Radila: Mirela Ramović; IV-1

„STEPSKI VUK“
HERMAN HESSE

Biografija:

Herman Hese (njem. Herman Hesse; 2. jul 1877. - 9. avgust 1962.), njemački
pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine. Pisao je lirske
pjesme, novele i romane. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim
djelima pod uticajem psihoanalize i orijentalne mudrosti. U Heseovim djelima
jasno je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mistične teme
i veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova najpoznatija djela su
„Stepski vuk“ (Der Steppenwolf), „Sidarta“ (Siddhartha), „Igra staklenih
perli“(Das Glassperlenspiel).

Rođen je u gradu Kalvu, Virtemberg, 1877. godine. 1922. godine emigrirao je

u Švajcarsku, 1923. je postao švajcarski državljanin. Kao antimilitarista i
pacifista, jako se usprotivio Prvom svjetskom ratu. Njegova osjećanja koja se
tiču rata izražavao je u mnogim svojim knjigama. Kao i mnogi njegovi likovi,
Hese je u toku svog života imao mnogo problema sa ženama. Njegov prvi brak
sa Marijom Bernouli (Maria Bernoulli), sa kojom je imao troje dece, završio se
tragično, tako što je njegova žena mentalno obolela. Njegov drugi brak sa
pevačicom Rut Venger (Ruth Wenger), trajao je veoma kratko, a najveći deo
vremena proveli su odvojeni jedno od drugog. To je dovelo do duboke emotivne
krize, Hese se povukao u sebe i izbegavao socijalne kontakte, što je opisao u
svom čuvenom romanu Stepski vuk (Der Steppenwolf). Ipak, njegov treći brak
sa Ninon Dolbin Auslender (Ninon Dolbin Ausländer, 1895. - 1966.), trajao je
do kraja njegovog života. Svoju treću ženu spomenuo je u knjizi Putovanje na
istok (Die Morgenlandfahrt).

Hese je umro u snu u Montanjoli 9.avgusta 1962. godine u svojoj 85. godini.

1
Mjesto radnje: Njemačka

Glavni likovi: Hari Haler, Hermina i Pablo

KRATKI SADRŽAJ:

Prvi dio romana čini predgovor izdavača u kojem se daju uopćene naznake o
Hariju Haleru, zvanom Stepski vuk.

Naime, nećak Hallerove stanodavke upoznaje nas s glavnim likom na način na

koji ga on doživljava, a Hari će poslije nekoliko mjeseci boravka napustiti stan i
ostaviti mu svoje bilješke.

Dakle, Hari Haler je intelektualc 50-tih godina koji je unajmio stan kod
pripovjedačeve tetke i koji je nakon nekoliko dana došao sa dva kovčega i
velikim sandukom knjiga i ostao je kod njih nekih devet ili deset mjeseci. Nije
bio društven tip, živio je vrlo tiho i usamljeno. Iz ovoga vidimo da je bio
poznavalac umjetnosti, naročito književnosti. Živi u iznajmljenoj sobi, veoma
usamljeno, van društvene zajednice. On je Stepski vuk koji spava danju.

„Stepski je vuk bio čovjek pedesetih godina, koji se prije nekoliko godina
jednog dana pojavio u kući moje tetke i raspitivao se za namještenu sobu.
Unajmio je mansardu gore pod krovom i malu spavaću sobu pokraj,...“

Hari o svijetu oko sebe, uopšte, ne zaključuje razumom već njušenjem. To nam
govori situacija kada on, taj stepski vuk, po prvi put stupa u njihovu kuću da bi
se dogovorio sa tetkom oko unajmljivanja, i prvo što je primjetio jeste: „Oh, tu
dobro miriše.“

I prije nego što su završili razgledavanje dviju prostorija, pripovjedačeva pauza

bijaše istekla, te se on morao vratiti na posao. Tek kad se naveče vratio, tetka mu
ispriča da je sa Harijem, za njih tad još uvijek strancem, stepskim vukom
ugovorila najam, te da će se ovih dana useliti. Hari je tetku jedino zamolio da
njegov dolazak ne prijave policiji, jer je njemu, boležljivu čovjeku,
nepodnošljivo obliaziti policijske pisarnice. I podstanar Hari, im nije pravio
probleme, nije ih oštetio niti opteretio nečim.

