JU MJEŠOVITA ELEKTROTEHNIČKA ŠKOLSKA GODINA

I DRVOPRERAĐIVAČKA SREDNJA ŠKOLA 2017./2018.

BIHAĆ

MATURSKI RAD
Predmet: Elektroenergetska postrojenja
Tema: Nuklearne elektrane

MENTOR: Adnan Hodžić, Bsc. ing el. UČENIK: Almin Ekić

Razred: IV4

BIHAĆ, maj, 2018.god.

Sadržaj
1. Uvod ....................................................................................................................................... 4
1. Uvod
Nuklearne elektrane su objekti u kojima je čovjek prvi put u povijesti neposredno
iskoristio energiju atomskih jezgara za proizvodnju toplinske i električne energije. Vjerojatno
se pitamo zašto je uopšte došlo do gradnje nuklearnih elektrana. Odgovor je vrlo jednostavan.
Svakim danos standard sve više raste te se sve više povećavaju potrebe za energijom. Upravo
iz tog razloga počele su se graditi nuklearne elektrane, jer danas je potrebno proizvoditi što je
više moguće električne ennergije. Nažalost, dvije milijarde ljudi širom svijeta uopšte nemaju
pristup električnoj energiji. Potrebe ljudi iz dana u dan sve više rastu. Klasične elektrane
poput termoelektrana na fosilna goriva ili hidroelektrane, ne mogu zadovoljiti te potrebe. One
će vjerojatno ostati trend bar do 2020. Ali nuklearne elektrane mogu zadovoljiti puno veće
potrebe za električnom energijom, nego što to mogu klasične elektrane. Razmatrat ćemo
pustupni razvoj nuklearne energetike tj.kako je uopće došlo do gradnje prvog nuklearnog
reaktora, a samim time i prve nuklearne elektrane. Zatim ćemo se baviti dijelovima elektrane.
Spomenut ćemo i neke loše strane nuklearnih elektrana, odnosno koliki uticaj one imaju na
okoliš, a samim time i na čovjekovo zdravlje. Upravo zbog ovoga uticaja elektrana na okoliš i
na zdravlje ljudi, javili su se pristaše i protivnici nuklearnih elektrana. Protivnici su se pojavili
najviše iz razloga što su se u svijetu dugodile katastrofe u pogonima nekih poznatih
nuklearnih postrojenja. Upravo te katastrofe su negativno uticale na okoliš, te su uticale na
stvaranje nekih negativnih struja što se tiče gradnje novih elektrana.Posrednokorištenje
nuklearne energije, odnosno energije fuzije atoma vodika na suncu, osnov je gotovo
cjelokupne energije koja je kroz povijest bila dostupna čovječanstvu (mala iznimka je
geotermalna energije iz Zemljine kore). Nuklearne elektrane su u proteklih 50 godina prešle
dugi put od prototipnih postrojenja do zrelih elektroenergetskih objekata. U svijetu je danas u
pogonu 441 nuklearnih elektranaukupne snage 356 GW koje godišnje proizvode oko 2600
TWh električne energije (što je 3 puta više od potrošnje električne energije u BIH u prošloj
godini). Nakon zastoja u gradnji nuklearnih elektrana u proteklom razdoblju, sve analize
eksperata i međunarodnih organizacija upućuju na neophodnost nastavka razvoja i gradnje
nuklearnih elektrana u velikom broju zemalja. Iscrpljenje zaliha i sve izrazitije poskupljenje
fosilnih goriva (pogotovo plina) s jedne i nemogućnost udovoljenja zahtjevu sigurne opskrbe
potrošača s obnovljivim izvorima energije sdruge strane daju u narednim desetljećima
nuklearnoj energetici posebni značaj. Posebna je vrijednost nuklearnih elektrana učinjenici što
proizvode energiju bez emisija ugljičnog dioksida čime bi mogle omogućiti BIH da ispuni
preuzete obveze iz Kyotoprotokola. Za BIH je potencijalno korištenje nuklearne energije veću
bližoj budućnosti odposebnog značaja zbog manjka vlastitih energetskih resursa, nesigurnoj
dobavi i nepredvidljivoj cijeni prirodnog plina, ograničenja gradnje termoelektrana na ugljen
zbog emisija stakleničkih plinova kao i zbog činjenice da su mogućnosti podmirenja porasta
konzuma (potrošnje)gradnjom elektrana na obnovljive izvore energije
2. Razvoj nuklearne energetike
Nakon otkrića neutrona (Čedvik) 1932.godine, Hajzenberg je postavio do danas važeću
proton-neutronsku teoriju strukture atoma. Nuklearne sile koje protone i neutrone drže na
okupu su najjače sile u prirodi. One su isključivo privlačne i svojim intenzitetom višestruko
prevazilaze odbojne sile koje vladaju među protonima. Nukleame sile, za razliku od
gravitacionih i elektromagnetnih, djeluju na veoma malim rastojanjima. Polje njihovog
dejstva je ograničeno na volumen jezgra. Jaka nuklearna sila na identičan način djeluje i na
protone i na neutrone, kao da se radi o identičnim česticama. Jezgro kao cjelina može biti
stabilno i nestabilno. Granica nije jasno određena, ali se stabilnom jezgrima mogu smatrati
ona kojima se broj nije smanjio za neki značajni iznos u vremenskom intervalu reda veličine
10 godina. Za sva jezgra koja se raspadaju brže od toga možemo reći da su nestabilna ili
radioaktivna. U prirodi postoji oko 300 kako stabilnih, tako i radioaktivnih jezgara. Iz proste
sistematike broja neutrona i protona svih jezgara čije su karakteristike poznate, može se
vidjeti da postoji relativno jasno određena oblast veličina Z i N u kojima jezgro može
postojati .

Na slici 1 je prikazan proton-neutronski dijagram na kome su ucrtana sva jezgra za koje se

zna. Svakom pojedinačnom jezgru odgovara jedan kvadratić na šemi. Tamni kvadratići
prikazuju jezgra koja postoje u prirodi. To su stabilna jezgra, kao i neka nestabilna kojima je
period poluraspada dovoljno velik tako da se nisu raspala. Oni čine mali dio poznatih jezgara
i često se nazivaju linija stabilnosti.
Jezgra koja oivičavaju oblast stabilnih jezgara sa obje strane su nestabilna pa se putem jednog
ili nekoliko raspada transtormišu u neko od stabilnih jezgara. Kod lakših jezgara, do rednog
broja 20, stabilna bivaju ona jezgra koja imaju jednak broj neutrona i protona.Od te
pravilnosti se polako odstupa kako se ide ka jezgrima veće mase, jer kod jezgara sa većim
atomskim brojem odbojne Kulonove sile koje vladaju između protona mogu da destabilišu
jezgro. Stabilnost se tada postiže jačanjem nuklearnih sila, kojima intenzitet raste sa brojem
nukleona intenzitet raste sa brojem nukleona. Astonova mjerenja su pokazala da se broj
dobijen kada se atomske mase izraze u atomskim jedinicama mase razlikuje od
odgovarajućeg masenog broja. Ta razlika se naziva defekt mase. Kasnija mjerenja su pokazala
da je zbir masa sastavnih dijelova atoma Z protona i N-Z neutrona uvek veći od mase celog
jezgra M. Veličina

Ev = (𝑍𝑝𝑚 + (𝐴 − 𝑍)𝑝𝑚 − 𝑀, (𝐴, 𝑍)𝑐 2

naziva se vezivna energija jezgra. Ona predstavlja minimalnu količinu energije koju je
potrebno uložiti da bi se jezgro rastavilo na satavne dijelove. Ujedno to je ona količina
energije koja bi se oslobodila prilikom spajanja Z slobodnih protona i A-Z slobodnih neutrona
u jezgro kao cijelinu. Iz sistematike izmjerenih vrijednosti atomskih masa izračunate su
vezivne energije za veliki broj jezgara. Za stabilna jezgra se obično prikazuje srednja energija
veze po jednom nukleonu EVA u zavisnosti od masenog broja, stoje predstavljeno na slici 2.

