Sadržaj

Uvod
Predgovor
AUTOBIOGRAFIJA BEZ ČINJENICA
Pogovor
Bilješka o piscu
Notes
 NASLOV IZVORNIKA
BERNARDO SOARES
Livro do Desussussego
Copyright © Richard Zenith, Assirio & Alvim, Lisboa, 1998

GLAVNI UREDNIK
VELIMIR VIŠKOVIĆ

IZVRŠNI UREDNIK
MILAN ŠARAC

LEKTURA I KORUKTURA
ANA KOLESARIĆ

Zahvaljujemo se
Ediçao apoiada pelo Instituto Português do Livro e das Bibliotecas.
Objavljivanje ove knjige potpomogao je Portugalski institut za knjigu i knjižnice.
Ediçao apoiada pelo Instituto Camões.
Objavljivanje ove knjige potpomogao je Institut Camões.

IZDAVAČ
KONZOR, Zagreb
ZA IZDAVAČA
MILAN ŠARAC


FERNANDO PESSOA

KNJIGA NEMIRA

Sastavio Bernardo Soares
pomoćni knjigovođa
u gradu Lisabonu



S PORTUGALSKOG PREVELA
TATJANA TARBUK

 Uvod

Otkad je izronila iz mraka već legendarne škrinje u kojoj je prvotno bila

pohranjena Pessoina literarna ostavština, Knjiga nemira objavljivana je u mnogim
portugalskim i stranim izdanjima. Za života Pessoa je objavio tek dvanaest
fragmenata po časopisima, što ih je 1961, uz nekoliko novih, prikupio u zasebnoj
knjizi Pedro Veiga (Arte & Cultura, Porto). Istodobno, Jorge de Sena, koji se u to
vrijeme već nalazio u Brazilu, nastojao je prikupiti Pessoin rukopis s namjerom da ga
objavi. No, zbog mnogih tehničkih poteškoća na kraju je od toga odustao, ostavivši
ipak vrlo vrijednu studiju Uvod u Knjigu nemira u svojoj zbirci eseja o Pessoi. Prvo
potpunije izdanje Knjige pojavilo se tek 1982. (Atica, Lisabon), zahvaljujući
iscrpnom prikupljanju i obradi podataka Marije Aliete Galhoz i Terese Sobral Cunha,
te organizaciji ulomaka Jacinta do Prado Coelho. Ubrzo se javljaju i strana izdanja.
Godine 1984. španjolsko izdanje (Seix Barral, Barcelona) u prijevodu Angela Crespa
uglavnom slijedi tematsku organizaciju fragmenata Jacinta do Prado Coelho, premda
prvotnih 520 fragmenata u portugalskom izdanju Angel Crespo kasnije svodi na 476,
ostavljajući neke fragmente izvan Soarcsove Knjige. Godine 1985. Georg Rudolf
Lind objavljuje njemački prijevod (Amman Verlag, Zürich) s 240 fragmenata i
organizacijom teksta koja je dovela do polemike s Pradom Coelho zbog odstupanja
od kriterija u portugalskom izdanju. U Brazilu Knjigu nemira u svom izboru
objavljuje Leyla Perrone-Moisés (Brasilicnse, Sao Patilo, 1986.), koja u nju uvrštava
308 fragmenata prema tematskom kriteriju Prada Coelha, ali grupirajući fragmente u
veća tematska poglavlja i pridajući im naslove koji su izvučeni iz samoga teksta.
Mnoga druga strana izdanja koja potom slijede — talijansko izdanje Marije José de
Laneastre i Antonija Tabucehija, franeusko izdanje Roberta Bréchona, te englesko
izdanje Richarda Zenitha, kao i portugalska izdanja Antonija Quadrosa ili nova,
upotpunjena i izmijenjena izdanja Terese Sobral Cunhe — također variraju po broju
fragmenata, donose različite rasporede i organizaciju teksta, unose novopronađene
fragmente, izbacuju neke za koje se daljnjom filološkom analizom utvrdilo da ne
pripadaju Knjizi, te obrazlažu svoje kriterije raznim tumačenjima i
interpretacijama…
Vjerojatno nijedna knjiga u ovome stoljeću nije potaknula toliko polemika i
pokazala toliko različitih »lica« kao Pessoina Knjiga nemira. Zbog svoje
fragmentarnosti i nedovršenosti to je knjiga koja se neprestano slaže i preslaže,
pokazujući uvijek neku drugu »dušu«, a zanimljivo je da se to događa upravo s
knjigom autora koji je toliko želio približiti se svekolikoj različitosti Kozmosa da je
u tom nastojanju potrošio čak nekoliko osobnosti. Ili to možda i nije slučajno? U
svakom slučaju Pessoa nije definirao »rubove« svoje knjige, ona je ostala otvorena,
što i pruža mogućnost mnogim stručnjacima da objavljuju »svoje« Knjige nemira,
kao i čitateljima daju čitaju ne slijedeći nužno redoslijed stranica. Pessoa nije
odredio što bi sve Knjiga trebala sadržavati, iako je ostavio barem desetak planova
za izdavanje svoje poezije i proze, od kojih su neki proturječni — po nekim
planovima u Knjigu bi se uvrstili tzv. Veliki ulomci, pa čak i poezija nekih Pessoinih
heteronima, a po nekima bi poezija kao i Veliki ulomci trebali biti objavljeni
zasebno.
U predgovoru najnovije Knjige nemira (Assirio & Alvim, Lisabon, 1998.),
kojom se rukovodi i ovo hrvatsko izdanje, Richard Zenith, njezin sastavljač, kaže:
»Da je Pessoa pripremio Knjigu nemira za objavljivanje, bila bi to zasigurno knjiga
manjeg obima. Pessoa je predvidio izbor fragmenata ’strog koliko je to moguće’, i
doradu starijih fragmenata ’tako da budu prilagođeni pravoj psihologiji Bernarda
Soaresa’, te predlagao opću reviziju samoga stila’. Taj bi postupak nesumnjivo
urodio jednom pravom knjigom, izbrušenom i tečnom. Ako bi se izbacilo ono što je
u knjizi fragmentarno i nedovršeno, knjiga bi vrlo vjerojatno dobila na snazi, no
postala bi tada samo ’još jedna’ knjiga, umjesto ove jedinstvene knjige kakvom nam
1
se predočava.«
Pri rasporedu fragmenata Zenith se ne drži strogo kronološkog kriterija, koji je
ionako otežan time što mnogi fragmenti nisu datirani, te stoga kreće od posljednje
faze Knjige, fragmenata napisanih u razdoblju od 1929. do 1935, kao kostura oko
kojega artikulira tijelo Knjige. Već je šezdesetih godina Jorge de Sena upozorio na tri
faze Knjige, nazvavši posljednju fazu »pravim nemirom«. Danas se cjelokupan
poznati corpus Knjige nemira uglavnom dijeli na dvije faze: Soaresovu knjigu
(1929-1935) i pred-Soareso-vu knjigu (1913-1929). Tako ju dijeli i Zenith, iako
među fragmente ove posljednje, odnosno Soaresove faze, ubacuje i fragmente iz
početne faze kada je smatrao da su ti stariji fragmenti svojim stilom bliski Soaresu,
ili bi se pak mogli uklopiti u okruženje Soaresove »prave psihologije«. No i Zenithov
je raspored subjektivan i tek jedan od mogućih rasporeda fragmenata, kako sam
navodi u predgovoru Knjizi, a »jedini ispravan redoslijed čitanja ovakve knjige bio bi
2
čitati ju bez ikakva redoslijeda.«
Nije čudno što pessoisti neprestano dvoje oko organizacije teksta i određivanja
kronologije fragmenata, budući daje sam Pessoa ostavio svoj rukopis nesređen,
nedovršen i s mnogo nejasnoća. Pessoa se kolebao i oko »pripisivanja« autorstva
svojoj knjizi. Prvi fragment koji nosi njegovu oznaku »L. do D.«, kraticu koja
označava Knjigu nemiru, objavljen je 1913. pod nazivom Šuma otuđenja i pripada
Velikim ulomcima početne post-simbolističke faze Knjige. U toj fazi autor je sam
Pessoa, da bi, kako je Knjiga napredovala, postupno došlo do raslojavanja.
Pojavljuje se Vicente Guedes kao autor prvih dnevničkih zapisa, kojega Pessoa
spominje kao prevoditelja i pripovjedača, a 1929. dva objavljena fragmenta prvi put
potpisuje Bernardo Soares. Uz to, tu je i stanoviti barun Teive koji je pisao i drugu
prozu, te Mareos Alves koji se spominje u dva Pessoina rukopisa što se odnose na
građu Knjige nemira. Da bi ova zamršenost bila potpuna, miješaju se i same faze
Knjige onako kako su ih stručnjaci već razlučili — tako ima fragmenata iz 1929.
godine napisanih u post-simbolističkom tonu početne faze koji uopće ne spominju
Bernarda Soaresa. Ipak, kada se pojavio Bernardo Soares, Guedes je nestao, točnije
Guedes je umro mlad, a Soares je naslijedio njegovu biografiju, kao neka njegova
reinkarnacija, ali ne i sasvim identična. Tako je Soares postao jedini autor knjige, a
Pessoa autor autora.
No, tko je zapravo Bernardo Soares? Pessoa o njemu govori kao o književnom
liku, točnije, književnoj osobnosti, kao o polu-heteronimu, zato što je u prozi teže
»podrukčiti se« nego u poeziji, i kao o svojoj »mutaciji« bez snage rasuđivanja i
osjećajnosti budući da se neprestano nalazi u poluspavajućem stanju svijesti. Soares
je tako nastao određenom Pessoinom projekcijom u njegovu nutarnju šupljost, on je
zapravo ono ništa u Pessoi, nulti stupanj heteronimije, kako ga naziva Bréchon, s
kojega Pessoa kreće na virtualno putovanje (pomoću mašte) oslobađanja duše. O
Soaresu se malo zna prije njegova smještanja u ulicu Douradores, u lisabonskoj
trgovačkoj četvrti Baka. On je pomoćni knjigovođa u tekstilnoj tvrtki, rano je ostao
bez majke, a potom mu se ubio otac. U slobodno vrijeme piše, prijatelja i obitelji
nema, a upoznat je s Orfejom, glasilom prvih lisabonskih modernista u kojemu je
surađivao i Pessoa. I ta kratka biografija dovoljna je da nas podsjeti na Pessoin život,
premda razlike, naravno, postoje. Pessoa je radio kao inokorespondent za engleski u
nekoliko trgovačkih poduzeća, otac mu je umro kada mu je bilo pet godina, a majka
se potom preudala, bio je jedan od pokretača časopisa Orfej i u slobodno je vrijeme,
dakako, pisao. Štoviše pisanju je posvetio cijeli život, te bi i za određenje Pessoina
života, nesumnjivo, najbolje odgovarala Soaresova rečenica: »Velikim dijelom ja
sam ova proza što ju pišem.« (193. ulomak)
Čitateljima još treba napomenuti da je ova knjiga pred nama posljednja faza
Knjige nemira, bez početnih Velikih ulomaka i fragmentarnih dijelova drugih
»autora« Knjige; ovo je onaj »pravi nemir« kako ga naziva de Sena, zbir fragmenata
koji se uglavnom pripisuju vjerojatno najpoznatijem pomoćnom knjigovođi na
svijetu iz ulice Douradores.
Na kraju, željela bih zahvaliti na pomoći pri prijevodu ovoga složenog teksta —
u kojemu su česte nejasnoće i nepovezanosti, koje se mogu doimati kao prevodilačke
nedorečenosti, dio samoga izvornoga teksta — prof. Richardu Zenithu na
dragocjenim savjetima koje mi je uputio, prof. Fernandu Cabral Martinsu iz
stručnoga tima »Pessoa« na tumačenjima gramatičkih anomalija i nerazumljivih
neologizama u tekstu, te prof. Ani Kolesarić na vrsnoj lekturi. Također zahvaljujem
izdavačkoj kući »Konzor« na entuzijazmu i stručnosti njezinih suradnika koji su ovu
Knjigu učinili dostupnom našem čitateljstvu.
T. T.

TUMAČ OZNAKA U TEKSTU:
<> — mjesto koje je autor ostavio praznim
[…] — nečitka riječ ili rečenica
[] — riječ ili dio riječi koju je dodao urednik
[?] — konjektura



Fernando Pessoa
KNJIGA NEMIRA

Sastavio Bernardo Soares
pomoćni knjigovođa
u gradu Lisabonu
 Predgovor

I.
Predgovor L. do D.
Samo dva Predgovora što ih je Pessoa napisao za Knjigu nalaze se u dijelu
pripisanom Soaresu u Zenithovu izdanju. Prvi je potpisao Pessoa i vjerojatno je
napisan između 1914. i 1918. godine. Odlomci koji navode Vicentea Guedcsa u
drugome predgovoru stavljeni su u Dodatak u portugalskom izdanju Knjige.

U Lisabonu postoji malen broj restorana ili blagovaonica što se nalaze iznad
trgovina, na polukatu, s izgledom pristojne krčme i s nepodnošljivo prisnim
ugođajem maloga mjesta bez željezničke postaje. Na tim polukatovima, osim
nedjeljom kada su dobro posjećivani, često se susreću čudni tipovi, lica bez ikakve
zanimljivosti, cijela paleta ljudi odbačenih od života.
Želja za mirom i pristupačne cijene navele su me u određenom razdoblju
mojega života da i sam budem stalni posjetilac jednoga takva polukata. Kada bih
večerao oko sedam sati, uvijek sam susretao čovjeka čiji me izgled u početku i nije
privlačio, no malo-pomalo počeo me zanimati.
Bio je to muškarac od tridesetak godina, mršav, prije visok nego nizak,
pretjerano pogrbljen dok bi sjedio, manje dok bi stajao, odjeven s nekim nemarom ne
posve nemarnim. Na blijedome licu, bez značajnih crta, odraz patnje nije pobuđivao
zanimanje, a i teško je bilo odrediti koja se vrsta patnje tu odražavala, činilo se da su
raznolike — oskudica, tjeskoba kao i ona patnja što se rađa iz ravnodušnosti, a koja i
sama proistječe iz dugotrajne patnje.
Uvijek je malo večerao, a zatim bi pušio duhan iz vrećice. Pomno je promatrao
ljude oko sebe, ne sumnjičavo, već s posebnim zanimanjem. No nije ih promatrao
kao da ih proučava, nego kao da ga ljudi privlače, ali bez namjere da im zapamti crte
lica ili posebna očitovanja karaktera. Ta mi je neobičnost najprije privukla pozornost.
Počeo sam ga bolje promatrati. Utvrdio sam da stanovita inteligencija oživljava
na neki nejasan način njegove crte lica. Ali klonulost i nepomičnost hladne tjeskobe
tako su revno prekrivale njegovo držanje da je bilo teško razotkriti neko drugo
obilježje.
Slučajno sam od jednog konobara u restoranu doznao da je on trgovački
službenik u nekoj obližnjoj firmi.
A onda se jednoga dana dogodio incident na ulici. Dvojica su se potukla pod
prozorima restorana. Svi koji su se našli na polukatu potrčali su k prozorima kao i ja,
a isto tako i čovjek o kojemu govorim. Tom prigodom obratio sam mu se s nekoliko
rečenica, a on je uzvratio istim tonom. Glas mu je bio prigušen i drhtav, kao kod
ljudi koji ne očekuju ništa, jer je savršeno beskorisno nadati se. No možda je
besmisleno na takav način prikazivati mojega večernjeg znanca iz restorana.
Ne znam zašto, ali od toga smo se dana počeli pozdravljati. Drugom prilikom,
jer nas je možda zbližila besmislena okolnost da smo obojica došli večerati u pola
deset, započeli smo nevezan razgovor. U jednom me je trenutku zapitao da li pišem.
3
Odgovorio sam da pišem. Spomenuo sam mu časopis Orfej koji se nedavno bio
pojavio. On ga je pohvalio, pohvalio ga je dosta, a ja sam se tada zaista zapanjio.
Rekao sam mu da sam začuđen budući da je umjetnost onih koji pišu u Orfeju
namijenjena manjini. On mi reče da je možda i on u toj manjini. Usput je dodao da
mu ta umjetnost nije donijela nešto posebno novo, i plaho je napomenuo kako
obično nema kamo poći ni što činiti, da nema prijatelje koje bi posjećivao, a ni
čitanje knjiga ga naročito ne zanima, te noću običava ostati u svojoj unajmljenoj sobi
i provoditi vrijeme u pisanju.

II.
Svoje dvije sobe namjestio je — žrtvujući nesumnjivo neke bitne stvari — na neki
gotovo raskošan način. Posebno se pobrinuo za stolce, rukohvate, presvlake,
masivnost, te za zastore na vratima kao i za tepihe. Govorio je da se tako stvara
unutrašnjost »koja daje dostojanstvo mučnini«. U moderno uređenoj sobi mučnina
postaje neugodna, gotovo fizička bol.
Nikada ga ništa nije tjeralo na rad. Kao dijete živio je povučeno. Tako se
dogodilo da nikada nije pripadao nikakvoj družini. Nikada nije pohađao nikakav
studij. Nikada nije pripadao mnoštvu. Dogodila se s njim neobična stvar, no kada se
bolje promisli, tko zna, možda se to dogodilo i ostalima — da su se tijekom slučajnih
okolnosti svojih života izgradili na sliku i priliku svojih nagona, a mnogi tek slijedeći
svoju inerciju i otuđenost.
Nikada se nije morao suočiti sa zahtjevima države ili društva. Izbjegao je
zahtjevima vlastitih nagona. Nikada ga ništa nije približilo prijateljima ili
ljubavnicama. Ja sam jedini, na neki način, bio u njegovoj blizini. No, premda sam
uvijek živio s njegovom lažnom osobnošću i sumnjao kako me zapravo nikada nije
smatrao prijateljem, shvatio sam da mu treba netko kome će moći ostaviti knjigu
koju je napisao. Kada sam to shvatio u početku me je zaboljelo, no na kraju sam sve
to počeo promatrati na jedini način dostojan psihologa, te mi je bilo drago što sam
mu ostao prijateljem i do kraja vjeran onome čemu me je usmjeravao —
objavljivanju ove njegove knjige.
Zanimljivo je da su mu čak i u tome okolnosti bile naklonjene, jer je imao mene
kako bih mu mogao poslužiti.

 Bilješke s varijantama

Bilješke s Pessoinim varijantama uglavnom su preuzete iz 1. i 2. izdanja Knjige
nemira koju je uredio Richard Zenith (Livro do Desassossego, Assírio & Alvim,
Lisboa, 1998. i 1999.), a upotpunjene su bilješkama o portugalskim autorima i
opaskama o određenim jezičnim posebnostima Pessoina teksta. Uz broj ulomka, gdje
je to Pessoa naznačio, navedena je njegova kratica L. do D. za naslov knjige »Livro
do Desassossego«, što znači da je taj ulomak namjeravao uvrstiti u Knjigu nemira,
kao i datum i druge napomene koje je naveo Pessoa ili urednik.
 AUTOBIOGRAFIJA BEZ ČINJENICA

U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušna

pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez životu.
Ovo su moje Ispovijesti, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer
nemam što reći.
Ulomak 12


1.
L. do D. i s Pessoinom napomenom »početni ulomak«, 29. 3. 1930.

Rođen sam u vrijeme kada je većina mladih izgubila vjeru u Boga. Razlog je bio
isti zbog kojega su je stariji imali i ne znajući, naravno, zašto. Potom, budući da je
ljudski duh prirodno sklon kritici zato što osjeća, a ne zato što misli, većina tih
mladih ljudi izabrala je Čovječanstvo kao Božjeg nasljednika. Ja, međutim,
pripadam onoj vrsti ljudi koji su uvijek na rubu onoga čemu pripadaju i ne vide samo
mnoštvo koje ih određuje, nego i velika prostranstva unaokolo. Stoga nisam poput
njih sasvim napustio Boga, a Čovječanstvo pak nisam nikada prihvatio. Smatrao sam
da bi Bog, budući da nije vjerojatan, mogao postojati, a onda bi ga se i moglo
obožavati. A Čovječanstvo, budući daje puka biološka ideja i ništa drugo do ljudska
životinjska vrsta, nije vrijedno obožavanja više od neke druge životinjske vrste. Ovaj
kult Čovječanstva s njegovim obredima Slobode i Jednakosti uvijek mi je nalikovao
na oživljavanje drevnih obreda u kojima su životinje bile bogovi, ili su pak bogovi
imali životinjske glave.
No kako nisam znao vjerovati u Boga, a nisam mogao vjerovati u neki skup
životinja, ostao sam kao i oni na rubu ljudstva, na onom odmaku od svega što se
obično naziva Dekadencijom. Dekadencija je potpuni gubitak nesvjesnoga, jer
nesvjesno je osnova života. Srce bi, da može misliti, stalo.
Onima malobrojnima poput mene, koji žive ne znajući kako, se živi, što još
preostaje osim odricanja kao načina življenja i kontemplacije kao sudbine? Nisam
znao što je religiozan život niti sam to mogao znati, jer nema vjere s razumom, ne
može biti vjere u čistom umu čovjeka, a ne možemo, zapravo, ni znati što s njom
činiti, pa nam ostaje, kao motiv za posjedovanje duše, estetsko promatranje života. I
tako, otuđeni od slavljenja svih svjetova, ravnodušni na božansku i prezrivi spram
ljudskoga, zaludno se predajemo osjetu bez namjere što se uzgaja u istančanom
epikureizmu, kao što priliči našim moždanim ganglijama.
Zadržavajući od znanosti jedino njezino osnovno pravilo da je sve podvrgnuto
fatalnim zakonima protiv kojih ne možemo samostalno djelovati, jer djelovati bi
značilo kako nam oni dopuštaju da djelujemo, i utvrđujući da se to pravilo podudara
s drugim, starijim pravilom o božanskoj fatalnosti svih stvari, odustajemo od napora
kao slabići koji su zabava snagatorima i svijamo se nad knjigom dojmova s velikom
brižnošću proživljene erudicije.
4
Ne uzimajući ništa ozbiljno i shvaćajući da su naši dojmovi jedina izvjesna
stvarnost, u njima se sklanjamo i istražujemo ih poput velikih nepoznatih zemalja. I
ako se marljivo posvetimo, ne samo estetskoj kontemplaciji nego isto tako i izrazu
njezinih oblika i ishoda, onda proza ili stih što ga pišemo, bez želje i namjere da
nekog drugog u nešto uvjere ili da pokrenu tuđu volju, nalikuju tek čitanju nagi as
kako bi se postigla objektivnost pri subjektivnom užitku čitanja.
Dobro znamo da svako djelo mora biti nesavršeno i da su najmanje sigurna ona
estetska razmišljanja o kojima pišemo. No sve je nesavršeno, nema tako lijepog
zalaska sunca koji ne bi mogao biti još ljepši, ili laganog povjetarca što nas
uspavljuje, a koji ne bi mogao pružiti još spokojniji san. I tako ćemo mi, promatrači
poput planina i kipova, uživati u danima kao u knjigama, snivati sve kako bismo to
prenijeli u svoju bit i stvarat ćemo opise i raščlambe koji će, kada budu završeni,
postati izvanjske stvari u kojima ćemo potom moći uživati kao u nekom
popodnevnom događaju.
Ovo nije razmišljanje nekog pesimista poput de Vignyja, za kojega je život bio
tamnica u kojoj je pleo slamu samo da se nečim zabavi i da mu prođe vrijeme. Biti
pesimist znači gledati na sve tragično, a takvo je razmišljanje pretjerano i neugodno.
Očito je da nikakvu vrijednost ne možemo pripisati djelu što ga stvaramo. Stvaramo
ga, naravno, da se nečim zabavimo, no ipak nismo poput zatočenika koji plete slamu
da skrene misli sa Sudbine, ni poput djevojke koja veze jastučnice da se zabavi, i
ništa više.
Na život gledam kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne
kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam. Mogao
bih ovo svratiš te shvatiti kao tamnicu, jer sam tu primoran čekati. Mogao bih ga
shvatiti kao mjesto za druženje, jer se ovdje susrećem s drugima. Međutim, nisam ni
nestrpljiv ni običan. Nemam ništa protiv onih koji se zatvaraju u sobe i mlitavo leže
na postelji u čekanju bez sna; nemam ništa protiv onih koji razgovaraju u sobama iz
kojih do mene dopire ugodna glazba i glasovi. Sjedim pred vratima i napajam oči i
uši na bojama i zvukovima krajolika, i polako, samo za sebe, pjevam pjesme koje
skladam dok čekam.
Svakome će doći noć i stići kočija. Uživam na povjetarcu što su mi ga dali i u
duši što su mi je dali da bih mogao uživati te više ne postavljam pitanja i ne tražim.
Ako ono što sam u ovoj knjizi napisao, a što će jednoga dana drugi čitati, može
zabaviti putnike koji također prolaze, dobro je. Ako ju ne pročitaju ili se ne zabave,
opet je dobro.




2.
L. do D. i s Pessoinom napomenom »Predgovor?«

Moram izabrati ono što prezirem: ili san što ga moja inteligencija mrzi ili
djelovanje koje moja osjećajnost odbija. Djelovanje za koje nisam rođen ili san za
koji nitko nije rođen.
Kako prezirem i jedno i drugo, na kraju ne izabirem ništa. No kako u stanovitim
prilikama moram ili sanjati ili djelovati, stapam jedno s drugim.

3.
Prva dva odlomka objavljena su u časopisu Soluçao Editora, br. 2, 1929. Pripisani su Bernardu
Soaresu, ali ih je potpisao Fernando Pessoa.

U dugim ljetnim popodnevima volim mir donjega grada, a naročito onaj mir što
ga u određenom dijelu dana naglašava njegova suprotnost, kada dan uranja u najveću
vrevu. Ulica Arsenal, Ulica Alfândega, produžetak tužnih ulica što vode na istok do
kraja Carinarnice, crta isprekidana nepomičnim gatovima — sve to u meni budi tugu
kada za tih popodneva uranjam i stapam se s njihovom osamljenošću. Živim u
nekom dobu što prethodi mojemu. Uživam u osjećaju da sam suvremenik Cesarija
5
Verdea i u sebi nosim, ne stihove poput njegovih, nego istu tvar koja se nalazi u
njegovim stihovima. Vučem za sobom, sve do noći, isti osjećaj života što ga imaju
ove ulice. Danju se one ispune metežom koji ništa ne govori, noću se ispune
izostankom meteža koji ništa ne govori. Danju nisam ništa, a noću sam ja. Nema
razlike između mene i ulica što vode do Carinarnice, osim što su one ulice a ja sam
duša, što ne mora ništa značiti pred bitkom stvari. Sudbina je ista jer je apstraktna i
za ljude i za stvari — isto ravnodušno određenje u algebri tajne.
Ali, postoji još nešto… U ovim sporim i ispraznim časovima iz duše mi do uma
dopire tuga čitavoga bića, gorčina od pomisli kako je sve istodobno samo moj
doživljaj i vanjska stvar koju ne mogu mijenjati. Ah, koliko me puta moji snovi
uzdižu u stvarima, ne da mi nadomjeste stvarnost, već da bi mi se ispovjedili njihovi
dvojnici u meni kako ih ne želim, kako mi se javljaju izvana poput tramvaja što
zaokreće za posljednji ugao ulice ili poput glasa noćnoga izvikivača ne znam čega, a
koji mi privlači pozornost i zvuči arapski, kao iznenadni vodoskok u jednoličnosti
predvečerja!

Prolaze budući parovi, prolaze krojačice, užurbano prolaze dječaci u potrazi za
zadovoljstvima, u svojoj vječno istoj šetnji puše sveopći umirovljenici, tu i tamo na
vratima malo toga primjećuju zaustavljeni dokoličari, vlasnici trgovina. Spori, snažni
i slabi novaci mjesečare u hrpama, vrlo bučni ili više no bučni. Ponekad se pojave
normalni ljudi. Automobili su u ovo doba dana rijetkost, skladni su poput glazbe. U
mojem je srcu smirena tjeskoba, a moj je spokoj satkan od rezignacije.
Sve to prolazi, i ništa mi od svega toga ne znači ništa, sve je to strano mojoj
sudbini, strano čak i svojoj sudbini — nesvjesno, neka ide k vragu nenamjernost
kada slučaj baca kamenje, jeka nepoznatih glasova — kolektivna salata života.


4.
L. do D.

… a s visine veličanstva svih snova, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu.
No suprotnosti me ne poništavaju, oslobađaju me, a njihova ironija moja je krv.
Trebao me je poniziti moj stijeg što ga podižem i smijeh kojim bih se trebao smijati
6
samome sebi, to je truba kojom pozdravljam i oblikujem jedno svitanje u kojemu
7
nastajem .
Noćna slava bivanja velikim i bivanja ništavnim! Sjenovita veličanstvenost
nepoznatoga sjaja… I odjednom osjećam uzvišenost redovnika u osami i pustinjaka
8
u povučenosti koji se upoznaje s Kristovom tvari u kamenju i u spiljama udaljenima
9
od svijeta .
A na stolu moje besmislene sobe, pun prezira, predan i bezimen, ispisujem riječi
za spas duše i pozlaćujem se nemogućim zalaskom sunca na visokim, prostranim i
udaljenim planinama, na svome kipu što zamjenjuje zadovoljstvo i prstenu odricanja
10
na mom evanđeoskom prstu, nepomičnom dragulju mojega ushićenog prezira .


5.
Objavljeno u časopisu Soluçao Editora, br. 4, 1929.

Preda mnom su dvije velike stranice teške knjige, sa svojega nagnutog pisaćeg
stola umornih očiju podižem dušu još umorniju od očiju. Onkraj ništavnosti svega
11
ovoga, tek skladište, sve do Ulice Douradores poslagane su pravilne police, pravilni
službenici, ljudski red i spokoj običnoga. Na prozorima su šumovi različitoga, a
različiti su šumovi obični, kao i spokoj što počiva na policama.
Spuštam nove oči na dvije bijele stranice na kojima su moje pažljive brojke
iznijele rezultate društva. I s osmijehom što držim da je moj, prisjećam se da život
koji posjeduju ove stranice s nazivima robe i novčanim vrijednostima, sa svojim
bjelinama, crtama i slovima podvučenima ravnalom, isto tako uključuje i velike
pomorce, velike svece, pjesnike svih razdoblja, sve one o kojima ništa nije zapisano,
gomilu nasljednika koje su izbacili oni zaslužni u svijetu.
Dok unosim bilješku o nekoj tkanini koje mi ime ništa ne znači, otvaraju mi se
vrata Inda i Samarkanda, a perzijska poezija koja nije ni iz jednoga ni iz drugoga
grada, svojim kvartinama bez rime u trećem stihu, daleka je utjeha mojem nemiru.
Ali ne griješim već pišem, zbrajam, i zapis teče, što uglavnom i treba raditi službenik
ovoga ureda.

6.

Tako sam malo od života tražio i to malo mije život uskratio. Snop sunčeve
svjetlosti, polje, malo mira i malo kruha, tek da me ne tišti spoznaja da postojim i da
ništa ne tražim od drugih ni drugi od mene. I upravo mi je to bilo uskraćeno, kao
kada netko uskraćuje milostinju ne zato jer nije dobra duša, već zato da ne mora
12
raskopčavati kaput .

Pišem ožalošćen u svojoj mirnoj sobi, sam kao što sam uvijek bio, sam kao što
ću uvijek biti. I pitam se: utjelovljuje li moj glas, naizgled tako beznačajan, sve one
tisuće glasova, žudnju za izražavanjem tisuće života, strpljenje milijuna duša
podčinjenih poput moje svagdašnjoj sudbini, uzaludnom snu, čekanju bez znamena.
U ovim mi trenucima srce jače kuca zato što sam ga svjestan. Proživljavam više zato
što sam više čovjek. U svojemu biču osjećam religioznu snagu, neku vrstu molitve,
nalik zvonjavi. No, poriv protiv mene spušta se iz uma… Gledam se na visokom
četvrtom katu u Ulici Douradores, družim se sa snom; na napola ispisanom papiru
13
vidim zaludan život bez ljepote i jeftinu cigaretu što ju mrvim ponad stare
bugačice. Ovdje, na ovome četvrtom katu ja tražim objašnjenja od života! Govorim
što duše osjećaju! Pišem prozu poput veleumova i onih slavnih! Tako, ja, ovdje!…


 7.

Danas, u jednom od nenamjernih i nepriličnih sanjarenja koja sačinjavaju velik
dio duhovne biti mojega života, zamislio sam se zauvijek oslobođenim od Ulice
Douradores, gazde Vasquesa, knjigovođe Moreire, od svih službenika, momka,
dječaka i mačka. U snu sam osjetio svoje oslobađanje kao da su mi južna mora
podarila čarobne otoke za istraživanje. Bio bi to odmor, ostvarena umjetnost,
intelektualno ispunjenje mojega bića.
No, iznenada, usred sanjarenja što se odvijalo u jednom kafiću za skromnoga
podnevnog blagovanja, neugodan dojam prekine moj san: shvatio sam da bi mi bilo
žao. Da, kažem to kao da govorim usput: bilo bi mi žao. Gazda Vasques, knjigovođa
Moreira, blagajnik Borges, svi su oni dobri momci, veseli dječarac koji nosi poštu,
mladac za sve poruke, umiljati mačak — sve je to postalo dijelom mojega života, ne
bih sve to mogao ostaviti bez žaljenja, bez spoznaje da, ma kako mi se to činilo
lošim, jedan dio mene ostaje sa svima njima i da bi oproštaj s njima bio napola nalik
umiranju.
Osim toga, ako ih sutra sve napustim i svučem ovu odoru Ulice Douradores,
kojoj bih se drugoj stvari priklonio — zašto bih se nekoj drugoj stvari morao
prikloniti? Koju bih drugu odoru navukao — zašto bih neku drugu morao navući?
Svi imamo gazdu Vasquesa, neki ga vide, neki ne. Moj se doista zove Vasques, i
to je zdrav i ljubazan čovjek, kadikad grub, no to je samo vanjština, koristoljubiv, ali
zapravo pravedan, s pravednošću koja nedostaje mnogim velikim umovima i
mnogim divnim ljudima ove civilizacije, desne i lijeve. Nekima je gazda taština, glad
za gomilanjem bogatstva, slava, besmrtnost… Radije bih Vasquesa, čovjeka, mojega
gazdu, s kojim se lakše nositi u teškoćama nego sa svim apstraktnim gazdama
svijeta.
Smatrajući da malo zarađujem, reče mi neki dan jedan prijatelj, dioničar tvrtke
14
što uspješno posluje u cijeloj zemlji: »Vas iskorištavaju, Soares «. Podsjetilo me to
na ono što jesam, no kako u životu svi moramo biti iskorištavani, pitam se što je
gore, biti iskorištavan od Vasquesa, vlastelina, ili od taštine, slavohlepnosti,
podrugljivosti, zavisti ili nemogućega.
Ima onih koje sam Bog iskorištava, pa su proroci i sveci u praznini svijeta.
I povlačim se, kao u dom što ga drugi imaju, u tuđu kuću, prostran ured u Ulici
Douradores. Zavlačim se za svoj radni stol kao za branik od života. Osjećam ganuće,
ganuće do suza, prema tuđim knjigama gdje upisujem račune, prema staroj tintarnici
kojom se služim, prema pognutim Sérgiovim leđima dok ispisuje otpremnice robe,
tamo malo dalje od mene. Volim sve to možda zato jer nemam što drugo voljeti, ili
možda zato što ljubav jedne duše ne vrijedi mnogo, pa ako je moramo iskazati
osjećajem, svejedno je pružam li ju beznačajnom izgledu svoje tintarnice ili
neizmjernoj ravnodušnosti zvijezda.


8.
L. do D.

Gazda Vasques. Često sam neobjašnjivo opčinjen gazdom Vasquesom. Što mi
znači taj čovjek, osim što je slučajna prepreka u mojem raspolaganju vlastitim
vremenom tijekom dana? Prema meni se lijepo odnosi, sa mnom ljubazno razgovara,
osim u grubim trenucima nepoznate zabrinutosti kada ni s kim ne govori lijepo.
Dobro, ali zašto me zaokuplja? Je li on simbol? Je li razlog? Što je?
Gazda Vasques. Mislim na njega već s budućom čežnjom i znam da ću je
osjećati. Živjet ću mirno u nekoj maloj kući u predgrađu nečega, uživati u miru u
kojemu neću stvarati djelo koje sada ne stvaram, i da ga i nadalje ne bih stvarao,
tražit ču razne Isprike poput onih u kojima danas od sebe bježim. Ili ću biti smješten
u neku ubožnicu, sretan u potpunoj propasti, pomiješan s jadnicima koji se smatraju
genijima a nisu bili drugo do prosjaci sa snovima, zajedno s bezimenom gomilom
koja nije posjedovala moć pobjede, ni dugotrajno odricanje da bi pobijedila bez
borbe. Ma gdje bio, sjećat ću se s čežnjom gazde Vasquesa, ureda u Ulici
Douradores, a jednoličnost će života za mene biti kao sjećanje na ljubavi koje mi se
nisu dogodile ili na pobjede koje nisu bile moje.
Gazda Vasques. Odande ga vidim danas, kao što ga odavde vidim sada —
srednji stas, zdepast, ograničeno nezgrapan i u prijateljstvu, iskren i odvažan, grub i
nježan — šef, na stranu njegov novac u dlakavim i sporim rukama, s izraženim
venama poput malih obojenih mišića, puni vrat, ali ne debeo, obrazi rumeni,
istodobno napeti, pod tamnom mrljom uvijek obrijane brade. Gledam ga, gledam
njegove energično spore pokrete, njegove oči koje mislima prodiru u vanjske stvari,
preuzimam njegovu uznemirenost u trenucima kada nije sa mnom zadovoljan, a
moja se duša veseli s njegovim osmijehom, širokim i ljudskim osmijehom, nalik
pljesku mnoštva.
Možda je to zato jer kraj sebe nemam nijedan drugi lik koji bi se isticao osim
gazde Vasquesa, te mi se zato taj obični i čak priprosti lik često upleće u misli i
udaljava me od mene samoga. Vjerujem da je on simbol. Vjerujem ili gotovo
vjerujem da je negdje, u nekom dalekom životu, ovaj čovjek imao veću važnost u
mojemu životu nego što je ima sada.


 9.
L. do D. i s Pessoinom napomenom »nastavak«.

Ah, shvatio sam! Gazda Vasques je Život. Jednoličan i prijeko potreban Život,
opunomoćen i nepoznat. Taj banalni čovjek predstavlja banalnost Života. On je za
mene sve izvanjsko, jer je Život za mene sve izvanjsko.
A ako ured u Ulici Douradores znači život, ovaj drugi stan u kojemu boravim, u
toj istoj ulici, predstavlja za mene Umjetnost. Da, Umjetnost, koja boravi u istoj ulici
gdje i Život, samo na drugome mjestu. Umjetnost koja je rasterećenje od života, ali
nije rasterećena života, koja je jednolična poput samoga života, samo na drugome
mjestu. Da, ova Ulica Douradores predstavlja za mene sav smisao stvari, rješenje
svih zagonetki, osim ako one ne postoje, pa onda rješenja i nema.


10.
L. do D.

Tako isprazan i osjetljiv, sposoban sam za snažne i naporne poticaje, loše i
dobre, uzvišene i niske, ali nikada s osjećajem koji bi se održao, nikada s
uzbuđenjem koje bi trajalo i prodrlo u tvar moje duše. Sve je u meni nastojanje da
budem nešto drugo, nestrpljenje duše prema samoj sebi kao prema nekom
nesnosnom djetetu, nemir što stalno raste i uvijek je isti. Sve me zanima a ništa me
trajno ne veže. Svemu posvećujem pozornost i neprestano sanjam, pamtim najmanje
izraze lica onoga s kim razgovaram, prikupljam sitne prizvuke njegovih izrečenih
riječi, no dok ga slušam ne čujem ga, mislim na nešto drugo, i ono što mi od
razgovora najmanje ostaje u pamćenju to je ono o čemu se govorilo, o čemu sam
govorio ja ili onaj s kojim sam razgovarao. Zbog toga često nekome ponavljam ono
što sam mu već ponovio, ponovno ga ispitujem o onome što mi je već odgovorio, ali
zato mogu, u četiri fotografske riječi, opisati izraz lica kojim je izgovorio ono čega
se ne sjećam, ili zatvaranje kapaka pri slušanju priče koje se ne sjećam da sam mu
ispričao. Ja sam dvojica, a obojica smo udaljeni — sijamska braća koja nisu
15
spojena .

11.
L. do D.

LITANIJA

Nikada se ne ostvarujemo.
16
Mi smo dva ponora — zdenac spram neba.


12.
L. do D.

Zavidim — no ne znam da li zavidim — onima o kojima se može napisati biografija
kao i onima koji mogu pisati vlastitu biografiju. U ovim nepovezanim dojmovima,
koji i ne žele biti povezani, ravnodušno pripovijedam svoju autobiografiju bez
činjenica, svoju priču bez života. Ovo su moje Ispovijesti, i ako u njima ništa ne
kažem, to je zato jer nemam što reći.
Što bi vrijedilo ili bilo korisno objaviti? Ono što nam se dogodilo, dogodilo se
svima ili se dogodilo satno nama. U prvom slučaju nije novost, a u drugom je
nepojmljivo. Ako pišem što osjećam, to je zato što tako umanjujem vrućicu onoga
što osjećam. Ono što ispovijedam nema važnosti, budući da ništa nema važnosti.
Sastavljam krajolike od osjećaja. Pravim godišnji odmor od senzacija. Potpuno
shvaćam vezilje zbog tuge i one koje pletu čarape jer postoji život. Moja je stara
tetka slagala pasijans za vrijeme beskrajnih večeri. Ovo ispovijedanje osjećaja moj je
pasijans. Ne iznosim ih kao onaj koji se služi kartama da bi doznao sudbinu. Ne
slušam ih, jer karte u pasijansu nemaju tu vrijednost. Razmotavam se kao raznobojno
klupko ili od sebe stvaram likove od konca poput onih što se isprepleću i zatežu na
prstima, a djeca ih premještaju s ruke na ruku. Brinem se samo da palac ne promaši
uzao koji mu je namijenjen. Zatim okrenem ruku i slika je druga. I počinjem iz
početka.
Živjeti znači plesti čarapu od tuđih nakana. A dok se to radi, misao je slobodna i
svi začarani kraljevići mogu šetati svojim perivojima između uranjanja i ponovnog
uranjanja igle od slonovače s kukicom. Kukičanje stvari… Predah… Ništa.
Uostalom, što mogu očekivati od sebe? Strahovitu istančanost osjeta i duboko
poimanje toga da osjećam… Pronicavu inteligenciju da me uništi i snagu lakomog
17
sna da me razonodi. Mrtvu volju i misao koja ju ziba poput živa djeteta … Da,
kukičanje…


13.

 Bijeda mojega stanja nije otežana ovim združenim riječima, kojima malo-
pomalo stvaram svoju slučajnu i promišljenu knjigu. Trajem ništavan na dnu
svakoga izraza, poput netopljiva taloga na dnu čaše iz koje se pila samo voda.
Ispisujem svoju književnost kao što ispisujem svoje trgovačke knjige — pažljivo i
ravnodušno. Pred prostranim zvjezdanim nebom i tajnom mnogih duša razaznaje se
noć nepoznata bezdana i kaos ništavila — sve što zapisujem u pomoćne knjige i što
pišem po ovom papiru duše, sve je na isti način svedeno na Ulicu Douradores i u
manjoj mjeri na milijunske svjetove.
Sve je ovo san i tlapnja pa malo vrijedi kad bi san bio objava visoko vrijedne
proze. Što vrijedi sanjati o kraljevnama, vrijedi li to više nego sanjati o ulaznim
vratima ureda? Sve što znamo samo je naš dojam, a sve što jesmo nečiji je tuđi
dojam, melodrama nas samih koji se tako osjećamo i koji se stvaramo svojim
vlastitim Živim gledateljima, svojim bogovima koje je ovlastio Savjet.


14.

Spoznaja da će nedovršeno djelo biti loše. Još je gore, međutim, djelo koje se i
ne započne stvarati. Ono koje se stvara, barem će biti stvoreno. Bit će jadno, ali će
postojati, poput jadne biljke u jedinoj posudi moje povrijeđene susjede. Ta je biljka
sva njezina radost, a kadikad i moja. Ono što pišem i što prepoznajem kao loše isto
tako može omogućiti trenutke u kojima neka povrijeđena ili ožalošćena duša
zaboravlja još gore trenutke. To mi je dovoljno ili mi nije dovoljno, no nečemu služi,
a takav je čitav život.

Mučnina što sadržava još samo slutnju drugih mučnina. Tugovanje već sada
zbog toga što ću sutra biti tužan jer sam danas bio tužan — velike zbunjenosti bez
svrhe i istinitog razloga, velike zbunjenosti…

… gdje, skupljen na Klupi čekam na usputnoj postaji, moj prezir drijema u
18
ogrtaču moje bezvoljnosti …

… svijet od slika iz snova, istih onih od kojih je sastavljena moja spoznaja i moj
život…

Trenutačna kolebanja nimalo me ne muče i ne traju u meni. Čeznem za
protezanjem u vremenu i žudim da bezuvjetno budem ja.


15.

Osvojio sam, pedalj po pedalj, unutrašnje područje što se rodilo kao moje.
Pretraživao unatrag, dio po dio, močvaru u kojoj sam ostao ništavan. Porodio sam
svoje beskrajno biće, ali sam se bacio u okove samoga sebe.


16.
L. do D.

Tumaram između Cascaisa i Lisabona. Otišao sam u Cascais platiti porez za
gazdu Vasquesa, za kuću koju ima u Estorilu. Unaprijed sam uživao u zadovoljstvu
koje će mi to putovanje pružiti, jedan sat tamo, jedan sat natrag, s raznolikim
izgledom velike rijeke i njezina atlantskog ušća. A zapravo sam se na putu izgubio u
apstraktnim razmišljanjima, i gledao ne vidjevši vodene krajolike kojima sam se
veselio što ću ih vidjeti, a na povratku sam se izgubio u bilježenju ovih dojmova. Ne
bih bio sposoban opisati ni najmanju pojedinost puta, ni najmanji vidljivi isječak.
Sabrao sam ove stranice na zaboravu i proturječnosti. Ne znam je li to bolje ili gore
od suprotnoga, što također ne znam što je.
Vlak usporava, ulazi na Cais do Sodré. Došao sam do Lisabona, ali ne i do
nekog zaključka.


17.

Vrijeme je možda da učinim jedini napor, a to je da pogledam svoj život. Vidim
se usred goleme pustinje. Govorim o onome što sam doslovce bio jučer, nastojim
samome sebi objasniti kako sam stigao ovamo.


18.

Suočavam se mirno, bez ičega, osim nečega nalik smiješku u duši, sa
zatvaranjem života u ovu Ulicu Douradores, u ovaj ured, u ozračje ovih ljudi. Imati
što jesti i piti i gdje stanovati, pa malo slobodnog prostora u vremenu za snove, pisati
— snivati — što bih više mogao tražiti od Bogova ili očekivati od Sudbine?

 Imao sam velike ambicije i široke snove, no njih je imao i dostavljač, pa i
krojačica, jer snove imaju svi ljudi, ono što nas razlikuje je snaga da se ostvarimo ili
pak sudbina po kojoj nas stvaraju.
Po snovima sam jednak dostavljaču ili krojačici. Od njih se razlikujem jedino po
tome što znam pisati. Tako je, to je čin, moja stvarnost što se razlikuje od njihove. Po
duši sam isti kao i oni.

Dobro znam da postoje južni otoci i velike svjetske strasti, i <>

Da imam svijet na dlanu, mijenjao bih ga, siguran sam, za ulaznicu u Ulicu
Douradores.

Možda mi je suđeno da vječno budem knjigovođa, a poezija ili književnost
leptir što mi slijeće na glavu i čini me utoliko smješnijim što je njegova ljepota veća.

Hoće li mi nedostajati Moreira, ali što znači čežnja pred velikim uzdizanjima?

Dobro znam da će dan kada postanem knjigovođa u tvrtki Vasques & Ca biti
jedan od velikih dana u mojem životu. Znam to unaprijed s gorčinom i ironijom, no
znam to s prednošću intelektualne izvjesnosti.


19.
22. 3. 1929.

U uvali na obali, između priobalnoga gustiša i obrađenih polja, uspinjao sam se
iz neizvjesnosti ništavna ponora prema nestalnosti gorljive želje. Nisam trebao birati
između žitnih polja i mnogih <>, a daljina se protezala medu čempresima.
Čarolija osamljenih riječi, ili složenih prema skladu zvučanja, s prisnim
odjecima i značenjima što se razilaze istodobno se spajajući, raskoš rečenica
umetnutih u značenja drugih, zloslutnost znamenja, nada šuma, i ništa drugo do
mirnoća spremišta za vodu na imanjima djetinjstva mojih isprika… Između visokih
zidina besmislene odvažnosti, u redovima drveća i u nemiru onoga što presušuje,
drugi koji nisam ja čuo bi s tužnih usana ispovijed uskraćenu unatoč upornosti.
Nikada više između fijuka koplja u dvorištu za gledanje, pa i kad bi konjanici
ponovno stigli cestom što se vidi s visokih zidina, ne bi bilo mira u Dvorcu
Posljednjih, niti bi drugo ime s ove strane ceste, osim onoga što dočarava noć s
Maurkinjama, spominjalo to dijete koje je poslije umrlo od života i zadivljenosti.
 Između brazdi u travi lagani su koraci utiskivali rupe u uznemirenom zelenilu,
prolasci posljednjih izgubljenih duša što se vuku u odjecima poput sjećanja onih koji
dolaze. Bili su stari oni koji su trebali doći, a mladi oni koji nikad neće doći.
Bubnjevi su se valjali rubom ceste, a trube su nekorisno visjele u umornim rukama
koje bi ih ispustile da još imaju snage nešto ispustiti.
No, ponovno su nakon čarolije ispuštali visoke zvukove završni jauci, a psi su
okrenuli leda u vidljivim drvoredima. Sve je bilo besmisleno kao korota, a kraljevne
iz tuđih snova šetale su izvan samostana beskrajno.


20.
Ulomak označen kao Predgovor, ali bez ikakve naznake da pripada Knjizi.

Često mi se tijekom života događalo, kada bih se našao pritisnut raznim
okolnostima, da sam se, u želji da ih se oslobodim, odmah našao okružen drugima
iste vrste, kao da postoji stanovito stalno neprijateljstvo prema meni u nejasnome
tkanju stvari. Iz grla čupam ruku što me guši. Vidim na svojoj ruci, kojom sam
iščupao tu drugu ruku, zavezano uže što mi je palo u grlo u namjeri da me oslobodi.
Pažljivo skidam uže i vlastitim se rukama gotovo zadavim.



21.
24. 3. 1929.

Postojali bogovi ili ne, njihovi smo sluge.


22.

Moja slika, upravo onakva kakvu sam mogao vidjeti u zrcalu, uvijek sjedi u
19
krilu moje duše . Ja nisam mogao biti drukčiji nego tako sklupčan i slabašan, čak i u
svojim mislima.
Sve u meni pripada jednom obojenom kraljeviću zalijepljenom u starom albumu
nekog djeteta koje je umrlo prije mnogo vremena.
Voljeti me značilo bi žaliti me. Jednoga dana, tamo na svršetku budućnosti,
netko će o meni napisati pjesmu, i možda ću tek tada početi kraljevati u svojemu
Kraljevstvu.

Bog znači da postojimo i da to nije sve.


23.
L. do D.

BESMISAO

Postali smo zagonetke, premda lažne, dok se nismo doveli u stanje u kojemu
20 21
više ne znamo tko smo. Uostalom , mi jesmo lažne zagonetke i ne znamo što smo
zapravo. Jedini način da budemo u skladu sa životom jest da ne budemo u skladu sa
samima sobom. Besmisao je božanstven.
Utemeljiti teorije, smišljati ih strpljivo i iskreno, samo zato da poslije djelujemo
protiv njih, djelovati i opravdavati svoje djelovanje teorijama što ih pobijaju. Zacrtati
put u životu i odmah potoni krenuti suprotnim smjerom. Posjedovati sve pokrete i
sve stavove nečega što uopće nismo i ne namjeravamo biti, a ne namjeravamo biti ni
ako mislimo da jesmo.
Kupovati knjige da ih ne bismo čitali, ići na koncerte da ne čujemo glazbu i ne
vidimo tko je tamo, dugo šetati jer nam je dosta šetnje i provesti dane na selu samo
zato jer se na selu dosađujemo.



24.

Danas kao da mi je tjelesnu osjetilnost stisnula ona stara tjeskoba što se kadikad
prelije, pa nisam dobro jeo, a ni pio kao obično, u restoranu ili blagovaonici na
polukatu na kojem se nastavlja moje postojanje. Dok sam izlazio, konobar je opazio
da je boca vina dopola puna, okrenuo se prema meni i rekao: »Do viđenja, gospodine
Soares, želim vam brzo ozdravljenje.«
Kada je zazvonila ova jednostavna rečenica, u duši mi je laknulo kao da je na
oblačnome nebu vjetar odjednom raspršio oblake. I tada sam uočio ono što nikada
prije nisam jasno vidio — ovi poslužitelji u kavanama i restoranima, brijači te
mladići koji prenose poruke na uličnim uglovima, osjećaju prema meni neku
nehotičnu naklonost, naravnu, za koju ne mogu s ponosom reći da ju primam od onih
koji sa mnom prijateljuju u većoj prisnosti, koja i nije baš takva…
Bratstvo je istančano.
Jedni upravljaju svijetom, drugi su svijet. Između jednog američkog milijunaša
s imanjima u Engleskoj i Lenjina, socijalističkog vođe u selu, nema razlike u
kvalitetu, već samo u kvantitetu. Ispod njih nalazimo se mi, bezoblični, brzopleti
dramaturg William Shakespeare, majstor škole John Milton, lutalica Dante Alighieri,
mladić koji prenosi poruke i koji mi je jučer donio jednu poruku, ili brijač koji mi
pripovijeda anegdote, konobar kojemu postajem brat jer mi je poželio ozdravljenje
zbog toga što nisam popio više od pola boce vina.



25.

To je beznadna oleografija. Netremice u nju gledam ne znajući vidim li je. U
izlogu se uz druge slike nalazi i ta slika. Nalazi se usred izloga u udubljenju podno
22
stuba .
Ona stišće proljeće na grudi, a oči kojima me motri tužne su. Nasmiješio sam se
sjaju papira, a lice joj se zarumenilo. Nebo je iza nje plavo na jasnom krajoliku. Usta
su joj istaknuta i gotovo malena, s izrazom kao da je na razglednici, a oči me
23
promatraju s velikom tugom . Ruka koja drži cvijeće podsjeća me na nekoga.
Haljina ili bluza otvara se u četvrtast izrez. Oči su doista tužne: zure u mene iz
dubine litografske stvarnosti s nekom vrstom istine. Ona je stigla s proljećem.
Njezine tužne oči su velike, ali to nije to. Udaljavam se od izloga teškom mukom.
Prelazim ulicu i okrenem se nemoćan da se oduprem. Ona još uvijek drži proljeće što
su joj ga dali, a oči su joj tužne kao što moje nikada nisu bile. Iz daljine se može
zamijetiti više boja na oleografiji. Lik ima vrpcu jarko ružičaste boje koja obrubljuje
vrh kose, nisam to prije primijetio. U ljudskim očima, mada su litografske, postoji
nešto strašno: neizbježno upozorenje o svijesti, skriveni krik duše koja postoji.
Velikim se naporom dižem iz sna u koji sam uronjen i poput psa otresam vlagu
magle iz tmine. A ponad mojeg bijega, pri rastanku s nečim drugim, tužne oči
čitavog života s ove metafizičke oleografije što ju promatramo s razdaljine, zure u
mene kao da znam što je Bog. Ispod slike, u dnu, nalazi se kalendar. Ta je slika
uokvirena dvjema crnim ravnim crtama, ravnim izbočinama loše naslikanima.
24
Između gornje i donje crte što je omeđuju, iznad broja 1929. sa zastarjelim
kaligrafskim znacima što prekrivaju neizbježni prvi siječnja, tužne mi se oči ironično
smješkaju.
Zanimljivo je odakle mi je, zapravo, taj lik bio poznat. U jednom zabačenom
uglu u uredu postoji isti takav kalendar, i već sam ga mnogo puta vidio. No, zbog
nekakva tajanstvenog razloga, oleografskoga ili mojega, isti lik iz ureda nema tužne
oči. To je samo oleografija. (Na sjajnome papiru, iznad glave Alvesa ljevaka, sniva
svoj život u sjeni slike.)
Nasmijao bih se svemu tome, no osjećam se vrlo loše. Osjećam iznenadnu
bolećivu hladnoću u duši. Nemam snage suprotstaviti se toj besmislici. Kroz kakav
se to prozor, nad kakvu se to tajnu Boga naginjem, i ne želeći to? Kamo vodi izlog
pod stubama? Kakve su me to oči motrile s oleografije? Gotovo drhtim. Nehotice
dižem pogled prema udaljenom uglu ureda gdje se nalazi prava oleografija.
Provodim dane neprestano dižući pogled u tom smjeru.


