Suljo Arifović

POKRET NESVRSTANIH

Referat


 Uvod

Pokret nesvrstanih je međunarodna organizacija država nastala nakon Drugog svjetskog rata s
ciljem nacionalnih borbi za nezavisnost, iskorijenjivanja siromaštva, jačanja ekonomskog razvoja
svojih članica te suprotstavljanja kolonijalizmu, neokolonijalizmu i imperijalizmu. Pojava pokreta u
doba Hladnog rata i njegova uloga nam govore o otporu blokovskoj podijeli svijeta i blokovskom
razvrstavanju. Svrha same organizacije je najbolje definirana u Havanskoj deklaraciji iz 1979. po
kojoj se pokret nesvrstanih zalaže za : nacionalnu neovisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i
osiguranje nesvrstanih zemalja u njihovoj borbi protiv imperijalizma, kolonijalizma,
neokolonijalizma, aparhejda i rasizma, uključujući i cionizam i sve oblike strane agresije, okupacije,
dominacije, miješanja i hegemonije, kao i protiv blokovske politike.

Važnije zemlje članice su bile: Jugoslavija, Indija, Egipat, Južnoafrička republika te povremeno
Kina. Zamišljeno je da pokret nesvrstanih ima težinu poput NATO i Varšavskog pakta ali
organizacija nikad nije pokazala toliko jedinstva već su mnoge njene članice bile istovremeno u
savezu s jednom od sila Nakon završetka Hladnog rata poket nesvrstanih se bori za nalaženjem
smisla svog postojanja.

Pojam nesvrstavanja

Samim imenom pokreta se izražava uloga te pojave koja se tumači kao reakcija na blokovsku
podijelu svijeta i dominantnu ulogu blokovske podjele kao jedne od posljedica poslijeratnog razvoja
u međunarodnim odnosima. Istodobno predstavlja i izraz jedne dugoročnije društveno – povijesne
težnje naroda i njihove aktivne borbe za postizanje pune nacionalne slobode, slobodnog
društvenog razvoja suglasno svom vlastitom izboru, odnosno, da prestanu biti ekonomski i politički
ovisni o velikim svjetskim silama te da se u tom procesu osiguraju od vanjske dominacije i
eksploatacije. S tih pozicija bi i sami mogli utjecati na razvoj međunarodnih odnosa. Prema tome,
pokret nesvrstanih nije predstavljao samo politiku suprotstavljanja blokovskoj podjeli svijeta a još
manje neutralnost. [3] Kada govorimo o nesvrstanima trebamo uzeti u obzir i društvenu i političku
šarolikost zemalja članica, njihove različite afinitete i nejednake veze pojedinih zemalja s jednim ili
drugim blokom. Nezaobilazan je i značaj i utjecaj blokova u modeliranju ondašnjih međunarodnih
odnosa kao i penetracija njihovih ideologija u sam pokret nesvrstanih. Politiku nesvrstanosti bi
najbolje mogli okarakterizirati kao negaciju sistema međunarodnih odnosa oformljenih u epohi
imperijalizma i za imperijalističke potrebe.[4] O protuimperijalističkoj politici nesvrstanih Tito je u
jednom intervjuu izjavio:

„Politički, njih[5]najviše objedinjuju oni problemi koje se poslije rata trebalo rješavati. To je
pitanje dekolonizacije – što je i danas jedno od prioritetnih problema – pitanje nezavisnosti svih
zemalja, malih i srednjih, zatim pitanje odnosa u svijetu uopće, da oni budu ravnopravni, itd. Tu je,
zatim, pitanje borbe protiv imperijalističkih snaga, koje uvijek ugrožavaju nesvrstane zemlje, bilo
putem neokolonijalističkih tendencija ili naprosto grubom silom. Jednom riječju, mnogo elemenata
ima u politici nesvrstanih koji ih objedinjuju. Razumije se, nesvrstane zemlje su prilično heterogene
u pogledu unutrašnjih sistema. Ali, ima mnogo bitnih, važnih problema koji su zajednički svima. To
su, kao što sam rekao, pitanja nezavisnosti, nacionalnog samoopredjeljenja, dekolonizacije,
nemiješanja u unutrašnje stvari, itd. To su osnovne stvari, a to je i ono što nas zbližava s njima...“[6]

