Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa

88
Stradanje romskog stanovništva na području
Velike župe Bilogora za vrijeme Nezavisne
Države Hrvatske (1941. – 1945.)

Željko Karaula, vanjski suradnik Zavoda HAZU u Bjelovaru, Bjelovar, Republika Hrvatska

Sažetak:

Prema popisima stanovništva Hrvatske iz 1921. i 1931. godine broj romskog stanovništva u bjelovarskom kraju
bio je značajan. Tako su na području Bjelovarsko-križevačke županije (popis stanovništva 1921.) živjela 982
popisana Roma, dok su u samom gradu živjela samo 3 Roma. Deset godina poslije (popis stanovništva 1931.) u
Kotaru bjelovarskom zabilježeno je 577 Roma, a u Gradu Bjelovaru njih 36. Međutim na području Velike župe
Bilogora osnovane za vrijeme NDH njihov je broj bio oko 2 500 (popis stanovništva 1931.). Treba spomenuti da
je broj romskog stanovništva u ovom kraju bio očito nešto veći, što se zbog njihovog nomadskog načina života
i etničke mimikrije nije moglo zabilježiti u popisima. Sve do 1939. godine Romi u ovom kraju žive kao margi-
nalizirana manjinska skupina u lošem ekonomskom i političkom položaju. Pogoršanje života romske zajednice
u bjelovarskom kraju počinje osnutkom Banovine Hrvatske kada se u javnosti počinju pojavljivati pozivi za
njihovo nasilno protjerivanje ili prisiljavanje na rad. No, zakonski ništa od toga nije provedeno. Tek se osnutkom
Nezavisne Države Hrvatske (NDH) na romsko stanovništvo bjelovarskog kraja srušila prava spirala nasilja i
smrti. Rasističko zakonodavstvo NDH dovelo je do zakonskog temelja progona i zatiranja Roma u bjelovarskom
kraju odnosno na prostoru Velike župe Bilogora. Na temelju istraživanja u Hrvatskom državnom arhivu Bjelovar
i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te proučavanjem bjelovarskog i drugog regionalnog tiska za vrijeme
NDH i postojeće literature ovaj rad pružit će osnovne konture stradanja romskog stanovništva na području Ve-
like župe Bilogora.

Ključne riječi: Bjelovar, Romi, Nezavisna Država Hrvatska, Velika župa Bilogora, istrebljenje, rasizam

Prvih godina nacionalsocijalističke vladavine u Njemačkoj nakon dolaska nacista na vlast 1933. godine
nacisti su znatno postrožili zakonsku regulativu i propise kojima su se diskriminacija Roma i njihov progon znat-
no pojačali. Društvena su im prava znatno smanjena. Počevši od 1933. Rome se zakonski steriliziralo temeljem
Gesetz zur Verhütung erbkranken Nachwuchses (Zakon o prevenciji genetski bolesnog potomstva). Nürnberški
zakoni uveli su 1935. godine antisemitske mjere koje su obuhvaćale sve vidove javnog života. Počela je brutalna
reorganizacija društva koja se temeljila na pseudoznanstvenim rasnim istraživanjima. Te rasne odredbe uskoro su
se počele primjenjivati i protiv Roma i Sinta. U jesen 1935. uveden je Gesetz zum Schutze des deutschen Blutes
und der deutschen Ehre (Zakon o zaštiti njemačke krvi i časti) koji je branio sklapanje braka između “arijevaca”
i “ljudi drugih rasa” kao i Zakon o bračnom zdravlju.1 Osim toga “nacisti su donijeli čitav niz zakona i odredbi
prema kojima su svi Romi i Sinti etiketirani kao 'rođeni kriminalci'. Tvrdili su da će svaki Rom kad-tad učiniti

1 Detaljnije u: BLAŽEVIĆ, ALIJAGIĆ, “Antižidovstvo i rasno zakonodavstvo u fašističkoj Italiji, nacističkoj Njemačkoj i ustaškoj NDH”, 879-
916.
 Stradanje Roma u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata
s posebnim osvrtom na stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

krivično djelo jer je to dio njegovog biološkog nasljeđa. Zbog toga bi nacionalsocijalisti uhićivali u interesu 'pre-
vencije kriminaliteta' ne samo one koji su stvarno počinili kaznena djela, nego i one ljude za koje su mislili da 89
bi jednoga dana mogli postati kriminalci”.2 Od tada počinje medijska kampanja koja je samo pojačala postojeće
stereotipe koji su vladali o Romima u Njemačkoj. Prikazivani su “inferiornim u odnosu na zajednicu njemačkog
naroda, neprijateljima, odnosno strancima sklonima tajnovitom životu i kao beskorisni profiteri – što je bilo
dijelom völkisch nacizma”.3 Nacistička rasna ideologija pripisivala je trajnu inferiornost Roma njihovu nepro-
mjenjivu genetskom činitelju. Takvu politiku prema Romima posebno je poticao i “znanstveno” potkrepljivao
njemački Institut za istraživanje rasne higijene (Rassenhygienische Forschunsstelle – RHF). Nema sumnje da
je nacistička ideologija prema Romima djelomično pala na plodno tlo zbog tada već postojećih raširenih klišeja
u vezi s Romima u Njemačkoj i Europi,4 ali je njihova rasistička misao i propaganda bitno utjecala na doživlja-
vanje Roma jer do 1933. “njihova uključenost u društvo, njihova prilagodba na polju obrazovanja i kulture nisu
bile u cijelosti osporene”.5 Nakon toga položaj romskog stanovništva u Njemačkoj se samo pogoršavao, sve dok
izbijanjem Drugog svjetskog rata nije donijeta odluka o njihovom deportiranju na područje okupirane Poljske.
Nedugo nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez počelo je sustavno istrebljivanje Roma što su provodile
SS Einsatzgruppen (specijalne jedinice za istrebljenje) da bi krajem 1942. bila prihvaćena politika deportacije
Roma u nacističke logore smrti (uglavnom Auschwitz-Birkenau) koja se “pokazala koherentnijom od dotadašnje
dislocirane politike progona i ubojstava romskog stanovništva”.6

Takvu nacističku praksu i rasnu misao i ideologiju prema romskom stanovništvu u Nezavisnoj Državi
Hrvatskoj preuzeo je novostvoreni ustaški režim. U Kraljevini Jugoslaviji prije 1941. često se u javnosti rasprav-
ljalo o tome što poduzeti da bi se riješilo “cigansko pitanje” te su predlagana razna rješenja. Većina Roma živjela
je na prostoru današnje Hrvatske u tadašnjoj Savskoj banovini u ruralnim područjima, a manji dio u urbanim je
sredinama od kraja 1920-ih godina podvrgnut protjerivanju radi “sprječavanja romskog kriminaliteta”. Vlasti
Savske banovine odnosno kasnije Banovine Hrvatske (od 1939.) nastojale su “spriječiti romski nomadizam i
prisiliti Rome na sedentarizaciju”. S tim u vezi primjenjivale su se zakonske norme još iz austrougarskog raz-
doblja.7 Pravni položaj Roma u međuratnoj Hrvatskoj nije se bitno razlikovao od onog u drugim dijelovima
države. Vojak piše:

“…Hrvatske vlasti odnosile su se prema Romima kao prema jednoj od nepriznatih manjina, pritom su
se koristile postojećim zakonskim odredbama prema njima, poput odredaba iz 1916 , 1928. i 1930. Znatan pro-
blem vezan za zakonsku regulaciju položaja Roma predstavljalo je neprovođenje postojećih odredaba, zbog čega
su banske vlasti reagirale izdavanjem posebnih odredaba iz studenog 1939. te travnja i rujna 1940. godine. Ovim
odredbama htjelo se pojačati pritisak na represivna (policijska) tijela i lokalne vlasti u njihovu konzistentnom
provođenju. Odredbe su većinom bile usmjerene na ograničavanje romskog (nomadskog) kretanja, i to putem
izdavanja odgovarajućih dokumenata i njihove temeljite kontrole te prebacivanja Roma u zavičajna mjesta…”.8

2 “Sudbina europskih Roma i Sinta tijekom holokausta”.

