Etičko i političko licemjerje Katoličke crkve

„Radi tako da čovječnost i u tvojoj osobi i u osobi svakoga drugoga

svagda ujedno uzimaš kao svrhu, a nikada samo kao sredstvo. “
Immanuel Kant

Poznata je misao da cilj opravdava sredstva. Tom se neetičnom maksimom pravdaju mnogi
sitniji (privatni) i krupniji (politički, ideologijski, državni, rasni i vjerski) zločini. Katolička je
crkva vlastite zločine kroz tisućljeća opravdavala borbom za apsolutnu istinu, i tek je
2000.godine kontroverzni papa Ivan Pavao II. priznao da su u tome malčice pretjerali te se, u
ime Crkve mu, ispričao za greške počinjene u ime istine no ne i za zločine.
U ovome ću izlaganju pokušati iznijeti povijesne i teorijske razloge zbog kojih se katoličku
crkvu (KC) ne može smatrati „moralnim autoritetom“ (kako si sama rado tepa), kao ni
„utemeljiteljem europskog kulturnog identiteta“.
Prvi od strane KC organizirani progoni inovjernika – pogrdno nazvanim poganima –
započinju u stoljeću IV., istom nakon proglašenja kršćanstva službenom državnom religijom,
kada se širom Rimskoga carstva ruše hramovi politeističkih religija, a svećenike i vjernike tih
religija novčano se kažnjava, fizički zlostavlja i masovno masakrira (Edward Gibbon:
Slabljenje i propast Rimskog Carstva). Heretičkim se proglašavaju svi ostali oblici kršćanstva
razvijeni u prvim mu stoljećima, te se uništavaju i spaljuju knjige takvoga sadržaja. Takvi su
„korijeni europskog kulturnog identiteta“ na koje se KC patetično poziva.
Taj i takav krvav „kulturni identitet“ KC njegovala je „ognjem i mačem“ i sljedećih šesnaest
stoljeća, no izdvojit ću i spomenuti samo najokrutnija i najkrvoločnija nedjela.
U Križarskim je ratovima, pokrenutim i vođenim na inicijativu KC (1095-1291), ubijeno
desetak milijuna ljudi, a još toliko poubijala je Sveta Inkvizicija do 1808.godine, kad ju je
Napoleon Bonaparte konačno zabranio. Inkvizicija se posebno sadistički okomila na milijune
nevinih žena proglašavajući ih vješticama koje bi, nakon dugotrajnog bolnog i ponižavajućeg
mučenja, žive spaljivala na lomači. KC time je dala neizbrisiv pečat „Europskome kulturnom
identitetu“ jer takve navade ne poznaje nijedna druga kultura.
Papa Martin V. (1420.godine) poziva na križarsku vojnu protiv Husita i drugih heretika.
Husiti nisu slomljeni ni nakon tri križarska pohoda, no tako se kalio europski kršćanski
identitet…
Odlukom pape u 16. stoljeću započinje pokrštavanje Amerika odnosno tamošnjih urođenika,
koji su preživjeli zvjerske masakre i genocid (do početka 17.stoljeća pobijeno je 90%
stanovnika Mexica i 85% stanovnika Perua) te im se „Kršćanstvo = Europska kultura“ utiskuje
u tijelo i u dušu, ne bi li pod svaku cijenu spoznali našega gospodina, Isusa Krista. Sve do
kraja 20.stoljeća KC nije imala ništa protiv toga da ih se porobljuje, zlostavlja i diskriminira jer
i to je baština europske kulture, tj. kršćanstva!
Vjerski ratovi u Francuskoj (1562-1590) između katolika i hugenota obilježeni su masakrima
hugenota, u kojima samoinicijativno sudjeluju i bogobojažljivi katolici, obični građani koji, tri
dana i tri noći, po ulicama i trgovima Pariza hvataju i kolju žene i djecu hugenota, u tzv.
Bartolomejskoj noći 1572.godine.