26.
L. do D.

Svakom osjećaju dati jednu osobnost, svakom stanju duše jednu dušu.
Za ugao su skrenule djevojke, bilo ih je mnogo. Pjevale su ulicom, a zvuk
njihovih glasova bio je razigran. Ne znam što bi one mogle biti. Neko sam ih vrijeme
iz daljine slušao, bez određenog osjećaja. Onda sam u srcu osjetio tugu zbog njih.
Radi njihove budućnosti? Zbog njihove nesvjesnosti? Ne, izravno zbog njih, ili,
tko zna, možda samo zbog sebe?


27.
L. do D.

Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje
neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi stremili svi ljudski napori, ako su
uistinu ljudski, a ne tek površno životinjski. Držim da govoriti o nekoj stvari znači
25
sačuvati joj vrlinu i oduzeti joj užas . Polja su zelenija u riječima no što to doista
jesu. Cvijeće, ako je opisano rečenicama koje ga određuju u zraku mašte, imat će
tako postojane boje kakvima ih životne stanice nikada ne bi mogle održati.
Kretati se znači živjeti, izražavati se znači preživjeti. Nema ničega stvarnog u
životu što bi postalo manje stvarnim zato što je dobro opisano. Uskogrudni kritičari
običavaju naglašavati da neka pjesma duga ritma, naposljetku, nije rekla ništa drugo
no da je dan lijep. Ali reći da je dan lijep nije lako, lijep dan, baš on, prolazi. Treba
dakle sačuvati lijep dan u lijepom i dugom sjećanju te tako novim cvjetovima ili
novim zvijezdama naseliti polja ili nebesa ove isprazne i prolazne izvanjskosti.
 Sve ono što jesmo, a tako će biti i za one koji za nama slijede u različitim
vremenima, sve će biti onako kako ćemo mi to duboko zamisliti, odnosno, onako
kako ćemo mi s maštom u našim tijelima to proživjeti. Ne vjerujem da je povijest, u
svojoj golemoj izblijedjeloj lepezi, išta više od niza tumačenja, zbrkanog
podudaranja rastresenih svjedoka. Pripovjedač je u svima nama, kada vidimo,
pripovijedamo, jer gledanje je, kao i sve, složeno.
U ovome bih času mogao izreći toliko bitnih misli i toliko istinskih metafizičkih
stvari da se istog časa osjećam umornim i odlučujem više ne pisati, ne misliti, nego
dopustiti da me groznica riječi uspava, i da sklopljenih očiju kao mačku milujem sve
ono što sam mogao reći.



28.
L. do D.

Dašak glazbe ili sna, nešto što zamalo budi osjećaj, nešto što ne daje povoda
razmišljanju.


29.
L. do D.

Nakon posljednjih kapi kiše što su zakasnile u padu na krovove i posred kamene
ulice, plavetnilo neba stalo se polako širiti, zvukovi vozila poprimili su drukčiji pjev,
viši i veseliji, a začulo se i otvaranje prozora prema suncu koje nas ne zaboravlja.
26
Onda se iz dubine uske ulice , za obližnjim uglom, začuo glasan povik prvoga
prodavača srećki, a zakivanje čavala po lijesu počelo se razlijegati jasnim prostorom
iz radionice preko puta.
Bio je to nejasan praznik, državni, ali ga se nitko zapravo nije pridržavao. Bilo
je tiho, a istodobno su se obavljali poslovi, ja nisam imao što raditi. Rano sam ustao i
dugo se pripremao za postojanje. Šetao sam s jednog na drugi kraj sobe i glasno
sanjao nešto nepovezano i nemoguće — poteze što sam ih zaboravio učiniti,
nemoguće pothvate ostvarene bez cilja, odlučne i postojane razgovore, koji bi
takvima bili da ih je bilo. I u tom sanjarenju bez značenja i mira, u tom
odugovlačenju bez nade i kraja, trošili su moji koraci slobodno jutro, a moje glasne
27
riječi, tiho izgovorene, zvučale su umnoženo u klaustru moje osame.
 Moj ljudski lik, ako bih ga izvana pogledao, bio je smiješan kao svi ljudi
zajedno kada su sami. Na jednostavnu odjeću za osamljeno spavanje odjenuo sam
neki stari kaput što mi služi za ova jutarnja budna stanja. Moje stare papuče bile su
poderane, naročito lijeva papuča. I s rukama u džepovima toga posthumnog ka-
putića, prelazio sam aveniju svoje kratke sobe dugim i odlučnim koracima,
ostvarujući ovim nekorisnim sanjarenjem isti san što ga i svi drugi imaju.
Kroz raskriljenu svježinu moga jedinog prozora još se čulo kako krupne kapi
padaju s krova na kojem su se skupile. Još je bilo nejasne svježine od kiše. Međutim
nebo je bilo osvajački plavo, a oblaci što su preostali od poražene ili posustale kiše
popuštali su i povlačili se u smjeru Utvrde pravednim nebeskim putovima.
Bila je to prilika da se bude veseo. No nešto me je tištalo, neka nepoznata
čežnja, nimalo određena želja, ni izbliza. Možda je kasnio osjećaj da sam živ. I kada
sam se nagnuo kroz visok prozor na ulicu koju sam pogledao a da ju nisam vidio,
odjednom se osjetih kao jedna od onih vlažnih krpa za pranje podova što ih vješaju
na prozore da se osuše, ali ih zaborave, te onako omotane oko užeta ostaju na
pregradi prozora po kojoj polako utiskuju mrlje.


30.
Vrlo zbrkan ulomak s rečenicom na vrhu druge stranice: »na početku očaja« koja nije
dovršena.

Prepoznajem, ne znam da li s tugom, ljudsku žeđ mojega suhog srca. Veću
28
važnost za mene ima jedan pridjev nego stvarni plač duše. Moj učitelj Vieira <>
No kadikad sam drukčiji, sa suzama, toplim suzama onih koji nemaju niti su
imali majku, a moje oči što ih te mrtve suze nagrizaju, nalaze se u mojem srcu.
Ne sjećam se majke. Umrla je kada sam imao godinu dana. Sva moja razbijena i
otvrdnula osjećajnost potječe od izbivanja te topline i od zaludne čežnje za
poljupcima kojih se ne sjećam. Ja sam umetak. Uvijek sam se budio na tuđim
grudima, uspavan na prijevaru.
Ah, je li to čežnja za drugim koji sam mogao biti što me razjeda i uznemiruje!
Tko bih drugi ja mogao biti da su mi dali nježnost što iz utrobe vodi do poljubaca na
malenom licu?

Možda čežnja što ju osjećam jer nisam bio ničije dijete ima velikog udjela u
ravnodušnosti mojih osjećaja. Tko me je kao dijete prigrlio k licu nije me mogao
prigrliti k srcu. Ona je bila daleko, u grobu — ona koja mi je trebala pripasti da je
Sudbina htjela da mi pripadne.
 Kasnije su mi govorili kako mi je majka bila lijepa, a sada kažu da na to nisam
ništa uzvraćao. Tijelo i duša bili su mi već uobličeni, nisam shvaćao osjećaje, a to što
su govorili i nije bila neka vijest poput onih s drugih stranica što ih je teško zamisliti.
Otac je živio daleko, ubio se kada su mi bile tri godine i nikada ga nisam
upoznao. Još uvijek ne znam zašto je živio daleko. Nikada mi nije bilo važno da to
saznam. Sjećam se vijesti o njegovoj smrti kao velike ozbiljnosti za vrijeme prvih
objeda nakon toga. Sjećam se da su povremeno pogledavali prema meni. I ja sam
uzvraćao pogled, pokazujući glupo razumijevanje. Potom sam jeo s više pristojnosti,
jer su me možda, dok ih nisam gledao, i dalje promatrali.

Ja sam sve to, premda to ne želim, u zbrkanoj dubini moje kobne osjećajnosti.


31.
L. do D.

Sat što se nalazi tamo negdje straga, u pustoj kući, dok svi spavaju polako
ispušta jasan četverostruki zvuk, četiri su sata ujutro. Još nisam zaspao, niti ću
zaspati. Sve dok mi je pozornost budna, zbog čega i ne mogu zaspati, ili dok me
nešto boli u tijelu pa ne mogu naći mira, ležim u sjenci, a nejasni odsjaj uličnih
svjetiljki čini ju još osamljenijom u umrtvljenoj tišini mojega stranog tijela. Ne znam
što misliti o snu koji sanjam, ne znam kako osjetiti san koji ne uspijevam odsanjati.
Svuda oko mene ogoljen svemir, apstraktan, sačinjen od noćnih ukidanja.
Podijeljen sam između umora i nemira, a tjelesnim osjetom dosežem neku
metafizičku spoznaju o tajni stvari. Ponekad mi duša klone i tada mi bezlične
pojedinosti svakodnevnoga života plutaju po površini svijesti, a ja na površini
zbrajam račune, jer ne mogu zaspati. I ponekad se probudim unutra, usred sna u
kojem sam se zaustavio, a nejasne slike nehotičnih poetskih boja provlače kroz moju
nepažnju svoju nijemu predstavu. Oči mi nisu potpuno sklopljene. Nejasan pogled
obrubljuje mi svjetlost što dopire izdaleka, to su javne svjetiljke, upaljene ondje
dolje, na napuštenim rubovima ulice.
Prestati, spavati, zamijeniti ovu naizmjeničnu svijest boljim sjetnim stvarima što
se kao tajna izgovaraju nekom e nepoznatome!… Prestati, postati protočan kao
rijeka, istjecanje i utjecanje nepreglednoga mora na vidljivim obalama, u noći u kojoj
bi se istinski spavalo!… Prestati, biti neznan i izvanjski, njihanje grana u udaljenim
drvoredima, nečujni pad lišća što ga bolje znamo po zvuku nego po padu, mirna
pučina mora s valovima u daljini, i sve neodređeno u noćnim perivojima
izgubljenima u neprestanim zamršenostima, prirodnim labirintima tame!… Prestati,
konačno umrijeti, ali s jednim prijenosnim životom, biti stranica u knjizi, pramen
raspuštene kose, lelujanje biljke penjačice pored poluotvorena prozora, nevažni
koraci po sitnom šljunku na zavoju, posljednji dim što se diže visoko u selu koje
tone u san, kočijašev bič zaboravljen na jutarnjem rubu ceste… Besmisao, zbrka,
gašenje — sve što ne bi bio život…
I spavam na svoj način, bez sna i odmora, ovaj jednolični izmišljeni život, a pod
29
mojim nemirnim kapcima lebdi, poput nepomične pjene prljavoga mora, daleki
odsjaj nijemih uličnih svjetiljki.

Spavam i ne spavam.
S druge strane mene, iza mjesta na kojem ležim, tišina kuće dotiče beskraj.
Čujem kako vrijeme otječe, kap po kap, a ne čuje se pad nijedne kapi. Fizičko srce
fizički steže sjećanje svedeno na ništa od svega što je bilo ili sam bio. Osjećam glavu
stvarno smještenu na jastuku u kojem sam načinio udubinu. Koža jastučnice s
mojom se kožom dodiruje poput ljudi u sjeni. Samo uho, na koje se oslanjam,
matematički mi se urezuje u mozak. Trepćem od umora, a trepavice mi stvaraju vrlo
lagan zvuk, nečujan, na osjetljivoj bjelini podignutog jastuka. Dišem uzdišući, a
moje disanje nije moje. Patim bez osjećaja i bez misli. Sat u kući, sigurno mjesto
30
tamo u dnu stvari , otkucava pola sata suho i ništavno. Sve je toliko mnogostruko,
sve je tako duboko, sve je tako crno i tako hladno!
Prolazim kroz vrijeme, prolazim kroz tišine, svjetovi bez oblika prolaze kraj
mene.
Iznenada, poput djeteta Tajne, pijetao zapjeva ne znajući da je noć. Mogu
spavati, jer jutro je u meni. I osjećam kako mi se usta smješkaju razmičući polako
mekane nabore jastučnice što mi je obuzela lice. Mogu se prepustiti životu, mogu
spavati, mogu se zaboraviti… A u novome snu što me zamračuje, sjećam li se pijetla
koji je kukurikao, ili to on doista drugi put kukuriče?


32.
L. do D.

SIMFONIJA NEMIRNE NOĆI

Prespavao sam sve kao da je svemir bio neka pogreška, a vjetar, nesigurno
31
lelujav, zastava što ne vijori ponad vojarne koje nema. Kidala se na snažnome
32
vjetru u visinama stvar nijedna, a prozorski okviri tresli su stakla da ih se čuje. U
 33
dubini svega nijema noć bijaše Božji grob (duša je u žalosti za Bogom tugovala).
I u jednome hipu novi se poredak univerzalnih stvari uspostavi nad gradom,
vjetar je zviždao u predahu puhanja, i postojala je dremljiva predodžba o mnogim
nemirima u to vrijeme. Poslije se noć sklopila poput zamke, a veliki mir pobuđivao
je želju za spavanjem.


33.
L. do D.

U prvim danima jeseni što je iznenada stigla, kada mrak poprima obilježje
nečega što prerano dolazi te se doima da mnogo kasnimo u svemu što činimo
tijekom dana, ja uživam, čak i u svakodnevnim poslovima, zbog nailaska nerada što
ga sa sobom donosi sjena, zato što je noć, a noć je san, kuća, sloboda. Kada se u
prostranom uredu upale svjetla i više nije mračno, počinjemo raditi noću a da nismo
prestali raditi danju, te osjetim besmisleno zadovoljstvo poput sjećanja koje pripada
nekom drugom, i miran sam dok pišem kao kad čitam sve dok ne osjetim da me
obuzima san.
Svi robujemo vanjskim okolnostima: sunčan dan rastvara nam široka polja
usred kafića u nekoj uličici, oblačno nebo nad poljem tjera nas unutra, pa se
sklanjamo u kuću bez zaklona od nas samih, dolazak noći, čak i usred dnevnih
poslova, širi se poput lepeze što se polako rastvara, poput nutarnje svijesti o potrebi
za počinkom.
No zbog toga posao ne zaostaje: postaje življi. Više ne radimo, zabavljamo se
predmetima na koje smo osuđeni. I onda odjednom, kroz velik i iscrtan list moje
brojčane sudbine, stara kuća još starijih tetki, zatvorena pred svijetom, poslužuje čaj
u pospanih deset sati, a petrolejska svjetiljka mojega izgubljenog djetinjstva svijetli
samo nad lanenim stolom i zaklanja mi pogled na Moreiru, osvjetljavajući crnim
svjetlom beskraje s onu stranu mene. Donose čaj, donosi ga sluškinja starija od
tetaka, pomalo pospana i podnošljivo lose raspoložena zbog nježnosti što ju stvara
staračka skromnost, a ja bez greške ispisujem iznose ili zbrojeve kroz cijelu svoju
mrtvu prošlost. Nestajem, gubim se u sebi, zaboravljam se u dugim noćima,
neumrljanima dužnostima i svijetom, djevičanskima s obzirom na tajnu i budućnost.
Tako je lagan osjećaj što me odvaja od troškova i prihoda, te kada me slučajno
netko nešto upita, odgovaram s lakoćom, kao da mi je biće šuplje, kao da nisam
drugo do stroj za pisanje što ga sa sobom nosim kao prijenosni dio mene samoga. Ne
pogađa me prekid snova: tako su lagani da ih nastavljam sanjati iza svojega govora,
pisanja, odgovaranja, čak i razgovora. I kroz sve to izgubljeni se čaj bliži kraju, a
ured će se zatvoriti… Podižem se, polagano zatvaram knjigu, očiju umornih od plača
što ga nisu isplakale, i u zbrci osjeta patim kao da će se zatvaranjem ureda zatvoriti i
moj san, kao da pokretom ruke kojom zatvaram knjigu navlačim veo preko svoje
nepopravljive prošlosti, i zato što ću otići u postelju života bez sna, bez društva i bez
spokoja, u istjecanju i dotjecanju moje zbrkane svijesti, poput plime i oseke u crnoj
noći, na svršetku odredišta čežnje i napuštenosti.


34.

Ponekad mislim kako nikada neću otići iz Ulice Douradores. A kada to još i
napišem, doima se kao vječnost.

Ne zadovoljstvo, ne slava, ne moć: sloboda, samo sloboda.

Prijeći s utvara vjere na privid razuma znači samo promijeniti tamnicu.
Umjetnost, ukoliko nas oslobađa ustaljenih i apstraktnih fetiša, isto nas tako
oslobađa velikodušnih zamisli i društvenih briga, što su jednako tako fetiši.
Pronaći osobnost u njezinu gubitku — ista vjera jamči taj smisao sudbine.


35.
L. do D.

… i neki dubok i gadljiv prezir prema svima koji rade za čovječanstvo, prema
svima koji se bore za domovinu i daju svoje živote kako bi civilizacija mogla i dalje
postojati…
… prezir ispunjen gađenjem prema onima koji ne znaju da je jedina stvarnost
svakoga od nas naša vlastita duša, dok je ostalo — izvanjski svijet i drugi ljudi —
neestetska noćna mora, kao posljedica loše duhovne probave u snovima.
Odbojnost što ju osjećam prema zalaganju gotovo se živim pokretima
uznemiruje sve do užasa pred svim oblicima silnoga zalaganja. I rat, produktivan i
energičan posao, pomaganje drugima… sve mi se to čini tek proizvodom drskosti,
<>
A pred uzvišenom zbiljom moje duše, sve što je korisno i vanjsko ima okus
neznatnoga i bezvrijednoga u usporedbi s uzvišenom i čistom veličinom mojih vrlo
osebujnih i čestih snova. Za mene, oni su stvarniji.


36.
L. do D. 5. 2. 1930.

Nisu to mrski zidovi moje obične sobe, ni stari pisaći stolovi tuđega ureda, ni
oskudnost poprečnih ulica uobičajenoga Donjega grada što sam ih toliko puta prešao
te mi se čini da su već pouzdano prisvojile nezamjetljivost, nije sve to ono što u
mojem duhu stvara mučninu koja se u njemu vrlo često javlja pred prljavom
svagdašnjicom života. Nego su to ljudi koji me uglavnom okružuju, duše koje me ne
poznaju i koje me svakodnevno upoznaju kroz druženje i razgovor, oni u mojem
duhovnom grlu stvaraju slinavi čvor fizičke nelagode. Učmala prljavost njihovih
života, izvanjski usporednih s mojim, njihova duboko nutarnja svijest o tome da su
34
mi nalik odijeva me u prisilne odore, nudi mi tamnicu, stvara me lašcem i
prosjakom.
Postoje trenuci kada me svaka pojedinost običnoga zanima u svom vlastitom
postojanju, i u svemu osjećam strast prema znanju koje bi mi omogućilo jasno
35
čitanje. Tada vidim — kao što je Vieira rekao da Sousa opisuje — zajedničko s
pojedinačnim i vidim da sam pjesnik koji ima onu dušu s kojom je grčka kritika
stvorila intelektualno razdoblje u pjesništvu. Ali isto tako postoje trenuci kao ovaj
koji me sada guši, kada samog sebe osjećam više nego vanjske stvari, a sve se
pretače u kišnu i blatnu noć, sve je izgubljeno u samoći jedne usputne postaje na
obilaznici, između dva vlaka trećega razreda.
Da, moja unutarnja vrlina zbog koje sam često objektivan i koja me udaljava od
razmišljanja o sebi samom, kao sve vrline, čak kao i svi poroci, trpi od nedostatka
potvrde. Tada se zapitam kako preživljavam, kako se usuđujem kukavički ovdje biti,
među ovim ljudima, u ovom pouzdanom poistovjećivanju s njima, u ovom istinskom
prepuštanju prljavoj iluziji sviju njih? Javljaju mi se poput bljeska dalekog
svjetionika sva rješenja u kojima je mašta ženska — samoubojstvo, bijeg, odbijanje,
veliki aristokratski potezi pojedinca, ogrtač i mač života bez balkona.
No Julija, ideal bolje zbilje, zatvorila je ponad izmišljenoga Romea moje krvi
visoki prozor književnog razgovora. Ona sluša svojega oca, a on svojega. Nastavlja
se svađa Montecchijevih i Capuletijevih, spušta se platno ponad onoga što se nije
prikazalo, a ja se vraćam kući — onoj sobi u kojoj je odbojna gazdarica koje tamo
36
nema, djeca koju rijetko viđam, ljudi iz ureda koje ću tek sutra vidjeti — u ogrtaču
s podignutim ovratnikom, kakav nose trgovački djelatnici bez začuđnosti, sada oko
vrata jednoga pjesnika, s čizmama što se kupuju uvijek u istoj trgovini i koje
nesvjesno zaobilaze lokve hladne kiše, i pomalo s podijeljenom zabrinutošću između
 37
toga što uvijek zaboravljam na kišobran i na dostojanstvo duše.


37.
L. do D.

BOLAN INTERVAL

Odbačena stvar u kutu, bačena krpa na ulici, moje prezreno biće pred životom
se pretvara.


38.
L. do D.

Zavidim svim ljudima jer nisu ja. Od svih nemogućnosti ova mi se uvijek činila
najvećom, i u njoj se najviše napajala moja svakodnevna tjeskoba, moj očaj svih
tužnih sati.
Jedna zraka bez sjaja mutnoga sunca spalila je u mojim očima tjelesni osjet
vida. Topla se žutost zaustavila na tamnom zelenilu drveća. Utrnulost <>


39.
L. do D. 21. 2. 1930.

38
Odjednom, kao da me neka sudbina liječnica operirala od staroga sljepila s
velikim neočekivanim uspjehom, podižem glavu sa svog anonimnog života prema
svijetloj spoznaji o tome da postojim. I vidim da je sve ono što sam učinio, sve što
sam mislio i sve što sam bio neka vrsta zablude i ludila. Zadivljen sam time kako
sam uspijevao ne vidjeti. Čudim se tome što sam bio i što vidim da konačno više
nisam.
Vidim, kao u produžetku sunca što razbija oblake, svoj prošli život, i
primjećujem, s metafizičkim čuđenjem, kako svi moji najsigurniji pokreti, moje
najjasnije zamisli i moje najlogičnije namjere nisu naposljetku bile više od
prirođenog pijanstva, prirodnog ludila, velikog neznanja. Nisam čak ni predstavljao.
Predstavljali su me. Nisam bio glumac, nego tek njegov pokret.
Sve što sam učinio, mislio, bio, sve je to zbir podčinjavanja ili jednom lažnom
biću za koje sam mislio da je moje jer sam kroz njega djelovao, ili težini okolnosti za
koje sam pretpostavljao daje zrak što sam ga udisao. U ovom času viđenja ja sam
iznenada samotnik koji se vidi prognan s mjesta gdje se uvijek nalazio kao građanin.
U najdubljoj nutrini onoga što sam mislio, nisam bio ja.
Tada me spopadne sarkastična strava života, bezvoljnost koja prelazi granice
moje osobne svijesti. Znam da sam bio zabluda i krivi put, da nikada nisam živio, da
sam postojao samo zato jer sam vrijeme ispunio sviješću i mišlju. A dojam koji
imam o sebi isti je onaj kao kada se budimo nakon snivanja stvarnih snova, ili kao u
onoga koji se, zbog potresa, oslobodio slabašne svjetlosti tamnice na koju se
priviknuo.
Boli me, doista me boli, poput osude na spoznaju, ovo iznenadno poimanje
moje prave osobnosti, one koja je uvijek sneno putovala između onoga što osjeća i
onoga što vidi.
Vrlo je teško opisati ono što se osjeća kada se osjeća da se doista postoji, i da je
duša stvarno biće, a ne znam koje bi je ljudske riječi mogle odrediti. Ne znam jesam
li u groznici kada se tako osjećam, ili je groznica životnoga spavača prošla.
Ponavljam, ja sam poput putnika koji se iznenada nađe u nekom čudnom gradu a da
ne zna kako je tamo stigao, pa mi se događaju takve stvari koje se gube u sjećanju i
dugo vremena bivaju druge. Dugo sam vremena bio drugi — između rođenja i
svijesti — a sada se budim nasred mosta, nagnut nad rijekom, sa spoznajom da
postojim i ona je pouzdanija od svega što sam dosad bio. No grad mi je nepoznat,
ulice nove, a zlo nepopravljivo. Pa onda čekam, nagnut preko mosta, da me istina
prođe i da mi se ponovno vrati osjećaj kako sam ništavan i hinjen, pametan i
prirodan.
Bio je to časak, već je prošao. Već vidim pokućstvo što me okružuje, crteže na
starom papiru na zidu, sunce na prašnjavim oknima. U jednom sam času vidio istinu.
Načas sam u svijesti bio ono što su veliki ljudi bili u životu. Sjećam se njihovih djela
i riječi, i nisam siguran nije li ih isto tako pobjedonosno iskušavao Demon
Stvarnosti. Ne znati za sebe znači živjeti. Spoznati sebe, iznenada, kao u ovom
pročišćenom času, znači iznenada shvatiti prisno nedjeljivo biće, čarobnu riječ duše.
No ta iznenadna svjetlost sve prži, sve uništava. Ogoljava nas, čak i od nas samih.
Bio je to tek časak, i vidio sam se. Zatim više nisam čak ni znao reći što sam
bio. A naposljetku ostaje san, jer ne znam zašto, ali mislim da je smisao u spavanju.


40.
L. do D.

 Kadikad osjećam dodir, ne znam čega, najave smrti… Odnosno, neke nejasne
bolesti koja se ne utjelovljuje u boli pa zato teži konačnom oduhovljenju, odnosno,
nekog umora koji traži tako dubok san kojemu spavanje nije dovoljno — u svakom
slučaju osjećam kao da napokon, na kraju bolesnikova pogoršanja, ispuštam bez
grubosti ili čežnje slabašne ruke ponad ožalošćenog pokrivača.
Razmišljam tada što je to što nazivamo smrću. Ne želim reći zagonetka smrti, u
koju ne uspijevam prodrijeti, nego tjelesni osjet prestanka života. Ljudi se boje smrti,
ali nejasno; običan se čovjek dobro nosi s praksom, običan čovjek, bolestan ili star,
rijetko s užasom gleda u ponor ništavila što ga pripisuje tom ponoru. Sve je to
nedostatak mašte. A nema je nimalo ni u onome koji misli kako je pretpostavka smrti
san. Kako bi bio, kada smrt nije nalik snu? Bit sna je u buđenju, a iz smrti se,
pretpostavljamo, ne budimo. A ako je smrt nalik snu, morali bismo znati da se iz nje
možemo probuditi. No običan čovjek ne zamišlja tako: on smrt zamišlja kao san iz
kojega se ne budi, što ništa ne znači. Rekoh da smrt nije nalik snu, jer u snu smo živi
i u snu snivamo, ne znam kako netko može uspoređivati smrt s bilo čime, kada o
smrti nema nikakva iskustva, kao ni o stvari s kojom bi ju mogao uspoređivati.
Meni je smrt, kada gledam mrtvaca, nalik odlasku. Truplo mi ostavlja dojam
napuštenog odijela. Netko je otišao i nije mu bilo potrebno ponijeti to jedino odijelo
što ga je nosio.


41.
L. do D. 14. 3. 1930.

Tišina što proizlazi iz zvuka kiše širi se u krešendu sive monotonije uskom
ulicom u koju netremice gledam. Spavam budan, stojeći naspram prozora na koji se
oslanjam kao i na sve drugo. U sebi tražim kakvi su to dojmovi što mi ih stvara ovaj
pad sjenovito svjetlucave vode u tankome mlazu što dolazi do izražaja na prljavim
pročeljima i još više na otvorenim prozorima. I ne znam što osjećam, što želim
osjećati, ne znam što mislim niti što sam.
Sva zakašnjela gorčina mojega života pred mojim očima bez osjeta razodijeva
ruho prirodne radosti što ga nosi u produljenim svakodnevnim slučajnostima.
Uviđam da sam u tolikim radostima i tolikim zadovoljstvima uvijek tužan. A onaj
koji to u meni uviđa nalazi se iza mene, kao da viri preko mene oslonjenog na prozor
i preko mojih ramena, ili čak preko moje glave, te očima što su prisnije od mojih
promatra laganu kišu, već pomalo valovitu, što ju filigranski ziba taman i loš zrak.
Napustiti sve obveze, i one koje nam još nisu nametnuli, ostaviti sve domove, i
one koji još nisu naši, živjeti neodređeno i u nagovještajima, između velikih
purpurnosti ludila i lažnih čipki sanjanih kraljevstava… Biti bilo što i ne osjećati
težinu vanjske kiše ni bol unutarnje praznine… Griješiti bez duše i misli, biti osjet
bez osjećaja sebe sama, po cestama što obilaze planine, po dolinama okupljenima
medu strmim padinama, dalek, uronjen i koban… Izgubiti se u krajolicima poput
slike. Ne-biti izdaleka i boje…
Lagani dašak vjetra, što ga iza prozora ne osjećam, presijeca u zračnim
neujednačenostima pravocrtni pad kiše. Razbistrava neki dio neba koji ne vidim.
Zapažam to jer iza napola čistih prednjih prozorskih okna već nejasno vidim
kalendar što ga dosad nisam vidio, ondje unutra na zidu.
Zaboravljam. Ne vidim bez razmišljanja.
Kiša prestaje, a od nje, načas, ostaje prah sitnih dijamanata, kao da je netko
tamo gore istresao veliki plavi stolnjak pun mrvica. Osjeća se kako se nebo već
39
djelomice razvedrilo. Zbog prednjeg prozora već se jasnije vidi kalendar. Ima lice
40
žene, a ostalo je lako, jer prepoznajem , kao i zubnu pastu koja je poznatija od svih
drugih.
No o čemu sam ja mislio prije no što sam se zadubio u gledanje? Ne znam. O
volji? Zalaganju? Životu? Zbog velikog prodora svjetlosti osjeća se da je već cijelo
nebo plavo. Ali nema spokoja — ah, nikad ga neće ni biti! — u dnu moga srca,
staroga zdenca na rubu prodanog imanja, zatvoreno je sjećanje na djetinjstvo u
prašini tavana tuđe kuće. Nema spokoja, jadnog li mene, nema čak ni želje za
spokojem…


42.
L. do D.

Ne mogu drukčije shvatiti nego kao neku vrstu nedostatka savršenosti ovo
41
inertno trajanje u kojemu počivam u svojem jednom te istom i jednoličnom životu
42
koji stoji poput prašine ili prljavštine na površini što se nikada ne mijenja .
43
Kao što peremo tijelo tako bismo trebali prati i sudbinu, mijenjati život kao što
mijenjamo odjeću, ne da bismo spasili život, kao što to činimo kada jedemo i
spavamo, nego zbog onoga neobičnog poštovanja prema nama samima što ga upravo
nazivamo savršenstvom.
Postoje mnogi u kojima nesavršenstvo nije očitovanje volje već slijeganje
ramenima inteligencije. I postoje mnogi u kojima utrnulost i istost života nije oblik
njihove želje za životom, kao ni prirodno prepuštanje tome da ga ne žele, već je to
 44
utrnulost same inteligencije, automatska ironija spoznavanja.
Postoje svinje kojima je odbojna vlastita svinjarija ali se od nje ne miču, zbog
iste one krajnosti osjećaja po kojoj se prestrašeni ne miče od opasnosti. Postoje
svinje sa sudbinom, poput mene, koje se ne miču od svagdašnje banalnosti zbog te
45
iste privlačnosti prema vlastitoj nemoći. Tu su ptice očarane zbog odsutnosti zmije,
muhe što lebde nad stablima i ništa ne vide dok ih ne dohvati žitki kameleonov jezik.
Tako lagano šećem svoju nesvjesnu svijest po deblu uobičajena stabla. Tako
šećem svoju sudbinu što korača, jer ja ne koračam, svoje vrijeme što teče, jer ja ne
tečem. Ne izbavlja me iz jednoličnosti ništa osim ovih kratkih bilješki što ih zbog
46
nje pišem. Zadovoljan sam što moja tamnica ima okna unutar rešetaka i pišem po
staklu, u prašini potrebnoga, svoje ime velikim slovima, stavljam svagdašnji potpis
na svoj pisani dogovor sa smrću.
Sa smrću? Ne, niti sa smrću. Tko živi poput mene, ne umire: prestaje, vene, gasi
se. Mjesto na kojemu je bio ostaje, a da on više nije tamo, ulica kojom je hodao
ostaje, a da on u njoj nije viđen, kuća u kojoj je stanovao, nastanjuje ne-on. To je sve,
a to zovemo ništa, no ni tu tragediju poništenja ne možemo prikazati s pljeskom, jer
nismo sigurni ni da je to ništa, životarimo u istini kao i u životu, prašina smo koja je
unutar kao i izvan prozorskih stakala, unuci Sudbine i pastorci Boga koji se oženio s
47
Vječnom Noći kada je ona postala udovicom Kaosa koji nas je začeo .

Poći iz Ulice Douradores prema Nemogućemu… Dići se od pisaćeg stola prema
Neznanome… No sve to ispresijecano Razumom — Velika knjiga koja govori da
smo bili.


43.
L. do D. 23. 3. 1930.

Apstraktna inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne
iscrpljuje nas kao umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje.
48
To je teret savjesti svijeta, nemoć da se diše dušom .
Tada, kao da u njima zapuše vjetar i kao da su oblaci, sve ideje u kojima smo
49
osjetili život, sve ambicije i nakane na kojima smo zasnovali nadu u nastavak
života, cijepaju se i rastvaraju, udaljavaju se nalik oluji pepeljaste magle, kao dronjci
onoga čega nije bilo niti bi moglo biti. A iz poraza se diže čista samoća, crna i
nepomirljiva, pustoga ozvijezdanog neba.
 Tajna nas života boli i užasava na mnoge načine. Često se nad nas nadvije poput
bezoblične sablasti i duša drhti u najvećem strahu — od bezobličnog utjelovljenja u
nebiće. Nekada je iza nas, vidljiva samo kada se okrenemo da ju vidimo i u svom
50
najdubljem užasu nadasve je istinito da ju ne poznajemo .
51
No ovaj užas što me danas ukida manje je uzvišen a više mučan . Potiče želju
da se ne misli, žudnju što nikada nisam bio ništa, svjesni očaj svih stanica tijela i
duše. To je iznenadni osjećaj zatvorenosti u vječnoj tamnici. Kamo misliš pobjeći
52
ako je sve samo tamnica?
A zatim mc preplavi želja, besmislena, za nekom vrstom satanizma što je
prethodio Sotoni, za tim da će se jednoga dana, jednoga dana bez vremena i tvari,
pronaći izlaz izvan Boga i da će najdublji dio nas, ne znam kako, prestati biti dijelom
53
bića ili nebića.


44.
L. do D.

Postoji san u kojemu je pažnja upravljana voljom, što ne znam objasniti, a često
me spopada, ako se o takvoj blijedoj stvari uopće može reći da nekoga spopada.
Koračam duž ulice kao netko tko sjedi, a moja je pažnja budna za sve, no ipak
posjeduje tromost čitavog tijela u odmaranju. Ne bih bio u stanju svjesno zaobići
prolaznika koji dolazi u susret. Ne bih bio u stanju odgovoriti riječima, čak ni u
mislima, u sebi, na pitanje bilo kakva slučajnika koji bi se slučajno presreo s mojom
slučajnosti. Ne bih bio u stanju nešto poželjeti, ponadati se, napraviti bilo što što bi
bio pokret, ne zbog volje mojega cjelovitoga biča, nego, ako tako mogu reći, zbog
pojedinačne volje koja pripada svakom djeliću na koji se mogu razdijeliti. Ne bih bio
u stanju misliti, osjećati, željeti. I hodam, nastavljam, lutam. Moji se pokreti ni po
čemu (primjećujem po onome što drugi ne primjećuju) ne prenose u opažajno stanje
mrtvila u kojemu se krećem. A to stanje nedostatka duše, što bi bilo ugodno i
prikladno kada netko leži ili se odmara, posebice je neugodno, čak bolno, u čovjeku
koji korača ulicom.
Ostavlja dojam opijene tromosti u jednom pijanstvu bez sreće, ni u njemu, niti u
uzroku. To je bolest bez sna koji okrepljuje. To je živa smrt.


45.
L. do D.

Živjeti život bez strasti i učeno, na čistom zraku ideja, čitajući, sanjajući, i
razmišljajući o pisanju, dovoljno spor život da uvijek bude na rubu dosade, dovoljno
meditativan da nikada ne upadne u dosadu. Živjeti život daleko od osjećaja i misli,
samo u mislima osjećaja i u osjećajima misli. Stajati nepomično pred suncem,
pozlaćen, poput tamnoga jezera okruženoga cvijećem. A u sjeni, ona plemenita
osobnost koja se očituje u ne traženju ničega od života. Biti u vrtnji svijeta poput
cvjetnoga praha što ga neki neznani vjetar diže u popodnevnom zraku, a sneno ga
predvečerje spušta na neko slučajno mjesto gdje ostaje neprimjetan među većim
stvarima. Biti to poput pouzdane spoznaje, ni radosne ni tužne, biti prepoznatljiv po
svojemu sjaju pred suncem i po udaljenosti pred zvijezdama. Ne biti ništa više, ne
imati ništa više, ne željeti ništa više… Glazba izgladnjeloga, pjesma slijepca,
relikvija nepoznatog hodočasnika, koraci u pustinji praznoglave deve bez sudbine…


46.
L. do D. 24. 3. 1930.

Nanovo čitam, bez opiranja, primajući osjećaje poput nadahnuća i rasterećenja,
54
one prostodušne Caeirove rečenice s prirodnim naputkom što proizlazi iz neznatne
veličine njegova sela. Odande se, kaže on, jer je selo malo, može bolje vidjeti svijet
nego iz grada, pa je zato selo veće od grada…
»Jer toliko sam velik koliko vidim
A ne toliko koliko sam visok.«

Rečenice poput ove, što se doimlju kao da izrastaju bez želje da ih kažem,
pročišćuju me od sve metafizike što ju spontano pridajem životu. Kada ih pročitam,
odlazim do prozora nad uskom ulicom, gledam u veliko plavo nebo i mnoštvo
zvijezda i slobodan sam poput zlatnoga sjaja kojega mi strujanje potresa čitavo tijelo.
»Toliko sam velik koliko vidim!« Svaki put kada pomislim na tu rečenicu sa
svom budnošću osjeta, javlja mi se dojam kako je predodređena za stvaranje novoga
poretka zvijezda u svemiru.
»Toliko sam velik koliko vidim!« Kako se golema misaona moć uzdiže iz
dubina emocionalnoga zdenca i stremi u visine zvijezda koje se u njemu odslikavaju,
pa na stanovit način tamo i bivaju.
I sada već svjestan mogućnosti viđenja, gledam u širinu objektivne metafizike
svih nebesa s izvjesnošću što mi stvara želju da umirem pjevajući. »Toliko sam velik
koliko vidim!« I blijeda mjesečina, sasvim moja, počinje kolebljivo narušavati
sumračno plavetnilo obzora.
Prohtje mi se uzdignuti ruke i izvikivati neznane divlje stvari, govoriti riječi
55
najvećim tajnama, objaviti veliku novu osobu pred širokim prostorima isprazne
materije.
No povlačim se i smirujem. »Toliko sam velik koliko vidim!« I rečenica postaje
cijelom dušom, prislanjam uz nju sve osjećaje što ih ćutim, a nada mnom, unutra,
kao nad gradom izvana, spušta se neodgonetljiv mir ustrajne mjesečine što se širi u
sumraku.


47.
L. do D.

… u tužnom neredu mojih zbrkanih osjećaja…

Tuga sumraka satkana od umora i lažnih odbijanja, mučnina od osjećanja bilo
čega, bol kao od zaustavljena jecaja ili zadobivene istine. U rastresenoj mi se duši
razmotava ovaj krajolik odricanja — drvoredi napuštenih pokreta, visoke gredice s
cvijećem snova što čak nisu ni dobro odsanjane, nedosljednost poput ograda od
zelenike što dijele prazne puteve, pretpostavke poput starih spremnika za vodu bez
živoga mlaza, sve se zapleće i jadno predočuje u tužnome neredu mojih zbrkanih
56
dojmova .


48.
L. do D.

Da bih shvatio, uništih se. Shvatiti znači zaboraviti ljubiti. Nije mi poznato ništa
što bi istodobno bilo tako lažno i značajno kao ona izreka Leonarda da Vincija da se
ništa ne može voljeti ili mrziti ako se prije toga nije shvatilo.

Samoća me opustošuje, društvo me opterećuje. Nazočnost druge osobe
pomućuje mi misli, sanjam o njezinoj nazočnosti s posebnom rastresenošću koju sva
moja analitička pozornost ne uspijeva odrediti.


49.
 L. do D.

Osamljenost me oblikovala na svoju sliku i priliku. Zbog nazočnosti druge
osobe — dovoljna je samo jedna osoba — istoga se časa moje misli usporavaju, i
dok je kod običnog čovjeka susret s drugim poticaj za izražavanje i govor, kod mene
je susret s drugim protu-poticajan, ako je ovu složenicu uopće moguće upotrijebiti u
jeziku. Sam sa sobom uspijevam zamisliti mnoge duhovne rečenice, brze odgovore
koje nikome nisam rekao, sjaj jednoga inteligentnog druženja ni s kim, no sve to
nestaje ako sam pred drugom fizičkom osobom, gubim inteligenciju, moć govora, i
nakon nekog vremena osjećam samo pospanost. Da, razgovor s ljudima me
uspavljuje. Samo moji prividni i zamišljeni prijatelji, samo moji razgovori vodeni u
snu, istinski su stvarni i posjeduju pravo značenje, i u njima se duh ogleda kao slika
u zrcalu.
Muči me, uz to, i sama pomisao o neizbježnosti susreta s drugim. Običan poziv
na večeru s prijateljem stvara u meni tjeskobu što ju je teško opisati. Pomisao na bilo
kakvu društvenu obavezu — odlazak na pogreb, obavljanje bilo kakva posla zajedno
s nekim u uredu, čekanje neke poznate ili nepoznate osobe na postaji — sama mi
pomisao na to brka misli cijeli dan, a ponekad sam uznemiren i dan prije, pa loše
spavam, a stvarni slučaj, kada se odigra, posve je beznačajan i nije svega toga nimalo
vrijedan. Slučaj se ponavlja, a ja nikada da naučim kako naučiti.
»Moje navike pripadaju samoći, a ne ljudima«, ne znam je li to rekao Rousseau
ili Senaneour. No bila je to svakako neka duša moje vrste — možda ne bih mogao
reći moje rase.


50.
L. do D.

57
Postupno , jedan se val svjetlosti na samoga sebe nadovezuje. U mračnom
okolišu polje je golema odsutnost zvuka što gotovo ugodno miriše. Spokoj svega
bolan je i tegoban. Neodređena mučnina me guši.
Malokad odlazim na selo, a gotovo nikada ne provodim ondje cijeli dan i ne
noćim. No, kako me je prijatelj pozvao u svoju kuću i nije mi dopustio da odbijem
njegov poziv, danas sam krenuo ovamo sav skupljen od straha, poput plašljivka na
veliku zabavu, no razveselio sam se kada sam stigao, dopao mi se zrak i prostrani
krajolici, dobro sam ručao i večerao, a sada me, u dubokoj noći, u mojoj sobi bez
58
svjetlosti, ovo prazno mjesto ispunjava tjeskobom.
 59
Prozor sobe u kojoj ću spavati gleda na otvoreno polje, na beskrajno polje u
kojemu su sva polja, prema golemoj noći nejasno zvjezdanoj u kojoj se ne čuje
povjetarac što ga se osjeća. Sjedim kraj prozora i osjetima promatram tu ništavnu
stvar što je život svemira ondje vani. Časovi se usklađuju u nemiran dojam, od
vidljive nevidljivosti svega do pomalo hrapavog drva bjeličastog priručja kojemu je
stara boja popucala na mjestu o koje se postrance oslanja moja ispružena lijeva ruka.
Koliko sam pak puta poželio ovaj mir iz kojega bih sada gotovo htio pobjeći, da
je to lako ili pristojno! Koliko sam puta pomislio i bio uvjeren tamo dolje, među
uskim ulicama visokih kuća, kako su mir, proza i konačnost prije ovdje u prirodi
nego tamo gdje zbog civilizacijskoga stolnjaka zaboravljamo već obojenu borovinu
na koju ga prostiremo! A sada sam ovdje, gdje se osjećam zdravo, umorno i dobro,
tek nemiran, sputan, čeznutljiv.
Ne znam događa li se to meni ili svima onima koje je civilizacija drugi put
rodila. No čini mi se da je meni, ili onima koji osjećaju kao ja, umjetno postalo
prirodno, dok je prirodno postalo nešto drugo. Odričem se i prezirem vozila, odričem
se i prezirem znanstvene tvorevine — telefone, telegrafe — što čine život
lagodnijim, ili subtvorevine fantazije — gramofone, hvatače frekvencija — što čine
život zabavnijim onima koje zabavljaju.
Ništa me od toga ne zanima i ništa od toga ne želim. Ali volim Tejo jer na
njegovim obalama leži jedan veliki grad. Uživam u nebu jer ga vidim s četvrtog kata
jedne ulice Donjega grada. Selo ili priroda ne mogu mi pružiti ništa što bi se dalo
usporediti s nepravilnim sjajem mirnoga grada pod mjesečinom, viđenoga iz četvrti
Graça ili Ulice São Pedro de Alcântara. Nema za mene cvjetova pod suncem kao što
je šarolikost lisabonskih boja.

Ljepotu razgolićena tijela osjećaju jedino rase koje se odijevaju. Stid je,
pogotovo za čulnost, samo prepreka za energiju.
Artificijelnost je oblik uživanja u prirodnome. U ovim prostranim poljima
uživao sam samo zato što ovdje ne živim. Ne može osjetiti slobodu onaj koji je
uvijek živio sputan.
60
Civilizacija je pouka prirode . Umjetno je put što vodi do toga da naučimo
cijeniti prirodno.
Međutim, važno je da umjetno nikada ne shvatimo kao prirodno.
U ravnoteži između prirodnoga i umjetnoga nalazi se prirodnost najviše ljudske
duše.


 51.
L. do D. 4. 4. 1930.

Crno je nebo u daljini, na južnim obalama Teja, bilo zlokobno crno spram živo
bijelih krila galebova u nemirnome letu. No ipak, dan još nije donio oluju. Sva ta
skupljena prijetnja kiše prešla je na drugu obalu, a donji grad, još vlažan od one
neznatne kiše, smiješio se sa zemlje nebu koje se na sjeveru plavilo s još ponekim
bjelinama. Proljetna je svježina bila blago prohladna.
U času kao što je ovaj, prazan i neprimjetan, godi mi voljno usmjeravati misli
prema meditaciji koja je prazna, no koja u svome ispraznome pročišćenju zadržava
nešto od osamljene hladnoće vedroga dana, s crnom pozadinom u daljini i izvjesnim
predosjećajima, poput ovih galebova koji u suprotnosti evociraju tajnu svega u
golemom crnilu.
No iznenada, sasvim protivno mojoj prisnoj literarnoj namjeri, crna pozadina
južnoga neba zazove u meni, u pravome ili lažnome sjećanju, drugo nebo, viđeno
možda u nekom drugom životu, na sjeveru neke manje rijeke s tužnim šašom i bez
grada. Ni sam ne znam kako, u mašti mi se rastvori krajolik s divljim patkama, i s
jasnoćom nekakva neobičnoga sna osjećam se blizak prostranstvima što ih
zamišljam.
Zemlja šaša na obalama rijeka, područje za lovce i tjeskobe, nepravilne obale
što zadiru, poput malih prljavih rtova, u vode boje žutog olova, i nanovo poniru u
močvarne uvale za lađe što gotovo nalikuju igračkama, na obalama gdje voda
svjetluca na površini blata koje se skriva među crno-zelenim stabljikama neprohodna
trščaka.
To je pustoš mrtvoga sivila neba što se gdjekad namršti još crnjim oblacima no
što je ono samo. Ne osjećam vjetar, ali tu je, a druga obala tek je jedan dugi otok iza
kojega se nazire — kakve li velike i napuštene rijeke — druga prava obala što leži u
daljini bez reljefa.
Nitko ovamo ne zalazi, niti će ikada zaći. Čak i da mogu, u jednom bijegu što
proturječi vremenu i prostoru, pobjeći sa svijeta u taj krajolik, nitko nikada ne bi
tamo stigao. Uzalud bih čekao i ne bih znao što čekam, ničega ne bi bilo na kraju
svega, osim sporoga spuštanja noći dok sav prostor polako ne poprimi boju najcrnjih
oblaka što se postupno stapaju u jedno ukinuće neba.
I, odjednom, osjetim ovdje tamošnju hladnoću. Dodiruje mi tijelo, dopire iz
kostiju. Duboko dišem i budim se. Čovjek koji pored mene prolazi, pod svodovima u
blizini Burze, nepovjerljivo me gleda kao onaj koji ne zna objašnjenje. Crno se nebo
61
na južnoj strani spustilo još niže , pritišće.


52.

Vjetar se podignuo… Najprije je bio kao glas u praznini… dah u prostoru
unutar šupljine, manjak u zračnoj tišini. Potom se uzdignuo jecaj, jecaj iz dubine
svijeta, osjećaj podrhtavanja prozorskih stakala i samoga vjetra. Onda je još jače
odjeknuo gluhi urlik, plač, ali ne pred nailaskom noći, škripanje stvari, padanje
62
sitnica, atom svršetka svijeta.
Zatim se činilo <>


53.
L. do D. i s Pessoinom napomenom »predgovor«

Kada je, poput olujne noći za kojom slijedi dan, kršćanstvo prešlo preko duša,
uočila se šteta koja je na nevidljiv način prouzrokovana. Ruševine koje su za njim
ostale, vidjele su se tek naknadno. Neki su mislili da su te ruševine nastale zbog
njihova grijeha, no ruševine su se pojavile zbog njihova odlaska, ali nisu nastale radi
toga.
Ostala je, dakle, u ovome svijetu duša, vidljiva ruševina, očita nesreća, bez tame
koja bi prekrila njezinu hinjenu naklonost. Duše su se vidjele onakvima kakve jesu.
Začela se tada u novijim dušama ona bolest što se naziva romantizmom,
kršćanstvo bez iluzija, kršćanstvo bez mitova koje je sama žeđ njihove bolesne srži.
Sva bolećivost romantizma nalazi se u pomutnji između onoga što trebamo i
onoga što želimo. Svi trebamo ono što je nužno životu, njegovu održavanju i
nastavku; svi želimo bolji život, potpunu sreću, ozbiljenje naših snova i <>
Ljudski je željeti ono što trebamo, ljudski je željeti ono što ne trebamo ali nam
je poželjno. Bolesno je istim žarom željeti ono što trebamo i ono što želimo, i patiti
jer nismo savršeni kao što patimo kada nemamo kruha. To je bolest romantizma:
žudjeti za mjesecom kao da postoje načini da ga dobijemo.
»Nije moguće pojesti kolač i ne izgubiti ga.«
U niskoj sferi politike kao i u prisnom sobičku duša — isto zlo.
U stvarnome svijetu poganin nije poznavao ovaj bolećivi smisao stvari i sebe
samoga. Kako je bio čovjek i on je žudio za nemogućim, ali ga nije htio. Njegova je
religija bila <> i tek nas prožimate tajnom, upućene, daleko od naroda i <>, naučili
su nas onim transcendentnim stvarima u religijama koje ispunjavaju dušu prazninom
svijeta.


54.
L. do D.

Nemoćan lik pojedinca, kojega su romantičari stvarali u sebi, pokušao sam
nekoliko puta proživjeti u snu, i svaki put kada sam ga pokušao proživjeti počeo sam
se glasno smijati svojoj zamisli. Naposljetku, fatalan čovjek postoji u snovima svih
običnih ljudi, a romantizam nije učinio drugo do okrenuo naopačke svakidašnji
doseg nas samih. Gotovo svi ljudi sanjanju u tajnim dubinama svojega bića o
vlastitom golemom carstvu, o pokornosti svih ljudi, o podatnosti svih žena, o
63
obožavanju kod svih naroda, a u najuzvišenijim snovima i u svim razdobljima…
Malo je onih koji su na san naviknuli kao ja, te su stoga dovoljno lucidni da se
nasmiju estetskoj mogućnosti takva sanjanja.
Još nije izrečena najveća optužba romantizmu: da on predstavlja unutarnju
istinu ljudske prirode. Romantičarska pretjeranost, smiješnost, razna umijeća
poticanja ganuća i zavođenja vode do toga da je romantizam vanjsko uobličenje
onoga najdubljeg u duši, ali opipljivoga, vidljivoga, čak mogućega, ako bi ta
mogućnost bila ovisna o nečemu drugom što nije Sudbina.
Koliko se puta ja, koji se smijem tim zabavnim zavodljivostima, uhvatim u
64
mislima kako bi bilo dobro biti slavan , kako bi bilo ugodno biti obasut pažnjama,
kako bi bilo sjajno biti pobjedonosan! Ali ne uspijevam se u tim ulogama na vrhu
vidjeti bez grohota drugoga ja koji mi je uvijek vrlo blizu, kao ulice u Donjem gradu.
Vidim li sebe ovjenčanog slavom? Da, ali vidim sebe slavnoga kao knjigovođu.
Osjećam da sam dosegnuo prijestolje čuvenosti? Ali to se zbiva u uredu u Ulici
Douradores i u tome me ometaju dostavljači. Slušam li to kako mi šarene gomile
plješću? Pljesak dopire do četvrtoga kata na kojem stanujem i sudara se s grubim
pokućstvom moje jeftine sobe, s običnošću što me okružuje i ponizuje od kuhinje do
snova. Nisam imao čak ni kule po Španjolskoj kao veliki Španjolci u svim iluzijama.
Moje su bile od starih i umrljanih igraćih karata jednoga nepotpunog snopa koji
65
nikada ne bi mogao poslužiti za kartanje, a nisu se ni srušile, trebalo ih je uništiti
pokretom ruke pri izljevu nestrpljivosti stare sluškinje koja je htjela namjestiti
stolnjak što se objesio na jednu stranu stola, jer je kucnuo čas za čaj poput
prokletstva Sudbine. No čak je i ovo zaludna vizija jer nemam kuću u provinciji, ni
stare tetke za čijim bih stolom, na svršetku obiteljske večeri, popio čaj koji bi me
okrijepio. Moj je san promašio čak i u metaforama i slikama. Moje carstvo nije stiglo
ni do starih igraćih karata. Moja se pobjeda izjalovila, čak i bez čajnika ili staroga
66
mačka . Umrijet ću kao što sam živio, među okolnim sitnarijama što se procjenjuju
po težini, između post scriptuma izgubljenoga.
Da barem sa sobom ponesem u golemu mogućnost bezdana svega slavu svojega
razočaranja kao da je dio velikoga sna, sjaj nevjerovanja poput znaka poraza, znaka
ipak u slabašnim rukama, što se povlači po blatu i krvi slabih, no visoko je uzdignut
kada nestajemo u živome pijesku i nitko ne zna da li je to protest, izazov ili znak
očaja. Nitko ne zna jer nitko ništa ne zna, a pijesak uvlači one sa znakom kao i one
bez znaka. 1 pijesak sve prekriva, moj život, moju prozu, moju vječnost.
Nosim sa sobom svijest o porazu poput znaka pobjede.


55.
L. do D. 5. 4. 1930.

Ma koliko u duši bio romantik, mir nalazim samo u čitanju klasičnih pisaca.
Upravo njihova sažetost iz koje izbija jasnoća, utjeha mi je ni sam ne znam od čega.
U njima ubirem živo jasan doživljaj duga života koji kontemplira široka prostranstva
ne prelazeći ih. Sami se poganski bogovi odmaraju od tajne.
To je više nego neobična analiza senzacija, ponekad su to senzacije za koje
pretpostavljamo da ih imamo, stapanje srca s krajolikom, anatomsko otkriće svih
živaca, primjena žudnje kao volje, težnje kao misli — sve mi je to odviše prisno, te
mi drugi pisci ne kazuju ništa novo, niti mi donose spokoj. Uvijek kada ih osjetim,
zaželim, baš zato što ih osjećam, osjetiti nešto drugo. A kada čitam nekog klasičnog
pisca upravo mi se taj drugi osjećaj javlja.
Priznajem to otvoreno i bez stida. Nema odlomka u Chateaubrianda ili pjesme u
Lamartinea — odlomci su to koji se često doimaju kao glas mojih misli, pjesme koje
su rečene tako da bih spoznao — koji bi me zadivio i uzdigao kao odlomak Vieirine
proze ili poneke ode onih malobrojnih naših klasičnih pisaca koji su zacijelo slijedili
Horacija.
Čitam i oslobađam se. Postižem objektivnost. Prestao sam biti ja i rasuo sam se.
A ono što čitam, umjesto da bude neko moje ruho koje slabo vidim i kadikad me
zamara, postaje velika jasnoća izvanjskoga svijeta, posve vidljiva, sunce što sve vidi,
mjesec što sjenama prepleće utihnulo tlo, velika prostranstva što uranjaju u more,
crna nepokolebljivost drveća što kima zelenilom povrh, kruti mir spremnika za vodu
67
na seoskim imanjima, staze zakrčene vinovom lozom na kratkim padinama
obronaka.
Čitam kao onaj koji abdicira. I kao što kraljevska kruna i plašt nikada nisu
toliko veliki kao kada ih Kralj na odlasku ostavlja na podu, polažem u mozaike
predvorja sve svoje pobjede nad mučninom i snovima te se uspinjem stubama s
 68
jedinom otmjenošću onoga koji vidi .
Čitam kao onaj koji prolazi. A s umjerenošću klasika, s onima koji, ukoliko
pate, to ne pokazuju, osjećam se svetim prolaznikom, posvećenim hodočasnikom,
promatračem bez razloga svijeta bez svrhe, propalim Knezom Velikoga Progonstva
69
koji je posljednjem prosjaku dao preveliku milostinju svoje pustoši.