Slika 2. Srednja vezivna energija po jednom nukleonu u zavisnosti od masenog broja

Očigledno je da su sve vrijednosti vezivne energije pozitivne veličine što znači da je masa
bilo kog jezgra manja od zbira masa pojedinačnih nukleona. Sa slike 2 se može vidjeti da
kod lakih jezgara, do A = 16 postoji veoma brz porast energije veze po jednom nukleonu, sa
jako izraženim pikom kod masenog broja 4. Znatno viša energija veze u odnosu na okolna
jezgra navodi na zaključak da struktura od dva protona i dva neutrona ima visoku stabilnost.
Nakon A= 16 počinje oblast sa sporijim porastom vezivne energije po jednom nukleonu i
ona se proteže sve do oblasti jezgara sa masenim brojem 60, gdje kriva dostiže svoj
maksimum od otprilike 8.5 MeV po jednom nukleonu. Znači, najstabilnija jezgra koja leže u
ovoj oblasti su izotopi gvožđa, nikla i kobalta pošto oni imaju najveću prosječnu vezivnu
energiju po jednom nukleonu. Slika 2 pokazuje da su laka jezgra podesna za sintezu (fuziju),
a teška za fisiju.
2.1 Nuklearno gorivo i otkriće fizije

Kada govorimo o razvoju nuklearnih elektrana, moramo spomenuti razvojni tok

nuklearne energetike, jer upravo je otkriće lančane reakcije fizije dovelo do gradnje
nuklearnih elektrana. Razvoj nuklearne energetike započeo je pionirskim radovime mnogih
znanstvenika u godinama prije drugog svjetskog rata( J.Cury, Hahn, Strassman,Szilard,Fermi
i dr.). Ti su radovi rezultirali ostvarenjem prve samo-održavajuće lančane reakcije 2.prosinca
1942.u reaktoru izgrađenom na terenu sveučilišta u Chikagu. Grupu istraživača i tehničara na
izgradnji reaktora vodio je poznati fizičar Ernico Ferni. Fizija je otkrivena ubrzo nakon
otkrivanja neutron(čestice bez naboja). Grupa talijanskih fizičara počela je 1934.godine
istraživački program na dobivanju radioizotopa putem bombardiranja neaktivnih materijala
neutronima. Nakon nekoliko godina takvog istraživanja, nevjericu je izazvala irenej.curie koja
je tvrdila da ozračeni uzorci urana osim ostalih sadrže I mnogo lakše elemente, srodne lantanu
I bariju. To se moglo tumačiti jedino cijepanjem(fizijom atoma urana. Nalaz je početkom
1939.godine potvrđen. Usvajanjem procesa fizije i lančane reakcije čovjek je ovladao
proizvodnjem energije fantastične koncentracije u odnosu na bilo koju kemijsku reakciju.
Proizvedena energija po jedinici mase aktivnog materijala kod tih je reakcija oko milijun puta
veća nego kod najsnažnijih klasičnih eksploziva. Raspolaganje s energijom velike
koncentracije omogućava izgradnju kompaktnih izvora energije koja sadrže malu masu
nuklearnog goriva i čija gradnja traži relativno malo ostalih materijala. Sve to stvara uvijete
za djelotvornu i ekonomičnu primjenu takvih izvora energije u energetici. Danas, nakon više
od 6 desetlljeća od eksperimenta u Čikagu, nuklearna energija dosegla je široku primjenu,
posebice u proizvodnji električne energije u nuklearnim elektranama. Razlog tomu je
djelotvorna i ekonomična primjena nuklearne energije u energetici, tj pretvorba te energije u
električnu energiju Što se tiče nuklearnog goriva, treba uzeti u obzir da je energetski
potencijal nuklearnog goriva najvećim dijeloom namijenjen za proizvodnju toplinske odnosno
električne energije. Kada bi usporedili fosilna goriva I nuklearno gorivo, gledano sa stajališta
energetike, relativno značenje nuklearnog goriva mnogo je veće nego ono koje proizilazi iz
odnosa energetskih potencijala fosilnih I nuklearnih goriva. Nulearni reaktori koji
neusporedivo djelotvornije iskorištavaju fizijski material brzi su oplodni reaktori. Ti su
reaktori danas potpuno tehnički razvijeni I nalaze se u pogonu u nekoliko zemalja svijeta(
Francuska, Velika britanija, Rusija, Njemačka). Brzi oplodni reaktori u kombinaciji s
termalnim reaktorima mogu izvanredno povećati energetski potencijal fisbilnog materijala.
Brzi reaktori mnogo djelotvornije iskorištavaju energetski potencijal urana I torija, a
nuklearne elektrane s takvim reaktorom imaju vrlo malo učešće cijene urana u proizvedenoj
cijeni energije. Nisko učešće cijene nuklearne energetske sirovine u cijeni proizvedene
energije znatno povećeva njezine ekonomski iskoristive zalihe. Rezultati analiza raznih autora
i institucija pokazuju da je energetski potencijal nuklearnog goriva (uran i torij) uz
optimizirano i kombinirano korištenje termalnih i brzih reaktora u energetskom sustavu
nekoliko stotina puta veći nego onaj što ga mogu osigurati neki drugi izvori energije,
primjerice ugljen. Bitno je navesti činjenicu da su za nuklearnu energetiku u budućnosti pored
zaliha urana, važne i zalihe torija. Izvor nuklearne energije, koji se prema današnjim
spoznajama može smatrati konačnim i praktički neograničenim, je energija kontrolirane fuzije
lakih jezgara (deuterij-tricij, odnosno deuterij-deuterij). Taj izovr energije (koji se inače
kontinuirano oslobađa na suncu i zvijezdama) danas je u fazi tehničkog razvoja. Grube
procjene raspoloživih količina energetskog potencijala kod sirovina za termonuklearnu fuziju
pokazuju da su one barem tri reda veličine veće od onih koji se mogu osloboditi u procesima
nuklearne fizije.
2.2 Vrste nuklearnih reaktora

Reaktorske sustave možemo klasificirati prema vrstama rashladnih sustava na reaktore

hlađene vodom pod tlakom, kipućom vodom, plinom ili one hlađene tekućim metalima.
Trenutno najrasprostranjeniji reaktorski sustav je PWR ("Pressurized Light-Water-Moderated
and Cooled Reactor") reaktor hlađen, ali i moderiran običnom vodom pod tlakom. Ova vrsta
reaktora prvotno je osmišljena za uporabu u nuklearnim podmornicama zbog svoje
kompaktnosti, a tek kasnije je započelo korištenje u nuklearnim elektranama. Uz podjelu
prema vrstama rashladnih sustava, reaktorski sustavi se dijele prema korištenim moderatorima
pa tako postoje oni moderirani običnom vodom, teškom vodom, grafitom i brzi oplodni
reaktori bez moderatora. Prema tome, postojeće i reaktore u izgradnji možemo klasificirati na
sljedeći način:

 PWR - Reaktor hlađen i moderiran običnom vodom pod tlakom ("Pressurized

LightWater-Moderated and Cooled Reactor")

 BWR - Reaktor hlađen i moderiran običnom kipućom vodom ("Boiling Light-

WaterCooled and Moderated Reactor")

 PHWR - Reaktor hlađen i moderiran teškom vodom pod tlakom ("Pressurized

HeavyWater-Moderated and Cooled Reactor")

 HTGR - Reaktor hlađen plinom s visokim temperaturama u jezgri ("High-

Temperature Gas-Cooled Reactor")

 LWGR - Reaktor hlađen običnom kipućom vodom i moderiran grafitom ("Light-

WaterCooled, Graphite-Moderated Reactor")

 GCR - Reaktor hlađen plinom i moderiran grafitom ("Gas-Cooled, Graphite-

Moderated Reactor")

 FBR - Brzi oplodni reaktor ("Fast Breeder Reactor")

Na slici 3. dat je pregled reaktora u svijetu prema vrsti. Trenutno je u svijetu u pogonu 276
reaktora tipa PWR, što je čak 63 % od ukupnog broja reaktora. Zajedno s BWR i PHWR
reaktorima, navedena 3 tipa obuhvaćaju 93 % svjetskih reaktora.
BWR se razlikuje od PWR po korištenju kipuće obične vode, a PHWR po korištenju teške
vode pod tlakom.

