UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA HISTORIJU

Mehmed Spaho i njegova politička aktivnost 1933-

1939. godine
(esej)

Student: Dina Pašić Mentor: Prof. dr. Husnija Kamberović

Ass. Minela Radušić, MA

Sarajevo, 2017.
 Mehmed Spaho je ličnost koja je ostavila veliki trag iza sebe, svojom djelatnošću,
kako u politici, tako i drugim oblastima kulturnog života, te je opravdano ocijenjen kao jedan
od najznačajnijih ličnosti ovih prostora XX stoljeća. S obzirom da se u okviru ovoga rada,
tretirati politička aktivnost Mehmeda Spahe u periodu od 1933. do 1939. godine, potrebno je
je ukratko objasniti i period njegovog ranijeg života i djelovanja. Mehmed Spaho potiče iz
jedne poznate i ugledne porodice, studirao je u Beču, a kada se vratio u Sarajevo, bio je sudski
prislušnik, a kasnije i advokatski pripravnik. Ubrzo je postao je sekretar Trgovačko-obrtničke
komore, a značajno je djelovao u Gradskom vijeću Sarajeva. Ušao je u Muslimansku
samostalnu stranku Esada Kulovića, a tokom rata simpatizirao jugoslavenski pokret. Godine
1921. ušao je u Vladu Nikole Pašića kao ministar za trgovinu i industriju (ubrzo se i povukao
iz Vlade). Došao je na poziciju ministra finansija u Vladi Ljube Davidovića, 1924. godine, a
zatim 1927. postaje ministar trgovine i industrije u Vladi Velje Vukičevića. 1 Presudnom se
zasigurno čini, 1931. godina, kada se značajnije aktivira. Kada je riječ o prezentovanju
njegovog života i djela, najznačajnija je jedinstvena monografija autora Husnije Kamberovića
"Mehmed Spaho (1883-1939) - Politička biografija", kojoj pristup tematici, kako i veliki broj
izvornih dokumenata daje posebnu težinu. Nezaobilazno je spomenuti i Atifa Purivatru sa
knjigom o Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji, te Muhameda Filipovića, Šaćira
Filandru i Ibrahima Kemuru koji su se također svojim radom dotakli Mehmeda Spahe. Nešto
svježije djelo o Mehmedu Spahi, je djelo koje su uradili autori Harun Crnovršanin i Nuro
Sadiković. U narednim poglavljima bit će akcenat na glavnim događajima u kojima je
značajnu ulogu vršio Mehmed Spaho i to u vremenu od 1933 do 1939. godine.

***

Godine 1933, Mehmed Spaho je obznanio rezoluciju JMO2, često nazvana i Spahine
punktacije. U njima Spaho izražava svoj stav JMO, te u ime svih Muslimana Bosne i
Hercegovine o uređenju jugoslavenske države i same pozicije Bosne i Hercegovine u njoj. U
punktacijama se kritikuje centralističko uređenje države i ističe decentralizirana država
ravnopravnih političko-historijskih jedinica, u kojoj bi Bosna i Hercegovina bila jedna od tih

1
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939) - Politička biografija, Vijeće Kongresa bošnjačkih
intelektualaca, Sarajevo, 2009, 25-101.
2
Jugoslavensko muslimanska organizacija (JMO) je politička stranka bosanskohercegovačkih Muslimana, koji
su činili posebnu cjelinu u društvenom, političkom, kulturnom, te nacionalnom životu. (Atif Purivatra,
Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Drugo
izdanje, Svjetlost, Sarajevo, 1977, 5; Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991) S
posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2004, 191).

1
ravnopravnih jedinica.3 Zbog ovih punktacija je izrečena presuda Mehmedu Spahi i Halidu
Hrasnici, te su oni osuđeni na po 20 dana zatvora i 20 dinara takse,4 a kada je Uprava odlučila
kako je presuda Policije nezakonita, određena mu je kazna po drugom zakonu od 20 dana
zatvora i 5000 dinara kazne. Tokom Spahinog boravka u zatvoru, porodica ga je posjećivala, a
proslavio je i rođendan iza rešetaka, gdje je dobio 57 čestitki, na osnovu čega policija
zaključuje kako Spaho i nema toliko značajan utjecaj među Muslimanima. Ipak, bitno je
naglasiti da Spahin uticaj jača među Muslimanima, dok se muslimanska zajednica nalazi u
političkom rascjepu.5

Kada je kralj Aleksandar 1934. godine shvatio da nije uspio riješiti jugoslavensku
krizu, pokušavao je pronaći ličnost koja bi mogla okupiti dio radikala i nesrpskih stranaka, te
stvoriti novu političku stranku iz koje bi se nastala stabilnost u zemlji. Ta ličnost bio je Milan
Stojadinović, koji se vodio time da okupi različite frakcije Radikalne stranke i poveže ih sa
slovenačkom grupom Antona Korošeca, pa uključi sa njima i grupu oko Mehmeda Spahe, ali
kralj Aleksandar nije htio da čuje za muslimane. Zabilježeni su pregovori oko stvaranja nove
političke kombinacije i zabilježeni navodi sastanka Mahmuda Behmena, koji je nosio Spahinu
poruku i Korošeca na Hvaru, međutim, potvrđeno je da njihov susret nije bio zbog stvaranja
nove političke stranke. U vrijeme pregovora, Spaho je putovao nekoliko puta u Beograd, a sve
je propalo kraljevim odbacivanjem plana o stvaranju nove političke organizacije i ostao uz
Jugoslavensku nacionalnu stranku, koja se prvo zvala Jugoslavenska radikalno-seljačka
demokratija.6

