnike. Sa stepe­
nica viče i njegov glas odjekuje Smoljnim:
- Zimski je pao!
Smoljnim se prolamaju usklici oduševljanja. Najprije po
grupicama i u ponekoj sobi, a onda iz svih grla prolama se
usklik „hura” i potresa sve hodnike, sve salone i sve sobe u
kojima su donedavna lješkarile ili plesale boljarske kćeri.
Odmah poslije toga, u 3 sata i 10 minuta 8. studenoga u
dvorani bijelih stubova predsjedništvo Kongresa je zauzelo svo­
ja mjesta. Za vrijeme pauze nitko od deputata nije legao, nitko
se nije odmarao. Predsjedavajući Kamenjev čita upravo primlje-

101
 nu poruku iz Zimskog dvorca:
,,VRK saopštava u 20.10 po odluci komiteta koju je
sproveo Antonov, da su uhapšeni kontraadmiral Verdervski,
ministar državne pomoći Kiškin, ministar industrije i trgovine
Konovalov, ministar poljoprivrede Maslov, ministar saobraćaja
Liverovski, načelnik ministarstva rata Malinovski, ministri Gvo-
zdjev, Maljantovič, Tretjakov, general Borisov, ministar držav­
ne kontrole Smirnov, ministar prosvjete Salazkin, ministar fi­
nancija Bernacki, ministar vanjskih poslova Terščenko, vladin
savjetnik Rutenberg, ministar pošta i telegrafa Nikitin, ministar
vjere Kartašev, inž. Paljčinski. Oficiri i junkeri su razoružani i
pušteni!”
Deputati stoje. Dvorana grmi: hura, hura, hura!
Za predsjedničkim stolom, desno od predsjedavajućeg,
sjedi Vladimir Iljič Lenjin. On je tada prvi put u dvorani bijelih
mramornih stubova: na prvoj sjednici nije bio — pripremao je
materijale. Lijevo od Kamenjeva sjedi Trocki, pa Zinovjev i
Aleksandra Kolantaj. Osim boljševika, za predsjedničkim sto­
lom su lijevi eseri Kampkov, Karelin, Kalagajev i Marija Spiri­
donova, lider grupe „Novi život” Karamanov i bundovac Abra-
movič, koji je prijetio da će otići, ali se predomislio. Kad su,
nakon saopćenja Kamenjeva o hapšenju ministara, u dvoranu
ušli internacionalisti i velika grupa desnih esera, lider Bunda
R. A. Abramovič je još jednom pokušao protestirati - ponav­
lja već kazano:
— Učinjeno je zlodjelo i poštena se ruska demokracija s
tim ne može složiti. Pozivamo delegate da napuste Kongres; i
Abramovič ustaje iza stola, spušta se u dvoranu, izlazi. Oni koji
su bili tek ušli opet izlaze. Kamenjev povišenim glasom opomi­
nje:
— Vi pokušavate kukavički zaustaviti trijumfalni hod re­
volucije. Znajte, proletersku revoluciju nitko ne može zaustavi­
ti.
I tada bez dogovora, bez ičijeg poziva, osjetivši odjed­
nom uzavrelo nadahnuće revolucionarne uzajamnosti, deputati
radničke klase ustaju. Ljudi se grle. Suze teku i niz mladolika i
niz neobrijana lica. Jedan od sudionika zapisuje: ,,Sve nas po­
tresa duboko oduševljenje: mir, dugo Čekani mir, sloboda,
početak opće revolucije, kraj zla, preporod svijeta... I prolama
se naše: Ustajte, vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad...”
Dok boljševici pjevaju himnu iz dvorane izlazi i posljed­

10 :
 nja grupa otpadnika iz revolucionarnog stroja - desni eseri.
Kamenjev smiruje deputate. Moli mir. Opominje:
- Mi nemamo vremena. Treba pripremiti snage za obra­
nu Petr ograda!
Jedan matroz se popeo na ramena svojih drugova. Grmi:
- Živio sjeverni vojnorevolucionarni komitet!
Lenjin nešto šapće budućem ministru kulture Antoliju
Lunačarskom koji sjedi desno od njega. Kad se dvorana počela
stišavati (mada je to bilo na sve drugo više nalik nego na mirni,
utišani skup), Lunčarski ustaje i dostojanstvenim hodom filo­
zofa prilazi govornici. Predlaže boljševičku rezoluciju. A zatim,
prokašljavši se, podiže glas i s patosom čita tekst što mu gaje
predao Lenjin:
„Drugi sveruski kongres sovjeta radničkih i vojničkih
deputata počeo je s radom... Mandat sporazumaškog Central­
nog izvršnog komiteta je istekao. Oslanjajući se na volju gole­
me većine radnika, vojnika i seljaka, oslanjajući se na pobjedo­
nosni ustanak radnika i garnizona u Petrogradu, Kongres uzima
vlast u svoje ruke... Sovjetska vlast predložit će neodgodiv
demokratski mir... Vlast sovjeta će osigurati predaju spahijske.
krunske i manastirske zemlje bez ikakvih odšteta na raspolaga­
nje seljačkim komitetima, zaštitit će prava vojnika provodeći
punu demokraciju vojske, uvest će radničku kontrolu nad pro­
izvodnjom, osigurat će pravodobni saziv ustavotvorne skupšti­
ne, osigurat će svim nacijama puno pravo na samoopredjelje­
nje...
Kornilovci - Kerenski, Kaledin i ostali — pokušavaju sa
svojim trupama prodrijeti u Petrograd. Vojnici, pružite organi­
ziran otpor kornilovcu Kerenskom. Budite na oprezu! Željez­
ničari, zaustavljajte sve ešalone koje Kerenski šalje protiv Pe-
trograi'a. Vojnici, radnici, službenici, u vašim je rukama sudbi­
na revolucije i sudbina demokratskog svijeta!
Živjela revolucija!”
U prvi čas, poslije čitanja lenjinskog proglasa, činilo se
da će Kongres bez ijednog suzdržanog glasa prihvatiti komple­
tan tekst. Ovacije su bile duge, oduševljenje pola sata nije pres-
tajalo. No, tek što su deputati prestali pljeskati i pjevati, na
tribinu se brzim, kratkim koracima popeo Gutman: „Govorim
u ime Ujedinjene židovske socijaldemokratske radničke parti­
je!” Kategorički je zahtijevao da se deputati uzdrže od glasanja
za lenjinski proglas, isto to, istupajući poslije Gutmana, zahti­

103
jevaju i ujedinjeni internacionalisti.
Kamenjev moli delegate da se izjasne. Čini se dignute su
sve ruke. Tko je protiv proglasa? Dižu se dvije ruke. Uzdrža-
ni? Kamenjev broji. Nekoliko ruku se diže, pa spušta. Kame­
njev ponavlja:
- Tko se uzdržao od glasanja?
Još jednom broji. Broji pažljivo. Diktira zapisničaru:
„Dvanaest uzdržanih!”
Kamenjev je zaključio drugu sjednicu u 5 sati i 15
minuta. Lenjin je izišao čitav sat ranije. Desetak minuta
prisustvovao je sjednici ratnog štaba Vojnorevolucionarnog
komiteta, a zatim, zamoljen od Bonč-Brujeviča da nakon
dvije probdjevene noći barem koji sat odspava, napustio je
Smoljni. Bonč-Brujevič prethodno je telefonirao komitetu
Roždestvenog rajona (tamo je on bio sekretar). Svoje je
drugove zamolio da osiguraju ulice kojima će proći on s
Lenjinom. Iz Smoljnoga su izišli na sporedni izlaz gotovo
neprimjetno u pokrajnu tamnu ulicu, gdje ih je čekao mornar
Rjabov. On je bio šofer:
- Izvolite! Otvorio je vrata automobila Vladimiru Iljiču
koji je, namjestivši se na posljednjem sjedištu, istog časa
zadrijemao. Trgnuo se tek kad su kola stala. Bonč Brujević i
šofer mornar prijateljski mu se osmjehnu:
Potreban je odmor, Vladimire Iljiču!
- Odmorit ću se, bit će vremena, odsutno obećava
Lenjin.
Bonč-Brujevič ga je nagovorio da poslije skromnog
objeda pde u sobu i legne. Lenjin se u početku nećkao.
Domaćin je znao zbog čega Lenjin neće da ide u spavaonicu.
Smirio gaje:
- Ima pisaći stol, papira, tinte, knjiga...
Lenjin se škrto osmjehnuo:
- Hajde da spavamo!
Čim je ušao u spavaonicu, ugasio je svjetlo. Ali tek što je
Bonč-Brujevič pridrijemao na kauču u kuhinji, u spavaonici je
svjetlo opet bljesnulo. Tiho, da ne probudi domaćina za kojeg
nije znao da ne spava, Lenjin je ustao s kreveta, navukao šlape,
oprezno prišao pisaćem stolu. I pisao je, pisao, pisao, precr­
tavao, ustajao, tiho šetao, opet sjedao, opet pisao, opet
precrtavao. Jutro je već svanjivalo, sporo jutro tamne petro-
gradske jeseni, kad je Vladimir Uljanov načisto prepisao svoje

10 4
sastave. U krevetu je ostao sat vremena. Nezamijećen od
Bonč-Brujeviča i njegovih ukućana izišao je u kuhinju:
- Sretan vam prvi dan socijalističke domovine!
Sjeli su za čaj. Lenjin otpi gutljaj, a zatim iz unutrašnjeg
džepa izvuče presavijeni papir: bio je to jedan od presudnih
dokumenata revolucije:
- Dekret o zemlji.
Lenjin ustaje. Govori zagledavši se kroz prozor:
- Ovaj dekret treba objaviti i njegove postavke ostvariti.
A onda neka netko pokuša da ga povuče! Nitko više nikada
neće zemlju oteti seljaku i vratiti je zemljoposjednicima!
Poslije toga zaputili su se u Smoljni. Dan je bio hladan i
vjetrovit. Sjevernjak je nosio otpatke poderanih plakata, vojnih
zapovijesti, obavještenja Privremene vlade, kazališnih oglasa,
apela.
Eto, tako je za Vladimira Uljanova počelo jutro novoga
svijeta. S napisanim Dekretom o zemlji otišao je u štab
revolucije. Stražari su ga dočekali u stavu mirno. Prepoznali su
ga. Jedna grupa u prvom katu - radnici i mornari - dočekali
su ga u živoj dikusiji: hoće li se ujedinjena buržoazija oružano
oduprijeti revoluciji ili će pokunjeno prihvatiti poraz? Lenjin
zastade uz crvenogardijce. Slušao ih je nekoliko trenutaka, a
onda presiječe:
- Imperijalizam neće priznati poraz bez borbe.
- Znači borit ćemo se, tiho je konstatirao jedan
dvadesetogodišnjak kojemu se iza drugova mogla vidjeti samo
visoka šubara.
- Borit ćemo se, druže! Lenjin dvojicu najbližih uze za
laktove: - Jeste li spremni za borbu?
- Mi nemamo što izgubiti. Možemo samo dobiti, rekoše
crvenoarmijci. A Lenjin, zaputivši se dalje s Bonč-Brujovičem
i svojom suprugom Nadeždom Krupskom, ponovi:
- Radnik nema što izgubiti. Radnik će žilavo braniti
revoluciju: svoje pravo da bude čovjek.
Čim se u Smoljnom pročulo daje stigao Lenjin, k njemu
su u sobu nahrupili gosti: bilo je običnih vojnika, matroza,
deputata, partijskih drugova, bilo je stranih i ruskih novinara,
bilo je seljaka, bilo je i oficira. Svakog je posjetioca saslušao
punom pažnjom kao da sve ovisi baš o tome što će mu gost
kazati. Lenjin je slušao, šetao, sjedao, ispitivao, nanovo slušao,
odgovarao na pitanja, savjetovao...

105
 Lenjin je čitav dan 26. oktobra rukovodio i predsjed­
ništvom II sveruskog kongresa radničko-vojničkih i seljačkih
deputata. Sjednicama su prisustvovali osim boljševika i lijevi
socijalrevolucionari koje su predvodili Kamkov i Spiridonova.
Predsjedništvo Kongresa izdalo je nalog o hapšenju i zatvaranju
Aleksandra Kerenskog, izdano je i jedno naređenje važno za
armiju: na frontu je ukinuta smrtna kazna.
Uoči treće sjednice Kongresa zasjedao je boljševički
Centralni komitet. Predsjedavao je Vladimir Uljanov. Sjednica
je održana na I katu Smoljnoga, soba 71. Lenjin je kratko
objasnio:
- Treba donijeti odluku o sastavu socijalističke vlade.
Trocki: Ja sam protiv pregovora s lijevim eserima...
Lenjin: Mi sami trebamo donijeti odluku. Mi smo
pobijedili...
Zinojev: Previše je udruženih sila protiv nas.
Svjerdlov: Zar i dosad nismo bili sami?
Kamenjev: Ponavljam, izdvojimo li se, izgubljeni smo!
Lenjin: Neka ostale stranke prihvate naš program i onda
mogu da uđu u vladu. Važno je znati: ni za dlaku ne
ustupamo. Ako ovdje, među nama, ima drugova koji nemaju
volje i odvažnosti da smjelo sve to i upravo na taj način
prihvate, neka idu k ostalim plašljivcima i sporazumašima.
Radnici i vojnici su uz nas. Mi ćemo produžiti započeto.
Kamenjev: Ali naše izdvajanje...
Lenjin: Možemo, ostajući na našim pozicijama, razgo­
varati s lijevim eserima. Jakove Mihajloviču, pozovite, molim,
predstavnike lijevih esera...
Oko 18 sati sjeli su oko istog stola lijevi eseri i boljševici,
članovi Centralnog komiteta. Boris Davidovič Komkov, jedan
od onih koji su u mnogo čemu imali ista stanovišta kao i
boljševici, vodio je predstavnike lijeve eserovske frakcije. Bio je
uvjeren da su lijevi eseri u najboljoj poziciji: oni će držati sve
konce u svojim rukama jer će boljševici - koji usamljeni ne
mogu ništa učiniti — biti primorani da s ostalim frakcijama
preko njih pregovaraju. Ali da bi došlo do pregovora moralo se
odlučiti o koalicionoj vladi.
- Mi smo za zajedničku demokratsku vladu. Sve ćemo
učiniti da se takva vlada formira.
Svjerdlov je poluglasno razgovarao s Dzeržinskim:
- Nije, Felikse Edmundoviču, važno tko je u vladi, nego

10 6
kakav je program te vlade...
Kamkov se naglo okrenuo prema Svjerdlovu:
- Mi smo spremni da nanovo okupimo predstavnike
frakcija koje su noćas napustile Kongres. Treba pregovarati...
Kamenjev: Mi smo se i sastali da pregovaramo...
Dzeržinski: Ne da pregovaramo, nego da vidimo jeste li
sposobni prihvatiti naše stavove i boriti se zajedno s nama...
Lenjin: Držim da je suradnja s lijevim eserima moguća.
Konačno, Kamkov i njegovi drugovi su ostali sami. Ali mislim
da je suvišno pregovarati s ostalim frakcijama. Možemo
pokušati, ali iz toga se neće roditi ništa korisno.
Kamkov: Zajednička vlada stvarno bi predstavljala svu
demokratsku Rusiju, bila bi to vlada čitave demokracije...
Lenjin: Mi ustankom nismo preuzeli vlast za to da
uprežemo u sovjetske taljige labuda, štuku i raka, da stvaramo
vladu nesloge koja nas neće pokrenuti s mjesta... Takva je
vlada propast revolucije. Surađivati možemo s onima koji su
spremni izvršavati revoluciju.
Više od dva sata rastegao se razgovor između lijevih esera-
i boljševika.
Boljševici se s lijevim eserima nisu mogli dogovoriti.
Sporazum će postići tek nekoliko tjedana kasnije i tad će u
Sovnarkom ući nekoliko lijevih esera, ali u vladi su se zadržali
samo do 15. marta 1918.
Lenjin je 6. studenoga zaključio sjednicu:
- Formirat ćemo vladu od samih boljševika!
Kamenjev se natmurio:
- To je poraz revolucije...
Mladenački glas Jakova Svjerdlova sve je nadjačavao:
- Samo boljševička vlada može spasiti revoluciju.
Dan nabijen zbivanjima, za mnoge pun nepojmljivoga,
brzo je prošao. Stranci zatečeni u Petrogradu u većini slučajeva
nisu znali što da misle. Američki ambasador telegrafirao je
svojoj vladi da će novi režim „trajati najduže nekoliko dana” .
I jedan Francuz — kapetan francuske armije i član
savezničke vojne misije - izjašnjavao se uveče 26. oktobra o
Oktobru. Zvao se Jacques Sadoul. Pisao je jednom svom
prijatelju, francuskom narodnom poslaniku A. Thomasu:
„... vijesti su dobre samo za boljševike... Armija je
njihova. Pukovi koje je pozvala u pomoć Privremena vlada,
prije nego su ministri zatvoreni, prelaze jedan po jedan na

107
 stranu boljševika. Ipak, u prijestolnici se priprema antiboljše-
vićki ustanak. Ali na koga da se osloni taj Komitet društvenog
spasa? Naši službeni predstavnici u Petrogradu okupljeni oko
ambasadora Nulansa, kojeg sam jutros posjetio, uopće ne
shvaćaju kakve su snage moćnog, dobro organiziranog ustanka
boljševika. Od sto Rusa osamdesetorica su javni, a dvadesetori­
ca stidljivi boljševici. Naši vjeruju u kozačku vojsku. Ali zar je
kozaka dovoljno i neće li, možda, i oni prihvatiti ustanak? ...
Bio sam u Smoljnom. Nijednog Francuza, čak ni novinara, a
desetak angloameričkih dopisnika... Saznao sam da se boljše­
vici neće složiti ni s kakvim ustupcima, osnovat će samostalnu
vladu... Taj novi raskol revolucionarnih partija još više će
otežati stanje... Prijatelju, ja nisam boljševik... Pišem vam
objektivno. Ovdje je boljševizam jedino što je važno. Moram to
ustvrditi. To je snaga koju, čini mi se, ništa ne može slomiti: u
Rusiji nema snage jače od boljševizma...”
U 20.55 zaputivši se u dvoranu bijelih stupova, Lenjin je
krenuo prema stolu kongresnog predsjedništva. Nosio je tri
povijesna dokumenta: Dekret o miru, Dekret o zemlji i Dekret
0 vlasti. Dvorana je klicala. Svi su stajali:
Lenjin, Lenjin, Lenjin!
Dvorana bijelih stupova jako je rasvijetljena kao i
prethodne noći. Nigdje nijednog slobodnog mjesta. U dvorani
su uglavnom mladi ljudi. Enegleski žurnalist Morgan Philips
Price javit će svom listu:
„... To je, reklo bi se, omladinski kongres. Čitavi redovi
bili su ispunjeni momcima Baltičke flote i s fronta. Vide se i
cme rubaške i krznene šubare tvorničkih radnika Moskve i
Petrograda. Seljački su delegati uglavnom vojnici s fronta koji
su, vrativši se u svoja sela, djelovali revolucionarno. Prisutno je
1 nekoliko intelektualaca, ali i oni su mladi. Samo se može
vidjeti poneki sredovječni intelektualac ili poneki postariji
mužik s dugom nečešljanom sijedom bradom...”
Tako je izgledala kongresna dvorana u trenutku kad je
Lenjin krenuo za predsjednički stol u 9 sati uveče 26. oktobra
1917. Dugo i toplo, a u isto vrijeme nervozno i žestoko,
ratnički, plješću delegati Baltika, Moskve, Urala, Ukrajine,
Povolžja, Sibira... Desetak minuta deputati su stajali na
nogama. Predsjedavatelj Jakov Svjerdlov tri puta ponavlja:
- Drugovi! - ali aplauz i usklici Lenjinu ne stišavaju se.
Tek kad je Lenjin ustao i naklonio se: - Hvala, drugovi!” -

108
dvorana se stišala. Svj[erdlov čita o odlukama prezidijuma:
nabraja — i ujedno traži suglasnost — sve što je odlučeno
između prethodne i ove sjedniĆei
na frontovima je ukinuta smrtna kazna;
poduzete su mjere za brzo zatvaranje Kerenskoga;
iz zatvora se oslobađaju svi oficiri i vojnici, utamničeni
zbog revolucionarne aktivnosti;
iz tamnica se oslobađaju članovi seljačkih komiteta koje
je zatvorila Privremena vlada.

Poslije govora bundovca Gutmana i menjševika Rozov-

skog, koji su se vratili na zasjedanje da još jednom pokušaju
razbiti boljševičku upornost, predsjedavatelj Svjerdlov najavlju­
je diskusiju o presudnom:
— Kongres na ovoj sjednici treba riješiti tri važna pitanja:
o miru, o zemlji i o vladi. Dajem riječ drugu Lenjinu.
Vladimire Iljiču, izvolite!
Dvorana nanovo trešti. Kongres kliče: Lenjin, naš
Lenjin, naš dragi Lenjin! Kongres je na nogama. Svi koji su se
tog trenutka zatekli u dvorani bijelih stupova pjevaju himnu
revolucije.
Oči Vladimira Iljiča žmirkaju. To je veličina pobjede. Ne
može pritajiti radost motreći dvoranu koja likuje. Lice mu je
ozareno smiješkom sreće.
Bilo je 10 sati uveče 26. oktobra. Smoljni je utihnuo.
Čulo se:
—Govori Lenjin!
Reed ga opisuje:
„Gromoglasan aplauz objavi ulazak... Niska, zdepasta
stasa, s velikom ćelavom i ispupčanom glavom na kratkom
snažnom vratu, malih očiju zatupasta nosa, velikih i lijepih
usta i snažne brade; bio je obrijan, ali već je probijala njegova
brada, nekad dobro poznata, koju će kasnije stalno nositi. Bio
je u iznošenom odijelu. Pantalone su bile suviše dugačke za
njega. Neupadljive pojave da bi bio idol masa, on je bio voljen i
poštovan kao rijetko koji vođa u povijesti. To je bio neobičan
narodni vođa — vođa zahvaljujući samo snazi svog intelekta;
prirodan, staložen, nepopustljiv i bez upadljivih sklonosti - ali
sposoban da duboke misli izrazi jednostavnim riječima, da
analizira konkretnu situaciju; sve je to bio udruženo s
oštroumnošću, koja predstavlja najveću smionost intelekta...”