Slika 3. Broj nuklearnih reaktora u svijetu- prema vrsti reaktora

Iz slike 4. jasno je vidljivo kako je PWR tehnologija još uvijek najkonkurentnija uz 60 novih
nuklearnih reaktora tog tipa u izgradnji. Prvu solarnu (silicijevu) ćeliju otkrio je 1941.
godine Russell Ohl, no njezina djelotvornost pretvorbe bila je ispod 1 %. Skupina istraživača
u Bell Laboratories u New Yorku (Pearson, Fuller i Chapin) 1954. godine izradila je silicijevu
solarnu ćeliju s djelotvornošću od 6 % i prvi solarni modul pod imenom Bellova solarna
baterija. Kako je proizvodna cijena prvih solarnih ćelija bila vrlo visoka, one svoju prvu
komercijalnu primjenu 1958. godine nisu našle na Zemlji, nego u svemirskim istraživanjima
na satelitima, (slika 2.). Tu je njihova cijena bila prihvatljiva, u odnosu na sve ostale visoke
troškove. Tek je naftna kriza 70-ih godina prošlog stoljeća "prizemljila" te uređaje. Tad se
prvi put uočilo da ne postoje neograničene zalihe fosilnih goriva te da treba potražiti i razviti
nove, obnovljive energetske izvore.

Slika 4. Vrste reaktora trenutno u izgradnji

2.3 Nuklearna fisija
Pod pojmom nuklearnih reakcija podrazumijevaju se svi oni procesi do kojih dolazi
prilikom sudara dve čestice, proste ili složene , najčešće pod dejstvom nuklearnih sila. Tom
prilikom dolazi do razmjene energije između učesnika reakcije kao i do promjene sastava
nekih od njih. Širok je spektar čestica koje mogu uzeti učešće u nuklearnim reakcijama, od
ogoljenih teških jezgara (bez razmjene energije između učesnika reakcije kao i do promjene
sastava nekih od njih. Širok je spektar čestica koje mogu uzeti učešće u nuklearnim
reakcijama, od ogoljenih teških jezgara (bez elektronskog omotača) do raznih elementarnih
čestica. U narednih dvadesetak godina, detaljno su ispitane sve nuklearne reakcije koje mogu
biti izazvane alfa česticama emitovanim iz prirodnog radioizotopa. 1934.godine, Žolio i Irena
Kiri su bombardovali aluminijumsku metu i tom prilikom su dobili novo radioaktivno jezgro,
po prvi put proizvedeno u laboratoriji. Na ovaj način je proizveden izotop 30P, prvi poznati
pozitronski emiter. Nuklearne reakcije su zanimljive jer pružaju obilje eksperimentalnih
činjenica kojima se mogu steći nova saznanja o samom jezgru. Akceleratori, čiji je razvoj
počeo još ranih tridesetih godina dvadesetog veka, ubrzavaju čestice do veoma visokih
energija, što je otvorilo nove mogućnosti za izvođenje nuklearnih reakcija. Konačno, treba
pomenuti i jedno od najznačajnijih svojstava nuklearnih reakcija. Pred početak drugog
svjetskog rata, primjećeno je da se u fisiji, tj. reakciji cjepanja koje uranovo jezgro doživi
nakon zahvata neutrona oslobađa znatna energija koja je svoju primjenu našla u nikleamom
oružju.Ubrzo je ustanovljeno da se fuzijom, tj.sintezom lakših jezgara u teže, može osloboditi
još veća energija. Nuklearna fisija ili fisija atomskog jezgra predstavlja cijepanje teškog
atomskog jezgra pod uticajem neutrona na dva, a vrlo rijetko na tri lakša fragmenta. Dolazi do
cijepanja jezgra na dva nejednako velika fisijska produkta. Pri svakoj fisiji oslobađa se
toplotna energija i emituje se zračenje. Pri cijepanju jezgra dio mase se pretvara u energiju.
Produkt cijepanja je i radioaktivno zračenje. Najveći udio cijepanja čini cijepanje uranijuma
235. Pri cijepanju jednog atoma uranijuma 235 oslobađa se 200 MeV energije (Elektron volt,
eV, je jedinica energije jednaka kinetičkoj energiji koju zadobije slobodni elektron u vakuumu
prolaskom kroz potencijalnu razliku od jednog volta.) Temeljan princip lančane reakcije je
prilično jednostavan. Atom uranijuma apsorbuje neutron, koji uzorkuje njegovo cijepanje.
Oslobađa se energija i dva ili tri neutrona koja mogu izazavati ponovno cijepanje. Taj proces
se naziva lančana reakcija. Ona se kontroliše u nuklearnom reaktoru, te se naziva
kontrolisanom lančanom reakcijom. Jedini fisijski materijal koji je raspoloživ u prirodi je
uranijum.

Slika 5. Šematski prikaz nuklearne fisije

2.4 Nuklearna fuzija

Nuklearna fuzija je proces koji takođe stvara ogromne količine energije. Ovaj proces
se odigrava prirodno u Sunčevom jezgru stvarajući energiju i svjetlost kojom nas Sunce
obasjava. Na temperaturi od oko 14 miliona Celzijusovih stepeni jezgra 2 atoma vodonika se
spajaju. U tom procesu dio mase se gubi pretvarajući se u energiju. Naučnici pokušavaju da
otkriju način da ovaj proces pri mene i u nuklearnim centralama kako bi dobili sigurniji i
manje štetan način za dobijanje velikih količina energije. Nuklearna fuzija lakih elemenata
oslobađa energiju koja je izvor zračenja zvijezda ili izaziva eksploziju u nuklearnim
bombama. Nuklearna fuzija težih elemenata (apsorbuju energiju) događa se pri ekstremno
visokim energetskim uslovima pri eksplozijama supemove.

Slika 6. Šematski prikaz nuklearne fuzije

Postoji veliki interes za tehnologojom u kojoj bi se fuzija mogla koristiti kao izvor energije.
Fisija uranijuma ostavlja stotine radioaktivnih produkata, od kojih neki zbog velike vrednosti
perioda poluraspada mogu veoma dugo da predstavljaju potencijalnu opasnost za okolinu.
Proces fuzije bi bio veoma čist izvor energije koji za sobom ne bi ostavljao radioaktivni
otpad. Količina deuterijuma koja se nalazi u okeanima u obliku molekula teške vode D20 ili
DHO, dovoljna je da se u fuzionom reaktoru koriste milionima godina. U zemaljskim
uslovima kontrolisana fuzija još uvek nije realizovana. Osnovni tehnički problem koji se ovde
pojavljujeje visoka temperatura, reda veličine desetak miliona stepeni koja je potrebna da bi
se u procesu termonukleame reakcije ostvarila fuzija lakših jezgara. Toliko visoke
temperature ne može da izdrži ni jedan nama poznati materijal, tako da se postavlja pitanje
lokalizacije fuzionog materijala. Kako se na visokim temperaturama materija nalazi u stanju
plazme, najverovatniji način da se ona drži u nekoj kontrolisanoj zapremini je putem jakih
magnetnih polja. Kao najbolji kandidati za realizaciju kontrolisane fuzije, za sada se vide
deuterijum i tricijum koji bi davali helijum kao konačni produkt, uz oslobađanje energije
Preostaje da se stvori jako magnetsko polje sa namotajima od supervodonika, da se stvori
litijumov plašt oko reaktora za regeneraciju toplote i prevodenje neutrona do tricijuma, kao i
postizanje željenog vijeka trajanja opreme pod uslovima bombardovanja toplotom, zračenjem
i neutronima.
2.5 Osnovni principi rada nuklearne elektrane
Najjednostavnije rečeno, nuklearna elektrana je postrojenje koje pretvara energiju
mase u električnu energiju. Masa se pretvara u energiju procesom koji je opisan slavnom
Einstein-ovom formulom E=mC2 – oslobođena energija jednaka je konvertiranoj masi (m)
puta kvadrat brzine svijetlosti (c). Nuklearne elektrane, elektrane na koncentriranu solarnu
energiju, elektrane na geotermalnu energiju i elektrane na fosilna gorima sve slični princip
rada, jedino je izvor toplote drugačiji. Nuklearne elektrane uobičajeno koriste obogaćeni uran
U-235 kao gorivo.Nuklearna elektrana dijeli atome urana u lakše elemente u procesu koji se
zove nuklearna fisija, a rezultat tog procesa je ogromna količina oslobođene energije u obliku
toplote. Da bi se oslobodila dovoljna količina energije nužno je koristiti moderator nuklearne
reakcije i u nuklearnim elektranama taj moderator je teška voda.. Teška voda koja se nalazi
unutar reaktora skuplja tu energiju u obliku toplote i prenosi je do rezervoara koji sadrži
običnu vodu. Obična voda tom se prilikom pretvara u paru koja pokreće turbine rotora
generatora električne energije.