Ubistvom kralja Aleksandra7, nastavljen je posao oko stvaranja nove političke stranke,
koja je imala za cilj da riješi stanje koje je vladalo u zemlji. Tokom dogovora između
predstavnika Radikalne stranke, Slovenske ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske
organizacije, Bogoljub Jeftić im je ponudio ulazak u Vladu, gdje bi se on nalazio na čelu,

3
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 111; Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978,
NOLIT, Beograd, 1981, 109; Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (1918-1991), NAKLADA P.I.P. PAVIČIĆ,
Zagreb, 1996, 180.
4
Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija, 304; Todor Stojkov, Opozicija u vreme
šestojanuarske dikrature 1929-1935, Prosveta, Beograd, 1969, 223-224.
5
Husnija Kamberović, Hod po trnju - Iz bosanskogercegovačke historije 20. stoljeća, Institut za istoriju,
Sarajevo, 2011, 39.
6
Todor Stojkov, Opozicija u vreme šestojanuarske dikrature, 269.
7
Atentat je izvršio član VMRO, Veličko Kerin, pucajući u kralja i francuskog ministra vanjskih poslova, koji se
nalazio pred njega. (Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (1918-1991), NAKLADA P.I.P. PAVIČIĆ, Zagreb,
1996, 184).

2
međutim svi su tu opciju odbacili, a Jeftić je formirao Vladu u kojoj je bio samo radikal Milan
Stojadinović.8

Kada je Jeftićeva vlada raspisala nove izbore za 1935. godinu, Spaho se izdvojio od
Radikalne stranke i SLS koje nisu ušle u koaliciju, pa je izašao na izbore na listi Udružene
opozicije. Nakon što je bilo jasno da Vlada Jeftića nije dovoljno dobra da dalje upravlja
zemljom, odlučeno je da se stvori nova Vlada. Prije svega su šefovi stranaka istakli da bi nova
vlada trebala da pripremi izbore i formira novu političku stranku, na koji bi se Vlada
oslanjala. Naziv stranke glasio bi Jugoslavenska radikalna zajednica, na čelu sa Izvršnim
odborom kojeg čine Aca Stanojević, Milan Stojadinović, Anton Korošec, Mehmed Spaho.9
Tada je formirana nova Vlada Milana Stojadinovića, a Mehmed Spaho ulazi u nju kao
ministar saobraćaja.10

Stojadinovićeva Vlada se oslanjala na JRZ, a 1935. godine jedan proglas naslovljen

"Prijateljima" značajan je zbog toga što je u njemu navedeno da se Narodna radikalna stranka,
Slovenska ljudska stranka i Jugoslavenska muslimanska organizacija odlučile ujedniti u
stranku koja nosi naziv Jugoslavensku radikalnu zajednica. Iduće pitanje o kojem se trebalo
voditi računa, jeste provođenje njene organizacije. Već 1936. godine završeno je formiranje
JRZ po banovinama, a na konferenciji za Drinsku banovinu (koja je posebno važna za Spahin
politički uspjeh i JRZ) Spaho je pozdravljen od delagata, informisao se o stanju u njegovim
krajevima i željama naroda, te izabran za predsjednika banovinskog odbora JRZ. Kongres Na
kongresu JRZ koji se održao u Beogradu 1936. godine, za predsjednika stranke izabran je
Milan Stojadinović, a za podpredsjednike Spaho i Korošec.11

Pred kraj 1935. godine dolazi do razlaza u Radikalnoj stranci, kada njen šef Aca
Stanojević daje izjavu u kojoj navodi da se ne slaže sa politikom Milana Stojadinovića. Pisma
je Stanojević uputio i Spahi i Korošecu, koji mu nisu ni odgovorili, već ostali uz
Stojadinovića. Za Spahinog djelovanja zabilježen i govor Milana Srškića u Sarajevu, koji se
izjasnio protiv stvaranja JRZ i politike Mehmeda Spahe.12 Istakao je neophodno rješenje u

8
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 115-116.
9
Isto, 116-118.
10
Dana Begić, "Akcije muslimanskih građanskih političara poslije skupštinskih izbora 1935. godine", u:
Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, vol. IV, Sarajevo, 1965, 175.
11
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 118-120.
12
Još u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS, Milan Srškić napadao je JMO i isticao da je ona glavna barijera pri
asimilaciji Muslimana. Ovakav stav, kao što se primijeti, zastupao je i kasnije. (Atif Purivatra, Jugoslavenska
muslimanska organizacija, 386).