109
 One večeri Lenjinov govor je slušao samo Smoljni, a već
sutra čuo ga je - prenesenog morzeovim znacima - čitav
svijet: Rusija je ušla u budućnost.
Vođa revolucije je govorio:
- Pitanje mira je goruće, najbolnije pitanje današnjice...
Zato mi dopustite da pročitam dekret koji je dužna objelo­
daniti vlada od svih nas izabrana...
Tiho je u dvorani bijelih stupova. Nikad tu nije bilo tiše.
Dok Lenjin čita nacrt tokom dana sastavljene Poslanice
narodima i vladama svih zaraćenih zemalja - onaj povijesni
tekst koji znamo kao Dekret o miru —u dvorani se mogao čuti
svaki šum. Deputati su željeli upamtiti svaku riječ dekreta:
„Radnička i seljačka vlada, koju je stvorila revolucija od
24. i 25 oktobra, vlada koja se oslanja na sovjete radničkih,
vojničkih i seljačkih deputata, predlaže svim zaraćenim narodi­
ma i njihovim vladama da odmah počnu pregovore o praved­
nom, demokratskom miru...”
Lenjin je čitao devet minuta. A kad je izgovorio: „Vlade
i buržoazije upotrijebit će sve snage da se ujedine i da u krvi
uguše radničku i seljačku revoluciju. Ali tri ratne godine bile
su dovoljno poučne za mase. Sovjetski pokret razvija se i u
drugim zemljama. Pobunu u njemačkoj floti ugušili su junkeri
krvnika Wilchelma... Radnički pokret odnijet će pobjedu i
prokrčit će put miru i socijalizmu - aplauz i poklici vođi
revolucije nisu se stišali 15 minuta.
Lenjinov govor imao je dva dijela. Poslije tri reda uvoda
čitan je Dekret, a zatim je uslijedilo nenapisano objašnjenje.
Dok je objašnjavao značenje Poslanice narodima i vladama
zaraćenih zemalja, Lenjin se makao od govornice, šetao je
govoreći, sasvim se približavao delegatima, kao da želi svakog
pojedinačno uvjeriti u ono što je iznosio. Jedan od deputata
sjeća se: „Imao sam dojam da baš meni govori. Činilo mi se: u
oči me gleda, izabrao između svih nas upravo mene i ne skida
pogleda....”
Osim boljševika, za Poslanicu su se izjasnili i lijevi poljski
socijalisti i socijaldemokrati Poljske, Litve i Latvije. Kramarov,
predstavnik socijaldemokrata - internacionalista takođe se
izjasnio za Poslanicu, ali je svoj pristanak uvjetovao:
- Jesam za Dekret. Jesam za mir. Ali glasam za dekret o
miru koji će svijetu ponuditi vlada sastavljena od čitavog
demokratskog bloka.

1 10
 Jedan od delegata nepartijaca, Jeijemjejev, govorio je
takođe u prilog Poslanici, ali je zahtijevao ultimativno prihva­
ćanje Dekreta od svih zaraćenih zemalja.
Lenjin se nije složio. Mladenački hitro, ne sačekavši da
ga Svjerdlov najavi, prilazi govornici:
- Ne, ne i ne. Ni u kom slučaju, drugovi, naš zahtjev ne
treba biti ultimativan. Ultimativnost se može pokazati pogub­
nom za sve što smo postigli. Ne smijemo dopustiti da neko
nevažno odstupanje od našeg stava dade priliku imperijalistič­
kim vladama da kažu kako je s nama bilo nemoguće
pregovarati zbog naše nepomirljivosti... Neka svatko zna što
misli njegova vlada. Mi ne želimo tajni. Želimo da je vlada
uvijek pod nadzorom svoga naroda... Nema razloga da se
bojimo priznati istinu o umoru, ta zar postoji država koja
danas nije umorna, zar postoji neki zaraćeni narod koji ne
govori o iznurenosti...
Jakov Svjerdlov zamolio je poslije Lenjinovog govora
delegate II sveruskog kongresa sovjeta da se izjasne za Dekret,
odnosno protiv njega. Činilo se da su sve ruke bile dignute
„za” . Svjerdlov provjerava:
- Neka digne ruku tko se ne slaže s Dekretom?
Digla se samo jedna ruka. Oko toga deputata nastade
žamor. Svi su protestirali i ruka se naglo spusti. Svjerdlov je još
jednom upitao:
- Tko glasa protiv Dekreta? - a zatim, ne vidjevši ni
jednu dignutu ruku, konstatirao je: —Svi su za Dekret!
U taj mah dvoranom se prolomilo:
- Kraj ratu! Dolje rat!
Dvorana je grmjela:
- Hura za mir! Hura, hura, hura!
Na ulazu u Smoljni odjeknuše pucnji.
Dzeržinski predlaže:
- Sjetimo se palih za slobodu!
U znak odavanja počasti cijela je dvorana ustala. Tada je
iz svih grla zao rio posmrtni marš.

111
 L E N JIN O V A V L A D A

27. oktobra — 9. studenoga

petak

Ponoć je bila minula. Revolucija je ušla u četvrti dan.

Zaori pljesak kad se Lenjin po treći put te noći pojavi,
odjeknuše usklici, a onda kad vođa progovori: „Smatramo da
je revolucija dokazala i pokazala koliko je važno da se pitanje o
zemlji postavi jasno” - sve nanovo utihnu...
I eseri i ono malo preostalih menjševika, i internaciona-
listi, i bundovci, i vanpartijci - svi lijevi i svi desni, žudno su
slušali govor Iljiča: prijedlog dekreta kojim se „spahijsko
vlasništvo na zemlji ukida odmah bez ikakvog otkupa” , a sva
imanja - i spahijska i krunska, i ministarska i crkvena zemlja —
„do Ustavotvorne skupštine prelaze na raspolaganje općinskih
agrarnih instituta i kotarskih sovjeta seljačkih deputata” .
Kad je Vladimir Iljič čitao četvrtu točku Dekreta,
sastavljenog prošle noći u stanu Bonč-Brujevičevih, o tome da
će „kao rukovodstvo za ostvarenje velikih agrarnih reformi...
služiti seljačka instrukcija, koju je na osnovu 242 mjesne
seljačke preporuke izradila redakcija Izvestija Sveruskog sovje­
ta seljačkih deputata u augustu 1917., netko je iz redova
socijalista revolucionara doviknuo:
- To nije boljševički program, to je naše djelo!
Lenjin je govorio naslonjen na pult, na listiće zabilješki.
Govorio je ujednačenim glasom tražeći dodir sa slušaocima.
Uvijek je na taj način nastojao postići uzajamnost;
- Čujem prigovore i povike kako su Dekret i Instrukciju
sastavili eseri. Dobro. Zar nije svejedno tko je sastavljač? Kao
demokratska vlada mi ne možemo mimoići odluku narodnih
masa, čak ni kad se s tom odlukom ne slažemo. U vatri života,
primjenjujući tu odluku u praksi, provodeći je na terenu,
seljaci će sami vidjeti gdje je istina i ako seljaci čak i odsad

113
 budu išli za socijalistima - revolucionarima, ako čak toj
stranki daju u ustavotvornoj skupštini većinu, mi ćemo i onda
reći: dobro. Život je najbolji učitelj, on će pokazati tko ima
pravo... Život će nas zbližiti u općoj rijeci revolucionarnog
stvaralaštva, u izgradnji novih državnih oblika... Rusija je
velika, u pojedinim su krajevima uvjeti različiti i sami
vjerujemo da će samo seljaštvo bolje od nas umjeti da pravilno,
onako kako treba, riješi pitanje. Da li u duhu našem ili u duhu
eserovskog programa, to nije bitno.
Njegovo lice odjednom ozari dobrodušan, vedar osmijeh.
Svi razumješe: naš, najprisniji, najdraži... Razliježe se pljesak.
- Bitno je da seljaštvo stekne potpunu sigurnost, da
spahija u selu više nema; bitno je da seljaci sami rješavaju sva
pitanja, da sami organiziraju svoj život.
- Živio Iljič! - klicala je prepuna dvorana.
Delegat Tverske gubernije, sredovječni seljak, tromo se
uspeo na tribinu. Govorio je tvrdo, promuklo
- U ime mojih birača, tverskih mužika, molim ovaj
kongres da se ne ustručava zatvoriti čitav Izvršni komitet
sovjeta seljačkih deputata. U tom komitetu nisu naši seljački
predstavnici, nego kadeti. Oni ne štite interese naroda. Njihovo
je pravo mjesto u zatvoru. U ime mojih birača od srca
pozdravljam revoluciju i zahvaljujem drugu Lenjinu, najpouz­
danijem zaštitniku siromašnih seljaka.
Na govornici se poslije tverskog deputata izmjenjuju
boljševici. Svjerdlov ubojitom logikom pobija stavove esera:
- Kongres ne može prihvatiti proteste onih demokrata
koji su oduviiek bili i sad su ostali u lageru komilovca
Kerenskog. Zar su zaboravili julske dane, kad je Kerenski, uz
podršku ministarske gospode iz redova socijalista, nasilno
zatvorio članove Centralnog izvršnog komiteta? A mi smo sad
ministre zatvorili privremeno dok se ne izjasne o svojoj
pripadnosti. Konačno, još tokom dana iz zatovra će biti
pušteni svi ministri socijalisti...
Poslije Svjerdlova, predstavnici raznih frakcija izjašnjavali
su se o Lenjinovu dekretu. Prvi se javljaju eseri maksimalisti:
oni će glasati za Dekret bez ikakvih izmjena. Već tada su se
počeli pretakati u boljševičku partiju, a 1920. će joj se i
formalno pridružiti. Socijalisti revolucionari, oni koji su se
busali u prsa kao „tvorci seljačke instrukcije o zemlji” izjavili
su da pozdravljaju Dekret, ali:

11 4
 - Zahtijevamo prekid sjednice kako bismo na zatvore­
nom sastanku svoje frakcije izmijenili mišljenja o tom važnom
dokumentu.
Ujedinjeni internacionalisti i lijevi eseri izjasnili su se za
prijedlog desnih esera. Svjerdlov je prijedlog prihvatio, ali prije
nego su se delegati povukli na zatvorena vijećanja, još jednom
se javlja Lenjin i upozorava:
- Ne smijemo gubiti vrijeme, drugovi. Kad ujutro svane,
čitava Rusija treba da sazna novosti grandioznog značenja.
Molim, nikakvih odugovlačenja!
Kad su se delegati vratili u vijećnicu, za riječ su se javila
dva vojnika: prvi je govorio ,,u ime ruskih vojnika poslanih na
makedonski front, u pomoć Srbima” , a drugi je pozdravio
Kongres u ime sveukrajinske vojničke skupštine (Rade).
Jakov Svjerdlov smiruje žamor u dvorani, a zatim
predlaže:
- Pređimo na posao. Molim delegate da se izjasne o
predloženom projektu Dekreta o zemlji. Tko je za Projekt bez
izmjena?
Kao i kod prethodnih glasanja i ovoga puta se diže šuma
ruku.
- Tko glasa protiv Projekta?
U zraku je jedna ruka.
- Da li se netko suzdržava od glasanja?
Osam ruku.
Hvala! - kaže Svjerdlov, a dvorana se uzbuđeno potrese,
ljudi su poskakali sa svojih mjesta, pljeskali, klicali, bacali
šubare pod plafon, pjevali... Jedan starčić, Sibirac, lica obrasla
u dugu bijelu bradu skinuo je janjeću šubaru, gnječi je žilavim
rukama i neprestano, ganut, ponavlja:
- O bože, bože sad je i zemljica majčica naša, i sinovi će
se s fronte vratiti, o bože, bože...
I Lenjinovo se lice ozari. Dugo trese ruke svojih drugova
iz predsjedništva. Govori dovoljno glasno da ga mogu čuti i
mnogi delegati:
- Izvršena je, eto, i agrarna revolucija. Sad će seljaštvo
biti uz nas. Diktatura proletarijata će ojačati, postat će
nepobjediva.
Do jutra treba riješiti još jedno važno pitanje: sastav
nove, prve sovjetske vlade — Sovjet narodnih komesara. Vlada
bi imala biti sastavljena od samih boljševika. Protiv toga su

115
 govorili predstavnici lijevih esera, menjševika-intemacionalista
i socijaldemokrata-internacionalista. To neće biti vlada svere-
volucionarne demokracije —obrazlažu.
Takva vlada neće se moći održati, protiv takve vlade
izjasnit će se saveznici. Ako se Rusija nađe izolirana, bez
podrške saveznika, uništit će je njemački imperijalistički
osvajači.
S tim stavom složio se i predstavnik Sveruskog central­
nog komiteta Saveza željezničara:
— Ne bude li nova vlada istinski predstavnik saveza
čitave revolucionarne demokracije, ako vladu formiraju sami
boljševici, željezničari će obustaviti dopremu hrane u prijestol­
nicu!
—Marš! —zagrmili su mornari.
Na pozornicu hita još jedan eser: Grinjevič, predstavnik
željezničara iz Taškenta. Žestoko govori:
— Znajte, drugovi, nisu svi željezničari uz Centralni
komitet Saveza željezničara. Željezničari Taškenta srcem i
dušom glasaju za sovjetsku vlast. Ovdje nam je jasno da se
željezničarski CK pokazao politički nezrelim i nedoraslim da
vodi radničku klasu...
Prije zaključenja posljednje sjednice Kongres je izabrao
novi Izvršni komitet. Za predsjednika je izabran Kamenjev koji
je i u pripremama ustanka, a i kasnije - što će izazvati krizu u
rukovodstvu — zajedno sa Zinovjevom i Rikovom smatrao da
boljševici bez kompromisa s dijelom buržoazije ne mogu
opstati na vlasti („buržoaska revolucija nije završena i suviše
odlučni potezi u socijalističkom smjeru mogu samo izolirati
proletarijat i akciju dovesti do poraza”). Kamenjev je bio
predsjednik samo desetak dana, a onda ga je zamijenio
Svjerdlov. Dok se još pregovaralo sa eserima o zajedničkoj
vladi, izbio je vrlo oštar sukob između Kamenjeva i Trockog,
iako će se kasnije, poslije Lenjinove smrti, oni naći na istom
frontu protiv Staljina. U Smoljnom je Trocki odbacio ideju o
koaliciji: čemu koalicija, s kim koalicija? Ne koalicija, nego
„savez s masama, s radnicima, s njihovim istinskim interesima;
to smo ostvarili i zbog toga smo tako brzo, bez krvarenja,
pobijedili. Koalicija sa političarima koji su u svim svojim
akcijama izdali radničku klasu, to ne!”
U Izvršni komitet Sveruskih sovjeta izabran je 101 član.
U tom rukovodstvu eseri se još zadržavaju: dobili su 29 mjesta;

16
 boljševici su premoćni - njih je 72.
Drugi kongres Sveruskih sovjeta je izabrao i prvu
sovjetsku vladu koja je nazvana Sovjet narodnih komesara.
Neki sovjetski autori pišu da je to ime sovjetskoj vladi dao
Lenjin, a Trocki to pripisuje sebi; navodno: sjetio se na
Commisares iz velike francuske revolucije. Sasvim je sigurno da
su o vladi razgovarali Lenjin i Trocki uveče 7. studenoga, uoči
početka prve sjednice Kongresa. Kad je Centralni komitet prvi
put raspravljao o vladi, u svakom slučaju bila je zamišljena kao
nadmoćno boljševička neovisna o odzivu lijevih socijalrevo-
lucionara Komkova i Spiridon ove; predloženo je da Trockog
izaberu za predsjednika. Trocki nije htio ni čuti:
- Među nama je prvi bio i prvi ostaje Vladimir Iljič.
Lenjin se skanjivao, ne samo da se prihvati predsjedništva
u Sovnarkomu, nego čak i da bude jedan od ministara -
narodnih komesara (narkoma), jer je — zapisat će Suhanov po
kazivanju Lunaćarskog Iljičeve riječi - više bio sklon da še
potpuno posveti vođenju partijskih poslova. Svi članovi Cent­
ralnog komiteta su se izjasnili za Lenjina, a sam Lenjin za
Trockoga. A kad je već prihvatio mjesto predsjednika Sovnar-
koma, onda je Trockog predložio za narodnog komesara za
unutrašnje poslove: u borbi protiv unutrašnje kontrarevolucije
„ruka druga Trockog će biti najubojitija” . Trocki i to odbija.
Deutscher objašnjava: „djelomično zato što je bio iscrpljen od
napora posljednih mjeseci, a djelomično zato što se bojao da bi
na tom mjestu njegovo židovsko porijeklo moglo predstavljati
opasan nedostatak — kontrarevolucija je mogla raspaljivati
antisemitska osjećanja i okrenuti ih protiv boljševika. Ta se
primjedba Lenjinu činila bespredmetnom. Ali Svjerdlov, drugi
Židov među boljševičkim rukovodiocima, dijelio je strahovanje
Trockoga, i Lenjin je popustio.”
Svjerdlov je tada predložio da se Trockom povjeri
mjesto narodnog komesara za vanjske poslove. Umorni Trocki
je u taj mah pljesnuo rukama:
— Bravo, to je za mene! ^Revoluciji je diplomacija
nepotrebna. Objavit ću nekoliko revolucionarnih proglasa i
onda zatvoriti radnju...
Konačan sastav prvog Sovjeta narodnih komesara na
čistom papiru ispisao je Bonč-Brujevič:
predsjednik Sovnarkoma: Vladimir Iljič Uljanov Lenjin;
narkom za unutrašnje poslove: Aleksej I. Rikov, koji će

117
poslije 7 godina nakon Lenjinove smrti zauzeti predsjedničko
mjesto;
narkom za poljoprivredu: Vladimir P. Miljutin;
narkom rada: Aleksandar G. Šljapnikov;
narkomi vojske i mornarice: Vladimir Antonov-Ovsje-
jenko, Nikolaj V. Krilenko, Pavel J. Dibenko;
narkom trgovine i industrije: Viktor P. Nogin;
narkom narodne prosvjete: Anatolij V. Lunačarski;
narkom financija: Ivan Skvorcov—§tjepanov;
narkom vanjskih poslova: Ljev D. Bronštejn Trocki;
narkom pravde: Georgij Lomov Opokov;
narkom snabdijevanja: Ivan A. Teodorovič;
narkom pošte i telegrafa: Nikolaj Gljebov Avilov;
narkom za socijalno staranje: Aleksandra Kolontaj;
predsjednik komiteta za nacionalnost: Josif Džugašvili
Staljin.
Na kongresu sovjeta Dekret o osnivanju Sovjeta narodnih
komesara pročitao je Kamenjev. Dok je čitao kako će „rad
vlade biti potčinjen kontroli Kongresa sovjeta i Centralnog
izvršnog komiteta” i da „Izvršni komitet i Kongres imaju pravo
smjenjivati narkome” , dvorana je još jednom snažno klicala
Lenjinu i revoluciji.
Bilo je tačno 5 sati i 15 minuta kad je predsjedavajući
Svjerdlov zaključio rad Kongresa. Dvorana je i ovoga puta
grmjela kličući revoluciji, miru i Lenjinu. Članovi Predsjed­
ništva su sišli među deputate i nanovo je odjeknula borbena
Internacionala.
A šta se za to vrijeme dešava u protivničkom taboru?
Najprije, zbog previda Vojnorevolucionamog komiteta iz
Petrograda je pobjegao general Lav Kornilov. On je bio samo
formalno zatvoren; uistinu: nalazio se u kućnom pritvoru slabo
čuvan. Obaviješten o prevratu, odmah napušta Petrovu prije­
stolnicu u kojoj su vlast preuzeli sovjeti. Kornilova je put
odveo na jug, na Don, do Kaledina.
Kerenski je jurio za svojim pukovima. Njihovo nervozno
prevashodstvo baš tih dana nije imalo sreće. Prvo je razoča­
ranje bilo u Gatčini, drugo u Lugi, a treće u Pskovu. Nigdje
vjernih jedinica. Umjesto odanih trupa u Pskovu zatiče
revolucionarno stanje: i tu je izvršen boljševički prevrat.
Predsjednik saznaje da je za njim izdana potjernica. Ne usuđuje
se posjetiti štab komandanta sjevernog fronta generala Čjerje-

118
mislova, nego odlazi u privatni stan odanog mu generala
Baranovskog, koji je bio na dužnosti glavnog konac ara
sjevernog fronta. Saznavši daje Čjerjemislov zadržao pokret 3.
konjičkog korpusa prema Petrogradu, ministar-predsjednik je
zapao u očaj.
— Zar i oni da me napuste! - jadao se Baranovskom. Bio
je, naime, uvjeren da će 3. korpus prije ijedne druge jedinice
prodrijeti u Petrograd, kao stoje to - pod komandom generala
Krimova - učinio za vrijeme srpanjskih radničkih demonstra­
cija. U studenom je korpusom komandirao general Krasnov,
koji je imao štab u Oštro vu dvadesetak kilometara južnije od
Pskova.
U stanu Baranovskog Kerenski je zakazao sastanak s
Čjeijemislovim. Poslao je po nj kurira: telefonirati se nije
usudio, jer mu je kazao da štab kontrolira pskovski Vojnorev-
olucionarni komitet. To mu je i glavnokomandujući general
priznao kad je došao. Iako je Kerenski bio vrhovni komandant,
Čjerjemislov mu je otvoreno rekao da ,,nije smatrao neophod­
nim svoju sudbinu vezati uz sudbinu Privremene vlade” (Isto
će to petnaest dana kasnije - 24. studenoga - kazati i
novoimenovanom vrhovnom glavnokomandujućem N.V. Kri-
lenku, koji će zbog toga generala razoružati i pod pratnjom
dovesti u Petrograd.
Kerenski je bio zamolio generala da ga barem poveže s
Krasnovim, ali Čjerjemislov ni to nije učinio, iako se u 1 sat u
noći sastao s komandantom 3. konjičkog korpusa. Generali su
se porječkali: Krasnov je bio za pohod na Petrograd, Čjeijemi-
slov je naređivao mirovanje. Zbog toga je Krasnov odlučio da
sam nešto poduzme. Potražio je komesara sjevernog fronta,
menjševika Vôjtinskog (nekad je bio boljševik), koji je sve
pokušao da oformi neki puk i uputi ga u prijestolnicu.
Četrdeset i tri godine kasnije, kad je Vojtinski već bio umro (u
Americi, u emigraciji), izići će njegovi memoari iz kojih
saznajemo kako je uzaludno lutao po pukovima i skupljao
čete. Nalazio je pojedince vjerne Kerenskom, ali - čim bi neku
četu formirao i poslao - ona bi bila razbijena od vojske vjerne
revoluciji.
Ljudi bivšeg vremena, Krasnov i Vojtinski, saznali su da
je Kerenski u Pskovu; Krasnov odmah odlazi da ga posjeti.
Vrhovni glavnokomandujući mu se obradovao kao što se
raduje dijete. Upale oči iznurenog ministra -predsjednika su