3 ZIMMERMANN, “Nacionalsocijalističko rješenje 'ciganskog pitanja' od 1933. do 1945.”, 816-817.
4 “Od 90-ih godina 19. stoljeća, europski su Romi i Sinti sve više bili izloženi policijskom nadzoru i provjerama. Tijela vlasti su uvela propise
koji su utjecali na njihov svakodnevni život i posao. Postojale su kazne za Rome koji su radili bez dozvole, a 'skitanje' i 'prosjačenje' postaju
kažnjiva djela. Godine između dvaju svjetskih ratova bile su vrijeme ekonomske krize i porasta socijalnih napetosti u većini europskih država.
To je dovelo do porasta diskriminacije prema Romima i Sintima. Vlasti su ih počele pojedinačno popisivati i bili su prisiljeni nositi posebne
identifikacijske isprave. U nekim zemljama proglašeni su takozvani 'Ciganski zakoni'. Time je dodatno ograničen i reguliran njihov svakodnevni
život i tradicionalni zanati.”; “Sudbina europskih Roma i Sinta tijekom holokausta”.
5 Potrebno je spomenuti da je od kraja 19. stoljeća u europskoj znanosti bio posebno razvijen sociobiološki rasizam (eugenika) koji je predlagao
prisilne mjere protiv Roma i drugih rasa (npr. prisilnu sterilizaciju) te su njegove postavke bile primijenjene u zakonodavstvima mnogih europskih
država i SAD-a i prije 1933. godine što znači da takav pristup nije bio neposredan proizvod nacističkog režima. Ipak nacisti su te postavke doveli do
samog kraja odnosno biološkog uništenja Roma u Europi. Prema “teoriji eugenike, društveno ponašanje se u najvećem dijelu nasljeđuje od roditelja
i predaka. To znači da je pokret eugenike preporučivao poboljšavanje genetskih sastavnica populacije pomoću 'rasne higijene', uključujući prisilnu
sterilizaciju, eksperimente na ljudima te segregaciju 'nepoželjnih” grupa'”. Vidi detaljnije u: MOS, Istorija rasizma u Evropi, “Sudbina europskih
Roma i Sinta tijekom holokausta” te u: MARGALIT, Germany and its Gypsyies: a Post-Auschwitz Ordeal.
6 ZIMMERMANN, “Nacionalsocijalističko rješenje 'ciganskog pitanja' od 1933. do 1945.”, 825. Detaljnije u: HEUSS, Njemačka politika Cigana
1870. – 1945.”, 1-67. i LEWY, The Nazi Persecution of the Gypsies.
7 VOJAK, “Zaboravljene žrtve Drugog svjetskog rata ili o stradanju Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941 – 1945.”, 250.
8 “Hrvatska znanstvena bibliografija. Danijel Vojak”. Detaljnije u: VOJAK, U predvečerje rata: Romi u Hrvatskoj 1918. – 1941.
 Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa

Također u javnosti putem novina ponekad su se javljali radikalni zahtjevi za steriliziranjem Roma, njiho-
90 vim nasilnim pritvaranjem u određene logore, oduzimanjem njihove djece, prisiljavanjem na rad i sl. U nekim
dijelovima hrvatskog društva (pretežno u lijevim novinama i medijima) izražavali su se otpori takvoj politici
prema Romima. Tako je tada mlad hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić objavio u Narodnom kolu 1940. godine,
prije donošenje spomenutih uredbi, članak u kojem upozorava javnost na donošenje specijalnih odredbi prema
Romima te upozorava da je to put da Romi završe u logorima, kao što je to praksa u hitlerovskoj Njemačkoj.9

Vojak piše dalje:

“…Nije poznat stav vodećih političkih snaga u međuratnoj Hrvatskoj prema Romima, no neki lokalni
dužnosnici HSS-a tražili su od banskih vlasti rješavanje romske problematike, predlažući i provodeći konkretne
mjere. Tako su HSS-ovci Zagrebačkog kotara u proljeće 1940. uveli strogu kontrolu kretanja Roma na području
Zagrebačkog kotara, koristeći same Rome kao određeni kontrolni mehanizam. Slično njima, HSS-ove su kotar-
ske i općinske vlasti u Đakovu, Koprivnici, Čakovcu, Ludbregu, Bjelovaru i Vrbovcu, ponajprije, zahtijevale nji-
hovu kolonizaciju. Između ostalih prijedloga, na jednoj od tih sjednica bio je istaknut prijedlog za kolonizaciju
Roma na otok Mljet…”.10

Prema nekim podacima vodstvo HSS-a, odnosno predsjednik HSS-a dr. Vladko Maček, nije bilo sklo-
no provođenju tih mjera i donošenju zakonskih rješenja protiv Židova i Roma. Maček se na sjednicama vlade
protivio takvim tendencijama i zahtjevima na kojima je naročito inzistirao dr. Antun Korošec, tadašnji ministar
prosvjete u vladi Cvetković-Maček, ali i neki drugi ministri. Ministar pravde u istoj vladi Mihajlo Konstantino-
vić zapisao je u svom dnevniku da se Maček strastveno borio protiv zahtjeva A. Korošca i njegovih uredbi te je
želio da ga se makne iz vlade. Konstantinović navodi:

“…Maček, kad sam rekao da ima još jedna uredba Korošca, čini oštar gest laktom i pokazuje da će
Korošec biti izbačen iz vlade…”,

te nešto kasnije prije jedne sjednice vlade Konstantinović također navodi:

“…Maček kaže da sve Koroščeve uredbe odbacim. On neće da potpiše uredbu gdje se spominju Jevreji.
Neka o tome bude obavešten Korošec…”.11

Nastupom ustaškog režima ta se politika naglo promijenila. Iako, kako piše Tomasevich, ta “slikovita i
dijelom nomadska manjina nije bila ni od političke ni od gospodarske važnosti (…) nije imala ni državne ni regi-
onalne organizacije kao ni međunarodne kontakte”,12 dakle ni na koji način nije bila prijetnja novoj državi, ona
je u tisku NDH proglašena kao strana i nepoželjna odnosno pripreman je nasilan proces njihova “odstranjenja”
iz hrvatskog društva zajedno sa Srbima i Židovima.13 Tomashevich navodi da su ustaše vjerovali da nomadski
Romi prenose zarazne bolesti i krađom uništavaju poljoprivredu seljaka te da bi ih kao nižu klasu ljudi trebalo

9 ĐURIĆ, MILETIĆ, Istorija holokausta Roma, 134.

10 “Hrvatska znanstvena bibliografija. Danijel Vojak”. VOJAK, U predvečerje rata: Romi u Hrvatskoj 1918. – 1941.
11 KONSTANTINOVIĆ, Politika sporazuma – dnevničke beleške 1939. – 1941, Londonske beleške 1944. – 1945., 188, 211. Na kraju je Vlada
Cvetković-Maček, uglavnom zbog konstantnog njemačkog utjecaja i pritiska, donijela zakonske odredbe protiv Židova na teritoriju Kraljevine
Jugoslavije. Zakoni su kolokvijalno zvani po tadašnjem ministru prosvjete i prvaku Slovenske narodne (ljudske) stranke “Koroščevi zakoni”.
Tim je zakonom uveden “numerus clausus” od 0,51 % (108 osoba) Židova koji se mogu upisati u sve srednje škole Kraljevine (izuzev Banovine
Hrvatske), umjesto ranije upisanih 7000. Ista odredba važila je i za sva sveučilišta i više škole. Nakon te “Uredbe o upisu lica židovskog porijekla”
donijeti su i propisi o zabrani židovske trgovine prehrambenim namirnicama. Uvedena su i ograničenja za Židove u vojsci te nekim državnim i
privatnim poduzećima. Međutim, provedba tih mjera nije išla bez otpora. SEKELJ, Antisemitizam u Jugoslaviji (1918 – 945), 187. Potrebno je
spomenuti da su te uredbe protiv Židova i Roma dodatno postrožene u zakonodavstvu Banovine Hrvatske, što dovodi u pitanje koliko se Maček
doista protivio tim uredbama.
12 TOMASEVICH, Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945., 675.
13 VOJAK, “Zaboravljene žrtve Drugog svjetskog rata ili o stradanju Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945.”, 253.
 Stradanje Roma u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata
s posebnim osvrtom na stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

pobiti.14 No, usprkos takvoj sudbini Roma, kako piše Vojak,

91
“… stradanje romskog stanovništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj slabo je istražena tema unutar hrvat-
ske historiografije. Naime, nakon Drugoga svjetskog rata ta se problematika nalazila tek na marginama histo-
riografskoga fokusa znanstvenika. Sličan interes, točnije izostanak istraživanja romskog stanovništva tijekom
Drugoga svjetskog rata, bio je primjetan i u drugim europskim historiografijama. Zbog toga neki znanstvenici
spominju pojam 'zaboravljeni holokaust', koji na određen način teži oslikavanju marginalnosti proučavanja stra-
danja Roma u Drugome svjetskom ratu…”.15

To ne znači da se istraživanje Roma u NDH nije provodilo, ali ono je bilo pojedinačno i parcijalno u
sklopu drugih većih cjelina, ne sustavno.16