2
„Zašto je pak rekao da ovdje tako dobro miriše?-pitao sam. Na to je moja
tetka, koja ponekad prilično dobro zna naslutiti, odgovorila: „To znam posve
tačno. Kod nas ovdje miriše na čistoću i red i na prijatan i pristojan život, i to
mu dr dopalo. On izgleda kao da na to više nije navikao i kao da mu je to
nedostajalo.“

Dva dana kasnije, nosač je donio Halerove stvari. Izdavač je već od samog
početka promatrao Harija, a katkad je za njegove odsutnosti zalazio u negovu
sobu i iz radoznalosti ga špijunirao.

„Čim sam ga prvi put ugledao, kad je ulazio kroz tetkina staklena vrata, poput
ptice istegnuo glavu i hvalio dobar miris kuće, upala mi je u oči osobenost tog
čovjeka i moja prva naivna reakcija na to bila je odbojnost.“

Daklle,prvo što mi kao čitaoci, saznajemo o Hariju jeste njegov stil života. Da je
on čovjek koji se bavi razmišljanjem i knjigama. Uvijek je dugo ležao u krevetu,
često ustajao tek oko podne. Knjige nisu ispunjavale samo vitrinu za knjige nego
su ležaleposvuda po stolovima, stolicama, po podu uokolo, a također i svakakve
flaše s pićima.

„Jedna slamom opletena boca bila je uglavnom puna talijanskog crnog vina,
po koje je odlazio u mali dućan u susjedstvu.“

Nekih dana nije uopšte izlazio i nekad osim kafe ne bi ništa jeo ni pio, dok bi
drugim danima jeo u restoranima, nekad u dobrim i elegantnim a nekad u
prigradskim krčmama. Također, izdavač je opisao i njegov prvi osobniji susret sa
Harijem, Stepskim vukom. Naime, izdavač se jedne večeri vratio kući i negdje
između prvog i drugog sprata, sreo je Harija kako tu sjedi. A Hari mu potom
objasni i pokaza zašto to radi.

„Pri tome je pokazao na prostor pred stanom na prvom katu, gdje je stanovala
jedna udovica,..između stuba, prozora i staklenih vrata stajao je visoki ormar
od mahagonija uza zid, sa starim kositrom na vrhu, a pred ormarom, na podu,
na dva niska stalka, stajale su DVIJE BILJKE u velikm loncima, JEDNA
AZALEJA I JEDNA ARAUKARIJA.

VIDITE-NASTAVI Haler-taj mali pretprostor s araukarijom, to tako divno

miriše, i često ne mogu ovuda proći a da nakratko ne zastanem. I kod vaše
gospođe tetke lijepo miriše i vlada red i vrhunska čitoća, ali ovo mjesto s
araukarijom ovdje, to je tako blistavo čisto...Ne znam ko tu stanuje, ali mora

3
da iza ovih staklenih vrata obitava jedan raj čistoće i oprašene građanskosti,
reda i predanosti navikama i obavezama...

No, kakogod sam jedan stari i pomalo otrcani stepski vuk, ipak sam i sin jedne
majke, a i moja je majka bila građanka te je uzgajala cvijeće i pazila na sobe i
stube,...trudila se da svome stanu i životu poda koliko je više moguće bistrine,
čistoće i reda...na to me podsjeća araukarija, i tako tu ponekad sjedim, gledam
u taj tihi mali vrt reda i veselim se što to još postoji.“

Nakon toga, otišli su u Harijevu sobu da bi mu on pokazaoo neki citat od

Novalisa, a koji glasi ovako: „Većina ljudi ne želi plivati prije negoli to umije.“

Dakle, čovjek je rođen da živi, a ne da misli. Onaj ko misli može dospjeti

daleko, ali je ipak zamjenio tlo vodom i jednom će su u njoj udaviti.