3
odnosu između muslimana i Srba, ali i hrvatsko pitanje, kojim je kako navodi stvaranjem JRZ
sa Muslimanima bez Hrvata ostalo neriješeno.13

Starještina sreskog suda u penziji, Jovo D. Nikolinović poslao je pismo Stojadinoviću

u kojem govori o stanju u Bosni i Hercegovini i predlaže kako da se bivši radikali pridruže
JRZ. On piše kako među muslimanima postoje dvije struje. Prva je srbofilska koji predvodi
Spaho i Uzeir-agom Hadžihasanovićem14, a druga hrvatofilska ili srbofobska sa Hrasnicom i
braćom Behmen. Bitno je napomenuti i to da je i među muslimanima bilo onih koji su osudili
Spahin ulazak u JRZ.15

Ban na čelu Drinske banovine je 1937. godine pisao Stojadinoviću16 u kojem navodi
da Muslimani više nisu ujedinjeni, već podijeljeni u nekoliko grupa: Spahinovci (najbrojniji),
Gajretovci, Muslimani bivši radikali i Muslimani frankovci. On također ističe kako je Spaho
prvo zaposlio svoju rodbinu. Zbog zaposlenja Mustafe Softića kao činovnika u općini
Sarajevo, došlo je do sukoba Spahe sa Uzeri-agom Hadžihasanovićem i Mahmudom
Behmenom, a Behmenova grupa se ubrzo i povukla iz Vijeća. Ovaj sukob se prenio i na
druge, pa je došlo do velikog zahlađenja odnosa Spahe i Šefkije Behmena.17

Dešavanja u Gradskom vijeću pokazala su rascjepkanost muslimanske političke

zajednice, a Šefkija Behmen poslao je pismo Stojadinoviću o stanju u Bosni, navodeći kako
su u Sarajevu održane demonstracije protiv njega, a Stojadinović je odgovorio kako je
iznenađen održanim demonstracijama samo u Sarajevu, dok ih u Crnoj Gori nije bilo.18

Baš kada je došlo do raskola među muslimanskoj političkoj eliti, potpisan je sporazum
Seljačko-demokratske koalicije i drugih opozicionih stranaka o zajedničkom radu protiv
Vlade Milana Stojadinovića. Pratila se reakcija Bošnjaka i Mehmeda Spahe, zbog toga što je
ovakav sporazum otvorio puno mogućnosti za stvaranje političkih kombinacija u rješavanju
krize u Jugoslaviji. Sve nedoumice oko stava Mehmeda Spahe, riješio je Stojadinović u
jednom pismu iz 1937. godine kada navodi kako je razgovarao sa Spahom i da se on saglasio

13
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 121-122.
14
Uzeir-aga Hasanović bio je trgovac, za kojeg mnogi navode kako je predstavljao stub Spahine političke
organizacije u Sarajevu. Opisuju ga kao okretnog, duhovitog čovjeka, koji je uvjerljiv u svojim argumentima, te
veliki prijatelj Mehmeda Spahe. (Zlatko Hasanbegović, "Spahin "akreba medžlis". Korijeni rascjepa u
Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe", u: Časopis za suvremenu povijest, Vol.
41, Zagreb, 2009, 718).
15
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 124-126.
16
Zlatko Hasanbegović, "Spahin "akreba medžlis". Korijeni rascjepa u Jugoslavenskoj muslimanskoj
organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe", u: Časopis za suvremenu povijest, 720.
17
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 126-128.
18
Isto, 131.

4
sa osudom Sporazuma, te naveo da je nezgodno to što je ta osuda prvo došla iz srpskih
redova.19

Kada je riječ o doprinosu Mehmeda Spahe u razvoju saobraćaja, za njegovog

djelovanja, otvoreni su javni radovi. U Bosni su se gradile tri željezničke pruge (Bihać-Knin,
Bileća-Nikšić i Foča-Ustiprača) 20 , počela se zidati zgrada carinarnice, gradio se novi
željeznički kolodvor u blizini vojne kasarne, popravile su se i izgradile ceste, proširila
željezara u Zenici, itd. Naravno, veliki broj stanovništva bio je zaposlen u ovakvim radovima.
Otvorena je pruga Ustiprača-Foča, 1939. godine, građena je luka Ploče (koja nije završena za
života Mehmeda Spahe), a pored izgradnje pruga, radio je i na modernizaciji saobraćaja, pa je
redovni saobraćaj motornog vozila na pruzi Beograd-Sarajevo-Dubrovnik počeo 1938.
godine. Godine 1938. u Beogradu je poduzeto probno putovanje motornog šlepa Riječne
plovidbe "Vojvoda", gdje je prisustvao i Mehmed Spaho. On nije gradio pruge samo po
Bosni, nego i po drugim dijelovima Jugoslavije. Boravio je u Italiji, Njemačkoj, ugledajući se
na njihove radove u oblasti saobraćaja. Pa i nakon obaranja Vlade Stojadinovića, 1938.
godine 21 , Mehmed Spaho je ostao na istoj poziciji ministra saobraćaja u novoj Vladi
Cvetkovića.22

Utjecaj Mehmeda Spahe na rad Islamske zajednice, a posebno vakufa u periodu

između dva svjetska rata je ogroman, ali vremenom JMO slabi zbog finansijskih problema.
Spahin utjecaj na rad Islamske vjerske zajednice najjači je bio od 1935. godine, kada je došlo
do novog Ustava IVZ, koji je izazvao brojne promjene. Godine 1936. ukinuta su muftijstva23,
a Sarajevo je opet postalo sjedište reis-ul-uleme, ministar pravde birao je naibe, a za naiba u
Sarajevu imenovan je Fehim Spaho. 24 U periodu od 1936. do 1939. njegov utjecaj na rad
Islamske vjerske zajednice još je značajniji. Organizovane su broj konferencije koje su

