Ulazak srpske vojske u Sarajevo 1918.

godine – kako je dočekana

srpska vojska u glavnom gradu Bosne i Hercegovine

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata 1914. godine, politički javni život u glavnom
gradu Bosne i Hercegovine je gotovo u potpunosti zamro. Do oživljavanja dolazi tek
1917. godine, kada jedno od gorućih pitanja postaje ono o ujedinjenju južnoslavenskih
naroda – pitanje stvaranja zajedničke države svih južnih Slavena. Najaktivniji na tom
planu je bio vođa Slovenske ljudske stranke Anton Korošec koji je tokom 1917. godine
uspostavio intenzivne veze sa političarima u Sarajevu. Kada je krajem ljeta 1918. godine
bilo jasno da će Austrougarska izgubiti rat, većina političara, pa tako i oni iz BiH, se
opredjeljuju za ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. U septembru 1918. godine
Korošec dolazi u Sarajevo kako bi obavio razgovore sa vodećim bosanskohercegovačkim
političarima i vjerskim poglavarima. U razgovorima se posebno istakao reisul ulema
Džemaludin ef. Čaušević, koji je tom prilikom rekao: “Odobrit ću svaki čin koji će našem
narodu donijeti slobodu. Dosta nam je naše vlade i turske i njemačke”. U Sarajevu je
potom 31. oktobra 1918. godine održana sjednica na kojoj je konstituisan Glavni odbor
Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba za BiH. Zbog opće nedaće i straha od mogućeg
zauzimanja BiH od strane italijanske vojske, koja je prijetila sa zapada, Glavni odbor
SHS-a za BiH se 4. novembra 1918. godine kod Višegrada sastaje sa vojvodom Stepon
Stepanovićem, komandantom 2. srpske armije. Na sastanku je odlučeno da srpska vojska
uđe u BiH i pobrine se za održavanje sigurnosti, reda i mira. Time su već 6. novembra
prve jedinice 2. srpske armije ušle u Sarajevo.

Projugoslavensko opredjeljenje je bilo primjetno kod sva tri bosanskohercegovačka

naroda, pa i kod Bošnjaka. Moglo bi se zaključiti kako je, posebno od kraja oktobra i
početkom novembra, jugoslavensko raspoloženje bilo jednako rasprostranjeno i među
bošnjačkom političkom i vjerskom elitom, mada je bio prisutan ogroman strah zbog
odlaska Austrougarske i sumnji kako će se zapravo srpska vojska ponašati u
novooslobođenim gradovima BiH. Među običnim stanovništvom je vladao strah kako će
se srpska vojska ponašati, pošto su je brojni smatrali “tuđinskom i okupatorskom
vojskom”. Ipak, politička i vjerske elita se trudila da svakodnevno informiše narod da
vojska dolazi kao oslobodilac i da nema potrebe za strahom. To je naročito vidljivo iz
ponašanja lidera Islamske zajednice, reisul uleme Čauševića, koji je nakon ulaska srpske
vojske u Sarajevo, početkom novembra priredio veliki banket u oficirskom domu.
Banketu su prisustvovali oficiri srpske vojske i istaknuti predstavnici nove vlasti u
Sarajevu. Srpski oficiri su srdačno dočekani uz serviranje tradicionalnih jela iz bosanske
kuhinje. Prilikom banketa srpskoj vojsci, na sazu, je svirao i pjevao Nuraga
Džabija. Čauševićev govor, kojim je pozdravio srpske oficire i vojnike, bio je prava oda
izrečena u ime bošnjačkog naroda. Nazvao ih je “pionirima i zaštitnicima naše mlade
slobode, “junačkom vojskom “neumrlih zasluga” za slobodu naroda, naročito za slobodu
“svoje braće po krvi i jeziku na Slavenskom Jugu”. Uvidjevši da je atmosfera lagodna i
narod je izašao da pozdravi nadolazeću srpsku vojsku. Čaušević je govor završio
slijedećim riječima: “Draga braćo junaci! Ja Vas uvjeravam, da će Muslimani Bosne i
Hercegovine znati uvijek dostojno cijeniti te bratske zasluge i očuvati u uspomeni ovaj
prvi susretaj nakon burnih stoljeća. Mislim, da ćemo u ovako svečanom i radosnom
raspoloženju, svojoj dubokoj zahvalnosti dati naj jačeg izražaja, kada svi jednodušno
kliknemo: Živio vrhovni gospodar srpske vojske Njeg. Vel. Kralj Petar! Živio vrhovni
komandant srpske vojske, Njegovo Visočanstvo prijestolonasljednik Aleksandar! Živila
srpska vojska!”

Ovaj govor i doček i definitivno je označio ulazak BiH u sastav monarhističke

Jugoslavije i dokazao pobjedu jugoslavenske struje među bošnjačkim političarima. Ipak,
ulazak srpske vojske u BiH nije donio toliko blagostanje. Pljačka, otimanje zemlje,
progon i likvidacija bošnjačke političke elite je sve ono što je “krasilo” period
monarhističke Jugoslavije. Francuski novinar Charles Rivet je prilikom boravka u
Sarajevu, tokom februara 1919. godine, u razgovoru sa reisul ulemom Čauševićem prenio
da Srbi bosanske muslimane smatraju uljezima i manje vrijednim Slavenima. Ispostavilo
se da ulazak u novu državu sa veseljem očito nije bio opravdan, čemu svjedoče dešavanja
krajem XX stoljeća kada izlazak iz Jugoslavije nije bio niti približno tako veseo.