Također, pripovjedač je opisao kako je jedne prilike posmatrao Harija cijelu noć,
na jednom simfonijskom koncertu. Najprije su svirali Handela, ali je Stepski vuk
sjedio zadubljen u sebe, sjedio je sam „hladnog“ lica. Potom su svirali malu
simfoniju Baha i tada se Stepski vuk počeo smješkati i predavati se muzici i
desetak minuta je izgledao sretno zadubljen u lijepe snove, a kad se muzika
završila, probudio se. I tako je Hari, koji je isprva pozorno slušao, ponovo
utonuo, ali ovaj put žalosno i ljutito, a lice mu je bilo opet dalek, sivo i ugaslo.

Poslije koncerta Hari se zaustavio pred jednom malom stromodnom

gostionicom. Sjeo je unutra za malograđanski gostinski sto, gostioničarka i
konobarica su ga pozdravile kao poznatog gosta. Tu su se zadržali malo.

Na kraju, Stepski vuk, iza sebe nije ostavio ništa osim rukopisa koji je pisao za
vrijeme svog boravka tu i posvetio ga s nekoliko redova njemu, pripovjedaču, uz
opasku da s tim može učiniti šta hoće.

ZAPISI HARRYJA HALLERA – Samo za poremećene

Jedne noći, Hari je nezadovoljan i ogorčen krenuo u grad, te potom svratio u

gostionicu K čeličnoj kacigi u kojoj je pio ono što ljudi koji piju nazivaju
„čašicom vina“. Potom je nastavio dalje, išao je ulicom i s druge strane ulice, u
mraku je stajao stari, sivi kameni zid što ga je uvijek rado gledao. I tada je
ugledao svijetlu ploču na kojoj su bila ispisana pokretna slova u bojama i koja su
brzo nestajala, te se opet vraćala i nestajala. Tih nekoliko riječi koje je uspio
pročitati glasile su ovako:
4
„Magično pozorište...Ulaz nijr za svakoga....-ne za svakoga...“

Bezuspješno je pokušao otvoriti vrata, nije mogao pomaknuti tu kvaku. A potom

pročita još i sljedeće: „ Samo-za-por-emećene!“

Nakon ovoga posjetio je i staru krčmu, u kojoj se od njegovog prvog boravka,

prije nekih 25 godina, nije ništa izmjenilo, čak je i konobarica ostala ista. Tu je
obavio obrok-pehar alzaškoga i komad hljeba.

Kasnije, dok se vraćao kući, opet se sjetio one situacije sa zagonetnim vratima i
onim plešućim, svijetlećim slovima.

I tako lutajući gradom i obilazeći krčme u potrazi za utjehom koji pronalazi u

alkoholu, susreće neobičnog čovjeka koji mu daje knjižicu „Traktat o Stepskom
vuku“. I upravo ga ovaj traktat potiče na razmišljanje o vlastitom identitetu i
životu, te počinje razmišljati o samoubistvu.

Nakon što je stigao kući, pročitao je tu knjižicu.

TRAKTAT O STEPSKOM VUKU- Samo za poremećene

Hari Haler tj.Stepski vuk je hodao na dvije noge, nosio odjeću i bio čovjek, ali
je zapravo bio jedan stepski vuk. Bio je prilično pametan čovjek. Ali ono što
ustvari nije bio naučio jeste: sobom i svojim životom biti zadovoljan. To nije
znao, bio je on nezadovoljan čovjek, bio je većinom vrlo nesretan. Jer svi koji bi
ga zavoljeli, vidjeli su samo jednu njegovu stranu. Neki su ga voljeli kao
profinjenog, pametnog čovjeka, pa bi se zaprepastili i razočarali kad bi
iznenada u njemu morali otkriti vuka i obrnuto. A to su morali, jer je Hari, kao
svako živo biće, želio biti voljen kao cjelina.

Stepski vuk bio je divlja zvijer, koji živi usamljeno. Iz zasjede bi posmatrao ljude
na koje bi se obrušio, a danju je bio neaktivan.