U hrvatskoj historiografiji zbog neistraženosti ili bolje rečeno zbog sustavne neistraženosti stradanja
Roma u NDH dolazi do značajnog razilaženja o brojčanom gubitku romskog stanovništva u tom razdoblju.
Prema popisu žrtava logora Jasenovac ukupno je u tom logoru ubijeno 16 173 Roma.17 No, istraživači te proble-
matike i dalje barataju različitim brojkama. Tako Antun Miletić u svom djelu o jasenovačkim logorima iznosi
podatke o 19 532 ubijena Roma s područja Republike Hrvatske i 4 126 Roma s područja Bosne i Hercegovine.18
Prema Vojaku Milan Bulajić navodi 40 000 ubijenih, Rajko Đurić između 40 000 i 60 000,19 Jozo Tomasevich
20 000, Ivo Goldstein 15 000 i slično.20 Jedan od razloga takvih različitih brojki i sporova oko broja ubijenih
Roma u NDH21 posebno je nedostatak istraživanja na mikrorazini odnosno u lokalnim sredinama gdje je veći
broj romskog stanovništva živio za vrijeme NDH. Inače su sačuvani povijesni izvori i dokumentacija o stradanju
Roma u NDH vrlo ograničeni i fragmentarnog karaktera. Značajan iskorak u tom smislu učinjen je prije neko-
liko godina kada su istraživači Danijel Vojak, Bibijana Papo i Alen Tahiri objavili niz dokumenta o stradanju
i progonima Roma iz Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, ali i više državnih i lokalnih arhiva u Hrvatskoj,
Bosni i Hercegovini i Srbiji.22 Upravo će ovaj rad biti pokušaj da se dakle na mikrorazini, djelomično na temelju
lokalnih arhivskih izvora u Državnom arhivu Bjelovar, zapisnicima Zemaljske, gradske i općinskih odbora za
utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području nekadašnje Velike župe Bilogora te s pomoću
postojeće literature, da određeni sumarni okvir i slika o stradanju romskog stanovništva šireg bjelovarskog kraja
odnosno područja Velike župe Bilogora.

14 TOMASEVICH, 676. Vidi i: LENGEL-KRIZMAN, Prilog proučavanju terora u tkz. NDH: Sudbina Roma 1941 – 1945., 29-42. Potrebno je
spomenuti da su Romi islamske vjeroispovijesti, “tkz. bijeli cigani”, pošteđeni ustaškog terora jer se ustaška vlast nije željela zamjeriti uglednim
muslimanskim prvacima u BiH koji su ustali u obranu Roma islamske vjere, a kojih je u konačnici bilo malo. Većina stanovništva razlikovala je
domaće i strane, odnosno stalno naseljene i nomadske Rome, odnosno Bijele i Crne “Cigane”. Tako su “domaći/bijeli” Romi bili bolje percipirani i
prihvaćeni u neromskim zajednicama, od onih “stranih/crnih” Roma što će se za vrijeme Drugoga svjetskog rata uzeti kao jedan od kriterija ustaških
vlasti za njihovu poštedu ili ubijanje. Vidi: HADŽIJAHIĆ, Bosanski Romi 1941 – 1942., 1313-1323.
15 VOJAK, PAPO, TAHIRI, Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945., 7.
16 Najbolji primjer tomu je navedeni izbor iz bibliografije radova o stradanju Roma u NDH u spomenutoj knjizi. VOJAK, PAPO, TAHIRI,
Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945., 355-369.
17 Vidi poimenični popis logora Jasenovac na web-stranicama Spomen-doma Jasenovac. “Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac”.
18 MILETIĆ, Ubijeni u koncentracijskom logoru Jasenovac 1941 – 1945., 445-450, 703-798.
19 ĐURIĆ, Povijest Roma prije i poslije Auschwitza, 108.
20 VOJAK, Zaboravljene žrtve Drugog svjetskog rata ili o stradanju Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941 – 1945., 274.
21 “Jasenovac ciganski logor”. Nedostatke i problematiku istraživanja gubitaka romskog stanovništva u NDH i logoru Jasenovac posebno koriste
revizionističke težnje koje tvrde da je većina podataka o stradanju Roma preuzeta iz “komunističke literature” te da je zbog toga nevjerodostojna.
“Može se reći da su podaci iz komunističke literature vrlo diskutabilni i moraju se znanstveno verificirati, a ne nekritički preuzimati kao znanstvene
istine. Glavni svjedoci imaju svoje mračne tajne i upitno je što su oni vidjeli tijekom rata, a što su morali ili htjeli vidjeti nakon rata. O stradanju
Roma se malo zna jer se i malo istraživalo, a uglavnom prepisivalo od komunističkih 'Propodjela'. U tekstu su predstavljeni podaci preuzeti iz
komunističkih izvora koji pokazuju potpuno drugu sliku o stradanju Roma u Jasenovcu. Pogotovo je to izraženo kroz smanjenu perspektivu
od 400 kvadrata. Kroz tu skučenu perspektivu može se vidjeti da nisu 'svi' Romi poubijani u Jasenovcu, neki su bili na radu u Njemačkoj, a
neki su preselili, ali ne down under u grad mrtvih kako bi rekao Riffer, već primjerice Down Under u Australiju.” O današnjim kontroverzama
oko broja ubijenih u logoru Jasenovac tijekom razdoblja NDH vidi: ŠKILJAN, Logorski sustav Jasenovac – kontroverze, 131-166. (ovdje vidi
detaljno spomenutu bibliografiju o tom problemu), GEIGER, GRAHEK-RAVANČIĆ, Jasenovac i Bleiburg između činjenica i manipulacija, 19-
64., ĐURIĆ, MILETIĆ, Istorija holokausta Roma,MATUŠIĆ, Jasenovac 1941 – 1945, Logor smrti i radni logor, MILETIĆ, Koncentracioni logor
Jasenovac, Jasenovac (uredio Zdravko Antonić), ŽIVANOVIĆ, Jasenovac, odabrani radovi, članci, intervjui, govori i diskusije, KEVO, Posjet
poslanika Međunarodnog odbora Crvenog križa logorima Jasenovac i Stara Gradiška u ljeto 1944., 547-585.
22 VOJAK, PAPO, TAHIRI, Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945.
 Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa

Dana 30. travnja 1941. donesena je Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi u kojoj se navodi koja
92 se osoba ima smatrati Židovom ili Romom, a četvrta točka te odredbe glasi: “Kao Rom u smislu ove zakonske
odredbe vrijedi osoba koja potječe od dvaju ili više predaka drugoga koljena koji su Romi po rasi.”23

Prva obavijest koja je naviještala zlu sudbinu Roma bio je nalog Ministarstva unutarnjih poslova NDH
od 3. srpnja 1941. u kojem se traži da lokalni organi vlasti provedu popisivanje Roma na svojem području. Očito
su vlasti NDH željele doznati pravu demografsku sliku romskog stanovništva na terenu. Neki autori pretpo-
stavljaju da se popisivanje Roma provodilo radi njihove buduće kolonizacije te da su baš nepouzdani statistički
podaci o broju Roma potaknuli vlasti NDH, na sugestiju Zavoda za kolonizaciju, da narede popisivanje romskog
stanovništva na cijelom području NDH.24 Upravo na temelju tih popisa provedenih 1941. godine počela su uhi-
ćenja pojedinih skupina Roma u srpnju 1941, a od sredine svibnja 1942. godine organizirano je njihovo masovno
uhićivanje na cijelom teritoriju NDH. Do sveobuhvatnog i masovnog odvođenja Roma u Jasenovac dolazi nakon
okružnice Ministarstva unutarnjih poslova prema kojoj je Ustaška nadzorna služba 19. svibnja 1942. izdala na-
log svim župskim redarstvenim oblastima slijedom kojeg “moraju biti pokupljeni svi Cigani na području svojih
kotareva i zatim predani kotarskim oblastima”. Time zapravo započinje, a potom i ubrzo završava “konačno rje-
šenje ciganskog pitanja u NDH”.25 Odvođeni su u Jasenovac najčešće u skupinama, sa svom svojom pokretnom
imovinom. Uglavnom popratni popisi ne sadrže njihova imena (postoje neki popisi Roma s imenima i prezime-
nima, barem dio njih, koji su deportirani u jasenovački logor) već samo broj osoba ili teretnih vagona kojima su
transportirani što predstavlja velik problem za istraživače.26

