Kuća Špijuna PDF

www.balkandownload.
org
www.balkandownload.org
Zagreb, 2019.
I opet, mojoj supruzi Jamie

mojoj djeci Nicholasu i Lily.
BULEVAR KRALJA ŠAULA, TEL AVIV
Za nešto tako neuobičajeno, toliko opterećeno institucionalnim rizikom, sve je sređeno uz

minimalnu buku. Upravo je to bilo jedinstveno, operativna tišina kojom je sve obavljeno. Jest, bilo
je dramatičnih objava naciji uživo na televiziji i razmetljivog prvog sastanka Vlade, a održana je i
raskošna zabava u vili Arija Shamrona uz obalu jezera u Tiberijasu, na koju su mu sve
najbolje došli poželjeti svi prijatelji i suradnici tijekom cijele njegove jedinstvene karijere —
majstori špijunskog zanata, političari, vatikanski svećenici, londonski trgovci umjetninama, čak i
okorjeli kradljivac umjetnina iz Pariza. Ali inače je sve prošlo gotovo bez ikakve buke. Jednoga je
dana u šefovskom uredu za svojim velikim stolom od zatamnjenog stakla sjedio Uzi Navot, a već
se sljedećeg na njegovu mjestu našao Gabriel. Premda bez Navotova modernog stola jer staklo
nije bilo u Gabrielovu stilu.
Njemu se više sviđalo drvo. Veoma staro drvo. I, naravno, slike; brzo je shvatio da ne može
provoditi dvanaest sati dnevno u sobi bez slika. Objesio je par svojih, nepotpisanih, i više slika
svoje majke, svojedobno jedne od najistaknutijih izraelskih umjetnica. Objesio je čak i veliko
apstraktno platno svoje prve žene Leah, koje je naslikala dok su zajedno studirali na Akademiji za
umjetnost i dizajn Bezalel u Jeruzalemu. U poslijepodnevnim bi satima posjetitelj kata na kojem
se nalazila uprava mogao čuti zvukove opernih arija — posebno je omiljena bila La Bohème —
kako prodiru kroz njegova vrata. Glazba je mogla značiti samo jedno. Gabriel Allon, kraljević
vatre, anđeo osvetnik, izabrani sin Arija Shamrona, napokon je zauzeo zasluženo mjesto šefa
izraelske tajne obavještajne službe.
Ali njegov prethodnik nije daleko otišao. Zapravo, Uzi Navot se preselio tek na drugu stranu
predsoblja, u ured koji je po izvornim planovima zgrade bio mala Shamronova utvrđena
jazbina. Nikad prije šef na odlasku nije ostao pod istim krovom sa svojim nasljednikom. Bilo je to
kršenje jednog od najsvetijih pravila Ureda, koje je svakih nekoliko godina omogućivalo temeljito
pometanje, preoravanje zemlje. Istina, bilo je bivših šefova koji su i dalje ostajali u igri. Oni bi
povremeno zalazili u Bulevar kralja Šaula, razmjenjivali ratne priče, potajice dijelili savjete i
uglavnom samo bili na smetnji. A tu je, naravno, bio i vječni Shamron, gorući grm. Shamron je
izgradio Ured iz temelja, po vlastitom viđenju. Službi je dao njezinu osobnost, vlastiti jezik, i
smatrao je svojim božanskim pravom po vlastitom se nahođenju miješati u poslove. Shamron
je bio taj koji je Navota nagradio šefovskim poslom — i Shamron je bio taj koji mu ga je, kad je
za to došlo vrijeme, i oduzeo.
Ali Gabriel je bio onaj koji je zahtijevao Navotov ostanak, sa svim beneficijama koje je
uživao u svojoj prethodnoj inkarnaciji. Dijelili su istu tajnicu — zastrašujuću Orit, zbog njezine
sposobnosti odbijanja svih neželjenih posjetitelja u Bulevaru kralja Šaula poznatu kao Željezna
kupola — a Navot je zadržao i službeni automobil i potpunu tjelesnu zaštitu, što je u Knessetu
izazvalo poneki prigovor, ali je općenito prihvaćeno kao nužnost za očuvanje mira. Njegovo točno
zvanje bilo je prilično neodređeno, ali to je u Uredu bilo uobičajeno. Njegovi su djelatnici po
profesiji bili lažljivci. Istinu su govorili samo među sobom. Pred svima ostalima — svojim
ženama, djecom, građanima koje su se zakleli štititi — skrivali su se iza krinke sazdane od
prijevara i laži.
Kad su im obojici vrata ureda bila otvorena, Gabriel i Navot su preko predsoblja mogli jedan
drugoga vidjeti. Svakog su jutra razgovarali preko sigurne telefonske linije, zajedno ručali —
ponekad u menzi za osoblje, ponekad sami u Gabrielovu uredu — i navečer provodili poneku
mirnu minutu, u društvu Gabrielovih opera koje je Navot, unatoč svojem sofisticiranom bečkom
porijeklu, mrzio. Navot nije cijenio glazbu, a vizualne umjetnosti su mu bile dosadne. Ali u
ostalome su se on i Gabriel potpuno slagali, barem u stvarima koje su se ticale Ureda i sigurnosti
države Izrael. Navot se izborio za pravo da do Gabriela dođe kadgod to poželi i zahtijevao je da
prisustvuje svim važnim okupljanjima zapovjedničkog kadra. Obično bi na njima mudro šutio,
poput Sfinge, snažnih ruku prekriženih na hrvačkim grudima i s tajnovitim izrazom lica. Ali
povremeno bi dovršavao Gabrielove rečenice umjesto njega, kao da svima u prostoriji želi jasno
dati do znanja da među njima nema bitne razlike. Bili su poput Boaza i Jahina, dva stupa koji
su stajali pred ulazom u prvi jeruzalemski Hram, i svatko tko bi ih poželio okrenuti jednoga protiv
drugoga, platio bi skupu cijenu. Gabriel je bio narodski šef, ali ipak je bio šef i u svojem dvorištu ne
bi tolerirao spletkarenje.
Premda to nije ni bilo izgledno jer su ostali pripadnici zapovjednog osoblja bili međusobno
veoma bliski. Svi su bili povučeni iz Baraka, elitnog tima koji je izveo neke od najčuvenijih
operacija u povijesti najčuvenije službe. Godinama su djelovali iz skučenih podrumskih prostorija
koje su se nekoć koristile za odlaganje starog namještaja i opreme. Sada su zauzimali lanac ureda
koji se protezao od Gabrielovih vrata. Čak je i Eli Lavon, jedan od najistaknutijih izraelskih
arheologa, pristao zaboraviti na svoj predavački posao na Hebrejskom sveučilištu i na puno se
radno vrijeme vratio u Ured. Lavon je na papiru bio zadužen za nadzor izvidnika, džepara i onih
specijaliziranih za postavljanje prislušnih uređaja i kamera. Ali Gabriel ga je zapravo koristio za
sve što je smatrao potrebnim. Kao najbolji umjetnik za fizički nadzor kojega je Ured ikad
proizveo, Lavon je gledao Gabrielu preko ramena još od dana operacije Gnjev bogova. Njegova
mala kućica, puna krhotina lončarije i drevnih novčića i alatki, bila je mjesto na koje je Gabriel
često svraćao u potrazi za nekoliko tihih minuta. Lavon nikad nije bio previše rječit.
Poput Gabriela, najbolje je radio u tami i šutke.
Nekolicina starih pomoćnika pitala se je li Gabrielu mudro direktorske urede napuniti s toliko
pouzdanika i relikvija iz njegove slavne prošlosti. Međutim, te su brige većinom držali za
sebe. Nijedan glavni direktor — osim Shamrona, naravno — nikad nije s toliko iskustva ili dobre
volje preuzeo kontrolu nad Uredom. Gabriel je u igri bio dulje od bilo koga drugog u struci i usput
je stekao izvanredan krug prijatelja i suradnika. Britanski premijer mu je dugovao svoju karijeru;
papa život. Ali unatoč tome, nije bio tip koji će besramno naplaćivati stare dugove. Uistinu moćan
čovjek, govorio je Shamron, nikad ne traži uslugu.
Ali imao je i neprijatelja. Neprijatelja koji su mu uništili prvu ženu i pokušali mu uništiti i
drugu. Neprijatelja u Moskvi i Teheranu koji su ga vidjeli kao jedinu prepreku na putu prema
ostvarenju svojih ambicija. Zasad su bili primireni, ali bez dvojbe će se vratiti. Kao i čovjek s
kojim se posljednjim sukobio. I taj je čovjek novom glavnom direktoru uistinu bio pri vrhu
prioriteta. Računala Ureda dala su mu nasumično izabrano kodno ime. Ali iza šifrom osiguranih
vrata Bulevara kralja Šaula, Gabriel i novi vođe Ureda zvali su ga njegovim grandioznim nom de
guerre koje je sam sebi nadjenuo. Saladin... O njemu su govorili s poštovanjem, čak i s tračkom
zlih slutnji. Dolazio se sukobiti s njima. Bilo je samo pitanje vremena.
Jedna je fotografija kružila prijateljskim tajnim službama. Snimio ju je suradnik CIA-e u

paragvajskom gradu Ciudad del Este, koji se nalazio na zloglasnom južnoameričkom spoju triju
državnih granica, ili Tromeđi. Prikazivala je krupnog čovjeka čvrste građe, arapskih crta lica, kako
pije kavu u kafiću na otvorenome, u društvu izvjesnog libanonskog trgovca za kojega se sumnjalo
da je povezan s globalnim džihadističkim pokretom. Kut kamere bio je takav da ga je programom
za računalnu analizu lica bilo nemoguće prepoznati. Ali Gabriel je, blagoslovljen jednim od
najoštrijih parova očiju u struci, bio uvjeren da se radi o Saladinu. Saladina je svojedobno osobno
vidio u vašingtonskom hotelu Four Seasons, dva dana uoči najgoreg terorističkog napada na
američko tlo nakon 11. rujna. Gabriel je znao kako Saladin izgleda, kako miriše, kako se ponaša
zrak kad uđe u prostoriju ili je napusti. I znao je kako Saladin šepa. Poput njegova imenjaka,
vidljivo je šepao, što je bila posljedica rane od šrapnela, loše zaliječene u kući s mnogo soba
i dvorišta u blizini Mosula, u sjevernom Iraku. Šepanje mu je sada bilo posjetnica. Čovjeku se
izgled tijekom godina mogao promijeniti. Kosa se mogla podšišati ili obojiti, lice se moglo
izmijeniti plastičnom operacijom. Ali šepanje kao u Saladina bilo je vječno.
Kako je uspio pobjeći iz Amerike ostalo je predmetom ozbiljne rasprave i svi kasniji napori
da ga se pronađe su propali. Govorilo se da je viđen u Asuncionu, Santiagu i Buenos Airesu. Čak
su se proširile glasine da je utočište pronašao u Barilocheu, argentinskom zimovalištu toliko
omiljenom odbjeglim nacističkim ratnim zločincima. Gabriel je tu zamisao odmah odbacio. Još je
uvijek bio skloniji zamisli da se Saladin skriva negdje njima pod nosom. Gdjegod bio, planirao je
svoj sljedeći potez. U to je Gabriel bio siguran.
Nedavni napad na Washington, s rušenjem zgrada i spomenika i katastrofalnim brojem
smrtno stradalih, Saladina je ustoličio kao novo lice islamskog terorizma. Ali što će biti njegov
sljedeći pothvat? U jednom od svojih posljednjih intervjua prije napuštanja ureda, američki je
predsjednik izjavio da je Saladin nesposoban još jednom provesti tako veliku operaciju, da je
odgovor američke vojske njegovu nekad zastrašujuću mrežu ostavio u potpunom rasulu. Saladin
mu je odgovorio upućivanjem bombaša samoubojice koji se raznio ispred američkog
veleposlanstva u Kairu. Loš pokušaj, uzvratili su iz Bijele kuće. Ograničeni broj stradalih, među
mrtvima nema Amerikanaca. Čin očajnika na odlasku.
Možda, ali bilo je i drugih napada. Saladin je praktički po volji udarao po Turskoj — po
vjenčanjima, autobusima, javnim trgovima, istanbulskoj zračnoj luci — a njegovi pristalice u
zapadnoj Europi, oni koji su njegovo ime izgovarali s nekom vrstom religiozne gorljivosti, izveli
su niz pojedinačnih napada koji su ostavili trag smrti diljem Francuske, Belgije i Njemačke. Ali
spremalo se nešto veliko, nešto koordinirano, teroristički čin tako spektakularan da će konkurirati
tragediji koju je izazvao u Washingtonu.
Ali gdje? Još jedan napad na američkom tlu nije se činio izglednim. Stručnjaci su predviđali
da grom zasigurno neće dvaput udariti u isto mjesto. Na kraju grad koji je Saladin izabrao
kao mjesto radnje nije iznenadio nikoga, ponajprije ne one kojima je borba protiv terorizma bila
posao. Unatoč sklonosti prema tajnovitosti, Saladin je volio javnu scenu. A gdje pronaći bolju
pozornicu od one u londonskom West Endu?
ST. JAMES’S, LONDON
Možda i jest tako, pomislio je Julian Isherwood, promatrajući pljusak vjetrom nošene kiše koja se
slijevala s crnog neba. Možda se ovaj planet ipak pokvario. Uragan u Londonu, i to usred
veljače. Visok i pomalo prevrtljiv, Isherwood po prirodi nije bio stvoren za takve uvjete.
Trenutačno je zaklon pronašao u ulazu u Wiltonov restoran u Ulici Jermyn, mjesto koje je dobro
poznavao. Povukao je rukav svoje kišne kabanice i namršteno pogledao na sat. Već je bilo 19:40;
kasnio je. Pretražio je pogledom ulicu u potrazi za taksijem. Nijednoga nije bilo na vidiku.
Iz bara je do njega dopro zvuk suzdržanog smijeha, praćen prodornim baritonom nikoga
drugoga doli punašnog Olivera Dumblebyja. Restoran je sada postao glavno sastajalište za
nalijevanje pićem male skupine trgovaca djelima starih majstora koji su svoje poslove vodili u
uskim uličicama St. Jamessa. Nekada su im glavna okupljališta bili restorani Greens i Oyster Bar
u Ulici Duke, ali Greens je morao zatvoriti zbog sukoba s tvrtkom koja je upravljala kraljičinim
brojnim londonskim nekretninama. Simptomatične su bile optužbe koje su procurile u susjedstvo
i u cijeli londonski umjetnički svijet. Stari majstori više uopće nisu bili u modi. Kolekcionare
današnjice, globalne instant milijardere koji su bogatstvo stekli na društvenim mrežama i
aplikacijama za iPhone, zanimala su samo suvremena djela. Čak su i impresionisti prestajali biti
zanimljivi. Od početka godine Isherwood je uspio prodati samo dvije slike. Obje su bile roba za
kupce srednje platežne moći, tamo neke škole i kakvog-takvog stila. Oliver Dumbleby šest
mjeseci nije prodao ništa. Kao ni Roddy Hutchinson, kojega se smatralo najbeskrupuloznijim
trgovcem u cijelom Londonu. Ali svake su se večeri natiskivali oko bara u Wilton su i jedni druge
uvjeravali da će oluja uskoro proći. Julian Isherwood strepio je od drukčijeg ishoda, nikada toliko
kao toga trenutka.
Već je on svjedočio teškim vremenima. Njegov engleski sustav vrijednosti, njegova ozbiljna
engleska odjeća, pravo englesko prezime skrivali su činjenicu da, barem tehnički, uopće nije bio
Englez. Britanac po nacionalnosti i putovnici, to da, ali Nijemac po rođenju, Francuz po odgoju i
Židov po vjeri. Samo je šačica odanih prijatelja znala da je Isherwood u London doteturao kao
dijete izbjeglica 1942. godine, nakon što su ga preko snijegom pokrivenih Pirineja prenijela
dvojica baskijskih pastira. Ili da je njegov otac, poznati pariški trgovac umjetninama Samuel
Isakowitz, ubijen u logoru smrti Sobibor, zajedno s Isherwoodovom majkom. Premda je
Isherwood tajne iz svoje prošlosti pažljivo skrivao, priča o njegovu dramatičnom bijegu iz od
nacista okupirane Europe došla je do ušiju izraelske tajne službe. I tijekom 1970-ih, u vrijeme
vala palestinskih terorističkih napada na izraelske mete u Europi, bio je unovačen kao sayan,
dragovoljni pomagač. Isherwood je imao samo jednu zadaću — pomoći izgraditi i održavati
operativnu krinku restauratoru umjetnina i ubojici imena Gabriel Allon. Kasnije su se njihove
karijere svjesno nastavile u različitim smjerovima. Gabriel je sada bio šef izraelske tajne službe,
jedan od najmoćnijih špijuna u svijetu. A Isherwood? On je stajao na vratima restorana Wiltons u

Ulici Jermyn, udaran zapadnim vjetrom, pomalo pripit, čekajući taksi koji nikad neće doći.
Po drugi put je pogledao na sat. Sada je bilo 19:43. Bez kišobrana, prebacio je svoju staru
kožnu aktovku preko glave i zaputio se do Piccadillyja gdje se, nakon potpuno mokrih pet minuta
čekanja, zahvalno uvukao na stražnje sjedalo taksija. Vozaču je dao približnu adresu — bilo ga je
previše sram odati svoje pravo odredište — i zabrinuto pratio protok vremena dok se taksi vukao
prema Piccadilly Circusu. Ondje je skrenuo u aveniju Shaftesbury i točno u osam stigao do
Charing Crossa. Isherwood je sada i službeno kasnio na rezervaciju.
Pomislio je da bi trebao nazvati i reći da su ga zadržali, ali činilo se veoma izglednim da će
dotična ustanova njegov stol ionako dodijeliti drugome. A za tu rezervaciju mu je trebalo mjesec
dana preklinjanja i podmićivanja; Isherwood to sada nije želio izlagati riziku nekim uspaničenim
telefonskim pozivom. Osim toga, uz malo sreće, Fiona će već biti ondje. Bila je to jedna od stvari
koje su se Isherwoodu kod Fione najviše sviđale, bila je veoma točna. Sviđala mu se i njezina
plava kosa, plave oči, duge noge i njezina dob, trideset šest godina. Zapravo, toga se časa nije
mogao dosjetiti ničemu što mu se kod Fione Gardner nije sviđalo, zbog čega i jest do krajnjih
granica uložio svoje dragocjeno vrijeme i trud da osigura rezervaciju u restoranu u koji inače nikad
ne bi nogom kročio.
Još je pet minuta proteklo dok taksi napokon nije Isherwooda iskrcao pred kazalištem St.
Martins, stalnim domom Mišolovke Agathe Christie. Brzo je prešao Ulicu West, do ulaza u
slavni Ivy, njegovo pravo odredište. Šef sale ga je izvijestio da gospođica Gardner još uvijek nije
stigla i da je njegov stol nekim čudom još uvijek slobodan. Isherwood je predao kišni ogrtač
garderobijerki i ušao u dvoranu za bankete koja je gledala na Ulicu Litchfield.
Sam, s neodobravanjem je promatrao svoj odraz na prozorskom staklu. U odijelu iz Savile
Rowa, s grimiznom kravatom i obiljem sijedih uvojaka, ostavljao je prilično elegantan, ali i
nedorečen dojam koji je sam opisivao dostojanstveno izopačenim. Ipak, nije bilo dvojbe da je
dosegnuo dob koju su imovinski savjetnici nazivali »jeseni života«. Ne, zlovoljno je pomislio, bio
je star. Daleko prestar da bi ganjao osobe poput Fione Gardner. I koliko li je drugih još bilo?
Studentica umjetnosti, pomoćnica kustosa, tajnica, zgodnih mladih cura koje su zaprimale ponude
u Christie su i Sotheby su. Isherwood nije bio isključiv; sve ih je volio. Vjerovao je u ljubav kao
što je vjerovao u umjetnost. U ljubav na prvi pogled.
Vječnu ljubav. U ljubav dok nas smrt ne rastavi. Problem je bio jedino u tome što je nikad
nije pronašao.
I tada se odjednom prisjetio nedavnog popodneva u Veneciji i stola u kutu Harryjeva bara,
Bellinija, Gabriela... On je Isherwoodu rekao da nikad nije prekasno, da još ima vremena za brak
i poneko dijete. Ostarjelo lice sa stakla nije se s time slagalo. Već mu je odavno istekao vijek
trajanja, pomislio je. Umrijet će sam, bez djece i bez žene, samo sa svojom galerijom.
Još je jednom pogledao na sat. Osam i petnaest. Sada je Fiona kasnila. To joj nije sličilo.
Izvukao je mobitel iz unutrašnjeg džepa jakne i vidio da je primio poruku. OPROSTI JULIANE,
ALI BOJIM SE DA NEĆU USPJETI... Prestao je čitati. Pomislio je da je tako možda najbolje.
Poštedjet će ga duševnih boli. Još važnije, spriječit će ga da opet od sebe napravi prokletu budalu.
Vratio je mobitel u džep i razmotrio kakve su mu mogućnosti ostale. Mogao je sam večerati,
ili jednostavno otići. Izabrao je ovo drugo; u Ivyju se nije večeralo bez društva. Ustavši, pokupio
je svoj kišni ogrtač i promrmljavši ispriku šefu sale, brzo izletio na ulicu, baš kad se pred
kazalištem St. Martins zaustavio bijeli Ford Transit. Iz njega je odmah izišao vozač odjeven u
debelu vunenu jaknu i s nečim sličnim pušci u ruci. Nije to bila bilo kakva puška, pomislio je
Isherwood, bilo je to ratno oružje. Još je četvero ljudi izišlo iz stražnjeg teretnog prostora kombija,
svaki u debeloj jakni i s istom vrstom vojne puške u rukama. Isherwood je jedva
mogao povjerovati u ono što vidi. Izgledalo je poput scene iz filma. Filma koji je ranije već gledao,
u Parizu i u Washingtonu.
Petorica muškaraca su se mirno, u tijesnom borbenom poretku zaputila prema ulazu u
kazalište. Isherwood je čuo rasprskavanje drva, praćeno pucnjima. Zatim su se, nekoliko sekunda
kasnije, začuli prvi daleki i prigušeni krici. Bili su to krici iz Isherwoodovih noćnih mora. Još je
jednom pomislio na Gabriela i zapitao se što bi on učinio u ovakvoj situaciji. Bezglavo bi odjurio
u kazalište i spasio što više života. Ali Isherwood nije posjedovao Gabrielove vještine i odvažnost.
On nije bio junak. Zapravo, bio je posve suprotno.
Krici iz noćne more postajali su sve glasniji. Isherwood je izvadio svoj mobitel i izbirao 112,
pa dojavio da je na kazalište St. Martins izvršen teroristički napad. Zatim se okrenuo i zagledao
u glasoviti restoran iz kojega je upravo izišao. Njegovi dobro potkoženi gosti činili su se posve
nesvjesnima pokolja koji se odvijao tek nekoliko koraka dalje. Teroristi se svakako neće
zadovoljiti jednim masakrom, pomislio je. Sljedeća će im postaja biti čuveni Ivy.
Isherwood je razmotrio kakve mogućnosti ima. Opet je imao na izboru dvije opcije. Mogao
je pobjeći, ili pokušati spasiti što više života. Bila je to njegova najlakše donesena odluka u životu.
Dok je posrćući prelazio ulicu, čuo je eksploziju iz smjera Charing Cross Roada. Zatim još jednu.
Pa i treću. On nije junak, pomislio je ulijećući na vrata Ivyja, mašući rukama kao luđak, ali spreman
tako i djelovati, makar na samo par trenutaka. Možda je Gabriel imao pravo. Možda za njega ipak
nije prekasno.
VAUXHALL CROSS, LONDON
Ukupno ih je bilo dvanaest, Arapa i Afrikanaca porijeklom, Europljana po putovnici. Svi su oni
neko vrijeme boravili u kalifatu Islamske Države — uključujući kamp za obuku, sada uništen, u
blizini drevnog sirijskog grada Palmire — i svi su se neopaženo vratili u zapadnu Europu. Kasnije
će se utvrditi da su zapovijedi primili preko Telegrama, besplatnog poslužitelja za elektronsku
poštu. Dostavljeni su im samo adresa i datum i vrijeme kad se trebaju pojaviti. Nisu znali da su i
drugi primili slične poruke; nisu znali da su dio većeg plana. Štoviše, uopće nisu bili svjesni da su
tek dio plana.
U Ujedinjeno Kraljevstvo su se uvukli jedan po jedan, vlakom i trajektom. Dvojica ili trojica
su pritom prošla kratku provjeru na granici; ostali su dočekani širom raširenih ruku. Četvorica su
krenula u Luton, četvorica u Harlow, a četvorica u Gravesend. Na svakoj je adresi čekao agent
mreže s prebivalištem u Britaniji. Kao i oružje — eksplozivni prsluci, vojne borbene puške. Svaki
je prsluk sadržavao kilogram TATP-a, veoma razornog kristaliziranog eksploziva proizvedenog iz
sredstva za uklanjanje laka za nokte i vodikova peroksida. Puške su bile marke AK-47, bjeloruske
proizvodnje.
Operativci iz Britanije brzo su napadačke ćelije upoznali s njihovim metama i ciljevima
misije. Oni nisu bili bombaši samoubojice, bili su samoubilački borci. Trebali su puškama
poubijati što je više moguće nevjernika, a eksplozivne prsluke aktivirati tek kada ih policija stjera
u kut. Cilj operacije nije bilo razaranje zgrada ili spomenika, cilj je bila krv. I pritom se nije trebalo
razlikovati žene od muškaraca, odrasle od djece. Trebali su djelovati bez milosti.
Kasno popodne — u Lutonu, Harlowu i u Gravesendu — pripadnici tri ćelije podijelili su
zajednički posljednji obrok. Nakon toga su ritualno pripremili tijela za smrt. Napokon su se, u
sedam sati te večeri, ukrcali u tri jednaka bijela kombija marke Ford Transit. Operativci bazirani
u Britaniji su vozili, a samoubilački ratnici su sjedili straga, sa svojim prslucima i puškama.
Nijedna ćelija nije znala za postojanje ostalih, ali svi su se zaputili prema londonskom West Endu,
kako bi svi napali u isto vrijeme. Sat je bio Saladinov znak prepoznavanja. Vjerovao je da u
terorističkom činu, kao i u životu, vremenska usklađenost znači sve.
Cijenjeno kazalište Garrick svjedočilo je svjetskim ratovima, hladnom ratu, velikoj
gospodarskoj krizi i kraljevoj abdikaciji. Ali nikad nije svjedočilo ničemu sličnom onome što se
dogodilo u 20:20 te večeri, kad je pet terorista ID-a uletjelo u kazalište i počelo pucati po gomili.
Tijekom prvih trideset sekunda napada stradat će preko stotinu ljudi, a još stotinu će umrijeti u
užasnih pet minuta koje su uslijedile, dok su teroristi metodički pročešljavali kazalište, red po red,
sjedalo po sjedalo. Nekih dvjesto sretnih duša uspjelo je pobjeći kroz bočne i stražnje izlaze,
zajedno s kompletnom glumačkom ekipom i osobljem. Mnogi od njih više nikad neće raditi u
kazalištu.
Teroristi su iz Garricka izišli sedam minuta nakon što su u njega ušli. Vani su naletjeli na
dvojicu nenaoružanih policajaca Metropolitanske policije. Nakon što su ih obojicu ubili, zaputili
su se niz Ulicu Irving i u pokolju krenuli od restorana do restorana, sve dok napokon, na rubu Trga
Leicester, nisu naletjeli na par pripadnika posebnih oružanih snaga Meta. Policajci su bili
naoružani samo 9-milimetarskim pištoljima Glock 17. Unatoč tome, uspjeli su ubiti dvojicu
terorista prije nego su ovi dospjeli aktivirati svoje eksplozivne prsluke. Dvojica preživjelih
terorista aktivirali su svoje bombe u predvorju spilji sličnog kina Odeon; treći je to učinio
u prometnom talijanskom restoranu. Samo u tom napadu stradalo je ukupno gotovo četiri stotine
ljudi, učinivši ga tako najsmrtonosnijim u povijesti Britanije — gorim čak i od podmetanja mine
u Pan Amov let 103 koji je 1988. godine eksplodirao iznad škotskog Lockebieja.
Ali nažalost, ta peteročlana ćelija nije djelovala sama. Druga ćelija — ona iz Lutona, kako će
se kasnije doznati — napala je kazalište Princ Edward, također točno u osam i dvadeset, tijekom
izvedbe predstave Gospođica Saigon. To je kazalište bilo mnogo veće od Garricka, sa 1600 sjedala
umjesto njih 656, i tako je broj stradalih u tom kazalištu bio puno veći. Uz to je svih pet terorista
aktiviralo svoje samoubilačke prsluke u barovima i restoranima uzduž Ulice Old Compton. U
rasponu od samo šest minuta živote je izgubilo više od pet stotina ljudi.
Treća je meta bio St. Martins: pet terorista, točno u osam i dvadeset. Ipak, ovaj put je
intervenirao tim specijalne oružane policije. Kasnije će biti objavljeno da je jedan prolaznik,
čovjek za kojega se jedino utvrdilo da je istaknuti londonski trgovac umjetninama, obavijestio
vlasti o napadu svega par sekundi nakon što su teroristi ušli u kazalište. Isti je londonski trgovac
umjetninama pomogao u evakuaciji prostorija restorana Ivy. Zbog toga će u tom dijelu napada
stradati svega osamdeset četiri osobe. Bilo koje druge noći, u bilo kojem drugom gradu, broj bi
bio nezamisliv. Sada je to bio razlog za zahvalu. Saladin je udario u srce Londona. I London više
nikad neće biti onaj isti.
Do jutra su se jasno vidjeli razmjeri katastrofe. Većina poginulih još je ležala ondje gdje su
pali — štoviše, mnogi su još uvijek sjedili na svojim mjestima u kazalištu. Načelnik
Metropolitanske policije proglasio je cijeli West End mjestom zločina i zatražio od Londonaca i
turista da izbjegavaju to područje. Podzemna željeznica je preventivno prestala s radom; poslovne
i javne ustanove cijeli su dan ostale zatvorene. Londonska burza je svoja vrata otvorila na vrijeme,
ali trgovina je obustavljena nakon što su cijene dionica počele naglo padati. Ekonomski gubitak je
bio katastrofalan, baš kao i gubitak života.
Iz sigurnosnih razloga, premijer Jonathan Lancaster je obilazak poharanog područja odgodio
sve do podneva. U pratnji svoje žene Diane krenuo je pješice iz Garricka do Princea Edwarda i
napokon do St. Martinsa. Nakon toga se ispred improviziranog zapovjednog mjesta Meta na Trgu
Leicester kratko obratio medijima. Blijed i vidno potresen, zakleo se da će zločinci biti privedeni
pravdi. »Neprijatelj je odlučan«, izjavio je, »ali i mi smo.«
Ipak, neprijatelj je ostao neobično tih. Da, dogodilo se nekoliko slavljeničkih objava na
uobičajenim ekstremističkim internetskim stranicama, ali ništa službeno, iz središnjeg
zapovjedništva ID-a. Napokon se u pet popodne na mnogim Twitter adresama skupine pojavilo i
službeno priznanje, popraćeno fotografijama petnaest operativaca koji su izvršili napad. Nekoliko
analitičara terorističkih aktivnosti izrazilo je iznenađenje činjenicom da se u izjavi nigdje nije
spominjao nitko imena Saladin. Oni bolje obaviješteni nisu bili iznenađeni. Saladin je, rekli su,
bio majstor. I, poput mnogih je drugih majstora više volio svoja djela ostaviti nepotpisana.
Ako je prvi dan obilježila solidarnost i tuga, drugi je bio dan podjela i optužbi. U donjem
domu Parlamenta nekoliko je članova opozicijske stranke napalo premijera i njegove šefove
obavještajnih službi za propuste u otkrivanju i sprječavanju zavjere. Većinom su pitali kako su
teroristi uopće uspjeli doći do vojnih pušaka u zemlji s jednim od najstrožih zakona o kontroli
oružja. Šef protuterorističkog zapovjedništva Meta dao je izjavu u kojoj je opravdavao
svoje postupke, a isto je učinila i Amanda Wallace, glavna direktorica MI5. Ali Graham Seymour,
šef tajne obavještajne službe, inače poznate kao MI6, izabrao je ne oglašavati se. Sve donedavno
britanska vlada nije niti priznavala postojanje MI6 i nijedan ministar pri zdravoj pameti ne bi ni
sanjao o javnom spominjanju imena njezina šefa. Seymour je više držao do tradicionalnih nego do
suvremenih stavova. Bio je špijun i po prirodi i po odgoju. A špijun se nikad nije oglašavao kad je
već i otrovna dojava važnih vijesti prijateljski naklonjenom novinaru bila dovoljna.
Odgovornost za zaštitu britanske domovine od terorističkog napada u prvom je redu padala
na MI5, Metropolitansku policiju i Združeni centar za analizu terorizma. Ipak, tajna je služba
morala odigrati važnu ulogu u otkrivanju inozemnih zavjera prije nego one dosegnu ranjive
britanske obale. Graham Seymour je neprestano uvjeravao premijera da se sprema napad ID-a na
Ujedinjeno Kraljevstvo, ali njegovi špijuni nisu uspjeli osigurati čvrste, utemeljene dokaze koji bi
to potvrdili. Stoga je napad na London, s užasnim gubitkom nevinih života, smatrao najvećim
propustom u svojoj dugoj i uspješnoj karijeri.
U vrijeme napada Seymour se nalazio u svojem veličanstvenom uredu iznad Wauxhall
Crossa — s prozora je vidio bljeskove eksplozija — i u mračnim danima koji su slijedili rijetko ga
je napuštao. Najbliži suradnici tjerali su ga da se malo naspava i, privatno, strepili zbog njegova
neuobičajeno umornog izgleda. Seymour im je pristojno savjetovao da svoje vrijeme bolje
iskoriste u pronalaženju važnih informacija koje će spriječiti novi napad. Želio je doći do neke loše
karike, do nekog člana Saladinove mreže kojega se moglo izmanipulirati da obavi ono što od njega
zatraže. Ne nekoga s višeg položaja; oni su bili veoma odani. Čovjek kojega je Graham Seymour
tražio trebao je biti sitni igrač, potrčko, netko tko drugima nosi prtljagu. Netko tko možda nije ni
znao da pripada terorističkoj organizaciji. Koji, moguće, nikad nije ni čuo za Saladina.
Policajci, tajni ili drugi, u kriznim vremenima posjeduju izvjesne prednosti. Provode racije,
obavljaju uhićenja, održavaju tiskovne konferencije kako bi javnost uvjerili da čine sve u svojoj
moći kako bi im pružili sigurnost. S druge strane, špijuni nemaju te moći. Po definiciji ostaju
pritajeni u sporednim uličicama i hotelskim sobama i sigurnim kućama, i na svim ostalim od Boga
zaboravljenim mjestima na koja su agenti nagovoreni ili prisiljeni odlaziti kako bi životno važne
informacije davali saveznicima. I Seymour je na početku karijere obavljao takav posao. Sada je
samo mogao iz pozlaćenog kaveza svojeg ureda nadzirati napore drugih. Najviše je strahovao od
toga da će neka druga tajna služba prva doći do takve slabe karike, da će još jednom morati
odigravati sporednu ulogu. MI6 nije mogla sama napasti Saladinovu mrežu; trebat će
pomoć prijatelja iz zapadne Europe, s Bliskog istoka i s druge strane bare, u Americi. Ali ako MI6
uspije pravodobno iskopati neku važnu informaciju, Graham Seymour će biti prvi među
jednakima. U suvremenom svijetu, to je bilo najviše čemu se šef jedne obavještajne službe mogao
nadati.
I tako je ostajao u svojem uredu, dan za danom, noć za noći, i s priličnom zavidnošću
promatrao kako se Met i MI5 obračunavaju s ostacima Saladinove mreže u Britaniji. Ali napori
MI6 nisu bili tako djelotvorni. Štoviše, Seymour je više toga doznao od svojih prijatelja u Langleyu
i Tel Avivu, nego od svojeg osoblja. Napokon je, cijeli tjedan nakon napada, odlučio da bi mu noć
kod kuće dobro došla. Računalni zapisi pokazat će da je njegov luksuzni Jaguar, koincidencijom,
službenu garažu napustio točno u 20:20 sati. Ali dok se vozio preko Temze prema svojem domu u
Belgraviji, sigurni telefon mu je počeo tiho presti. Prepoznao je broj, jednako kao i glas koji se
trenutak kasnije javio na zaštićenoj vezi. »Nadam se da ne zovem u krivo vrijeme«, rekla je
Amanda Wallace, »ali imam nešto što bi te moglo zanimati. Zašto ne svratiš do mene na piće? Ja
častim.«
THAMES HOUSE, LONDON
Thames House, sjedište MI5 na samoj riječnoj obali, bila je zgrada koju je Graham Seymour dobro
poznavao. Ondje je preko trideset godina radio prije nego je postao šef MI6. U prolasku kroz
hodnik direktorskog odjela zastao je pred vratima ureda koji mu je pripadao dok je bio zamjenik
glavnog direktora. Miles Kent, trenutačni zamjenik, još je sjedio za svojim stolom. Lako moguće
da je bio jedini čovjek u Londonu koji je izgledao još gore od Seymoura.
»Grahame«, rekao je Kent, podignuvši pogled sa svojeg računala. »Što tebe dovodi u naš
mali kutak kraljevstva?«
»Reci ti meni.«
»Kad bih to uradio«, tiho je rekao Kent, »kraljica pčela bi mi dala nogu u stražnjicu.«
»Kako se ona drži?«
»Zar nisi čuo?« Kent ga je pokretom ruke pozvao unutra i zatvorio vrata. »Charles je
pobjegao sa svojom tajnicom.«
»Kada?«
»Nekoliko dana nakon napada. Večerao je u Ivyju kad je treća ćelija ušla u St. Martins. Rekao
je da ga je to natjeralo da se dobro pogleda u zrcalu. Da više ne može tako živjeti.«
»Imao je ljubavnicu i ženu. Što je još htio?«
»Razvod, očito. Amanda se već iselila iz stana. Spava ovdje, u uredu.«
»Mnogo toga se događa uokolo.«
Seymoura su te vijesti iznenadile. Tog je jutra vidio Amandu u sjedištu vlade i nije to ni
spomenula. Istinu za reći, Seymouru je laknulo jer je Charlesov nesmotren ljubavni život napokon
izišao na vidjelo. Rusi su znali otkrivati takve indiskrecije i nimalo se nisu sramili iskoristiti ih u
svoju korist.
»Tko još zna?«
»I ja sam to potpuno slučajno otkrio. Znaš Amandu, vrlo je diskretna.«
»Šteta što nije bio i Charles.« Seymour je posegnuo za kvakom, ali se zaustavio u pola
pokreta. »Imaš li ideju zašto me želi tako hitno vidjeti?«
»Da bi uživala u tvojem društvu?«
»Daj, Miles.«
»Znam samo«, rekao je Kent, »da ima neke veze s puškama.«
Seymour je izišao u hodnik. Nad Amandinim vratima gorjelo je zeleno svjetlo. Unatoč tome,
prije ulaska je tiho pokucao. Amandu je zatekao kako sjedi za svojim velikim radnim
stolom, pogleda spuštenog na otvoreni fascikl. Podigavši ga, nagradila je Seymoura hladnim
osmijehom. Izgledalo je, pomislio je, kao da je tu gestu naučila vježbajući pred ogledalom.
»Grahame«, rekla je ustajući. »Lijepo od tebe što si došao.«
Polako je zaobišla stol. Po običaju, bila je odjevena u po mjeri krojeno odijelo s hlačama koje
joj je isticalo visok, nezgrapan stas. Pristup joj je bio oprezan. Graham Seymour i Amanda
Wallace zajedno su pristupili MI5 i veći dio tih zajedničkih trideset godina proveli sukobljavajući
se na svakom uglu. Sada su im pripadala dva najmoćnija mjesta u zapadnoj špijunaži, ali njihovo
je rivalstvo još uvijek trajalo. Pomisao da bi napad mogao promijeniti dinamiku njihova odnosa
bila je primamljiva, ali Seymour nije bio naivan.
Slijedila je neizbježna parlamentarna istraga. Ona će nedvojbeno razotkriti ozbiljne propuste
i promašaje na strani MI5. Amanda će se boriti zubima i noktima. I poduzeti sve što može kako bi
na Seymoura i MI6 prebacila njihov dio krivnje.
U kutu Amandina sjajnog stola bio je ostavljen pladanj s pićem. Smiješala je Seymouru džin
i tonik, a sebi martini s maslinama i koktel-lučicama. Zdravica joj je bila suzdržana, bez riječi.
Zatim je Seymoura povela do prostora za sjedenje i pokazala prema modernoj kožnoj fotelji. Na
velikom LCD televizoru treptao je BBC. Britanski i američki ratni avioni tukli su po ciljevima ID-
a u blizini sirijskog grada Rake. Velika područja iračkog dijela kalifata vratila je pod svoju
nadležnost središnja vlada u Bagdadu. Ostalo je jedino sirijsko utočište, a i ono je bilo pod
opsadom. Ipak, gubitak teritorija nimalo nije umanjio ID-ovu sposobnost provođenja terorističkih
operacija u inozemstvu. Dokaz tome bio je napad na London.
»Što misliš, gdje je?« nakon kratke šutnje je upitala Amanda.
»Saladin?«
»A tko drugi?«
»Nismo bili u mogućnosti definitivno...«
»Grahame, ne razgovaraš s premijerom.«
»Ako baš moram nagađati, ne nalazi se u svakim danom sve manjem kalifatu Islamske
države.«
»Gdje je?«
»Možda u Libiji ili u nekom od zaljevskih emirata. A mogao bi biti i u Pakistanu ili s druge
strane granice, u dijelu Afganistana pod kontrolom ID-a. Ili bi«, rekao je Seymour, »mogao biti
bliže.
Ima prijatelje i izvore sredstava. I upamti, nekad je bio jedan od nas. Saladin je prije invazije
radio za irački Mukhabarat. Posao mu je bio osigurati materijalnu potporu Sadamu omiljenim
palestinskim teroristima. On zna što radi.«
»To je podcjenjivanje«, rekla je Amanda Wallace. »Saladin zamalo tjera čovjeka da poželi
dane KGB-ovih špijuna i IRA-inih bombi.« Sjela je nasuprot Seymouru i zamišljeno spustila piće
na stolić. »Nešto ti moram reći, Grahame. Nešto osobno, nešto grozno. Charles me je ostavio zbog
svoje tajnice. Dvostruko je mlađa od njega. Kakav klišej.«
»Žao mi je, Amanda.«
»Jesi li znao da ima ljubavnicu?«
»Čovjek čuje ogovaranja«, oprezno je rekao Seymour.
»Ja ih nisam čula, a glavna sam direktorica MI5. Pretpostavljam da je točno to što govore.
Da žena uvijek posljednja dozna.«
»Zar nema izgleda za pomirbu?«
»Nimalo.«
»Razvod će biti prljava rabota.«
»I skup«, pridodala je Amanda. »Posebno Charlesu.«
»Bit će pritisaka na tebe da odstupiš.«
»Zbog čega ću«, rekla je Amanda, »trebati tvoju podršku.« Na trenutak je ušutjela. »Znam
da sam većinom ja kriva za naš mali hladni rat, Grahame, ali on već predugo traje. Ako je pao
berlinski zid, sigurna sam da i nas dvoje možemo biti nekakvi prijatelji.«
»Potpuno se slažem.«
Ovaj se put Amandin osmijeh činio iskrenim. »A sada ono glavno zbog čega sam te zamolila
da dođeš.« Usmjerila je daljinski upravljač prema televizoru i na ekranu se pojavilo lice —
muškarac egipatskog porijekla, prorijeđene brade i oko trideset godina star. Lice je pripadalo
Omaru Salahu, vođi takozvane ćelije Harlow kojega je pripadnik specijalne policije ustrijelio u
kazalištu St. Martins prije nego je dospio aktivirati svoj eksplozivni prsluk. Seymouru je Salahov
dosje bio dobro poznat. Bio je jedan od nekoliko tisuća europskih muslimana koji su nakon ID-
ova proglašenja kalifata u lipnju 2014. godine otputovali u Siriju i Irak. Više od godinu dana nakon
povratka u Britaniju, Omar Salah je bio pod stalnim nadzorom MI5, fizičkim i elektroničkim. Ali
šest mjeseci prije napada, MI5 je zaključio da Salah više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju.
Izvidnici, poznati kao A4, bili su rastegnuti do krajnjih granica, a činilo se da je Salah izgubio
zanimanje za radikalni islam i džihadizam. Na nalogu za obustavu nadzora stajao je Amandin
potpis. Ali ona i ostatak britanske obavještajne zajednice nisu shvatili da Salah sa središnjicom ID-
a komunicira pomoću šifri koje čak ni moćna američka Nacionalna sigurnosna agencija nije
uspjela razbiti.
»To nije bila tvoja greška«, tiho je rekao Seymour.
»Možda nije«, odgovorila je Amanda. »Ali netko će morati pasti, i to ću vjerojatno biti ja.
Osim ako, naravno, ne uspijem taj nesretni slučaj Omara Salaha okrenuti u svoju korist.« Zastala
je, pa pridodala: »Ili bih trebala reći: u našu korist.«
»A kako bismo to mogli postići?«
»Omar Salah nije samo predvodio tim islamskih ubojica u kazalištu St. Martins. On je bio taj
koji je prošvercao oružje u Britaniju.«
»Gdje ga je nabavio?«
»Od ID-ova operativca sa sjedištem u Francuskoj.«
»Tko to kaže?«
»Omar.«
»Molim te, Amanda«, umorno je rekao Seymour, »kasno je.«
Ona je pogledala lice na ekranu. »Bio je dobar, naš Omar, ali učinio je sitnu pogrešku. Za
obavljanje ID-ova posla koristio je prijenosno računalo svoje sestre. Došli smo do njega
sutradan nakon napada i otad pročešljavamo sadržaj njegova tvrdog diska. Danas popodne
pronašli smo digitalne ostatke šifrirane poruke ID-ove središnjice u kojoj se Omara upućuje da
otputuje u Calais, na sastanak s čovjekom koji sebe naziva Škorpion.«
»Lako pamtljivo«, mračno je rekao Seymour. »Je li u poruci bilo spomena o oružju?«
»Jezik je bio kodiran, ali očit. A podudara se i s izvještajem koji smo krajem prošle godine
primili od francuskih kolega. Čini se da su Francuzi već neko vrijeme imali Škorpiona na svojem
radaru. Nažalost, ne znaju puno o njemu, uključujući i njegovo ime. Trenutačno se vjeruje da
pripada narkomanskoj bandi, vjerojatno marokanskoj.«
To ima smisla, pomislio je Seymour. Sprega ID-a i europskih kriminalnih mreža bila je
neporeciva.
»Jeste li o ovome obavijestili Francuze?« upitao je.
»Neću sigurnost britanskog naroda ostavljati u rukama francuskih obavještajaca. Osim toga,
željela bih pronaći Škorpiona prije Francuza. Ali ne mogu«, brzo je pridodala. »Moje
nadležnosti prestaju na obali.«
Seymour je nastavio šutjeti.
»Daleko od toga da ti želim govoriti kako trebaš raditi svoj posao, Grahame. Ali, da sam na
tvojem mjestu, još sutra ujutro bih nekoga poslala u Francusku. Nekoga tko govori jezik. Nekoga
tko se snalazi u kriminalnim mrežama. Nekoga tko se ne boji zaprljati ruke.« Nasmiješila se. »Znaš
li možda nekoga takvoga, je li, Grahame?«
HAMPSHIRE, ENGLESKA
Poput mnogih drugih prije njega, došao je u lučki grad na jugu Engleske u stražnjem dijelu vladina
kombija sa zatamnjenim staklima. Kombi je prošao pored marina i starih viktorijanskih
skladišta od opeke, da bi napokon skrenuo na usku cestu koja ga je odvela preko prvog dijela
golfskog terena, tog jutra njegova dolaska prepuštenog galebovima. Odmah iza terena nalazio se
prazni obrambeni jarak, a iza njega prastara utvrda sa zidovima od sivog kamena. Izgrađena od
Henrika VIII. 1545. godine, sada je bila temeljna škola MI6 za špijune.
Kombi je nakratko zastao kod kućice na ulazu, a zatim ušao u središnje dvorište u kojem su
u tri uredna reda bili parkirani automobili UO-a, upravnog osoblja. Vozač kombija, koji se
zvao Reg, ugasio je motor i tek neznatnim kimanjem čovjeku na stražnjem sjedalu pokazao da
može izići. Utvrda nije hotel, mogao je pridodati, ali nije to učinio. Ovaj je novak bio poseban
slučaj, ili su barem tako UO obavijestili iz Vauxhall Crossa. Kao svim novacima, i njemu će se u
svakoj prigodi reći da je dobio dozvolu za pristup ekskluzivnom klubu. Članovi tog kluba živjeli
su po drukčijim pravilima od njihovih sunarodnjaka. Oni su znali stvari, i radili su stvari koje ostali
nisu mogli ni zamisliti. S time na umu, čovjek na stražnjem sjedalu nije se Regu učinio frajerom
kojega će se takvo laskanje dojmiti. Zapravo, izgledao je kao da po drukčijim pravilima živi već
jako puno vremena.
Utvrda se sastojala od tri krila — istočnog, zapadnog i glavnog, u kojem se odvijao veći dio
obuke. Odmah iznad ulazne kućice nalazio se niz soba rezerviranih za šefa, a iza zidova su se
nalazili tenisko igralište, teren za squash, teren za kriket, heliodrom i streljana na otvorenome.
Postojala je i zatvorena streljana, premda je Reg pretpostavljao da njegovu putniku neće baš trebati
obuka iz oružja, vatrenog ili drugog. Bio je vrhunski, univerzalni vojnik. Mogao si to vidjeti po
građi njegova tijela, po vilici i po načinu kako je preko ramena prebacio vojnu platnenu torbu prije
nego je krenuo preko dvorišta. Bez glasa, primijetio je Reg. Zasigurno je bio šutljiv tip. Bio je na
mjestima koja je želio zaboraviti i obavljao misije o kojima nitko izvan sigurnih soba i ustanova
nije govorio. Ovaj je tip bio od vrste strogo povjerljivo. Bio je nevolja.
Odmah iza ulaza u zapadno krilo nalazio se mali kutić gdje ga je čekao portir George
Halliday. »Marlowe«, uz laganu primjenu krivice rekao je novak. A zatim je, kao da se nečega
dosjetio, dodao: »Peter Marlowe.« A Halliday, koji je imao najdulji staž u upravnom osoblju —
po legendi Utvrde bio je tu još od dana kralja Henryja — blijedim je paučastim kažiprstom prošao
niz popis imena. »Ah, da, gospodin Marlowe. Očekivali smo vas. Oprostite zbog vremena, ali ja
bih se na vašem mjestu na njega naviknuo.«
Halliday je to izgovorio okrećući se da dohvati ključ s niza kuka iza stola. »Drugi kat,
posljednja soba lijevo. Imate sreću, ima baš lijep pogled na more.« Spustio je ključ na stol.
»Vjerujem da se možete sami pobrinuti za svoju torbu.«
»Vjerujem da mogu«, rekao je novak, uz nešto što je nagovještavalo smiješak.
»Oh«, iznenada je rekao Halliday, »zamalo sam zaboravio.« Opet se okrenuo i sa zidne police
s otvorenim poštanskim pretincima izvukao malu kuvertu. »Ovo je sinoć stiglo za vas. Od >C-a<.«
Novak je pokupio pismo i gurnuo ga u džep svoje vojne jakne. Zatim je prebacio torbu preko
ramena — poput vojnika, s odobravanjem je primijetio Halliday — i ponio je uz drevne stube koje
su vodile do spavaonica. Vrata sobe otvorila su se uz prosvjednu škripu. Ušavši, pustio je da mu
torba s ramena padne na pod. Pronicavim pogledom stručnjaka za pretragu istražio je
okolicu. Krevet za jednu osobu, noćni ormarić i svjetiljka, mali radni stol, jednostavan ormar za
osobne stvari, vlastiti toalet i kupaonica. Nedavni diplomac elitnog sveučilišta možda bi apartman
smatrao više nego prikladnim, ali novak nije bio impresioniran. Prilično imućan čovjek — stekavši
bogatstvo na nezakonit način, ali ipak imućan — bio je naviknut na komforniji smještaj.
Svukao je jaknu i bacio je na krevet, prethodno iz džepa izvadivši pismo. Nevoljko je otvorio
kuvertu i izvadio kratku poruku. Na njoj nije bilo zaglavlja, tek tri reda urednog rukopisa,
ispisanog prepoznatljivom zelenom tintom.
Britaniji će biti bolje, sada kad ti paziš na nju...
Obični novak bi možda takvu poruku zadržao kao uspomenu na svoj prvi dan u jednoj od
svjetskih najstarijih i najponosnijih tajnih službi. Ali čovjek poznat kao Peter Marlowe nije bio
običan novak. Štoviše, radio je na mjestima gdje bi ga takva poruka mogla koštati života. I zato ju
je, nakon što ju je pročitao — dvaput, kakav mu je bio običaj — spalio u umivaoniku i pepeo
isprao u slivnik. Zatim je pošao do uskog, strijeli sličnog prozora i bacio pogled preko mora, prema
Isle of Wightu. I zapitao se, ne po prvi put, je li možda donio najgoru odluku u životu.
Nije ni trebalo naglašavati da mu Peter Marlowe nije bilo pravo ime. Ime mu je bilo Christopher
Keller, što je samo po sebi bilo intrigantno jer je, barem što se ticalo vlade Njezina Visočanstva,
Keller već nekih dvadeset pet godina bio mrtav. Posljedično tome, vjerovalo se da je prvi disident
koji je služio u bilo kojoj grani britanske špijunske službe nakon Glyndwra Michaela, velškog
beskućnika čije su truplo veliki ratni prevaranti koristili kako bi nacističkoj Njemačkoj podvalili
lažne dokumente u sklopu operacije Mljeveno meso.
Ipak, upravno osoblje Utvrde u velikoj mjeri uopće nije bilo upoznato s tim podacima o
njihovu novaku. Zapravo, nisu znali gotovo ništa. Na primjer, nisu znali da je on veteran
specijalnih padobranskih postrojbi, SAS-a, da još uvijek drži rekord postrojbe u četrdeset milja
dugom maršu izdržljivosti preko brdovitih Brecon Beaconsa u južnom Walesu, ili da je ostvario
najbolje rezultate u povijesti u Kući ubojica, SAS-ovu zloglasnom centru za obuku gdje su njegovi
pripadnici brusili vještine u borbi prsa u prsa. Daljnje istraživanje njegova dosjea — koji je po
osobnoj zapovijedi premijera bio zapečaćen — otkrilo bi da je krajem 1980-ih, tijekom posebno
nasilnog razdoblja rata u Sjevernoj Irskoj, bio ubačen u istočni Belfast, gdje je živio među
rimokatolicima i rukovodio probojem u redove Irske republikanske vojske. U tom istom dosjeu
bio bi prilično neodređeno opisan incident na farmi u Južnom Armaghu gdje je Keller, nakon što
je razotkriven, odveden na ispitivanje i egzekuciju. Točne okolnosti njegova bijega bile su
obavijene tajnom, premda je on uključivao smrt četvorice očvrsnulih ljudi IRA-e, od kojih su
dvojica doslovno bili sasječeni na komadiće.
Nakon njegove hitne evakuacije iz Sjeverne Irske, Keller se vratio u zapovjedništvo SAS-a
u Herefordu, nadajući se dugom i mirnom radu u ulozi instruktora. Ali nakon iračke invazije
na Kuvajt u kolovozu 1990. bio je pridružen eskadrili za pustinjsko ratovanje Sabre i poslan u
zapadni Irak, gdje je tragao za Sadamovim smrtonosnim arsenalom projektila Scud. U noći 28.
siječnja 1991. Keller i njegov tim locirali su lanser raketa nekih stotinu milja sjeverozapadno od
Bagdada i radio-vezom dojavili koordinate svojim zapovjednicima u Saudijskoj Arabiji.
Devedeset minuta kasnije koalicijski lovci-bombarderi u brišućem su letu preletjeli pustinju. Ali
avioni su u katastrofalnoj prijateljskoj paljbi umjesto Scuda napali vod SAS-a. Službene britanske
vojne vlasti su utvrdile potpun gubitak postrojbe, uključujući Kellera.
A on je zapravo, zahvaljujući osobnom umijeću, bez ogrebotine preživio incident. Prvi mu je
nagon govorio da se radio-vezom javi svojoj bazi i zatraži izvlačenje. Umjesto toga, razbješnjen
nesposobnošću svojih nadređenih, počeo je hodati. Skriven pod odorom i turbanom pustinjskog
Arapina, vrhunski obučen u prikradanju, provukao se kroz koalicijske snage i neotkriven iskrao u
Siriju. Otud je autostopom prešao Tursku, Grčku i Italiju, dok napokon nije dosegnuo razvedene
obale otoka Korzike, gdje ga je širom raširenih ruku dočekao don Anton Orsati, kriminalni lik čija
je prastara obitelj korzikanskih bandita bila specijalizirana za ubojstva po narudžbi.
Don je Kelleru dao vilu i ženu da mu vida rane. A zatim mu je, kad se Keller oporavio, dao i
posao. Sa svojim sjevernjačkim europskim izgledom i SAS-ovom obukom, Keller je bio
sposoban izvršavati ugovore koji su bili iznad sposobnosti domaćih korzikanskih ubojica,
taddunaghiua. Glumeći direktora Orsatijeve male tvrtke za proizvodnju i prodaju maslinova ulja,
Keller je dobrih dvadeset pet godina lutao zapadnom Europom i ubijao u donovo ime. Korzikanci
su ga prihvatili kao svojega, a on je na njihovu velikodušnost uzvratio prihvaćanjem njihovih
običaja. Odijevao se kao Korzikanac, jeo je i pio kao Korzikanac i na ostatak svijeta gledao s
fatalističkim korzikanskim prijezirom. Čak je oko vrata nosio i korzikansku amajliju — grumen
crvenog koralja oblika ruke — kako bi od sebe otjerao urokljive oči. A sada se, nakon dugog
vremena, napokon vratio kući, u drevnu utvrdu od sivog kamena koja je gledala na hladno more
boje granita. Ovdje će ga naučiti da bude pravi britanski špijun. Ali najprije je opet morao naučiti
kako biti pravi Englez.
Ostali članovi Kellerove klase bili su više po ukusu MI6 — bijelci, muškarci i pripadnici srednje
ili privilegirane klase. Štoviše, svi su nedavno diplomirali na Oxfordu ili na Cambridgeu. Svi osim
Thomasa Fincha, koji je pohađao Londonsku ekonomsku školu i prije prihvaćanja opetovanih
poziva MI6 radio kao investicijski bankar u Cityju. Finch je tečno govorio kineski i sebe smatrao
posebno pametnim. Na prvom satu se požalio, samo dijelom u šali, da su mu za čast služenja
domovini značajno srezali plaću. I Keller se mogao jednako tako razmetati, ali bio je dovoljno
mudar da to prešuti. Kolegama novacima rekao je da je radio u trgovini hranom i da je u slobodno
vrijeme uživao u planinarenju. A što se ticalo njegove dobi — bio je daleko stariji od ostalih,
možda najstariji novak ikad — ustvrdio je da je kasno sazrio, što uopće nije bilo točno.
Tečaj se službeno nazivao NTOS — Novački tečaj za obavještajne službenike. Svrha mu je
bila pripremiti novake za početnu razinu posla u Vauxhali Crossu, premda će prije odlaska na
teren trebati proći dodatne tečajeve, osim ako nepopravljivo ne naudi interesima države ili vlastitoj
karijeri. Bila su dva glavna instruktora — Andy Mayhew, krupan, riđi i brbljav, i Tony Quill, poput
igle mršav bivši agent koji je, pričalo se, bio u stanju zavući se redovnici u habit i pred nosom joj
ukrasti krunicu. Vauxhali Cross dosjee njih obojice dobro je proučio kako bi utvrdio jesu li možda
u ranijim životima naišli na SAS-ova operativca imena Christopher Keller. Nisu. Mayhew je
uglavnom bio uredski čovjek. Quill se bavio Željeznom zavjesom i Bliskim istokom. Nijedan nije
nikad nogom stupio u Sjevernu Irsku.
Prvi dio tečaja bavio se uglavnom samim MI6 — njegovom poviješću, uspjesima,
zapanjujućim neuspjesima, strukturom. Bio je mnogo manji od njegovih američkih i ruskih kopija,
ali je udarao iznad svoje kategorije, kako je Quill volio reći, zahvaljujući urođenoj prepredenosti i
prijevarnosti onih koji su ga vodili. Dok su Amerikanci ovisili o tehnologiji, MI6 se specijalizirao
u ljudskim sposobnostima i njegove se agente smatralo najboljim stručnjacima za novačenje i
vođama agenata u branši. Najteži dio posla na uvjeravanju muškaraca i žena da izdaju svoju državu
ili ustanovu provodio je OO, obavještajni ogranak. U njemu je radilo otprilike tri stotine agenata;
većina ih je radila u britanskim veleposlanstvima širom svijeta, u osiguranju ili kao diplomatsko
osoblje. Još otprilike osam stotina radilo je u odjelu općih usluga. Agenti OU-a specijalizirali su
se u tehničkim stvarima ili su obavljali administrativne poslove na raznim teritorijalnim
kontrolnim punktovima. Svakim je punktom upravljao kontrolor koji je izravno izvještavao šefa.
Premda to Mayhew i Quill nisu znali, »C« je već bio odredio da novak poznat kao Peter Marlowe
neće raditi u nijednom od tih punktova. On će biti punkt za sebe.
Postavivši institucionalne temelje, Mayhew i Quill su se okrenuli tajnama špijunskog zanata
— osiguravanju odgovarajuće krinke, otkrivanju i otresanju od pratnje, pisanju tajnih poruka,
mjestima za ostavljanje poruka, susretima u prolazu, vježbama pamćenja. Jer špijunu je pamćenje,
rekao je Quill, jedini prijatelj na svijetu. A zatim su, naravno, uslijedile duge i detaljne lekcije o
tome kako uočiti i uspješno unovačiti ljudske izvore obavještajnih podataka. Keller je imao
nepravednu prednost pred svojim kolegama; novačio je i vodio agente na mjestima gdje bi i
najmanji pogrešan korak vodio do užasne smrti. Zapravo, bio je posve siguran da bi on mogao
Mayhewa i Quilla poučiti nekoliko stvari o tajnim sastancima na način da i agent i informator
prežive susret. Umjesto toga je u učionicama glavnog krila glumio tihog i pažljivog učenika,
željnoga znanja, a ne nekoga tko se želi ulizivati ili impresionirati. To je prepustio Finchu i Bakeru,
studentu književnosti s Oxforda koji je već izrađivao bilješke za svoj prvi špijunski roman. Keller
je govorio jedino kad bi mu se obratili i nikad nije podigao ruku ili dobrovoljno ponudio
odgovor. Bio je nevidljiv, koliko to čovjek može biti u tijesnoj učionici s dvanaest učenika. Ali
opet, u tome je bio posebno darovit — u činjenju sebe nevidljivim onima oko njega.
Na ulicama obližnjeg Portsmoutha, gdje su provodili većinu terenskih vježbi, Kellerove je
impresivne vještine bilo teže sakriti. Svoja tajna mjesta preuzimanja obavijesti obišao je u treptaju
oka; susreti u prolazu bili su kao iz udžbenika. Šest tjedana nakon početka tečaja MI5 poslao je
dolje četvoricu svojih izvidnika da pomognu u cjelodnevnoj vježbi kontrašpijunaže. Cilj vježbe je
bio pokazati kako je ispravno osobno izviđanje — pravo, ne ono u varijanti banana-države — bilo
gotovo nemoguće otkriti Ostali novaci nisu uspjeli uočiti nijednog MI5 izvidnika, ali Kelleru je
uspjelo ispravno prepoznati četiri člana tima koji ga je pratio tijekom izleta u prodajni centar
Cascades. U nevjerici, MI5 je zatražio ponavljanje vježbe, ali rezultati su bili jednaki. Sljedećeg
dana predavanje nije bilo posvećeno otkrivanju pratilaca, nego oslobađanju od njih. Keller se
svoga tima otresao za točno pet minuta i bez traga nestao. Pronašli su ga kasnije te noći kako s
francuskim naglaskom pjeva karaoke u pabu Druids Arms na Binsteed Roadu. Pab je napustio s
imenom, brojem telefona i adresom svih koji su se u prostoriji nalazili, te s jednom bračnom
ponudom. Sljedećeg je jutra Quill nazvao personalnu službu u Vauxhall Crossu i pitao ih gdje su
pronašli čovjeka imena Peter Marlowe.
»Nismo ga mi pronašli«, rekli su u personalnom. »On je >C-ova< privatna roba.«
»Pošaljite mi još deset takvih«, rekao je Quill, »i Britanija će opet vladati svijetom.«
Pravi se posao NTOS-a obavljao navečer, u novačkom privatnom baru i blagovaonici.

Izlagali su ih piću — alkohol je, rečeno im je, važan dio života špijuna — a svakoga im se tjedna
nekoliko puta na večeri pridruživao poseban gost. Kontrolori, stručnjaci za politiku, legendarni
operativci. Nekoliko ih je još bilo u službi. Drugi su bili paučinom prekriveni likovi u zgužvanoj
odjeći koji su se prisjećali svojih dvoboja s KGB-om u Berlinu, Beču i Moskvi. Rusija je opet bila
glavna meta i protivnik MI6 — velika je igra, rekao je isluženi ratnik hladnog rata, opet započela.
Quill je svoje učenike upozorio da će se Rusija s vremenom poigrati svakim od njih, laskanjem,
nuđenjem novca ili ucjenom. To kako će oni reagirati kad ih medvjed pozove k sebi, odredit će
hoće li noću spavati ili trunuti u paklu koji su sami stvorili. Zatim je pustio snimku čuvene
konferencije za tisak Kima Philbyja iz 1955. u kojoj poriče da je špijun KGB-a. Quill je to nazvao
najboljim primjerom laganja koji je ikad vidio ili će vidjeti.
James Bond je možda imao dozvolu za ubijanje, ali stvarni pripadnici MI6 nisu. Ubojstvo je
kao sredstvo rada bilo strogo zabranjeno i većina britanskih špijuna rijetko je nosila oružje, a da
se i ne spominje njegova upotreba na poslu. Ipak, nisu bili samo šampanjski špijuni, ili barem ne
svi, a svijet je bio sve opasnije mjesto. Što je značilo da moraju posjedovati osnovna znanja iz
upotrebe oružja — gdje gurnuti spremnik, kako ubaciti metak u komom, kako držati oružje, a da
ne ustrijeliš sebe ili kolegu agenta, takve stvari. I tu je bilo teško skriti Kellerovu stručnost. Prvog
dana obuke s oružjem instruktor mu je dodao pištolj, 9-milimetarski Browning, i rekao mu da
zapuca prema meti u obliku ljudske siluete udaljene petnaest metara. Keller je brzo podignuo
oružje i naoko bez ciljanja smjestio trinaest metaka ravno u glavu mete. Kada su od njega zatražili
da ponovi vježbu, cijeli je spremnik smjestio u lijevo oko mete. Otad je bio oslobođen daljnjih
vježbi s oružjem. Niti je trebao sudjelovati u NTOS-ovu tečaju temeljnih vještina samoobrane. Ne
nakon što je zamalo iščašio rame instruktoru koji je nepromišljeno u njegovu smjeru uperio prazni
pištolj. Nakon toga nitko, čak niti Mayhew koji je bio građen poput igrača ragbija, nije više želio
s njime stupiti na strunjaču.
Uglavnom su ih držali izolirane od civilnog stanovništva koje ih je okruživalo, ali Mayhew i
Quill nisu se trudili odvajati ih od vanjskog svijeta — zapravo, daleko od toga. Svakog ih je jutra
za doručak čekao bunt britanskih i stranih novina, a u predvorju se nalazio televizor koji je primao
programe svih svjetskih i europskih novinskih kuća. Oko njega su se okupili u noći napada na
London, očajni, gnjevni i svjesni da je to rat u kojem će se uskoro svi oni boriti. Jedan prije od
ostalih.
Sljedećeg je tjedna NTOS završio. Svih dvanaest pripadnika klase ga je s lakoćom prošlo,
Peter Marlowe je dobio najviše ocjene, dok je Finch završio na hvalevrijednom, ali daleko lošijem
drugom mjestu. Te su večeri posljednji put zajedno večerali u društvu Mayhewa i Quilla. A ujutro
su ostavili ključeve svojih soba na stolu starog Georgea Hailidaya i odnijeli svoje torbe van u
dvorište, gdje je vozač Reg čekao za volanom autobusa da njih, svježe iskovane špijune, odveze u
London. Međutim, jedan je nedostajao. Tražili su ga uzduž i poprijeko, u sobama istočnog krila,
zapadnog i glavnog, na streljani, teniskom terenu, igralištu za kriket i u sportskoj dvorani dok
napokon, u devet ujutro, Reg nije krenuo za London s jedanaest umjesto dvanaest novaka. Quill je
bio taj koji je pronašao uže pod njegovim prozorom, i malenu krpicu tkanine kako vijori poput
barjaka na vrhu vanjske ograde, i svježe otiske stopala koje je za sobom ostavio čovjek u žurbi
težak otprilike stotinu dobro razmještenih kilograma. Šteta, pomislio je Quill. Još deset takvih kao
on i Britanija bi opet vladala svijetom.
PELINOVA KOLIBA, DARTMOOR
Točan smjer njegova odlaska, jednako kao i Saladinova bijega iz Amerike, nikad nije pouzdano
utvrđen. Ipak, bilo je tragova, poput Volkswagen Jette, blijedoplave, čija je krađa s parkirališta
supermarketa Morrisons u Gosportu prijavljena istog jutra u deset i četvrt. Pronađena je kasnije
tog popodneva nekih stotinu milja zapadnije, u Devonu, parkirana ispred poštanskog ureda i
trgovine u malom seocetu Coldeast. Spremnik goriva bio joj je napunjen do vrha, a na upravljačkoj
ploči je ostavljena rukom pisana poruka s isprikom vlasniku zbog svih neugodnosti. Policijska
uprava u Hampshireu, nadležna za taj slučaj, pokrenula je istragu. Ona je naglo prekinuta nakon
telefonskog poziva Tonyja Quilla načelniku uprave, koji je poslušno predao službenu zabilješku,
zajedno sa snimkom nadzorne kamere s parkirališta Morrisonsa — premda se kasnije čulo da je
načelnik već umoran od apsurdnih postupaka momaka iz stare utvrde kralja Henryja. Jedno je bilo
igranje špijunskih igara na ulicama Portsmoutha. Krađa automobila nekog jadnika, čak i za potrebe
vježbe, bila je jednostavno nepristojna.
Mjesto Coldeast bilo je vrijedno spomena jedino zbog toga što se nalazilo na rubu
nacionalnog parka Dartmoor. Toga se dana nebo otvorilo i padala je jaka kiša, zbog čega se rano
smračilo. Zbog toga nitko nije primijetio Christophera Kellera kako odlazi niz staru livertonsku
cestu, s ruksakom prebačenim preko ramena. Do njegova dolaska pred seosku vijećnicu u
Livertonu već je bilo mračno kao u rogu. Ali to nije ništa smetalo; znao je svoj put. Skrenuo je na
živicom obrubljenu stazu i njome krenuo na sjever, pored farme Old Leys. Jednom se morao
skloniti sa staze da propusti klepetavi kamion s farme, ali inače se činilo kao da je posljednji čovjek
preostao na Zemlji.
Britaniji će biti bolje, sada kad ti paziš na nju...
U Brimleyju je skrenuo na zapad i niz veći broj pješačkih staza stigao do Postbridgea. Iza
sela se nalazila cesta koje nije bilo ni na jednoj karti, a na kraju ceste kapija koja je diskretno
odisala sigurnošću. Nadzornik Parish ju je zaboravio otključati. Keller ju je bešumno preskočio i
nastavio hodati uz dugi pošljunčani prilaz do kamene kolibe koja je stajala na brežuljku usred
mračnog močvarnog područja. Nad otključanim ulaznim vratima je gorjelo svijeći slično žuto
svjetlo. Ušavši, Keller je pažljivo obrisao noge o otirač. Zrak je mirisao na meso i začinsko bilje i
krumpire. Provirio je u kuhinju i ugledao gospođicu Coventry, brašnjavu i nekako neodređeno
prijeteću, kako stoji pred otvorenom pećnicom, s pregačom vezanom oko pozamašnog struka.
»Gospodine Marlowe«, rekla je, okrenuvši se. »Očekivali smo vas ranije.«
»Malo sam kasnio u polasku.«
»Nije bilo problema, nadam se.«
»Nimalo.«
»Ali pogledajte se kako izgledate! Jadnice. Zar ste pješačili sve od Londona?«
»Ne baš«, uz osmijeh je rekao Keller.
»Smočili ste moj cijeli čisti pod.«
»Možete li mi to ikad oprostiti?«
»Sumnjam.« Oslobodila ga je njegove potpuno mokre jakne. »Pripremila sam vam vašu staru
sobu. Tamo vam je čista odjeća i neka oprema. Imate vremena za finu toplu kupku do dolaska >C-
a<.«
»Što je za večeru?«
»Mesna pita.«
»Moje najdraže jelo.«
»Zato sam je i pripravila. Jednu finu šalicu čaja, gospodine Marlowe? Ili biste voljeli nešto
žešće?«
»Možda malo viskija da zagrijem kosti.«
»Pobrinut ću se za to. A sada pođite gore, prije nego se nasmrt razbolite.«
Keller je ostavio cipele u predsoblju i uspeo se stubama do svoje sobe. Cista odjeća ležala je
uredno složena na krevetu. Samtane hlače, maslinasta majica, donje rublje, par kožnih cipela, sve
odgovarajuće veličine. Bili su tu i kutija Marlboro cigareta i zlatni upaljač. Keller je pročitao
ugravirani tekst. Za budućnost... Bez čestitke, bez imena. Ništa od toga nije bilo nužno.
Keller je svukao mokru odjeću i dugo vremena proveo pod vrelim tušem. Kad se vratio u
sobu, na noćnom stoliću stajala je čaša viskija, postavljena na bijelu salvetu s oznakom MI6.
Odjeven je odnio piće dolje do gostinske sobe, gdje je pred vatrom sjedio Graham Seymour,
elegantno odjeven u tvid i flanel. Slušao je vijesti na prastarom Bakelite radiju.
»Ukradeni auto«, rekao je ustajući, »bila je to prava finesa.«
»U ovakvim je okolnostima bolje podignuti malo buke, nisi li mc ti nekoć tako poučio?«
»Jesam li?« Seymour se vragolasto nasmiješio. »Drago mi je samo što je to obavljeno bez
pribjegavanja nasilju.«
»Pripadnik MI6«, rekao je Keller, glumeći ozbiljnost, »nikad ne pribjegava nasilju. A ako i
osjeti potrebu za potezanjem oružja ili zadavanjem udarca, onda je to samo zato što svoj posao
nije obavio kako valja.«
»Mogli bismo bolje razmisliti o tom pristupu«, rekao je Seymour. »Jedino mi je žao izgubiti
čovjeka poput Petera Marlowea. Čujem da su mu rezultati na NTOS-u bili prilično impresivni.
Andy Mayhew je bio toliko zabrinut zbog tvojeg nestanka da je ponudio ostavku.«
»Ali ne i Quill?«
»Ne«, odgovorio je Seymour. »Quill je načinjen od čvršće tvari.«
»Nadam se da nisi bio prestrog prema jadnom Andyju.«
»Preuzeo sam krivnju na sebe, premda jesam zapovjedio potpunu reviziju osiguranja
Utvrde.«
»Tko još zna za naš mali trik?«
»Kontrolor za zapadnu Europu i njegova dva najbliža suradnika.«
»A što je s Whitehallom?«
»Združeno obavještajno vijeće«, rekao je Seymour odmahujući glavom, »nema blagog

pojma.«
ZOV je bio nadzornik i nalogodavac MI5 i MI6. Oni su utvrđivali prioritete, određivali
zadaće, savjetovali premijera i osiguravali da špijuni igraju po pravilima. Graham Seymour bio je
došao do zaključka da tajne službe trebaju više manevarskog prostora, da u opasnom svijetu, uz
prijetnje sa svih strana, povremeno mora biti malo slobode u kretanju. Pa tako i u njegovu
obnovljenom odnosu s Christopherom Kellerom.
»Znaš«, rekao je Seymour, odmjeravajući Kellerov čvrsti lik, »gotovo da opet sličiš jednome
od nas. Baš je šteta što moraš otići.«
Pošli su do kuhinje i sjeli za stol u udobnoj maloj niši s olovom zalivenim prozorima koji su
gledali na močvaru. Gospođica Coventry im je poslužila mesnu pitu s Klaretom iz dobro
opskrbljenog podruma i zelenom salatom za bolju probavu. Seymour je većim dijelom objeda
propitivao Kellera o NTOS-u. Posebno ga je zanimala kvaliteta ostalih polaznika tečaja.
»Zar nisi vidio procjene i ocjene?« upitao je Keller.
»Naravno. Ali cijenim tvoje mišljenje.«
»Finch dovodi zmije na loš glas«, rekao je Keller, »što znači da u njemu ima štofa za dobrog
špijuna.«
»I Bakerove ocjene su bile dosta dobre.«
»Kao i prvo poglavlje krimića na kojem radi.«
»A sam tečaj?« upitao je Seymour. »Jesu li te uspjeli ičemu naučiti?«
»Ovisi.«
»O čemu?«
»O tome kako me namjeravaš upotrijebiti.«
Uz oprezan špijunski osmijeh, Seymour je odbacio Kellerov zahtjev da ga obavijesti o
sadržaju njegove prve misije kao punopravnog agenta MI6. Umjesto toga, dok se kiša slijevala niz
prozore niše, pričao je o svojem ocu. Arthur Seymour špijunirao je za Englesku više od trideset
godina. Ali na kraju svoje karijere, kada se zahvaljujući izdaji Philbyja i ostalih krtica i izdajnika
morao vratiti u Kraljevstvo, služba ga je poslala dolje do sive gomile kamenja pokraj mora, da
upali tajnu vatru u sljedećem naraštaju britanskih špijuna. »I mrzio je svaku minutu toga«, rekao
je Seymour. »Vidio je to onakvim kakvo je i bilo, kao kraj puta. Moj je otac Utvrdu oduvijek
smatrao grobnicom u koju Služba gura svoja odslužena stara trupla.«
»Da te barem tvoj otac sada može vidjeti.«
»Da«, suzdržano je rekao Seymour. »Da barem može.«
»Bio je oštar prema tebi, tvoj stari?«
»Bio je oštar prema svima, posebno prema mojoj majci. Srećom, ja mu nisam bio prvi na
umu. Bio sam s njime šezdesetih u Beirutu, kada je ondje bio i Philby. A onda me je otpravio
u školu. Nakon toga je bio tek netko koga sam viđao svega par puta godišnje.«
»Sigurno se razočarao kad si pristupio MI5.«
»Zaprijetio je da će me se odreći. Mislio je da su u MI5 samo policajci i proleterski žbiri.«
»Zašto si to onda učinio?«
»Zato što mi je bilo draže da me prosuđuju po mojim vlastitim postignućima. Ili možda«,
nakon kraće stanke je rekao Seymour, »nisam želio pristupiti službi koja je bila krcata izdajnika.
Možda sam želio hvatati špijune, a ne ih novačiti. Možda sam želio da IRA-ine bombe prestanu
eksplodirati na našim ulicama.« Zastao je, pa pridodao: »Gdje si ti uskočio.«
Zavladala je tišina.
»Zajedno smo obavili dobar posao u Belfastu, ti i ja. Zaustavili smo mnoge napade, spasili
bezbrojne živote. I što si ti onda učinio? Pobjegao si i pridružio se maloj bandi ubojica don
Orsatija.«
»Ispustio si nekoliko stvari.«
»Samo da uštedim na vremenu.« Seymour je polako odmahnuo glavom. »Žalio sam za
tobom, kopile jedno. Kao i tvoji roditelji. Na tvojem sam pogrebu pokušao utješiti tvoga oca, ali
on je bio neutješan. Grozno je to što si im priredio.«
Keller je pripalio cigaretu, pa zatim dodao zlatni upaljač Seymouru. »Sjećaš li se što piše na
njemu?«
»Shvaćam na što ciljaš. Sve je to prošlost. Potpuno si rehabilitiran, Christophere. Sad si kao
novi. I treba ti neka fina cura da s njome podijeliš onaj svoj prekrasni dom u Kensingtonu.«
Seymour je posegnuo za Kellerovim cigaretama, ali se obuzdao. »Osam milijuna funti, baš lijepa
svota. Po mojim proračunima, ostaje ti još samo dvadeset pet milijuna, svih zarađenih u radu za
don Orsatija. Ali barem se novac nalazi u finim britanskim financijskim ustanovama, a ne u onim
švicarskim i bahamskim koje si koristio. Bio je izbjeglica, baš kao i ti.«
»Imali smo dogovor«, tiho je rekao Keller.
»I ja ga namjeravam poštovati. Ne brini, možeš zadržati svoj prljavo zarađen novac.«
Keller mu nije ništa odgovorio.
»A djevojka?« upitao je Seymour, mijenjajući temu. »Imaš li što u vidu? Shvaćaš da ćemo je
morati temeljito pretresti.«
»Bio sam pomalo zaposlen, Grahame. Nisam imao prilike za upoznavanje mnogo djevojaka.«
»A što je s onom koja te je zaprosila u Druids Armsu?«
»Tada je bila prilično pijana. I pod dojmom da sam Francuz.«
Seymour se nasmiješio. »Neće biti prva koja će počiniti takvu pogrešku.«
LONDON - KORZIKA
Prošlo je petnaest godina otkad je Christopher posljednji put svjesno pristao da ga fotografiraju.
Tada je sjedio na klimavoj drvenoj sjedalici u malom dućanu, visoko u planinama središnje
Korzike. Zidovi dućana bili su potpuno prekriveni portretima — mladenki, udovica, patrijarha —
svih bez smiješka na licu jer su stanovnici sela bili ozbiljna svjetina, sumnjičavi prema strancima
i suvremenim igračkama poput kamera za koje se smatralo da šire urokljive poglede. Fotograf je
bio daleki rođak don Antonija Orsatija, nekakav bratić, prije po tazbini nego po krvi. Unatoč tome,
djelovao je ustrašeno u prisutnosti grubog, šutljivog Engleza koji je, kako se govorilo, za klan
Orsati izvršavao zadaće koje obični taddunaghiu nisu mogli. Fotograf je toga dana snimio šest
slika; niti na jednoj Keller nije ni približno izgledao slično. Završile su na šest lažnih francuskih
putovnica koje je Keller koristio tijekom cijele svoje karijere profesionalnog ubojice. Dvije
putovnice su još bile važeće, jednu je držao u bankovnom sefu u Zürichu, a drugu u
Marseillesu, što je zaboravio reći svojim novim poslodavcima u tajnoj službi. Čovjek nikad ne
zna, držao je, kada će mu zatrebati as iz rukava.
Tehničar koji je snimio Kellerovu fotografiju za MI6 također je bio nervozan zbog svojeg
klijenta i stoga je radio s neuobičajenom žurbom. Snimanje nije obavljeno u Vauxhall Crossu —
Kellerova nazočnost u zgradi trebala je biti strogo ograničena — nego u podrumu u Bloomsburyju.
Gotov proizvod je prikazivao čovjeka bez smiješka, starog oko pedeset, koji je izgledao kao da se
nedavno vratio s dugog odmora provedenog pod suncem. Ime mu je, prema putovnici u koju je
fotografija zapravo umetnuta, bilo Nicholas Evans i nije bio star pedeset, nego četrdeset osam
godina. MI6 je Kelleru osigurao i vozačku dozvolu na isto ime, uz tri kreditne kartice i aktovku
punu dokumenata povezanih s njegovom krinkom, čovjeka koji se bavio nečim poput trgovine i
marketinga. Keller je dobio i službeni mobitel koji će mu za boravka na terenu omogućiti sigurno
komuniciranje s Vauxhall Crossom. S pravom je pretpostavio da će Vauxhall Cross, s druge strane,
mobitel moći koristiti za praćenje njegova kretanja i, ako ustreba, prisluškivanje njegovih
razgovora. Stoga se planirao već prvom prigodom osloboditi uređaja.
Napustio je London u 5:40 sljedećeg jutra, vlakom Eurostar za Pariz. Vlak je na svoje
odredište stigao u devet i četvrt, ostavivši Kellern dobrih dva sata vremena da utvrdi prate li ga.
Koristeći tehnike koje su ga u Utvrdi naučili Mayhew i Quill — i još nekoliko drugih koje je
pokupio na ulicama zapadnog Belfasta — utvrdio je bez ikakve sumnje da nije tako.
Njegov sljedeći vlak, TGV do Marseillesa, odlazio je s postaje Gare de Lyon u jedanaest i
trideset. Putovanje je proveo marljivo radeći na svojem laptopu kako bi razradio svoju krinku, dok
su mu iza prozora Cézanneove boje juga — krom žuta, mat sienna crvena, viridijan zelena,
ultramarin — promicale perifernim vidom poput ugodnih uspomena iz djetinjstva. U Marseilles je
stigao u dva i sljedeći sat proveo lutajući sivim, poznatim ulicama središta grada, sve dok se nije
uvjerio da je njegov dolazak prošao nezamijećeno. Napokon je na Place de la Joliette ušao u
privatnu banku Société Générale, gdje ga je monsieur Laval, njegov bankovni agent, odveo do
njegova bankovnog pretinca. Iz njega je uzeo svoju lažnu francusku putovnicu i pet tisuća eura
gotovine. Unutra je pohranio svoj MI6 mobitel, putovnicu, vozačku dozvolu, kreditne kartice
i prijenosno računalo.
Po izlasku iz banke, pješice je prešao kratku dionicu niz Quai du Lazaret do trajektne luke,
gdje je kupio noćnu kartu do Korzike, za kabinu prve klase. Čovjek na šalteru nije se obazirao na
činjenicu da je platio gotovinom. Napokon, ovo je bio Marseilles, a trajekt je plovio za Ajaccio. U
obližnjem kafiću je naručio bocu Bandol roséa i ispio je dopola dok je čitao Le Figaro, zadovoljan
prvi put u mnogo mjeseci. Sat kasnije je oprezan ali ugodno pripit stajao na pramcu trajekta koji
je sjekao put jugozapadno po Sredozemlju, a u glavi mu je odzvanjala stara poslovica. Onaj koji
ima dvije žene gubi dušu. Ali onaj koji ima dva doma gubi razum.
Kratko prije zore Kellera je probudio miris ružmarina i lavande koji je uplovio kroz napola otvoren
prozor njegove kabine. Ustavši, odjenuo je svoju sivo-bijelu englesku odjeću i dvadeset minuta
kasnije izišao iz trajekta u društvu obitelji nezgrapnih Korzikanaca, zbog ranog sata zlovoljnijih
nego inače. U gostionici nasuprot terminalu raspitao se može li se okoristiti telefonom za lokalni
poziv. U normalnim okolnostima vlasnik bi na takav zahtjev stranca mogao nevoljko slegnuti
ramenima. Ili bi, ako bi tako poželio, mogao objasniti da telefon od zadnjeg juga ne radi. Ali Keller
je svoju zamolbu izgovorio besprijekornim otočkim narječjem. Vlasnik je time bio toliko
zaprepašten da se zapravo nasmiješio i spustio telefon na šank. Zatim je i bez narudžbe Kelleru
pripravio šalicu jake kave i ulio mu čašicu konjaka jer je tog jutra bilo jako hladno i čovjek se nije
mogao suočiti s takvim vremenom bez nečega što će mu malo zagrijati krv.
Broj koji je Keller nazvao bio je poznat svega nekolicini stanovnika otoka i, što je bilo još
važnije, za njega nisu znale francuske vlasti. Činilo se da je čovjeku koji se odazvao na poziv bilo
drago što čuje Kellerov glas i, začudo, kao da uopće nije bio iznenađen. Uputio je Kellera da ostane
u kafiću; on će poslati auto da ga pokupi. Auto je stigao sat kasnije, a vozio ga je mladić imena
Giancomo. Keller ga je poznavao još otkad je bio dječak. Giancomo je želio postati taddunaghiu
poput Kellera, kojega je idolizirao. Zasad je donu služio tek kao potrčko. Ali na Korzici su se
mladiću od dvadeset pet godina mogle dogoditi i gore stvari.
»Don je rekao da se više nikad nećeš vratiti.«
»Čak i don ponekad zna pogriješiti«, filozofski je zaključio Keller.
Giancomo se narogušio, kao da je Keller rekao nešto heretično. »Don je poput Svetoga Oca.
On je nepogrešiv.«
»Sada i zauvijek«, tiho je rekao Keller.
Vozili su se uz zapadnu obalu otoka. Kod gradića Porto su cestom obrubljenom maslinicima
i šumarcima crnog bora skrenuli prema unutrašnjosti i započeli dug, vijugavi uspon u planine.
Keller je spustio staklo prozora. Opet ga je osjetio, ružmarin i lavandu, vonj macchije. Prekrivala
je Korziku od zapada do istoka, s kraja na kraj, gust i isprepleten tepih niskog raslinja koji je davao
pravi identitet otoku. Korzikanci su macchijom začinjavali svoju hranu, njome zimi grijali svoje
domove i u njoj se skrivali u vrijeme rata i vendete. Prema korzikanskoj legendi, progonjeni čovjek
je mogao krenuti u macchiju i u njoj se, ako poželi, zauvijek skrivati. Keller je znao da je to istina.
Napokon su stigli do prastarog sela Orsatijevih, skupine kuća od pješčenjaka s krovovima od

crvenog crijepa, stisnutih oko zvonika crkve. Nalazilo se ondje, ili se barem tako pričalo, još od
vremena Vandala, kad su ljudi s obale potražili sigurnost u brdima. Iza njega se u maloj dolini s
maslinicima koji su davali najbolje otočko ulje nalazilo imanje don Orsatija. Na ulazu su stajala
dva naoružana stražara. Dok je Giancomo skretao kroz kapiju na dugi prilaz kući, s poštovanjem
su dotaknuli svoje prepoznatljive korzikanske kape.
Parkirao je auto u dubokoj sjeni prednjeg dvorišta i Keller je sam ušao u vilu i uspeo se
hladnim kamenim stubama do donova ureda. Ovaj je sjedio za velikim hrastovim stolom, zagledan
u otvorenu, kožom ukoričenu poslovnu knjigu. Po korzikanskim je standardima bio krupan čovjek,
visok dobrano iznad metra i osamdeset i širokih ramena i leđa. Nosio je par širokih hlača,
prašnjave kožne sandale i jednu od svojih savršeno bijelih košulja koje mu je žena svakoga dana
glačala rano ujutro i opet poslijepodne, nakon što bi se probudio iz drijemeža. Imao je crnu kosu i
oči. Do njega je na stolu stajala ukrasna boca maslinova ulja Orsati — koje je bilo zakonita fasada
preko koje je don prao novac smrti.
»Kako posao?« napokon je upitao Keller.
»Koji dio? Krv ili ulje?« U svijetu don Orsatija krv i ulje u nerazdvojnom su poduzetničkom
projektu tekli zajedno.
»Oboje.«
»Ulje ne tako dobro. Ova ekonomija bez rasta me ubija. A i Britanci s onom glupošću od
Brexita!« Odmahnuo je rukom kao da od sebe tjera loš zadah.
»A krv?« upitao je Keller.
»Jesi li slučajno vidio priču o njemačkom poslovnom čovjeku koji je prošlog tjedna nestao
iz hotela Carlton u Cannesu?«
»Gdje je sada?«
»Pet milja zapadno od Ajaccia.« Don se nasmiješio. »Ili tu negdje.«
»Živ jednog sata«, rekao je Keller citirajući korzikansku poslovicu, »sljedećeg sata mrtav.«
»Upamti, Christophere, život traje tek toliko koliko ti treba da prođeš pored prozora.« Don
je sklopio poslovnu knjigu i zamišljeno pogledao Kellera. »Nisam očekivao tako te brzo opet
vidjeti na otoku. Zar imaš dvojbi oko svojeg novog života?«
»I više nego dvojbi«, odgovorio je Keller.
Donu je bilo drago to čuti. Još je uvijek svojim crnim očima odmjeravao Kellera. Imao je
osjećaj kao da ga promatra vuk.
»Nadam se da tvoji prijatelji u britanskoj obavještajnoj službi ne znaju da si ovdje.«
»Možda i znaju«, iskreno je rekao Keller. »Ali ne brini, tvoja je tajna s njima sigurna.«
»Nemam taj luksuz da budem bezbrižan. A što se tiče Britanaca«, rekao je don, »njima ne
treba vjerovati. Ti si jedini stanovnik tog užasnog otoka do kojeg mi je ikad bilo stalo. Kad bi
barem prestali dolaziti ovamo na ljetne praznike, sa svijetom bi bilo sve u redu.«
»To je dobro za otočku ekonomiju.«
»Previše piju.«
»Kulturološki jad, bojim se.«
»A sada si«, rekao je don, »opet jedan od njih.«
»Gotovo.«
»Jesu li ti dali novo ime?«

»Peter Marlowe.«
»Više mi se sviđa staro.«
»Nije bilo na raspolaganju. Jadnik je preminuo, shvaćaš.«
»A tvoji novi poslodavci?« upitao je don.
»U svakom krevetu ima ušiju«, rekao je Keller.
»Samo žlica zna što se kuha u loncu«, uzvratio je don.
S tim je riječima među njima zavladala prijateljska šutnja. Čuo se samo vjetar u krošnjama
crnog bora i pucketanje vatre od drva macchije koje je širilo miomiris po donovom velikom uredu.
Nakon duge stanke upitao je Kellera zašto se vratio na Korziku; a Englez je, uz ravnodušno
odmahivanje glavom, odgovorio da je došao zbog razloga povezanih s njegovim novim poslom.
»Ovamo te je poslala britanska tajna služba?«
»Više-manje.«
»Nemoj mi odgovarati u zagonetkama, Christophere.«
»Nisam se dosjetio prikladne poslovice.«
»Naše su poslovice«, rekao je don, »svete i istinite. A sada mi kaži zašto si ovdje.«
»Tražim jednog čovjeka. Marokanca koji sebe zove Škorpion.«
»I što ako ti pomognem?« Don je pokucao po kožnom ovitku svoje poslovne knjige.
Keller je ostao šutjeti.
»Novac ne dolazi od pjesme, Christophere.«
»Nadao sam se da bi mi mogao napraviti osobnu uslugu.«
»Prvo me napustiš, a sada želiš besplatno koristiti moje usluge?«
»Je li i to poslovica?«
Don se namrštio. »A ako mogu pronaći tog čovjeka? Što onda?«
»Moji prijatelji u britanskoj obavještajnoj službi misle da bi bilo dobro da uđem u posao s
njime.«
»A čime se on bavi?«
»Na prvi pogled, drogom. Ali u slobodno vrijeme opskrbljuje oružjem Islamsku državu.«
»ID?« Don Orsati je ozbiljno odmahnuo glavom. »Pretpostavljam da ovo ima veze s
napadima u Londonu.«
»Pretpostavljam da ima.«
»U tom slučaju«, rekao je don, »uradit ću to besplatno.«
KORZIKA
Prosječan je životni vijek Caprae aegagrus hircus, inače poznatije kao domaća koza, petnaest do
osamnaest godina. Stoga je stari jarac dona Casabiance, uglednika kojem je pripadala dolina u
susjedstvu Orsatijevih, definitivno nadživio svoje ovozemaljske dane. Po Kellerovu proračunu,
beštija je trošila vrijedan kisik više od dvadeset četiri godine, većinom u sjeni tri prastara
maslinova stabla koja su stajala pred samim oštrim skretanjem na zemljani pošljunčani put koji je
vodio do Kellerove vile. Bezimeno stvorenje sa šarama ponija i crvenom bradom blokiralo je put
kad god bi poželjelo, braneći prolaz onima koji mu nisu bili dragi. Prema Kelleru, čovjeku
s kontinenta bez kapi korzikanske krvi u venama, gajio je posebnu mržnju. Među njima je dugo
tinjao sukob iz kojega je jarac najčešće izlazio kao pobjednik. Keller je puno puta pomišljao sukob
okončati dobro naciljanim metkom među jarčeve zlobne oči. Ali to bi bila velika pogreška. Jarac
je uživao zaštitu dona Casabiance. I ako bi mu zbog Kellera otpala i dlaka s proklete glave, došlo
bi do gadne svađe. A čovjek nikad nije znao kako bi takva svađa mogla završiti. Mogla se
prijateljski okončati uz čašu vina, isprikama ili nekom kompenzacijom. Ili bi mogla potrajati
mjesecima, pa i godinama. Zato Keller nije imao izbora nego strpljivo čekati da jarac odapne.
Osjećao se poput bespomoćnog sina koji je iščekivao naslijeđe dok mu je tvrdoglavi otac iz
čistog hira odbijao umrijeti.
»Nadao sam se izbjeći ovaj prizor«, mrzovoljno je rekao Keller.
»Bilo ga je dobro uhvatilo u listopadu.« Giancomo je nestrpljivo lupkao prstom po
upravljaču. »Ili je to možda bilo u studenome.« »Zbilja?«
»Rak. Ili je to možda bila upala crijeva. Don Casabianca je doveo svećenika da mu udijeli
posljednje pomazanje.«
»I, što se dogodilo?«
»Čudo«, rekao je Giancomo, sliježući ramenima.
»Kakva nesreća.« Keller i jarac razmijenili su duge, napete poglede. »Pokušaj zatrubiti.«
»Sigurno se šalite.«
»Ovaj put bi moglo upaliti.«
»Očito vas neko vrijeme nije bilo ovdje«, rekao je Giancomo.
Duboko uzdahnuvši, Keller je izišao iz automobila. Jarac je prkosno podigao bradu i ostao
stajati kao ukopan dok je Keller, vrhovima prstiju stišćući nosnice, razmatrao svoje
mogućnosti. Uobičajena mu je taktika bila frontalni napad, uz izvikivanje pogrda i mahanje
rukama; i u većini slučajeva jarac bi ustuknuo i pobjegao u macchiju, skrovište svih nitkova i
bandita. Ali tog jutra Keller nije imao volje za sukobljavanje. Bio je umoran od putovanja i
od blage morske bolesti koju je zaradio na trajektu. Osim toga, jarac je, ofucano staro kopile kakav
je bio, i sam u posljednje vrijeme prolazio kroz teškoće, što s rakom i problemom s crijevima, što
s ekstremnim pomazanjem koje je obavio lokalni svećenik. A i otkad je Crkva odobravala
udjeljivanje svetih sakramenata preživaču s papcima? To je bilo moguće samo na Korzici,
pomislio je Keller.
»Slušaj«, napokon je rekao, naslonivši se na haubu automobila, »život je prekratak za ovakve
gluposti.« Mogao je pridodati i da je život dug upravo toliko koliko treba za prolazak ispred
prozora, ali nije vjerovao da bi jarac, koji je napokon ipak bio samo jarac, shvatio tu metaforu.
Umjesto toga, Keller mu je govorio o važnosti prijatelja i obitelji. Priznao je da je mnogo griješio
u životu i da je sada, nakon mnogo godina divljanja, došao kući i da je zbog toga gotovo sretan.
Preostao mu je samo još jedan nerazriješen odnos, ovaj ovdje, i zato ga želi razriješiti prije nego
što bude prekasno. Vrijeme, tog velikog osvajača, nije se zauvijek moglo odgađati.
Na to je jarac nagnuo glavu ustranu, baš poput čovjeka za čije su ubojstvo Kellera unajmili
prije mnogo godina. Zatim je istupio nekoliko koraka naprijed i liznuo Kelleru ruku, pa se povukao
u sjenu tri prastara stabla masline. Dok je Giancomo skretao na prilaz Kellerovoj vili, sunce je
blistalo s neba. Zrak je mirisao na ružmarin i lavandu.
Unutra je Keller svoju imovinu — veliku knjižnicu, skromnu kolekciju slika francuskih
impresionista — zatekao u točno onakvom stanju kakvu ju je i ostavio, premda prekrivenu slojem
fine prašine. Saharske prašine, zaključio je, donesene preko Sredozemlja posljednjim siroccom.
Tuniske, alžirske, možda i marokanske, baš poput čovjeka kojega je don Orsati pristao pronaći za
Kellera.
Ušavši u kuhinju, otkrio je da su smočnica i hladnjak puni namirnica. Don je nekako
unaprijed bio upozoren na Kellerov povratak. Natočio je sebi čašu blijedog korzikanskog roséa i
odnio je na kat, do svoje spavaonice. Na noćnom je stoliću, na McEwanovoj knjizi, ležao
napunjeni pištolj Tanfoglio. U ormaru je uredno visjelo nekoliko poslovnih odijela bivšeg
direktora prodaje tvrtke Orsati Olive Oil za sjevernu Europu, a iza skrivenih vrata nalazila se
bogata zbirka odjeće za svaku prigodu ili ubojstvo. Izlizani traper i vuna boemskog lutalice, svila
i zlato skorojevića, krzno i vjetrovke planinara koji vrijeme provodi na otvorenome. Bila je tu čak
i redovnička odora i rimski kolar katoličkog svećenika, zajedno s brevijarom i putnim priborom
za održavanje mise. Kelleru je na um palo da bi se ti kostimi, poput njegove lažne francuske
putovnice, mogli pokazati korisnima i na njegovom novom poslu. Pomislio je na svoj
mobitel dodijeljen od MI6 i na prijenosno računalo kojima su se baterije polako trošile u
bankovnom sefu u Marseillesu. Vauxhall Cross je dosad već zasigurno znao da se uređaji nisu
pomicali s mjesta više od dvanaest sati. U jednom će trenutku Keller morati reći Grahamu
Seymouru da je živ i zdrav. U jednom trenutku, pomislio je opet.
Keller se preodjenuo u par zgužvanih pamučnih hlača i džemper od grube vune, pa ponio
vino i McEwanovu knjigu do terase u prizemlju. Ispružen na ležaljci od kovanog željeza, nastavio
je čitati roman od mjesta do kojeg je ranije bio došao, negdje na sredini knjige, kao da je prekid
između čitanja trajao par minuta, a ne mnogo mjeseci. Bila je to priča o mladoj ženi, studentici na
Cambridgeu, privučenoj u britansku tajnu službu početkom 1970-ih. Keller je otkrio da s glavnim
likom ima malo zajedničkog, ali svejedno je uživao u čitanju. Stranicu knjige uskoro je prekrila
sjena. Odvukao je ležaljku preko terase i postavio je nasuprot balustradi i ostao ondje sve dok ga
tama i hladnoća nisu potjerale unutra. Te je noći sa sjeveroistoka zapuhala ledena tramontana,
rasklimavši nekoliko crijepova na Kellerovu krovu. To ga nije ozlovoljilo. Malo će ga zaposliti

dok bude čekao da don pronađe čovjeka zvanog Škorpion.
Sljedećih je nekoliko dana proveo bez plana ili aktivnosti. Na popravak krova je utrošio samo
dio jednog jutra, uključujući dva sata provedena u željezariji u Portu, u razgovoru s nekolicinom
ljudi iz okolnih sela o nedavnom neobuzdanom vjetru. Čini se da je tramontana, koja je dolazila
od rijeke Po, puhala češće od uobičajenog, kao i maestrale, kako su odlučno nezavisni Korzikanci
nazivali vjetar koji je dolazio iz doline rijeke Rhone. Svi su se slagali da je zima bila oštra što je,
prema korzikanskim poslovicama, najavljivalo blago proljeće. Keller, kojemu je budućnost ionako
bila neizvjesna, suzdržao se od komentara.
Popodneva bi provodio u penjanju na oštre vrhove u središtu otoka — Rotondo, d’Oro,
Renoso — i pješačenju kroz suncem obasjane doline macchije. Većinu večeri provodio je
večerajući s don Orsatijem na njegovu imanju. Nakon toga bi se, uz konjak u donovu uredu,
diskretno raspitivao o pojedinostima potrage za Škorpionom. Don je odgovarao samo
poslovicama, a Keller bi mu, dobro discipliniran obukom u špijunskoj službi, uzvraćao svojima.
Uglavnom su slušali tramontanu i maestrale kako se šunjaju pod strehom, što je
Korzikancima bio najdraži način provođenja večeri.
Šestog dana Kellerovog boravka ondje dogodio se napad u Njemačkoj: usamljeni bombaš
samoubojica na željezničkom kolodvoru u Stuttgartu, dvoje mrtvih, dvadeset ozlijeđenih.
Uslijedila su uobičajena pitanja. Je li napadač bio vuk samotnjak, ili je djelovao u ime središnjeg
ID-ova zapovjedništva u kalifatu? U ime onoga kojega su zvali Saladin. Keller je do kasnog
poslijepodneva gledao televizijske vijesti, a zatim ušao u svoj izudarani Renault četvorku i
odvezao se u selo. Glavni trg nalazio se na najvišoj točki mjesta. S tri strane bili su dućani i kafići,
a na četvrtoj crkva. Keller je sjeo za stol jednog od kafića i promatrao kako mještani igraju boules
dok crkveno zvono nije odzvonilo pet sati. Trenutak kasnije vrata crkve su se otvorila i nekoliko
župljana, uglavnom starica odjevenih u crninu, nesigurno se spustilo niz stube. Jedna od njih,
starica potpuno odjevena u crno, zastala je na trenutak i zagledala se u Kellerovu smjeru, pa ušla
u nakrivljenu kućicu naslonjenu na župni dvor. Kad je sumrak počeo padati na selo, Keller je do
kraja iskapio svoje vino. Zatim je na stol spustio nekoliko kovanica i zaputio se preko trga.
Kao i uvijek, pozdravila ga je zabrinutim osmijehom i toplim dodirom smežurane ruke po obrazu.
Koža joj je bila boje brašna; crna joj je marama prekrivala kao barut suhu sijedu kosu. Čudno je
to, pomislio je Keller, kako vrijeme briše etnička obilježja i nacionalno porijeklo. Da nije bilo
njezina korzikanskog jezika i mističnih katoličkih navika, mogao bi je zamijeniti za svoju staru
tetu Beatrice iz Ipswicha.
»Tjedan dana si na otoku«, napokon je rekla, »a tek me sada dolaziš vidjeti.« Duboko mu se
zagledala u oči. »Zlo se vratilo, dijete moje.«
»Gdje sam ga zaradio?«
»U dvorcu pored mora, u zemlji druida i vračeva. Bio je ondje čovjek s imenom ptice. Pazi
ga se ubuduće. On ti ne želi dobro.«
Staričin dlan još uvijek je bio prislonjen uz Kellerov obraz. Na otočkom jeziku, bila je
poznata kao signadora. Zadaća joj je bila brinuti o onima koje je dotaknuo zao pogled, premda je
imala i moć viđenja prošlosti i budućnosti. Dok je Keller još uvijek radio za don Orsatija, nikad ne
bi napustio otok, a da prethodno ne posjeti staricu. A kad bi se vratio, nakošena kućica na rubu
trga bila mu je jedna od prvih postaja.
Uklonila mu je ruku s obraza i prstima obuhvatila težak križ koji je nosila oko vrata. »Nekoga
tražiš, nije li tako?«
»Znaš li gdje je on?«
»Idemo po redu, najdraži moj.«
Pokretom ruke je pozvala Kellera da sjedne za mali drveni stol u njezinoj gostinskoj sobi.
Pred njega je stavila tanjur ispunjen vodom i posudu s maslinovim uljem. Keller je umočio kažiprst
u ulje. Zatim ga je postavio iznad tanjura i pustio da s njega tri kapi padnu u vodu. Ulje se trebalo
okupiti u samo jednu jedinu mrlju. Umjesto toga se rasulo u tisuću kapljica i uskoro mu više nije
bilo ni traga.
»Kao što sam sumnjala«, rekla je starica, mršteći se. »I gore nego inače. Svijet izvan otoka
je opako mjesto, prepuno zla. Trebao si ostati ovdje, s nama.«
»Bilo mi je vrijeme da odem.«
»Zašto?«
Keller na to nije imao odgovora.
»Za sve je to kriv Izraelac. Onaj s imenom anđela.«
»Bio je to moj izbor, ne njegov.«
»Još uvijek nisi naučio, je li? Nema svrhe meni lagati.« Zagledala se u tanjur s vodom.
»Trebao bi znati«, rekla je, »da će te put opet navesti na njega.«
»Na Izraelca?«
»Bojim se da je tako.«
Ne rekavši više ništa, uhvatila ga je za ruku i započela molitvu. Nakon kratkog vremena
počela je jecati, kad je znak zloduha prešao iz njegova tijela u njezino. Zatim je sklopila oči i činilo
se kao da spava. Kad se probudila, uputila je Kellera da ponovi pokus s uljem i vodom. Ovaj put
se ulje skupilo u jednu jedinu kap.
»Sljedeći put nemoj tako dugo čekati«, rekla je. »Najbolje je ne puštati zlo da dugo ostaje u
krvi.«
»Trebam nekoga u Londonu.«
»Znam ženu u mjestu zvanom Soho. Ona je Grkinja, nevjernica. U hitnim slučajevima koristi
nju.«
Keller je odgurnuo tanjur prema sredini stola. »Pričaj mi o onome kojega zovu Škorpion.«
»Don će ga pronaći u gradu na drugom kraju linije jednog od naših trajekata. Nije u mojoj
moći reći ti kojeg. Taj čovjek, on nije važan. Ali može te odvesti do onoga koji jest.«
»Do koga?«
»To nije u mojoj moći«, ponovila je.
»Koliko dugo ću morati čekati?«
»Kad se vratiš kući, spakiraj torbu. Uskoro ćeš otići.« »Sigurna si?«
»Zar sumnjaš u mene?« Smiješeći se, proučila mu je oči. »Jesi li sretan, Christophere?«
»Sretan koliko čovjek poput mene može biti.«
»Ali još uvijek žaluješ za onom koju si izgubio u Belfastu?« On joj nije ništa odgovorio.
»To je razumljivo, dijete moje. Umrla je na užasan način. Ali ti si ubio čovjeka koji ti ju je
oduzeo, onoga po imenu Quinn. Osvetio si se.«
»Liječi li osveta uistinu takve rane?«

»Pitaš krivu osobu. Napokon, ja sam Korzikanka. Kao što si i ti nekad bio.« Bacila je pogled
na kožnu vrpcu oko Kellerova vrata. »Ako ništa drugo, barem još uvijek nosiš svoju amajliju.
Trebat će ti. Trebat će je i ona.«
»Tko je ona?«
Oči su joj se počele sklapati. »Sada sam umorna, Christophere. Moram počinuti.«
Keller joj je poljubio ruku i gurnuo joj smotak eura u ruku. »Ovo je previše«, tiho mu je
dobacila na odlasku. »Uvijek mi daješ previše.«
KORZIKA - NICA
Kasnije te večeri, u vatrom obasjanoj toplini don Orsatijeva ureda, Keller je doznao da će čovjek
zvan Škorpion za dva dana čekati u baru Saint Étienne, u ulici Dabray u Nici. Keller je
odglumio iznenađenje. A don se, znajući da je Keller bio u posjetu signadori, jedva potrudio skriti
nezadovoljstvo zbog toga što ga je ta mistična starica koju je poznavao još od djetinjstva opet
preduhitrila.
Oko tog susreta bilo je mnogo toga što čak ni signadora sa svojim izvanrednim proročkim
moćima nije ni naslutila. Na primjer, nije znala da je Škorpionu pravo ime Nouredine Zakaria, da
posjeduje francusku i marokansku putovnicu, da je većinu života bio tek sitni ulični razbojnik i
zato odslužio kaznu u francuskom zatvoru, te da se govorilo kako je nekoliko mjeseci proveo u
kalifatu, vjerojatno u Raki. Što je značilo da je mogao biti pod nadzorom francuske tajne
službe, premda donovi ljudi nisu pronašli dokaze koji bi tome išli u prilog. U bar Saint Étienne je
trebao doći sam, u dva i četvrt poslijepodne. Očekivat će Francuza po imenu Yannick Ménard,
okorjelog kriminalca specijaliziranog za prodaju oružja. Ipak, Ménard neće moći doći. Sada će
ležao pet milja zapadno od Ajaccia, u Orsatijevu vodenom grobu. A oružje koje je planirao prodati
Nouredineu Zakariji — deset automatskih pušaka Kalašnjikov i kompaktnih strojnica Heckler &
Koch MP7 s prigušivačima i optičkim ciljnicima ECLAN — bilo je pohranjeno u Orsatijevu
skladištu izvan provansalskog gradića Grassea.
»Koliko će ovo vrijediti tvojim prijateljima u Londonu?« upitao je don.
»Mislio sam da smo se dogovorili da ćeš ovo obaviti besplatno.«
»Oraspoloži me.«
»Ménardova smrt mogla bi zakomplicirati stvari«, zamišljeno je rekao Keller.
»Na koji način?«
»Britanci se mršte na krv.«
»Zar nije istina da imate dozvolu za ubijanje?«
Ne, pojasnio mu je Keller, nije bilo tako.
Bar Saint Étienne zauzimao je prizemlje trokatnice oblika pite na uglu ulice Vernier.
Nadstrešnica mu je bila zelene boje, stolovi i stolice aluminijski i zamrljani prolivenim
sladoledom. Bio je to lokalni kafić, mjesto za brzo ispijanje kave sa šlagom ili piva, ili možda za
prigristi sendvič. Turisti su u njega rijetko zalazili, osim ako ne bi zalutali.
Na suprotnoj strani raskrižja nalazila se La Fantasia. Tu se prodavala pizza, premda je oprema
bila jednaka. Keller je stigao u jedan i trideset i nakon naručivanja kave za šankom sjeo za stol na
ulici. Bio je odjeven poput čovjeka s juga. Ne baš u stilu nekoga tko je živio u vili u brdima ili u
stanu pokraj mora, nego prije poput nekoga tko se snalazio u životu na ulici. Jednoga
dana konobar, sljedećeg radnik, a po noći kradljivac. Odgulio je nešto vremena u zatvoru, i znao
se služiti šakama i nožem. U nevoljnim vremenima ga je bilo izvrsno imati za prijatelja, ili je bio
opasan neprijatelj.
Izvukao je cigaretu iz kurije Marlboroa i pripalio je jeftinim upaljačem. I mobitel mu je bio
jeftin, jednokratni. Kroz dim koji je otpuhnuo dobro je razgledao mirnu ulicu i kapcima zastrte
prozore okolnih stambenih zgrada. Nije primijetio nijedan trag protivnika. Mathew i Quill, njegovi
instruktori u Utvrdi, podsjetili bi ga da je profesionalno obavljen nadzor gotovo nemoguće otkriti.
Ipak, Keller se pouzdao u svoje instinkte. Kao ubojica je u Francuskoj radio više od dvadeset
godina, a za policiju je ipak bio ništa više od glasine. Ne zato što je imao sreće. Zato što je bio jako
dobar u svojem poslu.
Ulicom je prošao mali kombi, izudaran i prašnjav, sa sjeverno-afričkom facom za
upravljačem i s još jednom na suvozačevu sjedalu. Toliko o tome da će doći sam. Ali ni Keller nije
bio sam. Prekršivši sva poznata pravila MI6, pisana i nepisana, za pojas mu je straga bio zataknut
ilegalni pištolj Tanfoglio. Ako bude morao zapucati — i ako zrno pogodi neko drugo ljudsko biće
— Kellerova karijera bi mogla biti najkraća u povijesti tajne službe Njezina Veličanstva.
Peugeot je skrenuo na slobodno parkirno mjesto dalje niz ulicu Dabray upravo kad se drugi
automobil, Citroen limuzina, zaustavio pred barom Saint Étienne. I u njemu su se nalazila
dvojica koja su izgledala kao da dolaze sa sjevera Afrike. Suputnik je izišao i sjeo za jedan od
vanjskih stolova, dok je vozač pronašao prazno parkirno mjesto malo dalje niz ulicu.
Keller je zgnječio cigaretu i procijenio situaciju. Ni traga francuskim sigurnosnim snagama,
samo četiri pripadnika marokanske kriminalne bande, vrlo vjerojatno povezane s ID-om. Prisjetio
se mnogih lekcija koje je odslušao na NTOS-u, o pravilima odaziva ili izbjegavanja sastanka. S
obzirom na trenutačne okolnosti, doktrina MI6 je diktirala brz uzmak. Ili je Keller, u najmanju
ruku, morao potražiti upute kod svojeg kontrolora u Londonu. Baš šteta što je njegov sigurni MI6
mobitel bio zaključan u bankovnom sefu u Marseillesu.
Keller je jednokratnim mobitelom fotografirao čovjeka koji ga je čekao u Saint Étienneu.
Zatim je ustao, bacio nekoliko kovanica na stol i krenuo preko ceste. On nije važan, rekla je starica.
Ali te može odvesti do onoga koji jest.
10
RUE DABRAY, NICA
Bio je državljanin zaboravljene Francuske, velikih pojaseva predgrađa, banlieuea, koja su

okruživala središta metropola poput Pariza i Lyona i Toulousea. Njihovi su stanovnici većinom
živjeli u oronulim visokim stambenim blokovima koji su bili tvornice kriminala, droge, gnjeva i,
sve više, radikalnog islama. Nadmoćna većina sve brojnije muslimanske populacije u Francuskoj
željela je samo živjeti u miru i skrbiti se o svojim obiteljima. Ali manjina je postala žrtvom
sirenskog pjeva Islamske države. I neki su, poput Nouredinea Zakarije, bili spremni u ime kalifata
počiniti krvoproliće. Keller je upoznao mnoge njemu slične — članove sjevernoafričkih uličnih
bandi — dok je radio za don Orsatija. Pretpostavljao je da Zakaria malo zna o islamu, o
doktrinama džihadizma, o svjetonazorima salaf al Saliha, izvornih sljedbenika proroka
Muhameda koje su ubojice ID-a nastojali oponašati. Ali Marokanac je posjedovao nešto ID-u
mnogo vrijednije od poznavanja islama. Kao cjeloživotni kriminalac, bio je prirodno nadaren
u pronalaženju načina nabave oružja i eksploziva, u krađi automobila i mobitela i osiguravanju
mjesta na kojima će se članovi terorističke ćelije pritajiti prije i nakon napada. Ukratko, znao je
kako obavljati stvari bez privlačenja pozornosti policije. Za terorističku skupinu — uostalom, kao
i za špijunsku službu — bila je to životno važna vještina.
Bio je nekoliko centimetara niži od Kellera i snažne građe. Ali tijelo mu nije bilo oblikovano
u fitness klubu. Bila je to građa zatvorenika, stečena nemilosrdnom tjelovježbom u
zatvorenom prostoru. Izgledao je kao da mu je otprilike trideset pet, ali Keller za to nije bio do
kraja siguran; nikad nije bio dobar u procjenjivanju starosti ljudi sa sjevera Afrike. Izgled mu je
bio arhetipski — visoko jelo s naglašenim lukovima iznad očiju, jake jagodične kosti, pune i
zamamne usne. Oči je skrivao iza žuto zasjenjenih stakala sunčanih naočala; Keller je imao dojam
da su gotovo crne. Na lijevoj ruci je nosio veliki švicarski sat, bez dvojbe ukraden. Dakle, pištolj
koji je nosio ispod djelomično otkopčane jakne povlačio je lijevom, a ne desnom rukom.
Nabreklina od pištolja bila je jasno vidljiva. Namjerno, pomislio je Keller.
Toga je trenutka pored kafića prošla patrola Police Nationalea, u ekološki prihvatljivom
Peugeotu 308, go-kartu sa svjetlima i živo obojanom. Policajac za upravljačem bacio je dug pogled
prema trojici koja su sjedila pred Saint Étienneom. Pripaljujući cigaretu, Keller je pogledom
ispratio auto dok nije skrenuo za ugao. Kad napokon progovorio, učinio je to na korzikanski način,
kako bi Zakaria shvatio da ga ne treba shvaćati olako.
»Dobili ste upute«, rekao je, »da dođete sami.«
»Vidite li još nekoga da ovdje sjedi, prijatelju?«
»Nisam vam ja prijatelj. Ni približno.« Keller je pogledao prema Citroenu parkiranom na
suprotnoj strani ulice i prema Peugeot kombiju na ulici Dabray. »A što je s njima?«
»Momci iz susjedstva«, rekao je Zakaria, nevino sliježući imenima.