„Jedna od značajki Stepskoga vuka je da je on bio večernji čovjek. Jutro je za

njega bilo loše doba dana, kojega sse bojao i koje mu nikad nije donijelo nešto
dobro. Nikad u životu ni jednog jutra nije zapravo bio radostan, nikad u sate
prije podneva nije činio dobro....a tek navečer, u svoje dane, postao bi plodan,
žustar, a kadikad zažaren i radostan.“

5
„Stepski vuk je pripadao samoubicama. Ali, „pogrešno je samoubicama
nazivati one osobe koje se doista ubiju. Svojstveno je, međutim, samoubici da
on svoje JA, bilo to s pravom ili nepravom, osjeća kao neku osobito opasnu,
dvojbenu i ugroženu klicu prirode.“

„U njemu su, kao kod svih ljudi njegove vrste, svako uzbuđenje, svaka bol,
svako mučno životno stanje, odmah budili želju da se iz toga izvuče smrću.“

Ali, svako zna, u nekom kutku svoje duše, kako je samoubistvo doduše nekakav
izlaz, ali ipak prilično bijedan i kukavički izlaz u nuždi, da je plemenitije i ljepše
dati se pobjediti od samog života i dati se oboriti nego to napraviti vlastitom
rukom. Mislim da nema goreg postupka i kukavičluka.

Hari je nakon toga, negdje oko 47 godina, došao na ideju da se za 50-ti

rođendan ubije.

„Hari u sebi nalazi „čovjeka“, tj.svijet misli, osjećaja, kulture, jedne

pripitomljene i sublimirane prirode, a usto u sebi nalazi još i „vuka“,
tj.mračan svijet nagona, divljine, okrutnosti, nesublimirane, sirove prirode.“

Mislim da je i srž knjige to da je kao tijelo svaki čovjek jedno, ali kao duša
nikada. „I Stepski vuk vjeruje kako u svojoj duši nosi dvije duše (vuka i
čovjeka) te mu se grudi time čine opasno stiješnjenim. Grudi, tijelo, to je
uvijek jedno, ali unutra obitavajućih duša nema samo dvije ili pet, nego ih je
nebrojeno; čovjek je lukovica sačinjena od stotinu lupina, tkivo istkano od
mnogih niti.“

„Vukom naziva sve divlje u sebi i to drži zlim, opasnim, plašilom za

građanstvo-ali on, koji ipak vjeruje da je nekakav umjetnik i da ima nježna
čula, ne uspjeva vidjeti da osim vuka, iza vuka, u njemu živi još mnogo toga,
da nije vuk sve što grize, da tu prebivaju još i lisica, zmaj, tigar, majmun i
rajske ptice...“

A kada je završio čitanje traktata, uzeo je svoju pjesmu koju je napisao jedne
noći i koja, također, govori o stepskom vuku.
6
Tada se prisjetio početka njegovog usamljivanja tj.uzroka- a to je bilo onda kada
ga je njegoca duševno obljela supruga otjerala od kuće, a ljubav i povjerenje se
iznenada pretvoriše u mržnju i smrtnu borbu.

Jutro već bijaše svanulo, jutro zimskoga kišnog dana, kada je Hari napokon
legao u krevet. U krevet je ponio i ssvoju odluku.

On je kasnije „Traktat o Stepskom vuku“ čitao još nekoliko puta. A jednog dana
je, hodajući ulicama u potrazi za onim čovjekom koji mu je dao Traktat, naišao
na pogrebnu povorku. U međuvremenu se pridružio toj povorci, pa sve do
samog groblja. I vidjevši postupak tj.tok svega toga on je odlučio da na
njegovom grobu ne smiju stajati oni „ćukovi“ sa šušketanjem.

Uskoro susreće mladog profesora kojeg otprije poznaje, i prihvaća njegov poziv
na večeru. Ona završava potpuno neuspješno - Harry je razočaran
malograđanštinom profesora i njegove žene, a nezadovoljan je i samim sobom.
Kada je ušao, prvo je primjetio bakropis koji je prikazivao pjesnika Goethea,
karakterna, genijalno počešljana starca s lijepo oblikovanim licem. Potom je,
prvo ušla njegova supruga a onda i profesor sa novinama u ruci, čitajući članak
koji napisao lično Hari, a za kojeg je profesor rekao da je zao čovjek i bez
domovine ta osoba, neznajući da ta osoba sjedi prekoputa njega. Malo kasnije,
Hari je rekao kako smatra da ta slika Goethea ne predstavlja pravu sliku
Goethea, već je tvrdio kako je neki umjetnik oblikovao onako kako je on tto
htio. I njega je ta slika naljutila kao i profesorovu ženu koja je ubrzo napustila
druženje.