119
naglo živnule.
- Pobogu, generale, gdje su kozaci?
General Krasnov, budući komandant bijele vojske Dona,
onaj kojemu će u veljači 1918., u Novočerkasku, Kozački
odbor uručiti atamansko žezlo (poslije Kaledinovog samoubis-
tva), objašnjavao je kako je njegovih 9 kozačkih i dragonskih
pukova razvučeno na frontu i kako mu glavni komandant
izričito zabranjuje da pokrene vojsku. Kerenski je tada zatražio
od Krasnova njegovu vojnu knjižicu i u nju je vlastoručno
upisao da generala Pjotra Krasnova imenuje glavnim koman­
dantom svih grupa koje napadaju pobunjeni Petrograd.
- Ja ću sve poduzeti! - obećao je general ministru-
-predsjedniku, ali ni sam, priznat će kasnije, nije mnogo
vjerovao u uspjeh. Ipak poziva Kerenskog da pođe s njim u
Oštro vu: možda će prisustvo Kerenskog povoljno djelovati na
nediscipliniranu vojsku.
Čim je Kerenski stigao u dvorac oficirskog kora u
Ostrovu, čitavo se mjesto uzbudilo. Ljubimac građanske
Rusije, miljenik dama i šiparica, bio je - mada mu do toga u
onaj mah nije bilo —opsjednut gospođama i gospodicama, koje
su ga obasule cvijećem. A vojnici su bili nezadovoljni: njima se
nije ratovalo s Petrogradom. Najbuntovniji su predlagali da se
Kerenski zatvori. Krasnov zbog toga određuje vod najpouz­
danijih kozaka da čuvaju Kerenskog i da ga prate na
željezničku stanicu gdje je — nakon nekoliko sati krzmanja -
pratnji pošlo za rukom da nabave specijalni vagon vrhovnom
glavnokomandujućem. Vagon je priključen kompoziciji u koju
se bilo smjestilo dvanaest kozačkih satnija i nešto topova. Vlak
je krenuo prema Pskovu i Gatčini. Strojovođi je naređeno da ni
po koju cijenu nigdje ne smije stati.
Vojska se iskrcala na teretnoj stanici u Gatčini.
Postrojenim satnijama govori najprije Kerenski, a potom
general Krasnov:
- Odavde ćemo udariti na prevratnike!
O udaru na Petrograd istovremeno su krojeni planovi i u
generalštabu u Mogiljevu. Poražene snage u Petrogradu -
esersko—menjševička grupa okupljena oko bivšeg predsjednika
Izvršnog komiteta Sveruskog sovjeta Fjodora Dana, osniva
„Komitet spasa” , a kadeti i industrijalci - okupljeni oko
takozvanog Malog ministarskog savjeta kojim rukovodi zamje­
nik ministra pravosuđa Demjanov — sve su nade polagali u

12 0
 načelnika glavnog generalštaba u general-lajtnanta Nikolaja N.
Duhonjina u Mogoljevu i generala Pjotra Krasnova u Gatčini.
Dio kontrarevolucije u Petrogradu počeo je okupljati
tridesetosmogodišnji pisac socijalno—filozofskih romana Boris
Savnikov, jedan od onih pseudosocijalista koji su revoluciju
poistovjećivali s osobnim terorom (šef vojno—terorističkog
odreda eserske partije). Aktivnost je počeo posjetom bivšem
načelniku Stavke Nikolaja II, jednom od najuglednijih carskih
generala, šezdesetogodišnjem Mihailu Vasiljeviću Aleksjejevu,
iako je upravo taj general najružnije govorio o Savnikovu. Nisu
se razumjeli, što će kasnije u štabu bijele vojske, Kornilov
zamjeriti Aleksjejevu. Stari general je tada objasnio:
- Kako sam mogao razgovarati s čovjekom koji je na
nivou primitivizma krvne osvete!
„Nehat” generala Aleksjejeva je razbjesnio Savnikova. Sa
stepenica mu je, odlazeći dobacio kako će „kad generali to ne
umiju, sam povesti vojsku na Petrograd” . Izvukao se iz
Petrograda i u Gatčini priključio Kerenskom i Krasnovu, pa
kad već u povijest nije uspio ući kao filozof i pjesnik,
zabilježen je, eto, kao glasnogovornik kontrarevolucije.
Istovremeno, kad je vođen neuspješni razgovor Savinkov
- Aleksjejev, razgovarala su i dva u Petrogradu vrlo poznata
političara: predsjednik raspuštenog pretparlamenta Avksjent-
jev i engleski ambasador sir George Wiliam Buchanan. O tome
se ambasadoru govorilo kako je bio u dosluhu s buržoaskim
revolucionarima koji su srušili cara Nikolaja. Inače, na Zapadu
je bio jedan od najgovorljivijih zastupnika interesa Privremene
vlade Aleksandra Kerenskog. Čini se da je i ovaj razgovor bio
neuspješan: nije došlo ni do kakvog dogovora o konkretnoj
akciji, iako je Nikolaj Avksjentjev uvjeravao prijatelje da je
ambasador „obećao svesrdnu pomoć u antiboljševičkoj koali­
ciji” . U prosincu ambasador će požaliti što ništa konkretnije
nije učinio prvih dana ustanka:
—Da smo onda intervenirali, uspjeh bi bio siguran!
Američki diplomati u Rusiji - ambasador Francis i
moskovski konzul, boljarski zet Maddin Summers — od svoje
su vlade odmah, početkom drugog tjedna u studenom,
zahtijevali da organizira vojnu intervenciju i da se pomogne
Kerenskom. Američki oficiri Robins i Thompson su u sve to
sumnjali. Zapisano je ono što je Robins govorio Thompsonu 9.
studenoga:

121
 - Zar itko priseban može povjerovati da će Kerenski
pokrenuti jače snage! E, baš će mu doći svi kozaci s Dona...
Ako i krenu na putu do Petrograda naići će na naoružane
mužike koji će ih rastjerati. Uvjeren sam da će ono što je
upravo instalirano u institutu Smoljni očuvati svoje mjesto...
Poslije takvog razgovora s Thompson om, Robins je
otišao u Smoljni. Lenjin je našao vremena da i njega sasluša:
- Bio sam za Kerenskog, ali sad - zatečen pred
političkim ološom - nema razloga da budem za nj. U mene se,
gospodine Uljanov, možete pouzdati: ako smatrate da vam
američki crveni križ može pomoći, sve ću poduzeti da dođe do
te pomoći.
Tokom razgovora Lenjin je kapetanu rekao:
- Kod vas govore da sam ja tipični diktator. Da, vidite, i
tako bi se moglo kazati. Ali imajte na umu da onaj koji
izvršava volju narodnih masa ne može biti diktator. Kad ne bi
radio ono što mase žele, mase bi me otjerale i Lenjin bi bio
politički leš kao što rekoste za Kerenskog ili cara.
O razgovoru s Lenjinom Robins je vrlo detaljno infor­
mirao vojnog atašea genèrala W. Judsona, koji je uveče
telegrafirao u Washingon: „Sovjetska je vlada de facto u*™-
stavljena i s njom treba uspostaviti kontakt” . Odgovc.
odmah uslijedio: državni sekretar Linsig je naložio ambasadoru
Francisu da američki službeni predstavnici „omdah prekinu
svaku direktnu vezu s boljševičkom vladom” . Judsonu je
naređeno da se vrati u SAD.
Do podne 9. studenoga u Smoljnom je zasjedao Vojno-
revolucionarni komitet. Prisutan je i narodni komesar Trocki.
Snage obrane treba brzo učvrstiti i na najosjetljivijim mjestima
rasporediti. Trocki zahtijeva da se u Crveno Selo pošalje odred
matroza: „Očito je da će se Krasnov tim pravcem probijati
prema Petrogradu” . (Trocki se prevario. Krasnov je udario na
Carsko Selo). Podvojski i vojnopomorski ministri Krilenko,
Ovsjejenko i Dibenko se slažu. Dibenko odmah naređuje da se
u Crveno Selo upute četiri čete baltičkih matroza s mitra­
ljezima. Na sjednicu je došao i Lenjin:
- Front obrane mora biti povezaniji! - inzistira vođa
revolucije i po njegovom zahtjevu grupa crvenogardijskih
odreda i Litovski puk su upućeni u jugozapadna predgrađa
(Zaliv-Neva).
No, dogodilo se i nešto što se u štabu revolucije nije

122
 očekivalo. Neki pukovi su odbili naređenje revolucionarnog
štaba i nisu željeli napustiti kasarne. Čovjek koji je u
triumviratu vojnih narkoma dobio titulu vrhovnog koman­
danta svih armija Republike | Rusije, Antonov—Ovsjejenko,
suvonjavi dugajlija s debelim* naočalima, žalio se Vladimiru
Iljiču:
— Garnizon u rasulu zadaje mi više brige nego sve
pristaše raspuštenog pretparlamenta!
Kasnije će u svojoj čuvenoj, u Sovjetskom Savezu već
decenijama neštampanoj, višetomnoj knjizi o građanskom ratu
zapisati kako se „bjesomučna i besprimjerna orgija proširila
Petrogradom... Sad tu, sad tamo iskrsavale su gomile razbi­
jača, većinom vojnika, provaljivale u vinske podrume i pljač­
kale. Onih nekoliko vojnika koji su sačuvali disciplinu i
revolucionarni crvenogardijci potpuno su iscrpljeni od stražare-
nja...”
Visoki, bradati mornar, u izvještajima zapadnih novinara
onih dana opisivan kao „dopadljivo momče bistrih, šeretskih
očiju” , Pavel Dibenko smrknuto je gledao preda se. Naglo je
ustao, nervozno šeće. Predlaže:
- Rastreljat, vsjo rastreljat, Vladimir Iljič!
Lenjin tiho odgovara:

—Lako je strijeljati. Treba spašavati!

Boljševički komandant petrogradskog vojnog okruga,
potpukovnik Muravjov, koji će kasnije prebjeći bijelima, i
vrhovni komandant svih petrogradskih snaga Nikolaj Podvojski
- Muravjov u Krasnom Selu a Podvojski u Petrogradu - bili
su izdali naređenja „svim komandantima, načelnicima štabova,
komandirima, svuda i svima, svima, svima” (Muravjov) i „svim
rajonskim sovjetima i tvorničko-zavodskim komitetima” da se
„trupe jednog slobodnog naroda ne povlače i ne predaju” i da
„odmah bude upućeno što više radnika za kopanje rovova,
podizanje barikada i pojačanje žičanih prepreka”4 jer je
„revolucionarnoj armiji i Crvenoj gardi potrebna hitna pomoć
radnika” . Lenjin je letimično pregledao naređenja. List pruža
Trockom:
- Potpišite i vi, zbog autoriteta!
Nikolaj Podvojski zdvojno objašnjava Vladimiru Iljiču da
su neki pukovi postali „pijani i neposlušni” . Preobraženski
puk, sve do ovog jutra vrlo discipliniran, „sad je sasvim pijan,

123
ispraznio je podrume Zimskog dvorca” . Ni Preobraženci, niti
vojnici nekih drugih pukova ne žele nikud iz prijestolnice.
Podvojskom su poručili: „Naš je zadatak da Petrograd štitimo
u Petrogradu!” . Nabrajanja Podvojskog Lenjin presijeca:
- Revolucionar se ne smije prepuštati događajima, već ih
mora usmjeravati!
Predsjednik VRK se opravdava:
- Pokušao je drug Krilenko da ih izvede iz kasarni. Neće.
I sam sam išao u kasarne. Vele: idite vi, Podvojski, na front, a
mi znamo svoje...
Lenjin ustaje. Brzo hoda. Govori vrlo oštro:
- Ako pukovi odmah ne iziđu na front, vi ćete
odgovarati Centralnom komitetu!
U taj mah je ušao jedan matroz. Na grudima mu
prekriženi redenici. Pušku pridržava u desnoj ruci. Vidjevši
razljućenog Lenjina matroz se htio povući, ali ga je Lenjin
zaustavio:
- Vi ste iz Kronštata?
- Da, druže Vladimire Iljiču. Radi se o vašem zahtjevu...
- Zar i vi s Kronštata ne izvršavate zadatke?
- Odred je na izvršenju zadataka. Ja sam Aleksej
Grigorijevič Provin. Dobio sam naređenje da vas obavijestim o
našem rasporedu.
Lice vođe se ozari:
- Vi ste, znači na stanici ligovo. To je dobro. A za
detalje trenutno nemam vremena. - Zatim se opet okreće
Podvojskom, koji (sam će kasnije priznati: posramljen!)
salutira:
- Idem, druže predsjedničke Sovnarkoma. Vaš zadatak
će biti izvršen.
Lenjin mu pruža ruku:
- Hvala, Nikolaj Ivanovič. Imajte na umu da pukovi
moraju izići na front.
Podvojski se sa zadatka vratio kasno uveče, upravo u
trenutku kad je Lenjin otvorio zajedničku sjednicu Centralnog
komiteta i Sovjeta narodnih komesara. Sjeo je za stol i na
listiću napisao kratku poruku Valdimiru Uljanovu: „Pukovi
izvršavaju vaš nalog” . Lenjin je na poruku bacio pogled, lakim
jedva zamjetnim smješkom zahvalio Podvojskom, a onda -
posvema uvjeren da o tome više nema potrebe raspravljati —
nastavio je već ranije započeto izlaganje o potrebi osnivanja

1 24
specijalne komisije koja bi rukovodila obranom Pitera.
Na prijedlog Svjerdlova za. predsjednika komisije je
izabran Lenjin. Od tog trenutka on osobno preuzima svu
odgovornost za obranu glavnog grada upravo rođene zemlje
socijalizma.

125
 KERENSKI NASTUPA S KOZACIMA

28. oktobra — 10. studenoga

subota

Četvrta je noć Lenjinova bdjenja.

Revolucija ne dozvoljava predah.
Sjednica CK i vlade je završila u 1 sat u noći. Smoljni je
neizmijenjen: hodnici i sale, stepeništa i dvorište, sve je krcato.
Lenjin se probija kroz gužvu, pozdravlja se, odgovara na
pitanja, savjetuje. Okružuju ga Svjerdlov, Dzeržinski, Staljin,
Urickij, Kolontajeva i Trocki. Idu u štab Vojnog okruga, gdje
ih čeka novoimenovani komandant toga štaba Antonov-
-Ovsjejenko. Tamo su sat ranije, radi pripremanja izvještaja za
Lenjina i rukovođenja operacijama, bili otišli Podvojski,
Mekonošin i Neveski. „Lenjin nije imao naročitog povjerenja u
vojne rukovodioce” —shvatio je te noći i to će zapisati Nikolaj
Podvojski. Sam Lenjin je svoje interesiranje za zbivanja na
forntu i za odluke ratnog štaba drugačije tumačio:
— Ja u vas ne sumnjam, ali morate imati na umu da
radničko-seljačka vlada mora znati što se događa. Mi moramo
znati što rade vojna rukovodstva...
Ovsjejenka ne uznemiruje Lenjinovo prisustvo. On je
zaokupljen događajima, jednostavno kaže: dobro je da se
zajednički posavjetujemo. Vodi Lenjina i njegovu pratnju do
operativne karte i na karti, nezaoštrenom olovkom -povlači
liniju rasporeda, pokazuje utvrđena mjesta. Ovsjejenkov je glas
tih, gotovo uspavljuje. Lenjin stoji ispred karte, ali ne motri
kartu, nego Ovsjejenka. Prekida ga:
—Još mi nije jasno s kakvim snagama raspolaže Kerenski,
To ne zna ni Ovsjejenko:
—Izvještaji su kontradiktorni.
Lenjin prilazi prozoru. Gleda u zamračeni grad:
— Odučite se od razglabanja o nejasnom. Sad na svako

127
 pitanje treba odgovarati i brzo i precizno. Inače, sve ćemo
prokockati.
Tada je progovorio Trocki: on smatra da je Ovsjejenko
veoma umoran. Predlaže da ga zamjeni Podvojski. Lenjin se
slaže. Staljin šuti. (Osam godina kasnije Staljin je Ovsjejenka
isključio iz Partije, zbog „trockističkih zastranjivanja”). Prije
odlaska iz štaba Vojnog okruga Lenjin još jednom govori
Podvojskom o odgovornosti komandanta pred vladom revo­
lucije i zahtijeva:
- Redovno me obavještavajte. I nemojte previdjeti važne
podatke.
Na izlazu iz Vojnog okruga Lenjina je zaustavio predsjed­
nik Pomorskog VRK Vekramejev:
- Vladimire Iljiču, trebali bismo još brodova iz Helsinki-
ja.
- Objasnite!
- Vojsku Kerenskog možemo lako tući artiljerijom s
brodova. Dovoljno je da minonosce uputimo Nevom do sela
Ribackog, a da neke od ratnih brodova postavimo na ulazu u
Morski kanal. Samo, na žalost, većina brodova je još u
Helsinkiju...
- Dobit ćete brodove! - kaže Lenjin, a petnaest minuta
kasnije u Smoljnom naređuje da ga telefonski spoje s
Oblasnim komitetom flote, armije i radnika Finske. Dežurni,
član Komiteta, koji se javio, nije mogao obavijestiti Lenjina o
brodovima. Potražio je predsjednika ratnog odjela Mihajlova,
koji se žurno odazvao:
- Koliko bajuneta trebate, koliko brodova!
Lenjin: Maksimum. Ali samo one ljude u koje se
potpuno možemo pouzdati. Koliko je takvih.
Mihajlov: Odmah možemo takvih poslati 5.000.
Lenjin: Hvala. Znam da ćete sve poduzeti da što prije
stignu u Piter. Kad ih možemo očekivati? Odmah počnite
slati ljude. A za brodove, s kim da se dogovorim. Je li tu netko
tko zamjenjuje Dibenka?
Javio se Dibenkov zamjenik dvadesetpetogodišnji matroz
Nikolaj Izmajlov. Kaže da će odmah poslati tri minonosca i
ratni brod „Republika” . Posada se već priprema za isplovljava-
nje.
Lenjin: Molim da brodovi odmah krenu, ovog trena, ako
je to moguće. „Republiku” uputite u Morski kanal i neka se

128
usidri što bliže obali.
Izmajlov: „Republika” je veliki ratni brod s topovima od
12 palaca i teško će pristati uz samu obalu. A i neprijatelj bi ga
mogao osvojiti. Uz obalu mogu stati minonosci s lakim
topovima i mitraljezima. Topovi s „Republike” mogu tući i na
udaljenosti od 25 kilometara.
Lenjin: Minonosce uputite u Nevu, do Ribaskog, moraju
štititi Nikolajevski put i prilaze tome putu.
Izmajlov: Učinit ćemo tako, Vladimire Iljiču.
Lenjin: Ima li „Republika” radio—stanicu?
Izmajlov: Ima i „Republika” i minonosci. Naredit ću da
budu s vama u radio—vezi.
Matrozi Baltika su odmah isplovili iz helsinške luke.
Izmajlov je u odnosu na dogovor učinio samo jednu izmjenu:
umjesto „Republike” u Morski kanal je uputio krstaricu
„Oljeg” . Brodovi su zaplovili pred zoru. Tek što su izišli na
pučinu radio-telegrafist s „Oljaga” je potražio zapovjednika i
bez riječi mu predao radiogram:
„Brodovi upućeni u Petrograd bez odobrenja Privremene
vlade i Stavke bit će potopljeni podmornicama. Vrhovni
glavnokomandujući A. Kerenski” .
Zapovijednik „Oljega” je zamolio telegrafistu:
- Piši i odmah šalji u Smoljni: „Mi stižemo!”
Radiograme iz štaba Kerenskog primili su i minonosci.
Nisu reagirali. Naređenje za napad na konvoj upućen za
Petrograd dobile su toga jutra i komande podmornice. „Naivči­
na je taj Kerenski” - smijali su se i matrozi i njihovi oficiri: na
podmornicama u Oktobru nije bilo ni jednog jedinog čovjeka
koji bi poslušao Kerenskog.
O zahtjevu Kerenskog i o odgovoru baltičkih matroza
Lenjin je obaviješten u 5 sati. Za dugim i širokim stolom s 28
sjedala upravo je bio po Lenjinovom zahtjevu okupljen
petrogradski Izvršni komitet Partije. Partijski izaslanici su sa
svih područja zemlje javljali o uspješnom hodu revolucije.
- Sad sve ovisi o nama u Petrogradu. Izgubimo li ga u
ovom trenu, znači izgubiti vjeru u revoluciju, znači sve-
proigrati - gotovo zagrižljivo govori Lenjin.
- Ne bismo li ipak pokušali ujediniti sve demokratske
snage i stvoriti koalicionu vladu - inzistira Kamenjev.
Lenjin je umoran od tih rasprava. Učinilo sè daje prečuo
Kamenjava. Kao da je prečuo i Svjerdlova, koji govori da je