»Recite im da odu.«
»Ne mogu.«
Keller je počeo ustajati.
»Čekajte.«
Keller je zastao u mjestu i nakon kratkog oklijevanja se opet spustio na stolicu. Mayhew i
Quill bili bi zadovoljni izvedbom svojeg najboljeg učenika; upravo je uspostavio dominantan
položaj nad svojim izvorom. Bila je to tehnika stara koliko i bazar, iskazivanje namjere za
napuštanjem pregovora oko posla. Ali i Nouredine Zakaria je bio čovjek s bazara. Marokanci su
bili rođeni pregovarači.
Krenuo je rukom prema unutrašnjosti svoje kožne jakne.
»Polako«, rekao je Keller.
Ruka je sporim pokretom iz unutrašnjeg džepa izvukla mobitel. Kao i Kellerov, bio je to
model za jednokratnu upotrebu. Marokanac ga je upotrijebio da pošalje kratku poruku. Ping,
pomislio je Keller dok je poruka hitala francuskom mobilnom mrežom. Nekoliko sekunda kasnije
dva su se motora pokrenula i dva primjerka francuske automobilske elegancije, jedan Peugeot,
drugi Citroën, pokrenuli su se i otišli.
»Sretan?« upitao je Nouredine Zakaria.
»Ushićen.«
Marokanac je i sam pripalio cigaretu marke Gauloise. »Gdje je Yannick?«
»Ne osjeća se baš dobro.«
»Dakle, vi ste gazda?«
Keller je pustio da pitanje ostane bez odgovora. Ta se činjenica, pomislio je, sama po sebi
podrazumijevala.
»Ne volim promjene«, rekao je Marokanac. »Čine me nervoznim.«
»Promjene su dobra stvar, Nouredine. Drže svakoga na oprezu.«
Nad žuto se osjenčanim naočalama podigla obrva. »Otkud mi znate pravo ime?«
Keller se uspješno pokazao uvrijeđenim tim pitanjem. »Ne bih bio ovdje«, ravnodušno je
rekao, »da to nisam znao.«
»Govorite poput Korzikanca«, rekao je Zakaria, »ali ne izgledate tako.«
»Izgled može varati.«
Marokanac na to nije ništa odgovorio. Ples je zamalo bio gotov, pomislio je Keller, ples koji
su dva iskusna kriminalca otplesala prije nego se prihvate posla. Ali on nije želio završetak, ne
još. Više nije bio plaćeni ubojica, bio je sakupljač informacija. A jedini način za dolazak do
informacija bio je razgovor. Odlučio je ubaciti još jednu kovanicu u džuboks i ostati na podiju
malo duže.
»Yannick mi kaže da vas zanima nabavka dvadeset komada robe.«
»Je li dvadeset problem?«
»Uopće nije. Zapravo, moja organizacija uglavnom barata mnogo većim količinama.«
»Koliko većim?«
Keller je podignuo pogled prema oblacima, kao da želi reći da je samo nebo granica. »Da
budem iskren, dvadeset uopće nije vrijedno našeg vremena i truda. Yannick se trebao konzultirati
sa mnom prije nego što je išta obećao. On ima blistavu budućnost, ali je mlad. I ponekad«,
pridodao je Keller, »ne postavlja dovoljno pitanja.«
»Kao na primjer?«
»Moja organizacija djeluje pomalo kao država«, pojasnio je Keller. »Želimo znati tko su naši
kupci i kako namjeravaju upotrijebiti našu robu. Na primjer, kad Amerikanci prodaju avione
svojim saudijskim prijateljima, Saudijci moraju obećati da te avione neće upotrijebiti protiv
Izraelaca.«
»Cionističke svinje«, promrmljao je Marokanac.
»Svejedno«, rekao je Keller, namrštivši se, »vjerujem da ste shvatili što želim reći. Nećemo
izvršiti vašu narudžbu bez određenih ograničenja.«
»Kakve vrste?«
»Trebat će nam vaše jamstvo da ništa neće biti korišteno ovdje, u Francuskoj, ili protiv
građana Republike. Mi jesmo kriminalci, ali smo i domoljubi.«
»Kao i mi.«
»Domoljubi?«
»Kriminalci.«
»Jeste li doista?« Keller je kratko vrijeme šutke pušio. »Čujte, Nouredine, nije me briga što
radite u slobodno vrijeme. Ako želite provoditi džihad, samo naprijed. Vjerojatno bih ga i ja na
vašem mjestu provodio. Ali ako oružje koristite na francuskom tlu, postoje veliki izgledi da će trag
toga voditi do mojeg šefa. A to bi ga učinilo jako zlovoljnim.«
»Mislio sam da ste vi šef.«
Preko stola je doplutao oblak dima. Kelleru su se instinktivno oči ispunile suzama. Nikad mu
se nije sviđao miris Gauloisea.
»Kažite mi to, Nouredine. Zalomite se da nećete moje oružje koristiti protiv mojih
sunarodnjaka. Obećajte mi da mi nećete dati razlog da vas progonim i ubijem.«
»To valjda nije prijetnja, je li?«
»Ne bih ni sanjao prijetiti vam. Samo ne bih želio da napravite nešto zbog čega ćete požaliti.
Jer, ako budete dobri dečki, moj vam šef može nabaviti sve što poželite. Shvaćate li?«
Marokanac je polako ugasio cigaretu. »Čujte, habibi, počinjem gubiti strpljenje. Hoćemo li
poslovati, ili ću pronaći nekoga drugoga da mi proda oružje?«
Keller nije ništa odgovorio. »Gdje se nalazi?«
Keller je pogledao prema zapadu. »U Španjolskoj?«
»Ne toliko daleko. Odvest ću vas onamo, ali vas samoga.«
»Ne, nećete.« Zakaria je dohvatio mobitel i novom porukom dozvao Citroen. »Promjena
plana.«
»Ne volim promjene.«
»Promjene su dobre, habibi. One svakoga drže na oprezu.«
11
GRASSE, FRANCUSKA
Kako mu je rečeno, Keller je sjeo na suvozačevo mjesto, a Nouredine Zakaria odmah iza njega.
Marokanac se glasno zapitao hoće li Keller možda poželjeti ruke staviti na upravljačku ploču, ali
Keller je taj prijedlog odbio uz nekoliko probranih korzikanskih psovki i tiho izgovorenom
poslovicom. Zakaria se nije potrudio upitati Kellera nosi pištolj. Napokon, Keller se izdavao za
trgovca oružjem. Zakaria te vjerojatno pretpostavljao da u stražnjem džepu drži ručni bacač.
Citroen se usput zaustavio samo jednom, u predgrađu Nice, tek toliko da se još jedan
Sjevernoafrikanac uvuče na stražnje sjedalo. Bio je manja verzija Zakarije, možda godinu ili dvije
mlađi, s dubokim ožiljkom preko obraza. Po svemu sudeći, Keller je sada bio okružen trojicom
cjeloživotnih kriminalaca povezanih s ID-om. Kao rezultat toga, nekoliko sljedećih minuta proveo
je smišljajući složenu koreografiju poteza koje će morati poduzeti da se izvuče iz kuta ako posao
krene ukrivo.
Uslijedilo je razilaženje oko puta kojim bi iz Nice trebali poći do svojeg krajnjeg odredišta.
Zakaria je želio ići autocestom A8, ali Keller ga je uvjerio da je bolja opcija regionalna cesta D4.
Prešli su na nju na njezinu samom početku, uz obalu u blizini aerodroma, i njome došli do
podnožja primorskih Alpa, prošli kroz Biot i Valbonne i napokon stigli do predgrađa Grassea.
Keller je bacio pogled na retrovizor. Činilo se da ih ne slijede ostali članovi bande. Ali ta ga
spoznaja nije nimalo opustila. Konačna razmjena novca i robe bila je najopasniji dio svakog
kriminalnog plana. Nije bilo nimalo neuobičajeno da jedna od stranaka, kupac ili
prodavatelj, završi s metkom u glavi.
Skladište tvrtke Orsati Olive Oil služilo je kao glavni distributivni centar za cijelu Provansu.
Unatoč tome, kao i većinu Orsatijevih pogona, bilo ga je lako previdjeti. Nalazilo se na prašnjavoj
cesti imena Chemin de la Madeleine, u industrijskoj četvrti sjeveroistočno od gradske povijesne
jezgre. Keller je utipkao šifru u tipkovnicu na glavnom ulazu i pješice ušao na imanje, praćen
Citroenom. Zatim je otvorio vrata skladišta i poveo Zakariju i tipa s ožiljkom na obrazu unutra.
Zakaria je u ruci nosio aktovku od nehrđajućeg čelika. U njoj se vjerojatno nalazio iznos od
šezdeset tisuća eura — tri tisuće eura za svako ilegalno oružje. Keller je bio uvjeren da je to
prilično poštena cijena. Pritisnuo je prekidač i nad glavama im je zatreptao red fluorescentnih
svjetiljki. Osvijetlile su nekoliko stotina drvenih sanduka. U njih tri je bilo oružje, a u ostalima
Orsatijevo maslinovo ulje.
»Dobro odigrano«, rekao je Marokanac.
»Ovo je trenutak«, odgovorio mu je Keller, »gdje vi meni pokazujete novac.«
Očekivao je uobičajeno natezanje oko protokola. Umjesto toga, Zakaria je spustio aktovku
na betonski pod, otključao bravice sa šifrom i podignuo poklopac. Desetice, dvadesetice,
pedesetice i stotice, sve povezane gumicama. Blago su vonjale po hašišu.
Keller je zatvorio aktovku i glavom pokazao prema udaljenom kutu skladišta. Zakaria i drugi
Marokanac su kratko oklijevali, a zatim krenuli onamo, s Kellerom par koraka iza njih i s
aktovkom u lijevoj ruci. Napokon su stigli do uredno naslaganih četvrtastih sanduka. Opet
kimnuvši glavom, Keller je uputio Zakariju da ukloni poklopac s najgornjega. Unutra se nalazilo
pet bjeloruskih AK-47 pušaka. Marokanac je izvadio jednu od njih i pažljivo je pregledao. Očito
je bio vješt s oružjem.
»Trebat će nam streljivo. Želio bih uzeti pet tisuća metaka. Može li to vaša organizacija
osigurati.«
»Mislim da može.«
»Nadao sam se takvom odgovoru.«
Marokanac je vratio Kalašnjikov u sanduk. Zatim je Kelleru dodao presavijeni list papira.
»Što je ovo?«
»Smatrajte to malim izrazom dobre volje.«
Keller je razmotao papir i na njemu ugledao nekoliko redova rukopisa na francuskom,
ispisanih crvenom tintom. Naglo je podignuo pogled.
»Zašto?« upitao je.
»Da mi dokažete kako niste policajac.« Marokanac je zastao, pa pridodao: »Ili špijun.«
»Zar vam izgledam kao špijun?«
»Izgled zna varati«, rekao je Zakaria. Pogledao je drugog Marokanca, onoga s ožiljkom na
licu. »Dokažite mi, monsieur. Dokažite da ste uistinu trgovac oružjem, a ne francuski špijun.«
»A ako odbijem?«
»Tada najvjerojatnije nećete odavde izići živi.«
Drugi Marokanac je stajao par koraka desno od Kellera, a Zakaria ravno pred njim, pored
sanduka. Nasmiješivši se, Keller je pustio da mu komad papira isklizne između prstiju. Dok je on
dolepršao do poda, izvukao je Tanfoglio koji je držao straga za pojasom. Naciljao je točno u lice
Nouredinea Zakarije.
»Vrlo impresivno«, rekao je Marokanac. »I pritom niste ispustili novac. Ali možda ne čitate
najbolje.«
»Čitam posve dobro. A i sluh mi je dobar. Siguran sam da ste mi upravo zaprijetili. Velika
pogreška, habibi.« Keller je zašutio, pa dodao: »Zapravo, smrtonosna.«
Zakaria je nervozno pogledao drugog Marokanca, koji je petljao pokušavajući izvući oružje
iz unutrašnjeg džepa jakne. Kellerova ruka je skrenula četrdeset pet stupnjeva udesno. Bez
oklijevanja je dvaput povukao okidač Tanfoglia. Tap-tap dobro uvježbanog profesionalca. Oba
hitca su pogodila Marokanca usred čela. Zatim se ruka munjevito vratila u prvotni položaj. Da je
Zakaria ostao nepomičan, mogao je Kelleru predložiti kako okončati ovu nelagodnu situaciju.
Umjesto toga je i on pokušao izvući oružje, natjeravši Kellera da nagonski donese odluku. Tap-
tap... Još jedan mrtav Marokanac.
Keller je vratio Tanfoglio za pojas hlača. Zatim je podigao papir s poda i još jednom pročitao riječi
koje je Nouredine Zakaria ispisao crvenom tintom.
Ubijte mojeg prijatelja ili ću ja ubiti vas.
Promjena plana, pomislio je Keller. Spustio je aktovku na pod skladišta, do tijela, i izišao
van, gdje je treći Marokanac sjedio za upravljačem Citroëna. Keller je pokucao na staklo
vozačevih vrata i ono se spustilo.
»Učinilo mi se da sam čuo pucnje«, rekao je Marokanac.
»Vaš je prijatelj Nouredine htio isprobati robu.« Keller je otvorio vrata. »Dođite unutra,
prijatelju. On vam želi nešto pokazati.«
Keller je noć proveo u malom hotelu blizu stare canneske luke i ujutro unajmio auto da se
odveze do Marseillesa. Kad je stigao, bilo je nekoliko minuta prošlo deset; ušao je u Société
Générale na Place de la Joilette i zatražio pristup svojem bankovnom pretincu. Baterije njegova
prijenosnog računala i mobitela odavno su se ispraznile. Obje ih je napunio na brzom vlaku do
Pariza i u pretincu elektronske pošte pronašao nekoliko nepročitanih poruka iz Vauxhall
Crossa čiji je ton postajao sve alarmantniji. Počekao je dok se nije sigurno ukrcao na drugi vlak,
Eurostar za London, pa obavijestio svojeg kontrolora da stiže kući. Dvojio je da će ga baš srdačno
dočekati.
Iz Vauxhall Crossa nije bilo novih poruka sve dok se vlak nije dovezao na međunarodni
kolodvor St. Paneras. Tada je primio šturu poruku od šest riječi, u kojoj su ga obavještavali da će
ga dočekati u dvorani za dolaske. Pokazalo se da svečani odbor za doček čini Nigel Whitcombe,
mladoliki pobočnik, kušač hrane i Katica za sve Grahama Seymoura. Whitcombe nije izgovorio
niti riječi dok je Kellera prevozio od ulice Euston do niza čađavih poslijeratnih kuća u blizini
postaje podzemne željeznice Stockwell. Dok je nastavljao uz stazu kroz park, stežući u ruci
aktovku od nehrđajućeg čelika sa šezdeset tisuća ID-ovih eura, Keller je smišljao usmeni izvještaj
koji će uskoro podnijeti svojem šefu. Uspio je pronaći ID-ova operativca zvanog Škorpion i, kako
mu je naređeno, pokušao s njime sklopiti posao. Nažalost, prva transakcija nije prošla po planu i
tri člana ID-ove ćelije sad su bila mrtva. Uz tu iznimku, njegov prvi zadatak kao pripadnika tajne
službe Njezina Veličanstva prošao je bez značajnijih događanja.
12
STOCKWELL, LONDON
»Zar nisi mogao promašiti?«

»Pokušao sam«, odgovorio je Keller. »Ali glupani su mi jednostavno skočili pred metke.«
»Zašto si uopće nosio oružje?«
»Razmišljao sam o tome da ponesem kiticu sunovrata, ali zaključio sam da će pištolj ipak
biti prikladniji ulozi. Napokon, oni su imali dojam da zarađujem za život njihovom prodajom.«
»Gdje je sada?«
»Pištolj? Natrag na Korzici, pretpostavljam.«
»A tijela?«
»Nekoliko morskih milja zapadnije.«
Seymour se neutješno osvrnuo po maloj dnevnoj sobi. Bila je namještena uz sav šarm
aerodromske čekaonice. Ta sigurna kuća sigurno nije pripadala krunskim draguljima MI6 — u
elegantnom Mayfairu i Belgraviji služba je posjedovala puno grandioznija zdanja — ali Seymour
se ovom često služio zbog blizine Vauxhall Crossa. Automatski uređaj za snimanje odavno je bio
u kvaru. Unatoč tome, provjerio je ima li napona i je li sustav greškom uključen. Nalazio se u
ormariću priručne kuhinje. Svjetla i mjerni instrumenti bili su pogašeni i beživotni.
Zatvorio je ormarić i pogledao Kellera. »Jesu li doista morali umrijeti?«
»Grahame, oni baš i nisu bili neki stupovi društva. Osim toga, nisam imao mnogo izbora.
Bilo je ja ili oni.«
»Savjetovao bih tvojem prijatelju donu da to skladište temeljito izribaju. Krvi uvijek ostane,
znaš.«
»Zar si nedavno opet gledao CSI?«
Seymour mu nije odgovorio.
»Francuska se policija nikad ne bi usudila pogledati u skladište«, rekao je Keller, »jer svi su
oni na donovoj platnoj listi. Tako to funkcionira u stvarnom svijetu. Zato loši momci nikad ne
budu uhvaćeni. Barem ne oni pametni.«
»Ali povremeno«, rekao je Seymour, »čak i špijune uhvate. A kad je uključeno umorstvo,
ponekad otiđu i u zatvor.«
»Definiraj umorstvo.«
»Nezakonito ubijanje drugog...«
»Da smo htjeli biti izviđači, upisali bismo se u izviđače.«
Seymour je podignuo obrvu. »T. S. Eliot ?«

»Richard Helms.«
»Moj ga je otac prezirao.«
»Da si htio posao obaviti po zanatu«, rekao je Keller, »poslao bi nekog karijerista koji pazi
što misli kontrola. Ali umjesto toga si poslao mene.«
»Tražio sam da se ubaciš u ćeliju predstavljajući se kao korzikanski trgovac oružjem. Prilično
sam siguran da nikad nisam spomenuo ništa o ubojstvu tri ID-ova terorista na francuskom tlu.«
»To mi niti nije bila prvotna namjera. Ali prestanimo se pretvarati da nas brinu moje metode,
Grahame. To je iza nas. Vraćamo se previše unazad.«
»Doista je tako«, tiho je rekao Seymour. »Sve do kuće na farmi u Južnom Armaghu.«
Otvorio je vrata drugog ormarića i izvukao bocu Tanqueraya i bocu tonika. Zatim je otvorio
hladnjak i zavirio unutra. Bio je prazan, s iznimkom dvije osušene limete. Kora im je bila boje
papirnate vrećice.
»Bogohuljenje.«
»Što to?«
»Džin i tonik bez limete.« Seymour je zagrabio punu šaku leda iz hladnjaka i podijelio ga u
dvije prljave čaše. »Tvoji postupci nisu bez posljedica. Glavna od njih je činjenica da jedina veza
između napada i Saladina sada leži na dnu Sredozemnog mora.«
»Ondje gdje više nikoga neće moći ubiti.«
»Katkad je živi terorist korisniji od mrtvoga.«
»Katkad«, mrzovoljno se složio Keller. »Što želiš reći?«
»Želim reći«, kazao je Seymour, dodajući Kelleru piće, »da sada nemamo drugog izbora nego
ime Nouredinea Zakarije podijeliti s našim prijateljima u francuskoj tajnoj službi.«
»A što ćemo Francuzima reći o Nouredineovu trenutačnom boravištu?«
»Što je manje moguće.«
»Ako nemaš ništa protiv«, rekao je Keller, »mislim da ću propustiti taj sastanak.«
»Zapravo, ni ja nisam imao namjeru s njima razgovarati.«
»Koga planiraš poslati?«
Kad mu je Graham Seymour rekao ime, Keller se nasmiješio.
»Zna li on išta o ovome?«
»Ne još.«
»Baš si izopačeno kopile.«
»To nam je u krvi.« Seymour je otpio malo pića i namrštio se. »Zar te dolje u Utvrdi ničemu
nisu naučili?«
13
Da je postojala nekakva službena zabilješka o cijeloj toj priči, a nje definitivno nije bilo, otkrila bi
činjenicu da je Gabriel Allon većinu je iste večeri proveo u operativnom centru u Bulevaru kralja
Šaula. O boravku Christophera Kellera u Francuskoj — ili o sastanku u sigurnoj kući u Stockwellu
— nije znao ništa. Bio je usredotočen jedino na ekrane koji su prikazivali konvoj od četiri teretna
kamiona koji se kretao zapadno od Damaska prema granici s Libanonom. Na jednom je ekranu
bila prikazana snimka s izraelskog špijunskog satelita Ofek 10, koji je letio nad Sirijom. Na
drugom prijenos uživo nadzorne kamere izraelske vojske smještene na vrhu planine Hermon. Obje
kamere su koristile infracrvenu tehnologiju. Zbog toga su motori kamiona blještali bijelom bojom
i vrelinom nasuprot crnoj pozadini. Ured je iz pouzdanih izvora doznao da konvoj prevozi
kemijsko oružje namijenjeno Hezbolahu, kao svojevrsnu plaću za podršku radikalnog šijitskog
pokreta zaraćenom sirijskom režimu. Iz očitih razloga, nije se nipošto moglo dopustiti da oružje
stigne na svoje odredište, u logističku bazu Hezbolaha u dolini Beqaa.
Operativni centar bio je manji od njegove engleske ili američke inačice, u većoj mjeri
spartanski i praktičan, tajna ratna soba. Unutra se nalazila sjedalica za šefa i još jedna za njegova
zamjenika. Ipak, obojica su bili na nogama, Navot snažnih ruku prekriženih na grudima, a Gabriel
rukom podupirući bradu i glave lagano nakrivljene ustranu. Pogled zelenih očiju bio mu je
prikovan za snimku s Ofeka. Nije imao snaga na terenu, nitko od operativaca nije bio ugrožen.
Pa ipak, bio je napet i nemiran. Ovo znači biti šef, pomislio je. Užasno breme zapovjedne
odgovornosti. A i nije bio oduševljen tim visoko-tehnološkim zračnim praćenjem. Mnogo mu je
draže bilo s neprijateljima se obračunavati na udaljenosti od metra negoli kilometra.
Odjednom se nečega prisjetio. Bio je listopad 1972. godine, Piazza Annibaliano u Rimu,
njegova prva misija. Anđeo osvetnik je uz dizalo koje je radilo na kovanice čekao palestinskog
terorista koji je zaprljao ruke krvlju jedanaest izraelskih trenera i sportaša.
» Oprostite, jeste li vi Wadal Zwaiter?«
»Ne! Molim vas, ne!«
Tiha zvonjava šefovskog telefona vratila je Gabriela u sadašnjost. Navot je nagonski
posegnuo za slušalicom, ali se zaustavio. Nasmiješivši se, Gabriel je prinio slušalicu uhu, u tišini
poslušao poruku i spustio slušalicu. Nakon toga su on i Navot nastavili stajati jedan uz drugoga,
poput Boaza i Jakina, obojica zadubljeni u ono što se zbivalo na ekranu.
Napokon je Gabriel rekao: »Vojska će ih napasti čim prijeđu granicu.«
Navot je zamišljeno kimnuo glavom. Čekanjem dok konvoj ne uđe u Libanon eliminirat će
se rizik od pogađanja ruskih ili sirijskih snaga i tako smanjiti izgledi za započinjanje trećeg
svjetskog rata.
»O čemu si upravo razmišljao«, nakon kratkog vremena je upitao Navot.

»O operaciji«, iznenađeno je odgovorio Gabriel.
»Glupost.«
»Otkud znaš?«
»Desnim kažiprstom si povlačio okidač.«
»Zar jesam?«
»Jedanaest puta.«
Gabriel je kratko ostao šutjeti. »Rim«, rekao je napokon. »Razmišljao sam o Rimu.«
»Zašto sada?«
»Zašto uopće?«
»Mislio sam da si ga ustrijelio lijevom rukom.«
Gabriel je promatrao konvoj koji je postojanom brzinom napredovao na zapad. U devet i deset po
izraelskom vremenu prešao je u Libanon.
»Uh«, rekao je Navot.
»Trebali su provjeriti navigaciju«, sarkastično je primijetio Gabriel.
Preko sigurne komunikacijske mreže začulo se pucketanje i nekoliko sekunda kasnije par
raketa bljesnuo je preko ekrana, s lijeva na desno. Promatrane infracrvenim kamerama, eksplozije
koje su uslijedile bile su toliko blještave da se Gabriel morao okrenuti od ekrana. Kad je opet
pogledao u njega, ugledao je jednog jedinog plamenom zahvaćenog čovjeka kako bježi od
smrskanog konvoja. Poželio je da je to Saladin. Ne, hladno je pomislio dok je napuštao operativni
centar. 5 metra udaljenosti mnogo je bolje negoli s kilometra.
Gabriel je svratio do svojeg ureda samo da pokupi svoj kaput i aktovku, a zatim je krenuo do
podzemne garaže i ušao na stražnje sjedalo svoga oklopljenog terenca. Dok se primicao
predgrađima Zapadnog Jeruzalema, zazvonio mu je službeni telefon. Bila je to Ulica Kaplan;
premijer je želio porazgovarati s njime. Zadržao je Gabriela u svojem zatočeništvu devedeset
minuta i uz kung pao piletinu i okruglice s jajima ispitivao ga o trenutačnim operacijama
i procjenama. Najhitniji mu je bio Iran, a na bliskom drugom mjestu nalazio se Washington.
Njegov odnos s posljednjim američkim predsjednikom bio je katastrofalan. Novi predsjednik je
obećao jačanje veza Washingtona i Izraela i čak je zaprijetio da će i formalno američko
veleposlanstvo preseliti iz Tel Aviva u Jeruzalem, što će vjerojatno užgati pravu plamenu oluju u
arapskom i islamskom svijetu. U koaliciji kojoj je premijer pripadao bilo je elemenata koji su te
povoljne okolnosti željeli iskoristiti za ubrzano širenje židovskih naselja na Zapadnoj obali. U
zraku je visjelo pripajanje. Gabriel je bio glas razuma. Kao šef Ureda, trebao je pomoć
arapskih tajnih službi u Amanu i Kairu kako bi zaštitio izraelsku periferiju. Štoviše, poduzimao je
važne pristupne korake prema saudijskim i sunitskim emiratima Zaljeva, koji su se Perzijanaca
bojali više nego Židova. Sada mu je najmanje trebao neki unilateralni potez na palestinskoj fronti.
»Kada planirate odlazak u Washington?« upitao je premijer.
»Nisam dobio pozivnicu.«
»Otkad to vama treba pozivnica?« Izraelski vođa je pokušao parom štapića dohvatiti
okruglicu i, ne uspjevši u tome, jednostavno je nabio na njih. »Sigurno ne želite i vi jednu?«
»Ne, hvala.«
»A malo piletine?«
Gabriel je u obranu podigao ruku.
»Ali ovo je kung pao«, u nevjerici je rekao premijer.
Bila je već skoro ponoć kad je Gabrielov terenac skrenuo u Ulicu Narkiss. Nekoć jedna od
najmirnijih gradskih ulica, sada je izgledala poput vojnog logora. Na svakom njezinu kraju su se
nalazili kontrolni punktovi, a pred starom kamenom kućom na broju 16 neprestano je stajala straža.
Osim toga, malo se toga promijenilo. Vrtna vrata i dalje su pri otvaranju škripala, preraslo stablo
eukaliptusa zasjenjivalo je tri male terase, rasvjeta stubišta još je uvijek bila opskurno zelena.
Stigavši na treći kat, Gabriel je zatekao odškrinuta vrata. Tiho je ušao i vidio Chiaru kako sjedi u
jednom kutu kauča, s otvorenom knjigom u krilu. Nježno joj ju je uzeo iz ruku i pogledao ovitak.
Bilo je to talijansko izdanje američkog špijunskog trilera.
»Zar ti nije toga dosta u stvarnom životu?«
»Čini se puno glamuroznijim kad on o tome piše.«
»Kakav mu je glavni junak?«
»Ubojica sa savješću, pomalo sličan tebi.«
»Je li i on restaurator?«
Ona se namrštila. »Tko bi takvo što mogao izmisliti?«
Gabriel je skinuo kaput i jaknu i oboje provokativno prebacio preko naslona fotelje. Chiara
je s negodovanjem polako odmahnula glavom i, polizavši vrh kažiprsta, okrenula novu stranicu
knjige. Na sebi je imala sive hlače od trenirke i vuneni pulover za zimske dane. Unatoč tome, s
dugom buntovničkom kosom prebačenom preko ramena, izgledala je zaprepašćujuće lijepo.
Chiara se sada već bližila četrdesetima, ali ni vrijeme niti snažan stres zbog prirode Gabrielova
posla nisu joj ostavili traga na licu. Na njemu je Gabriel vidio tragove Arabije i Sjeverne Afrike i
Španjolske i svih drugih mjesta kojima su njezini preci lutali prije nego su se zatekli u
drevnom židovskom getu Venecije. Ali ono što ga je kod nje oduvijek najviše očaravalo bile su
oči. Bile su boje karamele i poprskane zlatom, u kombinaciji koju je bilo nemoguće prenijeti na
platno. Kad su bile sretne, ispunjavale su ga zadovoljstvom kakvo nikad prije nije osjetio. A kad
su bile razočarane ili gnjevne, osjećao se poput najmanjeg stvorenja koje kroči zemljom.
»Kako su djeca?« upitao je.
»Ako ih probudiš...« Polizala je kažiprst i okrenula novu stranicu.
Gabriel je skinuo cipele i u čarapama tiho ušao u dječju sobu. Dvije kolijevke stajale su jedna
do druge uza zid na kojem je Gabriel naslikao oblake. Dvoje dječice, dječak i djevojčica u dobi od
četrnaest mjeseci, spavali su glavu uz glavu, kao što su to činili u majčinoj utrobi. Gabriel je
posegnuo rukom prema kćeri koja se po svojoj baki zvala Irene, ali se zaustavio. Ona je bila
stvorenje noći, rođena špijunka. Raphael je, međutim, mogao sve prespavati, pa i ponoćni dodir
očeve ruke.
Gabriel je odjednom shvatio da su prošla tri dana otkad je svoju djecu posljednji put vidio
budnu. Bio je šef tek mjesec dana, a već je propustio neke važne događaje — Raphaelovu prvu
riječ, Irenine prve nesigurne korake. Obećao je sebi da neće biti tako, da neće dozvoliti da mu
posao utječe na privatni život. Naravno, to je bila zabluda; šef Ureda nije imao privatni život. Nije
imao obitelj, niti ženu osim zemlje koju se zakleo štititi. Ali nije to bila doživotna kazna, hrabrio
je sebe. Samo šest godina. Na kraju njegova mandata djeci će biti sedam godina. Bit će obilje
vremena za nadoknađivanje svega propuštenog. Osim ako, naravno, premijer od njega ne

bude tražio da ostane. Izračunao je koliko bi godina imao na kraju drugog mandata. Brojka ga je
potištila. Kao Abraham. Noa...
Iskrao se van i otišao u kuhinju gdje mu je na malom stolu bila servirana večera. Tagliatelle
s bobom i sirom, širok izbor brusketa, omlet s rajčicom i začinskim travama, sve aranžirano kao za
fotografiju za knjigu recepata. Gabriel je sjeo i spustio mobitel nasred stola, oprezno, kao da je
prava granata. Nakon prihvaćanja šefovskog mjesta kratko je razmišljao o preseljenju obitelji u
jedno od sekularnih predgrađa Tel Aviva, kako bi bio bliže Bulevaru kralja Šaula. Sada je shvaćao
da je bilo bolje ostati u Jeruzalemu, kako bi bio bliže premijerovu uredu. Triput je bio pozvan u
Ulicu Kaplan usred noći, jednom jer je premijera obuzeo nemir i trebalo mu je društvo.
Raspravljali su o stanju u svijetu, usput gledajući američki akcijski film na televizoru. Baš u
najnapetijem trenutku filma Gabrielu je glavom dan znak da može otići i u zoru su ga
podbuhlih očiju odvezli do njegova radnog stola.
»Vino?« upitala je Chiara, podižući bocu galilejskog crnog vina.
Gabriel je odbio. »Prekasno je«, rekao je.
Chiara je spustila bocu na radnu plohu. »Kako je premijer?«
»Neuobičajeno zainteresiran za azijska pitanja.«
»Opet kineska hrana?«
»Kung pao i okruglice s jajima.«
»Zbilja je dosljedan.«
Chiara je sjela nasuprot Gabrielu, s odobravanjem promatrajući kako on sebi puni tanjur.
»Zar ti nećeš ništa uzeti?« upitao je.
»Jela sam prije pet sati.«
»Uzmi malo, da se ne osjećam kao potpuni nitkov.«
Uzela je jednu brusketu premazanu nasjeckanim maslinama i talijanskim peršinom i gricnula
rub. »Kako je bilo na poslu?«
On je suzdržano slegnuo ramenima i namotao tagliatelle na vilicu.
»Nemoj me ignorirati«, upozorila ga je. »Ti si mi jedina veza sa stvarnim svijetom.«
»Ured baš i nije neki stvaran svijet.«
»Ured je«, uzvratila mu je, »stvaran da stvarniji ne može biti. Sve ostalo je obmana.«
Prepričao joj je šturu verziju, bez osjetljivih pojedinosti, napada na konvoj, ali u Chiarinim
se lijepim očima ubrzo vidjelo da se dosađuje. Od operacija Ureda puno su joj draža bila njegova
ogovaranja. Politika, sektaški sukobi, ljubavne afere. Mnogo je godina prošlo otkad je napustila
aktivnu službu, pa ipak, ako bi se ukazala prilika, u trenu bi se vratila na teren. Gabriel je imao
previše neprijatelja, neprijatelja koji su mu se i ranije okomljivali na obitelj. I zato se Chiara morala
zadovoljiti igranjem uloge prve dame. Za razliku od žene prijašnjeg šefa, konspirativne Belle
Navot, ona je među osobljem bila jako omiljena.
»Hoće li ovako biti svih sljedećih šest godina?« upitala je. »Kako to misliš?«
»Ponoćne večere. Ti jedeš, ja gledam.«
»Znali smo da će biti teško.«
»Da«, neodređeno je odgovorila.
»Sad je prekasno za premišljanja, Chiara.«

»Ne premišljam se. Samo mi nedostaje moj muž.«
»I ti meni nedostaješ. Ali ništa se...«
»Shamronovi su nas sutra navečer pozvali na večeru«, neočekivano je rekla.
»Sutra navečer nije dobro vrijeme.« Nije joj objasnio zbog čega. »Možda bismo se onda u
subotu mogli odvesti do Tiberijade.« »Možda«, rekao je on ne previše uvjerljivo.
Među njima je zavladala duboka tišina.
»Znaš, Gabriele, Bog nije uvijek bio milosrdan prema tebi.«
»Ne, nije.«
»Ali pružio ti je drugu priliku da budeš otac. Nemoj to uprskati. Nemoj biti čovjek koji dolazi
i odlazi po mraku. Oni će samo to pamtiti. I nemoj to pokušavati opravdati uvjeravajući sebe kako
im osiguravaš sigurnost. To nije dovoljno.«
Baš u tom trenutku bljesnuo je ekran njegova mobitela. Nevoljko je utipkao lozinku i pročitao
pisanu poruku.
»Premijer?« upitala je Chiara.
»Graham Seymour.«
» Što on hoće?«
»Popričati u četiri oka.«
»Ovdje ili ondje?«
»Ondje«, rekao je Gabriel.
Bez daljnjih je riječi nazvao Bulevar kralja Šaula i zapovjedio da srede sve potrebno za
njegov prvi odlazak u inozemstvo otkad je postao šef Ureda. Jedan je let polazio u sedam s Ben
Guriona i slijetao u London u deset i trideset. U prvoj klasi će pronaći mjesto za Gabriela i njegovu
pratnju. Na svojoj strani će se za osiguranje pobrinuti Britanci.
Doznavši sve detalje puta, prekinuo je vezu i, podigavši pogled, vidio da Chiare nema.
Ostavši tako sam, nazvao je Uzija Navota i rekao mu o svojem planu da otputuje. Zatim je uključio
televizor i dovršio večeru. Uz malo sreće, pomislio je, mogao bi uhvatiti sat ili dva sna. Napustit
će svoju djecu po mraku, pomislio je, a po mraku će se i vratiti. Pazit će da im ništa ne može
nauditi. A za nagradu bi se jednoga dana mogli sjećati ponoćnih dodira njegove ruke.
14
JERUZALEM - LONDON
I tako se Gabriel Allon, nakon nemirnog sna, ako ga je uopće imao, izvukao iz postelje i ušao u
utrobu svojeg oklopljenog terenca. Na Ben Gurion je stigao nekoliko minuta prije polijetanja i
praćen dvojicom tjelohranitelja ukrcao se u avion već na poletnoj stazi. Nije imao kartu niti se
njegovo ime nalazilo na popisu putnika. Po pravilu, ramsad, šef Ureda, nikad u inozemstvo nije
putovao pod svojim pravim imenom, čak ni prema prilično prijateljskim odredištima poput
Ujedinjenog Kraljevstva. Pristup avionu imali oj i neprijateljski igrači, poput Iranaca i Rusa. Kao
i Amerikanci.
Petosatni let je proveo čitajući novine, što je bila prilično beskorisna radnja za čovjeka koji
je toliko znao, i po dolasku na Heathrow se predao na skrb odboru za doček MI6. Vozeći se
na stražnjem sjedištu luksuznog Jaguara prema središtu Londona, nakratko je požalio što nije
gurnuo kravatu u aktovku. Uglavnom je promatrao kroz prozor i prisjećao se mnogih prigoda kad
se u grad prikradao pod različitim imenima, kao državljanin raznih država, zoreći se u različitim
ratovima. Zemljovid Londona Gabrielu je zio bojno polje. Hyde Park, Westminsterska opatija,
Covent Garden, Srompton Road... U Londonu je krvario, u Londonu je tugovao, u sigurnom stanu
Ureda na Bayswater Roadu jednom je izgovorio tajne bračne zavjete Chiari jer se bojao da neće
preživjeti sljedeći dan. Mnogo je dugovao britanskim tajnim službama. Britanija mu je u
najmračnijim danima njegova života pružila utočište i štitila ga kad bi ga neka druga zemlja možda
bacila vukovima. On je zauzvrat u velikoj mjeri sudjelovao u rješavanju problema u korist
vlade Njezina Veličanstva. Po Gabrielovim grubim proračunima, saldo je bio prilično ujednačen.
Automobil je napokon skrenuo na most Vauxhall i ubrzao uz Temzu prema hramu špijunaže
na suprotnoj obali. Na najvišem je katu Gabriel prošao kroz engleski vrt od predsoblja i ušao u
najljepši ured u cijelom špijunskome svijetu, u kojem ga je očekivao Graham Seymour s nekoliko
svojih izvršnih direktora. Uslijedilo je upoznavanje, kratko i površno. Zatim su se direktori polako
iskrali iz ureda i Seymour i Gabriel su ostali sami. Jedan su se dugi trenutak samo šutke promatrali.
Nisu mogli biti različitije osobe — po veličini i stasu, po odgoju, po vjeri — ali bili su neraskidivo
povezani. Ta je veza bila skovana u brojnim združenim operacijama protiv raznoraznih neprijatelja
i meta. Džihadističkih terorista, iranskog nuklearnog programa, ruskog trgovca oružjem imena
Ivan Kharkov. Među njima gotovo da nije bilo nepovjerenja. U špijunskom poslu to ih je činilo
najboljim prijateljima.
»Onda«, napokon je rekao Seymour, »kakav je osjećaj biti članom kluba?«
»Naš ogranak kluba nije toliko grandiozan kao vaš«, rekao je Gabriel, ogledajući se po
veličanstvenom uredu. »Niti toliko star.«
»Nije li Mojsije poslao ekipu uhoda da špijuniraju u zemlji Kanaanu?«
»Prvi obavještajni neuspjeh u povijesti«, rekao je Gabriel. »Zamisli kako bi se stvari razvijale
za židovski narod da je Mojsije izabrao drugi komad zemlje.«
»A sada taj komad zemlje morate štititi.«
»Što objašnjava zašto mi je kosa svakoga dana sve više sijeda. Dok sam kao dječak odrastao
u dolini Jizreel, mučile su me noćne more o neprijateljskoj okupaciji države. Sada te snove sanjam
svake noći. I u mojim snovima«, rekao je Gabriel, »uvijek sam ja za to kriv.«
»I sam sam u posljednje vrijeme imao te snove.« Seymour je Dreko rijeke gledao prema West
Endu. »I mislim da bi bilo još gore da istaknuti londonski trgovac umjetninama nije primijetio
teroriste kako ulaze u kazalište.«
»Netko koga poznajem?«
»Zapravo bi mogao«, rekao je Seymour. »Posjeduje galeriju starih majstora u St. James su.
Sedamdeset pet mu je na leđima, ali još uvijek trči uokolo za mladim ženama. Zapravo, one večeri
kad se dogodio napad, trebao je u Ivyju večerati s upola mlađom djevojkom, ali djevojka ga je
otpilila. To je najbolje što mu se ikad dogodilo.« Seymour je pogledao Gabriela. »Nije ti ništa od
toga spominjao?«
»Pokušavamo kontakte održavati na minimumu.«
»Sigurno si jako utjecao na njega. Ponašao se poput pravog junaka.«
»Jesi li siguran da govorimo o istom Julianu Isherwoodu?«
Seymour nije mogao suspregnuti osmijeh. »Moram odati priznanje tvojem prijatelju
Saladinu«, rekao je nakon kratke stanke. »Proveo je vrlo kvalitetnu operaciju. Dosad smo uspjeli
identificirati samo jednu osobu izravno povezanu sa zavjerom, operativca u Francuskoj koji je
nabavio automatske puške. Poslao sam jednog od naših operativaca da ga locira ali, na nesreću,
dogodila se mala nezgoda.«
»Kakva nezgoda?«
»Fatalna. Zapravo, trostruka.«
»Shvaćam«, rekao je Gabriel. »A ime tog operativca?«
»Peter Marlowe. Odrađivao je posao u Sjevernoj Irskoj. I poslije se bavio trgovinom
maslinovim uljem na Korzici.«
»U tom slučaju«, rekao je Gabriel, »smatraj sebe sretnim što sa stradala samo trojica.«
»Sumnjam da će Francuzi to tako shvatiti.« Seymour je zastao, pa dodao: »Zato trebam tebe
da s njima popričaš u moje ime.«
»Zašto mene?«
»Unatoč prilično lošem tragu koji si ostavio na francuskom tlu, uspio si steći neke važne
prijatelje u francuskoj službi sigurnosti.«
»Ako se umiješam u tvoju uprskanu operaciju, neće mi zadugo ostati prijatelji.«
Seymour na to nije ništa rekao.
»A ako ti pristanem pomoći?« upitao je Gabriel. »Što ja imam od toga?«
»Vječnu zahvalnost tajne službe Njezina Veličanstva.«
»Daj, Grahame, možeš ti i bolje od toga.«
Seymour se nasmiješio. »Naravno da mogu.«
Već se bližio sumrak kad je Gabriel napokon napustio Vauxhall Cross. Nije to uradio na stražnjem
sjedalu otmjenog Jaguara, nego na suvozačkom sjedalu malog Fordova monovolumena kojim
je upravljao Nigel Whitcombe. Mladi je Englez vozio veoma brzo i s opuštenom lakoćom nekoga
tko se vikendima utrkivao reli vozilima. Gabriel je pridržavao svoju aktovku u krilu i drugom
rukom čvrsto stiskao ručku na vratima.
»Gdje sada živi?«
»Bojim se da je to povjerljivo«, bez traga ironije odgovorio je Whitcombe.
»Onda bih možda trebao nositi povez preko očiju.«
»Molim?«
»Nema veze, Nigele. Ali možeš li malo usporiti? Ne bih volio biti prvi šef Ureda koji je
smrtno stradao na dužnosti.«
»Mislio sam da jeste mrtvi«, rekao je Whitcombe. »Stradao na Brompton Roadu pred
Harrodsom. Tako je pisalo u Telegraphu.«
Whitcombe je smanjio gas, ali tek neznatno. Vozio je Grosvenor Roadom uz Temzu, a zatim
se zaputio na sjever kroz Chelsea i Kensington do Queens Gate Teracea, gdje se napokon
zaustavio pred velikom georgijanskom kućom boje tučenog vrhnja.
»Je li sve ovo njegovo?« upitao je Gabriel.
»Samo donje dvije etaže. Za osam milijuna, bila je to prava bagatela.«
Gabriel je pogledao u prozor na prvom katu. Zavjese su bile uvučene i činilo se da unutra ne
gori svjetlo. »Što misliš, gdje je on?«
»Radije ne bih nagađao.«
»Pokušaj ga nazvati mobitelom.«
»Još uvijek pokušava shvatiti kako ga koristiti.«
»Što to znači?«
»Objašnjenje ću prepustiti njemu.«
Whitcombe je izbirao broj. Nekoliko puta je zazvonilo, bez odgovora. Ponovio je poziv, s
istim rezultatom.
»Misliš li da postoji ključ pod otiračem?«
»Sumnjam.«
»Valjda ću onda morati upotrijebiti svoj.«
Gabriel je izišao iz auta i spustio se niz kratki niz stuba koje su vodile do podrumskog ulaza
u kuću. Pritisnuo je kvaku; bilo je zaključano. Whitcombe se namrštio.
»Mislio sam da imaš ključ.«
»Imam.« Gabriel je iz džepa na grudima jakne izvukao tanku, metalnu alatku.
»Ne misliš valjda ozbiljno.«
»Stare se navike teško gube.«
»Možda će ti biti teško povjerovati«, rekao je Whitcombe, ali >C< nikad sa sobom ne nosi
otpirač.«
»Možda bi trebao.«
Gabriel je gurnuo alatku u bravu i počeo je nježno pomicati naprijed i natrag, sve dok
mehanizam nije popustio.
»Što ako postoji alarm?« upitao je Whitcombe.

»Siguran sam da ćeš nešto smisliti.«
Gabriel je okrenuo kvaku i odškrinuo vrata za par centimetara. . dalje je vladala potpuna
tišina.
»Reci Grahamu da ću večeras sam naći načina kako se vratiti kući. Kaži mu da ću ga nazvati
iz Pariza čim sredim onaj nered s Francuzima.«
»A što je s tvojim osobnim osiguranjem?«
»Uza se ne nosim samo otpirač«, rekao je Gabriel i ušao unutra.
Vrata su vodila u kuhinju koja je izgledala kao iz Chiarinih snova. Obilje ukusno osvijetljenih
kuhinjskih elemenata, radna ploha sa sudoperom, par konvekcijskih pećnica, plinski štednjak
Vulcan s profesionalnom naporom. Hladnjak je bio marke Sub-Zero, izrađen od nehrđajućeg
čelika. U njemu se nalazilo nekoliko boca korzikanskog roséa i komad sira začinjenog
ružmarinom, lavandom i timijanom. Činilo se da je vlasnikov proces tranzicije još uvijek u tijeku.
Gabriel je iz ormarića uzeo vinsku čašu i napunio je roséom. Zatim je ugasio svjetla u kuhinji
i odnio vino na kat, u gostinsku sobu. Cijeli joj se namještaj sastojao od jedne fotelje, kauča i
ogromnog televizora. Gabriel je prišao prozoru i, razmaknuvši zavjese, bacio pogled na ulicu gdje
je upravo tog trena sa stražnjeg sjedala taksija izlazio muškarac u skupom kaputu. Muškarac se
počeo uspinjati kućnim stubama, ali se odjednom sledio u mjestu i bacio pogled prema prozoru
pokraj kojeg je stajao Gabriel. Zatim se naglo okrenuo i spustio do podrumskog ulaza.
Nekoliko sekunda kasnije Gabriel je začuo zvuk otvaranja i zatvaranja vrata, paljenje svjetla
i šaptom izgovorenu psovku na dijalektu starosjedilaca Korzike. Radilo se o omotu boce
roséa. Gabriel ju je ostavio na vidljivom mjestu, na radnoj plohi. Amaterska pogreška, pomislio
je.
Malo je svjetla iz kuhinje dopiralo uza stubište, dovoljno da otkrije obris muškarca koji se
trenutak kasnije pojavio na ulazu gostinske sobe, s pištoljem u ispruženoj ruci. Međutim, na onom
kraju prostorije gdje je stajao Gabriel tama je bila potpuna. Promatrao je čovjeka kako se okreće
lijevo, pa desno, odrješitim pokretima onoga tko zna kako sobu očistiti od dobro naoružanih
protivnika. Zatim je čovjek stupio naprijed i sobu je uz zvuk prekidača preplavilo svjetlo.
Još se jednom okrenuo, posljednji put, ciljajući pištoljem u smjeru Gabriela, a zatim je brzo
spustio cijev prema podu.
»Budalo prokleta«, rekao je Christopher Keller. »Sretan si što te nisam ubio.«
»Da«, rekao je Gabriel, smiješeći se. »I to ne prvi put.«
15
KENSINGTON, LONDON
»Walter PPK«, rekao je Gabriel, diveći se Kellerovu pištolju. »Kako bondovski od tebe.«
»Lako ga je skriti i prilično jako udara.« Keller se nacerio. »Kao opeka kroz prozorsko
staklo.«
»Nisam znao da je službenicima MI6 dopušteno nositi vatreno oružje.«
»I nije.« Keller je napunio čašu roséom i zatim ponudio bocu Gabrielu. »Ti?«
»Vozim.«
Keller se namrštio i napunio Gabrielovu čašu centimetar do ruba. »Kako si dospio ovamo?«
»Ostavio si otključana vrata.«
»Glupost.«
Gabriel mu je rekao istinu.
»Jednoga ćeš me dana«, rekao je Keller, »morati naučiti kako to raditi.«
Skinuo je svoj Crombie kaput i ležerno ga bacio na radnu plohu. Nosio je ugljeno crno odijelo
i kravatu boje oksidiranog srebra. Izgledao je gotovo poput kakvog uglednika.
»Gdje si to bio?« upitao je Gabriel. »Na pogrebu?«
»Na sastanku sa svojim savjetnikom za poslovna ulaganja. Odveo me na ručak u Royal
Exchange i obavijestio me da je vrijednost mojih uloga pala za više od milijun funti. Zahvaljujući
Brexitu, u posljednje vrijeme sam prilično nastradao.«
»Svijet je opasno i nepredvidivo mjesto.«
»Pričaj mi malo o tome«, rekao je Keller. »Tvoja regija počinje sličiti otoku mira i
blagostanja, posebno sada kad si ti onaj koji vuče konce. Oprosti što nisam mogao doći na tvoju
malu zabavu u povodu davanja prisege. U to sam vrijeme bio zauzet i nisam se mogao izvući.«
»Obuka?«
Keller je kimnuo glavom. »Tri mjeseca neprekidne dosade uz more.«
»Ali uspješna«, rekao je Gabriel. »Razgnjevio si nadzornike MI5. Ostvario rekordni uspjeh
na ispitima. Ipak, šteta za Francusku. Tako se ne započinje karijera.«
»Ti ćeš mi to pričati. Tvoja je karijera bila cijeli niz nesreća isprekidanih povremenim
katastrofama. I pogledaj što ti je to donijelo. Sada si šef.«
»Shamron je oduvijek govorio da karijera bez kontroverza nije nikakva karijera.«
»Kako je starac?«
»Drži se«, rekao je Gabriel.
»Prilično sliči Izraelu, zar ne?«

»Shamron? On jest Izrael.«
Keller je pripalio cigaretu i otpuhnuo oblak dima prema stropu.
»Novi upaljač?« upitao je Gabriel.
»Malo ti toga može promaknuti.«
Gabriel je uzeo upaljač Kelleru iz ruke i pročitao ugraviranu poruku. »Sigurno se jako
pomučio oko ovoga.«
»Važna je poruka«, rekao je Keller. Zatim je upitao: »Koliko je rekao?«
»Rekao mi je da te poslao u Francusku da pronađeš Marokanca koji je opremio
Kalašnjikovima napadače na London. Rekao je da si u samo nekoliko dana uspio pronaći
Marokanca, unatoč činjenici da francuska služba sigurnosti nije bila u stanju doznati njegovo ime.
Nagovijestio je da je u tome veliki doprinos mogao imati tvoj bivši poslodavac, jedinstveni don
Anton Orsati. Nije ulazio u pojedinosti.«
»S dobrim razlogom.«
»Čini se da si se s tim Marokancem, čije je ime bilo Nouredine Zakaria, susreo u kafiću u
Nici i uspio ga uvjeriti da si korzikanski trgovac oružjem. Kako bi pokazao dobru vjeru, pristao si
mu prodati deset Kalašnjikova i deset MP7 Heckler&Koch strojnica po vrlo razumnoj cijeni od
šezdeset tisuća eura. Na nesreću, posao nije prošao kako je planirano i zaključio si da je nužno
Zakariju i njegova dva suradnika ubiti, čime si eliminirao jedinu kariku koja je Saladinovu mrežu
povezivala s napadom na London. Kad se sve uzme u obzir«, rekao je Gabriel, »rekao bih da si
prekoračio ovlasti.«
»Svinjarije se događaju.«
»Upravo tako. I sada ja moram počistiti sav nered.«
»Tek da se zna«, rekao je Keller, »nije bila moja zamisao da te se ponizno pošalje
Francuzima.«
»Pobrkao si me s nekim drugim.«
»S kime to?«
»S nekim tko ponizno skida šešir pri ulasku u sobu.«
»Kako to onda planiraš odigrati?«
»Najprije ću od Francuza tražiti sve što znaju o Nouredineu Zakariji. A zatim ću ih«, rekao
je Gabriel, »pozvati da se pridruže mojoj operaciji pronalaska Saladina.«
»Tvojoj operaciji. Francuzi na to nikad neće pristati. Kao ni Graham.«
»Graham je to potpisao danas popodne. Pristao je i posuditi mi tebe. Sada radiš za mene.«
»Kopile jedno«, rekao je Keller gaseći cigaretu. »Trebao sam te ubiti dok sam još imao
priliku.«
Te su večeri objedovali u malom talijanskom restoranu blizu trga Toane gdje ih nitko nije
poznavao. Gabriel se zatim sâm taksijem odvezao do izraelskog veleposlanstva koje se nalazilo u
mirnom kutku Kensingtona, u neposrednoj blizini High Streeta. Veleposlanik i šef osiguranja bili
su neobično zadovoljni što ga vide, kao i njegovi tjelesni čuvari. U podrumu, u sigurnoj
komunikacijskoj sobi u leksikonu Ureda bila je poznata kao Svetinja nad Svetinjama, nazvao je
privatni broj čovjeka s kojim se morao naći u Parizu. Poziv ga je zatekao u krevetu, u njegovu
otužnom momačkom stanu u ulici Saint-Jacques. Uopće nije bio nezadovoljan što čuje Gabrielov
glas.
»Pitao sam se bi li sutra mogao za mene odvojiti minutu ili dvije.«
»Cijelo sam jutro na sastanku kod ministra.«
»Moja sućut. A popodne?«
»Slobodan sam poslije dva.«
»Gdje?«
»U Rue de Grenelle.«
Gabriel je zatim nazvao Bulevar kralja Šaula i Operativu obavijestio da će najmanje za jedan
dan produljiti svoj boravak u inozemstvu. Putovanja su se pobrinula za ostalo. Bio je u iskušenju
noć provesti u starom sigurnom stanu na Bayswater Roadu, ali tjelesni čuvari su ga uspjeli
nagovoriti da ostane u veleposlanstvu. Poput većine vanjskih uporišta Ureda, prostorije osiguranja
za krizna su vremena raspolagale malom spavaonicom. Gabriel se ispružio na mrskom priručnom
ležaju, ali san mu nikako nije dolazio na oči. Bilo je to zbog operacije, blagog uzbuđenja jer se
ponovo zalazi na terenu, čak i ako je »teren« toga časa bilo veleposlanstvo u jednoj od
najekskluzivnijih gradskih četvrti na svijetu.
Napokon ga je, u neke sitne sate pred zoru, svladao san. Ustao je u osam, doručkovao s
djelatnicima londonske ispostave i u devet se ukrcao na stražnje sjedalo Jaguara MI6 koji ga je
odveo do zračne luke Heathrow. Trebao je poletjeti letom British Airwaysa broj 334. Ukrcao se u
posljednji čas, praćen svojim čuvarima, i sjeo do prozora u prvoj klasi. Dok se zrakoplov uspinjao
iznad jugoistočne Engleske, promatrao je kako pod njim tonu sivozelena polja. Međutim, u
mislima je vidio krupnog, snažnog čovjeka arapskih crta lica kako šepa predvorjem hotela u
Washingtonu. Kosu se može ošišao ili obojiti, izgled lica promijeniti plastičnom operacijom. Ali
takvo šepanje, pomislio je Gabriel, bilo je vječno.
16
RUE DE GRENELLE, PARIZ
Govorilo se da je Paul Rousseau planirao više podmetanja bombi od Osame bin Ladena. On to nije
poricao, premda bi odmah naglašavao da nijedna od tih bombi zapravo nije eksplodirala. Paul
Rousseau je bio vješt umjetnik obmane kojem su dodijeljene ovlasti uklanjanja potencijalnih
terorista iz opticaja prije negoli bi ovi dospjeli poduzeti aktivne mjere protiv Republike ili njezinih
građana. Osamdesetčetiri pripadnika Grupe Alfa, Rousseauove elitne postrojbe DGSI-
ja, francuske tajne službe, nisu dragocjena sredstva koristili za praćenje potencencijalnih terorista,
prisluškivanje njihovih telefonskih razgovora za nadgledanje njihovih manijakalnih kontemplacija
na internetu. Umjesto toga, protresali su stablo i čekali da im otrovno voće padne u ruke. U drugoj
državi i u nekom drugom vremenu, uljuđene slobodoumne duše možda bi njihove metode
osuđivale kao plesanje rubu zakona. Paul Rousseau ni to ne bi nijekao.
U prvih šest godina postojanja, Grupa Alfa je bila jedna od nabolje čuvanih službenih
francuskih tajni i njezini su pripadnici djelovali s potpunim imunitetom. To se promijenilo nakon
ID-ova napada na Washington, kad su novinske vijesti u Americi otkrile da je Rousseau ranjen u
napadu kamiona bombe na Nacionalni protuteroristički centar u ruralnom dijelu Sjeverne
Virdžinije. Naknadni napisi, uglavnom u francuskim medijima, razotkrili su do pojedinosti neke
od najneugodnijih metoda Alfe. Ministar unutarnjih poslova i šef DGSI-ja odgovorili su
kategoričkim poricanjem bilo kakvog postojanja postrojbe zvane Grupa Alfa. Ali bilo je prekasno;
šteta je već bila načinjena. Potiho su zapovjedili Rousseauu da zaboravi svoje anonimno sjedište
na Rue de Grenelle i svoje operativce preseli iza zidova sjedišta DGSI-ja u Levallois-Perretu.
Međutim, Rousseau se odbio pokoriti. Pariška predgrađa mu se nikad nisu sviđala. Nit su njegovi
izvršitelji mogli kvalitetno obavljati svoje dužnosti ako bi ih se vidjelo kako ulaze i izlaze iz zidom
ograđenog posjeda na kojem se nalazio natpis MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA.
I tako su, unatoč ozbiljnim prijetnjama, Paul Rousseau i Grups Alfa nastavili svoj tihi rat
protiv snaga radikalnog islama voditi iz elegantne zgrade iz devetnaestog stoljeća u elitnom
sedamnaestom arondismanu. Diskretna brončana ploča objavljivala je da zgradu koristi nešto što
se zvalo Međunarodno društvo za francusku književnost, što je u sebi imalo osobni Rousseauov
dah. Međutim, unutra su sve izlike prestajale. Podrumske prostorije zauzimalo je osoblje za
tehničku potporu; djelatnici nadzora prizemlje. Na prvom katu nalazio se prepun Alfin arhiv —
Rousseau je stare papirnate dosjee volio više od digitalnih zapisa — a drugi i treći kat bili su
utočište terenskih operativaca. Većina ih je ulazila i izlazila kroz teška crna vrata na Rue de
Grenelle, pješice ili automobilom Ostali su ulazili kroz tajni prolaz koji je zgradu
povezivao neuglednom malom antikvarnicom u susjedstvu, čiji je vlasnik bio postariji Francuz
koji je radio u tajnoj službi tijekom rata u Alžiru Rousseau je bio jedini pripadnik Alfe kojem je
bilo dopušteno pročitati vlasnikov zastrašujući dosje.
Četvrti kat bio je mračan, sjenovit i tih, osim Chopina koji se povremeno širio kroz
Rousseauova otvorena vrata. Madame Treville, njegova dugogodišnja napaćena tajnica, sjedila je
za urednim stolom u predsoblju, a na suprotnom kraju uskog hodnika nalazio se ured Rousseauova
ambicioznog mladog zamjenika Christiana Boucharda. U francuskoj službi sigurnosti vladalo je
čvrsto uvjerenje da će Bouchard preuzeti vođenje Alfe ako Rousseau ikad odluči poći u mirovinu.
Već je to jednom bio pokušao, nakon smrti njegove voljene Colette. Knjiga koju se nadao napisati,
Proustova biografija u više dijelova, ostala je tek gomila rukom ispisanih bilježaka. Ali sada se
opet pomirio s činjenicom da će njegovo životno djelo biti borba protiv radikalnog islamskog
terorizma. Bila je to borba koju francuska nije smjela izgubiti. Rousseau je vjerovao da je u
pitanju sam opstanak Republike.
U Gabrielu Allonu je pronašao srodnu dušu i neobičnog suradnika. Njihova je suradnja
započela nakon Saladinova pariškog debija, smrtonosnog miniranja francuskog Centra za
proučavanje antisemitizma Isaac Weinberg. Saladin nije olako izabrao svoju metu; znao je za
Gabrielove tajne veze sa ženom koja ga je vodila. S njome je bio povezan i Paul Rousseau, a on i
Gabriel su postavili agenta krticu među Saladinove redove. Ta operacija nije uspjela spriječiti
napad na Washington, ali je ipak okončala desetljeća neprijateljstva i nepovjerenja između Ureda
i francuskih tajnih službi. Dobrodošla posljedica tog novog odnosa bila je mogućnost da Gabriel
slobodno putuje u Francusku bez straha od uhićenja i suđenja. Dug popis njegovih grijeha na
francuskom tlu, ubojstava, kolateralnih žrtava, bio mu je službeno oprošten. Bio je
službeno rehabilitiran koliko jedan profesionalni špijun može biti.
Alfina nova stroga pravila zahtijevala su da se Gabriel kod Eiffelova tornja odrekne svoje
pratnje i osiguranja i ostatak puta prijeđe sam, pješice. Obično je u zgradu ulazio kroz vrata na Rue
de Grenelle, ali ovaj je put na Rousseauov zahtjev ušao kroz prolaz iz antikvarnice. Rousseau ga
je čekao na trećem katu, u staklom ograđenoj i zvučno izoliranoj sali za sastanke. Na sebi je imao
zgužvanu jaknu od tvida koju je Gabriel već mnogo puta vidio i po običaju je pušio lulu, kršeći
tako francusku zakonsku zabranu pušenja na radnom mjestu. Gabriel je bio tvrdokorni nepušač.
Pa ipak, nešto u Rousseauovoj privatnoj pobuni na njega je djelovalo smirujuće.
Iz svoje je aktovke izvukao fotografiju i gurnuo je preko stola. Rousseau je pogledao u lice
na njoj i onda brzo podigao pogled.
»Nouredine Zakaria?«
»Poznaješ ga?«
»Samo po čuvenju.« Rousseau je podigao fotografiju. »Gdje si ovo nabavio?«
»Nije bitno.«
»Oh, i te kako je bitno.«
»Dolazi od Britanaca«, priznao je Gabriel.
»Od kojeg ogranka?«
»MI6.«
»A zašto se MI6 zanima za Nouredinea Zakariju?«
»Zato što je Nouredine taj koji je nabavio Kalašnjikove za napad u Londonu. Nouredine je
taj kojega zovu Škorpion.«
Profesionalnom špijunu nema gore stvari od toga da mu pripadnik druge službe kaže da je to
već i sam trebao znati. Paul Rousseau je to dostojanstveno otrpio, polako puneći lulu.
»Koliko znaš o njemu?« upitao je Gabriel.
»Radi za najveću mrežu preprodaje droge u Europi.«

»Što točno radi?«
»Na uglađen se način može reći da se bavi osiguranjem.«
»A na neuglađen?«
»On je iznuđivao i ubojica. Državna policija vjeruje da je osobno ubio najmanje dvanaest
ljudi. Premda to ne mogu dokazati«, pridodao je Rousseau. »Nouredine je veoma oprezan. Kao i
njegov šef.«
»A tko je to?«
»Polako, idemo redom.« Rousseau je opet dohvatio fotografiju. »Gdje si ovo nabavio?«
»Rekao sam ti, od Britanaca.«
»Da, čuo sam te i prvi put. Ali gdje su Britanci to nabavili?«
»To nije bitno.«
»Oh, i te kako je bitno.«
17
RUE DE GRENELLE, PARIZ
- O koliko točno oružja govoriš?«

»Mislim da ih je bilo dvadeset.«
»A gdje se taj operativac britanske tajne službe dokopao tih dvadeset Kalašnjikova i H&K-
ova?«
Gabrielov izraz lica uspio je dočarati neznanje i nezainteresiranost ili nešto između to dvoje.
»I predstavljao se kao Korzikanac?« upitao je Rousseau. »Siguran si u to?«
»Zar je to uopće vrijedno spomena?«
»Moglo bi biti. Shvaćaš, samo netko tko je godinama živio na otoku može oponašati njihov
jezik.«
Gabriel je ostao šutjeti.
»On ti je prijatelj, taj britanski agent?«
»Upoznali smo se.«
»Zasigurno mora imati jako dobre veze kad je uspio takvo izvesti. I biti jako darovit.«
»Mora još mnogo učiti.«
»A kakav je tvoj interes u toj jadnoj stvari?« upitao je Rousoau.«
»Moj je interes«, rekao je Gabriel, »Saladin.«
»I moj. Zbog čega ću odbrojiti do deset i obuzdati gnjev. Jer je lako moguće da je taj tvoj
britanski prijatelj uspio dokazati nešto u što dugo vremena sumnjam.«
»Što to?«
Ali Rousseau nije odgovorio, barem ne izravno. Umjesto toga se u profesorskom stilu vratio
natrag u prošlost, u obećavajuću zimu 2011. Iznenadni val narodnog gnjeva i nezadovoljstva
srušio je režime u Tunisu i Egiptu. Sljedeća je bila Libija. U siječnju su se dogodili sporadični
prosvjedi zbog nedostatka stambenih prostora i političke korupcije, prosvjedi koji su uskoro
prerasli u ustanak koji je buknuo širom države. Brzo je postalo očito da Muammar al-Gaddafi,
libijski tiranski vođa, neće slijediti primjer svojih kolega u Tunisu i Kairu i tiho otići u arapsku
noć. Željeznom je šakom vladao Libijom više od četiri desetljeća, otimajući njezino
naftno bogatstvo i ubijajući svoje protivnike, ponekad iz čiste zabave. Kao čovjek pustinje znao je
kakva ga sudbina čeka ako režim padne. I zato je svoju nazadnu naciju gurnuo u sveobuhvatni
građanski rat U strahu od krvoprolića, Zapad je vojno intervenirao, a Francuska je u tome imala
vodeću ulogu. Do listopada je Gaddafi bio mrtav, a Libija slobodna.
»I što smo mi učinili? Jesmo li Libiju preplavili novcem i drugim vrstama pomoći ? Jesmo li
je držali za ruku dok je pokušavala proći kroz tranziciju iz plemenskog društva u
demokraciju zapadnog tipa? Ne«, rekao je Rousseau, »nismo učinili ništa od toga. Zapravo, nismo
poduzeli gotovo ništa. I što se dogodilo kao posljedica naše neaktivnosti? Libija je postala još
jedna promašena država i tu je prazninu popunio ID.«
Opasnost od ID-ova sigurnog raja u Sjevernoj Africi bila je očita, nastavio je Rousseau. To
će omogućiti teroristima da se infiltriraju borcima i oružjem u zapadnu Europu i napadaju praktički
po volji. Ali u samo nekoliko mjeseci nakon ISIS-ova dolaska u Libiju, grčka i španjolska policija
otkrile su još jedan uznemirujući trend. Dotok narkotika iz Sjeverne Afrike, posebno hašiša iz
Maroka, povećao se do dotad neviđenih razmjera. Štoviše, došlo je do promjene tradicionalnih
švercerskih kanala. Dok su se nekad bande švercera narkoticima zadovoljavale
prebacivanjem svojih proizvoda malim čamcima ili jet-skijem preko Gibraltarskog tjesnaca — ili
kopnom do Egipta, pa zatim preko Balkana — sada se roba dolazila vodom u velikim teretnim
brodovima.
»Uzmi, na primjer, slučaj Apolla, hrđave kante registrirane u Grčkoj, koju je talijanska ratna
mornarica zarobila nedugo nakon što je ID otvorio svoj dućan u Libiji. Talijani su od doušnika
iz Sjeverne Afrike dobili dojavu da brod prenosi neuobičajeno veliku količinu hašiša. Unatoč
tome, bili su zaprepašteni onim što su pronašli. Sedamnaest metričkih tona, rekordna zapljena.«
Ali Apollo je, pojasnio je Rousseau, bio tek početak. U sljedeće mi godine europske su vlasti
provele tri još nevjerojatnije zapljene. Svim je plovilima bila zajednička jedna stvar. Sva su pristala
u libijskim lukama. I sve su zapljene obavljene na osnovi dojave dobro obaviještenih doušnika iz
Sjeverne Afrike. Sve u svemu, s tržišta je uklonjeno preko tri stotine metričkih tona narkotika,
procijenjene ulične vrijednosti od tri milijarde dolara. Zatim su se doušnici prestali oglašavati, a
zapljene su jenjale.
»Ali zašto? Zašto ta iznenadna promjena švercerskih kanala? Zašto su proizvođači odjednom
preplavili tržište ogromnim količinama robe? I zašto su«, upitao je Rousseau, »doušnici odjednom
ušutjeli? Mi smo ovdje u Francuskoj zaključili da je sada na scenu stupio novi i moćan igrač. Netko
dovoljno jak da preuzme kontrolu nad švercerskim kanalima. I netko čije su metode do te mjere
zastrašile doušnike da su zašutjeli. Netko tko je bio spreman riskirati gubitak tona dragocjenog
tereta jer ga je više zanimalo što prije doći do velikih količina novca. Zaključili smo da samo
jedna skupina odgovara takvom profilu.«
»Islamska država.«
Rousseau je polako kimnuo glavom. »Brak između hašiša i terorizma«, rekao je, »star je
koliko i vrijeme. Kao što znaš, riječ asasin, ubojica, izvedena je iz arapskog hašišin, šijitskih
ubojica koji su napadali pod utjecajem hašiša. Hezbollah, njihovi potomci iz Libanona, financira
svoje operacije dijelom od prodaje hašiša, velikim dijelom kupcima iz tvoje zemlje. A ID je gotovo
odmah nakon nastanka postao aktivan igrač u svijetu droge, uglavnom uvođenjem nameta na
proizvode koji se prevoze preko teritorija pod njegovom kontrolom. Sada vjerujemo da je Islamska
država preuzela većinu europske trgovine ilegalnim narkoticima. A većina te droge protječe kroz
organizaciju jednog čovjeka. Čovjeka za kojeg tvoj prijatelj radi«, pridodao je, tapkajući prstom
po fotografiji Nouredinea Zakarije.
Rousseauu se ugasila lula. Na veliko Gabrielovo razočarenje, posegnuo je za vrećicom
duhana.
»Najviše sam strepio«, nastavio je Rousseau, »od toga da je taj odnos nešto više od
financijskog interesa, da će ID infrastrukturu distributivne mreže tog čovjeka iskoristiti za
izvođenje napada u Europi. Ako je tvoj britanski prijatelj u pravu, ako je Zakaria bio dobavljač
oružja upotrijebljenog u Londonu, čini se da su se moji strahovi potvrdili. Postavlja se pitanje je li
Nouredine Zakaria djelovao samostalno? Ili je to učinio uz blagoslov svoga šefa?«
»Možda bismo ga to trebali upitati?«
»Nouredineova šefa? To je lakše reći nego učiniti. Shvaćaš«, pojasnio je Rousseau, »on je
ovdje u Francuskoj vrlo popularan, posebno među bogatašima i onima s dobrim vezama. Oni
objeduju u njegovim restoranima i piju i plešu u njegovim noćnim klubovima. Spavaju u njegovim
hotelima, kupuju u njegovim buticima i ukrašavaju prste i vratove primjercima iz njegove
ekskluzivne kolekcije nakita. Trenutačni predsjednik Francuske njegov je osobni prijatelj. Kao i
ministar unutarnjih poslova i dobar dio ostalih u francuskoj policiji. Oni se skrbe da se neugodna
pitanja nikad ne postavljaju i da se istraga nikad previše ne približi njegovom poslovnom carstvu.«
»Ima li on ime?«
»Jean-Luc Martel.«
»JLM?«
Rousseau se činio iskreno iznenađenim. »Poznato ti je to ime?«
»Tijekom godina sam mnogo vremena proveo u tvojoj zemlji. »Jean-Luca Martela prilično
je teško zaobići.«
»On je prava zvijezda, jamčim ti. Jedan od naših najuspješnijih poduzetnika. Barem tako o
njemu pišu. Ali sve je to obmana. Martelov pravi posao je droga.« Rousseau je nakratko zašutio.
»Ali kad bih te riječi izgovorio u uredu moga ministra, samo bi se nasmijao i izjurio me iz ureda.
A zatim bi pohitao na večeru u Martelov novi restoran na bulevaru Saint-Germain. Trenutačno
veoma popularan.«
»I ja sam tako čuo.«
Rousseau se i protiv volje nasmiješio.
»Možda se Martela može urazumiti«, rekao je Gabriel. »Pozivom na domoljublje.«
»Jean-Luca Martela? Nemoguće.«
»Onda ćemo ga valjda morati preobratiti na staromodni način.«
»Kako?«
»Prepusti to meni.«
Uslijedila je tišina.
»A ako uspiješ u tome?« upitao je Rousseau.
»To bi nas vrlo lako moglo odvesti do onoga za kojim obojica tragamo.«
»Da«, rekao je Rousseau. »Doista bi moglo. Ali moj ministar to nikad neće odobriti.«
»Ono što tvoj ministar ne zna neće mu nauditi.«
Francuz se podmuklo nasmiješio. »A koja su pravila igre?«
»Ista kao posljednji put. Ravnopravno partnerstvo. Ja imam autonomiju u inozemstvu, ti imaš
pravo veta nad bilo čime što se događa na francuskom tlu.«
»A što je s Britancima?«
»Zatražit ću usluge jednoga koji govori francuski kao Korzikanac.«
»Koliko zapravo znam o tome što se uistinu dogodilo s Nouredineom Zakarijom i tim
oružjem?«
»Otprilike pedeset posto.«