56.
L. do D. 5. 4. 1930.

Bogati dioničar ove naše tvrtke, koji uvijek boluje na nekom neodređenom
organu, poželio je, ne znam radi kakva hira ni u kojem intervalu bolesti, napraviti
portret cijelog osoblja ureda. I tako smo se prekjučer svi poredali, prema naputku
veselog fotografa, naspram bijele, prljave pregrade, koja svojom krhkom drvenom
pločom dijeli cijeli ured od ureda gazde Vasquesa. U sredini stoji sam Vasques, a u
dva krila., u rasporedu koji je najprije bio određen, a zatim neodređen s obzirom na
ugled, droge ljudske duše koje se ovdje svakodnevno okupljaju u tijelima radi nekih
sitnih razloga kojih je posljednja namjera samo tajni Bogova znana.
Kada sam danas stigao u ured, sa zakašnjenjem, i zapravo već zaboravio na
događaj ovjekovječenja, na fotografiju dva puta snimljenu, ugledao sam Moreiru koji
je neočekivano uranio i jednog uličnog trgovca kako stoje pritajeno pognuti nad
nečim tamnim što sam odmah, isti čas, prepoznao kao prve ogledne fotografije. Bile
su to, na kraju, dvije iste slike one fotografije koja je bolje uspjela.
Bolno sam se suočio s istinom kada sam se vidio jer, kao što se može
pretpostaviti, najprije sam na slici potražio sebe. Nikada o svom fizičkom obličju
nisam imao visoko mišljenje, no nikada se nisam osjetio tako jadnim u usporedbi s
drugim licima, meni dobro poznatima, kao u tom poretku svakidašnjice. Izgledam
kao beznačajan isusovac. Na mojem mršavom i bezizražajnom licu ne vidi se trag
inteligencije, ni snaga, ni bilo što drugo, što bi ga izdignulo iz mrtve oseke drugih
lica. Zapravo ne iz mrtve oseke, jer ima tu lica doista izražajnih. Gazda Vasques je
upravo onakav kakav je: široko lice zrači zadovoljstvom i odlučnošću, snažan
pogled, čvrsti brkovi kao dodatak. Čovjekova snaga i oštroumnost, koji su
naposljetku tako banalni, i ponavljaju se kod tisuće i tisuće drugih ljudi u cijelome
svijetu, ipak su zabilježeni na toj fotografiji kao na nekakvoj psihološkoj putovnici.
Dvojica trgovačkih putnika naprosto su divna, ulični je trgovac dobro ispao, ali je
gotovo sasvim zaklonjen iza Moreirova ramena. A Moreira! Moj šef Moreira,
70
oličenje jednoličnosti i trajanja, daleko je ljudskjji od mene! Čak i dostavljač,
primjećujem i ne mogu suzbiti osjećaj za koji nastojim pretpostaviti da nije zavist,
 71
ima određenu sigurnost na licu, izravan izraz koji osmijesima odudara od moje
ništavne ugašenosti sfinge iz papirnice.
Što to znači? Kakva je to istina koju nepogrešivo bilježi celuloidna vrpca?
Kakva je to izvjesnost što ju hladna leća dokumentira? Tko sam, zašto je tako?
Ipak… A uvreda što ju nanosi taj skup?
— Vi ste lijepo ispali, odjednom reče Moreira. A zatim, okrenuvši se prema
uličnom trgovcu: — Pravo njegove lice, zar ne? A ulični trgovac to potvrdi s
72
prijateljskom radošću koja me bacila u koš za smeće.


57.
L. do D. 5. 4. 1930.

A danas, razmišljajući o tome kakav je bio moj život, osjećam se poput bilo
kojega živog stvora koji se prevozi u košari što se drži pod rukom, između dvije
prigradske postaje. Glupe li slike, no život koji nas određuje još je gluplji. Te košare
obično imaju dva poklopca, u obliku dvije ovalne polovice, te se podiže malo jedan,
malo drugi zaobljeni poklopac ako se životinja uzvrpolji. No ruka onoga koji ju nosi
naslanja se preko pregiba poklopaca u sredini, te ne dopušta da se ta slabašna stvar
podigne više od beznačajnih rubova, poput oslabljenih krila leptira.
Zaboravio sam da govorim o sebi u ovom opisu košare. Vidim ju jasno, kao i
debelu i potamnjelo bijelu ruku sluškinje koja ju nosi. Ne uspijevam vidjeti
sluškinju, samo njezinu ruku i paperje. Ne osjećam se dobro osim — odjednom —
velika svježina <> onih bijelih šiba i uskih platnenih vrpci <> kojima se pletu košare
i u kojima se vrpoljim, kao životinja, između dvije postaje što ih osjećam. Između
njih odmaram se na nečemu nalik klupi, a izvan moje košare čuje se govor. Spavam
jer sam se umirio, dok me ponovno ne podignu na postaji.


58.
L. do D. 6. 4. 1930.

Okolina je duša stvari. Svaka stvar ima svoj vlastiti izraz, a izraz joj dolazi
izvana. Svaka je stvar presijecanje triju pravaca, a ta tri pravca oblikuju stvar:
količina materije, način na koji ju tumačimo, i okolina u kojoj se nalazi. Ovaj stol na
kojemu pišem je komad drva, to je stol i dio pokućstva, između ostalog, koji se
nalazi u sobi. Moj dojam tog stola, ako bih ga htio pretočiti u riječi, morao bi se
sastojati od pojmova koji upućuju na to da je on drven, da ja to nazivam stolom i
pripisujem mu određenu namjenu i svrhu, i da se u njemu odražavaju, da su u njemu
uključeni, i da ga preoblikuju predmeti u doticaju kojih on pokazuje svoju izvanjsku
dušu, predmeti koji se nalaze na njemu. A i sama boja koja mu je pridružena,
izlizanost te boje, mrlje i polomljeni dijelovi — sve to, pristiglo je izvana, a to mu,
više od same biti drva, oblikuje dušu. Dubina te duše, a to je biti stol, isto je tako
oblikovana izvana, a to je osobnost.
Smatram da nije ljudska, ni literarna zabluda, pripisivati duše stvarima koje
nazivamo neživima. Biti stvar znači biti predmetom pridruživanja nekog svojstva.
Možda je netočno reći da stablo osjeća, da rijeka teče, da neki zalaz sunca krvari ili
da se mirno more (modro zbog neba što ga nema) smiješi (zbog sunca što je izvan
njega). No ista je zabluda pridruživati ljepotu bilo kojoj stvari. Ista je zabluda
pridruživati boju, oblik, možda čak biće, nekoj stvari. More je slana voda. Zalazak
sunca označava početak nestajanja sunčeve svjetlosti na ovoj zemljopisnoj širini i
dužini. Dijete koje se preda mnom igra je gomila intelektualnih stanica — i još više,
ono je satni mehanizam sa subatomskim kretnjama, neobičan električni spoj milijuna
sunčevih sistema u najmanjoj minijaturi.
Sve dolazi izvana, i sama ljudska duša možda nije drugo do sunčeva zraka što
blista i od zemlje na koju pada izdvaja hrpu gnojiva što je tijelo.
U ovakvom je shvaćanju možda čitava jedna filozofija, za onoga tko bude imao
snage izvući zaključke. Ja ju nemam, javljaju mi se pozorno nejasne misli, moguće
logične, i sve mi se slijeva u viziju jedne sunčane zrake koja pozlaćuje gnoj poput
tamne slame natopljene vlagom, na gotovo crnom tlu pokraj kamenog zida.
To mi se događa. Kada hoću misliti, vidim. Kada se želim spustiti u svoju dušu,
odjednom stanem nepomičan, zaboravim se na početku dubokih spiralnih stuba, i
zagledam se kroz prozor na visokom katu u sunce što u svoj zagasiti oproštaj uranja
razbacane skupine krovova.


59.
L. do D.

Svaki put kada se moja odluka uspravi, pod utjecajem mojih snova, iznad razine
svagdašnjice mojega života, u jednom bih času osjetio kako sam visoko, kao dijete
na ljuljački, i svaki sam se put, kao dijete, morao spustiti u gradski park, i priznati
poraz bez zastava što se u rat nose i bez mača koji bi posjedovao snagu
odrubljivanja.
Pretpostavljam da većina onih koje slučajno susrećem na ulici nose sa sobom —
primjećujem to u tihim kretnjama usana i u istovrsnoj neodlučnosti u pogledu ili u
podizanju glasa kojim zajednički mole — istu sliku o uzaludnom ratu vojske bez
zastava. A svi će oni — okrećem se i promatram s leđa te pobijeđene jadnike —
doživjeti, baš kao i ja, velik, beznačajan poraz između močvara i trščaka, bijedan i
činovnički, bez mjesečine na obalama i močvarne poezije.
Svi, kao i ja, imaju ushićeno i tužno srce. Dobro ih poznajem: jedni rade kao
dostavljači u trgovinama, drugi su zaposleni u uredima, neki su sitni trgovci, neki su
73
najbolji u kavanama i krčmama, slavni pobjednici koji u zanosu ne spoznaju prisnu
riječ, zadovoljni u tišini sebičnog egotizma što ga nije potrebno čuvati. Ali, svi su
jadni pjesnici, i pred mojim očima vuku, kao i ja pred njihovim, istu bijedu našega
zajedničkog neslaganja. Svi imaju, kao i ja, budućnost u prošlosti.
Upravo sada sjedim nepomičan u uredu, svi su otišli na ručak osim mene, kroz
zamućeni prozor promatram starca koji teturajući polako prolazi pločnikom na
drugoj strani ulice. Nije pijan, nego sanja. Budan je za nepostojeće, možda još čeka.
Bogovi, ako su pravedni u svojoj nepravdi, neka nam barem još sačuvaju snove čak i
kada su nemogući, i neka nam daju dobre snove, čak i ako su priprosti. Još nisam
star i mogu danas snivati o južnim otocima i nemogućim Indijama, a sutra će mi
možda sami Bogovi dati san u kojemu ću biti vlasnik male trafike ili umirovljenik u
kućici u predgrađu. Svaki je san isti san, jer sve su to snovi. Neka mi bogovi
promijene snove, ali ne i dar sanjanja.
Dok sam tako razmišljao starac je izašao iz mojega vidokruga. Više ga ne vidim.
74
Otvaram prozor. Još ga uvijek ne vidim. Izašao je. Imao je, za mene, ulogu
vizualnog simbola, obavio ju je i skrenuo za ugao. Ako mi kažete da je skrenuo za
apsolutni ugao i da nikada nije bio ovdje, prihvatit ću to istim pokretom kojim sada
zatvaram prozor.
Uspjeti?…

Jadni polubogovi, trgovački pomoćnici koji zarađuju carstva s otmjenom riječju
i namjerama, a potreban im je novac, kao i soba i hrana! Nalik su četama vojske koja
je dezertirala, dok su zapovjednici sanjali o slavi od koje njima, izgubljenima u glibu
močvare, ostaje samo zamisao o veličini, svijest da su bili vojska, i praznina, jer i ne
znaju što radi njihov zapovjednik kojega nikada nisu vidjeli.
Tako se svatko sanja, u jednome času, zapovjednikom vojske iz čijih je redova
75
pobjegao . Tako svaki od njih, usred priobalnih močvara, pozdravlja pobjedu koju
76
nitko nije mogao ostvariti i od koje su ostale mrvice između mrlja na stolnjaku što
su ga zaboravili istresti.
Pune se pukotine svagdašnjeg djelovanja kao što prašina puni pukotine na
pokućstvu ako se pomno ne čisti. Na jednostavnoj svjetlosti običnoga dana vidi se
77 78
kako bljeskaju kao sivi crvi na crvenkastom mahagoniju. Uklanjaju se malim
čavlima. Ali nitko nema strpljenja uklanjati ih.
79
Jadni moji prijatelji koji glasno sanjaju, kako im zavidim i kako ih prezirem !
Uz mene su i drugi, jadniji, koji nemaju nikoga osim sebe da pričaju snove i stvaraju
nešto što bi bili stihovi kada bi ih pisali, jadnici bez druge književnosti osim vlastite
duše, bez drugih knjiga druge duše, koji umiru gušeći se jer su postojali, a da nisu
položili onaj nepoznati transcendentalni ispit koji nas priprema za život.
Jedni su heroji i pogubljuju petoricu na jučerašnjem uglu. Drugi su zavodnici,
80
tako da se i nepostojeće žene ne usuđuju oduprijeti im se. Kada o tome govore u to
vjeruju, a možda to govore da u to povjeruju. Drugi <>. Za sve njih, pobjednike
svijeta, tko god da bili, oni su ljudi.
A svi se, poput jegulja u koritu, prepleću i prelaze jedni preko drugih, ali iz
korita ne izlaze. Ponekad o njima govore novine. Novine o nekima govore više puta,
ali slava nikada ne stiže.
Oni su sretnici jer im je pružen čaroban san gluposti. Ali tko, kao ja, ima snove
bez iluzija <>


60.

BOLAN INTERVAL

Ako biste me upitali jesam li sretan, odgovorio bih vam da nisam.


61.
L. do D.

Plemenito je biti plah, otmjeno je ne znati djelovati, uzvišeno je ne znati živjeti.
Samo Mučnina koja je udaljavanje, i Umjetnost koja je odbijanje, pozlaćuju
bliskim zadovoljstvom našu<>
81
Isprazne vatre što ih stvara naša učmalost barem su svjetlo u našoj tami.
Samo nesreća uzdiže i mučnina što ju u nesreći kalimo, i to je znak poput
82
nekakva grba potomaka dalekih junaka.

 Ja sam zdenac pokreta, koji se ni u meni nisu svi iscrtali, s riječima za koje
nisam ni pomislio da će iskriviti moje usne, sa snovima što sam ih zaboravio
odsanjati do kraja.
Ja sam ruševina kuća koje nikada nisu bile ništa više od ruševine, koje su
83
nekome dojadile na polovici gradnje, te više nije imao volje misliti na to što gradi.
Nemojmo zaboraviti na mržnju prema onima koji uživaju jer uživaju, na prezir
prema onima koji se vesele, jer mi nismo znali biti veseli kao oni… Taj lažni prezir,
ta krhka mržnja nije drugo do grubi nogostup, prljav od zemlje, na kojemu se
grčevito držimo i na kojem se uzdiže visok i jedinstven kip naše Mučnine, tamna
spodoba koje je lice ozareno nedokučivim, tajanstvenim smiješkom.

Blago onima koji svoj život ne povjeravaju nikome.


62.
10. 4. 1930.

Obični ljudi izazivaju u meni fizičku mučninu, jedina ona, uostalom, i postoji. I
hir, ponekad, da se produbi ta mučnina, kao što se može izazvati povraćanje da bi se
olakšao podražaj na povraćanje.
Jedna od mojih najdražih šetnji, u jutrima kada se pribojavam banalnosti dana
koji će proslijediti kao netko tko se pribojava da ga ne zatvore, ona je šetnja kada
polako hodam ulicama prije otvaranja trgovina i robnih kuća i hvatam fragmente
rečenica što su ih skupine djevojaka i mladića ispustile, poput ironične milostinje, u
nevidljivoj školi mojega otvorenog maštanja.
A to je uvijek isti redoslijed istih rečenica… »A onda je ona rekla…«, i prizvuk
u glasu govori o spletki. »Ako nije bio on, bio si ti…«, a glas koji odgovara diže se u
znak protesta koji više nisam čuo. »Rekao si, kako da ne, jesi…«, i glas krojačice
piskavo tvrdi »Moja majka kaže da neće…« »Ja?«, čuđenje mladića koji nosi luneh
zamotan u masni papir nije me uvjerilo, a vjerojatno neće uvjeriti ni prljavu plavušu.
»Možda je bilo…«, i smijeh triju od četiri djevojke, kraj mojega uha prostota koja
<> »A onda sam stao točno ispred tipa, i baš u njegovo lice — u njegovo lice, hm, o
Zé…«, i jadničak laže, jer šef ureda, po glasu znam da je drugi izazivač, kojega ne
poznajem, bio šef ureda, nije u areni među tajnicama primio udarac gladijatora sa
slamčicom. »… A onda sam otišao pušiti u zahod…«, nasmijao se čovječuljak s
tamnim stražnjim dijelom hlača.
Drugi koji prolaze sami ili u društvu ne govore, ili govore, a ja ne čujem, ali svi
su glasovi jasni od neke intuitivne i napuknute prozračnosti. Ne usuđujem se reći, ne
usuđujem se samome sebi reći, čak ni napisati, premda bih to mogao odmah izbrisati,
što sam vidio u slučajnim pogledima, nenamjernim i niskim skretanjima pogleda, u
prljavom susretanju pogleda. Ne usuđujem se jer, kada se izaziva povraćanje, treba
izazvati samo jedno.
84
»Frajer je bio tako nacvrcan da nije ni vidio stube .« Podignem glavu. Ovaj
mali barem opisuje. A ti su ljudi bolji kada opisuju nego kada osjećaju, jer kada
opisuju zaborave na sebe. Prolazi mi mučnina. Vidim frajera. Vidim ga fotografski.
Čak me i nedužni žargon nadahnjuje. Blaženi zrak što mi pirka u lice — frajer je bio
tako nacvrcan da nije ni vidio kako su stube stepenaste, možda su to stube kojima se
ljudi uspinju navrat nanos, pipajući se i spotičući se u lažnoj ravnini kosine s ove
strane zatvorenog dvorišta.
Spletka, pakost, umišljenost o kojoj je bilo riječi i za koju je nedostajalo
odvažnosti da se učini, zadovoljstvo svakoga jadnog stvora ogrnutoga nesvjesnom
sviješću vlastite duše, nečista seksualnost, vicevi kao da se škakljaju majmuni,
strahotno neznanje o ne-važnosti onoga što su… Sve mi to pruža sliku jednoga
čudovišnog i priprostog stvora, stvorenoga nenamjerno u snovima od vlažnih krasta
žudnje, od nagrizenih otpadaka osjeta.


63.
L. do D. 10. 4. 1930.

Čitav je život ljudske duše kretanje u polutami. Živimo u odbljescima svijesti,
nikad sigurni u ono što smo ili što pretpostavljamo da jesmo. Nešto smo što se
događa u pauzi predstave. Kadikad, kroz poneka vrata zavirimo u nešto što možda
nije drugo do scenarij. Svijet je zbrkan, kao glasovi u noći.
Upravo sam ponovno pročitao ove stranice na kojima zapisujem s jasnoćom što
na njima traje, te se pitam: Što je ovo i čemu služi? Tko sam, kada osjećam? Što u
meni umire, kada jesam?
Kao netko tko na visini nastoji razabrati život u dolini, ja se isto tako promatram
85
s visine, i sa svime, ja sam zbrkan krajolik koji se ne razabire.
U tim časovima provalije u duši najmanja pojedinost me oneraspoloži poput
oproštajnog pisma. Osjećam se kao da sam neprestano u predvečerju buđenja, boli
me ovojnica mene samoga, guše me zaključci. Rado bih vikao kada bi moj glas
nekamo stigao. Ali dubok je san u meni i prelazi s jednih na druge osjete poput niza
86
oblaka od kojih sunčane boje postaju raznolike, a sjenovite trave zelene u poljima
što se pružaju.
 Ja sam poput onoga koji traži nasumce, a ne zna gdje je skriven predmet za koji
mu nisu rekli što je. Igramo se skrivača ni s kim. Negdje postoji transcendentan
izlaz, božanstvo koje lebdi i samo se čuje.
Ponovno čitam, da, ove stranice što govore o jadnim trenucima, sitnim
spokojima ili iluzijama, o velikim nadama što se usmjeravaju prema krajolicima, o
bolima poput soba u koje se ne ulazi, o nekim glasovima, o velikom umoru, o
evanđelju pisanja.
Svatko nosi svoju taštinu, a taština svakoga od nas je naš zaborav da postoje
drugi s istom dušom. Moja taština je nekoliko stranica, poneki odlomak, stanovite
sumnje…
Ponovno čitam? Lažem! Ne usuđujem se čitati. Ne mogu ponovno čitati. Čemu
bi mi služilo da ih ponovno čitam? U njima je netko drugi. Ništa više ne shvaćam…


64.

Plačem nad svojim nesavršenim stranicama, ali oni koji dolaze, ako ih pročitaju,
osjetit će bolje moj plač nego što bi osjetili savršenost da ju uspijem dostići, a onda
ne bih plakao, pa ne bih ni imao o čemu pisati. Savršenost se ne očituje. Svetac
plače, i to je ljudski. Bog šuti. Zato možemo voljeti sveca, ali ne možemo voljeti
Boga.


65.

Ona božanstvena i uzvišena plahost koju ima čuvar<> blaga i časnih oznaka
duše.

Ah, ali kako bih ja želio barem u jednu dušu ubaciti malo otrova, nespokoja i
uznemirenosti. To bi malo utješilo moje nedjelovanje u životu. Kvariti bi bio cilj
mojega života. Zar je neka duša zatitrala od mojih riječi? Zar ih netko drugi čuje?


66.
L. do D. i s Pessoinom napomenom »whole«

SLIJEGANJE RAMENIMA

Obično našim idejama o nepoznatome pridajemo boju našeg poimanja
poznatoga: kada smrt nazivamo snom, to je zato što ona izvana nalikuje snu; kada
smrt nazivamo novim životom, to je zato što je ona različita od života. Uz sitna
neslaganja sa zbiljom izgradili smo vjerovanja i nadu, i živimo od korica što ih
nazivamo kolačima, poput siromašne djece koja se igraju kako bi bila sretna.
No takav je čitav život; barem je takav mehanizam posebnog života koji se
općenito naziva civilizacijom. Civilizacija počiva na tome da se stvarima pridaju
imena koja ih ne određuju, te da se zatim sanja o rezultatima. I doista, lažno ime i
istinski san stvaraju novu zbilju. Predmet, uistinu, postaje neki drugi, jer smo ga mi
pretvorili u drugoga. Proizvodimo stvarnosti. Sirovina je uvijek ista, no oblik koji joj
umijeće daruje, uspješno je udaljava od onoga što je. Stol od jelovine jest jelovina,
ali i stol. Sjedamo za stol, ne za jelovinu. Ljubav je seksualni nagon, ipak ne volimo
seksualnim nagonom nego pretpostavkom nekoga drugog osjećaja. A ta je
pretpostavka, zapravo, već drugi osjećaj.
Ne znam koji mi je učinak svjetlosti ili jedva čujnog šuma, ili sjećanje na miris
ili pjesmu, potaknutu tko zna kojim vanjskim dojmom, usred hoda ulicom, iznenada
donio ove digresije koje zapisujem bez žurbe, dok rastreseno sjedam u kafić. Ne
znam u kojem bih smjeru pokrenuo ili volio da krenu moje misli. Dan je pun vlažne
izmaglice i topao, otužan bez prijetnje, bezrazložno jednoličan. Boli me neki osjećaj
što mu ne znam imena; nedostaje mi neko objašnjenje ne znam čega; nemam volje u
živcima. Sjetan sam ispod svijesti. I ispisujem ove retke, stvarno loše zabilježene, ne
da bih to rekao, ni da bih bilo što rekao, već da uposlim svoju nepažnju. Ispunjavam
lagano, mekanim potezima romboidne olovke — prema kojoj ne osjećam
sentimentalnost da bih ju sačuvao — bijeli papir kojim se zamataju sendviči što su
mi ih dali u kafiću, jer mi nije trebao bolji, bilo kakav bi poslužio, samo daje bijel. I
osjećam se zadovoljnim. Naslanjam se. Večer se spušta jednolično i bez kiše sa
svjetlošću umrtvljenog i nejasnog tona. I prestajem pisati jer prestajem pisati.


67.
L. do D. 12. 4. 1930.

Koliko se puta, uhvaćen za površinu i čaroliju, osjetim čovjekom. I potom živim
sretno i postojim jasno. Plutam po površini. I drago mi je dobiti plaću i ići kući.
Osjećam vrijeme ne gledajući ga, i bilo kakva organska stvar me veseli. Ako se
zadubim, ne mislim. U tim danima naročito volim vrtove.
Ne znam što to neobično i tužno postoji u dubini duše gradskih vrtova, što
uspijevam dobro osjetiti samo kada sebe ne osjećam dobro. Vrt je sažetak
civilizacije, bezimena izmjena prirode. Biljke su ondje, ali ima ulica — ulica. Rastu
stabla, ali postoje klupe u njihovim sjenama. U nizu koji je okrenut na četiri strane
87
prema gradu nalazi se samo trg, klupe su veće i na njima gotovo uvijek ima ljudi .
Nije mi mrska pravilnost cvijeća u gredicama. Ali mi je mrska javna uloga
cvijeća. Da su gredice zatvoreni perivoji, da stabla rastu u zabačenim dijelovima
imanja, da na klupama nije netko, mogao bih naći utjehu u beskorisnom promatranju
vrtova. No u gradovima, ovako pravilni, ali i korisni, vrtovi su za mene poput krletki
u kojima obojena spontanost stabala i cvijeća ima samo prostor kojega nema, mjesto
da iz njega ne izađe, i vlastitu ljepotu bez života što mu pripada.
Ali ima dana kada mi taj krajolik pripada i kada u njega ulazim kao neki lik u
tragikomediju. U tim sam danima u zabludi, ali sam barem na stanovit način sretniji.
Ako se izgubim u mislima, barem smatram da doista imam kuću, dom, kamo se
vratiti. Ako se zaboravim, postajem običan, pošteđen za neki cilj, četkam drugo
odijelo i pročitam cijele novine.
No iluzija ne traje dugo, jer ne traje, a i noć pristiže. I boja cvijeća, sjena
88
stabala, pravilan red ulica i gredica, sve se zasjeni i skupi . Povrh zablude i mene
čovjeka odjednom se rastvara, kao da je danje svjetlo, kazališni zastor koji je od
mene nešto skrivao — veliki zvjezdani scenarij. I tada očima zaboravljam na
bezoblični parter i čekam prve glumce s uzbuđenjem djeteta u cirkusu, Oslobođen
sam i izgubljen.
Osjećam. Hladim vrućicu. Ja sam.


68.

Umor od svih iluzija i od svega što postoji u iluzijama, gubitak iluzija,
uzaludnost iluzija, umor prije umora zbog toga što ih moramo imati da bismo ih
izgubili, bol zato što ih imamo, intelektualna sramota zato što smo ih imali znajući
89
da će imati takav kraj.
Svijest o nesvjesnome u životu najstariji je namet na inteligenciju. Postoje
nesvjesne inteligencije: blistavost duha, tokovi shvaćanja, tajne i filozofije koje
posjeduju isti automatizam kao i tjelesni refleksi, baš kao i funkcije koje jetra i
bubrezi obavljaju sa svojim izlučinama.


69.
 L. do D

Padaju kiše, sve više, više i više… Kao da će se nešto srušiti u vanjsko crnilo…

Sva nepravilna i brdovita zbijenost grada izgleda mi danas poput ravnice
sravnjene kišom. Kamogod pružim pogled sve ima boju kiše, blijedo crnilo.
Imam čudne dojmove, svi su hladni. Načas mi se čini da je sav krajolik magla, a
i stvari su magla koja ih prekriva.

Neka vrst predneuroze onoga što ću biti kada više ne budem ledi mi tijelo i
dušu. Zbog nečega poput sjećanja na svoju buduću smrt ježim se iznutra. U izmaglici
intuicije osjećam se kao mrtva tvar, što je pala na kišu, jecajući na vjetru. I hladnoća
onoga što neću osjećati nagriza mi sadašnje srce.


70.
L. do D

Kada u meni ne postoji druga snaga, postoji barem ona što ju stvara neprestana
novost koju pruža oslobođen osjetilni doživljaj.
Spuštajući se danas Ulicom Nova do Almada, odjednom sam zamijetio leđa
čovjeka koji se ispred mene spuštao. Bila su to obična leđa čovjeka, sako skromnog
odijela na leđima slučajnog prolaznika. Nosio je staru aktovku pod lijevom rukom, a
u ritmu kojim je hodao, lupkao je po tlu sklopljenim kišobranom što ga je držao za
ručku u desnoj ruci.
Odjednom sam osjetio nešto poput nježnosti prema tom čovjeku. Osjetio sam u
njemu nježnost koja se osjeća prema onome što je obično ljudsko, prema banalnoj
svagdašnjici glave obitelji koji ide na posao, prema njegovu skromnom i radosnom
domu, prema radostima i tugama od kojih se nužno sastoji njegov život, prema
nedužnosti života koji ne analizira, prema životnoj prirodnosti tih odjevenih leđa.
Ponovno sam podignuo oči prema leđima čovjeka, prema prozoru kroz koji sam
ugledao ove misli.
Dojam je bio upravo isti onaj koji nam se iznenada javi pred nekim tko spava.
Sve što spava je ponovno dijete. Možda zato jer se u snu ne može učiniti ništa loše,
kada nije svjestan života, i najveći zločinac, najgori sebičnjak izgleda kao svetac
zbog neke prirodne čarolije dok spava. Ne vidim razliku u osjećaju između ubijanja
onoga tko spava i ubijanja nekog djeteta.
 Dakle, leđa ovoga čovjeka spavaju. Čitav on, dok hoda ispred mene istim
korakom kao i ja, spava. Ide nesvjesno. Živi nesvjesno. Spava, jer svi spavamo.
Čitav je život san. Nitko ne zna što radi, nitko ne zna što želi, nitko ne zna što zna.
Spavamo život, kao vječna djeca Sudbine. Zato osjećam, kada razmišljam s takvim
dojmom, neodređenu i golemu nježnost prema svoj djeci, prema cijelom uspavanom
društvu, prema svima i svemu.
To je izravno čovjekoljublje, bez zaključaka i namjera, koje me u ovome času
obuzima. Prožima me nježnost poput boga koji je vidio. Sve ih gledam kroz samilost
onoga koji je jedini svjestan, jadni ljudi, jadno čovječanstvo. Zbog čega su svi oni
ovdje?
Sve pokrete i namjere života, od običnog života pluća do izgradnje gradova i
granica carstva, doživljavam kao pospanost, nešto poput snova i počinka koji se
nehotice zbivaju u intervalima između jedne i druge zbilje, između jednog i drugog
dana Apsolutnoga. I kao netko tko je apstraktno majčinski, saginjem se u noći nad
loše sinove kao i nad one dobre, povezuje ih san u kojemu su svi moji. Preplavljuje
me nježnost beskrajne stvari.
Skrećem pogled s leđa onoga koji je ispred mene i gledam sve druge koji
koračaju ulicom, sve ih jasno obavijam istom, besmislenom i hladnom nježnošću što
su je pobudila ramena nesvjesnog čovjeka kojega slijedim. Sve je nalik njemu; sve
ove djevojke koje govore prema atelieru, ovi mladi službenici koji se smiju prema
uredu, ove sluškinje velikih grudi koje se vraćaju iz teških kupovina, ovi dostavljači
prvih poruka — sve je to isto nesvjesno s raznolikim licima i tijelima, poput lutaka
koje pokreću konci što vode prema uvijek istim prstima ruke onoga koji je nevidljiv.
Prolaze sa svim pokretima što ih određuje svijest, a nisu ničega svjesni, jer nisu
svjesni toga da imaju svijest. Jedni su pametni, drugi glupi, no svi su jednako glupi.
Jedni su stari, drugi mladi, svi su iste dobi. Jedni su muškarci, drugi žene, a svi su
istoga spola koji ne postoji.


71.
L. do D. 13. 4. 1930.

Vjerujem da je ono što u meni stvara snažan osjećaj da živim u nepodudaranju s
drugima upravo to što većina ljudi misli svojom osjećajnošću, dok ju osjećam
mislima.
Za običnog čovjeka osjećati znači živjeti, a misliti znači znati živjeti. Za mene
misliti znači živjeti, a osjećati nije drugo doli hrana mišljenju.
90
Moja je sposobnost oduševljavanja oskudna, i zanimljivo je kako ju uglavnom
potiču oni koji su mi po naravi sasvim oprečni, a ne oni koji su mi duhovno bliski.
Nikome se u književnosti ne divim više nego klasičnim piscima, a njima najmanje
nalikujem. Kad bih morao izabrati koga ću isključivo čitati, Chateaubrianda ili
Vieiru, bez razmišljanja bih izabrao Vieiru.
Što je netko manje nalik meni, to mi se doima stvarnijim, jer manje ovisi o
mojoj subjektivnosti. Upravo zato neprestano i pomno proučavam baš ove obične
ljude koji su mi odbojni i od kojih se razlikujem. Volim ih zato što ih prezirem.
Volim ih promatrati zato što mi je mrsko osjećati ih. Krajolik koji je lijep kao slika
uglavnom je neugodan kao i mlijeko.


72.
Objavljeno u časopisu Revolução, 6. 6. 1932.

91
Amiel je rekao da je krajolik stanje duše, no ta je rečenica blijeda slika
jadnoga sanjara. Čim je krajolik doista krajolik, on prestaje biti stanje duše. Stvarati
znači postići objektivnost, i nitko ne može reći da je stvorena pjesma stanje u kojemu
se razmišlja kako ju stvoriti. Vidjeti možda znači sanjati, a ako to nazivamo
gledanjem a ne sanjanjem, znači da razlikujemo pojmove sanjati i vidjeti.
Inače čemu služe ova umovanja verbalne psihologije? Neovisno o meni raste
trava, po toj travi što raste pada kiša, a sunce pozlaćuje protezanje trave što je narasla
ili će narasti; uzdižu se brežuljci još od davnina, a vjetar struji na isti način kako ga
je i Homer, premda više ne postoji, čuo. Bilo bi ispravnije reći da je stanje duše
krajolik; prednost te rečenice je u tome što ne sadrži laž jedne teorije, nego samo
istinu jedne metafore.
Ove slučajne riječi diktirao mi je grad, njegova velika panorama sagledana na
univerzalnoj svjetlosti sunca, s brežuljka São Pedro de Alcântara. Uvijek kada
promatram neku široku panoramu, napuštam visinu od metar i šezdeset baš kao i
težinu od šezdesetjednog kilograma, u kojima fizički obitavam, osmijeh mi je široko
metafizički za nekoga tko sanja da je san san, i ljubim istinu apsolutne izvanjskosti s
otmjenom vrlinom shvaćanja.
U daljini, Tejo je plavo jezero, a brda Druge Obale pripadaju jednoj poravnatoj
Švicarskoj. Otiskuje se malena brodica — crni teretni parobrod — tamo negdje iz
Poço do Bispa prema luci koju ne vidim. Neka mi Bogovi sačuvaju, sve do časa kada
će nestati ova moja vanjština, tu jasnu i sunčanu misao o vanjskoj stvarnosti, taj
nagon moje nevažnosti kao i udobnost toga što sam malen i što mogu misliti da sam
sretan.


73.
L. do D. 14. 4. 1930.

U osamljenim planinskim visinama, kada do njih stignemo, imamo osjećaj kako
smo povlašteni. Od visoke planine viši smo za čitavu svoju visinu. Najviši vis
Prirode, barem na tome mjestu, ostaje nam pod nogama. Na tom smo položaju
kraljevi vidljivoga svijeta. Oko nas sve je niže: život je padina koja se spušta, ravnica
koja leži ispod vrhunca i uzdizanja nas samih.
Sve je u nama slučajnost i zlo, i ovu visinu što ju imamo, zapravo nemamo, a na
vrhu nismo ništa viši. Upravo ono što gazimo, dostiže nas; ako se osjećamo
visokima, viši smo upravo zbog visine na kojoj se nalazimo.
Lakše se diše kada je čovjek bogat; ako je slavan, slobodniji je; samo
posjedovanje neke plemićke titule maleno je brdo. Sve je umjetno, a čak ni to što je
umjetno nije naše. Na njega se penjemo, ili nas do njega vode, ili smo se rodili u kući
koja je brdo.
Međutim, velik je onaj koji smatra da razlika što postoji u udaljenosti od doline
do neba, ili od planine do neba, nije nikakva razlika. Ako potop nabuja, bolje će nam
biti na planini. No, ako se Božje prokletstvo spusti poput munje nalik Jupiterovoj,
ako zapušu vjetrovi nalik Eolovim, bolje bismo bili zaklonjeni da se nismo popeli i
bolje zaštićeni kad bismo puzali.
Mudar je doista onaj koji se može uspinjati u mišićima i zanijekati uspon u
spoznaji. On posjeduje sve planine u svojoj viziji; a s obzirom na položaj, posjeduje i
sve doline. Sunce što pozlaćuje vrhove, pozlaćuje ih više za sebe no za onoga koji na
vrhu stoji pod njim; a visok dvorac u šumi bit će ljepši onome tko ga promatra iz
doline nego onome tko ga zaboravlja u tim dvoranama gdje boravi kao u
zatočeništvu.
Tješim se ovim mislima, kada me već ne može utješiti život. A simboli mi se
miješaju sa stvarnošću kada, prolazeći tijelom i dušom ovim niskim ulicama što vode
do Teja, gledam kako jasni brežuljci grada blistaju poput tuđe slave na raznolikom
svjetlu sunca koje više i nije na zapadu.



74.
L. do D.

GRMLJAVINA

Ovaj teški zrak i zaustavljeni oblaci. Plavetnilo neba bilo je umrljano prozirnom
bjelinom.
Mladić, u dnu ureda, zastane načas s tankim užetom u ruci kojim veže vječni
omot…
»Sjećam se da je samo jedanput bilo ovakvo vrijeme«, primijeti statistički.
Hladna tišina. Zvukovi s ulice kao da su odrezani nožem. Potrajao je osjećaj
općega turobnog raspoloženja, zaustavljen kozmički dah. Čitav je svemir stao.
Časovi, časovi, časovi. Zacrnjela se tmurina iz tišine.
Odjednom, živi čelik <>
Kako je ljudski bio metalni odjek tramvaja! Kakav je radostan prizor bila obična
kiša na ulici koja je uskrsnula iz ponora!

Oh, Lisabone, moj dome!


75.
L. do D.

Da bih osjetio slast i stravu brzine ne trebam brze automobile ni ekspresne
vlakove. Dovoljna su mi jedna električna kola i zastrašujuća sposobnost apstrakcije
što ju posjedujem i njegujem.
U električnim kolima u pokretu znam, zahvaljujući neprestanoj i trenutnoj
raščlambi, razdvojiti ideju kola od ideje brzine, odvojiti ih od svega, dok ne postanu
različite stvarne-stvari. Potom mogu osjetiti kako se krećem ne u kolima nego unutar
njihove Čiste-Brzine. A već umoran, ako poželim vrhunac goleme brzine, mogu tu
ideju prenijeti na Čisto Oponašanje Brzine i na svoje ju zadovoljstvo povećavati ili
smanjivati, te proširivati s one strane svih mogućih brzina vagona vlakova.
Izlaganje stvarnim opasnostima, osim što me od njih hvata jeza, ne osjećam
pretjeranima zbog straha — uznemiruje me tek savršena usredotočenost na moje
dojmove, to je ono što me smeta i depersonalizira.
Nikada ne odlazim tamo gdje sam izložen opasnostima. Bojim se dosade koju bi
izazvale.

Zalaz sunca je intelektualan fenomen.


 76.

Ponekad mislim s određenom ugodom (u presjeku) na buduću mogućnost
zemljovida naše svijesti o nama samima. Po mome mišljenju, budući povjesničar
svojih vlastitih dojmova možda bi mogao sažeti u jednu egzaktnu znanost taj stav
prema svojoj svijesti o vlastitoj duši. Zasad smo još na početku toga teškog umijeća
— još uvijek umijeća, te kemije dojmova u svojemu zasad alkemijskom stanju. Taj
znanstvenik sutrašnjice naročito će se brinuti za svoj unutarnji život. Od sebe
samoga stvorit će precizan instrument kako bi ga sveo na raščlambu. Ne vidim
nikakve teškoće u izradi takva preciznog instrumenta za auto-analitičku uporabu, od
čelika i bronce skovanih od samih misli. Govorim o čeliku i bronci koji su uistinu
čelik i bronca, ali u duhu. Možda upravo tako treba izraditi instrument. A možda će
trebati oblikovati ideju za taj precizni instrument, materijalno vidjeti tu ideju da bi se
moglo nastaviti s pomnom intimnom raščlambom. Svakako će biti potrebno i duh
podvrgnuti nekoj vrsti stvarne tvari s nekom vrstom prostora u kojemu će postojati.
Sve će to ovisiti o krajnjoj oštrini naših unutarnjih dojmova koji će, proširivši se do
mogućih granica, sasvim sigurno u nama otkriti ili stvoriti takav stvarni prostor,
poput prostora u kojemu se nalaze materijalne stvari, koji je, doduše, nestvaran kao i
sama stvar.
Možda će taj unutrašnji prostor biti tek jedna nova dimenzija ovoga prostora.
Možda će znanstvena istraživanja u budućnosti otkriti da su sve stvari dimenzije
istoga prostora, koji stoga nije ni materijalni ni duhovni. U jednoj ćemo dimenziji
proživjeti tijelo, u drugoj ćemo proživjeti dušu. A možda ima drugih dimenzija u
kojima ćemo proživljavati druge stvari koje su za nas jednako stvarne. Ponekad mi
pruža zadovoljstvo prepustiti se uzaludnoj meditaciji o tome do koje bi granice takvo
istraživanje moglo dovesti.
Možda se otkrije da je ono što nazivamo Bogom, a što je tako očito u drugom
planu u kojemu se ne nalazi ni logika, ni prostorno-vremenska stvarnost, upravo naš
način postojanja, naš dojam o nama samima u drugoj dimenziji bića. Ne čini mi se to
nemogućim. I snovi će možda biti ili drukčija dimenzija u kojoj ćemo živjeti ili
sjecište dviju dimenzija; kao što tijelo živi u visini, u širini i u dužini, naši snovi, tko
zna, živjet će u idealu, u jastvu i u prostoru. U prostoru, u svojoj vidljivoj predodžbi;
u idealu, u obliku druge vrste no što je tvar; u jastvu, u svojoj intimnoj dimenziji.
Samo Ja, u svakome od nas, možda je božanska dimenzija. Sve je ovo složeno, a u
svoje vrijeme bit će, bez sumnje, i određeno. Možda su sadašnji sanjari veliki preteče
posljednje buduće znanosti. Jasno, ne vjerujem u posljednju buduću znanost. No to
92
ovdje i nije važno .
Ponekad stvaram ovakve metafizike s brižnom pažnjom i poštovanjem onoga
tko doista radi i stvara znanost. Već sam rekao da postoji mogućnost da ju doista
stvorim. Vrlo je bitno da se time ne ponosim mnogo, zato što ponos šteti
vjerodostojnoj nepristranosti znanstvene egzaktnosti.


77.
L. do D.

Da bih se zabavio — jer ništa ne zabavlja kao znanost ili stvari koje se doimaju
kao znanost i koje se isprazno koriste — često se pomno posvećujem proučavanju
svoje psihičke strukture u obliku u kojemu ju prihvaćaju drugi. Ponekad je
zadovoljstvo jadno, ponekad pak bolno, što mi ga pruža ta uzaludna taktika.
Uglavnom nastojim proučiti opći dojam što ga stvaram kod drugih, bez
zaključaka. Uglavnom sam stvorenje prema kojemu drugi osjećaju naklonost, prema
kojemu doista osjećaju naklonost, s nejasnim i zanimljivim poštovanjem. No, ne
pobuđujem nikakvu snažnu naklonost. Nitko nikada neće biti moj prijatelj na dirljiv
način. Zbog toga me toliki mogu poštivati.


78.
L. do D. 21. 4. 1930.

Postoje dojmovi koji su snovi, koji poput magle obavijaju čitav obujam duha,
koji ne dopuštaju da se misli, koji ne dopuštaju da se djeluje, koji ne dopuštaju da se
jasno postoji. Kao da nismo spavali, a u nama preživljava nešto od sna i tromost
93
sunca koje grije površinu umrtvljenih osjećaja. To je opijenost time što nisi ništa, a
94
volja je vedro ispražnjeno u stražnjem dvorištu jednim ravnodušnim pokretom noge
u prolazu.
95
Gleda se, ali se ne vidi. Duga ulica s ljudskim stvorenjima koja se kreću nalik
je nekoj vrsti položene oglasne ploče na kojoj su slova pomična i ne stvaraju
osjećaje. Kuće su samo kuće. Gubi se mogućnost pridavanja smisla onome što se
vidi, ali dobro se vidi što je to, da.
Udarci čekićem na vratima obrtnika koji izrađuje kovčege imaju prizvuk neke
bliske neobičnosti. Odzvanjaju u velikim razmacima, svaki udarac s jekom i bez
koristi. Buka teretnih kola nalikuje danu u kojemu se sprema grmljavina. Glasovi
96
izlaze iz zraka, a ne iz grla. U daljini, rijeka je umorna .
Ne osjeća se dosada. Ne osjeća se tuga. Tek želja za spavanjem u drugoj
osobnosti, za zaboravom uz poboljšanje prihoda. Ne osjeća se ništa, samo
 97
automatizam tu dolje, koji pokreće noge što nam pripadaju i udaraju o tlo u
nesvjesnom hodu, stopala koja se osjećaju u cipelama. Možda se ni to ne osjeća. Oko
očiju, poput prstiju na ušima, osjeća se stisak unutar glave.
Kao da se duša prehladila. A s literarnim izgledom bolesti rađa se želja za
životom kao oporavkom, bez hodanja; i ideja o oporavku evocira prigradska imanja,
ali iznutra, tamo gdje se nalaze ognjišta, daleko od ulice i kotača. Da, ne osjeća se
ništa. Svjesno se pada u san samo zbog nemogućnosti da se tijelo usmjeri drugamo,
prema vratima na koja treba ući. Prolazi sve. Što li je s tamburinom, o zaustavljeni
medvjede?


79.
L. do D. 21. 4. 1930.

Lagano, poput nečega što počinje, miris oseke na morskom povjetarcu zaustavio
se ponad Teja i prljavo se protegnuo do početaka Baixe. Donio je svježu mučninu od
hladne tromosti mlakog mora. Osjetio sam život u želucu, a njuh se pretvorio u nešto
iza očiju. Visoko, smjestili se ni na što oblaci poput cjedila, lijevka, u sivilu što se
razara u lažnu bjelinu. Atmosfera bijaše prijetnja kukavičkog neba, nešto poput
nečujne grmljavine, sačinjene tek od zraka.
Bilo je zastoja i u samome letu galebova; doimali su se poput predmeta lakših
od zraka, koje je netko tamo ostavio. Ništa nije gušilo. Poslijepodne se spuštalo u
nekom našem smiraju; zrak je bio neprestano svjež.
Jadne nade što sam ih imao, izlazi u životu što sam ih morao imati! Nalik ovom
98
času i ovom zraku, maglice bez magle, poderani rubovi lažne oluje. Viče mi se da
dokrajčim krajolik i meditaciju. No tu je miris oseke u mojemu rasuđivanju, a oseka
je u meni izvukla na vidjelo blatno crnilo što postoji tamo vani i vidim ga samo po
mirisu.
Koliko nedosljednosti u želji da sam sebi budem dovoljan! Koliko sarkastične
svijesti o pretpostavljenim dojmovima! Tolika isprepletenost duše dojmovima i
mislima sa zrakom i rijekom, da bih rekao kako me život boli u osjetilu njuha i u
99
svijesti, te ne bih znao reći, kao u jednostavnoj i velikoj rečenici u knjizi o Jobu,
»Moja je duša umorna od mojega života!«


80.
L. do D.

BOLAN INTERVAL

Sve me umara, čak i ono što me ne umara. Moja je radost bolna kao i moja bol.

Da sam barem dijete koje stavlja papirnate brodiće u spremište s vodom, na
100
imanju sa seoskim pokrovom od isprepletene trske što stvara šahovnicu od svjetla
i zelene sjene u sjenovitim odsjajima plitke vode.

Između mene i života krhko je staklo. Ma koliko jasno vidio i razumio život, ne
mogu ga dodirnuti.

Rasuđivanje je moja tuga? Čemu, ,ako je rasuđivanje napor, a tko je tužan ne
može se naprezati.
Čak se i ne odričem onih banalnih pokreta u životu kojih bih se toliko želio
odreći. Odricanje je napor, a ja ne posjedujem u duši nikakav napor kojim bih se
naprezao.

Često me zaboli to što nisam upravljač onog automobila, kočijaš onih kola, bilo
kakav pretpostavljeni banalni Drugi čiji me život, jer nije moj, razbludno prožima
željom da ga imam i toliko me prožima tuđim!
Ne bih se užasavao života kao neke Stvari. Pojam života kao Svega ne bi mi
zdrobio pleća misli.
Moji su snovi glupo utočište, nalik kišobranu što štiti od munje.
Tako sam umrtvljen, tako jadan, tako promašen u pokretima i djelima.

Kolikogod se zavlačio u gustu šumu, svi puteljci moga sna vode do proplanka
tjeskobe.

Čak se i meni, koji toliko sanjam, dogode intervali u kojima mi san izmakne.
Tada se stvari pojave u jasnoći. Diže se magla kojom se okružujem. I svi vidljivi
bridovi povređuju meso moje duše. Sve oštrine što ih gledam bodu me dok ih
101
spoznajem kao oštrine. Sve vidljive težine predmeta pritišću me u duši iznutra.

Moj je život kao da me njime tuku.


81.

102
Po ulici kočije predu , zvukovi su izdvojeni, spori, usklađeni, doima se, s
mojom snenošću. Vrijeme je ručku, no ostao sam u uredu. Dan je mlak i pomalo
oblačan. U zvukovima postoji zbog nekog razloga, možda zbog moje snenosti, isto
ono nešto što postoji u danu.


82.
L. do D. 23. 4. 1930.

Ne znam kakvo mi to nejasno milovanje, tim nježnije što i nije milovanje,
nesiguran popodnevni povjetarac donosi do lica i poimanja. Samo znam da se
mučnina od koje patim načas bolje smjestila, kao odjeća koja je prestala trti otvorenu
ranu.
Jadne li osjećajnosti koja ovisi o slabom zračnom gibanju da bi došla, još k
tome usputno, do svojega spokoja! No takva je sva ljudska osjećajnost, i ne vjerujem
da za sve njih druge ima veću težinu na ljudskoj vagi iznenada zarađen novac, ili
iznenada primljen osmijeh kao što to za mene ima, u ovome času, kratki nalet
prolaznoga povjetarca.
Mogu razmišljati o spavanju. Mogu sanjati da sanjam. Jasnije vidim
objektivnost svega. S više ugode uživam izvanjski osjećaj života. A sve to upravo
zato što mi, stigavši gotovo do uličnoga ugla, jedan preokret u strujanju povjetarca
radošću prožima površinu kože.
Sve što volimo ili gubimo — stvari, osobe’ značenja — okrzne nam kožu i tako
nam dopre do duše, a nije se dogodilo ništa drugo, u Bogu, osim povjetarca koji mi
je donio tek olakšanje, milostivi trenutak i mogućnost da sve raskošno izgubim.


83.
L. do D. 25. 4. 1930.

Vir, vrtlog, u žitkoj životnoj ispraznosti! Na velikom trgu u centru grada šarolika
rijeka ljudi umjereno protječe, otječe, stvara lokve, grana se u rukavce, pritječe
obalama. Moje oči gledaju bez pažnje, a u sebi stvaram tu vodenu sliku koja, bolje
od bilo koje druge, jer sam mislio da će pasti kiša, odgovara neizvjesnom gibanjima.
 Pišući ovu posljednju rečenicu koja po mome mišljenju točno govori o onome
što određuje, pomislio sam kako bi bilo korisno, pri objavljivanju moje knjige, na
kraju staviti oznaku »Ne-Errata« ispod »Erratas«, i reći: rečenica »neizvjesnom
gibanjima« na toj i toj stranici, upravo je tako kako piše, s pridjevom u jednini i
imenicom u množini. No, kakve to veze ima s onim što sam mislio? Nikakve, i zato
se prepuštam mislima.
Oko sredine trga, poput pokretnih kutija šibica, velikih i žutih, u koje je neko
dijete ukoso zabolo spaljenu šibicu ne bi li poslužila kao loš jarbol, električna kola
tramvaja škripe i zveckaju; kada kreću, sve željezo snažno cvili. Oko kipa u sredini,
golubice su crne mrvice koje se miču kao da ih prosipa vjetar. Korak im je sitan, a
one krupne ponad malih nožica.
A sjene su, sjene…

Izbliza, svi su ljudi na jednoličan način različiti. Vieira je rekao kako je fra Luís
de Sousa napisao »zajedničko s pojedinačnim«. Ovi su ljudi pojedinačni sa
103
zajedničkim, suprotno stilu u djelu Nadbiskupov život. Sve mi to izaziva žaljenje,
iako me ne zanima. Našao sam se ovdje bez razloga, kao i sve u životu.
S istočne strane, gdje se napola skriven grad uzdiže gotovo kao lažan pramac,
napada nepomična Utvrda. Blijedo sunce oblijeva nejasnim sjajem tu neočekivanu
gomilu kuća što je odavde skrivena. Nebo je vlagom izbijeljeno plavetnilo. Možda se
jučerašnja kiša ponovi danas, ali nešto slabija. Vjetar je, čini se, istočnjak, možda
104
zato jer se ovdje iznenada osjećaju mirisi zrelih i zelenih plodova s obližnje
tržnice. Na istočnoj strani Trga ima više došljaka nego na drugoj strani. Poput
prigušena pucnja valovita se vrata spuštaju prema gore; ne znam zašto, ali upravo mi
takva rečenice predočuje onaj zvuk. Možda zato jer taj zvuk uglavnom stvaraju pri
spuštanju, premda se sada penju. Sve je objašnjivo.
105
Odjednom sam sam na svijetu. Sve ovo vidim s visine nekakva duhovnog
krova. Sam sam na svijetu. Da bi se vidjelo treba biti udaljen. Da bi se jasno vidjelo
treba se zaustaviti. Analizirati znači biti stranac. Svi prolaze pored mene, nitko se o
mene ne okrzne. Samo je zrak oko mene. Osjećam se toliko osamljenim da
106
osjećam udaljenost između mene i mojega odijela. Dijete sam, s malenim
svijećnjakom u ruci što slabo gori, u noćnoj košulji prolazim velikom, pustom
107
kućom. Žive sjene što me okružuju samo su sjene, kćeri nepomična pokućstva i
svjetla što me prati. One me okružuju ovdje na suncu, ali ovdje su ljudi.