Nakon osnutka NDH u travnju 1941. nova fašistička država provela je nov teritorijalni ustroj. Ustrojene
su 22 velike župe te Grad Zagreb. Jedna od tih župa bila je Velika župa Bilogora koja je počela djelovati 11.
kolovoza 1941. sa sjedištem u Bjelovaru. Ona je obuhvaćala sedam kotareva (Bjelovar, Čazma, Garešnica, Đur-
đevac, Grubišno Polje, Koprivnicu i Križevce), a status grada u Velikoj župi imali su samo Bjelovar, Koprivnica
i Križevci. Građansku upravu u Župi vodio je veliki župan kao pouzdanik vlade imenovan od strane poglavnika.
Velika župa Bilogora imala je u svojem sastavu ukupno 52 upravne općine. Ukupno je na području te Župe pre-
ma popisu stanovništva 1931. godine živjelo 333 952 stanovnika.27

Na bjelovarskom području odnosno području koje će osnutkom NDH činiti Veliku župu Bilogora živio
je prema popisu 1931. godine 2 541 Rom.28 Međutim, broj romskog stanovništva u ovom kraju bio je očito
nešto veći, što se zbog njihovog nomadskog načina života i etničke mimikrije (prikrivanje etničkog identiteta
zbog diskriminacije i segregacije okoline) nije moglo zabilježiti u popisima stanovništva. Sve do 1939. godine
Romi u ovom kraju žive kao marginalizirana manjinska skupina u lošem ekonomskom i političkom položaju.
Pogoršanje života romske zajednice, iako je loš odnos prema Romima postojao i u prethodnom razdoblju (pozivi
na nasilje i sl.), u bjelovarskom kraju počinje donekle osnutkom Banovine Hrvatske kada se u javnosti počinju
pojavljivati pozivi za njihovo nasilno protjerivanje ili prisiljavanje na rad. Za vrijeme Savske banovine (1930
i 1931) te Banovine Hrvatske (1940) donesene su određene zakonske odredbe o Romima.29 Tek se osnutkom
Nezavisne Države Hrvatske (NDH) na romsko stanovništvo bjelovarskog kraja srušila prava kataklizma nasilja i
smrti. Rasističko zakonodavstvo NDH dovelo je do zakonskog temelja progona i zatiranja Roma u NDH te time
i u bjelovarskom kraju.

***

23 LENGEL-KRIZMAN, Prilog proučavanju terora u tkz. NDH: Sudbina Roma 1941 – 1945., 31-32.
24 VOJAK, Počeci progona Roma u NDH ili o inicijativi Križevaca o potrebi “odstranjenja” Roma, 43-51.
25 HR-HDA-1561., SDS RSUP SRH, šifra 013.14., Ustaški aparat na kotaru Koprivnica, Deportacija Cigana i Židova, ĐURIĆ, MILETIĆ,
Istorija holokausta Roma, 132., “Javna ustanova Spomen područje Jasenovac”.
26 TOMASEVICH, 676.
27 LANDIKUŠIĆ, Priručnik o političkoj i sudbenoj podjeli NDH, 16, 206-260. Od 20. prosinca 1941. Velika župa Bilogora obuhvaćala je i
Kotar Grubišno Polje.
28 VOJAK, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske, 459.
29 VOJAK, U predvečerje rata. Romi u Hrvatskoj 1918. – 1941., 94-98.
 Stradanje Roma u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata
s posebnim osvrtom na stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Kotar Bjelovar. U bjelovarskom kraju, tada u Vojnoj krajini, Romi se pojavljuju u 18. stoljeću kao pu-
tujući trgovci. Kada je u gradu Varaždinu 1776. godine izbio velik požar tamošnji Romi prelaze u područja gdje 93
su već živjeli Romi Lovari, u današnju Bilogoru, Moslavinu i Podravinu. Tu ih privlači teritorij bogat konjima
i stokom, koji su osnova njihove trgovine. Nakon ukidanja Varaždinskog generalata 1871. nastaje kratkotrajna
Bjelovarska županija (podijeljena na dvije podžupanije, Križevačku i Bjelovarsku), da bi novim teritorijalnim
preustrojem 1886. nastala Bjelovarsko-križevačka županija. Na području te Županije 1888. godine djelovale su
33 općine i u rijetko kojoj nisu bili naseljeni Romi Lovari.30 Zbog velike mogućnosti trgovanja u tim općinama,
najgušće naseljene Romima Lovarima bile su tadašnje općine blizu Bjelovara Kapela, Veliki Grđevac i Severin,
dok je većina Roma ipak živjela u sjevernim dijelovima Bjelovarsko-križevačke županije, prema rijeci Dravi,
odnosno u Podravini.31 Prema popisima stanovništva Hrvatske 1921. i 1931. godine broj romskog stanovništva u
bjelovarskom kraju nije bio značajan. Tako su na području Bjelovarsko-križevačke županije (popis stanovništva
1921) živjela 982 popisana Roma, u Kotaru Bjelovar njih 240, dok su u samom gradu Bjelovaru živjela samo
tri Roma. Deset godina poslije (popis stanovništva 1931) u Kotaru bjelovarskom zabilježeno je 577 Roma, a u
gradu Bjelovaru njih 36.32 Što se tiče njihova vjerskog opredjeljenje od 36 Roma u gradu Bjelovaru svi su se izja-
snili rimokatolicima, dok je u Kotaru Bjelovar 535 bilo rimokatolika i 42 pravoslavaca. Ukupno se na prostoru
tadašnje Savske banovine (1929 – 1939) više od 60 % Roma izjašnjavalo da je rimokatoličke vjere (njih 9 874
izjasnilo se rimokatolicima, a 4 401 pravoslavcem). Što se tiče narodnosnog opredjeljenja u Kotaru Bjelovar njih
446 opredijelilo se za jugoslavensku narodnost, a 61 za cigansku (svih 36 Roma u gradu Bjelovaru izjasnilo se
za jugoslavenski identitet).33

U novinama koje su izlazile u Bjelovaru i drugim gradovima u Velikoj župi Bilogora za NDH gotovo da i
nema vijesti o Romima. Oni se jedino spominju kada je bjelovarska Nezavisna Hrvatska u nekoliko navrata obja-
vila zakone NDH poput Zaštite arijske krvi i časti hrvatskog naroda gdje se u točki četiri navodi tko se smatra po
rasi Ciganinom.34 Bjelovarski povjesničar Savo Velagić piše da su već u svibnju 1941. izvršena “mnogobrojna
smaknuća Cigana”, ali ne navodi izvor za tu konstataciju, stoga je ona očito teško provjerljiva.35 Ipak, izgleda
da je neodređeni broj Roma bio s bjelovarskog i koprivničkog područja u svibnju iste godine otpremljen u logor
Danicu kraj Koprivnice u kojemu su bili “nakratko” zatočeni, da bi zatim bili odvedeni u druge logore.36 Dizdar
navodeći podatke Zemaljske komisije za ratne zločine za Okrug Bjelovar piše da je Roma na području Grada
Bjelovara i širem području bilo više od 700 te da su oni svi popisani u kolovozu 1941. godine. U svibnju 1942.
cijela romska bjelovarska zajednica iz grada i okolice vlakom u stočnim vagonima deportirana je u logor Jase-
novac. Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača uspjela je rekonstruirati kraće biografske
podatke za samo 61 Roma s ovog područja. Komisija je ustanovila da su gotovo svi bjelovarski Romi stradali u
ustaškim logorima, osim njih nekoliko koji su uspjeli preživjeti bijegom ili priključivanjem partizanskim jedi-
nicama.37

Kako navodi bjelovarski Rom Stevo Đurđević (rođen 1950) po pričanju svoga oca koji je preživio rat:
“Moja je obitelj iz okolice Bjelovara, pokupili su ih i utrpali u stočne vagone u Bjelovaru i doveli u Jasenovac.
Otac mi je pričao da su odmah žene i djecu odvojili i zadnji je put svoju obitelj vidio kako idu prema Uštici gdje
su odmah pobijeni. Oni mlađi i snažniji su ostali raditi neko vrijeme, otac je pokapao mrtve, i bio je spreman
umrijeti, no onda su ga drugi nagovorili na bijeg. Pobjeglo ih je 16, no jedino su otac i jedan bratić bijeg pre-
živjeli. Završili su u partizanima.38 Đurđević također navodi, što je teško provjerljivo u izvorima, kako su neki