Za vrijeme 30 godišnjeg rata, od 1618. do 1648.godine, između katolika i protestanata (kršćani
vs. kršćana!) koji se vodio ponajviše na teritoriju današnje Njemačke, usmrćen je svaki treći
njezin stanovnik. Posebno okrutno bilo je osvajanje, nakon višemjesečne opsade,
protestantskoga Magdeburga od strane katoličke koalicije. Katolička vojska (u kojoj su
sudjelovali i hrvatski vitezovi) izmasakrirala je oko 25000 od 30000 stanovnika, nekoliko
tjedana silovala djevojčice i žene, a grad je opljačkala i spalila te ga sravnila sa zemljom.
Toliko o katoličkoj kršćanskoj dobroti i kulturi.
I „izabrani narod“ sustavno je kroz stoljeća bio na udaru KC, čime su Hitleru bitno olakšali
„konačno rješenje“ „židovskog pitanja“. Hans Kueng tvrdi da je „nacistički antisemitizam,
utemeljen na rasi, bio pripremljen rimokatoličkim i protestantskim antijudaizmom utemeljenim na
religiji.“ I to je jedno od bitnih obilježja „europskoga kulturnog identiteta“.
Tijekom 20. stoljeća Katolička crkva još uvijek pokazuje svoj prezir prema ljudskim pravima,
prema pravima žena, prema legalno izabranim predstavnicima naroda, a ponajviše prema
pravima djece tolerirajući njihovo sustavno fizičko, psihičko i spolno zlostavljanje širom
svijeta, prikrivajući i negirajući zločine, te štiteći zločince, a posebno pedofile iz svojih redova.
U pedesetak godina 20. stoljeća KC šest se puta priklonila fašističkim diktatorima,
genocidnim režimima, masovnim ubojicama, organizatorima logora smrti, silovateljima i
otmičarima djece! KC stala na stranu pobunjene vojne oligarhije 1926. u Portugalu, sklopila
konkordat s Mussolinijem u Italiji 1929., podržala pobunjenog generala Franca protiv
Republike Španjolske 1936., poveselila se uspostavi zločinačke endehazije 1941., blagoslovila
je udar generala Pinocheta protiv Republike Čilea 1973., te prihvatila vojnu huntu Jorgea
Videle uzurpatora vlasti u Republici Argentini1976. godine. I nakon svega toga još uvijek se
smatra moralnim autoritetom.
Hrvatsku naciju posljednjih dvadesetak godina uvjeravaju kako je bez KC ne bi niti bilo, kako
biskupi rade u interesu nacije, odnosno da su im —naciji i biskupima— interesi zajednički.
Kada su se 2000.godine neki hrvatski generali pobunili —neuspješno za razliku od navedenih
povijesnih primjera— protiv legalno izabrane vlasti RH, i bili zaustavljeni tj. umirovljeni,
šokirana je HBK, valjda zbog propuštene prilike da se u RH uvede vojna diktatura, izdala
paničnu Poruku u kojoj se 15 puta javljaju kao imenica ili pridjev Hrvatska/hrvatski, 8 puta
Domovin-a/ski, 6 puta država, a nijednom Republika. Jednako kao i u otvorenome pismu
generala, koji bi istoj trebali biti vjerni.
Naravno da HBK ne služi Republici Hrvatskoj nego svome poslodavcu, Svetoj stolici.
Tadašnji je papa Ivan Pavao II, primjerice ukorio austrijske biskupe kad su tražili
demokratiziranje odnosa u Crkvi jer ona počiva na autoritetu Duha svetog i na hijerarhiji, a
ne na demokraciji. U Crkvi demokracije nema, a isti bi sustav hrvatski biskupi htjeli prenijeti i
primjeniti i na Domovinu, na Državu, na Hrvatsku, no svjesni su da taj režim proturječi biti
Republike te je nastoje ne spominjati. Kad ta ista Država, kao Republika, primjenjuje legalna
sredstva prisile, na osnovu policijske istrage i pravomoćnog sudskog naloga privodeći
osumnjičene za teška krivična djela, poput ratnih zločina, biskupi je dovode u pitanje i
optužuju da «više želi zastrašiti narod i skrenuti njegovu pažnju od neriješenih socijalnih i
gospodarstvenih problema». Prosinca 1999.godine biskup Jezerinac reče da je hrvatsku državu
utemeljio Bog, te doda da Hrvati svoje domoljublje i čovjekoljublje temelje na bogoljublju.