84.
 L. do D. 25. 4. 1930.

Razmišljao sam danas, u jednom predahu od osjećanja, o obliku proze što ga
koristim. Doista, kako pišem? Imao sam, kao što su mnogi imali, izopačenu želju za
posjedovanjem sustava i norme. Naravno da sam pisao prije norme i sustava; u tome,
međutim, nisam drukčiji od ostalih.
Pri analizi samoga sebe toga popodneva, otkrivam da moj sustav stila počiva na
dva načela, i istoga časa, i po dobroj navadi dobrih klasika, uspostavljam ta dva
načela na općim temeljima svakoga stila: reći što se osjeća točno onako kako se
osjeća: jasno, ako je jasno; nerazumljivo, ako je nerazumljivo, zbrkano, ako je
zbrkano — shvatiti da je gramatika tek instrument, a ne zakon.
Pretpostavimo da pred sobom vidim neku djevojku koja izgleda kao muškarac.
Obično bi ljudsko biće za nju reklo: »Ona djevojka izgleda kao mladić«. Drugo
obično ljudsko biće, već bliže svijesti o tome da govoriti znači reći, reklo bi za nju:
»Ona djevojka je mladić«. Drugi opet, isto tako svjestan dužnosti izražavanja, ali s
većim poticajem i nagnućem prema kratkoći, što je strast mišljenja, rekao bi: »Onaj
mladić«. Ja bih rekao: »Ona mladić«, kršeći temeljna gramatička pravila o slaganju
imenica i pridjeva. A rekao bih točno, govorio bih apsolutno, fotografski, izvan
uobičajenoga, izvan pravila i izvan svagdašnjega. Ne bih govorio, rekao bih.
Gramatika, određujući uporabu, stvara pravovaljane i pogrešne podjele. Dijeli,
primjerice, glagole na prelazne i neprelazne; međutim, čovjek koji zna govoriti, mora
često promijeniti prelazni glagol u neprolazni da bi fotografski snimio ono što
osjeća, a ne da bi vidio u mraku, kao što to obična ljudska bića čine. Ako želim reći
da postojim, reći ću: »Jesam«. Ako želim reći da postojim kao odvojena duša, reći
ću: »Ja jesam«. No ako želim reći da postojim kao biće koje se prema sebi upravlja i
oblikuje, koje u samome sebi obavlja božansku funkciju stvaranja sebe, kako onda
upotrijebiti glagol »biti«, a da ga ne pretvorim u prelazni? I onda ću, pobjedonosno,
antigramatički uzvišeno, reći: »Jesam-se«. Izreći ću jednu filozofiju u dvije malene
riječi. Zar to nije poželjnije nego ne reći ništa u četrdeset rečenica? Što se više može
tražiti od filozofije i načina govora?
Neka slijedi gramatiku tko ne zna misliti o tome što osjeća. Neka se njome služi
tko zna upravljati svojim izražavanjem. Neka se čuje za Sigismunda, Kralja Rima,
koji je u jednom javnom govoru počinio gramatičku grešku, te odgovorio onome koji
108
mu je to spomenuo : »Ja sam Kralj Rima i stoga iznad gramatike«. A povijest
pripovijeda kako je postao poznat kao Sigismund »super-grammaticam«. Divnog li
simbola! Svaki čovjek koji zna izreći ono što govori, na svoj je način Kralj Rima.
109
Titula nije loša, a duša je biti—se .


85.
L. do D.

Ponekad kada bacim pogled na obilno književno stvaralaštvo sačinjeno od
dugih i složenih stvari tolikih stvorenja koje poznajem ili o kojima sam čuo, osjetim
u sebi stanovitu zavist, jedno prezrivo divljenje, nepovezanu mješavinu raznolikih
osjećaja.
Stvoriti bilo što dovršeno, cjelovito, bilo dobro ili loše — ako nikada i nije u
cijelosti dobro, često u cijelosti nije ni loše — da, stvaranje nečega dovršenoga
izaziva u meni možda više zavisti od bilo kojeg drugog osjećaja. Djelo je poput
djeteta: nesavršeno je kao svako ljudsko biće, ali je naše, kao što su djeca naša.
I ja, s vlastitim kritičkim duhom koji mi dopušta tek uvidjeti mane, nedostatke,
ja koji se usuđujem pisati samo odlomke, djeliće, izvatke iz nepostojećega, baš ja, i u
ovome nevažnome djelu što ga pišem, također sam nesavršen. Vrednije bi bilo
dovršeno djelo, pa čak i loše, koje je uistinu djelo, ili pak odsuće riječi, potpuna
tišina duše koja priznaje da nije sposobna djelovati.


86.
L. do D.

110
Razmišljam o tome nije li sve u životu degeneracija svega . Nije li biće
primicanje — iščekivanje ili predgrađe nečega.
111
Kao što je i Kršćanstvo tek degenerirani bastard neoplatonizma u opadanju,
112
judaizacija helenizma preko Rimljana , tako je i naše doba, senilno i
113
kancerogeno , višestruki otklon od svih velikih namjera, sukladnih ili oprečnih, iz
114
propasti kojih je niknula era s kojom propadamo .

Živimo u međučinu s orkestrom.

115
Ali što imam ja, na ovome četvrtom katu, sa svim tim sociologijama . Sve mi
je ovo samo san, nalik kraljevni iz Babilonije, a baviti se ljudskim društvom je
zaludno, zaludno kao arheologija sadašnjice.

Iščeznut ću u magli, kao stranac svemu, ljudski otok otrgnut od sna mora, lađa s
površnim bićem na površini svega.


87.
L. do D. 6. 5. 1930.

Metafizika mi se uvijek činila produljenim oblikom pritajenog ludila. Kada
bismo spoznali istinu, vidjeli bismo ju; sve ostalo je sustav i okolina. Dovoljno nam
je, ako razmislimo, neshvaćanje svemira; htjeti ga shvatiti znači biti manje od ljudi,
jer biti čovjek znači znati da je svemir neshvatljiv.
Donose mi vjeru kao zatvorenu pošiljku uz tuda klicanja. Žele da ju primim, ali
ne i da ju otvorim. Donose mi znanost kao nož na tanjuru kojim ću razrezati listove
neke knjige bijelih stranica. Donose mi sumnju kao prašinu u kutiji, no zašto mi
donose kutiju ako ona sadrži samo prašinu?
Zbog neznanja pišem, i koristim velike riječi Istine posve strane zahtjevima
osjećaja. Ako je osjećaj jasan i koban, govorim, naravno, o bogovima, i tako ga
uglavljujem u svijest višestruka svijeta. Ako je osjećaj dubok, govorim, naravno, o
Bogu, i tako ga ukalupljujem u jedinstvenu svijest. Ako je osjećaj misao, govorim,
116
naravno, o Sudbini, i tako ga satjerujem do zida .
Ponekad će sam ritam rečenice tražiti Boga a ne Bogove, ponekad će se
nametnuti tri sloga riječi Bogovi i verbalno ću promijeniti svijet, ponekad će,
naprotiv, pritiskati potreba za nekom prisnom rimom, promjenom ritma,
emocionalnim skokom i mnogoboštvom ili će možda jednoboštvo biti pogodnije i
poželjnije. Bogovi su funkcija stila.


88.
L. do D.

Gdje je Bog, čak ako i ne postoji? Želim moliti i plakati, pokajati se za zločine
što ih nisam počinio, uživati u oprostu kao u milovanju koje nije posve majčinsko.
Naručje za plakanje, ali jedno golemo naručje, bez oblika, prostrano poput ljetne
noći a opet blisko, toplo, žensko, pored bilo kakva ognjišta… I moći u njemu plakati
nemislive stvari, propasti za koje i ne znam koje su, nježnosti nepostojećih stvari, i
velike ustrašene slutnje pred ne znam kakvom budućnosti…
Novo djetinjstvo, opet neka stara dadilja i malena postelja u kojoj bih zaspao
tijekom priča o velikim opasnostima što su prodirale kroz mladenačke svijetle vlasi
nalik klasju žita, što me uljuljkuju i sve ih slabije čujem s pažnjom koja postaje
mlačna… I sve to vrlo veliko, vrlo vječno, zauvijek konačno, s jedinstvenim likom
Boga, tamo na otužnom i pospanom dnu posljednje stvarnosti Stvari…
Naručje ili kolijevka ili topla ruka oko mojega vrata… Glas koji tiho pjeva i kao
117
da me želi rasplakati… Pucketanje vatre u ognjištu… Toplina u zimi… Blagi
otklon moje svijesti… A potom, u golemom prostoru miran san, bez zvuka, poput
mjeseca što kruži među zvijezdama…

Kada uklonim svoje umjetnine i spremim ih nježnom brižljivošću u neki kut sa
željom da ih poljubim — svoje igračke, riječi, slike, rečenice — postajem tako malen
i bespomoćan, tako sam u velikoj i otužnoj sobi, tako duboko tužan!…
Na kraju, tko sam ja kada se ne igram? Jadno siroče, napušteno na ulicama
dojmova, koje cvokoće na uglovima Stvarnosti i mora spavati na stubama Tuge te
jesti kruh što mu ga daje Fantazija. O svome ocu znam jedino ime; rekoše mi da mu
je ime Bog, ali ime mi ništa ne govori. Ponekad, noću, kada se osjećam osamljenim,
zovem ga i plačem, i stvaram sliku o njemu kakvu bih mogao voljeti… No potom
mislim da ga ne poznajem, da on možda nije takav, da on možda nikada neće biti
otac moje duše…
Kada će sve ovo svršiti, ove ulice po kojima vučem svoju bijedu, ove stube na
kojima skupljam svoju hladnoću i osjećam ruke noći između dronjaka? Ako jednoga
dana po mene dođe Bog i odvede me svojoj kući te mi pruži toplinu i ljubav…
Kadikad mislim na to i plačem od sreće misleći kako to mogu misliti… No vjetar
vije ulicama i lišće pada na pločnike… Podižem pogled i vidim zvijezde koje nemaju
nikakva smisla… A od svega toga ostajem samo ja, jadno napušteno dijete, koje
nijedna Ljubav nije htjela posvojiti, nijedno Prijateljstvo prihvatiti kao prijatelja u
igri.
Odviše mi je hladno. Umoran sam u svojoj napuštenosti. Potraži, o vjetre, moju
Majku. Odvedi me u Noći kući koju ne poznajem… Vrati mi, o golema Tišino, moju
dušu i moju kolijevku i pjesmu koja me je uspavljivala…


89.

Jedini stav dostojan čovjeka na višoj razini jest tvrdoglava ustrajnost u
djelovanju koje se prepoznaje kao zaludno, u običaju jedne doktrine koja se otkriva
kao neplodni, i u zacrtanoj uporabi pravila filozofskog i metafizičkog promišljanja
važnost kojega se osjeća kao ništavna.


90.
L. do D. 14. 5. 1930.

Prepoznati stvarnost kao oblik iluzije, a iluziju kao oblik stvarnosti, jednako je
potrebno i jednako beskorisno. Kontemplativni život, da bi uopće postojao, mora
slučajne ciljeve shvaćati kao raspršene premise jednoga nedostižnog zaključka; ali
istodobno mora kontingencije snova shvaćati, na stanovit način, dostojnima pažnje
koja im se upućuje, i zbog koje postajemo kontemplativni.
Svaka je stvar, već prema tome kako je shvaćena, oduševljenje ili prepreka, sve
ili ništa, put ili briga. Shvaćati stvar svaki put na drukčiji način znači obnavljati je,
umnožavati je samom sobom. Zbog toga kontemplativni duh koji nikada nije izašao
iz svoga sela, unatoč tome ime pod sobom čitav svemir, U ćeliji ili u pustinji nalazi
se beskraj. U kamenu drijema kozmičko.
Međutim postoje trenuci meditacije — a oni se javljaju svima onima koji
meditiraju — u kojima je sve istrošeno, sve staro, sve viđeno, čak i ono što još treba
vidjeti. Stoga, što više meditiramo o nekoj stvari, a meditirajući o njoj, mi ju
mijenjamo, nikada ju ne pretvaramo u nešto što ne bi bila tvar meditacije. Dostiže
nas tada čežnja za životom, da spoznajemo bez spoznaje, da meditiramo samo
osjetima ili da mislimo na opipljiv ili osjetilni način unutar predmeta o kojemu se
misli, kao da smo vođa, a on spužva. Tada također posjedujemo svoju noć, i
produbljuje se umor od svih tih osjećaja, jer su to osjećaji misli koji su sami po sebi
već duboki. No to je noć bez počinka, bez mjesečine, bez zvijezda, noć u kojoj kao
da je sve preokrenuto naopačke — beskraj se pretvara u skučenu unutrašnjost, dan je
sastavljen od crne podstave nekoga nepoznatog odijela.
Bolje je, da, bolje je stalno biti ljudski gmaz koji ljubi i ne zna, pijavica koja je
gnusna, a da to i ne zna. Ne znati kao život! Osjećati kao zaborav! Kako su
izgubljeni prizori na zelenoj brazdi, bijeloj od otisnutih lađa, poput hladnog ispljuvka
visokoga kormila što služi kao nos podno očiju starih otvora za topove!


91.
L. do D. 15.5. 1930.

Kratak pogled na polje, iznad prigradskog zida, oslobađa me potpunije no što bi
nekog drugog oslobodilo cijelo jedno putovanje. Svaka točka gledanja je vrh jedne
preokrenute piramide, kojoj je baza neodrediva.

 Bilo je trenutaka kada su me ljutile one stvari kojima se danas smiješim. A jedna
od njih, na koju me svakodnevno podsjećaju, je upornost kojom se svagdašnji i
aktivni ljudi u životu podsmjehuju pjesnicima i umjetnicima. Doduše, ne čine to
uvijek s osjećajem superiornosti, kako vjeruju mislioci po novinama. Često to čine s
naklonošću. Ali uvijek kao da miluju neko dijete, nekoga tko je udaljen od
izvjesnosti i ispravnosti života.
Nekada me je to ljutilo, jer sam pretpostavljao kao svi naivci, a bio sam naivan,
da je taj smiješak, upućen onima koji se brinu o snovima i govoru, izljev jednoga
unutarnjeg osjećaja superiornosti. A to je tek pukotina različitosti. I ako sam nekada
taj smiješak smatrao uvredom jer je uključivao superiornost, danas ga smatram
nesvjesnom sumnjičavošću; kao što odrasli ljudi često kod djece prepoznaju
duhovnu oštroumnost superiorniju od vlastite, isto tako u nama koji sanjamo i o
tome govorimo oni prepoznaju nešto različito i čudno prema čemu su nepovjerljivi.
Želim vjerovati u to da najpametniji medu njima često naziru našu superiornost; i
tada se smiješe superiorno da bi skrili ono što su naslutili.
No ta naša superiornost ne sastoji se u onome što mnogi sanjari smatraju
vlastitom superiornošću. Sanjar nije superioran spram čovjeka koji djeluje zato što bi
san bio superiorniji od stvarnosti. Superiornost sanjara sastoji se u tome što je daleko
praktičnije sanjati nego živjeti, i u tome što sanjar izvlači iz života daleko veći i
raznovrsniji užitak nego čovjek koji djeluje.
Kako je život u biti umno stanje, jer sve što radimo i mislimo ima za nas
onoliku vrijednost koliko mislimo da vrijedi, vrednovanje ovisi o nama. Sanjar je
odašiljač bilježaka, a bilješke koje odašilje lebde gradom njegova duha na isti način
kao i one u stvarnosti. Što me briga što se papir-kovanica moje duše nikada neće
moći pretvoriti u zlato, ako zlata i nema u izmišljenoj alkemiji života? Poslije svih
nas stiže potop, ali samo poslije svih nas. Bolji i sretniji, koji prepoznaju fikciju u
svemu, pišu roman prije no što ih on ispiše, i kao Macchiavelli, odijevaju se u
dvorsko ruho da bi mogli nesmetano pisati u tajnosti.


92.
L. do D.

(our childhood’s playing with cotton-reels, etc.)

Nikada nisam radio drugo do sanjao. Samo je to, i ništa više, smisao mojega
života. Nikada se nisam istinski brinuo ni o čemu drugom nego o svome unutarnjem
118
životu . Najveće boli mojega života stišavaju se kada, otvarajući prozor prema
 119 120
svojoj nutrini , zaboravim sebe gledajući ih kako promiču.
Nikada nisam nastojao biti ništa drugo do sanjar. Nikada nisam poklanjao
pozornost onome koji mi je govorio o životu. Oduvijek sam pripadao onome koji
nije tamo gdje jesam i onome koji nikada nije mogao biti. Sve što nije moje, ma
koliko nisko bilo, uvijek je za mene bilo pjesma. Nikada nisam volio osim ništa.
121
Nikada nisam želio drugo do ono što se ne može ni zamisliti. Od života nisam
ništa tražio, tek da prođe pored mene, a da ga i ne osjetim. Od ljubavi sam tražio
jedino to da nikada ne prestane biti daleki san. U mojim vlastitim unutrašnjim
krajolicima, tako nestvarnima, oduvijek me je privlačila daljina, a akvadukti koji su
se crnjeli udaljeni od mojih krajolika u snovima, posjedovali su draž sna u odnosu na
druge dijelove krajolika, draž zbog koje sam ih mogao voljeti.
Moja pretjerana strast da stvaram izmišljeni svijet još me prati, i tek će me u
122
smrti napustiti. Ne slažem danas u svoje pretince valjke prede ni šahovske pješake,
s lovcem ili konjem koji slučajno strši — i žalim što to ne radim… poput onoga koji
se zimi grije pri ognjištu, ja u svojoj mašti s ugodom slažem stalne i žive likove koji
nastanjuju moj unutarnji život. U sebi imam mnoštvo prijatelja koji žive vlastite
živote, stvarne, određene i nesavršene.
Neki prolaze kroz teškoće, neki vode boemski, slikovit i skroman život. Neki su
trgovački putnici. (Moći sanjati o sebi kao o trgovačkom putniku oduvijek je bila
jedna od mojih najvećih želja, nažalost neostvariva!) Neki žive na selima i u
gradićima, tamo unutar granica jednog Portugala koji postoji u meni; dolaze u grad
gdje ih slučajno susrećem i prepoznajem, širim ruke prema njima, osjećajući njihovu
123
privlačnost … A dok o tome sanjarim, šećem svojom sobom, govorim glasno,
mašem rukama… dok o tome sanjarim i zamišljam kako ih srećem, postajem sretan,
124
ostvarujem se, ispunjavam se, oči mi blistaju, širim ruke i osjećam veliku sreću,
125
onu stvarnu .

Ah, ne postoje bolnije čežnje od onih za stvarima koje nikada nisu postojale!
Ono što osjećam kada razmišljam o prošlosti što sam ju imao u stvarnome vremenu,
kada oplakujem truplo života mojega prohujalog djetinjstva… čak ni to ne doseže
onaj bolni i treptavi žar kada plačem zato što nisu stvarni ti skromni likovi iz mojih
snova, pa i sporedni likovi koje sam u sjećanju vidio samo jedanput, slučajno, u
svome pseudoživotu, dok su zakretali za ugao mojega vizionarstva, dok su ulazili na
vrata u nekoj ulici kojom sam se uspinjao i prolazio u sanjarenju.

Kako čežnja nikada ne može ponovno oživjeti i uzdignuti, bijes je tako pun suza
prema Bogu koji je stvorio nesposobnosti. Kada razmišljam o svojim prijateljima iz
snova, s kojima sam proživio mnoge stvari u svome pretpostavljenom životu, oni,
zapravo, ne pripadaju nijednom prostoru u kojemu bi boravili, stvarno, neovisno o
mojoj svijesti o njima!
Oh, mrtva prošlosti što te sa sobom nosim, a uvijek si bila jedino sa mnom!
Cvjetovi u vrtu malene seoske kuće koja je postojala samo u meni. Povrtnjaci,
voćnjaci, borik na imanju što je bio samo moj san! Moji pretpostavljeni odmori,
moje šetnje poljem što nikada nije postojalo! Stabla na rubovima ceste, puteljci,
kamenje, seljaci koji prolaze… sve to, što nikada nije bilo doli san, sačuvano je u
mome sjećanju da bi nanosilo bol, a ja koji sam proveo sate sanjajući ih, provodim
potom sate sjećajući se kako sam ih sanjao, i doista osjećam čežnju, oplakujem
prošlost, zurim u stvarni mrtvi život, velik u svome lijesu.
A postoje krajolici i životi koji i nisu bili posve’ unutrašnji. Stanovite slike, bez
naročitog umjetničkog značenja, stanovite oliografije koje su stajale na zidovima s
kojima sam se družio mnoge sate — prelaze u stvarnost unutar mene. Tu je dojam
drugi, bolniji i tužniji. Izgarao sam što ne mogu biti ondje, bili oni stvarni ili ne. Ne
biti ja, nego barem još neki lik ucrtan pored one šume na mjesečini što se nalazila na
maloj grafici u sobi u kojoj sam spavao, a vise nisam bio dijete! Ne moći misliti da
sam ondje skriven, u šumi na obali rijeke, na onoj vječnoj mjesečini (iako loše
nacrtanoj), i da gledam kako prolazi čovjek u čamcu ispod vrbovih grana što se
spuštaju! Tu me je cijeloga obuzela bol jer to nije moguće sanjati. Izraz moje čežnje
bio je drugi. Pokreti moga očaja bili su drukčiji. Nemogućnost što me mučila bila je
druga vrsta tjeskobe. Ah, sve to nema smisla u Bogu, nema ostvarenja u duhu naših
želja, tko zna gdje, u nekom vertikalnom vremenu, nedjeljivom sa smjerom mojih
čežnji i mojih sanjarenja! Ne postoji mogućnost raja satkanog od toga, makar samo
za mene! I ne postoji mogućnost da pronađem prijatelje koje sam sanjao, da koračam
ulicama koje sam stvorio, između buke pijetlova i kokosi i jutarnjega meteža u kući,
u seoskoj kući u kojoj sam sebe zamišljao… i sve to još bolje uređeno od Boga,
postavljeno u savršeni red za postojanje, u pravom obliku za mene što ga ni moji
vlastiti snovi ne mogu dosegnuti, osim u nedostatku jedne dimenzije intimnog
prostora što zabavlja ove jadne stvarnosti…

Podižem glavu s papira po kojemu pišem… Još je rano. Tek je prošlo podne i
nedjelja je. Zlo života, bolest svjesnosti, ulazi s mojim vlastitim tijelom i potresa mc.
Nepostojanje otoka za one kojima nije udobno, nepostojanje istrošenih drvoreda, koji
se i prije nisu mogli pronaći, samo za osamljene sanjare! Primoran živjeti i, ma
koliko malo, djelovati; sudarati se s činjenicom da postoje drugi ljudi, također stvarni
u životu! Primoran biti ovdje i ovo pisati, jer je to potrebno duši, a čak ni to ne moći
tek sanjati, izraziti bez riječi, bez svijesti, u nekom stvaranju sebe sama u glazbi i
osjenčanosti tako da mi suze naviru na oči samo od osjećaja što se izražavam, i da
poput začarane rijeke potečem sporim obroncima sebe samoga, svaki put sve bliže
nesvjesnome i Dalekome, bez ikakva drugog smisla osim Boga.


93.
L. do D.

126
U meni su oduvijek bili slabiji dojmovi od svijesti o njima. Uvijek sam više
patio zbog svijesti da patim nego zbog patnje koje sam bio svjestan.
127
Život mojih osjećaja preselio se s izvora u dvorane misli, i tamo sam uvijek
udobnije proživljavao osjećajnu spoznaju života.
A kako misao kada ugošćuje osjećaj postaje zahtjevnija od osjećaja, razina
svijesti u kojoj sam počeo živjeti ono što sam osjećao, pretvorila je način na koji sam
osjećao u svagdašnjiji, epidermatskiji, svrbljiviji.

Stvorih se jekom i ponorom, razmišljajući. Umnožih se, produbljujući se.
Najmanji prizor, promjena što proizlazi iz svjetla, lelujavi pad suhoga lista, požutjela
latica što otpada, glas s druge strane zida ili koraci onoga koji govori kraj koraka
onoga koji ga sluša, poluotvorene vratnice starog imanja, dvorište koje se pomalja
pod lukom zbijenih kuća na mjesečini — sve to što mi ne pripada, steže moje
osjetilno mišljenje užetom odjeka i čežnje. U svakom tom osjetu ja sam drugi,
obnavljam se bolno u svakom neodređenom dojmu.
Živim od dojmova koji mi ne pripadaju, ja rasipnik u odricanju, drugi koji sam
ja.


94.
L. do D. 18. 5. 1930.

Živjeti znači biti drugi. Ni osjećati nije moguće ako se danas osjeća ono što se
osjećalo jučer: osjećati danas isto što i jučer ne znači osjećati nego sjećati se danas
onoga što se osjećalo jučer, biti danas živi mrtvac onoga što je jučer bio izgubljen
život.
Obrisati sve s ploče jednoga dana, da svaki sljedeći dan bude nov sa svakim
novim svitanjem, u neprekidnoj neoskvrnjenosti osjećaja — to, samo to vrijedi biti
ili imati, da bi se bilo ili imalo ono što nesavršeno jesmo.
Ovo je prvo svanuće svijeta. Nikada ovaj purpur što se ožućuje u toplu bjelinu
nije tako sjeo pred lice zapada, sučelice punim staklenim očima, s kojima će ga
vjenčati tišina što dohodi prema sve jačoj svjetlosti. Nikada ne bje ovoga časa, ni ove
svjetlosti, ni mene samoga. Što će se dogoditi sutra, nešto je drugo, a što ću vidjeti,
bit će viđeno drukčijim očima, ispunjenima nekom novom vizijom. Visoki brežuljci
grada! Velike arhitekture što ih strme padine pridržavaju i uzdižu, utonulost zgrada u
nejednakom nizu, što ih svjetlost tka od sjene i pripeke — svi ste vi danas, svi ste vi
ja, jer vas gledam, vi ste ono što [ću biti?] sutra, i volim vas s brodske ograde kao
lađu što prolazi pored druge lađe, a u tom su prolazu nepoznate čežnje.


95.
18. 5. 1930. Objavljeno u časopisu Presença, sv. I, br. 27, lipanj-srpanj 1930.

Trajao sam neznane sate, nizove nevezanih trenutaka, na pločniku na kojemu
sam bio, noću, na osamljenoj morskoj obali. Sve misli što potiču ljude da žive, svi
osjećaji što su ih ljudi prestali živjeti prošli su mi glavom poput mračna sažetka
povijesti, u tome mojemu razmišljanju u hodu po morskoj obali.
Otrpio sam u sebi, sa sobom, težnje svih doba, sa mnom su šetali, uz čujnu
morsku obalu, nemiri svih vremena. Ono što su ljudi željeli a nisu učinili, ono što su
ubili čineći, ono što su duše bile, a nitko nije rekao — od svega toga stvorila se
osjećajna duša s kojom sam šetao morskom obalom. I ono čemu se ljubavnik čudio
kod drugog ljubavnika, ono što je žena zauvijek skrila od svojega muža, ono što
majka misli o djetetu kojega nije imala, što je imalo oblik samo u smiješku ili jednoj
prilici, u vremenu koje to nije bilo ili u osjećaju koji nedostaje — sve je to u mojoj
šetnji morskom obalom išlo sa mnom i vratilo se sa mnom, a valovi su velikodušno
zapljuskivali moj hod, tjerajući ga u san.
Mi smo oni koji nismo, a život je trenutačan i tužan. Zvuk valova u noći je zvuk
noći, a koliki su ga čuli u vlastitoj duši, poput stalne nade što se u tami rastapa s
nečujnim zvukom pjene u dubini! Koliko su suza isplakali oni koji su postigli, koliko
su suza izgubili oni koji su uspjeli! A sve to, u šetnji morskom obalom, vratilo mi je
tajnu noći i skrivenost bezdana. Koliko nas je! Koliko nas se prevarilo! Kakva mora
huče u nama. u noći naših bića, na žalovima gdje se osjećamo preplavljeni
osjećajima! Ono što se izgubilo, ono što se moralo željeti, ono što se postiglo i
zadovoljilo u zabludi, ono što smo voljeli i izgubili, a poslije gubitka vidjeli da
nismo voljeli i da smo voljeli zato što smo izgubili; ono što smo smatrali da smo
mislili kada smo osjećali; ono što je bilo sjećanje, a što smo vjerovali da je bio
osjećaj; i čitavo more što nadolazi bučno i prohladno, iz velike dubine potpune noći,
što lagano kipi na žalu, u noćnom protjecanju moje šetnje po morskoj obali…
 Tko zna što doista misli ili želi? Tko zna što je sam sebi? Kakve sve stvari
glazba potiče, a osjećamo se dobro zato što one ne mogu postojati! Kolike nas noći
prisjećaju pa plačemo, a nije ih nikada ni bilo! Poput glasa otrgnut od mirnoće,
uzduž polegnut, valja se val, pršti i hladi, i čuje se njegova slina što se cijedi po
nevidljivome žalu.
Koliko umirem kada se osjećam u svemu! Koliko osjećam ako ovako tumaram,
tjelesni i ljudski, sa zaustavljenim srcem nalik žalu, a čitavo more svega u toj noći u
kojoj živimo udara visoko, nestašno, i hladi se u mojoj vječnoj noćnoj šetnji
morskom obalom!


96.
L. do D.

Vidim sanjane krajolike istom jasnoćom kojom zurim u one stvarne. Ako se
nagnem nad svoje snove, nagnuo sam se nad nešto. Ako vidim život kako prolazi,
sanjam nešto.
O nekome je netko rekao da za njega likovi iz snova imaju isti oblik i obris kao i
likovi iz života. Što se mene tiče, premda bih razumio da se na mene primijeni ista
rečenica, ja ju ne bih prihvatio. Likovi iz snova nisu za mene jednaki onima iz
života. Usporedni su. Svaki život, onaj iz snova i onaj u svijetu, ima svoju vlastitu
stvarnost, ali različitu. Kao obližnje i udaljene stvari. Likovi iz snova meni su bliže,
ali <>


97.
L. do D.

Pravi je mudrac onaj koji se tako postavlja da ga vanjski događaji najmanje
mijenjaju. Zbog toga se mora zaštititi i okružiti stvarnostima koje su mu bliže od
činjenica, i kroz koje će mu činjenice, izmijenjene u skladu s njima, pristizati.


98.
L. do D.

128
Probudio sam se danas vrlo rano, u nekom iznenadnom trzaju, i odmah ustao
iz kreveta, gušila me neobjašnjiva mučnina. Nije ju potaknuo nikakav san; ništa
stvarno nije ju moglo stvorili. Bila je to apsolutna i potpuna mučnina, ali utemeljena
na nečemu. U mračnoj dubini moje duše, nevidljive, nepoznate sile započinjale su
bitku u kojoj je moje biće bilo poprište, a ja sam drhtao pred nepoznatim sukobom.
Tjelesna mučnina od čitava života rodila se s mojim buđenjem. Užas od toga da
moram živjeti ustao je sa mnom iz postelje. Sve me se doimalo šuplje, i javio se
hladan osjećaj da nema izlaza ni iz jednog problema.
Zbog neizmjernog nemira drhtao sam pri najmanjim pokretima. Pobojao sam se
da ću se razboljeti, ne od ludila, nego upravo od onoga mjesta. Tijelo mije bilo
129
pritajen urlik. Srce mi je lupalo kao da govori .
Dugačkim i lažnim koracima, koji uzalud pokušavaju biti drugi, prelazio sam
bos kratku dužinu sobe i praznu dijagonalu unutrašnje sobe, s vratima u kutu što se
otvaraju prema hodniku kuće. Nepovezanim i neodređenim pokretima dodirnuo sam
četkice iznad komode, pomaknuo jedan stolac, i jedanput udario rukom, što se
njihala poput ljuljačke, u oporo željezo u podnožju engleske postelje. Zapalio sam
cigaretu, koju sam popušio podsvjesno, i tek kada sam vidio da je pepeo pao na
uzglavlje postelje — kako, ako se nad njim nisam nagnuo? — shvatio sam da sam
opsjednut, ili nešto slično, u biću, ako već ne i doslovce, i da je svijest o meni koju
bih trebao imati, upala u međuprostor bezdana.
Primio sam jutarnju objavu, malo hladne svjetlosti što ju pruža nejasno bijelo
plavetnilo s obzora koji se širi, nalik poljupcu zahvalnosti stvari. Zato što me ta
svjetlost, taj istinski dan oslobađao, oslobađao ne znam od čega, pružao mi ruku
prema nepoznatoj starosti, milovao umjetno djetinjstvo, zaklanjao prosjački počinak
moje iskipjele osjećajnosti.
Ah, kakvo je ovo jutro koje me budi za glupost života i za njegovu veliku
nježnost! Na rubu plača gledam kako se razdanjuje preda mnom, ispod mene, uska
stara ulica, a kad limeni kapci trgovine na uglu počnu već otkrivati svoju prljavu
smeđost na svjetlu što se pomalo razlijeva, moje srce osjeća olakšanje kao da sluša
priču o stvarnim vilama i počinje spoznavati sigurnost, jer se ne osjeća.
Kakvo je to jutro ove boli! Kakve se to sjene udaljavaju? I kakve su tajne
postojale? Ništa: zvuk prvoga tramvaja poput šibice koja će se rasplamsati u tami
duše, a glasni koraci moga prvog prolaznika, što su uistinu konkretna stvarnost,
govore mi prijateljskim glasom da nije tako.


99.
L. do D. 12. 6. 1930.

 Ima trenutaka u kojima sve umara, čak i ono što bi nas odmorilo. Umara nas, jer
nas umara; i ono što bi nas odmorilo, umara nas, jer nas umara pomisao da to
dosegnemo. Postoje urušavanja duše ispod svake tjeskobe i svake boli; sigurno ih
poznaju samo oni koji se skrivaju iza tjeskoba i ljudskih boli, a toliko su vješti sami
sa sobom da se uspiju povući u vlastitu mučninu. Tako se svode na bića ograđena od
svijeta i nije čudo da ih, u stanovitom času njihove svijesti o njima samima,
odjednom pritisne čitav obujam ograde, a život im postaje naličje tjeskobe,
izgubljena bol.
U takvim sam sad trenucima i pišem ove retke kao netko tko želi barem znati da
živi. Cijeli sam dan, do sada, radio kao da spavam, računao sam služeći se procesima
sna, pisao naširoko u svojoj obamrlosti. Cijeli sam dan osjećao kako mi život pritišće
kapke i sljepoočnice — san u očima, u sljepoočnicama pritisak iznutra, svijest o
svemu tome u želucu, mučnina i strah.
Život me se doima kao metafizička zabluda tvari, jedan previd nepokretnosti. I
ne gledam dan da vidim ima li u njemu nešto što bi me rasteretilo od mene, i
ispisujući sebe ovdje u opisu, riječima pokrivam praznu šalicu svojega ne htijenja
sebe. I ne gledam dan, a pognutih leđa ne želim saznati da li je sunce ili nedostatak
sunca ono što je vani na ulici subjektivna tuga, u pustoj ulici kojom prolazi zvuk
ljudi. Zanemarujem sve i osjećam bol u grudima. Prestao sam raditi i ne želim se
pomaknuti odavde. Gledam u bijelu, prljavu, položenu bugačicu, pričvršćenu na
rubovima, na izrazito starom kosom radnom stolu. Pažljivo promatram upijene i
odvojene šare što su po njoj razmazane. Nekoliko puta moj potpis obrnut i
preokrenut. Nekoliko brojeva tu i tamo, upravo tako. Neki crteži ničega, napravljeni
za moje rastresenosti. Gledam sve to poput seljaka koji prvi put vidi bugačicu,
pažnjom onoga tko gleda u nešto novo, cijelim mozgom nepomičnim iza moždanih
centara što potiču vid.
U meni je više duboke pospanosti no što u mene stane. I ne želim ništa, nemam
nikakvih posebnih želja, ništa od čega bih pobjegao.


100.
L. do D. 13. 6. 1930.

Živim neprestano u sadašnjici. Budućnost ne poznajem. Prošlosti više nemam.
Jedna me opterećuje kao mogućnost svega, druga kao stvarnost ničega. Nemam nade
ni čežnje. S obzirom da znam što je moj život bio do danas — tako često i toliko
suprotan od onoga što sam želio — što bih mogao pretpostaviti o svome sutrašnjem
životu nego da će biti ono što ne pretpostavljam, što ne želim, što mi se događa
izvana, čak i po mojoj volji? Ničega nema u mojoj prošlosti čega bih se ponovno
sjetio s uzaludnom željom da se ponovi. Nikada nisam bio doli ostatak i priviđenje
samoga sebe. Moja prošlost je sve što nisam uspio biti. Ne čeznem ni za dojmovima
prošlih trenutaka: ono što se osjeća zahtijeva trenutak; kada on prođe, okreće se
stranica i priča ide dalje, ali ne i tekst.
Kratka mračna sjena gradskoga stabla, lagani zvuk vode što pada u otužno
spremište, zelenilo pravilnoga travnjaka — javni vrt zamalo u sutonu — u ovome
času vi ste cijeli svijet za mene, jer ste potpun sadržaj moga svjesnog dojma. Ne
želim od života više do osjetiti kako se gubi u ovim nepredvidljivim popodnevima,
uz graju tuđe djece koja se igraju u vrtovima ograđenima sjetom okolnih ulica i, s
onu stranu visokih grana stabala, krošnjom staroga neba na kojemu zvijezde
ponovno otpočinju.


101.
L. do D.

Da je naš život jedno vječno bivanje-na-prozoru, da tako ostanemo poput
zaustavljena dima, zauvijek, s uvijek istim trenutkom sutona što boluje na
zaobljenim brdima. Da tako ostanemo onkraj dovijeka! Da barem, na ovoj strani
130
nemogućnosti, možemo ostati tako bez ikakva čina, da naše blijede usne ne griješe
više riječima!
Gledaj kako se mrači!… Pozitivan smiraj svega ispunjava me bijesom, nečim
stoje trpko u okusu udisanja. Boli me duša… Spora nit dima diže se i raspršuje u
daljini… Zbog mučne uznemirenosti više ne mislim na tebe…
Sve je tako nepotrebno! Mi i svijet i naše tajne.


102.
L. do D.? 27. 6. 1930.

Život je za nas onakav kakvim ga shvaćamo. Za seljaka kojemu je vlastito polje
sve, to je polje carstvo. Za Cezara kojemu je carstvo još uvijek premalo, to je carstvo
polje. Siromah posjeduje jedno carstvo, velikan posjeduje jedno polje. A zapravo
posjedujemo tek vlastite dojmove; prema tome, stvarnost svojega života moramo
131
zasnivati na njima, a ne na onome što se vidi.

 Ovo nije izrečeno s nikakvom namjerom.

Mnogo sam sanjao. Umoran sam jer sam sanjao, no nisam umoran da sanjam.
Nitko se ne umara sanjajući, jer sanjati znači zaboraviti, a zaborav ne boli, to je
spavanje bez snova i pri tome smo budni. U snovima sam u svemu uspio. A i
probudio sam se, ali zar je to važno? Koliko Cezara bijah! I slavnih, a kako jadnih!
Cezar kojega je od smrti spasila velikodušnost jednoga gusara, naređuje da se taj isti
gusar razapne na križ čim ga je, nakon duga traganja, uspio uhvatiti. Napoleon piše
svoju oporuku na Sv. Heleni i jednom ubojici ostavlja u nasljeđe ubijanje
Wellingtona. O velikih li djela nalik duši razroke susjede! O velikih li ljudi poput
kuharica s drugoga svijeta! Koliko Cezara bijah, i još sanjam da ću biti.
Koliko Cezara bijah, ali ne stvarnih. Bio sam doista car dok sam sanjao i zbog
toga nikad nisam bio ništa. Moje su vojske bile poražene, ali poraz je bio mlitav, i
nitko nije poginuo. Nisam izgubio barjake. Nisam do kraja odsanjao vojsku, kako bi
se oni u mojemu viđenju pojavili, u snu u kojemu postoji ugao. Koliko Cezara bijah,
upravo ovdje, u Ulici Douradores. A Cezari koji sam bio, još žive u mojoj mašti; no
Cezari koji su bili, mrtvi su, a Ulica Douradores, odnosno, Stvarnost, ne može ih
upoznati.
Bacam kutiju šibica, praznu, u ponor ulice, preko priručja moga visokog
prozora bez balkona. Dižem se sa stolca i osluškujem. Posve jasno, kao da to ima
neko Značenje, prazna kutija šibica odzvanja na ulici koja mi se najavljuje pustom.
Nema drugih zvukova, osim svih zvukova grada. Da, mnogih nedjeljnih zvukova
grada, nerazlučivih, ali istinskih.
Kako malo toga u stvarnome svijetu stvara oslonac najboljim razmišljanjima.
Kasno stizanje na ručak, potresenost šibica, moje osobno bacanje kutije na ulicu, s
132
osjećajem mučnine jer sam kasno jeo, i nedjelja je, i zračno obećanje jednoga
lošeg zapada, i nitko nije na svijetu, i cijela metafizika.
Ali, koliko Cezara bijah!


103.
L. do D.

Uzgajam mržnju prema djelovanju kao cvijet u stakleniku. Hvalim se, onako za
sebe, svojim razilaženjem sa životom.


104.

133 134 135
Nijedna blistava zamisao ne može ući u opticaj ukoliko sebi ne pridoda
neki element gluposti. Kolektivno mišljenje je glupo jer je kolektivno: ništa ne
prelazi brane kolektivnoga a da na njima ne ostavi, kao stvarnu vodu, veći dio
inteligencije što ju sa sobom nosi.
U mladenaštvu smo dvoje: u nama postoji naša vlastita inteligencija koja može
biti velika, i glupost našega neiskustva koja stvara jednu drugu, nižu inteligenciju.
Tek kada stignemo u drugu dob, one se u nama ujednače. Zbog toga je djelovanje u
mladosti uvijek bez značenja, ne zbog neiskustva, već zbog neujednačenosti.
Čovjeku koji je natprosječno inteligentan ne preostaje danas drugi put osim
abdikacije.


105.

ESTETIKA ABDIKACIJE

Prilagoditi se znači podvrgnuti se, a pobijediti znači prilagoditi se, biti
pobijeđen. Zbog toga je svaka pobjeda priprosta. Pobjednici uvijek izgube sva
svojstva malodušnosti u sadašnjosti koja su ih odvela u pobjedonosnu borbu. Ostaju
zadovoljni, a zadovoljan može biti samo onaj koji se prilagodi, koji nema duh
pobjednika. Pobjeđuje samo onaj koji nikada ne uspije. Jak je samo onaj koji se
uvijek obeshrabri. Najbolja i najpurpurnija je abdikacija. Najveće je carstvo cara koji
abdicira od cijelog uobičajenog života, od drugih ljudi, kod kojih je briga za nadmoć
lakša od težine dragulja.


106.
L. do D.

Ponekad, kada podignem pomućenu glavu s knjiga u koje upisujem tuđe račune
i odsuće vlastita života, osjetim fizičku mučninu koja možda dolazi od toga što sam
pognut, ali koja transcendira brojeve i razočaranja. Život mi se gadi poput nekorisna
lijeka. I tada osjećam, uz jasne vizije, kako bi bilo lako udaljavanje od ove mučnine
da jednostavno imam snage da ju doista poželim udaljiti.
Živimo zbog djelovanja, odnosno, zbog volje. S onima koje ne znamo voljeti —
bili veleumovi ili prosjaci — povezuje nas nemoć. Što mi vrijedi da se spominjem
kao veleum ako sam zapravo pomoćni knjigovođa? Kada je Cesário Verde rekao
liječniku da zaposlenik u trgovini nije gospodin Verde, nego pjesnik Cesário Verde,
upotrijebio je one riječi zaludnoga ponosa koje ispuhuju miris taštine. A jadnik je
oduvijek bio samo gospodin Verde, zaposlenik u trgovini. Pjesnik se rodio pošto je
on umro, jer se poslije njegove smrti rodilo poštovanje prema pjesniku.
Djelovati, to je prava inteligencija. Bit ću štogod poželim. Ali moram poželjeti
ono čega bude. Uspjeh znači imati uspjeha a ne imati uvjete za uspjeh. Uvjet je da
palača ima mnogo zemlje, ili gdje će biti palača ako je nisu ondje izgradili?

Moj ponos što su ga slijepci isklesali i moje razočaranje što su ga prosjaci
izgazili.

»Želim o tebi samo snivati«, kažu voljenoj ženi u stihovima što joj ih ne
pošalju, oni koji se ne usuđuju ništa reći. To »želim o tebi samo snivati« je stih iz
jedne moje stare pjesme. Zapisujem u sjećanje sa smiješkom, ni smiješak ne
tumačim.


107.
L. do D.

Pripadam onim dušama za koje žene kažu da ih vole, a kada ih sretnu, nikada ih
ne prepoznaju; a da ih prepoznaju, čak ih ni onda ne bi prepoznale. Trpim od
istančanosti svojih osjećaja s prezrivom pažnjom. Posjedujem sva svojstva zbog
kojih se divimo romantičnim pjesnicima, čak i nedostatak tih svojstava po čemu je
neki pjesnik doista romantik. Nalazim se u opisima (djelomice) u raznim romanima
kao glavni junak u raznim zapletima; no bit je mojega života, kao i moje duše,
nikada ne biti glavni junak.

Nemam nikakvu predodžbu o samome sebi; ni onu koja je sadržana u
nedostatku predodžbe o samome sebi. Ja sam nomad svijesti o sebi. Rasparala su se
stada mojega unutrašnjeg bogatstva, za prvoga čuvanja.
Jedina je tragedija što se ne možemo spoznati tragičnima. Oduvijek sam jasno
vidio svoje supostojanje sa svijetom. Nikada nisam jasno osjetio svoj nedostatak u
supostojanju s njim; nikada, stoga, nisam bio običan.

Djelovati znači odmarati se.

 Svi su problemi nerješivi. Bit postojanja jednoga problema je u tome što nema
rješenja. Tražiti neku činjenicu znači da činjenica ne postoji. Misliti znači ne znati
postojati.

Ponekad provodim sate na Terreiro do Paço, na obali rijeke, uzalud
razmišljajući. Moja me nestrpljivost neprestano želi izvući iz tog spokoja, a moja me
tromost neprestano u njemu zadržava. Tada razmišljam o jednoj tjelesnoj
uspavanosti koja je nalik tjelesnom užitku tek toliko koliko šum vjetra podsjeća na
glasove, u vječnoj nezasitnosti mojih nejasnih želja, u neprestanoj nepostojanosti
mojih nemogućih težnji. Uglavnom trpim od zla što mogu trpjeti. Nedostaje mi nešto
što ne želim i patim zato što to upravo nije patnja.
Gat, poslijepodne, za oseke ulaze oboje, i ulaze zajedno, u sastav moje tjeskobe.
Frule nemogućih pastira nisu nježnije od ovdašnjeg neimanja frula što me na njih
podsjeća. Udaljene pastorale, pored riječnih rukavaca, bole me u ovom analognom
času iznutra, <>


108.
L. do D. 16. 7. 1930.

Život se može osjećati kao mučnina u želucu, postojanje same duše kao
neugoda u mišićima. Rušenje duha, kada se oštro osjeti, stvara plime, izdaleka, u
tijelu, i nanosi bol prijenosom.
Svjestan sam sebe u jednom danu kada je bol od svjesnosti kao što kaže
136
pjesnik ,

slabost, morska
i tjeskobna muka


109.
L. do D.

(storm)

Preostala je mrtvački mračna tišina. Na svoj način, u blizini, između poneke
brze zalutalosti kola, jedan kamion tutnji — smiješni odjek, mehanički, onoga što
stvarno ide u bliskoj udaljenosti od nebesa.
Ponovno, bez upozorenja, šikne magnetska svjetlost, žmirkajući. Udari srce u
137
kratkom skoku. Lomi se u visini stakleno zvono u velike krhotine kupole. Novi
pokrov zle kiše ranjava zvuk tla.

(gazda Vasques) Njegovo blijedo lice je od lažnoga i zbunjenoga zelenila.
Primjećujem ga među teškim zrakom u grudima, s bratskim osjećajem koji zna da ću
i sam biti takav.


110.
L. do D. 20. 7. 1930.

Kada prospavam mnoge snove, silazim na ulicu otvorenih očiju, još s njihovim
tragom i sigurnošću. I začuđuje me moj automatizam s kojim me drugi ne poznaju.
Zato što prelazim svagdašnjim životom ne puštajući ruku astralne dadilje, i moji
koraci na ulici idu složni i usklađeni s mračnim težnjama uspavane mašte. I ulicom
idem ravno; ne teturam, dajem ispravne odgovore; postojim.
Ali kada dođe do zastoja i ne moram motriti na pravac svojega hoda da bih
izbjegao vozila ili da ne bih smetao pješacima, kada ne moram nikome govoriti i
kada mi nije teško ući kroz neka obližnja vrata, ponovno se prepuštam vodama sna,
poput papirnatog brodića presavijenog na vrškovima, i ponovno se vraćam
samrtničkoj iluziji koja grije nejasnu svijest o jutru što se rađa između zvukova
povrtlarskih kola.
I tada, u punini života, u snu se vrte veliki filmovi. Spuštam se jednom
nestvarnom ulicom Baixe, a stvarnost života koji to nije s ljubavlju mi ornata glavu
bijelom krpom lažnih sjećanja. Plovim po nepoznavanju sebe. Pobijedio sam sve
gdje nikad nisam bio. I ova snenost je novi povjetarac s kojim mogu hodati, nagnut
prema naprijed u hodu po nemogućem.
Svatko ima svoju opijenost. Imam dovoljno opijenosti u postojanju. Pijan sam
od toga što se osjećam, lutam i koračam ravno. Ako je vrijeme, povlačim se u ured
kao bilo tko drugi. Ako nije vrijeme, odlazim do rijeke zuriti u rijeku, kao bilo tko
drugi. Isti sam. A iza toga, nebo moje, posložim se među zvijezde kriomice i
posjedujem svoj beskraj.


111.
L. do D.

Svaki današnji čovjek u kojemu moralna vrijednost i intelektualni doseg nisu
pigmejski ili priprosti, voli, kada voli, romantičnom ljubavlju. Romantična ljubav je
krajnji proizvod stoljeća i stoljeća kršćanskoga utjecaja; a s obzirom na njegovu bit,
kao i s obzirom na slijed njegova razvoja, kršćanstvo može spoznati i netko tko ga ne
shvaća već ga uspoređuje s ruhom, odorom, što ih duša ili mašta proizvode da bi
njima odjenula stvorenja koja se slučajno pojave, a duh misli kako u njih stane.
No svaka odora, kako nije vječna, traje toliko koliko traje; i zakratko, podno
odore stvorenoga ideala što se raspada, pojavljuje se stvarno tijelo ljudske osobe, u
koju smo ga odjenuli.
Romantična je ljubav, stoga, put razočaranja. A takva nije samo onda kada
razočaranje, prihvaćeno od početka, odluči stalno mijenjati ideal, stalno tkati u
radionicama duše nove odore s kojima se neprestano obnavlja izgled stvorenja u njih
odjevena.


112.
L. do D. 25. 7. 1930.

Nikada ne ljubimo nikoga. Ljubimo tek zamisao što ju o nekome stvorimo.
Ljubimo neku našu zamisao — u biti sami sebe ljubimo.
To je tako u svim vrstama ljubavi. U seksualnoj ljubavi težimo zadovoljenju
pomoću tuđega tijela. U ljubavi različitoj od seksualne, težimo zadovoljstvu pomoću
neke naše ideje. Onanist je prezren, no, prava je istina da je onanist savršeno logičan
ljubavni odraz. On se jedini ne pretvara i ne obmanjuje.
Odnosi između jedne i druge duše, kroz tako nepostojane i različite stvari kao
138
što su uopćene riječi i pokreti što se nakanjuju, to je područje čudnovate
slojevitosti. U samome umijeću upoznavanja, ne prepoznajemo se. Dvoje kaže
»volim te«, ili to misle i osjećaju u zamjenu, a svaki želi izreći različitu zamisao,
drukčiji život, čak moguće neku drugu boju ili aromu u apstraktnoj biti dojmova koji
sačinjavaju djelovanje duše.
Danas sam jasan kao da ne postojim. Moja je misao ogoljena poput kostura, bez
tjelesnih prnja iluzije kazivanja. A ova razmišljanja što ih oblikujem i napuštam ne
rađaju se ni iz čega — ni iz čega, barem, što imam na pozornici svijesti. Možda
razočaranost putujućeg trgovca u djevojku koju je imao, možda bilo koja rečenica
pročitana u ljubavnome kutku što ih novine prenose iz stranog tiska, možda čak neka
blaga mučnina što ju sa sobom nosim, a nisam ju fizički izbacio…
 Pogrešno je sholijast protumačio Vergilija. Treba shvatiti da se uglavnom
umaramo. Živjeti znači ne misliti.


113.
L. do D.

Dva, tri slična dana početka ljubavi…

Sve je to dobro za esteta zbog dojmova što ih stvara. Pokrenuti se značilo bi uči
u područje gdje počinje ljubomora, patnja i uzbuđenje. U ovome predvorju osjećaja
postoji sva nježnost ljubavi bez njezine dubine — lagani užitak, dakle, nejasan miris
želja; ako se time gubi veličina koja postoji u tragediji ljubavi, jasno je da su za
esteta tragedije zanimljive za promatranje, ali neugodne za trpljenje. Samo
njegovanje mašte oštećeno je njegovanjem života. Kraljuje onaj koji nije medu
priprostim ljudima.
Naposljetku, pričinilo bi mi veliko zadovoljstvo kada bih se uspio uvjeriti da
ova teorija nije ono što jest, slojevita buka što ju stvaram u ušima svoje inteligencije,
gotovo da ona ne shvaća kako, u biti, postoji samo moja bojažljivost, moja
nesposobnost u odnosu na život.


114.
L. do D.

ESTETIKA UMJETNOGA

Život narušava izraz života. Da sam doživio neku veliku ljubav, nikada ju ne bih
139
mogao ispripovijedati .
Ja sam nisam siguran da li ovo ja, što vam ga izlažem na ovim vri udavim
stranicama, doista postoji, ili je tek estetska i tobožnja predodžba onoga što sam od
sebe učinio. Da, to je. Postojim estetski u drugome. Isklesao sam svoj život kao kip
od materijala koji nije moj. Kadikad se ne prepoznajem, toliko sam se poizvanjštio, i
tako sam čisto umjetnički ustremio svoju svijest o samome sebi. Tko sam ja iza te
patvorine? Ne znam. Valjda sam netko. A ako ne nastojim živjeti, djelovati, osjećati,
vjerujte mi, to je stoga da ne narušim stvorene obrise svoje pretpostavljene osobe.
Želim biti upravo onakav kakvim htjedoh biti, a nisam. Da sam se tome prepustio,
propao bih. Želim biti umjetničko djelo, barem po duši, kada tjelesno to već ne
mogu. Stoga se isklesah u tišini i osami, postavili se u staklenik, daleko od svježeg
140
zraka i prostodušne svjetlosti, gdje moja umjetnina, apsurdni cvijet, cvate u
zabačenoj ljepoti.

Ponekad mislim na ljepotu koja bi bila snažna, sjedinjenje mojih snova,
stvaranje trajnoga života, što se nadovezuje u protjecanju mnogih dana, s družinom
iz mašte, izmišljenim ljudima, i tako živjeti s boli, s užitkom taj lažni život. Ondje
bih proživljavao svoju bijedu; ondje bi me ispunjavale velike radosti. A ništa moje ne
bi bilo stvarno. No, sve bi imalo uzvišen i ozbiljan smisao, sve bi bilo podvrgnuto
osjetilnom ritmu izmišljenoga, i sve bi se zbivalo u gradu sazdanom od moje duše,
što se gubi do gata na rubu kojega miruje vlak, vrlo daleko unutar mene, vrlo
141
daleko… I sve je jasno, neizbježno, kao u izvanjskom životu, ali kao estetika
Smrti Sunca.


115.
L. do D.

Organizirati život tako da on drugima bude tajanstven, da onaj tko nas
ponajbolje poznaje bude tek onaj koji nas nešto bolje ne poznaje od drugih. Tako
sam istesao svoj život, gotovo ne bivajući toga svjestan, s toliko prirođene
umješnosti da sam sebe pretvorih u jedno posvemašnje jasno i čisto ne moje
osobnosti.


116.
L. do D.

Pisati znači zaboraviti. Književnost je najugodniji način da se zanemari život.
Glazba pokreće, vizualne umjetnosti potiču, žive umjetnosti (kao ples i
predstavljanje) zabavljaju. Međutim, književnost se udaljava od života jer od njega
stvara san; druge se umjetnosti, pak, ne udaljavaju od života, neke zato jer se koriste
vidljivim i stoga vitalnim formulama, a neke zato jer žive od samoga ljudskog
života.
To nije slučaj s književnosti. Ona oponaša život. Roman je priča onoga što se
nikad nije dogodilo, a drama je roman predočen bez pripovijedanja. Pjesma je izraz
ideja ili osjećaja u jeziku što ga nitko ne koristi, jer nitko ne govori u stihovima.