On se ubrzo oprostio od Goethea i profesora i otišao. Bio je bijesan, i najradije

bi odmah okončao tu komediju. Govorio je sam sebi: „ Idi kući, Harry, i prereži
sebi grkljan! Dovoljno si dugo čekao.“

On je osjećao strah pred smrću. Jezivo se bojao smrti iako nije vidio drugog
izlaza. Sam je sebi govorio, kao nekom uplašenom djetetu, ali dijete nije slušalo,
bježalo je, htjelo živjeti.

„Trzao sam se, jer me nešto vuklo dalje kroz grad, u velikim sam lukovima
zaobilazio svoj stan, stalno imajjući na umu povratak kući i stalno ga
odugovlačeći. Gdjegod bih zastao malo u nekoj krčmi, na čašici, na dvije čaše,
potom bi me nešto tjeralo dalje, u velikom krugu oko cilja, oko britve, oko
smrti.“

7
I tako on luta gradom pokušavajući odgoditi samoubistvo, i onda prihvata ruku
spasa-upoznaje Herminu, u krčmi „K Crnom orlu“, - djevojku koja ga tokom
romana upoznaje sa sitnim životnim radostima, stvarima koje čine život
„velikim“, boljim, podnošljivijim.

„ Bila je ona mali prozorčić, sitna svijetla rupa u mojoj mračnoj jazbini
straha. Bila je spasenje, izlazak na slobodu. Ona me mora naučiti živjeti ili
učiti da umrem, ona sa svojom čvrstom i lijepom rukom mora dodirnuti moje
skamenjeno srce, ne bi li pod dodirom života procvalo ili se pretvorilo u
pepelo.“

Ona je to veče sa njim postupala tako obzirno, baš kako mu je i trebalo. Naručila
mu je sendvič i naredila mu da ga pojede. U jednom momentu, dok ju je
posmatrao, učinilo mu se da je slična Rosi Kreisler, prvu djevojku u koju je
nekada bio zaljubljen. Ubrzo nakon toga je zaspao i tada je sanjao Goethea. A
kada se probudio, Hermina mu je prišla i saopštila mu da ide u Odeon bar sa
nekim gospodinom, a njemu je potom obećala večeru u utorak kod „Starog
Franciskanera“. On je ostao tu, u iznajljenoj sobici. Sljedeći dan se vratio u svoj
stan.

Hari je nestrpljivo čekao tu večer kada će je opet vidjeti. On je sjedio za stolom

u dogovorenom restoranu kada se ona pojavila. Ona je ustvari njegova
podsvjest. Misilm da se upravo u sljedećem citatu ovo potvrđuje:

„Da, dok sam posmatrao njeno lice, morao sam joj dati pravo, bilo je to
dječačko lice. A kad sam sebi uzeo minutu vremena, lice mi je počelo govoriti i
podsjetilo me na moje vlastito dječačštvo i na mog ondašnjeg prijatelja koji se
zvao Hermann. Na treunak kao da se ona posvema pretvorila u toga
Hermanna.

-Da si dječak-rekoh začuđeno-morala bi sse zvati Hermann.

-Ko zna, možda jesam, i samo sam prerušena-reče ona, šaleći se.
-Zoveš li se Hermina?...“

Pri kraju njihove večere, rekla mu je da će on ispuniti njenu posljednju zapovjed

tj.naredbu i ubiti je. A onda su se dogovorili oko časova plesa (Hermina ga je
podučavala tome, a prije toga su otišli kupiti gramofon).

Sljedećeg je dana, u hotelu Balances, svirala muzika i posluživao se čaj i viski.

Tu su imali čas plesa, ali tu se i upoznao sa Pablom, saksofonistom. A iste te
večeri Hermina ga je „natjerala“ da priđe nekim djevojkama i pita ih za ples, što

8
je on i uradio. Prišao je Mariji, za koju će kasnije saznati da je ona, ustvari,
Herminina drugarica.

Svako malo Hari se suretao sa Pablom koji ga je ljubazno slušao, samo se

smješkajući, a nikada nije odgovarao. Unatoč svemu, kao da se trudio da se
dopadne Hariju i da mu iskaže svoju naklonost. Tako je jednom prilikom, u toku
razgovora, Pablo uzeo Harijevu lijevu ruku i pomilovao je te mu je još ponudio i
kokain. Hermina mu je „dala dozvolu“ i on je to uzeo i šmrknuo. I zaista je za
kratko vrijeme postao svježiji i vedriji. A Pablo je bio majstor u mješanju i
doziranju raznih sredstava.