Slika 7. Nuklearna elektrana Krško, princip rada elektrane

Pretvorba nuklearne energije u električnu energiju odvija ze kroz nekoliko faza,za svaku tu
fazu potrebni su ražličiti mehanizmi i uređaji. Prvi je korak izvlačenje nuklearne energije,
pohranjene u jezgrama atoma nuklearnog goriva. Nuklearna se energija pretvara u toplinsku u
nuklearnom reaktoru, pomoću lančane reakcije nuklearne fisije. Dobivena toplinska energija
se zatim treba odvesti iz reaktora. Mehanizam odvođenja toplote ovisi o vrsti nuklearnog
reaktora. Najveći broj reaktora koji su danas u pogonu su reaktori s vodom pod pritisakom
(PWR - Pressurized water reactor). U takvoj vrsti reaktora tekuća voda oplakuje nuklearno
gorivo i zagrijava se, te teče prema parogeneratoru. Parogenerator je izmjenjivač toplote koji
odvaja primarni krug od sekundarnog. Voda potekla iz reaktora (voda primarnog kruga) ulazi
u parogenerator i grije vodu sekundarnog kruga, a zatim se pomoću primarnih pumpi vraća u
reaktor. Voda sekundarnog kruga, koja se s primarnom vodom ne miješa, preuzima njenu
toplinu kroz stijenke cijevi parogeneratora i vrije. Nastala para se privodi parnoj turbini, gdje
predaje svoju energiju rotoru turbine (pretvorba toplinske u mehaničku energiju). Rotor
turbine je na istoj osovini kao i rotor električnog generatora, čime se ostvaruje konačna
pretvorba energije u električnu. Para izašla iz turbine se odvodi u kondenzator, gdje se hladi i
kondenzira, te se pomoću sekundarnih pumpi vraća u parogenerator, zatvarajući tako
sekundarni krug.
2.6 Dijelovi nuklearne elektrane
Parne turbine koje se koriste u nuklearnim elektranama vrlo su slične onima koje se
koriste u klasičnim termoelektranama na ugljen. Ako elektrana ima snagu veću od stotinjak
MW, onda ćeona imati više parnih turbine. Parne turbine nalaze se na zajedničkoj osnovi, a
razlikuju se po pritisaku pare. Para iz parogeneratora ima talk od oko 60 bar kod
pritisakovodih reaktora, a kod reaktora s vodom koja ključa para ima pritisak od oko 150 bar.
Pare iz ova dva generator ulaze u visokotlačnu turbine. Nakon što para prođe kroz
visokotlačnu turbinu, njezin pritisak je znatno niži. Iz pare se, prije ulaska u niskotlačnu
turbinu, dodatno odvaja vlaga kako bi se sprječila oštećenja lopatice turbine. Niskotlačne
turbine su dimenzijama veće od visokotlačnih. Kondenzator je izmjenjivač toplote u kojem
se para koje je prošla kroz turbine kondenzira. Tako se para može vratiti u parogenerator I
zatvoriti sekundarni krug. Kondenzator se sastoji od dva dijela, od koji jedan pripada
sekundarnom, a drugi tercijarnom krugu. Nakon što para svoju energiju preda u turbinu,ona je
već djelimično kondenzirana, a pritisak joj je manji od atmosferskog. Na taj se način iz pare
izvlači maksimalna količina energije tj.poveća se factor iskorištenja energije. Takva mokra
para ulazi u sekundarni dio kondenzatora. Tercijarnim dijelom teče voda iz obližnje rijeke ili
mora koja preuzima preostalu toplinu I odvodi je iz elektrane. U primarnom krugu se nalaze I
rashladne pumpe. Primarne pumpe su pogonjene na motor snage oko 6 MW , te se u njima
voda koje je ohleđena u parogeneratoru vraća natrag u reaktor. Osim rashladnih pumpi, tu su i
sekundarne pumpe. One imaju jednake uloge kao I one u termoelektranama na ugljen i naftu.
Uloga imje pumpanje vode iz kondenzatora u isparivač. Manje su pumpe pomične, te ne
sudjeluju izravno u ciklusu kojim se proizvodi električna energija. Pretvorba energije iz
nuklearne u električnu u nuklearnoj se elektrani obavlja posredno, u nekoliko koraka
Parogenerator je izmjenjivač topline koji odvaja primarni krug od sekundarnog. Voda iz
reaktora, voda primarnog kruga, ulazi u parogenerator i grije vodu sekundarnog kruga, a
zatim se pomoću primarnih pumpi vraća u reaktor. Voda sekundarnog kruga, koja se s
primarnom vodom ne miješa, preuzima njenu toplinu kroz stijenke cijevi parogeneratora i
vrije. Nastala para se privodi parnoj turbini, gdje predaje svoju energiju rotoru turbine, tj.
toplinska energija se pretvara u mehaničku energiju. Rotor turbine je na istoj osovini kao i
rotor električnog generatora, čime se ostvaruje konačna pretvorba energije u električnu. Para
izašla iz turbine se odvodi u kondenzator, gdje se hladi i kondenzira, te se pomoću
sekundarnih pumpi vraća u parogenerator, zatvarajući tako sekundarni krug. Nuklearni
reaktor u nuklearnim elektranama je naprava u kojoj se odvija kontrolirana lančana reakcija
nuklearne fisije. Postoji nekoliko podjela energetskih nuklearnih reaktora prema tipu fisije
koja se koristi, vrsti goriva, hladioca i moderatora. Fisijom atoma goriva nastaju brzi neutroni,
odnosno visoko energetski atomi. Ukoliko se za nastavak lančane reakcije u reaktoru koriste
brzi neutroni, radi se o brzom reaktoru. Međutim, gotovo svi reaktori danas u upotrebi
su termički reaktori u kojima moderator usporava neutrone na niže, termičke, energije.
Gorivo je najčešće prirodni ili obogaćeni uranij u obliku uranij-oksida UO2. U nekim se
elektranama koristi MOX (mixed-oxide) gorivo, mješavina više vrsta fisibilnih metala i kisika.
Hladioc, odnosno rashladni fluid, je medij koji odvodi toplinu nastalu fisijama iz nuklearnog
reaktora. Često je hladioc voda (obična ili teška), a može biti i ugljikov dioksid ili helij.
Moderator je tvar koja usporava brze neutrone nastale fisijama do termičkih brzina, odnosno
energija. Ovisno o tipu reaktora, može biti voda (u tom slučaju je voda ujedno i moderator i
hladioc) ili grafit. Brzi reaktori nemaju moderatora. Najzastupljenija vrsta energetskog
nuklearnog reaktora danas je reaktor s vodom pod tlakom. To je termički reaktor u kojemu je
gorivo slabo obogaćeni uranij, najčešće u obliku oksida, a obična voda je ujedno i moderator i
rashladno sredstvo.[4] Tlačnik je naprava kojom se osigurava konstantan tlak primarnog kruga.
U osnovi, to je posuda volumena 40-60 m3 opremljena grijačem snage 1 - 2 MW.
Zagrijavanjem u tlačniku može se ispariti određena količina vode, čime se podiže tlak i
sprječava isparavanje u reaktoru. Parogenerator je naprava koja se nalazi u nuklearnim
elektranama s tlakovodnim reaktorima. Pošto se u takvim elektranama vodi ne dopušta
isparavanje u reaktoru, a potrebno je proizvesti paru za korištenje parnih turbina, tok vode se
dijeli u dva kruga, primarni i sekundarni. Primarnim krugom teče voda koja toplinu
proizvedenu fisijama odvodi iz reaktora i u parogeneratoru je predaje sekundarnoj vodi. Zbog
nižeg tlaka na sekundarnoj strani parogeneratora nastaje para, te nastala para vrti rotore parnih
turbina. Parogenerator je komponenta nuklearne elektrane u kojoj se odvija predaja topline iz
primarnog u sekundarni krug i isparavanje sekundarne vode. U donjem dijelu se nalazi
nekoliko tisuća U-cijevi kroz koje teče primarna voda. Oko U-cijevi teče voda sekundarnog
kruga, koja s njih uzima toplinu. Para nastala vrenjem sekundarne vode odlazi prema gornjem
dijelu parogeneratora, gdje se nalaze separatori vlage, koji osiguravaju da u pari koja odlazi
prema turbinama nema kapljica tekuće vode koje bi oštetile lopatice turbine. Parogeneratori
su velike komponente, mase preko stotinu tona, i visine dvadesetak metara. Ovisno o snazi,
nuklearna elektrana će imati određen broj reaktora. Na svakih tristotinjak megavata električne
snage elektrane dolazi po jedan parogenerator. Pošto su nuklearne elektrane redovito velike
snage, a i zbog sigurnijeg pogona elektrane, u pravilu će imati barem dva parogeneratora.
Parne turbine koje se koriste u nuklearnim elektranama su vrlo slične onima u klasičnim
termoelektranama na ugljen. Turbine u elektranama s tlakovodnim reaktorima su nešto veće
zbog manjeg tlaka pare. U svim termoelektranama snage iznad stotinjak MW radi više od
jedne parne turbine. Turbine se nalaze na zajedničkoj osovini, a razlikuju se po tlaku pare.
Para iz parogeneratora, tlaka oko 60 bar kod tlakovodnih, odnosno oko 150 bar kod reaktora s
vodom koja ključa, ulaze u visokotlačnu turbinu. Nakon prolaska kroz visokotlačnu turbinu,
tlak pare je znatno niži. Iz pare se prije ulaska u niskotlačnu turbinu dodatno odaja vlaga, da
bi se spriječila oštećenja lopatica turbine. Niskotlačne turbine su dimenzijama veće od
visokotlačnih, a ovisno o snazi elektrane postojat će više niskotlačnih turbina (može se uvesti
i "srednja" razina tlaka sa srednjotlačnim turbinama). Električni generatori u upotrebi u
nuklearnim elektranama su najčešće 4-polni sinkroni generatori. Električna snaga današnjih
nuklearnih elektrana iznosi od 500 do 1500 MW po reaktoru. Na lokaciji nuklearne elektrane
se može nalaziti više reaktora, ali na svaki reaktor dolazi po jedan generator. Kondenzator je
izmjenjivač topline u kojem se para koja je prošla kroz turbine kondenzira, kako bi se mogla
vratiti u parogenerator i zatvoriti sekundarni krug. Sastoji se od dva dijela, od kojih jedan
pripada sekundarnom, a drugi tercijarnom krugu. Nakon što svoju energiju preda u turbini,
para je već djelomično kondenzirana, a tlak joj je redovito manji od atmosferskog. Na taj se
način iz pare izvlači maksimalna količina energije, odnosno povećava se faktor iskorištenja
elektrane. Takva mokra para ulazi u sekundarni dio kondenzatora. Tercijarnim dijelom teče
voda iz obližnje rijeke ili mora, koja preuzima preostalu, neiskorištenu toplinu i odvodi je iz
elektrane. U primarnom krugu postoji nekoliko rashladnih pumpi, ovisno o broju rashladnih
petlji. Primarne pumpe su centrifugalnog tipa, pogonjene asinkronim motorom snage oko 6
MW, te se njima voda ohlađena u parogeneratoru vraća nazad u reaktor. Sekundarne pumpe
imaju ulogu jednaku onima u termoelektranama na ugljen ili naftu: pumpanje vode iz
kondenzatora u isparivač, što je u ovom slučaju sekundarni dio parogeneratora. Manje se
pumpe koriste na više mjesta za cirkuliranje rashladnih fluida koji odvode toplinu nastalu
radom razne opreme, najčešće motora. Te pumpe su pomoćne, odnosno ne sudjeluju izravno
u ciklusu kojim se proizvodi električna energija.
2.7 Nuklearno gorivo
Izotopski i hemijski sastav goriva može varirati u određenim granicama. Izbor goriva je
uglavnom uslovljen prethodnim izborom drugih karakteristika reaktora kao što su tip
nuklearnih procesa, moderator, rashladni medij um itd. I ip goriva određuje, u prvom redu,
vrsta fisibilnog izotopa koji se koristi, njegova koncentracija i konačno hemijska forma
goriva. Od fisibilnih izotopa kao gorivo se koriste izotopi urana U-233 i U-235 i plutonijuma
Pu-239. Koncentracija ovih izotopa u smeši istog elementa ili u smeši sa drugim elementima
može da varira u širokim granicama. Hemijska forma goriva može biti oksid ili metal . U
komercijalnim tipovima reaktora kao gorivo se koristi smeša izotopa U-235 i U-238 u raznim
koncentracijama. Ostali fisibilni izotopi, kao U-233 ili Pu- 239, koriste se u eksperimentalnim
ili demonstracionim tipovima reaktora. U prirodi se nalazi samo izotop urana U-235, čija je
koncentracija 0.7% u prirodnom uranu. Prirodni uran koriste teškovodni reaktori i grafitni
reaktori. Svi ostali tipovi raektora zahtevaju obogaćeno gorivo tj. sadržaj U-235 veći od 0.7%.
Obogaćeni uranov heksafluorid prerađuje se u uranov dioksid u obliku praha, sabija u tablete
i termički obrađuje. Tablete prečnika oko 8 mm i dužine 9,8 mm hermetički su zatvorene u
cevima gorivnih sipki prečnika 9,5 mm.