117.
L. do D. 27. 7. 1930.

Većina ljudi boluje od nemoći izricanja onoga što vide i što misle. Govore kako
nema ničeg težeg od opisivanja spirale riječima: potrebno je, govore, napraviti u
zraku, pomoću ruke a bez književnosti, pokret što se pravilno uvijeno uzdiže, da bi
se ta apstraktna slika opruge ili određenih stuba pojavila pred očima. No ako se
sjetimo da reći znači obnoviti, spiralu ćemo lako odrediti: to je krug što se diže a da
142
se nikad ne uspije dovršiti . Većina ljudi, znam, to se ne bi usudila tako odrediti, jer
pretpostavljaju da odrediti znači reći ono što drugi žele da se kaže, što nije ono što
treba reći da bi se odredilo. Reći ću bolje: spirala je virtualni krug koji se presavija
dok se uspinje, i nikada se ne ostvaruje. Ali ne, definicija je još uvijek apstraktna.
Potražit ću konkretno, i sve će biti jasno viđeno: spirala je kobra bez kobre uspravno
namotana ni na čemu.
Sva se književnost iscrpljuje u naporu da postane stvaran život. Kao što svi
znaju, čak i kada nesvjesno djeluju, život je apsolutno nestvaran u svojoj izravnoj
stvarnosti; sela, gradovi, ideje, to su apsolutno fiktivne stvari, kćeri našega slojevitog
dojma nas samih. Neprenosivi su svi dojmovi osim ako ih ne pretvorimo u literarne.
Djeca su vrlo literarna jer govore kako osjećaju, a ne kako bi trebao osjećati onaj koji
osjeća kao druga osoba. Dijete koje sam jedanput čuo, želeći reći da je na rubu plača,
nije reklo: »Plače mi se«, kao što bi rekla odrasla osoba, odnosno, glupan, nego:
»Suzi mi se«. A ta rečenica, toliko literarna da ju je potvrdio jedan slavni pjesnik kao
da bi ju on sam mogao izreći, odlučno upućuje na toplo prisuće suza koje bi potekle
143
iz kapaka svjesnih tečne gorčine. »Suzi mi se!« To maleno dijete dobro je odredilo
svoju spiralu.
Reći! Znati reći! Znati postojati kroz pisani glas i intelektualnu sliku! Sve je to
ono koliko život vrijedi: ostalo su muškarci i žene, pretpostavljene ljubavi i prividne
taštine, izgovori probave i zaborava, ljudi koji se uskomešaju poput životinjica kada
se podigne kamen, podno velike apstraktne stijene plavoga neba bez smisla.


118.
L. do D.

144
Što me briga ako nitko ne bude čitao ovo što pišem? Pišem da bih se
 145
rasteretio od življenja, i objavljujem jer je to pravilo igre. Ako se sutra izgube svi
moji zapisi bit će mi žao, no, uvjeren sam, neće mi biti silno i ludo žao kao što bi se
pretpostavilo, jer u svemu prolazi čitav moj život. Nema drugog, jer je majka, nakon
smrti sina, još mjesecima ondje [?], isti je. Velika zemlja koja služi mrtvima, služit
će, manje tvarno, ovim papirima. Ništa nije važno i uvjeren sam da je bilo onih koji
su promatrali život s vrlo malo strpljenja za to probuđeno dijete i s velikom čežnjom
za spokojem kada će ono, napokon, otići na počinak.


119.
L. do D.

Uvijek sam s nezadovoljstvom čitao u Amielovom dnevniku one bilješke koje
podsjećaju da je on objavio knjige. Lik se tu slama. Da toga nema, kako bi bio velik!
Amielov dnevnik uvijek mi je nanosio bol zbog mene.
146
Kada sam došao do dijela u kojemu govori kako mu je Scherer opisao plod
duha kao »svijest o svijesti«, osjetio sam izravno upućivanje na moju dušu.


120.
L. do D.

Onu neodređenu i gotovo nezamjetljivu zlobu, što veseli svako ljudsko srce
pred tuđom boli i tuđom neugodnosti, ispitujem na svojim vlastitim bolima i
odvodim ju tako daleko da, u prilikama u kojima se osjećam smiješnim ili jadnim,
uživam u njoj kao da ju osjeća netko drugi. Zbog neobične i čudesne pretvorbe
osjećaja događa se da ne osjećam to zlobno i vrlo ljudsko zadovoljstvo pred tuđom
boli i smiješnošću. Pred poniženjem drugih ne osjećam bol, nego estetsku
neugodnost i naizmjeničnu razdražljivost. Ne događa se to zbog dobrote, nego zato
što onaj koji postaje smiješan, nije smiješan samo meni, već i drugima, a razdražuje
me što je netko drugima smiješan, boli me što se svaka životinja ljudske vrste smije
na račun drugoga, a da na to nema pravo. Nije mi važno ako se drugi smiju na moj
račun, jer od mene prema van postoji uporabljiv, oklopni prezir.
Strašnije od bilo kakva bedema postavio sam visoke rešetke što ograđuju vrt
mojega bića, tako da, savršeno gledajući druge, još savršenije ih isključujem i
održavam kao druge.
Izabrati načine da ne djelujem oduvijek je bila usredotočenost i briga moga
života.
Ne podvrgavam se državi ni ljudima; nepomično se opirem. Država me može
trebati samo za obavljanje nekog posla. Ako ne djelujem, od mene ne uspijeva dobiti
ništa. Danas se više ne ubija, i država mi jedino može nanositi neugodnosti, a kad bi
se to dogodilo, morao bih svoj duh još više uvući u oklop i živjeti dublje unutar
svojih snova. No to se nikad nije dogodilo. Država me nikada nije uznemiravala.
Mislim da se sreća znala pobrinuti.


121.

Poput svakog pojedinca velike mentalne pokretljivosti, osjećam organsku i
kobnu ljubav prema ustaljenosti. Gnušam se novoga života i nepoznatih mjesta.


122.
L. do D.

 Pomisao na putovanje izaziva u meni mučninu.
147
Već sam vidio sve što nikada nisam vidio.
Već sam vidio što još nisam vidio.

148
Nepodnošljivost uvijek novoga, zamor otkrivanja pod lažnom različitošću
stvari i ideja, neprolazni identitet svega, posvemašnja sličnost između džamije,
hrama i crkve, istovjetnost kolibe i zamka, ista grada tijela kod odjevena kralja i
gologa divljaka, vječno suglasje života sa samim sobom, postojanost svega što živim
149
prolazi samo zato što se kreće .
Krajolici su ponavljanja. Na jednom običnom putovanju vlakom podijeljen sam
beskorisno i tjeskobno između nepažnje prema krajoliku i nepažnje prema knjizi,
koja bi me zabavila da sam netko drugi. Osjećam laganu mučninu od života, a
kretanje ju pojačava.
Nije mi zlo jedino od nepostojećih krajolika, od knjiga što ih nikada neću
pročitati. Život je za mene drijemanje što ne dopire do mozga. A njega održavam na
slobodi da bih u njemu mogao tugovati.
Ah, putujte, vi koji ne postojite! Tko tomu ne pridaje važnost, život mu je,
poput rijeke, protjecanje. No za one koji misle i osjećaju, za one osviještene, ta
strašna histerija vlakova, automobila, brodova, ne dopušta im ni da spavaju ni da se
probude.

S bilo kojeg puta, pa i kraćeg, vraćani se kao iz sna, s mnoštvom snova —
omamljen zbrkom, slijepljenih senzacija, opijen onime što sam vidio.
Nedostaje mi duševni mir za počinak. Za kretanje, nedostaje mi štogod između
duše i tijela; u meni se poništava, ne kretanje, nego želja za njim.
Često poželim prijeći rijeku, tih desetak minuta od Terreira do Paço do
Cacilhasa. I gotovo uvijek osjetim neku vrst bojazni pred tolikim svijetom, pred
samim sobom i pred svojom nakanom. Ponekad bih se uputio, uvijek zgrčen, uvijek
koračajući kao da koračam unatrag.
Kada je osjećaja previše, Tejo postaje neizmjeran Atlantik, a Cacilhas drugi
kontinent ili čak drugo sazviježđe.


123.

Odricanje je oslobađanje. Ne željeti znači moći.
 Što mi može dati Kina, a što mi moja duža već nije dala? A ako mi to duša nije
mogla dati, kako će mi dati Kina, kada ću svojom dušom gledati Kinu, ako ju vidim?
Mogao bih poći tražiti bogatstvo na Istoku, ali ne bogatstvo duše, jer bogatstvo moje
duše to sam ja, a ja jesam gdje jesam, bez Istoka ili s njim.
Shvaćam da putuje onaj koji je nesposoban osjećati. Zato su putopisi uvijek tako
siromašni kao knjige iskustava, a vrijedni jedino zbog mašte onoga tko ih piše. A ako
je onaj tko ih piše maštovit, jednako nas može zadiviti iscrpnim opisom, u pravilu
fotografskim, izmišljenih krajolika, kao i opisom, neizbježno manje iscrpnim,
krajolika za koje pretpostavlja da ih je vidio. Svi smo kratkovidni, osim prema
unutra. Samo san vidi pogledom.
U biti, u našem zemaljskom iskustvu postoje samo dvije stvari — univerzalno i
pojedinačno. Opisivati univerzalno znači opisivati ono što je zajedničko svakoj
ljudskoj duši i čitavom ljudskom iskustvu — prostrano nebo, s danom i noći koji se
zbivaju s njim i u njemu; protjecanje rijeka — sve imaju istu sestrinsku i svježu
vodu; tu su i mora, naborani lanci planina što čuvaju veličanstvenost visina u tajni
dubina; polja, godišnja doba, kuće, lica, pokreti; odjeća i osmijesi; ljubav i ratovi;
bogovi, konačni i beskonačni; Noć bez oblika, majka ishodišta svijeta; Kob,
intelektualno čudovište koje je sve… Opisujući ovo ili bilo koju drugu univerzalnu
stvar poput ovih, progovaram iz duše primitivnim i božanskim jezikom, adamskim
jezikom koji svi razumiju. Ali kakvim bih razdrobljenim i babilonskim jezikom
govorio da opisujem Uspinjaču sv. Juste, Katedralu u Reimsu, hlačice Zuava, način
na koji se portugalski izgovara u pokrajini Trás-os-Montes? To su površinske
slučajnosti; mogu se osjetiti hodanjem, ali ne osjećanjem. Ono što je na Uspinjači sv.
Juste univerzalno to je mehanika koja olakšava postojanje svijeta. Ono što je kod
Katedrale u Reimsu istinsko nije Katedrala ni Reims, nego religijska uzvišenost
zdanja posvećenih upoznavanju dubine ljudske duše. Ono što je na hlačicama Zuava
vječno, to je obojena fikcija odore, ljudski jezik što stvara društvenu jednostavnost
koja je, na svoj način, jedna nova golotinja. Ono što je u lokalnim izgovorima
univerzalno, to je domaći prizvuk u glasovima ljudi koji žive spontano, raznolikost
150
ljudi zajedno, šaroliki slijed načina, razlike među narodima, i golema raznovrsnost
nacija.
Vječni smo prolaznici pored nas samih, nema drugog krajolika do krajolika nas
samih. Ne posjedujemo ništa jer ni sebe ne posjedujemo. Nemamo ništa jer nismo
ništa. Koje ruke da ispružim prema kojemu svijetu? Svijet nije moj, svijet sam ja.


124.
L. do D.

(Chapter on Indifferenee or something like that)

Svaka duša dostojna sama sebe želi proživjeti život do Krajnosti. Zadovoljiti se
onim što joj daju, obilježje je robova. Tražiti više, primjereno je djeci. Osvajati više,
obilježje je luđaka, jer svako osvajanje je <>
Živjeti život u Krajnosti znači živjeti ga do kraja, no postoje tri načina takva
življenja, a svaka uzvišena duša može izabrati jedan od načina. Život se može živjeti
u krajnosti tako da ga se posjeduje u krajnosti, ili da se odisejski putuje kroz sve
proživljene dojmove, kroz sve oblike izvanjske energije. Međutim, malobrojni su oni
koji, u svim epohama svijeta, mogu sklopiti oči pune umora što je zbroj svih umora,
oni koji su posjedovali sve na sve načine.
Malobrojni su oni koji tako mogu od života tražiti, i u tome uspjeti, da im se on
preda dušom i tijelom; znajući da neće biti ljubomorni jer znaju da imaju
posvemašnju ljubav. Ali to je, nedvojbeno, želja svake uzvišene i jake duše.
Međutim, kada ta duša ustanovi da joj je takvo ostvarenje nemoguće, da nema snage
osvojiti sve dijelove Svega, tada može slijediti dva druga puta — jedan je potpuna
abdikacija, formalna suzdržanost, potpuna, tako da pomiče prema sferi osjećajnosti
ono što ne može u cijelosti posjedovati u području djelovanja i energije. Bolje je
uzvišeno ne djelovati negoli djelovati uzaludno, fragmentarno, nedovoljno, kao
bezbrojna površna, šuplja većina ljudi; drugi je put savršene ravnoteže, potraga za
Granicom u Apsolutnoj Proporciji, u kojoj težnja za Krajnjim prelazi iz volje i
osjećaja u Inteligenciju, i sva je želja u tome ne da se živi čitav život, ne da se osjeća
čitav život, nego da se uredi čitav život, da se ispuni razumnim Skladom i
Rasporedom.
Težnja za razumijevanjem, koja kod mnogih plemenitih duša zamjenjuje težnju
za djelovanjem, pripada sferi osjećajnosti. Inteligencijom zamijeniti energiju,
raskinuti lanac između volje i osjećaja, razgolititi od interesa svaki potez
materijalnoga života, to, ako se uspije, vrijedi više od života što se tako teško
posjeduje u potpunosti, a tako tužno posjeduje djelomice.
Argonauti govorahu kako je potrebno ploviti, dok živjeti nije potrebno. Mi,
argonauti bolesne osjećajnosti, reći ćemo da nije potrebno živjeti, ali da je potrebno
osjećati.


125.

Nisu, Gospodine, vaše lađe putovale prije no što su moje misli, u brodolomu
ove knjige, zaplovile. Rtove nisu zaobilazile, niti su ugledale daleki žal; toliko o
odvažnosti odvažnih kao i o mašti onih koji se još nisu odvažili, jednakoj rtovima
koje sam zaobišao u svome razmišljanju, i žalovima, u mojem <> na kojima sam
usidrio svoju hrabrost.
Vašim se poticajem, Gospodine, otkrio Stvarni Svijet; mojim će se otkriti
Intelektualni Svijet.

Plovili su vaši argonauti s čudovištima i strahovima. I ja sam, na putovanjima
svojih misli, sretao čudovišta i strahove. Na putu prema apstraktnom ponoru, koji se
nalazi na dnu stvari, postoje grozote što ih treba proći, a koje ljudi u svijetu ne mogu
zamisliti, i strahovi što ih ljudsko iskustvo ne mora upoznati; možda je rt što vodi
prema neodređenome mjestu u zajedničkom moru ljudskiji od apstraktne staze koja
vodi k praznini svijeta.
Otrgnuti od običaja svojih ognjišta, protjerani s puta prema svojim domovima,
zauvijek udovci blagodati uvijek istoga života, stigli su naposljetku vaši izaslanici do
oceanske krajnosti Zemlje, a vi ste već umrli. Vidjeli su .opipljivo, novo nebo i jednu
novu zemlju.
Ja, daleko od svojih vlastitih putova, slijep u viđenju života koji volim, <>,
stigao sam naposljetku do isprazne krajnosti stvari, do neprimjetnog ruba granice
bića, do besprostornih vrata apstraktnoga ponora Svijeta.
Ušao sara, gospodine, na ta Vrata. Lutao sam, gospodine, tim morem.
151 152
Razgledao sam, gospodine, taj nevidljivi ponor .
Ovo djelo velikog Otkrića ostavljam zazivanju vašega portugalskog imena,
stvoritelja argonauta.


126.
L. do D. 10. 12. 1930.

Postoje u meni veliki zastoji. Ne mislim na ono kada su mi potrebni dani i dani,
kao kod svih ljudi, da razglednicom odgovorim na hitno pismo što su mi ga napisali.
Ne mislim na ono kada beskrajno odlažem, kao nitko, lakoću koja mi je korisna, ili
korisno koje mi je ugodno. Više je tankoćutnosti u mojemu razilaženju sa mnom.
Zaustavljen sam u istoj duši. Događa se u meni prekid volje, osjećaja, misli, i taj
prekid traje nebrojene dane; samo vegetativni život duše — riječ, pokret, običaj —
153
izražavaju moje ja drugima, i kroz njih , meni samome.
U tim razdobljima sjene nisam sposoban misliti, osjećati, željeti. Ne znam
ispisivati drugo do brojeve ili crte. Ne osjećam, a smrt nekoga koga volim stvorila bi
mi dojam da se dogodila na nekom stranom jeziku. Ne mogu; kao da spavam, a moji
pokreti, moje riječi, moje stanovite radnje, nisu ništa više do periferno disanje,
ritmički nagon bilo kojeg organizma.
Tako prolazi dan za danom, i ne znam koliko je mojega života, kada bih zbrojio,
tako prosio. Kadikad mi se učini da možda, kada skinem taj zastoj sa sebe, nisam
tako gol kao što mislim, i da možda ima još neopipljiva ruha što pokriva vječno
odsuće moje prave duše; učini mi se da bi i misliti, osjećati i željeti mogli biti zastoji
pred nekim dubljim mišljenjem, pred jačim mojim osjećajem, pred izgubljenom
voljom negdje u labirintu onoga što sam doista ja.
Bilo kako bilo, puštam da bude. A bogu, ili bogovima, ako ih ima, prepuštam iz
ruke ono što jesam, odan jednom zaboravljenom dogovoru, kako sudbina određuje i
slučaj upravlja.


127.

Ne ljutim se, jer ljutnja je za jake; ne mirim se, jer pomirljivost je za otmjene; ne
prestajem govoriti, jer šutnja je za velike. A ja nisam ni jak, ni otmjen, ni velik.
Trpim i sanjam. Žalim se jer sam slab, a jer sam umjetnik, zabavljam se
uglazbljivanjem svojih žalopojki i uređenjem svojih snova prema zamisli o njihovoj
ljepoti koja mi se čini najboljom.
Jedino mi je žao što nisam dijete, pa da vjerujem u svoje snove, ili što nisam
lud, pa da udaljim od duše sve one koji me okružuju, <>

Poimati san stvarnim, odviše proživljavati snove, to je podarilo ovaj trn lažnoj
ruži mojega prosanjana života: te me više ni snovi ne privlače, jer ih smatram
nedostatnima.

Ni oslikavajući to staklo obojenim sjenama ne prikrivam žamor tuđega života
svojemu pogledu s druge strane.

Sretnici, graditelji sustava pesimizma! Ne proturječim u ime svijeta. Nisam
pesimist. Trpim i žalim se, ali ne znam da li je ono što je loše patnja, i ne znam da li
je ljudski patiti. Što me briga znati da li je to tako ili ne?
Ja patim, ne znam da li zasluženo. (Progonjena srna.)
Ja nisam pesimist, ja sam tužan.


128.
L. do D.

Uvijek sam odbijao da me shvate. Biti shvaćen znači prostituirati se. Radije bih
da me uzmu za ozbiljno kao nekoga koji nisam, ljudski neznanoga, s dostojanstvom i
naravnošću.
Ništa me ne bi toliko razbjesnjelo kao kad bi me u uredu zapazili. Želim u sebi
uživati u ironiji da me ne primjećuju. Želim muku da me smatraju istim kao što su
oni. Želim pribijanje na križ da me ne razlikuju. Postoje tankoćutnija mučenja od
onih što se pripisuju svecima i pustinjacima. I inteligencija preklinje kao i tijelo i
žudnja. A u tom preklinjanju, kao i u drugim, postoji slast <>


129.

Mladić je vezivao svakodnevne omote u hladnom predvečerju prostrana ureda.
»Kakva jaka grmljavina«, rekao je nikome, s glasnim prizvukom onoga »dobar dan«
vrlo okrutna bandita. Srce mi je ponovno počelo kucati. Apokalipsa je prošla.
154
Nastala je stanka .
I s kakvim nas je olakšanjem — jaka i jarka svjetlost, prostor, oštar grom — ova
nadolazeća grmljavina, već udaljena, smirivala više nego prijašnja. Bog je
155 156
posustajao . Osjetio sam kako dišem punim plućima. Primijetio sam da nedostaje
zraka u uredu. Uočio sam da tu ima i drugih ljudi, osim mladića. Svi su bili ušutjeli.
Odjeknulo je nešto drhtavo i hrapavo: bio je to velik, težak list knjige tekućih računa
što ga je Moreira okrenuo, silovito, radi provjere.


130.
L. do D.

Često mislim kakav bih bio, zaklonjen od vjetra usuda paravanom bogatstva, da
nisam ćudorednom rukom svojega strica bio doveden u lisabonski ured, i da me nije
uzdignuo radi drugih do ovoga jeftinoga vrha dobrog pomoćnog knjigovođe, s
poslom nalik nekom popodnevnom počinku i plaćom koja omogućuje da se živi
ovoga časa.
 Dobro znam, da nije bilo ove nepostojeće prošlosti, ja danas ne bih bio
sposoban napisali ove stranice koje su u svakom slučaju bolje, barem neke, od onih
nikakvih što ih u boljim prilikama ne bih ostvario dalje od snova. Banalnost ima
svoju inteligenciju i stvarnost, pogotovo ako je glupa ili gruba, ona je prirodni
nadomjestak duše.
Dugujem tome što sam knjigovođa velik dio onoga što mogu osjetiti i misliti
kao poništenje i bijeg od toga.
Ako bih, kao odgovor na neki upitnik, trebao upisati u prazno mjesto bez riječi
kojim literarnim utjecajima valja zahvaliti stvaranje mojega duha, prostor bih
započeo ispunjavati imenom Cesária Verdea, ali ga ne bih završio a da u njega ne
upišem imena gazde Vasquesa, knjigovođe Moreire, putujućeg trgovca Vieire, kao i
Anótonija, dostavljača u uredu. A svima bih dodao, velikim slovima, ključnu adresu:
LISABON.
Kada bolje pogledam, kako Cesário Verde tako i svi oni, bili su korektivni
koeficijent za moje viđenje svijeta. Mislim da tim izrazom, kojega točno značenje
očigledno ne poznajem, inženjeri označuju postupak što se provodi u matematici,
kako bi ona mogla zaživjeti. Ako je tomu tako, oni su bili upravo to. Ako nije tako,
neka bude štogod da je, a namjera neka bude promašena metafora.
Razmišljajući, i onoliko jasno koliko mi je to moguće, o tome što je očito bio
moj život, vidim ga poput neke obojene stvari — omota čokolade ili ovitka na
cigarama — što ju je sluškinja, dok odozgo osluškuje, pomela sa stolnjaka sporom
metlicom u smetlarsku lopaticu s mrvicama, među koricama kruha stvarnosti u
pravome smislu riječi. Među stvarima kojih je sudbina jednaka ističe se zbog
povlastice po kojoj će također završiti u lopatici. A razgovor se bogova, ravnodušnih
na ove uslužne radnje svijeta, nastavlja iznad pometanja.
Da, da sam bio bogat, zaštićen, uglađen, urešen, ne bih bio čak ni ovaj kratki
prizor s lijepom ulogom među mrvicama; ostao bih na nekom sretnom tanjuru —
»ne, hvala« — i povukao bih se u ormarić s posuđem da ostarim. Ovako odbačen,
pošto mi pojedu mekanu sredinu, odlazim u smetlarsku kantu s prašinom koja
preostaje od Kristova tijela, i ne mogu ni zamisliti što slijedi, i među kojim
zvijezdama; ali uvijek slijedi.


131.
L. do D.

Kako ne moram ništa raditi ni razmišljati što ću raditi, izložit ću ovdje opis
svojega ideala.

Bilješka:
Mallarméova osjećajnost unutar Vieirina stila; snivati poput Verlaina u
Horacijevu tijelu; biti Homer na mjesečini.
Osjećati sve na sve načine; znati misliti osjećajima i osjećati mislima; ne željeti
mnogo osim u mašti, patiti s coquetterie, vidjeti jasno da bi se pisalo ispravno;
upoznati hinjenost i postupke, udomaćiti se različit i sa svim dokumentima; sve u
svemu, koristiti iznutra sve osjete ljušteći ih do Boga; ali ponovno ih umotati i staviti
u izlog poput onoga prodavača što ga odavde vidim s malenim limenim kutijama
neke nove paste za cipele.
157
Svi ti ideali, mogući ili nemogući, sada iščezavaju . Preda mnom je stvarnost,
158
nije to čak ni prodavač, to je njegova ruka (njega ne vidim ), apsurdno ticalo jedne
obiteljske i sretne duše s pokretima pauka bez mreže u ispružanju i ponovnom
vraćanju prema naprijed.
159
I jedna se limenka sruši, poput Sudbine svih ljudi .


132.

Što više promatram predstavu svijeta, pritjecanje i otjecanje promjena stvari, to
sam dublje uvjeren u urođenu fikciju svega, u lažnu povlasticu raskoši svih
stvarnosti. A u tom promatranju, kao što se svima koji razmišljaju sigurno bar
jedanput dogodilo, raznobojna povorka običaja i mode, slojevit put napretka i
civilizacije, veličanstvena zbrka carstava i kultura — sve me se to doima kao mit i
160
fikcija iz snova među sjenama i zaboravom . No ne znam da li je najviše određenje
svih tih mrtvih namjera, čak i ostvarenih, u nepomičnoj abdikaciji Bude koji se,
shvativši prazninu stvari, podignuo iz svoga zanosa govoreći: »Već znam sve«, ili u
odviše iskustvenoj ravnodušnosti cara Severa: »omnia fui, nihil expedit — bijah sve,
ništa ne vrijedi truda.«


133.
L. do D.

161
… svijet, smetlište nagonskih sila što u svakoj prilici blista na suncu uz trzaje
svijetlog i tamnog zlata.

Po mojemu mišljenju, kuge, oluje i ratovi djela su iste slijepe sile koja jednom
djeluje preko nesvjesnih mikroba, drugi put preko munja i nesvjesnih voda, zatim
preko nesvjesnih ljudi. Nema razlike, po mome mišljenju, između jednog potresa i
jednog pokolja, osim one koja postoji između ubijanja nožem i ubijanja bodežom.
Prirođeno čudovište u stvarima jednako se služi — za svoje dobro ili zlo prema
kojima je, kako se čini, ravnodušno — izmicanjem kamena na visini ili promicanjem
ljubomore ili požude u srcu. Kamen pada i ubija čovjeka; požuda ili ljubomora
naoružavaju ruku i ruka ubija čovjeka. Takav je svijet, smetlište nagonskih sila, koje
ipak blista na suncu uz trzaje svijetlog i tamnog zlata.
Mistici su otkrili da je odricanje najbolje u suočavanju s okrutnom
ravnodušnosti koja sačinjava vidljivu osnovu stvari. Valja negirati svijet, okrenuti mu
leđa kao močvari na rubu koje smo se našli. Negirati kao Buda, negirajući mu
apsolutnu stvarnost; negirati kao Krist, negirajući mu relativnu stvarnost; negirati <>

162
Od života nisam tražio drugo osim da od mene ništa ne zahtijeva . Na vratima
kolibe koju nisam imao sjeo sam ispod sunca što ga nikad nije bilo, i uživao u
budućoj starosti moje umorne stvarnosti (sa zadovoljstvom što ju još nemam).
Jadnicima je u životu dovoljno što još nisu umrli, i što još imaju nade za <>

<> zadovoljan snom samo kada ne sanjam, zadovoljan svijetom samo kada sam
daleko od njega. Klatno što se njiše, neprestano se kreće i ne stiže, ide samo da bi se
vratilo, vječito uhvaćeno za dvostruku kob jednoga središta i jednoga zaludnog
kretanja.


134.
L. do D.

Tražim se i ne nalazim se. Pripadam časovima krizantema, jasno izduženih u
vrčevima. Moram od svoje duše napraviti nešto dekorativno.
Ne znam kakve odviše raskošne i probrane pojedinosti određuju oblik moga
duha. Nedvojbeno je to moja ljubav prema urešavanju, jer u njoj osjećam nešto
istovjetno tvari moje duše.


135.

 Najjednostavnije stvari, doista najjednostavnije, koje ništa ne može pretvoriti u
polujednostavne, postaju mi složene kada ih živim. Ponekad me uplaši poželjeti
nekome dobar dan. Osuši mi se glas, kao da postoji neka neobična smjelost u
glasnome izgovaranju tih riječi. To je neka vrsta stidljivosti pred postojanjem —
samo se tako može nazvati!

163
Neprestana analiza naših dojmova stvara novi svijet osjećanja, koji se doima
umjetnim onome tko ga analizira samo uz pomoć inteligencije, a ne uz pomoć
samoga dojma.

Čitav sam život metafizički isprazan, ozbiljan u igri. Ništa ozbiljno nisam
164
napravio ma koliko to želio, Sa mnom se u meni zabavila jedna zajedljiva
Sudbina.

Posjedovati osjećaje pamučne tkanine s uzorkom ili svile, ili protkane svile!
Posjedovati osjećaje tako opisive. Imati opisive osjećaje!

Mnome se u duši uzdiže kajanje koje je od Boga svugdje, gluha strast suza zbog
osude snova u tijelu onih što su ih sanjali… I mrzim bez mržnje sve pjesnike koji su
napisali stihove, sve idealiste koji su dospjeli vidjeti svoj ideal, sve koji su uspjeli u
onome što su željeli.

Beskrajno lutam mirnim ulicama, koračam dok mi se tijelo ne umori zajedno s
dušom, boli me čak ona krajnost poznate boli u kojoj postoji stanovit užitak dok se
osjeća, majčinsko suosjećanje koje se javlja zbog sebe samoga, jer je uglazbljeno i
neodredivo.

Spavati! Zaspati! Počinuti! Biti apstraktna svijest smirenoga disanja, bez svijeta,
bez nebeskih tijela, bez duše — mrtvo more osjećaja što odražava odsuće zvijezda!


136.
L. do D.

Težina osjećanja! Teret toga što se mora osjećati!


 137.
L. do D.

… hiperizoštrenost ne znam da li osjeta, da li njihova izraza, ili upravo
inteligencije koja se nalazi između jednih i drugih i oblika namjere izražavanja
165 166
nestvarnoga osjećaja koji postoji samo da bi se izrazio. (Možda u meni postoji
samo stroj za otkrivanje onoga što nisam.)


138.
L. do D.

Postoji erudicija spoznavanja koja je upravo ono što se naziva erudicijom, i
postoji erudicija shvaćanja, a to je ono što se naziva kulturom. Ali postoji i erudicija
osjećajnosti.
Erudicija osjećajnosti nema ništa zajedničko s iskustvom života. Životno
iskustvo ne podučava ničemu, kao što povijest ni o čemu ne obavještava. Pravo
iskustvo sastoji se u sužavanju dodira sa stvarnošću i širenju analize toga dodira.
Tako se osjećajnost proširuje i produbljuje, jer je u nama sve; dovoljno je tražiti i
znati tražiti.
Što znači putovati, i čemu putovanje služi? Bilo koji zalaz sunca je zalaz sunca;
nije teško otići i gledati ga u Carigradu. Osjećaj oslobađanja što se rađa na
putovanjima? Mogu ga imati ako odem iz Lisabona do Benfice, i osjetiti ga snažnije
nego netko tko iz Lisabona odlazi u Kinu, jer ako sloboda nije u meni, po mome
167
mišljenju, nije nigdje. »Bilo kakva cesta«, kaže Carlyle , »čak i ova cesta za
Entepfuhl, vodi te na kraj svijeta.« No, cesta za Entepfuhl, ako se prođe cijela i do
kraja, vraća se u Entepfuhl, tako da je Entepfuhl, u kojemu smo već bili, upravo onaj
kraj svijeta koji smo pošli tražiti.
168
Condillac počinje svoju slavnu knjigu: »Ma koliko se više popeli i kolikogod
niže spustili, nikada ne izlazimo iz svojih osjeta.« Nikada se ne iskrcavamo iz sebe
samih. Nikada ne stižemo drugome, osim ako ne postanemo drugi u osjećajnoj mašti
sebe samih. Pravi su krajolici oni što ih sami stvaramo, jer ih tako, kao njihovi
bogovi, vidimo kakvi doista jesu, kako su stvoreni. Nijedna me od sedam strana
svijeta ne zanima da ju doista vidim, osma strana je ona kojom prolazim i koja je
moja.
Tko je prošao sva mora, prošao je samo svoju monotoniju. Prošao sam više
mora od svih. Vidio sam više planina nego što ih ima na zemlji. Prošao sam više
gradova no što ih postoji, a velike rijeke nikakvih svjetova tekle su apsolutne pred
mojim zadubljenim očima. Da putujem, pronašao bih blijedu kopiju onoga što sam
već vidio ne putujući.
Drugi posjećuju zemlje tek kao bezimeni hodočasnici. U zemljama što sam ih ja
posjetio, imao sam ne samo skriveno zadovoljstvo neznana putnika, nego i
veličanstvenost Kralja koji ondje kraljuje, i naroda koji ondje obitava, i cijelu
povijest te nacije kao i drugih. Vidio sam iste krajolike, iste kuće, jer sam sve to bio,
stvoreno u Bogu od tvari moje mašte.


139.
L. do D. 8. 1. 1931.

Već dugo ne pišem. Prošli su mjeseci kako ne živim, samo trajem između ureda
i fiziologije, u nekoj dubokoj zaustavljenosti misli i osjećaja. Nažalost, to me ne
umiruje: u truljenju postoji fermentacija.
Već dugo ne samo da ne pišem, nego čak i ne postojim. Jedva da sanjam. Ulice
su za mene ulice. Obavljam posao u uredu tek s onoliko svijesti koliko je za to
potrebno, ali ne bih točno rekao da kažem bez rastresenosti: iza toga, jesam, umjesto
da razmišljam, spavam, jer uvijek sam drugi iza obavljanja posla.
Već dugo ne postojim. Vrlo sam smiren. Nitko me ne odvaja od onoga koji
jesam. Osjetih sada da dišem kao da sam napravio nešto novo, ili zakašnjelo.
Počinjem postajati svjestan da sam svjestan. Možda se sutra probudim za sebe, i
ponovno proslijedim svojim vlastitim postojanjem. Ne znam hoću li tada biti više ili
manje sretan. Ništa ne znam. Podižem glavu i ugledam kako se, na padini Utvrde,
naspram nje, na desecima prozora rasplamsava zalaz sunca u visokom odsjaju hladne
vatre. Oko tih očiju jarkog plamena padina postaje blaga na kraju dana. Mogu barem
osjetiti tugu, i pojmiti kako se s ovom mojom tugom sada susreo, viđen sluhom,
iznenadni zvuk tramvaja što prolazi, slučajni glas mladih sugovornika, zaboravljeni
žamor staroga grada.
Već dugo nisam ja.


140.
L. do D.

Ponekad mi se događa, a uvijek kada se dogodi gotovo je nenadano, da mi se
usred dojmova javi tako strašan umor od života te čak nije moguće bilo što učiniti za
njegovo prevladavanje. Da bi se izbjegao, samoubojstvo se doima nepouzdanim,
smrt, pa čak i pretpostavljeno nesvjesno, nedovoljno je. To je umor koji teži, ne
prestanku postojanja, što može biti ili ne biti moguće, nego nečemu daleko
strahotnijem i dubljem, nijekanju da se uopće postojalo, što nikako nije moguće.
Mislim da kadikad nazirem u razmišljanju Indijanaca, uglavnom zbrkanom,
nešto poput te težnje, najnegativnije od svih. No, ili im nedostaje oštrina osjeta da
izlože onako kako misle, ili im nedostaje jasnoća misli da osjete onako kako
osjećaju. Činjenica je da ono što kod njih nazirem, ne vidim. Činjenica je da se
smatram prvim u predočavanju riječima zlokobnog besmisla toga nepopravljivog
osjećaja.
I liječim ga, pišući o njemu. Da, nema velike tuge, ako je doista duboka, ukoliko
nije čisti osjećaj, no u njoj sudjeluje inteligencija, kako ne bi bilo ironičnog lijeka da
se o njoj ne govori. Kada književnost ne bi imala drugu svrhu, ovu bi, premda za
malobrojne, svakako imala.
Bolesti inteligencije, nažalost, bole manje od neugodnosti osjećaja, a
neugodnosti osjećaja, nažalost, bole manje od tjelesnih. Kažem »nažalost« jer bi
ljudsko dostojanstvo zahtijevalo obrnuto. Ne postoji tjeskoban osjećaj tajne koji
može boljeti kao ljubav, ljubomora, čežnja, koji može gušiti kao snažan fizički strah,
koji može izobličiti kao bijes ili težnja. Ali isto tako nijedna bol što rastvara dušu ne
može biti tako stvarna kao zubobolja, ili grčevi, ili (pretpostavljam) porođajni
trudovi.
Tako smo sazdani da inteligencija, koja oplemenjuje određene osjećaje ili
dojmove te ih postavlja iznad drugih, istodobno pridonosi i njihovoj potištenosti ako
svoju analizu proširi na usporedbu sa svim drugim osjećajima.
Pišem kao da spavam, a čitav je moj život potvrda o primitku što ga treba
potpisati.
U kokošinjcu, iz kojega će izići da u borbi ubije, pijetao pjeva himne slobodi,
169
jer su mu dali dvije prečke.


141.
L. do D.

KIŠNI KRAJOLIK

Sa svakom kapljom kiše moj se promašeni život oplakuje nad prirodom. Ima
ponešto moga nemira od kapi do kapi, od pljuska do pljuska, kojim se otužnost dana
zaludno rastapa ponad tla.
Kiši i kiši. Duša mi je vlažna od toga zvuka. Kiši… Tijelo mi je tečno i
vodenasto oko mojega dojma o njemu.
Nemirna hladnoća stavlja ledene ruke oko moga jadnog srca. Sivi sati i <> otežu
se, rastežu u vremenu; vuku se časovi.
Kako pljušti!

Oluci bljuju male, uvijek neočekivane mlazove vode. Spušta se kanalima moje
svijesti uznemirujući klokot slijevanja vode. Lupa o okna, ravnodušna, jecava kiša;
<>
Hladna ruka steže mi grlo i ne pušta da udahnem život.
Sve umire u meni, čak i spoznaja o mogućnosti snivanja! Fizički nisam nimalo
dobro. Sve mekane stvari na koje se oslanjam imaju bodlje za moju dušu. Svi
pogledi koje upućujem toliko su mračni zbog udara oskudne svjetlosti ovoga dana za
bezbolno umiranje.


142.
L. do D.

Najodvratnije u snovima je to što ih svi imaju. O nečemu razmišlja u tami taj
dostavljač koji za dana drijema naspram svjetiljke između dvije pošiljke. Znam na
što nejasno misli: na isto ono u što ja ponirem između upisivanja troškova i prihoda
u ljetnoj jednoličnosti utihnula ureda.


143.
L. do D.

Više žalim one koji sanjaju o mogućem, ispravnom i obližnjem, nego one koji
sanjare o dalekom i neobičnom. Oni koji neprestano sanjaju ili su luđaci pa vjeruju u
ono što sanjaju i sretni su, ili su obični sanjari za koje je sanjarenje glazba duše što ih
njiše ne govoreći im ništa. No onaj koji sanja moguće ima stvarnu mogućnost za
170
pravo razočaranje. Ne može me naročito zaboljeti što sam prestao biti rimski car,
ali me može boljeti što nikada nisam ni progovorio s krojačicom koja oko devet sati
uvijek skreće nadesno za ugao. San koji nam obećava nemoguće već nam time
uskraćuje nemoguće, ali san koji nam obećava moguće upleće se u sam život i u
njega postavlja svoje rješenje. Prvi san živi isključiv i neovisan; drugi je podvrgnut
slučajnostima onoga što se dogodi.
Zbog toga ljubim nemoguće krajolike i velika ravna i pusta prostranstva na
kojima nikada neću biti. Prohujala povijesna razdoblja čista su divota, jer mogu
pretpostaviti da se neće odvijati sa mnom. Spavam kada sanjam ono što ne postoji;
probudit ću se kada budem sanjao ono što može biti.

Naginjem se kroz jedan od francuskih prozora pustoga ureda u podne nad ulicu
u kojoj moja rastresenost osjeća kretanje ljudi u očima, i ne vidi ih, s udaljenosti
misli. Spavam na laktovima u kojima me boli rukohvat, i ništa ne znam s velikim
obećanjem. Pojedinosti zaustavljene ulice po kojoj mnogi hodaju uočljive su mi s
nekom mentalnom udaljenošću: kutije načičkane na teretnim kolima, vreće pred
vratima tuđeg skladišta i, na najudaljenijem izlogu trgovine na uglu, slabi odsjaj boca
onoga Porto vina što sanjam da ga nitko ne može kupiti. Osamljuje mi se duh od
polovice tvari. Istražujem maštom. Ljudi koji na ulici prolaze uvijek su isti oni koji
su maloprije prošli, uvijek plutajući izgled nekoga, mrlje kretanja, glasovi nejasnoće,
stvari što prolaze i ne stignu se dogoditi.
Zamjećivanje sa sviješću osjeta, prije no sa samim osjetima… Mogućnost
drugih stvari… I odjednom, iza mene odjekuje u uredu metafizički nagli dolazak
dostavljača. Osjećam da bih ga mogao ubiti jer je prekinuo ono što nisam mislio.
Okrenem se i pogledam ga tišinom ispunjenom mržnjom, prijevremeno začujem, u
napetosti prikrivenog ubojstva, glas kojim će mi nešto reći. On se smiješi iz dubine
kuće i glasno mi zaželi dobar dan. Mrzim ga kao cijeli svemir. Oči su mi otežale od
pretpostavki.


144.
1. 2. 1931. Na kraju ulomka nalaze se precrtane rečenice: »Što znam? Što tražim? Što
osjećam? Što bih tražio da moram tražiti?«

Nakon svih kišnih dana nebo ponovno donosi skrivenu modrinu golemim
prostorima u visini. Između ulica, na kojima lokve drijemaju kao i bare na selu, i
očite radosti rashlađene u visini, postoji proturječnost koja prljave ulice stvara
171
ugodnima , a zamagljeno zimsko nebo proljetnim. Nedjelja je i nemam što raditi.
Ne sanjari mi se kad je tako lijep dan. Uživam u njemu s prostodušnošću osjeta u
172
kojoj se inteligencija napušta. Šećem kao oslobođeni trgovac . Osjećam se starim
kako bih imao zadovoljstvo da se osjetim ponovno mladim.
Na velikom nedjeljnom trgu veličanstveno se pokreće jedna druga vrsta dana. U
crkvi sv. Dominika završava jedna misa i započinje druga. Gledam kako jedni izlaze,
173
i druge koji još nisu ušli, čekajući neke koji ne vide tko izlazi.
Sve to nije važno. Kao sve uobičajeno u životu i to je uspavanost tajni i uskih
174 175
otvora na tvrđavama, a ja gledam kao ratni glasnik pristigao na zaravan svoje
zamišljenosti.
Nekada, kao dijete, i ja sam išao na tu istu misu, ili možda na neku drugu, no
vjerojatno je bila ta. Odijevao sam, posve svjesno, svoje jedino bolje odijelo, i
uživao u svemu, čak i kada nije bilo razloga za uživanje. Živio sam prema van, a
odijelo je bilo čisto i novo. Što bi više htio onaj koji mora umrijeti od majčine ruke i
176
to ne zna ?
Nekada sam u svemu tome uživao, zbog toga tek sada možda razumijem koliko
sam uživao. Ulazio sam na misu kao u veliku tajnu, a iz nje izlazio kao da izlazim na
177
čistinu. I tako je istinski bilo, i još je uvijek. Samo odraslo stvorenje koje ne
vjeruje, s dušom koja se sjeća i plače, postaje fikcija i smutnja, zbrka i kamena ploča.
Da, ono što jesam bilo bi nepodnošljivo da se ne mogu sjetiti kakav sam bio. A
178
ova gomila drugih koja još uvijek izlazi s mise i početak moguće gomile koja
179
pristiže da bi ušla na drugu misu — sve je to poput lađa koje prolaze pored mene,
180
spore rijeke, podno otvorenih prozora moga doma što se uzdiže nad obalom.
Uspomene, nedjelje, mise, zadovoljstvo onoga što sam bio, čudo vremena koje
je ostalo jer je prošlo, i ne zaboravlja se jer je bilo moje… Besmisleni presjek
običnih dojmova, iznenadni zvuk kola na trgu kojim odzvanjaju kotači u dubini
bučnih tišina automobila, a na neki način, zbog nekog majčinskog paradoksa
vremena preživljava danas, upravo ovdje, između onoga što jesam i što sam izgubio,
181
u prijašnjem gledanju mene koji sam ja…


145.
L. do D. 2. 2. 1931.

Što je čovjek viši, mora se više toga odreći. Na vrhu nema mjesta nego samo za
jednoga čovjeka. Što je savršeniji, to je potpuniji; a što je potpuniji, manje je drugi.
Ove su mi se misli javile pošto sam u novinama pročitao vijest o velikom
višestrukom životu nekog slavnog čovjeka. Bio je američki milijunaš, i bio je sve.
Imao je sve što je poželio — novac, ljubavi, prijateljstva, privrženosti, putovanja,
kolekcije. Ne zato što bi novac mogao sve, nego zato što velika privlačnost kojom se
nakupi mnogo novaca može, zapravo, gotovo sve.
 Kada sam odlagao novine na kavanski stol već sam mislio kako bi to isto, u
svojemu svijetu, mogao reći putujući trgovac, donekle moj znanac, koji svaki dan
ruča, kao i danas, za stolom u kutu u dnu. Sve što je milijunaš imao i taj je čovjek
imao; u manjem obimu, jasno, no prema svojoj važnosti. Obojica su isto postigla, ne
postoji razlika ni u slavi, jer i tu razlika okruženja uspostavlja identitet. Nema nikoga
na svijetu tko ne poznaje ime američkog milijunaša; nema nikoga na lisabonskom
trgu tko ne poznaje ime čovjeka koji ondje ruča.
Ti su ljudi, naposljetku, dobili sve što ispružena ruka može dohvatiti. Jedina je
razlika među njima u dužini ruke; u ostalome su jednaki. Nikada nisam mogao
osjećati zavist prema toj vrsti ljudi. Uvijek sam mislio da je vrlina u dobivanju onoga
što se ne doseže, u življenju tamo gdje se ne nalazimo, u tome da živimo više nakon
182
smrti nego dok smo živi, u tome da, napokon, uspijemo u nečemu teškome ,
apsurdnome, da pobijedimo, s preprekama, samu stvarnost svijeta.
Ako mi kažete da nema zadovoljstva u trajanju nakon prestanka postojanja,
ponajprije ću odgovoriti da ne znam da li je tako ili nije, jer ne poznajem istinu o
ljudskom nadživljenju; potom ću odgovoriti da je zadovoljstvo buduće slave
sadašnje zadovoljstvo — slava je buduća. A to je zadovoljstvo ponosa što ga nikakvo
materijalno posjedovanje ne može pružiti. Zapravo, može biti iluzorno, no bilo kako
bilo, veće je nego zadovoljstvo u uživanju samo onoga što je ovdje. Američki
milijunaš ne može vjerovati da će potomstvo cijeniti njegove pjesme, budući da nije
napisao nijednu; trgovački putnik ne može pretpostaviti da će budućnost uživati u
njegovim slikama, budući da nije naslikao nijednu.
Ja, međutim, koji u prolaznome životu nisam ništa, mogu uživati u budućoj
viziji čitajući ovu stranicu, jer ju doista pišem; mogu se ponositi, kao svojim sinom,
slavom koju ću imati, jer ju, barem, imam čime zaslužiti. I kada o tome mislim dok
ustajem od stola, s dubokim sjajem moj nezamjetni lik ustaje ponad Detroita,
Michigana, i ponad čitava lisabonskog trga.
No, primjećujem da nisam o tome počeo razmišljati. Mislio sam na ono malo
što u životu treba biti onaj koji mora preživjeti. Svejedno je li jedna ili druga misao,
obje su iste. Slava nije medalja, nego kovanica: s jedne strane ima lik, a s druge
naznaku vrijednosti. Za velike vrijednosti nema kovanica: od papira su, a vrijednost
im je još uvijek malena.
S ovom metafizičkom psihologijom tješe se ponizni poput mene.


146.

Neki u životu imaju velik san i promaše ga. Drugi u životu nemaju nikakav san,
pa i taj promaše.


147.
L. do D.

Svaki napor, bez obzira kakav bio cilj kojemu teži, kada se pojavi trpi pomake
što mu ih život nameće; postaje drugi napor, služi drugim svrhama, izvršava kadikad
upravo suprotno od onoga što je namjeravao ostvariti. Samo neki niski cilj vrijedi
truda, jer se samo takav cilj može u potpunosti ostvariti. Ako poželim uložiti svoje
napore da bih postigao bogatstvo, mogao bih na neki način u tome uspjeti; cilj je
nizak, kao svi kvantitativni ciljevi, osobni ili ne, dostižan je i može se utvrditi. Ali
kako izvršiti namjeru da služim svojoj domovini, da proširim ljudsku kulturu ili
poboljšam čovječanstvo? Ne mogu biti siguran ni u postupke ni u potvrdu ciljeva; <>


148.
L. do D.

Savršeni čovjek poganstva bio je savršenstvo u čovjeku koji postoji; savršeni
čovjek kršćanstva, savršenstvo u čovjeku koji ne postoji; savršeni čovjek budizma,
savršenstvo u tome što ne postoji čovjek.

Priroda je razlika između duše i Boga.

Sve što čovjek izlaže ili izražava je bilješka na rubu izbrisana teksta svega.
Prema smislu bilješke otprilike izvlačimo smisao što bi ga trebao sadržavati tekst; no
uvijek ostaje sumnja, a mogućih je smislova mnogo.



149.
3. 3. 1931. Objavljeno u časopisu Presença, sv. II, br. 34, studeni 1931- veljača 1932.

Mnogi su branili čovjeka, i općenito su ga branili suprotstavljajući ga
životinjama. Zbog toga je u definicijama čovjeka česta uporaba rečenice »čovjek je
životinja…« i pridjev, ili »čovjek je životinja koja…« i kaže se što. »Čovjek je
bolesna životinja«, rekao je Rousseau, i djelomično je istina. »Čovjek je racionalna
životinja«, kaže Crkva, i djelomično je istina. »Čovjek je životinja koja se služi
alatom«, kaže Carlyle, i djelomično je istina. No ove definicije, kao i druge njima
nalik, uvijek su nedostatne i jednostrane. A razlog je vrlo jednostavan: nije lako
razlikovati čovjeka od životinja, ne postoji siguran kriterij u razlikovanju čovjeka od
životinja. Sami duboki zakoni koji izvana upravljaju nagonima životinja, upravljaju
isto tako, izvana, inteligencijom čovjeka koja, čini se, nije više nego još jedan nagon
u stvaranju, tako nesvjestan kao svi nagoni, i manje savršen jer još nije stvoren.
»Sve dolazi iz bez-razuma«, kaže se u Grčkoj antologiji. I uistinu, sve dolazi iz
bez-razuma. Osim matematike koja se tiče samo praznih brojeva i ispraznih formula,
te stoga može biti savršeno logična, znanost je tek dječja igra u predvečerje, želja da
se uhvate sjene ptica i zaustave sjene trava na vjetru.
A zanimljivo je i neobično, s obzirom da nije lako pronaći riječi kojima se
uistinu određuje čovjek u razlici spram životinja, kako je ipak lako pronaći način da
se razlikuje nadčovjek od obična čovjeka.
Nikad nisam zaboravio onu rečenicu biologa Haeckela, što sam ju pročitao u
djetinjstvu inteligencije, kada se čitaju znanstvene poruke i razlozi protiv religije.
Rečenica je ova, ili gotovo ova: mnogo je dalje jedan superioran čovjek (Kant ili
Goethe, mislim da njih spominje) od obična čovjeka, nego običan čovjek od
majmuna. Nikada nisam zaboravio tu rečenicu jer je ona istinita. Između mene, koji
sam malenkost u poretku onih koji misle i jednoga seljaka iz Louresa postoji,
nedvojbeno, veća udaljenost nego između tog seljaka i, neću reći bas majmuna, nego
mačke ili psa. Nitko od nas, od mačke do mene, ne upravlja zapravo životom koji mu
je nametnut, ili sudbinom koja mu je dodijeljena; svi smo jednako proizišli iz ne
znam čega, svi smo sjene pokreta što ih drugi čine, oživotvorene svrhe, posljedice
koje osjećaju. Ali između mene i seljaka postoji razlika u kvaliteti, koja proizlazi iz u
meni postojećeg apstraktnog mišljenja i nezainteresiranog osjećaja; a između njega i
mačke ne postoji, u duhu, više od razlike u stupnju.
Čovjek na višoj razini razlikuje se od čovjeka na nižoj, kao i od životinja koje
su mu braća, po običnoj kvaliteti ironije. Ironija je prvi znak da je svijest postala
svjesna. A ironija prolazi kroz dva stanja: stanje što ga je označio Sokrat kada je
183
rekao: »znam samo da ništa ne znam«, i stanje koje je označio Sanches kada je
rekao »ne znam ni da ii ništa ne znam«. Prvi korak dolazi do one točke u kojoj
dogmatski sumnjamo u sebe, i svaki ga čovjek više razine napravi i dosegne. Drugi
korak dolazi do one točke u kojoj sumnjamo u sebe i u svoju sumnju, i malo je ljudi
to dosegnulo u kratkome protezan ju već tako duga vremena u kojemu čovječanstvo
gleda sunce i noć ponad promjenjive površine zemlje.
Spoznati se znači griješiti, a proročanstvo koje kaže: »Spoznaj se«, predlaže
veći zadatak no što ga je imao Herkul, i tamniju zagonetku no što je Sfinga. Ne
spoznati se svjesno, to je put. A ne spoznati se sa sviješću, to je aktivna primjena
ironije. Ne poznajem veće stvari, ni prikladnije čovjeku koji je doista velik, no što je
strpljiva analiza koja izražava načine da se ne upoznamo, svjestan zapis nesvjesnosti
naših svijesti, metafizika neovisnih sjena, poezija sutona razočaranja.
No uvijek nas nešto razočara, uvijek neka analiza otupi, uvijek je istina, iako
lažna, onkraj drugoga ugla. A to umara više od života kada nas umara, više i od
spoznaje i razmišljanja o njemu, koji nikada ne prestaju umarati.
Ustajem sa stolca na kojemu sam se, rastreseno poduprijet o stol, zabavljao
pripovijedajući samome sebi ove neujednačene dojmove. Podižem se, podižem tijelo
u njemu samome i odlazim do prozora, visoko iznad krovova, odakle mogu vidjeti
kako grad odlazi na spavanje u sporom začinjanju tišine. Mjesec, velik i bijelo bijel,
tužno obasjava valovite nepravilnosti skupine kuća. A mjesečina se doima kao da
ledeno osvjetljava čitavu tajnu svijeta. Kao da najavljuje sve, a sve je sjena s
primjesom loše svjetlosti, te lažni intervali, apsurdno nepravilni, nesuvislost
vidljivoga. Nema povjetarca i stoga je tajna još veća. Spopadaju me mučnine pri
apstraktnom razmišljanju. Nikada neću napisati stranicu koja bi otkrila mene ili bilo
što. Jedan mutan, lagan oblak lebdi ponad mjeseca, kao neko sklonište. Ravnodušan
sam poput ovih krovova. Promašio sam, baš kao i cijela priroda.

150.
L. do D.

Nagonska ustrajnost života kroz pojavu inteligencije za mene je predmet
najdubljih i stalnih razmišljanja. Irealna krinka svijesti služi jedino da mi istakne ono
nesvjesno koje se ne prerušava.
Od rođenja do smrti čovjek živi kao rob iste svoje izvanjskosti kakvu imaju sva
živa bića. Čitav život ne živi nego vegetira na najvišem stupnju i s najvećom
slojevitošću. Upravlja se prema pravilima za koja ne zna da postoje, ni da se po
njima upravlja, a njegove zamisli, osjećaji, djela, nesvjesna su — ne stoga što bi u
njima nedostajalo svijesti, već zato jer u njima ne postoje dvije svijesti.
Bljeskove o postojanju obmane — toliko, ali ne i više, ima većina ljudi.
Slijedim, u mislima što lutaju, običnu povijest običnih života. Vidim kako su u
svemu robovi podsvjesnog ponašanja, tuđih vanjskih prilika, poticaja za druženjem
kao i nedruženjem, a sve to se u njima, zbog njih i s njima sudara kao malo što.
Koliko sam ih puta čuo kako govore istu rečenicu koja simbolizira čitav
besmisao, čitavo ništa, čitavo izgovoreno neznanje njihova života. To je ona rečenica
koju koriste za bilo kakvo materijalno zadovoljstvo: »to je ono što čovjek odnosi iz
ovoga života«… Odnosi kako, odnosi kamo, odnosi zbog čega? Bilo bi tužno
probuditi ih iz sjene s nekim pitanjem poput ovih… Tako govori materijalist jer je
svaki čovjek koji tako govori, iako podsvjesno, materijalist. Što to on misli odnijeti
iz života, i na koji način? Kamo odnosi svinjska rebarca i crno vino i slučajnu
djevojku? U kakvo nebo u koje ne vjeruje? U kakvu zemlju u koju ne nosi drugo
osim truleži što je, zapravo, čitav njegov život pritajeno bio? Nisam čuo tragičniju
rečenicu koja bi potpunije razotkrivala ljudsku vrstu. Tako bi govorile biljke da znaju
pojmiti kako uživaju sunce. Tako bi o svojim mjesečarskim zadovoljstvima govorile
niže životinjske vrste čovjeku u izražavanju sebe samih. I tko zna, dok govorim
pišući ove riječi s nejasnim dojmom da će moći trajati, ne mislim li isto tako kako je
sjećanje na to da sam ih napisao ono što ja »odnosim iz ovoga života«. I, poput
bezvrijedna trupla običnog čovjeka u zajedničkoj zemlji, spušta se u zajednički
zaborav jednako bezvrijedno truplo moje proze stvorene da služi. Svinjska rebarca,
vino, djevojka nekoga drugoga. Zašto se ja njima rugam?
Braća u zajedničkome neznanju, različiti načini iste krvi, raznovrsni oblici
istoga nasljeđa — tko bi od nas mogao zanijekati drugoga? Odbija se žena, ali ne
majka, ne otac, ne brat.