129
vrijeme kad se mora misliti samo o organiziranju fronta, a ne o
koalicijama sa sporazumašima. Lenjinov reski glas odzvanja u
zadimljenoj sali:
— Uz nas je sav proletarijat i uglavnom sva vojska. Nema
opasnosti da ćemo ostati usamljeni. Naša opasnost može biti
samo u nama samima: prepuštanje malodušnosti. Mi smo
Kongresu sovjeta predložili čistu boljševičku vladu. Kongres se
izjasnio za takvu vladu. Kongres predstavlja mase. Te mase
odobravaju naš stav. A onda se naglo okrenuo Kamenjevu: -
Što vi sad mutite vodu, što vi uporno stvarate štrajkbrehersku
atmosferu, što vi to stalno podmećete klipove revoluciji! Ako
želite smetati i rovariti u vrhu partije, izvolitf, odlazite. Ako
nastavite rovariti, sami ćemo vas odstraniti...
Svi su zašutjeli.
I vođa revolucije je trenutak—dva r ičao. A oftda je
nešto stišanije kazao da bi se „slabići, su njàla i kolebljivci
trebali stidjeti. Neka je sram sve one koji re dadu zaplašiti od
buržoazije, pa nasjedaju povicima buržoa kih trabanata. Ni
trunke kolebanja nema u masama petrogradskih radnika i
vojnika!”
Za Lenjinov stav se izjašnjavaju Trocki, Staljin,
Svjerdlov, Urickij, Dzeržinski, Jofe, Bubnov, Skoljnikov i
Muranov. Stav: nema kompromisa, nema kolaboriranja, ne
može biti razvodnjavanja revolucije; Kamenjev, Zinovjev,
Miljutin i Rikov nude ostavke u partijskom rukovodstvu jer
„ne mogu snositi odgovornost za tako opasnu politiku” .
Ostavke tada nisu prihvaćene.
Poslije sastanka u štabu Vojne oblasti napisano je
naređenje svim odredima Crvene garde. U tom naređenju
Podvojski i Antonov—Ovsjejenko (oba su potpisani) traže da
„do 8 sati ujutro 11. novembra svi odredi pošalju na
moskovsku priječnicu 20.000 ljudi za kopanje rovova” . Diben-
ko i Krilenko su pismeno zahtijevali od komesara kronštatske
tvrđave 4norda „da do sutra u zoru” u Petrograd pošalje „tri
tisuće naoružanih matroza sa svom raspoloživom artiljerijom” .
Gradu prijeti opsada i glad.
Čudnovski odlazi u tvornicu municije. Tamo potpisuje
naređenje da „muriicije ne smije manjkati” . Proizvodnja mora
biti danonoćna i „nijedan radnik ne smije napustiti svoje radno
mjesto” .
Iz tvornice municije Čudnovski je otišao među crveno-

1 30
gardijce. Bivše zatočenike Petropavlovske tvrđave upućuje na
položaj kod Krasnog Sela. Komandant odreda je pozvan u
Smoljni. Na prvom katu ga je zaustavio stražar:
—Propusnicu, molim —a onda je naglo raširio ruke:
- Dane, brate, živ li si?
Tako su se nakon gotovo jednogodišnjeg rastanka sreli
Danilo Srdić i Mane Opalić. Obradovani susretom govorili su
uplićući se jedan drugom u riječ. Tada je iz sobe izišao
Vladimir Uljanov. Kratko se osmjehnuo stražaru, a onda se
obratio Srdiću:
—Na Kerenskog, je li?
Srdić nije prepoznao Lenjina. Ali bilo mu je jasno da
pred njim stoji neki od najviših rukovodilaca. Pomisli ,,možda
čak neko ko je vazdan s Lenjinom” . Smije se:
—Na kontrarevoluciju, druže!
Lenjin mu pruži ruku:
—Spasibo, Sjerb, tak nada!
(Dvije godine kasnije, na kongresu boljševičke partije u
Moskvi, Lenjin će - govoreći Srdiću i Dundiću - reći kako oni
„na djelu, na jedini pravi način pokazuju kako se bore istinski
proleteri internacionalisti”).
Vođen Lenjinom, radničko-vojnički i mornarski Petro-
grad naglo je pretvoren u tvrđavu revolucije. Borbeni zanos
rastao je svakog trenutka. Specijalni kuriri vojnorevolucionar-
nog štaba, štaba vojnog okruga i štaba obrane prijestolnice
kružili su gradom na motociklima i u automobilima raznoseći
borbene plakate, pozive, apele i letke: ,,K oružju, kucnuo je
čas...” Tvorničke sirene su neprestano tulile.
Crvenogardijci, čak i starci, žene i dječaci - čini se:
čitav Petrograd — marširaju ulicama prema južnim izlazima.
Radnici jure u rajonske štabove Crvene garde, gdje ih darivaju
karabinima i mitraljezima, redenicima i bombama. „Imam
dojam” - pisat će jedna engleska novinarka koja se tih
sudbonosnih dana zatekla u Piteru - „da će prijestolnica
opustjeti. Sve živo, čini mi se, hrli prema Pulkovu, Krasnom i
Carskom Selu...”
Ali tokom dana crvene trupe još nisu bile zaposjele
obrambene položaje i Kerenski je, slijedeći isturene kozačke
satnije, bez značajnijeg otpora prilazio prigradskim rajonima
Petrograda. Zajedno s generalom Krasnovom, Gatčin je na­
pustio — ustremivši se na Carsko Selo — u 2 sata 28. oktobra,

131
baš u trenutku kad je nezadovoljni Lenjin s uglednom pratnjom
ušao u štab petrogradskog vojnog okruga.Ministar-predsjednik
nije sumnjao u uspjeh, mada mu vojska od jučer nije ojačana
ni za cigli jedan bajunet.
Zapovjednik kozačkih pukova, novoimenovani armijski
komandant, general Krasnov, „slatkoiječivi kicoš, ženskar,
romansijer, pjesnik i političar koji je umio izvrsno manevrirati i
brzo se snalaziti” , nije s mnogo oduševljenja slijedio svog
generalisimusa, ali je svoje osjećaje umio kriti ranije, tada, i
kasnije, kad će se na bajunetima Wilchemovih grenadira
dočepati žezla donskog atamana. U noći 21 : i 28. oktobra taj
budući pisac dvijetisućestranične „Sintetične slike carske i
boljševičke Rusije” (roman je pod naslovom „Od dvoglavog
orla do crvenog barjaka” objavljen u Zagrebu u osam tomova
1922. godine, kad je uvodničar predstavio Krasnova čitaocima
kao čovjeka velike državničke sposobnosti, koji će možda još
ovog proljeća — godine 1922 — uskrsnuti staru rusku slavu i
veličinu... složio se s Kerenskim:
- Napast ćemo iznenadno, u svitanje, neprimijećeni.
Ispred generala i glavnine prema Carskom Selu jahali su
izviđači. Slijedile su ih kozačke čete, a na kraju ešalona po
lošoj raskvašenoj carskoselskoj cesti valja se artiljerija.
Noć je bila mrkla, hladna i kišovita. Predstraža revoluci­
je, jedna četa strijelaca raspoređena kod sela Romanovke,
desetak kilometara sjevernije od Gatčine, nije primijetila
neprijatelja sve dok se kozaci nisu javili. Atadaje za otpor bilo
kasno. Čitava se četa strijelaca bez ijednog ispaljenog metka
predala. Kerenski je likovao:
—Generale, brže malo, Petrograd nas čeka!
Ali do Pitera udaljenog 45 kilometara od Gatčine, bile su
još mnogp prepreke. Prva od tih prepona otkrivena je na 25.
kilometara od Pitera, na južnim prilazima Carskom Selu:
bataljon crvenih vojnika. Straže su pravodobno otkrile kozake
i po njima osule mitraljesku vatru. Boj se brzo razgorijevao.
Bijeli su artiljeriju aktivirali, ali se crveni bataljnon nije predao.
Tada Krasnov prebacuje kozačke odrede u zaleđe branilaca,
koji su - u opasnosti da se nađu u opkoljenju - postupno, od
položaja do položaja, uzmakli na sjever.
Pred samim Carskim Selom, ispred prvih kuća, bio je na
položajima kompletan garnizon: tisuću vojnika. Oficiri su
zarana otkrili nezavidan položaj isturenog bataljona, ali se nisu

13 2
upuštali u borbu. Kompletan oficirski kor carskoselskog
garnizona bio je protiv revolucije. Uvjeravali su:
- Vojnici, ne ginite. Prijeđimo u redove regularne
vladine vojske!
Jedan od oficira pretrčao je bojište i prebacio se do
Krasnovljevih izvidnika. General je odmah shvatio situaciju i
odredio_deset emisara koji su ,,u ime armije” ponudili mirni
sporazum carskoselskom garnizonu. Istovremeno je i komanda
garnizona poslala svoje pregovarače.
Krasnov je nervozno čekao ishod pregovora. Znao je da
sa svakim trenom njegove šanse slabe. Pozvao je ađutanta:
- Dosta čekanja! - i s njim se uputio emisarima.
S konja, nadmen i umišljen, predlaže:
- Gospodo, krvoproliće je suvišno. Odložite oružje i
odlazite svojim kućama. Za vas je rat okončan...
Krasnov je uvjerio emisare u suvišnost boja, ali emisari u
to nisu mogli uvjeriti sve vojnike. Garnizon se podvojio. Dio
snaga je s oficirima odlagao oružje, a ostali su se razišli po rubu
parka zauzimajući ratne položaje.
Živjela revolucija! —netko je muklo uzvikivao.
Boris Viktorović Savinkov, „koji je u to vrijeme -
po opisu Alekseja Tolstoja- jer je minula njegova kratkotrajna
slava pisca i terorista, opustošena mozga i srca prodavao
samoga sebe za utvaru vlasti” , zgranuto mjeri Krasnova.
- Što sad? - Krasnov se prenu iz trenutne obamrlosti.
A onda živnu! - naprijed! Ginemo mi ili oni. Povučemo li se,
zna se, ginemo sigurno mi.
U taj mah je u automobilu stigao i Kerenski. Pratili su ga
ađutanti i tri nakinđurene ženske, koje su se čitavo vrijeme
nečemu — samo njima smiješnome —smijale; Kerenski je pred
njima izigravao junaka. Krasnov ga moli da se vrati u Gatčinu:
- Ovdje se može poginuti! - opominje.
Kerenski, odjednom vrlo hrabar gestom vrhovnog glavno-
komandujućeg odmahuje rukom:
- Sad je i moje mjesto u prvim redovima fronta. Sad ću
ja da pregovaram, ja ću ih uvjeriti...
Kerenski se vojnicima carskoselskog garnizona uputio
praćen četom kozaka. Stajao je na sjedištu uz šofera i govorio
zbunjenim soldatima o vjernosti domovini. Kozaci iz pratnje su
za to vrijeme sakupljali odbačeno oružje. Gomila neodlučnih
nije se suprotstavljala. Ali oni koji su se ranije povukli u park

133
nisu odustajali od borbe. Pucajući, počeli su opkoljavati
kozake.
—Tobdžija, pali! —naredio je Krasnov.
Obrana nije imala artiljerije. I mada je nekoliko stotina
vojnika čitavog dana pružalo otpor, oduprijeti se nisu mogli.
Oko 18 sati Kerenski je u automobilu ušao u Carsko Selo. Pola
sata kasnije, u jednom od samoljubivih naloga, pisao je:
Početi pripremu napada na Petrograd.”
U 19 sati o pobjedi Krasnova u Carskom Selu saznalo se i
u Pètrogradu. Stari socijaldemokrat Cederbaum, poznatiji po
nadimku Martov, umoran i nervozan govorio je tiho, ali
razgovijetno u gradskoj skupštini —Dumi:
— Boljševičkoj gospodi nije se htjelo s nama. Sad će se u
provaliju sunovratiti bez nas! — Kroz umrljano staklo cvikera,
koje su mu bile pale na vrh nosa, Martov ništa nije mogao
vidjeti, ali mu to nije smetalo. Veselio se. I ostali oko njega -
članovi „Komiteta spasa” - bili su radosni. Cereteli zahtijeva:
—Na ustanak!
„Komitet spasa” počeo je zasjedanje u 19 sati, najprije u
plenumu, a zatim u dvije komisije: za organizaciju vlasti i za
vojna pitanja. Plenarnoj sjednici predsjedavao je osobni i
stranački prijatelj Aleksandra Kerenskog, Abram R. Goc.
Istina, kasnije će se pokazati da to prijateljstvo nije bilo baš
naročito čvrsto, ali sve do Oktobra nije bilo beznačajno moći
kazati: „Kerenski je moj prijatelj” Desno od Goca sjedio jè
predsjednik raspuštenog pretparlamenta Nikolaj Avksjentjev,
jedan od pretendenata na položaj prvog ministra u republi­
kanskoj vladi. S lijeve strane predsjedavajućeg Goca, zagledan u
plan grada, na kojem je s vremena na vrijeme nešto ucrtavao,
sjedio je tašti kozački pukovnik Georgij Polkovnikov, donedav­
ni zapovjednik vojnog petrogradskog okruga, a od prethodnog
daha vrhovni komandant „armije spasa domovine i revolucije” .
Komesar u toj kratkovjekoj komandi, desni eser Sinani,
uporno pokušava svratiti pažnju glavnokomandujućeg na se
šapćući- mu nešto, ali Polkovnikov šuti zagledan u kartu dok
mu se bore u krajičcima usana mreškaju u podrugljiv smiješak.
U „Komitetu spasa” zastupljeno je nekoliko uglednüi
institucija iz vremena privremene vlade. Neke je začudilo što je
na sjednicu došao i bivši konzervativni poslanik carske Dume,
monarhist Vladimir Puriškevič koji je nepunu godinu ranije -
16. decembra 1916. - u dvorcu boljara Jusupovih, zajedno s

134
 članom carske porodice velikim knezom Dmitrijem Pavlovi-
čem i s knezom Jusupovim, ubio razvratnog monaha i
mračnog mistika Grigorija Raspučina. Puriškeviča je, dogo­
vorivši se o tome samo s Avksjentjevim i Polkovnikovim,
pozvao Goc, koji je znao da braća Puriškeviči s knezom
Jusupovim, grofom Sumarkov-EljStonom i hercegom Liten-
bergom organiziraju prevrat pripremajući monarhističku „voj­
sku spasa majčice Rusije” i maštaju o vraćanju Romanovih iz
uralskog zatočeništva.
Baš u ono vrijeme kad je Goc pozvao Puriškeviča na
sastanak „Komiteta spasa” — na „važan dogovor za sve
rodoljube” —vođa petrogradskih monarhista pisao je donskom
atamanu Kaledinu u Rostov:
.. Domovinu možemo spasiti samo brzim organiziran­
jem oficirskih pukova.. . Politika sporazumijevanja i obećanja
propala je. Sve vrijedno i časno zatrto je. U ovoj tmini vlast su
prigrabili prijestupnici s kojima se možemo raspraviti samo na
jedan način: izvevši ih na strelište ili na vješala. Generale,
čekamo vas u prijestolnici. Naše će snage istupiti snažnim
udarom čim se vi pojavite. . .”
(Kad je uhvaćen ađutant Vladimira Puriškeviča kapetan
Kovaljko, koji je u Rostov nosio povjerljivo monarhističko
pismo atamanu Kaledinu, zatvoren je čitav štab pobunjenika.
Početkom novembra održan je proces Puriškeviču, Jusupovu,
Eljstonu, Litenbergu i drugima. Bio je to poslije Oktobra prvi
politički proces u Petrogradu).
Od članova „Komiteta spasa” samo je, čini se, Goc znao
za Puriškevičevo pismo Kaledinu. Istina, ni on to nikada nije
priznao. „Komitet spasa” je svog Kaledina („ili, ako hoćete,
svog Kornilova” - rekao je u novembru Jakov Svjerdlov) vidio
u Petru Krasnovu, koji će 80 dana kasnije, početkom 1918. u
trenutku kad Kaledin ispali dva metka iz svog brauninga u
vlastitu sljepoočnicu, preuzeti žezlo donskih atamana. Petro-
gradski pobunjenici su sve svoje nade svodili na Gatčinu.
Avksjentjev je uvjeravao:
- Tamo je koncentrirana vjerna armija. Ponavljam, ne
korpus, kako neki govore, nego armije. Nas je o tome juče
obavijestio Krasnov specijalnim telegramom. Prema tome
telegramu ynaš je zadatak da u samom gradu odmah stupimo u
akciju.. .
Pukovnik Polkovnikov je najednom odgurnuo kartu

135
ispred sebe, naglo je ustao popravljajući balčak sablje, a onda,
povisivši glas, kao da govori na mitingu ili postrojenoj diviziji,
zagrokta:
- Operacije vjerne vojske odvijaju se po planu. Pouzdano
možemo u noći 29. i 30. očekivati prodor Krasnovljevih armija
u predgrađa. Imamo, znači, 24 sata na raspolaganju. Čim
počnu borbe u predgrađima, centar prijestolnice mora planuti.
Najvažnija uporišta u zoru 30., u ponedjeljak, moraju biti u
našim rukama. Ponedjeljak je naš dan. U ponedjeljak do podne
ćemo definitivno zgromiti boljševike!
Plan operacija bijelih pobunjenika nije razrađen na
plenarnoj sjednici, nego kasnije oko 20 sati, u Inženjerijskom
zamku, u dvorcu bivšeg cara Pavla I, gdje je početkom stoljeća
smješteno Nikolajevsko inženjerijsko učilište, najsnažniji jun-
kerski punkt u prijestolnici. Plan su, uz prisustvo i prešutnu
suglasnost Puriškeviča, razradili Polkovnikov, Goc, Sinani i
desni eser Bruderer. U dva posljednja sata 28. oktobra
sastavljena su pobunjenička pisma, pozivi i apeli. Do 3 sata 29.
oktobra obavijesti šu trebale biti predane svim junkerskim
trupama i svima drugima „kojima je stalo do spasa domovine i
revolucije” . Osnovno je bilo zaposjesti centralnu telefonsku
stanicu, garažu oklopnih automobila, Petropavlovsku tvrđavu i,
dakako, institut Smoljni. Polkovnikov je diktirao:
„Centralnu telefonsku stanicu zaposjedaju junkeri Niko-
lajevskog vojnog učilišta. Dio njihovih snaga će u ranim
jutarnjim satima opkoliti garažu boljševičkih oklopnih auto­
mobila u Mihajlovskom konjičkom vježbalištu i zaplijeniti
strojeve. Petropavlovsku tvrđavu osvajaju združeno junkeri
Vladimirskog i Pavlovskog učilišta. Udarni bataljoni smrti,
junkeri Pažeškog korpusa i Mihajlovsko učilište, ojačavani
ostalim snagama, napadaju i osvajaju Smoljni...”
Lenjin je tada, nešto prije ponoći, u pratnji Bonč-Bruje-
viča i Podvojskog u otvorenom automobilu, zaogrnut jesen­
skim ogrtačem dignutog ovratnika, s kačketom na glavi,
od vezen u Putilovske zavode.
Noć je bila tmurna, màglena i hladna. Nije bilo kiše, ali je
sve bilo vlažno. Bila je to druga noć građanskog rata, peta noć
proleterske revolucije.
U Putilovskim zavodima vođu nitko nije očekivao. Čak
ni Pavle Danilov, kojeg je Lenjin tokom dana poslao u tvornicu
da organizira odrede za front i bitne pošiljke nekih proizvoda,

1 36
nije znao da će doći predsjednik Sovjeta narodnih komesara.
Zaprepastio se kad je u hodniku, ispred tvorničkog
partijskog komiteta, čuo vedri glas Vladimira Iljiča:
- Kako ste drugovi, kakvo je raspoloženje, spremate li
se za odlučan boj s kontrarevolucijom?
Pavle Danilov je u podne primio Lenjinovo naređenje:
- Trebamo topove. Putilovci ih proizvode. Učinite što
znate, ali front mora dobiti topove. Zapisat ću, druže Danilov,
topovi do jutra moraju biti na frontu.
Putilovci su tokom noći trebali dogotoviti oruđa. Majsto­
ri nisu oči dizali od posla. Radili su bez sna i bez hrane.
Danilov se ipak plašio: hoće li sve biti gotovo do 6 sati?
Upravo se bio vratio iz tvorničke ’ le kad se pojavio Lenjin.
Znao je da će istog trenutka biti ^asut pitanjima: je li sve
moguće učinjeno, kako radnici reagiraju, kakav je stav prema
boljševičkoj vladi, kako su prihvaćene odluke Kongresa, jesu li
radnici spremni da iziđu na front. . . Lenjin je uistinu sve pitao.
Tek kad mu je Danilov rekao da će topovi biti u 6 ujutro
pripremljeni za front, da su crvenogardijci u Nikolajevskom
konjičkom učilištu uzeli konje za prijevoz, da su hranu za
front dobili od rajonske uprave za opskrbu, da su telefonske
aparate i žice uzeli u tvornici „Erikson” , Lenjin je sjeo:
-Tako treba, tako rade boljševici!
Danilov je odahnuo, a onda se sjetio da na limenoj pećici
već odavno vrije čaj. Bili su sk u haj i krumpiri. Zamolio je
predsjednika prve proleterske vlade:
- Vladimire Iljiču, založite! - pružio mu je dva
krumpira i šolju čaja. Vladimir Uljanov, zadovoljan, s prijaz­
nim osmijehom na licu, najednom shvati da čitav dan nije jeo:
- Dobro, dakle, daj da založimo. A onda se prijazno
nasmijao: - Hvala, drugovi, baš sam vučje gladan.
Razgovor se nije stišavao ni za vrijeme skromnog objeda.
Radnici su pričali o izvršenim zadacima, nisu se skanjivali
iznositi svoja maštanja, povremeno su zasmijavali Lenjina
dosjetkama, a ujedno su se i pohvalili: upravo „bez plana
Vojnorevolucionarnog komiteta” završavaju oklopni vlak -
najobičniji vagon spavaćih kola pretvaraju u jurišnu oklopnja-
ču.

137
 B IJ E L I PU Č

29. oktobra —11. studenoga

nedjeya

Hladna, mrkla, tiha noć sjevera. Rijetki su prolaznici.