Dakle: bez Crkve nema ni svete Domovine, ni svete Države, ni svete Hrvatske (tri svetinje u
jednoj) jer ih ona utemeljuje i te ih treba vazda voditi. A ne nekakve stranke ili «smušeni»
predstavnici zabludjelog naroda.
Shvaćanje naroda na intelektualnoj razini «tri musketira»:«Svi za jednog, jedan za sve», kad u
tadašnjoj Poruci kažu: «Djela protivna međunarodnom ratnom pravu ne mogu biti na čast (?!)
ni jednom narodu,...». Zločine čine pojedinci koji po počinjenome postaju zločinci, a ne
postaju po njemu njegova akcidencija zločinačka, tj. nacija ili religija ili grad odakle potječu.
Po njima je svaki Hrvat katolik, a u svakome dobrom Hrvatu —idealnome klonu— interes,
moral, ideologija i vjera transupstancijacijom postaju homogenizirani, pa mu se katolički
biskupi, preuzimajući na svoja leđa ulogu, funkciju i odgovornost ministra unutarnjih
poslova obraćaju «sljedećom porukom...želeći pridonijeti izbjegavanju nereda, smirivanju tenzija te
sigurnosti i stabilnosti u Hrvatskoj».
Kako mogu biti moralnim autoritetima biskupi koji se ponašaju poput pijanih milijardera te
grade velebne Palače od oniksa za HBK, Vojni ordinarijat alias Dvore, Apostolsku
nuncijaturu, u vrijeme dok stotine tisuća ljudi u RH jedva preživljava. Pozivam te «moralne
autoritete», kakvima se sami vole nazivati —a kao takvi trebali bi znati kako moral nije djeljiv
na hrvatski ili srpski ili katolički ili luteranski ili ateistički ili muški ili ženski— da pojasne
kojim čudom pokrivaju enormne troškove za preostale velebne građevine i veličanstvene
proslave, te troše milijune kuna iskamčenih ne samo od vjerničkog stada. Sveta stolica je,
doduše, među prvima priznala Republiku Hrvatsku, ali nas to skupo košta. Do sada nas je
olakšala za barem 3 milijarde kn, i svakodnevno si uzme dodatni milijun.
Kako mogu biti moralnim autoritetom oni čije se shvaćanje morala svodi na strogo
zabranjivanje bikinija ili mini suknji, ali ne smatraju moralnim problemom to što je netko
likvidirao obitelj Zec, masakrirao nekoliko desetaka Gospićana, sadistički se iživljavao na
Pakračkoj poljani, u Lori, u Karlobagu i drugdje: «Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne,
vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i
okupacije». Smatraju, dakle, samorazumljivim da se na zločin odgovara zločinom, odakle se
lahko dođe do pravdanja svakog zločina, pa i najvećeg, jer kao što rekosmo, cilj opravdava
sredstvo. HBK još nije nikad NDH proglasila zločinačkom tvorevinom, a Jasenovac Magnum
Crimen-om, maglovito podrazumijevajući da je zločinac Ante (mise mu se mise na Dan
nevine dječice) ostvario tisućljetni san hrvatskog naroda, kako obznanjivaše ustaške novine
toga tragičnoga vremena. Da je zločin Jasenovca u temeljima Republike Hrvatske ona bi bila
zločinačkom tvorevinom, no ona to (na sreću) nije. Preambula Ustava Republike Hrvatske
bilježi da je hrvatski narod svoje povijesno pravo na državnu suverenost, između ostalog,
očitovao «u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj
nasuprot proglašenju NDH (1941.) u odlukama Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske
(1943.godine)». Prema tome, ne samo da hrvatsku vojsku toga razdoblja ne predstavljaju ni
ustaše ni domobrani, nego su partizani istinska hrvatska vojska te je Hrvatska ratovala na
strani saveznika, a ne nacifašista.