151.
L. do D.

Lagano, vani na mjesečini, u polaganoj noći, vjetar njiše stvari što stvaraju sjene
pri micanju. Možda je tek rublje što su ga objesili na gornjem katu, ali sjena u sebi
ne poznaje košulje i leprša neopipljiva u nijemom skladu sa svime.
Ostavio sam otvorene francuske prozore da bih se rano probudio, no dosad, a
noć je već tako stara da se ništa ne čuje, nisam uspio zaspati niti se probuditi.
Mjesečina je onkraj sjena moje sobe, ali ne prodire kroz prozor. Postoji poput dana
od šupljega srebra, a krovovi nasuprotne zgrade što ih vidim iz postelje, razlijevaju
se od pocrnjele bjeline. Poput izricanja čestitki s visine nekome tko ne čuje, tužan je
mir na neslomljivoj svjetlosti mjeseca.
I ne gledajući, ne misleći, zatvorenih očiju već ponad odsutna sna, meditiram o
tome kakvim bi se istinskim riječima mogla opisati mjesečina. Stari su govorili da je
mjesečina bijela, ili da je srebrna. Ali lažna bjelina mjesečine sastavljena je od
mnogih boja. Da ustanem iz postelje i pogledam iza hladnih okana, znam da bi
mjesečina, u visokom osamljenom zraku, bila od sivo plavkaste bjeline zagasite
žutosti; da, ponad mnogih krovova, u neuravnoteženom crnilu od krova do krova,
čas pozlaćuje crnom bjelinom izvrgnute zgrade, čas preplavljuje bojom bez boje to
smeđe crvenilo visokih crepova. U dnu ulice tih ponor, gdje se golo kamenje
nepravilno zaobljuje, nema boje osim plave što možda proizlazi iz sivoga kamenja.
U dubini obzora vjerojatno je gotovo tamnoplava, drukčija od crnoga plavetnila neba
u dubini. Na prozorima o koje udara, ona je crno-žuta.
Odavde, iz postelje, ako otvorim oči kojima se spava snom što ga nemam, ona
je snježni zrak što se pretvorio u boju po kojoj plutaju niti mlakoga sedefa. I, ako
184
osjećam onime čime osjećam, postoji jednoličnost pretvorena u bijelu sjenu koja
tamni kao da se oči sklapaju ponad te mutne bjeline.


152.
L. do D.

Začudim se uvijek kada nešto dovršim. Začudim se i rastužim. Moj nagon za
savršenstvom trebao bi me spriječiti da završim; trebao bi me spriječiti čak i da
počnem. No, zaboravim se i činim. Ono što postignem u meni je plod, ne primjene
volje, već njezina prepuštanja. Počinjem jer nemam snage misliti; završavam jer
nemam duše zaustaviti. Ova je knjiga moj kukavičluk.
Često prekidam misao nekim ulomkom o krajoliku, što se na neki način uklapa
u stvaran ili pretpostavljen plan mojih dojmova, i to zato što je taj krajolik izlaz kroz
185
koji bježim od spoznaje o svojoj stvaralačkoj nemoći. Potrebno mi je, usred
razgovora sa sobom koji oblikuje riječi ove knjige, govoriti odjednom s drugom
osobom, i okrećem se prema svjetlosti što lebdi, kao sada, ponad krovova kuća koji
se doimaju oblivenima uslijed njezine blizine; prema laganom njihanju visokih
stabala na gradskoj padini, koja se doimaju blizu, s prijetnjom nijemoga sloma;
prema nakrivljenim kućama nalik nagomilanim plakatima, s prozorima umjesto
slova, gdje mrtvo sunce pozlaćuje vlažnu smolu.
Zašto pišem ako ne pišem bolje? No što bi od mene bilo da ne pišem ono što
uspijevam napisati, čak ako sam u tome i niži od sebe? Ja sam plebejac uzdisaja jer
pokušavam ostvarivati; ne povlačim se pred tišinom kao netko tko se pribojava
mračne sobe. Poput onih sam koji poštuju medalju više od truda, i uživaju slavu u
odori.
Pisanje za mene znači prezirati se; ali ne mogu prestati pisati. Pisanje je kao
droga koja mi se gadi i koju uzimam, porok koji mrzim i u kojemu živim. Postoje
potrebni otrovi, a neki su vrlo istančani, priređeni od sastojaka duše, trava ubranih u
kutovima ruševina snova, crni makovi pronađeni pored grobova namjera, dugački
listovi bestidnih stabala što njišu grane na zvučnim obalama paklenih rijeka duše.
Pisati, da, znači izgubiti sebe; ali ne mogu prestati pisati, jer sve je gubitak.
Ipak, ja se gubim bez radosti, ne kao rijeka u ušću za koje je niknula potajno, već kao
jezero što ga je visoka plima stvorila na žalu, i kojega se izgubljena voda nikada više
neće vratiti moru.


153.
L. do D.

Ustajem sa stolca s čudovišnim naporom, ali imam dojam da sam sa sobom
ponio stolac, i da je teži, jer je to sada subjektivni stolac.


154.

Tko sam ja samome sebi? Tek nekakav dojam.

Moje se srce prazni bez moje želje, kao napuknuto vedro. Misliti? Osjećati?
Kako sve umara kada je određeno!


155.
L. do D. 10. 3. 1931.

Kao što netko radi iz dosade, tako i ja ponekad pišem da ne bih morao reći. U
sanjarenju, u kojemu se uglavnom gubi tko ne misli, i ja se gubim pišući jer znam
sanjati u prozi. A ima mnogo iskrenih osjećaja, mnogo ispravnih osjećaja što ih
izvlačim da ne bih osjećao.
Postoje trenuci u kojima praznina od osjećaja da se živi doseže gustoću nečega
pozitivnoga. Kod velikih ljudi od djela, koji su sveci pa djeluju punim osjećajem, a
ne samo nekim njegovim dijelom, to ništavno osjećanje života vodi ih u beskraj.
Ovjenčani su noćima i zvijezdama, pomazani tišinom i samoćom. Kod velikih ljudi
od nedjelovanja, a njihovim redovima i ja skromno pripadam, isto osjećanje vodi do
beskrajno male veličine; povlače se dojmovi, kao elastične vrpce, da bi se vidjele
rupice njihova lažnoga labavog trajanja.
I jedni i drugi u ovim trenucima vole spavati, kao i običan čovjek koji i djeluje i
ne djeluje, puki odraz generičkog postojanja ljudske vrste. San je stapanje s Bogom,
Nirvana, ma što ona bila po svojoj definiciji; san je polagana analiza dojmova, bilo
da se koristi kao atomska znanost o duši, bilo da je uspavana kao glazba volje, spori
anagram monotonije.
Pišem i zadržavam se, kao pred izlozima koje ne gledam, na riječima, a ono što
mi ostaje su polu-značenja, gotovo-izrazi, poput boja tkanina koje nisam vidio, poput
skladne cjeline od ne znam kakvih predmeta. Pišem uspavljujući se, kao luda majka
mrtva sina.
Našao sam se na ovome svijetu jednog dana, ne znam kojega, i otkad sam se
očito rodio, živio sam bez osjećaja. Kada upitah gdje sam, svi me prevariše i svi
protuslovljahu jedni drugima. Kada zamolih da mi kažu što mi valja raditi, svi mi
govorahu pogrešno, i svi mi pripovijedahu nešto svoje. Kada se, a da to nisam znao,
zaustavih na putu, svi se začudiše zašto više ne idem dalje prema nečemu za što
nitko nije znao što je, ili zašto se ne vraćam — ja, probuđen na križanju koji ne
znadoh odakle dođoh. Vidjeh da sam na pozornici, a ne znadoh ulogu koju drugi
odmah izgovarahu, premda je isto tako ne poznavahu. Vidjeh da sam odjeven kao
paž, a ne dadoše mi kraljicu, i okriviše me što ju nemam. Vidjeh kako u rukama
nosim poruku da bih ju predao, a kada im rekoh da je papir bijel, smijahu mi se. I
više ne znam da li su se smijali jer su svi papiri bijeli, ili zato što se sve poruke mogu
naslutiti.
Na kraju, sjedoh na kamen na križanju kao kraj ognjišta koje mi nedostajaše. I
počeh, nasamo sa sobom, praviti brodiće od papira uz pomoć laži što mi ju dadoše.
Nitko mi ne htjede vjerovati ni kao lašcu, a ne imadoh jezero s kojim bih dokazao
svoju istinu.
Dokone riječi, izgubljene, raspršene metafore koje neka nejasna tjeskoba niže u
sjene… Tragovi boljih trenutaka, proživljenih ne znam gdje u drvoredima…
Ugašena žarulja, njezino zlato u tami blista po sjećanju na utrnulo svjetlo… Riječi
predane, ne vjetru, nego tlu, puštene da prođu kroz prste što se nisu stisnuli, kao suho
lišće što je na njih palo s nekog nevidljivo beskonačnoga stabla… Čežnja za
spremnicima za vodu na tuđim seoskim imanjima… Nježnost onoga što se nikada
nije dogodilo…
Živjeti! Živjeti! I makar sumnja da bih u Prozerpininoj postelji možda dobio
spavao.


156.
L. do D.

Koja moćna kraljica kraj svojih jezera čuva sjećanje na moj skrhani život? Bijah
paž nedostatnih drvoreda u časovima ptica mojega plavetnoga spokoja. Daleko su
lađe popunjavale more stvarajući valove s mojih terasa, a na južnim oblacima
izgubih dušu, kao ispušteno veslo.


157.
L. do D.

Stvoriti u sebi državu s jednom politikom, sa strankama i revolucijama, i biti sve
to ja, biti Bog u stvarnome panteizmu toga naroda-ja, bit i djelovanje njihovih tijela,
njihovih duša, zemlje kojom gaze i djela što ih čine. Biti sve, biti oni, i ne biti oni.
Jadnog li mene! Ovaj san još nisam uspio ostvariti. Kada bih ga ostvario, možda bih
umro, ne znam zašto, no ne bi se moglo živjeti nakon toga, nakon tolikog svetogrđa
počinjena protiv Boga, nakon takva prisvajanja božanske moći da se bude sve.
Kakav bi mi užitak podarilo stvaranje jezuitizma dojmova!
Ima metafora stvarnijih od ljudi koji koračaju ulicama. Ima slika u zapećku
knjiga koje žive očitije od mnogih muškaraca i žena. Ima literarnih rečenica koje
posjeduju posve ljudsku osebujnost. Ima dijelova mojih odlomaka pred kojima se
sledim od straha, tako ih jasno ljudskima ćutim, tako ocrtane na zidovima svoje sobe,
u noći, u sjenci, <>. Napisao sam rečenice koje, čitane glasno ili šapatom, zvuče —
nemoguće im je zatomiti zvuk — kao da su zadobile samostalnost vanjskoga i
dostatnost duše.
Zašto ja, povremeno, izlažem oprečne i nespojive procese sna i znanosti o
snovima? Vjerojatno zato jer sam stekao navadu da izmišljeno osjećam kao stvarno,
sanjano tako očito kao viđeno, te izgubih ljudsku sposobnost razlučivanja između
istine i laži, koju držim iskrivljenom.
Dostatno je da jasno vidim, očima ili ušima, ili nekim drugim osjetom, kako bih
osjetio da je to stvarno. Može se dogoditi da čak osjećam dvije nespojive stvari
istodobno. Nije važno.
Ima stvorenja koja su u stanju patiti dugi niz sati jer im je nemoguće biti lik s
neke slike ili igraće karte. Ima duša koje muči, poput nekog prokletstva, što ne mogu
danas biti ljudi iz srednjega vijeka. Svojedobno sam i sam zbog toga patio. Danas se
to više ne događa. Uzdignuo sam se iznad toga. No muči me, primjerice, što ne
mogu sanjati kako sam dva kralja u različitim kraljevstvima koja pripadaju
svjetovima različitih prostora i vremena. To ne moći, uistinu me pogađa. Ostavlja mi
dojam gladovanja.
Moći sanjati nezamislivo, uprizorujući ga, velika je pobjeda koju ja, koji sam
tako moćan, tek malokad postižem. Da, sanjati, primjerice, da sam u istome času,
razdvojeno, nezbrkano, muškarac i žena, u njihovoj šetnji uz obalu rijeke. Vidjeti se,
istodobno, jednako jasno, na isti način, bez pomutnje, kako sam dvije stvari s
jednakim poistovjećenjem u njima, osviještena lađa na južnim morima i tiskana
stranica neke stare knjige. Kako to besmisleno zvuči! No sve je besmislica, a san,
ipak, još i najmanje.


158.
L. do D.

Onome kome je oteta ljubav, makar samo u snu, kao što je Had oteo Prozerpinu,
može li ljubav bilo koje žene na svijetu biti bilo što drugo osim sna?
Volio sam, kao Shelley, Drevnu, prije no što je vrijeme počelo: u svakoj
prolaznoj ljubavi uživao sam samo u sjećanju na onu koju sam izgubio.




159.
L. do D. Tekst se vjerojatno nastavlja na drugoj stranici koja nije pronađena.

U svojoj mladosti što ju osjećam dalekom, i koja me se, zato što ju tako
osjećam, dojmila kao nešto pročitano, kao za mene priređen intimni iskaz, dva puta
sam proživio bol od poniženja jer sam volio. S današnje visine, gledajući unatrag u
tu prošlost koju više ne znam označiti ni kao daleku ni kao nedavnu, držim kako je
dobro da mi se to iskustvo razočaranja dogodilo tako rano.
Ništa se nije dogodilo, osim onoga što sam proživio. U vanjskome obliku tog
intimnog događaja, legije ljudi prolaze kroz iste muke. Ali <>
Prerano sam primio putem iskustva, istodobno i od osjećajnosti i od razuma,
spoznaju da je život mašte, ma kako nezdravo izgledao, onaj koji, unatoč svemu,
pripadne naravi kao što je moja. Fikcije moje mašte (kasnije) mogu umoriti, ali ne
bole i ne ponižavaju. Nemogućim je ljubavnicima isto tako nemoguć lažan smiješak,
zabluda ljubavi, prepredenost milovanja. Nikada nas ne napuštaju, i ni na kakav
način s nama ne prekidaju.
Velike boli naših duša uvijek su kozmičke katastrofe. Kada nas snađu, sunce
skreće s putanje i pomute se zvijezde. Svakoj duši koja osjeća osvane dan kada za
nju Sudbina predstavlja apokalipsu boli — rasap nebesa i svih svjetova ponad
njezine neutješnosti.

 Osjećati se boljim a vidjeti kako nas Sudbina obraduje kao najniža bića — tko
se u takvu položaju može ponositi što je čovjek?

Kada bih jednoga dana uspio napraviti tako velik pomak u svom izražavanju
koji bi u meni sabrao svu umjetnost, napisao bih apoteozu snu. Ne znam za veće
zadovoljstvo, u cijelome svom životu, od mogućnosti spavanja. Sveukupno gašenje
života i duše, potpuno udaljavanje od svega što su bića i ljudi, noć bez sjećanja i
iluzija, neposjedovanje prošlosti kao ni budućnosti, <>


160.
L. do D. 8. 4. 1931.

Cijeli dan, u svoj svojoj pustoši od lakih i mlakih oblaka, bio je obuzet vijestima
o revoluciji. Te vijesti, lažne ili točne, uvijek me ispunjavaju naročitom nelagodom
satkanom od gnušanja i fizičke mučnine. Boli me u razumu to što netko smatra da
nešto mijenja ako se pobuni. Bilo kakvo nasilje za mene je oduvijek bila posebna
izraslina ljudske gluposti. Potom, svi su revolucionari glupi, kao što su to u manjem
stupnju, jer je i neugodnost manja, i svi reformatori.
Revolucionar ili reformator — zabluda je ista. Nemoćan da upravlja i reformira
svoj vlastit odnos prema životu, koji je sve, ili svoje vlastito biće, koje je gotovo sve,
čovjek pribjegava želji da promijeni druge i vanjski svijet. Svaki revolucionar i svaki
reformator je bjegunac. Sukobljavati se znači ne biti sposoban sukobiti se sa sobom.
186
Reformirati znači nemati moguće poboljšanje .
Osjećajan čovjek nepristranog i ispravnog mišljenja, ako misli da je zabrinut
zbog zla i nepravde na svijetu, nastoji ju ispraviti najprije tamo gdje se najbliže
pojavljuje, a to će pronaći u samome sebi. Za taj posao bit će mu potreban cijeli
život.
Sve je u našemu poimanju svijeta; promijeniti naše poimanje svijeta znači
promijeniti svijet za nas, odnosno, znači promijeniti svijet, jer on nikada neće biti
drugo nego ono što je on za nas. Ona naša duboki pravda radi koje smo napisali
tečnu i lijepu stranicu, ona istinska obnova, radi koje je naša mrtva osjećajnost
oživjela — to je naša istina, jedina istina. Ostalo je krajolik, okviri koji uokviruju
naše dojmove, uvez onoga što mislimo, pa bio to obojeni krajolik stvari i bića —
polja, kuće, oglasi i odore — ili bezbojni krajolik jednoličnih duša, što se u jednome
času uzdiže na površinu u starim riječima i istrošenim pokretima, a potom spušta na
dno u temeljnu glupost ljudskoga izraza.
Revolucija? Promjena? Ono što doista želim, u dubini svoje duše, to je
zaustavljanje prigušenih oblaka što sapunaju nebo u sivilu; želim vidjeti kako se
plavetnilo između njih pojavljuje kao bistra i prava istina, jer i željeti ne znači ništa.


161.
L. do D.

Ništa mi ne stvara toliko nezadovoljstvo kao društvene, moralne riječi. Već
sama riječ »dužnost« za mene je neugodna poput uljeza. Ali izrazi »građanska
dužnost«, »solidarnost«, »humanitarnost«, i drugi istoga podrijetla, gade mi se kao
smeće što su ga na mene istresli s prozora. Osjećam se uvrijeđenim zbog
pretpostavke, koju bi netko možda imao, da ti izrazi imaju nešto sa mnom, i u njima
ne nalazim ni vrijednost, pa čak ni smisao.
Maloprije sam u nekom izlogu s igračkama vidio stvari koje me upravo
podsjećaju na te izraze. Vidio sam u tim tobožnjim tanjurima tobožnju hranu za
lutke. Putenom, sebičnom, taštom čovjeku koji je jednima prijatelj jer ima dar
govora, a drugima neprijatelj jer ima dar života, tom čovjeku koji živi, može li ta igra
izrazima šupljih prizvuka pružiti nešto više od igre lutkama?
Vlada se zasniva na dvjema stvarima: zauzdati i prevariti. Loše je u tim kićenim
riječima to što ne zauzdavaju i ne varaju. Opijaju u najboljem slučaju, a to ju nešto
drugo.
Ako išta mrzim, onda su to reformatori. Reformator je čovjek koji vidi
površinsko zlo svijeta i namjerava ga izliječiti pogoršavajući ono dublje zlo. Liječnik
nastoji prilagoditi bolesno tijelo zdravome tijelu, ali mi ne znamo što je zdravo ili
bolesno u društvenom životu.
Shvaćam čovječanstvo samo kao jednu od posljednjih škola dekorativnog
slikarstva Prirode. U osnovi, ne razlikujem čovjeka od stabla, a naravno, draže mi je
ono što je dekorativnije, što je zanimljivije mojim misaonim očima. Ako mi je stablo
zanimljivije, teže mi pada kada odrežu stablo nego kada umre čovjek. Postoje odlasci
sunca koji me bole više od smrti djece. U svemu sam ono što ne osjeća, da bih
osjećao.
Gotovo se optužujem što pišem ove polumisli, u ovome času u kojemu se s
krajnjih granica popodneva diže obojen, lagan povjetarac. Obojen, ne, jer nije
povjetarac obojen, nego zrak u kojemu neodređeno lebdi, no, kako mi se čini da je
baš povjetarac obojen, tako to kažem jer sam prisiljen reći što mi se čini, jer sam to
ja.


 162.
L. do D.

Sve ono loše što nas snađe u životu — smiješne pojave nas samih, loši potezi
koje napravimo, previdi u koje upadamo na bilo koji način — treba shvatiti kao puke
vanjske slučajnosti, koje nisu u stanju dosegnuti tvar duše. Možemo ih imati kao
zubobolju ili žuljeve u životu, to su stvari koje nas smetaju, vanjske su, iako su naše,
jer ili samo pretpostavljaju naše organsko postojanje ili se brinu o onome vitalnom u
nama.
Kada dosegnemo to držanje koje je, na drugi način, držanje mistika, zaštićeni
smo ne samo od svijeta, već i od nas samih, pa ćemo pobijediti ono što je u nama
vanjsko, ono što je drugi, što je suprotno od nas i stoga naš neprijatelj.
Zato Horacije govori o čestitom muškarcu, koji bi bio neustrašiv čak i kada bi se
oko njega rušio svijet. Slika je apsurdna, baš kao i njezin smisao. Čak i da se oko nas
ruši ono što hinimo da jesmo, jer supostojimo, moramo biti neustrašivi — ne zato što
smo čestiti, već zato što smo to mi, a biti mi znači nemati ništa s tim vanjskim
stvarima što se ruše, pa i ako se ruše ponad predodžbe onoga što za njih jesmo.
Za bolje ljude život mora biti san koji zazire od sukoba.


163.
L. do D.

Izravno iskustvo je izgovor ili sklonište onih koji su prikraćeni za maštu.
Čitajući o opasnostima kojima je bio izložen lovac na tigrove, dobivam upravo
onoliko opasnosti koliko je to vrijedno truda, sve osim same opasnosti, koja očito i
nije bila vrijedna toliko truda, jer je prošla.
Djelatni ljudi su prisilni robovi onih ljudi koji shvaćaju. Stvari vrijede samo u
svojoj interpretaciji. No jedni čine stvari da bi ih drugi, prenoseći ih u značenja,
pretvorili u život. Pripovijedati znači stvarati, jer živjeti znači tek biti življen.


164.
L. do D.

Nedjelovanje pruža utjehu od svega. Ne djelovati nam daje sve. Maštati znači
sve, ukoliko ne nastoji djelovati. Nitko ne može biti kralj svijeta osim u snu. A
svatko od nas, ako se doista poznaje, želi biti kralj svijeta.
 Ne biti, dok se misli, to je prijestolje. Ne željeti, dok se želi, to je kruna. Imamo
ono čega smo se odrekli, jer to čuvamo u snovima, nedirnuto, vječno na svjetlosti
sunca kojega nema, ili mjeseca kojega ne može biti.


165.
L. do D.

Sve što nije moja duša za mene je, ma koliko ja to ne želio, samo scena i
dekoracija. Čovjek, čak i kada ga zbog mišljenja prepoznajem kao živo biće nalik
meni, uvijek je, po onome što je u meni istinsko ja, a čime ne vladam, imao manje
važnosti od jednoga stabla, ako je stablo bilo ljepše. Zato sam uvijek ljudska kretanja
— velike kolektivne tragedije u povijesti ili u onome što od nje stvaraju — osjećao
kao šarene rese, isprazne duše onih koji prolaze. Nikada me nije mučila tragedija
koja se događa u Kini. To je daleka dekoracija, iako krvava i kužna.
Prisjećam se s ironičnom tugom jedne radničke manifestacije, izvedene ne znam
kakvom iskrenošću (uvijek mi je teško prihvatiti iskrenost u kolektivnim stvarima,
budući da je pojedinac, sam sa sobom, jedini koji osjeća). Bila je to zbijena i
oslobođena skupina usijanih glupana koja je prošla izvikujući razne stvari ispred
moje potpune ravnodušnosti prema bilo čemu što je tuđe. Istoga mije časa pozlilo.
Nisu čak ni bili dovoljno prljavi. Oni koji doista pate ne čine masu, ne stvaraju
skupove. Tko pati, pati sam.
Kakav grozan skup! Kakav nedostatak čovječnosti i boli! Bili su stvarni i zato
nemogući. Nitko ne bi od njih napravio odlomak u romanu, niti ih opisao u scenariju.
Prolazili su poput otpadaka u rijeci, u rijeci života. Sanjao sam da sam ih vidio, s
mučninom i uzvišen.


166.
L. do D. 18. 6. 1931.

Ako pozorno promotrim život što ga ljudi žive, ne vidim u njemu ništa što bi ga
razlikovalo od života životinja. I jedni i drugi su nesvjesno izbačeni kroz stvari i
svijet; i jedni i drugi se zabavljaju u stankama; i jedni i drugi prelaze dnevno isti
organski put; i jedni i drugi ne misle onkraj onoga što misle, niti žive onkraj onoga
što žive. Mačka se ispruži na suncu i spava. Čovjek se ispruži u životu, sa svom
svojom slojevitošću, i ondje spava. Ni jedni ni drugi ne oslobađaju se kobnoga
zakona po kojemu jesu ono što jesu. Nitko ne pokušava podignuti težinu svojega
bitka. Većina ljudi voli slavu, ali ne vole ju kao neku vlastitu besmrtnost, nego kao
apstraktnu besmrtnost u kojoj možda neće sudjelovati.
Ove misli, koje mi se često javljaju, vode me do nenadanog divljenja prema
onoj vrsti pojedinaca koju nagonski odbacujem. Mislim na mistike i askete — na one
povučene na svim Tibetima, na Simeone Stilite svih stupova. Oni se još, zapravo,
besmisleno pokušavaju osloboditi zakona života. Oni još, zapravo, u svojoj ludosti
pokušavaju poništiti zakon života, onako ispruženi na suncu i u očekivanju smrti ne
misleći o njoj. Traže, iako zaustavljeni na vrhu stupa; žude, iako u ćeliji bez
svjetlosti; žele nepoznato, iako u predanom mučenju i nametnutoj boli.
Svi mi drugi, koji živimo kao životinje s manje ili više slojevitosti, prelazimo
pozornicu kao likovi koji ne govore, zadovoljni zbog isprazne uzvišenosti prelaska.
Psi i ljudi, mačke i junaci, buhe i veleumovi, igramo se postojanja, ne misleći o tome
(jer bolji misle samo o mislima) pod golemim mirom zvijezda. Drugi — mistici
nezgodnog časa i žrtvovanja — osjećaju barem, tijelom i u svagdašnjici, čarobno
prisuće tajne. Oslobođeni su, jer negiraju vidljivo sunce; puni su, jer su se ispraznili
od ispraznosti svijeta.
Ja sam gotovo mistik kao oni kada o njima govorim, ali ne bih mogao biti više
od ovih pisanih riječi što imaju okus moje slučajne sklonosti. Bit ću uvijek iz Ulice
Douradores, kao i čitavo čovječanstvo. Bit ću uvijek, u stihu ili u prozi, službenik za
pisaćim stolom. Bit ću uvijek u mistiku ili u ne—mistiku, ograničen na jedno mjesto
i podvrgnut, sluga svojih dojmova i časova kada ih imam. Bit ću uvijek, podno
velikoga plavog pokrova nijemoga neba, paž u nekom neobjašnjivom obredu,
odjeven u život da bih ga ispunio, i izvodit ću, ne znajući zašto, pokrete i korake,
zauzimati položaje i držanja sve dok ne završi zabava, ili moja uloga u njoj, da bih
mogao otići pojesti poslastice u velikim kolibama što se nalaze, kažu, tamo dolje, u
dnu vrta.


167.
L. do D. 20. 6. 1931.

Danas je jedan od onih dana kada me pritišće, kao ulaz u zatvor, jednoličnost
svega. Jednoličnost svega, međutim, samo je jednoličnost mene. Svako lice, čak i
ako smo ga vidjeli jučer, danas je drukčije, jer danas nije jučer. Svaki je dan onaj koji
jest, i nikada nije bilo drugog koji bi bio isti na svijetu. Identičnost se nalazi samo u
našoj duši — identičnost, premda lažna, koja se osjeća sama sa sobom — po kojoj
sve postaje slično i jednostavno. Svijet, to su istaknute stvari i nejednaki bridovi, ali,
ako smo kratkovidni, onda je on nedostatna i neprekidna izmaglica.
 Želim pobjeći. Pobjeći od onoga što poznajem, pobjeći od onoga što je moje,
pobjeći od onoga što volim. Želim se otisnuti — ne prema nemogućim Indijama ili
prema velikim južnim otocima svega, nego u bilo kakvo mjesto — selo ili pustinju
— koje u sebi ima to što ovo mjesto nije. Želim više ne vidjeti ova lica, ove običaje i
ove dane. Želim počinuti, daleko od svoje organske hinjenosti. Želim osjetiti kako
san pristiže kao život, a ne kao odmor. Jedna koliba na obali mora, čak jedna spilja u
hrapavoj pukotini brda, mogli bi mi to pružiti. Nažalost, samo mi moja volja to ne
može pružiti.
Ropstvo je zakon života i ne postoji drugi zakon, jer se taj mora provoditi bez
moguće pobune i bez pronađenog utočišta. Jedni se rađaju kao robovi, drugi postaju
robovi, a nekima je ropstvo dano. Kukavička ljubav što ju svi osjećamo prema
slobodi, pravi je znak težine našega ropstva, a da slobodu imamo, čudili bismo joj se
jer je nova, i odbacivali ju. I ja sam koji sam upravo rekao da bih želio kolibu ili
spilju u kojoj bih bio oslobođen jednoličnosti svega, koja je zapravo moja, da li bih
187
se usudio poći u tu kolibu ili spilju, znajući, po spoznaji , da ću jednoličnost, jer je
moja, uvijek nositi sa sobom? Ja sam koji se gušim tu gdje jesam zato što tu jesam,
188
gdje bih bolje disao, ako je to bolest mojih pluća, a ne stvari što me okružuju? Ja
sam koji duboko žudim za čistim suncem i slobodnim poljima, za vidljivim morem i
čitavim obzorom, bih li se mogao priviknuti na tuđu postelju ili hranu, na to da ne
moram prijeći osam odmorišta spuštajući se stubištem do ulice, ući u kiosk na uglu,
izmijeniti pozdrav s dokonim brijačem?
Sve što nas okružuje postaje dijelom nas, uplete nam se u osjet tijela i života, a
izlučevina velikoga Pauka povezuje nas jedva primjetno s onime što je blizu,
učahuruje nas u laganu postelju smrti u kojoj se njišemo na vjetru. Sve je mi, mi smo
sve, ali čemu to služi, ako je sve ništa? Zraka sunca, oblak o kojemu nenadana sjena
govori da prolazi, povjetarac što se diže, tišina koja prosljeđuje kada on prestane,
jedno lice ili drugo, neki glasovi, slučajni smijeh usred razgovora, a potom noć u
kojoj besmisleno izranjaju, slomljeni hijeroglifi zvijezda.


168.
L. do D.

189 190
… I ja, koji mrzim život bojeći ga se , bojim se smrti s udivljenjem . Bojim
se toga ništa koje može biti nešto drugo, i bojim ga se istodobno kao ničega i kao
nečega, kao da se u njemu sabire ništavno i užasno, kao da će mi se u lijesu
zaustaviti vječno disanje duše, one. tjelesne, kao da u tom zatočeništvu drobe
191
besmrtnost . Pomisao na pakao što ga je samo neka sotonska duša mogla izmisliti,
čini mi se da proistječe iz ovakve zbrke — mješavine dvaju različitih strahova, koji
jedan drugome proturječe i nanose zlo.


169.
L. do D.

Prečitavam polako i svjesno ulomak po ulomak, sve što sam napisao. I mislim
da je sve to ništavno i da bi bilo bolje da to nisam napisao. Postignute stvari, bila to
carstva ili rečenice, jer su postignute, imaju ono najgore od stvarnih stvari, a to je da
ih shvaćamo svršenima. Međutim, nije to ono što osjećam i što me boli u ovome što
sam napisao i što ponovno čitam u ovim sporim trenucima. Boli me to što nije bilo
vrijedno truda to napisati i što sam izgubio vrijeme to radeći, a dobio sam tek iluziju,
sada razbijenu, o tome kako je bilo vrijedno truda.
Sve što tražimo, tražimo zbog neke težnje, ali ta se težnja ili doseže, pa smo
siromasi, ili mislimo da smo ju dosegnuli, pa smo ludi bogataši.
Boli me to što je ono najbolje loše, i što bi drugi, da postoji, to napravio bolje,
kao i ono što sanjam. Sve što činimo u umjetnosti ili u životu, nesavršen je preslik
onoga što smo mislili da činimo. Opovrgava ne samo vanjsko savršenstvo nego i
unutarnje, promašuje ne samo u pravilu što bi trebao biti nego i u pravilu onoga što
mislimo da bi mogao biti. Šuplji smo ne samo iznutra, nego isto tako izvana,
podčinjeni pretpostavkama i obećanjima.
Kakvom sam snagom samotne duše pisao stranicu za stranicom, tako udaljene
od života, proživljavajući kroz slogove lažnu magiju, ne onoga što sam napisao nego
onoga što sam pretpostavljao da sam pisao! Kakvom sam se očaranošću ironične
čarolije smatrao pjesnikom svoje proze, u krilatome času u kojem me je rađala,
kraćem od časova patnje, poput lukave osvete za uvrede života! I naposljetku, danas
dok ponovno čitam, vidim kako se raspadaju moje lutke, kako im kroz pukotine
izviruje slama, kako se prazne a da nisu ni postojale…


170.
L. do D. 30. 6. 1931.

192
Kada su posljednje kiše otišle na jug, i ostao tek vjetar koji ih je pomeo,
brdovitom gradu vratila se radost pravoga sunca i pojavilo se mnogo rublja što se
vijorilo, obješeno na užadi po sredini nategnutoj štapovima, na visokim prozorima
zgrada svih mogućih boja.
 I ja sam isto tako bio zadovoljan što postojim. Izašao sam iz kuće s nekim
velikim ciljem, koji je naposljetku značio stići u ured na vrijeme. Ali toga dana, sam
pritisak života bio je dijelom drugoga dobrog pritiska što donosi sunce u određen sat
po kalendaru, ovisno o širini i dužini mjesta na zemlji. Osjetio sam se sretnim jer se
nisam mogao osjetiti nesretnim. Bezbrižno sam se spustio ulicom, pun izvjesnosti,
jer su, napokon, poznati ljudi u poznatom uredu bili izvjesni. Nije čudno što se
osjećam slobodan, ne znajući od čega. U položenim košarama na rubovima pločnika
Ulice Prata, banane za prodaju, izložene na suncu, imale su golemu žutost.
Zadovoljan sam, napokon, s vrlo malim: zato što je prestala kiša, što je dobro
sunce na ovome sretnom Jugu, što su banane žuće jer imaju crne mrlje, zato što ljudi
koji ih prodaju govore, zbog pločnika Ulice Prata, rijeke Tejo u dnu, zlatno-
zelenkaste modrine, svega tog domaćeg ugođaja sustava Svijeta.
Stići će dan kada to više neću vidjeti, kada će me nadživjeti banane s ruba
pločnika, i glasovi razmetljivih prodavačica, pa i dnevne novine što ih je mališan
raširio na uglu na drugoj strani ulice. Znam dobro da će banane biti druge, i da će
193
prodavačice biti druge, i da će novine, za onoga tko se sagne da ih pogleda, imati
datum koji nije današnji. No te stvari, zato što ne žive, traju čak i kao druge; ja, jer
živim, prolazim čak i kao isti.
Ovaj bih trenutak mogao proslaviti time da kupim banane, jer mi se čini da se u
194
njih preslikalo cijelo sunce dana kao projekcija bez stroja . Ali sramim se obreda,
simbola, kupovanja stvari na ulicama. Mogli bi mi loše upakirati banane, ne prodati
mi ih kako treba jer ih ja ne znam kupiti kako treba. Mogli bi se začuditi mojemu
glasu kada upitam za cijenu. Bolje je pisati nego se usuditi živjeti, čak i kada živjeti
ne znači više nego kupovati banane na suncu, dok sunce traje i ima banana za
prodaju.
Možda kasnije… Da, kasnije… Netko drugi, možda… Ne znam…


171.
L. do D.

Samo se jednoj stvari divim više nego gluposti u kojoj većina ljudi živi svoj
život: to je inteligencija koja postoji u toj gluposti.
Jednoličnost običnih života je očigledno zastrašujuća. Upravo ručam u ovom
običnom restoranu i promatram lik kuhara s druge strane pulta, kao i ovoga već
ostarjelog konobara koji me poslužuje, a ima već trideset godina, mislim, kako radi u
ovom restoranu. Kakvi su životi tih ljudi? Već četrdeset godina taj lik živi gotovo po
cijele dane u kuhinji, s kratkim stankama, spava uglavnom malo, ide povremeno u
svoj rodni kraj, odakle se vraća ne oklijevajući i bez žaljenja, polako uskladištava
spori novac što ga ne namjerava potrošiti, i zacijelo bi se razbolio da mora ostaviti
(zauvijek) kuhinju i poći u polja koja je kupio u Galiciji, u Lisabonu je četrdeset
godina, a nikada nije otišao ni do Trga markiza od Pombala, ni u kazalište, ni jedan
dan nije bio u koncertnoj dvorani — to su klauni u nutarnjim ruševinama svojih
života. Oženio se ne znam s kim i ne znam zašto, ima četiri sina i jednu kćer, a
njegov osmijeh, pri naginjanju s one strane pulta prema meni, izražava jednu veliku,
veličanstvenu, zadovoljnu sreću. I on se ne pretvara, nema ni razloga da se pretvara.
Ako osjeća sreću, to je zato što ju doista ima.
A stari konobar koji me poslužuje i koji upravo pred mene stavlja ono što bi
trebala biti tisućita kava u njegovu raznošenju kava po stolovima? Ima isti život kao i
kuhar, tek s razlikom od nekih četiri ili pet metara što dijele mjesto jednoga u kuhinji
i mjesto drugoga izvan kuhinje. Zatim, ima samo dva sina, ide češće u Galiciju, već
je vidio nešto više Lisabona od drugoga, a poznaje i Porto, gdje je boravio četiri
godine, i jednako je sretan.
S uplašenim čuđenjem pregledavam panorame tih života i, s namjerom da ih se
užasavam, da ih žalim, te da ih odbacim, otkrivam kako oni ne osjećaju ni užas, ni
žaljenje, ni odbacivanje, i to upravo oni koji bi na to imali pravo, koji žive taj život.
To je središnja zabluda književne imaginacije: pretpostavljati da su drugi mi i da
moraju osjećati kao mi. No, na sreću za čovječanstvo, svaki je čovjek samo onaj koji
jest, i samo je velikom nadahnuću dano da bude još nekoliko drugih.
Sve je na kraju dano u odnosu na ono u čemu je dano. Mala svađa na ulici koja
u ovome restoranu izmami kuhara na vrata, zabavlja ga više no što mene zabavlja
kontemplacija najoriginalnije zamisli, čitanje najbolje knjige, ili najugodniji od svih
zaludnih snova. I, ako je život u biti jednoličan, činjenica je da je on toj jednoličnosti
izbjegao vise nego ja. Istina nije ni u njemu ni u meni, jer nije ni u kome, ali sreća je,
uistinu, u njemu.
Mudar je tko postojanje čini jednoličnim, jer tada svaki mali incident ima
povlasticu divljenja. Lovac na lavove više ne osjeća pustolovinu nakon trećega lava.
Za moga kuhara jedan prizor tučnjave na ulici uvijek ima nešto od skromne
apokalipse. Tko nikada nije izašao iz Lisabona, putuje beskrajno u kolima do
Benfice, a ako jednoga dana ode u Sintru, osjeća se kao da je otputovao na Mars.
Putnik koji je obišao cijelu zemlju, ne nailazi ni na što novo pet milja dalje, jer
nailazi samo na nove stvari, ponovno nešto novo, starost vječno novoga, a apstraktni
pojam novoga ostao je na moru nakon drugog putovanja.
Čovjek može, ako je doista mudar, uživati u čitavoj predstavi svijeta u jednome
stolcu, ne znajući čitati, ne razgovarajući ni s kim, koristeći samo osjete i dušu koja
ne zna da je tužna.
 Postojanje učiniti jednoličnim, zato da ne bi bilo jednolično. Svagdašnje
pretvoriti u lijek za umirenje, da bi i najmanja stvar bila zabavna. Usred moga
svakodnevnog rada, mutnog, istog i beskorisnog, javljaju mi se slike bijega, tragovi
snova o dalekim otocima, zabave u drvoredima perivoja drugih doba, neki drugi
krajolici, drugi osjećaji, drugo ja. Ali priznajem, između dva upisa računa, da sam
sve to i imao, ništa od toga ne bi bilo moje. Uistinu, više vrijedi gazda Vasques nego
Kraljevi Sna; uistinu, više vrijedi ured u Ulici Douradores nego veliki drvoredi
nemogućih perivoja. Kako imam gazdu Vasquesa, mogu uživati u snu o Kraljevima
Sna, kako imam ured u Ulici Douradores, mogu uživati u unutarnjoj slici krajolika
koji ne postoje. Ali da imam Kraljeve Sna, što bi mi ostalo za sanjanje? Da imam
nemoguće krajolike, što bi ostalo od nemogućega?
Jednoličnost, mutna istost istih dana, nikakva razlika od danas do jučer — to mi
uvijek ostaje, s budnom dušom da uživam u muhi koja me zabavlja prolazeći
slučajno ispred mojih očiju, u grohotu što se neujednačeno razliježe u neodređenoj
ulici, u velikom olakšanju jer je vrijeme da se ured zatvori, u beskonačnom odmoru
nekog prazničkog dana.
Mogu zamisliti da sam sve, jer nisam ništa. Da sam nešto, ne bih mogao
maštati. Pomoćnik knjigovođe može sanjati daje rimski car, kralj Engleske to ne
može, jer je kralj Engleske prikraćen da bude, u snovima, drugi kralj osim onoga koji
195
jest. Njegova mu stvarnost ne dopušta osjećati .



172.

Padina vodi do mlina, ali napor ne vodi ni do čega.

196
Bijaše to jednoga popodneva u ranu jesen, kada nebo posjeduje hladno mrtvu
toplinu, a oblaci svojim sporim pokrivačima prigušuju svjetlost.
Samo mi je dvije stvari dala Sudbina: nekoliko računovodstvenih knjiga i dar
sanjanja.


173.

197
San je gori od kokaina jer je prirodniji. Tako se uvuče u običaje lakoćom koju
druge droge nemaju, kuša se bez želje, kao otrov što su nam ga dali. Ne boli, ne
izaziva bljedilo, ne ruši, ali za dušu onoga koji ga uzima nema više lijeka, jer nema
načina da se odvoji od svoga otrova, zato što je to ona sama.
Kao predstava u magli <>
Naučio sam u snovima lice svagdašnjice okruniti slikama, izreći opće stvari s
nedoumicom, jednostavno s izvedenicama, umjetnim suncem pozlatiti kutove i
mrtvo pokućstvo, i podariti glazbu, kao da se želim uljuljkati u tečne rečenice koje
mc zaokupljaju dok ih ispisujem.


174.
L. do D. 2. 7. 1931.

Nitko nas ne voli nakon loše prospavane noći. Prohujali san sa sobom je odnio
nešto što nas čini ljudskim. Ostala nam je prikrivena razdražljivost, čini se, u samom
anorganskom zraku što nas okružuje. Mi smo, zapravo, ti koji smo sebi samima
izmaknuli oslonac, a između nas i nas sprema se gluha bitka.
Danas sam ulicama vukao noge i velik umor. Duša mi je svedena na zamršeno
klupko, a ono što sam i što sam bio, što jesam ja, zaboravilo je svoje ime. Ne znam
hoće li biti sutrašnjeg dana, znam samo da nisam spavao, a zbrka raznih intervala
umeće velike tišine u moj unutarnji govor.
Veliki perivoji drugih, vrtovi što ih mnogi koriste, prekrasni drvoredi onih koji
me nikada neće upoznati! Zaustavljam se između obilazaka, kao onaj tko se nikada
nije usudio biti površan, a ono o čemu meditiram provlači se kroz san do kraja.
Ja sam kuća udovica, klaustar samoga sebe, zasjenjen plahim i skrovitim
spektrom svjetlosti. Uvijek se nalazim u pokrajnjoj sobi, ili se tamo nalaze oni, a oko
mene snažno šume stabla. Lutam i nalazim; nalazim jer lutam. Moji dani djetinjstva,
odjeveni ste u školske odore!
A usred svega toga idem ulicom, uspavan od svojega skitanja, nalik listu na
vjetru. Neki me lagani vjetrić pomeo s tla, i lutam kao svršetak sutona između
okolnih zbivanja. Teški su mi kapci u stopalima što ih vučem. Htio bih spavati jer
hodam. Usta su mi zatvorena kao da su se usne zalijepile. Utapam se u svojemu
tumaranju.
Da, nisam spavao, ali ovako sam određeniji, kao da nikada nisam spavao niti ću
spavati. To sam istinski ja u ovoj slučajnoj i simboličnoj vječnosti stanja polu-duše u
kojoj se zavaravam. Poneki me ljudi gledaju kao da me poznaju i kao da mi se čude.
Osjećam da ih također gledam s osjetilnim dupljama pod kapcima koji ih dodiruju, i
ne želim znati da postoji svijet.
Spava mi se, silno mi se spava, beskrajno mi se spava!


175.
L. do D. i s Pessoinom napomenom »1st article«

Kada se generacija kojoj pripadam rodila, našla se u svijetu prikraćenom za
podršku onima koji imaju mozga, a istodobno i srca. Rušilački postupci prijašnjih
generacija pridonijeli su tome da nam svijet, za koji smo rođeni, ne pruža pouzdanost
u religijskom poretku, kao ni potporu u moralnom poretku ili mir u političkom
poretku. Rodili smo se u već punom zamahu metafizičke i moralne tjeskobe, i
političkog nemira. Do ludila opijene vanjskim formulama, pukim procesima razuma
i znanosti, generacije koje su nam prethodile porušile su sve temelje kršćanske vjere,
jer njihova kritika Biblije, koja se uzdignula iz kritike tekstova i mitova, svela je
evanđelja i prethodnu židovsku hijerografiju na nejasnu gomilu mitova, legendi i
puku književnost; a njihova znanstvena kritika postupno je upozorila na zablude, na
divlju naivnost primitivne »znanosti« evanđelja; istodobno, sloboda rasprave, koja je
iznijela na vidjelo sve metafizičke probleme, povukla je s njima i religijska pitanja, i
pretvorila ih u metafizička. Opijene nečim neodređenim, što nazivamo
»pozitivizmom«, te su generacije kritizirale sav moral, iscrpno su raščlanile sva
pravila življenja, a u takvu sudaru doktrina ostala je samo neizvjesnost i bol zato što
ništa nije izvjesno. Na taj način društvo, neuređeno u svojim kulturnim temeljima,
očito nije moglo biti drugo do žrtva te nesređenosti u politici; i tako smo se probudili
u svijetu pohlepnom za društvenim novostima, koji je radosno krenuo u osvajanje
slobode za koju nije znao što je, i progresa što ga nikada nije odredio.
No, ako nam je nedovoljni kriticizam naših roditelja ostavio u nasljeđe
nemogućnost da budemo kršćani, nije nam ostavio i zadovoljstvo kojim bismo to
prihvatili; ako su nam ostavili nevjerovanje u uspostavljene moralne propise, nisu
nam ostavili ravnodušnost prema moralu i pravila za ljudsko življenje; ako su nam
ostavili nejasno političko pitanje, nisu naš duh ostavili ravnodušnim u tome kako će
se to pitanje riješiti. Naši su roditelji zadovoljno rušili, jer su živjeli u doba koje je
još imalo odlike čvrstoće iz prošlosti. Uništili su upravo to što je davalo snagu
društvu da bi moglo uništavati i ne osjećajući kako zgrada puca. Naslijedili smo
uništenje i njegove posljedice.
U današnjem životu svijet pripada samo glupanima, bezosjećajnima i
buntovnicima. Pravo na život i na pobjedu osvaja se danas gotovo istim osobinama
kojima se osvaja smještaj u nekoj ludnici, a to su: nesposobnost da se misli,
nemoralnost i hiperuzbuđenje.


 176.

PRENOĆIŠTE RAZUMA

Na pola puta između vjere i kritike nalazi se prenoćište razuma. Razum je vjera
u ono što se može razumjeti bez vjere; ali je ipak vjera, jer razumijevati znači
pretpostavljati da postoji nešto razumljivo.


177.

Metafizičke teorije koje nam u hipu mogu usaditi obmanu da smo objasnili
nemoguće; moralne teorije koje nas u jednom času mogu obmanuti uvjerenjem kako
napokon prepoznajemo koja od tih zatvorenih vrata vode do vrline; političke teorije
koje nas uvjeravaju tijekom dana da smo riješili neki problem, a kako ne postoje
rješivi problemi, osim onih u matematici — sažimamo svoje stavove o životu u toj
svjesno sterilnoj radnji, u toj brizi koja, ako ne pruža užitak, barem onemogućuje
osjećaj prisuća boli.
Ništa tako očito ne određuje vrhunac jedne civilizacije kao spoznaja, kod onih
koji ju proživljavaju, o zaludnosti svakoga napora, jer nama upravljaju nemilosrdni
zakoni koji ništa ne opovrgavaju i ne sprečavaju. Možda smo okovani sluge božjih
hirova koji su jači, ali ne i bolji od nas, dok smo i mi i oni podvrgnuti željeznoj ruci
apstraktne Sudbine koja je iznad pravde i dobrote, i ne poznaje dobro i zlo.


178.
L. do D.

Mi smo smrt. Ovo što smatramo životom, to je san o stvarnom životu, smrt
onoga što doista jesmo. Mrtvaci se rađaju, ne umiru. Nama su zamijenjeni svjetovi.
Kada smatramo da živimo, mrtvi smo; živjet ćemo tek onda kada umremo.
Odnos što postoji između sna i života isti je kao onaj koji postoji između života
i smrti. Spavamo, a ovaj je život san, ne u metaforičkom ili poetskom smislu, nego u
istinskom smislu.
Sve što u našim postupcima smatramo boljim, sve to sudjeluje u smrti, sve to
umire. Što je ideal negoli ispovijest o tome da život nema vrijednosti? Što je
umjetnost negoli negacija života? Kip je mrtvo tijelo, isklesano da bi zakočilo smrt u
tvari koja se ne troši. Isto zadovoljstvo, koje se tako doima uronjenim u život, prije je
uronjenost u nas same, uništenje odnosa između nas i života, sjena uzbibana smrću.
Samo življenje znači umiranje, jer nemamo ni dan više u našem životu, a da pri
tome nemamo i dan manje.
Nastanjujemo snove, sjene smo što lutaju kroz nemoguće šume u kojima su
stabla kuće, običaji, ideje, ideali i filozofije.
Nikada ne pronaći Boga, nikada čak i ne saznati postoji li Bog? Prelaziti iz
svijeta u svijet, od inkarnacije do inkarnacije, uvijek u obmani koja nas miluje,
uvijek u zabludi koja nam podilazi.
Istine nikada, odmorišta nikada! Spajanja s Bogom nikada! Nikada potpun mir,
nego uvijek pomalo, uvijek žudnja za njim!


179.
L. do D.

Infantilni nagon čovječanstva koji navodi da najponosniji među nama, ako je
čovjek i nije lud, žudi […], vođen očinskom rukom, kao da istom želi da ga vodi
kroz tajnu i zbrku svijeta. Svatko je od nas zrnce prašine što ga vjetar života podiže, i
potom pušta pasti. Moramo se uhvatiti za oslonac, staviti malenu ruku u neku drugu
ruku, jer vrijeme je uvijek neodređeno, nebo uvijek daleko, a život uvijek stran.
Najviši od nas nije drugo do tek bliži poznavatelj šupljine i neodređenosti svega.
Možda nas vodi obmana; svijest nas, svakako, ne vodi.


180.

Kad bi mi se jednoga dana dogodilo da imam posve osiguran život te da mogu
slobodno pisati i objavljivati, znam da bi mi nedostajao ovaj nesigurni život u
kojemu loše pišem i ne objavljujem. Nedostajao bi mi, ne samo zato što je ovaj
nevažni život prošao i što ga vise nikada neću imati, nego zato što u svakoj vrsti
života postoji svojstvena osobina i posebno zadovoljstvo, a kada se prijeđe u drugi
život, premda bolji, u tom posebnom zadovoljstvu manje je sreće, u toj svojstvenoj
osobini manje je dobra, više ih nema i nešto nedostaje.
Ako mi se jednoga dana dogodi da uspijem dovršiti put svoje namjere, na tom
ću dobrom putu pronaći svoju kalvariju, i nedostajat će mi vrijeme kada sam bio
isprazan, nevrijedan i nesavršen. Bit ću manje ja, u svakom slučaju.
Spava mi se. Dan je bio težak od besmislena rada u gotovo pustom uredu. Dva
su službenika bolesna, a ostali nisu ovdje. Sam sam, osim udaljenog dostavljača.
Osjećam čežnju zbog mogućnosti da bih jednoga dana mogao osjećati čežnju, i k
tome tako besmislenu.
Gotovo molim bogove koji postoje da me zadrže ovdje, kao u nekom kovčegu,
braneći me od gorčine, kao i od sreće u životu.


181.
L. do D. 13. 7. 1931.

Volim tumarati u nejasnim sjenama svjetla što se gasi prije no što poslijepodne
postane rana noć, i ne razmišljati dok koračam između onoga u što se grad pretvara
kao da ničemu nema spasa.
Dopada mi se, i to više mojoj mašti nego osjećajima, raspršena tuga koja korača
198
sa mnom. Lutam i u sebi listani, ne čitajući, knjigu s unutar-raspršenim tekstom
brzih slika, od kojih ravnodušno stvaram zamisao koja se nikada ne zaokružuje.
Neki čitaju brzinom kojom gledaju i zaključuju, a da ne vide sve. Tako iz knjige
koja mi se lista u duši izvlačim nejasnu priču kako bih ju pripovijedao, sjećanja
nekog drugog lutalice, djeliće opisa sutona ili mjesečine s drvoredima usred perivoja,
razne svilene likove, koji prolaze, prolaze.
Ne razlikujem mučninu i drugoga. Istodobno nastavljam dalje ulicom,
popodnevom i čitanjem u snu, i doista prelazim puteve. Emigriram i osjećam
olakšanje, kao da sam na palubi broda koji je već na pučini.
Iznenada, mrtve svjetiljke ispuštaju svjetlo duž dvostrukih produžetaka duge i
zavojite ulice. Poput udara, tuga u meni raste, knjiga je završena. Postoji još, u
zračnoj žitkosti apstraktne ulice, samo vanjska nit osjećaja, kao slina idiotske
Sudbine, što mi kaplje ponad svijesti duše.
Drugi je život taj život grada nad kojim pada noć. Druga je duša ona koja gleda
noć. Prosljeđujem neodređen i alegoričan, nestvarno osjetljiv. Nalik sam priči koju je
netko ispričao, i to tako dobro da postaje tjelesnom, ali nije potpuno u ovome svijetu
koji je roman, i u poglavlju koje počinje: »U ovo vrijeme može se vidjeti jedan
čovjek kako polako prolazi ulicom…«
Što ja imam sa životom?


182.

 INTERVAL

Promašio sam život prije no što je počeo, jer se ni u snu nije doimao ugodnim.
Dopro je do mene umor snova… Osjećajući ga, javio mi se vanjski i lažni dojam,
kao da sam stigao do svršetka jedne beskonačne ceste. Prelio sam se iz sebe ne znam
kamo, i tamo ostao nepomičan i nekoristan. Nešto sam što sam bio. Ne nalazim se
tamo gdje se osjećam, a ako se tražim, ne znam tko me traži. Mučnina od svega
umrtvljuje me. Osjećam se izbačenim iz svoje duše.
Pravim društvo sebi. Prisustvujem sebi. Pred mojim neodredivim pogledom
moji se dojmovi nižu kao izvanjske stvari. Dosadan sam sebi u svemu. Sve ima, do
199
korijena tajne, okus moje dosade .
Već su uvenuli cvjetovi što su mi ih Sati uručili. Jedino što još mogu činiti jest
200
polagano prelistavanje. A to je tako slojevito od starosti!
201 202
Najmanji čin me boli poput junaštva . Najmanji pokret mi teško pada već pri
samoj zamisli, kao da je to nešto što sam doista mislio napraviti.
Ne težim ničemu. Boli me život. Loše mi je tamo gdje sam, a već mi je loše i
tamo gdje mislim da bih mogao biti.
Bolje bi bilo ništa ne raditi, i samo se lažno uspinjati, poput vodoskoka, da bi se
palo na isto mjesto, blistati na suncu bez ikakve koristi i stvarati zvuk u tišini noći,
da bi onaj tko sanja pomislio na rijeke u svojemu snu i zaboravno se nasmiješio.