19
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 132-135.
20
Dana Begić, "Akcije muslimanskih građanskih političara poslije skupštinskih izbora 1935. godine", u:
Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, 181.
21
U obaranju Stojadinovića učestvovali su Korošec, Spaho, Krek, Snoj, Kulenović i Cvetković. (Branko
Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978, NOLIT, Beograd, 1981, 144; Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije,
201).
22
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 136-141.
23
Vlada Milana Stojadinovića je 28.2.1936. godine donijela Uredbu o izmjeni zakona o Islamskoj vjerskoj
zajednici, gdje se pored drugih mjera koje su na neki način suzbijale prava vjerskih vlasti, predviđalo se i
ukudanje muftija, što je dovelo do nezadovoljstva među muslimanskim vjerskim krugovima. (Dana Begić,
"Akcije muslimanskih građanskih političara poslije skupštinskih izbora 1935. godine", u: Godišnjak društva
istoričara Bosne i Hercegovine, 177).
24
Također, za prvog naiba, koji je preuzeo poslove reis-ul-uleme izabran je Salih Safet Bašić, a na poziciju
skopskog uleme medžlisa, skopski pravnik porijeklom iz Novopazarskog sandžaka, Fevzija Hadžihamzić.
(Zlatko Hasanbegović, ""Spahina" Islamska vjerska zajednica. Između obnove vakufske autonomije i stranačkog
nadzora 1935-1938", u: Historijski zbornik, 496).

5
raspravljale o pitanjima Islamske zajednice, a na jednoj od tih konferencija 1937. godine
razgovaralo se o nadolazećim vakufskim izborima i načinom postavljanja kandidatskih lista,
gdje je Mehmed Spaho imenovan kao nosilac lista svih okruga.25

Njegov utjecaj vidljiv je i kroz događaje 1937. godine, posebno u izborima za članove
Ulema medžilsa i izbora reis-ul-uleme. Na takvu funkciju Mehmed Spaho imao je cilj staviti
svoga brata, Fehima,26 što je dovelo do antispahinske propagande, najviše putem letaka. Ipak,
Fehim Spaho je izabran za reisa.27

U listu Pravda28 donešena je vijest o smrti Mehmeda Spahe, 29. juna 1939. godine. U
Sarajevu je tada bilo malo saradnika Spahe, međutim kada su saznali za njegovu smrt, svi su
se vratili u grad. Danas je prisutno kako u historiografiji tako i u javnom diskursu nekoliko
verzija o njegovoj smrti. Zvanična verzija je ona po kojoj je Spaho umro u sobi na krevetu,
gdje je pao na putu do kupatila, a štampa je uveliko uticala svojim tekstovima posvećenim
Spahinoj smrti. Za njegovog nasljednika, izabran je Džafer-beg Kulenović, na konferenciji
Muslimana senatora, poslanika i pristaša Spahe u Gradskoj vijećnici. 29 Zasigurno, veliku
ulogu imao je Mehmed Spaho i u afirmaciji Jugoslavije na međunarodnom planu. Posebno je
ojačao jugoslavenske veze sa Turskom i Rumunijom, a značajne su njegove posjete i
Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj.30

***

Zaključno, treba istaći da je posebno važan period u kojem do najvećeg izražaja dolazi
politička djelatnost Mehmeda Spaha počeo upravo 1933. godine. To je period objavljivanja
njegovih punktacija i datira do 1939. godine, njegove smrti. Primijetno je koliko je njegova
uloga bila značajna i važna, te u pojedinim momentima i presudna (između ostalog je dobio i
niz priznanja za svoj rad). Svakako je da su i osobine Spahine ličnosti pomogle da se održi na

25
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 141-142.
26
Do konačnog prekida odnosa između Mehmeda Spahe i Šefkije Behmena nastao je zbog imenovanja Fehima
Spahe za reis-ul-ulemu Islamske vjerske zajednice. (Zlatko Hasanbegović, "Spahin "akreba medžlis". Korijeni
rascjepa u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe", u: Časopis za suvremenu
povijest, 726).
27
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 142-146.
28
U Sarajevu, krajem 1936. godine, počeo je ponovo izlaziti ovaj nedjeljni list, a glavni urednik bio je Mahmud
Behmen. Ovaj list bio je glasilo JRZ organizacije, pa je veličao sve vladine poteze. (Dana Begić, "Akcije
muslimanskih građanskih političara poslije skupštinskih izbora 1935. godine", u: Godišnjak društva istoričara
Bosne i Hercegovine, 181). Također, u periodu kada je zabranjen izlazak lista Pravda, umjesto njega, povremeno
je izlazio Glasnik JMO, a malo kasnije i Novi Glasnik JMO.(Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska
organizacija, 328).
29
Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939), 147-155.
30
Isto, 155-156.

6
poziciji. Iako je danas prisutno dosta različitih tumačenja njegovog rada i djela, teško je
pronaći ličnost sličnu njemu, a u tom smislu treba akcentirati da je riječ o jednom
turbulentnom periodu u kojem je Spaho djelovao. Treba naglasiti i važnost njegovog
djelovanja za Bosnu i Hercegovinu i muslimansko stanovništvo, te djelovanje u afirmaciji
Jugoslavije na svjetskoj historijskoj pozornici. Ono što bi mnogi danas mogli naučiti od
ovakve ličnosti kakva je bio Mehmed Spaho, jeste korištenje njegovog političkog iskustva i
borbe iza koje je definitivno ostala vrijedna baština. Upravo zbog svega iznešenog i
razmatranog u ovom radu slijedi i zaključak da Mehmed Spaho nije bez razloga ocijenjen kao
jedna od najznačajnijih ličnosti i političkih aktera XX stoljeća na prostorima bivše
Jugoslavije.