»Želim li znati i ostatak?«
»Nema šanse.«
»U tom slučaju«, rekao je Rousseau, »vjerujem da smo se dogovorili.«
Rousseau je nazvao Ministarstvo unutarnjih poslova i naručio kopije dvaju dosjea, jednoga s
imenom Nouredinea Zakarije i drugog s imenom čovjeka za kojeg je ovaj radio. Šef arhiva,
dužnosnik u najboljoj francuskoj tradiciji, odmah je počeo propitivati zahtjev. Zašto se Rousseau,
čija je nadležnost bila usko vezana za džihadistički terorizam, odjednom počeo zanimati za
drugorazrednog marokanskog kriminalca i jednog od najslavnijih francuskih poduzetnika? Bio je
to, istaknuo je arhivist, prilično čudan spoj, poput crnog vina i kamenica. U vlastitom interesu,
Rousseau nije rekao dotičnome da takvu analogiju smatra u najmanju ruku djetinjastom. Umjesto
toga je istaknuo da kao šef odjela u DGSI-ju, čak i ako taj odjel službeno nije postojao, ima ovlast
vidjeti praktički sve dosjee u francuskom sustavu. Arhivar je brzo kapitulirao, premda je
nagovijestio da će za to trebati nekoliko sati, s obzirom da su dosjei prilično opsežni. Gubitak
dragocjenog vremena drugih ljudi, pomislio je Rousseau. predstavljao je vrhunsku birokratovu
osvetu.
Kako se pokazalo, za pronalaženje i kopiranje predmetnih dosjea trebalo je manje od sata.
Kurir Grupe Alfa na motociklu pokupio je dokumente u 16:52 i malim čudom ih isporučio u
Rue de Grenelle u pet sati i jedanaest minuta. Nije bilo gubljenja vremena; stražar iz službe
sigurnosti, odnedavno pojačanje, registrirao je to u svoj dnevnik dežurstva, baš kao što su nalagali
novi protokoli Grupe Alfa. Stražar je obavio brzu inspekciju — pet stotina stranica povezanih
parom metalnih spajalica — pa mahnuo kuriru rukom da uđe u zgradu. Ovaj je radi održavanja
kondicije krenuo stubama umjesto klimavim dizalom i u pet i trinaest spustio dokumente na stol
madame Treville. Ovdje je opet s potpunom sigurnošću potvrđeno vrijeme. Madame Treville je u
svoj dnevnik upisala zabilješku koja je kasnije pronađena.
Baš je u tom trenutku Christian Bouchard, uvijek spreman reagirati na opasnost ili kakvu
izvanrednu okolnost, provirio svojom uredno počešljanom glavom kroz vrata svojeg sobička i,
ugledavši bunt nedavno dostavljenih dokumenata na stolu madame Treville, pošao do njih da ih
pobliže pogleda.
»JLM? Tko je ovo naručio?«
»Monsieur Rousseau.
»Zašto?«
»To ćete morati njega pitati.«
»Gdje je on?«
»U sigurnoj sobi za sastanke.« Stišala je glas i pridodala: »S onim Izraelcem.«
»Allonom?«
Madame Treville je ozbiljno kimnula glavom.
»Zašto ja nisam uključen?«
»Bili ste na ručku kad je stigao.« Izgovorila je to kao optužbu. »Monsieur Rousseau je
zatražio da mu dosjee donesem čim stignu. Možda to želite učiniti umjesto mene.«
Bouchard je uzeo bunt papira i odnio ga niz hodnik do sigurne sobe za sastanke, gdje je
Gabriela i Rousseaua zatekao iza zvučno nepropusnog stakla, zadubljene u razgovor. Utipkao je
šifru u elektronsku bravu, ušao i spustio teške dosjee na stol kao da su oni dokaz nekakve urote.
U tom trenutku, baš kad je pet stotina stranica uz olovni udarac sletjelo na stol, eksplodirala
je bomba. Zapravo, timing je bio takav da je Gabriel prvotno pomislio da su sami
dokumenti nekako eksplodirali. Na svu sreću, onoga što je uslijedilo sjećat će se tek maglovito.
Bio je svjestan da pada kroz kišu stakla i drvenarije i ljudske krvi i da Paul Rousseau i Christian
Bouchard padaju zajedno s njime. Kad se napokon zaustavio, osjećao se kao da se nalazi u
vlastitom lijesu. Posljednje svjesne misli bile su mu usmjerene na njegov vlastiti pogreb, na gomilu
ožalošćenih koji okružuju otvoreni grob na Maslinskoj gori, i na dvoje male djece, kćer
Irene, nazvanu po svojoj baki, i dječaka koji je nosio ime velikog slikara. Oni se, njegova djeca,
njega neće sjećati. Za njih je on bio čovjek koji je dolazio i odlazio po mraku. I u mrak se i vratio.
18
PARIZ - JERUZALEM
Upravo će papir — dosjei, izvještaji nadzora, zaplijenjene poruke, povijesti slučajeva — izložiti
pravu prirodu tajne ustanove smještene u gracioznoj staroj zgradi na Rue de Grenelle. Zato što je
nekoliko sati nakon napada lepršao ulicama nekoliko arondismana, od Eiffelova tornja do trga Les
Invalides i do vrtova Museé Rodina, nošen hirovitim vjetrom. Širile su se brojne glasine o
uniformiranim policajcima i agentima u običnoj odjeći kako grozničavo prikupljaju dokumente, i
dok su spasitelji i djelatnici hitne pomoći još iz ruševina izvlačili omamljene preživjele. Unatoč
tome, do predvečerja su se fotografije i dokumenti s oznakom DGSI-ja počeli pojavljivati na
Twitteru i drugim društvenim mrežama. Le Monde je o tome objavio prve vijesti, a uskoro ga je
slijedio i ostatak najvažnijih francuskih medija. Napokon je, nemajući drugog izlaza nego priznati
istinu, ministar unutarnjih poslova potvrdio ono što je bilo očito. Meta drugog velikog bombaškog
napada u Parizu u manje od godinu dana nije bila nekakva neugledna udruga za promicanje
francuske književnosti; bila to elitna postrojba DGSI-ja čije je samo postojanje ministar
sve donedavno odlučno poricao. Zatim je zamolio građane Republike da predaju sve spašene
dokumente vlastima i prestanu objavljivati slike na internetu. Odaziv na zamolbu bio je očajno loš.
Nažalost, politički skandal koji je sve to izazvalo i brojna pitanja oko taktike djelovanja
Grupe Alfa zasjenit će hladno proračunatu preciznost i okrutnost samog napada. Bilo je
simbolizma ne samo u izboru mete, nego i u načinu izvedbe napada — bijeli Renault Trafic kombi,
isti model koji je korišten u napadu na Centar za proučavanje francuskog antisemitizma Isaac
Weinberg. Ipak. uz dvjesto kilograma eksploziva, bomba je bila daleko manja od one
upotrijebljene na Centar Weinberg. Međutim, unatoč tome je bila usporediva po razornoj moći,
što je stručnjacima dalo naznake da je Saladinov proizvođač bombi, tkogod on bio, usavršio
svoj zanat. Silina eksplozije ostavila je sjedište Grupe Alfa u ruševinama i oštetila zgrade nekoliko
stotina metara uzduž Rue de Grenelle. Petero pješaka koji su u trenutku eksplozije prolazili pored
kombija poginuli su na licu mjesta, kao i majka i njezina šestogodišnja kći koje su ulazile u
ljekarnu preko puta. Svi ostali smrtno stradali bili su službenici Grupe Alfa.
Od samog kombija nije ostalo gotovo ništa. Vrata su sletjela u blizini boucherie u Rue Cler;
dio krova na dječje igralište u Champ de Marsu. Kasnije će se utvrditi da je za vozilo tri
tjedna ranije prijavljena krađa u predgrađu Bruxellesa i da je u Pariz ušlo sa sjeverozapada,
autocestom A13. Nikad se neće pouzdano doznao gdje je bomba sastavljena. Niti će francuske
vlasti ikad identificirao muškarca koji je kombi parkirao ravno pod prozor ureda Paula Rousseaua,
koji se nalazio na trećem katu zgrade. Posljednji put je viđen kako sjeda na motocikl ostavljen za
njega na Square de La Tour-Maubourgu. Motocikl, kao ni čovjek, nikad neće biti pronađeni.
Srećom, kad je bomba eksplodirala, pola osoblja Grupe Alfa nije bilo na dužnosti ili su bili
na terenu. Najteže je prošlo tehničko i nadzorno osoblje, čije su se radne prostorije nalazile u
podrumu i prizemlju. Stradale su dvije mlade žene iz Arhiva, kao i devet Alfinih najiskusnijih
agenata. Paul Rousseau i Christian Bouchard zadobili su samo lakše ozljede, dijelom i stoga što
su se u trenutku eksplozije nalazili u sigurnoj sobi za sastanke. Nažalost, madame Treville je baš
taj trenutak izabrala da uredi Rousseauovu neurednu sobu i bila je izložena punoj silini eksplozije.
Iz ruševina su je izvukli živu, ali umrla je kasnije te noći, dok je ostatak Francuske bio zadubljen
u političke intrige.
Ali slijedilo je još intriga. Štoviše, već sljedećeg dana nakon napada, počela su se postavljati
pitanja oko toga jesu li žrtve unutar zgrade bile ograničene samo na službenike Grupe Alfa. Izvor te
polemike bio je iskaz svjedoka koji je vidio dvojicu muškaraca — mladih, snažnih i naoružanih
pištoljima — kako odmah nakon eksplozije grozničavo pretražuju ruševine i izvikuju jedno ime.
Ime je bilo Gavriel, što se pokazalo kao hebrejska verzija imena trenutačnog šefa izraelske tajne
službe. To je pobudilo sumnje da se taj čovjek, čija je povijest boravka u Francuskoj bila dugačka
i nečista, u trenutku detonacije nalazio u zgradi. Ministar unutarnjih poslova i šef DGSI-ja
zanijekali su da je bio ondje, ili uopće u Francuskoj. Po njihovim posljednjim informacijama, takve
su tvrdnje dočekane skepsom kakvu i zaslužuju.
Ali istine radi, taj se čovjek u vrijeme napada doista nalazio u sjedištu Grupe Alfa i proveo
je dugih četrdeset pet minuta zatrpan pod ruševinama, dok ga napokon iz njih nisu izvukli njegovi
tjelohranitelji i francuski spasilački tim. Okrvavljenog i prekrivenog prašinom, odvezli su ga u
obližnju vojnu bolnicu Val-de-Grace, gdje su mu zašili porezotine i obradili mu nekoliko gadnih
lomova rebara, dva napukla kralješka u dnu leđa i težak potres mozga. Liječnici će se prisjetiti da
je tečno govorio francuski, premda s blagim naglaskom, da je unatoč ošamućenosti bio
besprijekorno uglađen i da je, unatoč ozbiljnosti ozljeda, odbio bilo kakve lijekove za
ublažavanje bolova. Međutim kasnije, nakon posjeta pripadnika francuske tajne službe, liječnici i
medicinske sestre koje su ga liječile zanijekat će da ikada čuli za njega.
Zapravo je u bolnici proboravio tri dana, u sobi odmah do one u kojoj su se nalazili Paul
Rousseau i Christian Bouchard, liječen od mješovitog francusko-izraelskog liječničkog tima i
nadziran od jednako sastavljenog tima tjelohranitelja. Napokon je, nakon što niz snimaka
magnetnom rezonancijom i rendgen pokazao da se može kretati, odjeven u čisto odijelo i košulju,
ambulantnim kolima odvezen do zračne luke Charles de Gaulle. Ondje se, odbivši bilo kakvu
pomoć, uspeo stubama u avion, zastavši pritom nekoliko puta da predahne i povrati ravnotežu, pa
se smjestio u kabinu prvog razreda putničkog aviona kompanije El Al. Osim njega, u kabini se još
jedino nalazila lijepa žena neposlušne tamne kose. Smjestio se u sjedalo do nje, naslonio glavu na
njezino rame i sklopio oči. Ženi je kosa mirisala na vaniliju. Tek je tad postao siguran da je
još uvijek živ.
Po povratku u Izrael, Gabriel je otišao ravno u Ulicu Narkiss i skriven od pogleda, ondje ostao
veći dio sljedećeg tjedna. Isprva se uglavnom držao kreveta, ustajući samo da bi uhvatio par
minuta zubatog zimskog sunca koje je svakog poslijepodneva obasjavalo malu terasu. Premda
podnošljiva, bol od povreda bila je jaka. Svaki je udah bio teško iskušenje, a čak i pri najmanjem
pokretu činilo mu se kao da mu netko zabija vreo željezni klin u dno kralješnice. Bili su tu i
naknadni učinci potresa mozga — kronična glavobolja, preosjetljivost na svjetlo i zvukove,
nemogućnost koncentracije u trajanju duljem od minute ili dvije. Najugodnije mu je bilo boravio u
zamračenoj sobi, iza zatvorenih vrata. Sam, u društvu samo svojih zbrkanih misli, strahovao je da
je stanje u kojem se nalazio trajno, da je zadobio jednu ozljedu previše, da je iscrpio svoje često
korištene sposobnosti iscjeljenja. Nikakvi ga popravci nisu mogli vratio u prvotno stanje. Bio je
nepopravljiva slika na platnu.
Ipak, ostatak Izraela bio je blaženo nesvjestan činjenice da njihov legendarni šef tajne službe
onemoćao leži u postelji, s četiri slomljena rebra, dva napuknuta kralješka i beskrajnom
katastrofalnom glavoboljom. Istina, bilo je glasina, uglavnom pothranjivanih francuskim tiskom,
ali one su prekinute četrnaest sekunda dugom snimkom iz premijerova ureda prikazanom na
izraelskoj televiziji Prikazivala je sastanak u ulici Kaplan. Na njoj se premijer zadovoljno smiješio
i nosio plavu kravatu; Gabriel je nosio sivu i izgledao posve dobro. Video je snimljen nedugo
nakon što je postao šef i pohranjen u arhiv upravo za ovakve prigode. Bilo je i drugih snimaka, u
drukčijoj odjeći, pod drukčijim osvjetljenjem, premda Gabriel nikad nije nalazio nužnim previše
se vremena pokazivati pred očima javnosti. Zaključio je da je to vrijeme ipak došlo, premda mnogo
ranije nego je ikad zamišljao. Šef Ureda je zamalo stradao u hladno proračunatom napadu na
sjedište povjerljivog prijatelja i saveznika u ratu protiv terorizma. Šef stoga nije imao izbora
nego odgovoriti istom mjerom. Takva su pravila vrijedila u okruženju. Ali cilj mu neće biti
beznačajne mete u pustinjama Iraka ili Sirije. Njegova je meta bio čovjek. Čovjek koji je izgradio
mrežu smrti koja je pod opsadu stavila metropole civiliziranog svijeta. Čovjek koji je svoje
operacije financirao prodajom narkotika u zapadnoj Europi. Pronaći će tog čovjeka i zbrisati ga s
lica zemlje. I učinit će to temeljito i pedantno. Jer nema ničega opasnijeg, vjerovao je, od strpljiva
čovjeka.
Ali taj rat nije mogao voditi bez tijela i mozga. Bol se postupno povukla, poput vode nakon
velike poplave, ali misli su mu ostale zbrkane. Operacija je bila tu negdje, ali njezini planovi i
glavni -mozgovi bili su izgubljeni u magli potresenog mozga. Zaključio je da mu potrebne naporne
vježbe, ne tjelesne nego umne, pa je igrao Šamronove stare igre memorije i u glavi ponovno
iščitavao opsežne monografije Ticijana, Bellinija, Tintoretta i Veronesea. Taj ga je napor iscrpio
— napokon, to je i bila svrha vježbe — ali operacija je počela dobivati oštrije konture. Jedino mu
je izmicala glavna potka. Vidio je dio je bogatog čovjeka, slomljenog, izloženog i spremnog
ispuzati iz svoga skloništa. Samo kako ga dovući ovamo? Polako, podsjetio je sebe. Čuvaj se
gnjeva strpljivog čovjeka.
Bol mu je ometala san, kao i noćne more propadanja kroz košmar drvenarije i stakla i krvi.
Unatoč tome, četvrtog se jutra se probudio rano i otkrio da je glavobolje nestalo i da su mu se
misli izbistrile. Ustavši prije Chiare i djece, pošao je u kuhinju i skuhao kavu, koju je popio
gledajući vijesti na televiziji. Nakon toga se odvukao do kupaonice i suočio sa svojim odrazom u
zrcalu. Prizor koji je ugledao bio je po svakom objektivnom mjerilu uznemirujući. Ljeva mu je
strana lica bila relativno netaknuta, ali desna je — ona koja je bila izložena punoj silini eksplozije
— bila posve druga priča. Na oku je imao modricu i bilo je otečeno, a leteće staklo i
krhotine postavili su brojne male posjekotine i ogrebotine. To nije lice šefa, pomislio je; bilo je to
lice osvetnika. Napunio je umivaonik vrelom vodom i polako, bolno, obrijao tjedan dana staru
bradu. Svaki mu je potez britvice odašiljao žestoku bol u dno kralježnice, a napad kihavice,
potpuno neočekivan, ostavio ga je nekoliko sekunda presavijenog u agoniji.
Nakon tuširanja se vratio u sobu i otkrio da je i Chiara ustala Bez previše boli navukao je na
sebe par hlača od gabardena i košulju, ali pokušaj navlačenja oksfordskih cipela gotovo ga je
natjerao da ponovno potraži utočište u krevetu. Kiselo se smiješeći da bi prikrio nelagodu, otišao
je u kuhinju gdje je Chiara kuhala novi lončić kave.
»Jesi li bolje?« Dodala mu je šalicu kave i odmjerila ga od glave do pete. »Molim te, nemoj
mi reći da pomišljaš otići u Bulevar kralja Šaula.«
Istina, pomišljao je to učiniti. Ali ton Chiarina glasa natjerao ga je da još jednom o tome
razmisli. »Zapravo«, rekao je, »nadao sam se provesti nešto vremena s djecom, ali želim izgledati
više kao normalna osoba, a ne kao bolesnik.«
»Dobar oporavak«, skeptično je rekla Chiara. Tog se trenutka iz dječje sobe začulo čavrljanje
i smijeh. Nasmiješila se i šapnula »Evo, opet počinje.«
On se junački iskazao. Pomogao je Chiari odjenuti djecu, premda ga je ta aktivnost nagradila
priličnom količinom boli, i nadgledao kaotičnu borbu oko hranjenja, inače znanu kao doručak.
Ostatak je jutra proveo igrajući igre, čitajući priče, gledajući obrazovni program i mijenjajući
beskrajnu paradu prljavih pelena. Uglavnom se iščuđavao kako se Chiara uspijeva sama skrbiti za
djecu, dan za danom, i da se ne sruši od iscrpljenosti ili ne skrene s uma. Vođenje jedne
od najstrašnijih tajnih službi na svijetu odjednom se u usporedbi time činilo prilično trivijalnom
zadaćom.
Oaza spasa bilo je vrijeme popodnevnog odmora. I Gabriel je odspavao svoje, a kad se
probudio, pošao je na terasu zagrijan umorno tijelo na jeruzalemskom suncu. Ipak, ovaj put je sa
sobom ponio i štivo — pet stotina stranica dosjea Jean-Luca Martela, čiju je kopiju iznio iz
Francuske. Martel je dulje od desetljeća u Francuskoj bio osoba od velikog interesa, u pozitivnom
i u negativnom smislu. Pa ipak, s iznimkom dva manja incidenta vezana za neplaćanje poreza,
ugled mu je ostao neokaljan. Posljednje propitivanje njegovog poslovnog carstva dogodilo se dvije
godine ranije. Pokrenuto je nakon što je neki srednje važan diler droge u zamjenu za smanjenje
zatvorske kazne ponudio svjedočiti protiv Martela. Na kraju je postupak obustavljen zbog
nedostatka dokaza, premda je pravni istražitelj, čovjek neupitnog karaktera, iz prosvjeda otišao
u prijevremenu mirovinu. Možda bez neke izravne veze, diler zbog čijih je optužaba istraga
pokrenuta, kasnije je pronađen mrtav u zatvorskoj ćeliji, prerezanog grla.
U istrazi je nastalo mnoštvo dokumenata o prisluškivanju komunikacija — nekih sočnih,
mnogo prozaičnih, ali svih beznadnih — i nekoliko stotina fotografija nadzora. Rousseau je
uz dosje poslao izbor najboljih. Bilo je tu fotografija Jean-Luca Martela na kanskom filmskom
festivalu, na Bijenalu u Veneciji, Jean-Luca Martela u prednjem redu publike na Tjednu mode u
New Yorku, Jan-Luca Martela na njegovoj četrdeset tri metra dugoj motornoj jahti na Mediteranu,
Jean-Luca Martela na Rue de Rhône u Ženevi, Jean-Luca Martela na gala otvaranju njegova novog
restorana u Parizu, koje je bilo pravi spektakl jer je mrtav-hladan prosuo pet milijuna eura kako bi
osigurao da budu prisutne sve istaknutije Francuske zvijezde i zvjezdice, zajedno sa zvijezdom
američke real-televizije i s parom američkih hip-hop umjetnika koji su imali za reći dosta
neljubaznih stvari na račun francuskog odnosa prema manjinama.
Niti na jednoj fotografiji Martel nije bio sam; s njime je uvijek bila žena. Neobično visoka i
dugonoga žena, velikih modrih očiju i nordijski plave ravne kose koja joj je padala na ramena.
Nije bila Francuskinja, nego Engleskinja — zanimljivo, jer Martel je bio javni šampion svega
galskog. Njezino ime Gabrielu nije značilo ništa, ali besprijekorno lice mu je odnekud bilo
poznato. Jednostavna pretraga interneta za rezultat je imala više od četiri tisuće visoko
kvalitetnih fotografija. Reklame za odjeću. Za nakit. Za ekskluzivnu marku ručnih satova. Za
parfem. Za kupaće kostime. Za talijanski sportski automobil dvojbene kvalitete. Ali sve je to bilo
njezina prošlost. Sada je službeno bila vlasnica cijenjene umjetničke galerije na Place de l’Ormeau
u Saint-Tropezu, u čemu francuske vlasti nisu pronašle ništa sumnjivoga. Daljnja pretraga javno
dostupnih dokumenata i vijesti otkrila je da je veoma loša vozačica, da je dvaput uhićena
zbog manjih prekršaja povezanih s drogom i da je imala cijeli niz upitnih romantičnih veza — s
nogometašima, glumcima, zastupnikom u Parlamentu, ostarjelom rock zvijezdom koji je u postelju
odveo i sve ostale manekenke u Britaniji. Nikad se nije udavala i nije imala djece, roditelja ni braće
i sestara. Bila je, pomislio je Gabriel, posve sama na svijetu.
Na većini francuskih nadzornih fotografija pogled joj je bio skrenut ustranu, a lice pognuto.
Ali na jednoj je, snimljenoj na Île Saint-Louisu u Parizu, uhvaćena kako gleda ravno u kameru.
Upravo tu je fotografiju Gabriel pokazao Uziju Navotu kasnije te večeri za malim stolom u
Gabrielovoj kuhinji. Bilo je već blizu ponoći; Navot koji je dobar dio posljednjih desetak godina
proveo na različitim strogim dijetama, polako je uživao u ostacima Chiarine večere. Između
zalogaja pažljivo je proučavao fotografiju. Kao bivši stručnjak za novačenje i koordinator agenata,
imao je dobro oko za darovite.
»Ona je nevolja«, rekao je. »Izbjegavaj je.«
»Misliš li da ona zna kako njezin čuveni momak uistinu zarađuje novac?«
»Takva djevojka...« Navot je slegnuo svojim snažnim ramenima. »Zna. One to uvijek znaju.«
»Galerija je na njezino ime.«
»Planiraš s njome zaigrati grubu igru?«
»To mi nije prvi izbor, ali čovjek se nikad ne bi trebao ograničavati u mogućnostima.«
»Kako to onda namjeravaš odigrati?«
Gabriel mu je to pojasnio dok je Navot dovršavao zadnje ostatke jela.
»Trebat će ti ruski trgovac oružjem«, rekao je Navot.
»Imam jednoga.«
»Je li oženjen, ili je slobodan strijelac?«
»Oženjen, itekako oženjen.«
»Kojom sortom?«
»Finom francuskom djevojkom.«
»Netko koga poznajem?«
Gabriel mu nije odgovorio. Navot je promatrao fotografiju lijepe, dugonoge žene. »Ovakva
djevojka nije jeftina«, rekao je. »Trebat će ti novac.«
»Znam gdje možemo doći do novca, Uzi.« Gabriel se nasmiješio. »Do gomile novca.«
19
Proteći će još sedamdeset dva sata prije nego Jean-Luc Martel, hotelijer, vlasnik restorana,
proizvođač odjeće, draguljar i međunarodni diler nedopuštenim narkoticima postane meta
cjelodnevnog nadzora Ureda, zajedno s njegovom ne-baš suprugom Olivijom Watson Ta odgoda
bit će uvjetovana njihovom lokacijom i dobom godine. Lokacija im je bio karipski otok Saint
Barthélemy, a godišnje je doba bila pozna zima, što je značilo da se u cijelom ljetovalištu nije
mogla pronaći nijedna vila za najam niti hotelska soba. Uporno pritiskana od Gabriela, Putovanja
su se napokon uspjela dočepati komaraca prepune kolibe s pogledom na slane močvare Salinea.
Mordecai i Oded, par svestranih Uredovih terenaca, ubrzo se ondje smjestio, zajedno s dvije
agentice, obje tečne govornice američkog engleskoga. Unatoč činjenici da se tehnički radilo o
njihovom teritoriju, Francuzi nisu sudjelovali. Grupa Alfa Paula Rousseaua nije bila u stanju
protiv bilo koga djelovati; još su tugovali za svojim stradalima i tragali za novim tajnim sjedištem
u Parizu. A što se ostatka službene Francuske ticalo — različitih ministara, vođa obavještajnih i
sigurnosnih službi, policije i državnih tužitelja — operacije nije bilo.
Međutim, meti te nepostojeće operacije nije bilo nimalo teško pronaći smještaj na Saint
Barthélemyju. Posjedovao je veliku vilu u brdima iznad sela Saint-Jean, iz koje je mogao nadzirati
svoj luksuzni hotel, butik specijaliziran za žensku odjeću za plažu i restoran imena Chez Olivia.
Prva pošiljka nadzornih fotografija prikazivala ju je nagu, ispruženu pored bazena Martelove vile.
Sljedeća ju je prikazivala u različitim fazama razgolićenosti. Gabriel je ekipu savjetovao da svoje
napore prošire na više od puke fotografije. Već je znao kako Olivia Watson izgleda; njemu su bili
potrebni kvalitetni obavještajni podaci. Nagrađen je još jednom fotografijom, koja je ovaj
put prikazivala Martela u in flagranti slučaju bračne nevjere s jednom od prodavačica iz njegova
butika. Gabriel je fotografiju izdvojio iz dosjea, premda nije bio siguran u njezino potencijalno
značenje. Kad se neka žena upuštala u vezu s Francuzom, posebno nekim tako zgodnim poput
Jean-Luca Martela, nevjera je bila dijelom pogodbe. Pitao se jedino igra li i Olivia Watson po istim
pravilima igre.
Njih će dvoje ostati na Saint Barthelemyju još deset dana, nesvjesni činjenice da su nekoliko
tisuća milja dalje, u anonimnoj poslovnoj zgradi u Tel Avivu, njihovi životi izloženi
sustavnom, premda diskretnom napadu. Eli Lavon, stručnjak za financijske potrage, počeo je
prekapati po JLM Enterprisesu kojim se, unatoč svim njegovim francuskim temeljima, upravljalo
s druge strane granice, i tajnovite Ženeve. Uz pomoć Jedinice 8200, izraelske ultratajne službe za
elektronski nadzor, Lavon je bez problema analizirao JLM-ve poslovne rezultate i porezne papire.
Oni su otkrili da je tvrtka uistinu visoko produktivna. Prilično neobično, po mišljenju Lavona koji
je imao dobro uvježbano oko za pranje prljavog novca. Zatim je analizirao tvrtku dio po dio.
Restorane, hotele, noćne klubove, butike draguljarnice. Sve je to bilo profitabilno, ostvarujući
izvanredne prihode tijekom razdoblja sveopćeg usporenog ekonomskog rasta. Isto se moglo reći
za galeriju Olivije Watson u Saint-Tropezu. Štoviše, dok se ostatak umjetničkog svijeta mučio s
tržištem nakon velike recesije, galerija Olivije Watson samo je u posljednjih osamnaest
mjeseci prodala umjetnina u vrijednosti od više od dvjesto milijuna dolara.
»Calder, Pollock, Rothko, Basquiat, tri djela Roya Lichtensteina, još tri de Kooningova,
nekoliko Rauschenberga i više Warhola nego sam uspio izbrojiti.«
»Veoma impresivno«, rekao je Gabriel.
»Posebno kad uzmeš u obzir cijene koje postiže. Usporedio sam ih s prodajom u aukcijskim
kućama u New Yorku i Londonu. »I?«
»Njihove cijene nisu ni približno tako dobre.«
»Možda je ona dobar trgovac«, rekao je Gabriel.
»Jedno ti mogu reći. Diskretna je. Gotovo sve su prodaje potpuno anonimne.«
»Jesi li uspio pronaći ikakve tragove plaćanja?«
»Zapravo, jesam.«
»I?«
»U posljednjih je šest mjeseci poslala četiri slike na istu adresu na ženevskom Freeportu.«
Lavon je na početku svoju istragu provodio iz svojeg ureda na zadnjem katu. Ali kad je
mamac jednom bio postavljen, pokupio je svoje dokumente i preselio se u dno zgrade, u pretrpanu
podrumsku prostoriju poznatu kao Soba 456C. Uskoro mu se pridružio i ostatak starog tima Barak.
Tvorili su ga visok, proćelav Yossi Gavish, sa svojim izrazitim britanskim naglaskom hebrejskoga
i pedantnošću te Rimona Stern, kose boje pijeska, dječjih usana i otrovnog jezika Yaakov
Rossman, kozičav bivši terenski agent i sada šef Specijalnih operacija, zauzeo je svoje staro mjesto
za konferencijskim stolom, odmah do posljednje prastare školske ploče u cijelom Bulevaru kralja
Šaula. Dina Sarid, Uredova hodajuća baza podataka o palestinskom i islamskom terorizmu,
zauzela je svoje uobičajeno mjesto u udaljenom kutu prostorije. Na praznom je zidu iznad svoga
stola objesila uvećanu najnoviju poznatu fotografiju Saladina, nadzornu fotografiju snimljenu u
Trograničnom području u Južnoj Americi. Poruka ostalima je bila jasna. Jean-Luc Martel i Olivia
Watson bili su samo usputne stube. Krajnja je nagrada bio Saladin.
Gabrielu, bolnih leđa i rebara, takav podsjetnik nije trebao. Povremeno bi gurnuo glavu kroz
vrata da provjeri kako tim napreduje, ali većinu se vremena držao najvišeg kata i hodao po
razapetom užetu, jednog časa kao šef, a drugog kao terenac i planer. Još od dana Arija Shamrona
nijedan glavni direktor nije tako čvrsto držao uzde neke operacije. Ali unatoč tome, ostatak se
Uredova svakodnevnog posla — milijarda manjih operacija, neprestano novačenje, analiza
i procjene trenutačnih prijetnji — odvijao normalno, zahvaljujući privatnosti Uzija Navota odmah
na suprotnoj strani hodnika. Bilo je to bračno putovanje njihova novog partnerstva i protjecalo je
bez ikakvih trzavica. Navot je čak pratio Gabriela na sastanke s premijerom, premda se, za razliku
od Gabriela, pokazao nemoćnim odoljeti kung pao piletini. »U pitanju je sol«, priznao je dok su
izlazili iz Ulice Kaplan. »Pojeo bih i vlastitu cipelu da je pržena na ulju i prelivena umakom od
soje.«
Dok je Eli Lavon kopao tunele u konglomeratu sumnjive gostoljubivosti poznatom kao JLM
Enterprises, Yossi Gavish i Simona Stern usredotočili su se na Jean-Luca Martela kao
čovjeka. Cesto se pričalo o njegovim skromnim počecima. On to nije skrivao; bili su, poput
njegove gotovo posve crne kose, dijelom njegovog šarma. Kao dijete je živio u nekom anonimnom
selu u Provansi. Bilo je to mjesto, često je govorio, kroz koje su bogati i lijepi prolazili na putu do
mora. Otac mu je bio krovopokrivač, a majka čistačica. Porijeklom je dijelom bila Alžirka, barem
se tako pričalo po selu. Jean-Lucov otac ju je često tukao. Tukao je i Jean-Luca. Otac je nestao kad
je Jean-Lucu bilo sedamnaest. Nekoliko mjeseci kasnije melo mu je pronađeno na dnu samotne
klisure, nekoliko milja od sela. Lubanja mu je bila smrskana nekim teškim predmetom, vjerojatno
čekićem. Unutar francuske policije bilo je široko rašireno mišljenje da je to bilo Jean-Lucovo prvo
ubojstvo.
U intervjuima za tisak Martel je često spominjao da je bio siromašan i razuzdan učenik.
Fakultet mu je bio nedostižan, pa je u dobi od osamnaest godina otišao u Marseilles gdje se
zaposlio kao konobar u restoranu u blizini Stare luke. Pažljivo je studirao taj posao — ili je barem
tako govorio — i prikupio dovoljno novca za otvaranje vlastitog restorana. S vremenom je otvorio
i drugi, pa treći. I tako je rođeno carstvo.
Pet stotina stranica francuskog dosjea pričalo je, međutim, drukčiju priču o boravku Jean-
Luca Martela u Marseillesu. Uistinu je kratko vrijeme radio kao konobar, ali nije se radilo o
običnom restoranu. Bila je to institucija za pranje novca koju je vodio Philippe Renard, visoko
pozicionirana figura u francuskom milieuu specijaliziranom za uvoz i raspačavanje ilegalnih
narkotika. Renardu se zgodan mladi brđanin odmah svidio, posebno nakon što je doznao da je
Jean-Luc ubio vlastitog oca. Renard je svojeg mladog naučnika poučio svemu što je trebao znati
u poslu kojim se bavio. Upoznao ga je s opskrbljivačima iz Sjeverne Afrike i Turske. Savjetovao
mu je kako se nositi s rivalitetom drugih bandi u cilju izbjegavanja nepotrebnog krvoprolića i
stjecanja negativnog publiciteta. I poučio ga je kako iskoristiti naizgled legalne poslove za pranje
i prikrivanje dobiti. Martel je Renardovo povjerenje nagradio tako što ga je ubio na jednak način
kao i svojeg oca, čekićem, i preuzeo kontrolu nad njegovim poslom.
Preko noći, Jean-Luc Martel je postao jedan od najvažnijih trgovaca drogom u Francuskoj.
Ali nije se zadovoljavao time da ostane tek jedan od mnogih; cilj mu je bio ostvariti potpunu
dominaciju u poslu kojim se bavio. I tako je stvorio vojsku iskusnih ubojica, uglavnom
Marokanaca i Alžiraca, i nahuškao ih na svoje konkurente. Kad je krv napokon prestala teći, Martel
je ostao jedini preživjeli. Njegova ekspanzija u svijetu droge poklopila se s usponom u legitimnom
svijetu. Jedan je posao financirao drugi. JLM Enterprises bilo je kriminalno poduzetništvo od vrha
do dna, divovski stroj za pranje koji je svake godine proizvodio stotine milijuna čistih eura.
Kratko je bio oženjen lijepom glumicom koja je igrala sporedne uloge u brzo zaboravljenim
filmovima. Tijekom brakorazvodnog postupka zaprijetila mu je da će policiji ispričati sve što zna
o pravim izvorima prihoda svoga muža. Dočekala ju je sudbina predoziranja tabletama za spavanje
i alkoholom. Nakon toga je dugo mjeseci izbjegavao ikakve javne romantične veze, što je
tisak ocijenio ljupkim. Policija nije bila toliko impresionirana. Potiho su pokušali Martela povezati
sa smrću njegove žene. Istraga nije polučila nikakve rezultate.
Kad je napokon izišao iz razdoblja tugovanja, učinio je to s Olivijom Watson pod ruku. Njoj
su u to vrijeme bile trideset tri i bila je pripadnica izgubljenog plemena engleskih iseljenika
koji zalutali u Provansu i kao da nikad više nisu pronašli put kući. Prestara za posao manekenke,
vodila je malu umjetničku galeriju koja ja je prodavala djela male vrijednosti — »Eto što ti je«,
pojasnila je Rimona Stern, »biti dobrostiv« — turistima koji su svakog ljeta opsjedali selo. Uz
Martelovu je novčanu pomoć otvorila vlastitu galeriju. Također je dizajnirala liniju odjeće za plažu
i kolekciju namještaja izrađenog u provansalskom stilu. Poput galerije, oboje je nosilo njezino ime.
»Navodno je«, pridodala je Rimona, »trenutno u razvoju i parfem.«
»Kakvog mirisa?« upitao je Gabriel.
»Po hašišu«, sarkastično mu je odgovorila.
Ali je li postojala još neka strana JLM Enterprisesa? Osim gostoljubivosti i droge? Slučaj
Nouredinea Zakarije je na to uputio. Marokanac je uspio ubaciti najmanje petnaest Kalašnjikov i
automatskih pušaka u Ujedinjeno Kraljevstvo, što je bio impresivan krijumčarski i logistički
pothvat. Nedvojbeno je iskoristio dio mreže je distribuirala Martelovu drogu u Britaniju i ostatak
Europe. Ali je li Nouredine bio iznimka, ili je bilo i drugih? Srećom, Ured je svom posjedu imao
nekoliko tisuća francuskih obavještajnih dokumenata koje im je Paul Rousseau predao nakon
napada na Centar u Parizu. Uz pomoć analitičara Grupe Alfa u Parizu, Dina je usporedila imena u
bazi podataka sa znanim ili navodnim pripadnicima Jean-Luc Martelove vojske dilera i utjerivača,
većinom sjevernoafričkog porijekla. Na oba se popisa pojavilo šest imena: tri Marokanca, dva
Alžirca i jedan Tunižanin. Četvorica od njih su odležali kazne u francuskim zatvorima zbog
zloporabe droge; za dvojicu se vjerovalo da su neko vrijeme proveli u Siriji. Ali kad je Dina
proširila parametre pretrage kako bi uključila drugorazredne i trećerazredne veze, rezultati su bili
alarmantniji. KLM Enterprises je«, zaključila je, »ID-ova bojna na čekanju.«
Gabriel je Dininu analizu proslijedio Paulu Rousseauu u Pariz Rousseau je najgore među
njima stavio pod nadzor Grupe Alfa.
Te je iste večeri letom iz Züricha, gdje je nekoliko proteklih dan; proveo iz posve drugih
razloga, u Tel Aviv stigao i posljednji član tima Barak. Ušavši u Sobu 456C, kratko je zastao pred
uvećanom Saladinovom fotografijom, poželio mu lošu večer i sjeo za svoj stari radni stol na koji
je Gabriel osobno stavio dva velika bunta dosjea. Otvorio je prvi i namrštio se. »Ivan Kharkov«,
promrmljao je »Odavno se nismo vidjeli, ti kučkin sine.«
Ari Shamron je jednom Mikhaila Abramova opisao kao »Gabriela bez savjesti«. Nije to bila
nimalo poštena karakterizacija, ali nije bila niti daleko od istine. Rođen u Moskvi kao sin
disidentskih sovjetskih akademika, Mikhail je prije pristupanja Uredu služio u elitnom Sayeret
Matkalu, izraelskoj verziji britanskog SAS-a. Ipak njegove brojne sposobnosti nisu bile
ograničene samo na oružje, pa otud i dvije gomile dosjea koje je Gabriel ostavio na njegovu stolu.
Izgledom je bio Gabrielova sušta suprotnost. Visok i vitak blijede puti i bezbojnih sivih očiju,
bio je kraljević leda nasuprot Gabrielovu kraljeviću vatre. Tijekom napornih dana pripreme uopće
se nije bavio Jean-Lucom Martelom i Olivijom Watson. Postojala su i druga svjetla na udaljenoj
obali — ili, kako je Gabriel volio reći na drugoj strani potkovičastog zaljeva. Mikhail je imao samo
jednu zadaću, pripremiti se za ulogu koju će uskoro odigrati. Nimalo slučajno, lik čiji će život
preuzeti imao je mnogo toga zajedničkog s njegovom lovinom. Poput Jean-Luca Martela, bio je
čovjek s dva lica, jednim koje je pokazivao ostatku svijeta i drugim koje je pažljivo skrivao od
javnosti.
Većinu priprema Mikhail je obavljao po vlastitom nahođenju jer su uključivale rusko oružje
koje mu je bilo dobro poznato. Ali Gabriel je, u još jednom odmaku od tradicije Ureda, osobno
nadgledao ostatak. One večeri kad su Martel i Olivia Watson napustili Saint Barthélemy, pozvao
je Mikhaila u svoj ured na završni ispit. Gabriel je stajao pred monitorom računala, s daljinskim
upravljačem u ruci, a Mikhail je sjedio na direktorskom kožnom kauču, dugih nogu podignutih na
stolić pred sobom i očiju napola zatvorenih od hinjene dosade, što mu je bio uobičajen izraz lica.
»Tintoretto«, rekao je.
Gabriel je pritisnuo tipku i na ekranu se pojavila nova slika. »Tizian«, rekao je Mikhail,
potiskujući izvještačeno zijevanje. Slika se promijenila.
»Zaboga, Rembrandt. Sljedeće.«
Kad se slika pojavila, stavio je ruku na čelo kao da duboko izmišlja. »Je li to Parmigianino
ili Perugino?«
»Koji je od njih dvojice?« upitao je Gabriel. »Parmigianino.«
»Opet točno.«
»Zašto mi ne pokažeš nešto malo izazovnije?«
»A što kažeš na ovo?«
Na ekranu se pojavila nova slika. Ovaj put se nije radilo o slici, nego o licu žene.
»Natalie Mizrahi«, rekao je Mikhail.
»Ne pitam te to.«
»Je li spremna? To želiš znati?«
»Da.«
»Želiš li da razgovaram s njome?«
Gabriel je isključio monitor i polako odmahnuo glavom. To i.-e bio posao ljubavnika,
pomislio je. Takvo što bi mogao tražiti crno šef.
20
DOLINA JEZREEL, IZRAEL
U rano poslijepodne, nakon što je pregledao poštu i uzvratio na neodgodive telefonske pozive,
Gabriel se zavalio u stražnjem sjecištu svojeg oklopljenog terenca i zaputio se u dolinu svoje
mladosti. Krajobraz iza prozorskog stakla bio je požutio poput stare fotografije. Tijekom noći neki
je palestinski piroman podmetnuo požar na planinskom vijencu Karmel. Šiban jakim vjetrom,
požar je proguta tri tisuće jutara jako zapaljivog alepskog bora i sada se bližio predgrađima Haife.
Pokazalo se da izraelski vatrogasci nisu u stanju sam obuzdati vatru, što je premijera prisililo da
potraži međunarodna pomoć. Ekonomski posrnula Grčka poslala je dvjesto ljudi; Rusija je pristala
poslati vatrogasne zrakoplove. Čak je i sirijski vladar, koji se i sam borio za opstanak, navodno
ponudio priskočiti u pomoć Izraelu. Gabriela je veoma uznemirila ta nesposobnost njegove
zemlje. Židovski je narod isušio malarične močvare, navodnio pustinje pobijedio u tri sukoba za
opstanak protiv mnogo brojnijeg neprijatelja. Pa ipak je jedan Palestinac s kutijom žigica mogao
potpun zaustaviti život u sjeverozapadnom kutu države i zaprijetiti njezinom trećem po veličini
gradu.
Autocesta broj 6, najvažniji izraelski cestovni pravac od sjevera prema jugu, bila je blokirana
na Željeznoj petlji. Gabriel je skrenuo na autocestu 65 i njome nastavio na istok prema brijegu na
kojem će prema Knjizi Otkrivenja Isus i Sotona zapodjenuti kataklizmički boj koji će dovesti do
kraja svijeta. Drevni brijeg se činio mirnim, premda je bio zaodjenut u žutosmeđi trag dima s
udaljenih planinskih požarišta. Nastavili su sjeverno u Jezreel, držeći se sporednih cesta kako bi
izbjegli promet sa zatvorene autoceste, sve dok im put napokon nije zapriječila kapija sa šiljcima
na vrhu. Iza nje se nalazio Nahalal, operativno poljodjelsko naselje, ili mošav, koje su 1921.
godine, kad je Palestina još uvijek bila pod britanskom upravom, osnovali Židovi iz istočne
Europe. Nije to bio prvi Nahalal, nego drugi. Prvo židovsko naselje na ovom tlu nastalo je nedugo
nakon osvajanja Kanaana. Kako je zapisano u devetnaestom poglavlju Jošue, pripadalo je plemenu
Zebulun, jednom od dvanaest izraelskih plemena.
Gabriel se nagnuo kroz prozor, utipkao šifru i sigurnosna vrata su se otvorila. Put koji se
pružio pred njima obrubljivali su oleandari i eukaliptusi. Suvremeni Nahalal je kružnog oblika.
Bungalovi su se nalazili odmah uz cestu, a iza njih su se poput raširene lepeze pružali pašnjaci i
obrađena polja. Djeca koja su upravo izlazila iz jedine škole u naselju, obraćala su malo pažnje na
Gabrielov veliki crni terenac. Nekoliko je stanovnika Nahalala radilo u službama sigurnosti ili u
izraelskoj vojsci. Na groblju Nahalala bio je ukopan možda najslavniji izraelski general Dajan.
U južnom dijelu mošava terenac je skrenuo na prilaz kući suvremenog izgleda. Na sjenovitoj
verandi odmah se pojavio stražar i vidjevši kako Gabriel polako izlazi iz vozila, podigao na
pozdrav. U drugoj je stiskao automatsku pušku.
»Upravo ste se mimoišli s njome.«

»Gdje je otišla?«
Tjelohranitelj je glavom pokazao prema poljima.
»Kad je otišla?«
»Prije dvadeset minuta. Možda pola sata.«
»Molim te, kaži mi da nije sama.«
»Pokušala je, ali poslao sam s njome par momaka. Jedan od njih uzeo i četverocikl. Nitko od
nas ne može s njome držat korak.«
Nasmiješen, Gabriel je ušao u bungalov. Namještaja je bilo malo, ali je bio funkcionalan,
tako da je više sličio uredu nego domu. Nekoć su zidovi bili prekriveni velikim crno-bijelim
fotografijama palestinskih patnji — dugih, prašnjavih pohoda u progonstva ruševnih logora,
naboranih lica staraca koji snivaju o izgubljenom raju. Sada su ih zamijenile slike. Neke su bile
Gabrielove, mladenačke, imitacije starijih radova. Ostale su bile njegove majke. Bile su naslikane
u kubističkom i apstraktnom ekspresionističkom stilu, prepune vatre i boli, naslikane od umjetnice
na vrhuncu karijere. Jedna je prikazivala portret žene u poluprofilu, suhonjave, beživotne,
zamotane u prnje. Prisjetio se tjedna kad ju je naslikala; bio je to tjedan Eichmannova pogubljenja.
Napor koji je u to unijela potpuno ju je iscrpio i vezao za postelju. Mnogo godina kasnih Gabriel
će otkriti svjedočanstvo koje je njegova majka snimila zatim zaključala u arhivima Yad Vashema.
Tek tada će shvatiti da je kubistički prikaz iscrpljene žene u prnjama bio njezin autoportret.
Otišao je u vrt. Iznad Karmela se uzdizao dim kao da se radi o erupciji vulkana, ali nebo nad
dolinom bilo je vedro i vonjalo po zemlji i goveđem gnoju. Gabriel je bacio pogled preko ramena
i primijetio da je sam; činilo se da je njegova pratnja zaboravila na njega. Pošao je prašnjavom
stazom pored obora za stoku, praćen praznim pogledima krava muzara. Pred njim se pružao
trokutast oblik nasada farme. Dio najbliži bungalovu bio je pod nekom kulturom — Gabriel je bio
potpuni neznalica oko svega povezanog s poljodjelstvom — ali udaljeniji dio parcele bio je izoran
i čekao je sjeme. S onu stranu parcele nalazio se Ramat David, kibuc u kojem se Gabriel rodio i
odrastao. Osnovan je nekoliko godina nakon Nahalala, 1926. godine, a ime nije dobio po starom
židovskom kralju, nego po Davidu Lloydu Georgeu, britanskom premijeru čija je vlada
blagonaklono gledala na uspostavu židovskog nacionalnog doma u Palestini.
Stanovnici Ramat Davida nisu potjecali s istoka; većinom se radilo o njemačkim Židovima.
Gabrielova je majka ondje stigla u jesen 1948. Ime joj je tada bilo Irene Frankel i uskoro je
upoznala čovjeka iz Münchena, pisca i intelektualca koji je uzeo hebrejsko prezime Allon. Nadala
se da će roditi šestero djece, po jedno za svaki milijun izgubljen u holokaustu, ali maternica joj je
mogla podnijeti samo jedno, dječaka kojega je nazvala Gabriel, božji glasnik, branitelj Izraela,
tumač Danijelovih vizija. Poput većine domova u Ramat Davidu, i njihov je bio tužno mjesto —
sa svijećama zapaljenim za roditelje, braću i sestre koji nisu preživjeli i s kricima užasa noću — i
zato je Gabriel dane provodio lutajući drevnom dolinom plemena Zebulun. Kao dijete ju je smatrao
svojom dolinom. A sad je dobio zadaću paziti na nju i štititi je.
Sunce je skliznulo iza goruće planine; danje se svjetlo povlačilo. Upravo tada Gabriel je
začuo nešto slično dalekom pozivu upomoć. Bili su to samo prvi tonovi poziva na molitvu koji
su doplutali iz arapskog sela uzdignutog na padini brda na istoku. Kao dijete, Gabriel je poznavao
dječaka iz tog sela po imenu Yusuf. Yusuf je njega zvao Gibril, po arapskoj verziji njegova imena,
i pričao mu o tome kako je bilo u dolini prije povratka Židova. Njihovo je prijateljstvo bila strogo
čuvana tajna. Gabriel nikad nije otišao u Yusufovo selo, Yusuf nikad nije došao u njegovo. Podjela
je bila nepremostiva. I još je uvijek bilo tako.
Poziv za molitvu polako je utihnuo, zajedno s posljednjim tragovima svjetla. Gabriel se preko
mračnih polja zaputio prema bungalovu. Dovraga, gdje su bili njegovi tjelohranitelji? Ali bio
je zahvalan na tom predahu; nije se mogao sjetiti kad je posljednji put bio posve sam. Odjednom
je začuo ženski glas kako mu doziva ime. Na trenutak je zamislio da je to njegova majka. A zatim
je, krenuvši se, ugledao vitak lik kako mu stazom hita ususret, progonjen dvojicom muškaraca na
četverociklu. Odjednom je osjetio žalac boli u potiljku. Ili je to bila krivnja? Ali to je ono što nam
je nosao, ohrabrio je sebe, trljanjem tjerajući bol. To nam je kazna za preživljavanje u ovoj zemlji.
21
NAHALAL, IZRAEL
Poput Gabriela, dr. Natalie Mizrahi imala je »zadovoljstvo« osobno upoznati Saladina. Gabriel je
to čudovište susreo samo u prolazu ali Natalie je morala provesti nekoliko dana s njime u velikoj
kući s mnogo soba i dvorišta u blizini Mosula, na sjeveru Iraka. Ondje mu je liječila dvije ozbiljne
rane zadobivene u američkom zračnom napadu, jednu na grudima i drugu na desnoj nozi. Na
nesreću. Natalie i Saladin opet su se susreli u maloj kolibi u ruralnoj Sjevernoj Virdžiniji. U
Gabrielovoj zastrašujućoj umnoj galeriji još je uvijek visjela slika u Caravaggiovu stilu s prikazom
trenutka prije njezina spašavanja. Koliko god se trudio, nije ju mogao ukloniti iz glave. Bilo je to
još nešto zajedničko što je dijelio s Natalie.
Priča o njezinu putovanju u samo mračno srce ID-ova kalifata bila je jedna od najznamenitijih
u analima Ureda. Štoviše, čak je i Saladin, koji je znao samo jedan njezin dio, predvidio da bi
netko jednoga dana mogao o tome napisati knjigu. Rođena i obrazovana u Francuskoj, tečna
govornica alžirskog dijalekta arapskoga, imigrirala je s roditeljima u Izrael kako bi pobjegla od
sve veće plime antisemitizma u svojoj domovini i zaposlila se na hitnom odjelu bolničkog centra
Hadassah u zapadnom Jeruzalemu. Njezin dolazak u Izrael nije promaknuo pažnji Uredovih lovaca
na talente. I kad je Gabriel tražio agenta koji će se ubaciti u Saladinovu mrežu, okrenuo se baš
Nataliji. U maloj seoskoj kući u Nahalalu ogulio je brojne slojeve njezina identiteta i pretvorio je
u Leilu Hadawi, Arapkinju palestinske krvi, udovicu žednu osvete. Zatim ju je uz pomoć
Paula Rousseaua i Grupe Alfa ubacio u vlak kojim su francuski i ostali europski muslimani odlazili
u Siriju, da bi se borili za Islamsku Državu.
U kalifatu je provela gotovo mjesec dana, u stanu u blizini Barka Al-Rasheed u središtu Al-
Rake, u novačkom kampu u drevnom gradu Palmiri i, napokon, u kući u blizini Mosula, gdje je
pod prijetnjom smrću spasila život najvećem mozgu terorizma nakon Osame bin Ladena. Tijekom
oporavka bio je veoma ljubazan prema njoj. Obraćao joj se jedino s Majmonid, po filozofu i
tumaču Talmuda koji je bio jedan od dvorskih liječnika pravog Saladina na njegovu dvoru u Kairu,
i dozvoljavao joj da u njegovoj prisutnosti ne nosi veo preko lica. Nije se micala od njega.
Nadzirala mu je vitalne funkcije, mijenjala mu krvave zavoje i ublažavala mu bol injekcijama
morfija. Mnogo je puta pomišljala prevelikom ga dozom poslati u smrt. Umjesto toga, vezana
svojim liječničkim uvjetom i uvjerena da je od krajnje važnosti izvijestiti o onome čemu je
svjedočila, pomogla je Saladinu da ozdravi i bila nagrađena slanjem u samoubilačku misiju u
Washingtonu.
Od te su noći protekla tri mjeseca, ali Gabriel je čak i sada u Natalijinu ponašanju i u njezinim
tamnim očima primjećivao ostatke Leile Hadawi. Odbacila je Leilin veo i Leilin gnjev, ali ne
i njezin pijetet i dostojanstvo. Inače, nije bilo vidljivih tragova muka koje je pretrpjela u islamskom
kalifatu ili u kolibi u Virdžiniji, gdje je Saladin osobno podvrgnuo okrutnom ispitivanju. Namjera
mu bila Natalie kazniti na ID-u najdraži način, odsijecanjem glave, činjenica da se nalazila pred
samom smrću razvezala mu je jezik. Priznao je da je služio u iračkom Mukhabaratu pod režimom
Sadama Husseina, da je slao materijalnu i logističku pomoć odmetnutim palestinskim teroristima
poput Abu Nidala, da je pristupio nekim pobunjenicima nakon američke invazije 2003. godine. Ta
tri elementa njegova životopisa predstavljali su cijeli zbir onoga što su zapadne obavještajne službe
o njemu znale. Čak je i njegovo pravo ime ostalo tajnom. Međutim, Nataliji je dozvoljen
pristup njegovu užem krugu, u vrijeme kad je bio fizički onemoćao. Poznavala je svaki centimetar
njegova visokog, snažnog tijela, svaki madež i rodni biljeg, svaki ožiljak. Bio je to samo jedan od
razloga zbog čega je Gabriel došao na farmu u Nahalalu, u svoju rodnu dolinu.
Večer je brzo postala prohladna, kako je to oduvijek bilo u Galileji. Svejedno su sjeli vani u
vrtu, za istim stolom za kojim je Gabriel deset mjeseci ranije prvi put unovačio Natalie. I sada
je. kao i tada, sjedila veoma uspravno, s rukama uredno sklopljenim u krilu. Na sebi je imala
udobnu plavu trenirku i jarko zelene sportske hlače uprljane prašinom sa seoskih cesta. Tamnu je
kosu uklonila s lica i na potiljku vezala gumenom vrpcom. Na širokim, senzualnim usnama lebdio
joj je polovičan osmijeh. Prvi put u mnogo mjesec, je izgledala sretno. Gabriel je odjednom osjetio
kako ga probada bol Ovaj put je bila stvarna.
»Znaš«, rekla je Natalie, ozbiljnog izgleda lica, »prije ćeš ozdraviti ako budeš nešto uzimao.«
»Zar je tako očito?«
»Naginješ se ustranu da smanjiš pritisak na prijelome.«
Mršteći se, Gabriel je pokušao oponašati Natalijin uspravan stav.
»A i udasi su ti veoma plitki«, rekla je.
»Zato što me boli dok dišem. A svaki put kad kihnem ili se nakašljem, vidim sve zvijezde.«
»Spavaš li išta?«
»Dovoljno.« Zatim je tiho upitao: »A ti?«
Natalie je odčepila bocu galilejskog bijelog vina i nalila im dvije čaše. Iz svoje je otpila tek
mali gutljaj i vratila čašu na stol. Tijekom mnogih mjeseci dok je živjela kao radikalna muslimanka
gotovo je potpuno apstinirala od alkohola. Svakodnevna konzumacija bijelog vina — Uredovi
tragači za talentima smatrali su to njezinim jedinim porokom — jako joj se smanjila nakon
povratka u Izrael.
»Spavaš li?« po drugi put je upitao Gabriel.
»Spavam li? Zapravo u tome nikad nisam bila previše dobra. Osim toga«, pridodala je,
bacivši pogled prema bungalovu, »ovo baš i nije neka tajnovita kuća, zar ne? Svaka je
soba ozvučena i svaki moj pokret snimaju i analiziraju tvoji psihijatri.«
Gabriel se nije ni potrudio to zanijekati. Bungalov je uistinu bio opremljen uređajima za
snimanje i zvuka i slike, a tim psihijatara Ureda pratio je svaki aspekt Natalijina oporavka. Njihove
su procjene stvorile sliku operativke koja se još uvijek borila s učincima posttraumatskih stresnih
poremećaja. Operativka je patila od dugih razdoblja nesanice, noćnih mora i napada teške
depresije. Svakodnevno trčanje dolinom popravilo joj je zdravlje i poboljšalo raspoloženje. Kao i
romantična veza s Mikhailom.
Liječnici i Mikhail smatrali su da je spremna u ograničenom se opsegu vratiti na dužnost.
Međutim, ograničeni opseg dužnosti nije bio ono što je Gabrielu bilo na umu. On je razmišljao o
Saladinu.
S nelagodom se promeškoljio na stolici. Natalie se namrštila. »Barem popij malo vina. To bi

ti moglo ublažiti bol.«
Poslušao ju je. Nije pomoglo.
»S njime je bilo isto«, rekla je Natalie.
»S kime?«
»Sa Saladinom. Nije želio uzimati lijekove protiv boli. Praktički sam ga morala mučiti kako
bih ga uvjerila da su mu potrebni. I svaki put kad bih mu davala morfij, borio se ostati prisebnim.
Da sam samo...«
»Postupila si ispravno.«
»Nisam sigurna da bi se londonske žrtve s time složile. Ili pariške«, pridodala je. »Ti si sretan
što si živ. A ništa se od toga ne bi dogodilo da sam ga ubila kad sam za to imala prigodu.«
»Mi nismo poput njih, Natalie. Mi ne obavljamo samoubilačke misije. Osim toga«, nastavio
je Gabriel, »njegovo bi mjesto zauzeo netko drugi.«
»Nema nikoga drugog sličnog Saladinu. On je poseban. Vjeruj mi, ja to znam.«
Zagrijala je ruku nad svijećom koja je gorjela među njima Vjetar je blago promijenio smjer,
donoseći sa sobom jedak miris dima. Gabrielu se taj miris sviđao više od onoga u dolini. Njega
je čak i kao dijete mrzio.
Natalie je uklonila ruku s plamena. »Počela sam misliti da si zaboravio na mene.«
»Ni na minutu. I nisam zaboravio ni kroz što si prošla.«
»Tada nas je u tome dvoje.«
Posegnula je za svojim vinom, ali je zastala. Činilo se da je u njoj prevladalo Leilino
obuzdavanje.
»Mikhail me uvjerava da se jednoga dana više ničega od toga neću sjećati, da će to biti poput
neugodne uspomene iz djetinjstva, kao kad sam si zamalo odrezala prst igrajući se jednim od
majčinih kuhinjskih noževa.« Podigla je ruku ususret tami. »Još uvijek imam ožiljak.«
Vjetar je utihnuo i plamen svijeće je uspravno gorio.
»Odobravaš li to s njime?« upitala je.
»S Mikhailom?«
»Da.«
»Nije važno što ja mislim.«
»Naravno da je važno. Ti si šef.«
On se nasmiješio. »Da, Natalie, odobravam. Zapravo, svim srcem.«
»A jesi li odobravao ono s američkom djevojkom s kojom je bio u vezi? Onom što je radila
za CIA-u. Njezino ime...«, bez uzbuđivanja je pridodala Natalie, »nikako ga se ne mogu sjetiti.«
»Ime joj je bilo Sarah.«
»Sarah Bancroft«, nadopunila ga je ona, naglašavajući prvi slog prilično patricijski zvučećeg
prezimena.
»Da«, rekao je Gabriel. »Sarah Bancroft.«
»To ne zvuči židovski, Bancroft.«
»Iz dobrog razloga. I ne«, rekao je Gabriel, »tu vezu nisam odobravao. Barem ne u početku.«
»Zato što nije Židovka?«

»Zato što su veze među obavještajcima u pravilu komplicirane. A veze između obavještajaca
koji rade za službe različitih zemalja su nečuvene.«
»Ali ona je bila bliska Uredu.«
»Jako.«
»I bila ti je draga.«
»Jest.«
»Tko je prvi prekinuo?«
»Nisam bio upoznat sa svim pojedinostima.«
»Molim te«, rekla je ona, ne vjerujući mu.
»Vjerujem«, oprezno je rekao, »daje to bio Mikhail.«
Činilo se da Natalie o toj njegovoj posljednjoj izjavi pažljivo razmišlja. Gabriel se ponadao
da nije rekao nešto krivo. Čovjek nikad ne zna što se među ljubavnicima zbiva, posebno kad je
riječ o vezama. Možda je Mikhail sebe opisao kao povrijeđenu stranu. Ne, pomislio je, to nije bilo
u Mikhailovu stilu. Imao je mnogo dobrih osobina, ali srce mu je bilo načinjeno od kovanog
željeza.
»Pretpostavljam da će uskoro otići«, rekla je ona.
»Moram složiti sve kockice.«
»Operativne pripreme?«
On se nasmiješio.
»I što misliš, koliko će biti odsutan?«
»Teško mi je to reći.«
»Čujem da ga pretvaraš u trgovca oružjem.«
»Veoma bogatog.«
»Trebat će mu djevojka. Inače Jean-Luc Martel neće povjerovati da je pravi.«
»Puno znaš o njemu?«
»O JLM- u?« Slegnula je ramenima. »Samo ono što sam pročitala u novinama.«
»Misliš li da je umiješan u trgovinu drogom?«
»Pričalo se o tome. Znaš, odrasla sam u Marseillesu.«
»Da«, neutralnim je glasom rekao Gabriel. »Mislim da sam možda jednom pročitao nešto o
tome u tvojem dosjeu.«
»I dok sam radila tamo, odradila sam svoj dio predoziranje heroinom«, nastavila je Natalie.
»Na ulici se pričalo da je to Marte lov heroin. Ali pretpostavljam da ne možeš baš u sve vjerovati.«
»Ponekad možeš.«
Među njima je zavladala tišina.
»Tko je ta sretnica?« napokon je upitala Natalie.
»Mikhailova djevojka? Imam nekoga na umu za tu ulogu« rekao je Gabriel, »ali nisam
siguran želi li ona to.«
»Jesi li je pitao?«
»Nisam još.«
»Pa što čekaš?«

»Oprost.«
»Zbog čega?«
Upravo je tog trenutka iznenadni nalet vjetra ugasio plamen Sjedili su sami u tami, ne
govoreći ništa, i promatrali kako planine gore.
Natalie je trebalo svega par minuta da utrpa svoje stvari u torbu Zatim se, još uvijek odjevena u
trenirku, smjestila na stražnje sjedalo Gabrielova terenca i s njime se odvezla natrag u Tel Aviv.
Doktrina je nalagala da se smjesti u »mjestu za uskakanje«, sigurnom stanu gdje su agenti Ureda
preuzimali identitet koji će sa sobom ponijeti na teren. Umjesto toga, Gabriel ju je odbacio do
Mikhailova stana u blizini Ulice HaYarkon. Zaključio je da to nije potpuno kršenje protokola;
napokon, Mikhail i Natalie će glumiti da su muž i žena. Uz malo sreće, mogli bi jedno kod drugoga
pronaći i neke nedostatke Tada nitko neće posumnjati u autentičnost njihove krinke.
Bližilo se devet sati kad se Gabrielov terenac počeo uspinjati dugim usponom uz Bab al-Wad
prema Jeruzalemu. Pod uvjetom da ne bude nezgoda ili sigurnosnih upozorenja — ili poziva od
premijera — bit će u Ulici Narkiss najkasnije do ponoć i trideset. Djeca će vjerojatno već spavati,
ali barem će s Chiarom moći podijeliti večeru. Ali dok su se bližili zapadnom rubu grada, na
mobitelu mu je bljesnula dolazna poruka. Jedan je dugi trenutak zurio u nju, pitajući se može li se
nekako pretvarati da se zagubila u prijenosu. Nažalost, nije to mogao. Trebao je krenuti na svoj
drugi put u inozemstvo kao šef. Ali ovog je puta odlazio u Ameriku.
22
LINCOLNOV MEMORIJAL, WASHINGTON
Langley je za njega poslao avion, što nikad nije bio dobar znak. Bio je to Gulfstream G650 s
unutrašnjosti od kože i tikovine, velikim izborom filmova za gledanje tijekom leta i punim
košarama nezdrave brze hrane. U stražnjem se dijelu nalazila privatna kabina. Gabriel se ispružio
na uskom ležaju, ali nikako nije mogao pronaći položaj koji mu ne bi izazivao bol. Nebo iza
prozora nikako nije postajalo svjetlije; progonio je noć, leteći na zapad. Budan, nije imao drugog
posla nego nagađati koji je razlog tog nenadanog poziva iz Washingtona. Sumnjao je da je u
pitanju tek druženje. Nova ekipa u Bijeloj kući nije igrala fine igre.
Avion je sletio na aerodrom Dulles u tri i trideset, i pošao do privatnog hangara pred kojim
je čekao konvoj od tri oklopljena Suburbana, iz čijih se ispuha polako dimilo u hladan i vlažan
noćni zrak. Rani sat je značio da je promet barem jednom bio rijedak. Dok su prolazili Capital
Beltwayem, Gabriel je bacio pogled prema Obavještajnom kampu Liberty Crossing, nekadašnjem
sjedištu ureda direktora Nacionalne obavještajne službe i Nacionalnog centra za obavještajnu i
protuterorističku djelatnost. Gusta stabla skrivala su pogled na ruševine. Kongres dotad još nije
bio izdvojio bilijune dolara nužne za obnovu Liberty Crossinga, nekoć blistavog simbola
kaotičnog širenja američke obavještajne zajednice nakon 11. rujna. Poput pripadnika Grupe Alfa
Paula Rousseaua, osoblje ODNIja i XCTC-ja bilo je prisiljeno smještaj potražiti drugdje. Ako
ništa drugo, Saladin je brojne špijune i analitičare učinio beskućnicima.
Karavana terenaca skrenula je na autocestu 123 i krenula prema McLeanu. Gabriel se bojao
da ga voze u sjedište CIA-e — izbjegavao ga je kad god je to mogao — ali su samo bez usporavala
prošli pored ulaza i nastavili do George Washington Memorial Parkwaya. On ih je uz virdžinijsku
stranu Potomaca odveo do staklenih i čeličnih tornjeva Rosslyna. S druge strane rijeke uzdizali
su se graciozni tornjevi sveučilišta Georgetown, ali Gabrielu je pogled privukla četvrtasta gromada
hotela Key Bridge Marriott u kojem je, zatočena u sobi s francusko-alžirskom teroristicom Safijom
Bourirane, Natalie provela mnogo sati. Putem skrivene kamere Gabriel je promatrao kako Natalie
snima mučeničku poruku i omata tijelo i samoubilački prsluk. Tek će kasnije, u kolibi u Virdžiniji,
doznati da je prsluk bio neispravan. Saladin ju je obmanuo. Kao i Gabriel.
Nastavili su na jug duž rijeke, uz rubove nacionalnog groblja Arlington, i skrenuli na
Memorial Bridge. Na suprotnoj obali, sjajeći kao da je osvijetljen iznutra, stajao je Lincolnov
memorijalni centar. Promet iz Virdžinije u Washington obično je usmjeravan na Trideset treću
ulicu. Ali Gabrielova kolona od tri terenca polako su prešla betonski plato i zaustavila se na šetnici
uz južno krilo spomenika. Ondje je u tami stajalo nekoliko uniformiranih policajaca Parka, ali osim
njih, mjesto je bilo pusto. Gabrielu je upravo tada zavibrirao mobitel, dojavljujući prijem
tekstualne poruke. Izišao je iz terenca, otišao do dna stuba memorijala i, rukom podupirući leđa,
počeo se uspinjati.
Preko ulaza je bila rastegnuta teška cerada koja se mreškala na slabom vjetru. Gabriel se ramenom
probio kroz procjep i oklijevajući stupio u središnju odaju. Lincoln je zamišljeno škiljio dolje sa
svoga mramornog pijedestala, kao da tuguje za štetom koja je oko njega nastala. Dno kipa bilo je
prošarano malim kraterima. Jednako kao i reljefi Julesa Guérina i jonski stupovi koji su središnju
odaju odvajali od bočnih, na sjeveru i na jugu. Jedan je stup doživio ozbiljna strukturna oštećenja
baze. Na tom je mjestu član Saladinove mreže odložio ruksak prepun eksploziva i čeličnih kuglica.
Eksplozija je bila dovoljno snažna da protrese Bijelu kuću. Unutar memorijala poginula je
dvadeset jedna osoba i njih još sedam na stubama, gdje su teroristi otvorili paljbu iz ručnog oružja.
A to je bio samo početak.
Gabriel je prošao pored dva oštećena stupa do sjeverne odaje, gdje je Adrian Carter uzdignute
glave čitao riječi Lincolnova drugog inauguracijskog govora. Spustio je pogled na Gabriela i
namrštio se.
»Čini se da su glasine ipak bile istinite«, rekao je.
»Koje to glasine?«
»O tome da si se u trenutku eksplozije bombe nalazio unutar sjedišta Grupe Alfa.«
»Bio je to loš tajming.«
»To ti je specijalnost.«
Carter je nastavio proučavati ploču iznad svoje glave. Na sebi je imao duffle coat, zgužvane
sportske hlače i cipele koje su izgledale kao da su dizajnirane za hodanje po šumama Nove
Engleske. Zbog te je odjeće, u kombinaciji s raščupanom prorijeđenom kosom, izgledao poput
profesora s nekog manjeg sveučilišta, onakvog koji se neprestano borio za plemenite ciljeve i bio
stalan trn u oku svojeg dekana. Carter je zapravo bio šef CIA-ine operativne direkcije, s najdužim
stažem u povijesti Agencije. Poziv Gabrielu bio je povreda protokola; ramsad se, općenito
govoreći, nije sastajao sa zamjenicima. Ipak, Adrian Carter je bio poseban slučaj. Bio je špijun nad
špijunima, legenda koja je u mračnim danima nakon 11. rujna kreirala plan Agencije za uništenje
Al-Kaide i razbijanje njezinih globalnih mreža. Tajni zatvori, uhićenja, napredne
metode ispitivanja — u svemu su tome bili njegovi prsti. Desetljeće i pol bio je u mogućnosti reći
sebi i svojim kritičarima da je, unatoč svojim brojnim grijesima, uspijevao zaštititi američko tlo
od drugog terorističkog spektakla. A Saladin ga je u treptaju oka učinio lažljivcem.
»Šezdeset treće otac me je doveo ovamo da vidim doktora Kinga«, rekao je Carter. »Bio je
uključen u pokret za zaštitu građanskih prava... moj otac. Bio je svećenik.« Pogledao je Gabriela.
»Jesam li to ikad spomenuo?«
»Jednom ili dvaput.«
»Sjećam se da sam tog dana bio jako ponosan na svoju zemlju«, nastavio je Carter. »Osjećao
sam da je sve moguće. I bio sam ponosan jer smo izabrali prvog afroameričkog predsjednika,
unatoč svim raznim stvarima koje je tijekom kampanje rekao o Agenciji. On i ja imali smo tijekom
godina neslaganja, ali nikad nisam zaboravio što on predstavlja. Njegov je izbor bio čudo. I to se
nikad ne bi dogodilo da nije bilo riječi koje je Martin Luther King toga dana izgovorio. Ovo je naš
hram, naše sveto tlo. Zato Saladinu nikad neću oprostiti što je ovo učinio.«
Carter je okrenuo leđa ploči i polako krenuo u središnju odaju gdje je zastao pred
Lincolnovim nogama.
»Ti si stručnjak. Može li se obnoviti?«

»Mramor nije moj medij«, odgovorio je Gabriel. »Ali da, gotovo sve se može obnoviti.«
»A što je s mojom zemljom?« neočekivano je upitao Carter.
»Može li se ona popraviti?«
»Vaše su podjele u usporedbi s našima pukotine veličine vlasi kose. Amerika će pronaći svoj
put.«
»Hoće li? Nisam baš siguran.« Carter je uzeo Gabriela pod ruku. »Pođi sa mnom. Želim ti
nešto pokazati.«
23
GEORGETOWN, WASHINGTON
Šefu Ureda i zamjeniku direktora Središnje obavještajne agencije čak ni u rano jutro nije lako
neprimijećeno šetati Washingtonom, ali potrudili su se što su bolje mogli. Samo ih je jedan
tjelohranitelj pratio niz šetnicu uz obalu Potomaca; ostali su bili ograničeni ostati u zviježđu crnih
Suburbana koji su se vrtjeli njihovom orbitom. Carter je hodao polako, razmišljajući. Gabriel mu
je barem na tome bio zahvalan. Leđa su mu gorjela od boli, a tu činjenicu svojem starom prijatelju
nije mogao sakriti.
»Koliko je loše?« upitao je Carter.
»Nažalost, kažu da ću preživjeti.«
»Nadam se da ti let nije bio previše naporan.«
»Gulfstream ga je učinio podnošljivim.«
»Pripada mojem prijatelju Billu Blackburnu. Bill je nekada radio u Odjelu za posebne
aktivnosti. U svoje je vrijeme bio pravi teškaš. Uglavnom u Srednjoj Americi. Posljednju je turu
odradio u Afganistanu nakon jedanaestog rujna. Sada ima privatnu obavještajnu agenciju. Zove je
Black Ops.«
»Mudro.«
»Zapravo, on i jest prilično mudar. Billu zbilja dobro ide Koristim ga za poslove koji
zahtijevaju malo dodatne diskrecije.«
»Mislio sam da za takve poslove koristiš mene.«
»Billi i njegovi ljudi su sitni igrači«, pojasnio je Carter. »Tebe čuvam za poslove koji
zahtijevaju malo finese.«
»Lijepo je kad netko cijeni tvoj rad.«
Kratko su nastavili hodati u tišini. Posvuda oko njih, grad je zijevao i protezao se.
»Billi me godinama gnjavi da mu se pridružim«, napokon je rekao Carter. »Kaže da će mi
prvu godinu platiti sedmeroznamenkasti brojkom. Navodno ne bih trebao puno raditi. Bill me
želi iskoristiti kao stručnjaka koji će jamčiti da se unosni ugovori realiziraju u njegovu korist.
Globalni rat protiv terorizma je za mnogo ljudi u ovom gradu bio veoma unosan posao. Ja sam
jedini idiot koji to nije naplatio.«
»Zaslužio si to, Adriane.«
»Bi li ti prihvatio takav posao?«
»Nikad u životu.«
»Ne bih ni ja. Osim toga, moram obaviti još važnih stvari prije nego što mi u Langleyju
pokažu vrata.«
»Kakvih stvari?«
»Poput hvatanja čovjeka koji je učinio ono.«
Carter je pogledao prema Kennedy Centru. Nekoliko minuta nakon napada na Lincolnov
memorijal, bombaš samoubojica detonirao je svoju napravu u Dvorani država. Zatim su još tri
terorista metodički krenuli kroz ostatak kompleksa — Eisenhowerovo kazalište, Opernu kuću,
Koncertnu dvoranu — masakrirajući sve na koje su naišli.
»Poznavao sam dvije žrtve«, rekao je Carter. »Mladi par koji je živio odmah iza ugla od
mojeg stana u Herndonu. On se bavio nekakvim tehničkim stvarima, a ona je bila financijska
savjetnica. Živjeli su uređenim životom. Dobre karijere, otplata kredita za kuću, dvoje prekrasne
djece. Kuća se sada prodaje, a djeca žive sa svojom tetom u Baltimoreu. Eto što se događa kad
ljudi poput nas pogriješe. Ljudi umiru. Gomile ljudi.«
»Učinili smo sve što smo mogli da zaustavimo te napade. Adriane.«
»Moj novi direktor ne misli tako. On je pravi tvrdokožac, istinski vjernik. Osobno sam uvijek
mislio da je opasno miješati ideologiju s obavještajnim radom«, rekao je Carter. »To čovjeku
zamagljuje misli i tjera ga da vidi točno ono što želi vidjeti. Moj se novi direktor s time ne slaže.
Kao ni najvažniji mladići koje je sa sobom doveo u Agenciju. Mene smatraju gubitnikom, što u
njihovom svijetu predstavlja najgoreg mogućeg čovjeka. Kad zahtijevam operativni oprez, oni me
optužuju da sam slabić. A kad ponudim mišljenje koje se ne podudara s njihovim svjetonazorom,
optužuju me za nelojalnost.«
»Izbori imaju svoje posljedice«, rekao je Gabriel.
»Kao i uspješni teroristički napadi na američkom tlu. Navodna sam za sve ja kriv, unatoč
činjenici da sam svima koji su htjeli slušati rekao da ID smišlja nešto veliko. Prema kuloarskim
pričama, ja sam prošlost.«
»Koliko još vremena imaš?«
»Nekoliko tjedana, možda i manje. Osim ako«, tiho je pridodao Carter, »ne budem mogao
učiniti nešto što će dramatično promijeniti opću sliku.«
Gabriel je odjednom shvatio zašto ga je Adrian Carter doveo u Washington u privatnom
Gulfstreamu vlasnika privatne obavještajne tvrtke po imenu Bill Blackburn.
»Zna li tvoj direktor da sam u gradu?«
»Možda sam mu to zaboravio spomenuti«, rekao je Carter.
Došli su do Thompsonova veslačkog centra, prešli pješački most koji premošćuje Rock Creek
i pored švedskog veleposlanstva nastavili do Harbor Placea. Možda i ne koincidencijom, bio je
to isti put koji su tri ID-ova ubojice izabrali one noći, nakon napuštanja Kennedyjeva centra. Ovdje
su dokazi njihova smrtonosnog posla još bili vidljivi. Nicks Riverside Grill, popularno
turističko odredište, bio je ograđen daskama i zatvoren do daljnje obavijesti. Kao i nešto elitniji
restorani Sequoia i Fiola Mare.
»Kako tvoja leđa?« upitao je Carter dok su hodali Ulicom K ispod brze ceste Whitehurst
Freeway.
»Ovisi o tome koliko dugo ćeš me još tjerati da pješaćim.«
»Neću još dugo. Želim da vidiš samo još jednu stvar.«
Skrenuli su na Aveniju Wisconsin i uspeli se uz brijeg do Ulice M. Blok kuća dalje nalazila
se Ulica Prospect. Zašli su za ugao i nakon par koraka zastali ispred ulaza u Cafe Milano. Poput
restorana na Harcor Placeu, bio je do daljnjega zatvoren. Ovdje je poginulo četrdeset devet ljudi.
Ipak, broj stradalih bio bi daleko veći da nije bilo Mikhaila, koji je sam ubio četvoricu ID-ovih
terorista. Restoran je značajan iz još jednog razloga. Bio je jedina meta gdje se osobno javio
Saladin.
»Prilično tragičan simbol našeg dugogodišnjeg partnerstva«, rekao je Carter. »Mikhail je te
noći spasio jako mnogo života. Ali to se možda nikad ne bi dogodilo da sam poslušao tvoje
upozorenje o čovjeku na kojega si naletio u predvorju Four Seasonsa.«
»Znaš što govore za naknadno uviđanje, Adriane.«
»Znam. I oduvijek sam ga smatrao izlikom za neuspjeh.«
Carter se bez riječi okrenuo i poveo Gabriela u srce stambenog dijela Georgetowna.
Susjedstvo se počelo buditi. Iza kuhinjskih prozora gorjela su svjetla; psi su vodili svoje pospane
gospodare pločicama od crvene opeke. Napokon su stigli do zavojitih stuba velike zgrade u
federalnom stilu na Ulici N, Agencijina najekskluzivnijeg sigurnog uporišta. Iznutra je stara
zgrada sličila ogromnom hladnjaci što je bio još jedan dokaz da je Gabrielov posjet
Washingtonu za privatne prirode.
»Zar je netko zaboravio platiti račun za struju?« upitao je.
»Nove odredbe. Agencija postaje ekološki osviještena. Ponudio sam ti kavu, ali...«
»U redu je, Adriane. Zbilja bih trebao poći.«
»Pritišću te stvari kod kuće?«
»Šefov rad nikad ne prestaje.«
»Ne bih to znao.« Carter je otišao do termostata i zbunjeno gledao brojčanik.
»Molim te, reci mi da me nisi dovukao sve do Washingtona da se prošećem stazom iz noćne
more, Adriane. Bio sam ovdje, sjećaš se? Imao sam agenta ubačenog u Saladinovu operaciju.«
»Prokleto dobro odrađen posao s tvoje strane«, rekao je Carter. »Ali sve je to bilo uzalud.
Saladin te je na kraju pobijedio. A ja znam koliko mrziš gubiti, posebno od stvorenja poput njega.«
»Što mi želiš reći?«
»Po ulici se priča da s Francuzima kuhaš nešto osim finog lonca coq au vina. Nešto povezano
sa Saladinom. Želim te podsjetiti da je prošlog studenoga napao moju zemlju, ne tvoju. I ako će
mu itko doći glave, to ću biti ja.«
»Imaš li neke operacije u tijeku?«
»Nekoliko.«
»Donosi li koja od njih plodove?«
»Nijedna. A tvoje?«
»Nikad se nisam ustručavao od razbijanja operativnih suradnji«, rekao je Carter. »Trebat će
samo jedan poziv šefu DGSI-ja i posao će biti moj.«
»On o tome ništa ne zna.«
»Onda se mora raditi o dobrom poslu.«
»Mora«, složio se Gabriel.
»Možda mogu pomoći.«

»I tako sačuvati svoj položaj u Upravi operacija.«
»Apsolutno.«
»Cijenim tvoju iskrenost, Adriane. To je u našem poslu osvježavajuće.«
»Vremena su teška«, rekao je Carter.
»Koliko ti treba da sačuvaš položaj?«
»Ovoga časa ne može me spasiti ništa manje od Saladina.«
»U tom slučaju«, rekao je Gabriel, »možda bih ti mogao pomoći.«
Razgovarali su u salonu, umotani u svoje kapute, bez ometanja i okrepe. Gabrielova verzija
operacije dosad je bila skraćena, ali dovoljno iskrena da se ništa nije izgubilo u prijevodu. Carter
na spomen Jean-Luca Martela nije ni trepnuo; Carter je bio građanin stvarnog svijeta. Kad je
mogao, nudio je pomoć, uglavnom u obliku elektroničkog ili digitalnog nadzora, američkog
snažnog oružja. Zauzvrat, Gabriel je Carteru dozvoljavao da o operaciji obavijesti sedmi kat
Langleyja i predstavi je kao zajednički pothvat Agencije i njezinih prijatelja u Tel Avivu. S
Gabrielova gledišta, bila je to skupa cijena koju je trebalo platiti i nije joj nedostajalo rizika. Ali
ako će to Cartera zadržati na poslu, vrijedit će u zlatu onoliko koliko teži.
Kratko prije osam sati zajedno su napustili sigurnu kuću i dovezli se do zračne luke Dulles,
gdje je čekao Gulfstream Billa Backburna, napunjen gorivom i spreman za polijetanje. Posada
je već prijavila plan leta za Ben Gurion, ali po ulasku u avion Gabriel je zatražio da ga umjesto
toga odvezu u London. Ispružen na ležaju u privatnoj kabini, utonuo je u san bez snova. Prvi put
u mnogo dana, savjest mu je bila mirna. Upravo se spremao svojeg starog prijatelja učiniti prilično
bogatim. Bilo je to, pomislio je, najmanje što je mogao učiniti.
24
MAYFAIR, LONDON
Julian Isherwood bio je čovjek s mnogo mana, ali škrtost nije bila jedna od njih. Štoviše, kako u
poslovnim odnosima, tako i u privatnom životu, bio je prilično lagan na lisnici. Nakupovao je
gomilu slika kad za to nije bilo vrijeme — govorilo se da mu se privatna prodajna kolekcija čak
mogla uspoređivati s kraljičinom — a u baru i Wiltons neizbježno je baš njegova kartica završavala
na pladnju za naplatu. Stoga nije bilo iznenađujuće što mu je financijsko stanje bilo u stanju
vječnog minusa. U posljednje se vrijeme situacija se više pogoršala. Njegov mrgodni knjigovođa,
prikladnog prezimena Blunt, savjetovao mu je potpunu rasprodaju svega što se mogle prodati, uz
oštro ograničavanje rashoda. Isherwood je to kategorički odbio. Većina njegova prodajnog
inventara vrijedila je malo ili bila potpuno bezvrijedna. Bila je mrtva poput čavla u vratima kako
su to u struci nazivali. Spaljena. Profućkana. A što se ticale zamisli o kresanju troškova, pa, to
jednostavno nije dolazilo u obzir. Čovjek treba živjeti punim plućima, posebno u
njegovim godinama. Osim toga, vlastiti postupci u noći napada ispunili su ga osjećajem osobnog
optimizma. Ako je Julian Isherwood mogao na kocku staviti vlastiti život kako bi spašavao druge,
sve je bilo moguće.
Upravo to uvjerenje da su vedriji dani tu, odmah iza obzora, potaknulo je Isherwooda da toga
kasnog poslijepodneva u svoju galeriju u Masons Yardu pusti Bradyja Boswella, direktora malog
ali uglednog muzeja na američkom srednjem zapadu. Boswell je uživao itekako opravdano
zaslužen ugled onoga koji razgleda, ali ne kupuje. Gotovo je dva sata prevrtao Isherwoodovu
zbirku dok napokon nije priznao da mu je kupovni proračun u još gorem stanju od Isherwoodova
bankovnog računa te da nije u mogućnosti za svoj muzej kupiti nove tepihe, a da se i ne govori o
novim slikama koje bi objesio na zid. Isherwood je bio u iskušenju reći Boswellu da bi, kad
sljedeći put u Londonu poželi razgledati djela starih umjetnika, trebao poći u Nacionalnu galeriju.
Umjesto toga je prihvatio Amerikančev poziv na večeru, ako ni zbog čega drugog, onda zato što
nije mogao podnijeti pomisao na provođenje još jedne večeri u slušanju debeljuškastog Olivera
Dimblebyja kako opisuje svoje posljednje seksualne pothvate.
Boswell je predložio restoran Alaina Ducassea u Dorchesteru i Isherwood se, nemajući navrh
jezika druge alternative, s time složio. Večerali su dorsetske rakove i doverskog lista, a između
njih popili i dvije boce Domaine Billaud-Simon Les Clos grand cru Chablisa. Boswell je veći dio
večeri lamentirao o groznoj politici svoje zemlje, Isherwood ga je pažljivo slušao. Međutim, u sebi
se pitao zašto prosvijetljeni Amerikanci uvijek blate svoju zemlju kad stupe nogom na stari
kontinent.
»Razmišljam o odlasku«, s indignacijom je frfljao Boswell. »Svi razmišljaju.«
»Svi?«
»No, dobro, ne svi. Jedino ljudi poput mene.«

Jedino užasni dosadnjakovići. Amerika će, pomislio je Isherwood, uskoro postati mnogo
zanimljivije mjesto.
»A gdje ćeš otići?«
»Mogu zatražiti irsko državljanstvo.«
»Irska? Zaboga.«
»Ili bih mogao kupiti stančić ovdje u Engleskoj dok se stvari ne ispušu.«
»Imamo i mi svojih problema. Bolje ti je držati se podalje. «
Primjedba da suvremena Engleska možda i nije kulturni raj kao da je zaprepastila Bradyja
Boswella. Bio je jedan od onih Amerikanaca koji je dojmove o životu u Ujedinjenom
Kraljevstvu stjecao ponovnim gledanjem televizijske serije Masterpiece Theater
»Šteta zbog onih terorističkih napada«, rekao je Boswell.
»Da«, neodređeno je odgovorio Isherwood.
»Dok sam ovdje, nadao sam se nešto pogledati u West Endu. ali ne znam je li baš sigurno.«
»Glupost.«
»Konjak?«
»Zašto ne?«
Boswell je naručio najskuplji u ponudi, a kad je stigao račun zauzeo je omiljenu pozu Olivera
Dimblebyja, onu zbunjenog preživjeloga neke prirodne katastrofe.
»S kime se sutra nalaziš?« upitao je Isherwood, diskretno gurajući svoju kreditnu karticu u
malu kožnu lisnicu s računom nadajući se da se ona neće automatski sama uništiti kada je gumu u
čitač.
»Ujutro s Jeremyjem Crabbeom i s Roddyjem Hutchinsonom popodne. Vjerujem da im nećeš
spominjati moje sitne novčane probleme. Ne bih želio da pomisle kako ne igram pošteno.«
»Tvoja je tajna sa mnom sigurna.«
Zapravo, nije bila. Isherwood je, naime, najranije ujutro planirao nazvati Roddyja i
savjetovati mu da se opravda iznenadnim obolijevanjem od malarije. U protivnome, Roddy će biti
taj koji će plaćati račun za sljedeći objed Bradyja Boswella.
Vani je Isherwood zahvalio Boswellu na najugodnijoj večen nakon onih njegovih junačkih
djela u Ivyju. Zatim je Amerikanca smjestio u taksi — odsjeo je u nekoj mpi na Trgu Russell — i
otpravio ga njegovim putem. Drugi je taksi čekao. Isherwood je vozaču dao adresu svoje kuće u
Kensingtonu i zavalio se na stražnjem sjedištu. Ali dok je taksi skretao u Park Lane, osjetio je kako
mu uz srce vibrira mobitel. Pretpostavio je da se radi o formalnoj Boswellovoj zahvali i na trenutak
pomislio ne javljati se. Umjesto toga, ipak je izvukao mobitel i škiljeći pogledao u ekran. Poruka
je bila kratka, prije zapovijed nego zamolba, i činilo se da dolazi iz nepoznatog izvora. Stoga je
mogla dolaziti samo od jedne osobe. Isherwood se nasmiješio. Večer će mu, pomislio je, postati
puno zanimljivija.
»Promjena plana«, obavijestio je vozača. »Odvezite me u Masons Yard.«
Isherwoodova galerija zauzimala je tri kata oronulog nekadašnjeg viktorijanskog skladišta
Fortnuma & Masona. S jedne su se strane nalazili uredi neke male grčke brodarske tvrtke, a s druge
gostionica koja je posluživala hranu finim uredskim curama koje su vozile skutere. Vrata su bila
izrađena od neprobojnog stakla i osigurana s dvije profesionalne brave. Ipak, na Isherwoodov su

se tek nježni dodir odškrinula.
»Prokletstvo«, šapnuo je.
Ograničeni prostor galerije nagnao je Isherwooda da svoje carstvo organizira okomito —
skladišta u prizemlju, uredski prostor na prvom katu, a na drugom veličanstvena službena
izložbena sala zamišljena kao kopija čuvene pariške galerije Paula Rosenberga, gdje je Isherwood
kao dijete proveo mnoge sretne sate. Ušavši, posegnuo je za prekidačem svjetla.
»Nemoj«, rekao je glas sa suprotne strane prostorije. »Ostavi ih pogašena.«
Isherwood je oprezno krenuo naprijed, zaobišavši muzejski primjerak otomana, i pridružio
se čovjeku koji se pretvarao da razgleda Claudeov pejzaž. Premda je čovjek, kao i slika, bio
zaogrnut tamom. Ali njegove zelene oči, kad je pogledao Isherwooda, kao da sjaje od nekog
unutarnjeg izvora topline.
»Počeo sam se pitati«, rekao je Gabriel, »hoće li ta tvoja karijera ikad završiti.«
»Kao i ja«, mrzovoljno je odgovorio Isherwood. »Možda mi želiš reći kako si ušao?«
»Prisjeti se da smo ti mi ugradili sigurnosni sustav.«
Isherwood se sjetio da je doista tako. Sjetio se i da je sustav temeljito nadograđen nakon
operacije koja je uključivala ruskog trgovca oružjem po imenu Ivan Kharkov.
»Čestitam, Isherwoode. Moji mi prijatelji u britanskoj obavještajnoj službi kažu da si se one
noći pokazao kao pravi junak.«
»Ah, to.« Isherwood je odmahnuo rukom.
»Nemoj biti skroman. Danas je odvažnost prilično rijetka roba. A kad samo pomislim da se
to ne bi ni dogodilo da ti tvoja lijepa prijateljica nije dala košaricu.«
»Fiona? Zaboga, kako znaš za nju?«
»Britanci su mi dali kopiju poruke koju ti je poslala dok si sjedio u restoranu.«
»Zar više ništa nije sveto?
»Pokazali su mi i nekoliko minuta snimke sigurnosne kamere«. rekao je Gabriel. »Ponosim
se tobom, Juliane. Te si noći spasio gomilu života.«
»Mogu samo zamisliti kako sam izgledao. Ostarjeli Don Quijote juriša na vjetrenjače.«
Noćna je kiša udarala po svjetlarniku nad njihovim glavama.
»Onda, što te dovodi u grad?« upitao je Isherwood. »Posao* ili zabava?«
»Za mene nema zabave, Juliane. Barem više nema.«
»Onda smo dvojica.«
»Zar je tako loše?«
»Najblaže rečeno, malo sam presušio.«
»Koliko presušio?«
»Saharski.«
»Možda ti ja mogu osigurati malo kiše.«
»Nadam se, bez neke velike opasnosti. Nisam siguran bih li mogao podnijeti neka nova
uzbuđenja.«
»Ne, Juliane, uopće se ne radi o nečemu takvome. Samo trebaš posavjetovati mojeg prijatelja
kojega zanima stvaranje kolekcije.«
»Tko je taj momak, Izraelac?«

»Zapravo Rus.«
»Oh, Bože. Kako zarađuje za život?«
»Na načine o kojima ne voli govoriti.«
»Shvaćam«, rekao je Isherwood. »Pretpostavljam da to nema veze sa svim tim bombama
koje su u posljednje vrijeme eksplodirale.«
»Moglo bi imati.«
»A ako pristanem postati savjetnikom tome momku?«
»Primijenit će se standardna pravila za takve odnose.«
»Pod time misliš da ću mu moći naplatiti proviziju za svaku sliku koju mu pomognem
nabaviti.«
»Zapravo«, rekao je Gabriel, »možeš ga potpuno oguliti. On se na to neće previše obazirati.«
»Taj tvoj čovjek, voli li stare majstore?«
»Obožava ih. Ali cijeni i suvremena djela.«
»To mu neću zamjeriti. Koliko je voljan potrošiti?«
»Dvije stotine«, rekao je Gabriel. »Možda tri.«
Isherwood se namrštio. »S time neće daleko dogurati.«
»Milijuna, Juliane. Dvjesto milijuna.«
»Sigurno se šališ.«
Izraz Gabrielova lica govorio je da nije tako. »Za nekoliko dana će doći u London. Provedi
ga kroz aukcijske kuće i galerije. Oprezno, ali brzo. I podigni malo buke, Juliane. Želim da to
primijete.«
»Ne mogu to obaviti šarmom i ljepotom«, rekao je Isherwood. »Trebat će mi pravi novac.«
»Ne brini, Juliane. Ček ti je već na pošti.«
»Dvije stotine milijuna?« upitao je Isherwood.
»Možda tri.«
»Tri je definitivno bolje od dvije.«
Gabriel je slegnuo ramenima. »Onda će biti tri.«
25
LONDON - ŽENEVA
U osam i trideset sljedećeg jutra Saladin je opet udario. Meta je bio antverpenski željeznički
kolodvor Centraal, s dva bombaša samoubojice, dva strijelca i šezdeset devet mrtvih. Gabriel se
_ to vrijeme zatekao na londonskom St. Pancrasu i čekao ukrcaj na Eurostar za Pariz. Vlak mu je
u polasku kasnio četrdeset minuta, premda nije objavljen nikakav razlog kašnjenja. Saladin je u
zapadnoj Europi izgleda uspio stvoriti novu svakodnevicu.
»Ako nastavi ovako«, rekao je Christian Bouchard, »ponestat će mu meta.«
Bouchard je Gabriela dočekao u čekaonici za dolaske na Gare du Nordu. Sada je sjedio iza
upravljača Citroena i vozio na zapad po bulevaru De la Chapelle. Na njemu se nisu mogli vidjeti
tragovi ozljeda koje je pretrpio u napadu na Rue de Grenelle. Štoviše, naočiti Francuz izgledao je
bolje nego ikad.
»Usput«, rekao je, »dugujem vam ispriku za onaj dan prije napada. Drago mi je što to nije
bio posljednji dojam koji ste o meni stekli.«
»Christiane, da budem iskren, čak se i ne sjećam da smo se tog dana vidjeli.«
Bouchard se i bez svjesne namjere nasmiješio.
»Gdje me vodiš?«
»U sigurnu kuću, tamo vani, u dvadesetome.«
»Jeste li imali sreće u pronalaženju novog sjedišta?«
»Još nismo. Sada smo pomalo nalik drevnim Izraelcima«, dodao je Bouchard. »Raštrkani na
sve četiri strane.«
Stan se nalazio u suvremenom stambenom bloku nedaleko od supermarketa. Tijekom cijelog
Gabrielova izvješća, Paul Rousseau je sjedio za stolom prekrivenim jeftinim linoleumom u
kuhinji, neprekidno pušeći svoju lulu. Rousseau je imao razloga za brigu. Nahuškao je stranu
obavještajnu službu na istaknutog francuskog poslovnog čovjeka i sada je blagovao voće s
otrovnog stabla. Ukratko, nalazio se na tankom ledu.
»Nisam baš sretan zbog Amerikanaca. Čini se da su im ovih dana prioriteti pripajanje i
stjecanje.«
»Učinio sam to samo iz jednog razloga.«
»Ipak...« Rousseau je zamišljeno grickao kraj svoje lule. »Koliko su sigurni po pitanju
galerije?«
»Do kraja dana trebao bih znati više.«
»Jer ako možete dokazati da je galerija kompromitirana...«
»To mi i jest cilj, Paule.«

»Kada namjeravate pokrenuti operaciju?«
»Čim dobijem potrebna sredstva«, rekao je Gabriel.
»Tražite li još štogod od nas?«
»Kuću u blizini Saint-Tropeza.«
»U ovo ih se doba godine puno iznajmljuje.«
»Zapravo, ne zanima me najam.«
»Želite je kupiti?«
Gabriel je kimnuo glavom. »U stvari«, rekao je, »jednu već imam u vidu.«
»Koju to?«
Gabriel mu je odgovorio. Rousseau kao da nije vjerovao svojim ušima.
»Onu koja je bila u vlasništvu...«
»Da, upravo tu.«
»Ta je zaleđena.«
»Pa, odledite je. Vjerujte mi, dobro ćete proći. Francuski porezni obveznici bit će veoma
zahvalni.«
»Koliko ste spremni ponuditi?«
Gabriel je pogledao prema stropu. »Dvanaest milijuna mi se čini primjerenim.«
»Navodno je dospjela u stanje nužne obnove.«
»Namjeravamo je obnoviti.«
»U Provansi?« Rousseau je odmahnuo glavom. »Želim vam sve najbolje.«
Pet minuta kasnije, nakon provjere još nekoliko običnih, operativnih lokacija, Gabriel se opet
našao na suvozačevu sjedištu Bouchardova Citroena. Ovaj put su se iz dvadesetog
arondismana odvezli u dvanaesti i zaustavili se na bulevaru Diderot, ispred Gare de Lyona.
Izgledao je kao da se nalazi pod vojnom opsadom. Jednako je izgledao svaki željeznički kolodvor
u Francuskoj.
»Sigurno želite ući onamo?« upitao je Bouchard. »Ako vam to više odgovara, mogu vam
nabaviti auto.«
»Snaći ću se.«
Dugi redovi ljudi pružali su se od ulaza u postaju, gdje su teška naoružani policajci
pretraživali torbe i kovčege i ispitivali svakoga posebno mlade muškarce makar približno arapskog
izgleda. Nova svakodnevica, pomislio je Gabriel dok su ga propuštali u prepunu polaznu
čekaonicu. Čuveni sat je pokazivao pet minuta poslije tri, i njegov je vlak stajao na peronu D.
Peron Dalet1, pomislio je. Zašto je morao biti baš taj? Zar nisu mogli odabrati neki drugi?
Probio se niz peron, ušao u vagon prvog razreda i sjeo na svoje rezervirano mjesto. Tek kad
su mu sjećanja počela blijedjeti izvukao je mobitel. Broj koji je nazvao nalazio se u Bernu.
Čovjek se odazvao na švicarskom njemačkom. Gabriel mu se obratio njemačkim berlinskim
akcentom, jezikom svoje majke.
1
Dalet je četvrto slovo hebrejskog pisma, ekvivalent slova D u rimskoj abecedi. Ovdje je vjerojatno asocijacija na
Gabrielova davno izgubljenog sina iz prvog braka, Danija.
»Na putu sam u tvoju lijepu zemlju i pitao sam se bi li mi mogao posvetiti nešto vremena.«
Uslijedila je tišina, popraćena dubokim uzdahom.
»Kad stižeš?«
»U šest i četvrt.«
»Kako?«
»TGV-om iz Pariza.«
»O čemu se ovaj put radi?«
»O istome kao i zadnji put. Brzo razgledanje, ništa više.«
»Ništa neće eksplodirati, je li?«
Gabriel je prekinuo vezu i zagledao se u peron koji je polako promicao pored njegova
prozora. Opet su mu navrla sjećanja. Vidio je ženu, prepunu ožiljaka i prerano osijedjelu, kako
sjedi u invalidskim kolicima, a ususret joj trči muškarac s pištoljem u ruci. Zatvorio je oči i čvrsto
se uhvatio za naslon sjedala, kako bi zaustavio drhtavicu koja mu je zahvatila ruku. Snaći ću se,
pomislio je.
VDB je, kao i sama Švicarska, bio malen ali učinkovit. Sa sjedištem u uglednom uredskom bloku
u Bernu, služba je imala zadaću spriječiti da brojni problemi svijeta u neredu prijeđu granice
Švicarske Konfederacije. Špijunirao je špijune koji su svoj posao obavljali na švicarskom tlu,
motrili su na strance koji su svoj novac skrivali u bankama i nadzirali aktivnosti sve većeg broja
muslimana koji su Švicarsku izabrali za svoj dom. Dosad je država bila pošteđena velikih
terorističkih napada organizacija poput Al-Kaide ili ID-a. Nije se dogodio nijedan incident.
Christoph Bittel, šef NDB-ova protuterorističkog odjela, bio je jako dobar u svojem poslu.
Bio je i precizan poput švicarskog sata. Visok i mršav, stajao je naslonjen na haubu njemačke
limuzine kad je Gabriel u šest i trideset izišao iz ženevskog Gare de Cornavina. Švicarski se tajni
policajac začudio. U Švicarskoj je šest i četvrt značilo šest i četvrt.
»Znaš li lokaciju trezora?«
»Zgrada tri, hodnik osam, trezor devetnaest.«
»Tko ga je unajmio?«
»Nešto naziva TXM Capital. Ali sumnjam da je pravi vlasnik JLM.«
»Jean-Luc Martel?«
»Baš taj.«
Bittel je tiho opsovao. »Ne želim nikakve probleme s Francuzima. DGSI mi je potreban kako
bi me štitio sa zapada.«
»Ne brini se za Francuze. A što se tiče tvoga zapadnog krila ja bih zbog njega baš umro od
straha.«
»Je li istina ono što o Martelu govore? Da mu je pravi posao trgovina drogom?«
»Znat ćemo za par minuta.«
Prešli su Rhônu i, trenutak kasnije, poput sluzi zelene vode Arnea. Na jugu je ležao ženevski
quartier u koji su turisti i diplomati rijetko zalazili. Bilo je to područje urednih skladišta i niskih
uredskih zgrada. Bilo je i dom tajnovitog ženevskog Freeporta, vrhunski osigurane bescarinske
zone sefova u kojima su svjetski superbogataši čuvali svakojaka blaga: zlatne poluge, nakit,
arhivska vina, automobile i, naravno, umjetnine. Radilo se o umjetninama koje nisu bile
namijenjene izlaganju i divljenju javnosti. Prije su predstavljale skupu robu, osiguranje za
nesigurna vremena.
»Ovo se mjesto promijenilo otkad smo bili ovdje«, rekao Bittel. »Kap koja je prelila čašu bio
je onaj skandal s Modiglianijem, onim kojega su ukrali nacisti. Mnogo se kolekcionara nakon toga
povuklo odavde i svoju imovinu preselilo u mjesta poput Delawarea i Londona. Kantonalne vlasti
imenovale su novog upravnika. On je bivši švicarski ministar financija koji se strogo drži slova
zakona.«
»Možda za tvoju zemlju ipak ima nade.«
»Preskočimo taj dio«, rekao je Bittel. »Više mi se sviđa kada smo na istoj strani.«
Njima s desna pojavio se red bezličnih bijelih građevina okruženih neprozirnom zelenom
ogradom okrunjenom bodljikavom žicom i sigurnosnim kamerama. Moglo ih se lako zamijeniti
za zatvor, da nije bilo crveno-bijelog znaka na kojem je pisalo PORTS FRANCS. Bittel je skrenuo
prema ulazu i počekao da se vrata osiguranja otvore. Zatim je krenuo još par metara naprijed i
parkirao.
»Zgrada tri, hodnik osam, trezor devetnaest.«
»Vrlo dobro«, rekao je Gabriel.
»Ondje nećemo pronaći drogu, je li?«
»Ne.«
»Kako možeš biti siguran u to?«
»Jer trgovci drogom ne zaključavaju svoju robu u osigurana carinska skladišta. Prodaju je
idiotima koji je puše i ubrizgavaju uvene. Tako zarađuju svoj novac.«
Bittel je ušao u ured osiguranja. Gabriel je kroz napola spuštene kapke mogao vidjeti kako
blisko razgovara s atraktivnom plavušom. Bilo je očito da razgovaraju na francuskom, a ne na
švicarskom ili njemačkom. Napokon je uslijedilo nekoliko kimanja glavom i ključ je prešao iz
ruke u ruku. Bittel ga je odnio natrag do auta i sjeo za upravljač.
»Siguran si da između vas dvoje nema ničega?« upitao je Gabriel.
»Nemoj opet započinjati s time.«
»Možda me možeš upoznati s njome. To bi te poštedjelo gnjaveže oko vožnje iz Berna svaki
put kad mi zatreba zaviriti u trezor nekog kriminalca.«
»Više mi se sviđa sustav po kojem sada radimo.«
Bittel je parkirao pred zgradom broj 3 i poveo Gabriela unutra. Od ulaza se pružao naizgled
beskonačan hodnik prepun vrata.
Popeli su se stubama na kat i došli do hodnika broj 8. Vrata trezora bila su izrađena od sivog
metala. Bittel je gurnuo ključ u bravu i ušavši, upalio svjetlo. Trezor se sastojao od dvije prostorije.
Obje su bile ispunjene četvrtastim drvenim sanducima kakvi se koriste za prijevoz vrijednih
umjetnina. Svi su bili iste veličine, oko metar osamdeset puta metar i dvadeset.
»Ne opet«, rekao je Bittel.
»Ne«, rekao je Gabriel. »Nije opet.«
Istražio je jedan od sanduka. Na njemu je bila naljepnica s adresom galerije Olivije Watson
u Saint-Tropezu. Pokušao je podići poklopac, ali ovaj se nije ni pomaknuo. Bio je čvrsto prikucan
čavlima
»Vjerojatno u stražnjem džepu nemaš neki stolarski čekić, je li tako?«

»Oprosti.«
»A polugu za montiranje automobilskih guma?«
»Mogao bih jednu imati u prtljažniku.«
Dok je Bittel odlazio u prizemlje, Gabriel je pregledao i ostale sanduke. Bilo ih je četrdeset
osam. Svi su potjecali iz galerije Olivie Watson. Kao primatelj njih dvadeset sedam bio je naveden
TXT Capital. Na ostalima su se nalazila jednako neodređena imena koje su smislili mudri
odvjetnici i privatni bankari.
Bittel se vratio s polugom. Gabriel je pomoću nje otvorio prvi sanduk. Radio je polako,
oprezno, kao da na drvu želi ostaviti što manje tragova. Unutra je pronašao platno umotano u
pergamen-papir i smješteno u zaštitni okvir od poliuretana. Sve je izgledalo veoma profesionalno,
osim samog platna.
»Kako suvremeno«, rekao je Bittel.
»O ukusima se ne raspravlja«, odgovorio mu je Gabriel.
Otvorio je drugi sanduk. Sadržaj mu je bio jednak kao i kod prvog. Isto je bilo i s trećim
sandukom. I četvrtim. Platno umotano u pergament papir i zaštitni poliuretanski okvir. Sve veoma
profesionalno, osim samih platna.
Bila su prazna.
»Možeš li mi reći o čemu se radi?« upitao je Bittel.
»Ovo znači da je pravi posao Jean-Luca Martela droga i da umjetničku galeriju svoje djevojke
koristi za pranje dijela zarađenog novca.«
»Baš ono što Freeportu treba. Još jedan skandal.«
»Ne brini, Christophe. Ovo će biti naša mala tajna.«
26
TEL AVIV - SAINT-TROPEZ
To je značilo da je preostao još jedino novac. Novac nužan da se Gabrielova operacija dovede od
ideje do izvršenja. Dvjesto ili tristo milijuna za kupovinu raskošne kolekcije umjetnina.
Dvanaest milijuna za raskošnu vilu na francuskoj Côte d’Azur i manje-više pet milijuna za njezino
dovođenje u reprezentativno stanje. A tu je isto i novac za sve ostale sitne životne potrepštine. Za
automobile, odjeću, nakit, restorane, putovanja privatnim avionom, raskošne zabave. Gabriel je u
glavi imao približne brojke, uvećane za još dvadeset milijuna, za svaki slučaj. Baš poput samog
života, i operacije bile neizvjesne.
»To je mnogo love«, rekao je premijer.
»Pola milijarde više nije ono što je nekad bilo.«
»Gdje je banka?«
»Imamo ih nekoliko na izboru, ali najbolja nam je opcija Nacionalna banka Paname.
Jednostavan i cjelovit postupak«, pojasnio je Gabriel, »i tek mala prijetnja odmazde, nakon
onog skandala s Panamskim papirima. Ali čak i uz to, podmetnut ćemo nekoliko lažnih dokaza da
zametnemo svoj trag.«
»Kome ćeš to prikačiti?«
»Sjevernim Korejcima.«
»Zašto ne Irancima?«
»Sljedeći put«, obećao je Gabriel.
Ciljana sredstva bila su raštrkana na osam odvojenih računi koji su svi glasili na ime iste
fiktivne tvrtke. Predstavljala su tek dio ogromnog bogatstva, opljačkanog novca pod kontrolom
sirijskog vladara i njegovih najbližih prijatelja i rođaka. Kratko prije nego što je postao šef, Gabriel
je otkrio i dočepao se lavovskog dijela blaga kako bi obuzdao vladarovu ubilačku kontrolu nad
sirijskim građanskim ratom. Ali bio je prisiljen vratiti novac, više od osam milijardi dolara, u
zamjenu za jedan jedini ljudski život. Bez ikakvog je žaljenja platio otkupninu — bio je to, uvijek
je govorio, najbolji posao koji je ikad obavio. Ali unatoč tome, samo je tražio opravdanje,
bilo kakvo opravdanje, da u svemu kaže posljednju riječ. Pronalaženje Saladina bio je jednako
dobar razlog kao i bilo koji drugi.
Gabriel nije vratio osam milijardi izravno sirijskom vladaru. Položio ih je, prema dobivenim
uputama, na račun Gazprom banke u Moskvi, davši ih time zapravo u ruke caru, najbližem
prijatelju i dobročinitelju sirijskog vladara. Car je pola novca uzeo sebi — naknade za uslugu,
troškove prijenosa, dostave i obrade. Ostatak sredstava, nešto više od četiri milijarde dolara,
uplaćen je na niz tajnih računa u Švicarskoj, Luksemburgu, Lihtenštajnu, Dubaiju. Hong Kongu i,
naravno, u Nacionalnoj banci Paname.
Gabriel je to znao zato što je, uz pomoć supertajne Uredove ekipe računalnih hakera, pratio
svaki korak tijeka novca. Ekipa nije imala službenog imena jer službeno nije ni postojala. Oni koji
su znali za njezin rad nazivali su je jednostavno Minjan2 — imala je deset članova, isključivo
muškaraca. Oni su pritiskanjem tek nekoliko tipki mogli zamračiti cijeli grad, oslijepiti mrežu
kontrole zračnih letova ili natjerati centrifuge iranskog pogona za obogaćivanje urana da se divlje
i nekontrolirano vrte. Ukratko, imali su sposobnost strojeve okrenuti protiv njihovih gospodara.
Uzi Navot je privatno Minjan nazivao »deset dobrih razloga zašto nekome pri zdravoj pameti nikad
ne bi trebalo pasti na pamet koristiti računalo ili pametni telefon.
Minjan je radio u sobi u dnu istog hodnika u kojem se nalazila prostorija u kojoj je Gabrielov
tim dorađivao zadnje pojedinosti predoperativnog plana. Nominalan mu je vođa bio klinac
po imenu Ilan. Bio je kibernetička alternativa Mozartu. Prvi računalni program u petoj, prvo
hakiranje u osmoj, prva operacija prikrivanja protiv Iranaca u dvadeset prvoj. Bio je mršav poput
prosjaka i imao prašnjav ten nekoga tko malo vremena provodi na otvorenome.
»Samo trebam pritisnuti tipku«, rekao je vragolasto se smiješeći, »i puf— novca više nema.«
»I nema nikakvih otisaka prstiju?«
»Samo sjevernokorejskih.«
»I nema šanse da će moći pratiti trag novca od Banke Paname za HSBC-a u Parizu?«
»Nimalo.«
»Podsjeti me«, rekao je Gabriel, »da svoj novac držim pod madracem.«
»Držite svoj novac pod madracem.«
»Bilo je to samo retorički rečeno, Hane. Nisam zapravo htio da me podsjećaš.«
»Oh.«
»Moraš povremeno izlaziti u stvarni svijet.«
»Ovo jest stvarni svijet.«
Gabriel se zagledao u ekran računala. Zagledao se i Ilan.
»Onda? « upitao je Gabriel.
»Onda što?«
»Što čekaš?«
»Dozvolu da ukradem pola milijarde dolara.«
»To nije krađa.«
»Sumnjam da će se Sirijci s time složiti. Ili Panamci.«
»Pritisni tipku, Hane.«
»Osjećat ću se bolje ako vi to učinite.«
»Koju?«
Han je pokazao na tipku enter. Gabriel ju je pritisnuo. Zatim otišao niz hodnik obavijestiti
svoj tim. Nužna sredstva su osigurana. Bili su spremni za pokret.
2
Minjan — u židovstvu ime za skupinu od najmanje deset vjerski punoljetnih osoba potrebnih za održavanje neke
javne vjerske službe.
Prvi put je primijećen u srijedu sljedećeg tjedna, kako s Julianom Isherwoodom za petama iz
Bonhamsa izlazi na New Bond Street. Nekim sretnim slučajem — ili možda zahvaljujući nekom
šestom čulu to i nije bila sreća — dogodilo se da se na pločniku u to vrijeme zatekla Amelia March
iz ARTnewsa, krateći vrijeme prije sastanka u dva, u Bonhamsovu odjelu za poslijeratnu i
suvremenu umjetnost. Ona je bila novinarka kulture, dakle ne prava izvjestiteljica ali imala je nos
za priču i oko za detalje. »Visok, uredno podšišan, plavokos, prilično blijed, potpuno bezbojnih
očiju. Odijelo i kapa su mu bili savršeni, a parfem mirisao na novac.« Pomislila je kako je čudno
što je u društvu s jednim fosilom poput Juliana. Izgledao je kao da mu ukus više naginje moderni,
negoli anđelima i svecima i mučenicima. Isherwood ih je na brzinu upoznao, prije nego se sa
svojim pratiocem uvukao na stražnje sjedište limuzine Jaguara koja ih je čekala. Dmitri Nešto-ili-
Slično. Pa naravno.
U Bonhamsu je Amelia uspjela doznati da su Isherwood i njegov visoki, blijedi prijatelj
nekoliko sati proveli s Jeremyjers Crabbeom, maestrom aukcijske kuće za stare majstore. Kasnije
u večeri pošla je u potragu za Jeremyjem u Wiltons. Razgovarali poput dvoje špijuna u bečkoj
kavani nakon rata.
»Ime mu je Antonov. Dmitri Antonov. Rus, pretpostavljam, a u usputnom razgovoru to se
nije spomenulo. Potpuno je načinjen od novca. Posluje nešto s prirodnim sirovinama. Ne rade li
to svi oni« razvučenim je glasom dodao Jeremy. »Julian mu se prilijepio poput školjke za trup
broda. Čini se da mu je ujedno prodavač i savjetnik. Prilično zgodan odnos, financijski gledano.
Dmitri je izgleda kod Juliana uzeo nekoliko slika, a sada love krupnu divljač. Ali nemoj nigdje
spominjati da sam to rekao. Ovo je sve neslužbeno. Strogo između nas, draga.«
Amelia je pristala čuvati informaciju, ali Jeremy nije bio toliko diskretan. Zapravo, rekao je
to svakome u baru, uključujući Olivera Dimblebyja. Do kraja večeri svi su samo o tome govorili.
Sredinom ožujka primijećeni su i u Christiesu i u Sothebysu. Posjetili su i Oliverovu galeriju
u Ulici Burry, gdje su nakon benignih pregovora uspjeli kupiti brdoviti pustinjski pejzaž
nizozemskog slikara Jacoba van Ruisdaela, dva venecijanska prizora s kanala Francesca Guardija
i Zelottijevo Polaganje Krista u grob. Roddy Hutchinson prodao mu je ukupno pet slika,
uključujući mrtvu prirodu s voćem i gušterom Ambrosiusa Bosschaerta II. Sljedećeg je dadna
Amelia objavila kratki članak o mladom Rusu koji uzburkava strasti na londonskom tržištu
umjetninama. Kao Rusov glasnogovornik, Julian Isherwood je to odbio komentirati. »Svaka
kupovina mojeg klijenta bila je privatna«, rekao je, »i takva će i ostati.«
Početak travnja zatekao je Isherwooda i njegovog ruskog prijatelja na drugoj strani Atlantika,
u New Yorku, gdje se njihov dolazak željno iščekivao. Obišli su aukcijske kuće i galerije,
večerali u skupim restoranima i čak pošli pogledati brodvejski mjuzikl. Kolumnist tračerske
kronike iz Posta izvijestio je da su od Otto Naumann d.o.o.-a na East Eightieth Streetu kupili
nekoliko slika starih majstora, ali Isherwood je još jednom promrmljao nešto o želji
njegova klijenta za privatnošću. Po svemu sudeći, to je bilo sve. Oni koji su se susreli s njime stekli
su dojam da je čovjek koji želi biti viđen. To se odnosilo i na lijepu mladu ženu — očito mu je bila
supruga, ili to nikad nije nepobitno dokazano — koja ga je pratila na putu u Ameriku. Bila je
dotjerana, tamnoputa Francuskinja i veoma neprijazna. »Nikad nije propustila diviti se samoj
sebi«, rekao je poslovođa ekskluzivne draguljarnice na Petoj aveniji. »Prava mustra.«
Ali tko je bio taj čovjek imena Dmitri Antonov? I možda još važnije, otkud mu sav taj novac?
Uskoro je došao u fokus brojnih razmetljivih ogovaranja, nekih zločestih, a nekih
primjerenih. Govorilo se da je ubio čovjeka, da je pobio mnogo ljudi i da je do svojeg bogatstva
došao na nezakonit način, što je sve, slučajno, bilo istina. Što nije značilo da je zbog toga bio imalo
manje oku zgodan onima koji su za život zarađivali prodajom umjetnina. Oni se nisu previše
opterećivali načinom na koji je zaradio svoj novac sve dok su čekovi uredno dospijevali i dok s
druge strane nije bilo problema. A nije ih bilo. Plaćao je preko ugledne banke HSBC u Parizu ali,
zanimljivo, sve su mu slike prosljeđivane u trezor na ženevskom Freeportu. »On je jedan od onih«,
rekla je žena koja je radila u komercijalnom uredu Sotheby’sa. Nadređeni ju je tiho podsjetio da
su upravo »oni« ti koji tvrtkama poput Sotheby’sa stvaraju promet.
Trezor u Freeportu bio je najbliži definiciji njegove stalne adrese. U Londonu je živio u
Dorchesteru, u Parizu u Hôtel de Crillonu. A kad bi ga put nanio do Züricha, u igri je bio
jedino apartman Terrazza u Dolder Grandu. Čak je i Julian Isherwood, koji je s njime bio u vezi
preko mobitela i tekstualnih poruka, tvrdio da ne zna gdje se svakog trenutka nalazi. Ali govorilo
se — i opet, bile su to samo glasine — da je za sebe kupio dvorac negdje u Francuskoj. »Freeport
koristi kao privremeno skladište«, šapnuo je Isherwood Oliveru Dimblebyju na uho. »Radi se o
nečemu velikom.« Isherwood je zatim zatražio od Olivera da to nikom živom ne govori, osiguravši
time da će do jutra ta vijest obići cijeli svijet.
Ali gdje u Francuskoj? I opet se pokrenulo kolo glasina. Jer onoga dana kad je čovjek po
imenu Dmitri Antonov napustio New York, u Nice-Matinu se pojavio kratki članak o izvjesnom
zloglasnom posjedu u blizini Saint-Tropeza. Poznat kao Villa Soleil, veliki posjed na Baie de
Cavalaireu nekoć je pripadao Ivanu Kharkovu, ruskom oligarhu i trgovcu oružjem koji je ubijen
ispred ekskluzivnog restorana u Saint-Tropezu. Imanje je već gotovo cijelo desetljeće bilo u
rukama francuske države. A sada je, iz nikad do kraja razjašnjenih razloga, država odjednom
odlučila Villu Soleil maknuti iz svojih knjiga. Navodno se za nju našao kupac. Unatoč svim
uloženim naporima, Nice-Matin još nije uspio doznati o kome se radi.
Odmah se započelo s obnovom imanja. Štoviše, na dan objavljivanja članka, u Villu Soleil
je nagrnula vojska ličilaca, instalatera, električara, kamenoklesara i vrtlara, i ostala ondje bez
prekida sve dok velika palača uz more nije bila opet spremna primiti stanare.
Poduzetnička narav radova izazvala je nemalu zlovolju susjeda, redom prekaljenih veterana
ratovanja s provansalskim građevinarima. Čak je i Jean-Luc Martel, koji je živio u velikoj vili na
suprotnoj strani zaljeva, bio impresioniran brzinom kojom je projekt završen. Gabriel i njegov tim
su to znali jer su, zahvaljujući moćnoj američkoj NSA-i, sada pratili sve Martelove privatne
komunikacije, uključujući žestoku poruku poslanu građevinaru s upitom zašto obnova njegova
zatvorenog bazena kasni dva mjeseca. »Dovršite to do kraja travnja«, napisao je, »ili ću vam dati
otkaz i zaposliti tvrtku koja je uredila Ivanovu staru kuću.«
Unutarnje uređenje Ville Soleil obavljeno je jednakim neprovansalskim tempom, pod
nazorom jedne od najpoznatijih tvrtki Côte d’Azura. Dogodila se samo jedna odgoda, isporuke
kompleta od dva kauča iz dizajnerskog dućana Olivije Watson u Saint-Tropezu. Zbog manje
činovničke pogreške — zapravo, ona je bila posve namjerna — na narudžbi se pojavilo ime
vlasnika vile. Olivia Watson je to ime prenijela Martelu, koji ga je zatim proslijedio
kolumnistu XNice-Matina koji je o njemu u prošlosti pozitivno pisao. Gabriel i njegov tim za to
su znali jer im je tako rekla moćna američka NSA.
I tako su preostale samo slike, slike nabavljene pod nepogrešivim okom Juliana Isherwooda
i pohranjene u trezor u ženevskom Freeportu. Sredinom svibnja su prebačene u Provansu u
konvoju zatvorenih kombija, pod nadzorom privatne zaštitarske tvrtke i nekoliko pripadnika tajne
postrojbe DGSI-ja, poznate kao Grupa Alfa. Uz pomoć vlasnikove žene Francuskinje, Isherwood
je osobno nadzirao njihovo postavljanje na zidove. Zatim su odletjeli za Pariz, gdje je vlasnik
odsjeo u svojem uobičajenom apartmanu u Crillonu. Te su večeri objedovali u popularnom novom