30 Osim Roma Lovara na ovom području nalazile su se i manje romske skupine Bajaša (ili Koritara), Klompara, Kotlara, Turskih Cigana itd.
31 ĐURĐEVIĆ, Povijest i običaji autohtonih hrvatskih Roma – Lovara, 29-30.
32 VOJAK, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske, 458-460.
33 VOJAK, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske, 464, 467.
34 Nezavisna Hrvatska (Bjelovar), 17. 5. 1941., 5.
35 VELAGIĆ, Bjelovarski partizanski odred, 16.
36 DIZDAR, Logor Danica u Koprivnici 1941.-1942., 220.
37 DIZDAR, Teror okupatora i ustaša i aktivnost NOP-a u Bjelovaru 1941 – 1945., 34. Dizdar navodi podatke iz fonda: HR-HDA-306-ZKRZ-
GUZ, kut. 34., br. 3-3-5/1945.
38 “Rom se tada smio pojaviti samo u partizanima svuda drugdje bi bio za odstrjel.”
 Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa

Romi Lovari uspjeli kupiti propusnice od ustaških vlasti i pobjeći u Italiju odakle su brodom odlazili u Brazil i
94 sjevernu Ameriku.39 Josip Stilinović, oficijal Kotarske oblasti Bjelovar, naveo je u svom svjedočenju da je nakon
naredbe Ministarstva unutrašnjih poslova NDH došlo do uhićenja bjelovarskih Roma, njih “40-50 ciganskih
obitelji” koje su otpremljene u logore.40 Prema izvješću Zemaljske komisije za ratne zločine u jesen 1942. u Bje-
lovarskom kotaru su ustaške vlasti uhitile oko 500 Roma s cijelim obiteljima i najmanjom djecom, koji su krat-
kim postupkom otpremljeni u Jasenovac i ondje pogubljeni.41 Naknadnim provjeravanjem i prikupljanjem novih
podataka Kotarska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Bjelovaru utvrdila je da je u
Bjelovarskom okrugu (nisu određene granice toga okruga) u jesen 1942. uhićeno oko 1 000 Roma i da su oni svi
pogubljeni u Jasenovcu.42 Lengel-Krizman navodi da je na području današnje Bjelovarsko-bilogorske županije
ukupno ubijeno 554 Roma u logoru Jasenovac (157 muškaraca, 164 žene, 178 djece i 55 neidentificiranih).43

Kotar Koprivnica. Kao marginalna grupa u Podravini početkom 17. stoljeća javljaju se preci današnjih
Roma, koje tadašnji izvori nazivaju Ciganima (Zingari). Povjesničar Hrvoje Petrić navodi kako postoji podatak
da je 1596. godine postrojba vojnika Jurja IV. Zrinskog uhvatila dva osmanska Ciganina od kojih je jedan svi-
rao violinu, a drugi cimbale. Cigani se u travnju 1665. godine spominju u okolici potoka Glogovnice između
Križevaca i Koprivnice. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća Cigani (Romi) stanovali su u blizini Židova na pro-
storu u blizini današnje ulice Crna gora kraj ceste Križevci – Koprivnica.44 Ne zna se koliko je Roma živjelo na
koprivničkom području 1941. najviše zato što su imali velik natalitet i često mijenjali boravište. Prema popisu
stanovništva 1931. na području Kotara živjelo je 516 Roma, a u Gradu Koprivnici njih dvoje.45 Na području Ko-
tara Romi su živjeli u nekoliko naselja do 1941. godine. Najpoznatiji su bili Romi koritari46 (bavili su se izradom
korita), a živjeli su naseljeni neposredno u blizini Koprivnice u manjim naseljima Žlebicama i Bakovčicama.
Osim izrade korita, ponekad su pomagali u radovima na polju, a posebno su se bavili uzgajanjem svinja. Žene su
često prosjačile, a od dobivene milostinje nabavljali su hranu za svinje. Djeca nisu pohađala školu, a nepisme-
nost je bila gotovo stopostotna u toj romskoj populaciji.47 Ustaške vlasti su na području Koprivničkog kotara,
sukladno odluci Ministarstva unutrašnjih poslova NDH od 3. srpnja 1941, prema rasnom kriteriju provele popis
svih Roma na tom području. U Državnom arhivu Bjelovar sačuvane su potvrde nekih lokalnih vlasti, općina iz
Koprivničkog kotara Velikoj župi Bilogora da su proveli “popis cigana” koji se dostavlja nadležnim tijelima.
Potvrde postoje od općinskog poglavarstva u Kloštru Podravskom (25. VII. 1941) te općinskog poglavarstva u
Podravskim Sesvetama (23. VII. 1941). Popis Roma u Podravskim Sesvetama je sačuvan i na njemu se nalazi 40
popisanih Roma, pri čemu su navedene godine starosti, spol i zanimanje za svakog popisanog Roma.48

Nakon toga potkraj srpnja i početkom kolovoza iste godine počela su masovna uhićenja Roma. Romi su
na području Koprivnice doživjeli teška stradanja te 1941. godine. Oko 180 romskih obitelji iz mjesta Brazilije
kod Novigrada i iz Prekodravlja uhićeno je vrlo skoro nakon osnutka NDH. U srpnju 1941. ustaše odvode 360
Roma s područja Gole, dok su u mjestu Sokolovcu ostali nedirnuti zaslugom zapovjednika Oružničke postaje u
Sokolovcu Jakoba Pirjavca koji nije želio provesti naredbu. U svom iskazu iz 1957. o suradnji i organiziranom
radu u NOP-u Pirjavec je rekao:

“…U mjesecu julu 1941. izdana je naredba od strane ustaške vlasti, da se pohvataju svi Cigani, no ja

39 ĐURĐEVIĆ, 33–35.
40 BULAJIĆ, Ustaški zločin genocida, 90.
41 HR-HDA-306-ZKRZ, kut. 691, Kotarska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača Bjelovar. Također: GRAHEK-
RAVANČIĆ, Izvještaji Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Bjelovara od 1941. do 1947.
godine, 349.
42 VOJAK, PAPO, TAHIRI, 329.
43 LENGEL-KRIZMAN, Genocid nad Romima. Jasenovac 1942., 89.
44 PETRIĆ, Najstariji podaci o Romima.
45 VOJAK, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske, 464.
46 Romi koritari ili Bajaši su romska skupina u Hrvatskoj porijeklom iz Rumunjske. U Rumunjskoj su Romi bili uglavnom zvani prema
zanimanjima te tako riječ Bajaši dolazi od rumunjske riječi za rudare. Također npr. romska skupina Aurari dolazi od rumunjske riječi za zlatare.
“Romi Bajaši u Hrvatskoj”.
47 BROZOVIĆ, Građa za povijest Koprivnice, 48.
48 HR-DABJ-20, Velika župa Bilogora, kut. 7, E3-1, i, 1; E3-1, i, 2; E3-1, i, 13; E3-1, i, 14-15.
 Stradanje Roma u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata
s posebnim osvrtom na stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

te naredbe nisam izvršio već Cigane ostavio koji i danas žive u Lepavini. Svjedok Manojlović Stevo i svi cigani
Đurđevići...”.49 95

Dizdar procjenjuje da to Pirjavec nije mogao učiniti bez podrške lokalnog stanovništva i da se radilo
o manjoj skupini Roma stalno nastanjenih među tamošnjim stanovništvom.50 Prema procjenama oko 80 Roma
s područja Gabajeve Grede odvedeno je u Novigrad, ukrcano u vagone i odvedeno u logor Danicu, a zatim u
Jasenovac. Svega njih troje je uspjelo pobjeći.51

Svi ovi podaci o stradanjima Roma u koprivničkom kraju koje u svojim knjigama navode Dizdar i
Despot nastali su u istražnim materijalima Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) Koprivnice 1962. godine o
rekonstrukciji ustaškog aparata i pokreta na području Kotara Koprivnica.52 Podaci govore da je do sredine 1942.
s područja Koprivnice odvedeno u logore ukupno oko 1 200 Roma što je samo, kao što je već rečeno, procije-
njena brojka.53 Velik dio uhićenih Roma s ovog područja otpremljen je u logor Danicu kraj Koprivnice. Njihov
broj nije moguće točno utvrditi. Logorski blagajnik Martin Kokor spominje da je kroz logor Danicu prošlo oko
400 Roma.54 Prema detaljno provedenom istraživanju Zdravka Dizdara o logorašima logora Danica, do sada je
identificirano 115 Roma (65 muškaraca i 45 osoba ženskog spola) dok je procijenjenih i neidentificiranih Roma
618 ili ukupno 733 Roma. Romi su ovdje osim iz koprivničkog dopremljeni i iz drugih kotareva i gradova. Svi
su oni potom iz Danice, “a prema podacima za identificirane, stradali u logoru Jasenovac”. Dizdar piše da je “tek
mali dio Roma izbjegao uhićenje i stradanja”.55