Slika 8. Goriva šipka

Gorivne šipke duge su 3,85 m, a debljina je njihove košuljice približno 0,57 mm. Gorivna
šipka napravljena je od cirkonijeve legure, metala koji ima dobra hemijsko-mehanička
svojstva. Ima i vrlo dobre fizičke osobine i zadržava produkte cijepanja. Prostor između
košuljice i gorivnih tableta napunjen je helijumom, što onemogućuje deformaciju gorivnih
šipki koja bi mogla nastati zbog pogonskih uslova u reaktoru.
2.8 Nuklearni reaktor
Nuklearna elektrana crpi energiju iz nuklearnih reakcija, u kojima od prvotnog
elementa nastaju produkti s razli itim brojem protona i neutrona u jezgrama. Ako jezgra
izotopa kao što je U235, tipi no nuklearno gorivo, apsorbira neutron, ona se cijepa u procesu
zvanom nuklearna fisija. Tako nastaju novi elementi ali i slobodni neutroni koji mogu
ponovno biti apsorbirani. Elementi kao U, sposobni za takve reakcije se zovu fisijski
materijal. Ako je fisijskim reakcijama oslobo eno dovoljno neutrona, oni okidaju nove
reakcije, po inje lan ana reakcija koja je samoodrživa, te se može upotrebljavati kao znatan
izvor toplote. To se doga a kada masa fisijskog materijala postane kriti na. U235 je element
koji nalazimo u prirodi a sposoban je za lančanu reakciju te je kao takav znakovit izbor za
nuklearno gorivo. Četrdesetih godina fizičari su otkrili da ako se neutroni uspore do tzv
termalinh brzina, jezgre ih lakše upijaju. Za usporavanje neutrona se koriste materijali,
moderatori, koji uspravaju neutrone ali ih ne apsorbiraju. Dva naju inkovitija moderatora su
grafit i deuterij. Takvi reaktori u kojima se neutroni usporavaju zovu se termalni reaktori.
Sama konstrukcija ovisi o tipu reaktora, ali svi oni imaju zajedni ke osnovne dijelove i princip
rada. Nuklearno gorivo se u reaktoru nalazi u obliku sinteriranih tableta zatvorenih u
metalnim šipkama sa vrlo tankom stijenkom. To su gorive šipke koje su organizirane u gorive
blokove, ve e elemente. Kako se fisijom oslobađa velika kolčina toplote, između gorivih
elemenata cirkulira hladilo, a po potrebi se među gorive šipke spuštaju kontrolne šipke
napravljene od materijala koji dobro apsorbiraju neutrone, tzv ždera i neutrona. Njihovim
spuštanjem ili podizanjem usporava se ili ubrzava reakcija fisije, ovisno o potrebama trenutne
proizvodnje toplote. Gorive šipke, kontrolne šipke i moderator su zatvoreni u reaktorsku
posudu koja je čelična i masivna kako bi zadržala radioaktivnost unutar sebe. Hladilo ujedno
prenosi toplinu do generatora pare za turbinu. Postoji mnogo razli itih konstrukcija reaktora:
LWR, BWR, BHWR, PWR, HWR, GCR, AGR, HTGR, LMR, LMFR, FBTR, FR, LMFBR,
MSR, TBR, RBMK, FBR, GCFBR, GCR, HTGR, HWCGR, HWLWR, LWGR, OMR,
PHWR.U nastavku razmotrit čemo slike nekih izvedbenih reaktora

Slika 9. Presjek nuklearnog reaktora sa označenim dijelovima

2.9 Vrste nuklearnih reaktora
Magnox vuce korijene iz Velike Britanije u razdoblju 1956.-71. To je grafitom moderirani,
plinom hladeni reaktor koji kao gorivo koristi prirodni uranov metal. Gorive šipke umetnute
su u vertikalne kanale u jezgri izgradenoj od grafitnih blokova. Kao hladilo se koristi CO2
koji cirkulira izme u gorivih šipki, u parogeneratoru grije vodu i stvara paru za turbinu. Raniji
dizajni koristili su čelik okružen betonom kao štit, dok kasniji koriste sami beton.