7
Literatura:

1. Atif Purivatra, Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine

Srba, Hrvata i Slovenaca, Svjetlost, Sarajevo, 1977.

2. Branko Petranović, Istorija Jugoslavije 1918-1978, NOLIT, Beograd, 1981.

3. Dana Begić, "Akcije muslimanskih građanskih političara poslije skupštinskih izbora 1935.
godine", u: Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine, vol. XVI, Sarajevo, 1965, 173-
189.

4. Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (1918-1991), NAKLADA P.I.P. PAVIČIĆ, Zagreb,

1996.

5. Husnija Kamberović, Mehmed Spaho (1883-1939) - Politička biografija, Vijeće Kongresa

bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2009.

6. Husnija Kamberović, Hod po trnju - Iz bosanskogercegovačke historije 20. stoljeća, Institut

za istoriju, Sarajevo, 2011.

7. Srećko M. Džaja, Politička realnost jugoslavenstva (1918-1991) S posebnim osvrtom na

Bosnu i Hercegovinu, Svjetlo riječi, Sarajevo - Zagreb, 2004.

8. Todor Stojkov, Opozicija u vreme šestojanuarske diktature 1929-1935, Prosveta, Beograd,

1969.

9. Zlatko Hasanbegović, "Spahin "akreba medžlis". Korijeni rascjepa u Jugoslavenskoj

muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe", u: Časopis za suvremenu povijest,
Vol. 41, Zagreb, 2009, 715-734.

10. Zlatko Hasanbegović, ""Spahina" Islamska vjerska zajednica. Između obnove vakufske
autonomije i stranačkog nadzora 1935-1938", u: Historijski zbornik, Vol. 63, Zagreb, 2012,
489-529.

8
 Fehim Spaho (Sarajevo, 13. veljače 1877. - Sarajevo, 14. veljače 1942.), reis-ul-
ulema bosanskih muslimana od 1938. do 1942., u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Na
dužnosti reis-ul-uleme zamijenio je Ibrahima ef. Maglajlića. Brat je vođi Jugoslavenske
muslimanske organizacije Mehmedu Spaho. Fehim se izjašnjavao kao Hrvat
islamskevjeroispovijesti. Vrijednim se smatraju njegovi prijevodi arapskih i turskih tekstova
na hrvatski jezik. Preveo je Husrevbegove vakufname te priredio izdavanje rudarskog
zakonika sultana Sulejmana zakonodavca iz 1536. godine.

Rođen je u staroj obitelji s obrtničkim korijenima. On će se kasnije izjašnjavati kao

Hrvat, a brat Mustafa, po profesiji inženjer, kao Srbin. Brat Mehmed se u studentsko vrijeme
izjašnjavao kao Srbin, a poslije se nije htio nazivati ni Srbinom ni Hrvatom. Unuk brata
Mehmeda Sulejman aktivist je Srpske radikalne stranke i izjašnjava se kao Srbin. Fehimov
otac Hadži Hasan ef. radio je kao muderiz Gazi Husrev-begove džamije i ravnatelj šerijatske
sudačke škole. Fehim je u Sarajevu završio mektebi i pdidaiju (trogodišnju vjersku školu), a
potom ruždiju (vrsta srednje islamske škole) te se upisao u gimnaziju da bi prešao i završio
šerijatsku sudačku školu.

Karijeru u državnoj službi započeo je u listopadu 1895. kao vilajetski arhivist u

upravnom odjelu Zemaljske vlade u Sarajevu. Godine 1908. postao je vladin perovođa, zatim
tajnik, a 1920. preuzeo je dužnost načelnika islamskog odjela u Ministarstvu vjera u
Beogradu. U Sarajevo se vratio 1923. kao viši vladin savjetnik i nadstojnik odsjeka za
vjeroispovijesti. Iste je godine kao nepoćudan umirovljen, opet vraćen u službu i ponovno
umirovljen. 1932. godine objavio je članke u Napredku i Hrvatskom kolu. U članku u
Napredku je preveo Evlijin Čelebijin opisa vilajeta Zrinskog. U članku u Hrvatskom kolu piše
o Hrvatima u Čelebijinom putopisu. Naibom IVZ-a i predsjednikom Vrhovnog šerijatskog
suda imenovan je 1936. godine. Nakon smrti Čauševića dvije godine kasnije 26. travnja s 13
od 20 glasova postavljen je na njegovo mjesto. Ustoličen je za reis-ul-ulemu svečano 10.
lipnja u Carevoj džamiji. Polemika Spaho-Handžić razvila se na stranicama Kalendara
Narodne uzdanice 1939. godine. Zagovarao je koncept tumačenja islama u skladu s razvitkom
suvremenog života. Dopustio je usklađivanje islamskog načina mjerenja vremena s
astronomskim kalendarom, što je bitno za određivanje važnijih nadnevaka kao što je početak
Ramazana i njegov kraj te početak Bajrama. Smatrao je da islam mora prihvatiti suvremeno
bankovno poslovanje, što znači da se može ukamaćiva.