Uglavnom: crvenogardijci, poneki auto, poneki motocikl. Ipak
ulični stražari su oprezni, naročito one grupe koje bdiju pred
junkerskim učilištima. Revolucija je pobijedila, ali oni znaju:
revolucija je napadnuta — Kerenski je započeo rat. Zar će
njegove pristalice (trebalo bi reći: protivnici proleterske
diktature) ostati mirne u Piteru? Ne može nitko u ove kasne
sate proći nezaustavljen, bez propusnice. Crvenogardijci- se
pridržavaju zapovijedi primljenih iz Smoljnoga.
U 2 sata stražari su primijetili osobna kola ugašenih
farova na putu za dvorac balerine Kšesinske, gdje je do julskih
demonstracija bio smješten Centralni boljševički komitet.
Kasnije su se u dvorcu nastanili i tu su prvih dana poslije
revolucije ostali - specijalni dobrovoljački odredi Privremene
vlade „udarni bataljoni smrti” . Osamnaestogodišnji radnik Ivan
N. Fomjenkov iz 1. crvenogardijskog odreda bio je zadužen da
s grupom svojih drugova čuva „smrtovođe” .
Jedan od stražara, kovač .Vasiljev, primijetio je kola
zagašenih farova kako se približavaju - on će reći: ..šuljaju” -
prema dvorcu.
- Ivane, sumnjiv auto! - upozorio je komandira.
— Zadržat ćemo putnike. Treba provjeriti — odlučio je
Fomjenkov.
Vozač kola ugašenih farova zaustavio je motor nedaleko
od ulaza u dvorac, u Velikoj dvorskoj ulici. Iz auta je brzo
izišao neki šeširdžija, pozvonio je na ulaznim vratima, predao
zamotak, trenutak—dva popričao i žurno se vratio u kola. Tog
trenutka iz mraka je izišao crvenogardijac Kločkov. Karabin
otkočen, držao ga je u stavu na gotovs. Njegovi drugovi —

139
grupa Ivana Fomjenkova - opkolila je kola s lijeve i s desne
strane. Kločkov zahtijeva:
- Građanine, molim isprave!
Propusnicu je pružio onaj koji se upravo bio vratio s
ulaza dvorca. Držao se bahato:
- No, što se uzbuđuješ, svoji smo — prigovorio je
mladom Kločkovu.
Kločkov je baterijskom lampom osvijetlio dokument.
Bio je ispravan, u Smoljnom izdan. Ali istovremeno je uhvatio i
zbunjen pogled šofera. Bilo je očito: šoferov je pogled na nešto
upozoravao. Kločkov zovnu:
- Druže Ivane, treba provjeriti!
Kločkov je tada otvorio vrata kola. Osvjetljuje: uz
vozača su dvojica — jedan u odijelu „smrtovođe” s crtežem
mrtvačke lubanje na rukavu i s naganom o opasaču, a drugi je
civil, elegantno odjeven sa šeširom na glavi. Ivan Fomjenkov ih
mjeri preko ramena svoga druga:
- Tko ste vi?
Civil je nabusit:
- Ja sam komesar nove vlade, iz Smoljnog idemo.
- Prezime?
- To se vas ne tiče. Čovjek sa šeširom se počeo
uzbuđivati. — Raznosimo važne pakete. Ne smijemo gubiti
vrijeme. Ako nas i dalje budete zadržavali, bit ćete zatvoreni i,
vjerojatno, strijeljani.
Miša Kločkov, Aleksej Vasiljev, Georgij Petrov i Ivan
Fomjenkov uperili su cijevi svoga oružja u putnike. Fomjenkov
mrmlja:
- Drugovi iz Smoljnog s nama tako ne razgovaraju.
Cijev Kločkovljeva karabina je pred čelom šeširdžije:
- Izlazite, građani. Provjerit ćemo!
Tek što su šeširdžija i „smrtovođa” izišli iz kola,
Kločkov je naredio:
- Diži ruke!
Šofer je tada duboko odahnuo:
- Već pola sata mi prijete da će me ubiti, ako samo
zucnem .. .
Dok su crvenogardijci vodili dvojicu sumnjivih u Petro-
pavlovsku tvrđavu, svi su bijeli zatvorenici prvih dana revolu­
cije bili tamo, a kasnije su prebačeni k matrozima, u Kronštat.
Šofer je ispričao što mu se dogodilo. Vozio se sam u Smoljni,

140
kad su ga dva neznanca zaustavila na Sampsonijevskom mostu.
Nije ih mogao vidjeti u mraku, ali je jasno čuo:
- Građanine, vašu propusnicu!
Mislio je da su crvenogardijci. Mirno im je pružio
propusnicu. Čim su je vidjeli, onaj s mrtvačkom glavom na
rukavu trgnuo je nagan i pozvao drugoga:
- Ovaj nam odgovara. A šoferu je sikteći šapnuo:
- Mrdneš li, pucam u potiljak. Vozi po naređenju:
najprije u Kadetsko pomorsko učilište, a zatim ćemo u
Pavlovsko i Vladimirsko vojno učilište...
Šofer sumnjivog auta je u Petropavlovskoj tvrđavi detalj­
no ispričao kud je sve vozio svoje neželjene putnike, a zatim je
komandanta tvrđave Blagonravova zamolio da telefonira u
Smoljni:
- Javite drugu Lunačarskom da njegov šofer stiže. ..
- Molim? - obrecnuo se komandant.
- Znate, ja vozim narodnog koihesara Lunačarskog -
objasnio je, osmjehujući se šofer.
Poslije razgovora sa šoferom i crvenogardijcima, Blagon­
ravov je ispitao uhapšene putnike. Na putu do komandanta
šeširdžija je pokušao kriomice baciti neke papire iz svojih
džepova, ali je to oprezni Aljoša Vasiljev primijetio, pokupio
papire i —zaprepašten —viknuo:
- Drugovi, pa ovi spremaju ustanak!
Šeširdžija je — pokazalo se ubrzo —bio član „Komiteta
spasa” , član CK partije esera i član kontrarevolucionamog
ustaničkog štaba Polkovnikovljeve „armije spasa” Bruderer. U
njegovim džepovima nađena su naređenja junkerskim trupama
iž učilišta i bataljonima „smrtovođa” za pripreme i vođenje
ustanka 30. oktobra. U Brudererovim dokumentima nađeni su
i podaci o rasporedu pripremljenih trupa i popis specijalnih
izaslanika upućenih od „Komiteta spasa” u kontrarevolucio-
narne jedinice. Uhvaćeni „smrtovođa” bio je blijedih obraza,
do kraja prestrašen, neprestano je molio:
- Sve ću reći, ne strijeljajte!
Bruderer je namrgođeno šutio.
A komandant tvrđave se izbezumio:
- Brzo telefonirajte drugu Podvojskom. Pripremljena je
pobuna!
Podvojski je saslušao telefonski izvještaj, ispitivao je o
nekim detaljima, a onda je naredio:

141
 — Tog s mrtvačkom glavom dovedite odmah u Smoljni
Bruderera zatvorite!
Kod Podvojskog, u štabu vojnog okruga, otkrivena je
kompletna igra „Komiteta spasa” . Uhapšenik je sve priznao.
Pričao je i o tome kako su Polkovnikov, Purišević i drugi
zavjerenici plan pobune razradili u inženjerijskom zamku, gdje
je nekad boravio imperator sveruski Pavle I.
Do osvita su o pripremljenoj pobuni bile obaviještene - i
upozorene na oprez — sve partijske organizacije Petrograda.
Obaviješteni su rajonski sovjeti, komesari VRK u vojnim
jedinicama, tvornički komitet. .. Podvojski je uporno ponav­
ljao u telefon ili je pisao:
— Po svaku cijenu onemogućiti neprijateljsku akciju
kontrarevolucije!
U 4 sata stražar pred Vojnorevolucionamim komitetom i
štabom vojnog okruga javio je Podvojskom da dva crveno-
gardijca mole da ih primi:
— Kažu hitno je. Radi se o opstanku revolucije. Tako
k ažu ...
Podvojskog je tražio član komiteta rajona Petrogradski
predio mehaničar Miša Tiljičkin. S njim je bio njegov drug iz
crvenogardijskog odreda tvornice „Lorens” Kolja Petrov.
Obojica su se držali tajanstveno. Poluglasno govore:
—Otkrili smo zavjeru.
Njih dvojica su te noći, obilazeći svoj rajon, u Spaskoj
ulici primijetili neuobičajenu živost u junkerskom vježbalištu.
To ih je zainteresiralo. Ta otkud takva buka iza ponoći, zbog
čega? Tihano su se približili i pritajeni pod prozorima
prisluškivali razgovore uzbuđenih junkera.
Podvojski je crvenogardijcima zahvalio na budnosti:
— Prevarili se niste. Zaista, junker i su spremili pobunu,
ah smo ih na vrijeme otkrili. Pogledajte, već imamo poziv
pobunjeničke komande. I Podvojski je teatralno čitao pobun­
jenički apel pukovnika Polkovnikova.
„. .. svim vojnim jedinicama, svima koji su se osvijestili
od pijanosti boljševičke avanture, svima koji žele istinski
pomoći revoluciji i slobodi nalaže se da se odmah okupe u
Nikolajevskom inženjerijskom učilištu u Inženjerijskom zam­
ku...”
Članovi „Komiteta spasa” su u 4 ujutro shvatili da je
njihov plan otkriven. Polkovnikov i Goc ipak nisu odustali.

142
 Prethodno naređenje je izmijenjeno. Kerenskog i generala
Krasova više nisu mogli čekati, trebalo je da im pomognu.
Bitka za prijestolnicu, bitka za opstanak diktature
proletarijata, najodlučnija bitka u Petrogradu poslije boja za
Zimski dvorac, počela je u 5 sati u nedjelju 29. oktobra. Dva
prethodna sata radnički Petrograd užurbano je svrstan u ratne
redove. Crvenogardijci su trčeći stizali na zborna mjesta, a
zatim —obaviješteni o zbivanjima —još brže su se prebacivali
na mjesta gdje su se očekivali udari pobunjenika. Tvorničke
sirene su zatulile u 4 sata. Članovi Vojnorevolucionarnog
komiteta, boljševički agitatori poslani iz Smoljnog, komesari,
članovi rajonskih komiteta i rajonskih sovjeta, članovi Vijeća
narodnih komesara - među njima su i Dibenko i Ovsjejenko,
Podvojski i Prilenko, Svjerdlov i Kolontajeva, i Dzeržinski i
Trocki i šef propagandnog ureda Karl Radek, pa Kamenjev i
Zinovjev — razišli su se po tvornicama, okupljaju mase po
trgovimà, zaustavljaju radnike na mostovima, govore:
- Revolucija je u opasnosti. Na revoluciju će jutros biti
usred Petrograda izvršen napad...
Radnici, masa radnika, mornara i vojnika, oni koji su
„počeli osjećati da žive, svjesni svog značenja” , slušaju stežući
pesnice, slušaju užarenih očiju, slušaju zgrbljeni oko karabina,
kliču:
- Živjela revolucija!
Ponavljale su se slike prethodnog dana: revolucionarne
mase, naoružane i bez oružja, sa srcem koje je kucalo samo za
revoluciju, hrlile su u borbu. Radnički odredi, starci pogrb-
ljenih leđa i golobradi dječaci, baltički matrozi zažarenih očiju
i buntovni soldati bezemljaši - isti oni ljudi koji su se 22.
oktobra na Dan sovjeta zavjetovali revoluciji boljševika -
marširali su ponosno i smjelo.
O tome kako su mase primile poziv iz Smoljnog najbolje
svjedoči odziv Putilovaca. Dogodilo se u 4.20. U golemom
tvorničkom dvorištu pozvani sirenama okupili su se svi oni koji
jučer nisu otišli na bojišta ispred prijestolnice. Na tribini su
članovi tvorničkog partijskog komiteta, član rajonskog vojnog
revkoma i izaslanik iz Smoljnog Radek. Govori su kratki,
sažeti. Govori su nalik plamenu. Član vojnog komiteta poslije
govora poziva:
- Dobrovoljci, istupite!
Dobrovoljce je u onoj žurbi bilo nemoguće izbrojiti.

143
 Radek će telefonirati u Smoljni:
- Javilo se više od 2000 dobrovoljaca!
Član rajonskog vojnog revkoma zbunjeno se češka po
vratu:
- Drugovi, nama je iz Putilovskih zavoda potrebno samo
bataljon dobrovoljaca. Dovoljno je da se javi 500 drugova.
Molim da se izdvoji 500 drugova.
Član revkoma odlučuje:
- Ja ću izabrati - i silazi u dvorište, bira jednog po
jednog, bira mlađe i snažnije, bira one s boljim oružjem, ali
pored probranih u jurišni bataljon se svrstavaju i neizabrani, pa
kad je u 4.50 komandirao: - Naprijed! - iz dvorišta
Putilovskih zavoda krenulo je 850 radnika. Nijedan od njih nije
htio izostati, uvjereni da ne izvršavaju samo dužnost, da time
ne pokazuju samo svoju revolucionarnu pripadnost, nego da
revolucija bez njihova učešća može biti dovedena u opasnost.
„Bilo je neumitno prisustvo svakog od nas” , bit će kasnije
zapisano u jednoj kronici Oktobra.
Nitko nije izbrojio dobrovoljce koji su između 5 i 6 sati
ujutro 29. oktobra izišli na petrogradska bojišta. Jedna
američka novinarka toga će dana po podne poslati svojoj
redakciji telegram: ,,U ruskoj prijestolnici nije bilo čovjeka
koji je izostao.. . ”
Operacijom su rukovodili - uz stalnu kontrolu Vladi­
mira Iljiča — Podvojski i Antonov-Ovsjejenko. Njihova je
taktika bila jednostavna: razdvojiti pobunjene snage i tući ih
po odvojenim dijelovima. To je značilo da treba onemogućiti
sjedinjavanje junkera iz različitih učilišta. Do 5 sati, mada to
gotovo nevjerojatno izgleda, u štab revolucije motorizirani
kuriri su donijeli izvještaje o svim odredima prikupljenima za
borbu. Na velikoj karti prijestolnice, obilježavajući svaku grupu
različitom bojom, Podvojski je označavao mjesta koncentra­
cije:
odredi rajona Petrogradski kraj, Putilovci, Grenadirski
puk i Kemijski bataljon napadaju Vladimirsko i Pavlovsko
vojno učilište;
radnički odredi iz Viborga i šliseljburških odreda opsje­
daju Inženjerijsko vojno učilište;
druga grupa radničkih odreda iz Viboga i Šliseljburga
opsjedaju Mihajlovsko vojno učilište.
U 5.20, u prvim minutama borbe, kuriri su javili:

14 4
 - Sve jedinice su na određenim položajima.
Do 6 sati izSmoljnogasu izdavana i telefonska naređenja.
A tad su najednom telefoni prestali raditi. Smoljni više nije
imao telefonsku vezu s gradom. Telefoni su bili isključeni.
Desetak minuta kasnije kurir je javio:
—Junkeri su zaposjeli Centralnu telefonsku stanicu.
To je bio jedini uspio manevar pobunjenika. U stanicu su
ušli ne ispalivši nijedan metak. Stigli su lukavo točno u 6 sati,
u ono vrijeme kad su se u telefonskoj centrali smjenjivale
straže. Još je bilo mračno. Čovjeka se u jutarnjoj magluštini
nije moglo prepoznati ni na par metara. Junkeri su se presvukli
u vojničke uniforme i svrstani u omanji odred uputili se u
glavnu telefonsku centralu. Iza njih je druga grupa stizala u
oklopnom automobilu, koji su junkeri zaplijenili u Mihajlov-
skom vježbalištu.
U 6 sati stražar pred glavnom telefonskom centralom
čuo je bat koračaja i muklu tutnjavu oklopnih kola:
- Stoj! - digao je pušku.
Junkeri su stali. Komandir junkera se potpuno pripre­
mio. Zna lozinku. Zna čak i stražarevo ime. Čuje stražara kako
govori nekome iza sebe:
- Naši su, smjena!
Smjena straže je obavljena po svim propisima. Čuvari
Centralne telefonske stanice odložili su puške. U tom trenutku
bili su u čvrstom junkerskom krugu. Komandir pobunjeničke
grupe lupeški se smije:
—Sve zatvori!
Jedan crvenogardijac skoči prema njemu. Dva junkera ga
zaustaviše: jednim snažnim udarcem kundaka po potiljku, a
drugi ubodom bajunete u lijevu ruku.
Čuvari centrale su zaključani u jednu sobu. Svi telefoni
Smoljnog su isključeni. Štab „armije spasa” istog je trenutka
dobio telefonsku vezu sa svim junkerskim učilištima u Petro-
gradu. Odmah potom junkeri su se u glavnoj telefonskoj
centrali počeli utvrđivati. Barikade su na brzinu dizane pred
centralom, na glavnom i sporednom ulazu. Pukovnik Polkovni-
kov zahtijevao je da ga neprestano izvještavaju. Upozoravao ih
je:
—Boljševici će uskoro navaliti na vas. Držite se junački!
U 6 sati i 15 minuta ulicom ispred glavne telefonske
centrale naišao je automobil V. A. Antonova—Ovsjejenka. Član

145
 revolucionarnog ratnog štaba obilazio je odrede. On još nije
znao što se dogodilo u centrali. Vidjevši tek dignute - u tom
trenutku istom utvrđivane - barikade i stražare (junkere) u
vojničkim uniformama, naredio je šoferu da zaustavi:
- Kako je, drugovi? — zakoračio je prema barikadama.
- Ruke, gore! - našao se najednom, u tren oka, pred
puščanim cijevima. Junkeri su ga prepoznali. Povikaše:
- Boljševički ministar vojske i mornarice. Bravo, bravo.
Dražeg gosta nismo mogli očekivati. . .
Iskusni Ovsjejenko shvatio je da je upao u zamku. Zna:
otpor je uzaludan. Istina, kasnije će priznati da je u prvi mah
htio da se maši pištolja, ali vjerojatno ne bi stigao ni da ga
otkači, a već bi ga pokosila tanad protivničkih pušaka. Ostao
je pribran:
- No, građani, hvala - govorio je dok su mu skidali
opasač s revolverom i vodili ga u jednu izdvojenu manju
prostoriju u zatvor.
Tek što je Antonov-Ovsjejenko zatvoren, iz Inženjerij-
skog zamka su javili junkerima u telefonskoj centrali da im
stiže pomoć: oklopni automobil. Dobro naoružani junkeri su
likovali: kad stigne oklopnjača, pretvorit će centralu u
neosvojivu utvrdu. Oklopni automobil se pojavio tek u 16 sati.
Brekćući, brzo se približavao. Junkeri napuštaju barikade,
potrčaše prema oklopnjači, otvaraju glavna dvorišna vrata,
puštaju kola unutra, jate se oko njih. Mitraljez s oklopnjače u
taj mah ciknu:
- Bando lupeška! - i osu dug mitraljski rafal po
junkerima.
S ulice se prolomi:
- Ura, juriš!
Junkeri se izbezumiše. Više ništa nisu shvaćali. Nisu,
naime, mogli znati da su boljševici na putu od Inženjerijskog
zamka do centrale preoteli oklopnjaču. Junkeri u oklopnjači
bili su u vojničkoj uniformi, imali su i propusnice Vojnorevo-
lucionarnog komiteta, ali im sve to nije pomoglo da se
provuku. Junkeri iz oklopnjače su uhapšeni, a kola je zaposjela
crvenogardijska posada.
Iznenađeni junkeri u glavnoj telefonskoj centrali pružali
su paničan, neorganiziran otpor. Neki su pokušali da se
bijegom izvuku, ali su uhvaćeni. Nekolicina je provalila u sobu
k zatvorenom Ovsjejenku. Mole ga za pomoć:

146
 - Nemojte nas strijeljati!
Ministar Lenjinov Antonov-Ovsjejenko savjetuje:
- Odložite oružje, ne pružajte otpor i život će vam biti
spašen. Inače, ni za jednoga od vas ne mogu garantirati.
U 5 sati po podne u nedjelju 29. oktobra nanovo su
proradili telefoni u Smoljnom. Otpor junkera u glavnoj centrali
bio je slomljen. Pucnjava je u to vrijeme prestala u svim
oredjelima grada. Svi otpori rano otkrivene zavjere su slomlje­
ni, ali je palo mnogo žrtava. Naročito teški gubici bili su kod
onih odreda koji su morali savladati Vladimirsko vojno učilište
u rajonu Petrogradski kraj. To je učilište bila najutvrđenija i
najteže dostižna tačka pobunjenika. Do čvrste građevine
Učilišta bilo se teško probiti: k čelu zgrade moglo se stići samo
jednom uskom, preglednom ulicom, brisanim prostorom, a s
bočnih prilaza juriši su bili onemogućavani preciznom junker-
skom vatrom s mansardi i prozora. Štab revolucije je zahti­
jevao:
- Pobunu slomiti u najkraćem roku!
Ali da bi se to izvršilo, mnogi su morali pasti. Zbog toga
je pred podne intervenirao sam Lenjin:
- Ne puštajte' ljude da uzaludno ginu. Čuvajte ljude.
Tucite bandu artiljerijom. Ne štedite granate! - naredio je
Podvojskom u trenu kad se saznalo da su na prilazima
Vladimirskom učilištu poginuli mnogi crvenogardijci, a osim
toga da je „Nestao, vjerojatno poginuo, i narodni komesar
Ovsjejenko” .
Junkeri Vladimirskog učilišta su, pripremajući pobunu,
ispravili grešku učinjenu 25. oktobra: najprije su onemogućili
vojnike koji su služili pri komandi Učilišta. Budući da su ti
vojnici četiri dana ranije bili razoružali junkere i spriječili
njihovo prebacivanje u opsjednuti Zimski dvorac, junkeri su im
se osvetili u osvit zore 29. oktobra. One koji nisu pružili otpor
zatvorili su, a nepokorne su poubijali.
Slomivši vojnike u Učilištu vladimirovci su se htjeli
prebaciti u susjedno Pavlovsko vojno učilište, ali to im nije
pošlo za rukom: vojska revolucije već je bila u akciji. Odredi
Petrogradskog kraja u to su vrijeme, u cik zore, opkoljavali
Učilište. Crvenogardijcima prve smjene brzo je pristizala sve
snažnija pomoć: došli su putilovci, za njima grenadirski puk,
potom kemijski bataljon. .*. Vojnika je bilo po broju dovoljno,
ah svejedno u Učilište se nisu mogli probiti. Juriš crvene vojske