183.
L. do D.

Od mutna početka toplog i prijetvornog dana, tamni oblaci poderanih rubova
kružili su gradom pod pritiskom. Ti oblaci što se prijeteći nižu prema luci, gomilali
203
su se, i neki predosjećaj tragedije širio se s njima iz neodređene zlovolje ulica
naspram izmijenjena sunca.
Bilo je podne, i već je pri izlasku na ručak neko zloslutno iščekivanje pritiskalo
blijedu atmosferu. Odrpani oblaci u dronjcima crnjeli su se pred njom. Nebo je
prema Utvrdi bilo čisto, ali s nekim zlokobnim plavetnilom. Bilo je sunca, ali ne i
volje da se u njemu uživa.
U jedan i pol, kada smo se vraćali u ured, nebo se doimalo čistijim, ali samo na
jednoj strani, tamo prema starim četvrtima. Iznad luke doista je bilo vedrije.
Međutim, na sjevernoj strani grada oblaci su se polako udruživali u jedan jedini
oblak — crn, neumoljiv koji je polako grabio tupim čaporcima od bijeloga sivila na
vrhovima crnih šapa. Uskoro će dostići sunce, a zvukovi grada kao da su postali
prigušeni u očekivanju. Nebo je bilo, ili se tako činilo, vedrije na istočnoj strani, ali s
neugodnijom toplinom. U velikoj prostoriji ureda znojili smo se u sjeni. »Sprema se
velika grmljavina«, reče Moreira i okrene stranicu knjige računa.
U tri sata djelovanje sunca već je potpuno oslabilo. Trebalo je, a bilo je to tužno
jer je bilo ljeto, upaliti električno svjetlo, najprije u dnu prostorije gdje su pakirali
pošiljke, zatim u sredini gdje je već bilo teško bez greške ispisivati specifikaciju robe
i bilježiti brojčane oznake za podizanje pošiljki na željeznici. Na kraju, bila su
gotovo četiri sata, a čak i mi koji smo imali povlasticu da sjedimo kraj prozora nismo
dobro vidjeli raditi. Ured se osvijetlio. Gazda Vascjues gurnuo je pregradu svog
ureda i rekao izlazeći: »Moreira, trebao sam ići u Benficu, ali ne idem, bit će
pljuska.« »I dolazi upravo s te strane«, reče Moreira koji je stanovao kraj Avenije.
Zvukovi su se s ulice odjednom izoštrili, postali ponešto drukčiji, i ne znam zašto,
zvuk zvonca na tramvaju bio je pomalo tužan u paralelnoj, obližnjoj ulici.


184.
L. do D. 22. 8. 1931.

Prije svršetka ljeta i dolaska jeseni, u toplom intervalu kada zrak oteža a boje se
smiruju, popodneva običavaju nositi osjećajno ruho lažna ponosa. Mogu se
usporediti s onim umjetnim izmišljotinama u kojima postoje čežnje ni za čim, a traju
beskrajno kao tragovi brodova što stvaraju istu uzastopnu zmiju.
U tim me popodnevima ispunjava, poput mora za plime, osjećaj gori od
mučnine, ali kojemu se ne može dati drugo ime do mučnina — osjećaj pustoši bez
204
mjesta, poput brodoloma čitave duš . Osjećam da sam izgubio jednog popustljivog
Boga, da je Tvar svega umrla, a osjećajni svijet za mene postao mrtvac kojega sam
volio dok je bio živ. I sve je pretvoreno u ništa na još toploj svjetlosti posljednjih
obojenih oblaka.
Moja mučnina poprima izgled užasa, moja dosada je strah. Moj znoj nije
205
hladan, ali je hladna moja svijest o mojemu znojenju. Ne osjećam se fizički loše,
206
osim što je osjećaj duševne boli tako velik da prolazi kroz pore tijela i oblijeva ga .
Tako je velika mučnina, tako uzvišen užas od života, da ne dokučujem što bi
moglo poslužiti kao umirujuće sredstvo, kao protuotrov, kao balzam ili zaborav.
Spavanje me užasava, kao i sve. Umrijeti vodoravno, kao i sve. Ići i stati jednako je
nemoguće. Nadati se i ne vjerovati nalikuje hladnoći i pepelu. Nalik sam polici s
praznim bočicama.
 207
Unatoč svemu, kolike li čežnje za budućnošću ako pripustim da obične oči
prime mrtvi pozdrav osvijetljena dana koji odlazi! Kakav veliki pogreb nade korača
u zlatnoj tišini nepomičnih nebesa, kakva se povorka praznina i ničega širi na
rumenom plavetnilu koje će izblijedjeti na prostranim ravnicama svitanja!
Ne znam što želim ili ne želim. Prestao sam znati željeti, znati kako se želi,
poznavati osjećaje ili misli pomoću kojih se obično saznaje da želimo, ili da želimo
željeti. Ne znam tko sam ili što sam. Poput onoga koji je zakopan pod zidom što se
ruši, počivam ispod obrušene praznine cijeloga svemira. I koračam tako po prostirci
sebe samoga dok se neko lagano zadovoljstvo da sam drukčiji ne zanjiše u meni
208
poput povjetarca, a noć ne prekrije začetak moje nestrpljivosti sa samim sobom.
Ah, visok i golem mjesec ovih blijedih noći, mlačnih od tjeskobe i nemira!
Zlokoban mir nebeske ljepote, hladna ironija toplog zraka, crno plavetnilo
zamagljeno mjesečinom i ustrašeno zvijezdama.


185.

INTERVAL

Ovaj strašni čas koji će se spustiti do mogućega ili narasti do smrtnoga.
Neka jutro nikada ne prospe zrake, i neka ja i cijela ova spavaća soba, kao i
njezina unutrašnja atmosfera kojoj pripadam, neka se sve to produhovi u Noći,
postane neograničeno u Tmini i neka od mene ne ostane ni sjena koja bi u mojemu
209
sjećanju zastrla štogod bilo što ne umire .


186.

Predao sam se bogovima, tužno srce moje, da bi Sudbina imala smisao! Prije
toga predao sam se Sudbini, da bi ga imali bogovi!

Ponekad osjećam, budeći se u noći, nevidljive ruke koje vezu moj fado.

Počivam u životu. Ništa u meni ne prekida ništa.


 187.
L. do D.

Najveća tragedija moga života, kao i sve tragedije, ironija je Sudbine.
Odbacujem stvarni život kao neku osudu; odbacujem san kao obično oslobađanje.
Ali živim najodvratnijim i najsvagdašnjijim stvarnim životom; i živim snažno i
neprestano u snu. Nalik sam robu koji se napije za popodnevnog počinka — dva jada
u samo jednom tijelu.
Da, vidim jasno, jasnoćom kojom munje razuma sijevaju ponad obližnjih
predmeta u tami života što nam ga oblikuju, ono nisko, potrošeno, napušteno i
izmišljeno u ovoj Ulici Douradores koja je čitav moj život — ovaj obični ured sve do
koštane srži ljudi, ovu sobu što se mjesečno unajmljuje i u kojoj se ništa ne zbiva
osim što u njoj živi jedan mrtvac, ovu trgovinu na uglu, a vlasnika joj poznajem kao
što se poznaju ljudi, ove momke na vratima stare krčme, ovu mukotrpnu
bezvrijednost svakoga jednakog dana, ovo ponavljanje uhvaćeno u iste likove, kao
dramu koja se odvija samo u scenariju, a scenarij je postavljen naopako…
Ali isto tako vidim da bi se odavde moglo pobjeći tako da se to prevlada ili
odbaci, no ja ne vladam, jer ne prelazim unutar stvarnoga, i ne odbacujem, jer, ma
koliko sanjao, ostajem uvijek gdje jesam.
A san, stid što bježim u sebe, kukavištvo što za život imam te otpatke od duše
što ih drugi imaju samo dok spavaju, dok izgledaju kao mrtvaci koji hrču, onako
posve mirni kao neke napredne biljke!
Ne moći imati otmjen pokret osim onoga unutar vrata, ni uzaludnu želju koja ne
bi bila doista uzaludna!
Cezar je odredio čitav oblik težnje kada je rekao one riječi: »Bolje biti prvi u
selu nego drugi u Rimu!« Ja nisam ništa ni u selu, ni u ikakvu Rimu. Trgovac s ugla
barem je cijenjen od Ulice Assunçao do Ulice Vitórije; on je Cezar jednog bloka
kuća. Zar sam ja bolji od njega? U čemu, ako ništa ne podnosi superiornost,
inferiornost, ni usporedbu?
On je Cezar čitavog bloka i žene ga zasluženo vole.
I tako se vučem radeći što ne želim i sanjajući o onome što ne mogu imati, moj
život <>, besmislen kao zaustavljen javni sat.
Ona osjetljiva osjećajnost, ali čvrsta, daleki san, ali svjestan <> koji u svom
sklopu oblikuje moje pravo na polutamu.



188.
 L. do D.

Običan čovjek, ma kako mu život bio težak, barem je sretan što ne misli. Živjeti
život kako dolazi, izvanjski, poput mačke ili psa — tako radi većina ljudi, a tako
treba živjeti život da bi se moglo računati na zadovoljstvo mačke i psa.
Misliti znači uništiti. Sam proces mišljenja pokazuje to samoj misli, jer misliti
znači rastavljati. Kada bi ljudi znali razmišljati o tajni života, kada bi znali osjećati
tisuće slojevitosti što vrebaju na dušu u svakoj pojedinosti djelovanja, nikada ne bi
djelovali, ne bi čak ni živjeli. Ubili bi se od straha, kao oni koji počine samoubojstvo
da ne bi bili giljotirani sljedećeg dana.


189.

KIŠNI DAN

210
Zrak ima u sebi skrivene žutosti, kao da je bljedožut gledan kroz prljavu
bjelinu. Jedva malo žutoga u posivjelome danu. Ipak, bljedoća sivila žuta je u svojoj
211
tuzi .




190.
L. do D.

Bilo kakav pomak običnih sati uvijek donosi duhu neku hladnu novost, lagano
nelagodno zadovoljstvo. Tko je navikao izlaziti iz ureda u šest sati, a slučajno izađe
u pet, odmah ima neki praznik u glavi i nešto što je nalik žaljenju jer ne zna što bi sa
sobom.
Kako sam jučer morao vani obaviti neki posao, izašao sam iz ureda u četiri sata,
a u pet sam svoj udaljeni posao već završio. Ne običavam biti na ulicama u to
vrijeme, zato sam se našao u jednom drukčijem gradu. Polagani preljev svjetlosti na
običnim pročeljima bio je nekorisno dražestan, a kraj mene su gradom prolazili
vječni prolaznici, mornari koji su se iskrcali s brodova jučer navečer.
U to je vrijeme ured bio još otvoren. Vratio sam se u njega, a dočekalo me je
prirodno čuđenje službenika s kojima sam se već bio pozdravio. Već ste se vratili?
Da, vratio sam se. Ondje sam bio oslobođen od osjećanja, sam s onima koji su mi
pravili društvo i koji za mene ondje nisu bili duhovno… Bio je to na neki način dom,
odnosno, mjesto na kojemu se ne osjeća.


191.
L. do D.

Ponekad mislim, s nekim tužnim zadovoljstvom, ako u budućnosti kojoj više
neću pripadati, ove rečenice što ih pišem budu trajale u slavi, imat ću, napokon, ljude
koji će me »razumjeti«, svoje ljude, pravu obitelj za koju ću se roditi i biti voljen.
Ali, daleko je dan kada ću se za nju roditi, i tada ću već odavno biti mrtav. Bit ću
shvaćen samo kao slika, kada ljubav više ne zadovoljava onoga koji je umro u
neljubavi što ju je jedino imao dok je živio.
Jednoga će dana možda shvatiti da sam obavio, kao nitko drugi, svoju dužnost
za koju sam rođen, dužnost tumača jednoga dijela našega stoljeća; i kada to shvate,
vjerojatno će pisati kako sam u svoje vrijeme bio neshvaćen, kako sam nesretno
živio između ravnodušnosti i hladnoće, i kako je žalosno što mi se to dogodilo. A
onaj tko će to napisati bit će, u vremenu u kojemu će to pisati, onaj koji ne shvaća,
kao i ovi koji me okružuju, nekakva moga srodnika toga budućeg vremena. Zato što
se ljudi znaju koristiti samo svojim čukundjedovima, onima koji su već odavno
umrli. Samo od mrtvih znamo učiti istinska pravila života.

U ovom popodnevu u kojemu pišem kiša je prestala. Radost u zraku odviše je
svježa na koži, Dan neće završiti u sivilu, već u blijedom plavetnilu. Nejasno se
plavetnilo upravo odražava na kamenim ulicama. Boli živjeti, ali izdaleka. Osjećati,
nije važno. Osvjetljava se poneki izlog.
Na nekom visokom prozoru nalaze se ljudi koji gledaju kako završava posao.
Prosjak koji se o mene okrznuo, začudio bi se da me poznaje.
U plavetnilu manje blijedom i manje plavom, što se širi po zgradama,
neodređeni sat pomalo se smrkava.
Polako pada siguran svršetak dana, u kojemu oni koji vjeruju i griješe sada
poput zupčanika prianjaju uz uobičajene poslove, a u svojoj vlastitoj boli posjeduju
sreću nesvjesnosti. Polako pada val svjetlosti što iščezava, sjeta nekorisnog
popodneva, magla bez omaglice što ulazi u moje srce. Polako pada, nježno,
neodređeno lucidno i modro bljedilo vodenog popodneva — lagano, nježno, tužno
ponad jednostavne i hladne zemlje. Polako pada nevidljivi pepeo, bolna jednoličnost,
mučnina bez utrnuća.


192.
L. do D.

Tri uzastopna dana vrućine bez mira i pritajena oluja u lošem raspoloženju
nepomičnosti svega koja se prelila na drugu stranu, donijeli su mlačnu i laganu
svježinu na bistru površinu stvari. Tako ponekad, u ovom protjecanju života, duša
koja se napatila jer ju je tištao život, osjeća odjednom olakšanje bez ikakva
objašnjenja.
Zamišljam da smo podneblja ponad kojih lebde prijetnje oluja, što se ostvaruju
na drugim mjestima.
Isprazna golemost stvari, veliki zaborav koji postoji na nebu i na zemlji…


193.
L. do D. 2. 9. 1931.

Pribivao sam, nezvan, postupnom klonuću svoga života, sporom potonuću
svega što sam želio biti. Mogu reći, s istinom kojoj ne treba cvijeće da bi znala kako
je mrtva, da nema stvari koju sam želio, ili u koju sam, svejedno u kojem trenutku,
uložio san samo tog trenutka, a da mi se nije raspršila podno prozora kao prašina,
nalik kamenu što je pao iz neke posude s visokoga kata. Doima se čak kao da je
Sudbina uvijek tražila da najprije volim ili želim ono što mi je sama podastrla ne bih
li sljedećeg dana vidio kako to nemam, niti ću ikada imati.
Ironičan sam gledatelj samoga sebe, nikada, međutim, nisam ustuknuo pred
promatranjem života. I otkad znam, unaprijed, da svaka nejasna nada mora biti
neispunjena, danas trpim od posebna užitka jer uživam u razočaranju još dok se
nadam, kao u nečemu slatkogorkome što slatko čini slatkim nasuprot gorkome.
Mračan sam strateg koji je izgubio sve bitke i koji sada u svoje planove ucrtava,
uživajući u nacrtu na papiru, pojedinosti svoga kobnog povlačenja u predvečerje
svake nove bitke.
Proganjala me, kao zloćudno biće, sudbina da ne mogu nešto poželjeti a da
odmah ne znam što ću imati a što neću. Ako u jednom času na ulici ugledam obris
djevojke stasale za udaju, ili bilo što drugo, istoga časa moram pretpostaviti što bi se
dogodilo da je taj obris moj, i gotovo se uvijek dogodi da ta djevojka na deset koraka
od mojega sna sretne čovjeka po kojemu vidim da joj je muž ili ljubavnik. Neki
romantičar napravio bi od toga tragediju, neki čudak doživio bi to kao komediju: ja,
pak, miješam te dvije stvari, jer sam u sebi romantik i čudak samome sebi, i okrećem
stranicu za drugu ironiju.
Jedni govore da je život nemoguć bez nade, drugi da je s nadom prazan. Za
mene, koji se danas ne nadam i ne očajavam, nada je obična vanjska slika koja me
uključuje, i koju gledam poput predstave bez zapleta, stvorene samo radi zabave
očima — balet bez povezanosti, micanje lišća na vjetru, oblaci u kojima svjetlost
sunca mijenja boje, stare uličice, slučajno nastale na nejednakim točkama grada.
Velikim dijelom ja sam ova proza što ju pišem. Razmotavam se u rečenicama i
odlomcima, postajem interpunkcija, i u nevezanoj raspodjeli slika odijevam se, poput
djece, novinskim papirom u kralja, ili se, u načinu na koji stvaram ritam u nizu riječi,
dodirujem, poput luđaka, suhim cvjetovima što nastavljaju živjeti u mojim snovima.
I povrh svega, miran sam kao drveni lutak koji je postao svjestan sebe i ponekad
klimne glavom da bi praporčić na vrhu šiljaste kape (sastavni dio glave) zazvonio na
nešto, na zveckavi život mrtvaca, tek maleno upozorenje Sudbini.
Ipak, koliko mi puta usred ozračja ovoga mirnog nezadovoljstva pomalo navire
do svjesne emocije osjećaj praznine i mučnine što tako mislim! Koliko puta u sebi
osjetim, kao da slušam kako se govori kroz zvukove što prestaju i ponovno počinju,
bitnu gorčinu ovoga života stranog ljudskome životu — života u kojemu se ništa ne
zbiva osim u svijesti o njemu samome! Koliko puta, kada se probudim iz sebe, iz
svojega progonstva, naslućujem kako bi bilo bolje biti nitko kao svi, sretnik koji
barem ima stvarnu gorčinu, koji je zadovoljan u umoru umjesto u mučnini, koji pati
umjesto što pretpostavlja da pati, koji se ubija umjesto da se prepušta umiranju!
Stvorio sam se likom iz knjige, životom koji se čita. Ono što osjećam (ne želeći
to), osjećam da bih pisao kako se osjetilo. Ono što mislim, odmah se nađe u riječima,
pomiješano sa slikama što rastvaraju, otvoreno u ritmovima koji su nešto drugo. Od
tolika sastavljanja, uništio sam sebe. Od tolika razmišljanja, ja sam već moje misli, a
ne ja. Istraživao sam se i ispustio sondu; živim misleći jesam li dno ili ne, bez druge
sonde osim pogleda koji me pokazuje jasnog i crnog u zrcalu visoka zdenca, moje
vlastito lice koje me promatra promatrajući se.
Ja sam poput nekakve igraće karte starog i neznanog snopa, koja je jedina
preostala od toga izgubljenog snopa. Ne osjećam, ne poznajem svoju vrijednost,
nemam se s čime uspoređivati da bih se pronašao, nemam čemu služiti da bih se
upoznao. I tako, u uzastopnim slikama u kojima se opisujem — ne bez istine, ali s
lažima — ostajem više na slikama nego u sebi, pripovijedajući se, pišući dušom kao
tintom, sve dok ne postanem koristan ni za što drugo do za pisanje dušom. No, otpor
prestaje i ponovno sam pomiren. Vraćam se sebi, onome koji jesam, pa makar to bilo
ništa. I nešto poput suza bez plača žari u mojim nepokretnim očima, neka tjeskoba
koje nije bilo hrapavo mi grebe suho grlo. A zapravo i ne znam što je plakalo, ako je
 212
plakalo, ni zašto nisam plakao. Fikcija me prati, kao sjena. Želim tek spavati .


194.

Postoji velik umor u duši moga srca. Rastužuje me onaj koji nisam nikada bio, i
neznana vrsta čežnje i uspomene na njega. Pao sam naspram nade i izvjesnosti, sa
svim zalascima.


195.
L. do D.

Ima stvorenja koja doista pate jer u stvarnome životu nisu mogli živjeti s G.
Pickwickom i stisnuti ruku G. Wardleu. Ja sam jedan od njih. Isplakao sam prave
suze nad tim romanom, jer nisam živio u tom vremenu, s tim ljudima, stvarnim
ljudima.
Nesreće su u romanima uvijek lijepe, jer u njima ne teče autentična krv, mrtvaci
ne trunu, a ni trulež nije trula u romanima.
Kada je G. Pickwick smiješan, nije smiješan, jer se nalazi u romanu. Tko zna,
možda bi roman mogao biti savršenija stvarnost i život što ga Bog kroz nas stvara,
možda mi, tko zna, postojimo - samo da bismo stvarali? Izgleda da su civilizacije
postojale samo da proizvode umjetnost i književnost, riječi, to je ono što o njima
govori i što od njih ostaje. Zašto ovi izvanljudski likovi ne bi doista bili stvarni? U
mentalnom postojanju neugodno me boli kada mislim da je to tako…


196.
L. do D. 3. 9. 1931.

Najviše bole ona osjećanja i najviše nas bodu oni osjećaji koji su besmisleni —
žudnja za nemogućim stvarima, upravo zato što su nemoguće, čežnja za onim što
nikada nije postojalo, želja za onim što bi moglo biti, bol što se ne može hiti drugi,
nezadovoljstvo postojanja svijeta. Svi ti intervali svijesti duše stvaraju u nama jedan
bolni krajolik, jedan vječni zalazak sunca onoga što jesmo. Osjećaj nas samih je
pustopoljina u sumraku, otužna, s rogozom kraj rijeke bez brodica što se jasno crne
između udaljenih obala.
 Ne znam da li su ovi osjećaji sporo ludilo neutješnosti, ili su reminiscencije
nekoga drugog svijeta u kojemu smo boravili — ukrižene i izmiješane
reminiscencije, poput stvari viđenih u snu, besmislenih u obličju što ga vidimo, ali ne
i u ishodištu ako ga znamo. Ne znam da li su postojali drugi ljudi koji smo biti, a čiju
veću potpunost danas osjećamo kao njihove sjene na neki nepotpun način — izgubila
se čvrstoća i mi smo ju sebi loše oblikovali samo u dvije dimenzije, u sjeni u kojoj
živimo.
Znam da ove osjećajne misli bijesno bole u duši. Nemogućnost da se
oblikujemo u nešto što bi odgovaralo, nemogućnost da se pronađe nešto što bi
zamijenilo ono što se grli u tlapnji — sve to tišti kao osuda što nam je dana tko zna
gdje, ili od koga, ili zašto.
No ono što ostaje da bi se sve to osjetilo, svakako je neugoda života i svih
njegovih pokreta, prethodni zamor želja i svih njezinih oblika, bezimeno razočaranje
svih osjećaja. U ovim časovima tankoćutne boli postaje nam nemoguće, čak i u snu,
biti ljubavnik, biti junak, biti sretan. Sve je to isprazno, čak i u zamisli. Sve je to
izrečeno u drugom jeziku, nama nerazumljivom, puki zvukovi slogova bez oblika u
razumijevanju. Život je šupalj, duša je šuplja, svijet je šupalj. Svi bogovi umiru
smrću većom od smrti. Sve je praznije od praznine. Sve je kaos nikakvih stvari.
Kada o tome mislim i gledam kako bih vidio hoće li mi stvarnost utažiti žeđ,
vidim bezizražajne kuće, bezizražajna lica, bezizražajne pokrete. Kamenje, tijela,
ideje — sve je mrtvo. Svi su pokreti zaustavljani, svi su isto zaustavljanje. Ništa mi
ne govori ništa. Ništa mi nije poznato, ne zato što bi mi bilo čudno, nego zato što ne
znam što je. Svijet se izgubio. A na dnu moje duše — kao jedina stvarnost ovoga
časa — postoji snažna i nevidljiva bol, tuga poput zvuka onoga koji plače u mračnoj
sobi.


197.
L. do D.

Osjećam vrijeme s golemom boli. Uvijek s nekim pretjeranim ganućem
napuštam bilo što. Jadnu unajmljenu sobu u kojoj sam proveo nekoliko mjeseci,
hotelski stol u provinciji gdje sam proveo šest dana, samu otužnu čekaonicu na
željezničkoj postaji na kojoj sam dva sata čekao vlak — da, ali dobre stvari u životu,
kad ih napustim i pomislim, sa svom osjećajnošću svojih živaca, da ih nikada više
neću vidjeti ili imati, barem ne u upravo tom određenom času, metafizički me
zabole. U duši mi se rastvori ponor i hladan dašak Božjega časa dodiruje mi blijedo
lice.
 Vrijeme! Prošlost! Ondje nešto, neki glas, pjesma, slučajni miris podiže u mojoj
duši platno s usana mojih sjećanja… Ono što sam bio i nikada više neću biti! Ono što
sam imao i više neću imati! Mrtvaci! Mrtvaci koji su me voljeli u mom djetinjstvu.
Kada ih zazivam, čitava mi se duša zamrzne i osjećam se prognan od srca, sam u
noći sebe samoga, dok kao prosjak oplakujem zatvorenu tišinu svih vrata.


198.
L. do D.

PRAZNIČNA PROZA

Malena plaža koja oblikuje malenu uvalu, odvojena od svijeta s dva brdašca, u
to je vrijeme trodnevnog praznika bila moje utočište mene samoga. Do plaže se
spuštalo prirodnim stubama koje su gore, na početku, bile drvene, a u sredini
zarezane u stijeni, s rukohvatom od zahrđala željeza. I uvijek kad bih se spuštao
starim stubama, pogotovo kamenim, izlazio sam iz vlastitog postojanja i pronalazio
sebe.
Okultisti govore, ili barem neki od njih, da postoje uzvišeni trenuci duše u
kojima se ona sjeća, pomoću osjećaja ili dijela pamćenja, nekoga časa ili obličja, ili
neke sjene prijašnje inkarnacije. I tada, kako se vraća u vrijeme koje je bliže
podrijetlu i početku stvari od njezine sadašnjosti, ona na stanovit način osjeća
djetinjstvo i oslobađanje.
Reklo bi se da sam, spuštajući se onim, sada malo korištenim stubama, i
približavajući se polagano malenoj, uvijek pustoj plaži, poticao neki magični proces
da bih se našao bliže mogućoj monadi sebe. Stanoviti oblici i lica moga svagdašnjeg
života — neprestano predstavljani u mojemu biću kao želje, odricanja, brige —
skrivali su se u meni kao šumske zasjede ophodnje, gasili se u sjenama dok nije
postalo nejasno što su, i tako sam dosezao stanje unutarnje udaljenosti u kojemu mi
je bilo teško sjetiti se jučerašnjeg dana, ili prepoznati kao svoje to biće koje u meni
živi svakodnevno. Moji stalni osjećaji, moji običaji u pravilu nepravilni, moje
govorenje s drugima, moje prilagodbe na društvenu strukturu svijeta — sve mi se to
činilo kao nešto što sam negdje pročitao, kao nepomične stranico neke tiskane
biografije, pojedinosti bilo kakva romana, u onim poglavljima što ih čitamo sa
stankama misleći na nešto drugo, a nit se pripovijedanja ispušta zmijuljeći po tlu.
Potom na plaži, samo uz šum valova ili vjetra koji je poput velikoga
nepostojećeg aviona hujao u visinama, predavao sam se novoj vrsti snova —
nježnim stvarima neodređena oblika, divotama dubokih dojmova, bez slika, bez
osjećaja, čistih kao nebo i voda, što su zvučale poput spirala koje se kao čipke
otkidaju od uzburkana mora s dna neke velike istine, i podrhtavaju od oblog
plavetnila u daljini, zelenkaste u dolasku s prozirnošću drugih, prljavozelenih
primjesa, te se nakon loma, šišteći, s tisuću slomljenih udova, povlače po potamnjelu
213
pijesku , a pjena se usrkava, skupljajući u sebe sve oseke, povratke početnoj
slobodi, božanske čežnje, sjećanja nalik ovom bezobličnom, što me nije zaboljelo, na
neko prijašnje stanje, sretno jer je bilo dobro ili jer je bilo drugo to tijelo čežnje s
dušom od pjene, počinak, smrt, sve ili ništa što okružuje poput velikog mora otok
brodolomaca, a on je sam život.
I ja spavah bez sna, udaljen već od onoga što sam vidio osjećajem, sumrak
samoga sebe, zvuk vode među stablima, mirnoću velikih rijeka, svježinu tužnih
popodneva, sporo teško disanje bijelih grudi sna zadubljena u djetinjstvo.


199.
L. do D.

Zadovoljstvo jer nemam obitelji, a ni društvo, to sitno zadovoljstvo kao u
progonu, u kojemu osjećamo ponos jer nam progonstvo do neodređena užitka
oblikuje nejasnu uznemirenost što smo daleko — u svemu tome uživam na svoj
način, ravnodušno. Jedna od bitnih pojedinosti moga duhovnog pogleda jest u tome
da pažnja ne smije biti pretjerano njegovana, i sam san treba promatrati s visine, s
aristokratskom sviješću o tome da smo mu omogućili postojanje. Pridavati odviše
pažnje snu značilo bi pridavati odviše važnosti nečemu što se zapravo od nas samih
odvojilo, što se uzdignulo, onako kako je moglo, do stvarnosti, i stoga je izgubilo
apsolutno pravo na našu obzirnost prema njemu.


200.
L. do D.

Obično je dom. Svagdašnje je majčinsko. Nakon dugog pohoda na veliku
poeziju, u planine uzvišenih uzdaha, do stijena transcendentnog i skrivenog, okus
svega što je toplo u životu ima bolji okus od dobroga: vratiti se u krčmu gdje se
smiju sretni budalaši, piti s njima, biti također budalaš, kao što nas je Bog stvorio,
zadovoljan svijetom koji nam je dan, a sve ostalo ostaviti onima koji se veru po
planinama da na vrhu ne bi ništa radili.
Uopće me ne zanima što se govori o čovjeku kojega držim ludim ili neukim i
koji nadvisuje običnoga čovjeka u mnogim slučajevima i životnim uspjesima.
Epileptičari su u krizi vrlo jaki; paranoici rasuđuju kao što malo koji normalan
čovjek raspravlja; oni u deliriju religiozne manije okupljaju gomile vjernika svojom
dubokom snagom kakvu malo koji (ako ikoji) demagog uspijeva dati svojim
sljedbenicima. A sve to dokazuje tek jedno: ludilo je ludilo. Više volim poraz sa
spoznajom ljepote cvjetova nego pobjedu usred pustinja, ispunjenu duševnom
sljepoćom nasamo s njezinim izdvojenim ništavilom.
Kako mi ponekad sam uzaludni san ostavlja užas od unutarnjeg života, fizičku
mučninu od misticizma i razmišljanja! S kakvom žurbom trčim iz kuće, u kojoj tako
sanjam, prema uredu; i gledam lice Moreire kao da sam napokon uplovio u neku
luku. Promislivši dobro o svemu, draži mi je Moreira od astralnog svijeta; draža mi
je stvarnost od istine; draži mi je život, čak, od samoga Boga koji ga je stvorio.
Takav mi je život dao, takav ću i proživjeti. Sanjam jer sanjam, ali ne podnosim
uvredu pridavanja drugih vrijednosti snu osim onih po kojima je on moja osobna
pozornica, jer ni vino, od kojega se još ne uzdržavam, ne nazivam hranom ili
životnom potrebom.


201.
L. do D. 10. i 11. 9. 1931.

Prije ranoga jutra, suprotno sunčanom običaju ovoga svijetloga grada, magla
214 215 216
zastire laganim plastom što ga sunce postupno pozlaćuje umnožene kuće,
poništene prostore, zemaljske slučajnosti i građevine. Međutim, kada dosegne visok
217
čas prijepodneva, mekana se magla počinje raspršivati , i u dahu sjenovitih velova
neprimjetno iščezava. Oko deset sati ujutro tek jedna slabašna plavičasta
nerazboritost neba otkriva da se magla povukla.
Izgled se grada obnavlja klizeći iz krinke zastrtosti. Kao da se otvorio neki
prozor, dan je već isijavao zračenjem. Dogodila se lagana promjena u svim
zvukovima. A i oglasili su se. Plava se boja nametnula čak kamenim ulicama i
bezličnim aurama prolaznika. Sunce je bilo toplo, ali još uvijek vlažno toplo.
Nevidljivo ga je cijedila magla koje više nije bilo.
Buđenje grada, bilo u magli ili na drugi način, uvijek me više zadivljuje od
zrakaste zore ponad polja. Sunce u gradu obnavlja više toga, valja ga duže čekati, i
umjesto da najprije iz tamne svjetlosti, potom iz vlažne svjetlosti, pa napokon s
218
blistavim zlatom tek pozlati travnjake, obrise grmova i dlanove lišća, ono umnaža
svoje djelovanje po prozorima, zidinama, krovovima — posebice na prozorima, u
raznim bojama na zidinama i raznolikim tonovima na krovovima — to je veliko
raznovrsno jutro s toliko različitih stvarnosti. Zora u polju je ugodna; zora u gradu,
ugodna i neugodna, i zato mi je još draža. Da, najveća nada koja mi pristiže ima, kao
svaka nada, onu daleku i čeznutljivu trpkost da nije stvarnost. Jutro u polju postoji;
jutro u gradu obećava. Jedno potiče na život, drugo potiče na razmišljanje. A ja ću
vjerojatno uvijek osjećati, kao svi veliki prokletnici, da je bolje misliti nego živjeti.


202.
L. do D. 14. 9. 1931.

Nakon prvih slabijih vrućina ljeta na izmaku nadošle su u slučajnim
popodnevima neke obojene, blaže topline sa širokoga neba, stanovita dotjerivanja
prohladnog povjetarca koji je nagovještavao jesen. Još se nije povuklo zelenilo lišća,
niti su listovi počeli opadati, i još se nije pojavila ona nejasna tjeskoba što prati naš
dojam izvanjske smrti, nejasna pospanost što nalegne nad posljednje pokrete
djelovanja. To su tako bolno ravnodušna popodneva da još prije no što je stigla u
izvanjske stvari, jesen je već započela u nama.
Svaka jesen koja dođe bliža je posljednjoj jeseni koju ćemo imati, ta istina prati
i ljeto ili ljetno doba; ali jesen, po onome što jest, podsjeća na svršetak svega, dok je
ljeti, u ljetnome dobu, lako na to zaboraviti ako se samo gleda. Još nije jesen, još u
zraku nema žutosti opala lišća ili otužne vlage vremena koje će potom biti zima. Ali
postoji procjep naslućene tuge, bol odjevena za putovanje u osjećaju u kojemu
nejasno primjećujemo obojenu rasplinutost stvari, drukčiji prizvuk vjetra, stariji
spokoj što se širi kada noć pada zbog neizbježna prisuća svemira.
Da, proći ćemo svi, proći će sve. Ništa neće ostati od onoga koji je imao
osjećaje i rukavice, od onoga koji je govorio o smrti i lokalnoj politici. Kao što ista
svjetlost obasjava lica svetaca i nazuvke prolaznika, isti će biti i izostanak svjetlosti
koji će tamom obaviti ono ništa preostalo od toga što su neki bili sveci, a drugi nosili
nazuvke. U golemom vrtlogu, kao u vrtlogu suha lišća, u kojemu ravnodušno počiva
čitav svijet, pa bila riječ o kraljevstvima ili skrojenim haljinama, pletenice plavokose
djece vrte se u istome smrtnom krugu kao i kraljevska žezla koja predstavljaju
carstva. Sve je ništa, a u predvorju Nevidljivoga gdje otvorena vrata na pročelju
pokazuju netom zatvorena vrata, poput robinja vjetra koji ih pomiče bez ruku njišu
se sve stvari, male i velike, što za nas i u nama oblikuju osjetilni sustav svijeta. Sve
je sjena i rastresena prašina, ni glasa nema osim zvuka koji prati ono što vjetar
podiže i raznosi, ni tišine, osim one što ju stvara vjetar. Jedni, poput suha lišća,
manje na zemlji jer su lakši, vrtlože se u visinama Predvorja i padaju dalje od
kruženja teških stvari. Drugi, gotovo nevidljivi, od istoga praha, različiti tek ako ih
vidimo izbliza, postelja su samima sebi u vrtlogu. Ostali pak, sićušna trupa, nošeni u
vrtnji zaustavljaju se bilo gdje. Jednoga dana, na kraju spoznavanja stvari, otvorit će
se vrata dna i sve što smo bili — otpaci zvijezda i duša bit će pometeno iz kuće, da bi
ono što ostane ponovno započelo.
Srce me boli poput tuđega tijela. Moj mozak drijema u svemu što osjećam. Da,
početak je jeseni što zraku i mojoj duši donosi svjetlo bez osmijeha, obrubljujući
žutim mrtvilom raštrkanu zaobljenost oblaka na zapadu. Da, početak je jeseni i jasne
spoznaje, u bistrome času, bezimene nedostatnosti svega. Jesen, da, jesen je, u
onome čega ima ili će biti, i prethodni zamor u svim pokretima, naslućeno
razočaranje svih snova. Čemu se mogu nadati? Po onome što mislim o sebi već sam
između lišća i prašine predvorja, u orbiti bez ikakva smisla, stvarajući zvuk života po
čistim pločicama što ih sunce pod kutom pozlaćuje u ne znam kakvu svršetku.
Sve što sam mislio, sve što sam sanjao, sve što sam činio ili nisam činio — sve
će to otići u jesen kao sagorjele šibice razasute po tlu u raznim smjerovima, kao
papiri zgužvani u lažne lopte, ili kao velika carstva, sve religije, filozofije kojima se
poigravaju pospana djeca bezdana dok ih stvaraju; sve što je bila moja duša, od
svega čemu sam težio do obične kuće u kojoj boravim, od bogova koje sam imao do
gazde Vasquesa kojega sam također imao, sve prolazi u jeseni, sve u jeseni, u nježnoj
ravnodušnoj jeseni. Sve u jeseni, da, sve u jeseni…


203.
L. do D. 15. 9. 1931.

I ne zna se prestaje li s danom ono što prestaje s nama u zaludnoj boli, da li je
lažno ono što jesmo u polutami, ima li ičega osim velike tišine bez divljih pataka, što
se spušta na jezera gdje strše trske u krhkoj ukočenosti. Ništa se ne zna, nije
preostalo ni sjećanje od priča iz djetinjstva, ni alge, ni zakašnjelo milovanje budućih
nebesa, ni povjetarac na kojemu se neodređenost rastvara među zvijezdama.
Zavjetna svjetiljka nesigurno titra u hramu u kojemu nitko više ne korača.
Nepomična su spremišta za vodu na pustim osunčanim imanjima, nepoznato je ime
upisano na negdašnjem deblu, a prava neznanih otpuhnuta su, poput loše istrgnutog
papira, cestama snažnoga vjetra sve do slučajnih prepreka. Drugi će se naginjati
preko istog prozora; spavaju oni koji su zaboravili na zlu sjenu u čežnji za suncem
što ga nisu imali; i ja, koji se usuđujem bez pokreta, skončat ću bez grižnje savjesti
među natopljenim trskama, u močvari obližnje rijeke i omlitavjela umora, podno
velikih jesenjih popodneva, na nemogućim granicama. I kroza sve, poput siktaja
ogoljele tjeskobe, osjetit ću svoju dušu iza sanjarenja — duboko i čisto zavijanje,
zaludno u tami svijeta.


204.
15 . 9. 1931. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Oblaci… Danas sam svjestan neba, jer ima dana kada ga ne vidim ali ga
osjećam, budući da živim u gradu, a ne u prirodi koja ga uključuje. Oblaci… danas
su oni najvažnija stvarnost i zaokupljaju me kao da je nebeski pokrov jedna od
velikih opasnosti za moju sudbinu. Oblaci… Plove od ulaza u luku do Utvrde, od
zapada prema istoku, u raspršenom i razgolićenom metežu, gdjekad bijelom, i trgaju
se u avangardi ne znam čega; drugi su polucrni, sporiji, zadržavaju se duže dok ih
vjetar što se čuje ne pomete, crni od prljave bjeline, kao da nastoje ostati, crne se
više od zbijanja nego što je njihova sjena koju šire ulice lažnoga prostora između
sklopljenih rubova skupina kuća.
Oblaci… Postojim, ne znajući to, i umrijet ću, ne želeći to. Predah sam između
onoga što jesam i onoga što nisam, između sna i onoga što je život od mene učinio,
apstraktna i tjelesna sredina između stvari koje su ništa, ja koji također nisam ništa.
Oblaci… Kakva li nemira ako osjećam, kakve li nelagode ako mislim, kakve li
zaludnosti ako žudim! Oblaci… neprestano prolaze, jedni golemi, čini se da će
zauzeti cijelo nebo jer se od kuća ne vidi da li su manje veliki no što se doimaju;
drugi neodređena oblika, mogla bi biti dva spojena u jednome ili jedan koji će se
razbiti na dva, besmisleno, u zračnoj visini, o umorno nebo; drugi, pak, još maleni,
nalikuju igračkama moćnih stvari, nepravilnim loptama neke apsurdne igre za samo
jednog igrača, u velikoj osami, tako hladni.
Oblaci… Preispitujem se i ne prepoznajem se. Nisam ništa korisno učinio, niti
ću išta učiniti da to opravdam. Potrošio sam dio života koji nisam izgubio u
zbrkanom tumačenju ničega, sastavljajući stihove u prozi za neprenosive osjetilne
doživljaje kojima okružujem svoj bezimeni svemir. Dosta mi je mene samoga,
objektivno i subjektivno. Dosta mi je svega, i svega od svega. Oblaci… Oni su sve,
raspršenost visine, stvari što su danas jedine stvarne između ništavne zemlje i neba
koje ne postoji; dronjci neopisive mučnine koju im pripisujem; magla zgusnuta u
prijetnje s odsućem boje; prljav nečešljan pamuk bolnice bez zidova.
Oblaci… Oni su poput mene, utrnula puta između neba i zemlje po volji
nekakva nevidljivog poriva, s grmljavinom ili bez grmljavine, veselo bijeli ili
mračno crni, fikcije intervala i ne-puta, daleko od žamora zemlje i bez tišine neba.
Oblaci… I dalje prolaze, i dalje neprestano prolaze, i dalje će neprestano prolaziti u
isprekidanom namatanju mutnoga klupka, u razvučenom produžetku prijetvornog i
raskomadanog neba.


 205.
L. do D. 16. 9. 1931.

Protjecanje, napuštanje dana bliži se kraju između iscrpljenih purpura. Nitko mi
neće reći tko sam i neću saznati tko sam bio. Spustih se s nepoznate planine u dolinu
koju neću upoznati, a moji su koraci u sporome popodnevu bili tragovi ostavljeni na
šumskim proplancima. Svi koje sam volio, zaboravili su me u sjeni. Nitko nije znao
za posljednju lađu. Nije bilo vijesti o pismu što ga nitko neće napisati.
Međutim, sve je bilo lažno. Nisu pripovijedali priče koje bi drugi pripovijedali,
a i ne zna se pouzdano odakle se nekoć otisnuo, s nadom pri lažnom ukrcavanju, sin
buduće magle i neodlučnosti koji pristiže. Ime mi je među onima koji dolaze kasnije,
a to je ime sjena, kao i sve.


206.
L. do D.

ŠUMA

Oh, ni spavaća soba nije bila prava — bijaše to stara spavaća soba moga
izgubljenog djetinjstva! Rasplinula se poput magle, prošla materijalno kroz bijele
zidove moje stvarne sobe, a ova je izronila iz sjene jasna i skučenija, kao život i dan,
kao korak kočijaša i nejasni zvuk biča što napinje mišiće podižući polegnuto tijelo
pospane životinje.


207.
L. do D. s Pessoinom napomenom »ili Teive?«

Kolike stvari što ih držimo sigurnima i ispravnima nisu drugo do tragovi naših
snova, mjesečarenje našeg neshvaćanja! Zna li slučajno netko što je sigurno ili
ispravno? Kolike stvari što ih držimo lijepima nisu drugo do odraz doba, fikcija
mjesta i vremena? Kolike stvari koje držimo svojima nisu drugo do ono čega smo
savršeno zrcalo, ili prozirni omoti, po krvi strani vrsti njihove prirode! 1
Što više razmišljam o našoj sposobnosti da griješimo, to mi više kroz slabašne
prste curi sitni pijesak razmrvljenih izvjesnosti. I čitav mi se svijet javlja u trenucima
kada mi se razmišljanje pretvara u osjećaj, a potom mi se um naoblači, poput magle
satkane od sjene, sumraka kutova i bridova, fikcije interludija, svitanja što kasni. Sve
mi se pretvara u apsolutnog mrtvaca sebe samoga, u zastoj pojedinosti. A sam
smisao, na koji prenosim razmišljanje da bih ga zaboravio, neki je oblik sna, nešto
udaljeno i prateće, međuprostor, različitost, slučaj sjena i zbrke.
U tim trenucima, u kojima bih mogao razumjeti askete i pustinjake da mogu
razumjeti one koji se predaju bilo kakvu naporu s apsolutnim ciljevima ili vjerovanju
koje je sposobno stvoriti napor, ja bih, da mogu, stvorio cijelu jednu estetiku
neutješivosti, duboku ritmičnost balada iz kolijevke, pročišćenu od nježnosti noći u
velikim udaljenostima od drugih ognjišta.
Sreo sam danas na ulici, odvojeno, dva svoja prijatelja koji su se zavadili. Svaki
mi je od njih ispričao priču o tome zašto su se posvađali. Svaki mi je rekao istinu.
Svaki mi je iznio svoje razloge. Obojica su imala pravo. Obojica su potpuno imala
pravo. Nije se radilo o tome da je jedan vidio jedno, a drugi drugo, ili da je jedan
vidio jednu stranu stvari, a drugi drukčiju stranu. Ne, obojica su vidjela upravo ono
što se dogodilo, obojica su to vidjela uz istovrsna mjerila, ali svaki je od njih vidio
nešto drugo, i svaki je od njih, prema tome, imao pravo.
Ostao sam zbunjen pred tim dvostrukim postojanjem istine.


208.
18. 9. 1931. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Kao što se, znali to ili ne, svi držimo neke metafizike, isto tako, htjeli to ili ne,
svi se držimo nekakva morala. Posjedujem jedan vrlo jednostavan moral — ne činiti
nikome ni loše ni dobro. Ne činiti nikome loše, jer, osim što u drugima prepoznajem
isto pravo koje mi, držim, pripada, a to je da me ne uznemiruju, isto tako mislim da
je već dovoljno prirodnih zala što moraju postojati na svijetu. U ovome svijetu svi
živimo na palubi lađe što je isplovila iz luke koju ne poznajemo prema luci koju ne
znamo; trebali bismo jedni prema drugima biti ljubazni kao putnici. Ne činim dobro,
jer ne znam što je dobro, ni da li ga činim kada mislim da ga činim. Tko zna kakva
zla potičem ako dam milostinju? Tko zna kakva zla stvaram ako podučavam? U
sumnji se suzdržavam. I još mislim o tome kakva li je to pomoć ili objašnjenje, na
stanovit način, činiti i zlo uplećući se u tuđi život. Dobrota je hir naravi: nemamo
pravo činiti druge žrtvama svojih hirova, pa bili oni ljudski ili puni nježnosti. Dobra
se djela osuđuju; zato ih se hladno odričem.
Ako sam ne činim moralno dobro, isto tako ne tražim da mi ga čine. Ako se
razbolim, najteže mi pada što je netko prisiljen brinuti se o meni, jer bih se ja
protivio to činiti za drugoga. Nikada nisam posjetio bolesnog prijatelja. Uvijek kada
sam bio bolestan, i svaki mi je posjet bio neugodan, nešto kao uvreda, neopravdana
i povreda moje odluke na povučenost. Ne volim kada mi daju stvari; kao da me time
obvezuju da ih također dajem — tim istim ili nekim drugim ljudima, svejedno kome.
Vrlo sam društven na vrlo negativan način. Utjelovljenje sam bezazlenosti. Ali
nisam ništa više od toga, ne želim biti vise od toga, ne mogu biti više od toga. Prema
svemu osjećam neku vizualnu nježnost, milovanje inteligencije — ništa u srcu.
Nemam vjere ni u što, nade ni u što, ljubavi ni za što. S gađenjem i čuđenjem
odbijam iskrene ljude svake vrste iskrenosti i mistike svih misticizama, ili, prije i
bolje rečeno, iskrenost svih iskrenih i misticizam svih mistika. Ta je mučnina gotovo
fizička kada je misticizam aktivan, kada nastoje uvjeriti tuđu pamet ili pokrenuti
tuđu volju, pronaći istinu ili obnoviti svijet.
Smatram se sretnim jer više nemam rođake. Tako nemam obvezu, koja bi me
neizbježno pritiskala, da nekoga moram voljeti.
Nemam čežnje, osim literarne. Prisjećam se svoga djetinjstva sa suzama, ali to
su ritmička ponavljanja u kojima se već sprema proza. Sjećam se kao neka vanjska
stvar i kroz vanjske stvari, sjećam se samo vanjskih stvari. Nije to spokoj
provincijalne večeri koji mi izaziva osjećaje zbog djetinjstva što sam ga ondje
proživio, već je to raspored stola za čaj, to su obrisi pokućstva po kući, lica i fizičke
kretnje ljudi. Za slikama čeznem. Zato me jednako raznježi moje djetinjstvo kao i
nečije tuđe: oba su u prošlosti, za koju ne znam što je, posve vizualni fenomeni, što
ih osjećam s literarnom pažnjom. Raznježim se, da, ali ne zato što se sjećam, nego
zato što vidim.
Nikada nisam nikoga volio. Najviše sam volio jedino svoje osjetilne doživljaje
— stanja vizualne svijesti, dojmove budnoga osluškivanja, miomirise pomoću kojih
skromnost vanjskoga svijeta razgovara sa mnom govoreći mi prošle stvari (tako je
lako sjećati se po mirisu), odnosno, pomoću kojih mi pruža više stvarnosti, više
osjećaja od obična kruha što se peče u dnu pekarnice, kao onoga dalekog popodneva
kada sam se vraćao s pokopa strica koji me mnogo volio, a u meni je postojala
nejasna nježnost nekog olakšanja, ne znam od čega.
To je moj moral ili moja metafizika, to sam ja-prolaznik svega, čak i svoje duše,
ne pripadam ničemu, ne želim ništa, nisam ništa, apstraktno središte neosobnih
osjeta, osjećajno zrcalo što je palo, okrenuto prema raznolikosti svijeta. Sa svim tim i
ne znam jesam li sretan ili nesretan, a i nije mi važno.

209.
Ulomak objavio António de Pina Coelho u svojoj knjizi Os Fundamentos Filosóficos da Obra
de Fernando Pessoa (Verbo, 1971), gdje je ulomak prikazan kao neobjavljen rukopis iz Knjige
nemira, bez datuma i potpisa. Original nije pronađen.

 Surađivati, povezati se, djelovati s drugima, to je metafizički morbidan poriv.
Duša koja je dana pojedincu ne smije se posuđivati odnosima s drugima. Božanska
okolnost postojanja ne smije biti predana sotonskoj okolnosti supostojanja.
Djelujući s drugima gubim barem jedno — a to je djelovati sam.
Kada se prepuštam, iako se čini kao da se prostirem, ograničavam se. Suživjeti
znači umrijeti. Za mene, samo je moja samosvijest stvarna; u toj su svijesti drugi
nejasni fenomeni, i bilo bi smrtno posuditi im vrlo istinsku stvarnost.
Dijete koje silom želi provoditi svoju volju bliže je Bogu, jer želi postojati.
Život nas odraslih svodi se na davanje milostinje drugima. Svi živimo od tuđe
milostinje. Trošimo našu osobnost u orgijama supostojanja.
Svaka izgovorena riječ nas izdaje. Jedina podnošljiva komunikacija je pisana
riječ, jer nije kamen u mostu između duša, nego svjetlosna munja među zvijezdama.
Objasniti znači ne vjerovati. Sva je filozofija diplomacija u obliku vječnosti <>,
kao diplomacija, bitno lažna stvar, koja ne postoji samo kao stvar, nego posve i u
cijelosti za jedan cilj.
Jedina dostojanstvena sudbina pisca koji objavljuje je ona u kojoj ne postiže
zasluženu slavu. Ali prava dostojanstvena sudbina je sudbina pisca koji ne
objavljuje. Ne govorim o onome koji ne piše, jer taj nije pisac. Govorim o onome
kojemu je u prirodi da piše, a zbog duhovnih okolnosti ne nudi ono što piše.
Pisati znači objektivirati snove, stvoriti vanjski svijet kao očitu nagradu [?] za
naš nemar stvaratelja. Objavljivati znači dati taj vanjski svijet drugima, ali zašto, ako
je vanjski svijet, zajednički nama i njima, stvarni »vanjski svijet«, svijet tvari, vidljiv
i dodirljiv svijet? Što drugi imaju sa svijetom koji je u meni?


210.

219
ESTETIKA KLONUĆA

Objaviti se — socijalizacija samoga sebe. Kakve li niske potrebe! No svejedno,
samo da nije udaljena od nekog čina — izdavač zarađuje, tiskar proizvodi. Zasluga
nepovezanosti, barem.
Jedna od većih čovjekovih briga, kada dosegne dob lucidnosti, jest da se uobliči,
djelujući i misleći, na sliku i priliku svoga ideala. Budući da nijedan ideal ne
utjelovljuje toliko kao inercija svu tu logiku naše aristokratske duše pred bučnošću i
pred <> izvanjski modernim, Inertnost i Nedjelotvornost trebali bi biti naš Ideal.
Površnost? Možda. Ali to će zabrinuti, poput neke nedaće, samo one kojima je
površnost privlačna.


211.
L. do D.

Entuzijazam je priprost.
Izraz entuzijazma je više od svega povreda prava naše neiskrenosti.
Nikada ne znamo kada smo iskreni. Možda to nikada i nismo.
I čak ako smo iskreni danas, sutra možemo biti isto tako iskreni u suprotnoj
stvari.

Ja nisam imao uvjerenja. Imao sam oduvijek dojmove. Nikada ne bih mogao
mrziti zemlju u kojoj sam vidio sablažnjivi zalaz sunca.

Poizvanjštiti dojmove prije bi značilo uvjeriti se da ih imamo nego da ih zaista
imamo.


212.

Imati mišljenje znači biti prodan samome sebi. Nemati mišljenje znači postojati.
Imati sva mišljenja znači biti pjesnik.


213.
L. do D.

Sve mi iščezava. Cijeli moj život, moja sjećanja, moja mašta i ono što ona
sadrži, moja osobnost, sve mi iščezava. Neprestano osjećam da sam bio netko drugi,
da sam osjećao kao drugi, mislio kao drugi. Ono što gledam je predstava s drugim
scenarijem. A ono što gledam to sam ja.
Ponekad pronalazim, u uobičajenoj zbrci svojih književnih pretinaca, stranice
što sam ih ispisao prije deset godina, prije petnaest godina, ili možda još više. I
mnoge mi se čine kao da ih je netko drugi pisao, ne prepoznajem se u njima. Netko
ih je napisao, a to sam bio ja. Ja sam ih osjećao, ali bilo je to kao u drugom životu iz
kojeg sam se sada probudio kao iz tuđeg sna.
 Često pronađem stvari što sam ih napisao dok sam još bio vrlo mlad — ulomci
kada sam imao šesnaest godina, ulomci kada sam imao dvadeset. Neki imaju snagu
izraza kakve se ne sjećam da sam ju mogao imati u to doba života. U nekim
rečenicama, iz raznih razdoblja, napisane su stvari u mome kasnom mladenaštvu, a
čine mi se kao da sam ih stvorio sada, podučen godinama i stvarima. Prepoznajem da
sam isti kakav sam bio. A kako osjećam da sam danas mnogo uznapredovao od
onoga što sam bio, pitam se gdje je napredak ako sam onda bio isti kao i danas.
U tome postoji neka tajna koja me obezvređuje i tišti.
Još prije nekoliko dana pretrpio sam dojam zaprepaštenja zbog kratkog zapisa iz
moje prošlosti. Dobro se sjećam da moja briga o jeziku, barem relativna, potječe od
prije nekoliko godina. U jednom sam pretincu pronašao zapis, mnogo stariji, u kojem
je ta briga bila snažno naglašena. Sebe u prošlosti nisam shvaćao u pozitivnom
smislu. Kako sam uznapredovao do onoga što sam već bio? Kako sam se danas
upoznao u onome što nisam poznavao jučer? A sve mi se brka u labirintu u kojemu
se sa sobom udaljavam od sebe. Lutam mislima i siguran sam da sam ovo što pišem
već napisao. Sjećam se. I pitam ono što u meni pretpostavlja da jest, nema li u
platonizmu osjeta druge, bliže anamneze, drugog sjećanja prijašnjega života koji bi
bio tek iz ovoga života…
Bože, Bože moj, koga gledam? Koliko sam njih? Tko je ja? Što je ovaj interval
koji postoji između mene i mene?