9
 Hakija Hadžić (Bileća, 1. siječnja 1883. - Damask, 1. siječnja 1953.), bio
je hrvatski političar, publicist, diplomat, kulturni i politički djelatnik iz BiH. Radio je na
odgoju hrvatske muslimanske mladeži. Zbog političkih su ga razloga triput umirovljavali.

Hakija Hadžić rođen je u Bileći 1883. godine. Gimnaziju je pohađao u Mostaru gdje ju
je i završio 1903. godine, a studij u Austriji i Njemačkoj. Studirao je u klasičnu filologiju i
filozofiju na sveučilištima Beču i Jeni. Nakon što je završio studij od 1908. do 1914. godine
bio je profesorom hrvatskoga, latinskoga i grčkoga jezika u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. U
doba Austro-Ugarske osnovao je konvikt za odgoj muslimanske mladeži u Sarajevu i
Mostaru. Pisao je za Hrvatsko pravo, pred Prvi svjetski rat uređivao je časopis Hrvatska
svijest te politički list Svijet i glasilo Hrvatske muslimanske napredne stranke istoga imena,
Svijet. Bio je ravnateljem trebinjske Niže gimnazije. Nakon toga bio je i službenikom u
Odjeljenju za prosvjetu i vjere Pokrajinske uprave za BiH. Pripadao je skupini političara
muslimanske vjere iz BiH, koji su se nacionalno osjećali Hrvatima, kod kojih se nije dogodilo
otuđenje od hrvatskih korijena. Još od najmlađih dana pristaša pravaške ideologije. Sa
skupinom istomišljenika osnovao bečko starčevićansko muslimansko akademsko društvo
Svijest.

Predsjedavao hrvatskim muslimanskim konviktima u Sarajevu i Mostaru. Učlanio se u

H(R)SS poslije 1918. te predsjedavao sarajevskom mjesnom organizacijom. Ušao u
radikalsku vladu kojoj je pristupio HSS 1927. godine. Obnašao dužnost pomoćnika ministra
prosvjete. Djelovao u JMO, surađivao sa Seljačkom slogom, a kad je vodstvo JMO pristupilo
Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici, 1935. godine je sa skupinom bh. muslimanskih uglednika
odbacio tu odluku. Krajem 1935. Bajramskim zaključkom osnovao je Muslimansku
organizaciju. Organizacija je bila formalno nastavak JMO-a, no u zbilji to je bila nova
stranka, označavana i kao Muslimanska organizacija/ogranak HSS-a. Osnovao ju je zajedno s
s Ademagom Mešićem, i postao je predsjednik organizacije. MO HSS zagovarao je
autonomiju Bosne i Hercegovine, kad je je osnovana Banovina Hrvatska. MO HSS promicala
je tj. budila hrvatsku nacionalnu misao među bosansko-hercegovačkim muslimanima. Dio
skupine koja je prišla ustaškom pokretu (dr. Džafer, dr. Osman Kulenović, Ademaga Mešić).
Razlog prilaska bio je taj što su pretpostavljali da u novoj hrvatskoj državi ne će doživjeti
netrpeljivosti kakve su doživjeli u Kraljevini Jugoslaviji kojom su vladali velikosrpski
hegemonisti. Osnova takvom stavu prema NDH bila je blagonaklonost ustaških dužnosnika, a
u ponajprije čelnog čovjeka države, poglavnika. Njegova potpora Ustaškome pokretu temelji

10
se na njegovu uvjerenju da hrvatski narod «nije nikad gazio tuđe pravo», već je «s pravom
tražio samo uspostavu svojih otuđenih i pogaženih prava».

Kao i drugi hrvatski nacionalisti muslimanske vjeroispovijedi došao je do istaknutog

mjesta u hrvatskoj državnoj upravi (dr. Osman Kulenović, dr. Džafer Kulenović, Hilmija
Bešlagić, Salih Baljić i ini). Hadžić je bio među glavnim pobočnicima pobočničkog zbora u
Glavnom ustaškom stanu. Obnašao upravne dužnosti prije nego je uvedena redovna državna
uprava u NDH, u prvim mjesecima NDH. Bio je poglavnikov povjerenik za bosanske
kotareve Drinske banovine. U svibnju 1941. godine postavljen je za povjerenika Glavnog
ustaškog stana za Tuzlu, a nakon toga za Sarajevo i bivšu Drinsku banovinu. Ušao u vladu
Džafera Kulenovića jeseni 1941. godine. Politički marginaliziran kao osoba iz kruga
Ademage Mešića. Ožujka 1942. ušao u diplomaciju NDH. Imenovan je na dužnost
opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika u Ministarstvu vanjskih poslova. Mnogo je
radio na kulturnom polju radi obrazovanja muslimanskog stanovništva. Zalagao se za
uključivanje novopazarskog sandžaka u NDH. Od 1944. godine bio je u diplomatskim
službama NDH, prvo u središnjici. Nakon toga od srpnja 1944. godine bio je poslanikom u
Budimpešti, u Mađarskoj. U Mađarskoj je ostao sve do ulaska Sovjeta u Budimpeštu.
Početkom svibnja kad je padala NDH, povukao se sa državnim vrhom u Austriju. Odandje je
uspio otići u Siriju. Ondje je usko surađivao s dr. Džafer-begom Kulenovićem, prof.
Ibrahimom Pirićem-Pjanićem i inim Hrvatima muslimanima. Bio je među sastavljačima
memoranduma na temelju kojega je Sveislamski kongres u Karachiju 1951. godine donio
Rezoluciju o položaju hrvatskoga naroda. Umro je u izbjeglištvu u Damasku, 1953. godine.