Martelovom restoranu na bulevaru Saint-Germain, u pratnji čovjeka koji je ostavljao dojam
čvrstog tipa i francuski govorio s jakim korzikanskim naglaskom. Ondje je bio i Martel, zajedno
sa svojom glamuroznom engleskom djevojkom. Gabriel i njegov tim nisu se iznenadili prisutnošću
njihova plijena; znali su sve Martelove planove za nekoliko dana unaprijed i rezervirali stol na ime
Dmitri Antonov. Samo par minuta po dolasku društva stigla je boca šampanjca, zajedno s pisanom
porukom. Šampanjac je bio Dom Perignon iz 1998., s poruka od Jean-Luca Martela. Dobrodošli
u susjedstvo. Vidimo se u Saint-Tropezu... Sve u svemu, bio je to obećavajući početak.
27
CÔTE D’AZUR, FRANCUSKA
»Mislim da ću malo kasnije poći do sela.«

»A zbog čega?«
»Danas je sajamski dan. Znaš koliko volim sajmove.«
»Ah, da, izvrsno.«
»Možeš li i ti poći?«
»Nažalost, ne mogu. Moram obaviti nekoliko telefonskih poziva.«
»No, dobro.«
Prošlo je deset dana otkad su se Mikhail i Natalie — inače poznati kao Dmitri i Sophie
Antonov — smjestili u svojem novom domu na Baie de Cavalaireu i već se činilo da se dosađuju.
Nije to bila operativna dosada, nego prije bračne prirode. Gabriel je ustvrdio kako zajednica
Antonovih neće biti baš bajna. Malo je brakova bilo savršeno, pa ni brak ruskog kriminalca i
Francuskinje sumnjive prošlosti neće biti bez mana. Ustvrdio je i da svoju krinku
moraju zadržavati cijelo vrijeme, čak i kad se nalaze u sigurnosti, iza četiri metra visokih ogradnih
zidova Ville Soleil. Otud i taj hladni razgovor za doručkom. Vodio se na engleskome jer je
francuski Dmitrija Antonova bio užasan, a njegova žena nije znala riječi ruskoga.
Posluga joj se, svi redom pripadnici Grupe Alfa Paula Rousseaua obraćala s madame Sophie.
Monsieura Antonova su općenito izbjegavali. Smatrali su ga neotesanim i grubim, a on njih,
donekle opravdano, kao najgoru kućnu poslugu u cijeloj Provansi. Gabriel je dijelio njegovo
mišljenje. Privatno je zatražio od Rousseaua da brzo upristoji. Inače su riskirali propast cijele
operacije.
Mikhail i Sophie sjedili su poput likova iz nekog filma, za stolom na prostranoj i kolonadama
okruženoj terasi koja je gledali na bazen. Bilo je to mjesto na kojem su redovito doručkovali jer
se monsieuru Antonovu to mjesto najviše sviđalo. Dan je započinjao s trideset minuta žustrog
plivanja u bazenu. Sada je na sebe preko blijede kože navukao kupaći ogrtač. Natalie je pogled
privukao potočić vode koja mu se niz kao od kamena isklesane trbušni mišiće slijevala prema rubu
kupaćih gaćica. Brzo je skrenula pogled ustranu. Madame Sophie je, prisjetila se, bila ljuta na
monsieuru Antonova. Nije se mogao nadati da će opet steći njezinu naklonost tek jadnim
pokazivanjem svoje fizičke ljepote.
Iz srebrnog je lončića napunila svoju šalicu jakom crnom kavom i obilno je razblažila
kuhanim mlijekom. Učinila je to baš poput prave Francuskinje. Zatim je iz kutije Gitanesa izvukla
jednu cigaretu i pripalila je. Cigarete su, poput njezina grubog ponašanja, bile tu samo radi krinke.
Kao liječnica koja se iz prve ruke nagledala užasnih učinaka duhana na ljudsko tijelo, bila je
tvrdokorni nepušač. Prvi joj je dim žestoko nadražio grlo, ali je gutljajem kave uspjela potisnuti
nagon za kašljem. A kava je bila gotovo savršena; samo je na jugu Francuske, pomislila je, imala
ovakav okus. Jutro je bilo vedro i lijepo i tek je blagi vjetrić njihao vrhove čempresa koji su
obilježavali granicu između Ville Soleil i susjednih imanja. Valići su mreškali površinu Baie de
Cavalairea, preko kojega je Natalie mogla nazrijeti nejasne obrise vile u vlasništvu Jean-Luca
Martela, hotelijera, vlasnika restorana, proizvođača odjeće, draguljara i međunarodnog trgovca
nezakonitim drogama.
»Kroasan?« upitala je.
»Molim?« Mikhail je zadubljeno čitao nešto na tablet računalu i nije se ni potrudio podići
pogled prema njoj.
»Pitala sam želiš li još jedan kroasan.«
»Ne.«
»A što je s ručkom?«
»Sada?«
»U Saint-Tropezu. Možemo se ondje naći.«
»Pokušat ću. U koje vrijeme?«
»U vrijeme ručka, dragi. U vrijeme kad ljudi obično ručaju.«
Prešao je kažiprstom preko ekrana tableta, ali nije rekao ništa. Natalie je ugasila cigaretu i u
maniri Sophie Antonov skočila sa stolice. Zatim se prignula i primaknula usne Mikhailovu uhu.
»Čini mi se da u ovome previše uživaš«, šapnula je na hebrejskom. »Da sam na tvome mjestu,
ne bih se na to navikavala.«
Ušla je u vilu i bosih nogu prošla kroz njezine brojne mračne prostorije, dok nije došla u dno
velikog glavnog stubišta. Smještaj joj je, pomislila je, bio puno bolji od onoga koji je morala
otrpjeti tijekom svoje prve operacije — neuglednog stana u pariškom predgrađu Aubervilliers,
njezine zapuštene sobice u ID-ovu prenoćištu u Al-Raki, pustinjskog tabora izvan Palmire, odaje
u kući u Mosulu u kojoj je do ozdravljenja njegovala Saladina.
Ti si moj Majmonid...
U spavaonici su satenske plahte još bile u neredu. Sobarice iz Grupe Alfa u svojem
prenatrpanom rasporedu očito još nisu pronašle vremena da sobu dovedu u red. Natalie se s
osjećajem krivnje nasmiješila. Bila je ovo jedina prostorija u kući gdje se ona i Mikhail nisu trudili
skrivati prave osjećaje koje su jedno prema drugome gajili. Strogo govoreći, njihovo ponašanje
prethodne noći značilo je povredu pravila Ureda, koja su zabranjivala intimne odnose
između operativaca na terenu. Ali bilo je dobro poznato da je to pravilo bilo jedno od onih koja su
se u službi najmanje provodila. Štoviše, znalo se da su ga višestruko prekršili i trenutačni šef i
njegova žena. Osim toga, razmišljala je Natalie dok je poravnavala plahte, vođenje ljubavi bilo je
dijelom njihove krinke. Čak ni posvađani supružnici nisu bili imuni na mračni zov žudnje.
Garderoba je bila prepuna dizajnerske odjeće, cipela i ostalih sitnica, a sve je to platio
krvnički vladar Sirije. Samo najbolje za madame Sophie. Iz ladice je izvukla tajice Lyera i sportski
grudnjak. Tenisice Nike su joj se nalazile na polici za cipele, odmah do para cipela s visokim
potpeticama Bruno Magli. Odjevena je otišla niz hladni, mramorom popločani hodnik do sobe za
fitness i stupila na traku za trčanje. Mrzila je trčati u zatvorenome, ali nije imala drugog izbora.
Madame Sophie iz sigurnosnih razloga nije bilo dozvoljeno trčati vani. Kao ni Natalie Mizrahi.
Stavila je slušalice na uši i počela trčati u sporom ritmu, ali nakon svakog kilometra je
povećavala brzinu trake, sve do punog sprinta. Disanje joj je ostalo kontrolirano i postojano;
mnogo tjedana provedenih na farmi u Nahalalu dovelo ju je u vrhunsku formu. Završila je oštrim
sprintom i zatim trideset minuta dizala utege, pa se vratila u spavaonicu da se istušira i preodjene.
Bijele kapri hlače, tijesno pripijen pulover koji joj je isticao grudi i tanak struk, zlatne sandale.
Stojeći pred zrcalom, opet se prisjetila posljednje operacije, hidžaba i vjerski stroge odjeće
liječnice Leile Hadawi. Leila, pomislila je, ne bi odobravala izgled Sophie Antonov. I u tome su
se ona i Natalie potpuno slagale.
Stupila je na balkon i bacila pogled dolje na terasu, gdje se Mikhail ispružio na ležaljci i svoju
blijedu put izložio zrakama jutarnjeg sunca. U deset dana ten mu se nije nimalo promijenio. Činilo
se da nije sposoban potamnjeti.
»Sigurno mi se nećeš pridružiti?« dozvala ga je.
»Imam posla.«
Natalie je u torbicu ubacila mobitel Ureda i sišla do prednjeg dvorišta gdje ju je odmah do
fontane čekala Antonovljeva crna limuzina Maybach, s vozačem iz Grupe Alfa za upravljačem.
Ime mu je bilo Roland Girard. Tijekom prve operacije odigrao je ulogu direktora male klinike u
Aubervilliersu u kojoj je radila dr. Leila Hadawi. Sada je bio omiljeni tjelohranitelj madame
Sophie. Govorilo se da su imali strastvenu aferu i te su glasine došle do ušiju monsieura Antonova.
Nekoliko je puta pokušao tjelohranitelja otpustiti, ali madame Sophie nije za to htjela ni čuti. Dok
je Maybach izlazio kroz impozantna sigurnosna vrata imanja, pripalila je još jednu Gitane
i zamišljeno se zagledala kroz prozor. Ovaj put nije mogla obuzdati kašalj.
»Znaš«, rekao je Girard, »dok smo sami, ne moraš pušiti te proklete stvari.«
»Jedino ću se tako ikad moći na njih naviknuti.«
»Kakvi su ti planovi?« upitao je on.
»Tržnica.«
»A zatim?«
»Nadala sam se ručati sa svojim mužem, ali izgleda da ga se ne može ometati.«
Girard se nasmiješio, ali nije ništa rekao. Natalijin mobitel se oglasio, dojavljujući prijem
poruke. Nakon što ju je pročitala, vratila je uređaj u torbicu i, kašljući, popušila Gitane do kraja.
Bližilo se vrijeme da madame Sophie upozna madame Oliviju. Ta joj je vježba trebala.
28
SAINT-TROPEZ, FRANCUSKA
Dok su prolazili skretanje za Plage de Pampelonne, Natalie su preplavile uspomene. Ovoga puta
to nisu bile Leiline uspomene, bile su njezine vlastite. Savršeno jutro krajem kolovoza. Natalie
i njezini roditelji iza sebe su imali napornu vožnju od Marseillesa do Saint-Tropeza jer niti jedna
druga plaža u Francuskoj — zapravo, niti u svijetu — nije bila dovoljno dobra. Godina je 2011.
Natalie je završila studij medicine i pred njome se nalazila budućnost koju je obećavala uspješnu
karijeru u francuskom državnom zdravstvenom sustavu. Ona je pravi primjer francuske
državljanke; ne može zamisliti da bi mogla živjeti negdje drugdje. Ali Francuska se pod njezinim
nogama brzo mijenja. Više nije mjesto gdje je sigurno biti Židov. Svaki dan, čini se, donosi nove
vijesti o još jednom užasnom događaju. Još jedno dijete pretučeno ili popljuvano, još jedan
izlog dućana razbijen, još jedna sinagoga išarana grafitima, još jedan nadgrobni spomenik srušen.
I zato toga dana krajem kolovoza, na plaži u Pampelonneu, Natalie i njezini roditelji poduzimaju
sve da prikriju svoje židovstvo. Ne uspijevaju u tome i dan ne prolazi bez prezirnih pogleda i
promrmljanih uvreda konobara koji ih ne voljko poslužuje za ručkom. Tijekom vožnje natrag u
Marseilles, Natalijini roditelji donose sudbonosnu odluku. Napustit će Francusku i odselit se u
Izrael. Pitaju Natalie, svoje jedino dijete, da im se pridruži. Ona bez oklijevanja pristaje. A sada
se, pomislila je gledajući kroz zatamnjen prozor Maybach limuzine, opet vratila natrag.
Iza plaža su se nalazili novozasađeni vinogradi i sićušne vile zasjenjene čempresima i
pinijama. Međutim, kad su došli do predgrađa Saint-Tropeza, vile su se počele skrivati iza visokih
zidova obraslih rascvjetalim puzavicama. Bili su to domovi samo bogatih, ne superbogatih poput
Dmitrija Antonova ili Ivana Kharkova prije njega. Natalie je kao dijete sanjala o životu u velikoj
kući okruženoj zidovima. Gabriel joj je tu želju ispunio. Ne Gabriel, odjednom je pomislila. Bio
je to Saladin.
Vozač je Maybachom skrenuo na aveniju Foch i njome ušao u centre ville. Bio je tek lipanj,
pa su gužve bile podnošljive, čak i na Placeu des Lices, lokaciji živahne glavne tržnice Saint-
Tropeza na otvorenome. Dok je polako prolazila između pultova, Natalie je obuzeo snažan osjećaj
gubitka. Ovo je bila njezina zemlja, pomislila je pa ipak joj je obitelj bila prisiljena odseliti se zbog
najstarije postoje mržnje. Prisutnost Rolanda Girarda usredotočilo joj je pažnju na zadaću koja je
pred njome stajala. Nije hodao uz nju, nego par koraka straga. Nije ga se moglo pogrešno
prepoznati kao muža. On je ovdje bio samo iz jednog razloga, da štiti madame Sophie Antonov,
novu stanovnicu luksuzne palače na Baie de Cavalaireu.
Odjednom je čula kako netko iz kafića na bulevaru Vasserot doziva njezino ime. »Madame
Sophie, madame Sophie! To sam Nicolas. Ovamo, madame Sophie.« Podigla je pogled i ugledala
Christophera Kellera kako joj domahuje sa svoga stola u Le Clemenceauu. Smiješeći se, prešla je
ulicu, s Rolandom Girardom za petama. Keller je ustao i ponudio joj stolicu. Kad je Natalie
sjela, Roland Girard se vratio na Place des Lices i stupio u pjegavu sjenu platane.
»Kakvo ugodno iznenađenje«, rekao je Keller kad su ostali sami.
»Da, doista.« Natalie je to izgovorila hladnim tonom. Bio je to glas koji je madame Sophie
koristila u obraćanju ljudima koji su radili za njezinog muža. »Što vas dovodi u mjesto?«
»Posao. A vas?«
»Malo kupovine.« Ogledala se po tržnici. »Promatra li nas netko?«
»Naravno, madame Sophie. Izazvali ste prilično komešanje.
»To i jest bila namjera, zar ne?«
Keller je pio Campari. »Jeste li imali priliku posjetiti neku od umjetničkih galerija?« upitao
je.
»Ne još.«
»Ima jedna prilično dobra u staroj luci. Bilo bi mi zadovoljstvo pokazati vam je. Udaljena je
najviše pet minuta hoda.«
»Hoće li vlasnik biti ondje?«
»Da, rekao bih da hoće.«
»Kako naš prijatelj želi da to odigram?«
»Vjerujem da smatra kako bi nadmen nastup bio posve u redu.«
Natalie se nasmiješila. »Mislim da madame Sophie to može posve fino odraditi.«
Prema staroj luci su krenuli pješice, pored niza dućana koji su obrubljivali Rue Gambetta. Keller
je na sebi imao bijele hlače, crne mokasinke i pripijeni crni pulover. Uz svoj preplanuli ten i
crnu gelom zaglađenu kosu, izgledao je veoma zloglasno. Glumeći ulogu madame Sophie, Natalie
je odisala dubokom i potpunom dosadom Zastala je pred nekoliko izloga, uključujući butik koji je
nosio ime Olivije Watson. Roland Girard, njezin lažni tjelohranitelj, stajao je budno pored nje.
»Što misliš o ovoj?« upitala je, pokazujući na prozirnu haljinu koja je poput negližea visjela
s bezglave izložbene lutke. »Misliš li da će me Dmitri primijetiti ako ovo odjenem? Ili što kažeš
na onu? Ta bi mu mogla privući pažnju.«
Pozdravljena profesionalnom šutnjom, nastavila je dalje, mašući torbicom poput razmažene
školarke. Yossi Gavish i Rimona Stern u uskoj su im ulici hodali ususret, držeći se za ruke i smijući
se nekoj privatnoj šali. Dina Sarid proučavala je par sandala u Minellijevu izlogu, a malo dalje niz
ulicu Natalie je primijetila kako Eli Lavon hita u ljekarnu, žurbom čovjeka kojem su se pobunila
crijeva.
Napokon su stigli na Place de l’Ormeau. Nije to bio pravi trg poput Place des Licesa, nego
tek sićušan trokut na križanju triju ulica. U središtu mu se nalazila stara česma s izvorskom
vodom, u sjeni jednog jedinog stabla. S jedne je strane bila trgovina odjekom, s druge kafić. A do
kafića je stajala lijepa trokatnica — velika po standardima Saint-Tropeza i blijedosiva umjesto
žućkasta — u kojoj se nalazila galerija Olivije Watson. Teška drvena vrata bila su zatvorena i
zaključana. Odmah do njih stajala je mjedena oglasna ploča na kojoj je na francuskom i engleskom
pisalo da se inventar galerije može razgledati jedino po dogovoru. U izlogu su stajale tri slike —
jedan Lichtenstein, Basquiat i rad francuskog slikara i kipara Jeana Dubuffeta. Natalie je prišla
bliže da bolje pogleda Basquiata dok je Keller provjeravao svoj mobitel. Sljedećeg je trenutka
postala svjesna da joj netko stoji iza leđa. Zavodljivi miris jorgovana jasno joj je dao do znanja da
se ne radi o Rolandu Girardu.
»Lijepo, zar ne?« upitao je ženski glas na francuskome.
»Basquiat?«
»Da.«
»Zapravo«, rekla je Natalie u staklo, »meni se više sviđa Dubuffet.«
»Imate dobar ukus.«
Natalie se polako okrenula i pogledom odmjerila četvrto umjetničko djelo koje je stajalo na
Place de l’Ormeauu, tek nekoliko centimetara od nje. Bila je iznenađujuće visoka, zapravo,
toliko visoka da je Natalie morala podići glavu kako bi je pogledala u oči. Nije bila lijepa, bila je
profesionalno lijepa. Sve dotad, Natalie nije shvaćala da u tome dvoje ima razlike.
»Želite li ga pomnije pogledati?« upitala je žena.
»Oprostite?«
»Dubuffeta. Imam nekoliko slobodnih minuta do sljedećeg sastanka.« Nasmiješila se i
ispružila ruku. »Oprostite, trebala sam se predstaviti. Ja sam Olivia. Olivia Watson«, pridodala je.
»Ovo je moja galerija.«
Natalie je prihvatila ponuđenu ruku. Dlan joj je bio neobično dug, kao i gola, glatka i zlatasta
ruka na koju se nastavljao. Sjajne plave oči blistale su s lica toliko besprijekornog da se činilo
gotovo nestvarnim. Na njemu je lebdio izraz blage znatiželje.
»Vi ste Sophie Antonov, zar ne?«
»Jesmo li se već susretale?«
»Ne. Ali Saint-Tropez je mali gradić.«
»Jako mali«, hladno je rekla Natalie.
»Mi živimo s druge strane zaljeva«, pojasnila je Olivia Watson. »Zapravo, iz naše vile
možemo vidjeti vašu. Možda ćete poželjeti jednom svratiti.«
»Bojim se da je moj muž krajnje zaposlen čovjek.«
»To zvuči poput Jean-Luca.«
»Muž vam se zove Jean-Luc?«
»Partner«, rekla je Olivia Watson. »Ime mu je Jean-Luc Martel. Možda ste čuli za njega. Vi
i vaš suprug ste prije par tjedana večerali u njegovu novom restoranu u Parizu. Poslao vam je
bocu šampanjca.« Bacila je pogled prema Kelleru, koji se činio zadubljenim u nešto na svojem
mobitelu. »I on je bio ondje.«
»On radi za mojeg muža.«
»A onaj?« Olivia Watson je kimnula glavom prema Rolandu Girardu.
»Taj radi za mene.«
Pogled blistavih plavih očiju još je jednom počinuo na Natalie Pripremajući se za njihov prvi
susret, proučila je stotine fotografija Olivije Watson, pa ipak ju je utjecaj njezine ljepote potpuno
osupnuo. Sada se blago smiješila. Bio je to podmukli osmijeh, zavodljiv, nadmoćan. Bila je veoma
svjesna učinka koji je njezin izgled izazivao u drugih žena.
»Vaš je muž kolekcionar umjetnina«, rekla je.
»Moj muž je poslovni čovjek koji cijeni umjetnost«, oprezno ;e odgovorila Natalie.
»Možda bi volio posjetiti galeriju.«

»Moj muž je skloniji starim majstorima nego suvremenim radovima.«
»Da, znam to. Ovog je proljeća prilično uskomešao stvari u Londonu i New Yorku.«
Posegnula je u svoju torbicu i izvukla posjetnicu, pa je pružila Natalie. »Straga je moj privatni
broj. Imam neka posebna djela koja bi mogla zanimati vašeg supruga. I, molim vas, svratite ovaj
tjedan do naše vile na ručak. Jean-Luc bi jako volio oboje vas upoznati.«
»Moj muž i ja ovoga vikenda imamo druge planove«, živahno rekla Natalie. »Želim vam
ugodan dan, madame Wilson. Bilo mi je zadovoljstvo upoznati vas.«
»Watson«, doviknula joj je ona dok je Natalie odlazila. »Ime mi je Olivia Watson.«
Još je uvijek između palca i kažiprsta držala svoju posjetnicu.
Keller joj je prišao i istrgnuo joj je iz ruke. »Madame Sophie ponekad zna biti pomalo
mrzovoljna. Ne brinite, zauzet ću se za vas kod svoga šefa.« Pružio joj je ruku. »Usput, ja sam
Nicolas. Nicolas Carnot.«
Keller se s Natalie i Rolandom Girardom pješice vratio do Place des Licesa i otpratio ih do
Maybacha koji ih je ondje čekao. Nekoliko se sekunda kasnije poput crne munje napustio centre
ville, praćen zadnjim pogledima turista i mještana. Ostavši sam, Keller je između pultova tržnice
krenuo na suprotnu stranu trga i uspeo se na motocikl Peugeot Satelis koji je ondje bio ostavio. Uz
rub Golfe de Lunt-Tropez zaputio se na zapad, a zatim južno, u bregove Vara, dok nije stigao u
selo Ramatuelle. Nije se previše razlikovalo od sela Orsatija u središnjoj Korzici, skupina zagasito
smeđih kućica s kromovima od crvenog crijepa, obrambeno smještena na vrhu brijega. U okolnim
šumovitim udolinama skrivale su se veće vile. Jedna od njih zvala se La Pastorale. Keller se uvjerio
da ga nitko ne slijedi, pa se odvezao do njezine željezne kapije. Bila je obojena u zeleno i prilično
impresivna. Pritisnuo je dugme interfona, pa se okrenuo da pogledom isprati kamion za dostavu
koji je prošao cestom.
»Oui?« trenutak kasnije se začuo piskav metalni glas.
»C’est moi«, rekao je Keller. »Otvori ta jebena vrata.«
Pristupni put bio je dug i vijugav i prolazio je kroz sjenu borova i topola. Završavao je u
šljunkom posutom dvorištu velike kamene vile sa žutim prozorskim kapcima. Keller je otišao do
salona koji je bio pretvoren u improvizirani operativni centar. Gabriel i Paul Rousseau stajali su
ondje nagnuti nad prijenosno računalo. Rousseau je Kellera dočekao suzdržanim naklonom glave
— još je uvijek bio veoma sumnjičav prema tom darovitom pripadniku MI6 koji je francuski
govorio poput rođenog Korzikanca i osjećao se ugodno u društvu kriminalaca — ali Gabriel se
široko smiješio.
»Dobro odigrano, monsieur Carnot. Uzimanje posjetnice je bio fin detalj.«
»Prvi su dojmovi važni.«
»Uistinu je tako. Poslušaj ovo.«
Gabriel je pritisnuo tipku na računalu i nekoliko sekunda kasnije odjeknuo je ženski glas
kako gnjevno viče na francuskome Bio je tečan i vulgaran, ali s nepogrešivim engleskim
naglaskom.
»S kime to razgovara?«
»Sa Jean-Lucom, naravno.«
»Kako je on to primio?«
»Začas ćeš čuti.«

Keller se trgnuo kad je Martelov glas zagrmio iz zvučnika.
»Očito«, rekao je Gabriel, »nije naviknuo na ljude koji mu oponiraju.«
»Što ti je sljedeći potez?«
»Novo ignoriranje. Zapravo, nekoliko njih.«
Zvučnici su utihnuli nakon što je Olivia Watson uz završnu paljbu glasnih opscenosti
prekinula poziv. Keller je pošao do niza video monitora i pogledom ispratio limuzinu Maybach
koja je kretala u raskošnu vilu uz more. Iz nje je izišla žena i kroz mračne prostorije urešene djelima
starih majstora pošla do terase koja je gledala na bazen veličine lagune. Uz njega je drijemao
muškarac, blijede kože pocrvenjele pod neumoljivim sunčevim zrakama. Žena mu je na uho rekla
nešto što mikrofoni nisu mogli uhvatiti i povela ga gore do sobe u kojoj nije bilo kamera. Keller
se nasmiješio kad su se vrata sobe zatvorila. Možda je za madame Sophie i monsieura
Antonova ipak bilo nade.
29
To da madame Sophie i monsieur Antonov imaju planove za taj vikend nije bila istina. Ali, uz
pomoć nevidljive ruke ili možda čarolijom, planovi su se nekako materijalizirali. I doista, tog
savršenog popodneva u petak, dok je sunce upravo bilo na zalasku, razvučena svjetleća ogrlica
farova automobila protegnula se uz obalu Baie de Cavalairea, primičući se vratima Ville Soleil
koja je plamtjela i svjetlucala i titrala u ritmu tako glasne glazbe da su je mogli čuti $ druge strane
zaljeva, što je i bio cilj. Gosti su doputovali izdaleka i odsvakuda. Bilo je tu glumaca i pisaca i
ostarjelih aristokrata i lupeža. Bili su tu sin talijanskog proizvođača automobila koji je stigao s
jatom napola nagih žena, pop zvijezda koja nije proizvela hit otkad je glazba postala digitalizirana.
Pola londonskog svijeta umjetnosti je bilo ondje, zajedno s kontingentom iz New Yorka koji je,
kako se šuškalo, preletio Atlantik u privatnom zrakoplovu, na trošak svojeg domaćina. A bilo je i
mnogo drugih koji će kasnije priznati da uopće nisu primili pozivnicu. Te niže rangirane duše
za događaj su čule preko uobičajenih kanala — preko stroja za širenje glasina na Rivijeri, preko
društvenih medija — i dale se na put do zlatom obloženih vrata monsieur Antonova.
Ako je on te večeri uopće bio prisutan, nije davao znaka od sebe. Zapravo, samo će jedan
gost moći pouzdano iz prve ruke posvjedočiti da ga je vidio. Čak ni Julian Isherwood, njegov
umjetnički savjetnik, nije imao pojma gdje se nalazi. Isherwood je za šačicu gostiju koji su uopće
pokazali interes sam organizirao razgledanje impresivne kolekcije slika starih majstora. A nakon
toga se, poput svih ostalih, pošteno napio. Do ponoći je bife bio poharan, a žene su nage plivale u
bazenu i po fontanama. Dogodio se i okršaj pticama, a i jedan veoma javno obavljen spolni akt, pa
i prijetnja sudskom tužbom. Planula su stara rivalstva, brakovi su se raspadali, i mnogi su fini
automobili pretrpjeli štetu. Svi su se slagali da su se izvrsno zabavili.
Ali zabava nije završila te noći, samo je blago splasnula. Do idućeg jutra automobili su opet
zakrčili ceste, a flotila bijelih motornih jahti ukotvila se u vodama pristaništa Ville Soleil,
pod nadzorom obalnog osoblja gospodina Antonova. S obzirom da je većina gostiju stigla pijana
ili se nisu niti otrijeznili od prethodne noći, bakanalije su druge noći bile još gore. Brojno osoblje
iz osiguranja monsieura Antonova budno je pazilo na slike, a nekoliko je najproblematičnijih
gostiju s diskretnom učinkovitošću udaljeno posjeda. Pa ipak, nitko se nije uspio rukovati s
domaćinom ili ga barem vidjeti. Oh, jedna je sredovječna američka raspuštenica s iskvarcanim
tenom tvrdila da ga je vidjela kako poput Gatsbyja nadgleda zabavu s privatne terase na katu svoje
palače, ali bila je prilično nacvrcana i njezino je svjedočanstvo kolektivno ignorirano. Uvrijeđena,
nespretno se pokušala uvaliti zgodnom mladom vozaču Formule jedan, ali se na kraju morala
zadovoljiti društvom Olivera Denblebyja. Posljednji su put viđeni kako teturaju u noć, s Olivervom
rukom na njezinoj stražnjici.
U nedjelju je pripravljena užina sa šampanjcem, nakon koje su se posljednji gosti razišli.

Ranjenici koji su mogli hodati krenuli su prema vratima, a oni komatozni i potpuno oduzeti otišli
su na druge načine. Zatim je stigla vojska radnika i uklonila sve dokaze partijanerskog razaranja.
A u ponedjeljak ujutro monsieur Antonov i madame Sophie opet su bili na svojem uobičajenom
mjestu, na terasi s pogledom na bazen, monsieur Antonov izgubljen u sadržaju tablet računala, a
madame Sophie u svojim mislima. Ona je podne u pratnji Rolanda Girarda pošla do sela i u staroj
luci ručala s monsieur Carnotom u restoranu u vlasništvu Jean-Luca Martela. Nekoliko stolova
dalje ručala je i Olivia Watson, s prijateljicom gotovo jednake ljepote. Na odlasku je bez riječi i
pogleda prošla pored stola madame Sophie, premda je monsieur Carnotov prilično siguran da je
načuo neku anatomsku vulgarnost koju se čak ni on, kao čovjek na zlu glasu, nikad nije usudio
izgovoriti.
Sljedećeg se vikenda održala još jedna zabava, manja ali ne manje razuzdana, a tjedan kasnije
gozba koja je postavila rekorod Côte d’Azura po broju pritužaba žandarmeriji. Nakon
toga Antonovi objavili prekid paljbe i život na Baie de Cavalaireu, se donekle vratio u normalu.
Većinom su ostajali zatočenicima Vile Soleil, premda je madame Sophie nekoliko puta tjedno
nakon jutarnjeg trčanja na pokretnoj traci u svojoj Maybach limuzini odlazila do Saint-Tropeza, u
kupovinu ili na ručak. Obično bi objedovala Rolandom Girardom ili s monsieur Carnotom, premda
je u dvije prigode viđena i s preplanulim Englezom koji je preko ljeta unajmio vilu u brdima, blizu
gradića Ramatuelle. Imao je bujno građenu, sarkastičnu ženu koju je madame Sophie obožavala.
Par nije sam odsjeo u vili. Bila je tu i sitna žena tamne kose koja je jedva primjetno hramala
i ostavljala dojam prerano obudovjele žene. Kao i nedokučivi muškarac srednje dobi koji, činilo
se nikad nije dvaput odijevao istu odjeću. I muškarac grubog izgleda i kozičavog lica koji kao da
je neprestano smišljao nekakav nasilni čin. I Francuz profesorskog izgleda koji je prostorije vile
zagađivao svojom sveprisutnom lulom. I čovjek sijedih sljepoočnica i zelenih očiju koji je vječno
preklinjao Francuza da pronađe neku drugu naviku, neku koja neće u opasnost dovoditi sve oko
njega.
Stanovnici vile nisu pokazivali sklonost prema rekreaciji ili zabavi; u Provansu su došli
smrtno ozbiljnim poslom. Francuz profesorskog izgleda i zelenooki muškarac bili su prividno
ravnopravni partneri, ali u praksi se Francuz od svoga suradnika razlikovao gotovo u svemu.
Obojica su značajno vrijeme provodili izvan vile. Francuz je, na primjer, neprestano putovao
između Provanse i Pariza, dok je zelenooki čovjek nekoliko puta potajno otputovao do Tel Aviva.
Putovao je i u London, gdje je dogovorio pravila sljedeće faze njegova pothvata, i u Washington,
gdje su ga kudili zbog sporosti. Američkim je suradnicima opraštao njihovo neraspoloženje.
Amerikanci su naviknuli probleme rješavati pritiskom na dugme. Strpljenje im nije bila vrlina.
Ali zelenooki čovjek je bio puko utjelovljenje strpljenja, posebno dok se nalazio u vili u
Ramatuelleu. Groteskni ispadi monsieur Antonova i madame Sophie nisu ga previše
brinuli. Njegova je opsesija bila lijepa Engleskinja koja je posjedovala galeriju umjetnina na Place
de l’Ormeau. Uz pomoć ostalih stanara vile, nadzirao ju je danju i noću. A uz pomoć prijatelja u
Americi prisluškivao je svaki njezin telefonski poziv i čitao joj svaku poruku ili e-mail.
Prezirala je bučan novi par koji je živio s druge strane Baie de Cavalairea — to je bilo očito
— ali svejedno su joj bili zanimljivi. Uglavnom se pitala zašto su sve trećerazredne slavne ličnosti
s juga Francuske bile pozvane u vilu Antonovih, a ona nije. Iste su misli proganjale i njezinog ne-
baš-muža. Napokon, pa i on je bio slavna ličnost. I to prava, a ne jedan od onih pozera koji su se
uspjeli ubaciti u dvojbenu orbitu Antonovih. Uskoro se sam raspitao o svojem novom susjedu i
izvorima njegova neizmjernog bogatstva. Što je više čuo, to je bio uvjereniji da je monsieur Dmitri
Antonov duha srodnog njegovom. Uputio je svoju ne-baš-ženu da mu ponovi poziv. Odgovorila
mu je da će prije staviti ruku u vatru nego još jednu minutu provesti u društvu onog razmaženog
stvorenja s druge strane zaljeva, ili nešto slično tome.
I tako je zelenooki čovjek čekao. Motrio je na svaki njezin korak i osluškivao svaku njezinu
riječ i čitao svaku njezinu elektronsku poruku. I pitao se je li vrijedna te njegove opsjednutosti
njome. Je li ona djevojka njegovih snova, ili će mu slomiti operativno srce? Hoće li mu se
svojevoljno predati ili će trebati primijeniti silu? Ako bude tako, sile je imao u izobilju. Recimo,
četrdeset osam praznih platna koja je pronašao u ženevskom Freeportu. Nadao se da neće doći do
toga. Vidio ju je kao sliku koju nužno treba restaurirati. On je joj ponuditi svoje usluge. I ako bude
dovoljno nepromišljena da za odbije, postojala je mogućnost da stvari postanu gadnije.
Do drugog tjedna srpnja vidio je i čuo dovoljno. Dan pada Bastille se brzo bližio, a nakon
toga će se ljetu početi bližiti kraj. Ali kako premostiti podjelu koju je sam stvorio? To se može
riješiti jedino formalnom pozivnicom, zaključio je. Osobno ju je napisati rukopisom tako
preciznim da je izgledala kao da je ispisana na laserskom pisaču, i dao je monsieur Carnotu da je
isporuči galen na Place de l’Ormeauu. Ovaj je to obavio u jedanaest i petnaest savršenog
provansalskog jutra i do podneva sljedećeg dana dob su odgovor kojem su se nadali. Jean-Luc
Martel, hotelijer, vlasnika restorana, trgovac odjećom, draguljar i međunarodni diler zabranjenih
droga dolazi na ručak u Villu Soleil. I Olivia Watson, djevojci Gabrielovih snova, dolazi s njime.
30
»Što misliš, draga? Pištolj ili bez njega?«

Mikhail se divio sebi u velikom zrcalu garderobe. Na sebi je imao tamno laneno odijelo —
previše tamno za prigodu i vrijeme jer je čak i po standardima Côte d’Azura bilo prilično toplo —
i ležerno raskopčanu savršeno bijelu košulju. Samo su mu cipele, par uzanih mokasina od tisuću i
pol eura, koje je obuo bez čarapa, bile potpuno primjerene. Njihove su zlatne kopče potpuno
odgovarale ručnom saru koji mu je poput zametnutog barometra krasio zapešće. Ručno ga je za
njega izradio njegov čovjek iz Ženeve, za sitnicu od milijuna i pol.
»Bez pištolja«, rekla je Natalie. »To bi moglo poslati krivu poruku.«
Stajala je do njega i lik joj se odražavao u istom zrcalu. Na sebi je imala bijelu haljinu bez
rukava i više nakita nego što je bilo ružno za popodnevnu vrtnu užinu. Koža joj je bila veoma
tamna od previše vremena provedenog na suncu. Vjerovala je da to baš odgovara boji njezine kose,
koju je prije odlaska iz Tel Aviva za nekoliko nijansa posvijetlila.
»Misliš li da ovo ikad može dosaditi?«
»Što to?«
»Ovakav život.«
»Pretpostavljam da to ovisi o tome kakva je alternativa.«
Upravo tog trenutka, Nataliji je počeo vibrirati mobitel.
»O čemu se radi?«
»Martel i Olivia su upravo napustili svoju vilu.«
Mikhail je pogledao na sat i namrštio se. »Trebali su biti ovdic prije dvadeset minuta.«
»JLM-ovo vrijeme«, rekla je Natalie.
Mobitel je opet počeo vibrirati.
»Što je sad?«
»Piše da smo baš zgodan par.«
Natalie je poljubila Mikhaila u obraz i izišla. Na sjenovitoj terasi u prizemlju trojac posluge
iz Grupe Alfa s pretjeranom je revnošću postavljao stol za užinu. Na suprotnom kraju
terase Christopher Keller je pijuckao rosé. Natalie mu je iz džepa izvukla Marlboro i obratila mu
se na francuskom.
»Zar se ne možeš ni pretvarati da si pomalo nervozan?«
»Zapravo, jedva čekam da ga napokon upoznam. Evo ga. stiže.«
Natalie je pogledala prema obzoru i ugledala dva crna Range Rovera kako brzaju uz obalu
zaljeva, jedan s Martelom i Olivijom, drugi s njihovim osiguranjem. »Tjelohranitelji na ručku«, s
prezirom je rekla madame Sophie. »Kako netaktično.« Zatim je pripalila cigaretu i kratko pušila
ne nakašljavši se.
»Postaješ prilično dobra u tome.«
»Ovo je prljava navika.«
»Bolja od nekih drugih. Zapravo, mogu se sjetiti nekih koje su mnogo gore.« Keller je
promatrao dolazak Range Rovera. »Doista se morate opustiti, madame Sophie. Napokon, ovo je
zabava.«
»Jean-Luc Martel i ja porijeklom smo iz istog kraja Francuske. Bojim se da će me pogledati
i vidjeti židovsku djevojku iz Marseillesa.«
»Vidjet će štogod ti poželiš da vidi. Osim toga«, rekao je Keller, »ako si u stanju Saladina
uvjeriti da si Palestinka, tada možeš sve.«
Natalie se obuzdala da ne zakašlje, promatrajući poslugu iz Grupe Alfa kako dodaju
posljednje detalje za izgled trpeze.
»Zašto svijeće?« promrmljala je. »Propali smo.«
Tijekom posljednjih sati priprema za dugo očekivani sastanak Jean-Luca Martela i monsieura
Dmitrija Antonova odvijala se neuobičajeno žestoka rasprava između Gabriela i Paula
Rousscaua oko naizgled nevažnog detalja. Preciznije, radilo se o tome treba li impozantna kapija
Ville Soleil pri Martelovu dolasku biti otvorena ili zatvorena, što bi ga metaforički rečeno dovelo
u položaj obveze preskakanja posljednje prepreke. Rousseau je zagovarao pristup
s doborodošlicom — Martel se, tvrdio je, dovoljno napatio. Ali Gabrijel je bio manje sklon
praštanju i nakon prepirke koja je potrajala nekoliko minuta, prevladalo je njegovo mišljenje, a
kapija je ostala otvorena. »Neka zvoni kao i svi ostali«, rekao je Gabriel. »Iz kuta gledanja Dmitrija
Antonova, Martel je kuhinjski pomoćnik. Važno - da se tako prema njemu i odnosimo.«
I tako je u jedan i dvadeset devet Martelov vozač morao pritisnuti dugme interfona, ne
jednom nego dvaput, prije nego se linija uz negostoljubivu škripu napokon otvorila. Roland Girard,
u tamnom odijelu s kravatom, polako se pržio na suncem obasjanom prednjem dvorištu, s radijom
na uhu. Tako se Martel nakon izlaska iz vozila u poput svadbene torte bijelom odijelu od popelina
nije suočio sa svojim domaćinom, nego s licem operativca Grupe Alfa. Prepoznatljiva mu je bujna
kosa lelujala na vrelom vjetru koji se u vitlao oko razigranih voda fontana. Njegov je dolazak
snimilo šest kamera, a odašiljač koji je nosio Roland Girard uhvatio je napetu razmjenu riječi oko
sudbine njegovih tjelohranitelja. Martel je, činilo se, zahtijevao da ga oni prate u vilu, što je Girard
pristojno odlučno odbio. Bijesan, Martel se okrenuo i predatorskom brzinom pohitao preko
dvorišta, u maniri gangsterskog poduzetnika ili agresivne rock-zvijezde. Olivia mu je u tom
trenutku bila u drugom planu. Slijedila ga je nekoliko koraka iza i kao da je već pripremah isprike
zbog njegova ponašanja.
Antonovi su dotad stajali u sjeni trijema, zauzevši stav kao da su na snimanju, što je uostalom
i bio slučaj. Pozdravi su razmijenjeni po osnovi spola. Madame Sophie je poželjela
dobrodošlicu Oliviji Watson kao da se onaj hladni susret pred galerijom nikao nije dogodio, dok
su se Martel i Dmitri Antonov rukovali poput suparnika koji se spremaju jedan drugoga izmlatiti
u ringu. Marte, je kroz usiljen osmijeh izjavio kako je mnogo čuo o monsieur Antonovu i da mu
je drago što su se napokon susreli. Učinio je to na engleskom, što je nagovještavalo da je svjestan

činjenice da monsieur Antonov ne govori francuski.
»Vila vam je uistinu veličanstvena. Ali sigurno vam je poznata njezina povijest.«
»Rečeno mi je da je nekoć bila u vlasništvu pripadnika britanske kraljevske obitelji.«
»Mislio sam na Ivana Kharkova.«
»Zapravo, baš je to bio jedan od razloga zašto sam je uzeo iz ruku francuskih vlasti.«
»Poznavali ste monsieura Kharkova?«
»Bojim se da smo se Ivan i ja kretali u podosta različitim krugovima.«
»Dobro sam ga poznavao«, hvalisao se Martel dok je uz svojeg domaćina hodao glavnim
predvorjem vile, praćen s madame Sophie i Olivijom i nadziran budnim okom nadzornih
kamera. »Kharkove sam mnogo puta ugostio u svojim restoranima u Saint-Tropezu i Parizu.
Užasno je to kako je umro.«
»Iza toga su stajali Izraelci. Barem se tako govorilo.«
»Bilo je to puno više od glasina.«
»Zvučite kao da ste prilično sigurni u to.«
»Nema puno toga što se zbiva na Côte d'Azur, a da ja za to ne znam.«
Izišli su na terasu, gdje je među kolonadama čekao i posljednji član društva pozvanog na
užinu.
»Jean-Luc Martele, htio bih vas upoznati s Nicolasom Carlotom. Nicolas je moj najbliži
suradnik i savjetnik. Porijeklom je s Korzike, ali nemojte mu to uzeti za zlo.«
U vili kod Ramatuellea Gabriel je pažljivo pratio kako Jean-Luc Martel prihvaća ponuđenu mu
ruku. Uslijedilo je nekoliko napetih sekunda dok su dvojica muškaraca odmjeravala jedan
drugoga, kao što to samo mogu stvorenja sličnog porijekla, odgoja i jednako ambiciozni. Martel
je u čvrstom muškarcu s otoka Korzike očito nešto prepoznao. Predstavio je monsieur Carnota
Oliviji, koja je pojasnila da su se već u dva navrata susreli u galeriji. Ali Martel kao je nije čuo;
divio se boci roséa Bandol koja se hladila u posudi s ledom. Njegovo odobravanje izbora vina nije
bilo slučajno. Bilo je u vrhu ponude u svim njegovim barovima i restoranima. Gabriel ih je naručio
dovoljno da bi se njime moglo potopiti teretni brod pun hašiša.
Na prijedlog madame Sophie, sjeli su na kauče i stolice razmještene na suprotnoj strani terase.
I ona je bila ravnodušna i distancirana, promatrač poput Gabriela. On je stajao pred
video monitorima, glave lagano nagnute i s jednom rukom podbočenom pod bradu. Drugom je
pritiskao križa, umanjujući time bol. Eli je stajao do njega, a do Lavona Paul Rousseau. Zabrinuto
su promatrali kako agent Grupe Alfa, odjeven u besprijekornu bijelu tuniku, vadi ispražnjenu bocu
roséa iz posude s ledom i uspješno je izmjenjuje punom. Madame Sophie ga je tiho uputila da
donese preddjelo. I to je obavio bez greške ili kolateralne štete. Paul Rouseau je s olakšanjem
napunio lulu i otpuhnuo oblak dima u ekran. Činilo se da je i madame Sophie laknulo. Pripalila je
Gitane i palcem i prstenjakom diskretno uklonila komadić duhana s vrha jezika.
Razgovor je bio uglađen, ali oprezan, baš kakav je Gabriel želio. Zbog Dmitrija Antonova se
vodio na engleskome, premda bi povremeno pobjeglo i ponešto francuskoga. On se zbog toga nije
vrijeđao. Zapravo, činilo se da cijeni tišinu jer bi mu to donijele predah od Martelova napornog
ispitivanja o poslu. Pojasnio je da se prilično obogatio trgujući ruskom robom i da se uspio naplatiti
prije velike recesije i divljanja cijena nafte. U posljednje je vrijeme pokrenuo nekoliko poslova na
Zapadu i u Aziji. Nekoliko ih se rekao je, pokazalo prilično unosnima.
»Očito«, rekao je Martel, ogledavajući se oko sebe.
Monsieur Antonov se samo nasmiješio.
»U kakve stvari ulažete?«
»Uobičajene«, neodređeno mu je odgovorio. »Uglavnom sam udovoljavao svojoj strasti
prema umjetnosti.«
»Olivia i ja bismo voljeli pogledati vašu zbirku.«
»Možda nakon užine.«
»Zbilja biste trebali pogledati njezinu kolekciju. Ima mnogo izvanrednih djela.«
»Bilo bi mi veoma drago.«
»Kada?« upitao je Martel.
»Sutra«, rekao je Gabriel u ekran i nekoliko sekunda kasnije. Dmitri Antonov je rekao:
»Svratit ću sutra, ako vam odgovara.«
S tim su se riječima zaputili prema trpezi, na objed. Ni tu Gabriel nije štedio i ništa nije
prepustio slučaju. Štoviše, angažirao je glavnog kuhara istaknutog pariškog restorana i privatnim
ga avionom za ovu prigodu dovezao u Provansu. Madame Sophie je izabrala meni. Topli glazirani
krumpiri s kavijarom, tapiokom i začinskim travama; odresci žutorepe tune s avokadom,
pikantnim, rotkvicama i marinadom od đumbira; Jakobove kapice s karameliziranom cvjetačom i
emulzijom od kopra; crni lubin posut listićima badema i sjemenkama u slatko-kiselom umaku.
Impresioniran, Martel je zatražio da vidi kuhara. Pripaljujući novu Gitane, madame Sophie se tome
usprotivila. Kuharu i njegovu osoblju, pojasnila je nikad nije dopušteno napuštati kuhinju.
Za desertom je razgovor skrenuo na politiku. Na izbore u Americi, rat u Siriji, terorističke
napade ID-a u Europi. Na spomen islama, Martel je odjednom živnuo. Francuske kakvu su nekad
poznavali više nema, režao je. Uskoro će se pretvoriti u samo još jednu ispostavu islamskog
Magreba. Gabrielu se taj ispad učinio prilično uvjerljivim, premda se činilo da Olivia misli
drukčije. Dosađujući se, upitala je madame Sophie može li dobiti jednu njezinu Gitane.
»Jean-Luc je veoma čvrstog uvjerenja kad su u pitanju manjine u Francuskoj«, povjerila joj
se. »Ja ga volim podsjećati da kad ne bi bilo Arapa i Afrikanaca, ne bi tko imao prati posuđe u
njegovim restoranima ili mijenjati posteljinu u njegovim hotelima.«
Madame Sophie je izrazom lica jasno dala do znanja da tu temu smatra neukusnom. Zatražila
je od posluge iz Grupe Alfa da donesu kavu. Dotad se već bližilo pet sati. Svi su se složili da te
razgledanje umjetnina morati pričekati drugu prigodu, premda su ih nekoliko vidjeli dok su polako
prolazili brojnim salonima i ružičasto obojanim hodnicima nadziranim kamerama.
»Zbilja vas zanima sutrašnji dolazak u galeriju?« upitala je Olivia, zastavši da bi se kratko
divila Guardijevim prizorima venecijanskih kanala.
»Apsolutno«, odgovorio je Dmitri Antonov.
»Slobodna sam u jedanaest.«
»Bolje je poslijepodne«, rekao je Gabriel u ekran i Dmitri Antonov je zatim pojasnio da ujutro
mora obaviti nekoliko važnih telefonskih razgovora i da bi galeriju radije posjetio nakon
ručka. »Ako vam to bude odgovaralo.«
»Odgovara mi.«
»Monsieur Carnot će sve dogovoriti. Čini mi se da on ima vaš broj.«

Antonovi su se sa svojim gostima pozdravili na trijemu koji se više nije nalazio u sjeni, nego
je bio obasjan blagim narančastim svjetlom. Već trenutak kasnije opet su stajali na terasi,
promatrajući tako crni Range Roveri jure prema vili na suprotnoj strani Baie de Cavalairea. Tog
je časa mobitel madame Sophie zabrujao, označavajući prijem poruke.
»Što piše?« upitao je njezin muž.
»Piše da smo bili savršeni.«
»Jesu li se zabavili?«
»Martel je uvjeren da si ti trgovac oružjem koji glumi legitimnog poslovnog čovjeka.«
»A Olivia?«
»Ona jedva čeka sutrašnji dan.«
Smiješeći se, Dmitri Antonov je svukao odijelo i pošao na plivanje u bazenu. Madame Sophie
i monsieur Carnot promatrali su ga s terase, dovršavajući ostatke roséa. Mobitel madame Sophie
je još jednom zabrujao, oglašavajući novu poruku.
»Što je sad?« upitao je monsieur Carnot.
»Martel navodno misli da izgledam kao Židovka.« Pripalila je novu Gitane i nasmiješila se.
»Saladin je to isto rekao.«
31
SAINT-TROPEZ, FRANCUSKA
U deset sljedećeg jutra Place de l’Ormeau je bio posve pust, s iznimkom čovjeka pozne srednje
dobi koji je prao ruke na mlazu vode izvorske česme. Olivia je pomislila da ga je ranije već vidjela
par puta u selu, ali nakon što ga je pažljivije pogledala, zaključila je da je griješila. Kamene ploče
trga grijale su joj noge u sandalama dok je prelazila trg prema galeriji. Izvukavši ključeve iz
torbice, otključala je vanjska drvena vrata i ušla u zagušljiv vestibul. Zatim je otvorila vrata od
neprobojnog stakla i, ušavši, isključila alarm. Zatvorila je vrata za sobom. Automatski su se
zaključala.
Unutrašnjost galerije bila je mračna i osvježavajuće hladna u odnosu na vrelinu koja je
vladala vani. U svojem uredu Olivia je uključila prekidač koji je podignuo rolete i sigurnosne
rešetke, a zatim je po običaju pošla na kat do izložbenih prostorija, kako bi se uvjerila da ništa ne
nedostaje. Lichtenstein, Basquiat i Dubuffet izloženi u izlogu bili su samo dio asortimana galerije.
Olivijina bogata prodajna kolekcija uključivala je djela Warhola, Twomblyja, te Kooninga,
Gerharda Richtera i Pollocka, kao i brojnih francuskih i španjolskih suvremenih umjetnika.
Kupovala je mudro i osigurala sebi pouzdanu klijentelu među megabogatašima Côte Azura —
ljude poput Dmitrija Antonova, pomislila je. Bilo je to izvanredno postignuće za ženu bez
sveučilišne diplome i bez formalne umjetničke izobrazbe. A kad samo pomisli da je prije tek
nekoliko godina vodila malu galeriju u kojoj su se znojavim turistima koji bi izmiljeli s kruzera i
vozila za kampiranje prodavala škrabotine lokalnih umjetnika. Ponekad je sebi dopuštala
zanošenje mišlju da je dolazak u ovo mjesto bio rezultat njezine odlučnosti poslovne
dalekovidnosti, ali zapravo je znala pravu istinu. Sve je ovo bilo djelo Jean-Luca. Olivia je za
javnost bila glavno lice galerije, ona je nosila njezino ime, ali kupio ju je i platio Jean-Luc Marte.
Kao što je, uostalom, kupio i nju.
Nakon što je utvrdila da je njezina kolekcija preživjela noć nedirnuta, pošla je u prizemlje i
zatekla Monique, svoju prodavačicu, kako na espresso aparatu priprema sebi kavu s mlijekom.
Bila je to mršava djevojka od dvadeset četiri godine i malih grudiju, prava Degasova plesačica
koja je nekako oživjela. Navečer je radila kao hostesa u jednom od Jean-Lucovih restorana.
Izgledala je kao da je dokasna tulumarila. Kad je u pitanju bila Monique, češće je bila tako negoli
suprotno.
»Hoćeš i ti?« upitala je dok su joj posljednje kapi mlijeka klokoćući upadale u šalicu.
»Molim te.«
Monique je dodala kavu Oliviji i sebi pripremila drugu. »Imamo li jutros kakvih dogovora?«
»Zar ne bi ti to meni trebala reći?«
Monique je napravila facu.
»O kome se radilo ovaj put?«

»O jednom Amerikancu. Tako je divan. Porijeklom je iz nekakve Virdžinije.« Monique je to
izgovorila kao da se radi o najegzotičnijem i najsenzualnijem mjestu na svijetu. »Uzgaja konje.«
»Mislila sam da mrziš Amerikance.«
»Naravno. Ali ovaj je jako bogat.«
»Hoćeš li ga ikad više vidjeti?«
»Možda večeras.«
Ili možda ne, pomislila je Olivia. I ona je jednom bila djevojka poput Monique. Možda još
uvijek jest.
»Ako pogledaš na svoj kalendar«, rekla je, »sigurno ćeš otkriti da danas u jedanaest dolazi
Herr Müller.«
Monique se namrštila. »Herr Müller mi voli gledati u sise.«
»I u moje.«
Zapravo, Herr Müller je više volio gledati Oliviju nego njezine slike. I nije u tome bio
usamljen. Izgled joj je bio sredstvo rada, ali ponekad je bio tek smetnja i gubitak vremena. Bogati
ljudi — i neki ne baš toliko bogati — dogovarali su posjet galeriji samo kako bi par minuta proveli
u njezinu društvu. Neki su čak uspijevali smoći snage da je zaprose. Drugi bi samo pobjegli, pritom
ne razotkrivajući svoje namjere. Ali ona je odavno naučila kako oko sebe stvoriti ozračje
nedostupnosti. Premda je tehnički bila neudana, bila je JLM-ova djevojka. Svi u Francuskoj su to
znali. Moglo joj je jednako tako biti i otisnuto na čelu.
Monique je sjela za stakleni stol recepcije. Na njemu su se nalazili jedino telefon i rokovnik
za dogovorene posjete. Olivia joj nije povjeravala puno više od toga. Cijeli posao oko galerije
i administrativnih obveza obavljala je sama, uz pomoć Jean-Luca. Monique je bila samo još jedno
umjetničko djelo koje je, ako bi joj to bilo po volji, bilo u stanju odgovarati na telefonske pozive. U
galeriji ju je zaposlio Jean-Luc, a ne Olivia. Olivia je bila posve sigurna da su ljubavnici. Ali nije
to zamjerala Monique. Zapravo ju je pomalo žalila. To neće dobro završiti. Nikad nije.
Herr Müller je kasnio deset minuta, što mu nije bio običaj. Debeo i rumenih obraza, zaudarao
je po sinoćnjem vinu. Nedavni susret s plastičnim kirurgom u Zürichu na licu mu je ostavio
izraz stalne zaprepaštenosti. Zanimala ga je slika američkog umjetnika Philipa Gustona. Slično je
djelo nedavno u Americi prodano za dvadeset pet milijuna. Herr Müller se nadao Olivijino kupiti
za petnaest. Olivia je tu ponudu odbila.
»Ali moram je imati!« uzviknuo je, bestidno zureći u ovratnik Olivijine bluze.
»Tada ćete morati pronaći još pet milijuna.«
»Dopustite mi da promislim do sutra. U međuvremenu, nemojte nikoga puštati da je vidi.«
»Zapravo, planiram je pokazati baš danas popodne.« »Dovraga! Kome?«
»Dajte, Herr Müller, to bi bila indiskrecija.«
»Je li u pitanju onaj lik Antonov?«
Ona je ostala šutjeti.
»Nedavno sam otišao na zabavu u njegovu vilu. Jedva sam preživio. Ostali nisu bili te sreće.«
Ugrizao se za usnu. »Šesnaest. Ali to je moja posljednja ponuda.«
»Riskirat ću s monsieur Antonovom.«
»Znao sam!«
U podne i pol Olivia ga je otpravila u podnevnu žegu. Po povratku do svojeg stola primijetila
je da je primila poruku od Jean-Luca. Ukrcavao se u svoj helikopter za let do Nice, gdje je cijelo
poslijepodne imao sastanke. Pokušala mu je uzvratiti poruku, ali nije dobila nikakav odgovor.
Pretpostavila je da je već u zraku.
Vratila je mobitel na radni stol. Nekoliko sekunda kasnije je zazvonio, označavajući dolazni
poziv. Olivia nije prepoznala broj. Ipak je prihvatila poziv i prinijela mobitel uhu.
»Bonjour.«
»Madame Watson?«
»Da.«
»Ovdje Nicolas Camot. Jučer smo zajedno ručali u...« »Da, naravno. Kako ste?«
»Zanimalo me imate li još uvijek vremena pokazati svoju kolekciju monsieur Antonovu?«
»Odgodila sam sve dogovorene termine«, slagala je. »Kada bi on želio doći?«
»Hoće li vam odgovarati u dva?«
»U dva će biti savršeno.«
»Morat ću najprije ja svratiti i malo razgledati uokolo.« »Molim?«
»Monsieur Antonov pazi na svoju sigurnost.«
»Uvjeravam vas, moja je galerija potpuno sigurna.«
S druge je strane vladala tišina.
»Kada biste voljeli doći?« razdraženo je upitala Olivia. »Sada sam slobodan, ako vam
odgovara.«
»Odgovara mi.«
»Savršeno. Oh, i još jedna stvar, madame Watson.«
»Da ?«
»Vaša djelatnica.«
»Monique? Što je s njome?«
»Dajte joj neku zadaću za van, nešto što će je par minuta zadržati izvan galerije. Možete li to
učiniti za mene, madame Witson?«
Prošlo je pet minuta prije nego je djelatnica napokon izišla iz galerije. Zastala je nasred užarenog
trga, pogledavajući lijevo, pa desno. Zatim se omamljeno promaknula pored Kellerova stola u
susjednom kafiću, ruku klonulih niz tijelo poput dva cvijeta s uvelim peteljkama. On je utipkao
kraticu poruku u mobitel i poslao je u sigurnu kuću u Ramatuelleu. Odgovor je odmah stigao.
Martelov helikopter nalazi se istočno od Cannesa. Nastavi po planu.
Kao dobar terenski operativac, Keller je račun platio unaprijed. Ustavši, pošao je do galerije
i snažno pritisnuo tipku zvona. Nije bilo odgovora. Preokreti su ferplej, pomislio je. Pozvonio je
drugi put. Zasuni su se uz prasak pomaknuli i on je ušao unutra.
Danas je bio nekako drukčiji, Olivia je u to bila sigurna. Izvana je još uvijek bio ono zgodno,
ravnodušno stvorenje s kojim je objedovala u vili Antonovih — čovjek škrt na riječima i
neodređenih dužnosti — ali ponašanje mu se izmijenilo. Odjednom se činio veoma sigurnim u
sebe i u svoje stavove. Ušavši u galeriju, skinuo je sunčane naočale i podigao ih na tjeme. Osmijeh
mu je bio srdačan, ali pogled modrih očiju strogo poslovan. Obratio joj se bez prethodnog pružanja
ruke na pozdrav.
»Bojim se da je došlo do male promjene plana. Monsieir Antonov ipak neće uspjeti doći.«
»Zašto ne?«
»Neka sitnica koja je zahtijevala njegovu neposrednu pažnju Ipak, nije ništa hitno. Nema
razloga za paniku.« Sve je ovo izgovorio na svojem francuskom s jakim korzikanskim naglaskom,
kroz onaj isti naoko dobrodušan osmijeh.
»Pa zašto ste me onda nazvali? I zašto ste ovdje?« upitala je Olivia.
»Jer su neki prijatelji monsieur Antonova pokazali zanimanje za vašu galeriju i voljeli bi s
vama privatno porazgovarati.«
»Kakvo zanimanje?«
»Tiče se nekoliko vaših nedavnih transakcija. Bile su prilično unosne, ali pomalo
neuobičajene.«
»Transakcije ove galerije«, hladno je rekla ona, »privatna su stvar.«
»Ne baš toliko privatna kao što mislite.«
Olivia je osjetila kako joj lice počinje gorjeti. Polako je pošla do Moniqueina stola i podigla
telefonsku slušalicu. Ruka joj je drhtala dok je birala broj.
»Nemojte se truditi zvati svojeg supruga, Olivia. Neće vam se odazvati.«
Oštro ga je pogledala. Te je riječi izgovorio ne na francuskome, nego na čistom otočkom
engleskom,
»On mi nije muž«, čula je sebe kako govori.
»Oh, da, zaboravio sam. Let mu je još u tijeku«, nastavio je on. »Negdje je između Cannesa
i Nice. Ali dodatno smo se pobrinuli da mu blokiramo sve dolazne pozive.«
»Mi?«
»Britanska tajna služba«, mirno je odgovorio. »Nemate razloga za brigu, Olivia, u jako ste
dobrim rukama.«
Prislonila je telefon na uho i začula poruku Jean-Lucovc govorne pošte.
»Spustite slušalicu, Olivia, i jako duboko udahnite. Neću vam nauditi, ovdje sam da vam
pomognem. Smatrajte me svojom posljednjom šansom. Na vašem mjestu, ja bih je prihvatio.«
Vratila je slušalicu na telefon.
»To je dobra djevojka«, rekao je on.
»Tko ste vi?«
»Ime mi je Nicolas Carnot i radim za monsieur Antonova. Važno je da to dobro upamtite. A
sada uzmite svoju torbicu, mobitel i ključeve onog svojeg lijepog Range Rovera. I, molim vas,
požurite, Olivia. Nemamo puno vremena.«
32
RAMATUELLE, PROVANSA
Range Rover se nalazio na uobičajenom mjestu, nepropisno parkiran ispred Jean-Lucovog

restorana u staroj luci. Olivia je sjela za upravljač i po uputi se zaputila obalom Golfe de Saint-
Tropeza na zapad. Dvaput ga je pitala zašto je njezina galerija toliko zanimljiva britanskoj tajnoj
službi da bi opravdala tako pomno pripremljenu obmanu. On je dvaput u maniri Nicolasa Carnota,
prijatelja monsieur Dmetrija Antonova, samo komentirao nešto o krajoliku i vremenu.
»Kako ste naučili tako govoriti?«
»Kako to?«
»Korzikanski.«
»Moja teta Beatrice je bila s Korzike. Promašit čete skretanje.«
»Kojim putem?«
Pokazao joj je na odvojak za Gassin i Ramatuelle. Naglo je okrenula upravljač ulijevo i
trenutak kasnije su nastavili vožnju na jug, kroz krševit krajolik koji je dijelio zaljev od Baie de
Cavalairea.
»Kamo me to vodite?«
»Da upoznate neke prijatelje monsieur Antonova, naravno.«
Odustala je od daljnjeg propitkivanja i nastavila voziti u tišini. Nitko od njih dvoje nije
progovorio ni riječi dok nisu prošli Ramatuelle. Tada ju je uputio da skrene na užu sporednu cestu
koja ih je napokon dovela do ulaza u vilu. Kapija ih je dočekala širom otvorena. Parkirala je u
prednjem dvorištu i ugasila motor.
»Nije lijepa kao Villa Soleil«, rekao je, »ali vidjet ćete da je prilično udobna.«
Odjednom se do Olivijinih vrata pojavio muškarac. Prepoznala ga je; vidjela ga je tog jutra
na Place de l’Ormeauu. Pomogao joj je izići iz Range Rovera i znakom ruke je poveo prema ulazu
u vilu. Čovjek kojega je poznavala samo kao Nicolasa Carnota — čovjek koji je govorio francuski
poput rođenog Korzikanca, a engleski s otmjenim naglaskom karakterističnim za West End —
hodao je uz nju.
»Je li i on iz britanske tajne službe?«
»Tko?«
»Onaj koji mi je otvorio vrata.«
»Ja nisam nikoga vidio.«
Olivia se okrenula, ali čovjeka je nestalo. Možda je bio samo priviđenje. To je od ove žege,
pomislila je. Potpuno ju je omamila.
Kad je prišla vili, vrata su se otvorila i na njima se pojavio Dmitri Antonov. »Olivia!«
uzviknuo je, kao da mu je najstarija prijateljica na svijetu. »Tako mi je žao što smo vas
inkomodirali, ali bojim se da nije moglo drukčije. Uđite i raskomotite se, kao da ste kod vlastite
kuće. Svi su ovdje. Jedva čekaju da vas napokon uživo upoznaju.«
Sve je ovo izgovorio na engleskom s primjetnim ruskim naglaskom. Olivia nije bila sigurna
je li on stvaran ili je u pitanju gluma. Štoviše, toga trena više nije bila sigurna niti u do pod svojim
nogama.
Pošla je za njim kroz predvorje i ispod lukom nadsvođenog prolaza do salona. Bio je udobno
namješten i ukrašen brojnim platnima.
Ali sva su ona bila bijela, prazna.
Oliviji kao da su se odsjekle noge. Monsieur Antonov ju je pridržao i pogurao naprijed.
Bila su prisutna još tri muškarca. Jedan je bio visok i zgodan i otmjen i neporecivo Englez.
Na francuskom je nešto tiho govno pognutom liku u jakni od tvida, koji je izgledao kao da su
ga izvukli iz knjižarskog antikvarijata. Kad je Olivia ušla, razgovor krije utihnuo, a lica su im se
okrenula prema njoj poput suncokret; u zoru. Treći se čovjek, međutim, činio potpuno nesvjesnim
njezinog dolaska. Zurio je u jedno od bijelih platna, rukom podupiru bradu i glave neznatno
nagnute ustranu. Platno je po dimenzijama bilo identično ostalima, ali je bilo postavljeno na
slikarski stalak. Pred njim se činio potpuno opuštenim, primijetila je Olivia. Bio je srednje visine
i građe. Kosa mu je bila kratko podšišana i sijeda na sljepoočnicama. Oči čiji je pogled bio odlučno
fiksiran na platna bile su mu neprirodno zelene boje.
»Mislim«, napokon je rekao, »da mi je ova najdraža. Slikarsko je umijeće upravo izvanredno,
a upotreba boje i svjetla neusporediva. Zavidim njegovoj paleti.«
Sve je ovo izrekao na francuskom čiji naglasak Olivija nije mogla nigdje smjestiti. Bila je to
osebujna mješavina, malo njemačkoga, dah talijanskoga. Još je uvijek promatrao platno. Stav mu
se nije mijenjao.
»Kad sam je prvi put vidio«, nastavio je, »pomislio sam da je uistinu jedinstvena. Ali
pogriješio sam. Čini se da su ovakve slike specijalitet vaše galerije. Zapravo, koliko mogu vidjeti,
preplavili su tržište praznim platnima.« Pogled zelenih očiju napokon se okrenuo prema njoj.
»Čestitam, Olivia. To je pravo postignuće.«
»Tko ste vi?«
»Prijatelj monsieur Antonova.«
»Jeste li i vi iz britanske tajne službe?«
»Zaboga, ne! Ali on jest«, rekao je, pokazujući prema Englezu otmjenog izgleda. »Zapravo,
on je šef tajne obavještajne službe koju se ponekad naziva MI6. Ime mu je nekad bilo državna
tajna, ali vremena su se promijenila. Povremeno pristaje dati pokoji intervju i dopušta da ga
fotografiraju. Nekad bi to bila prava hereza, ali više nije.«
»A on?« rekla je ona, kimajući glavom prema pognutom liku u tvidu.
»Francuz«, pojasnio joj je zelenooki čovjek, »On je šef nečega što se zove Grupa Alfa. Možda
ste čuli za to ime. Nedavno mu je bombardirano sjedište u Parizu i nekoliko njegovih službenika
je izgubilo život. Kao što možete očekivan, jako ga zanima pronalaženje čovjeka koji je to učinio.
I volio bi da mu vi u tome pomognete.«
»Ja?« upitala je s nevjericom. »Kako?«
»Ubrzo ćemo doći do toga. A što se mojeg porijekla tiče«, rekao je, »ja sam vam čudak.
Dolazim iz mjesta o kojem ne volimo pričati.«
Tek je tada uspjela smjestiti njegov neobičan naglasak. »Vi ste iz Izraela.«
»Bojim se da je tako. Ali vratimo se natrag na aktualnu temu«, brzo je pridodao, »a to je vaša
galerija. To zapravo i nije prava galerija, zar ne, Olivia? Oh, povremeno prodate pokoju sliku,
poput onog Gustona kojega ste jutros pokušali uvaliti sirotom Herr Mülleru za opscenu cijenu od
dvadeset milijuna eura. Ali uglavnom služi za pranje novca koji Jean-Luc Martel zarađuje u
svojem pravom poslu, odnosno drogama.«
Prostorijom je zavladala grobna tišina.
»Sada smo došli do mjesta«, rekao je zelenooki čovjek, »kada ćete mi reći da vaš...« Zastao
je. »Oprostite mi, ali jako sam sklon detaljima. Kako uistinu nazivate Jean-Luca?«
»On je moj partner.«
»Partner? Kako nesretno.«
»Zašto?«
»Zato što riječ partner podrazumijeva poslovni odnos.«
»Mislim da bih voljela nazvati svojeg odvjetnika.«
»Ako to učinite, izgubit ćete jednu jedinu priliku da se spasite.« Zastao je, kao da procjenjuje
značaj svojih riječi. »Vaša je galerija malen, ali važan dio široko rasprostranjene kriminalne
mreže koja se bavi drogom. Drogom koja uglavnom dolazi iz Sjeverne
Afrike. Drogom koja prolazi kroz ruke terorističke skupine koja sebe naziva Islamskom
Državom. Jean-Luc Martel je diler te droge ovdje, u zapadnoj Europi. On surađuje s ID-om.
Svojom voljom ili ne, pomaže u financiranju njihovih operacija. Što znači da pomažete i vi.«
»Želim vam sreću u dokazivanju toga na francuskom sudu.«
On se prvi put nasmiješio. Osmijeh mu je bio hladan i kratak. »Pokazujete odvažnost«, rekao
je, hineći divljenje, »ali ne poričete tvrdnje o poslu kojim se vaš muž bavi.«
»On mi nije muž.«
»Oh, da«, podrugljivo je rekao, »zaboravio sam.«
Bile su to iste riječi koje je čovjek po imenu Nicolas Carnot izgovorio u umjetničkoj galeriji.
»A što se tiče poziva vašem odvjetniku«, nastavio je Izraelac, »to neće biti nužno. Barem ne
još. Vidite, Olivia, u ovoj prostoriji nema policajaca. Mi smo obavještajci. Premda nemamo ništa
protiv policije. Oni rade svoj posao, a mi svoj. Oni rješavaju zločine i obavljaju uhićenja, ali naš
su posao informacije. Vi ih imate, a mi ih, trebamo. Ovo je vaša premijera, Olivia. Ovo je vaša
jedna i jedina šansa. Da sam ja vaš odvjetnik, savjetovao bih vam da je iskoristite. To je najbolja
ponuda koju ćete ikad dobiti.«
Opet je uslijedila tišina, dulja od prethodne.
»Žao mi je«, napokon je rekla ona, »ali ne mogu vam pomoći.«
»Ne možete nam pomoći, Olivia, ili ne želite?«
»Ne znam ništa o Jean-Lucovim poslovima.«
»Četrdeset osam praznih platna koja sam pronašao u ženevskom Freeportu govore da znate.
Ondje ih je poslala Galerie Olivia Watson. Što znači da ćete vi za to biti optuženi, ne on. A što
mislite da će vaš partner tada učiniti? Hoće li vam dojahati upomoć? Hoće li za vas skočiti pred
dolazeći metak?« Polako je odmahnuo glavom. »Ne, Olivia, neće. Po svemu što sam doznao o
Jean-Lucu Martelu, on nije takav čovjek.«
Ona mu nije ništa odgovorila.
»Onda, što ćemo, Olivia? Hoćete li nam pomoći?«
Odmahnula je glavom.
»Zašto ne?«
»Jer ako to učinim«, napokon je rekla, »Jean-Luc će me ubiti.«
Opet onaj osmijeh. Ovaj put se činio iskrenim.
»Zar sam rekla nešto smiješno?« upitala je.
»Ne, Olivia, rekli ste mi istinu.« Pogled zelenih očiju je napustio njezino lice i opet se spustio
na prazno platno. »Što vidite kad ga pogledate?«
»Vidim nešto što mi je Jean-Luc naredio da napravim kako bih zadržala svoju galeriju.«
»Zanimljivo tumačenje. Znate li što ja vidim?«
»Što?«
»Vidim vas bez Jean-Luca.«
»Kako izgledam?«
»Dođite ovamo, Olivia.« Odmaknuo se korak od platna.
»Pogledajte sami.«
33
Prazna platna su uklonjena sa zidova i sa stalka, a tamnokosa žena od nekih trideset pet tiho je
poslužila hladno piće. Oliviju su pozvali da sjedne. Zauzvrat, elegantni Englez i zgužvani Francuz
su joj propisno predstavljeni. Njihova su joj imena bila dovoljno dobre poznata. Kao i oštre crte
lica zelenookog Izraelca. Olivia je bila gotovo sigurna da ga je već negdje vidjela, ali nije mogla
dokučiti gdje. On se predstavio samo kao Gideon i polako je hodao uokolo dok su svi ostali sjedili,
znojeći se zbog žege koja nije popuštala. U kutu je bez ikakva učinka monotono brujao okretni
ventilator; kroz otvorene francuske prozore poput jastrebova su ulijetale i izlijetale ogromne muhe.
Izraelac je odjednom zastao i munjevitim pokretom lijeve ruke ščepao jednu u letu.
»Jeste li uživali?«
»U čemu to?«
»U gledanju svojeg lica u časopisima i na oglasnim panoima.«
»Nije to tako lako kao što se čini.«
»Nije glamurozno?«
»Ne uvijek.«
»A što je sa zabavama i modnim revijama?«
»Modne revije su za mene bile posao. A zabave su«, rekla je, »nakon nekog vremena postale
prilično dosadne.«
Bacio je mrtvu muhu u blještavilo vrta i, okrenuvši se, odmjerio Oliviju od glave do pete.
»Zašto ste onda izabrali takav život?«
»Nisam. On je izabrao mene.«
»Bili ste otkriveni?«
»Recimo to tako.«
»To se dogodilo kad vam je bilo šesnaest, zar ne?«
»Očito ste čitali novinske isječke o meni.«
»S velikim zanimanjem«, priznao je. »Prijavili ste se na audiciju za sporednu ulogu u tada
prilično popularnom filmu koji se snimao na obalama Norfolka. Niste dobili ulogu, ali netko iz
producentskog osoblja natuknuo vam je kako biste trebali razmisliti o manekenskom poslu. I tako
ste odlučili napustiti školu i otići u New York u potrazi za karijerom. Kad ste napunili osamnaest,
već ste čili jedan od najslavnijih modela u Europi.« Zastao je, pa upitao. »Jesam li štogod
ispustio?«
»Zapravo, puno toga.«
»Kao, na primjer?«
»New York.«
»Zašto onda ne započnete svoju priču od toga«, rekao je. »Od New Yorka.«
Bio je to pakao, rekla mu je. Nakon potpisivanja za poznatu agenciju, smjestili su je s osam
drugih djevojaka u stan na zapadnoj strani Manhattana. Spavale su na smjenu, u krevetima na
kat. Danju bi je slali na »predstavljanje« potencijalnim klijentima i mladim fotografima koji su se
pokušavali probiti u poslu. Ako bi mala sreće, fotograf bi pristao snimiti nekoliko probnih
snimaka koje je mogla dodati u svoj dosje. U protivnom, otišla bi praznih ruku i vratila se u
pretrpan stan da od sebe tjera žohare i mrave. Noću bi ona i ostale djevojke radile u noćnim
klubovima, kako bi zaradile malo novca za džeparac. Oliviju su dvaput seksualno - napastovali. U
drugom je napadu zaradila modricu na oku zbog koje gotovo mjesec dana nije mogla raditi.
»Ali bili ste uporni«, rekao je Izraelac.
»Valjda jesam.«
»Što se dogodilo nakon New Yorka?«
»Dogodio se Freddie.«
Freddie je, pojasnila je, bio Freddie Mansur, najjači agent u poslu i jedan od najzloglasnijih
predatora. Freddie je Oliviju doveo u Pariz i u svoju postelju. Davao joj je i drogu — travu,
kokain barbiturate koji su joj pomagali zaspati. Kako joj je količina unesenih kalorija spala gotovo
na gladovanje, naglo je gubila na težim Uskoro je bila sama kost i koža. Kad bi ogladnjela, popušila
bi cigaretu ili ušmrkala crtu kokaina. Kokain i duhan, Freddie je to zvao manekenska dijeta.
»I što je najsmješnije, upalilo je. Što sam bila mršavija, to sam bolje izgledala. U sebi sam
polako umirala, ali kamera me voljela. Kao i oglašivači.«
»Bili ste supermodel?«
»Ni približno, ali dobro mi je išlo. Kao i Freddieju. Uzima mi je trećinu zarade. I trećinu
plaće svih djevojaka s kojima je tada radio.«
»I s njima spavao?«
»Recimo samo da je naš odnos bio monogaman.«
Kad je napunila dvadeset šest, samrtnički narkomanski izgled s kojim su je povezivali izišao
je iz mode i njezina je zvijezda počela blijedjeti. Većinom je radila na modnoj pisti, gdje su se
njezin visoki stas i dugi udovi još uvijek tražili. Ali prekretnica je bio njezin trideseti rođendan.
Postojao je život prije trideset i poslije trideset, nakon tridesete posla je potpuno nestalo. Nastavila
je tako još tri godine, dok joj Freddie nije počeo savjetovati da napusti taj posao. Isprva je to činio
obzirno, ali kad mu se oduprla, raskinuo je s njom poslovne i romantične veze i izbacio je na ulicu.
Imala je trideset tri godine, bez obrazovanja, bez posla i potpuno iscrpljena.
»Ali bili ste bogati«, rekao je Izraelac.
»Teško.«
»Što je bilo s novcem koji ste zaradili?«
»Novac dolazi i odlazi.«
»Droga?«
»I druge stvari.«
»Droga vam se sviđala?«
»Trebala mi je, a u tome ima razlike. Bojim se da mi je Freddie stavio nekoliko skupih
navika.«
»I što ste onda poduzeli?«
»Ono što bi svaka druga žena na mojem mjestu učinila. Spakirala sam torbe i otišla u Saint-
Tropez.«
S ono novca koji joj je preostao uzela je vilu u brdima — zapravo, bila je to straćara, nedaleko
odavde« — i kupila polovni skuter. Dane je provodila na plaži u Pampelonneu, a noći u mjernim
klubovima i diskotekama. Naravno, ondje je upoznala brojne muškarce — Arape, Ruse, sjedokoso
europsko smeće. Nekolicini je dopustila da je u zamjenu za darove i novac odvedu u krevet,
zbog čega se u velikoj mjeri osjećala kao prostitutka. Uglavnom je tražila nekog partnera s kojim
će moći zadržati stil života na koji je bila naviknula. Nekoga ne previše odbojnoga. Ubrzo je
zaključila da je došla na pogrešno mjesto. Kako joj je počelo ponestajati novca, počela je raditi u
maloj galeriji čiji je vlasnik bio britanski iseljenik. Zatim je posve slučajno upoznala čovjeka koji
će joj promijeniti život.
»Jean-Luca Martela?«
Nasmiješila se i protiv svoje volje.
»Gdje ste se s njime upoznali?«
»Na zabavi — gdje drugdje? Jean-Luc je neprestano bio po zabavama. Jean-Luc je bio
zabava.«
Zapravo, pojasnila je, to nije bio njihov prvi susret. Prvi se dogodio na tjednu mode u Milanu,
ali Jean-Luc je bio ondje sa svojom ženom i jedva je Oliviju pogledao u oči dok su se rukovali.
Do njihova drugog susreta već je bio udovac i veoma tražen. I Olivia se već na prvi pogled ludo
zaljubila u njega.
»Ja sam bila Rosemary, a on Dick. Bila sam potpuno bespomoćno zaljubljena.«
»Rosemary i Dick?«
»Rosemary Hoyt i Dick Diver 3. Oni su glavni likovi...«
»Znam tko su oni, Olivia. I s tom usporedbom laskate sebi.«
Njegove je riječi doživjela poput pljuske u lice. Obrazi su joj se zažarili.
»Je li vam i on poput drugih davao darove i novac?«
»Jean-Luc nije morao plaćati svoje djevojke. Bio je nevjerojatne zgodan i čudesno uspješan
čovjek. Bio je... Jean-Luc.«
»A što mislite da je vidio u vama?«
»Nekad sam ga i sama to pitala.«
»Što vam je odgovorio?«
»Mislio je da smo dobar par.«
»Dakle, već od početka se radilo o poslovnom partnerstvu?«
»Više-manje, da.«
»Jeste li ikad razgovarali o braku?«
3
Glavni likovi popularnog romana Francisa Scotta Fitzgeralda Blaga je noć.
»Ja sam to predlagala, ali Jean-Luca to nije zanimalo. Znali smo se užasno oko toga
posvađati. Rekla sam mu da neću utrošit najbolje godine života tako što ću mu biti priležnica, da
se želim udati za njega i imati djecu. Na kraju smo postigli kompromis.«
»Kakav kompromis?«
»Dao mi je nešto u zamjenu za brak i djecu.«
»Što to?«
»Galeriju Olivije Watson.«
34
Olivia je bila naviknuta na to da je muškarci proždiru pogledom. Muškarci koji su ostajali bez
daha. Muškarci koji su dahtali. Muškarci vlažnih, pohotnih očiju. Muškarci koji bi učinili sve,
platili gotovo bilo koju cijenu da je odvedu u krevet. Tri muškarca koji su sada stajali pred njom
— britanski špijunski šef, francuski pripadnik tajne policije i Izraelac koji se nije izjasnio o svojoj
ulozi, ili neodređeno joj poznatog lica — također su zurili u nju, ali iz posve dragog razloga. Činili
su se imunima na fatalnost njezinog izgleda. Njima ona nije bila objekt divljenja; bila je sredstvo
za postizanje konačnog cilja. Cilja koji, činilo se, još nisu bili spremni razotkriti. Svejedno, laknulo
joj je zbog spoznaje da takvi ljudi još postoje. Karijera u modnoj industriji i deset godina života -
bajkovitom svijetu Saint-Tropeza donijeli su joj prilično loše mišljenje o muškom rodu.
Galerija Olivia Watson...
Ime je, kazala im je, bilo Jean-Lucova zamisao, ne njezina. Ona je nad vrata galerije željela
objesiti provjerene inicijale JLM, ili Jean-Luc je ustrajao u zahtjevu da nosi njezino, a ne
njegovo me. Dao joj je novac da kupi lijepu stara zgradu na Place de Ormeauu i zatim financirao
nabavku svjetski vrijedne zbirke suvremene umjetnosti. Olivia je željela svoju zbirku graditi
postupno umjereno, s posebnim naglaskom na mediteranske umjetnike. Ali Jean-Luc nije htio ni
čuti za to. Nije bio ni postupan ni umjeren pojasnila je. Sve je moralo biti veliko i blještavo.
Galerija je otvorena uz razinu blještavila i glamura koju je samo JLM mogao prirediti. Nakon toga
se sklonio ustranu i Oliviji prepustio potpunu kontrolu nad umjetničkim i financijskim pitanjima.
»Ali samo do izvjesne mjere«, rekla je.
»Što to znači?« upitao je Izraelac. »Čovjek može imati punu kontrolu, ili ne može. Tu nema
sredine.«
»Ima kada je u pitanju Jean-Luc.«
Tražio ju je da to pojasni.
»Jean-Luc je vodio poslovne knjige galerije.«
»To vam se nije činilo čudnim?«
»Zapravo, laknulo mi je. Bila sam bivša manekenka, a on je bio nevjerojatno uspješan
poslovni čovjek.«
»Koliko vam je trebalo da otkrijete kako nešto nije u redu?
»Dvije godine. Možda malo više.«
»Što se dogodilo?«
»Počela sam proučavati knjige galerije bez Jean-Luca za leđima.«
»I što ste otkrili?«

