OPŠTINSKOJ KONFERENCIJI SSRNJ

Subotica

Dragi drugovi, dozvolite mi kao dugogodišnjem članu Socijalističkog saveza i

gradjanina Subotice da predložim Konferenciji da razmotri pitanje obnavljanja rada
„Hrvatskog kulturnog društva“ u Subotici, odnosno formiranje inicijativnog odbora iz redova
afirmisanih kulturnih i političkih radnika za prethodno obavljanje neophodnih formalnih
procedura, koje su u neposrednoj vezi sa pokretanjem i konstituisanjem navedenog društva.
Smatram da je Socijalistički savez najpozvaniji da u svojoj sredini rješava sva
politička i kulturna pitanja koja se tiču svakodnevnog života njegovog članstva. Samo u tom
smislu želim da vas podsjetim na nedavnu otvorenu kritiku druga Tita koja se odnosila na
odredjene tendencije Matice srpske i Matice hrvatske, koje se mogu i moraju prevazići punim
sprovodjenjem principa ravnopravnosti u svim sferama društveno-političkog života u
pojedinim komunama. Nema sumnje da su problemi demokratizacije kulture najsloženiji i
najdelikatniji u izgradnji socijalističkog društva utoliko više što su oni u najtješnjoj vezi s
razvijenošću nacionalnog individualiteta na osnovama samoupravljačkog socijalizma.
Medjutim, u ovim pitanjima je konstatovana, na XIV konferenciji SK APV, „protivrječnost
izmedju dosljedno formulisane i vojvodjanskim uslovima povoljno prilagodjene nacionalne
politike, i neodgovarajućeg stepena praktičnih ostvarenja na liniji pune nacionalne
ravnopravnosti, naročito u sferi kulturnog i javnog života.“ (Mirko Tepavac) Ovu neospornu
činjenicu dobrim dijelom moguće je ilustrirati sa kulturnim zaostajanjem kod Hrvata, posebno
na subotičkom području. Poznato je da je još 1946. godine u Subotici bilo formirano
„Hrvatsko kulturno društvo“, koje je imalo i svoj mjesečnik „Njiva“ (izašao samo 1. broj
1947. god.), kada je naša štampa prokomentarisala ovaj kulturni dogadjaj slijedećim riječima:
„Dok su se pripadnici drugih nacija u ovome gradu odmah nakon oslobodjenja trgli i pribrali
te intenzivno počeli raditi na kulturnom polju, dotle je kod nas Hrvata nastupilo mrtvilo i
nerad koje je samo nama škodilo i nikom drugom.“ (Hrvatska riječ od 10. aprila 1946.) Dok
su u pokrajinskim relacijama svi narodi i narodnosti razvili vrlo intenzivnu i organizovanu
kulturnu aktivnost na polju izdavačke djelatnosti, njegovanja časopisne tradicije, umjetničkog
amaterizma i slično, medju Hrvatima se ovakva opštekulturna usmjeravanja samo djelomično
ostvarena, jer se osjećao nedostatak onih kulturnih snaga, koje su inače uvijek bile deficitarne,
za kvalifikovanije i sistematskije dugoročno stvaralačko angažiranje u svim slojevima
hrvatskog naroda kako na selu tako i u gradu.
 Dozvolite mi da vam samo na jednom primjeru predstavim problem unapređivanja
hrvatske knjige u našem kraju. Nedavno je „Politika“ dala opširniju analizu subotičkog
sveukupnog stanja, pa je u članku „Nacije i kalkulacije“ izneto da su u izdavačkoj kući u
Subotici – „Minervi“ samo tri knjige štampane bunjevačkih autora od oslobođenja, iako je
svako izdavačko poduzeće po zakonskim intencijama obavezno prema svojoj sredini da izvrši
svoju kulturnu misiju, ali nepobitne činjenice dokazuju da ova njihova funkcija nije dovoljno
„rentabilna“. U Subotici ima preko dvadesetak kulturnih stvaralaca koji na različite načine
konkretnim djelima doprinose na unapređivanju kulture Bunjevaca i čitave subotičke
društvene zajednice, ali oni imaju vrlo malu šansu da dobiju materijalnu potporu od fondova
za unapređivanje kulture koji se po određenom nacionalnom ključu raspodjeljuju svim
nacionalnim grupacijama, ali ako nema onih institucionalnih faktora koji bi na odgovoran
način svojim učešćem u raspodjeli ovih sredstava pokrili neophodne izdatke za njegovanje
izvornog duhovnog stvaralaštva, onda je iluzorno pomišljati da će se spontanim načinom sve
najbolje riješiti. Danas preko pedeset rukopisa Bunjevaca još nema potrebne uvjete da se
objelodane u našoj sredini. To najbolje dokazuje da kulturno stvaralaštvo zahtijeva ozbiljne
napore i žrtve svih generacija kulturnih radnika radi obezbjedjivanja trajnog kontinuiteta.
Subotica

29. IX 1969.
Kikić Geza, profesor