147
 odbijen je čak i kasnije, kad su snage napadača bile ojačane
mitraljescima koljtovskog bataljona, matrozima iz škole brd­
skih mašinista i oklopnjačom „Jastreb” .
Oko 10 sati jurišali su junkeri. Pokušali su se probiti, ali
su dočekani snažnom mitraljeskom vatrom i puščanim plotuni­
ma. Nekoliko desetaka junkera ostalo je „na mrtvoj straži” na
čistini ispred Učilišta, a ostali su se nanovo zabarikadirali iza
debelih, davno sazidanih kamenih zidova.
U 11.30 — onih trenutaka kad je Lenjin razgovarao s
Podvojskim zahtijevajući od njega da čuva živote crvenogardi-
jaca — na prozorima Vladimirskog učilišta zavijorile su se
zastave predaje: bijele plahte, košulje, maramice... U redovima
napadača prolomi se radosno:
- Ura! Ura! Ura!
Crvenogardijci pohrliše prema ulazima u učilište. Trčali
su u gomilama. Motociklist iz štaba rajonskog revkoma požurio
je u Smoljni da javi radosnu vijest, ali tek što je zamakao za
prvi ugao iz Učilišta se prolomiše snažni plotuni, zarzaše dugi
mitraljeski rafali, u boli ciknuše jurišnici... Junkeri su na
najpodliji način izigrali protivnike. Namamivši ih u klopku,
silovito su udarali po njima.
Žrtve revolucije su se povećale.
Podvojski je bjesnio. Dojurio je na bojište srdit na štab
Rajonskog vojnorevolucionarnog komiteta:
—Pred revolucionarni sud ću vas poslati zbog lakovjerno­
sti!
Lenjinov zahtjev da se na Učilište udari topovima,
Podvojski je prenio zapovjedniku Petropavlovske tvrđave Bla-
gonravovu. Artiljerci su brzo stigli dovukavši jedan top od tri
cola. Oko 14 sati topdžije su ispalile prvu granatu. Ona je
pogodila prozor na prvom katu, raznijela prozorski okvir i
eksplodirala u unutrašnjosti zgrade. I naredne granate -
ispaljivane bez zastoja, sve dok se junkeri nisu povukli u
unutrašnjost zgrade otkud više nisu mogli sprečavati jurišni
pohod crvenogardijaca — gađale su cilj: neke su razbijale vrata,
druge ranjavale drveni zid, treće grmjele u zgradi proletjevši
kroz prozore... Ipak, juriš branilaca revolucije nije ni ovoga
puta uspio. Istina, oni su se bili probili do zgrade, ali kad je
obustavljena artiljerijska paljba, junkeri su se vratili na svoja
mjesta i odbili crvenogardijce.
U 15 sati Blagonravov je poslao još jedan top. Artiljerij-

148
ska paljba je pojačana. Eksplozije su potresale starinsko
zdanje. S prozora i mansarda Vladimirskog učilišta više nitko
nije pucao na crvenogardijce. Umjesto puščanih cijevi na
prozorima su se pojavile bijele krpe. Ali ovoga puta ratnici
revolucije nisu odmah nasrnuli prema zdanju. Tek tu i tamo
neki su se odlučili da ispitaju stvarne nakane opkoljenih
junkera. Po njima se i ovoga puta osula paljba.
- Paljba! - naređeno je topdžijama.
Artiljerijska vatra je pojačana.
Lijevo krivo Učilišta bilo je izrovano eksplozijama. U
zidu je bio stvoren otvor, dovoljno velik da vojska prodre kroz
nj u zgradu.
- Juriši Za revoluciju, za vlast Sovjeta!
Crvenogardijci su u učilište upali kroz glavni ulaz, kroz
otvore u zidu i na sporedna vrata. Otpor junkera ovoga je puta
bio veoma slab. Samo su rijetki pucali, ali su i oni brzo
savladani i razoružani.
Svi zarobljeni junkeri otpremljeni su u Petropavlovsku
tvrđavu. Ni jedan nije strijeljan, iako su neki ljutiti crvenoar-
mijci htjeli da ih sve likvidiraju na mjestu bitke.
U 16 sati svladano je posljednje junkersko učilište. Sva
ostala učilišta još su se dopodne prestala boriti. Odložili su
oružje i podignutih ruku izišli pred crvenoarmijce. Samo
članova štaba „armije spasa” nije bilo među zarobljenicima.
Polkovnikov i njegovi i suradnici nestali su: sakrili su se. Jedna
grupa organizatora zavjere —šef „Komiteta spasa” Goc i bivši
vrhovni komesar bivše privremene vlade Stankjevič —uspjeli su
se izvući iz Petrograda i prebaciti se u Carsko Selo gdje su
zatekli i svojim-crnim vijestima razočarali Kerenskog i Krasno­
va. Nije bilo moguće zamisliti težu situaciju: s fronta nikakve
pomoći, generali su iznevjerili, a vjerna buržoazija Petrograda,
sakrivena iza junkerskih bajuneta, slomljena oduzimanjem
bajuneta junkerima. Predvečer 29. oktobra Kerenskog su
mučile mučne, zloslutne misli. Svom zastavniku Kniršu,
onome koji mu je u srijedu nabavio kola za bijeg iz
prijestolnice, turobno se jadao:
- Kukavice su oko nas, dragi moj, sve same kukavice!
Knirš tiho uzdiše:
- Kozaci otkazuju poslušnost. Neće napasti Piter bez
pješadijskih jedinica.
Petar Krasnov to isto javlja Kerenskom. Objašnjava: Radi

149
morala moralo bi se nastaviti nastupanje, a kako nastupati kad
su snage slabe, kad je borbeni moral počeo jenjavati, kad se
oko pukovskih komiteta sve bučnije čuju protesti?
U nedjelju ujutro, u vrijeme kad su u prijestolnici planule
prve junkerske puške, Krasnov je morao odustati od prijašnjeg
plana. Pohod na Petrograd morao je obustaviti. Sam je sebe
tješio: „Sutra ćemo proslijediti na sjever, na Piter!” Znao je da
čekanje ruši moral njegove „armije” , ali je isto tako znao daje
inzistiranje na napadu pogubno. U Aleksandrovskom dvorcu,
koji su kozaci pretvorili u komandni štab svrgnutog ministra-
-predsjednika i vrhovnog glavnokomandujućeg Kerenskog,
general Krasnov je objašnjavao:
- Ako tokom dana ne stigne obećana pomoć, možemo
se povući!
Nekoliko četa „pomoći” stiglo je tokom dana u Carsko
Selo, ali sva ta vojska — grupa junkera, satnija orenburških
kozaka naoružanih samo sabljama, dvije artiljerijske posade iz
Pavlovska, oklopni vlak, tri satnije IX donskog i tri I amurskog
kozačkog puka — nije u biti ništa mogla učiniti bez snažnijih
pješadijskih jedinica. Stanje u Krasnovljevoj „armiji” nije
obećavalo ništa dobro Aleksandru Kerenskom. Grupa kozač-
kih oficira žalila se svom komandantu Krasnovu:
- Kerenski je običan pajac, ništa s njim ne možemo
postići.
Zapovjednik IX donskog kozačkog puka Lavruhin čak je
zahtijevao - javivši se sa svojim oficirima Krasnovu - da se
Kerenski „odmah ovoga trenutka udalji iz armije” .
Nije bilo druge, Kerenski je morao otići iz Carskog Sela.
U luksuznom automobilu prevezen je u Gatčinu u nedjelju
uvečer, kad su u Carsko Selo stigli Goc i Stankjevič s crnim
vijestima o ustanku u prijestolnici. Ipak, poraz u Piteru nije
otrijeznio nijednoga od njih: nakana da slome boljševike još je
više ojačala. Krasnovu su dizali moral:
- Mi ćemo pobijediti. Pad boljševika je pitanje dana!
Krasnov se složio s njima, ali je istodobno molio da oni
svojim autoritetom učine ono što nije pošlo za rukom ni
njemu ni Kerenskom: da vojnike carskoselskog garnizona
nagovore neka se pridruže „armiji” . I Goc i Stankjevič odmah
su krenuli među vojnike, ali su bili izviždani.
- Želimo kući, mi smo za mir, mi smo neutralni! -
uzvikivali su vojnici carskoselskog garnizona. A da nevolja

150
bude još veća, pobunili su se i kozaci Donske i.Usurske divizije.
Članovi komiteta tih divizija u 20 sati upali su bez najave u
štab Petra Krasnova:
- Od nas ne očekujte daljnju pomoć. Kozaci bez
pješadije ne žele napadati Petrograd. Ako nema pješadijske
pomoći, znači da je vojska protiv Privremene vlade, da je za
boljševike. I što onda da mi sami radimo?
Krasnov je autoritetom donskog generala pokušao uvjeri­
ti svoju vojsku „na dužnost, na vjernost, na odanost” :
- Znam, mi sami ne bismo mogli osvojiti Piter. Ali u
Piteru su tri donska kozačka puka, pridružit će nam se.
Udruženi s njima, pobijedit ćemo. Zar sam vas ikada vodio s
glavom u torbi? Ispitat ćemo neprijateljske snage, iskušat
ćemo mu snagu, pa ćemo onda odlučiti što da radimo.
Konačno, za to će vrijeme stići i pomoć.
Članovi vojnih komiteta sumnjali su:
- Ništa od pomoći, generale.
Ipak, general je uspio: uvjerio je komitetlije da je
nepotrebno odustajati od borbe prije nego se vidi što se
može učiniti. Nitko od njih nije vjerovao u pobjedu - to će u
svom romanu pet godina kasnije priznati i sam Krasnov - ali
kozaci su se ponosili željama svoga zapovjednika. Odlučeno je
da se izvrši pokusni napad prema Pulkovu.
Tek što je završio razgovor sa članovima divizijskih
vojnih komiteta, Krasnov je dobio najlaskaviju ponudu u svom
životu: predloženo mu je da preuzme dužnost vrhovnog
zapovjednika vojske i šefa države. To je - smišljajući jedan od
svojih intrigantskih planova - predlagao filozof terorizma i
atentata Savinkov. Uvjeravao je Krasnova:
- Zatvorite Kerenskog. To će udobrovoljiti vojsku. . .
Krasnov nije izričito odbio prijedlog Savinkova, ali nije
ni pristao. Kasnije će, pišući o sebi u trećem licu, objasniti:
„General je one kišne nedjeljne večeri donekle sumnjao u
snage spremne da slome boljševike.”
I sam Kerenski govorio je te večeri o svome nasljedniku.
U biblioteci zamka u Gatčini, u istoj onoj sobi u kojoj je 48
sati ranije izdavao naređenja i krojio velike planove, brižan i
neodlučan, umorno se jadao:
- Generali od mene žele učiniti smiješna čovjeka.
Njegovi sugovornici, oni koji su petrogradskom advokatu
Kerenskom pomogli da postane prvi čovjek Rusije, a zatim mu

151
pokušali otvoriti zauvijek za nj zatvorena vrata prijestolnice,
predsjednik Goc i vrhovni komesar Stankjevič svaki sa svojim
osobnim planom, uvjeravali su:
- Treba odmah otići u Mogiljev.
Kerenski je i sam vjerovao da će ga bijeg u Mogiljev, k
Duhonjinu, spasiti i da će ga Duhonjin ,,s vjernom vojskom
uskrsnuti” , ali se bojao: zar je moguće stići do Stavke? S
glavom utisnutom u dlanove, očiju zatvorenih, mrmljao je:
- Ne treba napuštati kozake. Treba još jednom okušati
sreću.. .
- Sreću treba okušati s Duhonjinom - tvrdio je
Stankjevič.
Goc je ustao i stao uz prozor zagledavši se u vlažnu
tminu:
- Aleksandre Fjodoroviču, sad smo svi vojnici, u ratu
smo i sve što činimo može biti opasno. Znam da do Mogiljeva
put nije siguran, ali zar je ovdje sigurno? Mora se u Mogiljev.
Vojska čeka svog vrhovnog komandanta. Tu vojsku treba
pokrenuti...
Dvije okomite bore izrezale su čelo ministra-predsjedni-
ka. Ustaje, lista neku knjigu. Očito - nesvjesna kretnja. Opet
sjeda:
- Dobro. Idem u Stavku!
Stankjevič se jedva vidno - samo očima - osmjehnuo:
- Najpametnije! - rekao je, a dvadesetak minuta
kasnije, kad su kod vrhovnog zapovjednika spremali sve
kovčege, njegovo je lice poprimilo izgled brižnosti:
- Možda bi za svaki slučaj valjalo imenovati nasljednika.
Što mislite, Aleksandre Fjodoroviču?
- Sad još i nasljednik - uzdahnuo je Kerenski.
Stankjevič i Goc željeli su oporuku i u oporuci ime
novog ministra-predsjednika. Bezvoljni Kerenski, smušen i
uzbuđen, kratko diktira:
Ako poginem... za svog nasljednika određujem
predsjednika Državnog sovjeta (pretparlamenta) N. D. Avksjen-
t j eva. . . .
Ipak, Kerenski te večeri nije otišao k Duhonjinu u
Mogiljev: zadržao ga je Boris Savinkov koji je oko 21 sata
stigao iz Carskog Sela. Taj pjesnik, koji će 1920. godine
zajedno s francuskim generalima organizirati bijele poljske
armije za rat sa Sovjetskom Rusijom, bestidno se predstavio

152
 Kerenskom kao najvjerniji prijatelj, iako je još iste večeri
predlagao da se „Kerenski onemogući” . Stišćući ministra-
-predsjednika za nadlakticu lijeve ruke, zajapuren, govorio je
kao u vrućici:
- To je izdaja, dragi moj, to je zavjera protiv tebe, hoće
da te odstrane da te se riješe...
Kerenski se u 22 sata vratio u biblioteku. Goc i
Stankjevič, svaki s po jednim primjerkom njegove oporuke,
zaprepašteni su buljili u nj kad im je saopćio:
- Odlučio sam da se produži napad na Piter!
Trenutak kasnije njegov ađuntant Knirš poslan je u
Carsko Selo po Krasnova. Trebalo je donijeti konačnu odluku
o planu napada na prijestolnicu. Ni sam Kerenski tada više nije
očekivao naročit uspjeh ako ostane bez najavljene pomoći, nije
čak ni očekivao pomoć, ali je ostale tješio:
- Armija će doći do jutra!
Za vrijeme prepirki u Gatčinskom-dvorcu, u institutu
Smoljni Lenjin je govorio na savjetovanju predstavnika svih
pukova petrogradskog garnizona i brodova baltičke flote.
Savjetovanje je organizirao Vojnorevolucionami komitet. Pod-
vojski je predsjedavao:
- Kontrarevolucija je u Piteru dotučena. Junkeri su
zatvoreni. Ali Kerenski je na slobodi. Vojska generala Krasnova
nalazi se u Carskom Selu. Sve snage sad moramo usmjeriti na
Krasnova, moramo uhvatiti Kerenskoga. . .
Poslije Podvojskog izvještaje su podnosili predstavnici
jedinica, a zatim je riječ uzeo Vladimir Iljič:
„. .. Političko pitanje sad je poistovjećeno s vojnim ...
Pokušaj Kerenskoga - ta kukavna avantura - isto je ono što je
pokušao Lav Kornilov. Ali sad je težak trenutak. Neizbježne su
energične mjere da bismo osigurali i regulirali opskrbu, da
bismo skratili ratne nedaće. Čekati ne možemo ni jedan dan,
ne možemo podnositi ustanak Kerenskoga. Ako komilovci
organiziraju nov napad, odgovorit ćemo im onako kako je
danas odgovoreno na junkersku pobunu. . .
- Mi smo u ratu. Svi na zadatke! - kaže Trocki. —
Izdajnicima revolucije smo danas pokazali da je s našim
oklijevanjem svršeno. Ne šalimo se kad su u pitanju bitni
interesi radnika i seljaka. Sve što je potrebno vojsci revolucije,
uzeti, rekvirirati. . .
Svom prijatelju iz raspuštene grupe rheđurajonaca, jedno­

153
 me od onih koji se s njim priključio boljševicima, Dmitriju
Manuilskom, upućujući ga na ratni zadatak, rekao je:
- Oni su počeli građanski rat. Nema milosti!
Dmitrij Manuilski i Sergo Ordžonikidze, boljševik od
svoje sedamnaeste godine, od 1903, upućeni su tamo gdje se
očekivao ključni obračun s pobunjenim trupama Kerenskog i
Krasnova, na Pulkovska brda, u štab komandanta obrane
Petrograda bivšeg carskog potpukovnika Muravjova i njegovog
komesara Jeremjeva.
Lenjin i Trocki su čitav dan bili zauzeti dinamičnim
poslovima obrane grada i slamanjem pobune u samom gradu.
Za to vrijeme boljševički Centralni komitet, u odsutnosti
Lenjinovog autoriteta i beskompromisnosti Trockoga, pokušao
je „revoluciju spasiti mirnim putom” - pregovorima. Većini u
Centralnom komitetu — a ta većina je dolazila do punog
izražaja čim ne bi bio prisutan Vladimir Uljanov —bilo je stalo
do izmirenja s menjševicima i socijalrevolucionarima i do
njihovog uključivanja u Sovjet narodnih komesara. Na tome su
naročito inzistirale vođe sindikata željezničara: njihove su
poruke — „svaki željeznički promet će biti potpuno obustav­
ljen ne uspostavi li se koaliciona vlada” - stalno stizale u
Smoljni. I menjševici i eseri su bili za pregovore, ali nisu
pristajali da Sovnarkom bude odgovoran isključivo sovjetima,
već „širokim krugovima revolucionarne demokracije” . Esersko-
-menjševički pregovarači inzistiraju i na razoružavanju radnič­
kih odreda, a što se tiče boljševičkih predstavnika u vladi -
„Lenjin i Trocki ni u kom slučaju ne dolaze u obzir” .
Očito su menjševici i eseri nastojali da po svaku cijenu
primoraju boljševike na kapitulaciju.
Boljševike u pregovorima zastupaju Kamenjev, Rjazanov
i Sokoljnikov. Ne mogu - govori Kamenjev - prihvatiti sve
uvjete, ali pristajem na kompromis „prihvatljiv boljševičkoj
partiji” , a zapravo misli na kompromis na kojeg će pristati
Lenjin i Trocki. Vjerovali su da će bitka kod Pulkova biti
zaustavljena, uspiju li sastaviti zajednički boljševičko—menjše-
vičko-eserski apel vojnicima i kozacima.
Odluka o pregovorima je trebala biti donesena na
zajedničkoj sjednici Centralnog komiteta boljševičke partije s
Petrogradskim komitetom i rukovodiocima vojnog odjela
partije. Trocki je na sastanak dojurio ravno iz bitke kod
Pulkova. Odmah je napao umjerenjaštvo Kamenjeva i Rjazano-

154
va:
- Nije uopće bilo potrebno organizirati ustanak ako
nismo željeli imati većinu u vladi i ako nismo htjeli vladu
sovjeta!
Lenjin je zatražio da se obustave svaki pregovori.
Rjazanov i Lunačarski su mislili da bi se Lenjin i Trocki
trebali povući iz vlade jer bi možda onda menjševici i eseri
pristali na boljševičke prijedloge.
Svjerdlov se izjasnio protiv pregovora.
Prihvaćen je prijedlog Josifa Džugašvilija: da se pregovori
nastave, ali da se prihvate samo rješenja koja jamče prevlast
boljševičke partije u predloženoj koaliciji.
Samo trojica u čitavom Centralnom komitetu —Lenjin,
Svjerdlov i Trocki - nisu vidjeli ni jednog ozbiljnog razloga
protiv vlade u kojoj bi bili isključivo boljševici. „Ništa
sovjetsku većinu ne sprečava da preuzme svu odgovornost!” U
raspravi s njima se kasnije složio i Dzeržinski. Kaže: „Za
manjinu je bitno da neometano djeluje kao opozicija, pod
uvjetom da to djelovanje ostane unutar ustavnog okvira što ga
prihvaćaju vlada i opozicija” . Kamenjev, Rikov, Zinovjev,
Rjazanski i Sokoljnikov upozoravaju da „glad prijeti Petro-
gradu” i da „boljševici ne mogu upravljati zemljom ako
željeznice stoje” . Rikov tvrdi kako ,»nemamo nikakve šanse
preživjeti potraje li građanski rat duže” .
Lenjin, stamen kao i uvijek, s Trockim, Svjcrdlovom i
Dzeržinskim uza se, ne poriče teškoće, ne poriče
opasnost ni rizik, čak kaže: „Velik je rizik!” , ali vjeruje da
„ćemo se održati djelujemo li odlučno” . Trocki dopunjava:
„Zahtijevati koaliciju, znači priznati vlastite slabosti!”
(Četiri dana kasnije, 15. studenoga, to je pitanje iznese­
no i na sjednici Centralnog izvršnog komiteta Sveruskih
sovjeta. Tada su se, svjesni da time mogu izazvati rascjep u
partiji, za izmirenje s menjševicima i eserima izjasnili i
boljševici-izmiritelji na čelu s Kamenjevom, predsjednikom
Centralnog izvršnog komiteta sovjeta. Protiv Lenjina su tada
glasali, osim Kamenjeva, i najodgovorniji ljudi iz Sovnarkoma
- narkomi Rikov, Miljutin, Nogin, Lunačarski, Teodorovič, a
uz njih i najodgovorniji ljudi partije Zinovjev, Rjazanov,
Lozovski i Jurenjev. To je izazvalo krizu i u partiji i u
Sovnarkomu. Centralni komitet je o tome odlučivao 17.
studenoga. Sačuvan je zapisnik sa stavom Lenjina i Trockog:

155
„Pokoriti se ultimatumima i prijetnjama manjine u sovjetima,
značilo bi potpuno odricanje ne samo od vlade, zasnovane na
sovjetima, već i od demokratskog stanovišta. Takvo bi stano­
vište bilo dokaz da se većina boji koristiti svojom većinom;
značilo bi pokoravanje anarhiji i potaklo bi svaku manjinu da
nam neprestano nameće nove ultimatume.” CK je ostao na
stanovištu da se članovi moraju pokoravati odlukama većine.
Na to su „izmiritelji” podnijeli ostavke na članstvo u Central­
nom komitetu i Sovnarkomu.)