»Da kupujem i prodajem više djela nego što sam uopće smatrala mogućim.«
»Galerija vam je živahno poslovala?«
»To je preblag izraz. Zapravo, već u drugoj godini postojanu Galerija Olivia Watson zaradila
je više od tri stotine milijuna eura. Većina transakcija bila je posve privatna i uključivala slike koje
nikao nisam vidjela.«
»Što ste rada poduzeli?«
»Suočila sam se s njime.«
»I kako je on reagirao?«
»Rekao mi je da gledam svoja posla.« Zastala je, pa pridodala, »I to je doista mislio.«
»I, jeste li?«
Kratko je oklijevala, pa polako potvrdno kimnula glavom.
»Zašto?«
Kad mu ona nije ponudila objašnjenje, učinio je to umjesto nje.
»Jer vam je život bio savršen i niste željeli da to išta ugrozi.«
»Svi mi u životu pristajemo na kompromise.«
»Ali ne tražimo svi utočište u naručju trgovca drogom.« Kratko je zastao, čekajući da ona u
dovoljnoj mjeri probavi te riječi. Znali ste da je droga Jean-Lucov pravi posao, zar ne?«
»To još uvijek ne znam.«
Izraelac je njezin odgovor pozdravio neskrivenim prijezirom. »Olivia, nemamo puno
vremena. Bit će bolje da ga ne trošimo na besmislena poricanja.«
Uslijedila je tišina koju je prekinuo Englez koji je za sebe tvrdio da mu je ime Nicolas Carnot.
Pošao je do police s knjigama i istegnuvši vrat, dohvatio knjigu pohabanih korica. Radilo se
o Zaklonu od neba, američkog romanopisca Paula Bowlesa. Gurnuo je knjigu pod ruku i, dobacivši
pogled Oliviji, opet se iskrao iz sobe. Ona je pogledala Izraelca, koji joj je prijekorno uzvratio
pogled.
»Namjeravali ste mi reći«, napokon je kazao, »kada ste postali svjesni činjenice da je vaš
privatni i poslovni partner trgovac drogom.«
»Čula sam glasine, kao i svi drugi.«
»Ali za razliku od svih ostalih, vi ste bili u jedinstvenom položaju da znate je li to istina ili
nije. Napokon, bili ste nominalna vlasnica umjetničke galerije koja je služila kao jedna od
najučinkovitijih kulisa za pranje novca.«
Ona se nasmiješila. »Kako ste naivni.«
»Zašto?«
»Jean-Luc je veoma dobar u čuvanju tajni.« Zatim je pridodala: »Gotovo jednako dobar kao
vi i vaši prijatelji.«
»Mi smo profesionalci.«
»Kao i Jean-Luc«, smrknuto je rekla.
»Jeste li ga ikad to pitali?«
»Je li trgovac drogom?«
»Da.«
»Samo jednom. Nasmijao se. A onda mi je rekao da ga više nikad ne ispitujem o njegovom
poslu.«
»I, jeste li?«
»Nikad.«
»Zašto ne?«
»Jer sam čula i druge glasine«, rekla je ona. »Glasine o tome što se događa s ljudima koji mu
stanu na put.«
»Pa ipak ste ostali s njime«, naglasio je on.
»Ostala sam«, uzvratila mu je ona, »jer sam se bojala otići.
»Bojali ste se otići, ili ste se bojali da ćete izgubiti svoju galeriju.«
»Oboje«, priznala je ona.
Njemu se na usnama pojavila tek naznaka osmijeha i jednako brzo nestala. »Cijenim vašu
iskrenost, Olivia.«
»Samo to?«
»Poput Nicolasa Carnota, sklon sam se suzdržati od svih osuda. Posebno kad su u pitanju
vrijedni obavještajni podaci.«
»Kakvi podaci?«
»Organizacija Jean-Lucova posla, na primjer. Sigurno su uspjeli prikupiti brojne podatke o
strukturi njegove tvrtke. A ona najblaže rečeno, prilično mračna. Promatrajući je izvana, uspjeli
smo identificirati neke igrače. Postoji šef za svaku cjelinu — za restoran, hotele, za prodaju — ali
koliko god smo to pokušavali, nismo mogli identificirati šefa JLM-ova odjela za nezakonitu
trgovinu drogom.«
»Šalite se.«
»Samo malo. Radi li se o jednom ili dva čovjeka? Je li u pitanju samo Jean-Luc?«
Ona nije ništa odgovorila.
»Vrijeme, Olivia. Nemamo puno vremena. Moramo znati kako Jean-Luc upravlja svojini
poslom s drogom. Kako izdaje zapovijedi. Kako izolira sebe, tako da mu policija ne može ništa. To
se ne događa osmozom ili telekinezom. Negdje postoji osoba od povjerenja koja zastupa njegove
interese. Netko tko mu se može približiti, a da ne izazove sumnju. Netko s kime on
komunicira jedino neposredno, potiho, u prostoriji bez telefona. Sigurno znate tko je taj čovjek,
Olivia, Možda ste se i upoznali. Možda ste mu prijateljica.«
»Nisam mu prijateljica«, rekla je nakon kratke šutnje. »Ali znam tko je on. I znam što će mi
se dogoditi ako vam kažem njegovo ime. On će me ubiti. I čak ga ni Jean-Luc neće moći u
tome spriječiti.«
»Nitko vam neće nauditi, Olivia.«
Ona ga je skeptički pogledala. Odglumio je da ga to blago vrijeđa.
»Pomislite na izvanredne mjere koje smo poduzeli kako bi smo vas danas doveli ovamo. Zar
vam nismo pokazali koliko smo profesionalni? Nismo li se dokazali vrijednima vašeg
povjerenja?«
»A kada vi odete? Tko će me onda štititi?«
»Neće vam trebati zaštita«, odgovorio joj je on, »jer ćete i vi otići.«
»Gdje ću to otići?«
»O tome ćete odlučiti vi i vaš zemljak«, rekao je, kimnuvši glavom prema šefu britanske tajne
službe. »Oh, mislim da vam ja mogu ponuditi lijep stan s pogledom na more u Tel Avivu,
ali pretpostavljam da bi vam bilo udobnije u Engleskoj.«
»Čime ću zarađivati za život?«
»Vodit ćete umjetničku galeriju, naravno.«
»Koju to?«
»Galeriju Olivia Watson.« Nasmiješio se. »Unatoč činjenici da je vaša kolekcija kupljena
novcem od droge, spremni smo vam dopustiti da je zadržite. Uz dvije iznimke«, pridodao je.
»Koje to?«
»Gustona i Basquiata. Monsieur Antonov će vam rado za obje slike ispisati ček na pedeset
milijuna, što bi trebalo odagnati sve brige Jean-Luca o tome kako ste proveli današnje
poslijepodne. I ne brinite«, pridodao je. »Za razliku od monsieur Antonova, novac je posve pravi.«
»Kako velikodušno od vas«, rekla je. »Ali još mi uvijek niste rekli o čemu se ovdje zapravo
radi.«
»Radi se o Parizu«, odgovorio joj je. »I Londonu. I Antwerpenu. I Amsterdamu. I Stuttgartu.
I Washingtonu. I radi se o još stotinu drugih napada za koje nikad niste ni čuli.«
»Jean-Luc nije anđeo, ali nije ni terorist.«
»Istina. Ali vjerujemo da s jednim posluje, što znači da pomaže u financiranju tih napada. Ali
bojim se da će to biti sve što ću vam o tome reći. Što manje znate, to bolje. Tako se postupa u
našem poslu. I vi trebate znati samo to da vam se pružila životna prilika. Šansa za novi početak.
Smatrajte to praznim plamom na kojem možete nasukati sliku koju god poželite, A sve će vas to
koštati samo jedno ime.« Nasmiješio se i upitao: »Jesmo li se dogovorili, gospođice Wilson.
»Watson. Ime mi je Olivia Watson. I da«, rekla je nakon kratke stanke, »vjerujem da smo se
dogovorili.«
Razgovarali su do u kasno popodne, dok je žega popuštala, a sjene u vrtu i nasadu maslina koji se
uzdizao padinom obližnjeg brežuljka postajale duže i tanje, O okolnostima njezina povratka
u Ujedinjeno Kraljevstvo. O tome kako će se sljedećih dana ponašati u Jean-Lucovoj prisutnosti.
O procedurama koje treba slijediti u slučaju nekih nepredviđenih hitnih okolnosti. Zelenooki
Izraelac je to nazvao planom razbijanja stakla i upozorio Oliviju da po njemu treba postupati samo
u slučaju krajnje opasnosti jer će inače baciti u vjetar mnogo vremena i truda, i potrošiti nebrojene
milijune na operativne troškove.
Tek je tada od Olivije zatražio da mu kaže ime. Ime čovjeka kojemu je Jean-Luc povjerio
upravljanje njegovim milijarde eura vrijednim carstvom narkotika. Upravljanje prljavom stranom
JLM Enterprisesa, kako je to Izraelac nazvao. Stranom koja je omogućila sve ostalo — restorane,
hotele, butike i dućane, umjetničku galeriju na Place de l’Ormeauu. Kad ga je Olivia prvi put
izgovorila, učinila je to tiho, kao da joj neka nevidljiva ruka steže vrat. Izraelac ju je zamolio da
ponovi ime i, čuvši ga jasno, razmijenio duge, tajanstvene poglede s Faulom Rousseauom.
Rousscau je napokon polako kimnuo glavom i zatim nastavio promatrati svoju ugašenu lulu,
dok se na drugoj strani sobe Nicolas Carnot vraćao Bowlesovu knjigu na njezino mjesto na polici.
Nakon toga više nije bilo rasprave o drogama ili terorizmu ili o pravom razlogu zašto se
Oliviju trebalo dovesti u skromnu vilu kod Ramatuellea. Materijalizirao se monsieur Antonov, uz
široki osmijeh dobrodušnost s ruskim naglaskom, i zajedno su organizirali prinos pedeset milijuna
eura s njegovih računa na račun galerije. Za proslavu prodaje otvorena je boca šampanjca. Olivia
iz čaše koju su joj stavili u ruku nije otpila ni kapi. Ni Izraelac nije dotaknuo svoju čašu. Bio je,
pomislila je Olivia, čovjek od discipline.
Kratko nakon šest sati Nicolas Carnot joj je vratio njezin mobitel. Olivia nije ni znala kada
joj ga je točno bio uzeo, zaključila je da joj ga je izvukao iz torbice tijekom vožnje iz Saint-
Tropeza. Bacivši pogled na ekran, primijetila je da je tijekom njezina ispitivanja stiglo nekoliko
poruka. Posljednja je bila s Jean-Luca. Stigla je tek koji trenutak ranije. U njoj je pisalo da se
upravo ukrcava u helikopter i da će za otprilike sat vremena biti kod kuće.
Olivia je uspaničeno podigla pogled. »Što ću mu reći?«
»Što biste mu inače rekli?« upitao je Izraelac.
»Poželjela bih mu siguran let.«
»Tada to, molim vas, i učinite. I možda ćete mu željeti spomenuti da imate za njega
iznenađenje od pedeset milijuna eura. To li mu trebalo popraviti raspoloženje. Ali nemojte previše
otkrivati. Ne želimo to iznenađenje pokvariti.«
Olivia je utipkala poruku i pružila mu mobitel da je vidi.
»Dobro obavljeno.«
Pritisnula je ikonu za slanje.
»Vrijeme je za vaš povratak«, rekao je Izraelac. »Ne bismo željeli da vam se kočija pretvori
u bundevu, zar ne?«
Vani je vjetar brzo natjeravao nekoliko oblaka preko večernjeg neba. Nicolas Cavalaireu je
tijekom vožnje na jug prema Baie de Cavalaireu govorio samo francuski i spominjao samo
monsieur Antonova i slike. Trebale su biti isporučene u Villu Soleil odmah nakon prijema novca.
Madame Sophie je, rekao je, već izabrala mjesto gdje će ih objesiti.
»Ona me prezire«, rekla je Olivia.
»Nije ona tako loša kad je upoznate.«
»Je li Francuskinja?«
»A što bi drugo bila?«
Antonovi su živjeli na zapadnoj strani zaljeva, Jean-Luc Olivia na istočnoj. Kad su se
približili malom prodajnom centru na uglu bulevara Saint-Michel, monsieur Carnot joj je rekao da
zaustavi vozilo. Čvrsto joj je stisnuo ruku i na engleskome je uvjerio da se nema čega bojati, da
radi ispravnu stvar. Zatim joj je poželio ugodnu večer i, smiješeći se kao da se toga popodneva
nije dogodilo ništa neobično, izišao iz vozila. Zadnji put ga je primijetila u retrovizoru, kako na
malom motociklu juri u suprotnom smjeru. Kao da sam na mjestu zločina, pomislila je.
Olivia je uz rub zaljeva nastavila na istok i nekoliko minuta kasnije ušla u luksuznu vilu koju
je dijelila s čovjekom kojega je upravo izdala. U kuhinji je sebi ulila veliku čašu roséa i odnijela je
van, na terasu. Kroz oštar sjaj zalaska sunca mogla je raspoznati blijede obrise čudovišne vile
monsieur Antonova. Tog joj je trena zabrujao mobitel. Pogledala je u ekran, KUĆI ZA PET...
KAKVO JE TO IZNENAĐENJE? »Iznenađenje je«, rekla je naglas, »to da su mi tvoj ruski
prijatelj i ona kučka od njegove žene upravo ispisali ček na pedeset milijuna eura.« Neprestano je
to ponavljala, sve dok i sama nije povjerovala da je to istina.
35
MARSEILLES, FRANCUSKA
11:45 sljedećeg jutra na računu Galerije Olivije Watson na adresi Place de l’Ormeau u Saint-
Tropezu, pojavio se iznos od pedeset milijuna eura. Novac nije morao daleko putovati jer su i
pošiljatelj primatelj imali račune u banci HSBC na bulevaru Haussmann u Parizu. Do ranog
poslijepodneva već je udobno ležao u poznatoj Švicarskoj banci u Ženevi, na računu koji je
kontrolirao JLM Enterprises. A u pet sati su dvije slike — jedna Gustonova i jedna Basquiatova
— neobilježenim kombijem isporučene u Villu Soieil. Kombi je slijedila Olivia Watson u svojem
crnom Range Roveru. U predvorju je naletjela na Christophera Kellera koji je upravo ulazio.
Ekstravagantno ju je poljubio u oba obraza, prokomentirao njezin zanosni izgled, pa se uspeo na
svoj Peugeot Satelis motocikl. Trenutak kasnije već je uz obalu Mediterana jurio na zapad.
Kad je dospio do predgrađa Marseillesa, već se gotovo počeo ustati sumrak. Nasilne bande
trgovaca drogom obilato su napučile sjeverna predgrađa grada, posebno stambene komplekse
Bassensa i Paternellea, ali Keller je u grad ušao kroz mirnija istočna predgrađa. Tunel Prado-
Carenage doveo ga je do stare luke, a otud je nastavio do Rue Grignan. Uska i ravna poput ravnala,
bila je obrubljena trgovinama poput Bossa, Vuittona i Armanija. U njoj se nalazio čak i JLM-ov
butik s nakitom. Keller se mogao zakleti da je u prolaz, osjetio kiselkast miris hašiša.
Dok je nastavljao kroz središte grada u quartier Marseillesa poznat kao Le Camas, ulice su
postale prljavije i opakije, a dućani kafići usluživali su imigrantsku i radničku klijentelu. Jedan
takav dućan, smješten u prizemlju grafitima išarane kuće s pogledom na Place Jean Jaures,
prodavao je po diskontnim cijenama elektroničku robu i mobitele, uglavnom kupcima
marokanskih i alžirskih korijena. Međutim, vlasnik joj je bio Francuz imena René Devereaux.
Devereaux je u Marseillesu posjedovao veći broj drugih malih dućana — svih orijentiranih na
gotovinsko plaćanje, nekih općenito svrstanih u kategoriju zabave za odrasle — ali dućan
elektroničke robe služio mu je kao neka vrsta poslovnog sjedišta. Ured mu se nalazio na prvom
katu zgrade. Prostorija nije imala telefona niti bilo kakvih drugih elektroničkih uređaja, što je bilo
neobično za čovjeka koji je za život zarađivao upravo prodajom takve suvremene opreme. René
Devereaux nije baš puno mario za telefone, a govorilo se da nikad nije osobno poslao nijednu
elektroničku poruku. Sa svojim je poslovnim partnerima i s podređenima komunicirao samo
osobno često na pošljunčanom trgu ili za stolom terase relativno ugodnog kafića na Au Petit Nice,
koji se nalazio tek par koraka od njegova dućana.
Keller je sve ovo znao zato što je René Devereaux bio istaknut lik u svijetu u kojem je i sam
nekad živio. Svatko iz francuskog kriminalnog podzemlja znao je da je Devereauxov pravi posao
trgovina drogom. Ne samo na razini ulične prodaje nego i u distribuciji diljem kontinenta. Toga je
vrlo vjerojatne bila svjesna i francuska policija ali Devereaux, za razliku od većine svoje
konkurencije, nikad nije ni dana proveo iza rešetaka Bio je pravi mafijaš, nedodirljiva osoba. Sve
do večeras, pomislio je Keller. Jer Olivia Watson je u sigurnoj kući kod Ramatuellea izgovorila
upravo ime Renéa Devereauxa. Devereaux je bio taj koji je brinuo da vlakovi voze po voznom
redu, onaj koji je hašiš s dokova južne Francuske prebacivao na ulice Pariza. Amsterdama i
Bruxellesa. Onaj, pomislio je Keller, koji je znao sve tajne Jean-Luca Martela. Imat će samo jednu
priliku da ga se dočepaju. Srećom, na raspolaganju su imali neke od najboljih terenskih operativaca
u branši.
Keller je ostavio motocikl na rubu Place Jean Jauresa i pješice pošao do Devereauxova
dućana. Razgledavajući robu u neurednom izlogu, vidio je unutra dvojicu ljudi, po izgledu
Francuze, kako ga promatraju sa svojeg mjesta iza pulta. Na prvom je katu iza žaluzina francuskih
prozora koja su vodila na ruševan balkon gorjelo svjetlo.
Keller se okrenuo i nastavio hodati još pedesetak metara niz ulicu, pa se zaustavio pored
parkiranog kombija. Za njegovim je upravljačem sjedio don Orsatijev potrčko Giancomo. U
teretnom dijelu kombija čučala su još dvojica Orsatijevih operativaca, nervozno pušeći cigarete.
Giancomo se, međutim, činio potpuno smirenim. Keller je sumnjao da mu to ide u korist.
»Kad ste ga posljednji put vidjeli?«
»Prije dvadesetak minuta. Izišao je na balkon popušiti cigaretu.«
»Jeste li sigurni da je još uvijek unutra?«
»Imamo čovjeka koji motri na stražnji dio zgrade.«
»Gdje su ostali?«
Mlađi je Korzikanac glavom kimnuo prema Place Jean Jauresu. Trg je bio krcat stanovnicima
quartiera, mnogih u tradicionalnoj odjeći afričkog ili arapskog svijeta. Čak ni Keller nije mogao
razabrati donove ljude.
Pogledao je Giancoma, »Bez pogrešaka, čuješ li me? Inače ćeš biti odgovoran za početak
rata. A znaš što don misli o ratovima.«
»Ratovi su dobri za do nov posao.«
»Ne kada je on u njima sudionik.«
»Ne brini, nisam više malo dijete. Osim toga, imam ovo.« Giancomo je dotaknuo amajliju
koja mu je visjela oko vrata. Bila je ista kao Kellerova. »Usput, ona te pozdravlja.«
»Je li rekla još nešto?«
»Nešto o ženi.«
»Što je to o njoj rekla?«
Giancomo je slegnuo ramenima, »Znaš kakva je signadora. Uvijek govori u zagonetkama.«
Keller je na putu do Au Petit Nicea popušio cigaretu. Unutra je vladao urnebes — Marseilles
je igrao protiv Lyona — ali na ulici je bilo nekoliko stolova gdje se on mogao izbjeći. Za jednim
je sjedio čovjek prosječne grade, guste srebrnaste kose i s naočalama debelih crnih okvira. Za
susjednim su dva tamnooka muškarca u dvadesetima s posebnom budnošću pratili pješake koji su
prolazili pločnicima. Keller je pošao do čovjeka sa srebrnastom kosom i bez poziva sjedio do
njega. Na stolu je stajala boca pastisa sa samo jednom čašom Keller je domahnuo konobaru i
zatražio da mu donese još jednu.
»Znaš«, rekao je na francuskom, »zbilja bi trebao malo popiti.«
»Ima okus poput benzina zaslađenog sladićem«, odgovorio je Gabriel. Promatrao je dva
muškarca u odijelima kako držeći se za ruke hodaju ulicom. »Zbilja ne mogu vjerovati da smo
opet ovdje.«
»U Au Petit Niceu?«
»U Marseillesu«, rekao je Gabriel.
»To je bilo neizbježno. Kad se pokušavaš ubaciti u europsku mrežu raspačavanja droge, svi
pučevi vode u Marseilles.« Keller je također promatrao prolaznike. »Misliš da bi se Rousseau
drži riječi?«
»Zašto ne bi?«
»Zato što je špijun. Što znači da u pravilu laže.«
»I ti si špijun.«
»Ali ne tako davno radio sam za don Antona Orsatija. Onog istog Antona Orsatija«, pridodao
je Keller, »koji će nam večeras pomoći u obavljanju malog prljavog posla. A ako Rousseau i
njegovi prijatelji iz Grupe Alfa slučajno to gledaju, to će dona, mir budi s njime, staviti u prilično
škakljiv položaj.«
»Rousseau ne želi imati ništa s onim što će se ovdje dogoditi. A što se tiče dona«, nastavio
je Gabriel, »pomoć koju nam pruža u ovom prljavom posliću, kako ti to bešćutno nazivaš, najbolja
je odluka koju je donio nakon što je tebe zaposlio.«
»Kako to?«
»Jer ga nakon ove noći više nitko neće moći ni prstom taknuti. Bit će od svega imun.«
»Razmišljaš kao kriminalac.«
»U poslu kojim se bavim na to sam prisiljen.«
Konobar je donio drugu čašu. Keller ju je napunio pastisom dok je Gabriel provjeravao svoj
mobitel.
»Ima li problema?«
»Madame Sophie i monsieur Antonov se prepiru oko toga gdje objesiti nove slike.«
»I čine to jako dobro.«
»Da«, neodređeno je rekao Gabriel i vratio mobitel u džep.
»Misliš li da će njih dvoje uspjeti?«
»Imam neke dvojbe.«
Keller je otpio malo pića. »Onda, što namjeravaš učiniti sa svim tim slikama kad operacija
završi?«
»Imam osjećaj da će monsieur Antonov doznati da ima židovske korijene i da će dati prilično
vrijednu donaciju izraelskom muzeju.«
»A pedeset milijima eura koje si ti dao Oliviji?«
»Nisam joj ništa dao. U njezinoj sam galeriji kupio dvije slike.«
»Jedno te isto«, rekao je Keller.
»To je prilično mala cijena, ako nas dovede do Saladina.«
»Ako«, rekao je Keller.
»Umišljam li ja to«, rekao je Gabriel, »ili nečega ima između tebe i...«
»Umišljaš .«
»Ona je zgodna djevojka. I kad sve ovo bude gotovo, bit će prilično potkožena.«
»Pokušavam se držati podalje od djevojaka koje vole bogate francuske trgovce drogom.«
»Zar si zaboravio čime si se ti u životu bavio?«
Mršteći se, Keller je otpio još pastisa. »Znači, monsieur Antonov je Židov?«
»Očito.«
»Nikad to ne bih pomislio.«
Gabriel je ravnodušno slegnuo ramenima.
»I ja sam pomalo Židov. Jesam li ti to ikad spomenuo?«
»Možda jesi.«
Među njima je zavladala tišina. Gabriel je melankolično promatrao ulicu.
»Ne mogu vjerovati da smo opet ovdje.«
»Neće dugo potrajati.«
Keller je promatrao dvojicu muškaraca kako izlaze iz kombija i ulaze u dućan elektroničke
robe u vlasništvu Renéa Devereauxa. Zatim je bacio pogled na svoj sat.
»Oko pet minuta. Možda i manje.«
Sa svojeg stola ispred Au Petit Nicea, Keller i Gabriel su imali samo ograničen pogled na ono što
je uslijedilo. Nekoliko sekunda nakon što su dvojica muškaraca ušla u dućan, kroz izlog je na ulicu
doprlo nekoliko bljeskova svjetla. Bili su prigušeni — zapravo, moglo ih se zamijeniti za treptanje
televizora — i nije se čuo nikakav zvuk. Barem ništa nije doprlo do bučnog kafića. Nakon toga je
dućan potpuno utonuo u mrak, s iznimkom malog neonskog znaka na vratima na kojem je pisalo
FERMÉ. Prolaznici su nastavili hodati ulicom kao da je sve u najboljem redu.
Keller je vratio pogled na kombi, gdje je Giancomo iz stražnjeg dijela kombija vadio veliku
četvrtastu kartonsku kutiju. Bila je to čudno oblikovana kutija, izrađena po preciznim uputama
don Orsatija u tvornici papirnate konfekcije na Korzici. Bilo je posve očito da je prazna jer ju je
Giancomo bez ikakvih problema prenio preko ulice pa kroz ulazna vrata dućana. Ali nekoliko
minuta kasnije, kad se kutija opet pojavila, nosila su je dvojica muškaraca koji su prvi ušli u dućan,
a Giancomo je poput nosača lijesa pridržavao jednu stranu. Dvojica muškaraca gurnula su kutiju
u stražnji dio kombija i uvukli se za njom unutra, a Giancomo je opet zauzeo svoje mjesto za
upravljačem. Zatim je kombi sišao s pločnika, skretao za ugao i otišao. Iz Au Petit Nicea začulo
se glasno navijanje. Marseilles je Lyonu zabio gol.
»Nije loše«, rekao je Gabriel.
Keller je provjerio vrijeme. »Pet minuta i dvadeset sekundi.«
»Neprihvatljivo po standardima Ureda, ali za večeras više nego prihvatljivo.«
»Sigurno se ne želiš priključiti zabavi?«
»Imao sam ja toga dovoljno za cijeli život. Ali prenesi donu moje pozdrave«, rekao je
Gabriel. »I reci mu da je ček već na pošti.«
S tim je riječima Keller otpravljen. Trenutak kasnije je na Peugot Satelisu projurio pored Au
Petit Nicea, gdje je čovjek guste srebrnaste kose i s debelim crnim naočalama sjedio sam,
pitajući se koliko će potrajati prije nego Jean-Luc Martel otkrije da je šef njegova odjela za
nezakonite droge nestao.
36
SREDOZEMNO MORE
Celine je bila jahta tipa Baia Atlantica 78, s tri kabine, MTV dizelskim strojem koji je mogao
postići brzinu od četrdeset četiri čvora i dugim, vitkim pramcem na koji je mogao sletjeti manji
helikopter. Ipak, Keller je do broda došao manje upadljivim sredstvom — preciznije, gumenim
gliserom Zodiac koji ga je čekao u osamljenoj luci u estuariju Rhone pokraj gradića Saintes-
Maries-de-la-Mer. Vezan je plovilo za krmenu platformu za plivače i uspeo se do glavnog salona,
gdje je zatekao don Orsatija kako na satelitskoj televiziji gleda susret Marseillesa i Lyona. Odjeven
kao i uvijek, u svoju jednostavnu korzikansku odjeću i s prašnjavim sandalama na nogama u
otmjenom je okruženju od kože i drva izgledao kao da je tu zalutao. Giancomo se nalazio na mostu,
s kormilarom.
»Marseilles je opet dao gol«, neutješno je rekao don. Usmjerio je daljinski upravljač u ekran
i isključio prijemnik.
Keller se osvrnuo po unutrašnjosti salona. »Očekivao sam nešto malo skromnije.«
»Prestar sam da bih se po Sredozemlju vozio u utrobi ribarice. Osim toga, kasnije večeras će
ti biti drago što pod nogama imaš dvadeset četiri metra broda. Očekuje se vjetar.«
»Kome pripada?«
»Prijatelju prijatelja.«
»A kormilar?«
»On je moj.«
Keller je spustio pogled i tek onda primijetio nekoliko kapi sasušene krvi.
»Imao je pištolj na radnom stolu kad su ušli unutra«, pojasnio je don. »Dobio je jednoga u
rame.«
»Hoće li preživjeti?«
»Bojim se da hoće.«
»Je li ti vidio lice?«
»Još nije.«
»Jesi li donio čekić?«
»Jedan lijepi«, rekao je don.
»Gdje je Devereaux?«
»U jednokrevetnoj kabini. Nisam želio da pravi nered po glavnim salonima.«
Keller je opet pogledao u pod. »Netko bi zbilja trebao ovo počistiti.«
»Ja ne«, rekao je don. »Ne mogu podnijeti pogled na krv.«
Jedan je donov čovjek pred jednokrevetnom kabinom držao stražu. Iznutra se nije čuo nikakav
zvuk.
»Je li pri svijesti?« upitao je Keller.
»Provjerite sami.«
Keller je ušao i zatvorio vrata za sobom. Prostorija je bila u tami; mirisala je po znoju i strahu
i jedva primjerno po krvi. Upalio ,e ugrađenu svjetiljku za čitanje i usmjerio svjetlo prema
nepomičnom liku ispruženom na dvostrukom krevetu. Ruke su mu bile vezane i sputane uz tijelo,
a noge oblijepljene ljepljivom trakom. Keller je pogledao ranu na desnom ramenu. Izgubio je
prilično krvi, ali zasad je krvarenje prestalo. Unatoč tome, posteljina je bila posve natopljena
krvlju. Kad ovo završi, prijateljev će prijatelj trebati novi madrac, pomislio je Keller.
Strgnuo je komad trake koji mu je prekrivao oči. Rene Devereaux je nekoliko puta brzo
trepnuo. A zatim, kad se Keller primaknuo svjetlu i pokazao Devereatuat svoje lice, trgovac
drogom zgrčio se od straha. Očito su prepoznali jedan drugoga.
»Bonsoir, Rene. Hvala što si svratio. Kako rame?«
Oči su mu se suzile, a strah je ishlapio. Devereaux je pokušava. Englezu s Korzike poslati
poruku da on nije čovjek na kojega se može pucati, oteti ga i sputati poput divlje ptice. Keller je
ukloni ljepljivu traku s njegovih usta, omogućujući mu da te osjećaje i glasu, iskaže.
»Ti si mrtav čovjek. I ti i onaj debeli Korzikanac za kojega radiš.«
»Misliš li to na don Orsatija?«
»Jebeš don Orsatija.«
»To su tri veoma nepromišljene riječi. Pitam se usuđuješ li se to reći donu u lice.«
»Serem se ja na dona. I na ostatak njegove porodice.«
»Zbilja?«
Keller je izišao. Korzikancu koji je stajao pred vratima je rekao: »Zamoli njegovu svetost da
se na tren spusti ovamo.«
»Gleda utakmicu.«
»Siguran sam da će se moći od nje odlijepiti«, rekao je Keller »I donesi mi čekić.«
Korzikanac je otišao niz prolaz i trenutak kasnije don Orsati je uz manje poteškoće sišao
dolje. Keller ga je uveo u kabinu i postavio ga pred Renea Devereauxa. Don Orsati se nasmiješio
na Devereauxovu očitu nelagodu.
»Momieur Devereaux ti želi nešto reći«, kazao je Keller »Hajde, Rene. Molim te, reci don
Orsatiju ono što si maloprije rekao meni.«
Pozdravljen tišinom, Keller je ispratio dona van. Zatim se prijeteći nagnuo nad sputanog
trgovca drogom. »Suvišno je reći da imaš veoma malen izbor mogućnosti. Možeš mi reći ono što
želim znati, ili ću donu prenijeti sve ružne stvari koje si rekao o njemu i njegovoj voljenoj porodici.
A zatim...« Keller je podigao ruke da istakne Devereauxovu neizvjesnu sudbinu u takvom
scenariju prepunom emocija.
»Otkad se ti to baviš obavještajnim radom?« upitao je Devereaux.
»Otkad sam promijenio zanimanje. Sada radim za britansku obavještajnu službu. Zar to nisi
čuo, Rene?«
»Ti? Britanski špijun? Ne vjerujem ti.«

»Ponekad ne vjerujem ni ja. Ali slučajno je istina. I ti ćeš mi pomoći. Bit ćeš povjerljivi izvor,
a ja ću biti tvoj nadglednik.«
»Ne misliš valjda ozbiljno?«
»Razmisli malo o položaju u kojem se nalaziš. Ozbiljno je da ozbiljnije ne može biti. Kao i
naša misija. Pomoći ćeš mi da pronađem čovjeka koji je upravljao terorističkim napadima ovdje u
Europi i u Americi.«
»Kako ja to mogu? Zaboga, ja sam trgovac drogom.«
»Drago mi je što smo to razjasnili. Ali nisi tek običan trgovac drogom, zar ne? Trgovac je
previše blaga riječ za ono što ti radiš. Ti iz one rupe na Place Jean Jauresu upravljaš djelom
svjetskom mrežom. I to radiš«, rekao je Keller, »za Jean-Luca Martela.«
»Za koga?«
»Za Jean-Luca Martela. Tipa sa svim onim restoranima i hotelima i kosom.«
»I sa zgodnom engleskom djevojkom«, rekao je Devereaux.
»Znači, ipak ga znaš.«
»Naravno. Nekad sam odlazio u njegov prvi restoran u Marseillesu. Tada je bio nitko. A sada
je velika zvijezda.«
»Zbog droge«, rekao je Keller. »Hašiša, da budem precizniji. Hašiša koji dolazi iz Maroka.
Hašiša koji ti distribuiraš širom Europe. Da nema hašiša, Martelovo carstvo bi se raspalo. Ali ga
nikad ne bi iznevjerio jer to bi značilo pronalaženje nove metode pranja pet do deset milijarda
godišnje zarade od droge. Tvoji takozvani legalni poslovi mogu biti dovoljni da te u očima
francuskih poraznih vlasti prikažu prilično uglednim, ali nema šanse da bi preko njih mogao
provlačiti svu zaradu od globalne mreže preprodaje droge. Zato ti je potreban pravi poslovni
konglomerat. Konglomerat koji godišnje zarađuje stotine milijuna dolara u gotovinskim uplatama.
Konglomerat koji kupuje i gradi velike komplekse nekretnina.«
»I kupuje i prodaje slike.« Nakon kratke stanke, Devereaux je pridodao: »Znao sam da je ona
nevolja još otkad sam je upoznao.
»Koga?«
»Tu englesku kučku.«
Keller je desnu ruku stisnuo u šaku i svom silinom njome udario Devereauxa u okrvavljeno
rame.
»Ali vratimo se mi na pravu temu«, rekao je dok se Francuz u agoniji previjao na krevetu.
»Reći ćeš mi sve što znaš o Jean-Lucu Martelu. Imena tvojih dobavljača u Maroku. Kanale kojima
drogu prebacuješ u Europu. Metode koje koristiš za ubacivanje novca u financijski krvotok JLM
Enterprisesa. Sve o tome, Rene.«
»Ako pristanem?«
»Snimit ćemo video«, rekao je Keller.
»A ako odbijem?«
»JLM će se pozabaviti tobom. I ne govorim o finoj večeri ili o noći u luksuznom hotelskom
apartmanu.«
Devereaux se uspio nasmiješiti. A zatim je iz dubine grla skupio obilatu, želatinoznu loptu
sline i pljunuo Kellera u lice. Keller je hladnokrvno kutom plahte obrisao taj nered, pa pošao uzeti
čekić od Korzikanca. Nekoliko puta je njime udario Devereauxa, koncentrirajući se na desno rame
i potpuno izbjegavajući glavu i lice, Zatim je kroz prolaz među kabinama otišao do glavnog salona
gdje je zatekao don Orsatija kako gleda utakmicu.
»Je li to zato što je nešto rekao ili nije rekao?«
»Zato što je nešto učinio«, odgovorio je Keller.
»Je li bilo krvi?«
»Malo.«
»Drago mi je što si čekao dok ja ne odem. Ne mogu podnijeti pogled na krv.«
Iz televizora se začulo gromoglasno navijanje.
»Ovo je konačni poraz«, mračno je rekao don.
»Da«, odgovorio mu je Keller. »Nadajmo se.«
37
SREDOZEMNO MORE
Christopher Keller još je tri puta odlazio do najmanje kabine na Celine — jednom u jedanaest,
drugi put kratko iza ponoći, a najdulje posjet započeo u jedan i pol, nakon čega je očvrsnuli
marsejski kriminalac s mnogo krvi na svojim rukama ostao nekontrolirano jecati i moliti za milost.
Keller mu ju je ukazao, ali samo pod jednim uvjetom. Devereaux će mu reći sve, i to u kameru.
Inače će Keller Devereauxu slomiti svaku kost u tijelu, polako, pažljivo i promišljeno, uz stanke
za osvježenje i eventualno prisjećanje.
Već je napravio velik napredak prema toj mogućnosti. Devereauxovo desno rame, u koje se
zarinuo metak, pretrpjelo je brojne lomove. Uz to, slomljen mu je bio desni lakat, kao i lijevi.
Obje šake su mu bile u jadnom stanju, a ozljeda desnog koljena, ako se bude mogla propisno
liječiti, ostavit će Devereaxu trajno kramaru slično Saladinovom.
Njegovo prebacivanje u salon, gdje je na tronošcu bila postavljena kamera, pokazalo se
pravim izazovom. Giancomo ga je vukao uz prolaz, a Keller gurao odostraga, dajući nužnu potporu
njegovoj osakaćenoj nozi. Pronašla se i boca konjaka, zajedno s francuskim lijekom protiv boli
dostupnim samo na liječnički recept, koji je mogao čovjeka dovesti u stanje da zaboravi na
izgubljeni ud. Keller je Devereauxu pomogao odjenuti kričavo žutu kišnu jaknu i češljem mu
uredio dugu i ravnu prorijeđenu kosu. Zatim je uključio kameru i, nakon što ju je pažljivo usmjerio,
postavio prvo pitanje.
»Kako se zoveš?«
»Rene Devereaux.«
»Kojim se poslom baviš?«
»Imam dućan elektroničke robe na Place Jean Jauresu.«
»A koji ti je pravi posao?«
»Droga.«
»Gdje si upoznao Jean-Luca Martela?«
»U restoranu u Marseillesu.«
»Tko je bio vlasnik restorana?«
»Philippe Renard.«
»Čime se Philippe Renard zapravo bavio?«
»Drogom.«
»Gdje je sada Philippe Renard?«
»Mrtav.«
»Tko ga je ubio?«
»Kako ga je ubio?«
»Čekićem.«
»Čime se Jean-Luc Martel sada bavi?«
»Posjeduje nekoliko restorana, hotela i trgovina.«
»Što mu je pravi posao?«
»Droga«, rekao je Rene Devereaux.
U Ajaccio su pristali u pola deset. Odatle se do zračne luke stizalo tek laganom šetnjom uz zavojitu
obalu zaljeva. Sljedeći let za Marseilles je polazio u podne. Keller je stigao u jedanaest i
četvrt, zastavši usput zbog doručka i kupovine nove odjeće. Preodjenuo se u aerodromskom
toaletu, pa prošao kontrolu samo s lisnicom, britanskom putovnicom i službenim mobitelom MI6.
Na njemu se nalazila komprimirana i složeno šifrirana snimka ispitivanja Renea
Devereauxa. U tom je trenutku to možda bio najvažniji obavještajni podatak u globalnom
ratu protiv terorizma.
Keller je mobitel isključio prije polijetanja i nije ga uključivao sve dok nije prošao kroz
terminal u Marseillesu. Vani ga je na stražnjem sjedištu Maybacha Dmitrija Antonova čekao
Mikhail. Za upravljačem je sjedio Yaakov Rossman. Zaputivši se autoputom na istok, odslušali su
snimku na izvrsnom audio sustavu ugrađenom u automobilu.
»Promašio si zanimanje«, rekao je Mikhail. »Trebao si biti voditelj televizijskog talk showa.
Ili veliki inkvizitor.«
»Pokaj se, sinko.«
»Misliš li da hoće?«
»Martel? Ne bez borbe.«
»Nema načina kako će se skriti od ove snimke. Sad je naš.«
»Vidjet ćemo«, rekao je Keller.
Bližilo se četiri poslijepodne kad je Maybach skrenuo kroz kapiju sigurne kuće u
Ramatuelleu. Ušavši, Keller je snimku prebacio na glavnu operativnu računalnu mrežu. Trenutak
kasnije na monitorima se pojavilo lice Renea Devereauxa.
»Gdje je sada Philippe Renard?«
»Mrtav.«
»Tko ga je ubio?«
»Kako ga je ubio?«
»Čekićem.«
I tako se dalje nastavljalo skoro dva sata. Imena, datumi, mjesta, kanali dostave, metode,
novac... Sve se svodilo na novac. Pod Kellerovim nemilosrdnim ispitivanjem — i, što se na snimci
nije vidjelo, pod prijetnjom čekića — Rene Devereaux je otkrio mrežine najvrijednije tajne. Kako
se novac prikupljao od uličnih prodavača. Kako je novac ubacivan u stroj za pranje, JLM
Enterprises. I kako je, nakon što je opran i ispeglan, raspoređivan dalje. Snimka je bila jasna,
visoke razlučivosti. Od nje se nije moglo skriti. Jean-Luc Martel im je bio na vidiku. Ali tko će mu
dobaciti uže za spašavanje?
Paul Rousseau je izjavio da će on biti taj. Martel je, kazao je, francuski problem. Primjereno
će biti samo francusko rješenje.
I tako je, uz Gabrielovu pomoć, Rousseau pripremio i uredio isječak s ispitivanja duljine
trideset tri sekunde. Bio je to mamac, aperitiv. »Ljubavni ples«, kako je to Gabriel nazvao. Martel
je rukovodio savjetovanjem u baru svojeg restorana u staroj luci kad mu se snimka u anonimnoj
poruci pojavila na mobitelu. Sam je mobitel bio potpuno kompromitiran, što je Gabrielu,
Rousseauu i ostatku tima omogućilo da promatraju brojne nijanse Martelove sve veće panike dok
ju je gledao. Druga se snimka pojavila nekoliko sekunda kasnije, baš u pravo vrijeme. Prikazivala
je kratak seksualni čin Martela i Monique, Olivijine djelatnice u galeriji. Snimljena je istim
mobitelom što ga je Martel sada držao u ruci koja je, iz jedinstvene perspektive tima, sada naizgled
nekontrolirano drhtala.
Taj je trenutak Rousseau izabrao da izravno nazove Martela. Nije bilo iznenađujuće što se on
na taj poziv nije odazvao, ostavljajući Rousseauu jedinu mogućnost da mu svoje uvjete ponudi
u glasovnoj poruci. A ti su uvjeti bili ekvivalentni bezuvjetnoj predaji. Jean-Luc Martel trebao se
odmah pojaviti u Villi Soleil, sam, bez tjelohranitelja. Bilo kakav pokušaj bijega, upozorio je
Rousseau, bit će spriječen. Njegovi će avioni i helikopteri biti prizemljeni, njegova će četrdeset tri
metra duga jahta biti zadržana u luci. »Vaše se kretanje i komunikacije očito nadziru«, rekao je
Rousseau. »Nemate mogućnost izbjeći uhićenje i pobjeći. Savjetujem vam da prihvatite uvjete.«
S time je Rousseau prekinuo poziv. Proteklo je pet minuta prije nego je Martel preslušao
poruku. I tada je počelo čekanje. Gabriel je stajao pred monitorima, rukom podbočivši bradu,
glave lagano nagnute ustranu, dok je u vrtu Christopher Keller čekićem razbijao mobitel koji mu
je dao MI6, Rousseau je gledao kroz visoka francuska vrata. Dat će Martelu priliku da spasi sebe.
Jedino se nadao da je ovaj dovoljno pametan prihvatiti je.
38
Ovaj put su mu ostavili otvorenu kapiju, premda su na Gabrielov prijedlog blokirali cestu iza Ville
Soleil, za slučaj da se on u posljednji čas predomisli i pokuša uz Côte d’Azur pobjeći na zapad.
Stigao je sam u devet i četvrt te iste večeri, nakon niza napetih telefonskih razgovora s Paulom
Rousseauom. Njegovo pojavljivanje u vili. ustvrdio je, nipošto nije znak priznavanja bilo čega. On
čovjeka na snimci ne poznaje, a njegove su tvrdnje apsurdne. On se bavi ugostiteljstvom i
prodajom luksuzne robe, a ne drogom, i svi oni koji tvrde drukčije suočit će se s ozbiljnim pravnim
posljedicama. Uzvraćajući mu, Rousseau je pojasnio da to nije pravno pitanje, nego predmet koji
uključuje francusku nacionalnu sigurnost. Tijekom posljednje napete razmjene mišljenja, Martel
se zapravo činio zaintrigiranim. Zahtijevao je da s njime dođe i njegov odvjetnik. »Bez
odvjetnika«, rekao je Rousseau. »Oni samo smetaju.«
U prednjem dvorištu opet ga je dočekao Roland Girard iz Grupe Alfa. Ali pozdrav mu je ovaj
put bio puno manje srdačan.
»Jeste li naoružani?«
»Ne budite smiješni.«
»Podignute ruke.«
Martel ga je nevoljko poslušao. Girard ga je temeljito pretražio, počevši od potiljka i završivši
na gležnjevima. Uspravivši se, operativac Grupe Alfa suočio se s parom gnjevnih tamnih očiju.
»Želite li mi nešto reći, Jean-Luc?«
Martel je po prvi put ostao šutjeti.
»Ovuda«, rekao je Girard.
Uzeo je Martela pod ruku i poveo ga u vilu. Christopher Keller ih je čekao u predvorju.
»Jean-Luc! Jako mi je žao zbog okolnosti poziva, ali morali smo dobiti vašu pozornost.« Bile
su to posljednje riječi koje je Keller izgovorio na francuskome. Ostatak je izgovoren na britanskom
engleskom. »Na kocki su životi i nemamo puno vremena. Ovuda, molim.«
Martel je ostao u mjestu ukopan.
»Nešto nije u redu, Jean-Luc?«
»Vi...«
»Nisam Francuz«, ubacio mu se u riječ Keller. »I nisam ni s Korzike. Sve je to bilo zbog vas.
Bojim se da ste bili meta prilično dobro razrađene obmane.«
Zbunjen, Martel je za Kellerom ušao u jedan od najgrandioznijih salona Ville Soleil, gdje su
se duge bijele zavjese poput jedara napuhivale i lepršale na večernjem vjetru. Natalie je sjedila na
jednoj strani kauča, odjevena u trenirku i sa svojim neonski zelenim tenisicama na nogama.
Mikhail je sjedio na drugom kraju, u trapericama i pamučnom puloveru s V izrezom. Paul
Rousseau je proučavao jednu od slika. A u suprotnom kutu prostorije, sam na svojem pustom
otoku, Gabriel je proučavao Jean-Luca Martela.
Okrenuvši se, Rousseau je bio taj koji je prvi progovorio.
»Volio bih da možemo reći kako nam je zadovoljstvo vidjeti vas, ali nije. Kad vas pogledamo,
pitamo se zašto radimo ono što nam je posao. Zašto se žrtvujemo? Zašto riskiramo? Posve iskreno,
vaš život nije vrijedan zaštite. Ali to nije bitno. Trebamo vašu pomoć i zato nemamo izbora osim,
premda nevoljko, poželjeti vam dobrodošlicu među nas.«
Martel je pogledom prešao po licima prisutnih — čovjeka kojega je poznavao kao monsieur
Carnota, Antonovih, tihog lika koji ga je promatrao sa svojeg samotničkog položaja u kutu
prostorije — prije nego što ga je opet vratio na Rousseaua.
»Tko ste vi?« upitao je.
»Moje ime«, odgovorio mu je Rousseau, »nije važno. Štoviše, u poslu kojim se bavim imena
doista ne znače mnogo, a što ste, siguran sam u to, dosad već shvatili.«
»Za koga radite?«
»Za odjel Ministarstva unutarnjih poslova.«
»Za DGSI?«
»Nije bitno. Zapravo«, pridodao je Rousseau, »jedini bitan aspekt moga posla jest da nisam
policajac.«
»A ostali?«
»Oni su moji suradnici.«
Pogledao je Gabriela. »Što je s njime?«
»Smatrajte ga promatračem.«
Martel se namrštio. »Zašto sam ovdje? Čemu sve ovo?«
»Droga«, odgovorio je Rousseau.
»Rekao sam vam, ne bavim se drogom.«
Rousseau je polako ispustio dah. »Preskočimo ovaj dio, može li? Vi dobro znate čime
zarađujete za život, kao i mi. U savršenom svijetu ovoga biste trena bili s lisičinama na rukama.
Ali nepotrebno je spominjati da je ovaj naš svijet daleko od savršenoga. On je zapravo kaotična,
opasna zbrka. Ali vaš posao«, s prijezirom je rekao Rousseau, »stavlja vas u jedinstven položaj da
nešto po tom pitanju poduzmete. Ako nam pomognete, spremni smo biti velikodušni. I jednako
tako ne praštati ako odbijete.«
Martel je podignuo ramena i malo se uspravio. »Ta snimka«, rekao je, »ne dokazuje ništa.«
»Čuli ste samo njezin mali dio. Cijela snimka traje gotovo dva sata i prilično je detaljna.
Ukratko, razotkriva sve vaše prljave tajne Kad bi takav dokument došao u ruke policije, sigurno
biste ostatak života proveli iza rešetaka. Gdje i pripadate«, znakovito je pridodao Rousseau. »A
kad bi do vrpce došao neki poduzetni novinar koji nikad nije pao na bajkovitu priču o JLM-u,
posljedice bi za vaše poslovno carstvo bile katastrofalne. Svi vaši moćni prijatelji, oni
koje podmićujete branom i pićem i luksuznim smještajem, napustili bi vas poput Štakora koji bježe
s broda koji tone. Nitko vas ne bi zaštitio.«
Martel je otvorio usta da mu nešto odgovori, ali Rousseau je uporno nastavio dalje.
»Zatim, tu je i pitanje Galerije Olivije Watson. Imali smo priliku provjeriti nekoliko njezinih
transakcija. One su u najmanju ruku upitne. Posebno onih četrdeset osam praznih platna koja
su prebačena u ženevski Freeport. Madame Watson ste doveli u neodrživ položaj. Njezina
umjetnička galerija, kao i ostatak vašeg carstva, jest kriminalna tvrtka. Oh, pretpostavljam da biste
se vi i mogli izmigoljiti iz omče, ali vaša žena...«
»Ona mi nije žena.«
»Oh, da, oprostite«, rekao je Rousseau. »Kako bih je trebao zvati?«
Martel je to pitanje zanemario. »Jeste li i nju uvukli u sve ovo?«
»Madame Watson ne zna ništa i voljeli bismo da tako i ostane. Nema potrebe u sve je ovo
uvlačiti. Barem ne još.« Rousseau je zastao, pa pridodao: »Kako ste joj objasnili činjenicu da
večeras dolazite ovamo?«
»Rekao sam joj da imam poslovni sastanak.«
»I ona vam je povjerovala?«
»Zašto ne bi?«
»Zato što niste baš na dobru glasu.« Rousseau se diskretno nasmiješio. »Što radite u slobodno
vrijeme mene se ne tiče. Mi smo Francuzi, vi i ja. Svjetski ljudi. Samo želim reći da nama uopće
ne bi smetalo ako madame Watson dobije dojam da ste večeras bili s drugom ženom.«
»Vama ne bi smetalo«, rekao je Martel, »ali meni...«
»Siguran sam da ćete smisliti što ćete joj reći. Uvijek to uspijevate. Ali vratimo se mi na
pravu temu «, rekao je Rousseau.
»Dosad bi vam već trebalo biti jasno da ste meta pažljivo planiram operacije. A sada je
vrijeme za prelazak na sljedeću fazu.«
»Sljedeću fazu?«
»Na lovinu«, rekao je Rousseau. »Pomoći ćete nam da ga pronađemo. Ako odbijete, postavit
ću sebi za životni cilj da vas uništim. I madame Watson.« Nakon kratke šutnje, Rousseau
je pridodao: »Ili vas možda ne brine pomisao na patnje madam Watson. Možda takve osjećaje
smatrate staromodnima. Možda niste ta vrsta čovjeka.«
Martel je hladno uzvratio pogled Rousseauu. Ali kad je opet pogledao Gabriela,
samopouzdanje kao da mu se poljuljalo.
»U svakom slučaju«, govorio je Rousseau, »sada bi možda bilo pravo vrijeme da poslušamo
ostatak ispitivanja Renea Devereauxa. Ne cijelu snimku, to bi predugo trajalo. Samo njezin važan
dio.«
Pogledao je Mikhaila, koji je pritisnuo tipku na računalu Istoga trena prostorija se ispunila
glasovima dvojice muškaraca koji su razgovarali na francuskom, jedan s korzikanskim naglaskom,
a drugi kao da je u velikoj boli.
»Otkud droga dolazi?«
»Nabavljamo je odasvud. Iz Turske, Libanona, Afganistana odasvud.«
»A hašiš?«
»Hašiš dolazi iz Maroka.«
»Tko vam je dobavljač?«
»Nekad smo ih imali nekoliko. Sada radimo samo s jednini čovjekom. On je najveći
proizvođač u zemlji.«
»Njegovo ime?«
»Mohammad.«
»Mohammad i kako još?«
»Mohammad Bakkar.«
Mikhail je zaustavio snimku. Rousseau je pogledao Jean-Luca Martela i nasmiješio se.
»Zašto ne bismo otud počeli«, rekao je. »S Mohammadom Bakkarom.«
39
Mnogo je razloga zašto bi netko pristao surađivati s tajnom službom, ali svega ih je nekoliko
vrijedno divljenja. Neki to rade iz želje za zaradom, neki iz ljubavi ili političkog uvjerenja, A neki
to rade jer im je dosadno, ili su nezadovoljni, ili osvetoljubivi jer su ih u napredovanju pretekli i
na ljestvici uspjeha preskočili kolege koje općenito smatraju manje zaslužnima. Uz malo laskanja
i vrećicu novca te je prezira vrijedne duše moguće uvjeriti da odaju tajne koje im prolaze kroz
prste ili kroz računalnu mrežu koju su zaduženi održavati. Profesionalni obavještajci su više nego
sretni kad mogu iskoristiti takve ljude, ali potajno ih preziru, Gotovo jednako kao čovjeka koji
zbog pitanja savjesti izdaje svoju zemlju. U poslu, to su korisni idioti. Ali za profesionalce ne
postoji niži oblik života.
Kao što jedan profesionalac ne vjeruje niti onima koji svoje zasluge nude dragovoljno jer je
često teško procijeniti njihove prave motive. Umjesto toga mu je draže prepoznati potencijalnog
novaka zatim biti onaj koji će povući prvi potez. Obično dolazi s darovima, ali povremeno nalazi
da je potrebno primijeniti i manje ugodne metode. Zato je profesionalac uvijek u potrazi za
pogreškama i slabostima — izvanbračnom vezom, sklonosti prema pornografiji, financijskoj
indiskreciji. To su glavne alatke zanata. Otvaraju vrata. Nadalje, prisilom se odlično rasvjetljuju
namjere. Ona osvjetljuje mračne kutove ljudskog srca. Čovjek koji špijunira zato što nema drugog
izbora manja je nepoznanica od onoga koji tek tak ušeta u veleposlanstvo s aktovkom punom
ukradenih dokumenata Ipak, onome koji je nasiljem na nešto prisiljen nikad se ne može potpuno
vjerovati. On će neizbježno pokušati pronaći neki način osvete zbog nepravde koja mu je učinjena
i može ga se kontroliran samo toliko dugo koliko mu njegov grijeh ostaje prijetnjom. Stog; takva
žrtva i onaj koji njome upravlja neizbježno ulaze u ljubavni, vezu prokletih.
Upravo je u tu kategoriju suradnika pripadao Jean-Luc Mane. hotelijer, vlasnik restorana,
butika i draguljarnica, i međunarodni trgovac drogom. On svoje usluge nije dragovoljno ponudio.
Niti u namamljen za stol snagom uvjeravanja. Bio je prepoznat, procijenjen i označen kao meta
pomno smišljenom i skupom operacijom Njegov je odnos s Olivijom Watson bio potrgan na
komadiće, njegov poslovni partner je nemilosrdno pretučen čekićem, prijetili sa mu zatvorom i
propašću. Pa ipak, moralo ga se unovačiti. Prinuda je mogla otvoriti vrata, ali za postizanje
dogovora trebalo je vještini i sposobnosti zavođenja. Moralo se postići poravnanje. To je
bile neizbježno. Trebali su Jean-Luca Martela više nego što je on trebao njih. Trgovaca drogom
bilo je napretek. Ali Saladin je bio same jedan.
Nije s lakoćom prihvatio svoju sudbinu, ali to se moglo i očekivati; čovjek koji je ubio svoga
oca i svoga mentora nije bio čovjek kojega je lako zastrašiti. Izmicao im je, kretao u protunapad, i
sam. prijetio. Međutim, Rousseau nije progutao Martelov mamac. Bi je njegova savršena
suprotnost — bezazlen pojavom, blagonaklon krajnje strpljiv. Martel je često stavljao na kušnju
Rousseauovo strpljenje, kao kad je zahtijevao pismena jamstva s memorandumom Ministarstva
unutarnjih poslova, koja će mu zajamčiti da neće biti gonjen, ni sada niti ikada, amen. Takvu mu
milost Rousseau nije mogao udijeliti jer je djelovao bez punomoći ministarstva, pa čak i bez znanja
svojih šefova u DGSI-ju. I tako se nasmiješio u lice Martelovoj upornosti i, kimnuvši glavom
prema Mikhailu, pustio još koji trenutak pomorskog ispitivanja Renea Devereauxa.
»On laže«, prasnuo je Martel kad su zvučnici utihnuli. »To je potpuno fantaziranje.«
Baš u tom trenutku, kasnije će se prisjećati Gabriel — a skrivene kamere su to potvrđivale
— vjetar će početi puhati u Martelova jedra. Skrasio se do Mikhaila, što je bio čudan izbor, i
zagledao se u lice Natalie čiji je pogled bio spušten prema podu. Uslijedila je dugotrajna tišina,
dovoljno duga da je Rousseau uhvatio priliku da pusti odgovarajući dio snimke, koji se ticao
izvjesnog Mohammada Bakkara, jednog od najvećih marokanskih proizvođača hašiša, po nekima
i najvećeg. Čovjeka koji je sebe volio nazivati kraljem planina Rif, regije u kojoj se hašiš uzgajao
i prerađivao za izvoz u Europu i dalje. Čovjeka koji je, prema Reneu Devereaimi, bio Martelov
jedini opskrbljivač.
»Pretpostavljam«, tiho je rekao Rousseau, »da ste čuli to ime.«
A Martel je jedva zamjetnim kimanjem glavom to potvrdio. Zatim je njegov pogled prešao s
Natalie na Kellera, koji je zaštitnički stajao iza nje. Keller ga je obmanuo, Keller ga je izdao.
Pa ipak, činilo se da toga trena Jean-Luc Martel Kellera vidi kao svoga jedinog prijatelja u
prostoriji.
»Zašto ne ispričate malo više o tome?« predložio je Rousseau. »Napokon, mi smo amateri.
Barem kad je u pitanju posao s drogom. Pomognite nam da shvatimo kako sve to djeluje.
Prosvijetlite nas i razotkrijte nam podmukla pravila ponašanja vašeg svijeta.«
Rousseauova molba nije bila tako nevina kao što je zvučala. Rene Devereaux je već Keller u
bio ispričao cijelu priču o vezama Mohammada Bakkara s mrežom. Ali Rousseau je želio
Martela natjerati da i sam počne pričati, Što će im omogućiti provjeru vjerodostojnosti njegovih
riječi. Trebalo je očekivati određenu količinu pokušaja obmane. Rousseau će apsolutnu istinu
zahtijevati samo ondje gdje to bude važno.
»Recite nam malo više o tom Mohammadu Bakkaru«, govorio je. »Je li nizak ili visok? Je li
mršav ili debeo poput mene? Ima li kose ili je ćelav? Ima li ženu, ili možda dvije? Puši li? Pije? Je
li religiozan?«
»Nizak je«, nakon kratkog je vremena rekao Martel. »I ne, ne pije. Mohammad je religiozan.
Zapravo, veoma je religiozan.«
»Zar vas to ne iznenađuje?« brzo je upitao Rousseau, koristeći činjenicu da je Martel napokon
odgovorio na neko pitanje, »Da je proizvođač hašiša religiozan čovjek?«
»Nisam rekao da je Mohammad Bakkar proizvođač hašiša On se bavi uzgojem naranača.«
»Naranača?«
»Da, naranača. I zato ne, nisam iznenađen što je religiozan Naranče su u Rifu stil života.
Kralj je godinama pokušavao ljude potaknuti da uzgajaju druge biljke, ali naranče su unosnije od
soje i rotkvica. Mnogo unosnije«, s osmijehom je dodao Martel.
»Možda bi kralj trebao biti uporniji.«
»Ako mene pitate, kralju se više sviđa da stvari ostanu kakve jesu.«
»Zašto?«
»Jer naranče državi godišnje donose nekoliko milijardi dolara. Pomažu u održavanju mira.«
Stišavši glas, Martel je pridodao »Mohammad Bakkar nije jedini religiozan čovjek u Maroku.«
»U Maroku ima mnogo ekstremista?«
»To biste vi trebali znati bolje od mene«, rekao je Martel.
»Islamska država ima mnogo ćelija u Maroku?«
»Tako mi je rečeno. Ali kralj ne voli o tome govoriti«, pridodao je. »ID je loš za turizam.«
»U Maroku ste i vi izgradili posao, zar ne? Imate hotel u Marrakechu, ako se ne varam.«
»Dva«, pohvalio se Martel.
»Kako ide posao?«
»U opadanju.«
»Žao mi je što to čujem.«
»Prebrodit ćemo to.«
»Siguran sam da hoćete. A čemu pripisujete taj pad poslovanja?« upitao je Rousseau. »ID-
u?«
»Napadi na hotele u Tunisu imali su veliki utjecaj na našu popunjenost. Ljudi se boje da je
Maroko sljedeći na redu.«
»Je li ondje sigurno za turiste?«
»Sigurno je«, rekao je Martel, »dok ne postane nesigurno.«
Rousseau je sebi dopustio osmijeh zbog oštroumnosti te primjedbe. Zatim je naglasio kako
je Martelu posao omogućavao ulazak i izlazak iz Maroka, države zloglasne po uzgoju i
proizvodnji droge, a da pritom ne pobudi nikakve sumnje. Slegnuvši ramenima, Martel nije
osporio Rousseauov zaključak.
»Ugošćujete li ikad Mohammada Bakkara u svojem hotelu u Marrakechu?«
»Nikad.«
»Zašto ne?«
»On ne voli Marrakech. Ili, trebao bih reći, ono u što se pretvorio.«
»Previše stranaca?«
»I pedera«, rekao je Martel.
»Homoseksualce ne voli iz svojih religioznih uvjerenja?«
»Pretpostavljam.«
»Gdje se uglavnom nalazite?«
»U Casi«, rekao je Martel, upotrijebivši lokalnu kraticu za Casablancu, »ili u Fezu. On u srcu
medine4 ima riad5. Posjeduje i nekoliko vila na Rifu i na Srednjem Atlasu.«
»Puno se kreće uokolo?«
»Naranče su opasan posao.«
Rousseau se opet nasmiješio. Čak ni on nije bio imun na Martelov šarm.
»A kad se nađete s monsieur Bakkarom? O čemu pričate?
4
Stara četvrt u bilo kojem gradu Sjeverne Afrike.
5
Tradicionalna marokanska kuća, izgrađena oko središnjeg vrta.
»O Brexiru. O novom američkom predsjedniku. O izgledima za mir na Bliskom istoku. O

uobičajenim stvarima.«
»Očito se šalite«, rekao je Rousseau.
»Uopće se ne šalim. Mohammad je prilično inteligentan zanima ga svijet izvan Rifa.«
»Kako biste opisali njegova politička uvjerenja?«
»Ne divi se Zapadu. A posebnu odbojnost gaji prema Francuskoj i Americi. Po pravilu, riječ
Izrael niti ne pokušavam izgovoriti u njegovoj prisutnosti.«
»To ga ljuti?«
»Moglo bi se tako reći.«
»Pa ipak poslujete s takvim čovjekom.«
»Njegove su naranče veoma fine«, rekao je Martel.
»A kad završite s razgovorom o situaciji u svijetu? Što onda?
»Cijene, plan proizvodnje, datumi isporuke, o takvim stvarima.«
»Cijene se mijenjaju?«
»Ponuda i potražnja«, pojasnio je Martel.
»Prije nekoliko godina«, nastavio je Rousseau, »primijetili smo određenu promjenu u načinu
izvoza naranača iz Sjeverne Afrike. Umjesto da dolaze preko Sredozemlja u nekoliko manjih
plovila, počele su se prevoziti tone naranača u velikim teretnim brodovima koji su uglavnom
isplovljavali iz libijskih luka. Zar je tržište odjednom procvalo? Ili se ta promjena strategije
može objasniti nekim drugim razlozima?«
»Ovo posljednje«, rekao je Martel.
»A to je?«
»Mohammad je odlučio uzeti partnera.«
»Jednog čovjeka?«
»Da.«
»Pretpostavljam da bi to morao biti muškarac jer Mohammad Bakkar nikad ne bi poslovao
sa ženom.«
Martel je kimnuo glavom.
»Želio je osigurati agresivniji nastup na tržištu?«
»Mnogo agresivniji.«
»Zašto?«
»Jer je želio brzo postići najviše profite.«
»Susreli ste ga?«
»Dva puta.«
»Njegovo ime?«
»Khalil.«
»Khalil i što još?«
»To je to, samo Khalil.«
»Marokanac?«
»Ne, definitivno nije Marokanac.«
»Odakle je bio?«
»Nikad to nije rekao.«
»A kad biste nagađali?«
Jean-Luc Martel je slegnuo ramenima. »Rekao bih da je Iračanin.«
40
Svima u prostoriji je bilo jasno — a to su opet potvrdile i skrivene kamere — da Jean-Luc Martel
ne shvaća značenje riječi koje je upravo izgovorio. Rekao bih da je Iračanin... Iračanin koji je
sebe nazivao Khalil, Khalil koji je pronašao suradnika u Mohammadu Bakkaru, uzgajivaču hašiša
i tvrdokornom muslimanu koji je mrzi i Ameriku i Zapad i pobjesnio bi već na sam spomen Izraela.
Khalil koji je želio maksimalno povećati zaradu gurajući veću količinu proizvoda na europsko
tržište. Tihi promatrač drame koju je sam začeo i producirao, Gabriel je sebe upozorio da ne
donosi preuranjene zaključke. Možda čovjek imena Khalil nije bio onaj kojega su tražili, možda
je bio samo običan kriminalac koji nema drugih interesa osim zarade, možda je on pogrešna meta
čiji će progon biti gubitak dragocjenog vremena i sredstava. Pa ipak, čak je i Gabrielu bilo teško
obuzdati snažno lupanje srca. Povukao je izmaknutu nit i povezao točke, i trag ga je vodio ovamo,
u bivši dom poraženog neprijatelja. Međutim, ostali pripadnici njegova tima činili su se potpuno
ravnodušnima na Martelovo otkriće Natalie, Mikhail i Christopher Keller izgledali su
nezainteresirano, a Paul Rousseau je odvojio trenutak vremena da napuni svoju lulu. Trenutak
kasnije je planuo njegov upaljač i oblak dima se zakotrljao preko dvaju Guardijevih prizora
venecijanskih kanala. Restaurator Gabriel instinktivno se trgnuo.
Ako je Rousseau makar malo zainteresiran Iračaninom koji je sebe zvao Khalil, nije to
pokazivao. Khalil je bio tek sporedna stvar, Khalil nije bio važan. Rousseaua su više zanimale, ili
se barem tako činilo, pojedinosti Martelova odnosa s Mohammadom Bakkarom. Tko je bio glavni?
To je on želio znati. Tko je donosio odluke? Je li to bio distributer Martel, ili marokanski
uzgajivač Bakkar?«
»Ne znate puno o poslovanju, zar ne?«
»Samo teoretski«, ispričao se Rousseau.
»To je pregovaranje«, pojasnio je Martel. »Ali zapravo konce j rukama drži proizvođač.«
»Jer u svakom trenutku može distributeru otkazati?«
»Točno .«
»Zar niste mogli pronaći drugi izvor droge?«
»Naranača«, rekao je Martel,
»Ah, da, naranača«, prihvatio je Rousseau.
»To nije tako lako,«
»Zbog kvalitete naranača Mohammada Bakkara?«
»Zato što je Mohammad Bakkar prilično moćan i utjecajan čovjek.«
»Odgovorit će ostale proizvođače od suradnje s vama?«

»Itekako.«
»A kad vam je Mohammad Bakkar rekao da želi značajno povećati količine naranača koje
šalje u Europu?«
»Savjetovao sam mu da to ne radi.«
»Zašto?«
»Iz brojnih razloga.«
»Poput?«
»Velike pošiljke su u pravilu opasne.«
»Jer ih vlasti lakše pronalaze?«
»Očito.«
»Što još?«
»Brinulo me da ćemo zasititi tržište.«
»I tako srušiti cijene naranača u zapadnoj Europi.«
»Ponuda i potražnja«, ponovio je Martel, sliježući ramenima.
»A kad ste mu iznijeli te sumnje?«
»Ponudio mi je veoma jednostavan izbor.«
»Hoćeš ili nećeš?«
»Upravo tim riječima.«
»I vi ste prihvatili«, rekao je Rousseau.
Martel mu nije ništa odgovorio. Rousseau je iznenada napao.
»A prijevoz«, rekao je. »Tko je odgovoran za prijevoz?«
»Mohammad. Stavlja paket na poštu, a mi ga na drugoj stran dočekujemo.«
»Pretpostavljam da vam javlja kada trebate očekivati paket.
»Naravno.«
»Koje metode najviše voli?«
»U starim vremenima je koristio male čamce da robu dovesti izravno preko Sredozemlja iz
Maroka u Španjolsku. Zatim su Španjolci uz obalu stegnuli obruč, pa se prebacio na prijevoz preko
Sjeverne Afrike do Balkana. Bilo je to dugo i skupo putovanje. Usput je nestajalo mnogo naranača.
Posebno kad bi došle do Libanona i Balkana.«
»Ukrale bi ih lokalne kriminalne bande?«
»Srpskoj i bugarskoj mafiji južno je voće omiljeno«, rekao je Martel. »Mohammad je
potrošio godine pokušavajući smisliti način dostave svojih naranača u Europu izbjegavanjem tog
područja. onda mu je rješenje samo palo u krilo.«
»Rješenje je bila Libija«, rekao je Rousseau.
Martel je polako kimnuo glavom. »Bilo je to ostvarenje sna, a omogućili su ga predsjednik
Francuske i njegovi prijatelji u Washingtonu i Londonu, koji su izjavili da Gaddafi mora otići. Kad
je režim propao, Libija je bila otvorena za poslovanje. Bio je to Divlji zapad. Bez središnje vlasti,
bez policije, bez ikakve uprave osim militanata i islamskih luđaka. Ali postojao je jedan problem.«
»Koji to?«
»Militanti i islamski luđaci«, rekao je Martel.

»Oni nisu odobravali naranče?«
»Ne. Željeli su udio. Inače neće propustiti naranče do libijskih luka. Mohammadu je trebao
lokalni suradnik, netko tko će militante i božje ratnike držati na uzici. Netko tko će jamčiti da će
naranče pak dospjeti u utrobu teretnih brodova.«
»Netko poput Khalila?« upitao je Rousseau.
Martel mu nije ništa odgovorio.
»Sjećate li se broda Apollo?« upitao je Rousseau. »Talijani su ga zaplijenili kod Sicilije sa
sedamnaest metričkih tona naranči u teretnom prostoru.«
»To mi ime zvuči poznato«, uvijeno je rekao Martel.
»Pretpostavljam da je to bio vaš teret.«
Martel je bezizražajnim pogledom potvrdio da je tako.
»Je li bilo i drugih brodova, prije nego što je Apollo presreten?«
»Nekoliko.«
»I podsjetite me«, rekao je Rousseau, glumeći zbunjenost, »tko ono snosi trošak za izgubljenu
robu? Proizvođač ili distributer?«
»Ne mogu prodavati naranče ako ih ne primim.«
»Dakle, kažete — i molim vas, oprostite mi, monsieur Martel, ne želim previše tupiti oko
toga — da je Mohammad Bakkar osobno izgubio milijune eura kad je Apollo zarobljen?«
»Tako je.«
»Sigurno je pobjesnio.«
»I više od toga«, rekao je Martel. »Pozvao me u Maroko i optužio za odavanje informacije
Talijanima.«
»Zašto biste učinili takvo što?«
»Jer sam se od početka protivio velikim isporukama. A najbolji način da se s njima prestane
je gubitak jednog ili dva broda.«
»Jeste li uistinu Talijanima dojavili podatak koji ih je doveo do Apolla?«
»Naravno da nisam. Posve sam jasno rekao Mohammadu da je problem nastao na njegovoj
strani.«
»Pod time«, rekao je Rousseau, »podrazumijevate Sjevernu Afriku.«
»Libiju«, rekao je Marte. »A kad su se presretanja nastavila?«
»Khalil je začepio rupe kroz koje je curilo. I naranče su opet počele sigurno stizati.«
I evo ga opet. Ime agresivnog novog suradnika Mohammada Bakkara. Čovjeka kojega je
Rousseau izbjegavao spominjati. Nakon poduže stanke koju je uzeo kako bi iznova napunio i
pripalio lulu, upitao je Jean-Luca Martela kada je prvi put susreo Iračanina koji sebe nazviva
Khalil. Bez prezimena. Bez izvedenice očeva imena ili sela porijeklu. Samo Khalil. Martel je rekao
da je to bilo 2012. U proljeće, prepostavio je. Možda krajem ožujka, ali nije mogao sa sigurnošću
reći. Međutim, Rousseau to nije prihvatio. Martel je bio gospodar goleme kriminalne mreže i sve
je pojedinosti o njoj nosio sa sobom, u glavi. Sigurno se mora sjećati tako važnog susreta, bio je
uporan Roussea »Bilo je to dvadeset osmog ožujka.«
»A u kakvim okolnostima? Jesu li vas samo pozvali ili je sve bilo prethodno dogovoreno?«
Martel je naglasio da je na sastanak otišao po pozivu.

»A kako se to općenito radi? Znam, to je sitnica, ali sam znatiželjan.«
»Ostavlja mi se poruka u mojem hotelu u Marrakechu.« »Glasovna poruka?«
»Da.«
»A prvi sastanak na kojem je Khalil bio prisutan?« »Dogodio se u Casi. Odletio sam onamo
svojim avionom prijavio se u hotelu. Nekoliko sati kasnije rečeno mi je gdje trebam otići.«
»Mohammad vas je osobno nazvao?«
»Jedan od njegovih ljudi. Mohammad ne voli u poslu koristiti telefon.«
»A hotel? Koji je to hotel bio, molim vas?«
»Sofitel.«
»I jeste li otišli sami ?«
»Olivia je išla sa mnom.«
Rousseau se zamišljeno namrštio. »Vodite li je uvijek sa sobom?« »Uvijek kad je to
moguće.«
»Zašto?«
»Izgled je bitan.«
»Je li i ona sudjelovala na sastanku?«
»Ne, ona je ostala u hotelu dok sam ja pošao u Anfu.« »Anfu?«
Bila je to bogata enklava na brijegu zapadno od grada, pojasnio je Martel, mjesto s cestama
omeđenim palmama i vilama ograđenim zidovima gdje se cijena metra četvornog zemljišta natječe
s onom u Londonu i Parizu. Mohammad Bakkar je ondje posjedovao imanje. Kao i obično, Martel
je prije ulaska morao dopustiti da pretraže. Bilo je to, prisjećao se, prije agresivno nego normalno.
Unutra je očekivao zateći samog Bakkara, kako je to inače bilo na njihovim sastancima. Umjesto
toga, bio je prisutan još jedan čovjek. »Opišite ga, molim vas.«
»Visok, širokih ramena, ružnog lica i velikih ruku.«
»A koža?«
»Tamna, ali ne previše.«
»Kako je bio odjeven?«
»U zapadnjačkom stilu. Tamno odijelo, bijela košulja, bez kravate.«
»Ožiljci ili neka prepoznatljiva obilježja?«
»Ne.«
»Tetovaže?«
»Mogao sam mu vidjeti samo šake.«
»I?«
Martel je odmahnuo glavom.
»Jeste li se upoznali?« »Jedva.«
»Jeste li razgovarali?«
»Sa mnom nije razgovarao. Samo s Mohammadom.«
»Na arapskome, pretpostavljam.«
»Da.«
»Mohammad Bakkir govori magrebski arapski.« »Darijski.«

»A taj drugi čovjek? Je li i on govorio na darijskom?« Martel je odmahnuo glavom.
»Možete primijetiti razliku?«
»Kao dijete sam nešto malo učio arapski. Naučio sam ga u majke«, pridodao je. »Zato mogu
primijetiti razliku. Govorio « poput nekoga iz Iraka.«
»Niste se zapitali o pripadnosti tog čovjeka, s obzirom na činjenicu da je ID zauzeo veliki dio
Iraka i Sirije i uspostavio svoje baze u Libiji? Ili možda niste željeli znati«, s prezirom je
pridoda Rousscau. »Možda je u takvoj situaciji bilo bolje ne postavljate previše pitanja.«
»Takva pitanja«, rekao je Martel, »općenito mogu biti loša za posao.«
»Posebno kad je izgledna umiješanost ID-a.« Rousseau je obuzdao gnjev. »A drugi sastanak?
Kad se on dogodio?«
»Prošlog prosinca.«
»Nakon napada na Washington?«
»Definitivno.«
»Točan datum, molim.«
»Mislim da je to bilo devetnaestog.«
»A u kakvim okolnostima?«
»Bio je to naš godišnji zimski sastanak.«
»Gdje se dogodio?«
»Mohammad je neprestano mijenjao lokacije. Napokon smo se našli u malom selu, gore u
Rifu.«
»Što je bilo na dnevnom redu?«
»Mjesta i približni datumi isporuke za novu godinu. Mohamamad i Iračanin htjeli su ubaciti
još više robe na tržište. Mnogo robe. I to brzo.«
»Kako je ovaj put bio odjeven?«
»Kao Marokanac.«
»Što to znači?«
»Nosio je đelabu.«
»Tradicionalnu marokansku odoru s kapuljačom.«
Martel je potvrdno kimnuo glavom. »I lice mu je bilo mršavije koščatije.«
»Smršavio je?«
»Plastična operacija.«
»Je li još nešto na njemu bilo drukčije?«
»Da «, rekao je Martel. »Šepao je.«
41
Paul Rousseau nije mogao lako probaviti sporazum koji se mora postići. Jean-Luc Martel je,
govorit će kasnije, bio živi dokaz da je Francuska pogriješila kad je ukinula giljotinu. Ali Iračanin
Khalil — Khalil koji je promijenio izgled, Khalil koji je šepao — bio je dovoljno vrijedna nagrada.
Sama iznuda neće biti dovoljna da se Martel odvuče preko ciljne crte. Morat će biti pretvoren u
pravog suradnika Grupe Alfa — »u operativca francuske tajne službe, pomozi mi Bože«,
lamentirao je Rousseau — i samo obećanje o potpunom imunitetu od kaznenog progona bit će
dostatno za osiguravanje njegove neupitne suradnje. Rousseau nije imao moć dati takvo obećanje;
to je mogao samo ministar. Što je Rousseaua dovelo pred još jednu tešku dilemu jer njegov
ministar još uvijek nije imao pojma o operaciji. A bio je poznat po tome što nije volio iznenađenja.
Možda će u ovom slučaju u svojem srcu pronaći mjesta za iznimku.
Zasad je Rousseau odlučio ne poduzimati ništa i stavio je Martela na dodatne kušnje.
Neprestano su sve iznova ponavljam polako, metodično, u svakom smjeru koji je Rousseau u
potrazi za nedosljednostima, bilo kakvim razlogom za dovođenje u pitanje autentičnosti njegova
izvora, mogao zamisliti. Posebna je pažnja posvećena zimskom sastanku kojem je prisustvovao
Iračanin Khalil, osobito pitanju rasporeda isporuka koje su trebale uslijediti. U deset narednih dana
trebale su se obaviti tri velike isporuke. Sve će biti skrivene u teretnim brodovima koji će isploviti
iz Libije. Dvije će stići u francuske luke — Marseilles i obližnji Toulon — ali treći će brod pristati
u talijanskoj luci Genovi.
»Ako ta droga nestane«, rekao je Martel, »to će biti vraški skupo.«
»Naranče«, rekao je Rousseau.
Na tom se mjestu Gabriel prvi uključio u događanja. Učinio je to tek se ovlaš predstavivši, s
nekoliko praznih listova papira i olovkom i šiljilom u ruci. Dobar dio sljedećeg sata ostao je
sjediti pored čovjeka čiji se život okrenuo naglavce i uz njegovu pomoć napravio dva crteža
Iračanina Khalila — verziju iz 2012. kad je nosio zapadnjačko odijelo i verziju koja se pojavila u
Maroku nakon upada na Washington, odjevenog u tradicionalnu đelabu i vidno -šepajući. Martel
je imao oko za pojedinosti — osobno se time hvalio u brojnim intervjuima za medije — i tvrdio je
da lica nikad ne zaboravlja. Bio je i zahtjevan i tu je osobinu potpuno razotkrio kad Gabriel nije
uspio ispravno skicirati bradu kirurški preobraženog Khalila. Trebale su im tri skice prije nego što
je Martel s neočekivanim entuzijazmom odobrio posljednju.
»To je on. To je čovjek kojeg sam vidio prošlog prosinca.« »Sigurni ste?« bio je uporan
Gabriel. »Nema razloga za žurbu. Možemo još jednom pokušati, ako želite.«
»Nema potrebe. Izgledao je točno ovako.«
»A šepanje?« upitao je Gabriel. »Nikad niste rekli koja mu je noga ozlijeđena.«
»Desna.«
»Sigurni ste u to?«
»Neupitno.«
»Je li to na neki način objasnio?«
»Rekao je da mu se dogodila prometna nezgoda. Nije rekao gdje.«
Gabriel je dugo proučavao završene crteže, prije nego ih je dao Natalie da ih i ona pogleda. I
protiv volje, njoj su se oči rašire. Zatim je, pribravši se, skrenula pogled u stranu i polako kimnula
glavom. Gabriel je odložio prvi crtež i dugo proučavao drugi. Bilo je to novo lice terorizma. Bilo
je to Saladinovo lice.
Odvukli su ga na kat do spavaonice madame Sophie, zamrljali mu ovratnik njezinom

krvavocrvenom šminkom i poprskali ga s dovoljno parfema da je za sobom ostavljao mirisni trag
dok se kroz ranojutarnje svjetlo poražen i pokunjen odvozio na drugu stranu a Baie de Cavalairea.
Nije otišao sam. Na suvozačevom sjedalu sjedio je Nicolas Carnot, inače poznat kao Christopher
Keller, s Martelovim mobitelom u jednoj i pištoljem u drugoj ruci. Za njima su se u drugom vozilu,
vozila četiri pripadnika Grupe Alfa. Prethodno su bili zaposlenici Dmitrija Antonova u Villi Soleil.
Sada su, kao i Nicolas Carnot, radili za Martela. Točne okolnosti u kojima su odlučili promijeniti
gospodara bile su maglovite, ali takve su se stvari znale događati tijekom ljeta u Saint-Tropezu.
Bilo je točno dvanaest minuta iza pet kad su dva vozila skrenula na prilaz Martelove vile.
Olivia Watson je to znala jer je probdjela noć i na zvuk otvaranja i zatvaranja vrata automobila u
prednjem-dvorištu pohitala do prozora spavaonice. Sada je glumila da spava kad je krevet utonuo
pod teretom njezina ljubavnika. Prevrnula na drugu stranu i u polutami su im se pogledi susreli.
»Gdje si bio, Jean-Luc?«
»Posao«, promrmljao je on. »Nastavi spavati.«
»Ima li kakvih problema?«
»Više nema.«
»Pokušala sam te dobiti, ali mobitel mi ne radi. Nema interneta, a telefonska linija je mrtva.«
»To je sigurno strašno.« On je sklopio oči.
»Zašto je Nicolas dolje? I tko su oni ljudi?«
»Sve ću ti objasniti ujutro.«
»Već je jutro, Jean-Luc.«
On je ostao šutjeti. Olivia mu se primaknula bliže.
»Mirišeš na drugu ženu.«
»Oliva, molim te.«
»Tko je ona? Gdje si to bio?«
42
PARIZ
Izvještaj kojega se Paul Rousseau toliko pribojavao dogodio se tog ranog popodneva u
Ministarstvu unutarnjih poslova u Parizu. Poput Jean-Luca Martela, sa svojom se sudbinom nije
suočio sam; s njim; je pošao i Gabriel. Dvorište su prešli rame uz rame i uspeli se velikim stubištem
do ministrova impozantnog ureda gdje je Rousseau, nikad sklon uglađenom čavrljanju, odmah
priznao svoje operativne grijehe. Britanska je tajna služba, rekao je, identificirala izvor jurišnih
pušaka upotrijebljenih u londonskom napadu kao francuskog Marokanca Nouredinea Zakariju,
okorjelog kriminalca povezanog s jednom od najvećih francuskih mreža za trgovinu drogom. Bez
odobrenu svojeg šefa ili Ministarstva unutarnjih poslova, Rousseau i Grupa Alfa udružili su se sa
dvije savezničke službe — britanskom i, posve očito, izraelskom — kako bi se ubacili u prije
spomenutu mrežu i njezina vođu preobratili u svojeg suradnika. Operacija se, nastavio je, pokazala
uspješnom. Na temelju podataka dobivenih od tog izvora. Grupa Alfa i njezini partneri mogu s
umjerenom sigurnošću reći da je ID preuzeo kontrolu nad značajnim dijelom nezakonite
trgovine sjevernoafričkim hašišem i da se Saladin, tajanstveni irački mozak te organizacije za
operacije u inozemstvu, vrlo vjerojatno krije u Maroku, bivšem francuskom protektoratu.
Ministar je reagirao onoliko dobro koliko se to moglo očekivati, što je značilo da uopće nije
dobro reagirao. Uslijedila je prava bujica riječi, dobrim dijelom nepristojnih. Rousseau je ponudio
svoju ostavku — tijekom putovanja iz Provanse na sjever vlastoručno ju je napisao — i jedan se
dugi trenutak činilo da je ministar spreman prihvatiti je. Ali napokon je ostavku bacio u stroj za
uništavanje dokumenata. Najveća odgovornost za zaštitu Francuske od terorističkih napada,
islamskih ili drugih, počivala je na ministrovim uskim plećima. Nije namjeravao izgubiti čovjeka
poput Paula Rousseaua.
»Gdje je sada Nouredine Zakaria?«
»Nestao je«, rekao je Rousseau.
»Otišao je u kalifat?«
Rousseau je prije odgovora oklijevajući zastao. Bio je spreman na izmotavanje, ali nipošto
ne na izravne laži. Nouredine Zakaria, tiho je rekao, je mrtav.
»Kako mrtav?« upitao je ministar.
»Mislim da se to dogodilo tijekom poslovne transakcije.«
Ministar je pogledao Gabriela. »Pretpostavljam da su u tome vaši prsti.«
»Zakarijina smrt prethodila je našem uključivanju u posao«, odvjetničkom je preciznošću
odgovorio Gabriel.
To nije smekšalo ministra. »A vođa mreže? Sada vaš čovjek?«
»Ime mu je«, rekao je Rousseau, »Jean-Luc Martel.«

Ministar je spustio pogled i počeo prekapati po papirima na svojem stolu. »To bi trebalo
objasniti vaše zanimanje za Martelov dosje onoga dana kad vam je bombardirano sjedište.«
»Trebalo bi«, rekao je Rousseau ne odstupajući.
»Jean-Luc je bio meta brojnih istraga. Sve su dovele do istog zaključka, da nije umiješan u
poslove s drogom.«
»Taj je zaključak netočan«, oprezno je rekao Rousseau.
»Vi znate više o tome?«
»Iz najpouzdanijeg izvora.«
»Kojeg to?«
»Jean-Luca Martela osobno.«
Ministar se podsmjehnuo. »Zašto bi on nešto takvo rekao?»
»Nije imao previše izbora.«
» Zašto? «
»René Devereaux.«
»To mi ime zvuči poznato.«
»I trebalo bi biti«, rekao je Rousseau.
»Gdje je Devereaux sada?«
»Na istom mjestu gdje i Nouredine Zakaria.«
»Merde«, ispod glasa je rekao ministar.
Uslijedila je tišina. Kroz sunčevu svjetlost koja se slijevala kroz prozor poput riba u akvariju
je plutala prašina. Rousseau je tiho pročistio grlo, što je bio signal da se sprema ušetati na
nestabilno tlo.
»Znam da ste vi i Martel prijatelji«, napokon je rekao.
»Poznajemo se«, brzo je uzvratio ministar, »ali nismo prijatelji.«
»Martel bi se iznenadio da to čuje. Zapravo, nekoliko puta se spomenuo vaše ime prije nego
što je pristao na suradnju.«
Ministar nije mogao prikriti gnjev jer Rousseau iznosi prljavo francusko rublje pred
strancem, k tome još i Izraelcem. »Što želiš reći?«
»Želim reći«, kazao je Rousseau, »da ću trebati Martelovu stalnu suradnju, što će zahtijevati
zajamčeni imunitet. S obzirom na vaš odnos, takvo bi jamstvo moglo biti škakljivo, ali nužno je
za napredak operacije.«
»Kakav vam je cilj?«
»Eliminacija Saladina, naravno.«
»I namjeravate Martela iskoristiti u nekakvom operativnom smislu?«
»To nam je jedina opcija.«
Ministar je odglumio da duboko razmišlja. »Imate pravo, jamstvo imuniteta bit će teško dati.
Ali ako to vi zatražite...«
»Papire ćete dobiti do kraja dana«, uskočio je Rousseau. »Iskreno, tako je možda najbolje.
Vi niste jedini u sadašnjoj vladi koji poznajete Martela.«
Ministar je opet počeo prebirati po papirima. »Dali smo vam široke ovlasti kad smo osnovali
Grupu Alfa, ali ne moram naglašavati da ste te ovlasti prekoračili.«
Rousseau je prijekor prihvatio pokajničkom šutnjom.
»Više me nećete držati u mraku. Je li to jasno?«
»Jasno je, ministre.«
»Kako namjeravate nastaviti dalje?«
»U sljedećih deset dana Martelov će marokanski dobavljač, čovjek imena Mohammad
Bakkar, poslati nekoliko velikih pošiljki hašiša iz libijskih luka. Od krajnje je važnosti da te
pošiljke presretnemo.«
»Znate li imena brodova?«
Rousseau je potvrdno kimnuo glavom.
»Bakkar i Saladin će posumnjati da ih je netko izdao.«
»Tako je.«
»Bit će bijesni.«
Rousseau se nasmiješio. »Tome se i nadamo, ministre.«
Prvi brod, na Malti registriran plutajući lijes imena Mediteranskim, nije iz Libije trebao isploviti
još četiri dana. Luka polaska mu te bio Khoms, mala teretna luka istočno od Tripolija; i nakon
kratkog zaustavljanja u Tunisu, gdje je trebao ukrcati još jedan teret robe, krenut će izravno za Gen
ovu. Druga dva broda, jedan pod Bahamskom zastavom, a drugi pod panamskom, trebali su
isploviti iz Sirtea za tjedan dana, stvarajući tako Gabrielu i Rousseauu sitne poteškoće. Složili su
se da bi presretanje Mediteranskog sna dok su druga dva broda još u libijskoj luci bila pogreška
koja bi Mohammadu Bakkaru i Saladinu pružila prigodu da robu preusmjere. Umjesto toga će
čekati sa svojim prvim potezom dok sva tri broda ne budu u međunarodnim vodama.
Ta im je odgoda obojici teško pak, posebno Gabrielu kaji je promatrao kako mu se pod
vlastitom rukom pojavljuje Saladinovo retuširano lice. Nosio je taj crtež uvijek sa sobom, čak i u
postelju u Jeruzalemu, gdje je uz svoju ženu proveo četiri nemirne noći. U Bulevaru kralja Šaula
je presjedio brojne sastanke o stvarima koje je prepustio sposobnim rukama Uzija Navota, ali svi
su mogli vidjeti da su mu misli negdje drugdje. Tijekom sastanka Kabineta misli su mu odlutale
dok su se ministri beskonačno prepirali. U svojoj je bilježnici skicirao lice. Lice djelomično
skriveno kapuljačom đelabe.
Rousseau je rano sljedećeg jutra probudio Gabriela s vijestima da je Mediteranski san tijekom
noći napustio Tunis i sada se nalazi u međunarodnim vodama. Ali je li na njemu bila i skrivena
pošiljka hašiša iz Maroka? Samo je jedan izvor rekao da će biti, čovjek koji je živio na suprotnoj
strani Baie de Cavalairea od vile Dmitrija i Sophie Antonov. Čovjek čiji su brojni grijesi bili
oprošteni i koji se sada nalazio pod potpunom i sveobuhvatnom kontrolom konzorcija triju tajnih
službi.
Ipak, neupućenom oku činilo se da nema nikakve promjene u njegovu ponašanju, osim stalne
prisutnosti Christophera Kellera u njegovu društvu. I doista, gdjegod Martel išao, Keller ga je
nepogrešivo slijedio. U Monako i Madrid na nekoliko ranije dogovorenih poslovnih sastanaka. U
Ženevu na otrežnjujuću sjednicu sa švicarskim bankarom upitnih etičkih pogleda. I napokon u
Marseilles iz kojega je bez traga nestao šef Martelovih nezakonitih poslova, ostavivši za sobom
dva mrtva tjelohranitelja u dućanu elektroničkom robom koji je gledao na Place Jean Jaures.
Marsejska policija je bila uvjerena da je Renéa Devereauxa ubio neki suparnik iz

podzemlja. Devereauxovi suradnici, uključujući izvjesnog Henrija Villarda. Bili su istog
mišljenja. Tijekom sastanka s Martelom i Kellerom u sigurnom stanu blizu Gare Saint-Charlesa,
Villard se nervirao zbog dolazećih isporuka. Bojao se, s pravom, da će doći do otjecanja podataka.
Martel ga je primirio i uputio ga da teret preuzme na uobičajen način. Pažljiva analiza snimke
zabilježene na mobitelu u Kellerovu džepu — i Villardovo kretanje i telefonski razgovori nakon
sastanka — nisu ukazivali na to da je Martel pokušao potajno upozoriti svoju staru mrežu. Hašiš
je stizao, a novac za isplatu već je poslan. Tako se i trgovcima drogom i špijunskim meštrima
činilo da sve protječe kako valja.
Poruka koja će pokrenuti novu akciju isporučena je uobičajenim kanalima, od ministra
unutarnjih poslova njegovom kolegi, bez nekog neprimjerenog požurivanja. Plaćeni informator iz
jedne od najjačih francuskih bandi koje su se bavile drogom tvrdio je da će velika pošiljka hašiša
iz Sjeverne Afrike stići sljedećeg dana u Genovu, na malteškom brodu Mediteranski san. Talijani
bi, ako nemaju pametnijeg posla, mogli provjeriti o čemu se radi. I oni su to uistinu učinili.
Zapravo, patrole Guardije di Finanza, talijanske policijske službe za borbu protiv droge, popeli su
se na brod već par minuta nakon njegova dolaska i počeli otvarati kontejnere. Njihova će pretraga
na kraju razotkriti četiri metričke tone marokanskog hašiša, što nipošto nije bila rekordna količina,
ali u svakom slučaju respektabilna. Nakon toga će talijanski ministar nazvati svojeg francuskog
kolegu i zahvaliti mu na informaciji. Francuski je ministar izjavio kako mu je drago što je bio od
pomoći.
Premda glavna vijest u Italiji, zapljena je privukla malo pažnje u Francuskoj, barem što se
tiče bivšeg ribarskog sela Saint-Tropez. Ali kad je francuska carinska policija sljedećeg dana
pretresla dva broda — u Toulon pristalu Afričku zvijezdu i u Marseilies pristigli Karipski pothvat
— čak će i pospani Saint-Tropez biti impresioniran. Na Afričkoj zvijezdi pronaći će tri metričke
tone hašiša, a na Karipskom pothvatu samo dvije. Ali tu će se naći i nešto što Gabriel i Paul
Rousseau nisu predvidjeli olovni cilindar duljine četrdeset centimetara i promjera dvadeset,
skriven unutar namota izolirane žice proizvedene u tvornici u industrijskoj četvrti Tripolija.
Na cilindru nije bilo nikakvih oznaka. Ipak, francuska carinska policija, koja je bila obučena
u rukovanju potencijalno opasnim materijalom, nije ga pokušala otvoriti. Obavljeni su telefonski
pozivi, zazvonila su zvona za uzbunu i do rane večeri cilindar je sigurno prevezen u francuski
vladin laboratorij izvan Pariza, gdje su tehničari analizirali talku sličan prah koji su unutra pronašli.
Po kratkom su postupku utvrdili da se radi o visoko radioaktivnoj tvari cezij-137, ili cezijevu
kloridu. Paul Rousseau i ministar unutarnjih poslova obaviješteni su o otkriću u osam navečer i
dvadeset minuta kasnije s Gabrielom za petama već hitali kroz vrata Elizejske palače da o
novostima izvijeste predsjednika Republike. Saladin je opet nasrtao na njih, ovaj put prljavom
bombom.
43
SURREY, ENGLESKA
Kako su Amerikanci doznali za tajni prijevoz cezija, nikad nije točno i na zadovoljavajući
objašnjeno, ponajmanje Francuzima. Bila je to jedna od onih misterija koje će ostati nerazjašnjene
dugo nakon što se operativna prašina slegne. Pa ipak, oni to jesu doznali — zapravo, još te iste
noći — i prije izlaska sunca zatražili da se sve zainteresirane strane dovuku na hitan sastanak u
Washington. Graham Seymour i Amanda Wallace, rođaci po struci, to su pristojno odbili, Suočeni
s mogućnošću sredstva za širenje radijacije u rukama Saladinove grupe, nisu sebi mogli priuštiti
da ih se vidi kako trče upomoć bivšim kolonijama. Oni su bili za transatlantsku suradnju —
zapravo, opasno su o njoj ovisili — ali to je jednostavno bilo pitanje nacionalnog ponosa. A kad
su svoje nezadovoljstvo iskazali i Gabriei i Paul Rousseau, Amerikanci su brzo kapitulirali.
Gabriel je bio siguran u takav ishod; imao je prilično jasnu ideju o tome što je Amerikancima
krajnji cilj. Željeli su Saladinovu glavu na kolcu, a jedini način da to dobiju bilo je preuzimanje
nadzora nad Gabrielovom operacijom. Zato bilo je bolje uskratiti im prednost domaćeg terena. Pet
sati vremenske razlike bilo je dovoljno za nastanak neravnoteže.
Mala delegacija nije se imala čemu previše nadati. Stigli su putničkim avionom sa službenim
grbom Sjedinjenih Država i otputovali na mjesto održavanja konferencije — nekorišteno
vježbalište MI6 u ruševnoj viktorijanskoj ladanjskoj kući u Surreyju — u dugoj i bučnoj koloni
vozila koja je projurila ruralnim područjem kao da izbjegavaju improvizirana eksplozivna sredstva
u Sunitskom trokutu okupiranog Iraka. Iz jednog od vozila izišao je Morris Payne, novi direktor
Agencije. Payne je bio diplomac West Pointa, pravnik iz Lige bršljana6, privatni poduzetnik i bivši
krajnje konzervativni kongresmen iz jedne od Dakota. Bio je krupan i pojavom agresivan, s licem
poput onoga na kipovima s Uskršnjeg otoka i baritonom koji je protresao grede svoda predvorja
stare kuće. Prvo je pozdravio Grahama Seymoura i Amandu Watson — napokon, oni su bili
domaćini, da se niti ne spominju daleke rodbinske veze — pa se silinom vodenog topa okomio na
Gabriela.
»Gabriel Allon! Baš je dobro što smo se napokon susreli Jedan od velikana. Istinska legenda.
Trebali smo ovo davno prije obaviti. Adrian mi kaže da ste se prikrali u grad, a da mi niste došli u
posjet. Znam da ste vi i Adrian stari znanci. Zajedno ste obavili dobar posao. Nadam se da ćete
tako i nastaviti.«
Gabriel je izvukao ruku iz njegovog stiska i pogledao ljude koji su okruživali novog direktora
najmoćnije svjetske obavještajne agencije. Bili su mladi i vitki i očvrsnuli, bivši vojnici poput
njihovog šefa, svi dobro obrazovani u žestokom laktarenju vašingtonske birokratske bitke. Razlika
u odnosu na bivše vodstvo bila je itekako očita. Tješilo je da su bili prilično skloni Izraelu. Možda
i previše, pomislio je Gabriel. Bili su živi dokaz da čovjek treba paziti što će poželjeti.
6
Liga bršljana (izv. Ivy League) u osnovi je sportsko udruženje osam prestižnih privatnih američkih sveučilišta sa
sjeveroistoka zemlje. Ali kako se radi o najpoznatijim i najelitnijim američkim sveučilištima, izraz ujedno označava
akademski prestiž i društveni elitizam pripadnika.
Znakovito je bilo da među onima u direktorovoj bliskoj orbiti nema Adriana Cartera. On se
tog časa izvlačio iz jednog od terenaca, zajedno s ostalim višim operativama. Većina ih je Gabrielu
bila nepoznata. Ipak, jednoga je prepoznao. Bio je to Kyle Taylor, šef Agencijina Centra za
protuterorističko djelovanje. Taylorova prisutnost je bila zabrinjavajući pokazatelj namjera
Langleyja; za Taylora se govorilo da bi dronom napao i rođenu majku, ako bi mislio da će time
dobiti Carterov posao i ured na sedmom katu. Svoju je bezobzirnu ambiciju nosio poput pažljivo
vezane kravate. Carter je, međutim, izgledao kao da su ga upravo probudili iz drijemeža. Prošao
je pored Gabriela tek jedva primjetno kimnuvši glavom.
»Nemoj mi se previše približavati«, šapnuo mu je. »Zarazan sam.«
»Od čega boluješ?«
»Od gube.«
Morris Payne je sada protresao ruku Paula Rousscaua, kao da pokušava pridobiti njegov glas.
Na poziv Grabama Seymoura prešao je u formalnu blagovaonicu stare kuće, odavno pretvorenu
u zaštićenu prostoriju za sastanke. Na ulazu se nalazio koš za mobitele, a na viktorijanskoj komodi
uza zid širok izbor hladnih jela koja nitko nije ni taknuo. Morris Payne sjeo je za dugačak
četvrtasti stol, okružen s jedne strane svojim mladim pomoćnicima, a s druge Kyleom Taylorom,
majstorom za dronove. Adrian Carter je poslan na samo dno stola — na mjesto, pomislio je
Gabriel, gdje je mogao kontemplirati o onome što je nosio u srcu i maštati o poslu u privatnom
sektoru.
Gabriel se spustio u za njega predviđenu sjedalicu i odmah prevrnuo malu pločicu s imenom
koju je neki poduzetni dužnosnik MI6 ondje stavio. Njemu slijeva i točno nasuprot Morrisu
Payneu sjedio je Graham Seymour. A Seymouru pak slijeva sjedila je Amanda Wallace, koja je
izgledala kao da se boji da će biti poprskana krvlju. Glasine o Morrisu Payneu već su bile poznate.
Tijekom cratkog mandata već je u velikoj mjeri dovršio zadaću pretvaranja CIA-e iz obavještajne
službe u paramilitarnu organizaciju. Špijunski jezik mu je bio dosadan. On je bio čovjek od akcije.
»Znam da se svi nalazite u kriznom režimu rada«, započeo je Payne, »tako da nikome neću
trošiti vrijeme. Svima vam treba odati priznanje. Spriječili ste katastrofu. Ili je barem odgodili«,
pridodao je. »Ali Bijela kuća inzistira — i mi se, da budem iskren, s time slažemo — da Langley
treba preuzeti vodstvo u ovome i operacija donijeti kući. Uza sve štovanje, to ima najviše smisla.
Mi imamo doseg i sposobnost, i imamo tehnologiju.«
»Ali mi imamo izvor podataka«, odgovorio je Gabriel. »I sav doseg i tehnologija na svijetu
to ne može zamijeniti. Mi smo ga otkrili, mi smo ga prikliještili, mi smo ga unovačili. On je naš.«
»A sada ćete ga«, rekao je Payne, »predati nama.«
»Oprosti, Morris, ali bojim se da se to neće dogoditi.«
Gabriel je bacio pogled prema dnu stola i vidio kako Adrian Carter pokušava suspregnuti
osmijeh. To zasigurno nije bio obećavajući početak. Na nesreću, otud je sve brzo krenulo nizbrdo.
Pojačali su se glasovi, lupalo se po stolu, počele su prijetnje. Prijetnje o odmazdi. Prijetnje o

prekidu suradnje i uskraćivan prijeko potrebne pomoći. Ne tako davno, Gabriel bi imao
luksuz prihvaćanja direktorova blefa. Sada je morao oprezno nastaviti dalje. Britanci nisu jedini
ovisili o tehnološkoj moći Langleyja. Izrael je Amerikance trebao još više i Gabriel sebi nipošto
nije mogao priuštiti udaljavanje od najvrjednijeg strateškog i operativnog partnera. Osim toga, uza
sve svoje busanje i razmetanje, Morris Payne je bio prijatelj koji je općenito na svijet gledao istim
očima kao i Gabriel. Njegov prethodnik, dobar govornik arapskoga, naglašavao je da se

Jeruzalem treba zvati Al-Quds7. Stvari su definitivno mogle biti i gore.
Na prijedlog Grabama Seymoura, uslijedila je stanka za jelo i piće. Nakon toga se
raspoloženje značajno popravilo. Morris Payne je priznao da je tijekom leta preko Atlantika sebi
dao vremena prouči dosje Agencije o Gabrielu.
»Moram reći, bilo je to impresivno štivo.«
»Iznenađuje me što ste ga uspjeli ugurati u avion.«
Payne se iskreno nasmiješio. »Obojica smo odrasla na farmi.«, rekao je. »Naša se nalazila u
zabačenom kutku Južne Dakote, a vaša u dolini Jezreel.«
»Odmah do arapskog sela.«
»Mi nismo imali Arape. Samo medvjede i vukove.«
Ovaj put je Gabriel bio taj koji se nasmiješio. Payne je gricnuo rub osušenog sendviča.
»I prije ste djelovali u Sjevernoj Africi. Mislim, vi osobno. Bili ste uključeni u operaciju
protiv Abu Jihada u Tunisu osamdeset osme. Vi i vaš tim sletjeli ste na obalu i paljbom se probili
u njegovu silu. Ubili ste ga u njegovoj radnoj sobi pred očima jednog njegovog djeteta. Upravo je
gledao snimke o Intifadi.«
»To nije istina«, nakon kratke šutnje je rekao Gabriel.
»Koji dio?«
»Abu Jihada nisam ubio pred njegovom obitelji. Njegova je kći ušla u radnu sobu kad je već
bio mrtav.«
»Što ste učinili?«
»Rekao sam joj da se pođe pobrinuti za svoju majku. I zatim sam otišao.«
Prostorijom je zavladala tišina. Prvi ju je prekinuo Morris Payne.
»Mislite li da to možete ponoviti? U Maroku?«
»Pitate jesmo li za to sposobni?«
»Ugodite mi«, rekao je Payne.
Maroko je, odgovorio je Gabriel, debelo unutar operativnog dosega Ureda.
»Imate pristojne odnose s kraljem«, istaknuo je Payne. »To će biti ugroženo ako nešto pođe
po zlu.«
»Imate i vi«, odgovorio je Gabriel.
»Namjeravate li surađivati s marokanskim službama?«
»Jeste li vi surađivali s Pakistancima kad ste krenuli na Bin Udena?«
»Shvatit ću to kao ne.«
»Po svemu sudeći«, rekao je Gabriel, »Saladin se skriva u okolnostima sličnim onima u
kojima je Bin Laden živio u Abbotta-Badu. Štoviše, uživa zaštitu gospodara droge, čovjeka koji
nedvojbeno ima prijatelje na visokim mjestima. Reći Marokancima za operaciju je isto kao reći to
osobno Saladinu.«
»Koliko ste sigurni u to da je uistinu ondje?«
7
Arapsko ime Jeruzalema, u doslovnom značenju: »Svetinja.«
Gabriel je na stol spustio dva rukom izrađena crteža. Kucnu. je po prvome, Saladinu kako je
izgledao u proljeće 2012., nedugo nakon što se ID utaborio u Libiji.
»Strašno sliči čovjeku kojega sam prije napada vidio u predvorju Four Seasons hotela u
Georgetownu. Provjerite hotelska nadzorne snimke. Siguran sam da ćete doći do istog
zaključka. Gabriel je kucnuo po drugom crtežu. »A ovako izgleda sada.«
»Po izjavi trgovca drogom po imenu Jean-Luc Mattel.«
»Ne možemo uvijek birati izvore podataka, Morris. Ponekad oni izaberu nas.«
»Vjerujete li mu?«
»Nimalo.«
»Jeste li spremni s njime krenuti u bitku?«
»Imate li vi neku bolju ideju?«
Očito nije imao. »Što ako Saladin ne zagrize mamac?«
»Upravo je izgubio stotinu milijuna eura vrijednu pošiljke hašiša. I cezij.«
Amerikanac je pogledao Paula Rousseaua. »Jesu li vaši ljudi uspjeli otkriti njegovo
porijeklo?«
»Najvjerojatnije je objašnjenje«, rekao je Rousseau, »da ; došao iz Rusije ili neke druge bivše
sovjetske republike ili njihovih satelita. Sovjeti su bili prilično ležerni u primjeni cezija i po cijelu
su zemlji ostavili razasute kanistre te stvari. Moguće je i da je došala iz Libije. Kad se režim srušio,
pobunjenici i militanti su pregaze, libijska nuklearna postrojenja. Međunarodna agencija za
nuklearnu energiju bila je posebno zabrinuta zbog istraživačkog pogona Tajoura. Možda ste čuli
za to.«
Payne je gestom dao do znanja da jest. »Kada to vaša vlada planira objaviti?«
»Objaviti što?«
»Vijest o ceziju!« prasnuo je Payne.
»Nećemo to objavljivati.«
Payne kao da nije mogao povjerovati u to što čuje. Gabriel je bio taj koji je pojasnio.
»Objavljivanje će samo nepotrebno uzbuniti javnost. Još važnije, upozorit će Saladina i
njegovu mrežu na činjenicu da je njihov radioaktivni materijal otkriven.«
»Što ako se druga pošiljka cezija uspije probiti? Što će se dogoditi ako prljava bomba
eksplodira usred Pariza? Ili Londona? Ili, kad smo već kod toga, na Manhattanu?«
»Javno objavljivanje neće ni na koji način smanjiti mogućnost da se to dogodi. S druge strane,
šutnja ima svoje prednosti.« Gabriel je spustio ruku Grahamu Seymouru na rame. »Jeste li imali
prigodu pročitati njegov dosje, direktore Payne? Grahamov otac je radio za britansku obavještajnu
službu tijekom Drugog svjetskog rata. U Komitetu dvostrukog križa. Oni Nijemcima nisu govorili
kad bi im uhitili špijune u Britaniji. Držali su te zarobljene špijune na životu i koristili ih za davanje
krivih informacija Hitleru i njegovim generalima. I Nijemci nikad nisu pokušali zamijeniti te
zarobljene špijune jer su vjerovali da još uvijek rade svoj posao.«
»Dakle, ako Saladin misli da se materijal probio, neće pokušavati poslati novi — to je ono
što mi želite reći?«
»Nije loše«, rekao je Amerikanac, smiješeći se.
»Ovo nam nije prvi rodeo.«