Iz ovih Titovih riječi lako razabiremo njegovo doživljavanje Pokreta kao vrlo liberalne
organizacije koja ne zadire u unutarnje stvari pojedinih članica koje su okupljene vođenje
zajedničkim težnjama prema rješavanju problema dekolonizacije te zajedničkom problemu
neokolonizacije. Narodi nisu željeli biti pasivan objekt svjetskih preraspodjela nakon Drugog
svjetskog rata, težili su likvidaciji ekonomske i političke zavisnosti, pod tim težnjama su se u mnogim
kolonijama i zavisnim zemljama javljali revolucionarni pokreti koji su ušli u borbu tijekom drugog
svijetskog rata radi sopstvenog oslobođenja. Njihova borba je trajala i u godinama nakon tog rata.
Nakon pojave novih nezavisnih zemalja kao nezavisnih aktera u svjetskim zbivanjima, poslijeratni
odnosi između velikih sila i razvijenih zemalja već su bili formirani. Tek oslobođene kolonijalnog
sužanjstva i ostalih vidova eksploatacije , zemlje „trećeg svijeta“ su bile politički mlade, ekonomski
nerazvijene ali odlučne da u namjeri da se ne podvrgu novim oblicima dominacije i
hegemonije.[7] U tim namjerama se može vidjeti jedan od izvora pokreta nesvrstavanja. Nesvrstani
svoj stav temelje na marksističkom naučnom pogledu na svijet kao izraz opredjeljenja za širenje i
jačanje procesa oslobođenja i emancipacije naroda te njihove ravnopravnosti u svjetskim odnosima
i njihovim težnjama da se odupru svim oblicima zavisnosti.[8]Tmurna perspektiva Hladnog rata
upućivala je na to da pobjeda saveznika u ratu nije riješila sve društvene i međunarodne probleme
epohe.

Preduvijeti stvaranja pokreta.

Preduvijete nastanka pokreta možemo najlakše pratiti prikazom stvaranja vojnih paktova u u
Svijetu. Začetak ideje pokreta možemo prepoznati u ideji državnika Tita koju je izrazio u govoru
beogradskom radiju 9.V 1945. na dan pobjede u kojem je apelirao na razumijevanje među
narodima kakovo je vladalo u ratu nastave i u mirnodopskom razdoblju.[9] U predstojećem
razdoblju do 1959. nezavisnost je stekla 21 zemlja te je to razdoblje obilježeno procesom
dekolonizacije. Paralelno s time u Europi i svijetu dolazi do stvaranja vojnih paktova, što je u
svakom slučaju narušavalo jedinstvo nacija i pomagalo stvaranju osjećaja nesigurnosti.
Kronologija stvaranja paktova:
- 1948. Briselski vojni pakt: Belgija, Francuska, Velika Britanija i Luksemburg.
- 1949. NATO pakt : Belgija, Danska, Francuska, Island, Italija, Luksemburg,
Nizozemska, Norveška, Portugal, Velika Britanija, Kanada, SAD. (1952. Turska i Grčka, SR
Njemačka 1955.)

- 1951. Pacifički pakt (ANZUS): Australija, Novi Zeland i SAD.