Slika 10. Princip rada Magnoxa

AGR je nasljednik MAGNOX-a, radi na vecim temperaturama plina pa prema tome ima i
vec u toplinsku iskoristivost i vec u gustocu snage, odnosno manje ukupne troškove. Koristi
takoder grafit kao moderator.

Slika 11. Princip rada AGR-a

Candu je jedini komercijalni dizajn koji koristi tešku vodu kao moderator, dizajniran u
Kanadi. Koristi neobogaceni uranov dioksid kao gorivo, a punjenje je moguce dok je u
pogonu. Teška voda pod pritiskom cirkulira me u gorivim šipkama koje su od cirkonijeve
slitine – Zircalloy. Potrebna dodatna moderacija postignuta je tako što su šipke umetnute u
kontejner koji nije pod pritiskom – CALLANDRIA ispunjen sa teškom vodom. Kontrola se
odvija pomoću kadmijevih šipaka u callandriji.

Slika 12. Princip rada Candu-a

PWR koji je nastao u SAD-u, najrašireniji tip reaktora, koristi obogaceni uranov dioksid
u Zircalloy tubama. Voda se koristi i kao hladilo i sa dodacima kao moderator. Krško spada u
tu grupu reaktora.

Slika 13. Princip rada PWR-a

3. Radioaktivni otpad
Za razliku od ostalih načina proizvodnje električne energije, nuklearne elektrane su
jedine koje u potpunosti preuzimaju odgovornost za sav otpad koji proizvode i u potpunosti
financiraju njegovo zbrinjavanje, od njegovog nastanka do prestanka opasnosti zbog zračenja.
Nuklearni otpad sastoji se od više vrsta otpada, podijeljenih prema razini radioaktivnosti.
Visoko-radioaktivni otpad je nastao kao produkt rada nuklearne elektrane je po količini samo
3 % ukupnog otpada. To su uglavnom ostatci iskorištenog nuklearnog goriva, a sadrže 95 %
radioaktivnosti od ukupnog otpada kao što je prikazano na tablici na slici 14. Njihova
radioaktivnost traje više stoljeća te se spremaju na posebna odlagališta za visoko-radioaktivni
otpad.

Slika 14. Udio nisko, srednje i visoko radioaktivnog otpada iz nuklearne elektrane

Odlaganje radioaktivnog otpada provodi se na različite načine. Nisko i srednjeradioaktivni

otpad odlaže se površinski, tunelski ili u napuštenim rudnicima. Kod površinskog odlaganja
koriste se metalne posude za otpad koje se spremaju u armirano-betonskim kontejnerima na
armirano-betonsku podlogu sa sustavom za odvod procjednih voda. Takvi kontejneri oblažu
se armirano-betonskim zidovima i prekrivaju s par slojeva prirodnih materijala kako bi se
spriječio prodor oborinskih voda, odnosno kako bi se postigla dobra hidro-izolacijska
svojstva. Tunelski se otpad odlaže u horizontalnim tunelima izbušenim u granitnim slojevima,
uz istu proceduru s metalnim posudama i armirano-betonskim oblogama uz zalijevanje
betonom nakon popunjenja tunela. Prije odlaganja visoko-radioaktivnog otpada, otpad se
mora hladiti u posebnim bazenskim postrojenjima. Mokrim se skladištenjem ispod površine
vode osigurava hlađenje goriva tijekom razdoblja od 5-10 godina. Takvo skladištenje se
obično provodi u blizini nuklearne elektrane koja je i proizvela otpad. Nakon hlađenja
iskorišteno nuklearno gorivo odlaže se u dubokim geološkim formacijama. Konačno
odlaganje mora osigurati udovoljavanje svim zakonskim i regulacijskim zahtjevima u
razdoblju od 10000 godina, u čemu najveću ulogu ima stabilnost geoloških formacija. Za
odlaganje su najprikladniji granit, bazalt, glina i solne formacije koji imaju vrlo dugotrajnu
stabilnost od preko milijun godina. Nisko i srednje-radioaktivni otpad ne predstavlja problem
za skladištenje, te je gospodarenje takvim otpadom danas riješeno na zadovoljavajući način.
Skladištenje visokoradioaktivnog otpada trenutno je u fazi istraživanja i razvoja. Pored
usavršavanja tehnologije odlaganja i razvoja otpornih materijala za spremnike, za dugotrajno
odlaganje istrošenog nuklearnog goriva problem predstavlja pronalazak dovoljno stabilnih
geoloških formacija za njegovo odlaganje.
Dekomisijski otpad nuklearnih elektrana problematičan je za odlaganje zbog velike količine.
Dekomisija ili razgradnja nuklearne elektrane je skup mjera, postupaka i aktivnosti koje se
provode nakon trajne obustave rada reaktora s ciljem da se zaostala radioaktivnost smanji na
najmanju moguću mjeru te da se lokacija nuklearne elektrane osposobi za ponovno korištenje
u istu ili drugu svrhu. Tri su glavna segmenta dekomisije nuklearnih elektrana: postupak
dekontaminacije, čuvanja i postupak imobilizacije na lokaciji. Prvi postupak, postupak
dekontaminacije i brze razgradnje (eng. decontamination) traje do 15 godina, dok postupak
čuvanja i odgođene razgradnje (eng. safe storage) traje 30 do 100 godina. Posljednji postupak,
imobilizacija na lokaciji (eng. entombment) traje više od 100 godina. Postupak dekomisije
nuklearne elektrane ovisi o količini dekomisijskog otpada, odnosno o sadržaju pojedinih
radioaktivnih izotopa, i njihovom vremenu poluraspada. U tablici na slici 15. prikazana su
vremena poluraspada glavnih zaostalih izotopa dekomisijskog otpada.

Slika 16. Vremena poluraspada glavnih zaostalih radioaktivnih izotopa

U tablici na slici 16. dati su rezultati preliminarne analize dekomisije NE Krško.

Slika 17. Preliminarne analize za razgradnju NE Krško

3.1 Nuklearne elektrane i zaštita životne sredine

Radioaktivni otpad iz postrojenja nuklearne energetike sačinjavaju sve radioaktivne