»Jeste li u dolini Jezreel imali rodea?«
»Ne«, rekao je Gabriel. »Nismo.«
Nakon toga ostalo je odraditi još samo jednu završnu sitnicu. To nije bilo nešto o čemu bi se
raspravljalo u prostoriji punoj špijuna. Radilo se o bilateralnom pitanju, takvom koje je trebalo
riješiti na najvišoj razini, između dva šefa. Nužnu razinu privatnosti osiguravao je jedino zidom
ograđen vrt, sa svojim ruševnim fontanama i stazama obraslim korovom.
Unatoč činjenici da je bila sredina ljeta, bilo je hladno i tmurno, a zarasle živice potpuno
namočene nedavnim pljuskom. Gabriel i Morris Payne su hodali rame uz rame, polako,
zamišljeni, međusobno odijeljeni najviše par centimetara. Gledani s olovom optočenih prozora
stare gospodarske kuće, bili su potpuno razliti par — krupni, mišićavi Amerikanac iz jedne od
Dakota i sitan Izraelac iz drevne doline Jezreela. Morris Payne, bez jakne, širokim je
gestikuliranjem naglašavao svoje stavove. Slušajući, Gabriel je protrljao potiljak i povremeno
potvrdno kimao glavom.
Nakon pet minuta razgovora su zastali i okrenuli se licem jedan prema drugome, kao da se
sukobljavaju. Morris Payne debelim kažiprstom ubo Gabriela u grudi, što je teško mogao
bez ohrabrujući znak, ali Gabriel se samo nasmiješio i uzvratio mu istom mjerom. Zatim je podigao
ruku iznad glave i načinio njome krug, dok mu je desna ostala spuštena, s dlanom okrenutim
uz bok. Ovaj put je Morris Payne bio taj koji je kimanjem potvrdi suglasnost. Oni koji su ih
promatrali iznutra shvatili su značenje tog trenutka. Postignut je operativni dogovor. Amerikanci
će se baviti nebom i elektronskim nadzorom, a Izraelci će voditi glavnu riječ na tlu i, ako im se
ukaže prigoda, tiho poslati Saladina u noć.
S time su se okrenuli i počeli se vraćati prema kući. Onima koji su to promatrali iznutra bilo
je jasno da Gabriel govori nešto što je Morrisa Paynea jako oneraspoložilo. Uslijedilo je novo
zastajanje i još prstiju uperenih u grudi. Zatim je Payne svoje veliko lice poput kipova s Uskršnjeg
otoka podigao prema sivom nebu i kapitulirajući ispustio dah. Na prolasku kroz sobu za
sastanke strgnuo je svoju jaknu s naslona stolice i krenuo van, praćen svojim smrknutim osobljem
i, nekoliko koraka iza njih, Adrianom Carterom i Kyleom Taylorom. Gabriel i Graham Seymour
mahali su im. s trijema kao da pozdravljaju neželjene goste.
»Jesi li dobio sve što si htio«, kroz zaleđeni osmijeh je upitao Seymour.
»Ubrzo ćemo vidjeti.«
Gomila Amerikanaca se sad počela razdvajati u manje grupice i svaka je od njih krenula
prema jednom od terenaca koji su ih čekali. Morris Payne je iznenada zastao i pozvao Cartera da
mu se pridruži. Carter se odvojio od ostalih operativaca i, promatran od zavidnog Kylea Taylora,
ušao u direktorov terenac.
»Kako ti je to uspjelo?« upitao je Seymour dok se kolona automobila pokretala.
»Lijepo sam ga zamolio.«
»Što misliš, koliko će preživjeti?«
»To«, rekao je Gabriel, »u cijelosti ovisi o Saladinu.«
44
Sljedećeg je jutra cijeli Bulevar kralja Šaula pojurio u napad. Čak je i Uzi Navot, koji je tijekom
Gabrielovih brojnih dugih izostanaka potpirivao druge operativne vatre, bio uključen u opsežno
planiranje. Bilo je to, kako su Amerikanci voljeli reći, svi na palubu. Ured se borio i izborio za
zadržavanje kontrole nad operacijom. Ali s pobjedom je došla i ogromna odgovornost da se to
obavi kako valja. Još od nasrtaja Amerikanaca na imanje Osame bin Ladena, Abbottabadu nije
bilo ciljane ubojite akcije tih razmjera. Saladin je vukao konce globalne terorističke mreže koja se
pokazala sposobnom udariti bilo gdje — mreže koja je uspjela nabaviti radioaktivan materijal za
izradu prijave bombe i prokrijumčarila ga na prag zapadne Europe. Ulozi, podsjećali su se pri
svakom koraku, nisu mogli biti veći. Sigurnost civiliziranog svijeta doslovno je visjela o niti. Kao
i Gabrielova karijera. Uspjeh bi samo dodatno ulaštio njegov ugled, ali neuspjeh bi izbrisao sve
što se dogodilo prije, njegovo ime dodao na popis osramoćenih šefova koji su skoči, grlom u
jagode i pritom se spotaknuli.
Ako se Gabriel brinuo zbog potencijalne štete po njegov osobni status, to nije pokazivao. Čak
niti Uziju Navotu, koji mu je bio najbliži suradnik. Govorilo se da je ovaj zapravo pokušao
odgovoriti Gabriela, da je svojem starom rivalu savjetovao da Jean-Luca Martela i Saladina daruje
Amerikancima i svoju pažnju usmjeri na probleme bliže kući, poput Iranaca. Rizici operacije bili
su daleko previsoki, brinuo se Navot, a koristi od nje premale. Takva je barem verzija razgovora
obišla hodnike i šifrom zaštićene prostorije Bulevara kralja Šaula. Ali Gabriel se, po tom izvoru,
čvrsto držao svoje operacije. »A i zašto ne bi?« upitao je neki mudrac iz Putovanja. Saladin
je nadmudrio Gabriela one užasne noći u Washingtonu. A tu je, naravno, bila i Hannah Weinberg,
Gabrielova prijateljica i povremena suradnica, koju je Saladin ubio u Parizu. Ne, rekao je taj
mudrac, Gabriel Saladina neće prepustiti svojim prijateljima u Wasingtonu. On će ga baciti na
zemlju. Zapravo, ako mu se za to pruži prigoda, najvjerojatnije će to učiniti osobno. To za Gabriela
više nije bio samo posao. Preraslo je u krajnje osobno pitanje.
Ali taj je osobni element u operaciji često bio opasan. Nitko to nije znao bolje od samog
Gabriela; i njegova je karijera govorila tome u prilog. Zato se snažno oslonio na Uzija Navota i na
druge članove svojeg stožera u detaljnoj procjeni svake pojedinosti. Organizacijska je odgovornost
za planiranje i izvršenje misije bila na Yaakovu Rossmanu, šefu Specijalnih operacija. S
Gabrielom koji mu se neprestano nadnosio nad rame, žurno je sve dijelove stavio na njihovo
mjesto. Maroko nije bio Libanon ili Sirija, ali još uvijek se radilo o neprijateljskom teritoriju.
Dvadeset puta veća od Izraela, bila je to zemlja različitog teritorija, od plodnih
poljoprivrednih ravnica, krševitih planina do pješčanih pustinja Sahare, i nekoliko velikih gradova,
uključujući Casablancu, Rabat, Tanger, Fes i Marrakech. Pronaći Saladina, čak i uz pomoć Jean-
Luca Martela, bit će težak pothvat. Ubiti ga bez kolateralne štete — i zatim se sigurno izvući iz
zemlje — bit će jedan od najvećih testova s kojima se Ured ikad suočio.
Suradnik će im biti morska obala, baš kao što je bila u Tunisu, u travnju 1988. Te su noći
Gabriel i tim od dvadeset šest elitnih komandosa Savaret Matkala gumenim čamcima došli do
obale nedaleko od vile Abu Jihada i po izvršenju misije na isti način i otišli. Tjednima prije napada
bezbroj su puta uvježbavali iskrcavanje na izraelskoj obali. Čak su usred Negreva izgradili i
imitaciju primorske vile Abu Jihada, kako bi Gabriel mogao vježbati probijanih od ulaznih vrata
do radne sobe na katu, gdje je drugi čovjek PLO-a obično provodio večeri. Ipak, takve temeljite
pripreme za operacije protiv Saladina ne bi bile moguće jer nisu imali pojma gdje se on u Maroku
skriva. Istini za volju, nisu mogli zasigurno reći niti da je uopće ondje. Znali su samo da je čovjek
koji odgovara njegovom opisu bio u Maroku prije nekoliko mjeseci, nakon napada na Washington.
Ukratko, imali su mnogo manje od onoga što su imali Amerikanci prije napada na Abbottabad. I
mnogo više za izgubiti.
Što je značilo da moraju biti spremni na sve moguće scenarije, ili barem na što je moguće
više njih. Trebat će im veliki tim, veći nego u ranijim operacijama, a svakom će članu trebati
putovnica. Identitet, Uredov odjel koji je podupirao legendarne agente, brzo je iscrpio svoje zalihe,
zbog čega se Gabriel morao za pomoć obratiti partnerima — Francuzima, Britancima i
Amerikancima — da se postupak skrati. Svi su se u početku bunili. Ali pod
Gabrielovim, nepopustljivim pritiskom svi su na kraju kapitulirali. Amerikanci su čak pristali
reaktivirati staru američku putovnicu na ime Jonathan Albright, sa slikom koja je približno sličila
Gabrielu.
»Ne misliš ozbiljno i ti ići?« upitao ga je Adrian Carter preko zaštićenog video linka.
»Usred ljeta? Oh, ne«, rekao je Gabriel. »Ne bih ni sanjao o tome. U ovo doba godine u
Maroku je daleko prevruće.«
Trebalo je unajmiti automobile i motocikle, rezervirati avionske karte s otvorenim terminom
korištenja, osigurati smještaj Većina tima će odsjesti u hotelima, gdje će biti pod nosom
marokanskoj službi unutarnje sigurnosti Direction de la Surveillance de Terriotorie, ili DST-u. Ali
za terensko zapovjedno mjesto Gabrie. je trebao odgovarajuću sigurnu kuću. Rješenje je ponudio
Ari Shamron, iz svojeg doma sličnog utvrdi u Tiberijadi. Imao je prijatelja — uspješnog
marokanskog poslovnog čovjeka židovskog porijekla koji je iz zemlje pobjegao 1967., nakon
kataklizme Šestodnevnog rata — koji je još uvijek posjedovao veliku vilu u staroj kolonijalnoj
četvrti Casablance. Vila je trenutačno bila prazna, izuzevši dva domara koji su živjeli u gostinskoj
kući na imanju. Shamron je preporučio da se vilu ne unajmljuje, nego da je se po kratkom postupku
kupi, i Gabriel je na to pristao. Srećom, novac nije bio problem; Dmitri Antonov ga je, unatoč
nedavnoj rastrošnosti, još uvijek imao u izobilju. Napisao je ček na iznos pune prodajne cijene i
poslao francuskog odvjetnika — zapravo pripadnika Grupe Alfa — u Casablancu da to zakonski
provede. Do kraja dana Ured je preuzeo posjed isturene operativne baze u samom srcu grada.
Sada im je trebao još samo Saladin.
Tijekom tih dana planiranja njegova je mreža mirovala — nije bilo napada, organiziranih ili
pojedinačnih — ali brojni medijski Kanali ID-a užarili su se od najava da slijedi nešto veliko.
Nešto što će zasjeniti napade na Washington i London. To je samo povećalo pritisak unutar
Bulevara kralja Šaula, kao i u Langleyju i Vauxhall Crossu. Saladina je trebalo maknuti iz opticaja,
što prije, to bolje.
Ali hoće li njegova smrt zaustaviti krvoproliće? Hoće li s njime umrijeti i njegova mreža?
»Ne vjerujem«, rekla je Dina Sarid. Zapravo, najviše se bojala da je Saladin u mrežu ugradio ono
što se nazivalo »mrtvačev prekidač« — prekidač koji će u slučaju njegove smrti automatski
pokrenuti niz ubilačkih napada. Štoviše, ID je već dokazao sposobnost izvanredne prilagodljivosti.
Ako kalifat Iraku i Siriji bude fizički uništen, rekla je Dina, na njegovo će se mjesto uzdići virtualni
kalifat. »Kibernetički kalifat«, kako ga je ona nazvala. Tu se neće moći primijeniti stara pravila.
Mučenici na čekanju bit će radikalizirani u skrivenim kutcima mračne Mreže i zatim vođeni do
svojih meta mozgovima koje nikad nisu upoznali. Takav je bio vrli novi svijet koji je internet,
društveni medij i šifrirani sustav elektronskih poruka, sa sobom donio.
Ipak, preča je briga bilo tristo grama cezijeva klorida koji su pohranjeni u laboratorij
francuske vlade u blizini Pariza. Cezijev klorid koji se, što se Saladina ticalo, još uvijek nalazio na
zaplijenjenom teretnom brodu u luci Toulon. Ali je li on sve svoje zalihe poslao u samo jednoj
skrivenoj pošiljci? Je li jedan njihov dio već bio u rukama napadačke ćelije? Hoće li nova bomba
koja eksplodira u nekom europskom gradu sadržavati radioaktivnu jezgru? Kako su dani prolazili
bez kontakta s Jean-Luc Martelovim marokanskm dobavljačem, Paul Rousseau i njegov ministar
počeli su se pitati je li vrijeme za obavještavanje njihovih europskih kolega o pojačan prijetnji. Ali
Gabriel ih je uz pomoć Grahama Seymoura i Amerikanaca uvjerio da ostanu šutjeti. Upozorenje
je, čak i ako bude skriveno u rutinskoj komunikaciji, donosilo rizik od razotkrivanja operacije.
Negdje će neizbježno procuriti. A ako procuri, Saladin će zaključiti da postoji veza između
zapljene njegove droge i oduzimanja radioaktivnog praha skrivenog u namotaju izolirane žice
»Možda je to već zaključio«, malodušno je rekao Roussea. »Možda nas je opet pobijedio.«
Gabriel se potajno istoga bojao. Kao i Amerikanci. I tijekom užarene kodirane
videokonferencije održane drugoga dana kolovoz, obnovili su svoj zahtjev da Gabriel preda Jean-
Luca Martela, a tim. i svoju operaciju, pod kontrolu Langleyja. Gabriel je to odbio učiniti, a kad
su Amerikanci još više pojačali pritisak, učinio je jedino ste mu je preostalo. Poželio je
Amerikancima ugodan vikend. Zatim je nazvao Chiaru i rekao joj da za sabat idu na večeru u
Tiberijadu.
45
TIBERIJADA, IZRAEL
Tiberijada, jedan od četiri sveta grada judaizma, leži na obalama vode koju većina svijeta naziva
Galilejsko more, a Izraelci jezero Kinneret. Odmah iza njega nalazi se mali mošav8 Kfar Hittim,
koji stoji na istom onom mjestu gdje je pravi Saladin žarkog ljeta 1187, pobijedio vojske križara
izludjele od žeđi u odlučujućoj bitki koja će Jeruzalem opet dovesti u ruke muslimana. U svojem
je šatoru osobno odrezao ruku Raynaldu od Chatillona, nakon što se Francuz odbio preobratiti na
islam. Ostatak preživjelih križara osudio je na smrt odsijecanjem glave, što je bila kazna propisana
za nevjernike.
Otprilike kilometar sjevernije od Kfar Hittima nalazila se krševita strmina koja je gledala na
jezero i na golu ravnicu na kojoj se bitka odvila. I upravo je to mjesto od svih ostalih Ari
Shamron izabrao da na njemu izgradi svoj dom. Tvrdio je da, kad vjetar puše iz pravog smjera,
može čuti zveket mačeva i krikove umirućih. Oni su ga podsjećali, ili je barem tako tvrdio, na
prolaznu prirodu političke i vojne moći u ovom hirovitom kutu istočnog Mediterana. Kanaanci,
Hititi, Amalečani, Moabiti, Grci, Rimljani, Perzijanci, Arapi, Turci, Britanci; svi su oni dolazili i
odlazili. Nasuprot svim izgledima, Židovi su uspjeli ostvariti jedan od najvećih povijesnih
povrataka. Dva milenija nakon pada Drugog Hrama, uspjeli su se vratiti. Ali ako je povijest
učiteljica života, i njihov je sat već počeo otkucavati.
Malo je ljudi koji mogu tvrditi da su pomogli u izgradnji države, a još ih je manje ostalo u
obavještajnoj službi. Međutim, Shamron je uspio ostvariti oboje. Rođen u istočnoj Poljskoj, 1937.
je godine, dok se nad europskim Židovima nadnosila katastrofa, emigrirao u Palestinu, tada pod
britanskom vlašću, i borio se ratu koji je uslijedio nakon osnivanja države Izrael 1948.
godine. Nakon rata, dok se arapski svijet zaklinjao da će novu židovsku državu sasjeći u korijenu,
pridružio se maloj organizaciji koju su njezini pripadnici nazivali jednostavno »Ured«. Jedna od
njegovih prvih zadaća bilo je otkrivanje i eliminacija nekoliko nacističkih znanstvenika koji su
egipatskom predsjedniku Gamalu Nasseru pomagali izraditi atomsku bombu. Ali krunsko
postignuće njegove karijere terenskog operativca nije ostvareno na Bliskom istoku, nego na
uličnom uglu industrijskog predgrađa Buen Airesa San Fernanda. Ondje je jedne kišne noći u
svibnju 1960. na stražnje sjedalo automobila koji je spremno čekao ugurao Adolfa Eichmanna,
jednog od autora Konačnog rješenja. Bio je to prvi korak putovanja koje će za Eichmanna završiti
u izraelskim rukama.
Ipak, za Shamrona je to bio tek početak. Za svega nekoliko godina tajna će služba kojoj se
pridružio u njezinu stvaranju biti pod njegovom upravom i postat će izravno odgovoran za zaštitu
države. Iz svoga legla u Bulevaru kralja Šaula, s njegovim ormarima za dokumente boje metala za
8
Vrsta poljodjelske komune u Izraelu.
oružje i stalnim zadahom na turski duhan, prodirao je na kraljevske dvorove, krao tajne tirana i
ubijao bezbrojne neprijatelje. Karijera mu je trajala dulje nego bilo kome od njegovih prethodnika.
A krajem 1990-ih, nakon niza loše odrađenih operacija, veselo se vratio iz mirovine da vrati brod
na kurs i Uredu vrati njegovu bivšu slavu. Suradnika je pronašao u terenskom operativcu koji se,
ožalošćen vlastitim gubitkom, zaključao u malu kuću na rubu Helford Passagea u Cornwallu. Sada
je, napokon, taj terenski operativac bio šef. I na njemu je bilo da nosi breme Shamronove dvije
kreacije, države i njezine tajne službe.
Shamron je za misiju Eichmann bio izabran zbog svojih ruku, koje su za tako malog čovjeka
bile neuobičajeno velike i snažne. Kad je Gabriel ušao u kuću s po jednim djetetom u svakoj ruci, te
su ruke stiskale štap od maslinova drva. Gabriel je djecu predao Shamronu i vratio se do svojeg
blindiranog terenca po tri pladnja hrane koju je Chiara cijelo poslijepodne pripremala, Gilah,
Shamronova ispaćena žena, zapalila je u sumrak šabatne svijeće, dok je Shamron na jidišu iz svoje
poljske mladosti recitirao blagoslove kruha i vina. Gabrielu se na trenutak učinilo da ne postoji
nikakva operacija, ni Saladin, jedino njegova obitelj i vjera.
Ali to nije dugo potrajalo. Štoviše, tijekom cijelog objeda, dok su ostali čavrljali o politici i
o matsavu, Gabriel je pažnju uvijek iznova skretao na svoj mobitel. Promatrajući ga sa svojeg
mjesta na ćelu stola, Shamron se samo smiješio. Nije Gabrielu ponudio nikakvu sućut zbog
njegove očite nelagode. Shamronu su operacije bile poput kisika. Čak je i loša operacija bila bolja
od nikakve.
Kad je objed završio, Gabriel je za Shamronom pošao u prizemlje, do sobe koja mu je ujedno
služila kao radna soba i radionica. Utroba nekog antiknog radija ležala je razbacana po njegovu
stolu poput ruševina nakon bombardiranja. Shamron je sjeo i kresnuvši svoj stari Zippo, pripalio
jednu od onih svojih prokletih turskih cigareta. Gabriel je otjerao dim od sebe, proučavajući uredno
poslagane uspomene na policama. Pogled mu je odmah pao na uokvirenu fotografiju Shamrona i
Golde Meir, snimljenu onoga dana kad mu je zapovjedila da »pošalje momke« u pohod za osvetu
jedanaest izraelskih trenera i sportaša ubijenih na minhenskim Olimpijskim .grama. Do fotografije
je stajala staklena kurija veličine kutije cigara. Unutra je na pozadinu od crne tkanine bilo
pričvršćeno jedanaest praznih čahura kalibra .22.
»Ove sam čuvao za tebe«, rekao je Shamron.
»Ne želim ih.«
»Zašto ne?«
»Jezovite su.«
»Ti si bio taj koji je smislio kako natiskati jedanaest metaka u spremnik za deset, a ne ja.«
»Možda se bojim da će jednoga dana netko na svojoj polici imati takvu kutiju s mojim
imenom na njoj.«
»Netko je već ima, sine moj.« Shamron je upalio svjetiljku s ugrađenim povećalom.
»Pokazuješ neobičnu moć obuzdavanja.«
»Kako to misliš?«
»Nijednom me nisi upitao o operaciji.«
»Zašto bih to učinio?«
»Jer si patološki nesposoban gledati svoja posla.«
»Zato i jesam špijun.« Namjestio je svjetiljku s povećalom počeo proučavati oštećenu
elektronsku tiskanu ploču.
»Kakav je to radio?«
»RCA-ov art deco model s kućištem od mramoriranog bakelita. Obični i kratki val.
Proizveden je 1946. Zamisli«, rekao je Shamron, pokazujući na originalnu papirnatu naljepnicu na
dnu radija, »negdje u Americi 1946. netko je sastavio ovaj radio dok su ljudi poput tvoje majke i
oca pokušavali srediti svoje živote.«
»To je radio, Ari. Nema nikakve veze s holokaustom.«
»Samo sam komentirao.« Shamron se nasmiješio. »Izgledaš mi napeto. Muči li te štogod?«
»Ne, baš ništa.«
Utonuli su u tišinu dok je Shamron lemio. Popravljanje starih radija bio mu je jedini hobi uz
miješanje u Gabrielov život.
»Uzi mi kaže da razmišljaš o odlasku u Maroko«, napokon je rekao.
»Zašto bi rekao nešto takvo?«
»Jer te nije mogao odgovoriti i pomislio je da bih ja to doista mogao.«
»Nisam donio konačnu odluku.«
»Ali tražio si od Amerikanaca da ti obnove staru putovnicu.«
»Reaktiviraju«, rekao je Gabriel.
»Obnove, reaktiviraju — kakva je u tome razlika? Nisi je smio prihvatiti. Ona pripada u mali
stakleni lijes, poput onih čahura.«
»U mnogim se prigodama pokazala korisnom.«
»Plavo i bijelo«, rekao je Shamron. »Radimo u svoju korist i ne pomažemo drugima u
rješavanju problema koje su sami stvorili.«
»Možda nekad«, odgovorio je Gabriel, »ali više ne možemo tako djelovati. Trebamo
partnere.«
»Partneri te znaju razočarati. A ta te putovnica neće zaštititi ako u Maroku nešto pođe po
zlu.«
Gabriel je dohvatio malu kutiju s praznim čahurama kalibra .22. »Ako me sjećanje dobro
služi, ti si bio na stražnjem sjedištu auta na Piazzi Annibaliani dok sam se ja u onoj zgradi
obračunavao sa Zwaiterom.«
»Tada sam bio šef Specijalnih operacija. Prikladnija analogija«, nastavio je Shamron, »bio
bi Abu Jihad. Tada sam ja bio šef i ostao sam na brodu ratne mornarice kad ste ti i ostatak tima
otišli na kopno.«
»S ministrom obrane, koliko se sjećam.«
»Bila je to važna operacija. Gotovo jednako važna«, tiho je rekao Shamron, »kao i ova koju
ti namjeravaš provesti. Vrijeme je da Saladin napusti pozornicu, bez bisova i ponovnog
podizanja zastora. Samo se pobrini da mu ne daš ono što uistinu želi.«
»Što to?«
»Sebe.«
Gabriel je vratio kutiju na njezino mjesto na polici.
»Hoćeš li mi dopustiti da ti postavim nekoliko pitanja?« upitao je Shamron.
»Ako će te to učiniti sretnim.«
»Sredstva uzmaka?«
Gabriel je pojasnio da će ih biti dva. Prvo je bila izraelska korveta, a drugo Neptun, teretni
brod pod liberijskom zastavom koji je zapravo bio plutajuća radarska i prislušna postaja kojom je
upravljao AMAN, izraelska vojna obavještajna služba. Neptun će se nalaziti u Agadiru, na
marokanskoj atlantskoj obali.
»A korveta?« upitao je Shamron.
»U maloj sredozemnoj luci El Jebhi.«
»Pretpostavljam da će se ondje iskrcati tim Sayereta.«
»Ako ja to zatražim. Napokon«, rekao je Gabriel, »na raspolaganju imam bivšeg časnika
Sayereta i veterana britanskog SAS-a. «
»I obojica će imati pune ruke posla oko zadržavanja kontro.. nad tim likom Jean-Lucom
Martelom.« Shamron je polako odmahnuo glavom. »Ponekad je kod uspješnog novačenja najgora
stvar to što si zapeo s novakom. Štogod činio, njemu nemoj vjerovati.«
»Ne bih to ni sanjao.«
Shamronu se ugasila cigareta. Pripalio je drugu i vratio se popravku radija dok je Gabriel
promatrao fotografiju na polici, pokušavajući povezati crno-bijelu sliku vrhunskog špijuna u top
formi i postarijeg lika pred njim. Sve se to dogodilo tako brzo. Uskoro će se, pomislio je, dogoditi
i njemu. Čak ni Raphael i Irene neće moći spriječiti neizbježno.
»Zar se nećeš odazvati?« odjednom je upitao Shamron.
»Na što?«
»Na mobitel. Dekoncentrira me.«
Gabriel je spustio pogled. Bio se toliko izgubio u mislima da nije ni primijetio poruku iz
sigurne kuće u Ramatuelleu.
»Onda?« upitao je Shamron.
»Izgleda da Mohammad Bakkar želi popričati s Jean-Lucom Martelom o onoj izgubljenoj
drogi. Raspituje se može li početkom sljedećeg tjedna doći u Maroko.«
»Hoće li biti slobodan?«
»Martel? Mislim da mu to možemo ubaciti u raspored.«
Smiješeći se, Shamron je priključio radio u utičnicu na svojem, stolu i uključio ga. Trenutak
kasnije, nakon biranja programa, pronašao je neku glazbu.
»Ne prepoznajem to«, rekao je Gabriel.
»Ne bi ni trebao, previše si mlad. To je Artie Shaw. Prvi put sam ovo čuo...« Ostavio je misao
nedovršenu.
»Kako se pjesma zvala?«
»Ti si sretan momak.«
Toga trenutka radio je umuknuo i glazba je prestala. Shamron se namrštio. »Ili možda nisi.«
46
CASABLANCA, MAROKO
Cesta koja je povezivala međunarodnu zračnu luku Casablance, Mohammed V. sa središtem i

financijskim centrom najvećeg marokanskog grada imala je četiri trake glatkog i kao ugljen crnog
asfalta. Ovaj put je Dina Sarid, po prirodi i po nacionalnosti nesmotren, vozačica, vozila s
posebnom pažnjom.
»Što te toliko brine?« upitao ju je Gabrie.
»Ti«, odgovorila je ona.
»Što sam sad napravio?«
»Ništa. Samo, nikad prije nisam vozila šefa.«
»Pa«, rekao je on, zagledan kroz prozor, »za sve postoji prvi put.«
Gabrielova torba s najnužnijim stvarima ležala je na stražnjem sjedalu, a aktovku je položio
na koljena. U njoj se nalazila američki putovnica koja mu je omogućila da bez problema prođe
marokansku graničnu kontrolu i carinu. U Washingtonu su se stvari možda promijenile, ali u
većem je dijelu svijeta još uvijek bilo dobro biti Amerikanac.
Odjednom je došlo do zastoja u prometu.
»Kontrolna točka«, pojasnila je Dina. »Ima ih, posvuda.«
»Što misliš, koga traže?«
»Možda šefa izraelske tajne službe.«
Niz narančastih čunjeva usmjeravao je promet do ruba ceste, gdje je par žandara9 pregledavao
vozila i putnike, nadziran od snagatora DST-ja u civilnim odijelima i sa sunčanim naočalama na
očima. Spuštajući svoj prozor, Dina se Gabrielu obratila s nekoliko riječi na tečnom njemačkom
— bio je to jezik njezina lažnog identiteta i putovnice. Umorni žandari samo su joj maknuli da
prođe, kao da od sebe tjeraju muhe. Misli DST-ovih ljudi očito su bile negdje drugdje.
Dina je zbog žestoke, nemilosrdne žege brzo zatvorila prozor i klima-uređaj pojačala do
maksimuma. Prošli su pored nekog velikog vojnog kompleksa. Zatim je opet uslijedilo obradivo
zemljište, male parcele plodne tamne zemlje koju su uglavnom obrađivali stanari okolnih sela.
Šumarci eukaliptusa podsjetili su Gabriela na dom.
Napokon su došli do brdovitih rubova Casablance, drugog po veličini grada u Sjevernoj
Africi, ispred kojega se nalazio jedino Kairo. Obradive zemlje nije potpuno nestalo; među
modernim novim stambenim četvrtima i naseljima straćara sklepanih od valovitog metala i
9
Kraljevska marokanska žandarmerija dio je nacionalnih oružanih snaga Maroka.
betonskih blokova, u kojima su živjele stotine tisuća najsiromašnijih stanovnika Casablance, još
je bilo oranica.
»Zovu ih bidonvillei«, rekla je Dina, pokazujući na jedno takvo naselje straćara. »Valjda to
zvuči bolje od sirotinjskih četvrti. Ljudi koji ondje žive nemaju ničega. Nema vodovoda, a hrane
se jedva može naći. Svako malo vlasti pokušavaju neki bidonville sravniti buldožerima, ah ljudi se
vraćaju i grade iznova. Kakav drugi izbor imaju? Nemaju gdje otići.«
Prošli su pored livade obrasle prorijeđenom sasušenom travom na kojoj su dvojica bosonogih
dječaka čuvala stado mršavih koza.
»Jedina stvar koju imaju u bidonvilleima«, govorila je Dina, »jest islam. A zahvaljujući
vahabitskim i salafitskim propovjednicima, on postaje sve ekstremniji. Sjećaš li se napada 2003.?
Svi oni momci koji su se raznijeli došli su iz bidonvillea Sidi Moumena10,«
Naravno, Gabrijel se sjećao tih napada, ali na zapadu su oni bili gotovo potpuno zaboravljeni:
četrnaest bombaških napada, uglavnom zapadnjačke i židovske ciljeve, četrdeset pet mrtvih, od
stotinu ranjenih. Bilo je to djelo podružnice Al-Kaide, poznate kao Salafia Jihadia, koja je bila
povezana i s Marokanskom borbenom grupom. Unatoč svim svojim prirodnim ljepotama i
zapadnjački orijentiranom turizmu, Maroko je ostao leglo radikalnog islama u kojem je ID uspio
pustiti duboke korijene i osnovati brojne ćelije. Više od tisuću tristo Marokanaca otišlo je kalifat
kako bi se borilo za ID — uz još nekoliko stotina etničkih Marokanaca iz Francuske, Belgije i
Nizozemske — a Marokanci su igrali istaknutu ulogu i u nedavnoj ID-ovoj terorističkoj kampanji
u zapadnoj Europi. Bio je tu i Mohammed Bouyeri, danski Marokanac koji je na amsterdamskoj
ulici ustrijelio i izbo nožem režisera i pisca Thea van Gogha. To ubojstvo nije bilo spontani čin
poremećenog čovjeka. Bouyeri je bio pripadnik ćelije radikalnih sjevernoafričkih muslimana iz
Haaga, poznate kao mreža Hofstad. Marokanske sigurnosne snage većim su dijelom uspjele
domaći ekstremizam usmjeriti prema inozemstvu. Ipak, i kod kuće je bilo mnoštvo zavjera.
Marokansko se ministarstvo unutarnjih poslova razmetalo da je osujetilo više od tri stotine
terorističkih napada, uključujući jedan u kojem je trebao biti upotrijebljen iperit. Ali neke je stvari,
mislio je Gabriel, bolne spominjati.
Prešli su preko brijega i pred njima se ukazao blijedoplavi Atlantik. Trgovački centar
Morocco Mall sa svojim futurističkim IMAX kinom i zapadnjačkim buticima zauzimao je svježe
izgrađen komad terena uz obalu. Dina se spustila cestom koja je nizbrdo vodila prema središtu
grada, pored klubova i restorana uz plažu i blještavo bijelih priobalnih vila. Jedna je bila veličine
poslovne zgrade.
»Pripada saudijskom princu. A ondje je«, rekla je Dina, »Four Seasons.«
Usporila je kako bi Gabriel mogao sve razgledati. Na ulazu na posjed osiguran željeznim
vratima dva su stražara pretraživala podvozje automobila u potrazi za eksplozivom. Tek kad bi
prošao pregled, bilo bi mu dopušteno nastaviti do skrivenog dvorišta pred hotelom.
»Odmah iza vrata nalazi se detektor metala«, rekla je Dina. »Sve torbe i gosti, bez iznimki.
Oružje ćemo morati unijeti preko plaže. Ali to neće biti problem.«
»Misliš li da to znaju i momci iz Salafije Jihadije?«
»Nadam se da ne znaju«, rekla je Dina uz hladan osmijeh.
Nastavili su dalje cestom pored masivne džamije Hassana II., vanjskih zidova stare medine i
prostrane luke. Napokon su ušli u staro francusko kolonijalno središte Casablance, s njegovim
10
Četvrt u predgrađu Casablance.
širokim i zavojitim bulevarima i jedinstvenom mješavinom maorske, at nouveau i art deco

arhitekture. Nekoć je to bilo mjesto gdje su kozmopolitanski stanovnici Casablance šetali
kolonadama odjeveni po posljednjoj pariškoj modi i jeli u nekim od najboljih svjetskih restorana.
Sada je to bio spomenik propadanju i opasnosti. Čađa je potamnjela fasade s cvjetnim štukaturama;
hrđa je izjedala balustrade od kovanog željeza. Pripadnici mondenih krugova držali su se
trendovskih quartiem Gauthiera i Maarifa, prepustivši staru Casablancu osobama u tradicionalnim
odorama, ženama zastrtim velovima i uličnim trgovcima koji su prodavali pokvareno voće i jeftine
kasete obreda i stihova Kurana.
Jedini znak napretka bio je sjajni novi tramvaj koji se vukao bulevarom Mohammeda V.,
pored daskama zatvorenih izloga dućana i arkada pod kojima su na ležajevima od kartona
drijemali beskućnici. Dina je nekoliko blokova kuća slijedila tramvaj, a zatim skrenula u usku
ulicu i ondje parkirala. S jedne se strane nalazila osmerokatna stambena zgrada koja je izgledala
kao da će se svakoga trena srušiti pod teretom satelitskih tanjura što su poput gljiva iznicali s
balkona. Na drugoj se strani nalazio ruševan, puzavicama prekriven zid s nekad lijepim
izrezbarenim vratima od cedrovine. Čuvao ih je jedino dašćući pas lutalica.
»Zašto smo stali?« upitao je Gabriel.
»Stigli smo.«
»Gdje?«
»Na zapovjedno mjesto.«
»Šališ se.«
»Ne.«
Gabriel je zabrinuto odmjerio psa. »A što je s njime?«
»Bezopasan je. Štakori su ti zbog kojih se moraš brinuti.«
Upravo tog trenutka jedan je prošao niz nogostup. Bio je veličine rakuna. Pas je u strahu
ustuknuo. Kao i Gabriel.
»Možda bismo se trebali vratiti u Four Seasons.«
»Ondje nije sigurno.«
»Nije ni ovdje.«
»Nije tako loše kad se navikneš.«
»Kako je unutra?«
Dina je ugasila motor, »Opsjednuto duhovima. Ali inače je posve fino.«
Zaobišli su uzdahtalog psa i kroz vrata od cedrovine ušli u skriveni raj. Unutra su se nalazili ažurno
plavi bazen, teniski teren prekriven crvenom glinom i naizgled beskonačan vrt bugenvilija,
hibiskusa. stabala banane i palmi datulje. Velika je kuća bila izgrađena u marokanskom
tradicionalnom stilu, s popločanim unutrašnjim dvorištima u kojima se neprekidan žamor
Casablance pretvarao u potpunu tišinu. Labirint prostorija činio se kao zamrznut u vremenu.
Mogla je to biti 1967., godina kada je vlasnik ubacio nekoliko stvari u torbu i pobjegao u Izrael.
Ili se možda, pomislio je Gabriel, radilo o pitomijem razdoblju. Razdoblju kad su svi u susjedstvu
govorili francuski i brinuli se koliko će vremena proći prije nego što Nijemci počnu paradirati niz
Champs-Élisées.
Dvojici domara imena su bila Tarek i Hamid. Svoj su posao kupili od prethodnog domara
koji je previše ostario da bi skrbio o imanju. Izbjegavali su unutrašnjost kuće, držeći se vrtova i
male gostinske kuće. Njihove žene, djeca i unuci živjeli su u obližnjem bidonvilleu.
»Mi smo novi vlasnici«, rekao je Gabriel. »Zašto ih ne možemo jednostavno otpustiti?«
»Loša zamisao«, rekao je Yaakov Rossman. Prije premještaja u Ured, Yaakov je radio za
Shabak, izraelsku službu unutarnje sigurnosti, kao šef agentima na Zapadnoj obali i pojasu Gaze,
Tečno je govorio arapski i bio stručnjak za arapsku i islamsku kulturu. »Ako ih pokušamo otpustiti,
to će podići buku. Što nije dobro za očuvanje tajnosti.«
»Onda ćemo im dati velikodušnu otpremninu.«
»To je još gora zamisao. Svi njihovi rođaci iz cijele zemlje nagrnut će kroz naša vrata u
potrazi za novcem.« Yaakov je prijekorno odmahnuo glavom. »Zbilja ne znaš puno o ovdašnjim
ljudima, je li ?«
»Znači, domare zadržavamo«, rekao je Gabriel. »Ali kakva je to besmislica o opsjednutosti
ovog mjesta?«
Stajali su u hladovini glavnog unutarnjeg dvorišta kuće. Yaakov je nervozno pogledao Dinu,
koja je zauzvrat pogledala Elija Lavona. Lavon, Gabrielov najstariji prijatelj na svijetu, bio je taj
koji je napokon odgovorio.
»Ime joj je Aisha.«
»Muhammadova žena?«
»Ne ta Aisha. Drukčija Aisha.«
»Kako drukčija?«
»Aisha je džin.«
»Što?«
»Zloduh.«
Gabriel je pogledao Yaakova, tražeći preciznije objašnjenje.
»Muslimani vjeruju da je Alah čovjeka stvorio od gline. Džine je načinio od vatre.«
»To je loše?«
»Jako. Danju džini žive među nama u neživim stvarima, vodeći živote slične našima, ali
nakon mraka izlaze u kojem god obliku požele.«
»Oni mijenjaju oblik«, sumnjičavo je rekao Gabriel.
»I podmukli su«, rekao je Yaakov, ozbiljno kimajući glavom. »Nema im većeg zadovoljstva
nego nauditi ljudima. Vjerovanje u džine je posebno jako ovdje u Maroku. To je vjerojatno
posljedica predislamskih vjerovanja tradicionalne berberske vjere.«
»To što Marokanci u njih vjeruju, ne mora značiti da je to istina.«
»Piše u Kuranu«, branio se Yaakov.
»Ni to ih ne čini stvarnima.«
Uslijedila je još jedna razmjena nervoznih pogleda između troje Uredovih veterana.
Gabriel se namrštio. »Vi zapravo ne vjerujete u te budalaštine, je li?«
»Sinoć smo u kući čuli mnogo čudnih zvukova«, rekla je Dina.
»Vjerojatno je puna štakora.«
»Ili džina«, rekao je Yaakov. »Džini se ponekad pojavljuju u obliku štakora.«
»Mislio sam da imamo samo jednog džina.«

»Aisha im je vođa. Očito ima i mnogo drugih.«
»Tko to kaže?«
»Hamid. On je stručnjak.«
»Zbilja? I Što Hamid predlaže, što bismo trebali u vezi toga učiniti?«
»Egzorcizam. Obred traje nekoliko dana i uključuje klanje koze.«
»To bi moglo utjecati na operaciju«, rekao je Gabriel nakon što je o svemu primjereno
razmislio.
»Moglo bi«, složio se Yaakov.
»Zar ne postoje neke protumjere koje možemo provesti po kraćem postupku u odnosu na
kompletan egzorcizam?«
»Možemo samo pokušati ne naljutiti je.«
»Aishu?«
»Koga drugoga?«
»Što je ljuti?«
»Ne smijemo otvarati prozore, pjevati ili se smijati. Niti smijemo podizati glas.«
»Je li to sve?«
»Hamid je kutove svih prostorija poprskao solju, krvlju i mlijekom.«
»To je pravo olakšanje.«
»Rekao nam je i da se noću ne tuširamo ili koristimo zahod.«
»Zašto ne?«
»Džini žive odmah ispod površine vode. Ako ih uznemirimo...« »Što?«
»Hamid kaže da će nam se dogoditi velika tragedija.«
»To ne zvuči dobro.« Gabriel se osvrnuo po prekrasnom dvorištu. »Ima li ovo mjesto neko
ime?«
»Nitko ga ne pamti«, rekla je Dina.
»Kako ćemo ga onda zvati?«
»Dar al-Džini«, mračno je rekao Lavon.
»To možda uznemiri Aishu«, rekao je Gabriel. »Nekako drukčije.«
»Što kažeš na Dar al-Jawasis?« upitao je Yaakov,
Da, to je bolje, pomislio je Gabriel. Dar al-Jawasis.
Špijunska kuća.
Dogovorili su da Tarekove i Hamidove žene i najstarije kćeri dođu u kuću i pripreme tradicionalno
marokansko jelo. Stigle su po kratkom postupku, dvije punašne žene pod velom i četiri lijepe
mlade djevojke, nakrcane slamnatim košarama prepunim mesa i povrća s tržnica stare medine.
Cijelo su poslijepodne provele kuhajući u ogromnoj kuhinji, čavrljajući tiho na darijskom kako ne
bi uznemirile džine. Uskoro je cijela kuća mirisala na kumin, đumbir, korijandar i ljute papričice.
Gabriel je oko sedam sati provirio glavom kroz vrata kuhinje i ugledao bezbrojne pladnjeve
marokanskih salata i predjela, i goleme glinene lonce kuskusa i taginea. Bilo je ondje dovoljno
hrane da se najede cijelo selo, pa su na Gabrielovo inzisciranje žene pozvale i ostalu svoju rodbinu
iz bidonvillea da sudjeluju na gozbi. Jeli svi zajedno, u najvećem dvorištu — siromašni Marokanci
i četvero stranaca koje su oni smatrali Europljanima — pod baldahinom od dijamantno sjajnih
zvijezda. Kako bi prikrili poznavanje arapskoga Gabriel i ostali su razgovarali samo na
francuskom. Govorili o džinima, o propalim obećanjima Arapskog proljeća i o ubilačkoj bandi
ubojica koja sebe naziva Islamskom državom. Tarek je rekao da je nekoliko mladića iz njegovog
bidonvillea, uključuju i sina jednog daljnjeg rođaka, otišlo u kalifat. DST je povremeno u
bidonvilleu vršio racije i odvozio Salafije u ispitivački centar Temar da bi ih ondje mučio.
»Spriječili su brojne napade«, rekao je, »ali jednoga dana dogodit će se novi veliki napad
poput onoga iz 2003. Samo je pitanje vremena.«
S tom je primjedbom objed završio. Žene i njihova rodbina vratili su se u bidonville, ponijevši
sa sobom sve ostatke hrane, a Tarek i Hamid su otišli u vrt, paziti na džine. Gabriel, Yaakov, Dina
i Eli Lavon jedni su drugima poželjeli laku noć i povukli se svako u svoju sobu. Gabrielova je
gledala na more. Jedan od domara je ugljenom oko kreveta načinio krug, kako bi ga sačuvao od
zloduha a u sva četiri kuta prostorije vidjele su se slane kapljice krvi i mlijeka. Iscrpljen, Gabriel
je odmah utonuo u san, ali netom prije zore probudio ga je jak nagon da se olakša. Dugo je ležao
u krevetu i premišljao se što učiniti, pa napokon provjerio vrijeme na svojem mobitelu. Za par je
minuta bilo prošlo pet. Sunce je izlazilo u 6:49-Sklopio je oči. Bolje je ne izazivati sudbinu,
pomislio je. Bolje je Aishu i njezine prijatelje ostaviti na miru.
47
CASABLANCA, MAROKO
Kasnije tog jutra Jean-Luc Martel, hotelijer, vlasnik restorana, modnih butika, draguljarnica,
međunarodni trgovac nezakonitim drogama i doušnik francuske i izraelske tajne službe, ukrcao
se na zračnoj luci Côte d’Azur u svoj avion Gulfstream JLM Deux i odletio za Casablancu. U
pratnji su mu bili njegova ne-baš-supruga, njegovi ne-baš-prijatelji koji su živjeli u čudovišnoj vili
na drugoj strani zaljeva i britanski špijun koji je sve donedavno za život zarađivao kao
profesionalni ubojica. U analima globalnog rata protiv terorizma nijedna operacija nije imala takav
početak. Svi su se slagali da je to bio presedan. Nasuprot svim okolnostima i bez
ikakve opravdanosti, nadali su se da će takav i ostati.
Martel je dogovorio da se cijelo društvo od aerodroma do Four Seasonsa preveze u dvije
Mercedes limuzine. Protutnjali su pored blistavog novog stambenog naselja i uz prljavi bidonville,
pa skrenuli na primorsku cestu Corniche i nastavili bez usporavanja prema snažno štićenom ulazu
u hotel. JLM-a i njegovo društvo tamo su očekivali. Zato su vozila tek površno pregledana prije
nego im je dopušteno nastaviti do parkirališta gdje ih je iščekivala gomila portira. Vrata vozila su
širom otvorena, a na kolica koja su ondje čekala natovareno je brdo skupocjene prtljage. Zatim su
se prtljaga i njezini vlasnici provukli kroz usko grlo detektora metala. Svi su propušteni bez
zadržavanja, osim Christophera Kellera, koji je dvaput uključio alarm. Hotelski šef osiguranja,
nakon što nije pronašao nikakva nedozvoljena sredstva, našalio se da je vjerojatno on sam
napravljen od metala. Kellerov kiseli, suzdržani osmijeh ni na koji način to nije demantirao.
U hladnom, klimatiziranom predvorju hotela vladala je crkvena tišina jer u Maroku je bila
sredina ljeta, izvansezonsko razdoblje za hotele uz obalu. Praćeni karavanom svoje prtljage, JLM
i njego društvo nastavili su do recepcije, Martel i Olivia blješteći u bijelome, Mikhail i Natalie
hineći dosadu, Keller još uvijek iživciran odnosom prema njemu na ulazu. Glavni menadžer hotela
preda im je ključeve soba — po običaju, monsieur Martelu je omogućena povlastica ubrzane
prijave — i uputio im nekoliko ulizničkih riječi dobrodošlice.
»I hoćete li večeras objedovati u hotelu?« zanimalo ga je.
»Da«, brzo je odgovorio Keller. »Stol za petero, molim vas.«
Hotel je bio neobičan — recepcija se nalazila na najvišem katu, a sobe ispod njega. JLM i
društvo su se nalazili na četvrtom; Martel i Olivia su dijelili sobu, a u susjednima su s jedne
strane bili Mikhail i Natalia, a s druge Keller. Kad su torbe donesene portiri dobili napojnicu i
otpravljeni, Mikhail i Keller su otvorili unutarnja vrata koja su povezivala sobe i tako tri sobe
učinkovito pretvorili u jednu.
»Ovako je mnogo bolje«, rekao je Keller. »Jeste li za ručak?«
Poruka je u špijunsku kuću stigla kratko iza podneva, dok su Hamid i Tatek nad zahodskom
školjkom u Gabrielovoj kupaonici recitirali stihove Kurana kako bi otjerali džine. U njoj je pisalo
da su JLM i društvo sigurno stigli u Four Seasons, da još nije bilo glasa od Mohammada Bakkira
ili njegovih surogata te da se JLM i društvo sada nalaze na ručku na terasi hotelskog restorana.
Gabriel je preko sigurne veze proslijedio poruku Operativnom centru u Bulevar; kralja Šaula, koji
ga je pak proslijedio Langleyju, Vauxhall Crossu u sjedište DGSI-ja u Levallois-Perretu, gdje je
pozdravljena s dozom zanimanja koje je nadilazilo operativni značaj.
Molitve nad zahodskom školjkom završile su par minuta nakon jedan, a ručak u jedan i pol.
Nekoliko minuta kasnije, Dina i Yaakov Rossman u jednom su od unajmljenih automobila
napustili špijunsku kuću. Dina je na sebi imala par širokih pamučnih hlača i bijelu bluzu, a u ruci
je držala torbicu s naramenicom koja je nosila ime ekskluzivnog francuskog dizajnera. Yaakov je
izgledao kao da planira izvršiti noćni prepad na Gazu. Do dva su se već izležavali pod privatnom
nadstrešnicom u Tahiti Beach Clubu na Cornicheu. Gabriei im je dao upute da ondje ostanu do
daljnjih obavijesti. Zatim je pojačao ton poslušnih uređaja u tri povezane sobe u Four Seasonsu.
»Netko treba odnijeti torbu u hotel«, rekao je Eli Lavon.
»Hvala ti, Eli«, odgovorio je Gabriei. »Sam se toga nikad ne bih sjetio.«
»Pokušao sam biti od pomoći.«
»Oprosti mi, to iz mene govore džini.«
Lavon se nasmiješio. »Koga imaš na umu?«
»Najočitiji kandidat je Mikhail.«
»Čak bih i ja posumnjao u Mikhaila.«
»Onda je to možda posao za ženu.«
»Ili za dvije«, predložio je Lavon. »Osim toga, vrijeme je da proglase primirje, ne misliš li?
»Samo su ustale na krivu nogu.«
Lavon je slegnuo ramenima. »Može se svakome dogoditi.«
Na izlazu iz ograđenog prostora hotela prema Plage Lalla Meriem, glavnoj javnoj plaži
Casablance, stajao je zaštitar. Odjeven u tamno odijelo, unatoč popodnevnoj žegi, promatrao je
žene — visoku Engleskinju koju je ranije već nekoliko puta vidio i Francuskinju hladnog držanja
— kako po ravnom tamnom pijesku idu prema rubu vode. Engleskinja je nosila svjetlucavu suknju
s cvjetnim uzorkom čvrsto pritegnutu u uskom struku i gornji dio od prozirnog materijala, ali
Francuskinja je bila odjevena umjerenije, u pamučnu haljinu za plažu. Momci s plaže odmah su ih
zaskočili. Na samoj cm plime postavili su dvije ležaljke i podigli dva suncobrana da ih zaštite od
žarećeg sunca. Engleskinja je zatražila dva pića i, kad su ona stigla, momcima dala preveliku
napojnicu. Unatoč brojnim posjetima Maroku, nije poznavala vrijednost marokanskog novca. Iz
tog su se razloga, a i dragih, momci natjecali tko će je poslužiti.
Stražar osiguranja se vratio igrici koju je igrao na mobitelu, a momci s plaže u sjenu svoje
kolibe. Natalie je svukla svoju haljinu i pohranila je u svoju Vuitton torbu za plažu. Olivia je
razvezala suknju i skinula gornji dio. Zatim je svoje dugo tijelo ispružila na ležaljci i besprijekorno
lice okrenula suncu.
»Ja vam se baš ne sviđam, zar ne?«
»Samo sam igrala svoju ulogu.«
»Odigrali ste je jako dobro.«
Natalie je zauzela Olivijinu pozu i sklopila oči nasuprot sunca. »Istina je«, rekla je nakon
kratkog vremena, »da niste vrijedni nesklonosti. Jednostavno ste bili samo sredstvo za postizanje
krajnjeg cilja.«
»Jean-Luc?«
»I on je sredstvo za postizanje krajnjeg cilja. I, ako ste se to pitali, on mi se sviđa još manje
nego vi.«
»Dakle, ipak vam se sviđam?« u šali je rekla Olivia.
»Malo«, priznala je Natalie.
Dva mišićava Marokanca u srednjim dvadesetima prošli su kroz do gležanja dubok plićak,
čavrljajući na darijskom. Prisluškujući. Natalie se nasmiješila.
»Govore o vama«, rekla je.
»Kako to znate?«
Natalie je otvorila oči i bezizražajno se zagledala u Oliviju.
»Govorite marokanski?«
»Marokanski nije jezik, Olivia. Zapravo, ovdje govore tri različita jezika. Francuski,
berberski i...«
»Možda je ovo bila greška«, rekla je Olivia, prekidajući je.
Natalie se nasmiješila.
»Kako to da govorite arapski?«
»Roditelji su mi bili iz Alžira.«
»Znači, vi ste Arapkinja?«
»Ne«, rekla je Natalie. »Nisam.«
»Dakle, Jean-Luc je ipak imao pravo. Kad smo onog popodneva napustili vašu vilu, rekao
je...«
»Da izgledam kao Židovka iz Marseillesa.«
»Kako to znate?«
»A što mislite?«
»Prisluškivali ste.«
»Uvijek prisluškujemo.«
Olivia je utrljala ulje u svoja ramena. »Što su oni Marokanci govorili o meni?«
»To bi bilo teško prevesti.«
»Mogu zamisliti.«
»Sigurno ste se dosad već na to naviknuli.«
»Kao i vi. Veoma ste lijepi.«
»Za jednu Židovku iz Marseillesa.«
»Jeste li to?«
»Bila sam nekad«, rekla je Natalie. »Više nisam.«
»Bilo je tako loše?«
»Biti Židov u Francuskoj? Da«, rekla je Natalie, »bilo je tako loše.«
»Zato ste postali špijunka?«

»Ja nisam špijunka. Ja sam Sophie Antonov, vaša prijateljica s druge strane zaljeva. Muž mi
je u poslovnom odnosu s vašim dečkom. Ovdje u Casablanci obavljaju nešto o čemu ne vole
pričati.«
»Partner«., rekla je Olivia. »Jean-Luc ne voli da ga zovu mojim dečkom.«
»Ima li kakvih problema?«
»Između Jean-Luca i mene?«
Natalie je kimnula glavom.
»Učinilo mi se da ste rekli kako ste prisluškivali.«
»I jesmo. Ali vi ga poznajete bolje od ikoga drugog.« »Nisam u to baš sigurna. Ali, ne«, rekla
je Olivia, »čini se da ne sumnja kako sam ga baš ja izdala.«
»Niste ga izdali.«
»A kako biste vi to nazvali?«
»Učinili ste pravu stvar.«
»Barem jednom«, rekla je Olivia.
Dvojica mišićavih Marokanca su se vratili. Jedan je posve otvoreno zurio u Oliviju,
»Planirate li mi reći zašto smo ovdje?« upitala je ona.
»Što manje znate«, odgovorila je Natalie, »to bolje.« »Tako se to radi u vašem poslu?«
»Da.«
»Jesam li u opasnosti?«
»Ovisi o tome namjeravate li skinuti još koji komad odjeće.« »Imam to pravo znati.«
Natalie joj nije odgovorila.
»Pretpostavljam da to ima neke veze s onim pošiljkama hašiša koje su zaplijenjene.«
»Kakvog hašiša?«
»Nema veze.«
»Upravo tako«, rekla je Natalie. »Ako vam išta kažem, time će vam samo biti teže odigrati
svoju ulogu.«
»Kakvu to ulogu?«
»Voljene partnerice Jean-Luca Martela koja nema pojma kako zapravo zarađuje novac.«
»Od zarade njegovih hotela i restorana.«
»I njegove umjetničke galerije«, rekla je Natalie.
»Galerija je moja.« Olivia je pospano rekla: »Eno jedne od vaših.«
Natalie je podigla pogled i ugledala Dinu kako uz rub vode polako ide njima ususret.
»Čini se veoma tužnom«, rekla je Olivia.
»Ima za to dobar razlog.«
»Što joj se dogodilo s nogom?«
»Nije važno.«
»Nije moj posao — to ste htjeli reći?«
»Pokušavala sam biti pristojna.«
»Kako osvježavajuće.« Olivia je podigla ruku iznad očiju kako bi zasjenila sunce. »Smiješno,
ali čini se da ima istu torbu kao i vi.«
»Doista?« Natalie se nasmiješila. »Kakve li slučajnosti.«
Posao stražara iz osiguranja bio je nadzirati sve prolaznike na plaži, kako se ne bi ponovio nesretni
incident iz Tunisa 2015., gdje je salafitski terorist iz kišobrana izvukao jurišnu pušku AK-47 i
masakrirao trideset osam gostiju hotela s pet zvjezdica. Većina su bili britanski državljani. Istina,
ako bi se suočio sa sličnim okolnostima, stražar ne bi mogao puno toga učiniti. Uopće nije imao
oružja, samo radio-vezu. U slučaju terorističkog incidenta trebao je o tome obavijestiti, a zatim
poduzeti »sve u svojoj moći« da napadača ili napadače neutralizira. Što je značilo da će stražar po
svemu sudeći izgubiti život u pokušaju da zaštiti gomilu polugolih, dobrostojećih zapadnjaka. A
on nije želio na takav način umrijeti. Ali u Casablanci je posla bilo malo, posebno za momke iz
bidonvillea. Bolje stražariti na Plage Lalla Meriem, nego prodavati voće s kolica u staroj medini.
Radio je on i taj posao.
Bilo je to usporeno poslijepodne, čak i za kolovoz, i tako je žena koja je dolazila sa zapada,
iz smjera Tahitija i drugih priobalnih klubova, dobila stražarevu punu pažnju. Bila je sitna i
tamnokosa i, za razliku od većine zapadnjačkih žena koje su dolazile na plažu, čedno odjevena.
Zračila je nekakvom tugom, kao da je nedavno postala udovicom. O desnom joj je ramenu visjela
torba za plažu. Louis Vuitton, toga ljeta veoma popularan model. Stražar se zapita, shvaća li ta
žena da košta više novca nego što će ga mnogi Marokanci u životu vidjeti.
Upravo je tada jedna od žena ispruženih uz rub vode, ona neprijateljski raspoložena
Francuskinja, podignula ruku na pozdrav. Djevojka tužnog izgleda prišla im je i sjela na rub
Francuskinje ležaljke. Momci s plaže ponudili su se da donesu i treću, ali žena tužnog izgleda je
to odbila; očito nije namjeravala dugo ostati. Visoku, lijepu Engleskinju kao da je smetnja
pridošlice razljutila. Dosađujući se, zurila je ravnodušno u more dok su Francuskinja i djevojka
tužnog izgleda intimno razgovarale i pripalile cigarete koje je Francuskinja izvukla iz svoje torbe
za plažu, također Loutis Vuittona, identičnog modela.
Djevojka tužnog izgleda napokon je ustala i otišla. Francuskinja ju je, sada noseći naočale,
ispratila nekih stotinu metara uz rub plaže. Zatim su se zagrlile i svaka pošla na svoju stranu,
djevojka tužnog izgleda prema klubovima uz more, a Francuskinja do svoje ležaljke. Razmijenila
je nekoliko riječi s visokom, lijepom Engleskinjom. Zatim je Engleskinja ustala i vezala suknju
oko struka. Na veliko veselje stražara, nije se pomučila odjenuti i gornji dio. A on je zauzvrat bio
toliko ometen njezinim savršenim tijelom da se nije ni potrudio pogledati im u torbe, kada su
trenutak kasnije prošle kroz vrata i vratile se u krug hotela.
Dvije su žene zajedno ušle u dizalo i odvezle se na četvrti kat gdje su ih pustili u niz od tri
sobe koje su pretvorene u jednu. Visoka, lijepa Engleskinja je ušla u apartman koji je dijelila s
monsier Martelom. On ju je istoga trena privukao sebi i na uho joj promrmljao nešto što
Francuskinja nije mogla dobro čuti. Ali to nije bilo važno; slušali su oni u špijunskoj kući. Oni
uvijek slušaju.
48
CASABLANCA, MAROKO
Te noći, kao ni sljedećeg jutra, nije bilo glasa od Mohammada Bakkara ili njegovih surogata. Od
Bulevara kralja Šaula do Langleyja, uključujući sve točke između, raspoloženje se smračilo. Čak
su i Paula Rousseaua u njegovu leglu duboko unutar sjedišta DGSI-ja u Leval-lois-Perretu počele
mučiti dvojbe. Bojao se da je negdje, nekako, operacija probijena i počinje propuštati vodu.
Najvjerojatnije je krivac bio njegov nevoljni doušnik. Doušnik kojeg je obradio i unovačio bez
suglasnosti svoga šefa i ministra. Doušnik kojemu je zajamčio potpuni imunitet. Čvrsti mladi ljudi
oko CIA-ina direktora Morrisa Paynea dijelili su Rousseauov pesimizam. Ipak, za razliku od
Francuza, nisu bili spremni beskonačno čekati da telefon zazvoni. Po zanatu su prije bili vojnici
nego špijuni i vjerovali su u otvoreni okršaj s neprijateljem. Payne je, činilo se, težio istome.
Pozvao je Adriana Cartera u svoj ured i jasno mu dao do znanja što misli. Carter je to zauzvrat
preko sigurne videokonferencije proslijedio Gabrielu. Carter se nalazio u Centru za
protuterorističko djelovanje Agencije. Gabriel se nalazio u improviziranom operativnom centru u
špijunskoj kući.
»Bez mahanja velikom rukom«, rekao je.
»Prevedi to.«
»Mohammad Bakkar je zvijezda šoua. A zvijezda šoua je ta koja određuje vrijeme i mjesto
susreta.«
»Čak je i zvijezdi povremeno potreban dobar savjet.«
»To nije u skladu s odnosom koji je funkcionirao u prošlo str Ako zatražim od Martela da
inicira kontakt, Bakkar će namirisan zamku.«
»Možda ju je već namirisao.«
»Jedan poziv to neće promijeniti.«
»Sedmi kat misli da se stvari mogu srediti na ovaj ili na ona način.«
»Ma je li?«
»A Bijela kuća...«
»Otkad je Bijela kuća uključena u ovo?«
»Bili su uključeni od početka. Govori se da predsjednik pažljivo prati situaciju.«
»Kako utješno. Koliko točno ljudi u Washingtonu zna za ovo Adriane?«
»Teško je reći.« Carter se namrštio. »Kakva je to buka?«
»Nikakva.«
»Zvuči kao da se netko moli.«
»Tako je.«
»Tko se moli?«
»Tarek i Hamid. Pokušavaju otjerati džine.«
»Što?«
»Džine«, rekao je Gabriel.
»Ja svoj više volim s tonikom i limetom.«
Gabriel je upitao Cartera kakav je status bespilotnih letjelica koje je Morris Payne dao na
korištenje za potrebe operacije. Jedna je bila nevidljivi Sentinel izvidnički dron. Druga je bio
Predator. Carter je pojasnio da je Sentinel prebačen na mjesto radnje i da se može naći na nebu
iznad Maroka čim Gabriel bude imao metu. Predator je, sa svoja dva ubojita Hellfire projektila,
bio u visokoj spremnosti za djelovanje. CIA nije imala ovlasti za pokretanje udara na Maroko; to
je mogao jedino predsjednik. Pa čak i tada, rekao je Carter, to će morati biti tek krajnje sredstvo.
»Marokanci će poludjeti«, rekao je.
»Koliko će potrajati dok Predator ne dođe u položaj za gađa-nje?«
»Ovisi o lokaciji mete. Dva sata, minimalno.«
»Dva sata je previše.«
»Nisu to najbrže mačke u džungli. Ali sve je to nebitno«, rekao je Carter, »ako Mohammad
Bakkar ne pozove tvog momka na sastanak.«
»Pozvat će ga«, rekao je Gabriel i prekinuo vezu.
Privatno, ipak, nije u to bio baš tako siguran. A kad je podne došlo i prošlo bez kontakta,
privremeno je utonuo u isti očaj koji je obuzeo njegove partnere u Parizu i Wahingtonu. Potisnuo
je to pazeći na svoje igrače — Antonove i njihove prijatelje Jean-Luca Martela i Oliviju Watson.
Poslao je Martela i Mikhaila u divljinu Casablance da razgledaju potencijalne lokacije za novi
hotel koji ILM Enterprises nije imao namjeru graditi. Natalie i Oliviju poslao je u masivni
Morocco Mall gdje su, naoružane Martelovim kreditnim karticama, poharale nekoliko
ekskluzivnih butika. Nakon toga su ručale s Christopherom Kellerom u Quartier Gauthieru.
Keller nije primijetio nikakav dokaz praćenja od strane marokanskog DST-a ili nekoga drugoga.
Eli Lavon, koji je potajno slijedio Martela i Mikhaila tijekom njihove erzatz potrage za parcelom,
vratio se s jednakim izvješćem.
Sredinom poslijepodneva, uz sve mračnije Gabrielovo raspoloženje, uslijedila je još jedna
kriza povezana s džinima. Hamid je u jednoj od spavaonica pronašao otvoren prozor — zapravo,
radilo se o Dininoj — i prestrašio se da je nekoliko novih zloduha ušlo u kuću. U dosluhu s
Yaakovom opet je postavio pitanje egzorcizma. Poznavao je čovjeka iz svojeg bidonvillea koji će
to riješiti uz razumnu cijenu, uključujući žrtvenu kozu. Gabriel ga je odbio; uzdat ćese u sol, krv i
mlijeko i nadati se najboljemu. Hamid je bio vidno sumnjičav. »Kako želite«, ozbiljno je rekao.
»Ali bojim se da će ovo ružno završiti. Za sve nas.«
Do pet sati čak je i Gabriel bio uvjeren da je špijunska kuća opsjednuta i da Aisha i njezini
vatreni prijatelji kuju urotu protu njega. Poslao je Nataliju i Oliviju na plažu da uhvate posljednje
zrake popodnevnog sunca i pošao sam u šetnju — bez tjelohranitelja i oružja — kroz prljave arkade
stare Casablance. Neko je vrijeme besciljno lutao krcatim trgovima i niz bulevare zakrčene
večernjim prometom, dok nije pronašao kavanu u kojoj je većina gostiju bila odjevena u
zapadnjačku odjeću. Za stolom u najmračnijem kutu sjedilo je troje Amerikanaca: dva mladića i
jedna djevojka.
Na francuskome je naručio cafe noir. Prekasno je shvatio da uza se nema marokanskog

novca. Ali to nije bio problem; konobar je više nego zadovoljno prihvatio eure. Vani je buka ulice
bila strašna. Nadjačavala je ton televizora koji je stajao nad šankom tihi razgovor troje
Amerikanaca, kao i vibraciju, u šest i dvadeset Gabrielova mobitela. Trenutak kasnije je pročitao
poruku i nasmješio se. Činilo se da Mohammad Bakkir sljedeće večeri želi u Feze popričati s Jean-
Lucom Martelom.
Gabriel je poslao kratku poruku Adrianu Carteru u Langle; a zatim gurnuo mobitel u džep.
Naručio je još jednu kavu i ispio k manirom čovjeka koji na raspolaganju ima sve vrijeme ovoga
svijeta.
49
FEZ, MAROKO
Sljedećeg dana, nekoliko minuta prije podneva, Christopher Keller stajao je ispred ulaza u hotel,
promatrajući portire kako ukrcavaju torbe u automobile. Trenutak kasnije stigao je Martel u pratnji
Mikhaila, Natalie i Olivije. U ruci je nosio račun koji je dodao Kelleru.
»Dajte ovo svojim ljudima. Kažite im da očekujem da mi se to potpuno refundira.«
»Odmah ću se pozabaviti time.«
Keller je račun bacio u koš za smeće i uvukao se na stražnje sjedalo prvog Mercedesa. Martel
mu se pridružio dok su se ostali ukrcali u drugi automobil. Zaputili su se priobalnom cestom
prema Rabatu, a zatim kroz nasade hrasta plutnjaka krenuli u unutrašnjost, do podnožja planina
Srednjeg Atlasa. U proljeće bi ti brjegovi bili zeleni zbog kiše i otopljenog snijega, ali sada su bili
smeđi i suhi. Na padinama SLI rasla stabla maslina, a u nizini su se vidjela navodnjavana obrađena
polja. Martel je mrgodno zurio kroz prozor, dok je Keller nadzirao rijeku mailova, pisanih i
govornih poruka što su pristizale na Francuzov mobitel. Uz Martelovu je pomoć poslao odgovore
na one poruke koje su zahtijevale brz odgovor. Na ostale nije obraćao pažnju. Čak je i Jean-Luc
Martel, pretpostavljao je, ponekad trebao slobodan dan.
Po Gabrielovim uputama za ručak su se zaustavili u Meknesu. najmanjem od četiriju
marokanskih drevnih imperijalnih gradova. Upravo ondje je Eli Lavon nedvojbeno utvrdio da ih
nadzire neki muškarac, Marokanac pojavom, možda u kasnim tridesetima, sa sunčanim naočalama
i bejzbolskom kapom na glavi. Nakon ručka ih je isti čovjek slijedio do rimskih ruševina
Volubilisa, koje su razgledali u vrijeme najžešće popodnevne žege. Lavon je čovjeka fotografirao
dok se ovaj pretvarao kako se divi trijumfalnom luku fotografiju poslao Gabriclu u sigurnu kuću
u Casablanci. Gabriel ju je zatim proslijedio Christopheru Kelleru, koji ju je nakon povratka u auto
pokazao Martelu.
»Prepoznajete li ga?«
»Možda.«
»Što to znači?«
»Znači da sam ga možda nekad prije vidio.«
»Gdje?«
»Na sastanku u Rifu, prošlog prosinca. Nakon napada na Washington.«
»S kime je bio? S Bakkarom?«
»Ne«, rekao je Martel. »Bio je s Khalilom.«
Bilo je šest kad su došli do Fezove četvrti Ville Nouveile. suvremenog dijela grada gdje je
većina stanovnika najviše željela živjeti. Njihov sljedeći hotel, Palais Faraj, nalazio se na rubu
prastare medine. Bio je to labirint šarolikih popločanih podova i prohladnih, mračnih hodnika.
Vlasnik je odmah Martela i Oliviju poveo do kraljevskog apartmana. Keller je odsjeo u manjoj
sobi odmah do njega, a Mikhail i Natalie su dobili sobu dalje niz hodnik. Izveli su Oliviju u šetnju
kroz sokake medine, dok su Martel i Keller sjeli na terasu kraljevskog apartmana, iščekujući
telefonski poziv. Zrak je bio vreo i nepomičan. Mirisao je po dimu loživog drva i blage po mokraći
iz obližnjih štavionica kože.
»Koliko će nas dugo pustiti da čekamo?« upitao je Keller.
»Ovisi.«
»O čemu?«
»O njegovu raspoloženju, pretpostavljam. Ponekad nazove odmah. A ponekad...«
» Što ?«
»Jednostavno se predomisli.«
»Zna li da smo ovdje?«
»Mohammad Bakkar«, rekao je Martel, »zna sve.«
Kad je prošlo još dvadeset minuta bez poziva ili poruke, Martel je naglo ustao. »Trebam
piće.«
»Naručite nešto preko posluge u sobu.«
»Iznad je bar«, rekao je Martel i, prije nego je Keller dospio išta prigovoriti, zaputio se prema
vratima. Vani u hodniku je pozvao dizalo, a kad se ono nije odmah pojavilo, uputio se stubama.
Bar se nalazio na najvišem katu, malen i mračan, s pogledom preko krovova na medinu. Martel je
naručio bocu Chablisa koja je na vinskoj listi bila najskuplja. Keller je zatražio crnu kavu.
»Sigurni ste da nećete isto?« upitao je Martel, provjeravajući na svjetlu čistoću čaše.
Keller je pokazao da je zadovoljan kavom.
»Ne pijete na dužnosti?«
»Otprilike tako.«
»Ne znam kako to uspijevate. Danima niste spavali. Pretpostavljam da se u vašem poslu na
to naviknete«, zamišljeno je pridodao Martel. »Mislim, u špijuniranju.«
Keller je pogledao barmena. Prostorija je inače bila prazna.
»Jeste li oduvijek bili špijun?« upitao je Martel.
»Jeste li vi oduvijek bili trgovac drogom?«
»Nikad nisam bio trgovac drogom.«
»Ah, da«, rekao je Keller. »Naranče.«
Martel ga je pažljivo proučavao preko ruba svoje čaše. »Meni se čini da ste neko vrijeme
proveli u vojsci.«
»Nisam ja vojnički tip. Nikad nisam volio da mi zapovijedaju. S drugima ne igram finu igru.«
»Onda ste možda bili nekakav specijalac. SAS, na primjer. Ili bih trebao reći Regimenta?
Nije li to ime kojim se vi i vaši ortaci koristite?«
»Ne bih znao.«
»Glupost«, napokon je rekao Martel.
Smiješeći se zbog marokanskog barmena, Keller je pogledao kroz prozor. Tama se spuštala
na staru medinu, ali na najvišim vrhovima planina još su se vidjeli tragovi ružičastog sunčeva
svjetla.
»Trebali biste paziti što govorite, Jean-Luc. Momak iza šanka bi se mogao uvrijediti.«
»Poznajem ja Marokance bolje od vas. I znam prepoznam bivšeg pripadnika SAS-a kad ga
vidim. U moje hotele i restoran svake noći dolaze bogati Britanci sa svojim privatnim
osiguranjem A oni su uvijek bivši SAS-ovci. Pretpostavljam da je bolje biti špijun, nego potrčko
nekog britanskog burzovnog mešetara koji želi izgledati važno.«
Upravo tada u bar su ušli Yossi Gavish i Rimona Stern i sjeli za stol na drugoj strani
prostorije.
»Vaši prijatelji iz Saint-Tropeza«, rekao je Martel. »Hoćemo li ih pozvati da nam se
pridruže?«
»Ponesimo tu bocu dolje.«
»Ne još«, rekao je Martel. »Oduvijek mi se sviđao pogled na zalazak sunca odavde. Ovo je
spomenik svjetske baštine — jeste li to znali? Pa ipak, većina ljudi koji ondje dolje žive rado bi
svoj stan riad ili dar prepustili nekom zapadnjaku, kako bi sebi kupili lijep, čisti stan u Vide
Nouvelleu. To je prava šteta. Ne znaju što imaju. Ponekad su stare stvari bolje od novih.«
»Poštedite me od filozofiranja u kafiću«, umorno je rekao Keller.
Rimona se smijala nečemu što je Yossi rekao. Keller je provjerio Martelove dolazne poruke
dok je ovaj zamišljeno promatrao medinu koja je tonula u mrak.
»Veoma dobro govorite francuski«, rekao je nakon kratkog vremena.
»Ne mogu vam reći koliko mi to znači, Jean-Luc.«
»Gdje ste ga naučili?«
»Majka mi je bila Francuskinja. Dok sam bio mlad, mnogo sam vremena provodio ondje.«
»Gdje to?«
»Većinom u Normandiji, ali i u Parizu i na jugu.«
»Svugdje, samo ne na Korzici.«
Uslijedila je tišina. Martel je bio taj koji ju je prvi prekinuo.
»Prije mnogo godina, dok sam još bio u Marseillesu, kolale su glasine o Englezu koji je radio
kao plaćeni ubojica za klan Orsatija. Bio je bivši SAS-ovac, ili se barem tako pričalo. Navodno
je bio dezerter.« Martel je zastao, pa pridodao: »Kukavica.«
»Zvuči kao priča iz špijunskog romana.«
»Istina je ponekad čudnija od mašte.« Martel je izdržao Kellerov uporan pogled. »Kako ste
znali za Renéa Devereausa?«
»Svi znaju za Devereauxa.«
»Onaj glas na vrpci je bio vaš.«
»Zar jest?«
»Mogu samo zamisliti što ste mu sve učinili kako bi progovorio. Ali morali ste imati još neki
izvor«, pridodao je Martel. »Nekoga tko je znao za moje veze s Devereauxom. Nekoga
meni bliskoga.«
»Nije nam trebao izvor. Prisluškivali smo vam telefon i čitali vaše poruke.«
»Nije bilo telefonskih poziva ni poruka.« Martel se hladno nasmiješio. »Pretpostavljam da je

bilo potrebno samo malo novca. Tako sam je i ja pridobio. »Olivia voli novac.«
»Ona s time nema veze.«
Martela to očito nije uvjerilo. »Hoće li ili zadržati?«
»Što to?«
»Pedeset milijuna koje ste joj dali za one slike. Pedeset milijuna koje ste joj platili da me
izda.«
»Pijte svoje vino, Jean-Luc. Uživajte u pogledu.«
»Pedeset milijuna je puno novca«, rekao je Martel. »On je sigurno jako važan, taj Iračanin
koji sebe naziva Khalil.«
»Važan je.«
»A ako pokaže svoju facu? Što će onda biti?«
»Ista stvar«, tiho je rekao Keller, »koja će se dogoditi vam i ako ikad stavite ruku na Oliviju.«
Martela ta prijetnja nije dirnula. »Možda bi se netko trebao javiti«, rekao je.
Keller je spustio pogled na mobitel koji je vibrirao na niskom stolu između njih. Provjerio je
s kojeg broja dolazi poziv, pa dodao uređaj Martelu. Razgovor je bio kratak, na mješavini
francuskog i marokanskog arapskog. Zatim je Martel prekinuo vezu i vratio mobitel Kelleru.
»Dakle?« upitao je Keller.
»Mohammad je promijenio plan.«
»Kada ćete se sastati s njime?«
»Sutra navečer. I to ne samo ja«, rekao je Martel. »Svi smo pozvani.«
50
CASABLANCA, MAROKO
Christopher Keller nije jedini nadzirao mobitel Jean-Luca Martela. U sigurnoj kući u Casablanci
na oprezu je bio i Gabriel. Tijekom cijelog dugog poslijepodneva slušao je neprekinut niz
telefonskih poziva i čitao brojne pisane poruke i elektronsku poštu. A u sedam i petnaest te večeri
prisluškivao je kratak Martelov razgovor s čovjekom koji se nije potrudio predstaviti. Triput je
snimku tog razgovora preslušao od početka do kraja. Zatim je vrijeme namjestio na 19:16:13 i
pritisnuo ikonu za početak reprodukcije.
Mohammad i njegov partner voljeli bi upoznati vaše prijatelje. Posebno jednoga od njih.«
»Koga to?«
»Onog visokog. Koji ima lijepu ženu Francuskinju i gomilu novca. On je Rus, zar ne?
Trgovac oružjem?«
»Gdje ste čuli takvo što?«
»Nije važno.«
»Zašto se žele sastati s njime?«
»Zbog poslovne ponude. Mislite li da će vaš prijatelj biti zainteresiran? Recite mu da će to
biti vrijedno njegova izgubljenog vremena.«
Gabriel je pritisnuo ikonu za stanku i pogledao Yaakova. »Što misliš, kako su Mohammad
Bakkar i njegov partner došli do spoznaje kako Dmitri Antonov zapravo zarađuje?«
»Možda je čuo iste glasine koje je čuo Jean-Luc Martel. Glasine koje smo prosuli poput hrane
za kokoši od Londona do Yorka i do juga Francuske.«
»A poslovna ponuda?«
»Sumnjam da uključuje hašiš.«
»Ili naranče«, rekao je Gabriel. Zatim je dodao: »Meni to zvuči kao da je osoba koja se uistinu
želi naći s Dmitrijem Ananovom Mohammadov partner. Ali zašto?«
»Možemo li pretpostaviti da je Mohammadov takozvani partner zapravo Saladin?«
»Pokušajmo.«
»Možda želi kupiti oružje. Ili se možda pokušava dočepati nekog zagubljenog ruskog
radioaktivnog materijala za nadoknade količine koju je izgubio kad je brod zaplijenjen.«
»Ili ga možda želi ubiti.« Gabriel je zastao, pa pridodao: » njegovu lijepu ženu Francuskinju.«
Gabriel je opet pokrenuo snimku.
»Gdje?«
»Vozite na jug do Erfouda, pa...«

Erfoud? To je...«
»U ovo doba godine sedam sati vožnje, možda manje. Mohammad je za vas osigurao par
vozila s pogonom na sva četiri kotača. One vaše Mercedes limuzine ondje će gdje idete biti
beskorisne.«
»A gdje to idemo?«
»U tabor u Sahari. Posve luksuzan. Stići ćete negdje oko sumraka. Osoblje će vam pripremiti
jelo. Vrlo tradicionalno marokansko. Vrlo ukusno. Mohammad će doći kad padne mrak.«
Gabriel je zaustavio snimku.
»Tabor na rubu Sahare. Vrlo tradicionalno, vrlo lijepo.«
»I vrlo izolirano«, rekao je Yaakov.
»Možda Saladin razmišlja na isti način.«
»Misliš da su nas razotkrili?«
»Plaćen sam da brinem, Yaakove.«
»Sumnjaš na nekoga?«
»Samo na jednoga.«
Gabriel je na računalu otvorio novi tonski zapis i nakon usklađivanja vremena pustio snimku.
»Veoma dobro govorite francuski«, rekao je nakon kratkog vremena.
»Ne mogu vam reći koliko mi to znači, Jean-Luc.«
»Gdje ste ga naučili?«
»Majka mi je bila Francuskinja. Dok sam bio mlad, mnogo sam vremena provodio ondje?«
»Gdje to?«
»Većinom u Normandiji, ali i u Parizu i na jugu.«
»Svugdje, samo ne na Korzici.«
Gabriel je zaustavio snimku.
»U nekom trenutku je i trebao to povezati«, rekao je Yaakov. »Oni dolaze iz istog svijeta.
Dvije su strane iste kovanice.«
»Keller se nikad nije bavio prodajom droge.«
»Ne«, vragolasto je rekao Yaakov. »Samo je živio od ubijanja ljudi.«
»Ja vjerujem u iskupljenje.«
»Trebao bih se tome nadati.«
Gabriel se namrštio i pustio snimku dalje.
»Ali morali ste imati još neki izvor. Nekoga tko je znao za moje veze s Devereauxom. Nekoga
meni bliskoga.«
»Nije nam trebao izvor. Prisluškivali smo vam telefon i čitali vaše poruke.«
»Nije bilo telefonskih poziva ni poruka. Pretpostavljam da je bilo potrebno samo malo novca.
Tako sam je i ja pridobio. Olivia voli novac.«
Gabriel je opet zaustavio snimku.
»Trebao je i to jednom povezati«, rekao je Yaakov.
U špijunskoj je kući vladala tišina, ali u kraljevskom apartmanu Palais Faraja sudionici
Gabrielove operacije upravo su se prepirali hoće li večerati u hotelu ili u restoranu u medini. Radili
su to u maniri veoma bogatih ljudi koji se dosađuju. Predstava im je bila tako uvjerljiva da čak ni
Gabriel, koji ih je stvorio, nije bio siguran radi li se o pravom sukobu ili je on odglumljen za
zavaravanje marokanskog DTS-a, koji je zasigurno također prisluškivao.
»Možda smo izgubili Marteia«, napokon je rekao Gabriel. »Tko zna? Možda ga nikad nismo
ni imali.«
»Je li to opet iz tebe govore džini?«
Gabriel nije ništa odgovorio.
»Bio je pod našim nadzorom otkad smo ga obradili. Potpune pokriven. Fizički, elektronički,
kibernetički. Keller je praktički s njime spavao u istoj sobi. Posjedujemo mu i dušu i tijelo.«
»Možda nam je nešto promaklo.«
»Što, na primjer?«
»Neki šifrirani telefonski razgovor ili nekakva neizravna komunikacija.«
»Ima novine, nema novine? Kišobran, bez kišobrana?«
»Upravo tako.«
»Više nitko ne čita novine, niti u ovo doba godine u Maroku pada kiša. Osim toga«, rekao je
Yaakov, »ako je Mohammad Bakkar pomislio da je Marte! promijenio strane, uopće ga ne
bi pozivao sebi.«
Prepirka oko večere u Fezu istinski se usijala. Gabriel je umjesto njih sredio stvar, poslavši
kratku poruku Mikhailu. JLM i društvo te će večeri večerati u hotelu.
»Mudar potez«, rekao je Yaakov. »Bolje je osigurati rani odlazak na počinak. Sutra će
vjerojatno biti dug dan.«
Gabriel mu nije ništa uzvratio.
»Ne pomišljaš valjda na prekid operacije, je li?«
»Naravno da pomišljam.«
»Predaleko si odmaknuo«, prigovorio mu je Yaakov, »Pošalji ih u raj tabor, održi sastanak.
Identificiraj Saladina i označi ga. A kad ode, prepusti Amerikancima da na njega bace neku tešku
artiljeriju i pretvore ga u dim.«
»Zvuči tako lako.«
»I jest. Amerikanci to rade svaki dan.«
Gabriel opet nije ništa odgovorio.
»Što ćeš poduzeti?« upitao je Yaakov.
Gabriel je posegnuo rukom i pustio snimku.
»Stići ćete negdje oko sumraka. Osoblje će vam pripremiti jelo. Vrlo tradicionalno
marokansko. Vrlo ukusno. Mohammad će doći kad padne mrak.«
51
FEZ, MAROKO
Natalie se probudila na plahtama natopljenim znojem i zaslijepljen suncem. Žmireći je pogledala

u komadić neba obrubljen prozorom pomalo nesigurna gdje je. Nalazi li se u Fezu, ili u Casablanci,
ili u Saint-Tropezu? Ili se vratila u veliku kuću s mnogo soba i dvorišta blizini Mosula? Ti si moj
Majmonid... Prevrnula se i ispružila ruku prema vrpci rolete, ali bila joj je tek neznatno izvan
dosega. Mikhailova polovica kreveta još je bila u sjeni. Golih grudi, neometano je spavala.
Čvrsto je zatvorila oči pred suncem i pokušala se prisjetiti pojedinosti ranojutarnjeg sna.
Hodala je kroz vrt prepun ruševina — rimskih ruševina, bila je u to sigurna. Nisu to bile
ruševine Volubilisa koje su posjetili prethodnog dana, nego Palmire u Siriji. Natalie je i u to bila
sigurna. Bila je jedan od rijetkih zapadnjaka koji su posjetili Palmiru nakon što ju je osvojila
Islamska država i vlastitim je očima vidjela razaranje koje su sveti ratnici ID-a ondje izazvali.
Ruševine je obišla po mjesečini, u pratnji egipatskog džihadista imena Ismail koji se uvježbavao
u istom logoru. Ali u snu je uz nju bio drugi čovjek. Visok i snažno građen, pri hodu je
neznatno šepao. Niz desnu ruku mu je visio neki predmet, izmrcvaren, iz kojega je nešto kapalo.
Tek je sada, u vreloj izmaglici jutra, Natalie shvatila da je taj predmet bila njezina glava.
Polako se pridignula u sjedeći položaj da ne probudi Mikhaila i spustila noge na goli pod.
Činilo se kao da su podne pločice upravo izvađene iz peći. Odjednom je osjetila mučninu.
Pretpostavila je da ju je proizveo san. Ili možda nešto što je pojela za večeru, neka marokanska
delikatesa koja joj nije pasala.
Štogod bio uzrok, uskoro je otrčala u kupaonicu da se ispovraća. Nakon toga joj je u glavi
udaralo od jakog napada snažne migrene. Progutala je dvije tablete protiv bolova s obiljem vode
iz slavine i nekoliko minuta provela pod hladnim tušem. Zatim je zamotana u tanki ogrtač od
frotira otišla u malu dnevnu sobu i na Nespresso aparatu pripravila sebi šalicu snažne crne kave.
Cigarete madame Sophie dozirale su je s ruba stola. Popušila je jednu radi zadržavanja krinke, ili
je bar tako sebe uvjeravala. Nije joj nimalo pomoglo protiv glavobolje.
Veoma si hrabra, Majmonide. Za svoje dobro, previše hrabra...
Kad bi to barem bila istina, pomislila je. Koliko je još živih moglo biti u Parizu da je pronašla
hrabrosti i pustila ga da umre? Washington, London, Pariz, Amsterdam, Antwerpen i svi drugi. Da,
Amerikanci su ga željeli. Ali željela ga je i Natalie.
Otišla je do garderobe. Njezina odjeća za taj dan ležala je na polici. Ali torbe su joj bile
spakirane. Kao i Mikhailove. Etikete su oglašavale ekskluzivne proizvođače, ali prtljaga je, kao i
sam Dmitri Antonov, bila imitacija. Najmanji je komad imao lažno dno. U skrivenom odjeljku
nalazili su se Beretta 92FS, dva spremnika napunjena mecima kalibra 9 mm i prigušivač.
Nakon što je Natalie pristala raditi za Ured, Mikhail ju je poučio kako treba napuniti i
isprazniti oružje. Sada je, klečeći na podu garderobe, brzo na kraj cijevi zavinula aluminijski
prigušivač, gurnula jedan spremnik u rukohvat i prvi metak ubacila u cijev. Zatim je podigla
oružje, držeći ga objema rukama kako ju je Mikhail poučio i naciljala čovjeka koji je u ruci držao
njezinu glavu.
Hajde, samo naprijed, Majmonide, učini me lažljivcem...
»Što to radiš?« začuo se glas iza njezinih leđa.
Trgnuvši se, Natalie se okrenula i usmjerila pištolj u Mikhailove grudi. Teško je disala;
rukohvat Berette je bio mokar u njezinu drhtavim rukama. Mikhail je prišao bliže i polako, nježno,
spustio cijev pištolja prema podu. Natalie je popustila stisak i nastavila promatrati kako on Berettu
brzo vraća u početno stanje i stavlja je u skriveni spremnik torbe s lažnom etiketom.
Ustavši, položio je prst Natalie na usne i pokazao prema stropu da joj ukaže na prisutnost
prislušnih uređaja marokanskog DST-a. Zatim ju je poveo van na terasu i privukao je sebi.
»Tko si ti?« šapnuo joj je na uho na engleskom s ruskim naglaskom.
»Ja sam Sophie Antonov«, promuklo je odgovorila.
»Što radiš u Maroku?«
»Moj muž sklapa posao s Jean-Lucom Martelom.«
»Kakvim se poslom bavi tvoj muž?«
»Nekad se bavio rudarstvom. Sada se bavi investicijama.«
»A Jean-Luc Martel?«
Ona nije odgovorila. Odjednom je osjetila hladnoću.
»Želiš li mi objasniti što je bilo sve ono?«
»Noćne more.«
»Kakve noćne more?«
Prepričala mu ih je.
»Bio je to samo san.«
»To se jednom zamalo dogodilo.«
»Više se neće dogoditi.«
»Ne znaš to«, rekla je ona. »Ne znaš koliko je on dobar.«
»Mi smo bolji.«
»Jesmo li uistinu?«
»Pošalji poruku zapovjedništvu«, napokon je šapnula Natalie. »Reci im da ja to ne mogu.
Reci im da ne mogu biti u njegovoj blizini. Bojim se da ću upropastiti cijelu operaciju.«
»Ne«, rekao je Mikhail. »Neću poslati takvu poruku.«
»Zašto ne?«
»Jer ti si jedina koja ga može prepoznati.«
»I ti si ga vidio. U restoranu u Georgetownu.«
»Zapravo«, odgovorio je Mikhail, »jako sam se trudio ne gledati u njega. Jedva mu se sjećam
lica.«
»A što je sa snimkom nadzornih kamera iz Four Seasonsa?«

»Nije dovoljno dobra.«
»Ne mogu biti u njegovoj blizini«, nakon kratkog je vremena rekla ona. »Sjetit će me se.
Zašto ne bi? Ja sam ta koja mu je spasila njegov jadni život.«
»Da«, rekao je Mikhail. »A sada ćeš nam pomoći da ga ubijemo.«
Odveo ju je natrag do kreveta i učinio sve što je mogao da zaboravi svoj san. Kasnije su se
zajedno istuširali i odjenuli. Natalie je dugo vremena provela pred zrcalom, dotjerujući frizuru.
»Kako izgledam?« upitala je.
»Kao Židovka iz Marseillesa«, uz osmijeh je rekao Mikhail.
Na katu je hotelsko osoblje raščišćavalo posljednje ostatke doručka. Uz kavu i kruh, Mikhail
je na svojem tabletu čitao jutarnje novine, dok je Natalie, glumeći dosadu, zamišljeno
promatrala kaos drevne medine. Napokon su, neposredno prije jedanaest, sišli do predvorja gdje
su Martel i Christopher Keller sređivali račune. Olivia je vani promatrala portire kako ubacuju
prtljagu u automobile koji su ih čekali.
»Jeste li dobro spavali?« upitala je.
»Nikad bolje«, odgovorila je Natalie.
Uvukla se na stražnje sjedalo drugog auta i zauzela mjesto do prozora. S retrovizora ju je
promatralo lice koje nije poznavala.
Majmonide... Baš je lijepo što te opet vidim...
52
LANGLEY, VIRDŽINIJA
Centar za protuterorizam nekad se nalazio u jednoj jedinoj prostoriji u hodniku F na šestom katu
sjedišta CIA-e. Sa svojim televizorima i zvonjavom telefona i gomilama dokumenata, izgledao je
poput redakcije nekog napola propalog metropolitanskog novinskog dnevnika. Službenici su im
radili u malim skupinama posvećenim specifičnim metama: Frakciji Crvene armije, Irskoj
republikanskoj vojsci. Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji, Abu Nidalu,
Hezbollahu. Postojala je i skupina, osnovana 1996., usredotočena na tada malo poznatog
saudijskog ekstremista imena Osama bin Laden i njegovu procvjetalu mrežu islamskog terorizma.
Nije iznenađivalo što se CPT nakon napada 11. rujna uvećao. Sada je zauzimao pola jutra
najatraktivnijeg prostora Agencije u prizemlju zgrade njezina novog sjedišta, te imao ulaz kroz
vlastito predvorje i mjere osiguranja. Zbog sigurnosnih razloga pravo ime šefa CPT-a više nije bilo
dostupno javnosti. Vanjskom svijetu i ostatku Langleyja bio je poznat samo kao »Roger«. Kyleu
Tayloru se to ime sviđalo. Ali Roger je bio netko koga se trebalo bojati, posebno ako je
zapovijedao eskadrilom naoružanih bespilotnih letjelica i imao moć spržiti čovjeka samo zato što
se zatekao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Uzi Navot se prvi put s Kyieom Taylorom susreo deset godina ranije, kad je Taylor još radio
u ispostavi CIA-e u Londonu. Odmah su jedan prema drugome osjetili trenutačnu i uzajamnu
odbojnost. Navot je Taylora — koji je tečno govorio jedino engleski i stoga bio potpuno
neprikladan za rad na terenu — smatrao nekim tek malo većim od sobnog špijuna i ratnika iz sale
za sastanke. A Taylor, koji je njegovao tradicionalnu odbojnost CIA-e prema Uredu i
Izraelu, Navota je smatrao spletkarom i čovjekom kojem ne treba vjerovati. Osim toga, izvrsno su
se slagali.
»Prvi put si u Centra?« upitao je Taylor nakon što je Navota proveo kroz osiguranje.
»Ne. Ali prošlo je prilično vremena.«
»Vjerojatno smo narasli otkad si zadnji put bio ovdje. Morali smo. Samo danas u tijeku su
nam operacije u Afganistanu, Pakistanu, Jemenu, Siriji, Somaliji i Libiji.«
Zvučao je poput poslovnog čovjeka koji govori o neviđenom rastu prihoda svoje tvrtke u
trećem tromjesečju. »A sada i u Maroku«, tiho je rekao Navot, podsjećajući Taylora.
»Zapravo, zbog političke osjetljivosti misije, svega nekoliko ljudi u zgradi zna za to. Čak i
ovdje u Centru«, pridodao je Taylor. »Pristup imaju samo odabrani. Koristimo jednu od naših
manjih operativnih soba. U potpunoj tajnosti.«
Taylor je poveo Navota niz hodnik s numeriranim vratima iza kojih su bezimeni i bezlični
operativci pratili teroriste i urote širom svijeta. Na kraju hodnika nalazilo se kratko metalno
stubište i još jedna kontrolna točka kroz koju su Taylor i Navot prošli bez nekog detaljnog
pregleda. Iza nje se nalazilo loše osvijetljeno predsoblje sa šifrom zaštićenim vratima. Taylor je
brzo utipkao šifru i pogledao u leću biometrijskog čitača. Nekoliko sekunda kasnije, vrata su se uz
zujanje otvorila.
»Dobrodošao u Crnu rupu«, rekao je, uvevši Navota unutra. »Ostali su već ovdje.« Taylor je
Navota predstavio Grahamu Seymouru, možda zaboravljajući, a možda i ne, da se ova dvojica već
dobro poznaju, a zatim Paulu Rousseauu. »Pretpostavljam da Adriana već poznaješ.«
»Veoma dobro«, rekao je Navor, prihvaćajući Carterovu ispruženu ruku. »Adrian i ja smo
zajedno ratovali, a imamo i ožiljke koji to dokazuju.«
Trebalo je kratko vrijeme da se Navotu oči potpuno naviku na tamu. Vani je već rano jutro
obećavalo sparan ljetni dan, ali u operativnoj sali s ograničenim pristupom duboko unutar
Langleya vladala je stalna noć. Za stolovima postavljenim ukrug sjedilo nekoliko tehničara,
mlađahnih lica obasjanih svjetlom računalnih monitora. Dvojica su nosila pilotske odore, ona
dvojica što su upravljala parom bespilotnih letjelica koje su sada besposleno kružile iznad istočnog
Maroka, bez znanja marokanske vlade. Snimke visoke rezolucije s kamera na letjelicama treptale
su na ekranima u prednjem dijelu prostorije. Predator se sa svoja dva Hellfire projektila već nalazio
nad Erfoudom. Ali nevidljivi dron Sentinel nalazio se jugoistočno od Feza, pružajući neometan
pogled svoje kamere na Palais Faraj. Navot je promatrao kako Christopher Keller i Jean-
Luc Martel izlaze u dvorište hotela. Nekoliko sekunda kasnije dvije su Mercedes limuzine prošle
kroz vratnice hotela i skrenule na jug prema planinama.
Navot je sjeo do Grahama Sejmoura. Kyle Taylor je Adriana Cartera odvukao u kut prostorije
na privatne konzultacije. Napetost koja je vladala među njima dvojicom bila je jasno vidljiva.
»Imaš li kakvu ideju tko vodi predstavu?« upitao je Navot.
»Trenutačno«, odgovorio mu je Graham Seymour, »rekao bih da je lopta u Gabrielovim
nogama.«
»Koliko dugo ?«
»Do onog trenutka kad se pojavi Saladin. Ako se to dogodi, rekao je Seymour, »sve je
otvoreno.«
Promet u Ville Nouvelleu bio je prava noćna mora. Činilo se da ga se nije moglo izbjeći čak ni u
starom Fezu. Napokon, poslovne su se zgrade prorijedile i pojavile se male obrađene oranice i
nove stambene zgrade. Bile su to uglavnom trokatnice, ostarjele prije vremena, s garažama u
prizemlju. Većina garaža bila je preuređena u male restorane i trgovine, ili su ih koristili kao staje
za životinje. Među nedavno posađenim stablima masline pasle su ovce i koze. U svakoj sjeni koju
su mogle pronaći, obitelji su dijelile izletničke objede.
Postupno se do počelo uzdizati prema dalekim vrhovima Srednjeg Atlasa, a stabla masline
ustuknula su pred gustim nasadima rogača, argana i alepskog bora. Nebom su kružili orlovi, u
potrazi za čagljevima. A iznad orlova, pomislio je Keller, dronovi su tražili Saladina.
Prvi imalo značajniji gradić bio je Imouzzer. Izgradili su ga Francuzi, a nastanjivalo ga je
oko trinaest tisuća pripadnika Ait Seghrouchena, važnog berberskog plemena koje je govorilo
posebnim dijalektom berberskog jezika. Zrak je bio nekoliko stupnjeva hladniji — sada su već bili
na nadmorskoj visini od oko tisuću tristo metara — i sukovi i kavane uz cestu samo za muškarce
bile su prepune. Keller je proučavao lica i starih i mladih. Bila su primjetno drukčija od lica koja
je viđao u Casablanci i Fezu. Europskih crta, svjetlije kose i očiju. Činilo se kao da su prešli neku
nevidljivu granicu.
Upravo rada je Kelleru zavibrirao mobitel, signalizirajući dolazak poruke. Pročitao ju je, pa
pogledao Martela.
»Naši prijatelji imaju dojam da nas opet prate. Misle da bi to mogao biti isti čovjek koji je
jučer bio s nama u Meknesu i Volubilisu. Voljeli bi da ga bolje snimimo.«
»Što imaju na umu?«
Keller je dao uputu vozaču da se zaustavi uz kiosk na izlasku iz grada. Automobil u kojem
su se vozili Mikhail, Natalie i Olivia zaustavio se iza njih, kao i prašnjavi Renault. Keller je u
bočnom retrovizoru mogao vidjeti suvozača — kratko podšišana crna kosa, istaknute jagodice,
sunčane naočale, američka bejzbolska kapa — ali vozač je bio u sjeni.
»Uzmite nam par boca vode«, rekao je Martelu.
»Ovaj grad nije baš prijateljski nastrojen.«
»Siguran sam da znate paziti na sebe.«
Martel je izišao i otišao do kioska. Keller je pogledao u retrovizor i vidio da suputnik izlazi
iz Renaulta. Keller je kroz jako zatamnjen stražnji prozor Mercedesa snimio njegova fotografiju u
prolazu. Rezultat je bio neupotrebljiv mutni profil. Ali trenutak kasnije, dok se čovjek vraćao u
Renault, Keller je snimio jasnu fotografiju čovjekova lica. Pokazao ju je Martelu kad se Francuz
spustio na stražnje sjedalo s dvije orošene boce mineralne vode Sidi Ali.
»To je definitivno on«, rekao je Martel. »On je taj kojega sam prošle zime u Rifu vidio s
Khalilom.«
Dok se auto vraćao na cestu, Keller je fotografiju poslao u zapovjedno mjesto u Casablanci.
Zatim je opet provjerio retrovizor Drugi Mercedes je bio odmah iza njih. A iza Mercedesa je
vozio prašnjavi Renauic s dvojicom putnika.
Mnogo godina bliske i ponekad kontroverzne suradnje CIA-e i marokanskog DST-a omogućile su
Langleyju pristup dugom popisu poznatih marokanskih džihadista i njihovih istomišljenika.
Stoga je analitičaru u Centru za protuterorizam trebalo svega nekolike minuta da identificira
čovjeka s Kellerove fotografije. Bio je to Nazir Bensaid, bivši član marokanske Salafije Jihadije
koji je nakon samoubilačkih bombaških napada u Casablanci 2003. završio u zatvoru. Pušten
2012., Bensaid je otišao u Tursku i napokon do kalifata ID-a. Marokanska vlada je vjerovala da je
još uvijek ondje. Očito nije bilo tako.
Uskoro se na ekranima Crne rupe u CPT-u pojavila njegova fotografija iz vremena
utamničenja, zajedno s još jednom fotografijom snimljenom 2012., tijekom Marokančeva dolaska
u istanbulsku zračnu luku Ataturk. Obje su fotografije proslijeđene Gabrielu, koji ih je poslao
Kelleru. Keller je potvrdio da čovjek kojega je upravo vidio jest Nazir Bensaid.
Ali što je Nazir Bensaid radio u građu od trinaest tisuća Berbera u planinama Srednjeg
Atlasa? I zašto je pratio Kellera i ostale na putu za Erfoud? Možda se Bensaid uvukao natrag u
Maroko kako bi sudjelovao u poslu s hašišom Mohammada Bakkara. Ali vjerojatnije je
objašnjenje bilo da djeluje u korist Bakkarova partnera, visokog Iračanina koji je sebe nazivao
Khalil i koji je u hodu šepao.
U Crnoj rupi su tehničari digitalno označili Renault i njegova dva putnika, a u Fort Meadeu
u Marylandu je NSA izolirao signale koje su slali njihovi mobiteli. Adrian Carter je nazvao sedmi
kat da vijesti prenese CIA-inu direktoru Morrisu Payneu, koji je to brzo proslijedio u Bijelu kuću.
Do sedam i trideset po vašingtonskom vremenu predsjednik i njegov glavni tim za nacionalnu
sigurnost okupili su se u Situacijskoj sobi, promatrajući izravne snimke s dvije bespilotne letjelice.
U špijunskoj kući u Casablanci Gabriel i Yaakov Rossman su također promatrali te snimke
dok su niz hodnik dva domara izgovarala molitve za oslobađanje od zlotvora od vatre načinjenih.
Kroz zvučnike svoga laptopa Gabriel je mogao čuti uzbuđeno čavrljanje u CPT-u i u Langleyju.
Poželio je da može s njima podijeliti taj optimizam, ali nije to mogao. Cijela je operacija sada bila
u rukama čovjeka kojega je on za sudjelovanje u njoj obmanuo i ucijenio. Ne možemo uvijek birati
svoje suradnike, podsjetio je sebe. Ponekad oni biraju nas.
53
ERFOUD, MAROKO
Terenska su vozila čekala na vrelom, prašnjavom trgu ispred kavane Dakar u Erfoudu. Bile su to
Toyote Land Cruiser, svježe oprane i bijele poput kosti. Vozači su bili odjeveni u pamučne hlače
i kaki košulje i smiješili se poput poduzetnih turističkih vodiča. Premda to nisu bili. Bili su momci
Mohammada Bakkara.
Južno od Erfouda nalazila se velika oaza Tafilalt, sa svojim beskrajnim nasadima palmi
datulje — ukupno osam stotina tisuća stabala, prema vodiču na francuskom jeziku kojega je
Natalie čvrste stiskala u ruci. Gledajući kroz svoj prozor, opet se prisjetila one noći u Palmiri i
svojeg jutarnjeg sna. Saladin hoda pored nje na blistavoj mjesečini, s njezinom glavom u ruci...
Skrenula je pogled i primijetila da je Olivia pažljivo promatra s druge strane stražnjeg sjedala
Toyote
»Jeste li dobro?« upitala je.
Natalie je šutke zurila ravno preda se. Mikhail je sjedio na sjedalu do vozača. Druga Toyota,
ona u kojoj su se nalazili Kelller i Jean-Luc Martel, kretala se otprilike stotinu metara ispred
njih Cesta iza njih bila je prazna. Čak ni Renaulta, onoga koji ih je pratio od Feza, više nije bilo na
vidiku.
Nasadi palmi su se prorijedili, a krajolik je postao škrt i kamenit. Kod Rissanija je prestajala
asfaltirana cesta i uskoro se pojavilo veliko more pijeska Erg Chebbija. Selo Khamlia, nakupina
niskih kuća boje blata, ležalo je na južnom kraju dina. Ondje su napustili glavnu cestu i skrenuli
na izrovani pustinjski put. Natalie je njihovo napredovanje pratila na mobitelu; bili su prikazani
kao plava točka koja se kreće na istok preko nenaseljenog područja prema granici s Alžirom. A
tada se plava točka odjednom zamrznula, kad su izišli izvan dosega mobilne mreže. Mikhail je
upravo zbog toga sa sobom ponio satelitski telefon. Nalazio se pored Natalie, u istoj torbi u kojoj
je bila skrivena Beretta.
Vozili su se tako pola sata, dok su svuda oko njih vjetrom oblikovane dine na sve većem
sumraku postajale crvene poput opeke. Prošli su pored malog tabora nomadskih Berbera koji su
pred ulazom u crni šator od kamilje vune kuhali vodu za čaj. Osim njih, nigdje na vidiku nije bilo
žive duše. Samo visoke dine i nebeski pokrov. Praznina je bila nepodnošljiva; unatoč
blizini Olivije i Mikhaila, Natalie se osjećala bolno usamljenom. Počela je pregledavati fotografije
na svojem mobitelu, ali to su bile uspomene madame Sophie, ne njezine. Jedva se sjećala farme u
Nahalalu. Medicinski centar Hadassah, njezino prethodno radno mjesto, potpuno joj je nestao iz
misli.
Napokon se ukazao tabor, nakupina šarenih šatora podignutih u podnožju dine. Još je jedan
Land Cruiser stigao prije njih; Natalie je pretpostavila da je prevozio osoblje. Dopustila je
jednom od uniformiranih portira da joj uzme torbe, ali Mikhail je, opet glumeći nadmeno držanje
Dmitrija Antonova uspio svoje sam odnijeti u tabor. Oko središnje čistine bila su podignuta tri
šatora, a malo podalje i četvrti, s tuševima i zahodima. Središnja je čistina bila prekrivena ćilimima
i urešena velikim jastucima i parom kauča postavljenih oko niskog stola. Pod šatora također je bio
prekriven ćilimima, a bili su opremljeni pravim krevetima i pisaćim stolovima. Nije bilo traga
strujnoj mreži, samo svijeće i velika vatra na čistini koja je bacala sjene na padinu dine. Natalie je
izbrojila ukupno šestero pripadnika osoblja. Dvojica su bez skrivanja nosila automatske puške.
Pretpostavila je da su i ostali naoružani.
U sumrak je zrak postao hladniji. U svojem je šatoru Natali; navukla vuneni pulover i otišla
se oprati za večeru. Olivia joj se pridružila trenutak kasnije.
Tiho ju je upitala: »Zašto smo ovdje?«
»Imat ćemo ljupku večeru u pustinji«, odgovorila je Natalie
Olivia je u zrcalu susrela njezin pogled. »Molim vas, kažite mi da netko motri na nas.«
»Naravno da motre. I prisluškuju.«
Natalie je bez daljnjih riječi izišla van i zatekla stol poslužen raskošnim marokanskim jelima.
Osoblje se držalo podalje, pojavljujući se svako malo da im dopuni čaše užasno slatkim čajem
od metvice. Ipak, Natalie, Mikhail i Christopher Keller čvrsto su se držali svojih uloga. Bili su
Sophie i Dmitri Antonov i njihov prijatelj i suradnik. Ranije tog ljeta nastanili su se u Saint-
Tropezu i nakon hirovitog dodvoravanja upoznali se s Jean-Lucom Martelom i njegovom
glamuroznom ne-baš ženom, Olivijom Watson. A sada su se, pomislila je Natalie, svih petero
nalazili na kraju svijeta, čekajući čudovište da se pojavi iz noći.
Majmonide... Tako te je lijepo opet vidjeti...
Kratko iza devet sati osoblje je uklonilo pladnjeve hrane Natalie je jedva taknula jelo. Sama
je otišla do ruba tabora popuši jednu od Gitanesa madame Sophie. Stala je na rub gdje je
svjetlo vatre prestajalo i pretvaralo se u tamu. Stajala je, pomislila je, na samom rubu Zemlje.
Četrdeset ili pedeset metara prema pustim, jedan je naoružani član osoblja čuvao stražu. Nosio je
bijelu odoru i turban berberskih plemena s juga. Pretvarajući se da ga ne vidi Natalie je odbacila
cigaretu i zaputila se preko pijeska. Zatečeni stražar joj je prepriječio put i pokazao joj rukom da
se vrati u tabor.
»Ali želim vidjeti dine«, rekla mu je na francuskome.
»Nije dopušteno. Možete ih vidjeti ujutro.«
»Više bih voljela sada«, odgovorila mu je. »Noću.«
»Nije sigurno.«
»Pa, pođite sa mnom. Tada će biti sigurno.«
S tim je riječima nastavila dalje u pustinju, praćena berberskim stražarem. Odjeća mu je bila
svijetla; kao ugljen crna koža u noći bila mu je potpuno neuočljiva. Upitala ga je kako se zove.
Rekao je da mu je ime Azulah. Što je značilo »čovjek lijepih očiju«.
»Istina je«, rekla je ona.
Postiđen, on je skrenuo pogled ustranu.
»Oprostite mi«, rekla je Natalie.
Nastavili su hodati. Nad njihovim glavama, Mliječna staza je blistala poput fosfornog praha,
a mladi mjesec sjao toplim i sjajnim svjetlom. Pred njima su se uzdizale tri dine, uspinjući se
postupno sa sjevera prema jugu. Natalie je izula cipele i, praćena Berberom Azulahom, uspela se
na najvišu dinu. Trebalo joj je nekoliko minuta da dođe do vrha. Iscrpljena, pala je koljenima u
topli, mekani pijesak kako bi povratila dah.
Pogledom je istražila krajolik. Na zapadu se protezala isprekidana nit svjetala, od Erfouda
kroz nasade palmi u oazi Tafilalt, pa do Rissanija i Khamlije. Na istoku nije bilo ničega doli
gole pustinje. Ali na sjeveru je primijetila par automobilskih farova kako poskakuju među dinama,
krećući joj se ususret. Trenutak kasnije svjetala je nestalo. Možda je to bilo samo priviđenje,
pomislila je, još jedan san. Ali tada su se svjetla opet pojavila.
Natalie se okrenula i pohitala niz padinu dine do mjesta gdje je ostavila cipele. Ti si jedina
koja ga može identificirati... Ali i on će se sjetiti nje. A zašto i ne bi? Napokon, pomislila je, ja
sam ta koja je spasila njegov jadni život.
54
Bespilotne letjelice uočile su vozilo puno prije Natalie, u devet pet po marokanskom vremenu, dok
je izlazilo iz jugoistočnog kuta pješčanog mora u Erg Chebbiju. Toyota Land Cruiser, bijela,
sa sedam putnika. Zaustavila se na rubu tabora i šest je ljudi izišlo ostavljajući vozača u
automobilu. Gledano odozgo infracrvenim kamerama, činilo se da nijedan od tih ljudi ne šepa. Pet
ih je, vidljivo naoružano, ostalo na rubu tabora, dok je šesti ušao u središnji prostor između šatora.
Ondje se pozdravio s Jean-Lucom Martellom i, par sekunda kasnije, s Mikhailom. Kao što se
očekivalo, nije bilo tonskog pokrivanja; izostanak pokrivanja mobilnom mrežom u pustinji učinio
je mobitele nijemima. Kyle Tylor je iz stražnjem dijela prostorije sam ponudio jedino moguće
tonsko pokrivanje.
»Mohammade Bakkar, želim da upoznaš mojeg prijatelja Dmitrija Antonova. Dmitri, ovo je
Mohammad Bakkar.«
»Možda«, rekao je Adrian Carter. »Ili je možda Saladin malo poradio na toj nozi, zajedno s
licem.«
»U Washingtonu nije mogao prikriti šepanje«, rekao je Uzi Navot. »I nije ga ranije ove
godine mogao sakriti od Jean-Luca Martela. Osim toga, izgleda li Mikhail kao da razgovara s
najgorim teroristom nakon Bin Ladena?«
»On mi se oduvijek činio prilično hladnokrvnim«, rekao je Carter.
»Ne toliko hladnokrvnim.«
Promatrali su prizor kroz kameru postavljenu na Sencinelu. Mikhail je, zelenkast i sjajan od
topline tijela, stajao tek koji metar od vatre, s rukama na bokovima, bez uzbuđivanja se
obraćajući čovjeku koji je upravo stigao. Keller i Olivia su se već bili povukli sa središnjeg
prostora i ušli u jedan od šatora. Vrativši se s kratkog boravka među dinama, Natalie im se upravo
pridružila. Predator je pretraživao okolnu pustinju. Nigdje uokolo nije bilo toplinskih promjena.
Navot se okrenuo i pogledao Kylea Taylora. »Je li NSA identificirala neke nove telefone u
taboru?«
»Rade na tome.«
»Čudno, ne mislite li?«
»Kako to mislite?«
»Ne bi ih trebalo biti teško pronaći. Mi smo u tome prilično dobri, ali vi ste još bolji.«
»Osim ako mobiteli nisu isključeni, a SIM kartice izvađene.«
»Što je sa satelitskim telefonima?«
»To je lako.«
»Zašto onda Mohammad Bakkar ne nosi jednoga? Prilično je opasno lutati pustinjom bez
satelitskog telefona, ne mislite li tako?«
»Saladin zna da su ti telefoni smrtna presuda.«
»Istina«, složio se Navot. »Ali kako mu Bakkar planira javiti da je došao u tabor? Golubom
pismonošom? Dimnim signalima?«
»Što želite reći, Uzi?«
»Želim reći«, kazao je Navot, »da Mohammad Bakkar ne nosi satelitski telefon jer ne treba
ništa signalizirati Saladinu.«
»Kako to mislite?«
»Jer je Saladin već ondje.« Navot je pokazao prema ekranu. »Sjedi za upravljačem Toyote.«
55
SAHARA, MAROKO
Jean-Luc Martelov fizički opis Mohammada Bakkara bio je precizar barem u jednome; Marokanac
s planina Rif bio je nizak, možda metear i šezdeset pet, i čvrste građe. Njegov vjerski fanatizam
izvana nije bio vidljiv. Nije nosio muslimansku kapicu niti je bio zarastao u bradu i pušio je
cigarete, unatoč zabrani duhana koju je donijela Islamska država. Odjeća mu je bila europska i
skupa. Džemper od kašmira s patentnim zatvaračem, uredno ispeglane samtane hlače, par kožnih
mokasina potpuno neprikladnih za pustinju. Ručni sat mu je bio velik, zlatan i švicarski; kristalno
mu je staklo odražavalo svjetlo vatre. Francuski je govorio s naglaskom, kao i engleski, na kojem
se obraćao Mikhailu.
»Monsieur Antonov. Baš je lijepo što smo se napokon upoznali. Toliko sam mnogo slušao o
vama.«
»Od Jean-Luca?«
»Jean-Luc nije moj jedini prijatelj u Francuskoj«, rekao mu je u povjerenju. »Ovoga ste ljeta
u Provansi izazvali priličnu senzaciju.«
»To mi je i bila namjera.«
»Je li?« Vedro se nasmiješio. »One vaše zabave bile su potpune lude. Priče o njima došle su
sve do Marrakecha. Prilično skandalozno.«
»Čovjek treba živjeti život.«
»Da, naravno. Ali postoje i granice, zar ne?«
»Nikad nisam tako razmišljao.«
Mohammad Bakkar se na to nasmiješio. »Nadam se da ste uživali u hrani.«
»Bilo je veličanstveno.«
»Sviđa vam se marokanska kuhinja?«
»Jako.«
»Jeste li ikad prije bili ovdje? U Maroku?«
»Ne, nikad.«
»Kako to? Moja je zemlja veoma popularna među sofisticiranim Europljanima.«
»Ne i među Rusima.«
»To je istina. Rusima se iz nekog razloga više sviđa Turska. Ali vi zapravo i niste Rus, zar
ne, monsieur Antonov? Ne više.«
Mikhailu je srce opet snažno zatreptalo u grudima. »Još uvijek imam rusku putovnicu«, rekao
je.
»Ali vaš dom je Francuska.«
»Zasad.«
Mohammad Bakkar kao da je ozbiljno o tome razmislio. »A tabor?« upitao je, osvrćući se
oko sebe. »Je li vam on po ukusu?«
»Veoma.«
»Pokušao sam ga učiniti što je moguće više tradicionalnim. Nadam se da vam ne smeta što
nema struje. Turisti dolaze ovamo u Sahara i očekuju sve moguće udobnosti života na Zapadu.
Struju, telefone, internet...«
»Ovdje nema interneta.« Mikhail je podigao svoj mobitel. »Beskoristan.«
»Da, znam. Zato sam i odabrao ovo mjesto.«
Mikhail je ustao, s namjerom da ode.
»Kamo ste krenuli?« upitao je Mohammad Bakkar.
»Jean-Luc i vi imate poslovni razgovor.«
»Ali on se tiče vas. Barem jednim dijelom,« Bakkar je pokazao prema kaučima. »Molim vas,
sjednite, monsieur Antonov.« Opet se nasmiješio. »Inzistiram.«
U zapovjednom mjestu u Casablanci Gabriel je promatrao kako Mikhail sjeda na jedan od
kauča. Pojavio se jedan član osoblja i poslužio čaj. Na desnoj su strani ekrana u jednom od šatora
bili vidljivi toplinski otisci triju osoba. Dva od njih očito su pripadala ženama. Treći je bio
Kellerov. Trenutak ranije Gabriel je odaslao šifriranu poruku na Kellerov satelitski telefon,
raspitujući se o mogućoj identifikaciji čovjeka za upravljačem tek pristigle Toyote Land Cruiser.
Kelleru su ruke sada bile vidljivo uposlene, ali Gabriel nije mogao vidjeti čime. Preko infracrvenih
kamera nije se mogao vidjeti hladan metal.
Keller je predmet spremio straga za pojas i brzo krenuo prema izlazu iz šatora, gdje je zastao
nekoliko sekunda, vjerojatno razgledajući operativno područje. Zatim je uzeo satelitski telefon i
počeo petljati oko ekrana. Nekoliko sekunda kasnije na Gabrielovo je računalo stigla poruka.
SPREMNI SMO KAD I VI...
Gabriel je pomoću dronova također izviđao okolno područje. U pustinji su oko tabora stražu
držala četvorica ljudi — na sjeveru, jugu, istoku i zapadu, poput oznaka na kompasu. Svi su bili
naoružani. Ljudi koji su stigli s Mohammadom Bakkarom također su bili naoružani. Možda i sam
Bakkar. Bojeći se pretrage od strane Bakkarovih ljudi, Mikhail nije uza se imao oružje. To je
značilo da će ih biti najmanje deset protiv jednoga. Svi su izgledi ukazivali na to da Keller i ostatak
tima neće preživjeti blisku borbu, čak i ako se radilo o čovjeku koji je postigao najbolji ikad
zabilježen rezultat u SAS-ovoj zloglasnoj Ubilačkoj kući. Osim toga, postojala je mogućnost da
su Uzi Navot i Langley griješili kad je u pitanju bio identitet čovjeka u Toyoti. Bolje je pustiti da
se stvari dalje odvijaju. Bolje pričekaju da on pokaže svoje lice i zatim zapucati kad ne bude
opasnosti od kolateralne štete. Tog trenutka je izolirana točka u najmračnijem kutu jugoistočnog
Maroka bila njihov neprijatelj. Ali ne zadugo. Uskoro će im, pomislio je, pustinja postati saveznik.
Gabriel je zapovjedio Kelleru da ništa ne poduzima i od Langleyja zatražio da kamere
bespilotnih letjelica usmjere na Land Cruiser na rubu tabora. Trenutak kasnije se na njegovom
ekranu pojavila slika koju je poslao Predator. Muškarac odjeven u đelabu s kapuljačom, s objema
rukama položenim na upravljač, bez cigarete. Gabriel je zaključio da će se u nekom trenutku
pridružiti ostalima. Da bi to učinio, morao je izići iz vozila i prohodati nekoliko koraka. A tada će
Gabriel znati je li to on. Čovjek je svoj fizički izgled mogao promijeniti na mnogo načina, pomislio
je. Kosu se može obojati, lice izmijeniti plastičnom operacijom. Ali šepanje poput Saladinova bilo
je vječno.
56
SAHARA, MAROKO
Mohammad Bakkar je na početku govorio darijskim, i to samo s Jean-Lucom Martelom. Po