Biskupi nemaju mandat da vode politiku Republike Hrvatske, a bez pobunjenika protiv
Republike teško da će ga ikada dobiti, što im je izgleda odnekud poznato. Ako građani
Republike Hrvatske jednog dana, na referendumu, slobodnom voljom odluče prenijeti svoj
neotuđivi suverenitet i svoju slobodu na Svetu Stolicu, onda će biskupi moći uživati u
misionarskoj ulozi preoblikovanja obrazovnog, pravnog i političkog sustava, te manipuliranja
vojskom i policijom. Do toga dana oni su ravnopravni građani, koji ne smiju prijetiti nikome,
čak niti grješnicima paklom, da ne bi «zastrašili narod». Pogotovo ne malu djecu kako ne bi
postala paranoična, kao neki koji svugdje vide neprijatelje reflektirajući u njih svu svoju
mržnju.
Niti teorijski KC se ne može biti nositeljem aureole „moralnog autoriteta“: etičke se
vrijednosti ne mogu temeljiti na autoritetu, zapovijedima, zabranama, jer tada djelovanje
čovjeka ne bilo zasnovano na njegovoj slobodnoj volji, nego na heteronomnim razlozima kao
što su strah od autoriteta, strah od posljedica vlastitoga činjenja, osjećaja krivnje (i slično) pa
njegovo djelovanje ne bi bilo moralno jer je neslobodno, nego samo legalno, odnosno
utilitarno.
Prava je religija prvenstveno usmjerena na onostranost u jednom teleologijskom shvaćanju
sklopa života, smrti i onostranog bitka bića, tj. besmrtne duše, dok se etika bavi isključivo
ovostranim, stvarnim, tjelesnim životom, odnosom među živim slobodnim ljudima. U tom
smislu su one antitetičke: ili etika ili religija. Ta je antinomija nepomirljiva i neprevladiva.
Dok religiozna misao nalazi svoju inspiraciju u Bogu, od kojega i po kojem čovjek dobiva
vrijednost i smisao života, etika čovjeka promatra u njegovoj slobodnoj relaciji i komunikaciji
s drugim ljudima, neovisno o nadnaravnim bićima i njihovim obećanjima. Time se izbjegava
zamka iz maksime da cilj opravdava sredstvo, i svatko na sebe preuzima odgovornost za
vlastita djela.
Crkva smatra da su zahtjevi moralnog djelovanja izrazom Božje volje, koju ona prenosi
čovjeku, pa kao posrednik Božjega moralnog učenja postaje jedinim moralnim autoritetom ili
prijenosnikom apsolutne istine ili apsolutnog dobra. No, to je još uvijek tek jedan od mnogih
heteronomnih konkurentnih sustava vrijednosti, čime su svi međusobno relativni, od kojih
svaki pretendira da bude apsolutnim. Kako Bog može dopustiti postojanje zbunjujućeg
mnoštva sustava vrijednosti? Njime se mogu objasniti razlozi sukoba među ljudima, ali ne i
prijateljstvo i ljubav među pripadnicima različitih religija, odnosno različitih sustava
vrijednosti.
Je li tu zakazala Božja providnost? Ona implicira determinističko shvaćanje života, ukida
pravu slobodu izbora koja je osnovom moralnog djelovanja čovjeka. Svako djelovanje čovjeka
prema Božjoj providnosti bilo bi samo božje djelovanje kroz čovjeka i putem čovjeka, čime bi
čovjek prestao biti moralnim subjektom, te postao objektom Božjega djelovanja, izgubivši
bitno obilježje moralnoga djelovanja, slobodnu volju. Čovjek kao moralno biće slobodan je,
neovisan o Božjoj volji, te niti Crkva ne može biti moralnim autoritetom.

Crkva bi se, da bi uistinu postala moralnim autoritetom, morala najprije odreći svojega
statusa, posredovanja Boga čovjeku, no tada bi prestala biti Crkvom shvativši da nije i ne
može biti ni moralnim ni bilo kakvim drugim autoritetom.

Maksima da cilj opravdava sredstva ukida svaku mogućnost etike i demokratske politike,
koje su moguće tek onda kada je već u sredstvima i načinu njihove primjene prepoznatljiv i
cilj, a jedini pravi cilj etike i politike jest čovjek sam, a ne Bog.