otpadne materije koje nastaju u procesima nuklearnog gorivnog ciklusa i tokom rada
nuklearnih elektrana. Radioaktivni otpad koji nastaje tokom pogona nuklearnih elektrana
potiče iz dva osnovna izvora: aktivacije materijala u reaktoru i fisija. Aktivacijski proizvodi
nastaju aktivacijom neaktivnih izotopa gvožđa, nikla, bora i litijuma prolazom kroz jezgro
reaktora. Dio fisijskih proizvoda dospeva u rashladni krug reaktora zbog propuštanja obloga
gorivnih šipki. Među otpadnim radioaktivnim gasovima dominantnu ulogu imaju plemeniti
gasovi, posebno izotop kriptona Kr-85. Izotop cezijuma Cs-137 fisijski je proizvod koji daje
najveći doprinos radioaktivnosti reaktorskog rashladnog sredstva. Ostatak aktivnosti
uglavnom je doprinos drugih aktivacijskih proizvoda i tricijuma. Strategija rukovanja
radioaktivnim otpadom u nuklearnoj elektrani svodi se u osnovi na sljedeće: ispust iz
elektrane količina radioaktivnih materija u gasovitom i tečnom obliku do granice dopuštene
propisima, uvažavajući pri tome načelo „toliko malo koliko je racionalno moguće postići“; i
prerada preostalih radioaktivnih materijala u što koncentriraniji i što stabilniji oblik, poštujući
me dopuštene doze zračenja na površini spremnika koji te materije sadrže. Čvrsti radioaktivni
otpaci su otpadni materijali i alati tokom održavanja aktivnog dijela postrojenja kao i
radioaktivni materijali koncentrirani prilikom procesa prerade radioaktivnih tečnosti. Čvrsti
otpad normalno se odlaže u bačve standardnih dimenzija (205 litara). Pretežni dio
radioaktivnog otpada nastalog tokom pogona nuklearne elektrane spada u kategoriju
srednjeaktivnog otpada. Istrošene izmjenjivače smole i filtri ulažu se u bačve u koje je sa
unutrašnje strane ugrađen betonski biološki štit. Visokoaktivni otpad izvor je ne samo
radioaktivnog zračenja nego i toplotne energije. Zapremina čvrstog visokoaktivnog otpada po
toni prerađenog urana kod lakovodnih reaktora iznosi 70 do 80 litara. Iz toga se može
izračunati, da preradu nuklearnog goriva potrebnog za proizvodnju 1.000MW električne
energije u nuklearnoj elektrani s lakovodnim reaktorom prati stvaranje svega 2,5 do 3 m3
čvrstog viskoaktivnog otpada. Osnovni problem koji se mora rijesiti pri spremanju
radioaktivnog otpada je dugoročna stabilnost skladišta radi onemogućenja kontakta
radioaktivnih nuklida s životnom sredinom i podzemnim vodama. U načelu se primjenjuju
dva tipa skladištenja radioaktivnog otpada:
 plitko primjenjivo za niskoaktivni i srednjeaktivni otpad) i
 duboko (primjenjivo za sve vrste radioaktivnog otpada).

Kod plitkog odlaganja djelovanje otpada se osigurava ulaganjem bačvi u armirane

betonske posude i ispunjenjem prostora između bačvi betonom, čime se dobija monolitni
betonski blok.
 Blokovi se ubacuju u široke rovove od nepropusne gline sa betonskom oblogom.
Duboko skladištenje radioaktivnog otpada obavlja se u geološki stabilnim formacijama u
granitu ili glini.

Slika 18. Izgled skladišta za odlaganje radiaktivnog otpada

Prema podacima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) u svijetu je operativno

440 reaktora i oni svojom proizvodnjom pokrivaju preko 16% planetarnih potreba za
električnom energijom. Trenutno se dugoročno gasi pet, ali i gradi 35 novih reaktora. Najviše
ih ima u SAD 110, zatim u Francuskoj 59, na teritoriji bivšeg SSSR-a 46, u Japanu 54, Južnoj
Koreji 21, Kanadi 17, koliko ima i u Njemačkoj. Ukupna svjetska instalisana snaga
nuklearnih centrala dovoljna je da zadovolji potrošnju električne energije skoro 50 država
velikih poput BiH. Pored izgradnje novih novih nuklearnih elektrana, za još 64 donijeti su
planovi i odluke o gradnji, a o sudbini 158 se odlučuje. Nuklearne elektrane planiraju da
grade Tajland, Malezija, Indonezija, a o tome se razmišlja i u naftom prebogatim arapskim
emiratima u Persijskom zalivu. U SAD je prošao 20-godišnji moratorij um kada nuklearne
elektrane nisu smjele biti ni u planovima, a američka Nuklearna kontrolna komisija (NRC)
očekuje da primi 12 zahtijeva za gradnju novih nuklearnih reaktora na sedam različitih
lokacija, a priprema se pregled planova za još 15 NE na 11 pozicija. Za Veliku Britaniju je
nuklearna energija još 2003. godine bila „neprivlačna mogućnost“, a sada se o tome već
ozbiljno govori. Rusija planira da do 2030. godine izgradi 42 nuklearna reaktora u kojima će
proizvoditi električnu energiju, a slične planove ima i Kina. Kada se na intemetu prostudiraju
strane Svjetske nuklearne asocijacije koje obuhvataju sve prozvođače nuklearne energije,
ispada da će do 2050. godine trećina novih reaktora biti postavljena u Kini, 24 u Južnoj
Americi i 21 u SAD. Ukupno, 2050. godine biće 700 nuklearnih reaktora u svijetu! I našu
zemlju okružuju nuklearne elektrane: ima ih u Mađarskoj, Bugarskoj, Rumuniji i Sloveniji.
Trenutno je u funkciji devet reaktora, a grade se još dva. Slovenija najavljuje gradnju novog
bloka reaktora, Bugarska takođe, u Albaniji se sve više razmišlja o tome, a čak je i kod nas
najavljeno eventualno ukidanje moratorijuma na izgradnju nuklearnih eleketrana. Kako
prenose agencije, zbog povećane potrebe za energijom Slovenija do 2017. godine planira da
izgradi novi blok reaktora u nuklearki „Krško“.
 U Bugarskoj nastaviće se gradnja nuklearne elektrane Belene. Izgradnja bi trebalo da
počne ove godine, prvi reaktor bi mogao biti pušten u rad 2013. godine, a drugi godinu dana
kasnije. I rumunska vlada razmatra mogućnost istovremene gradnje trećeg i četvrtog reaktora
u njihovoj jedinoj nuklearnoj elektrani „Čema voda“, što praktično znači da postoji
mogućnost da do 2012. godine Rumunija proizvodi čak 40 odsto energije iz ovog izvora. Iz
susedne Hrvatske se čuju nezvanične najave da će narednih godina početi izgradnja jedne
nuklearne elektrane, za sada još nije rečeno koje vrste i snage (spominju se lokacije na
Jadranu ili na Dunavu). Nemoguće je proizvoditi energiju, uključivši sve faze od izgradnje,
preko pogona i konačno do razgradnje energetskog objekta bez uticaja na okolinu i čovjeka.
U nuklearnim elektranama toplotna se energija oslobađa fisijama za koje nije potreban
kiseonik. Kiseonik je potreban kod procesa sagorjevanja - spajanja s kiseonikom - kod
termoelektrana na fosilna goriva. Stoga je jedna od najvažnijih prednosti nuklearnih elektrana
u odnosu na elektrane na fosilna goriva izostanak emisija velikih količina ugljemk-dioksida
(gasa koji doprinosi zagrevanju Zemljine atmosfere), sumpor- dioksida (u atmosferi ga ima u
obliku kisele kiše), oksida azota (izaziva nastanak kiselih kiša, stvaranje prizemnog ozona,
razgradnju stratosferskog ozona), te ostalih čestica prisutnih u dimnim gasovima kao
posledica procesa sagorevanja fosilnih goriva. Kod korišćenja hidropotencijala negativan
uticaj se vidi se kroz zauzimanje velike površine (akumulacije vode), promjene ekosistema i
vodenih tokova, preseljenje ljudi, promene mikroklime, gubitak biološke raznolikosti,
postojanje rizika od pucanja brane (najčešći uzrok smrti vezan uz proizvodnju električne
energije). Elektrane koje koriste obnovljive izvore energije karakteriše zauzeće velikih
površina (sunčeve elektrane), promjene ekosastava, buka (vetrenjače), opasne hemikalije
(izrada fotonaponskih ćelija). Nuklearne elektrane mogu negativno uticati na okolinu
ispuštanjima radioaktivnog materijala iz elektrane u slučaju nesreće a njihovim radom nastaje
i radioaktivni otpad. Sigurnost nuklearnih elektrana jedan je od najhitnijih uslova za njezinu
prihvatljivost kao energetskog objekta. Osnovno načelo projektovanja nuklearne elektrane sa
stanovišta sigurnosti je tzv. odbrana po dubini. Sastoji se u preduzimanju mjera za očuvanje
funkcija opreme i sastava za sigurnost nuklearne elektrane i to tako da oni u pogledu zaštite
okoline djeluju serijski, jedan iza drugog. Fizičke su barijere matrica nuklearnog goriva,
obloga gorivnog elementa, primami rashladni krug i zaštitna zgrada. Djelotvomost navedenih
barijera znatno bi bila umanjena kada ne bi postojali tehnički sastavi koji osiguravaju njihovu
funkciju. To su sastav za zaštitno hlađenje jezgra reaktora i sastav za zaštitu zaštitne posude.
Najhitnije obavezne mere koje poduzimaju učesnici u projektovanju, gradnji i pogonu nuklearne
elektrane radi poboljšanja djelotvonosti zaštitnih barijera mogu se sažeti u sledećih nekoliko činjenica.
Konzervativni projekt nuklearne elektrane određuje način njenog projektovanja uz velike rezerve i
pesimističke pretpostavke. Sastavi i komponente u pravilu su višestruki. Građevinski objekti
nuklearne elektrane se projektuju za pouzdanu izdržljivost na najnepovoljnije spoljašnje
uticaje koji se mogu pojaviti na lokaciji elektrane (npr. seizmička aktivnost). Višestruki memi
i regulacijski kanali trebaju osigurati nadzor i upravljanje i u uslovima otkaza pojedinih
memih i regulacijskih sastava. Posebno se to odnosi na sastav za obustavu pogona i
odvođenje toplote iz reaktora. Sastav kontrole i osiguranja kvaliteta svodi na najmanju mjeru
mogućnost pogrešaka u gradnji i pogonu elektrane, posebno onih koje bi mogle negativno
uticati na sigurnost. Školovanje osoblja nuklearne elektrane ulazi takođe u kategoriju
aktivnosti koje su povezane s nuklearnom sigurnošću. Djelovanje sastava nuklearne elektrane
stalno se prati, pri čemu se redovno i pravovremeno otklanjaju svi uočeni nedostaci i
preventivno djeluje da se uočeni nedostaci ne ponavljaju. Saznanje o veličini nekog rizika i
odluka o njegovoj prihvatljivosti mora se zasnivati na usporedjenju tog rizika s ostalim
rizicima kojim je čovek izložen.
 Rizik je definisan kao produkt vjerovatnoće nastanka neželjenog događaja i njegovih
posledica. Iz tablice sledi daje rizik stanovništva koji žive u okolini nuklearnih elektrana
neuporedivo manji zbog rada tih nuklearnih elektrana nego zbog drugih uzroka (posebno od
automobilskih nesreća). Apsolutne sigurnosti nema. Opšti zaključci sveobuhvatne studije
(IVASH-1400) kojom su kvantificiram rizici zbog rada nuklearnih postrojenja daju se sažeti u
sledeće konstatacije. Nesreće koje dovode do oštećenja jezgra bez gubitaka integriteta zaštitne
zgrade vrlo malo utiču na okolinu. Rizici od reaktorskih nesreća kojima je izloženo
stanovništvo manji su od rizika koji nastaju zbog drugih uzroka u svakodnevnom životu.
Vjerovatnoća nastanka reaktorskih nesreća mnogo je manja od verovatnoće nastanka drugih
nezgoda koje daju slične posljedice. Nuklearna energija omogućuje da se izgrade energetska
postrojenja čiji će uticaj na zdravlje ljudi i životnu sredinu biti osjetno povoljniji od uticaja
koje možemo postići upotrebom konvencionalnih (obnovljivih i neobnovljivih) izvora
energije. Nuklearne elektrane koriste znatno manje goriva nego elektrane koje koriste fosilna
goriva. Na primjer. jedna tona urana daje energiju koja je ekvivalentna energiji koja se dobije
iz nekoliko miliona tona uglja ili nekoliko miliona barela nafte