Kotar Đurđevac. U pisanim dokumentima Romi se u đurđevačkom kraju prvi put pojavljuju 1858. go-
dine u Pitomači. U najbližem romskom naselju blizu Đurđevca (Đurđevački Pijesci) Romi su se bavili izradom
korita. Živjeli su u zemunicama ili kolibama pletenim od pruća učvršćenih blatom. Prema nekim istraživanjima
došli su iz Rumunjske. Živjeli su jako teško, djeca nisu išla u školu, nisu znali čitati ni pisati, a govorili su jed-
nim od dijalekata romskog jezika.56 Prema popisu stanovništva 1931. u Kotaru Đurđevac živjelo je ukupno 507
Roma.57

Osnutkom NDH na đurđevačke Rome srušila se spirala nasilja, odnosno postali su etnička zajednica
koja je postala nepoželjna ustaškom režimu. Od potvrda kojima su ustaške vlasti tražile popise Roma iz ovog
kotara 1941. godine sačuvana je samo potvrda o popisu Roma koju je izdalo općinsko poglavarstvo u Ferdinan-
dovcu (29. VII. 1941).58 Tijekom ljeta 1941, piše Despot, s područja Virja (Trnje i Hatačanovo) odvedeno je oko
200 Roma te još 55 iz Molvarskih Ledina i Gornje Šume u logore (ne navode se koje).59 U jesen 1941. deporta-
cije Roma u logore su se nastavile. S periferije Đurđevca odvedeno je čitavo romsko naselje od 300 osoba, da bi
se njihovo odvođenje u logore nastavilo i početkom 1942. godine. Kalinovački Pijesci, također romsko naselje
od 40 članova,60 otpremljeno je kao i 12 obitelji sa 65 članova iz mjesta Lepe Grede i Hladne Vode kod Ferdi-
nandovca.61 Ti podaci spominju se u iskazima danim Zemaljskoj komisiji za ratne zločine Kotara Đurđevac.62
Povjesničar Zdravko Dizdar iznosi tezu da su najvjerojatnije svi Romi iz Đurđevačkog kotara uhićeni krajem
1941. i početkom 1942. i otpremljeni u logor Jasenovac jer ih u svojim istraživanjima popisa logoraša logora

49 DIZDAR, Logor Danica u Koprivnici 1941. – 1942., 332.

50 Isto.
51 MRAZ, Hrvatski državotvorni pokret u Hlebinama i njegov odjek u Podravini, 29, 39.
52 HR-HDA-1561-SDS RSUP SRH, šif. 013.0. red. br. 14. Rekonstrukcija ustaškog aparata i pokreta na području kotara Koprivnica – elaborat.
53 DESPOT, Vrijeme zločina, 35. Što se tiče romskih obitelji iz Brazilije dao sam najnižu procjenu da je svaka obitelj imala po četiri člana, što je
samo procjena, jer točan broj nije zabilježen.
54 DIZDAR, Ljudski gubici logora kraj Koprivnice 1941 – 1942., 60, DESPOT, 35, FELETAR, Podravina, 376.
55 DIZDAR, Logor Danica u Koprivnici 1941. – 1942., 91.
56 HRVATIĆ, Romi na području općine Đurđevac, 159.
57 VOJAK, Romi u popisima stanovništva 1921. i 1931. na području Hrvatske, 460.
58 HR-DABJ-20, Velika župa Bilogora, kut. 7, br. E3-I i, 1.
59 DESPOT, 45.
60 Hrvatić navodi da je u Đurđevačkim i Kalinovačkim Pijescima živjelo oko 50 Roma, te da je samo dvoje preživjelo Drugi svjetski rat. HR-
VATIĆ, 159.
61 HR-HDA-1561-SDS RSUP SRH, šifra 013.15. Ustaški aparat na kotaru Đurđevac, 30-59, DESPOT, 45-46.
62 HR-HDA-306-ZKRZ-GUZ, kut. 34, br. 2624/142., kotar Đurđevac.
 Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa

Danica kraj Koprivnice nije našao; kako piše, “spomenuli bi ih u poslijeratnim izjavama, a i neki od preživjelih
96 logoraša Danice s područja Đurđevca”.63

Što se tiče romske zajednice u Pitomači, ona je prema Despotu bila pošteđena progona zbog “zasluga za
ustaški pokret (veza s nekadašnjim ustaškim uporištem u Mađarskoj Janka Pustom) te im je priznato arijevsko
pravo te oni nisu dirani”.64 Možda je partizanski pokret zbog toga imao rezerve prema Romima iz Pitomače. Na-
ime u izvješću Oblasnog komiteta SKOJ-a za Zagrebačku oblast od 20. travnja 1944. godine Oblasnom komitetu
KPH stoji da se “javilo u našu vojsku iz Pitomače opet (s naglaskom na “opet”, op. a.) 30 omladinaca Cigana”,
ali ne piše da su primljeni, za razliku od gornjeg navoda u istom izvješću da je dobrovoljno 100 omladinaca otišlo
u Bjelovarski i Bilogorski odred i Oriovačku četu.65 No, isprva su ustaše maltretirali i Rome u Pitomači. Zbog
toga je predstavnik 76 romskih obitelji iz Pitomače 4. kolovoza 1941. uputio pismo MUP-u NDH u kojem se žali
“da im lokalne vlasti ne samo uskraćuju građanska prava, nego nas i šikaniraju s izgovorom da smo Cigani”. U
pismu dalje stoji da se poziva stručna komisija da ispita njihove “rasne prilike” jer se svi oni osjećaju Hrvatima,
svi su rimokatolici. “Svi žive u trajnim, zidanim kućama i većina njih ima manji seljački posjed”, odnosno ta
zajednica ne živi nomadskim životom.66 Dakle prema ovim podacima ukupno je prema procjeni iz ovoga kotara
bilo odvedeno u logor Jasenovac 660 Roma.

Kotar Grubišno Polje. Prema popisu stanovništva 1931. u Kotaru Grubišno Polje bilo je ukupno popi-
sano 135 Roma.67 Nije poznato koliko Roma je bilo na tom području 1941. godine. Nastupom režima NDH Romi
su bili u početku meta ustaškog nasilja i maltretiranja. Bastašić tvrdi da su Ciganima iz mjesta Stalovice ustaše
ošišali “njihovu dugu kosu pa su i oni u strahu” poput grubišnopoljskih Srba.68 Prema detaljnim izvješćima Ko-
tarske oblasti Grubišno Polje Velikoj župi Bilogora 25. listopada 1941. do 25. veljače 1942. romska skupina u
Kotaru se ne spominje, usprkos tomu što su sve etničke zajednice na području Kotara spomenute i analizira se
njihovo ponašanje (poput Srba, Židova, Nijemaca, Čeha, Mađara itd.).69 Prema bjelovarskom povjesničaru Vela-
giću deportacija Roma s ovog područja počela je kada je 6. svibnja 1942. na području Grubišnopoljskog kotara
uhićeno i deportirano u Jasenovac 18 Židova i 27 Roma.70 Što je bilo s ostalim Romima na ovom području za
vrijeme NDH za sada prema dostupnim izvorima nije poznato.

Kotar Garešnica. Prema popisu stanovništva 1931. godine u Kotaru Garešnica živio je 401 Rom.71
Stevo Đurđević iz Bjelovara naveo je u svom svjedočanstvu da je njegova obitelj vlakom u stočnim vagonima
otpremljena u Jasenovac. Bilo je i dosta slučajeva, posebno iz mjesta koja nisu imala željezničku vezu, da su u
logore Romi otpremani svojim kolima u pratnji ustaša. U svjedočenju kotarskog načelnika u Garešnici Dragutina
Skojića danom poslije rata, koji je kao garešnički kotarski načelnik također primio raspis Ministarstva unutarnjih
poslova NDH iz 1942, potpisan po ministru Andriji Artukoviću, da se na području Kotara Garešnica “imadu
pokupiti svi cigani” i otpremiti za Jasenovac, stoji da je preko Garešnice s područja kotara Bjelovar i Grubišno
Polje “prepraćivano oko 150 kola cigana sa ženama i djecom. U Garešnici, na sajmištu bio je odmor, i tu je ova
skupina prenoćila, a drugi dan je nastavila put za Jasenovac.”72 Ivan Božičević, hrvatski komunist i revolucionar,
ostavio je u svojim sjećanjima jednu sliku za Rome u garešničkom kraju negdje sredinom 1942. godine. Naime,
u proputovanju prema partizanskim uporištima nailazio je i na romske šatore koje je obično čuvao stražar Rom.
Božičević navodi da je u nekoliko navrata pokušao razgovarati s tim Romima, “ali oni nisu imali povjerenja ni
u koga, niti je tko od njih tražio povjerenje”. Božičević piše da se Romi zapravo nisu uopće snalazili u toj ratnoj