11
 Džafer Kulenović (Džaferbeg Kulenović) (Rajnovci pokraj Kulen Vakufa, 17.
veljače 1891. - Damask, 3. listopada 1956.), bio je hrvatski političar i pravnik.

Rani život i školovanje

Džafer Kulenović rodio se u Rajnovcima pokraj Kulen Vakufa 1891. godine. Rodio se na
posjedu svoga djeda, od oca Muhamedbega Kulenovića i majke Meleće. Pučku školu polazi
u Kulen Vakufu od 1898. do 1901. godine a gimnaziju je pohađao
u Sarajevu i Tuzliod 1901. do 1905. godine. 1905. godine, dva mjeseca prije mature, izbačen
je iz škole zbog sukoba sa skupinom gimnazijalaca srpskih nacionalista. Maturira
u Mostaru 1909. godine. Na medicinski fakultet upisao se 1910. godine u Beču, ali se zbog
lošeg zdravlja vraća u Zagreb gdje završava i doktorira pravo. Već u Beču aktivan je među
tamošnjom hrvatskom pravaškom mladeži te je izabran za predsjednika starčevićanskog
sveučilišnog društva "Sviest".

Djelatnost u Kraljevstvu SHS i Kraljevini Jugoslaviji

Nakon stvaranja Kraljevstva SHS, 1919. godine pristupa Jugoslavenskoj muslimanskoj
organizaciji (JMO) i postaje narodni zastupnik. Godine 1920. bio je izabran u Ustavotvornu
skupštinu Kraljevstva SHS. Bio je medu rijetkima koji su glasovali protiv Vidovdanskog
ustava 1921. godine. To čini unatoč uputama svoje stranke govoreći: "Provedite slobodne
izbore i vidjet će te da je Bosna Hrvatska". 1921. godine u Skupštini prosvjeduje u
zbog četničkog pokolja 200 muslimana u Sandžaku. Kad se JMO podijelio na centralističku
(pro-srbijansku) i autonomašku listu opredjeljuje se za autonomaše. Ta lista na kojoj se i sam
nalazio, na izborima za narodnu skupštinu 1923. godine porazila je pro-srbijansku listu JMO.
Za vrijeme diktature potajno pristupa ustaškom pokretu. Jedan je od idejnih začetnika
"Sarajevskih punktacija" 1933. godine, u kojima JMO osuđuje diktaturu i velikosrpske težnje
prema BiH, zahtijevajući samoupravu. 29. srpnja 1939. godine izabran je za predsjednika
JMO. Budući je JMO bila u sastavu JRZ, nastojao je da stranka ne prestane organizacijski
postojati što dovodi do rascjepa JRZ. Zabilježena je u tisku njegova izjava "Gospodo, ja sam
Hrvat i hrvatski nacionalist...i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su bosanski
muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda". U Cvetkovićevoj, a kasnije
u Simovićevoj vladi (1939.-1941.) bio je ministar. No, bio je protiv podjele Bosne i
Hercegovine prema sporazumu Cvetković-Maček, a odlučno se protivio priključenju dijelova
BiH koji nisu ušli u Banovinu Hrvatsku u tzv. srpske zemlje.

12
Nezavisna Država Hrvatska
Uoči proglašenja NDH u travnju 1941. godine nije napustio zemlju kao većina članova vlade
Kraljevine Jugoslavije već na čelu delegacije predstavnika JMO posjećuje Antu
Pavelićaizrazivši potporu NDH. 7. studenoga 1941. godine imenovan je potpredsjednikom
Vlade NDH. Na tom položaju zamijenio je svojega brata Osmana. Primivši svoje dužnosti
zastupa interese muslimanskog pučanstva u NDH. Privremano preuzima i vodi Ministarstvo
pravosuđa i bogoštovlja od 23. kolovoza 1943. do konca 1943. godine. Živi i radi u Zagrebu
sve do sloma NDH, do 6. svibnja 1945. godine, kad se s ostalim članovima vlade i
dužnosnicima NDH povlači u Austriju.

Emigracija i smrt
Englezi ga uhićuju 17. svibnja 1945. godine te je sproveden u logor Spittal na Dravi,
dan nakon što je skupina članova Vlade iz tog logora bila izručena Jugoslaviji. To zakašnjenje
mu je spasilo život. U rujnu 1945. godine bježi iz bolnice u Villachu i odlazi u Rim. Kasnije
odlazi u Tursku gdje nakon kraćeg boravka 22. veljače 1948. godine odlazi s obitelji
u Damask, u Siriju. Surađivao je u više hrvatskih publikacija , od Hrvatske revije i Godišnjaka
hrvatskog domobrana do Drine, Hrvatske i Danice, zalažući se za jedinstvo Hrvata katolika i
muslimana. U Hrvatskoj reviji, 1952. godine, objavljuje Razmatranja, članak
o Prvom i Drugom svjetskom ratu i o komunizmu (Sv. 1., str. 26.-28.). Godine 1951. postaje
predsjednikom Hrvatske državne vlade u emigraciji. Umro je 3. listopada 1956. godine u
Damasku.