....A jedne večeri kada se vratio u svoj stan, Hari je zatekao u svojoj spavaćoj
sobi Mariju koja ga je počela ljubiti. U međuvremenu je iznenada pomislio na
Eriku, svoju udaljenu ljubavnicu. Sada su prema njemu plutale slike mnogih
žena koje je ljubio. Čak se pojavila i njegova supruga, s kojom je živio nekoliko
godina, koja ga je naučila drugarstvu, sukobima, rezignaciji, itd...

Približavao se i krabuljni ples. Pripreme su bile u toku, a svake godine se

održavao u dvoranama Globusa. Jedne noći, Hari je potražio Mariju na mjestu
gdje su obično jeli, ali ona ne bijaše još stigla, te on poče pisati stihove koji su
nosili naziv – „Besmrtnici“:

Onda je došla Marija, i nakon obroka, otišli su u njihovu sobicu. Sljedeće veče,
kada je ustao, spremio se za krabuljni ples, te izašao vani da nešto pojede. To je
bio prvi maskirani ples na kojem je trebao učestvovati. Otišao je u Čeličnu
kacigu, svoje negdašnje utočište, iako je u posljednje vrijeme tu rijetko zalazio.
Kasnije je otišao na krabuljni ples. U svim prostorima vladalo je slavlje, plesalo
se... Kako nije mogao pronaći Herminu ili Mariju, krenuo je prema garderobi, da
se spremi za odlazak. Međutim, pošto ključ nije pronašao, jedan čovjek mu je
dao svoj na kojem je pisalo ovo:

„Noćas počev od četiri sata magično pozorište

-Samo za luđake-
Cijena ulaska-razum
Nije za svakoga. Hermija je u Paklu.“

Hari je sreo Herminu koja je bila obučena kao muško.

„Je li to kostim, Hermina, u kojem hoćeš da se u tebe zaljubim?

Do sada sam-klimne ona-učinila da se tek nekoliko dama zaljubi. Ali
sada dolaziš ti na red.“

9
„Posvema je glumila mladića, pušila cigarete i čavrljala opušteno i duhovito,
često malo spremna na porugu, ali je kroz sve prosijavao eros, sve se na putu
do mojih čula pretvaralo u ljupku zavodljivost.“

Zajedno su tumarali dvoranama, čavrljali i pili šampanjac, davala mu je savjete

o vještinama zavođenja. Plesao je bez prekida, sa svakom ženom koja bi mu se
našla na putu. Ali na kraju je opet plesao sa svojom Herminom.

„Pred njenim pogledom, iz kojega kao da me motrila moja vlastita duša, rušila
se sva zbilja, i zbilja moje putene čežnje za njom. Opčinjeni gledali smo jedno
drugo, opčinjeno me gledala moja jadna mala duša.“

Uto se pojavio Pablo i odveo ih u svoje Magično pozorište gdje ih je uslužio

cigarama i pićem. Potom ga je Pablo, okrenuo tako da se zaustavio pred
ogromnim zidnim ogledalom. U njemu je vidio sebe.

„ U djeliću trenutka vidio sam Harrya, koji mi je bio poznat, ali neobično
dobro raspoložen, vedar, nasmijana lica. No tek što sam ga prepoznao, on se
raspao, od njega se odvojio jedan drugi lik, pa neki treći, deseti, dvadeseti i
cijelo se golemo ogledalo ispunilo samim Harryjima, ili dijelovima
Harryja,bezbrojnim Harryjima, od kojih sam svakoga zapazio i prepoznao tek
na munjevit časak.“

Magično pozorište ima mnogo prostorija, što znači da se i na ljudsku dušu može
gledati iz raznnih uglova. Hari je posjetio nekoliko prostorija.

Zaustavio se pred vratima sa natpisom: SVE DJEVOJKE SU TVOJE! UBACI

JEDNU MARKU...Tu se prisjetio svoje mladosti, djetinjstva i dječaštva.
Prisjetio se šetnje kada je sreo Rosu Kreisler. Tako je to bilo neka, prije 35
godina i sve se u trenutku vratilo.