njegovu ponašanju i tonu glasa bilo je jasno da je bijesan. Mikhail je tijekom službe u Sayeret
Matkalu naučio ponešto palestinskog arapskoga, dovoljno za snalaženje tijekom noćnih pohoda
na Gazu i Zapadnu obalu, i u južni Libanon Ali nipošto nije bio njegov dobar govornik. Ipak je
uspio razumjeti srž onoga što je Marokanac iz planina Rif govorio. Činilo se da će nekoliko velikih
pošiljki neimenovanog proizvoda nedavno nestalo pod neobjašnjivim okolnostima. Gubici koje je
Bakkarova organizacija pretrpjela bili su značajni — zapravo, brojali su se u stotinama milijuna.
Negdje je, rekao je, došlo do curenja informacija. A to se nije dogodilo kod njega. Očito je na to
veoma pazio. Stoga je posve razvidno krivac bio Martel. Bakkar je čak pretpostavljao da je to
učinjeno namjerno. Napokon, Martel nikad nije odobravao brzo širenje njihova zajedničkog posla.
Stoga je bilo nužno poduzeti mjere da se stanje popravi. Bakkar je inače namjeravao
pronaći drugog raspačavača svoga proizvoda i Martela potpuno isključio iz posla.
Uslijedila je žestoka prepirka. Martel je na brzom i tečnom marokanskom arapskom tvrdio
da je za nedavne zapljene kriv Moharamad Bakkar, a ne on. Podsjetio je Bakkara da se on upravo
zbog toga protivio povećanju količina proizvoda koje se šalju u Europu. Po njegovoj računici, zbog
zapljena su izgubili više od četvrtine proizvoda, umjesto uobičajenih deset posto, što je na
duge staze bio neodrživ postotak. Jedino rješenje je bio oprez. Manje pošiljke i izbjegavanje
korištenja brodova za prijevoz kontejnera. Taj Martelov nastup, pomislio je Mikhail, bio je prilično
impresivan. Ni uvježbani agent to ne bi mogao bolje izvesti. Na kraju se čak i Mohammad Bakkar
činio uvjerenim da su on i njegova organizacija u određenoj mjeri odgovorni za curenje
informacija. Odlučio je to do kraja istražiti. U međuvremenu je imao dvadeset metričkih tona
proizvoda koje su u njegovim tajnim proizvodnim pogonima u Rifu čekale na transport. Žarko je
želio krenuti dalje. Očito su mu trebala svježa sredstva.
»Ne želim sam snositi troškove za posljednje tragedije. To nije fer.«
»Slažem se«, rekao je Martel. »Što imaš na umu?«
»Povećanje cijene za pedeset posto. Samo jednokratno.«
»Pedeset posto!« Martel je samo odmahnuo rukom. »To je ludilo.«
»To je moja posljednja ponuda. Ako želiš ostati moj raspačavač, savjetujem ti da je
prihvatiš.«
Nije to bila posljednja ponuda Mohammada Bakkara, niti približno. Martel je to znao, a znao
je i Bakkar, Napokon, ovo je bio Maroko. I dijeljenje kruha za večerom bilo je predmetom
pregovora.
I tako su se pregovori nastavili još nekoliko minuta, dok se pedeset nije smanjilo na četrdeset
pet, pa na četrdeset i napokon, uz ozlojeđene poglede prema nebu, na trideset. Cijelo to
vrijeme Mikhail je promatrao čovjeka koji ga je fiksirao pogledom. Čovjeka koji je sjedio za
upravljačem Toyote, s nesmetanim pogledom na središte tabora. Nosio je đelabu s navučenom
špicastom kapuljačom i lice mu je bilo u dubokoj sjeni. Unatoč tome, Mikhail je mogao osjetiti
olovnu težinu njegova pogleda. A mogao je osjetiti i izostanak pištolja za pojasom u dnu svojih
leđa.
»Khalas11«, napokon je rekao Bakkar, trljajući ruke. »Neke bude dvadeset pet, plativo po
prijemu robe. To je daleko premalo, ali kakav izbor imam? Želiš li mi skinuti i košulju s leđa, Jean-
Luc? Uvijek mogu naći drugu.«
Martel se smiješio. Mohammad Bakkar je rukovanjem potvrdio dogovor i zatim se okrenuo
Mikhailu.
»Oprostit ćete mi, ali Jean-Luc i ja morali smo ozbiljne raspraviti o poslu.«
»Tako se činilo.«
»Vi ne govorite arapski, monsieur Antonov?«
»Ne.«
»Nimalo?«
»Čak mi je i narudžba kave izazov.«
Mohammad Bakkar je suosjećajno kimnuo glavom. »Različiti izgovori u različitim
zemljama. Egipćanin bi neku riječi rekao drukčije od Marokanca ili Jordanca ili, recimo,
Palestinca.«
»Ili Rusa«, nasmijao se Mikhail.
»Koji živi u Francuskoj.«
»Francuski mi je gotovo jednako loš kao i arapski.«
»Tada ćemo razgovarati na engleskom.«
»Koliko vam je Jean-Luc rekao o našem zajedničkom poslu?« napokon je upitao Bakkar.
»Vrlo malo.«
»Ali sigurno ste stekli nekakvu predodžbu.«
»Naranče«, rekao je Mikhail. »Isporučujete naranče koje Jean-Luc nabavlja za svoje
restorane i hotele.«
»I šipak«, složio se Bakkar. »Maroko ima dobar šipak. Najbolji na svijetu, ako mene pitate.
Ali vlasti u Europi ne žele naše naranče i šipak. U posljednje smo vrijeme izgubili nekoliko
velikih pošiljki, Jean-Luc i ja smo raspravljali kako je do toga došlo i što dalje raditi.«
Mikhail ga je bezizražajno slušao.
»Nažalost, u posljednjim zapljenama smo izgubili više od voća. Nešto nezamjenjivo.«
Bakkar je procjenjivački pogledao Mikhaila. »Ili možda nije.«
Bakkar je dao znak da donesu još čaja. Dok su im dopunjavali čaše, Mikhail je promatrao
čovjeka u Toyoti.
»Kakvim se poslom vi bavite, monsieur Antonov?«
11
Na arapskome: dosta je.
»Oprostite?«
»Vaš posao«, ponovio je Bakkar. »Čime se bavite.«
»Narančama«, rekao je Mikhail. »I šipkom.«
Bakkar se nasmiješio. »Koliko ja shvaćam«, rekao je, »vaš je posao oružje.«
Mikhail nije ništa odgovorio.
»Oprezan ste čovjek, monsieur Antonov. »Cijenim to.«
»Isplati se biti oprezan. Tako nestaje manje pošiljki.«
»Istina!«
»Ja sam investitor, monsieur Bakkar. I poznat sam po povremenim posredničkim poslovima
koji uključuju prebacivanje robe iz Istočne Europe i bivših sovjetskih republika u nevoljna
mjesta širom svijeta.«
»Kakve robe?«
»Upotrijebite maštu.«
»Puške?«
»Vojna oprema«, rekao je Mikhail. »Vatreno oružje je samo mali dio onoga čime se bavimo.«
»O kakvoj to robi govorimo?«
»O svemu, od Kalašnjikova do helikoptera i borbenih lovaca.«
»Zrakoplova?« s nevjericom je upitao Bakkar.
»Želite li jednoga? Ili, što kažete na tenk ili Scud rakete? Ovog mjeseca imamo posebnu
ponudu. Da sam na vašem mjestu, odmah bih naručio. Neće dugo potrajati.«
»Meni to ne treba«, rekao je Bakkar, podižući ruke, »ali jedan moj suradnik bi mogao biti
zainteresiran,«
»Za Scudove?«
»On traži nešto specifično. Radije bih da on to sam pojasni.«
»Ne još«, rekao je Mikhail. »Najprije mi recite malo više o njemu. Zatim ću odlučiti želim li
se susresti s njime.«
»On je revolucionar«, rekao je Bakkar. »Uvjeravam vas. njegov je cilj pravedan.«
»Uvijek su takvi«, skeptično je rekao Mikhail. »Odakle je?«
»On nema domovine, ne u zapadnjačkom smislu te riječi. Za njega su granice beznačajne.«
»Zanimljivo. Ali gdje ću mu isporučiti oružje?«
Bakkar se odjednom uozbiljio. »Sigurno ste svjesni da nedavna politička previranja u našoj
regiji izbrisala mnoge stare granice koje su iscrtali diplomati u Parizu i Londonu. Moj
suradnik dolazi iz jednog takvog mjesta. Mjesta velikog prevrata.«
»Prevrati su ono što mi osigurava posao.«
»Mogao sam i misliti«, rekao je Bakkar.
»Kako je ime vašem suradniku?«
»Možete ga zvati Khalil.«
»A prije prevrata?« brzo je upitao Mikhail, kao da mu to ime ništa ne znači. »Otkud je
došao?«
»Kao dijete je živio na obalama jedne od rijeka koje su tekle iz Rajskog vrta.«
»Bilo ih je četiri.«
»Tako je. Pišon, Gihon, Eufrat i Tigris. Moj je suradnik živio uz obale Tigrisa.«
»Dakle, vaš je suradnik Iračanin.«
»Nekad je bio. Više nije. Moj je suradnik stanovnik islamskog kalifata.«

»Pretpostavljam da sada nije u kalifatu.«
»Ne, Eno ga ondje.« Bakkar je glavom pokazao prema Toyoti. Zatim je pogledao Mikhaila i
upitao: »Jeste li naoružani, monsieur Antonov?«
»Naravno da nisam.«
»Hoćete li mi jako zamjeriti ako vas jedan od mojih ljudi pretraži?« Bakkar se prijateljski
nasmiješio. »Napokon, vi ste trgovac oružjem.«
Oko vozačevih vrata Toyote okupila se skupina ljudi — Gabriel ih je nabrojao pet, svi naoružani.
Vrata su se napokon otvorila i čovjek koji je sjedio unutra je uz ponešto poteškoća izišao.
Okružen čuvarima, ostao je uz vozilo još podulje vrijeme, dok su Mikhaila detaljno pretraživali.
Tek kad je pregled završen, zaputio se prema središnjem prostoru tabora. Naoružani stražari
okruživali su ga u zbijenom krugu. Usprkos tome, Gabriel je vidio da vuče desnu nogu. Prvi korak
prepoznavanja je bio dovršen. Međutim, dragi korak nije mogao biti obavljen s visine, korištenjem
američke bespilotne letjelice. To će omogućiti jedino susret licem u lice.
Gabriel je poslao poruku Christopheru Kelleru, dojavivši mu da je subjekt upravo ušao u
tabor i da hoda vidljivo šepajući. Zatim je nastavio promatrati kako taj subjekt pruža ruku
pripadniku izraelske tajne službe.
»Dmitri Antonov«, tiho je rekao Gabriel, »želim vas upoznati sa svojim prijateljem
Saladinom. Saladine, ovo je Dmitri Antonov.
U dalekom pustinjskom taboru nalazila su se dva izraelska špijuna koja su potencijalno mogla
osigurati drugu fazu utvrđivanja identiteta potrebnog za pokretanje ciljane ubilačke operacije na
tlu povremenog saveznika u borbi protiv terorizma. Prvi je sjedio pred samim subjektom, bez
oružja i sredstava komunikacije. Drugi se nalazio tek koji metar dalje, u udobno namještenom
šatoru. Operativac koji je bio vani, tek je u prolazu susreo subjekta u čuvenom restoranu u
Georgetownu, Ali ne i operativka u šatoru. Ona je sa subjektom provela nekoliko dana u kući s
mnogo soba i dvorišta u blizini Mosula i dugo s njime razgovarala. Ona je također, u kolibi na
rubu Shenandoaha u Virdžiniji, na svoje uši čula kako je dotični subjekt osuđuje na smrt. Bio je to
glas koji nikad neće zaboraviti. Nije joj trebalo vidjeti njegovo lice da bi znala je li to on. Njegov
glas joj je to rekao.
Subjekta je osobno vidio još jedan vladin službenik — operativac koji je napeto čekao u
zlodusima opsjednutoj kući u stare kolonijalnoj četvrti Casablance. Kad se potvrda subjektova
identiteta pojavila na njegovu računalu, odmah ju je proslijedio u Crnu rupu u Langleyju.
»Imamo ga!« uzviknuo je Kyle Tavlor.
»Ne još«, upozorio ga je Uzi Navot, promatrajući sliku na ekranu. »Ni približno ga još
nemamo.«
57
SAHARA, MAROKO
Bio je viši nego ga se Mihiail sjećao, i širi u grudima i ramenima. Možda zato što je imao dovoljno
vremena da se oporavi od rana. Ili je možda, pomislio je Mikhail, u pitanju bila odjeća. One je
noći nosio tamno poslovno odijelo i sjedio nasuprot lijepe mlade žene čija je tamna kosa bila
obojana u plavo. Ponekad bi kriomice bacao pogled prema televizoru nad šankom, da vidi rezultate
svoga djela. Bombe su eksplodirale u Centru za protuterorizam u Virdžiniji i na Lincolnovu
memorijalu. Ali još se toga trebalo dogoditi. Mnogo toga.
Prvi dojam koji je Mikhail stekao o Saladinovu novom licu bio je taj da mu ono ne odgovara.
Bilo je previše mršavo u području nosa i jagodicama, a brada filmskog idola bila je nešto što
bi samo tašt čovjek izabrao iz časopisa u ordinaciji svoga plastičnog kirurga. Značajni su zahvati
bili napravljeni i oko očiju, ali njihovih se šarenica Mikhail sjećao — širokih i tamnih i zračećih
dubokom inteligencijom. To nisu bile oči luđaka, bile su to oči profesionalca. Čovjek se s takvim
očima nikad ne bi poželio poigravati, niti sjediti nasuprot njih u prostoriji za ispitivanje. Ili u taboru
na rubu Sahare, pomislio je Mikhail, okružen nekolicinom okorjelih džihadista naoružanih
automatskim oružjem. Odlučio je brzo obaviti sastanak i zatim Saladina poslati na put. Ali ne
previše ishitreno. Saladin je Mikhailu trebao pokazati svoj popis želja u vezi oružja, što je značilo
prikupljanje neprocjenjivih obavještajnih podataka. Takvu prigodu nikad nisu dobili. I ne može ju
se prokockati.
Uvodno upoznavanje je bilo kratko i poslovno. Mikhail je bez oklijevanja prihvatio pruženu
mu ruku. Ruku koja je tolike osudila na smrt. Ruku ubojice. Bila je krupna i snažna i na dodir
veoma topla. I suha, primijetio je Mikhail. Bez znaka napetosti. Saladin nije bio napet niti se
osjećao nelagodno, bio je u svojem element. Poput svojeg imenjaka, bio je čovjek pustinje.
Međutim, marokanski čaj od metvice mu se očito nije sviđao.
»Preslatko«, rekao je, mršteći se. »Čudo je kako Marokanci uopće imaju zuba.«
»Niti nemamo«, rekao je Mohammad Bakkar.
Uslijedio je suzdržani smijeh. Saladin je podigao glavu i pogledom potražio zvijezde.
»Čujete li to?« upitao je nakon kratkog vremena.
»Što?« upitao je Mikhail.
»Pčele«, rekao je Saladin. »Zvuči poput pčela.«
»Ovdje ne. Možda muhe, ali pčele ne.«
»Sigurno ste u pravu.« Engleski mu je izražavao snažan naglasak, ali bio je siguran. Spustio
je pogled i bezbrižno ga fiksirao na Mikhaila. »Pretpostavljam da smo uklonili bilo kakve
zablude oko vaše profesije.«
»Jesmo.«
»Jeste li doista Rus?«
»Bojim se da je tako.«
»Neću vam to uzeti za zlo«, rekao je Saladin. »Vaša je vlada počinila grozne strahote u Siriji,
pokušavajući održati režim.«
»Kad je u pitanju Sirija«, odgovorio je Mikhail, »Rusija nema monopol na grozote. I Islamska
država ima puno krvi na svojim rukama.«
»Kad čovjek priprema omlet«, rekao je Saladin, »nužno mora razbiti jaja.«
»Ili poklati nevine civile?«
»U tom ratu nema nevinih. Sve dok nevjernici ubijaju naše žene i djecu, mi ćemo ubijati
njihove.« Slegnuo je snažnim ramenima. »Jednostavno tako. Osim toga, čovjek vaše profesije nije
u položaju ikome držati lekcije o kolateralnim žrtvama.«
»Postoji razlika između kolateralnih žrtava i namjernog ciljanja civila.«
»Veoma mala.« Otpio je malo čaja. »Recite mi, monsieur Antonov, jeste li vi špijun?«
»Živim u vili na jugu Francuske koja je puna umjetnina. Nisam špijun.«
»U Rusiji«, znalački je rekao Saladin, »špijuna ima svih veličina i oblika.«
»Nisam, niti sam ikad bio pripadnik ruske obavještajne službe.«
»Ali bliski ste Kremlju.«
»Zapravo, svim se silama trudim izbjegavati ih.«
»Dajte, monsieur Antonov. Svi znaju da Kremlj u Rusiji određuje tko su dobitnici, a tko
gubitnici. Bez careva odobrenja nikome nije dopušteno obogatiti se.«
»Dobro poznajete moju zemlju.«
»S Rusijom sam u prošlom životu imao mnogo posla. Znam kako sustav djeluje. I znam da
čovjek vaše profesije ne može funkcionirati bez zaštite prijatelja u SVR-u i Kremlju.«
»Sve je to istina«, rekao je Mikhail. »I brzo bih izgubio te prijatelje ako bi ikad doznali da
razmišljam o poslovanju s ljudima poput vas.«
»To mi ne zvuči kao kompliment.«
»Nije ni trebalo zvučati.«
»Cijenim vašu iskrenost.«
»I ja vašu«, rekao je Mikhail.
»Protivite li se u principu poslovanju sa mnom?«
»Imam ih malo — želim reći, principa.«
»Žalim vas.«
»Nemojte.«
Saladin se nasmiješio. »Tražim način kako nabaviti neku robu za buduće operacije.«
»Oružje?«
»Ne oružje«, rekao je Saladin. »Materijal.«
»Kakav materijal?«
»Onakav«, rekao je Saladin, »kakav je vlada bivšeg Sovjetskog Saveza proizvela u velikim
količinama tijekom hladnog rata.«
Mikhail je pustio da protekne par trenutaka prije nego što je odgovorio. »To je prljav posao«,
tiho je rekao.
»Jako prljav«, složio se Saladin. »I unosan.«
»Što točno tražite?«
»Cezijev klorid.«
»Pretpostavljam da ga namjeravate upotrijebiti u medicinske svrhe.«
»Zapravo poljoprivredne.«
»Imao sam dojam da je vaša organizacija došla u posjed takvog materijala u Siriji i Libiji.«
»Gdje ste to čuli?«
»Na istom mjestu na kojem ste vi čuli da sam ja trgovac oružjem.«
»To je istina, ali dio naših zaliha nedavno je nestao.« Zagledao se u Jean-Luca Martela.
»A ostatak?«
»To nije vaša briga.«
»Oprostite mi, nisam mislio...«
Saladin je podigao ruku da pokaže kako se nije uvrijedio. »Možete li«, upitao je, »nabaviti
takav materijal?«
»Moguće je«, oprezno je rekao Mikhail, »ali je krajnje rizično.«
»Ništa vrijedno truda nije bez rizika.«
»Žao mi je«, nakon kratkog vremena je rekao Mikhail, »ali ne mogu u tome sudjelovati.«
»U čemu?«
Mikhail mu nije ništa odgovorio.
»Hoćete li barem poslušati moju ponudu?«
»Novac nije u pitanju.«
»Novac je«, rekao je Saladin, »uvijek u pitanju. Kažite svoju cijenu, i ja ću je platiti.«
Mikhail je odglumio da razmišlja. »Mogu se raspitati«, napokon je rekao.
»Koliko će to potrajati?«
»Koliko bude potrebno. To nije nešto što se može brzo obaviti.«
»Razumijem.«
»Trebate li i tehničku pomoć?«
Saladin je odmahnuo glavom. »Samo materijal.«
»A ako ga nabavim? Kako ću vas kontaktirati?«
»Nećete«, rekao je Saladin. »Kontaktirat ćete svog prijatelja, monsieur Martela. A monsieur
Martel će kontaktirati Mohammada.« Naglo je ustao i ispružio ruku. »Očekujem da se javite.«
»Javit ću se.« Mikhail je opet prihvatio ponuđenu ruku i čvrsto je stisnuo.
Saladin je popustio stisak i opet podigao lice prema nebu. »Čujete li to?«
»Pčele su se vratile?«
Saladin mu nije ništa odgovorio.
»Sigurno imate izvrstan sluh«, rekao je Mikhail, »jer ja ne čujem prokleto ništa.«
Saladin je još uvijek istraživao zvijezde. Napokon je pogledao Mikhaila. Tamne oči su se
zamišljeno stisnule.
»Vaše mi je lice poznato, monsieur Antonov. Jesmo li se možda već susretali?«
»Ne«, rekao je Mikhail, »to nije moguće.«
»Možda u Moskvi? U nekom drugom životu?«
Pogled tamnih očiju polako je s Mikhaila prešao na Jean-Luca. pa na Mohammada Bakkara.
Napokon je opet pogledao Mikhaila
»Vaša žena nije Ruskinja.«
»Ne. Ona je Francuskinja.«
»Ali koža joj je veoma tamna. Gotovo kao u Arapkinje. Saladin se nasmiješio i zatim objasnio
kako to zna. »Dva moja čovjeka vidjela su je kako se sunča na plaži u Casablanci. Jučer su je opet
vidjeli u medini u Fezu. Pokrila je kosu. Moji su ljudi bili impresionirani.«
»Ona jako poštuje islamsku kulturu.«
»Ali nije muslimanka.«
»Ne.«
»Je li Židovka? «
»Moja žena«, hladno je rekao Mikhail, »nije vaša briga.«
»Možda bi trebala biti. Postoji li mogućnost da je upoznam molim vas.«
»Nikad ne miješam posao i obitelj.«
»Mudra politika«, rekao je Saladin. »Ali ipak bih je volio vidjeti.«
»Ona nema veo na licu.«
»Maroko nije kalifat, monsieur Antonov. Inšalah, uskoro će biti, ali zasad vidim nepokrivena
lica kamo god pogledam.«
»A kako biste vi reagirali da ja zatražim vidjeti vašu ženu bez vela?«
»Vrlo vjerojatno bih vas ubio.«
Bez daljnjih je riječi prošao tik pored Mikhaila i otišao prema, šatoru.
58
SAHARA, MAROKO
Odmaknuo je šatorsko krilo ustranu i ušao. Na stolu za kojim je Keller čitao pohabani džepni
roman, gorjele su svijeće, a odmah do njega se nalazio krevet na kojem su Natalie i Olivia ležale
ispružene oko ploče za trik-trak. Tiho su razgovarale, u maniri ljudi koji za sve na raspolaganju
imaju sve vrijeme svijeta.
Keller je napokon podignuo pogled. »Baš čovjek kojega sam čekao«, vedro je rekao na
francuskome. »Hoćete li mi donijeti čaja? I nešto slatkiša. Onih umočenih u med. Budite tako
dobri.«
Keller je okrenuo novu stranicu. Svijeće su zatreptale kad je Saladin u tri brza koraka prošao
kroz šator i zastao u dnu kreveta. Natalie je bacila kocke na ploču i, zadovoljna rezultatom,
odigrala svoj sljedeći potez. Olivia je s neodobravanjem pogledala Saladina.
»Što radite ovdje?«
Šuteći, Saladin je pažljivo proučavao Natalie. Njoj je pogled bio spušten na ploču; lice joj je
bilo u profilu i dijelom skriveno pramenom plave kose. Kad joj je Saladin uklonio kosu
ustranu, naglo je ustuknula.
»Kako me se usuđujete dirati!« prasnula je na francuskom. »Iziđite odavde, ili ću pozvati
muža.«
Saladin se nije ni pomaknuo. Natalie je zurila u njega, ne trepćući.
Majmonide... Tako te je lijepo opet vidjeti...
Hladno je rekla: »Želite li me nešto pitati?«
Saladin je brzo dobacio pogled Kelleru, a zatim ga opet vratio na Natalie.
»Oprostite mi«, rekao je sljedećeg trenutka. »Pogriješio sam.«
Okrenuo se i izišao u noć.
Natalie je pogledala Kellera. »Trebali ste ga ubiti dok ste još imali priliku.«
Kad je Saladin izišao iz šatora, u Crnoj rupi u Langleyju začuo se glasan uzdah olakšanja.
Bespilotne letjelice su ga promatrale dok je šaptao nekoliko riječi na uho Mohammada Bakkara.
Zatim su obojica otišla do ruba tabora i, okruženi tjelohraniteljima, zapodjenuli podulji razgovor.
Saladin je nekoliko puta pokazao prema nebu. Jednom se učinilo kao da zuri izravno u leće kamera
Predatora.
»Igra je završena«, rekao je Kyle Taylor. »Hvala što ste igrali.«
»Postoji razlog zašto je nakon svih tih godina još živ«, rekao je Uzi Navot. »On je veoma
dobar igrač.«
Navot je promatrao kako se Mikhail ušuljao u šator i od Christophera Kellera uzeo nekakav
predmet. Na infracrvenoj snimci se on nije vidio. Pa ipak, Navot je pretpostavio da su ta
dvojica, obojica veterani elitnih specijalnih postrojba, sada bili naoružani.
»Kolika je udaljenost Saladina od šatora?«
»Dvanaestak metara«, odgovorio je Taylor. »Možda malo manje.«
»Koliki je radijus eksplozije Hellfirea?«
»Nemojte na to niti pomišljati.«
Mohammad Bakkar se vratio do središnjeg prostora tabora i sada je razgovarao s Martelom.
Čak i s visine od šest kilometara bilo je očito da je razmjena riječi žestoka. Posvuda oko njih, cijeli
je cabor bio u pokretu. Stražari su se ukrcavali u Land Cruisere, palili su se motori i svjetla.
»Dovraga, što se to događa?« upitao je Taylor.
»Meni se čini«, rekao je Navot, »da je upravo promiješao karte.«
»Bakkar?«
»Ne«, rekao je Navot. »Saladin.«
Ovaj je opet gledao u nebo, zureći u oko bespilotne letjelice koje ga je netremice promatralo.
I smiješeći se, primijetio je Navot. Definitivno se osmjehivao. Odjednom je podignuo ruku i
četiri identična terenca počela su kružiti oko njega u smjeru obrnutom od kazaljke na satu,
podižući oblake prašine.
»Četiri vozila, dva Hellfirea«, rekao je Navot. »Kakvi su izgledi da izaberemo pravo?«
»Statistički«, rekao je Taylor, »pola-pola.«
»Tada biste mogli odmah zapucati.«
»Vaš tim to neće preživjeti.«
»Sigurni ste?«
»Radio sam ovo već nekoliko puta, Uzi.«
»Da«, rekao je Navot, promatrajući ekran. »Ali je i Saladin.«
Na zapovjednom mjestu u Casablanci, Gabriel i Yaakov Rossman promatrali su istu sliku — četiri
terenca kako kruže oko čovjeka čiji je toplinski odraz postupno blijedio pod zavjesom od pijeska i
prašine. Napokon su se terenci kratko zaustavili, dovoljno da taj čovjek u jednog uđe — ali u kojeg,
bilo je nemoguće reći. Zatim su sva četiri krenula kroz pustinju, odvojeni dovoljnim razmakom da
jedna bojna glava teška dvadeset pet kilograma ne može jednim udarcem ubiti dvije muhe.
Predator je pratio terence na sjever preko pustinje, dok je Sentinel ostao otraga da nadzire
tabor. Četiri stražara koji su dotad stajali na rubovima tabora povukli su se do središnjeg
prostora, gdje je Mohammad Bakkar još jednom zapodjenuo živ razgovor s
Jean-Lucom Martelom. Bakkar je Gabrielovu nevoljnom suradniku nešto dao. Neki predmet
koji je Jean-Luc gurnuo u desni džep svoje jakne.
»Sranje«, rekao je Yaakov.
»Potpuno se slažem.«
»Misliš li da je prešao na drugu stranu?«
»Znat ćemo za minutu.«
»Zašto čekati?«
»Ti imaš bolju ideju?«

»Pošalji poruku Mikhailu i Kelleru. Kaži im da izlete iz tog šatora prašeći iz pištolja.«
»A što ako Bakkarovi ljudi uzvrate paljbu tim Kalašnjikovima?«
»Neće ih stići ni skinuti s ramena.«
»A Martel?« upitao je Gabriel. »Što ako on bude stajao na krivom mjestu u krivo vrijeme?«
»On je trgovac drogom.«
»Bez njega ne bismo bili ovdje, Yaakove.«
»Misliš da nas ne bi izdao samo da spasi vlastitu glavu? Što misliš da upravo radi? Pošalji
poruku«, rekao je Yaakov. »Sredi ih sve i izvucimo naše ljude prije nego što Amerikanci zapale
pustinju tim Hellfire projektilima.«
Gabriel je odmah poslao ne jednu, nego dvije poruke — jednu Dini Sarid i drugu na satelitski
telefon koji se nalazio kod Kellera. Dina je odgovorila odmah. Keller se nije ni potrudio.
»Uza sve štovanje, ne slažem se s tobom.«
»Uredno zabilježeno.«
Gabriel je pogledao na snimku koja je dolazila s Predatora. Četiri identična terenska vozila
Toyota brzala su pustinjom na sjever.
»Što misliš, u kojem se on nalazi?«
»U drugom«, rekao je Yaakov. »Definitivno u drugom.«
»Uza sve štovanje, ja se ne slažem.«
»Pa u kojem onda?«
Gabriel je zurio u ekran. »Nemam pojma.
***
Hotel Kasbah nalazio se na zapadnom rubu velikog pješčanog mora u Erg Chebbiju. Kad je stigla
poruka od Gabriela, Dina i Eli Lavon pili su čaj na terasi bara; Yossi i Rimona su se nalazili pored
bazena. Pet minuta kasnije, nakon što su pomno očistili svoje sobe, svih četvero našli su se u
skučenom predvorju, raspitujući se kod noćnog recepcionara za ime najbližeg kluba u kojem
bi mogli pronaći malo glazbe i plesa. Dao im je ime izvjesne ustanove u Erfoudu, koji se nalazio
na sjeveru. Umjesto toga su krenuli na jug, Yossi i Rimona u iznajmljenom Jeep Cherokeeju, a
Dina i Eli u Nissan Pathfinderu. Kod Khamlije su skrenuli s glavne ceste u pustinju i pričekali
zoru.
59
Ali u kojoj Toyoti Land Cruiser se vozila glavna nagrada? Nakon mjeseci planiranja i razrade i
novačenja i dogovora, sve se svelo samo na to. Četiri vozila, dva projektila. Izgledi za uspjeh bili
su jedan naprama dva. Cijena neuspjeha bit će raskid veze s važnim arapskim saveznikom — a
možda i puno veća. Saladinovo mrtvo tijelo bit će iskupljenje svakojakih tajnih grijeha. Ali Saladin
na slobodi u Maroku nakon neuspješnog udara bespilotnih letjelica bit će diplomatska i sigurnosna
katastrofa. Na kocki su bile brojne karijere. I mnogo života.
Mogućnosti je bilo i više od željenih. Graham Seymour kleo se da je u pitanju treća Topota,
Paul Rousseau se kladio na četvrtu. Adrian Carter je naginjao prvom vozilu, ali je bio sklon
prihvatiti i to da je u pitanju drugo. U Situacijskoj sobi Bijele kuće predsjednik i njegovi najbliži
suradnici bili su jednako podijeljeni. Direktor CIA-e Morris Payne bio je gotovo siguran da je
vidio Saladina kako ulazi u treći terenac. Ali predsjednik je, poput Paula Rousseaua, bio
čvrsto uvjeren da se radi o četvrtom. U Crnoj rupi u Langleyju to je bio dovoljan razlog da broj
četiri potpuno izbace iz daljnjeg razmatranja.
I stručno je mišljenje bilo podijeljeno. Posade bespilotnih letjelica analizirale su snimke
Saladinova odlaska iz tabora, kao i uživo primane slike i senzorske podatke. Podaci su velikom
vjerojatnošću ukazivali na broj tri, premda je jedan od mlađih analitičara bio uvjeren da se Saladin
ne nalazi ni u jednom terencu, nego da je pješice pobjegao iz tabora i sada sam prelazi pustinju.
»On šepa«, zajedljivo je primijetio Uzi Navot. »Za to će mu trebati više vremena nego što je
Mojsiju trebalo da Židove izvede iz Egipta.«
Na kraju je Kyleu Tayloru — veteranu koji je nadgledao više od dvije stotine uspješnih
napada bespilotnim letjelicama u Pakistanu, Afganistanu, Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu i Somaliji
— prepušteno da on donese konačnu odluku. Učinio je to brzo i odlučno, i ne potrudivši se
posavjetovati s Adrianom Carterom. U 17:47 po vašingtonskom vremenu, 22:47 po marokanskom,
dronovima je zapovjeđeno da djeluju. Sedamdeset četiri sekunde kasnije dvije su Toyote Land
Cruiser, prva i treća, eksplodirale u zasljepljujućem bljesku bijelog svjetla. Uzi Navot je bio jedini
u Crnoj rupi odnosno Situacijskoj sobi Bijele kuće koji to nije promatrao.
Zvuk eksplozije dopro je do tabora sekundu ili dvije nakon snažnog bljeska na obzoru. Keller
i Mikhail su bili izvukli svoje Berette i prije nego je Jean-Luc Martel ušao u šator.
»Što ćete to učiniti? Ustrijeliti me?«
»Mogao bih«, rekao je Keller.
»To bi vam bila velika pogreška.« Martel je pogledao prema sjeveru i upitao: »Što se to
upravo dogodilo ondje?«
»Meni je zvučalo kao grom.«

»Ne vjerujem da će Mohammad u to povjerovati. Ne nakon onoga što mu je njegov irački
prijatelj rekao prije nego što je otišao.«
»A što mu je to rekao?«
»Da su Dmitri i Sophie Antonov izraelski agenti poslani da ga ubiju.«
»Nadam se da ste Mohammada razuvjerili u to.«
»Pokušao sam«, rekao je Martel.
»Zato vam je dao taj pištolj?«
»Koji pištolj?«
»Taj u desnom džepu vaše jakne.« Keller se uspio nasmiješiti »Bespilotne letjelice nikad ne
trepću.«
Martel je polako izvukao oružje.
»FN Five-seveN«, rekao je Keller.
»Standardni pištolj SAS-a.«
»Zapravo, mi ga zovemo Regimenta.« Keller je dotad objema rukama držao Berettu. Sad je
lijevu ispružio prema Martelu. »Volio bih da mi to date.«
Francuz se samo nasmiješio.
»Ne pomišljate učiniti nešto glupo, je li, Jean-Luc?«
»Već sam to učinio. A sada ću se pobrinuti za sebe.« Pogledao je Oliviju, koja je na rubu
kreveta sjedila do Natalie. »I za nju, naravno.«
Keller je spustio pištolj. »Recite Mohammadu da bih htio s njime razgovarati.«
»Zašto bih to učinio?«
»Zato da može čuti moju ponudu.«
»Vašu ponudu? A što bi to trebalo biti?«
»Naš siguran odlazak odavde u razmjenu za živote Mohammada i njegovih ljudi.«
Martel se tiho, oporo nasmijao. »Čini se da ste pogrešno shvatili svoj položaj. Vi ste taj u
kojega je upereno nekoliko Kalašnjikova, a ne ja.«
»Ali ja imam bespilotnu letjelicu«, rekao je Keller. »I ako se nama nešto dogodi, ona će
Mohammada pretvoriti u hrpu pepela. Kao i vas.«
»Letjelice Predator nose dva Hellfire projektila. I prilično sam siguran da sam upravo čuo
dvije eksplozije.«
»Iznad nas je druga letjelica.«
»Doista?«
»Kako sam znao da u desnom džepu imate pištolj?«
»Lutrija.«
»Samo se vi nadajte.«
Martel je polako prišao Kelleru i zagledao mu se ravno u oči. »Dopustite mi da pojasnim što
će se dogoditi«, tiho je rekao. »Otići ću odavde s Olivijom. A onda će Mohammadovi ljudi vas
i vaše prijatelje Kalašnjikovima sasjeći na komadiće.«
Keller mu nije ništa odgovorio.
»Niste tako strašni bez donove zaštite, zar ne?«

»Vi ste mrtav čovjek.«
»Kako god kažete.«
Martel se okrenuo od Kellera i pružio ruku Oliviji. Ona je nepomično sjedila do Natalie.
Martel ju je gnjevno pogledao. »Koliko su ti platili da me izdaš, ljubavi? Znam da to nisi
učinila zato što imaš dobro srce. Uopće ga nemaš.«
Uhvatio ju je za ruku, ali ona mu se istrgnula iz stiska.
»Kako plemenito od tebe«, kiselo je rekao Martel. Zatim joj je prislonio cijev FN-a uz glavu.
»Na noge.«
Keller je podignuo pištolj i naciljao Martelove grudi.
»Što ćete učiniti? Ustrijeliti me? Ako to napravite, svi ćemo izginuti.«
Keller mu nije ništa odgovorio. »Ne vjerujete mi? Povucite okidač«, rekao je Martel. »Pa
ćete vidjeti što će se zatim dogoditi.«
U Crnoj rupi u Langleyju jedini je Uzi Navot promatrao Sentineiove snimke prizora koji se
događao u taboru. Svi ostali su opčinjeno zurili u susjedni ekran na kojem su olupine dvaju Land
Cruisera gorjele jarkim plamenom na tlu Sahare. Ali oni nisu bili jedina vozila koja su u napadu
pretrpjela štetu. Vozač drugog terenca je nakon eksplozije izgubio nadzor nad vozilom i velikom
se brzinom zaletio u stijenu koja je virila iz pijeska. Jako oštećeno, vozilo je sada ležalo na boku
sa suvozačeve strane, još uvijek upaljenih svjetala.
Izgledalo je da se unutra nalaze tri čovjeka. Devedeset sekundi nakon sudara još se nijedan
nije pomaknuo.
»Tri za cijenu dva«, rekao je Kyle Taylor, ali nitko mu u prostoriji nije ništa odgovorio. Svi
su bili prezaposleni promatranjem jedinog preživjelog terenca koji se okrenuo i vraćao
prema onome koji je slupan i nasukan na stijenu ležao na boku. Trenutak kasnije dva su muškarca
grozničavo počela iz olupine izvlačiti trećega.
»Kakvi su izgledi«, upitao je Kyle Taylor, »daje to Saladin?«
Adrian Carter je promatrao kako dvojica ljudi brzo ubacuju trećeg na stražnje sjedalo
netaknutog terenca.
»Rekao bih, oko stotinu posto. Pitanje je samo je li još živ?«
Preživjeli terenac uskoro je ugašenih svjetala jurio na sjever praćen sada razoružanim
Predatorom. Senzori letjelice procijenili su da se vozilo kreće brzinom od oko stotinu četrdeset
osam kilometara na sat.
»Izvan ceste«, rekao je Carter, »bez svjetala.«
»Čini se da smo promašili«, rekao je Taylor.
»Da«, složio se Carter. »A on je još uvijek živ.«
U Casablanci je Gabriel pratio samo sliku s letjelice Sentinel. Zelenkaste, sablasne verzije Kellera
i Mikhaila uperile su oružje u Jean-Luca Martela, a Martel je držao pištolj prislonjen uz glavu
jedne od žena — Natalie ili Olivije, Gabriel to nije mogao procijeniti. Mohammad Bakkar i
njegova četiri čovjeka stajali su pred šatorom, oružja uperenih prema ulazu. Zbog malih dimenzija
središnjeg prostora, stajali su blizu jedan drugome. Gabriel je izračunao izglede. A oni su bili bolji,
zaključio je, nego ne poduzeti ništa. Počeo je tipkati poruku, ali se zaustavio i umjesto toga
nazvao. Nekoliko sekunda kasnije je vidio kako zelenkasta, sablasna verzija Christophera Kellera
poseže rukom u džep jakne.
»Odgovori mi«, rekao je Gabriel kroz stisnute zube. »Javi se na poziv.«
***
Kelleru se Beretta nalazila u desnoj, a vibrirajući satelitski telefon u lijevoj ruci. Palac mu je lebdio
nad ekranom.
»Nemoj«, promuklo je šapnuo Martel.
»A što ćete poduzeti, Jean-Luc?«
Martel je zgrabio Oliviju za kosu i prislonio joj FN na sljepoočnicu. Keller je dotaknuo ekran
i brzo prinio telefon uhu.
Gabriel mu se pribrano obratio.
»Stoje ravno pred ulazom u šator, Bakkar i još četvorica. Zbijeni su, a oružje im je spremno
za paljbu.«
»Ima li još kakvih dobrih vijesti?«
»Saladin je još živ.«
Keller je bez prekidanja veze spustio telefon i pogledao Mikhaila. »Stoje pred šatorom i
čekaju da nas ubiju. Petorica, svi naoružani. Ravno pred ulazom«, znakovito je pridodao Keller.
»Svih pet?« upitao je Mikhail.
Keller je kimnuo glavom, pa pogledao Martela. »Iračanin Khalil je komad pougljenjenog
mesa. Zapravo, nekoliko komada. Reci Mohammadu da nas pusti, ili će on biti sljedeći.«
Martel je odvukao Oliviju prema ulazu u šator, s pištoljem još uvijek prislonjenim uz njezinu
glavu. Keller je pustio da mu telefon ispadne iz lijeve ruke i brzo podignuo desnu. Ispalio je dva
hitca, tap-tap uvježbanog profesionalca. Oba su pogodila Martela u lice. Zatim se okrenuo desno
i zajedno s Mikhailom žestoko zapucao prema petorici ljudi koji su stajali vani.
Dok je uzvratna paljba cijepala tkaninu šatora, Natalie je povukla Oliviju na pod. Martel je
ležao do njih, s FN-om još uvijek u sada beživotnoj ruci. Natalie mu je istrgnula pištolj iz
stiska, naciljala kroz ulaz i povukla okidač. A cijelo to vrijeme, u špijunskoj kući u Casablanci,
Gabriel je promatrao i slušao. Promatrao kako se članovi njegovog tima bore za svoje živote. I
osluškivao zvuk paljbe i vrisku Olivije Watson.
60
SAHARA, MAROKO
Iz Cabrielove se perspektive činilo da sve to traje cijelu vječnost; iz Kellerove tek sekundu ili dvije.
Kad je uzvratna paljba izvan šatori utihnula, izbacio je prazni spremnik iz svoje Berette i na
njegovo mjesto gurnuo pričuvni. Mikhail je do njega učinio isto. Zatim je spustio pogled prema
Natalie i iznenadio se kad je u njezinim, ispruženim rukama ugledao Martelovo oružje. Olivia je
histerično vrištala.
»Je li ona dobro?«
Cijela jedna strana Olivijina lica bila je prekrivena krvlju i komadićima mozga. Natalie ju je
brzo pregledala, tražeći rane od metka, ali nije pronašla ništa. Krv i komadići mozga pripadali
su Martelu.
»Ona je u redu.«
Možda jednoga dana, pomislio je Keller, ali ne tako skoro. Posegnuo je rukom dolje i pokupio
telefon. »Što se događa tamo vani?«
»Ništa strašno«, odgovorio je Gabriel.
»Ima li kakvih znakova kretanja?«
»Samo kod onoga u sredini. Odavde odozgo, ostali se čine mrtvi.«
»Šteta«, rekao je Keller. »Što sada?«
Kojih petnaest kilometara sjevernije, posljednja preživjela Toyota Land Cruiser jurila je
nenastanjenim dijelom pustinje, progonjena Predatorom.
»Koliko ih ta letjelica može još pratiti?« upitao je Navot.
»Osam sati, možda malo više«, rekao je Adrian Carter. »Osim ako Marokanci ne shvate da
smo izvršili potajni napad bespilotnom letjelicom na njihovom teritoriju. Tada će to biti
prokleto kraće.«
»A ona tamo?« upitao je Navot, pokazujući glavom prema Sentinelovoj slici iz tabora.
»Četrnaest sati.
»Koliko je nevidljiva?«
»Dovoljno da je Marokanci nikad neće uspjeti otkriti.«
Svjetlo na jednom od telefona pred Carterom je zatreptalo, dojavljujući dolazni poziv. Prinio
je slušalicu uhu, poslušao, pa tiho opsovao.
»Što je sad?« upitao je Navot.
»NSA hvata gomilu prometa iz Maroka.«

»Kakvog prometa?«
»Zvuči kao da smo u govnima do grla.«
Zatreptalo je svjetlo još jednog telefona. Ovaj put je to bio Morris Payne, koji je zvao iz
Situacijske sobe.
»Razumijem«, nakon nekoliko trenutaka je rekao Carter i spustio slušalicu. Zatim je pogledao
Navota. »Marokanski veleposlanik je upravo nazvao Bijelu kuću da se raspita napadaju li
to Sjedinjene Države njegovu zemlju.«
»Što ćete poduzeti?«
»Vrijeme praćenja onih letjelica upravo se jako skratilo.«
»I nevidljive letjelice?«
»Koje nevidljive letjelice?«
Carter je izdao zapovijed ekspertima za letjelice. Predator je istoga trena naglo skrenuo na
zapad, prema alžirskoj granici. Njegova infracrvena kamera pratila je posljednjeg terenca još
dvije minute, sve dok toplinska slika napokon nije ishlapjela s ekrana u Crnoj rupi. Sentinel je bio
sljedeći. Posljednji prizor koji je Navon vidio bila su dva čovjeka kako izlaze iz šatora u pustinju,
s oružjem u ispruženim rukama.
Svih petero ljudi na središnjem prostoru tabora doista je bilo ustrijeljeno, ali dvojica su još
bili živa. Jedan od njih je bio Mohammad Bakkar. Drugi je bio jedan od stražara. Mikhail je jednim
jedinim pucnjem u glavu skratio muke stražaru, dok je Keller pod svjetlom zvijezda pregledavao
Bakkara. Marokanski proizvođač hašiša bio je dvaput pogođen u grudi. Pulover mu je bio
natopljen krvlju, a krv mu je liptala i na usta. Bilo je očito da mu nije još dugo ostalo.
Keller je čučnuo do njega. »Gdje on ide, Mohammade?«
»Tko?« upitao je Bakkar, grcajući u krvi.
»Saladin.«
»Ne znam nikoga toga imena.«
»Možda će ti ovo osvježiti sjećanje.«
Keller je prislonio cijev Berette uz gležanj Mohammade Bakkara i povukao okidač.
Marokančev vrisak je ispunio noć.
»Gdje je?«
»Ne znam!«
»Naravno da znaš, Mohammade. Ti su mu pružio utočište ovdje u Maroku nakon napada na
Washington. Ti si mu dao novac koji je trebao za napad na moju zemlju.«
»A koja bi to zemlja bila? Jesi li Francuz? Ili jebeni Židov poput njega?«
Bakkar je gledao u Mikhaila koji je stajao Kelleru iza ramena. Keller je prislonio cijev Berette
uz Marokančevu potkoljenicu i povukao okidač.
»Zapravo, ja sam Britanac.«
»U tom slučaju«, rekao je Bakkar, ječeći u agoniji, »jebeš tvoju zemlju.«
Keller je ispalio metak Bakkaru u koljeno.
»Alahu Akbar!«
»Kako god«, hladno je rekao Keller, »gdje je on?«
»Rekao sam ti...«

Još jedan hitac u ono što je ostalo od koljena. Bakkar je počeo gubiti svijest. Keller ga je
žestoko pljusnuo po licu.
»Je li ti on zapovjedio da nas ubiješ?«
Bakkar je kimnuo glavom.
»A što ste trebali nakon toga poduzeti?«
Marokancu su se sklapale oči. Izmicao je Kelleru.
»Gdje, Mohammade? Gdje on ide?«
»U jednu od mojih... kuća.«
»Gdje? U Rifu? Na Atlasu?«
Bakkar se gušio u krvi.
»Gdje, Mohammade?« upitao je Keller, žestoko protresavši Marokanca. »Reci mi gdje ide,
da ti mogu pomoći.«
»Fez«, protisnuo je Bakkar. »Ide u Fez.«
Svjetlo u Marokančevim očima se počelo gasiti. Unatoč krvi i boli, izgledao je potpuno
smireno.
»Lažeš mi, zar ne, Mohammade?«
»Da.«
»Gdje on ide?«
»Tko?«
»Saladin.«
»Raj«, rekao je Bakkar. »Ja idem u raj.«
»Zapravo, prilično sumnjam u to«, rekao je Keller.
Zatim je prislonio pištolj Bakkaru uz čelo i posljednji put povukao okidač.
Od petorice mrtvaca u središtu tabora jedino je Mohammad Bakkar imao mobitel. Marke Samsung
Galaxy, nalazio mu se u prednjem džepu hlača, zajedno s izvađenom SIM karticom i baterijom.
Keller ih je vratio u uređaj i uključio ga, dok su Mikhail i Natalie pomagali Oliviji. U taboru nije
ostalo nijedno vozilo — u očajničkom pokušaju bijega, Saladin ih je uzeo sva četiri — što je
značilo da nemaju izbora nego pješice izići iz pustinje. Sa sobom su uzeli samo ono što su mogli
bez napora nositi. Toplu odjeću, telefone, putovnice, lisnice i dva Kalašnjikova s punim
spremnicima. Nisu se ni potrudili potražiti neku svjetiljku. Mjesečina je bila dovoljno snažna da
im osvijetli put.
Tabor su napustili u pet minuta iza jedanaest i morem pijeska krenuli na zapad. Keller je
hodao na čelu kolone, za njim dvije žene i na kraju Mikhail. U Kellerovoj desnoj ruci se nalazio
mobitel Mohammada Bakkara. Provjerio je status baterije. Dvadeset posto.
»Sranje«, rekao je. »Ima li itko punjač?«
Čak se i Olivia uspjela nasmijati.
U Casablanci, Gabriel i Yaakov Rossman u tišini su prikupljali ostatke operacije. Njezine su

krhotine ležale razasute po pustim, južnog Maroka, od alžirske granice do dina Erg Chebbija.
Dvije Toyote Land Cruiseri sad su bile tek nagorjele olupine, treća je ležala slupana na boku. A
četvrta — ona koja je vjerojatno prevozila ranjenog Saladina, koji je izgledao kao da bi mu mogla
trebac hitna medicinska pomoć — posljednji je put viđena kako juri na sjeveroistok, prema
planinama Srednjeg Atlasa. Jean-Luc Martel. istaknuti, premda duboko korumpirani francuski
poslovni čovjek ležao je mrtav u dalekom taboru, zajedno s Mohammadom Bakkarom, najvećim
marokanskim proizvođačem hašiša, i njegova četiri čovjeka. Bakkarov mobitel sada se nalazio u
posjedu britanskog obavještajca. Pokazatelj napunjenosti baterije pokazivao je deset posto i brzo
opadao.
»Osim toga«, rekao je Gabriel, »sve je prošlo točno prema planu.«
»Saladin je mrtav ako su Amerikanci izabrali pravo vozilo.«
Gabriel mu nije ništa odgovorio.
»Ne misliš valjda...«
»Naravno da mislim.«
Gabriel je pogledao u ekran računala. Na njemu se nalazila karea južnog Maroka. Dva plava
svjetla kretala su se iz Khamlije preko pustinje na istok; jedno jedino crveno svjetlo polako se
kretalo na zapad. Bila su razdvojena otprilike tri kilometra.
»Za nekoliko minuta«, rekao je Yaakov, »jugoistočni kut Maroka će biti prepun vojnika i
žandara. Neće im trebati puno da pronađu dvije zapaljene Toyote i tabor prepun mrtvih tijela.
A onda će se otvoriti sam pakao.«
»Već se otvorio.«
»Zato trebaš zapovjediti timu da bace to oružje i pođu prema izlazu za bijeg u Agadiru. Uz
malo sreće, onamo će stići prije zore i odmah ćemo ih odande izvući. Ako ne, pri taj it će se u
hotelu na plaži i otići sutra nakon sumraka.«
»To je siguran plan.«
»Zapravo, u njemu nema ničega sigurnog.«
»A mi?« upitao je Gabriel.
»Žandari će uskoro blokirati ceste širom države. Bolje nam je večeras ostati ovdje i sutra
ujutro otići avionom. Odletjet ćemo do Pariza ili Londona, a zatim uhvatiti let za Ben Gurion.«
»A što sa Saladinom?«
»On se može sam pobrinuti za svoje putne aranžmane.«
»Toga se i bojim.«
Na ekranu računala plava su svjetla dostigla ono crveno i par trenutaka kasnije sva su tri
krenula preko pustinje na zapad, prema selu Khamlia.
»Što ćeš im reći?« upitao je Yaakov.
Gabriel je brzo utipkao poruku i poslao je. Imala je samo tri riječi.
PRIKLJUČITE TAJ MOBITEL...
61
SAHARA, MAROKO
Nisu imali siguran sustav za preuzimanje podataka — ne u južnoj pustinji, zoni nepokrivenoj
mobilnom mrežom — pa su Samsung pretražili na staromodan način, poziv po poziv, poruku po
poruku, kao i cijelu povijest internetskog povezivanja. Natalie je kao najbolja poznavateljica
arapskoga u timu osobno rukovala uređajem, dok je Keller podatke satelitskim telefonom prenosio
u zapovjedno mjesto u Casablanci. Sjedili su na stražnjem sjedištu Nissan Pathfindera, s Dinom
za upravljačem i Elijem Lavonom kao njezinim navigatorom i izvidnikom. Mikhail se s Olivijom
nalazio u Jeepu Cherokee.
»Kako je ona?« upitao je Gabriel.
»Otprilike toliko dobro koliko bi mogao očekivati. Moramo je izvući odavde. Ako je moguće,
noćas.«
»Radim na tome. A sada mi daj sljedeći broj.«
Činilo se da Mohammad Bakkar nije dugo imao taj uređaj. Prvi dolazni poziv zapisan u
memoriji bio je od prethodne večeri u 19:19. Vrijeme je odgovaralo pozivu koji je Jean-Luc Martel
primio dok je s Kellerom sjedio u baru Palais Faraja u Fezu. Kao i broj. Činilo se da je čovjek koji
je nazvao Martela kako bi dogovorio sastanak u pustinjskom taboru odmah nazvao Mohammada
Bakkara da mu kaže kako je sastanak dogovoren. Bakkar je tada sam obavio novi poziv, u
19:21.
»Daj mi taj broj«, rekao je Gabriel.
Keller ga je pročitao.
»Ponovi ga.«
Keller ga je poslušao.
»To je Nazir Bensaid.«
Bensaid je bio marokanski džihadist i pripadnik Islamske države koji je slijedio Martela i tim
od Casablance do Feza, i od Feza do planina Srednjeg Atlasa.
»Bakkar je par minuta kasnije nazvao još nekoga«, rekao je Keller.
»Koji je to broj?«
Keller mu ga je prenio.
»Pojavljuje li se igdje drugdje?«
Keller je pitanje prenio Natalie, koja je brzo pretražila memoriju. Bakkar je isti broj nazvao
i u 17:17 tog popodneva. I s njega primio poziv u 17:23.
Keller je informaciju prenio Gabrielu.

»Što misliš, tko je to?«
»Počasni gost?«
Gabriel je prekinuo vezu i preko sigurne veze nazvao Adriana Cartera u Langleyju,
»Gdje je Nazir Bensaid?« upitao je.
»Njegov je mobitel opet u Fezu. Samo nije jasno je li Nazir još uz njega.«
Gabriel je zatim Carteru dao broj koji je Mohammad Bakkar triput nazvao — jednom
prethodnog dana u 19:21 i dvaput tog popodneva, prije sastanka u pustinji.
»Imaš li ideju kome taj broj pripada?« upitao je Carter.
»Ako bih morao pogađati«, rekao je Gabriel, »Saladinu.«
»Gdje si ga pronašao?«
»U memoriji mobitela.«
»Zašto se mi nismo tomu dosjetili? Dat ću broj NSA-u. U međuvremenu«, rekao je Carter,
»kaži svom timu da taj mobitel ne izgube.«
Dvadeset minuta nakon što su prošli naselje berberskih nomada mobitel Mohammada
Bakkara povezao se s marokanskom mobilnom mrežom. Nije zaprimio nikakve stare pisane ili
govorne poruke, niti bilo kakvu novu komunikaciju. Keller je novosti prenio Gabrielu, a zatim
zatražio daljnje upute. Gabriel im je zapovjedio da cestom N13 nastave na sjever do sela Rissani,
na kraju oaze Tahlalt. Kad stignu onamo, trebaju se prebaciti na N12 i nastaviti zapadno do
Agadira »Pretpostavljam da će nas Saladin čekati ondje kad stignemo?« »Sumnjam«, rekao je
Gabriel.
»Zašto onda idemo onamo?«
»Jer je Agadir mnogo ljepši od istražnog centra Temara.« »A što ćemo s oružjem?«
»Riješite ga se u pustinji. Po svemu sudeći, nećete naići na cestovnu blokadu.«
»A ako se to dogodi?«
»Improvizirajte.«
Veza se prekinula.
»Kakve su nam upute?«
»Traži od nas da improviziramo.«
»A što ćemo s oružjem?«
»Misli da ga trebamo zadržati«, rekao je Keller. »Za svaki slučaj.«
Kad su došli do sela Khamlia, već je bila prošla ponoć. Dok je Dina skretala na N13, iznad
glava im je protutnjao par helikoptera i odletio na istok.
»Možda je to samo rutinska patrola«, rekao je Keller.
»Možda«, skeptično je rekao Eli Lavon.
Kalašnjikov koji je Keller uzeo iz tabora u platnenoj su torbi sakrili u prtljažnik; Berettu je
zataknuo straga za pojas. Pogledao je preko ramena i vidio svjetla Jeepa koja su ih pratila na
udaljenosti od oko stotinu metara. Zapitao se kako bi se Olivia ponijela tijekom poduljeg
ispitivanja marokanskih žandara. Ne dobro, pretpostavio je.
Opet se okrenuvši naprijed, vidio je kako im se brzo primiču rotacijska svjetla ambulantnog
vozila. Vozila su se munjevito mimoišla.
»To nije izgledalo dobro«, rekao je Lavon. »Siguran si da Gabriel nije želio da bacimo
oružje?«
Keller mu nije odgovorio. Gledao je u mobitel Mohammada Bakkara koji mu je zavibrirao u
ruci. Radilo se o poruci pisanoj arapskim pismom, s istog broja koji je Bakkar tog
popodneva nazvao. Keller je pružio mobitel Natalie, da je i ona vidi. Dok je čitala, oči su joj se
raširile.
»Što piše?« upitao je Keller.
»Žele znati jesmo li mrtvi.«
»Zbilja? Baš me zanima od koga bi to moglo dolaziti.«
Keller je dohvatio satelitski telefon i počeo birati broj, ali je zastao kad je ugledao žandara
kako stoji nasred autoputa, s prometnom svjetiljkom u ruci.
»Što ću učiniti?« upitala je Dina.
»Svakako se trebaš zaustaviti«, rekao je Keller.
Dina je skrenula uz rub ceste i zaustavila vozilo. Iza nje, Yossi Gavish je učinio isto u Jeepu
Cherokee.
»Što ću im reći?« upitala je Dina.
»Improviziraj«, predložio joj je Keller,
»Što će biti ako mi ne povjeruju?«
Keller je spustio pogled na poruku na mobitelu Mohammada Bakkara.
»Ako ti ne povjeruju«, rekao je, »onda su mrtvi.«
62
RISSANI, MAROKO
Dina se žandaru obratila na njemačkom, prebrzo i s primjetnim strahom u glasu. Rekla je da su

ona i prijatelji kampirali u pustinji, da je tamo bilo nekakvih eksplozija i pucnjave. U strahu za
svoje živote, pobjegli su iz kampa samo s odjećom koju imaju na sebi,
»Na francuskome, madame. Molim vas, na francuskome.«
»Ne govorim francuski«, na njemačkom je odgovorila Dina.
»Engleski?«
»Da, govorim engleski.«
Ali naglasak joj je bio tako izobličen da je slobodno mogla i dalje nastaviti na njemačkom.
Frustriran, žandar joj je provjerio putovnicu dok je njegov kolega polako obišao vozilo. Snop
svjetla njegove baterije nakratko je osvijetlio Kellerovo lice, ali ipak dovoljno dugo da je Keller
pomislio posegnuti za Berettom. Napokon je žandar otišao do stražnjeg dijela terenca i pokucao
po staklu.
»Otvorite«, rekao je na arapskome, ali njegov kolega se tome usprotivio. Vratio je Dini
putovnicu i upitao što sada namjeravaju. A kad mu je Dina odgovorila na njemačkom, samo joj je
prometnim znakom mahnuo da nastave dalje. Kao i Jeepu.
Keller je dodao Bakkarov mobitel Natalie. »Odgovori mu.«
»Što ću reći?«
»Reci mu da smo mrtvi, naravno.«
»Ali...«
»Požuri«, prekinuo ju je Keller. »Dovoljno smo ga pustili da čeka.«
Natalie je poslala poruku od samo jedne riječi: AIWA. Bila je to arapska riječ za »da«. Osoba
na drugoj strani veze odmah je počela brzo pisati. Poruka se pojavila par sekunda kasnije.
Jedna riječ, u arapskom pismu.
»Alhamdulillah. Što znači...«
»Hvala Bogu.«
»Otprilike tako.«
»Ali zapravo znači«, rekao je Keller, »da ga imam.«
»Ili nekoga bliskog njemu.«
»Dovoljno dobro.«
Keller je preko satelitskog telefona nazvao Gabriela i rekao mu što se upravo dogodilo.
»Mogao si me i pitati za mišljenje prije nego si poslao tu poruku.«
»Nisam imao vremena.«
»Nastavi razgovarati s njime.«
»Kako?«
»Pitaj je li ozlijeđen.«
Keller je rekao Natalie da pošalje poruku. Prošla je minuta dok Samsung nije dojavio dolazak
odgovora.
»Ozlijeđen je«, rekla je.
»Pitaj ga jesu li drugi nastradali u napadu bespilotnih letjelica«, rekao je Gabriel.
»Pretjeruješ«, rekao je Keller.
»Prokletstvo, pošalji tu poruku.«
Natalie je učinila tako. Odgovor je stigao odmah.
»Mnogo braće je ubijeno«, pročitala je,
»Pitaj ga koliko je braće s njime.«
Natalie je utipkala poruku i poslala je.
»Dvojica«, rekla je trenutak kasnije.
»Jesu li oni ozlijeđeni?«
Još jedna razmjena poruka.
»Nisu.«
»Treba li on liječnika?«
»Polako«, upozorio je Keller.
»Pošalji to«, prasnuo je Gabriel. Čekali su na odgovor gotovo dvije minute.
»Da«, rekla je Natalie. »Treba mu.«
Na vezi je opet uslijedila tišina.
»Moramo doznati kamo ide«, napokon je rekao Gabriel. »Pratite mu mobitel«, odgovorio je
Keller.
»Ako ga isključi, izgubit ćemo ga. Morate ga to pitati.« Natalie je utipkala poruku i poslala
je. Odgovor je bio neodređen.
AL RAID. U kuću.
»Trebamo više od toga«, rekao je Gabriel.
»Ne možeš ga pitati u koju kuću.«
»Reci mu da mu šalješ Nazira da pazi na njega dok liječnik ne dođe.«
»Nadam se da znaš što radiš«, rekao je Keller.
»Pošalji to.«
Natalie je učinila tako. Zatim je napisala drugu poruku i poslala je na broj Nazira Bensaida.
Na odgovor su morali čekati dugih pet minuta.
»Imamo ga!« rekla je Natalie, »Krenuo je.«
Keller je prislonio satelitski telefon uz uho. »Još uvijek želiš da idemo u Agadir.«
»Ne svi«, rekao je Gabriel.

»Šteta onog oružja.«
»Ima li šanse da ga opet pronađeš?«
»Da«, rekao je Keller. »Mislim da znam gdje tražiti.«
Sljedeći poziv koji je prispio u zapovjedno mjesto u Casablanci bio je od Adriana Cartera.
»Imali smo njegov telefon tri ili četiri minute, ali je opet nestao s mreže.«
»Da, znam.«
»Kako?«
»Razgovarali smo s njime.«
»Što?
Gabriel mu je objasnio.
»Imaš li kakvu ideju gdje je ta kuća?«
»Mislio sam da nije pametno to ga pitati. Osim toga, imamo Nazira Bensaida da nam pokaže
put.«
»On je već u pokretu«, rekao je Carter.
»Gdje se nalazi?«
»Napušta Fez u pravcu Srednjeg Atlasa.«
»Gdje će skrbiti o ozlijeđenom Saladinu«, rekao je Gabriel, »dok ne dođe liječnik.«
»Misliš mu poći u posjet?«
»U stilu Ureda.«
»Bojim se da ste u tome sami.«
»Ima li izgleda da za izviđanje posudimo jednu od onih bespilotnih letjelica?«
»Nimalo.«
»Kad vam prolazi sljedeći satelit?«
Carter je pitanje doviknuo službenicima okupljenim u Crnoj rupi. Odgovor je došao trenutak
kasnije.
»Imat ćemo pticu nad istočnim Marokom u četiri ujutro.«
»Uživajte u predstavi«, rekao je Gabriel.
»Ne misliš valjda osobno otići onamo, je li?«
»Adriane, ja bez njega ne idem odavde.«
»Mene brine onaj drugi dio rečenice.«
Gabriel je bez daljnjih riječi prekinuo vezu i pogledao Yaakova.
»Moramo počistiti ovo mjesto i krenuti.«
Yaakov se nije ni pomaknuo s mjesta.
»Ne slažeš se s mojom odlukom?«
»Nije to. Samo...«
»Ne brineš valjda zbog prokletih džina, zar ne?«
»Noću ne bismo trebali stvarati buku.«
Gabriel je spustio poklopac svoga laptopa. »Onda ćemo otići tiho. Tako je ionako bolje.«
Pet minuta kasnije marokanska vojska i snage sigurnosti prešle su na stanje potpune pripravnosti.
Svejedno, u cijeloj toj zbrci nisu obratili pažnju na dva mala, ali značajna pokreta sredstava i
ljudstva Prvi se dogodio na rubu sela Rissani, gdje su se na raskrižju dviju pustinjskih cesta kratko
zaustavili Jeep Cherokee i Nissan Pathfinder. Razmijenili su po jednog putnika, malog knjiškog
čovjeka za visokog i vitkog. Zatim su vozila nastavila odvojenim pravcima. Jeep Cherokee je
krenuo na zapad prema moru; Nissan na sjever, prema podnožju planina Atlas. Putnici Cherokeeja
znali su što ih čeka, ali oni u Nissanu su kretali ususret neizvjesnoj sudbini. U svojem su posjedu
imali dva pištolja Beretta i dvije Kalašnjikov automatske puške, putovnice, kreditne kartice,
gotovinu, mobitele i satelitski telefon. Još važnije, posjedovali su mobitel koji je kratko koristio -
najznačajniji marokanski proizvođač hašiša. Mobitel, nadali su se koji će ih odvesti do Saladina.
Drugi se pokret dogodio nekih šesto četrdeset kilometara sjeverozapadno, u Casablanci, gdje
su se dva čovjeka iskrala iz oronule stare vile, tiho, da ne probude zloduhe koji su unutra prebivali.
Ukrcali svoje torbe u iznajmljenu Peugeot limuzinu. Provezli su se praznim bulevarima stare
kolonijalne četvrti, pored oronulih zgrada građenih u art nouveau stilu, pa suvremenih stambenih
četvrti friških bogataša i bidonvillea puke sirotinje, sve dok napokon nisu izbili na autocestu.
Vozio je mladi od njih dvojice; stariji je kratio vrijeme punjenjem svoje Berettce. Istina, nije mu
ondje bilo mjesto. Sada je bio šef, a šef mora znati gdje mu je mjesto. Ipak, za sve je postojao prvi
put.
Gurnuo je napunjeni pištolj s leđa za pojas i provjerio svoj mobitel. Zatim se zagledao kroz
prozor u beskrajna svjetla Casablance.
»O čemu razmišljaš?« upitao je mlađi čovjek.
»Razmišljam o tome da trebaš brže voziti.«
»Nikad prije nisam vozio šefa.«
Stariji se čovjek samo nasmiješio.
»Je li to sve o čemu si razmišljao?«
»Zašto to pitaš?«
»Jer mi se učinilo kao da povlačiš okidač.«
»Kojom rukom?«
»Lijevom«, rekao je mlađi čovjek. »Definitivno je bila lijeva.«
Stariji čovjek je i dalje gledao kroz prozor. »Koliko puta?«
63
PLANINE SREDNJEG ATLASA, MAROKO
Mobitel se postojano kretao na jug, kroz nizine koje su okruživale Fez i prema padinama Srednjeg
Atlasa. Nisu mogli biti sigurni da je uz njega baš Nazir Bensaid. Bez bespilotnih letjelica sada
više nisu imali pogled na metu, a ni NSA niti Jedinica 8200 nisu uspjele aktivirati mikrofon ili
kameru na mobitelu. Prema svemu što su znali, uređaj se nalazio u stražnjem dijelu kamioneta, a
Nazu Bensaid se nalazio negdje u labirintu drevne medine Feza.
Već je bilo prošlo jedan ujutro kad je mobitel dosegnuo berberski gradić Imouzzer. Na
prolazu kroz glavnu gradsku ulicu napredovanje mu se usporilo. Gabriel, koji je od Adriana
Cartera neprestano prima nove vijesti, zapitao se je li mu njegova nagrada već u dosegu.
Mjestu poput Imouzzera se bjeguncima iz mnogo razloga moglo učiniti privlačnim. Bilo je
dovoljno malo da je zapadnjake bilo lako uočiti, ali i dovoljno prometno da bi se čovjek u lokalnoj
odori mogao neprimijećeno kretati. Nenaseljeni vrhovi Srednjeg Atlasa bili su blizu ako bjegunac
zatreba pobjeći, a sve čari Feza bile su udaljene samo na sat vožnje. U Gabrielovoj se glavi stvorila
slika — visokog čovjeka snažne građe u đelabi s kapuljačom, kako šepa kroz uske uličice medine.
Ali u 1:33 mobitel je napustio Imouzzer i, ubrzavši, krenuo prema Ifraneu, novoizgrađenom
izletištu koje je izgledalo kao da su ga iščupali s Alpa i spustili u Sjevernu Afriku. Gabriel je sebi
opet dopustio pitanje jesu li blizu. Ovaj put je nagradu odjenuo u drukčiju odjeću — umjesto
đelabe u hlače i vuneni džemper — i zamislio ga kako nakon napada na Washington provodi zimu
u udobnosti hotela izgrađenog u švicarskom stilu. Ali kad je mobitel napustio Ifrane, Gabriel je tu
sliku prekrio slojem neprozirne boje i ostao čekati nove vijesti od Adriana Cartera iz Crne rupe.
»Brže«, rekao je. »Moraš voziti brže.«
»Vozim najbrže što mogu«, odgovorio je Yaakov.
»Ne ti«, rekao je Gabriel. »On.«
Sljedeći gradić na mobitelovu putu bio je Azrou. Ondje je skrenuo na N13, glavnu cestu koja
je povezivala planine Srednjeg Atlasa sa Saharom, istu onu cestu kojom su se Keller, Mikhail,
Natalie i Dina sada vozili na sjever. Prošao je kroz lanac malih berberskih sela — Timahdite, Alt
Oufellu, Boulaajoul — dok se napokon nije zaustavio nekoliko stotina metara od gradića Zaide,
ali pod kakvim okolnostima, to su mogli samo pretpostavljati. Kod kuće, utvrde, Šatora od kamilje
dlake, otvorenog polja posutog kamenjem. Proteklo je deset beskrajnih minuta dok se na mobitelu
Mohammada Bakkara nije pojavila poruka. Keller ju je naglas pročitao Gabrieiu.
»Nazir kaže da je brat ozbiljno ozlijeđen.«
»Kakva šteta.«
»Kaže da brzo treba liječnika. Inače možda neće preživjeti.«
»Najbolji mogući ishod.«

»Ne pomišljaš valjda prirodi prepustiti da sama obavi posao?«
»Ni na trenutak«, rekao je Gabriel. »Kaži mu da je liječnik na putu. Kaži da dolazi iz Feza.«
Uslijedila je tišina dok je Natalie pisala poruku na arapskome i slala je. Nekoliko sekunda
kasnije, Gabriel je čuo zvučni signal odgovora.
»Alhamudiliah«, rekao je Keller.
»Ne bih se mogao više slagati.«
Gabriel je čuo još jedan zvučni signal. »Što sada piše?«
»Želi znati gdje sam ja.«
»Nisam znao da ste vas dvoje prijatelji.«
»On misli da sam ja...«
»Da, znam«, rekao je Gabriel. »Kaži mu da ti je za osiguranje prijevoza trebalo dulje od
očekivanog. Reci da ćeš biti ondje za dva sata, možda i manje.«
Opet je uslijedila tišina dok je Natalie slala poruku.
»Ima li kakvog odgovora?«
»Ne.«
»Vidi li se da piše?«
»Ne čini se tako.«
»Reci mu da se brineš za bratovu sigurnost.«
Prošlo je nekoliko sekunda. Zatim je Keller rekao: »Poslano.«
»Sada ga pitaj koliko je braće s njime u riadu.«
Nakon još jedne razmjene poruka Keller je rekao: »Četiri.«
»Pitaj ga imaju li oružje za zaštitu od nevjernika.«
Trenutak kasnije su dobili odgovor.
»Meni zvuči kao da su dobro naoružani«, rekao je Keller »Hoćeš li da ga još nešto pitam?«
»Dosta je pitanja. Ptica će nam moći reći sve ostalo što trebamo znati.«
»Gdje si ti sada?«
Gabriel je bacio pogled kroz prozor u mrakom zaodjenuti krajolik. »Na Marsu«, rekao je
mrzovoljno. »A ti?«
»U malom selu imena Kerrandou, To je oko devedeset pet do stotinu deset kilometara od
Zaide. Ako više ne bude cestovnih prepreka, bit ćemo ondje za devedeset minuta.«
»Mi ćemo stići odmah iza vas.«
Gabriel je prekinuo vezu i nazvao Crnu rupu u Langleyju.
»Imamo ga«, rekao je Adrianu Carteru.
»Ptica će biti nad vama u četiri sata po vašem vremenu.
»Siguran si?«
»Ne brini se. To je špijunski satelit«, rekao je Carter. »Ondje gore nema puno neočekivanog
prometa.«
64
ZAIDA, MAROKO
Bio je to zapušten i prašnjav grad sastavljen od niskih smeđih kuća. Dućani i kavane uz široku
glavnu ulicu bili su zatvoreni i u taj sat nije bilo znakova života, osim troje ljudi koji su čekali
pod ruševnom nadstrešnicom autobusne postaje. Jeep Cherokee prepun zapadnjačkih lica bio je
vrijedan njihove nepodijeljene pažnje. Ozbiljni izrazi njihovih lica bili su jasan znak da stranci
ovdje nisu dobrodošli, posebno ne u tri i pol ujutro.
»Izgleda baš kao Saladinova vrsta mjesta«, rekao je Keller.
»Misliš li da znaju za visokog Iračanina koji je živio u istočnom dijelu grada?« upitao je
Mikhail.
»Sumnjam u to.«
»Ne bih imao ništa protiv da u prolazu bacimo pogled na imanje.«
»Previše rizično. Bolje je pričekati pticu.«
Dina se bez usporavanja provezla kroz ostatak grada i izišla u pustoš bez stabala. Otprilike
dva i pol kilometra sjevernije nalazio se zemljani put koji je vodio do malog jezera, do mjesta na
kakvome bi neka marokanska obitelj mogla u svježe jesenje poslijepodne prostrijeti deku i na
nekoliko sati zaboraviti na svoje brige. Dina je ugasila motor dok je Keller nazivao Gabriela da
mu kaže gdje ih može pronaći. Par minuta kasnije su se porukom čuli s Nazirom Bensaidom. Činilo
se da se bratu stanje pogoršava. Kada će Stic liječnik? Uskoro, ohrabrila ga je Natalie. Inshallah.
»Evo ih«, rekla je Dina.
Bljesnula je jednom farovima i dolazeći automobil skrenuo je ceste i zaustavio se. Keller i
Natalie su pošli do njega i sjeli na stražnje sjedište. Keller je provjerio vrijeme na mobitelu
Mohammaaa Bakkara. Bilo je 3:45.
»Lijepo vas je susresti ovdje. Kakva je bila vožnja?«
Ni Gabriel ni Yaakov mu nisu odgovorili.
Keller se zagledao kroz prozor. »Pitam se što zadržava Mohammada i tog liječnika.
»Možda je imao kvar na autu«, predložio je Gabriel.
»Ili problema s lijevom nogom«, sarkastično je primijetio Keller. »Ili možda ima problema s
bistrim razmišljanjem.«
Opet je provjerio mobitel: 3:46...
»Misliš li da su Marokanci dosad već pronašli tabor?«
»Rekao bih da jesu.«
»Misliš li da su identificirali žrtve?«

»Jednu ili dvije.«
»To je prilično velika priča, ne misliš li? Najveći proizvođač hašiša i francuski hotelijer
pronađeni zajedno.«
»Gotovo jednako velika kao i neuspješan američki napad bespilotnim letjelicama na
marokansko tlo.«
»Pitam se kad će sve procuriti u javnost. Jer ako procuri...«
Keller je ostavio misao nedovršenom.
3:47...
Gabriel je točno u četiri nazvao Cartera. Prošlo je još deset minuta dok su kamere i senzori satelita
proučavali metu.
»Radi se o zidom ograđenom imanju. Jedna glavna zgrada, dvije manje pomoćne.«
»Kako ograđenom?«
»Teško je reći koliko je zid visok, posebno po mraku. Morat ćete se provesti pored njega ili
upotrijebiti maštu.«
»Jesu li vrata otvorena ili zatvorena?«
»Zatvorena«, rekao je Carter. »I Renault Nazira Bensaida je definitivno ondje.«
»Koliko ima ljudi?«
»Dvojica vani, trojica unutra. Svi u glavnoj zgradi. Drže se na okupu.«
»Paze na ozlijeđenog čovjeka.«
»Izgleda tako.«
»Gdje se nalaze u kući?«
»Prvi kat, jugoistočni ugao.«
»Okrenut Meki.«
»U toj prostoriji ima još mnoštvo termičkih odraza«, rekao je Carter. »Kyle misli da je u
pitanju računalna oprema.«
»A samo nebo zna da Kyle nikad ne griješi.«
»Možda ste pronašli imanje s kojega upravlja napadima. Na tim se računalima vjerojatno
nalaze krunski dokazi o mreži.«
»Želiš li reći da pokupimo sve što možemo ponijeti?«
»Možda to ne bi bila loša zamisao.«
»Imaš li mi još što reći?«
»Čini se da unutar zida ima nekoliko pasa. Velikih«, rekao je Carter.
Gabriel je tiho opsovao. U međunarodnom špijunskom bratstvu dobro se znalo za njegov
strah od pasjeg roda.
»Žao mi je što donosim loše vijesti«, sućutno je rekao Carter.
»Kakav bi to muslimanski ekstremist koji imalo drži do sebe imao pse u svojem domu?«
»Onaj koji ne vjeruje da će ga mačke upozoriti na uljeze, I još jedna stvar«, rekao je Carter.
»NSA je prisluškivala marokansku policiju i vojsku.«
»I?«
»Prokleto dobro znaju da smo sinoć izvršili napad bespilotnim letjelicama na njihovu tlu. I
znaju da su Mohammad Bakkar i Jean-Luc Mattel mrtvi.«
»Koliko će vremena proći dok to ne iziđe u javnost?«
»Ako moram nagađati, marokanski će narod za to doznati preko svojih Rekla-Kazala.«
»Onda bismo možda morali promijeniti temu.«
»Mi ?«
»Javi mi ako na imanju bude kakvog kretanja.«
Gabriel je prekinuo vezu.
»Ima li problema?« upitao je Keller.
»Dva psa i zaključana ulazna vrata.«
»Oko pasa ne mogu puno toga učiniti, ali vrata ne bi trebala biti problem.«
Keller je dodao mobitel Mohammada Bakkara Natalie, koja je sročila poruku i poslala je
Naziru Bensaidu na imanje. Odgovor je stigao par sekunda kasnije.
»Obavljeno «, rekao j e.
Gabriel i Yaakov su iz špijunske kuće u Casablanci ponijeli više stvari od samih računala i opreme
za sigurnu komunikaciju. Uzeli su i dva pištolja Jericho kalibra .45 i dvije Uzi Pro kompaktne
strojnice. Gabriel je Yaakovu dao po jedno od oboje, a Natalie Uzi Pro. Za sebe je zadržao samo
Jericho.
»Savršeno oružje za samoobranu«, rekao je Keller.
»I isto tako savršeno za eliminaciju onih koji daju neželjene savjete.«
»Ne želim se miješati u obiteljski posao, ali...«
»Onda nemoj«, rekao je Gabriel.
Keller je odglumio da duboko razmišlja. »Koliko je ono pasa bilo na imanju? Jedan ili dva?«
Gabriel nije ništa odgovorio.
»Pusti Mikhailu i meni da to sredimo. Ili još bolje«, rekao je Keller, »pošaljimo Yaakova
onamo samog. Izgleda mi kao da je povremeno obavljao takve poslove.«
Yaakov je stručno gurnuo spremnik u Uzi Pro i pogledao Gabriela. »To ima smisla, šefe.«
»Ne valjda i ti.«
»Taj nam satelit ne može ništa više reći. Ne može nam reći ima li na imanju skrivenih
snajperskih gnijezda ili nose li ti momci eksplozivne prsluke.«
»Tada ćemo pretpostaviti da ih nose.«
Yaakov je spustio ruku Gabrielu na rame. »Niste vi više neki klinac. Sada ste šef. Pustite da
se nas trojica za to pobrinemo. Vi ostanite ovdje s...«
»Sa ženama?«
»Nisam tako mislio«, rekao je Yaakov. »Ali netko mora paziti na njih.«
»Dina je bila u IDF-u, baš kao i svi mi ostali. Ona se može sama brinuti o sebi.«
»Ali...«
»Primljeno na znanje, Yaakove. Želiš li ti voziti, ili ću to ja obaviti?«
Yaakov je kratko oklijevao, a zatim sjeo za upravljač. Mikhail se spustio na prednje

suvozačevo mjesto. Gabriel i Keller straga. Natalie je promatrala kako automobil odlazi prema
Zaidi. Zatim je otišla do Jeepa i sjela na suvozačevo mjesto. Spustila je Uzi Pro na pod između
nogu i provjerila vrijeme na mobitelu Mohammada Bakkara. Bilo je 4:11.
»Možda bismo trebale slušati vijesti.«
Dina je uključila radio i potražila postaju čiji je program sličio na nešto poput jutarnjih vijesti.
Na zvuk muškog glasa je zastala i pogledala Natalie.
»Čita stihove iz Kurana.«
Dina je potražila novu postaju. »Bolje?«
»Da.«
»O čemu ona govori?«
»O vremenu.«
»Kakva je prognoza?«
»Vruće.«
»I ja bih to rekla.«
Natalie se tiho nasmijala. »Sjećaš li se onog dana u Nahalata?« upitala je nakon kratkog
vremena. »Dana kada sam vam svima pokušala reći ne?«
Dina se nasmiješila, prisjećajući se. »A pogledaj se sada. Ti si jedna od nas.«
Cestom je prošao kamion. Pa drugi. Zvijezde na istočnoj polovici neba su počele blijedjeti.
»Kakav je on bio?« upitala je Dina.
»Tko?«
»Saladin.«
»To više nije važno.« Natalie je opet provjerila vrijeme. »Za nekoliko minuta će biti mrtav.«
65
ZAIDA, MAROKO
Poput svih malih sela širom svijeta, Zaida se budila već ranom zorom. Jedna od kavana na glavnom
trgu već je bila otvorena, a dimom obavljeni autobus za Fez na postaji je preko puta
ukrcavao putnike. Zadah dizelskih plinova se uvukao u auto dok je Yaakov, zaobilazeći zalutalu
kozu, prolazio pored. Brzina mu je bila idealna. Nije vozio prebrzo. Još važnije, primijetio je
Gabriel, niti presporo. Jedna mu je ruka počivala na upravljaču, a druga nepokretno ležala na
mjenjaču. Nasuprot tome, Mikhail je lupkao prstima po središnjoj konzoli. Keller se pak činio
potpuno nesvjesnim onoga što im je slijedilo. Štoviše, da nije bilo Kalašnjikova koji je položio
na bedra, mogao je biti običan turist na obilasku egzotične zemlje.
»Možeš li se barem pretvarati da si malo zabrinut?« rekao je Gabriel.
»Zbog čega?«
»Ako ni zbog čega drugog, onda zbog te puške. Izgleda kao muzejski izložak.«
»Kalašnjikov je prokleto dobro oružje. Osim toga, posve je dobro radio u pustinjskom taboru.
Pitaj samo svog prijatelja Dmitrija Antonova. On će ti reći.«
Ali Mikhail nije slušao; još je uvijek lupkao prstima po konzoli.
»Možeš li ga ikako natjerati da prestane?« upitao je Keller.
»Pokušao sam.«
»Pokušaj bolje.«
Yaakov je pomaknuo desnu ruku s mjenjača i položio je na Mikhailovu. Prsti su se smirili.
»Mnogo hvala«, rekao je Keller.
Nekoliko metara iza trga gradića je nestalo. Prešli su preko korita isušenog potoka i ušli u
neutralnu zonu između civilizacije i divljine. S obje strane ceste se iz smeđe zemlje uzdizalo
nekoliko ruševina kuća, a dalje na istoku, na otoku u moru kamenja, nalazilo se imanje. Iz daljine
je bilo nemoguće reći o čemu se radi — o kući, tvornici, tajnoj vladinoj bazi, skrovištu
najopasnijeg terorista na svijetu. Vanjski su se zidovi činili tri ili četiri metra visokima i vrhovi su
im bili prekriveni spiralama bodljikave žice. Privatni put do ceste nije bio asfaltiran, osiguravajući
da svako vozilo u prilazu bude primijećeno po buci i podignutom oblaku prašine.
Gabriel je prislonio telefon na uho. Bio je u vezi s Adrianom Carterom u Langleyju.
»Možeš li nas vidjeti?«
»Teško vas je previdjeti.«
»Ima li kakvih promjena?«
»Dvojica vani, trojica unutra. Svi su u istoj prostoriji. Jedan od njih se već neko vrijeme nije
pomaknuo.«
Gabriel je spustio telefon. Yaakov ga je promatrao u retrovizoru.
»Kad jednom skrenemo«, rekao je, »potpuno gubimo faktor iznenađenja.«
»Ali nećemo ih iznenađivati, Yaakove. Očekuju nas.«
Yaakov je skrenuo automobilom na privatnu cestu i krenuo prema imanju.
»Upali duga svjetla«, uputio ga je Gabriel.
Yaakov ga je poslušao, osvijetlivši grub, krševit krajolik bijelom svjetlošću. »Sada nas vide.«
Gabriel je prislonio na uho drugi telefon, onaj povezan s Natalie, i rekao joj da pozvoni na
vrata.
Natalie je već bila utipkala poruku u mobitel Mohammada Bakkara. Sada je na Gabrielovu
zapovijed samo pritisnula tipku za slanje. »Dakle?« upitao je on.
»Piše mi odgovor.«
Poruka se napokon pojavila.
»Kaže da će otvoriti vrata imanja.«
»Kako lijepo od njih. Samo, reci im da požure. Liječnik jedva čeka vidjeti brata.«
Natalie je poslala poruku s Bakkarova Samsunga. Zatim je na svojem mobitelu uključila
zvučnik i ostala čekati početak paljbe.
Gabriel je dotad već razgovarao s Adrianom Carterom u Langleyju. »Ima li promjena?«