Slika 19. Zavisnost količine potrebnog goriva od vrste elektrane

Nuklearna energija trenutno se sve više spominje kao prihvatljivi izvor energije jer ne
proizvodi nikakve gasove koji bi uticali na efekat staklene bašte i time ne zagrijava planetu
kao ostali neobnovljivi izvori energije. Građenje povjerenja i povećavanje pouzdanosti
korišćenja nuklearne energije vitalni su elementi za pridobijanje podrške u demokratskim
društvima. Nuklearna energija je sada vrlo siguran izvor energije jer su mjere sigurnosti
dovedene na maksimum i gotovoje nemoguće da se dogodi katastrofa slična Čemobiljskoj.
Nuklearne elektrane zahtjevaju mnogo manje površine za rad. Za 1000 MW elektranu
zahtjevi što se tiče površine su sljedeći: nuklearna elektrana 1-4 km2; fotovoltažni park 20-50
km2; farma vjetrenjača 50-150 km2; biomasa 4.000-6.000 km2 .
4. Zaključak
Nuklearne elektrane danas snabdijevaju oko 11% od ukupnih svjetskih potreba u
energiji. Proizvode ogromne količine energije iz male količine goriva, bez zagađenja koje se
stvara proizvodnjom energije od fosilnih goriva. Prednosti su

 nuklearna energija košta isto kao ona dobijena sagorevanjem uglja, tj. proizvodnja nije
skupa,
 ne ispušta dim ili ugljen-dioksid, tako da ne doprinosi efektu staklene bašte,
 proizvodi ogromne količine energije iz male količine goriva, stvara male količine
otpadnog materijala i
 nuklearna energija je pouzdana
Nepovoljni aspekti proizvodnje nuklearne energije:
 premda se tokom proizvodnje stvara malo otpada on je veoma opasan. Radioaktivni
otpad se hermetički zatvara i zakopava, a potrebne su godine da iz njega nestane
radioaktivnosti;
 nuklearna energija je pouzdana, ali se mnogo novca troši na sigurnost, ako sve krene
kako ne treba, nuklearni akcident može da bude veliki problem. Ovo puno zabrinjava
ljude, u 1990- tim, nuklearna energija je bila najbrže rastući izvor energije u većem
dijelu svijeta. Nuklearna energija se stvara iz uranijuma koji nije obnovljiv.

Nuklearne elektrane nisu izbor već neminovnost, tvrde stručnjaci koji smatraju da će bez njih
struja u budućnosti morati da bude mnogo skuplja nego danas. Iako nema svoju nuklearnu
elektranu, naša zemlja je praktično opasana njima u okolnim državama.Ako bi u nuklearnim
elektranama blizu gradova Pakš ili Kozloduj došlo do nesreće, sličnim onoj u Černomobilu
1986. godine, posljedice u Bosni bile bi slične onim u okolnim gradovima ovog ukrajinskog
grada - katastrofalne. U pogledu opasnosti, naša zemlja kao da već ima nuklearnu elektranu,
pa se javljaju mišljenja da bi trebalo razmišljati o ukidanju zabrane gradnje nuklearnih
elektrana uvedene 1989. godine. Ipak, dilema graditi nuklearne elektrane ili ne, je vjerovatno,
pogrešno postavljena. Kada se ta energija pominje u modemom svijetu, razmišlja se krajnje
racionalno: kako da se obezbjedi dovoljno energije za budućnost? Nuklearna energija ima tri
prednosti - najjeftinija je, izaziva najmanje ekoloških problema i ima najviše sirovina. U 30
država u svijetu postoji ukupno 439 nuklearna reaktora (SAD 104, Francuska 59, Japan 55,
Rusija 31), a trenutno se grade još 32 u 12 država, od čega u Bugarskoj i Ukrajini po dvije. S
obzirom na ove podatke može se vidjeti da je ova vrsta energije prisutna u svijetu i da je njena
upotreba zapravo odgovor na pitanje da lije neka država modema ili ne. Pitanje je, ipak,
kompleksno, pa o njemu svi treba da razmišljaju: političari, ekonomisti, privrednici, građani,
a naravno i stručnjaci. U ovom trenutku postoje jasni znaci da se nuklearna energija vraća na
internacionalnu scenu, ovaj put kao odgovor na klimatske promene. Da bi nuklearna energija
bila prihvatljiva i za buduće generacije novim tehnologijama i rešenjima treba da postane
prihvatljiva za javno mnjenje, donosioce odluka, da je ekonomična, da ima prihvatljiv način
otklanjanja nuklearnog otpada i novi razvoj nuklearnih reaktora koji bi bili mnogo bezbjedniji
i dizajnirani tako da riješe probleme nedostatka uranijuma kao nuklearnog goriva
5. Literatura
[1] Danilo Feretić : „Nuklearne elektrane “, Zagreb , 1998. godina

[2] http://repozitorij.fsb.hr/3282/1/Jak%C5%A1i%C4%87_2015_zavrsni_preddiplomski.pdf

[3] https://www.scribd.com/doc/316245463/Nuklearne-elektrane

1
Datum predaje: ___. ___. _______.

Komisija:

Predsjednik ________________________

Ispitivač ________________________

Član ________________________

Komentar

Datum odbrane: ___. ___. _______. Ocjena __________________(__).