A zatim je krenuo od vrata do vrata i na svakim je čitao poneki natpis:

NAPRIJED U VESELI LOV!VELIKI LOV NA AUTA.;- Kada je ušao ovdje,
sjetio se svog nekadašnjeg druga Gustava. A jedan od natpisa glasio je:
NAPUTAK ZA IZGRADNJU OSOBNOSTI-USPJEH ZAJAMČEN. Tu ga je
primio neki čovjek koji je pred sobom imao šahovsku tablu. On potom postavi
pred Harija ogledalo, te on opet vidje jedniku svoje osobe kako se raspada na
mnoštvo ja. I upravo to oboljenje Harija Halera, naziva se šizofrenija. Zahvalih

10
se tom šahisti, pospremih figurice u svoj džep. I odmah mu se pred očima
pojavi: ČUDA DRESURE STEPSKPG VUKA.

Čuda dresure Stepskog vuka su u njemu pobudila razne strahove i pritisak iz

prošlog života. Vidio je kako se na pozornici nalazi krotitelj životinja koji na
neki pakkostan način izgleda sličan njemu. Taj je jaki čovjek na uzi vodio kao
psa-velikog ali strašno omršavjelog vuka.

„Taj čovjek, prokleti moj blizanac po iskrivljenom zrcalu, bio je svoga vuka
svakako sjajno ukrotio. Vuk je pozorno slijedio svaku zapovijed, reagirao kao
pas na svaki doziv i udarac biča, padao na koljena, pravio se mrtav, sjedao na
stražnje noge...“

Sljedeći natpis bio je : KAKO SE UBIJA LJUBAVLJU- Odmah se sjetio one

večeri u restoranu kad mu je Hermina rekla da će je ubiti, da je to njena
zapovijed.

U velikom zidnom ogledalu nasuprot njemu stajao je Harry. A zatim kada je

otvorio vrata, na prostiračima na podu je našao dvoje golih ljudi kako leže,
lijepu Herminu i Pabla. Pod Hermininom lijevom grudi bio je svjež okrugao
biljeg, podliven krvlju, ljubavni ugriz Pablovih zuba. A u to mjesto gdje je bio
biljeg on je zabio svoj nož, duboko koliko mu bijaše duga oštrica.

Poslije su se otvorila vrata i tada uđe Mozart, moderno obučen. Mozart ga je

pitao da li smatra ispravnim to što je uradio, što je zario nož u tijelo, i osuđivao
ga je zbog tog djela , našto mu je Hari odgovorio:

„O ne! Moj Bože, sve je tako krivo...Ja sam zvijer, Mozarte, glupa zla zvijer,
bolestan i pokvaren, tu imate hiljadu puta pravo.no, što se mene tiče ova
djevojka: ona je sama htjela, ja sam samo ispunio njenu vlastitu želju.

Mozart sse samo bezglasno nasmijao...“

Nenadano pred njega bljesne jedan natpis: HARRYJEVO SMAKNUĆE

U hladnom dvorištu između četiri zida s mail rešetkama, svježe pripravljen

panja za sječenje glava, desetak gospode u mantijama i kaputima, a na sredinii
stajao je Hari. Na kraju je osuđen na sluša radio-muziku života, trebće se naučiti

11
smijati, mora shvatiti humor života. I dok je mislio da razgovara sa Mozartom,
to je ustvari bio Pablo.

„Pablo, gdje smo mi?

-Mi smo u mome magičnom pozorištu,....Moram ti, međutim, reći, Harry,

malo si me razočarao. Ti si se tu grubo zaboravio, razbio si humor moga
malog pozorišta i napravio svinjariju, zabadao si noževe i naš lijepi slikovni
svijet oskrnuo mrljama zbilje. To nije lijepo od tebe. Nadajmo se barem da si
to učinio iz ljubomore, kad si vidio Herminu i mene kako tu ležimo. S tom
figurom nažalost nisi umio postupati-vjerovao sam da si bolje naučio igru. No
sad, to se da popraviti.“

I tako Stepskom vuku,ostaje tek nada da će u nekom novom životu naučiti da

bolje igra figuricama i da se bez ustezanja, vedro i nadmoćno, smije sudbini.