156
 B IJ E L I K O Z A C I B J E Ž E

30. oktobra — 12. studenoga

ponedjeljak

Na jugozapadnim prilazima Petrograda, u rajonu Pulko-

va, Krasnog i Carskog Sela, štabovi obiju zaraćenih strana, i
Krasnovljev i Muravjovljev naredili su svojim jedinicama da
„do jutra većim izviđačkim odjeljenjima dođu u kontakt s
neprijateljem” . Opći napad i crvenih i bijelih snaga trebao je
početi, po zamislima komandanata, u ponedjeljak pred zoru.
Na petrogradskom frontu, na početnom bojištu građan­
skog rata, obje su se vojske prestrojavale čitave noći. Jedna,
zavjetovana da izgine ne povlačeći se, a druga - bez vjere u
pobjedu, voljna samo da još jednom okuša ratnu sreću.
Početkom druge ure iza ponoći na ulazu u institut
Smoljni srela su se dva oficira — jedan ruski potpukovnik,
Mihail Artemovič Muravjov, zapovjednik petrogradskog fronta
i jedan francuski kapetan, Georges Sadoul, član savezničke
vojne misije pri ruskoj vrhovnoj komandi. Obojica su u to
vrijeme bili liberali bez čvršćih ideološko-političkih uvjerenja.
Obojica su u više navrata onih dana izjavljivali kako nisu
boljševici, a ipak su slijedili boljševike. Muravjov je bio stigao s
fronta. Lenjin je čekao njegov raport o pripremljenoj ofenzivi.
Sadoul je izlazio iz Smoljnog, gdje je razgovarao s Trockim o
nuždi primirja na svim svjetskim ratištima. Vrativši se u
ambasadu, Sadoul je - činio je to svakog dana - pisao izvještaj
Parizu:
„ .. . Poslije jučerašnjih krvavih bojeva u Petrogradu
zavladao je potpun mir koji neprestanim patrolama po gradu
osiguravaju mnogobrojni boljševički odredi. Treba priznati da
je općedruštveni red osiguran bolje nego do ustanka. Donedav­
na razbojstva i provale više su uglavnom ne dešavaju. ’Komitet
spasa’ prestao je funkcionirati poslije jučerašnjeg poraza. Taj

157
komitet se, očito, u svojim proračunima prevario računajući
na zamorenost crvene garde i na protuboljševičko raspoloženje
stanovništva... Nevjerojatno je, ali istinito: tokom krvavog
tjedna sva komunalna poduzeća - tramvaj, telefon, telegraf,
pošta, transport — nisu prestajala normalno funkcionirati,
zahvaljujući čvrstoj kontroli,silnoj boljševičkoj organizaciji.
Uređenje nikad nije bilo bolje osigurano.. . ”
Lenjin ni te noći nije spavao. Neprestano je bdio uz
telefon izdajući naređenja štabu fronta i Vojnorevolucionar-
nom komitetu. Inače, sam nije ostajao ni jednog trenutka. K
njemu su svi dolazili: komandanti, ministri, obični vojnici,
matrozi, partijski rukovodioci... Komandant Smoljnog postao
je mornar s ,,Kame“ Aleksandar Vorobjov.
Poslije Muravjova u predsjednikovu sobu ušli su Trockii
I. S. Veger koji je od Vojnorevolucionarnog komiteta dobio
zadatak da povede u pomoć moskovskim crvenogardijcima
kombinirani petrogradski odred. U Moskvu je još 23. oktobra
Lenjin poslao i starog boljševika dra Vukašina Markovića,
Crnogorca koji je živio u Rusiji. Za vrijeme Lenjinova
razgovora s Vegerom, Marković je telefonirao iz Moskve:
Opkolili smo Kremlj. Junkeri nude primirje. . .
- Junkeri ne mogu postavljati ultimatum! - povišenim
glasom je govorio Lenjin. — Šaljemo pomoć. Sve snage
revolucije su angažirane. . .
U 3 sata kod Lenjina su bili Kamenjev, Svjerdlov, Rikov,
Staljin, Trocki i Dzeržinski. Lenjin im je pročitao upravo
napisani proglas: „Svima, svima, svima” :
„. . . 29. oktobra junkeri, koje smo oslobodili 25.
oktobra uz časnu riječ da će mirovati, digli su ustanak.
Ustanak je istog dana ugušen. Kerenski i Savnikov s junkerima
i dijelom kozaka na prijevaru su se probili do Carskog Sela.
Sovjetska vlada mobilizirala je snage koje će ugušiti nov
kornilovski pohod na Petrograd. U prijestolnicu je pozvana
flota na čelu s oklopnjačom, ’Republika’. Junkeri i kozaci
A.F. Kerenskoga kolebljivi su. K nama stižu zarobljenici iz
logora Kerenskoga i izvještavaju da su kozaci obmanuti: ako
saznaju o čemu se radi, odustat će od borbe. Sovjetska vlada
poduzima sve mjere da se spriječi krvoproliće. Ako se ne uspije
izbjeći krvoproliće ako i pored svega odredi Kerenskoga
otvore vatru, sovjetska vlada se neće ustručavati da bespošted­
nim mjerama uguši novi kerensko—kornilovski pohod. .

158
 Pola sata kasnije Lenjin je potpisao još jedan dokument:
nalog da se otvore sve privatne banke. „Ako banke ne budu
otvorejie i ako se novac ne bude izdavao, svi direktori i članovi
bankarskih uprava odmah ce biti zatvoreni, a u banke će biti
upućeni komesari. . . Radi sigurnosti u sve banke će odmah biti
upućene vojne straže. . . ”
Dok je Sovnarkom, okupljen oko Lenjina, u dinamičnim
zasjedanjima rješavao osnovna pitanja života i borbe na prvom
katu Instituta Smoljni, u prizemlju je pod predsjedništvom
Kamenjeva vođena neprestana rasprava na stalnim sjednicama
Centralnog izvršnog komiteta Sveruskih sovjeta. Komitet je
pomno proučavao sve direktive i dekrete Sovnarkoma. Brzo
prihvaćaju rješenja o osmosatnom radnom danu, o sistemu
ratificiranja i obnarodovanja zakona, o tome kako je narkom
Lunačarski zamislio „osnovni sistem narodne prosvjete” , o
službenicima koji su napustili ministarstva, o bankama, o
štampi, o osnivanju državne komisije za prosvjetu, o radničkoj
kontroli, o pravu na ostavku i o pravu na smijenjivanje
deputata.. .
Inače, Smoljni nije bio kao prethodnih dana.
Matrozi i crvenogardisti su na položajima. Oko Instituta
su samo male patrole, na ulazima mitraljezi i stražari.
U sali bijelih stupova snažno odjekuje glas izaslanika
Vikžela - sindikata ruskih željezničara. Opetovano traži
„neodgodivo sazivanje konferencije svih socijalističkih partija
u cilju obrazovanja nove vlade” . Kamenjev mu nešto neodređe­
no odgovara, a Trocki, našavši trenutak da uleti u dvoranu,
kratko kaže: „Nema pregovora!” i odmah prelazi na svoj ratni
izvještaj:
„Htjeli smo izbjeći krvoproliće. Ali kad je krv već
prolivena, postoji samo jedan put: nemilosrdna borba. Bilo bi
djetinjasto pomisliti da drugačijim postupkom možemo pobi­
jediti. . . Osvojili smo vlast. Sad je moramo sačuvati. . .”
O početku sukoba Smoljni je obaviješten ujutro, kad je
oko četiri sata Lenjina nazvao komesar fronta Jcremjev:
„Kerenski napada!” . Lenjin uzdahnu:
- Znači, krvoproliće nismo izbjegli. - A zatim naređuje
da se prenese „Svima, svima, svima” .
- Svim snagama ugušite te nove kornilovce!
Krasnovljeva „armija” napadala je u tri pravca: Rekola
Suza, Aleksandrovska i Kuzmino. „Osnovni udarac boljševici­

159
ma nanesen na polkovskim uzvisinama” - naredio je Krasnov
u dogovoru s Kerenskim. Prva ispitivanja protivničkog bojišta,
što su učinila izviđačka odjeljenja donskih kozačkih pukova
oko ponoći, zamećući brze, kratke sukobe iz kojih su se
izvlačili prije sudara s protivnikom, nisu bogzna što otkrila, ali
to Krasnovu nije smetalo da u cik zore pokrene svoju glavninu
u napad. Centralna grupacija koju je osobno vodio bila je
ojačana artiljerijom. „Napadala je u području sela Rjetko
Kuzmino odakle se za vedra dana vidi čitavo područje do
prijestolnice, pa čak i sam Petrograd.
Desno i lijevo od Rjetko-Kuzmina, preko Suze na
desnom boljševičkom frontu i preko Velikog Kuzmina na
lijevom krilu fronta, napadale su manje grupe 13. donskog
puka. Jedan eskadron trebao je zaskočiti crvenogardijsko krilo
kod Krasnog Sela, udarivši u pozadinu, a polueskadron 13.
puka preko Velikog Kuzmina zaobilazio je Podgornje Pulkova.
Zadatak tih odreda bio je Krasnovljevo lukavstvo: razvući
crvene snage, oslabiti centar fronia, pravac: Rjetko-Kuzmina
- rijeka Slavjanka — Pzlkovo, i tim putem skloniti se u
Petrograd. Krasnov je zamolio Kerenskog da s Gocem,
Savnikovim i Stankjevičem ostane u Gatčini, a sam je izišao u
prvu borbenu liniju.
Pobočni eskadron Krasnovljeve armije napali su u 4 sata.
Nepun sat kasnije Krasnov je dojahao do svoje artiljerije
raspoređene kod Rjetko-Kuzmina. Tačno u 5 sati komandir
artiljerijskog diviziona III konjičkog korpusa naredio je, na
znak generala Krasnova, da topovi otvore „maksimalno brzo
paljbu po Pulkovu” .
Od Kuzmina na sjever prema Pulkovu ravan siječe,
duboka jaruga Slavjanke. Uz jarugu su rasute rijetke kuće, a na
završetku jaruge i u podnožju blago nagnutih brežuljaka
sagrađeno je Pulkovo: centar fronta obrane. Tu se "tokom
prošlog dana ukopala glavnina crvenogardijskih petrogradskih
odreda - oko deset tisuća boraca za koje je utvrde kopalo
20.000 Petrograđana. Udesno, oko Suze, front su držali
baltički mornari, a ulijevo od Pulkova, prema Velikom i
Podgomjem Pulkovu, bili su raspoređeni pukovi petrogradskog
garnizona. Komandiri neprekidno prenose naređenje iz Smolj-
nog:
- Nema povlačenja!
Vješte u borbi i brze u manevru konjičke snage generala

160
 Krasnova u prvim satima boja imale su prednost. Muravjov,
Jeremjejev i Ordžonikidze neprestano su bili među borcima
obrane. Bijela artiljerija ubojito je tukla. Ordžonikidze se
ljutio:
- Što je s našim topovima?
Trocki je zajedno s Podvojskim i Ovsjejenkom urgirao
brzo slanje topova iz Petrograda. U 7.30 Lenjin je telefonski
razgovarao s Grigorijem Konstantinovičem:
- Druže Ordžonikidze, sredite snage. Topove smo
poslali. Opomenite Murovjova: nema povlačenja ni po koju
cijenu!
Osim precizne artiljerijske vatre, velike gubitke crvenim
snagama nanosili su i mitraljezi kozačkog oklopnog vlaka.
Krasnovljev kurir odgalopirao je u Carsko Selo, gdje je na
lokalnoj radio-stanici trebalo pročitati „ratni poziv kozačkim
trupama u Petrogradu” :
” . . . Kozaci, domovina vas zove. . . Zar ne čujete zakon
naše artiljerije, zar na prilazu prijestolnici ne čujete jurišne
poklike vaše braće s Dona... k oružju, kozaci!” . . .
Kerenski je iz Gatčine također intervenirao. Svi korpusi
sjevernog fronta dobili su njegov ponovljeni poziv, njegovo
glavnokomandantsko naređenje da krenu u pohod na Petro-
grad. Neki komandanti uopće nisu odgovarali, drugi su se
opravdavali:
- Vojnici otkazuju svaku poslušnost!
Posebnu su poruku Kerenski, Goc i Stankjevič (a poslije
njih i Avksjentjev) uputili kongresu I armije sjevernog fronta.
Kongres je na poziv iz Gatčine odgovorio uputama svim
divizijama i pukovima I armije:
„.. . Vlast Kerenskoga smatramo svrgnutom.. . Molimo
da se sjedinite s I armijom i da pružite potrebnu podršku
Vojnorevolucionarnom komitetu” . . .
Na jugu Petrograda je gorjelo.
Borba je postajala sve žešća. Kozački eskadroni štićeni
artiljerijom i mitraljezima iz oklopnog vlaka prodirali su u
crvenogardijski obrambeni raspored, ali su odatle u prva tri
sata sukoba četiri puta izbacivani. Crvena garda bila je bez
iskusnih oficira, bez znalaca taktike i bez manevarskih sposob­
nosti: jedina — i presudna prednost obrane bila je njena
revolucionarnost. Ginulo se s poklikom: pobjeda će biti naša!
Prokisli do kože i promrzli u hladnim rovovima, poderane

161
obuće i odjeće, crvenogardijci su odlučno sačekivali konjanike,
skakali na njih i snažnim protujurišima silili ih da se povlače na
polazne položaje.
Sergo Ordžonikidze kasnije je pričao Lenjinu:
- To su bili divovi! Vladimire Iljiču, takva je vojska
nepobjediva. Ljudi su bili jači od smrti. Da ste samo vidjeli one
koji su se sukobili s bijelim oklopnim vlakom...
Vlak je crvenogardijcima bio izvan dometa. Činilo se da
je neranjiv. Nalazio se na visokom nasipu bijući odatle lijevo i
desno ubojitom mitraljeskom paljbom. Ipak, našlo se i onih
koji su vjerovali da se i protiv oklopnog vlaka može nešto
učiniti. Za akciju se javilo desetak radnika. Ponijeli su samo
ručne granate. Ispuzali su nezamjetno iz rovova, ustali, ustrčali
su uz nasip i - rasporedivši se duž vlaka - zasuli oklopnu
grdosiju bombama. Komandir vlaka odmah je naredio strojovo­
đi da se povuku. Vlak više nije predstavljao opasnost.
Oko deset sati crvene su se snage bile potpuno sredile i
za njih uporni ataci bijelih konjanika više nisu bili opasni.
Vojske su izmjenično jurišale i uzmicale do 12 sati, a onda su
inicijativu preuzeli odredi revolucije: iz Obukovskih zavoda
radnici su prebacili topove neophodne za napad. Odmah
potom crvena artiljerija još je više ojačana: iz tvrđave Dino
mornari su dopremili pomorske dalekometne haubice. Vikželj
(Sveruski izvršni komitet Sindikata željezničara), jedina rad­
nička organizacija koja se bila priključila „Komitetu spasa” , u
zoru 30. oktobra naredila je svim željezničkim službenicima da
„uz prijetnju smrtnom kaznom” zadrže sve kompozicije s
artiljerijom namijenjenom crvenogardijcima petrogradsko-
-pulkovskog fronta. Željeznički radnici odgovorili su na
naređenje: „Primili uputu i razumjeli sve” , ali - uputu nisu
proveli. Jedan od željezničara otvorio je put topovima:
- Znam da je to radničko oružje. Neka me za ovo
strijeljaju, ali ja vas svejedno puštam preko m osta...
Dvedeset kilometara južno od Petrograda, u Pulkovo,
zapadno od male Slavjanke, a istočno od Krasnog Sela, 8
kilometara sjeverozapadno od Carskog Sela, razgorjela se
odlučujuća bitka na prvom frontu građanskog rata. U rano
popodne, kad su u Pulkovu oko opservatorija raspoređeni
obuhovski topovi i mornarske haubice, počela je druga faza
boja: inicijativu su preuzeli radnici Petrograda. Stari boljševik
Jeremjejev, onaj koji će u veljači 1918. komandirati prvim

1 62
 korpusom tek osnovane Crvene armije, uvjeren da je pobjeda
osigurana, pazio je da starinska, vrijedna zdanja ne budu
razorena. Bilo mu je žao pulkovskog Opservatorija. Zamolio je
Muravjova:
- Rasporedimo topove na neko drugo mjesto. Protuakci-
ja neprijateljske artiljerije uništit će Opservatorij. ..
Muravjov je slegnuo ramenima:
- Pustite, druže komesaru, Opservatorij. Izvršavamo svoj
zadatak.
Jeremjejev se požalio i Sergu Ordžonikidzeu, ali ni on
nije želio napustiti povoljan položaj zbog starina:
- Sagradit ćemo novo, ljepše —tješio je komesara.
Uzvisina na kojoj je bio sagrađen pulkovski Opservatorij
dominira nad svom okolicom. Bio je to veoma povoljan
položaj za crvene artiljerce. Odatle se izvanredno vidjelo
nastupanje neprijateljske konjice, mogla se kontrolirati željez­
nička pruga, a i baterija neprijateljskih topova bila je otkrive­
na.
D. Z. Manuilski, kojeg su Lenjin i Trocki zajedno s
Ordžonikidzeom poslali u Pulkov, preuzeo je na sebe brigu o
topovima. Oko 14 sati, kad je Krasnov poveo dva konjička
puka u juriš - još neobaviješten o prispjeću crvenih topova -
Manuilski je naredio:
- Vatra!
Dalekometne haubice udarile su po Krasnovljevoj artilje­
riji, a topovi dovezeni iz Obuhovskih zavoda ispalili su
plotunske salve po polju razigranih konjanika. Bijelo „hura”
naglo je umuklo. Polje ispred pulkovskih brežuljaka prekrili su
ubijeni konji i ranjeni kozaci. Razlegoše se jauci umiješani s
ubitačnom kanonadom eksplozija. Generalov konj, zastao iza
jurišnih eskadrona, uznemireno poigrava na stražnjim nogama,
a generalova sablja bijesno maše:
- Juriš, juriš, kozaci!
Čelični oganj bio je jači od generalove želje.
Konjanici su naglo ustuknuli.
Još veću paniku u neprijateljskim redovima izazvale su
haubične granate. One su eksplodirale daleko u pozadini
generala Krasnova. Bijela artiljerija bila je ušutkana. Granate su
dosezale čak do bujnih, na 600 hektara zasađenih carskosel-
skih parkova. Carskoselski Jekaterinski dvorac, ponos ruskog
baroka, potresao se od učestalih eksplozija.

163
 Vojnici mjesnog garnizona, dotad rasuti po parkovima,
brzo - predvođeni grupom boljševika (onih koji 28. nisu
uspjeli nagovoriti garnizon da se odupre Krasnovu) okupljali su
se na mitinzima. Boljševici, i ne samo oni, nego i većina drugih
zahtijevaju:
- Krasnov mora obustaviti borbu.
- Drugovi, napadnimo s leđa kozake!
Vojnici postavljaju ultimatum: ako se borba u najkraćem
roku ne obustavi, kompletan carskoselski garnizon, bez obzira
na otpor nekih oficira, stupa u borbu protiv donskih kozačkih
pukova.
Krasnov se u to vrijeme nalazio u Rjetko-Kuzminu, na
lijevoj obali Slavjanke. Posljednji neuspjeli napad njegove
konjice, odbijen artiljerijom iz Pulkova i malokalibarskim
topovima oklopnog vlaka koji su na front — „na dar drugu
Lenjinu!” - poslali Putilovci, posvema se uvjerio da njegove
trupe nikad neće stići u prijestolnicu. Tužno je mislio:
„Boljševici su mogli biti razbijeni samo našim prvim, naglim i
snažnim udarom, a kad nam to nije uspjelo neophodno je
odstupati.”
Crveni rovovi su oživjeli. Mase radnika, soldata i matro-
za, vojska revolucije svrstana u neravnomjerne odrede nasrnula
je prema položajima bijelih oko 16 sati. Oblačni, kišoviti dan
hladne sjeverne jeseni naglo je ulazio u noć. Ipak, crvenogardij-
ci su primijetili: bijela artiljerija se povlači.
- Bježe! —pronijelo se u redovima obrane.
- Hura, juriš! - zagrmjeli su pulkovski bregovi.
Borci revolucije na juriš su zauzeli Veliko Kuzmino, a
zatim su zaobilaznim manevrom prodrli iza Rjetkog-Kuzmina.
Krasnov je osjetio nakanu protivnika. Opasnost crvenog
prodora bila je očita: general se veoma brzo mogao naći
odsječen. Srdito je pozvao ađutanta:
- Konja! - a zatim naredio: - Pravac Carsko Selo!
Do svoje jučerašnje rezidencije, do Jekaterinskog dvorca,
nije stigao. Čim je ušao u Carsko Selo, dočekala ga je
delegacija mjesnog garnizona. Vojnici su zahtijevali:
- Obustavite borbu ili se i mi uključujemo!
General nije pregovarao. General ni jedne jedine riječi
nije rekao vojnicima. Okrenuo se ađutantu:
- Armija se povlači u Gatčinu!
A uistinu je trebalo reći: neka se spasava kako tko zna.

164
 On sam u galopu je odjurio 45 kilometara južno od
Petrograda u Gatčinu, u dvorac miljenika Jekaterine II
Grigorija Orlova. Bližila se ponoć kad je ušao u to drevno selo,
u povijesti poznato od 1499. godine, u bivšu rezidenciju bivših
careva sveruskog imperija. Do ponoći su sva naselja sjeverno od
Gatčine bila oslobođena.
Kozaci su bježali za svojim komandantom, u Gatčinu.
U pola noći bojište je utihnulo.

165
 R E V O L U C IJA PO B JEĐ U JE

31. oktobra - 13. studenoga

utorak

Najznačajnija vijest s fronta je u neusnuli Smoljni stigla

nešto prije 3 sata ujutro. Javljao se Trocki. Telegrafist je brzo
pretvarao u slova morzeove znake i tek što bi koji redak
ispisao, pružao ga je Lenjinovom kuriru:
„Pulkovo, štab
2.10, jutro
Noć 30. i 31. oktobra ući će u povijest. Pokušaj
Kerenskog da krene kontrarevolucionarne Traps' protiv pri­
jestolnice revolucije odlučno je suzbijen. Kerenski se povlači.
Mi napredujemo. Petrogradski vojnici, matrozi i radnici poka­
zali su da mogu i da hoće s oružjem u ruci sprovodjti volju i
vlast demokracije. Buržoazija je pokušala da izolira revolucio­
narnu armiju. Kerenski je pokušao da je slomi kozacima. Oba
plana su doživjela tragičan kraj.
Velika ideja radničko-seljačke demokracije povezala je
redove armije i učvrstila njenu volju. Čitava zemlja će od sada
biti uvjerena da vlast sovjeta nije nešto prolazno, nego daje to
neoboriva činjenica. Poraz Kerenskog znači poraz spahije,
buržoazije i kornilovaca uopće... Nema povratka na staro. Pred
nama su borbe, prepreke i žrtve. Ali put je jasan. Pobjeda je
sigurna. . .”
Kerenski je o porazu svojih trupa obaviješten prvih
trenutaka 31. oktobra, osam dana poslije odluke Kerenskoga
da se izvrši odlučan napad na boljševike u prijestolnici.
Kerenski nije bio samo prestrašen, - bio je izbezumljen.
Gologlav, s kabanicom zabačenom na ramenu, čvrsto stisnutih
šaka, modrih podočnjaka, Krasnova je dočekao na ulazu u
dvorac:
—Generale, zar je istina?