- 1954. SEATO pakt Australija, Filipini, Francuska, Novi Zeland, Pakistan, SAD, Tajland i Velika
Britanija.
- 1955. Bagdadski savez: Irak i Turska.
- 1955. Varšavski pakt: Albanija, Bugarska, ČSSR, Mađarska, DR Njemačka, Poljska, Rumunjska
i SSSR.[10]

Već na prvi pogled je vidljiva blokovska podjela svijeta zasnovana na vojnim savezima,
 Povijest nastanka pokreta

Širenjem vojnih paktova koji su pridonijeli blokovskoj podjeli svijeta jačao je strah
novooformljenih država koje su se tek uspijele odhrvati kolonijalnom jarmu. Na konferenciji
održanoj u Bandungu, Indonezija, sudjelovale su 23 azijske i 6 afričkih zemalja. Sama konferencija
je pridonjela sazrijevanju ideje o povezivanju nezavisnih zemalja Azije i Afrike te
Jugoslavije.[11] Prihvaćeno je deset principa na kojima treba počivati unaprijeđenje svjetskog mira
i suradnje, kao što su poštivanje ljudskih prava, suvereniteta, ravnopravnosti rasa i država,
suzdržavanje od uporabe sile, riješavanje sporova miroljubivim putem itd. [12] Ovaj sastanak je bio
preteča sastanku na Brijunskim otocima 1956. između Tita, Nehrua i Nasera koji je predstavljao pri
multinacionalni sastanak nesvrstanih zemalja pri čemu je donesena „Zajednička izjava“ koja je
sadržavala 12 točaka o najznačajnijim svijetskim pitanjima.[13] U razdoblju od 1960. – 1969.
Nezavisnost su stekle 44 afričke, 5 azijskih, 4 Latinsko američke, 2 Oceanske i 1 Europska zemlja.
Konačno je 1. IX 1961. u Beogradu započela prva konferencija nesvrstanih na kojoj je prisustvovalo
25 zemalja. Usvojena su tri dokumenta: Deklaracija šefova država, Opasnost od rata i apel za mir,
te je upućeno pismo predsjedniku SAD-a i premijeru SSSR.[14] Slijedeća konferencija je održana
u Kairu 1964. na kojoj je sudjelovalo 47 članica te se dalje nižu redom konferencije u Lusaki 1970.-
te sa 54 članova, u Alžiru 1973. sa 75 članova, u Colombu 1976. sa 86 članova te u Havani 1979.
sa 95 članova.[15] U periodu od 1970. – 1980. je novih 27 zemalja steklo nezavisnost te je u tom
periodu gotovo završen proces dekolonizacije afričkog i azijskog kontinenta.
Pokret danas broji 118 članica, a nakon nestanka SSSR-a sa političke scene i okončanja
Hladnog rata sam poket se bori za pronalaženje smisla svog postojanja a zemlje članice bivše
Jugoslavije su pokazale malo interesa za Pokret nakon raspada SFRJ.[16]

Zaključak
Kao što sam nastojao prikazati u svom radu Pokret nesvrstanih je nastao u periodu bipolarizacije
snaga u svijetu kao protivljenje tom procesu. On je iskaz straha od neokolonizacije i ponovnog
izbijanja rata na svjetskor razini. Svoje korijenje ima u borbi protiv kolonizacijskih velesila i
predstavlja težnje malih naroda i država za priznanjem i njihovom željom za punopravnim
uključivanjem u svjetske političke i ekonomske tokove. Nije mi bila dostupna literatura koja govori
o Pokretu u najnovije vrijeme, tako da sam taj period i najmanje obradio. Padanjem socijalističkog
režima u istočnom bloku umanjena je važnost samog Pokreta premda njegova zadaća u
današnjem svijetu nije završena. Kao oslonac borbi protiv kolonizacije svoju svrhu bi trebao tražiti
u borbi protiv neokolonizacije i globalizacije pod čijom krinkom centri moći na nov način podvlašćuju
manje narode i države. Najčešće ga povezujemo s pojmom tampon – zone između dviju sila pa
vjerujemo da je nestajanjem bipolarnosti nestala i potreba njegovog postojanja a zaboravljamo da
je nastao upravo na načelima otpora kolonizaciji te da mu je prvenstveni cilj bio zaštita malih naroda
i njihova prava na slobodu i samoodlučivanje o svojoj sudbini. Svijet je nažalost još uvijek daleko
od dostizanja tih ideala.