MIŠLJENJE O PROČITANOM DJELU:

Mislim da je ovo djelo jako dobro, meni se dopalo jer govori upravo u
duševnom stanju tj.o stanju duše. U ovom slučaju Harija Halera, ali i u
svakodnevnom životu postoji dosta ljudi koji proživljavaju ovo isto, koji prolaze
kroz iste ili slične situacije u svom životu.

Shvatila sam da je Hari sve ovo izmislio, da je to sve u njegovoj glavi,

podsvjesti, a da je Magično pozorište plod njegove mašte koje reflektuje njegov
život i njegovo razmišljanje. Mislim da je baš u ovom, magičnom pozorištu,
Hari Haler prikazan onakav kakav je bio tj. kakvim je sebe vidiio, ali on nije
više isti Hari Haler koji je jedan dan došao kod piščeve tetke da unajmi sobu. On
je sada naučio da pleše, upoznao je Herminu i Mariju. Mislim da je sada
spreman da ide dalje, da nauči da se smije, kao što je i sam rekao na kraju
knjige.

„Jednom ću bolje igrati tu igru figura. Jednom ću se naučiti smijati.“

smatram da glavni lik tj.Harry nije uspio razgraničiti šta je san, a šta java. Nije
uspio shvatiti da su njegovi sni, ustvari, pusti sni, a upravo to su oni sni koje
neprestano sanjamo a i sami znamo da se neće desiti. U jednu ga ruku i
razumijem jer je možda htio pobjeći od surove realnosti koju život nosi. Isto
tako, smatram da je bio asocijalan tj. nedruštven tip što je i očigledno mislim već
je rečeno u djelu.

12
Smatram da je Stepski vuk imao poremećaj višestruke ličnosti- jedno tijelo više
duša. Naime,riječ je o postojanju različitih ličnosti (ili identiteta) kod jedne
osobe od kojih svaka, kad je prisutna, može dominirati stavovima, ponašanjem i
emocijama kao da druge ličnosti ne postoje. Upravo to se dešavalo sa Harijem.

Iako će neki, možda, reći da je ova knjiga dosadna, teška ili čak nerazumljiva, ne
bih se složila s tim jer smatram da ova knjiga, kao i svaka druga naravno, veoma
poučna i sadrži dosta dobrih citata a neke ću navesti u tekstu koji slijedi.

Mislim da je bit tj.srž ove knjige cinjenica da se svaki čovjek sastoji od više lica
koja se pojavljuju u određenim situacijama, koja tada „izlaze“ na površinu.
Upravo o tome govore sljedeća dva citata iz knjige koja su mi se veoma dopala,
a oni glase ovako:

„ Čovjek je spektar, a ne samo crna i bijela.“ i

Čovjek je lukovica sastavlljena od stotinu ljuski, tkanina i od mnogih

niti.“

Mislim da su upravo ova dva citata, ustvari, stepski vuk ili knjiga o duši,čija je
cjelovitost tj.sveukupnost izrečeni u ove dvije prethodne rečenice.

I mislim da je očigledno da Hesse upravo govori o tome da se čovjek sastoji iz

milion ličnosti, a ne samo dvije. Mislim da je svaki lik u romanu jedno njegovo
lice, jedno Ja. Ni za jedno se ne može reći da je kompletno dobro ili zlo. Ne
sjećam se tačno citata, a nisam ga mogla pronaći, a radi se o jednom djelu u
knjizi gdje piše (parafraziram pomalo izbledjelom sjećanju).... „zvjezdano nebo
u jednom i cio život čovjek upoznaje sam sebe, sklapa sve te mnogobrojne
djeliće...“

Mislim da, to da se čovjek sastoji od hiljadu osobina, upravo dokazuje sve na

kraju knjige kada Hari reda one figurice na šahovskoj ploči-što mislim da
simbolizira to da je čovjek sastavljen od mnoštva osobina, koje treba samo
dobro poredati, a još jedan dokaz je i već pomenuta konstataciija tj.citat da je
čovjek lukovica (višeslojna).

Radila: Mirela Ramović; IV-1

13