»Dvojica ljudi se spremaju otvoriti vrata imanja, a jedan se spušta niz stube. Čini se da ima
pušku.«
»Toliko o arapskoj gostoljubivosti«, rekao je Gabriel i spustio telefon.
Već su se nalazili na otprilike pedeset metara od imanja i približavali mu se umjerenom
brzinom. Svjetla automobila sad su izravno osvjetljivala vrata imanja. Bila su dvokrilna i načinjena
od nehrđajućeg čelika. Kad je Yaakov usporio i napokon stao, oblak prašine ih je okružio poput
magle. Nekoliko sekundi se nije ništa događalo.
Gabriel je prislonio telefon na vezi s Langleyjem na uho. »Što se događa?«
»Čini se da ih otključavaju.«
»Gdje je treći čovjek?«
»Čeka pred ulazom u kuću.«
»A gdje je taj ulaz u odnosu na nas?«
»Desno.«
Gabriel je opet spustio telefon kad se između vratnica ulaza pojavio procjep. Prenio je
informacije sa satelita ostaloj trojici suputnika i izdao kratke i jasne zapovijedi.
Keller se namrštio. »Možeš li to ponoviti na jeziku koji i ja razumijem?«
Gabriel nije ni shvatio da govori na hebrejskom.
Vratnice su se odjednom počele otvarati, povučene od dva para ruku. Yaakov je namjestio
Uzi Pro na upravljač i naciljao par raku s desna. Mikhail je uperio Kalašnjikov u ruke s lijeva.
»Nema veze«, rekao je Keller. »Ne treba mi prijevod.«
Napokon, vrata su se dovoljno otvorila da propuste automobil. Dvojica ljudi, obojica

naoružana automatskim puškama, izišla su na vidjelo i domahnula Yaakovu da uđe na imanje.
Umjesto toga, on je kroz vjetrobransko staklo ispalio rafal prema čovjeku koji je stajao desno.
Mikhail je, sjedeći na suvozačevu sjedalu, ispalio par metaka iz Kalašnjikova prema čovjeku s
lijeva. Nijedan od stražara nije uspio uzvratiti paljbom, ali dok je Yaakov ubrzavao kroz
otvorena vrata, oglasila se puška s ulaza u glavnu zgradu. Mikhail je uzvratio kroz otvoreni prozor
na svojim vratima, dok je Gabriel, odmah iza njega, ispalio nekoliko metaka iz Jerichoa. U samo
nekoliko sekundi puška na ulazu je utihnula.
Yaakov je snažno zakočio i zaustavio auto, dok su Mikhail i Gabriel istrčavali iz njega i
počeli pretrčavati dvorište imanja. Mikhail je brzo pretekao Gabriela, a nakon par koraka je to
učinio i Keller. Dva elitna vojnika kratko su zastala na ulazu, odmah do tijela trećeg strijelca.
Gabriel je bacio pogled na beživotno lice. Bio je to Nazir Bensaid.
Iza ulaza se nalazilo ornamentima ukrašeno maorsko unutarnje dvorište, modro na mjesečini,
s vratima od cedrovine na sve četiri strane. Keller i Mikhail su skrenuli kroz ulaz udesno i
prešli predvorje do podnožja kamenog stubišta. Istog ih je trena odozgo dočekala automatska
paljba. Dva su se operativca bacila u zaklon, desno i lijevo, dok je Gabriel ostao prikovan uza zid
izvan dvorišta. Kad je paljba prestala, ušuljao se u predvorje i potražio zaklon do Mikhaila. Keller
je, odmah nasuprot njima, usmjerio svoj Kalašnjikov prema stubištu i naslijepo ispalio nekoliko
hitaca u tamu. Mikhail je uradio isto.
Kad su zastali da napune oružje, odozgo ih je dočekala jedino tišina. Gabriel je provirio iza
ruba zida. Odmorište na vrhu stuba se činilo praznim, ali u tami nije mogao u to biti siguran.
Napokon su Keller i Mikhail zakoračili na prvu stubu. Odjednom se začuo prodoran vrisak. Ženski
vrisak, pomislio je Gabriel — dvije vjerski znakovite arapske riječi koje su ostavile malo dvojbi
oko toga što će se sljedeće dogoditi. Ščepao je Mikhaila za košulju i svom ga snagom povukao
unazad, dok se Keller sam bacao niz stube u sigurnost. Bomba je eksplodirala sekundu prekasno.
Činilo se da je Saladin izgubio osjećaj za vrijeme.
Gabriel je u džepu svoje jakne nosio dva telefona, jedan povezan s Adrianom Carterom, a drugi s
Natalie i Dinom. Carter i ostatak službenika okupljenih u Crnoj rupi imali su prednost
satelitskih kamera i senzora, ali Natalie i Dina su bile ograničene samo na tonski signal. Koji je
bio prigušen. Unatoč tome, nisu imale problema s razumijevanjem onoga što se događa na imanju.
Kratkotrajna, ali snažna paljba, žena koja viče »Allahu Akbar«, nepogrešiv zvuk eksplozije
bombe. Nakon toga je zavladala tišina. Dina je brzo upalila motor. Trenutak kasnije već su jurile
niz glavnu ulicu Zaide. Mali gradić u sjeni planina Srednjeg Atlasa sada je već bio potpuno budan.
Stube su bile prekrivene komadima raznesene žene — sitne, stare oko dvadeset ili dvadeset pet
godina, nekad lijepe — ovdje noga, ondje dio trupa, ovdje ruka, desna, još uvijek stišćući prekidač
detonatora. Glava se otkotrljala u dno stuba i zaustavila se Gabrielu pod nogama. Uklonio je crni
veo s lica i ugledao delikatne crte lica izobličene vjerskim ludilom. Oči su bile modre — modre
poput planinskih jezera. Je li bila žena ili priležnica? Ili možda kći? Ili samo još jedna crna udovica,
izgubljena djevojka koju je Saladin omotao bombom i ideologijom smrti?
Gabriel je sklopio modre oči i prekrio lice, pa tiho pošao za Kellerom i Mikhailom uza stube.
Na gornjem odmorištu je ležao Kalašnjikov koji je ženi ispao iz ruku, zajedno s čahurama
ispražnjenog spremnika. Desno se u tamu pružao hodnik. Na njegovu kraju su se nalazila vrata —
a iza vrata je, pomislio je Gabriel, bila prostorija koja se nalazila u jugoistočnom uglu kuće.
Prostorija okrenuta Meki. Prostorija u kojoj je ozlijeđeni čovjek sad ležao sam, bez ikoga da ga
zaštiti.
Pažljivo su prešli odmorište da ne gurnu čahure i tiho prešli hodnik. Došavši do vrata, Keller
je isprobao kvaku. Vrata su bila zaključana. Razmijenio je nekoliko brzih signala s Mikhailom
i pokazao Gabrielu da se odmakne, ali Gabriel je to vlastitim signalom odlučno odbio. On je bio
šef operacije i više je volio s neprijateljima se nositi s udaljenosti od metra, a ne kilometra.
Keller se nije bunio, nije za to bilo vremena. Umjesto toga je nogom srušio vrata i za
Gabrielom i Mikhailom ušao unutra. Saladin je ležao na golom madracu u najmračnijem kutu, lica
obasjanog svjetlom ekrana mobitela. Zatečen, posegnuo je za Kalašnjikovom koji je ležao do
njega. Gabriel mu je pritrčao s Jerichom u ispruženim rukama i ispalio jedanaest zrna Saladinu u
srce. Zatim je posegnuo dolje i dohvatio mobitel koji je ovome ispao iz ruke. Upravo je vibracijom
označavao dolazak poruke.
INSHALLAH, BIT ĆE OBAVLJENO...
66
MAROKO - LONDON
Saladin je svoj posljednji potez obavio ne puškom, nego mobitelom Nokia 5 Android. Još je toga
bilo razasuto oko njega, po nekoliko Samsung Galaxyja i iPhonea, osam prijenosnih računala i
više desetaka flash driveova. Mikhail i Keller su brzo potrpali uređaje u platnenu torbu, dok je
Gabriel snimao fotografiju Saladinova beživotnog lica. Nije to bio trofej. Želio je definitivni dokaz
da čudovišta više nema i da je time nanesen teški konačni udarac ne samo Islamskoj državi, nego
cijelom globalnom džihadističkom pokretu.
Kad su Gabriel, Mikhail i Keller izišli iz kuće, kroz otvorena su vrata autom skrenule Dina i
Natalie. Yaakov je iz džepa Nazira Bensaida izvukao još jednu Nokiju 5. S raznesenim
vjetrobranskim staklom i izrešetan rupama od metaka, unajmljeni Peugeot više nije bio za
cestovnu vožnju, pa su se svi nagurali u Jeep Cherokee. Ukupno su, od nasilnog upada do žurnog
odlaska, na imanju proveli manje od pet minuta.
Očito su se puščana paljba i eksplozija čuli u središtu Zaide. Dok su jurili glavnom gradskom
ulicom, ispratilo ih je nekoliko pogleda, nekih znatiželjnih, drugih vidljivo neprijateljskih, ali
nitko ih nije pokušao zaustaviti. Tek kad su došli do sićušnog berberskog seoceta Ait Oufelie,
nekih petnaest kilometara niz planinu, primijetili su prve žandare kako pristižu kroz dolinu.
Njihova su vozila bez usporavanja projurila pored njih i nastavila prema Zaidi. Za dvadeset
minuta, možda i manje, ući će na imanje. I u prostoriji na katu zateći će krupnog, snažno
građenog Arapa kako leži sam, s jedanaest rupa od metaka na prsima đelabe. Da je mogao govoriti,
učinio bi to s prepoznatljivim iračkim naglaskom, a da je bio pokretan, hodao bi šepajući. Živio je
nasilan život i tako je i umro. Ali je li u svojim posljednjim trenucima zapovjedio još jedan napad?
Posljednji poziv na binu.
Inshallah, bit će obavljeno...
Odgovor se možda — zajedno s drugim iznimno važnim obavještajnim podacima — krio
negdje na mobitelima, računalima i flash driveovima koje su ponijeli iz Saladinove sobe. Stoga je
bilo od ključne važnosti da ti uređaji ne završe u rukama Marokanaca, koje bi više zanimalo
rješavanje zagonetke duge i nasilne noći negoli sprječavanje sljedećeg napada. Ipak, Gabriel je
odredio da im uzmak neće biti borben. Bilo je već dosta prolivene krvi. A sada kad je Saladin bio
mrtav, postojala je manja mogućnost da će Marokanci podići diplomatsku galamu ili učiniti nešto
glupo, poput suđenja za ubojstvo šefu izraelske tajne službe.
Bližilo se sedam kad su došli do Feza. Otud su krenuli na sjever, kroz planine Rifa prema
obali Sredozemlja. Mjesto izvlačenja se nalazilo u El Jebhi, ali mogli su ga iskoristiti tek kad padne
noć i kad pristup gliseru Zodiak do obale bude siguran. To je značilo da će izgubiti cijeli dan,
možda i više od toga, prije nego što tehničari budu u mogućnosti pretražiti mobitele i računala u
potrazi za obavještajnim podacima. Zato je Gabriel odlučio da umjesto toga Maroko napuste
trajektom. Najočitiji izbor je bila luka Tangier. Iz nje su redovito polazili trajekti za Španjolsku,
Francusku, čak i za Italiju. Ali istočnije se nalazila manja luka s izravnom vezom do britanskog
prekomorskog teritorija na Gibraltaru. U zadnji čas su dospjeli na trajekt koji je polazio u podne i
četvrt. Kad su se bijele vapnenačke litice čuvene gibraltarske stijene počele pojavljivati pred njima,
Gabriel i Keller su stajali na suncu uz ogradu broda, Keller pušeći cigaretu, a Gabriel s mobitelom
u ruci.
»Napokon kod kuće«, rekao je Keller.
Ali Gabriel ga nije slušao; bio je zagledan u fotografiju Saladinova beživotnog lica koju je
bio snimio.
»Najbolja ikad snimljena fotografija«, rekao je Keller.
Gabriel je sebi dopustio kratak osmijeh. Zatim je fotografiju poslao Adrianu Carteru u
Langley. Carter mu je odmah odgovorio.
»Alhamdulillah.«
Keller je odbacio cigaretu u more. »Još ćemo to vidjeti.«
Od gibraltarskog trajektnog pristaništa tek kratkom se šetnjom niz Aveniju Winstona Churchilla
stizalo do aerodroma na kojem je, zahvaljujući Tajnoj službi Njezina Veličanstva, već čekao
unajmljeni luksuzni mlazni avion Falcon 2000. Graham Seymour je avion opremio s nekoliko boca
izvrsnog francuskog šampanjca, ali nitko od putnika nije bio raspoložen za slavlje. Čim je avion
poletio, počeli su uključivati zaplijenjene mobitele i računala. Svi su uređaji bili zaštićeni šifrom,
kao i flash driveovi.
Bilo je kasno poslijepodne kad su sletjeli u zračnu luku London City u Docklandsu. Čekala
su ili dva vozila, kombi-bus i Jaguar limuzina. Kombi je odvezao Mikhaila, Yaakova, Dinu i
Natalie do Heathrowa, gdje će se ukrcati na kasni let za Ben Gurion. Gabriel i Keller su se
Jaguarom odvezli do Vauxhall Crossa, noseći sa sobom platnenu torbu.
U zgradu su ušli kroz podzemnu garažu i torbu odnijeli u ured Grahama Seymoura. Seymour
je nekoliko sati ranije stigao iz Washingtona. Izgledao je tek malo bolje od Gabriela i Kellera.
»Amanda Wallace i ja dogovorili smo se da podijelimo posao oko telefona i računala. SIS će
uzeti pola, a Petica će dobiti ostalo. Naši su laboratoriji kadrovski potpuno popunjeni i spremni za
start.«
»Iznenađuje me što ste uspjeli zadržati Amerikance po strani«, odgovorio je Gabriel.
»Nismo. Agencija i FBI šalju časnike za vezu da nam vire preko ramena. Za slučaj da vas to
zanima«, pridodao je Seymour, »ono je uistinu bio on. Agencija je to potvrdila s osamdeset
postotnom facijalnom analizom.« Pružio je ruku Gabrielu. »Svaka čast. Čestitam i hvala ti.«
Gabriel je s oklijevanjem prihvatio Seymourovu ruku. »Nemoj meni zahvaljivati, Grahame,
zahvali njemu.« Pokazao je glavom prema Kelleru. »I Oliviji, naravno. Bez nje se nikad ne
bismo uspjeli približiti Saladinu.«
»Kraljevska mornarica ju je prije oko sat vremena pokupila s onog vašeg navodnog teretnog
broda«, rekao je Seymour. »Ne trebam ni reći da je ključno njezinu ulogu zadržati kao
strogo čuvanu tajnu.«
»To bi moglo biti teško.«
»Upravo tako«, rekao je Seymour. »Internet već bruji od glasina da je Saladin mrtav. Bijela
kuća jedva čeka zvanično to objaviti prije nego ih preteknu Marokanci.«
»Kada?«
»U vrijeme večernjih vijesti. Pitali su želi li Ured preuzeti ikakve zasluge.«
»Zaboga, ne.«
»Nadali su se da ćeš to reći. Marokanci će s vremenom prijeći preko invazije Amerikanaca
na njihov suverenitet, ali Izraelci su posve druga stvar.«
»A što je s Britancima?«
»Nama je zakonski zabranjeno sudjelovati u ciljanim ubilačkim operacijama. Zato nećemo
ništa govoriti.« Seymour je pogledao Kellera. »Unatoč tome, istražitelji će željeti popričati s
tobom. I pravnici, također.«
»To će biti veoma loša zamisao«, rekao je Keller.
»Jesi li ti bio taj...«
»Ne«, kazao je Keller. »Nisam ja te sreće.«
Bilo je šest navečer kad su stručnjaci započeli raditi na zaplijenjenim uređajima. MI5 je prvi razbio
zaštitu mobitela; MI6 računala.
Kao što se i očekivalo, svi su dokumenti bili stručno šifrirani. Ali do sedam sati tehničari su
već po volji otvarali dokumente i davali ih timovima analitičara radi potrage za ključnim
tragovima. Prvi komplet je bio roba od malog značaja. Ali Gabriel i Keller, koji su pretragu
nadgledali iz ureda Grahama Seymoura, upozorili su timove da se ne zanose time. Oni su svjedočili
pogledu Saladinovih očiju kad je slao posljednju poruku.
U devet sati po londonskom vremenu američki predsjednik i direktor CIA-e pojavili su se u
sobi za obraćanje javnosti, s objavom da je glavni um terorističke Islamske države, poznat kao
Saladin, tijekom noći ubijen u tajnoj američkoj operaciji na planinama Srednjeg Atlasa u Maroku.
Izgledalo je kao da je njegova smrt rezultat mukotrpnih američkih napora da pravdi privedu
čovjeka koji je izvršio napad na Wshington i dokaz odlučnosti nove administracije da jednom
zauvijek izbriše s lica zemlje radikalni islamistički terorizam. Marokanci su unaprijed znali za
operaciju i osigurali vrijednu pomoć, ali inače se od početka do kraja radilo o američkom pothvatu.
»A rezultati«, hvalio se predsjednik, »govore sami za sebe.«
»Nisi požalio?« upitao je Seymour.
»Ne«, odgovorio je Gabriel. »Više volim doći i otići, a da me nitko ne vidi.«
Kad su predsjednik i njegov direktor CIA-e završili, izvjestitelji i unajmljeni stručnjaci za
terorizam brzo su pokušali popuniti brojne praznine u službenom izvješću. Na njihovu nesreću,
većina informacija koje su dobili došla je izravno od Adriana Cartera i njegova osoblja, što je
značilo da je malo od toga uopće sličilo istini. Do deset i trideset Gabrielu i Kelleru je već bilo
dosta. Iscrpljeni, ušli su u Jaguar limuzinu i preko rijeke krenuli u zapadni London. Keller je pošao
do svoje luksuzne kuće u Kensingtonu; Gabriel do stare sigurne kuće Ureda na Bayswater Roadu,
koja je gledala na Hyde Park. Ušavši, čuo je ženu kako tiho pjevuši na talijanskom. Zatvorio je
vrata i nasmiješio se. Chiara je uvijek pjevala kad je bila sretna.
67
BAYSWATER, LONDON
»Gdje su djeca?«
»Tko?«
»Djeca«, polagano je ponovio Gabriel. »Irene i Raphael. Naša djeca.«
»Ostavila sam ih kod Shamronovih.«
»Misliš, ostavila si ih Gilah. Ari se jedva može brinuti o sebi.« »Bit će oni dobro.«
Gabriel je prihvatio čašu rashlađenog Gavija12 i sjeo na visoki stolac za kuhinjskom radnom
plohom. Chiara je oprala i posušila gljive i s nekoliko vještih poteza nožem pretvorila ih u redove
savršenih kriški.
»Nemoj kuhati«, rekao je Gabriel. »Prekasno je za jelo.« »Nikad nije prekasno za jelo, dragi.
Osim toga, izgledaš kao da bi ti dobro došlo malo hrane.« Nabrala je nos. »I tuširanje.«
»Hamid i Tarek su rekli da ću, ako se istuširam, uznemiriti džine.«
»Tko su Hamid i Tarek?«
»Slučajni zaposlenici izraelske tajne službe.«
»A džini?«
Gabriel joj je objasnio.
»Voljela bih da sam mogla biti ondje s tobom.«
»Meni je drago što nisi bila.«
Chiara je bacila gljive na tavu i trenutak kasnije miris topla maslinovog ulja ispunio je
prostoriju. Gabriel je otpio malo Gavija.
»Kako si znala da dolazimo u London?«
»Preko kontakta u Uredu.«
»Ima li taj tvoj kontakt ime?«
»Radije bi ostao anoniman.«
»Naravno.«
»On je bivši šef. Veoma važna osoba.« Protresla je tavu i gljive su počele cvrčati, »Kad sam
čula da s timom bježiš prema Gibraltaru, otrčala sam na let za London. Oni iz Kućanstva bili
su dovoljno ljubazni da stave par stvari u hladnjak.«
»Zašto nitko nije o svemu tome ništa rekao trenutačnom šefu?«
12
Bijelo suho vino iz regije Gavi, Italija.
»Zamolila sam ih da to ne rade. Željela sam da ovo bude iznenađenje.« Nasmiješila se. »Zar
dolje na Bayswater Roadu nisi primijetio moje tjelohranitelje?«
»Bio sam previše umoran za to.«
»Počinješ popuštati, dragi. Kažu da se to događa onima koji previše vremena provode za
radnim stolom.«
»Sumnjam da bi se Saladin s time složio.«
»Zbilja?« Chiara je pogledala televizor koji je tiho radio na radnoj plohi. »Jer BBC govori da
je to bila isključivo američka operacija.«
»Amerikanci su«, rekao je Gabriel, »bili od velike pomoći. Ali mi smo ti koji su ga se
dočepali, uz značajnu pomoć Christophera Kellera.«
»A kad samo pomisliš da te je jednom pokušao ubiti.« Otpila je malo Gabrielova vina.
»Koliko ti je Uzi rekao o onome što se dogodilo?«
»Zapravo, vrlo malo. Znam da napad bespilotnim letjelicama nije prošao po planu i da si ti
uspio pratiti Saladina do imanja gore u planinama. Nakon toga mi stvari postaju malo zbrkane.«
»I meni«, rekao je Gabriel.
»Jesi li bio ondje?«
Kratko je oklijevao, pa polako kimnuo glavom.
»Jesi li ti bio taj koji...«
»Je li to važno?«
Ona nije ništa odgovorila.
»Da«, rekao je Gabriel, »bio sam. Ja sam bio taj koji ga je ubio.«
A onda joj je ispričao i ostatak priče. O ženi koja se raznijela na stubištu. O sobi punoj
mobitela i računala u kojoj je Saladin proveo svoje posljednje sate. O posljednjoj pisanoj poruci.
»To je vjerojatno bilo samo naklapanje«, rekla je Chiara.
»Naklapanje čovjeka koji je zamalo uspio u Francusku prokrijumčariti pošiljku cezijeva
klorida. Dovoljno cezijeva klorida da izradi nekoliko prljavih bombi. Bombi koje bi središte grada
godinama učinilo nenastanjivim.« Zastao je, pa pridodao: »Shvaćaš što želim reći.«
Chiara je pričekala dok gljive nisu pustile vodu, pa ih je začinila solju i paprom i svježe
nasjeckanim timijanom. Zatim je u lonac s kipućom vodom spustila nekoliko gnijezda širokih
rezanaca.
»Koliko dugo planiraš ostati u Londonu?« upitala je.
»Dok Britanci ne završe s prekapanjem mobitela i računala koja smo uzeli s imanja.«
»Brineš se da će nasrnuti na nas?«
»Prva mu je meta bio Centar za proučavanje antisemitizma u Francuskoj Isaac Weinberg.
Bolje je da ostanem ovdje dok se obavještajni podaci ne obrade. Tako je manje vjerojatno da će
nešto procuriti van.«
»Ali bez novog junaštva«, upozorila ga je.
»Ne«, rekao je Gabriel. »Sada sam šef.«
»Bio si šef i dok si bio u Maroku.« Kušala je tjesteninu. Zatim se osvrnula po maloj kuhinji
i nasmiješila se. »Znaš, ovaj mi se stan oduvijek sviđao. Ovdje smo imali lijepih trenutaka,
Gabriele.«
»I ružnih.«
»Ovdje smo se vjenčali. Zar se ne sjećaš?«
»To nije bilo pravo vjenčanje.«
»Mislila sam da je bilo.« Smrknula se. »Svega se tako jasno sjećam. Večer prije...«
Glas joj je utihnuo. Dodala je vino i vrhnje u tavu. Zatim je umak prelila preko rezanaca i
posula ih ribanim sirom. Pripravila je samo jednu veliku porciju i stavila je pred Gabriela. On je
gurnuo vilicu u nju i zavrtio je.
»Za tebe ništa?« upitao je.
»Oh, ne.« Chiara je bacila pogled na svoj ručni sat. »Previše je kasno za jelo.«
Gabriel je tako često koristio siguran stan da je u ormaru visjela njegova odjeća, a u ormariću u
kupaonici se nalazile njegove toaletne potrepštine. Nakon što je pojeo još jedan tanjur
rezanaca, istuširao se i obrijao, i iscrpljen srušio u krevet do Chiare. Nadao se da će spavati bez
snova, ali nije bilo tako. Uspinjao se uz beskonačni niz stuba natopljenih krvlju i posutih ostacima
žene. A kad je pronašao glavu i uklonio veo, ispod se nalazilo Chiarino lice.
Kratko prije četiri naglo se probudio, kao da ga je prenuo zvuk eksplozije bombe. Bio je to
samo njegov mobitel, koji je vibrirao po površini stolića uz krevet. Brzo ga je prinio uhu i u tišini
samo slušao. Ustavši, u tami se odjenuo. I u tamu se vratio.
68
THAMES HOUSE, LONDON
Limuzina Jaguar čekala je dolje na Bayswater Roadu. Nije Gabriela odvezla u Vauxhall Cross,
nego u Thames House, sjedište MI5. Zamjenik direktora Miles Kent brzo ga je otpratio na kat, do
ureda Amande Waliace. Izgledala je iscrpljeno i umorno i očito je bila pod velikim stresom. Ondje
je bio i Graham Seymour, još uvijek u istom odijelu koje je nosio prethodne noći, samo bez
kravate. Niže rangirani službenici u žurbi su ulazili i izlazili iz sobe, a u tijeku je bila i video
konferencija sa Scotland Yardom i Downing Streetom. Činjenica da su se okupili ovdje, a ne na
drugoj strani rijeke, mogla je značiti samo jedno. Netko je na Saladinovim mobitelima i
računalima pronašao dokaz da neposredno predstoji napad. A meta je opet bio London.
»Koliko dugo to znate?« upitao je Gabriel,
»Prve dokaze smo iskopali jutros oko dva sata«, rekao je Seymour.
»Zašto meni nitko ništa nije rekao?«
»Mislili smo da će ti dobro doći malo sna. Osim toga, ovo je naš problem, a ne vaš.«
»Gdje?«
»Westminster.«
»Kada?«
»Kasnije jutros«, rekao je Seymour. »Mislimo, negdje oko devet.«
»Koja je metoda napada?«
»Bombaš samoubojica.«
»Znate li njegov identitet?«
»Još radimo na tome.«
»Samo jedan? Sigurni ste?«
»Tako se čini.«
»Zašto samo jedan?«
Seymour je Gabrielu dodao bunt na pisaču ispisanih stranica. »Jer im je jedan sve što
trebaju.«
Pisana poruka je bila poslana prethodne noći u tri i petnaest po marokanskom vremenu, dok je
pošiljatelj vjerojatno bio pod utjecajem emocionalnog stresa i fizičke boli. Kao rezultat toga,
poruci su nedostajali inače uobičajeni mrežni sekundarni i tercijarni sigurnosni protokoli, što je
računalnim tehničarima MI5 omogućilo njezino iskapanje iz jednog od mobitela uzetih s imanja u
Zaidi. Jezik je bio šifriran, ali nedvojben. Radilo se o zapovijedi za izvršenje mučeničke operacije.
Meta se nije spominjala, ali očita žurba kojom je poruka poslana omogućila je tehničarima da
pronađu povezane komunikacije i dokumente koji su cilj napada i vrijeme kad bi se on trebao
izvršiti učinili itekako jasnima. Pronađene su brojne potajno snimljene fotografije, pa čak i
dokument koji je analizirao najčešće smjerove vjetra i očekivanu zonu disperzije
radioaktivnog materijala. Planeri su se nadali da će se, uz Božju pomoć, područje radioaktivne
kontaminacije protezati od trga Trafalgar do same Thames House. Stručnjaci MI5, koji su
proučavali slične scenarije, predviđali su da bi takav napad sjedište britanske moći učinio
nenastanjivim mjesecima, ako ne i godinama. Ekonomska cijena toga, da se o psihološkom učinku
i ne govori, bila bi katastrofalna.
Primatelj poruke je bio oprezniji od pošiljatelja. Ipak, prvotna pogreška pošiljatelja
učinkovito je poništila taj primateljev trud. Kao rezultat toga, tehničar MI5 uspio je locirati cijelu
razmjenu poruka, zajedno s videom obraćanja samog mučenika. On se kameri obratio londonskim
naglaskom, skrivenog lica. Jezični stručnjaci MI5 pretpostavljali su da potječe iz sjevernog
Londona, da je ondje rođen i da je vjerojatno egipatskog porijekla. Uz pomoć državnog Centra za
komunikacije, britanske službe za prisluškivanje radijskih signala, MI5 je grozničavo uspoređivao
čovjekov glas s glasovima poznatih islamskih radikala. Štoviše, MI5 i SOI3,
Zapovjedništvo protuterorističkog djelovanja Metropolitanske policije, nadzirali su sve poznate
ekstremiste i one za koje se sumnjalo da su pripadnici Islamske države. Ukratko, cijeli aparat tajnih
službi Ujedinjenog Kraljevstva bio je pod tihom, ali stvarnom uzbunom.
Do šest sati, dok je nebo iza Amandinih prozora postajalo svjetlije, svi su se napori za
identifikaciju i lociranje potencijalnog bombaša samoubojice pokazali besplodnima. Premijer
Jonathan Lancaster se iz svojeg kabineta na Broju 10 priključio video konferenciji u šest i trideset.
Započeo je s pitanjem koje nijedan protureroristički profesionalac nikad nije htio čuti. »Hoćemo
li postaviti kordon policije oko Westminstera i zapovjediti evakuaciju okolnih četvrti?« Jedan po
jedan, njegovi su ministri, šefovi tajnih službi i načelnici policije dali svoj odgovor. Njihove su
preporuke bile jednoglasne. Zatvoriti Westminster. Zaustaviti sav javni i ostali promet prema
središtu Londona. Započeti s organiziranom i potpunom evakuacijom.
»A što ako je u pitanju samo razmetanje? Ili blef? Ili što ako je sve zasnovano na lošim
obavještajnim podacima? Ispast ćemo naivci. A kad sljedeći put kažemo da se bliži kraj svijeta,
nitko nam neće vjerovati.«
Obavještajni podaci, složili su se svi, bili su dobri i, koliko je to bilo moguće, ažurni. Uz to,
ubrzano su ostajali bez drugih opcija za sprječavanje ogromne katastrofe.
Premijer je oštro pogledao u kameru. »Mislite li i vi tako, gospodine Allon?«
»Mislim, premijeru.«
»A što vi kažete?«
»To nije moj posao, gospodine.«
»Molim vas, nemojte se držati protokola. Vi i ja se dovoljno dobro poznajemo da bi bilo tako.
Osim toga, nemamo vremena.«
»Po mojem mišljenju«, oprezno je rekao Gabriel, »zapovijed za zatvaranje i evakuaciju će
biti pogreška.«
»Zašto? «
»Zato što ćete izgubiti jednu jedinu priliku da spriječite napad.«
»A to je?«
»Znate vrijeme i mjesto kad će se to dogoditi. A ako pokušate zatvoriti središte Londona,
izazvat ćete opću paniku i bombaš samoubojica će jednostavno izabrati drugu metu.«
»Nastavite«, rekao je premijer.
»Ostavite ulaze u Westminster širom otvorene. Rasporedite RBK timove i prerušene
naoružane pripadnike specijalnih policijskih. snaga na strateška mjesta oko Parlamenta i
Whitehalla.«
»Da ga pustimo da uđe ravno u zamku? O tome govorite?«
»Upravo tako, premijeru. Neće ga biti teško uočiti. Za ljetno će doba biti pretjerano odjeven
i detonator koji će nositi u ruci bit će primjetan. Vjerojatno će se znojiti zbog nervoze i
recitirati molitve. Možda će čak patiti od radioaktivne bolesti. A kad prođe pored Geigerova
brojača«, zaključio je Gabriel, »aktivirat će ga. Samo se pobrinite da naoružani specijalac koji
krene na njega ima živaca i iskustva za obavljanje onoga neophodnog.«
»Imate li vi nekog kandidata?« upitao je premijer.
»Samo dvojicu«, rekao je Gabriel.
69
TRG PARLAMENTA, LONDON
»Mislim da je ovo početak prekrasnog prijateljstva.«

»Ili njegov kraj.«
»Zašto si uvijek tako fatalan?« upitao je Keller. »Više nismo u Sahari. Nalazimo se usred
Londona.«
»Da«, rekao je Gabriel. »Što bi ovdje uopće moglo poći po zlu?«
Sjedili su na klupi na zapadnom rubu Trga Parlamenta. Bilo je lijepo ljetno jutro, svježe i
blago, i obećavalo je na kišu kasnije tijekom dana. Odmah, iza njih nalazio se Vrhovni sud, najviši
sud u kraljevstvu. Njima s desna nalazila se opatija Westminster i srednjovjekovna crkva Sv.
Margarete. A ravno pred njima, s druge strane zelenog travnjaka trga, stajala je Westminsterska
palača. Sat na čuvenom tornju pokazivao je pet minuta do devet. Jutarnji pojačani promet je
protjecao preko Westminsterskog mosta i uz Whitehall, pored Porezne uprave i Carine Njezina
Veličanstva, Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva obrane i ulaza u Downing
Street, službeno sjedište premijera. Da, opet je pomislio Gabriel. Što bi uopće moglo poći po zlu?
U uhu mu je bila slušalica radio uređaja, a straga za pojasom pištolj. Radilo se o 9-
milimetarskom Glocku, standardnom oružju britanskih specijalnih policijskih snaga i taktičkom
oružju londonske Metropolitanske policije. Radio je bio u vezi s njezinom komunikacijskom
mrežom. Predstavu je vodio šef antiterorističkog zapovjedništva SO15, uz asistenciju Amande
Wallace iz M15. Dosad su uspjeli identificirati dvije potencijalno sumnjive osobe koje su se
približavale Westminsteru. Jedan je dolazio preko mosta iz Lambetha. Drugi se kretao Ulicom
Victoria. Zapravo, baš je tog trenutka prolazio pored New Scotland Yarda. Obojica su
nosila ruksake, u Londonu nimalo neuobičajene, i obojica su izgledom bili porijeklom s Bliskog
istoka ili iz Južne Azije, također posve uobičajeno. Čovjek koji je dolazio preko mosta svoj je put
započeo u četvrti Tower Hamletsa u Istočnom Londonu. Onaj koji je prolazio pored New Scotland
Yarda dolazio je iz Edgware Roada, u Sjevernom Londonu. Bio je toplo odjeven i izgledao kao da
boluje od groznice.
»Zvuči kao naš čovjek«, rekao je Gabriel. »Kladim se na Edgware i gripu.«
»Znat ćemo za minutu.« Keller je prelistavao jutarnje izdanje Timesa. Bilo je prepuno vijesti
o Saladinovoj smrti.
»Zar ne možeš barem...«
»Što?«
»Nema veze.«
Čovjek iz Tower Hamletsa je došao do vestminsterske strane mosta. Prošao je kavanu Caffe
Nero i ulaz u vestminstersku postaju podzemne željeznice. Zatim je prošao pored skrivenog RBK
tima i dvojice naoružanih policajaca u običnim odijelima. Ni traga radioaktivnosti i bez detonatora
u ruci, bez znakova emocionalnog nemira. Pogrešan čovjek. Prešao je ulicu prema Trgu
Parlamenta i pridružio se malom, tužnom prosvjedu koji je imao nešto protiv rata u Afganistanu.
Zar se to još uvijek događalo? Čak je i Gabrielu bilo teško u to povjerovati.
Okrenuo je glavu par stupnjeva udesno da pogleda drugog čovjeka — čovjeka iz četvrti
Edgware Road u sjevernom Londonu — kako ide niz Broad Sanctuary, pored sjevernog tornja
opatije. Keller se pretvarao da čita sportske vijesti.
»Kako izgleda?«
»Bolestan kao pas.«
»Pojeo je nešto loše?«
»Ili je to zbog onoga što nosi. Izgleda kao da bi u mraku svjetlio.«
RBK tim je bio na sjevernoj tratini opatije, pozirajući za fotografije poput običnih turista,
zajedno s još jednim timom SCO 19. RBK tim je već počeo otkrivati povišene razine radijacije,
ali kad im se čovjek iz Edgwarea približio, razine su odletjele u nebo.
»Jebeni Černobil«, rekao je Keller. »Imamo ga.«
Preko radija se začula erupcija komešanja, nekoliko je glasova uglas vikalo. Gabriel se
prisilio skrenuti pogled na drugu stranu.
»Kakva su izgledi?« pribrano je upitao.
»Za što?«
»Da odabere nas?«
»Rekao bih da svake minute postaju sve bolji.«
Čovjek je prešao Broad Sanctuary do Vrhovnog suda i na jugozapadnom kutu ušao na Trg
Parlamenta. Nekoliko sekunda kasnije, znojeći se, mičući usnama, blijed kao smrt, već je prilazio
klupi na kojoj su sjedili Gabriel i Keller.
»Netko tog kretena mora osloboditi muka«, rekao je Keller.
»Ne bez premijerove zapovijedi.«
Čovjek je prošao pored klupe.
»Koliku razinu izloženosti smo upravo pretrpjeli?« upitao je Keller.
»Deset tisuća X-zraka.«
»Koliko si ti imao?«
»Jedanaest tisuća«, rekao je Gabriel. Zatim je tiho dodao: »Pogledaj lijevu ruku.«
Keller ga je poslušao. Stiskala je detonator.
»Pogledaj mu palac«, rekao je Gabriel. »Već pritišće okidač. Znaš li što to znači?«
»Da«, rekao je Keller. »Znači da ima prljavu bombu s >mrtvačevim okidačem< koji će se
aktivirati ako pritisak popusti.«
***
Big Ben odzvanjao je devet sati kad je budući mučenik dosegnuo istočni rub trga. Zastao je načas
da pogleda prosvjed i, učinilo se Gabrielu, razmisli o mogućnostima koje ima — o
Westminsterskoj palači koja se nalazila ravno pred njim, ili o Whitehallu, koji je bio slijeva.
Premijer i njegovi savjetnici za sigurnost također su razmatrali svoje opcije. U tom trenutku imali
su samo jednu. Netko je trebao čovjeku udijeliti smrt koju je toliko žarko želio, dok mu netko drugi
bude držao palac čvrsto na prekidaču detonatora. Inače će nekoliko ljudi umrijeti, a sjedište
britanske moći i povijesti očekivala je budućnost radioaktivne pustoši.
Napokon je potencijalni mučenik krenuo lijevo prema Whitehallu, s Gabrielom i Kellerom
par koraka iza sebe. Lagani sjeverni povjetarac puhao im je ravno u lice — povjetarac koji
će radioaktivnost, ako bomba eksplodira, raspršiti preko cijelog Westminstera i Victorije. RBK
tim koji se nalazio u Caffe Neru sada je stajao ispred zgrade porezne uprave i carine; dok je čovjek
prolazio pored njih, očitavanja su im izišla izvan mjerljivog opsega. Bio je to jedini dokaz koji je
premijeru trebao. »Sredite ga«, rekao je i šef Protuterorističkog zapovjedništva je to prenio
Gabrielu i Kelleru. Zatim je tiho dodao: »I neka vam obojici Bog bude na pomoći.«
Ali, pomislio je Gabriel, na čijoj je strani Bog toga jutra bio? Na strani fanatika s oružjem
masovnog uništenja pričvršćenim uz tijelo, ili dvojice ljudi koji će ga pokušati spriječiti u namjeri
da ga aktivira? Prvi je potez trebao učiniti Keller. Morao je u čelični stisak uhvatiti mučenikovu
lijevu ruku prije nego što Gabriel ispali smrtonosni hitac. Inače će pritisak mučenikova palca na
detonator oslabiti i bomba će eksplodirati.
Prošli su pored slavoluka prema Ulici kralja Charlesa i ulaz u Ministarstvo vanjskih poslova.
Promet niz Whitehail se prorijedio. Policija ga je očito blokirala na Trgu Parlamenta na jugu i na
Trgu Trafalgar na sjeveru. Potencijalni mučenik kao da to nije primjećivao. Hodao je ususret
sudbini, ususret smrti. Gabriel je izvukao Glock iz njegova skrovišta i ubrzao korak dok je Keller,
tek mrlja u njegovu vidnom polju, nekoliko puta duboko udahnuo.
Pred njima je oznojen, radijacijom oslabljen mučenik neprimijećen prošao kroz skupinu
turista i krenuo prema vratima osiguranja ulaza u Downing Street, očito njegovu metu. Ipak, kad
je ugledao u crne odore odjevene policajce na pločniku, usporio je korak. Odjednom je primijetio
čudan izostanak automobila u inače prometnoj ulici. Zatim je, okrenuvši se, ugledao dvojicu ljudi
kako mu prilaze, jedan s pištoljem u ruci. Oči su mu se širom otvorile, a ruke raskrilile u visini
ramena.
Keller je pojurio naprijed dok je Gabriel podizao Glock. Čekao je do trenutka kad je Keller
ščepao bombaševu lijevu ruku i tek tada povukao okidač. Prva su dva metka smrskala bombašu
lice. Ostatak je ispalio kad je čovjek već ležao na pločniku. Pucao je sve dok mu se pištolj nije
ispraznio. Pucao je kao da želi čovjeka zabiti duboko pod zemlju, sve do vrata pakla.
Odjednom su im sa svib strana počeli trkom prilaziti policajci i pripadnici protuminskog tima.
Na cesti se zaustavio automobil otvorenih stražnjih vrata. Gabriel se bacio na stražnje sjedište,
u zagrljaj Chiari. Posljednje što je vidio dok je automobil odlazio bio je Christopher Keller kako
drži mrtvačev palac pritisnut uz prekidač detonatora.
70
LONDON
Evakuacija Westminstera i Whitehalla trajala je puno kraće nego što se Saladin možda nadao, ali
svejedno je bila traumatična. Tijekom devet dugih dana samo srce britanske politike, vjerski i
politički epicentar nekad slavne civilizacije i carstva, bio je kordonom odijeljen od ostatka
kraljevstva i zatvoren za poslovanje. Opasna se zona protezala od Trga Trafalgar na sjeveru do
Milbanka na jugu te na istok kroz Victoriju do New Scotland Yarda. Velika su ministarstva zjapila
prazna, kao i Parlament i opatija Westminster. Premijer Lancaster i njegovo osoblje napustili su
Downing Street 10 i preselili se na nepoznatu lokaciju na selu. Kraljica se protivno svojoj
želji preselila u dvorac Balmoral u Škotskoj. U zabranjenu zonu ulazak je bio dozvoljen jedino
RBK timovima, i to samo na ograničeno vrijeme. Kretali su se pustim ulicama i trgovima u svojim
zelenim zaštitnim odijelima, njuškajući zrak u potrazi za zaostalim tragovima radioaktivnosti, dok
je tužna zvonjava Big Bena označavala protok vremena.
Ponovno otvaranje nije popraćeno slavljem. Premijer i njegova supruga Diana ušuljali su se
u Broj 10 kao da provaljuju u vlastiti dom, a niz Whitehall sluge naroda i njihove
nezamjenjive tajnice tiho su se vratile svojim radnim stolovima. U Donjem domu Parlamenta
održana je minuta šutnje; u opatiji misa. Londonski gradonačelnik izjavio je da će iz katastrofe
koja se zamalo dogodila grad izići još snažniji, premda nije navodio razloge u prilog tome. Glavni
naslov na naslovnici vodećeg konzervativnog tabloida poručivao je: DOBRODOŠLI U NOVU
NORMALU.
Bila je srijeda, što je značilo da je premijer u obvezi u podne izići pred zastupnike Donjeg
doma i ponuditi odgovore na pitanja opozicije. Ona su na početku bila pomirljiva, ali ne zadugo.
Najviše su htjeli znati kako je moguće da je, samo šest mjeseci nakon razornih napada u West
Endu, Islamska država uspjela u Ujedinjeno Kraljevstvo prokrijumčariti sastojke za izradu prljave
bombe. I kako su to, s obzirom na povišenu razinu opasnosti, tajne službe uspjele otkriti identitet
napadača tek na samo jutro planiranog napada. Premijer je bio u iskušenju reći da je gotovo
nemoguća sigurnosna situacija koja je prijetila Britaniji bila rezultat pogrešaka koje su napravile
generacije njezinih vođa — grešaka koje su zemlju Shakespearea, Lockea, Humea i Burkea
pretvorile u najistaknutiji svjetski centar salafističko-džihadističke ideologije. Ali ipak nije
zagrizao mamac. »Neprijatelj je odlučan«, izjavio je, »ali smo odlučni i mi.«
»A način na koji je osumnjičeni neutraliziran?« zanimalo je zastupnika iz birminghamske
izborne jedinice Washwood Heath. A Birmingham je bio grad u britanskom West Midlandsu s
velikom muslimanskom populacijom, koji je iznjedrio brojne teroriste i zavjere.
»On nije bio osumnjičeni«, prekinuo ga je premijer. »Bio je terorist naoružan bombom i
nekoliko grama radioaktivnog cezijeva klorida.«
»Ali zar ga se baš nikako drukčije nije moglo spriječiti nego hladnokrvnom egzekucijom?«
bio je uporan zastupnik.
»To nije bila egzekucija.«
Vlada Njezina Veličanstva i New Scotland Yard objavili su da su terorista u detonaciji
njegove prljave bombe spriječila dvojica pripadnika specijalnih snaga Metropolitanske policije,
SCO19. jednako tako, odbili su zahtjev medija da se objave snimke operacije koje su snimile
nadzorne kamere. Nekako se dogodilo da je, osim toga, incident jedino uspio snimiti američki
turist koji se u devet sati zatekao na vratima ulaza u Downing Street. Neoštra i drhtava snimka
prikazivala je čovjeka kako ispaljuje nekoliko metaka teroristu u glavu dok je drugi čovjek stiskao
prekidač detonatora u teroristovoj lijevoj ruci. Strijelac je uskočio na stražnje sjedalo automobila
i odmah napustio poprište. Dok se vozio niz Whitehall, moglo ga se vidjeti kako na stražnjem
sjedalu grli neku ženu. Lice mu nije bilo vidljivo, tek pepeljasto sivi pramen na njegovoj lijevoj
sljepoočnici.
Ali njegov je partner, onaj koji je teroristov prst stiskao uz detonator tri sata dok su tehničari
onesposobljavali prljavu bombu, bio taj koji je privukao najviše pažnje medija. On je preko
noći postao nacionalni junak; bio je čovjek koji je nesebično riskirao vlastiti život za kraljicu i za
domovinu. Ali takve priče rijetko dugo potraju — ne u nemilosrdno doba cjelodnevnih vijesti i
društvenih mreža — i uskoro su se pojavila brojna nagađanja o njegovom identitetu i porijeklu.
Independent je tvrdio da je bivši pripadnik Specijalnih zračnih snaga, SAS-a, koji je uglavnom
služio u Sjevernoj Irskoj i prvom ratu u Iraku. Međutim, Guardian je zagovarao nepotvrđenu
tvrdnju da je zapravo pripadnik MI6. Nešto se pokušalo zataškati, pisale su novine, možda čak i
izbrisati. Graham Seymour je poduzeo neuobičajen korak i objavio da odbacuje takve
tvrdnje. Pripadnici tajne službe ne sudjeluju u policijskim aktivnostima, rekao je, a tek nekolicina
ih je uopće ikad bila naoružana. »Takve optužbe«, izjavio je, »prava su smijurija.«
U tom upiranju prstiju jednih u druge gotovo se zaboravilo na činjenicu da Saladina, autora
transatlantskih krvoprolića i razaranja, više nema među živima. Isprva su legije njegovih
sljedbenika, uključujući i neke koji su otvoreno hodali ulicama Londona, odbijale povjerovati da
ga više uistinu nema. To je zasigurno, tvrdili su, samo obična američka propaganda osmišljena da
se oslabi utjecaj Islamske države na cijeli naraštaj mladih islamističkih radikala. Fotografija
lica beživotnog Saladina, elektronički dorađena, nije ničemu pridonijela jer je malo sličila
izvorniku. Ali kad je Islamska država u jednom od najutjecajnijih društvenih medija potvrdila
njegovu smrt, činilo se da su čak i njegove najgorljivije pristalice prihvatile činjenicu da ga uistinu
više nema. Njegovi najbliži suradnici nisu imali vremena za žalovanje; bili su previše zaposleni
izbjegavanjem američkih bombi i projektila. London je bio posljednja slamka. Posljednja bitka —
ona za koju se Islamska država nadala da će dovesti do povratka Mahdija i početka odbrojavanja
posljednjih dana svijeta — je započela.
Ali kakve su bile prave okolnosti Saladinove smrti na imanju u marokanskim planinama
Srednjeg Atlasa? Bijela kuća — i predsjednik osobno — objavili su nekoliko kontradiktornih
priča. Stvar je još više zakomplicirao izvještaj nezavisne marokanske novinske internetske
stranice, koji je govorio o tri Toyote Land Cruiser, pronađene u najjužnijem kutku zemlje,
nedaleko od mora pijeska u Erg Chebbiju. Činilo se da se jedan terenac slupao, ali da su dva
pretvorena u spaljene ljušture. Portal je tvrdio da ih je uništila američka bespilotna letjelica
Predator, što su poduprli fotografijama dijelova projektila Hellfire. Bijela kuća je to najodlučnije
zanijekala. Kao i marokanska vlada. Zatim je zauzvrat zatvorila internetsku stranicu koja je
fotografije objavila i njezina urednika bacila u zatvor.
Optužbe da je američka letjelica izvršila napad na marokanskom tlu pokrenule su prosvjede

diljem zemlje, posebno u bidonvilleima u kojima su pripadnici Islamske države zaduženi
za novačenje novih članova obavljali svoj smrtonosni posao. Nemiri su gotovo zasjenili okrutno
ubojstvo Mohammada Bakkara, najvećeg marokanskog proizvođača hašiša, samoproglašenog
kralja planina Rifa. Jadno stanje trupla, rekli su žandari, nagovještava da je Bakkar bio žrtva osvete
suparnika iz svijeta droge. Teže je bilo objasniti da je tek koji metar dalje pronađen Jean-Luc
Martel, izvanredno uspješan francuski hotelijer i vlasnik restorana, s dvije rane od metka na licu.
Marokanci nisu bili baš jako zainteresirani za razotkrivanje okolnosti i razloga zbog kojih je
Martela zatekla takva sudbina; željeli su se samo što prije riješiti tog slučaja. Isporučili su tijelo u
francusko veleposlanstvo, potpisali nužne papire i JLM-u poželjeli topli adieu.
Međutim, u Francuskoj je Jean-Luc Martelova nasilna smrt postala predmetom ozbiljne
istrage, kako tiska, tako i vlasti, te potrage za počiniteljima. Okolnosti njegove smrti
nagovještavale su da su glasine o njemu ipak bile točne, da nije bio poslovni čovjek s izvanrednim
njuhom za profit, nego prikriveni međunarodni trgovac drogom. Kako su pojedinosti pronalazile
svoj put do stranica Le Mondea, nekad obećavajuće karijere su počele propadati. Francuski je
predsjednik bio prisiljen dati izjavu u kojoj je izrazio žaljenje zbog svojeg prijateljevanja s
Martelom, kao što su morali učiniti i ministar unutarnjih poslova i pola parlamenta. Po
običaju, francuski je tisak svemu pristupio psihološki. Jean-Luca Martela se promatralo kao
metaforu svega onoga od čega je bolovala suvremena Francuska. Njegovi su grijesi bili grijesi
Francuske. On je bio dokaz da nešto, negdje, u Petoj Republici zaudara.
Uskoro su uslijedila uhićenja, od uprave JLM Enterprisesa u Ženevi do ulica Marseillesa.
Hoteli su mu prestali s radom, restorani i trgovine zatvoreni, imovina i bankovni računi
zaplijenjeni i zamrznuti. Zapravo, jedina stvar na koju francuska vlast nije stavila šapu bilo je
njegovo truplo, koje je nekoliko dana ležalo u pariškoj mrtvačnici dok ga neki daljnji rođak iz
njegova rodnog sela u Provansi napokon nije zatražio radi ukopa. Pogreb i misa zadušnica bili su
slabo posjećeni. Primjetan je bio izostanak Olivije Watson, lijepe bivše manekenke koja je bila
Martelova družica i poslovna suradnica. Svi napori za pronalaženje gospođice Watson, kako
francuskih vlasti, tako i tiska, bili su neuspješni. Njezina je galerija u Saint-Tropezu ostala
zatvorena, a u njezinim izlozima koji su gledali na Place de l’Ormeau više nije bilo slika. Isto
se dogodilo i s njezinim butikom odjeće na Rue Gambetta. Vila koju je dijelila s Martelom činila
se napuštenom. I, začudo, jednako tako i razmetljiva palača na drugoj strani zaljeva.
Ali, je li bilo veze između smrti Jean-Luca Martela i ubojstva glavnog terorističkog uma
Islamske države, znanog kao Saladin? Ikakve druge veze osim sličnog vremena i mjesta. Čak ni
novinari najskloniji teorijama zavjere nisu mislili tako. Ipak, bilo je tu previše delikatnih veza koje
su zasluživale dodatnu istragu i ona je i provedena — od londonskog West Enda do sedmog
pariškog arondismana, te od prazne umjetničke galerije u Saint-Tropezu do komadića krvlju
natopljenog pločnika blizu ulaza u Downing Street. Izvjestitelji specijalizirani za pitanja sigurnosti
i obavještajnih poslova mislili su da mogu razotkriti nekakav obrazac. Tu je bilo dima, govorili su.
A gdje ima dima, obično ima i vatre.
S vremenom se razotkriju čak i najbrižljivije smišljene laži. Samo treba pohvatati konce. Ili
pronaći čovjeka koji se osjeća pozvanim, bilo zbog časti, ili možda iz osjećaja duga, iznijeti
istinu na vidjelo. Ne baš cijelu, naravno, jer to bi bilo nesigurno. Samo njezin mali dio, tek toliko
da održi obećanje. On je tu priču ispričao Samanthi Cooke iz londonskog Telegrapha koja ju je
obradila baš na vrijeme za nedjeljno izdanje. U samo nekoliko sati, intervju je zapalio četiri
međusobno udaljene metropole. Amerikanci su članak ismijavali kao čistu fantaziju, a britanski i
francuski kritičari su bili tek nešto manje zajedljivi. Jedino su Izraelci odbili bilo što komentirati,
ali to je ionako bila njihova uobičajena praksa kad su u pitanju bile tajne operacije. Na težak su
način naučili da je bolje ne reći ništa negoli izdati priopćenje u kojem sve negiraju, a u koje ionako
nitko neće povjerovati. U ovom su slučaju, ako ništa drugo, ostali dosljedni stečenom ugledu.
Službenik u središtu ove priče primijećen je na tjednom sastanku krnjeg kabineta vlade i,
kasnije te večeri, sa ženom i dvoje male djece u restoranu Focaccia na Ulici rabija Akive u
Jeruzalemu. A Što se ticalo Olivije Watson, bivše manekenke, vlasnice galerije i ne-baš-žene
osramoćenog Jean-Luca Martela, njezino je boravište ostalo tajnom. Istaknuti francuski novinar
crne kronike zapitao se je li i ona mrtva. I, premda za to taj reporter nikako nije mogao znati, baš
to isto se pitala i sama Olivia.
71
PELINOVA KOLIBA, DARTMOOR
Zaključali su je u Pelinovu kolibu, samo s domaćicom, gospođicom Coventry, da joj pravi društvo,
i s parom tjelohranitelja da paze na nju. I sa starim nadzornikom imanja Parishem, naravno, ali
Parish se držao po strani. Tijekom mnogih godina koje je proveo radeći na imanju, nagledao se on
svakakvih ljudi — prebjega, izdajnika, razotkrivenih tajnih agenata, čak i čudnih Izraelaca — ali
nešto mu se kod te nove pridošlice nije sviđalo. Po običaju, Vauxhali Cross je iz sigurnosnih
razloga zatajio gošćino ime. Pa ipak, Parish je točno znao tko je ona. Bilo je teško to ne znati;
njezino se lice pojavljivalo na prvim stranicama svih novina u zemlji. I njezino tijelo, ali jedino u
žutom tisku. Bik je ljepotica iz Norfolka koja je otišla u Ameriku da postane manekenka. Djevojka
koja se družila s vozačima Formule jedan i rock zvijezdama i glumcima, i s tim groznim
trgovcem drogom s juga Francuske. Ona je bila ta koju je francuska policija navodno uzduž i
poprijeko tražila. Bila je JLM-ova djevojka.
One večeri kad je došla, bila je potpuno slomljena, a takva je ostala i dugo nakon toga. Plava
joj je kosa visjela duga i klonula, a modre nordijske oči imale su onaj sablastan pogled koji je
Parishu govorio da je vidjela nešto što nije trebala vidjeti. Već ionako mršava kao prut, gubila je
na težini. Gospođica Coventry se trudila kuhati za nju — pravu englesku hranu — ali ona je na nju
okretala nos. Uglavnom je sjedila u svojoj sobi na katu, pušeći cigaretu za cigaretom i zureći u
monotonu močvaru. Rano ujutro gospođica Coventry bi pred njezinim vratima ostavljala bunt
novina. Ali kad bi ih kasnije tijekom dana opet uzimala, nekoliko stranica bi uvijek bilo istrgnuto.
A onoga dana kada se njezino lice pojavilo na naslovnici Suna, pod nimalo laskavim naslovom,
cijele su novine bile potrgane na komadiće. Jedino je fotografija preživjela. Bila je snimljena
prije mnogo godina, prije pada. Preko čela je krvavo crvenom tintom bilo ispisano JLM-ova
djevojka.
»Tako joj i treba kad se petljala s trgovcem droge«, prijekorno je rekao Parish. »I uz to još
Zabarom.«
Nije imala spomena vrijedne odjeće, jedino ono što je imala na sebi, pa se gospođica
Coventry ponudila otrčati do M&S-a i uzeti nekoliko stvari da je dovede u red. Istina, ona nije bila
naviknula na takve stvari — napokon, imala je vlastitu modnu liniju — ali i to je bilo bolje od
ničega. Odnosno, kako se pokazalo, mnogo bolje. Zapravo, sve što je gospođica Coventry izabrala
izgledalo je kao da je dizajnirano i skrojeno po mjeri za njezin visok, vitak lik.
»Što bih dala da samo pet minuta imam takvo tijelo.«
»Ali pogledaj što je njoj ono donijelo«, mrmljao je Parish.
»Da, stvarno.«
Krajem prvog tjedna zidovi oko nje su se počeli stiskati. Na prijedlog gospođice Coventry
pošla je u kratku šetnju vrištinom, u pratnji dvojice tjelohranitelja koji su izgledali mnogo sretniji
nego inače. Nakon toga se malo sunčala u vrtu. Ni to nije bilo ono na što je bila naviknula jer se
sunce u Dartmooru prilično razlikovalo od onoga u Saint-Tropezu, ali je ipak učinilo čuda s
njezinim izgledom. Te je večeri pojela gotovo cijelu ukusnu pitu s piletinom koju je gospođica
Coventry stavila pred nju i nekoliko sati provela u salonu, gledajući vijesti na televiziji. Bila je to
noć kad je CNN objavio snimku koju je načinio američki turist pred Downing Streetom. Kad se
na ekranu pojavio zrnati krupni plan — izbliza snimljeno lice službenika koji je držao teroristov
palac na detonatoru — iznenada je skočila na noge.
»Moj Bože, to je on!«
»Tko?« upitala je gospođica Coventry.
»Čovjek kojega sam upoznala u Francuskoj. Sebe je nazivao Nicolas Camot. Ali on nije
policajac. On je...«
»Mi ne spominjemo takve stvari«, rekla je gospođica Coventry, prekinuvši je. »Čak ni u ovoj
kući.«
Pogled lijepih plavih očiju skrenuo je s televizora na lice gospođice Coventry. »I vi ga
poznajete?« upitala je.
»Čovjeka na snimci? Zaboga, ne. Kako bih i mogla? Ja sam samo kuharica.«
Sljedećeg je dana šetala malo duže i nakon povratka u Pelinovu kolibu zatražila da s nekim
iz vlasti razgovara o statusu njezina slučaja. Obećano mi je, bila je uporna. Dana su mi jamstva.
Natuknula je da su ona došla izravno od »C-a«, što se Parishu učinilo gotovo nevjerojatnim. Kao
da bi se »C« ikad opterećivao takvima kao što je ona! Međutim, gospođica Coventry to nije olako
odbacila. Poput Parisha, i ona je u kolibi svjedočila brojnim čudnim događajima, poput one noći
kad je prilično zloglasnom izraelskom obavještajcu uručen primjerak novina u kojima se tvrdilo
da je mrtav. Izraelskom obavještajcu koji je, kad se bolje razmisli, prilično sličio čovjeku koji je
ispalio nekoliko hitaca u glavu teroristu na pločniku Whitehalla. Ne, pomislila je gospođica
Coventry, to nije bilo moguće.
Ali čak je i gospođica Coventry, koja se nalazila na najnižoj ljestvici organizacije zapadne
obavještajne službe, duboko u duši znala da to jest moguće. I zato se uopće nije iznenadila kad je
na prednjoj stranici novina Telegraph ugledala podulji izvještaj o operaciji koja je vodila do
ubojstva glavnog terorističkog uma Islamske države, poznatog kao Saladin. Činilo se da je Jean-
Luc Martel, sada već pokojni francuski trgovac drogom i bivši partner sadašnje stanovnice
Pelinove kolibe, ipak bio povezan s tim slučajem. Zapravo, po mišljenju Telegrapha, bio je
neopjevani junak operacije.
Gospođica Coventry je spustila novine pred vrata ženine spavaonice, zajedno s njezinom
kavom. A kasnije tog jutra, dok je spremala sobu, pronašla je članak, netaknut i uredno izrezan,
kako leži na noćnom stoliću. Te je večeri, dok je Dartmoorom žestoko šibao vihor, neki čovjek
ušao kroz vrata osiguranja i šljunčanom se stazom zaputio prema kolibi. Na ulazu je obrisao noge
i objesio svoj namočeni kaput na vješalicu.
»Što ima za večeru?« upitao je.
»Seoska pita«, rekla je gospođica Coventry smiješeći se. »Jeste li za šalicu finog čaja,
gospodine Marlowe? Ili biste radije nešto žešće?«
Večeru im je poslužila na malom stolu u niši salona i zatim obukla svoju kabanicu i vezala šal pod
bradom. »Vi ćete se pobrinuti za posuđe, zar ne, gospodine Marlowe? I ovaj put koristite
deterdžent, ljubavi. To pomaže.« Trenutak kasnije ulazna vrata su se uz tihi udarac zatvorila i
napokon su ostali sami. Olivia se nasmiješila po prvi put u mnogo dana.
»Gospodin Marlowe?« rekla je s nevjericom.
»To mi je prezime postalo prilično drago.«
»A kako vam je ime?«
»Peter, očito.«
»S tim se imenom niste rodili?«
On je odmahnuo glavom.
»A Nicolas Carnot?« upitala je.
»To je ime bilo samo dio uloge koju sam kratico i s umjerenim uspjehom odigrao.«
»Igrali ste je dobro. Zapravo, jako dobro.«
»Pretpostavljam da ste upoznali i druge slične njemu.«
»Jean-Luc kao da ih je privlačio poput muha.« Pažljivo je odmjerila Kellera. »Onda, kako ste
to uspjeli? Kako ste tako dobro odigrali tu ulogu?«
»Tu su važne sitne pojedinosti« Slegnuo je ramenima. »Kosa, garderoba, takve stvari.«
»Ili ste možda tu ulogu igrali već ranije«, natuknula je Olivia. »Možda ste je jednostavno
ponovili.«
»Hladi vam se večera«, staloženo je rekao Keller.
»Nikad nisam voljela seljačku pitu. Podsjeća me na dom«, rekla je mršteći se. »Na hladne i
kišovite noći poput ove.«
»Nije tako loša.«
Ona je za probu kušala jedan zalogaj.
»Dakle?«
»Nije baš kao hrana u južnoj Francuskoj, ali može proći.«
»Možda će ovo pomoći.« Keller joj je napunio čašu Bordeauxom.
Ona ju je prinijela ustima. »Ovo mi je definitivno prvi put.«
»Što to?«
»Da večeram s čovjekom koji je ubio mojeg...«
Zastala je. Čak ni ona nije znala kako nazvati Jean-Luca Marte! a.
»Na prvu ste ga uspjeli prevariti. Ali kad ste mu rekli da ste Britanac, nije mu trebalo puno
da shvati tko ste zapravo. Rekao je da ste bivši SAS-ovac koji je nekoliko godina proveo krijući
se na Korzici. Rekao je da ste profesionalni...«
»To je sasvim dovoljno«, prekinuo ju je Keller.
»Drago mi je što smo to raščistili.« Nakon kratke šutnje je rekla: »Mi i nismo toliko različiti,
vi i ja.«
»Vi ste mnogo čestitiji od mene.«
Ona se nasmiješila. »Nikad mc niste osuđivali?«
»Nikad.«
»A vaš izraelski prijatelj?«

»Ne valja osuđivati sebi slične.«
»Vidjela sam ga na onoj snimci«, rekla je Olivia. »I vas. On je bio taj koji je ubio bombaša s
prljavom bombom. A vi onaj koji mu je držao detonator. Puna tri sata«, tiho je dodala. »Sigurno
je bilo grozno.«
Keller joj nije ništa odgovorio.
»Ne poričete?«
»Ne.«
»Zašto ne?«
Zbilja, zašto ne? pomislio je on. Promatrao je kišu kako udara o prozore udobne male niše,
Olivia je otpila malo vina. »Jeste li uhvatili vremena danas pogledati novine?«
»Možete li povjerovati u onu priču o Victoriji Beckham u Mailu?«
»A što je s onom u Telegraphu, o ubojstvu Saladina? O tome kako je Jean-Luc Martel
pomogao britanskim i izraelskim obavještajcima da se probiju u Saladinovu mrežu i pronađu ga u
Maroku.«
»Zanimljivo štivo«, rekao je Keller. »I, za promjenu, istinito.«
»Ne u cijelosti.«
»Novinari«, odmahnuo je Keller.
»Pretpostavljam da je za to odgovoran vaš izraelski prijatelj.«
»Obično jest.«
»Zašto je to učinio? Zašto rehabilitirati Jean-Luca nakon onakvog ponašanja u taboru u
Sahari?«
»Možda niste pročitali ostatak članka«, rekao je Keller. »Onaj dio koji govori kako Jean-
Lucova lijepa britanska djevojka nije znala na koji on način zapravo zarađuje novac. Dio o tome
kako francuske vlasti u svjetlu Jean-Lucove uloge u eliminaciji najopasnijeg svjetskog terorista
nisu zainteresirane za njezino procesuiranje.«
»Pročitala sam taj dio«, rekla je ona.
»Tada zasigurno shvaćate da to nije učinio zbog Jean-Luca, nego zbog vas. Sada ste čisti,
Olivia.« Keller je zastao, pa pridodao: »Rehabilitirani ste.«
»Baš kao i vi?«
»Zapravo, mnogo bolje. Imate cijeli prodajni inventar svojih slika plus pedeset milijuna eura
koje smo vam dali za Basquiata i Gustona. Da i ne spominjemo sitniš koji smo pronašli ispod
jastuka na kaučima u galeriji. Nepotrebno je spominjati«, rekao je Keller, »da ste veoma bogata
žena.«
»S ocrnjenim imenom.«
»Crni se da Telegraph ne misli tako. Niti će tako misliti ostatak londonskog svijeta
umjetnosti. Osim toga, oni su samo običan čopor lupeža. Dobro ćete se uklopiti.«
»Galerija?«
»To vam je moj prijatelj obećao onog popodneva u vili u Ramatuelleu«, rekao je Keller.
»Prazno platno na kojem možete naslikati sliku kakvu želite. Život bez Jean-Luca Martela.«
»Bez ikoga«, rekla je ona.
»Nešto mi govori da vam neće nedostajati udvarača.«

»Tko bi želio biti s nekim poput mene? Ja sam JLM-ova...«
»Jedite«, rekao je Keller, prekinuvši je.
Kušala je još jedan zalogaj pite. »Koliko dugo ću boraviti ovdje?«
»Dok Tajna služba Njezina Veličanstva ne odluči da je vaš odlazak siguran, Čak i tada bi
bilo mudro da zatražite usluge profesionalne zaštitarske tvrtke. Oni će vam dodijeliti neke fine
momke, bivše SAS-ovce, da paze na vas, onakve kakve je Jean-Luc oduvijek mrzio.«
»Ima li izgleda da i vi u tome sudjelujete?«
»Bojim se da ja imam drugih zaduženja.«
»Znači, više vas nikad neću vidjeti?«
»Tako je vjerojatno najbolje. To će vam pomoći da zaboravite stvari koje ste vidjeli te noći
u Maroku.«
»Ne želim to zaboraviti. Ne još.« Odgurnula je tanjur i pripalila cigaretu. »Kako vam je ime?«
upitala je.
»Marlowe.« A zatim, kao da se prisjetio, Keller je pridodao: »Peter Marlowe.«
»Zvuči kao da je to netko izmislio.«
»Netko i jest.«
»Kažite mi svoje pravo ime, Peteru Marlowe. Ime s kojim ste se rodili.«
»To mi nije dopušteno.«
Posegnula je preko stola i položila ruku na Kellerovu. Tiho je upitala: »A je li vam dopušteno
ostati ovdje, tako da ne moram biti sama u ovoj hladnoj i zastrašujućoj engleskoj noći?«
Keller je izbjegao pogled Olivijinih modrih očiju i zagledao se u kišu koja je šibala po
prozorima.
»Ne«, rekao je. »Nisam ja te sreće.«
72
KING STREET, LONDON
Nije imala planova za raskošno otvaranje, ali nekako su se, uz pomoć skrivene ruke ili možda
čarolijom, ti planovi ipak materijalizirali. Štoviše, sunce još nije bilo ni zašlo druge subote u
studenome, a umjetnički svijet sa svom je svojom neželjenom prtljagom nahrupio na njezina vrata.
Bilo je tu trgovaca i kolekcionara i kustosa i kritičara. Bilo je glumaca i kazališnih i filmskih
redatelja, književnika, dramaturga, pjesnika, političara, pop zvijezda, jedan markiz koji je izgledao
kao da je upravo sišao sa svoje jahte i više modela nego je itko mogao nabrojati. Oliver Dumbleby
je utisnuo svoju pozlaćenu posjetnicu nekoj jadnici koja se sekundu ili dvije previše zadržala
u njegovoj blizini. Jeremy Crabbe, posljednji londonski vjerni suprug, izgledao je kao da je ostao
bez riječi. Samo je Julian Isherwood uspio zadržati svoje uobičajeno ponašanje. Smjestio se uz rub
koktel-bara, odmah do Amelije March iz ARTnewsa. Amelia je s neodobravanjem pogledavala
Oliviju Watson kako pred svojim Pollockom pozira fotografima, pod budnim pogledima dvojice
tjelohranitelja.
»Na kraju je sve ovo za nju prilično dobro ispalo, ne misliš li?«
»Kako to misliš?« upitao je Isherwood.
»Spetlja se s najvećim trgovcem drogom u Francuskoj, zaradi milijune vodeći korumpiranu
galeriju u Saint-Tropezu, a sada je svoj dućan otvorila u St. James’su, odmah do tebe i Olivera, i
ostalih fosila za stare majstore.«
»I mi smo joj na tome zahvalni«, rekao je Isherwood, pogledom ispraćajući neku poput gazele
vitku djevojku koja je prošla pored njega.
»Zar ništa od toga ne nalaziš čudnim?«
»Za razliku od tebe, ljubavi, ja obožavam sretne završetke.«
»A ja volim one sa zrnom istine, a nešto u vezi svega ovoga ne štima. Želim da znaš kako to
namjeravam podrobno istražiti.«
»Umjesto toga popij još jedno piće. Ili još bolje«, rekao je Isherwood, »pođi sa mnom na
večeru.«
»Oh, Juliane.« Pokazala je preko mora glava prema visokom, blijedom muškarcu koji je
stajao koji metar od Olivije. »Eno tvog starog klijenta, Dmitrija Antonova.«
»Alt, da.«
»Je li mu ono žena?«
»Sophie«, rekao je Isherwood, kimajući glavom. »Ljupka žena.«
»Ja nisam tako čula. A tko je onaj pored nje?« upitala je. »Onaj zgodan tip koji izgleda kao
još jedan tjelohranitelj.«
»Ime mu je Peter Marlowe.«
»Cime se bavi?«
»Ne bih znao.«
U osam i trideset Olivia je uzela mikrofon i kratko se obratila prisutnima. Bilo joj je drago
biti dijelom velikog londonskog svijeta umjetnosti, bila je sretna što je opet kod kuće. Nije ni
spomenula Jean-Luca Martela, neopjevanog junaka lova na glavni teroristički um Islamske
države, čovjeka poznatog kao Saladin, a i nitko od prisutnih novinara, uključujući Ameliju March,
nije se gnjavio spominjanjem JLM-a. Napokon ga se oslobodila. To joj je slobodno moglo i pisati
na čelu.
Točno u devet svjetla su se prigušila i zasvirala je glazba, a novi se val gostiju natisnuo kroz
vrata. Među njima je bilo mnogo jet seta, onih preživjelih iz bakanalija u Villi Soleil. Ljudi koji
su bili zaposleni druženjem sa subraćom bogatašima. Ljudi koji su za sve na svijetu imali napretek
vremena. Antonovi su se rukovali s nekima od poznatijih, pa se iskrali u svojoj Maybach limuzini,
da ih više nikad nitko ne vidi. Keller je otišao nekoliko minuta poslije njih, ali tek nakon što je
odvukao Oliviju u stranu, čestitao joj i poželio joj laku noć. Mislio je da nikad nije izgledala ljepše.
»Sviđa li vam se?« upitala ga je, sva zračeći od sreće.
»Galerija?«
»Ne. Slika koju sam naslikala na praznom platnu koje mi je dao vaš prijatelj.« Privukla ga je
bliže. »Želim te viđati«, šapnula mu je na uho. »Što god ti se dogodilo u bivšem životu,
obećavam da ti ovaj mogu učiniti ljepšim.«
Vani je počelo kišiti. Keller je na Pali Mallu zaustavio taksi i odvezao se do svoje male kuće
na Queen’s Gate Terraceu. Nakon što je platio vozaču, dugo je ostao stajati na pločniku,
proučavajući kapke na svojim brojnim prozorima. Instinkt mu je govorio da negdje vreba opasnost.
Okrenuvši se, tiho je sišao niz stube do donjeg ulaza i izvukao Walter PPK koji je držao straga za
pojasom, pa otključao vrata. Ušao je u svoj dom poput munje, baš kao što je bio uletio u sobu u
jugoistočnom uglu kuće u Zaidi, i uperio pištolj u čovjeka koji je mirno sjedio za kuhinjskim
pultom.
»Kučkin sine«, rekao je, spuštajući oružje. »Ovo je bilo blizu.«
»Zbilja moraš prestati s time.«

»S navraćanjem bez najave?«
»S provaljivanjem u moju kuću. Što bi otmjeni kensingtonski susjedi gospodina Marlowea
mislili kad bi čuli pucnjavu?« Keller je bacio svoj Crombie ogrtač na mramorni pult za kojim je
Gabriel, osvijetljen prigušenim stražnjim svjetlom, sjedio na visokom stolcu. »Zar u mojem
hladnjaku nisi uspio pronaći ništa za piće?«
»Čaj bi mi baš dobro došao, hvala.«
Keller se namrštio i napunio električni čajnik vodom. »Što te dovodi u grad?«
»Sastanak u Vauxhall Crossu.«
»Zašto i ja nisam bio na popisu gostiju?«
»Nije te briga.«
»O čemu se raspravljalo?«
»Koji dio onoga nije te briga nisi razumio?«
»Želiš li čaj ili ne želiš?«
»Razgovaralo se o izvjesnim sumnjivim aktivnostima povezanim s iranskim nuklearnim
programom.«
»Ma, zamisli.«
»Znam, teško je u to povjerovati.«
»A kakva je priroda tih aktivnosti?«
»Ured je mišljenja da Iranci u Sjevernoj Koreji provode istraživanja o obogaćivanju urana za
vojne potrebe. SIS se slaže. A i trebao bi«, pridodao je Gabriel. »Dijelimo isti izvor podataka.«
»Koga to?«
»Nešto mi govori da ćeš to veoma brzo doznati.«
Keller je otvorio jedan od ormarića. »Darjeeling ili Prince of Wales ?«
»Nemaš Earl Grey?«13
»Dakle, Darjeeling.« Keller je ubacio vrećicu u čajnik i pričekao da voda uzavri. »Večeras si
propustio pravu zabavu.«
»Cuo sam.«
»Nije se mogla ugurati u tvoj pretrpani raspored?«
»Mislio sam da neće biti mudro pokazivati lice u onom dijelu Londona gdje je već prilično
poznato. Osim toga, jako sam se potrudio vratiti Oliviji ugled. Nisam to želio pokvariti.«
»Uklonio si prljavi lak«, rekao je Keller. »Retuširao oštećenja.«
»Recimo tako.«
»Članak u Telegraphu je bio tvoj lijepi uradak. S jednom velikom iznimkom«, pridodao je
Keller.
»Kojom to?«
»Prikazivanjem Jean-Luca Martela kao junaka.«
»To je bilo neizbježno.«
»Zar zaboravljaš da je Oliviji prislonio pištolj na glavu?«
»Sve sam to dobro vidio.«
»S jeftinog, udaljenog sjedećeg mjesta.«
Keller je spustio čajnik na pult. Gabriel ga nije ni dotaknuo.
»Očito je«, rekao je nakon kratkog vremena, »da ti ono što osjećaš prema Oliviji zamagljuje
prosudbu.«
»Nemam ja prema njoj nikakvih osjećaja.«
»Poštedite me toga, gospodine Marlowe. Slučajno znam da ste bili čest posjetitelj u Pelinovoj
kolibi tijekom Olivijina boravka ondje.«
»Je li ti to Graham rekao?«
13
Darjeeling, Prince of Wales, EarI Grey — poznate robne marke čaja.
»Zapravo, gospođica Coventry. K tome«, nastavio je Gabriel, »nije mi promaknulo da ste ti

i Olivia večeras na otvorenju njezine galerije podijelili jedan intimni trenutak.«
»Nije bio intiman.«
»Želiš li vidjeti fotografiju?«
Keller je bez riječi ulio dva prsta viskija u čašu od brušenog stakla. Gabriel je puhnuo u svoj
čaj.
»Nisam li ti bio dobar prijatelj, unatoč nesretnim okolnostima na početku? Nisam li ti dao
pametan savjet? Napokon, da nije mene, još bi bio...«
»Što želiš reći?« prekinuo ga je Keller.
»Nemoj napraviti istu grešku koju sam ja napravio«, rekao je Gabriel. »Olivia o tebi zna više
od bilo koje druge žene na svijetu, s iznimkom one lude proročice na Korzici, a ona je za tebe
daleko prestara. Štoviše, Vauxhall Cross je već isprevrtao sve njezino prljavo rublje, što znači da
SIS neće stati na put vašoj vezi. Vas dvoje ste stvoreni jedno za drugo, Christophere. Čvrsto je
uhvati i ne puštaj je.«
»Njezina je prošlost...«
»Ništa u usporedbi s tvojom«, rekao je Gabriel. »A vidiš kako si se ti popravio.«
Keller je ispružio ruku.
»Sto?« upitao je Gabriel.
»Daj mi da vidim.«
Gabriel mu je preko pulta dodao svoj mobitel. »Sretan par«, rekao je.
Keller je pogledao fotografiju. Snimljena je s druge strane prostorije dok mu je Olivia šaptala
na uho.
Štogod ti se dogodilo u bivšem životu, obećavam da ti ovaj mogu učiniti ljepšim...
»Tko je ovo snimio?«
»Julian«, rekao je Gabriel. »Pravi junak cijele operacije.«
»Ne zaboravi Antonove«, rekao je Keller.
»Kako bih mogao?«
»Usput, večeras su se nakratko pojavili. Zapravo, za promjenu su izgledali prilično sretno.«
»Nemoj mi reći.«
»Misliš li da će ostati zajedno?«
»Da«, rekao je Gabriel. »Mislim da bi mogli.«
73
I tako je ostala još samo jedna nepovezana nit. Zapravo, ne jedna, nego njih nekoliko stotina
milijuna. Da i ne spominjemo duhovima opsjednutu kuću u starom dijelu Casablance,
raskošnu vilu na francuskoj Côte d’Azur, kolekciju slika nabavljenih pod stručnim okom Juliana
Ishewooda. Imanja su rasprodana potiho i uz priličan gubitak, uključujući namještaj, domare i
džine. Slike su, kako je bilo i obećano, našle svoj put do Jeruzalema i zidova Muzeja Izraela.
Direktor hotela htio ih je nazvati Kolekcijom Dmitrija i Sophie Antonov. Međutim, Gabriel je
zahtijevao da donacija ostane anonimna.
»Ali zašto?«
»Zato što Dmitri i Sophie zapravo ne postoje.«
Ali dobročinstvo Antonovih nije tu završilo jer su na raspolaganju imali i ogroman novac
koji je negdje morao otići. Novac koji su bez kamata posudili od Koljača iz Damaska. Novac koji
je Koljač oteo svojem narodu prije nego ga je zasuo plinskim i drugim bombama i otjerao ga u
izbjegličke kampove u Turskoj, Jordanu i Libanonu. Antonovi su preko svojih zastupnika donirali
bezbrojne milijune za nabavku hrane, odjeće, osiguranje smještaja i zdravstvene skrbi za raseljene.
Poklonili su i milijune za izgradnju škola na palestinskim područjima — škola koje djecu nisu
učile jedino mržnji — i za ustanovu u pustinji Ncgrev koja je skrbila o brojnoj djeci s teškoćama,
židovskoj i arapskoj podjednako. Medicinski centar Hadassah primio je dvadeset milijuna za
izgradnju podzemnih operacijskih sala. Još deset milijima otišlo je Akademiji za umjetnost i dizajn
Bezalel, za novi studijski prostor i za program stipendiranja obećavajućih izraelskih umjetnika iz
siromašnih obitelji.
Ipak, najveći dio blaga Antonovih ostat će u Izraelskoj banci, na računu vladine agencije
kojom se upravljalo iz anonimne uredske zgrade u Bulevaru kralja Šaula. Taj je iznos bio dovoljno
velik da podmiri sve male dodatne životne potrebe — ubojstva, plaćene obavještajce, prebjege,
lažne putovnice, sigurne kuće, putne troškove, čak i za jednu zaručničku zabavu. Mikhail je
posljednji dokument potpisao u Gabrielovu uredu. Učinivši to, i formalno je Dmitrija Antonova
poslao na počinak.
»Nedostajat će mi. Znaš, uopće nije bio loš.«
»Za jednog ruskog trgovca oružjem«, rekao je Gabriel. »Jesi li ponio prsten?«
Mikhail mu je dodao malu baršunom obloženu kuriju. Gabriel je palcem otvorio poklopac i
namrštio se.
»Što ne valja?«
»Ima li ovo uopće nekakav kamen?«
»Od jednog i pol karata«, prosvjedovao je Mikhail.

»Nije lijep kao onaj što ga je nosila u Saint-Tropezu.«
»Istina. Ali ja nemam Dmitrijev novac.«
Ne, pomislio je Gabriel, gurajući papire u svoju aktovku. Više ne.
Chiara i djeca čekali su dolje u podzemnoj garaži, na stražnjem sjedištu Gabrielova
oklopljenog terenca. Dok su se vozili na istok preko Galileje, slijedili su drugi terenac u kojem su
bili Uzi i Bella Navot, i karavanu automobila u kojima se natiskalo više od dvjesto članova
Uredova analitičkog i operativnog osoblja. Kad su došli u Tiberijadu, već je bio mrak, ali
Shamronova vila koja se uzdizala na vrhu kosine s pogledom na jezero i drevno bojno polje, bila
je sva u svjetlu. Posljednji su stigli Mikhail i Natalie. Na Natalienoj lijevoj ruci je blještao prsten.
A blještale su joj i oči.
»Mnogo je ljepše biti ovo nego Sophie, ne misliš li tako?
»Oh, da«, brzo je rekao Gabriel. »Mnogo.«
»Jesi li ti imao išta s time?«
»Samo to što sam ti ponudio posao koji nijedna žena pri zdravoj pameti ne bi prihvatila.«
»A sada sam jedna od vas«, rekla je ona, podižući prsten. »Dok nas smrt ne rastavi.«
Nedostajala je ona razuzdanost zloglasnih zabava Antonovih u Villi Soleil i na tome su svi
prisutni bili zahvalni. Istinu za reći, nitko od njih zapravo nije volio previše piti. Za razliku od
njihovih saveznika Britanaca, velike konzumacije alkohola nisu smatrali dijelom posla kojim su
se bavili. Štoviše, bila je to školska večer, kako su voljeli reći, i većina će ih ujutro opet biti na
njihovim radnim mjestima, osim Mikhaila koji je ujutro odlazio na zadatak u Budimpeštu.
Doktrina Ureda je nalagala da noć provede na pripremnoj lokaciji u Tel Avivu. Gabriel i Yaakov
Rossman, koji je putovao s njime, dali su Mikhailu slobodno.
Ipak, bilo je glazbe i smijeha i više hrane nego što je itko mogao pojesti. Ali Saladin im
svejedno nije izlazio iz misli. Razgovarali su o njemu s respektom i, čak i u smrti, sa zlim
slutnjama. Mračno predviđanje budućnosti Dine Sarid — budućnosti uz beskrajni kibernetički
džihadizam — prolazilo im je pred očima. Kalifat Islamske države je kopnio. Istina, polako, ali
svejedno je odumirao. Ali to nije značilo da je kraj Islamske države blizu. Po svemu sudeći, ona
će samo prerasti u još jednu salafističko-džihadističku terorističku skupinu, prvu među jednakima,
sa sljedbenicima širom svijeta, voljnim upotrijebiti nož ili bombu ili automobil u ime mržnje.
Saladin im je sada bio svetac zaštitnik. A zahvaljujući priči u Telegraphu, priči koju je Gabriel
podmetnuo, Izrael i Židovi u dijaspori bili su glavne mete.
»Bila je to«, rekao je Shamron, »tvoja ozbiljna pogreška.«
»Nije mi bila prva«, odgovorio mu je Gabriel. »I siguran sam da mi neće biti posljednja.«
»Nadam se da je ona bila vrijedna toga.«
»Olivia Watson? Bila je.«
Shamron se nije činio uvjerenim.
»Možda si je samo iskoristio kao izgovor da bi opravdao neoprezno odavanje tajni tom tvom
britanskom prijatelju novinaru.«
»Zašto bih takvo što uradio?«
»Možda si želio da Saladinovi sljedbenici znaju da si ti bio taj koji ga je ubio. Možda si«,
rekao je Shamron, »to želio potpisati svojim imenom.«
Bili su se povukli sa zabave na Shamronovo omiljeno mjesto na terasi. Jezero je na mjesečini

sjalo srebrnim sjajem, dok je nebo nad Golanskom visoravni bliještalo bijelim i žutim bljeskovima
od američkog bombardiranja. Gađali su ciljeve po cijeloj Siriji.
Shamron je svojim starim Zippo upaljačem pripalio cigaretu. »Znaju li oni što rade?«
»Amerikanci?«
Shamron je polako kimnuo glavom.
»Žele pokazati odlučnost«, rekao je Gabriel.
»To ne zvuči kao da ulijeva nadu.«
»Nikad nisam mario za tu riječ.«
»Optimistično«, primijetio je Shamron.
»Za to ima malo razloga«, rekao je Gabriel. »Pretpostavimo da Amerikanci i njihovi
saveznici na kraju poraze Islamsku državu i sruše kalifat. Što tada? Hoće li Sirija opet postati
cjelovita? Hoće li Amerikanci ovaj put ostati da osiguraju mir? Ne vjerujem, što znači da će
nekoliko milijuna nezadovoljnih i prava lišenih sunitskih muslimana ostati živjeti između Tigrisa
i Eufrata. Bit će izvor regionalne nestabilnosti za generacije koje dolaze.«
»To su od početka bile umjetno stvorene države, Irak i Sirija. Možda je vrijeme za iscrtavanje
novih crta u pijesku.«
»Stvaranje još jedne propale arapske države«, rekao je Gabriel. »Baš ono što Bliskom istoku
treba.«
»Možda bi sada, kad Saladina više nema, mogli i imati neke šanse.« Shamron je dugo
postrance odmjerio Gabriela. »Moram to reći, sine, ti si koncept operativnog šefovanja odveo
prilično predaleko.«
»Ti si bio taj koji mi je prodao onaj govor o hodanju i istovremenom žvakanju žvakaće
gume.«
»To nije značilo da trebaš naglavce uletjeti u sobu i osobno ubiti Saladina. Što da je umjesto
mobitela u ruci držao pištolj?«
»Ishod bi bio isti.«
»Nadam se.«
»Opet ta riječ.«
Shamron se nasmiješio. »Nadam se da si prištedio nešto novca.«
»Koljač iz Damaska«, rekao je Gabriel, »financirat će tajne operacije Ureda još mnogo
godina.«
»Dao si užasno puno za skrb o njegovim žrtvama.«
»To će u budućnosti isplatiti dividende.«
»Milosrđe počinje kod kuće«, s negodovanjem je rekao Shamron.
»Je li to korzikanska poslovica?«
»Zapravo«, rekao je Shamron, »prilično sam siguran da sam je ja skovao.«
»Jedna četvrtina sirijske populacije živi izvan granica Sirije«, pojasnio je Gabriel. »1 većina
su sunitski muslimani. Pametna je politika pomagati im.«
»Jedna četvrtina«, ponovio je Shamron, »i još stotine tisuća poginulih. Pa ipak, mi smo ti
koje svijet krivi za patnje Arapa. Kao da bi stvaranje palestinske države čarobnim štapićem riješilo
sve mnogobrojne probleme arapskog svijeta. Nedostatak obrazovanja i poslova, okrutne diktatore,
potlačivanje žena.«
»Ovo je zabava, Ari. Pokušaj uživati.«
»Za to nema vremena. Barem ne za mene.« Shamron je polako zgnječio cigaretu. »Taj užasni
rat u Siriji trebao bi itekako pojasniti što bi se dogodilo kad bi naši neprijatelji ikad uspjeli razbiti
našu obranu. Ako Koljač iz Damaska želi poklati vlastiti narod, što bi tek učinio našem? Ako je
Islamska država spremna ubijati druge muslimane, što bi tek činili ako bi mogli ruke staviti na
Zidove?« Očinski je potapšao Gabriela po koljenu. »Ali to su sada tvoji problemi, sine moj. Ne
moji.«
Promatrali su vatromet na nebu, bivši šef, sadašnji šef, dok su iza njih njihovi prijatelji i
kolege i voljeni nakratko zaboravljali nevoljni svijet koji ih je okruživao.
»Kad sam bio dječak«, napokon je rekao Shamron, »znao sam imati snove.«
»I ja sam ih imao«, rekao je Gabriel. »I još uvijek ih imam.«
Vjetar je lagano puhao sa zapada, s drevnog hitinskog bojnog polja.
»Čuješ li ono?« upitao je Shamron.
»Čujem li što?«
»Zvonjavu mačeva, krikove umirućih.«
»Ne, Ari, čujem samo glazbu.«
»Ti si sretnik.«
»Da«, rekao je Gabriel. »Valjda jesam.«
AUTOROVA BILJEŠKA
Kuća špijuna je zabavno štivo i kao takvoga bi ga trebalo čitati. Imena, likovi, mjesta i događaji
opisani u ovoj priči proizvod su autorove mašte ili su u tu svrhu upotrijebljeni. Svaka sličnost
sa stvarnim osobama, živim ili mrtvim, s poslovima, tvrtkama, događajima ili lokalitetima potpuno
je slučajna.
Na pariškoj Rue de Grenelle ima mnogo dražesnih starih kuća, potpuno netaknutih, ali
nijedna nije dom elitne protuterorističke jedinice DGSI-ja zvane Grupa Alfa jer takva jedinica niti
ne postoji. Uzalud ćete tražiti i zapovjedništvo izraelske tajne službe na Bulevaru kralja Šaula u
Tel Avivu; ono je odavno premješteno na novu lokaciju sjeverno od grada. Obavještajni kamp
Liberty Crossing u McLeanu u Virdžiniji — dom Nacionalnog centra za protuterorističko
djelovanje i Ureda direktora nacionalnih obavještajnih službi — razoren je u terorističkom napadu
opisanom u Crnoj udovici ali, srećom, ne i u stvarnom životu. Zaposlenici te dvije agencije
danonoćno rade kako bi očuvali sigurnost domovine, Gabriel Allon i njegova obitelj ne stanuju na
adresi Ulica Narkiss broj 16 u Jeruzalemu, ali ih se povremeno može vidjeti u Focacciji ili Moni,
njihovim omiljenim restoranima u susjedstvu. U centre villeu u Saint-Tropezu ima nekoliko
umjetničkih galerija, ali nijedna ne nosi ime Olivije Watson. Jednako tako, posjetitelji dijela
Londona zvanog St. Jamess neće pronaći galeriju djela starih majstora čiji su vlasnici Julian
Isherwood, Oliver Dimbleby ili Roddy Hutchinson. Slike koje se spominju u Kuća špijuna posve
očito su izmišljene. Autor nema komentara na način na koji su nabavljene. Niti želi tvrditi da
ubilački vladar Sirije ima otvoren račun u cijenjenoj Panamskoj banci.
Naslov trećeg dijela Kuće špijuna vuče korijene iz rečenice iz Zaklona od neba, remek-djela
Paula Bowlesa. Ta se rečenica pojavljuje i u tekstu mojeg romana, zajedno s dijelom sljedeće
rečenice i jednim od naslova dijela Bowlesova romana. Pored toga, od Bowlesa sam posudio
ikonografiju — i poeziju Stinga, također ljubitelja Zaklona od neba — u svojem opisu pohoda
Natalie Mizrahi na mjesečinom obasjane pješčane dine Sahare. Kod osmišljavanja svoje operacije
Gabriel je očito pokrao ideje iz Velikog Gatsbyja i Blaga je noć Francisa Scotta Fitzgeralda i ona
je stoga bila elegantnija. Ljubitelji filma Dr. No bez dvojbe će prepoznati gdje je
Christopher Keller pronašao nadahnuće kad je opisivao ubojitu moć pištolja Walther PPK.
Prvu sam verziju Kuća špijuna, s opisom dva teroristička napada Islamske države na London,
jednog uspješnog i jednog neuspješnog, dovršio 15. svibnja 2017. Dana 22. svibnja u 14:40 na
Westminsterskom mostu se u iznajmljenom Hyundaiju pojavio Khalid Masood, pedeset
dvogodišnji preobraćenik na islam. Pri prijelazu Temze brzinom koja je dosezala stotinu
dvadeset kilometara na sat, na južnom je nogostupu pokosio nekoliko bespomoćnih pješaka i zatim
se autom zabio u ogradu na Bridge Streetu, pred zgradom Parlamenta. Ondje je na smrt izbo
četrdeset osmogodišnjeg policajca Keitha Palmera, nakon čega ga je ustrijelio naoružani pripadnik
zaštitnih snaga Metropolitanske policije. Napad je ukupno trajao osamdeset dvije sekunde. Osam
je ljudi poginulo, uključujući Masooda, a više od četrdeset ih je ozlijeđeno, neki po život opasno.
U to je vrijeme razina opasnosti bila označena kao »veoma ozbiljna«, Što je značilo da je
napad »veoma moguć«. Ipak, četiri mjeseca ranije, generalni direktor MI5 Andrew Parker bio je
još izravniji u procjenama. »Teroristički napad na Britaniju će se dogoditi«, izjavio je za novine
Guardian. »To je stalna prijetnja i u najmanju ruku generacijski izazov s kojim se moramo
suočiti.« Taktika Islamske države razlikuje se od Al-Kaidine. Samoubilački prsluk, vatreno oružje,
nož, automobil, kamion: to je oružje novih džihadističkih terorista. Ali Islamska država ima i veće
ambicije. Njezin odjel za međunarodne operacije grozničavo pokušava izraditi bombu koju
se neprimjetno može unijeti u putnički avion. A postoje i brojni dokazi da Islamska država
pokušava nabaviti sastojke za izradu sredstva za raspršivanje radioaktivnosti, ili »prljave bombe«.
Opsadom kalifata Islamske države od strane Sjedinjenih Država i njihovih koalicijskih
partnera, priljev stranih boraca sa zapada i iz drugih zemalja Bliskog istoka bitno se smanjio. Pa
ipak, ona i dalje u svoje redove novači nove borce. Često su to ljudi s kriminalnom prošlošću. Njih
ID ne odbija. Upravo suprotno, aktivno novači nove članove s kriminalnom prošlošću, posebno
u zapadnoj Europi. »Ponekad ljudi s najgorom prošlošću stvaraju najbolju budućnost.« Tako su
objavili javni mediji pod kontrolom Rayat al-Tawheeda, skupine ID-ovih boraca iz Londona.
Poruka je bila jasna. ID je spreman zaposliti kriminalce kako bi ostvario svoj san o izgradnji
svjetskog islamskog kalifata.
Sprega kriminala i radikalnog islama je jedan od najopasnijih novih trendova s kojima se
suočavaju američke i zapadnoeuropske protuterorističke službe. Uzmimo, na primjer, slučaj
Abdelhamida Abaaouda, navodnog operativnog autora napada ID-a na Pariz u studenome 2015.
Rođen u Belgiji i odrastao u četvrti Molenbeek u Bruxellesu, prije priključivanja ID-u služio je
kazne u najmanje tri zatvora zbog napada i drugih zlodjela. Salah Abdeslam, Abaaoudov ortak i
prijatelj iz djetinjstva, također je imao problema sa zakonom; zapravo, jednom su zajedno uhićeni
zbog provale u javnu garažu. Ibrahim El Bakraoui, koji je detonirao samoubilačku bombu u
briselskoj zračnoj luci u ožujku 2016., pucao je na policiju iz Kalašnjikova tijekom pokušaja
pljačke mjenjačnice 2010. godine. Njegov mlađi brat Khalid, koji je detonirao samoubilačku
napravu na postaji briselskog metroa, imao je dugu kriminalnu prošlost koja je uključivala
nekoliko presuda za više krađa automobila, pljačku banke, otmicu i upotrebu vatrenog oružja.
Brojni operativci ID-a došli su iz svijeta droge, a ID je gotovo od svojeg osnutka bio povezan
s krijumčarenjem droge na istočnom Sredozemlju. Ali sada postoje dokazi koji ukazuju da se
skupina, u oskudici financijskih sredstava, uključuje u unosnu prodaju hašiša u Sjevernoj Africi.
Nedugo nakon pada Muammara Gaddafija u Libiji 2011. godine, policije zapadne Europe uočile
su nagli porast priljeva hašiša iz Maroka te promjene tradicionalnih švercerskih ruta. Glavna
polazišna točka za slanje tih pošiljki postale su libijske luke. Je li se ID, koji se nakon pada
Gaddafija ustoličio i u Libiji, na neki način povezao s trgovinom hašišom? Europske policije to
nisu mogle sa sigurnošću utvrditi. Ali dobrodošle vijesti su došle krajem 2016., kad su marokanske
vlasti uhitile Zianea Berhilija, navodno jednog od najvećih proizvođača hašiša u svijetu. Berhili je
u Maroku bio vlasnik velike tvrtke za proizvodnju slastica. Ali, prema talijanskim vlastima, većinu
je novca zarađivao krijumčarenjem u Europu, prema procjeni, četiri stotine metričkih tona hašiša
godišnje. Ulična vrijednost te droge kretala bi se negdje oko 4 milijarde dolara.
Maroko u Europu izvozi i više od droge; izvozi i teroriste. Abdelhamid Abaaoud, Salah
Abdeslam i Ibrahim i Khalil El Barkaoui nisu imali samo zajedničku kriminalnu prošlost. Svi su
oni bili marokanskog porijekla. Više od tisuću tristo Marokanaca se pridružilo ID-u, zajedno s
nekoliko stotina etničkih Marokanaca iz zapadne Europe, uglavnom iz Francuske, Belgije i
Nizozemske. Tijekom istražnog putovanja u Maroko u zimu 2017., vidio sam zemlju pod visokim
stupnjem pripravnosti. I to s dobrim razlogom. Sef marokanske protuterorističke službe upozorio
je u travnju 2016. da je njegova jedinica samo u prethodnoj godini razbila dvadeset pet ID-ovih
zavjera, od kojih je jedna uključivala upotrebu iperita. Glavna im je meta turizam, osnovna
marokanska gospodarska grana koja svake godine u zemlju privlači tisuće zapadnjaka.
Sjedinjene Države i njihovi partneri će vjerojatno pobijediti u borbi protiv ID-a u Iraku i
Siriji. Ali hoće li gubitak kalifata značiti kraj od ID-a nadahnutog ili upravljanog terorizma?
Najvjerojatnije neće. Fizički kalifat već se zamjenjuje digitalnim u kojem virtualni zavjerenici u
sigurnosti i anonimnosti kibernetičkog prostora novače i planiraju. Ali krv će teći u stvarnom
svijetu, na željezničkim kolodvorima, zračnim lukama, kavanama i kazalištima zapada. Globalni
džihadistički pokret se dokazao opasno prilagodljivim. Stoga se i Zapad mora prilagoditi. I to brzo.
Inače će ID-u i njegovu neizbježnom potomstvu prepustiti donošenje odluka o kvaliteti i sigurnosti
naših života u »novoj normali«.
ZAHVALE
Bezgranično sam zahvalan na ljubavi i podršci svojoj supruzi, Jamie Gangel, koja mi je pomogla
u izradi koncepta Kuće špijuna, sudjelovala u razrješavanju brojnih zapleta i vješto uredila
moj rukopis koji je dovršen tek minutama prije isteka roka. Moja djeca, Lily i Nicholas, bila su mi
stalni izvor ljubavi i nadahnuća, posebno tijekom mojeg istražnog putovanja u Maroko, gdje su mi
pomogli kartirati sve preokrete u dugom i rastućem tijeku radnje romana.
Razgovarao sam s brojnim špijunima, pripadnicima protuterorističkih službi i političarima
koji se bave domovinskom sigurnošću i zahvalit ću im anonimno jer oni tako žele. Louis Toscano,
moj dragi prijatelj i dugogodišnji urednik, na brojne je načine, velike i male, unaprijedio roman.
Kathy Crosby, moja oštrooka osobna urednica, pobrinula se da u tekstu ne bude tiskarskih ili
gramatičkih grešaka. Sve greške koje su promakle njihovoj ogromnoj pažnji moje su i samo moje.
U pripremi ovog rukopisa konzultirao sam stotine knjiga, članaka u novinama i časopisima i
internetskih stranica, daleko previše da bi ih poimence spominjao. Ipak, pogriješit ću ako ne
spomenem Kalifovu kuću Tahira Shaha i Kuću u Fezu Suzanne Clarke. Posebne zahvale Michaelu
Gendleru, Lindi Rappaport, Michaelu Rudellu i Ericu Brownu za podršku i mudre savjete.
Osoblje hotela Four Seasons u Casablanci i Palais Faraj u Fezu veličanstveno se skrbilo o
nama tijekom našeg boravka u Maroku, a naši vodiči, M i S, dočarali su nam svoju lijepu zemlju
na nezaboravan način. Priče o njihovim mukama s džinima, ispričane tijekom cjelodnevne vožnje
kroz snijegom pokrivene šume cedra u planinama Srednjeg Atlasa, našle su svoj put i do mojeg
rukopisa. Kao i njihova velikodušnost i ljubaznost.
Zauvijek sam dužan Davidu Bullu za njegove stručne savjete o svim pitanjima povezanim s
umjetnošću i restauracijom. Svake mi godine David posveti više sati svojeg dragocjenog vremena
kako bi moji romani bili oslobođeni ikakvih pogrešaka. I zato je sada za kaznu u cijelom svijetu
umjetnosti poznat kao »pravi Gabriel Allon«. Napokon, neusporedivi Patrick Matthiesen je uzeo
predah tijekom svojeg posljednjeg posjeta Americi da me obdari pričama o svojim iskustvima na
promjenjivom tržištu umjetnina. Patrickova izvanredna galerija starih majstora dijeli adresu sa
stalno problematičnom ustanovom čiji je vlasnik izmišljeni Julian Isherwood. Inače, njima dvojici
su zajednički jedino ljubav prema umjetnosti i njezino poznavanje, osjećaj za humor i čovječnost.

Kuća Špijuna PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Kuća Špijuna PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

www.balkandownload.

I opet, mojoj supruzi Jamie

BULEVAR KRALJA ŠAULA, TEL AVIV

Za nešto tako neuobičajeno, toliko opterećeno institucionalnim rizikom, sve je sređeno uz

Jedna je fotografija kružila prijateljskim tajnim službama. Snimio ju je suradnik CIA-e u

ST. JAMES’S, LONDON

jedan od najmoćnijih špijuna u svijetu. A Isherwood? On je stajao na vratima restorana Wiltons u

VAUXHALL CROSS, LONDON

THAMES HOUSE, LONDON

Pravi se posao NTOS-a obavljao navečer, u novačkom privatnom baru i blagovaonici.

PELINOVA KOLIBA, DARTMOOR

»Združeno obavještajno vijeće«, rekao je Seymour odmahujući glavom, »nema blagog

Napokon su stigli do prastarog sela Orsatijevih, skupine kuća od pješčenjaka s krovovima od

»Jesu li ti dali novo ime?«

rasklimavši nekoliko crijepova na Kellerovu krovu. To ga nije ozlovoljilo. Malo će ga zaposliti

»Liječi li osveta uistinu takve rane?«

RUE DABRAY, NICA

Bio je državljanin zaboravljene Francuske, velikih pojaseva predgrađa, banlieuea, koja su

»Momci iz susjedstva«, rekao je Zakaria, nevino sliježući imenima.

»Zar nisi mogao promašiti?«

Seymour je podignuo obrvu. »T. S. Eliot ?«

BULEVAR KRALJA ŠAULA, TEL AVIV

»O čemu si upravo razmišljao«, nakon kratkog vremena je upitao Navot.

vremena za nadoknađivanje svega propuštenog. Osim ako, naravno, premijer od njega ne

»Sad je prekasno za premišljanja, Chiara.«

»Što ako postoji alarm?« upitao je Whitcombe.

»Prilično sliči Izraelu, zar ne?«

RUE DE GRENELLE, PARIZ

»Radi za najveću mrežu preprodaje droge u Europi.«

RUE DE GRENELLE, PARIZ

- O koliko točno oružja govoriš?«

»Otprilike pedeset posto.«

BULEVAR KRALJA ŠAULA, TEL AVIV

DOLINA JEZREEL, IZRAEL

»Upravo ste se mimoišli s njome.«

S nelagodom se promeškoljio na stolici. Natalie se namrštila. »Barem popij malo vina. To bi

»Zato što nije Židovka?«

»Pa što čekaš?«

LINCOLNOV MEMORIJAL, WASHINGTON

»Ti si stručnjak. Može li se obnoviti?«

»Možda mogu pomoći.«

»No, dobro, ne svi. Jedino ljudi poput mene.«

izrađena od neprobojnog stakla i osigurana s dvije profesionalne brave. Ipak, na Isherwoodov su

»Tko je taj momak, Izraelac?«

»To mi i jest cilj, Paule.«

»Vjerojatno u stražnjem džepu nemaš neki stolarski čekić, je li tako?«

TEL AVIV - SAINT-TROPEZ

odsjeo u svojem uobičajenom apartmanu u Crillonu. Te su večeri objedovali u popularnom novom

CÔTE D’AZUR, FRANCUSKA

»Mislim da ću malo kasnije poći do sela.«

»Možda bi volio posjetiti galeriju.«

»Začas ćeš čuti.«

CÔTE D’AZUR, FRANCUSKA

U nedjelju je pripravljena užina sa šampanjcem, nakon koje su se posljednji gosti razišli.

CÔTE D’AZUR, FRANCUSKA

»Što misliš, draga? Pištolj ili bez njega?«

je drago što su se napokon susreli. Učinio je to na engleskom, što je nagovještavalo da je svjestan

»Monsieur Carnot će sve dogovoriti. Čini mi se da on ima vaš broj.«

»O kome se radilo ovaj put?«

Range Rover se nalazio na uobičajenom mjestu, nepropisno parkiran ispred Jean-Lucovog

»I što ste otkrili?«

»Ja ne«, rekao je don. »Ne mogu podnijeti pogled na krv.«

»Ti? Britanski špijun? Ne vjerujem ti.«