63 DIZDAR, Logor Danica u Koprivnici 1941. – 1942., 250-251.

64 DESPOT, 45. Despot navodi u svojoj knjizi da postoje dokumenti za ovu tvrdnju, ali ne navodi izvor, te to treba prihvatiti s rezervom. Da
stvari nisu bile tako jednostavne vidi: LENGEL-KRIZMAN, Genocid nad Romima. Jasenovac 1942., 34.
65 Sjeverozapadna Hrvatska u NOB i socijalističkoj revoluciji, 482.
66 LENGEL-KRIZMAN, Genocid nad Romima. Jasenovac 1942., 33-34. Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH je na to zatražilo od Kotarske
oblasti u Đurđevcu odnosno općinskog poglavarstva u Pitomači (4 kolovoza 1941.) dodatno objašnjenje. U odgovoru od 18. kolovoza 1941.
potvrđeno je da svi Romi u Pitomači stanuju u vlastitim kućama, posjeduju okućnice i zemlju, ali da se ta zemlja slabo obrađuje, da je glavna
zanimacija Roma trgovina peradi, konjima i kućarenje itd.
67 VOJAK, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske, 464.
68 BASTAŠIĆ, Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1945., 103.
69 HR-DABJ-20, Velika župa Bilogora, kut 7, br. E3/I h, Izvještaji Kotarska oblast Grubišno Polje 1941 – 1942.
70 VELAGIĆ, Bilogorski partizanski odred, 221.
71 VOJAK, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske, 464.
72 BULAJIĆ, Ustaški zločin genocida, 146. Svjedočenje spomenutog Skojića na sudu 1952. godine.
 Stradanje Roma u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata
s posebnim osvrtom na stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

situaciji, da nisu shvaćali zašto ih državne vlasti progone te nisu razumijevali niti željeli razumjeti partizansku
borbu. Silan nemir se u romsko stanovništvo unio kada su se u selo Dišnik vratili dvojica mladih ustaša koji su 97
bili stražari u logoru Jasenovac i koji su, zato što im je naređeno da na bestijalan način ubijaju Rome u logoru
(hvatali su male Rome za noge i udarali im glavama u zid), obojica živčano oboljeli. Kada su preko drugih do-
znali za te priče, Romi “više nisu mogli spavati, ni razgovarati, ni razmišljati. Crni oblak smrti spustio se sasvim
na njihove šatore”. Na kraju Božičević navodi da je u srpnju 1942. ponovo prolazio tim putem, na Popovačkom
proplanku, ali sada nije ondje više bilo Roma, “ostali su samo pougljenjeni ostaci njihovih šatora…”.73

Kotar Čazma. U Kotaru Čazma prema popisu 1931. živjelo je 116 Roma.74 O deportaciji Roma i Žido-
va s područja Kotara Čazma postoji iskaz ustaškog logornika Đure Bradića koji je kao svjedok pred Kotarskim
sudom u Čazmi 1952. svjedočio da je u travnju 1941. dobio od Kotarske ispostave u Čazmi naređenje iz Zagreba
“da se imadu deportirati svi Židovi i Cigani sa područja Kotarske oblasti Čazma”. Međutim, u iskazu dalje se
spominje da su samo svi prikupljeni Židovi otpremljeni u Bjelovar, a odatle u koncentracijski logor Jasenovac.75
Romi su u Kotaru Čazma morali pričekati godinu dana da po njih dođu vlasti NDH. U ovom slučaju ostao je u
Državnom arhivu Bjelovar detaljan popis deportiranih Roma. Prema popisu otpremljenih Roma koji je provela
oružnička postaja u Čazmi početkom lipnja 1942. u logor je otišlo 182 Roma s područja tog kotara.76 O istom
postupku svjedočio je ustaški logornik iz Čazme Đuro Bradić koji je naveo “da je deportirano s bivše oblasti
kotara Čazma oko 180 Cigana, od kojih se vratio poslije rata samo Nikolić Joka iz sela Ščapovca kraj Kloštra,
dok su ostali svi nestali, pa je vjerojatno da su pobijeni u Jasenovcu”.77 Prema tom detaljnom sačuvanom popisu
Kotarske oblasti u Čazmi navodi se da je oružnička postaja u Kloštar Ivaniću uhitila i otpremila u Jasenovac 113
Roma, oružnička postaja u Vojnom Križu po istom postupku 73 Roma, a oružnička postaja u Dubravi 106 Roma.
Na kraju izvješća piše da je iz Čazmanskog kotara otpremljeno u sabirni logor Jasenovac ukupno 475 Roma, a
njihova imovina je dana “obćinama u pohranu”, s napomenom da ako se koji Ciganin “pojavi na području ove
kotarske oblasti bit će odmah otpremljen u Jasenovac”.78

Kotar Križevci. Prema popisu stanovništva 1931. u Kotaru Križevci bilo je ukupno popisano 249 Roma
(Grad Križevci 42 Roma).79 Na području Križevaca deportacije Roma su, prema izjavi kotarskog predstojnika u
Križevcima dr. Vladimira Gottharda danoj pred sudom 1952, počele početkom 1942. godine kada je spomenuti
dobio naređenje redarstva Velike župe Bilogora da se na području Kotara Križevci skupe svi Romi i “stave u
vagone, koji su za to već čekali na stanici u Križevcima”. Gotthard izjavljuje da je tada prikupljeno i deportirano
“nešto preko stotinu” Roma koji su odvedeni u logor Jasenovac.80 Drugi, završni val deportacija Roma počeo
je u svibnju 1942. godine. Tada je na području Križevačkog kotara u noći 30. na 31. svibnja 1942. uhićeno 420
Roma koji su otpremljeni na kolodvor u Križevcima u teretne vagone te su preko Zagreba i Siska otpremljeni u
jasenovački logor.81 Jedan drugi izvor tvrdi da je na sajmištu u Križevcima bilo sakupljeno 500 Roma.82

73 BOŽIČEVIĆ, Sjećanja, 318-319.

74 VOJAK, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske, 464.
75 BULAJIĆ, Ustaški zločin genocida, 43.
76 HR-DABJ-20, kut. 7, E3-I, i, 100, Kotarska oblast u Čazmi Župskoj redarstvenoj oblasti Bjelovar, 10. VI. 1942. Predmet: Cigani, otprema u
Jasenovac.
77 BULAJIĆ, Ustaški zločin genocida, 91.
78 HR-DABJ-20, kut. 7, E3-I, i, 100, Kotarska oblast u Čazmi Župskoj redarstvenoj oblasti Bjelovar, 10. VI. 1942. Predmet: Cigani, otprema u
Jasenovac. Vidi objavljeni popis u: VOJAK, PAPO, TAHIRI, 167-182.
79 VOJAK, Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske, 464.
80 BULAJIĆ, Ustaški zločin genocida, 90.
81 BULAJIĆ, Ustaški zločin genocida, 89.
82 Isto, 90.
 Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa

Zaključak
98
Na kraju želio bih još jednom istaknuti kao svojevrstan zaključak da zbog nedostatka pouzdanih i vje-
rodostojnih povijesnih izvora ovo (mikro) istraživanje ne donosi točan broj stradalih Roma na području Velike
župe Bilogora tijekom razdoblja NDH već njihov približan ili procijenjen broj. Ipak na temelju izloženog vid-
ljivo je da su ustaške vlasti na ovom području provele progon romskog stanovništva te da se ovakvim, ali i još
detaljnijim istraživanjima može barem približno doći do ukupnog broja stradalih Roma u NDH te time barem
umanjiti uvriježenu sintagmu o “zaboravljenom holokaustu” nad Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Bibliografija
Arhivski i neobjavljeni izvori

1. HR-HDA-306-ZKRZ-GUZ: Hrvatska, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 306, Zemaljska komisija za ratne zločine, Glavni
urudžbeni zapisnik.
2. HR-HDA-1561-SDS RSUP SRH: Hrvatska, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561, Služba državne sigurnosti Sekretari-
jata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, šif. 013.0. red. br. 14. Rekonstrukcija ustaškog aparata i pokreta
na području kotara Koprivnica – elaborat.
3. HR-HDA-1561-SDS RSUP SRH: Hrvatska, Hrvatski državni arhiv, Zagreb, fond 1561, Služba državne sigurnosti Sekretarija-
ta unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske, fond 1561., šif. 013.0. red. br. 15. Ustaški aparat na kotaru Đurđevac.
4. HR-DABJ-20: Hrvatska, Državni arhiv Bjelovar, Bjelovar, fond 20., Velika župa Bilogora.