167
 Krasnov je namrgođeno šutio.
- A sad što da radimo, generale?
„Trebao sam ga zatvoriti” - pomisli Krasnov, ali kaže:
-- Čekam pomoć koju mi neprestano obećavate. Dobro
su rekli moji kozaci: nitko više nije uz Kerenskoga. Ako stigne
pomoć, ako vas posluša pješadija i dođe, ući ćemo u Piter,
inače ulazimo u pakao!
U biblioteci Grigorija Orlova Krasnova su čekali visoko-
dostojnici privremene vlade Savinkov, Goc i Stankjevič. S
njima su sjedila trojica koje Krasnov nije poznavao. Kerenski ih
je tiho predstavio:
- Delegacija Vikželja!
Eseri i menjševici iz uprave sindikalne organizacije
željezničara, grupa koja je prvog dana revolucije bila javno
neutralna, ali se već drugog dana opredijelila za kontrarevoluci­
ju, stigla je iz Petrograda u Gatčinu popodne 30. oktobra.
Odlazeći iz prijestolnice, javili su se sovjetskoj vladi prijeteći
„općim štrajkom željezničara ako se ratna neprijateljstva ne
obustave” . Oni su inzistirali na neodgodivim pregovorima o
primirju. Svoj zahtjev podnijeli su i Kerenskom.
Čekat ćemo utorak! — rekao im je Kerenski nadajući se
da će do utorka, do 31. oktobra, Krasnov prodrijeti u Piter. A
kad se Krasnov s bojišta vratio poražen, Kerenski je shvatio da
mu eserovsko-menjševička delegacija Vikželja može koristiti.
Poluglasno je rekao Krasnovu nagnuvši se prema njegovu uhu:
- Pristajemo na primirje. Dotle će vojska stići. . .
Krasnov je shvatio igru. Na pregovore treba pristati
odmah, ali ih treba što duže razvlačiti, treba Duhonjinu dati
vremena da se probije iz Mogiljeva.
Ojađenog Krasnova je ideja o pregovorima donekle
smirila. Još uvijek sve nade nisu pokopane. Vratio se u svoj
štab i u jedan sat izdao naređenje da se artiljerijom i
mitraljeskim gnijezdima utvrde svi prilazi Gatčini. Pukovnik
Markov, zapovjednik artiljerije, otišao je da izvrši naređenje, ali
tek što je potpuno iscrpljeni general izuo čizme i legao na
divan, ađutant gaje probudio:
- Vaše prevashodstvo, pukovnik Markov...
Markov je stigao sav zelen u licu:
- Artiljerci su se pobunili. Gadovi kažu: neće više pucati
na svoje, oficire će potući, prijete.. .
Krasnov je gnjevno skočio s ležaja. Obrecnuo se na

168
 ađutanta:
- Čizme, tikvane! - a zatim, zapjenivši se, podviknuo
Markovu:
- Izvršavajte moje naređenje, pukovniče. Rat je. Arti­
ljerija mora biti izvedena na položaje.
Smušeni Markov izjurio je kao tane. Kozački zapovjed­
nik Lavruhin sreo ga je na izlazu. Htio ga je nešto upitati, ali
pukovnik ništa nije čuo niti je ikoga vidio. Lavruhin slegnu
ramenima: „Bura kod generala!” - pomisli. Bilo mu je žao i
Kerenskog i Krasnova i sebe, ali zar on tu nešto može učiniti.
Pomisli u jednom trenutku da uopće ne ide generalu, da mu
ništa ne govori, ali je prevagnuo urođeni osjećaj odgovornosti:
glavnokomandujući uvijek mora znati sve, lijepo ili ružno,
svejedno je. Raportirao mu je:
- Kozaci IX donskog puka neće da izvršavaju naređenja.
Niti odlaze na prilaze Gatčini, niti žele stražariti u selu.
- To su moji vjerni kozaci! - uzdahnu zdvojno Petar
Krasnov. Gorko se osmjehnu, a onda se pribra, trgnu se:
- Lavruhine, zar su svi protiv nas?
Ipak, svi kozaci nisu otkazali posluh. Dvaeskadrona 10.
kozačkog puka poslušno su izišli u naselje da obavljaju
stražarsku dužnost. Donekle smiren tom viješću, Krasnov se
ponadao da će njegov autoritet - „general je bio veoma
omiljen među svojim kozacima” , pisat će kasnije o sebi u
trećem licu - uvjeriti i artiljerce u nužnost poslušnosti. Već je
svanjivalo kad se pojavio kod kozaka artiljerijskog diviziona.
Zanosno im je govorio o domovini i dužnosti, o kozačkoj časti
i zakletvi, o paklu koji nose boljševici... Prvi put u svom
životu osjetio je da ga kozaci ne slušaju. Sa svih strana
dobacivali su:
- Čemu rat, uzaludno je liti krv.. .
- Pregovarajte!
Netko iz kozačke gomile pruži Kerenskom letak: tokom
jutra među kozake doturio ga je neki boljševički agitator. Na
letku je pisalo „Naredba broj 1” , a potpis „Vrhovni koman­
dant svih snaga u borbi protiv kontrarevolucionamih trupa
Kerenskog potpukovnik Muravjov” . Bilo je to naređenje
„trupama pulkovskog odreda” :
„31. oktobra 1917. godine, 9.38 sati.
Poslije ogorčene borbe trupe pulkovskog odreda potpu­
no su razbile kontrarevolucionarne snage, koje su u neredu

169
 napustile svoje položaje i povukle se iza Carskog Sela u pravcu
Pavlovska Drugog i G atčine...
Naredio sam pulkovskim snagama da okupiraju Carskoje
Selo, da utvrde prilaze, naročito prema Gatčini. Isto tako sam
naredio da zauzmu Pavlovskoje. .. One moraju stupiti u tijesnu
vezu s kolpinskim i krasnoselskim odredom, kao i sa štabom
vrhovnog komandanta odbrane Petrograda. ..
U ime revolucionarne vlade naređujem svim trupama da
krenu u.ofanzivu protiv neprijatelja revolucionarne demokraci­
je, da preduzmu sve potrebno da se Kerenski uhapsi i da
spriječe svaku avanturu koja bi mogla ugroziti tekovine
revolucije i pobjedu proleteijata..
Kerenski je blijedio. Slova mu igraju pred očima. Oko
njega stalno galame uznemireni kozaci. Pokušava ih smiriti:
- Mi smo već donijeli odluku da se povedu pregovori o
primirju. A dotle zahtijevam od vas da izvršavate zadatke!
- Nema i ne može biti dogovora s boljševicima! - žestio
se propali literat. — Mi ćemo se boriti snagama koje imamo, a
dok se borimo, stići će naše vjerne tru p e.. .
Krasnov je umorno uzdisao:
Od članova ratnog savjeta Boris Savnikov bio je najupor­
niji: nema prekida vatre, nema odstupanja, nema mira s
boljševicima, ne može biti nikakvih pregovora. ,,Ja boljševike
mogu gledati samo preko nišana na vintovki” - razjareno je
govorio. Kerenski je rukama obujmio glavu.
- Vjerni komandanti su mi obećali... Kerenski je
umornim glasom pokušao ponoviti već brzbroj puta kazanu
frazu o obećanoj pomoći, ali ga je prekinuo vrhovni komesar
privremene vlade Stankjevič:
- Daljnja borba je iluzorna. To je suvišno krvoproliće.
Moramo pregovarati. Moramo se odmah, sad, danas, spora­
zumjeti, bez obzira na naše žrtve. Moramo pristati na ustupke.
Stankjevič je ustao. Nervozno šeće. Stoji ispred Keren-
skog:
- Možemo u svom popuštanju ići tako daleko da u vladu
kooptiramo i nekoliko boljševika. Kad se nađu u vladi, s nama,
s jednakom odgovornosti, smirit će s e ...
To je kapitulacija! - uzvikuje bijesno Savnikov.
Krasnov je presjekao diskusiju.
- Moramo pregovarati!
To što je Krasnov rekao, to nije bio prijedlog. Govorio je

170
glasom odluke. On je konstatirao rješenje. Vojnici okupljeni
oko njega složili su se nijemim klimanjem glave. Kerenski je
gledao kroz prozor u požutjelo drveće gatčinskog parka.
Savnikov je psovao. StankjeviČ je mrmljao:
—Da, svakako boljševike treba uzeti u vladu...
Tada je najednom progovorio Kerenski:
— Nikad s boljševicima neću pregovarati. Trenutni teški
položaj ipak nije dovoljan razlog za predaju. Ja znam, u tome
Boris Savnikov ima pravo, pomoć će doći, ali treba strplje­
nja. ..
—Moramo pregovarati! —ponovio je Krasnov.
Kerenski je ušutio.
Kerenski je osobno sastavio političke „uvjete za prekid
građanskog rata” . StankjeviČ će o tim uvjetima reći: „Nemogu­
ći zahtjevi ministra—predsjednika nisu bili prihvatljivi ni
jednom čovjeku u boljševičkoj organizaciji. Kerenski je to
znao. On namjerno zahtijeva neprihvatljivo. Tražio je načina i
vremena da ojača.. ."
U isto je vrijeme i general Petar Krasnov sastavljao „ratni
ultimatum” . Nije tražio ništa manje nego Kerenski. Njegovi
emisari trebah su od crvene vojske zahtijevati da se sva crvena
garda povuče u granice grada Petrograda, a da Carsko Selo,
Pavlovak i Petergof budu prepušteni Krasnovljevim kozacima,
ligovo i Pulkovo u tom bi slučaju ostali zona neutralnosti.
Dok je Krasnov tražio vojne izaslanike, oko podne 31.
oktobra, u Gatčinu je iz generalštaba vrhovne komande iz
Mogiljeva stigao izuzetni gost. Bio je to francuski general Nisei.
On je armiju svoje zemlje predstavljao u ruskoj vrhovnoj
komandi. Gotovo puna četiri sata razgovarao je s Kerenskim, a
kad je u 16.30 na razgovor pozvan i Petar Krasnov, francuski
general dočekao ga je pitanjem:
— Objasnite mi^ molim vas, gospodine generale, svoj
položaj?
—Neodrživ! - iskreno je priznao Krasnov.
—Molim vas, generale.. . —skočio je Kerenski;
Krasnov se blijedo osmjehnuo:
— Sve skupa možda i ne bi bilo tako tragično kad bi nam
u pomoć stigao barem jedan bataljon inozemne vojske. U tom
bismo slučaju, uvjeren sam, uspjeh prisiliti na posluh Privreme­
noj vladi garnizon Carskog Sela, pa čak i Petrograda.
General Nisei dugo je šutio. Zatim ustaje. Ponavlja:

171
 - Bataljon savezničke vojske!
> Osim toga, one večeri Nisei je rekao još samo dvije—tri
uglađene oproštajne fraze. Krasnov će nekoliko godina kasnije
plačljivo izjaviti: „Ništa mi nije rekao, baš ni riječi. Brzo se
spremio i pobjegao” . Sam Nisei je priznao: „Više se ništa nije
dalo učiniti. Kerenskom više nitko nije mogao pomoći. Da sam
doveo kompletnu francusku armiju, Kerenskog ne bih mogao
instalirati u Petrogradu.”
Kozaci zatečeni u Gatčini nistf znali što da rade. Neki su
sve učestalije, sve glasnije predlagali da se Kerenskog preda
boljševicima. Neki su uvjeravali:
—Rat je završen. Vratimo se na Don, majčicu našu!
Mnogi su bježali. Čak i stari lukavi lisac Savinkov.
Kerenski ga je — vjerujući u njegovu odlučnost — imenovao
zapovjednikom obrane Gatčine, a on je, umjesto da ostane na
položaju, među kozacima, pobjegao na jugozapad, u potragu
za generalom Duhonjinom.
Bilo je očito da je krah neizbježan.
„Komitet spasa” u Petrogradu unatoč svemu tome još
nije priznavao kapitulaciju. Članovi toga komiteta popodne su
se sastali s vrhovnim komesarom Stankjevičem koji im je
predao „prijedlog za pregovore Aleksandra Kerenskog” .
Oficiri petrogradskog garnizona pomogli su delegatima
„Komiteta spasa” . Izabrana je delegacija koja je upućena u
Smoljni, da bi tamo - umjesto Stankjeviča - zastupala
interese Aleksandra Kerenskog.
Delegaciju je primio Lav Trocki. Rekao je vojnicima:
- Nije li vam jasno: Kerenski treba predah da se spremi.
Kerenski je zametnuo rat, a ne mi. Kerenski će napasti ponovo
kad mu stigne pomoć . . .
Sami vojnici delegati petrogradskih pukova predložili su
Trockom da se kozacima pošalje nova delegacija. Vojnici su
inzistirali:
— Treba pregovarati s našim drugovima, s kozacima, a ne
s Kerenskim i Krasnovom. Nas zanima mišljenje kozaka...
Oko 9 sati uveče u Smoljnom su sastavljene tačke za
razgovor s kozacima.
Tako je proleterski Petrograd odgovorio na ultimatum
predsjednika svrgnute Privremene vlade, a slično je odgovoreno
i u komandi crvene vojske u Carskom Selu. Tamo je trojicu
izaslanika Petra Krasnova primio komandant crvenih matroza

172
Baltika, Dibenko, jedan od trojice narodnih vojno-pomorskih
komesara, prvi sovjetski ministar mornarice. Dibenku su se
javili u 23 sata. Poslije razgovora od jednog sata Dibenko im je
predložio:
- Dobro, ako već vaši zapovjednici žele razgovore, idem,
razgovarat ću!
Dibenko je s Krasnovljevom delegacijom i s jednim
mornarom stigao u 1 sat 1. novembra u Gatčinu. Zahtijevao je
da se sastane s kozacima:
- Odluku mogu donijeti samo kozaci. Oni i nitko u ime
njih. S njima ću razgovarati. Krasnov i Kerenski su nevažni.
U taj mah, nakon prve ponoćne ure, u drevnom dvorcu
Kerenski je svoj očaj, gnjev i bijes istresao na Krasnova.
Uporno je ponavljao:
-Izdali ste me. I vi ste me izdali!
Krasnov je bio pribran:
- Izdali su vas kozaci i moji oficiri. Svi su protiv vas. I da
sam na vašem mjestu, otišao bih u Piter i predao se
boljševicima!
- Ako nema drugog izlaza, učinit ću tako.
Dogovorili su se: Kerenski će .odmah krenuti u Piter.
Krasnov mu je obećao pratnju kozaka 10. donskog puka.
General je odmah otišao u puk da organizira pratnju, a kad se
vratio u dvorac s kozacima, Kerenskog više nije bilo.
U 2 sata 1. novembra Kerenski je pobjegao.
Kasnije će se saznati. .. pobjegao je preodjenuvši se u
mantije pravoslavne kaluđerice.
Krasnov je bio izbezumljen. Bojao se: odgovarat će
umjesto Kerenskog. Kao lav u kavezu, hodao je tamnim
hodnicima dvorca, sve dok mu najvjerniji kozaci nisu javili da u
Gatčinu upravo stiže vojska revolucije. General je shvatio da
ima samo jedno rješenje: izišao je u hladnu noć dignutih ruku,
bez pištolja i opasača.
Pola sata kasnije Dibenku je predao izjavu, uredno
napisanu i cifrastim slovima starog pravopisa potpisanu:
„Oko 3 sata u noći pozvao me vrhovni komandant
Kerepski. Bio je vrlo uzbuđen i vrlo nervozan. ‘Generale, reče
mi, vi ste me izdali. Vaši kozaci izjavljuju da će me uhapsiti i
predati me mornarima.’
‘Da, odgovorih, govori se o tome, a znam da prema vama
nitko ne gaji simpatije.’

173
 ‘A li o fic ir i govore is t o .’
‘Da, uglavnom su i oficiri s vama nezadovoljni.’
‘Sto da radim? Trebalo bi da izvršim samoubistvo.’
‘Ako ste časan čovjek, iz ovih stopa ćete otići u
Petrograd s bijelom zastavom, javiti se Vojnorevolucionarnom
komitetu i započeti pregovore kao predsjednik Privremene
vlade.’
‘U redu. Tako ću učiniti, generale.’
‘Dat ću vam stražu. Tražit ću da i jedan mornar pođe s
vama.’
‘Ne, ne mornara. Da lije istina daje Dibenko ovdje? ’
‘Ne znam tko je Dibenko.’
‘Moj neprijatelj.’
‘Tu nema što da se učini. Ako igrate na veliko, morate
znati da drugog izlaza nema.’
‘Da. Krenut ćemo noćas.’
‘Zašto? Izgledalo bi kao da bježite. Krenite mirno i
otvoreno, tako da svi vide da ne bježite.’
’Vrlo dobro. Ali morate mi dati stražu na koju se mogu
osloniti.’
‘Dobro.’
Izišao sam i pozvao kozaka Ruskova iz Desetog donskog
puka i naredio mu da odredi deset kozaka da prate vrhovnog
komandata. Pôîa sata kasnije došli su kozaci i rekli im da se
Kerenski ne nalazi u svom štabu daje pobjegao.
Digao sam 'uzbunu i naredio da tragaju za njim,
pretpostavljajući da nije mogao napustiti Gatčinu, ali ga nisu
mogli pronaći.
Što se mene tiče, predajem se na raspolaganje Vojno­
revolucionarnom komitetu i dajem časnu oficirsku riječ da
neću ništa poduzimati na svoju ruku.”
Dibenka je s pratnjom generala poslao u Smoljni i Trocki
je tamo Krasnova pustio na slobodu. Kad je mala kolona
krenula u Petrograd, Dibenko je naredio da se Vladimiru Iljiču
odmah pošalje telegram:
„Kontrarevolucija slomljena. Revolucija je pobijedila!”

174
 SADRŽAJ

LENJIN, OKTOBAR I NAŠ REVOLUCIONARNI

POKRET ..................................... 1

PUT DO OKTOBRA ........................................................ 9

REVOLUCIJA POČINJE
24. oktobra —6. studenoga (utorak)....................... 23

KONGRES SVERUSKIH SOVJETA

25. oktobra - 7. studenoga (srijeda)....................... 65

VLAST SOVJETA
26. oktobra —8. studenoga (četvrtak) ................... 99

LENJINOVA VLADA
27. oktobra - 9. studenoga (petak) ....................... 113

KERENSKI NASTUPA S KOZACIMA

28. oktobra - 10. studenoga (subota)..................... 127

BIJELI PUČ
29. oktobra - 1 1 . studenoga (nedjelja)................... 139

BIJELI KOZACI BJEŽE

30. oktobra - 12. studenoga (ponedjeljak)............. 157

REVOLUCIJA POBJEĐUJE
31. oktobra - 13. studenoga (utorak).....................167
 ‘A li o fic ir i govore is t o .’
‘Da, uglavnom su i oficiri s vama nezadovoljni.’
Sto da radim? Trebalo bi da izvršim samoubistvo.’
‘Ako ste časan čovjek, iz ovih stopa ćete otići u
Petrograd s bijelom zastavom, javiti se Vojnorevolucionamom
komitetu i započeti pregovore kao predsjednik Privremene
vlade.’
‘U redu. Tako ću učiniti, generale.’
‘Dat ću vam stražu. Tražit ću da i jedan mornar pođe s
vama.’
‘Ne, ne mornara. Da lije istina daje Dibenko ovdje? ’
‘Ne znam tko je Dibenko.’
‘Moj neprijatelj.’
‘Tu nema što da se učini. Ako igrate na veliko, morate
znati da drugog izlaza nema.’
‘Da. Krenut ćemo noćas.’
‘Zašto? Izgledalo bi kao da bježite. Krenite mirno i
otvoreno, tako da svi vide da ne bježite.’
’Vrlo dobro. Ali morate mi dati stražu na koju se mogu
osloniti.’
‘Dobro.’
Izišao sam i pozvao kozaka Ruskova iz Desetog donskog
puka i naredio mu da odredi deset kozaka da prate vrhovnog
komandata. Pola sata kasnije došli su kozaci i rekli im da se
Kerenski ne nalazi u svom štabu daje pobjegao.
• Digao sam 'uzbunu i naredio da tragaju za njim,
pretpostavljajući da nije mogao napustiti Gatčinu, ali ga nisu
mogli pronaći.
Sto se mene tiče, predajem se na raspolaganje Vojno-
revolucionarnom komitetu i dajem časnu oficirsku riječ da
neću ništa poduzimati na svoju ruku.”
Dibenka je s pratnjom generala poslao u Smoljni i Trocki
je tamo Krasnova pustio na slobodu. Kad je mala kolona
krenula u Petrograd, Dibenko je naredio da se Vladimiru Iljiču
odmah pošalje telegram:
„Kontrarevolucija slomljena. Revolucija je pobijedila!”

174
 SAD R ŽAJ

LENJIN, OKTOBAR I NAŠ REVOLUCIONARNI

POKRET ..................................... 1

PUT DO OKTOBRA ......................................................... 9

REVOLUCIJA POČINJE
24. oktobra —6. studenoga (utorak)....................... 23

KONGRES SVERUSKIH SOVJETA

25. oktobra - 7. studenoga (srijeda)....................... 65

VLAST SOVJETA
26. oktobra - 8. studenoga (četvrtak) ................... 99

LENJINOVA VLADA
27. oktobra —9. studenoga (petak) ....................... 113

KERENSKI NASTUPA S KOZACIMA

28. oktobra - 10. studenoga (subota)..................... 127

BIJELI PUČ
29. oktobra - 1 1 . studenoga (nedjelja)................... 139

BIJELI KOZACI BJEŽE

30. oktobra - 12. studenoga (ponedjeljak)............. 157

REVOLUCIJA POBJEĐUJE
31. oktobra - 13. studenoga (utorak)..................... 167