13
 Ademaga Mešić (Tešanj, BiH, 25. ožujka 1868. - zatvorska bolnica u Popovači, 5.
srpnja 1945.), bio je hrvatski političar iz Bosne i Hercegovine

Ademaga Mešić rođen je u Tešnju 1868. (negdje se vodi i 1869.) godine od oca Hadži
Mehmeda Muharema Mustafe i majke Arife, rođene Galijašević. Izdanak je ugledne
trgovačke obitelji. Polazio je srednju muslimansku školu (medresu) u Travniku i nakon očeve
smrti preuzima očev posjed i postaje jednim od najuglednijh trgovaca u Bosni. Pripadao je
krugu napredne hrvatske inteligencije i cijeloga je života izražavao interese onog dijela
bošnjačkog društva koje je prihvaćalo i podržavalo tekovine modernog doba.

Spada u vrh života kulturno-prosvjetnoga, gospodarskoga, političkog i javnog

muslimanskih Hrvata u Bosni i Hercegovini u od 1878. do 1945. godine. Politički pristaša
Ante Starčevića, Josipa Franka i pravaške ideologije. Poslije zaposjedanja 1878. među
najdosljednijim promicateljima i buditeljima hrvatske nacionalne svijesti među bosansko-
hercegovačkim muslimanima. Nije se slagao s Muslimanskom narodnom organizacijom,
protuaustrijskom i sa srpskom politikom povezanom organizacijom, proistekloj iz
muslimanskog pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju,. Zato je osnovao 1908.
Muslimansku naprednu stranku radi promicanja pravaške ideologije i hrvatskog nacionalizma
među bosansko-hercegovačkim muslimanima i suzbijanja srpskih političko-nacionalnih
pretenzija prema Bosni i Hercegovini.

Prije Prvoga svjetskog rata bio je predsjednik Muslimanske napredne stranke i izabran
za zastupnika u Bosansko-hercegovačkom zemaljskom saboru koji zasjeda od sredine lipnja
1910. do početka srpnja 1914. Godine. Izabran je na dopunskim izborima u travnju 1911.
dobivši natpolovičnu potporu biračkog tijela (2.244 birača), te je kao predstavnik svih
kotarskih gradova u mostarskom okružju ušao u II. izbornu kuriju Sabora. Nacionalno se
osjećao i izjašnjavao Hrvatom. Zastupajući stanovište da je nužno razdvojiti pojam vjere od
pojma nacije, tvrdi: "Mi nismo Turci, nego smo po vjeri Muslimani, a po naciji i našem
lijepom hrvatskom jeziku Hrvati." (Mešić, Memoari I, str. 122.)

Zalagao se za jedinstvo Hrvata katolika i Hrvata muslimana. Godine 1914. osniva

Hrvatsko dobrotvorno društvo vojnika dobrovoljaca Mešić koje je kao "pripomoćna zaklada"
trebalo "potpomagati djecu vojnika-dobrovoljaca, da se izobrazuju na školama, uvježbaju u
narodnim zanatima po Bosni i Hercegovini te Austro-Ugarskoj monarhiji", ali prava aktivnost

14
društva nije u praksi zaživjela. Poslije 1918. nije mnogo uspio u političkom životu Bosne i
Hercegovine, ograničenom konfesionalnim okvirima. Poslije pobjede jugoslavenske misli
povukao se iz djelatne politike. Povučeno je živio u Tešnju.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije pod biljegom kao "frankovački musliman" i

organizator protusrpskih dobrovoljačkih odreda u Prvome svjetskom ratu. U novoj državi član
Jugoslavenske muslimanske organizacije, ali samo formalno. Kratkovremeno predsjedao
kotarskom organizacijom stranke. Na JMO je posredno utjecao, preko svog zeta Hamzalije
Ajanovića. Odlučan je protivnik ulaska JMO ulaska u Jugoslavensku radikalnu zajednicu
smatrajući da se time napušta ideja o autonomiji BiH. Nezadovoljan ulaskom JMO u sklopu
koalicije sa srbijanskim strankama, iz JMO je istupio 1927. Godine. Zbog toga inicira veliku
skupštinu u Tešnju 27. listopada 1935. godine koja je bila osnova za buduću Muslimansku
organizaciju (osnovana u studenom 1936. godine u Zagrebu pri HSS-u). MO HSS osnovao je
zajedno s Hakijom Hadžićem, poslije ulaska JMO u vladu Milana Stojadinovića. MO HSS
djeluje u BiH od tada pa sve do 1941. godine, a Mešić je jedan od njezinih čelnika. Za vrijeme
stvaranja i tijekom NDH doglavnik je Anti Paveliću.

Nakon sloma NDH i smrt

Dne 6. svibnja 1945. godine napušta Zagreb, zajedno s članovima Vlade NDH i
drugim dužnosnicima, te odlazi u Austriju. Britanski vojni redarstvenici uhićuju ga 17.
svibnja 1945. godine i zatvaraju u logoru Spittal na Dravi, a 18. svibnja je u Rosenbachu
izručen jugoslavenskim vlastima. Od Vojnog suda JA u Zagrebu optužen je za "veleizdaju i
ratni zločin" na temelju "Uredbe o vojnim sudovima" iz 1944. Godine. Isti sud osudio ga je 1.
lipnja 1945. na kaznu doživotnog zatvora, gubitak građanske časti i konfiskaciju imovine.
Umro je zlostavljan, 5. srpnja 1945. godine, u zatvorskoj bolnici u Popovači.

15