Objavljeni izvori i tisak

Nezavisna Hrvatska (Bjelovar), 1941.

1. RUPIĆ, Mate; Branislava VOJNOVIĆ-MUTAVDŽIĆ (ur.), Sjeverozapadna Hrvatska u NOB i socijalističkoj revoluciji. Građa
1941. – 1945., sv. IX: Zagreb: 1988.

Literatura

1. BASTAŠIĆ, Milan. Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1945., Banja Luka – Beograd: Udruženje bivših logoraša Drugog svjet-
skog rata i njihovih potomaka u Republici Srpskoj, Banja Luka – Beograd, 2009.
2. BOŽIČEVIĆ, Ivan. Sjećanja, Zagreb: Globus, 1982.
3. BROZOVIĆ, Leandar. Građa za povijest Koprivnice, Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 1978.
4. BULAJIĆ, Milan. Ustaški zločin genocida, 2., Beograd: Rad, 1988.
5. DESPOT, Zvonimir. Vrijeme zločina, Zagreb – Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, 2007.
6. DIZDAR, Zdravko. Logor Danica u Koprivnici 1941. – 1942., knjiga 1., Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 2017.
7. DIZDAR, Zdravko. “Ljudski gubici logora kraj Koprivnice 1941 – 1942”, Časopis za suvremenu povijest 34 (2002), br. 2,
47-75.
8. DIZDAR, Zdravko. “Teror okupatora i ustaša i aktivnost NOP-a u Bjelovaru 1941 – 1945”, Bjelovarski zbornik 89. (1989),
27-59.
9. ĐURĐEVIĆ, Goran. Povijest i običaji autohtonih hrvatskih Roma – Lovara, Bjelovar: Centar savjetovanja, edukacije i kulture
Roma, 2009.
10. ĐURIĆ, Rajko. Povijest Roma prije i poslije Auschwitza, Zagreb: Prosvjeta, 2007.
11. ĐURIĆ, Rajko; MILETIĆ, Antun. Istorija holokausta Roma, Beograd: Politika AD, 2008.
12. FELETAR, Dragutin. Podravina, knjiga 1., Koprivnica: Muzej grada Koprivnice, 1989.
13. GEIGER, Vladimir, GRAHEK-RAVANČIĆ, Martina. “Jasenovac i Bleiburg između činjenica i manipulacija”, Zbornik Jase-
novac– manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam, Jasenovac (2018), 19-64.
 Stradanje Roma u Europi za vrijeme Drugog svjetskog rata
s posebnim osvrtom na stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

14. GRAHEK-RAVANČIĆ, Martina. “Izvještaji Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na
području Bjelovara od 1941. do 1947. godine”, 1945 – Razdjelnica hrvatske povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb: 99
(2006), 339-356.
15. HADŽIJAHIĆ, Muhamed. “Bosanski Romi 1941 – 1942”, Naše teme (1984), 7–8, 1313-1323.
16. HEUSS, Herbert. "Njemačka politika progona Cigana 1870. – 1945.", Romi uDrugom svjetskom ratu: Od 'rasne znanosti' do
logora, Vol. 1., Zagreb, 1-26.
17. HRVATIĆ, Neven. “Romi na području općine Đurđevac”, Podravski zbornik 84. (1984), 159-167.
18. Jasenovac, zbornik radova (uredio Zdravko Antonić), Banja Luka: 2007.
19. KEVO, Mario. “Posjet poslanika Međunarodnog odbora Crvenog križa logorima Jasenovac i Stara Gradiška u ljeto 1944.”,
Časopis za suvremenu povijest 40(2008), 2, 547–585.
20. KONSTANTINOVIĆ, Mihajlo. Politika sporazuma – dnevničke beleške 1939. – 1941., Londonske beleške 1944. – 1945.,
Novi Sad: Agencija Mir, 1998.
21. LANDIKUŠIĆ, Rafael. Priručnik o političkoj i sudbenoj podjeli NDH, Zagreb: Izdanje autora, 1942.
22. LENGEL-KRIZMAN, Narcisa. Genocid nad Romima. Jasenovac 1942., Jasenovac – Zagreb: Javna ustanova Spomen-pod-
ručje Jasenovac, 2003.
23. LENGEL-KRIZMAN, Narcisa. “Prilog proučavanju terora u tkz. NDH: Sudbina Roma 1941 – 1945”, Časopis za suvremenu
povijest 18 (1986), 1, 29-42.
24. LEWY, Guenter. The Nazi Persecution of the Gypsies, New York and Oxford: Oxford University Press, 2000.
25. MARGALIT, Gilad. Germany and its gypsies: a post-auschwitz ordeal, Madison: University of Wisconsin Press, 2002.
26. MILETIĆ, Antun. Ubijeni u koncentracijskom logoru Jasenovac 1941 – 1945., Jagodina: Gambit, 2011.
27. MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, knjiga IV, Jagodina: Gambit, 2007.
28. MOS, L. Džordž. Istorija rasizma u Evropi, Beograd: Službeni glasnik, 2005.
29. MRAZ, Stjepan. “Hrvatski državotvorni pokret u Hlebinama i njegov odjek u Podravini”, Podravski zbornik (1998/1999),
17-52.
30. SEKELJ, Laslo. “Antisemitizam u Jugoslaviji (1918 - 1945)”, Revija za sociologiju XI (1981), 3-4, 179-189.
31. ŠKILJAN, Filip. “Logorski sustav Jasenovac – kontroverze”, Zbornik Nezavisna Država Hrvatska 1941 – 1945., Zagreb :
Alinea, 2009., 131-166.
32. TOMASEVICH, Jozo. Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945., Zagreb: EPH – Liber, 2010.
33. VELAGIĆ, Savo. Bilogorski partizanski odred, Bjelovar: Novinska i radio-informativna ustanova, 1969.
34. VELAGIĆ, Savo. Bjelovarski partizanski odred, Zagreb: Epoha, 1964.
35. VOJAK, Danijel, PAPO, Bibijana, TAHIRI, Alen, Stradanje Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945., Zagreb:In-
stitut društvenih znanosti Ivo Pilar – Romsko nacionalno vijeće, 2015.
36. VOJAK, Danijel, “Počeci progona Roma u NDH ili o inicijativi Križevaca o potrebi 'odstranjenja' Roma”, Druga međunarod-
na konferencija Holokaust nad Jevrejima, Romima i Srbima u Drugom svjetskom ratu, Beograd: 2015, 43-51.
37. VOJAK, Danijel. “Romi u popisima stanovništva iz 1921. i 1931. godine na području Hrvatske”, Migracijske i etničke teme
20 (2004), 4, 447-476.
38. VOJAK, Danijel. “Zaboravljene žrtve Drugog svjetskog rata ili o stradanju Roma u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941 –
1945”, Zbornik Jasenovac: manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam, Jasenovac: 2018, 245-286.
39. ZIMMERMANN, Michael, “Nacionalsocijalističko rješenje 'ciganskog pitanja' od 1933. do 1945”, Europski glasnik 17, Za-
greb: 2012, 815-828.
40. ŽIVANOVIĆ, Srboljub. Jasenovac. Odabrani radovi, članci, intervjui, govori i diskusije (uredio Todor Bjelkić), Beograd –
London: Pešić i sinovi, 2008.

Mrežne stranice:

“Sudbina europskih Roma i Sinta tijekom holokausta”. Pristup 20. 7. 2018. http://www.romasintigenocide.eu/hrvatski/za-nastav-
nike/Croatianallpdfsfordownload.pdf
“Hrvatska znanstvena bibliografija. Danijel Vojak”. Pristup 2. 7. 2018. https://www.bib.irb.hr/686657
“Javna ustanova Spomen područje Jasenovac”. Pristup 2. 4. 2018. http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7618
“Jasenovac ciganski logor”. Pristup 2. 4. 2018. https://narod.hr/hrvatska/m-koic-nikola-banic-jasenovac-ciganski-logor
 Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa

PETRIĆ, Hrvoje, Najstariji podaci o Romima. Pristup 2. 4. 2018. http://povijest.net/najstariji-podaci-o-romima-na-koprivni-

100 kom-podruju/
“Rom se tada smio pojaviti samo u partizanima svuda drugdje bi bio za odstrjel”. Pristup 2. 5. 2018. https://www.vecernji.hr/vijesti/
rom-se-tada-smio-pojaviti-samo-u-partizanima-svuda-drugdje-bi-bio-za-odstrjel-1186160
“Romi Bajaši u Hrvatskoj”. Pristup 2. 8. 2018. http://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=2317&naslov=romi-bajasi-u-hrvatskoj