214.
L. do D.

Ponovno sam pronašao neki svoj ulomak, napisan na francuskom još prije
petnaest godina. Nikada nisam bio u Francuskoj, nikada bio u blizini Francuza,
nikada, prema tome, vježbao taj jezik, kojemu više nisam vičan. Danas čitam
francuski kao što sam ga uvijek čitao. Stariji sam, praktičniji u mislima: vjerojatno
sam napredovao. Ali taj ulomak iz moje udaljene prošlosti posjeduje sigurnost u
korištenju francuskog kakvu danas nemam, stil je tečan, kakav danas ne bih mogao
imati u tom jeziku, postoje čitavi ulomci, potpune rečenice, oblici i načini
izražavanja koji naglašavaju vladanje tim jezikom od kojega sam se udaljio i ne
sjećajući se da sam ga poznavao. Kako to objasniti? S kime sam se zamijenio u sebi?
Dobro znam da je lako stvoriti teoriju o protočnosti stvari i duša, shvatiti da smo
unutarnje protjecanje života, zamišljati da je ono što jesmo neka velika količina, da
prolazimo pored nas, da smo bili mnogi… Ali ovdje postoji nešto drugo osim pukog
protjecanja osobnosti između vlastitih obala: postoji drugi apsolut, tuđe biće koje je
bilo moje. Da s godinama izgubim maštu, osjećaj, vrstu inteligencije, način osjećanja
— sve bi me to rastužilo, ali me ne bi čudilo. A što vidim kada se čitam kao da čitam
nekoga drugog? Na kojoj sam obali, ako se vidim na dnu?
Ponekad pronalazim ulomke za koje se ne sjećam da sam ih napisao, što je malo
za čuđenje, ali i one za koje se ne sjećam da sam ih mogao napisati, a to me već
straši. Neke su rečenice napisala druga umna stanja. Kao da sam pronašao neki stari
portret, nesumnjivo moj, s drukčijim stasom, s nepoznatim crtama — ali nesumnjivo
mojima — zastrašujuće ja.


215.

Zaokupljaju me mišljenja koja se jako razilaze, kao i najraznovrsnija vjerovanja.
To je zato što nikada ne mislim, ne govorim, ne djelujem… Umjesto mene misli,
govori i djeluje neki moj san u kojemu sam toga časa utjelovljen. Započnem govoriti
i govorim ja-drugi. Od mojega osjećam samo veliku nesposobnost, golemu prazninu,
nedostatnost pred svime što je život. Ne znam pokrete nijednoga stvarnog čina, <>
Nikada nisam naučio postojati.
Sve što poželim postignem, odmah je u meni unutra.

Želim da vam čitanje ove knjige ostavi dojam da prolazite kroz noćnu moru
velikog užitka.

Što je nekada bio moral, danas je za nas estetika… Što je bilo društveno, danas
je individualno…

Čemu gledati u sutone ako u sebi imam nebrojene raznolike sutone — od kojih
220
neki to nisu — i ako sam, osim što ih gledam u sebi, ja sâm ti sutoni iznutra .


216.
L. do D. 7. 10. 1931.

Zapad je razvučen odvojenim istrgnutim oblacima što ih čitavo nebo ima.
221
Odrazi svih boja, blagi odrazi ispunjavaju raznolikost visoka zraka, odsutno
plutaju u velikim tugama visine. Povrh uzdignutih krovova, poluboja, polusjena,
posljednje usporene zrake sunca na odlasku poprimaju oblike boja koje nemaju ni
 222
one, ni stvari na koje se spuštaju. Veliki je mir povrh bučne razine grada koji se
također smiruje. Sve uzdiše onkraj boje i zvuka dubokim i nijemim uzdahom.
Na obojenim kućama što ih sunce ne vidi, boje dobivaju primjese njihova sivila.
Postoji hladnoća u raznovrsnosti tih boja. Spava neki malen nespokoj u lažnim
dolinama ulica. Spava i smiruje se. I malo-pomalo, u najnižim visokim oblacima,
odrazi postaju sjene, jedino na onome malenom oblaku što lebdi kao bijeli orao
ponad svega, sunce izdaleka zadržava svoje nasmiješeno zlato.
Sve što sam tražio u životu, sam sam i odgodio da bi bilo traženo. Poput onoga
sam koji rastreseno traži ono na što je u snu između traženja već zaboravio. Postaje
223
stvarniji od nestale tražene stvari, stvarni pokret vidljivih ruku koje traže,
premećući, mičući, postavljajući, a u postojanju su bijele i duge, s točno pet prstiju
svaka.
Sve što sam imao poput ovoga je visokog neba, istoga i raznolikoga, dronjci
ničega što ih dodiruje daleka svjetlost, fragmenti lažna života što ga smrt pozlaćuje
izdaleka, s tužnim smiješkom cijele istine. Sve što sam imao, da, bilo je u onome —
ne znati tražiti, biti gospodarom popodnevnih močvara, kraljevićem opustjela grada
praznih grobova.
Sve što jesam, što sam bio, što mislim da jesam ili sam možda bio, sve to
odjednom, u takvim mojim mislima i u iznenadnom gubitku svjetla visokog oblaka
gubi tajnu, istinu, možda sreću, što postoje u ne znam čemu podno života. Sve mi to
preostaje, poput sunca koje nedostaje, a povrh visokih krovova svjetlo nejednako
klizi svojim rukama što padaju, i pogledu se u cjelini krovova otkriva intimna sjena
svega.
Nejasna, treptava kap, sićušna u daljini, iskri se prva zvijezda.


217.
L. do D.

Svi potezi osjećajnosti, ma kako bili ugodni, uvijek su prekidi nekoga stanja za
koje ne znam od čega se sastoji, to je prisni život same osjećajnosti. Ne samo velike
brige što nas odvajaju od nas samih, nego čak i male uznemirenosti, narušavaju
mirnoću kojoj svi, i ne znajući, težimo.
Gotovo uvijek živimo izvan sebe, a sam život je neprekidna raspršenost. No
težimo k sebi kao središtu oko kojega stvaramo, poput planeta, besmislene i udaljene
elipse.


218.

Stariji sam od Vremena i Prostora jer sam svjestan. Stvari potječu od mene;
Čitava je Priroda moj prvotni osjetni doživljaj.

Tražim, ne nalazim. Želim, i ne mogu.

Bez mene sunce se rađa i gasi; bez mene kiša pada i vjetar uzdiše. Ne
izmjenjuju se zbog mene godišnja doba i mjeseci, niti protječu sati.

Gospodar svijeta u sebi, svih zemalja koje ne mogu ponijeti sa sobom, <>


219.

To živo mjesto doživljaja, moja duša, ponekad svjesno šeće sa mnom noćnim
ulicama grada, u mučnim časovima u kojima se osjećam snom između snova druge
vrste, na plinskom <> svjetlu, u prolaznoj buci vozila.
Istodobno, kada se tjelesno zavlačim u uličice i pod-ulice, duša mi postaje
slojevita u labirintima osjeta. Sve žalosno što može dati pojam irealnosti i hinjena
postojanja, sve što sriče slova, ne u rasuđivanju, već konkretno i <>, što je više nego
šuplje mjesto svijeta, objektivno mi se tada raslojava u odvojenome duhu. Rastužuje
me, ne znam zašto, taj objektivni produžetak uskih ulica, kao i širokih, ta
uzastopnost svjetiljki, stabala, osvijetljenih i tamnih prozora, zatvorenih i otvorenih
vratnica, raznorodnih noćnih spodoba kojima moj kratki vid, što im pruža veću
nejasnost, pomaže da subjektivno postanu čudovišni, neshvatljivi i irealni.
Verbalni fragmenti zavisti, pohote, trivijalnosti udaraju o moje osjetilo sluha.
Šuškavi šapati <> gibaju se valovito prema mojoj svijesti.
Pomalo gubim jasnu svijest da postojim u produžetku sa svime time, da se
doista krećem, dok osluškujem i malo vidim, između sjena što predstavljaju bića i
mjesta na kojima ta bića jesu. Postupno mi postaje mračno, nerazlučivo nejasno kako
sve to može postojati pred licem vječnoga vremena i beskrajnoga prostora.
Počinjem ovdje, prema pasivnoj asocijaciji ideja, misliti na ljude koji su o tom
224
prostoru i vremenu imali analitičku i razumljivo izgubljenu svijest. Osjeća mi se
grotesknom ideja da su među ljudima nalik ovima, u nesumnjivo sličnim noćima, u
gradovima zacijelo ne bitno različitim od ovoga na koji mislim, ti Platoni, Scotusi
Erigenasi, Kanti, Hegeli — upravo oni sve to zaboravili, kao da su postali različiti od
ovih ljudi <>. A pripadali su istome ljudstvu.
I ja sam koji šećem ovuda s ovim mislima, s kakvom se strašnom jasnoćom, dok
ih mislim, osjećam udaljen, stran, zbunjen i <>

Privodim kraju svoje osamljeno hodočašće. Prostrana tišina, što joj sitni
zvukovi ne mijenjaju doživljaj, kao da mc napada i zarobljava. Golemi umor pukih
stvari, običnoga bivanja ovdje, toga <> što se nalazim na ovaj način, boli mc od duha
do tijela <>. Gotovo se iznenadim poželjevši vikati, potopljen, osjećam se kao u
oceanu neke <> neke golemosti koja ništa nema s beskrajem prostora, ni s vječnošću
vremena, ni s bilo čime podložnome mjerenju i imenu. U ovim groznim, uzvišeno
tihim časovima ne znam što sam materijalno, što uglavnom radim, što obično želim,
osjećam i mislim. Osjećam se izgubljenim od samoga sebe, izvan svojega dosega.
Ćudoredna žudnja za borbom, intelektualni napor za svrstavanjem i razumijevanjem,
uzburkana težnja umjetnika da stvori nešto što sada ne razumijem, ali se sjećam da
sam razumio, i što nazivam ljepotom, sve mi to iščezava iz nagona zbiljskoga, sve
mi se to uobličuje u nešto nedostojno zaludnoga mišljenja, isprazno i daleko.
Osjećam se tek prazninom, iluzijom neke duše, mjestom nekoga bića, tamom svijesti
225
u kojoj neobični kukac <> uzalud traži makar toplo sjećanje na svjetlost.


220.

BOLAN INTERVAL

Čemu sanjati?
Što od sebe stvorih? Ništa.
produhoviti se u Noći, ako <>
Unutarnji Kip bez rubova, Vanjski San koji nije sanjan.


221.
L. do D. 16. 10. 1931.

Uvijek sam bio ironičan sanjač, nevjeran unutarnjim obećanjima. Uvijek sam
uživao kao drugi i stranac u porazima svojih sanjarenja, kao slučajni promatrač
onoga što sam mislio da jesam. Nikada nisam povjerovao u ono u što sam vjerovao.
Napunio sam šake pijeskom, nazvao ga zlatom, i otvorio šaku da sve iscuri. Rečenica
je bila jedina istina. S izrečenom rečenicom sve je bilo učinjeno; ostao je pijesak koji
226
je to uvijek i bio .
Da nisam oduvijek sanjao, živeći u neprestanom otuđenju, mogao bih se dobrim
dijelom nazvati realistom, odnosno, osobom kojoj je vanjski svijet jedna nezavisna
nacija. Ali radije ne bih sebi davao imena, radije sam onaj koji jesam sa
227
stanovitom mračnošću, zadržavajući u sebi zlovolju što se ne znam predvidjeti.
Osjećam neku vrstu dužnosti da uvijek sanjam, budući da nisam drugo, i ne
želim više osim da kao gledatelj samoga sebe uvijek imam najbolju moguću
predstavu. Tako se izgrađujem u zlatu i svili, u pretpostavljenim dvoranama, lažnoj
pozornici, drevnom scenariju, snu stvorenu između igara blage svjetlosti i nevidljive
glazbe.
Čuvam u dubini, kao sjećanje na neki ugodan poljubac, uspomenu na djetinjstvo
228
jednoga kazališta u kojemu je modri i mjesečarski scenarij prikazivao terasu neke
nezamislive palače. Ondje je bio oslikan i prostrani okolni vrt, a ja sam potrošio dušu
živeći sve to kao stvarnost. Glazba koja je lagano odzvanjala u toj duhovnoj prilici
mojega životnog iskustva, dovodila je do grozničave stvarnosti zadani scenarij.
Scenarij je sigurno bio modar i mjesečarski. Ne sjećam se tko se pojavljivao na
pozornici, ali djelo koje postavljam u krajolik što ga se sjećam, danas mi izlazi iz
229
stihova Verlainea i Pessanhe ; daleko od toga da se ne sjećam što se događalo na
živoj pozornici s ove strane te stvarnosti modre glazbe. Bila je moja i lepršava,
golema i mjesečarska maskarada, interludij srebra i modrine što se bliži svršetku.
Potom je došao život. Te su me noći poveli na večeru u Leão. Još se sjećam
230
odrezaka s okusom čežnje — odresci, znam ili pretpostavljam, kakve danas nitko
ne radi ili ih ja ne jedem. I sve mi se miješa — djetinjstvo proživljeno u daljini,
ukusno jelo te noći, mjesečarski scenarij, budući Verlaine i ja sadašnji — u
231
rasplinutoj dijagonali, u lažnom prostoru između onoga što sam bio i što jesam.


222.
L. do D.

232
Kao u danima kada se sprema grmljavina, a zvukovi ulica progovaraju glasno
233
osamljenim glasom.

234
Ulica se namreškala od jake i blijede svjetlosti, a mutno crnilo drhtalo od
istoka do zapada svijeta, s praskom raspada što je odzvanjao… Neslomljiva tuga
okrutne kiše pogoršala je crni zrak do ružne gustoće. Hladan, mlak, topao — sve to
istodobno — zrak je u svim dijelovima bio pogrešan. A zatim, u širokoj dvorani, klin
metalne svjetlosti napravio je procjep u počincima ljudskih tijela, te u ledenom
skoku, s gomilom zvučnoga kamenja, udario na sve strane, raspao se u krutoj tišini.
Zvuk se kiše stišava poput manje teškoga glasa. Buka ulica bolno se smanjuje. Novo
svjetlo brzoga žutila prekriva gluhu crnoću, ali sada je bilo moguće udahnuti prije no
što je šaka drhtavoga zvuka kliznula naglo na drugu stranu, i kao svadljivi odlazak,
grmljavina je počela ne bivati više ovdje.

… s rastegnutim i dokrajčenim šumom, bez svjetla u svjetlu to se širilo,
podrhtavanje grmljavine na dalekim trgovima — kružilo je Almadom…

Iznenada se prosula snažna svjetlost. Zaustavila se u mozgovima i sobama [?].
Sve je zamuknulo. Srca su načas stala. Sva su bića vrlo osjećajna. Tišina naliježe kao
daje prošla smrt. Pojačani zvuk kiše pruža olakšanje kao sveopće suze. Osjeća se
olovo.


223.
L. do D.

Sablja slabašne munje zavitlala je sjenovito po širokoj sobi. A nadolazeći zvuk,
zaustavljen široki muk, obrušio se, pobjegavši iz dubine. Zvuk kiše plakao je glasno
poput narikača u predahu razgovora. Sitni su se zvukovi izdvojili ovdje u nutrini,
nemirni.


224.

… taj maštoviti prizor što ga nazivamo stvarnost.

Već dva dana pada kiša, pada iz sivog i hladnog neba nekakva kiša, sebi
svojstvene boje, i rastužuje dušu. Već dva dana… Tužan sam od osjećanja, i gledam
ju u odrazu prozora, pri zvuku vode što kaplje i kiše što pada. Srce mi je stisnuto, a
sjećanja pretvorena u tjeskobe.
Bez sna i potrebe za njim, u meni postoji snažna volja za spavanjem. Nekoć,
kada bijah dijete i sretan, u kući susjednoga dvorišta živio je glas jedne papige zelene
boje. Nikada joj se za kišnih dana glas nije rastužio, a kreštala je, zacijelo iz zaklona,
s nekim postojanim osjećajem što je lebdio nad tugom poput preteče gramofona.
Jesam li pomislio na tu papigu zato što sam tužan, a moje se daleko djetinjstvo
toga sjeća? Ne, zapravo sam na nju pomislio zato što iz dvorišta preko puta, u
sadašnjosti, jedna papiga krešti kao izvan sebe.
Sve mi se miješa. Kada pomislim da se sjećam, nešto drugo mislim; ako vidim,
ne obraćam pažnju, a kada sam rastresen, jasno vidim.
Okrećem leđa sivome prozoru, tim pri dodiru ruku hladnim oknima. I sa sobom
iznenada nosim, nekom čarolijom iz polutame, unutrašnjost stare kuće, izvan koje je,
u susjednome dvorištu, kreštala papiga; i moje se oči uspavljuju od sve nepovratnosti
da sam doista živio.


225.
16. i 17. 10. 1931. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Da, to je zalaz. Stižem do ušća Ulice Alfândega, spor i raspršen, a kada me
obasjao Terreiro do Paço, vidim jasno, bez sunca, zapadno nebo. Nebo je zelenkasto-
plavo do bijeloga sivila, a na njegovoj lijevoj strani, povrh brda na drugoj obali,
zaklanja se zbijena, smeđasta magla umrtvljene ružičaste boje. Veliki je mir što ga
nemam hladno raspršen u apstraktnome jesenskom zraku. Patim zbog toga što
nemam nejasno zadovoljstvo u pretpostavci da mir postoji. Ali, zapravo, nema mira
ni nedostatka mira: tek nebo, nebo svih boja što se onesvješćuju — bijela modrina,
plavkasto zelenilo, blijedo sivilo između zelenog i plavog, nejasne udaljene primjese
boja oblaka koji to nisu, žuto potamnjelih od crvenila što nestaje. A sve je to vizija
koja se gasi istoga časa u kojemu nastaje, interval između ništa i ništa, prozračan, u
visine postavljen, u primjese neba i tuge, razvučen i neodređen.
Osjećam i zaboravljam. Neka čežnja za svim ljudima zbog svega obuzima me
poput opijuma hladnoga zraka. Postoji u meni zanos viđenja, dubok i umetnut.
Prema luci, gdje se utrnuće sunca sve više bliži kraju, svjetlost se poništava u
bijelome bljedilu koje se plavi od zelenkaste hladnoće. U zraku je ukočenost onoga
što se nikada ne doseže. Šuti visoko krajolik nebeski.
U ovome času, kada se osjećaji prelijevaju, poželio sam biti posvemašnje
obijestan u riječima, slobodno hirovit u jednome sudbinskom stilu. Ali ne, samo je
visoko nebo ono sve, udaljeno, dok se ukida, a osjećaj što ga imam i koji je mnoštvo
njih zajedno i zbrkano, nije drugo do odraz ovoga ništavnog neba u nekom jezeru u
meni — jezeru mrtva pogleda, zatočenom između ukočenih stijena, šutljivom, u
kojemu se visina ogleda zaboravljena.
 Tako me često, kao sada, tišti osjećaj onoga što osjećam — osjećam nešto kao
tjeskobu samo zato jer osjećam, nemir jer sam ovdje, čežnju za nečim drugim što
nisam upoznao, zalaz svih emocija koji me obasjava zagasitom žutosti do tužnoga
sivila u mojoj izvanjskoj svijesti mene samoga.
Ah, tko će me spasiti od postojanja? Ne želim smrt, ni život, već onu drugu
stvar što blista na dnu žudnje kao mogući dijamant u spilji u koju je nemoguće
spustiti se. To je sva muka i sva bol ovoga stvarnoga i nemogućeg svijeta, ovoga
neba što je barjak neznane vojske, ovih primjesa boje što blijede na izmišljenome
zraku, u kojemu zamišljeni mladi mjesec izranja u električnom zaustavljenom
bljesku, ocrtavajući se dalek i neosjetljiv.
To je potpuno nedostajanje istinskoga Boga koji je isprazno truplo visokoga
neba i zatvorene duše. Beskrajno zatočeništvo — jer si beskrajno, od tebe se ne može
pobjeći!


226.

S kakvom žudnjom <> i transcendentno ja, ponekad, šećući gradskim ulicama i
zureći iznutra iz duše u obrise zgrada, raznolikosti građevina, u arhitektonske sitne
pojedinosti, svjetlo u ponekim prozorima, posude s biljkama što stvaraju
nepravilnosti na balkonima — promatrajući sve to, rekao bih, s velikim užitkom
intuicije, na usne svijesti navire mi krik iskupljenja: ali ništa od ovoga nije
235
stvarno !


227.
18. 10. 1931. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Dajem prednost prozi nad stihom, kao umjetničkoj vrsti, zbog dva razloga. Prvi
je moj osobni, a to je da nemam izbora, jer nisam sposoban pisati u stihu. Drugi je,
međutim, razlog sviju nas, i nije, vjerujem, sjena ili obmana prvoga. Vrijedi truda
razložiti ga jer dodiruje duboki smisao potpune vrijednosti umjetnosti.
Stih smatram međuigrom, prijelazom iz glazbe u prozu. Poput glazbe, stih je
ograničen ritmičkim pravilima koja, čak i kada nisu stroga pravila vezanog stiha,
postoje ipak kao čuvari, kao prisila, automatski dispozitivi za ugnjetavanje i
kažnjavanje. U prozi se izražavamo slobodno. Možemo u nju unijeti ritam glazbe, a
ipak misliti. Možemo unijeti ritam poezije, a ipak biti izvan njega. Zalutali ritam
stiha ne narušava prozu; o slučajni prozni ritam spotiče se stih.
 Proza uključuje sve umjetnosti — djelomice stoga jer je u riječi sadržan cijeli
svijet, a djelomice stoga jer je u slobodnoj riječi sadržana sva mogućnost njegova
izricanja i promišljanja. U prozi možemo pružiti sve u prenesenom obliku: boju i
oblik što ih slikarstvo daje tek izravno u njima samima, bez unutarnje dimenzije;
ritam što ga glazba daje tek izravno u njemu samome, bez uobličena tijela, i bez
onoga drugog tijela koji je ideja; strukturu što ju arhitekt oblikuje od čvrstih,
zadanih, izvanjskih stvari, a mi ju gradimo u ritmu, neodlučnostima, u protjecanju i u
strujanjima; stvarnost što ju kipar ostavlja svijetu bez aure i transsupstancijacije;
pjesništvo, napokon, u kojemu je pjesnik poput novaka neke tajne sekte, sluga,
premda svojom voljom, jednoga oblika postojanja i jednoga rituala.
Duboko sam uvjeren da u savršeno civiliziranom svijetu neće postojati druga
umjetnost osim proze. Ostavit ćemo zalaske sunca samim zalascima sunca, njegovati
u umjetnosti jedino njihovo verbalno poimanje, pretačući ih tako u pojmovnu
glazbenost boje. Ne bismo klesali tijela u kipove, ona bi sama, vidljiva i dodirljiva,
zadržavala svoj pokretni obris i svoju meku mlačnost. Gradili bismo kuće samo da u
njima boravimo, što konačno i jest njihova svrha. Pjesništvo bi služilo da se djeci
približi buduća proza, jer poezija je uistinu infantilna stvar, mnemonička, pomoćna i
početnička.
Čak i niže umjetnosti, odnosno one koje takvima možemo nazvati, odražavaju
se zabašurene u prozi. Postoje proze koje plešu, pjevaju, koje o samoj sebi drže
govore. Postoje verbalni ritmovi koji su zapravo baleti, gdje se ideja vrludajući
razgolićuje u prozračnoj i savršenoj putenosti. A isto tako postoje u prozi istančana
previranja u kojima veliki glumac, Riječ, ritmički prenosi u svoje tjelesno biće
tajanstvenu nedodirljivost Svemira.


228.

Sve se prožima. Čitanje klasika, koji ne govore o zalascima sunca, približilo mi
je mnoge zalaske sunca, u svim bojama. Postoji odnos između sintaktičke
nadležnosti po kojoj se razlikuje vrijednost bića, zvukova i oblika, i sposobnosti da
se pojmi kada je plavetnilo neba zapravo zeleno, te da dio žutoga obitava u zelenilu
modroga neba.
U biti je to ista stvar — sposobnost razlučivanja ili istančanost. Bez sintakse
nema dugotrajne emocije. Besmrtnost je funkcija gramatičara.


229.

Čitanje je san vođen tuđom rukom. Loše i površno čitati znači osloboditi se ruke
koja nas vodi. Površnost u naobrazbi je najbolji način da se dobro čita i pronikne u
dubine.

Kako je priprost i nizak život! Dovoljno je to što ga nisi poželio pa da bude
nizak i priprost, jer ti je dan, ništa ne ovisi o tvojoj volji, čak ni o tvojoj iluziji o
tvojoj volji.

Umrijeti znači biti potpuno drugi. Zato je samoubojstvo kukavištvo, jer znači
potpuno predavanje životu.


230.
A. de C. (?) ili L. do D. (ili pak nešto drugo)

Umjetnost je izbjegavanje djelovanja ili življenja. Umjetnost je intelektualni
izraz emocije, različite od života, koji je voljni izraz emocije. Ono što nemamo, što
se ne usuđujemo ili ne uspijevamo, možemo posjedovati u snu, i s tim snom
stvaramo umjetnost. Ponekad je emocija tako snažna da ju, premda je svedena na
djelovanje, to djelovanje ne ispunjava; s viškom emocije, koja nije pronašla izraz u
životu, oblikuje se umjetnost. Tako postoje dvije vrste umjetnika: onaj koji izražava
ono što nema i onaj koji izražava ono što je preostalo od onoga što je imao.


231.
L. do D.

Stvoriti djelo i potom ga prepoznati kao loše, to je tragedija duše. A pogotovo je
velika kada se prepoznaje da je to najbolje djelo koje se moglo stvoriti. A početi
pisati djelo, znati unaprijed da ono mora biti nesavršeno i promašeno, pisati ga i
gledati kako je nesavršeno i promašeno — to je najveća duhovna muka i poniženje.
Ne samo da osjećam da nisam zadovoljan stihovima koje pišem, nego znam da i s
onima koje ću tek napisati, također neću biti zadovoljan. Znam to na neki filozofski
236
način, kao i tjelesno, u nekoj mračnoj i sabljastoj slutnji.
Zašto onda pišem? Zašto ja kao propovjednik odricanja još nisam naučio da to
odricanje potpuno i primijenim. Nisam naučio odreći se nagnuća prema stihu i prozi.
Moram pisati kao da služim kakvu kaznu. A najveća kazna je spoznaja da je ono što
pišem posve nevrijedno, promašeno i netočno.
Već kao dijete pisao sam stihove. Tada sam pisao vrlo loše stihove, ali sam ih
smatrao savršenima. Nikada više nisam osjetio to lažno zadovoljstvo da stvaram
savršeno djelo. Ono što danas pišem znatno je bolje. Doista je bolje od onoga što bi
najbolji mogli napisati. Ali beskrajno je ispod onoga što ja, ne znam zašto, osjećam
da bih mogao — ili bih možda trebao — napisati. Svoje loše stihove iz djetinjstva
oplakujem kao mrtvo dijete, kao mrtvoga sina, posljednju nadu što je otišla.


232.

Što više napredujemo kroz život, sve više smo uvjereni u dvije istine koje pak
proturječe jedna drugoj. Prva je da sve fikcije književnosti i umjetnosti zvuče blijedo
pred stvarnošću života. Pružaju, naravno, daleko otmjenija zadovoljstva nego što su
ona životna; ipak, poput snova su u kojima osjećamo osjećaje koji se u životu ne
osjećaju, i gdje se spajaju oblici koji se u životu ne pronalaze; ali su ipak snovi iz
kojih se budi, koji nemaju sjećanja ni čežnje s kojima bismo poslije živjeli drugi
život.
Druga je, budući daje želja neokrnjene plemenite duše proživjeti život u
potpunosti, želja za posjedovanjem iskustva svih stvari, svih mjesta i svih
proživljenih osjećaja, a kako je to nemoguće, život može biti proživljen u potpunosti
tek subjektivno, i tek negiran može biti proživljen u svoj svojoj biti.
Ove se dvije istine ne mogu svesti u jednu. Mudrac će se uzdržati da ih spaja, a
uzdržat će se također i od njihova rastavljanja. Morat će, međutim, slijediti jednu od
njih, čeznutljiv za onom koju ne slijedi; ili napustiti obje, i uzdići se iznad samoga
sebe u vlastitoj nirvani.
Sretan je onaj koji od života ne traži više no što mu on spontano pruža, vođen
nagonom poput mačaka koje traže sunce kada sunca ima, a kada ga nema, onda
toplinu gdje god je bilo. Sretan je onaj koji se odriče svoje osobnosti u mašti, i uživa
u promatranju tuđih života, proživljavajući, ne sve dojmove, već vanjsku predstavu
svih tuđih dojmova. Sretan je, napokon, onaj koji se svega odriče, i kojemu, jer se
svega odrekao, ništa ne može biti oduzeto ni umanjeno.
Seljak, čitač novela, čisti asket — ta trojica su sretnici u životu, jer se odriču
osobnosti — jedan zato jer živi nagonski, a to je bezlično, drugi zato jer živi u mašti,
a to je zaborav, treći zato jer ne živi, a kako nije umro, spava.
Ništa mi ne pruža zadovoljstvo, ništa me ne tješi, sve me — bilo ga ili ne bilo
— zasićuje. Ne želim imati dušu i ne želim je se odreći. Želim što ne želim i odričem
se onoga što nemam. Ne mogu biti ništa i sve: most sam prolaza između onoga što
nemam i onoga što ne želim.


233.

… uzvišena tišina koja obitava u svim velikim stvarima — na visovima kao i u velikim
životima, u dubokim noćima kao u vječnim pjesmama.


234.
L. do D. Ulomak se nalazi u jednom uglu stranice na kojoj je ispisana proza
pripisana Álvaru de Camposu, na drugoj strani lista nalazi se Camposova pjesma
datirana 21. 10. 1931.

Možemo umrijeti samo ako smo voljeli.



235.
L. do D.

Samo sam jedanput bio doista voljen. Simpatija sam imao uvijek, i to od svih.
Ni posve slučajnom čovjeku nije bilo lako biti prost ili grub, čak ni hladan prema
meni. Barem sam neke simpatije trebao, uz vlastiti trud možda i mogao, pretvoriti u
ljubav ili strast. Nikada nisam imao strpljenja ili duhovne usredotočenosti čak ni da
poželim uložiti taj napor.
Kada sam u početku to primijetio kod sebe, pomislio sam — u tolikoj se mjeri
ne poznajemo — da je u takvim slučajevima razlog tome bila plašljivost u mojoj
duši. Ali kasnije sam otkrio da nije; postojala je mučnina od emocija, različita od
mučnine života, nestrpljenje da se vežem za bilo kakav stalni osjećaj, pogotovo kada
to kao na uzici povlači duži napor. Čemu, mislilo je u meni ono što ne misli. Imam
dosta osjetljivosti, dovoljno psihološke oštroumnosti da bih znao »ono kako«; »ono
kako od kako« uvijek mi je promaknulo. Slabost moje volje uvijek je počinjala kao
slabost volje za posjedovanjem volje. Tako mi se dogodilo s emocijama, tako mi se
događa s inteligencijom, sa samom voljom, i u svemu što je život.
Ali taj put, kada me je zlonamjernost prilike navela da pomislim kako sam
voljen i da se uvjerim kako sam doista voljen, najprije sam bio izgubljen i zbunjen,
kao da sam izvukao veliku nagradu u valuti što ju je nemoguće unovčiti. Zatim sam
se, jer svi smo mi ljudi, osjetio pomalo važnim; međutim, ta emocija, koja se
doimala najprirodnijom, brzo je prošla. Slijedio je teško odrediv osjećaj, ali u
kojemu su se neugodno isticali doživljaji mučnine, poniženja i zamora.
Mučnine, kao da mi je Sudbina nametnula neki zadatak u nepoznatim noćnim
poslovima. Mučnine, kao da mi je dana nova dužnost — neke grozne uzajamnosti —
s ironijom povlastice oko koje se još moram pomučiti i biti zahvalan Sudbini.
Mučnine, kao da nemam dosta nestalne jednoličnosti u životu, da bi joj se sada još
pridodala prisilna jednoličnost nekog određenog osjećaja.
I poniženja, da, poniženja. Trebalo mi je vremena da shvatim da je to osjećaj
naizgled tako malo opravdan zbog svog uzroka. Ljubav prema tome što sam ljubljen
morala se pojaviti. Morala me ispuniti taštinom zbog toga što je netko obratio
pozornost na moje postojanje kao voljenog bića. Ali, osim kratkog časa stvarne
taštine, u kojoj ipak ne znam da li je bilo više čuđenja ili same taštine, dojam koji
sam primio od sebe bilo je poniženje. Osjetio sam da mi je dana neka vrsta nagrade
namijenjene drugome — nagrade, da, koja ima vrijednost za onoga tko ju, naravno, i
zaslužuje.
Ali zamor, ponajprije zamor — zamor koji nadvisuje mučninu. Tada sam
shvatio jednu Chateaubriandovu rečenicu koja me je uvijek zavaravala zbog
nedostatka iskustva. Kaže Chateaubriand, uobličujući se u Renéa: »voleći ga, umara
ga« — on le fatigait en l’aimant. Spoznao sam, sa zaprepaštenjem, da je to istovrsno
iskustvo mojemu, i stoga njegovu istinu nisam imao pravo negirati.
Zamor od toga što smo voljeni, što smo doista voljeni! Zamor, jer smo predmet
iz zavežljaja tuđih emocija! Onaj tko želi biti slobodan, uvijek slobodan, a mora se
pretvoriti u momka koji raznosi poruke, s odgovarajućom odgovornošću, s uvijek
uslužnom učtivošću, bez primisli da bi netko s uzvišenom osjećajnošću jednoga
kraljevića mogao uskratiti ono najviše što ljudska duša može dati. Zamor [od] toga
što nam se postojanje pretvara u nešto u potpunosti ovisno o odnosu prema osjećaju
drugoga! Zamor, u svakome slučaju, od toga da se mora prisilno osjećati, da se mora,
čak i bez uzajamnosti, pomalo prisilno i voljeti!
Kao što je do mene stigao, tako je kraj mene i prošao taj prizor u sjeni. Danas od
njega ništa nije ostalo, ni u mome razumu, ni u mom osjećaju. Nikakvo iskustvo nije
mi donijelo ništa što ne bih mogao izvući iz zakona ljudskog života kojega nagonsko
upoznavanje pohranjujem u sebi jer sam čovjek. Nije mi pružilo ni zadovoljstvo
kojega bih se sjećao s tugom, ili bol koje bih se također sjećao s tugom. Imam dojam
da sam bio nešto što sam negdje pročitao, neki događaj koji se drugome zbio, novela
što sam ju pročitao do polovice, a druga je polovica nedostajala, s time da mi nije
bilo važno što nedostaje, jer dokle sam ju pročitao bila je ispravna, i premda nije
imala smisla, takva je već bila, te se smisao i ne bi mogao pridati dijelu koji
nedostaje, ma kakav bio njegov zaplet.
 Preostaje mi jedino zahvalnost osobi koja me je voljela. Ali to je apstraktna
zahvalnost, udivljena, više iz inteligencije nego iz bilo kakve emocije. Žao mi je ako
je nekome bilo žao mene; to mi je žao, i ništa mi više nije žao.
Nije vjerojatno da će mi život donijeti drugi susret s naravnim osjećajima.
Zamalo poželim da se pojavi, da vidim kako bih se osjećao taj drugi put, pošto sam
237
prošao čitavu jednu iscrpnu analizu prvoga iskustva . Moguće je da bih osjetio
manje; također je moguće da bih osjetio više. Ako Sudbina da, dat će. Osjećam
radoznalost prema emocijama. Prema činjenicama, ma kakve bile, ne osjećam
nikakvu radoznalost.


236.
L. do D.

Ničemu se ne podvrgnuti — nijednom čovjeku, nijednoj ljubavi, nijednoj ideji,
posjedovati onu daleku neovisnost koja se sastoji od nevjerovanja u istinu, a ako
postoji, u korisnost njezina spoznavanja — to je stanje u kojemu, čini mi se, mora
protjecati sam sa sobom duboki intelektualni život onih koji ne žive bez mišljenja.
Pripadati — to je banalno. Vjera, ideal, žena ili zanimanje — sve je to zatočeništvo
ili okovi. Biti znači biti slobodan. No ta ista težnja postaje teret, ako se njome
ponosimo; ne bismo se ponositi kada bismo shvatili kako je to uže kojim nas vuku.
Ne, i bez povezanosti sa sobom! Slobodni od sebe kao i od drugih, kontemplativni
bez zanosa, mislioci bez zaključka, poživjet ćemo slobodni od Boga taj kratki
interval što ga rastresenost krvnika prepušta našem trenutačnom zanosu. Sutra nas
čeka giljotina. Ako nas ne čeka sutra, čeka nas prekosutra. Predahnimo na suncu
prije svršetka, kao svojevoljni neznalice namjera i slijeda. Sunce će pozlatiti naša
238
lica bez bora, a povjetarac će biti svjež za one koji se vise ne nadaju .
Bacam olovku na pisaći stol i ona se kotrljajući vraća po kosoj plohi na kojoj
radim, ja ju ne zadržavam. Sve sam odjednom osjetio. I moja se radost ogleda u tom
pokretu srdžbe koju ne osjećam.


237.

BILJEŠKE ZA JEDNO ŽIVOTNO PRAVILO

Potreba za vladanjem nad drugima je potreba za drugima. Šef je ovisnik.

Uvećati osobnost ne uključujući u nju ništa tuđe, i ne tražeći ništa od drugih, ne
naređujući drugima, ali biti drugi kada su drugi potrebni.

Potrebe svesti na najmanju mjeru, i ni u čemu ne ovisiti o drugima.

Jasno je da je ovaj život apsolutno nemoguć. Ali nije nemoguć relativno.

Promotrimo vlasnika ureda. On ima obvezu da može svakoga otpustiti, ima
obvezu da zna pisati na stroju, da zna računovodstvo, da zna pometati ured. Prema
tome, njegova ovisnost o drugima bila bi samo potreba da se ne gubi vrijeme, a ne
potreba vlastite nesposobnosti. On kaže pripravniku: »Odnesite ovo pismo u poštu«,
jer ne želi gubiti vrijeme noseći ga u poštu, a ne zato jer ne zna gdje je pošta. On
kaže službeniku: »Obavite onaj posao tamo«, jer ne želi gubiti vrijeme obavljajući
ga, a ne zato jer ga ne zna obaviti.


238.

Nijedna određena nagrada ne znači vrlinu, nijedna određena kazna ne znači
grijeh. Ne bi ni bilo ispravno da postoji takva nagrada ili kazna. Vrlina ili grijeh su
neizbježne pojave organizama osuđenih na jedno ili drugo, koji služe kaznu tako da
su dobri ili zli. Stoga sve religije daju nagrade i kazne onome tko ih zasluži, koji
ništa nije i ne može, koji ništa nije mogao zaslužiti u drugim svjetovima, o čemu
nijedna znanost ne može dati podatke, o čemu nijedna vjera ne može predočiti viziju.
Odričemo se tako svake iskrene vjere, kao i svake brige da utječemo na
drugoga.
239
Život je, rekao je Tarde , potraga za nemogućim preko uzaludnoga. Uvijek
ćemo tražiti nemoguće, jer je to naš fado; tražit ćemo ga preko uzaludnog, jer put ne
prelazi preko druge točke; doprijet ćemo, međutim, do svijesti da tražimo što se ne
može dobiti, da ne prolazimo kroz ništa što je vrijedno ljubavi i žaljenja.
Umaramo se od svega osim od shvaćanja, rekao je sholijast. Shvaćamo, uvijek
shvaćamo, i prepredeno vežemo vijence ili vjenčiće koji će također uvenuti kao
spektralni cvjetovi toga shvaćanja.


239.

Umaramo se od svega, osim od shvaćanja. Smisao te rečenice je kadikad teško
dokučiti.
Umaramo se od razmišljanja da ne bismo došli do zaključka, jer što se više
misli, više se analizira, više se razlikuje, manje se stiže do zaključka.
Padamo potom u ono stanje nepokretljivosti u kojemu najviše želimo dobro
shvatiti ono što je izloženo — neki estetski stav, jer želimo shvatiti, a da nas i ne
zanima, da nam nije važno je li shvaćeno istinito ili nije, da ne vidimo drugo u
shvaćenome osim točnoga oblika u kojemu je izloženo i položaja racionalne ljepote
koju ima za nas.
Umaramo se od razmišljanja, od iznošenja vlastitih mišljenja, od želje za
razmišljanjem kako bismo djelovali. Međutim, ne umaramo se, iako privremeno,
preuzimajući tuđa mišljenja, s jedinim ciljem da se osjeti njihov utjecaj i da se ne
krene za njihovim poticajem.


240.

KIŠNI KRAJOLIK

Čitave noći, tijekom mnogih sati, šum se kiše stišavao. Čitave noći, u napola
240
budnome stanju, njezina je hladna jednoličnost ustrajala u meni na oknima. Čas je
241 242
šibao vjetar u visokom zraku, a voda se gibala valovito od zvuka i brzim rukama
prelazila po staklu; čas je gluhi zvuk uspavljivao tek vanjsko mrtvilo. Moja je duša
bila ista kao i uvijek, među plahtama kao među ljudima, bolno svjesna svijeta. Dan
je kasnio poput sreće, a u onome času činilo se da beskonačno kasni.
Da bar dan i sreća nikada ne stignu! Ako budem čekao, mogao bih, barem, čak i
ne osjetiti razočaranje da ću uspjeti.
Slučajni zvuk nekakva zakašnjelog automobila, škripav pri poskakivanju po
kamenoj ulici, prodirao je iz dubine ulice, pucketao pod staklom, nestajao u dnu
243
ulice , u dnu nejasna sna kojim nisam posve ovladao. Kadikad su lupkala poneka
vrata na stubištu. Ponekad se čulo mokro gacanje koraka, šuškanje mokre odjeće pri
244
dodiru o nju samu. Ponekad, kada je bilo više koraka, glasno je i napadno
odzvanjalo. Potom se tišina vraćala koracima što su se gasili, a kiša je i dalje trajala,
bez prestanka.
Na vidljivo mračnim zidovima moje sobe, dok sam otvarao oči iz lažnoga sna,
lebdjeli su fragmenti snova koje treba odsanjati, nejasna svjetla, crne šare, ništavne
sitnice koje su se verale i spuštale. Pokućstvo, veće nego za dana, nejasno je mrljalo
besmisao tame. Vrata su bila obilježena nečim ni bjeljim ni crnjim od noći, ali
drukčijim. Što se tiče prozora, njega sam samo čuo.
Nova, tečna, neodređena kiša bila je bučna. Trenuci su se zadržavali na njezinu
zvuku. Samoća moje duše širila se, prostirala, obuzimala ono što sam osjećao, što
sam želio, što sam morao sanjati. Neodređeni predmeti, sudionici u sjeni, u mojoj
nesanici, nalazili su mjesto i bol u mojoj tuzi.


241.

TROKUTASTI SAN

Vratila se svjetlost iz pretjerano spore žutosti, iz žutosti zamrljane bljedilom.
Narasli su intervali između stvari, a zvukovi, s većim stankama na neki nov način,
prepuštali su se razdvojeno. Kada bi se začuli, naglo su prestajali, kao odrezani.
Toplina, koja kao da je rasla, doimala se hladnom. Kroz slabašnu pukotinu
pritvorenih prozorskih krila vidio se stav pretjeranog iščekivanja jedinoga vidljivog
stabla. Njegovo je zelenilo bilo druge vrste. Tišina je u njega ulazila zajedno s
bojom. U atmosferi su se sklopile latice. A u samoj kompoziciji prostora neki
suodnos drukčiji od bilo čega na svim je razinama mijenjao i lomio oblik zvukova,
svjetla i boja u produžetku.


242.

Osim onih običnih snova koji su prolazne sramote prljavštine duše, što ih se
nitko ne usuđuje ispovjediti, a spopadaju budna stanja poput prljavih utvara, nalik
ljigavosti i masnim prištevima potištene osjećajnosti, osim onoga smiješnoga,
zastrašujućega i neizrecivoga, što bi još drugo duša, čak i uz napor, mogla prepoznati
u svojim zabačenim kutovima!
 Ljudska je duša duševna bolnica karikatura. Kada bi se neka duša mogla doista
razotkriti, ne bi bilo dovoljno dubokog stida od svih poznatih i određenih sramotnih
stvari, bio bi to, kao što uistinu govore, zdenac, ali zloguki zdenac nejasnih jeka,
nastanjen neznanim životima, žitkostima bez života, ljigavcima bez bića, šmrkljima
subjektivnosti.


243.
L. do D. 4. 11. 1931.

Tko bi htio napraviti popis čudovišta, ne bi više morao preslikavati u riječi ono
što noć donosi pospanim dušama koje ne uspijevaju zaspati. Te stvari posjeduju svu
nepovezanost sna bez neznane isprike za spavanje. Lebde kao šišmiši ponad
pasivnosti duše, ili kao vampiri što sisu podastrtu krv.
To su ličinke propasti i traćenja, sjene što ispunjavaju dolinu, ruševine sudbine.
Ponekad su crvi, gadljivi vlastitoj duši koja ih miluje i stvara; ponekad su priviđenja
i zlobno kruže oko ničega; ponekad pak izranjaju zmije iz besmislenih udubljenja
izgubljenih emocija.
Kao balast lažnoga služe tek onome čemu mi ne služimo. Oni su sumnje ponora
polegnute u duši, što navlače pospane i hladne nabore. Traju kao dim, gmižu, i nisu
ništa drugo u toj zaludnoj tvari do svjesnosti o njima samima. Neki su kao intimni
dio vatrometa: iskre se neko vrijeme među snovima, a ostalo je nesvjesnost svijesti s
kojom smo ih gledali.
Kao tanka razvezana vrpca, duša ne postoji u samoj sebi. Veliki krajolici stižu
sutra, a mi smo već živjeli. Promašeni prekinuti razgovor. Tko bi rekao da život
mora biti takav?
Izgubim se ako se pronađem, sumnjam ako smatram, nemam ako sam dobio.
Kao da šećem, spavam, ali sam budan. Kao da spavam, budim se, i ne pripadam sebi.
Život je na kraju, u samome sebi, jedna velika nesanica, i postoji neko lucidno
prenuće iza sna u svemu što mislimo i činimo.
Bio bih sretan da mogu spavati. Ovo je mišljenje ovoga trenutka, jer ne spavam.
Noć je golem teret smješten iza moga gušenja nijemim pokrivačem onoga što
sanjam. Nekakva je neprobavljivost u mojoj duši.
Kao i uvijek, poslije onoga poslije, doći će dan, ali bit će kasno, kao i uvijek.
Sve spava i sve je sretno, osim mene. Odmaram se malo, ne usuđujući se spavati. A
velike glave nepostojećih čudovišta izranjaju zbrkano iz dubine mene samoga. To su
orijentalni zmajevi bezdana, s crvenim jezicima izvan logike, s očima što bulje
beživotno u moj mrtvi život koji u njih ne gleda.
 Poklopac, Bože mili, poklopac! Ukinite mi nesvjesno i život! Na sreću, kroz
hladan prozor, krila rastvorenih unatrag, tužna nit blijede svjetlosti izvlači sjenu s
obzora. Na sreću, ono što će prosuti zrake je dan. Gotovo se smirujem od umora i
nemira. Pijetao pjeva, besmisleno, usred grada. Blijedi dan u mome nejasnom snu.
Jednom ću spavati. Buka kotača stvara kočiju. Moji kapci spavaju, a ne ja. Sve je,
napokon, Sudbina.


244.
L. do D.

Biti umirovljeni bojnik čini mi se idealnim. Šteta Što se ne može vječno biti
samo umirovljeni bojnik.

Žeđ za bivanjem, onim potpunim, ostavila me u ovome stanju uzaludne boli.

Tragična bezvrijednost života.

Moja je radoznalost sestra ševama.

Izdajnička tjeskoba zalazaka, plaha isprepletenost jarbola u zorama.

Sjednimo ovdje. Odavde se vidi više neba. Utješna je golema protegnutost te
ozvjezdane visine. Život manje boli kada se u nju gleda; pred našim licem, toplim od
života, promiče kratki lepet lagane lepeze.


245.
L. do D.

Ljudska je duša neizbježna žrtva boli koja trpi bol upravo bolnoga iznenađenja,
čak i onoga koje se očekuje. Muškarac koji je cijeli život govorio o ženskoj
nestalnosti i prevrtljivosti kao o naravnim i tipičnim stvarima, osjetit će svu bol
tužnoga iznenađenja kada se nađe izdan u ljubavi — upravo onako, ne drukčije, kao
da je oduvijek imao čvrsto mišljenje ili nadu u vjernost i postojanost žene. Taj drugi,
koji sve gleda kao šuplje i isprazno, osjetit će poput iznenadna groma otkriće da im
ništa ne znači ono što piše, da je uzaludan njegov napor u podučavanju, da je lažna
priopćivost njegove emocije.
Ne treba misliti kako su muškarci kojima se događaju ovakve i druge nesreće,
bili nedostatno iskreni u onome što su rekli ili napisali, a u biti kojih su te nesreće
bile predvidljive ili ispravne.
Ništa ne može biti iskreno u razumskom potvrđivanju naravnosti spontane
emocije. A čini se da je tako, te duša doista može tako iznenaditi samo zato da joj ne
bi ponestalo boli, da joj ne bi izmaknule sramote, da joj ne bi uzmanjkale uvrede u
njihovu podjednakom udjelu u životu. Svi smo jednaki u količini pogrešaka i patnje.
Ne prolazi samo onaj koji ne osjeća; a oni uzvišeniji, plemenitiji, oni koji bolje
predviđaju prolaze i pate zbog onoga što su predvidjeli i što su prezirali. To je ono
što nazivamo Životom.


246.

245
Sve što nam se događa valja shvaćati kao slučajnosti ili prizore nekog
romana, kojima pribivamo ne svojom pažnjom nego životom. Jedino takvim stavom
možemo pobijediti pakost dana i hirove zbivanja.


247.

Običan život uvijek mi se činio manje ugodnim od samoubojstva. Djelovanje je
za mene uvijek bila snažna osuda sna nepravedno osuđena. Utjecati na vanjski svijet,
mijenjati stvari, izmjenjivati bića, utjecati na ljude — sve mi se to oduvijek činilo
većom nebulozom negoli moja sanjarenja. Unutarnja ništavnost svih oblika
djelovanja bila je, još od moga djetinjstva, jedna od mojih najdražih mjera otrgnuća
čak i od sebe samoga.
Djelovati znači djelovati protiv samoga sebe. Utjecati znači izaći iz kuće.
Oduvijek sam mislio kako je besmisleno da tamo gdje je niz osjetilnih doživljaja
bitna stvarnost, postoje tako složeno jednostavne stvari kao što su trgovine,
industrije, društveni i obiteljski odnosi, tako otužno nerazumljive pred unutarnjom
postavkom duše prema ideji istine.


248.
L. do D.

Od mojega uzdržavanja pri sudjelovanju u postojanju vanjskoga svijeta
proistječe, između ostalog, zanimljiv psihički fenomen.
Uzdržavam se u potpunosti od djelovanja, ne zanimajući se za Stvari, uspijevam
vidjeti vanjski svijet kada na njega obraćam pozornost s jednom savršenom
objektivnošću. Kako ništa ne pobuđuje zanimanje i ne pokazuje potrebu da se
izmijeni, ništa ne mijenjam.
I tako uspijevam <>


249.
Nije sasvim sigurno da li dva posljednja odlomka pripadaju ulomku.

Od polovice osamnaestoga stoljeća jedna se strahotna bolest postupno spuštala
na civilizaciju. Sedamnaest stoljeća kršćanske težnje u neprestanoj zabludi, pet
neprekidno osporavanih stoljeća poganske težnje — katoličanstvo koje je promašilo
kao kristizam, renesansa koja je promašila kao poganizam, obnova koja je promašila
kao svjetski fenomen. Propast svega o čemu se sanjalo, sramota svega u čemu se
uspjelo, bijeda življenja bez dostojanstvena života što bi ga drugi mogli voditi s
nama, i bez života tih drugih koji bismo mi mogli dostojanstveno imati.
To je palo na duše i otrovalo ih. Užasavanje od djelovanja, jer treba biti podao u
podlome društvu, preplavilo je duhove. Djelovanje uzvišenije od duše, oboljelo je;
samo niže djelovanje, jer je žilavije, nije propalo; drugo je bilo nepomično, priznalo
je vladavinu svijeta.
Tako je nastala književnost i umjetnost sastavljena od sporednih elemenata
mišljenja — romantizam; i društveni život sačinjen od sporednih elemenata
djelovanja — moderna demokracija.
Duše koje su rođene da zapovijedaju jedino su se mogle suzdržavati. Duše
rođene za stvaranje, u društvu u kojemu su stvaralačke snage propale, imale su kao
jedini oblikovni svijet na raspolaganju društveni svijet svojih snova, introspektivnu
neplodnost vlastite duše.
Jednako nazivamo »romanticima« velike ljude koji su promašili kao i one male
koji su se razotkrili. Ali sličnost je samo u očitoj sentimentalnosti; no, u jednima
sentimentalnost pokazuje nemogućnost aktivne uporabe inteligencije; kod drugih
pokazuje odsuće vlastite inteligencije. Plodovi su istoga razdoblja Chateaubriand,
Hugo, Vigny i Michelet. No, Chateaubriand je velika duša koja se smanjuje; Hugo je
mala duša koja se širi s vjetrom doba; Vigny je genije koji je morao pobjeći;
Michelet je žena koja je trebala biti genijalni muškarac. Njihov je zajednički otac
Jean-Jacques Rousscau, i u njemu su spojene dvije težnje. Inteligencija je u njemu
bila stvaralačka, osjećajnost porobljena. Obje podjednako potvrđuje. Ali njegova
društvena osjećajnost zatrovala je njegove teorije koje je inteligencija samo jasno
predočila. Inteligencija što ju je imao služila je tek za žaljenje zbog jada supostojanja
s takvom osjećajnosti.
J. J. Rousseau je moderan čovjek, ali potpuniji od bilo kojega modernog
čovjeka. Iz slabosti koje su ga dovele do propasti izvukao je — jadan on i mi! —
snage koje su ga dovele do pobjede. Ono što se od njega odvojilo, pobijedilo je, no
na barjacima njegove pobjede, kada je ušao u grad, vidjela se riječ »poraz« ispisana
na dnu. Ono što je u njemu ostalo, nesposobno za pobjedu, bile su krune i kraljevska
žezla, veličanstvenost zapovijedanja i slava pobjede u cijeloj sudbini.


II.

Svijet u kojemu smo rođeni već stoljeće i pol trpi od odricanja i nasilja — od
odricanja onih boljih i nasilja gorih, i to je njegova pobjeda.
Nijedna se uzvišena osobina ne može moderno potvrditi, ni u djelovanju, ni u
mišljenju, kao ni u politici ili teoretiziranju.
Propast aristokratskog utjecaja stvorila je ozračje brutalnosti i ravnodušnosti
prema umjetnostima u kojima je osjetljiva osjećajnost mogla naći utočište. Dodir
duše sa životom boli sve jače i jače. Napor je sve bolniji, jer su sve mrskije vanjske
prilike napora.
Propast klasičnih ideja učinila je sve ljude mogućim umjetnicima, i stoga, lošim
umjetnicima. Kada je umjetnički kriterij bio čvrsta struktura, pomno poštivanje
pravila — malobrojni su pokušali biti umjetnicima, a velik dio njih postali su vrlo
dobri umjetnici. Ali kada je umjetnost shvaćena kao stvaranje, da bi zatim bila
shvaćena kao izraz osjećaja, svatko je mogao biti umjetnik, jer svi imaju osjećaje.


250.
L. do D.

Čak i kada bih htio stvoriti, <>

Jedina istinska umjetnost je izgradnja. Ali moderni postupak sprečava pojavu
osobina koje vode izgradnji u duhu.
 Zato se razvila znanost. Jedina stvar u kojoj danas postoji izgradnja je stroj, to je
jedini predmet u kojemu postoji povezanost jednoga matematičkog prikaza.
Stvaralačkoj moći potreban je oslonac, štake stvarnosti.

Umjetnost je znanost…
Ritmički pati.

Ne mogu čitati jer moja hipergorljiva kritika razgrće samo nedostatke,
nesavršenosti, mogućnosti za bolje. Ne mogu sanjati, jer osjećam san tako živo da ga
uspoređujem sa stvarnošću, te odmah osjetim kako nije stvaran, i njegova vrijednost
nestaje. Ne mogu se zabaviti u bezazlenom promatranju stvari i ljudi, jer je žudnja za
produbljivanjem neizbježna, a kako moje zanimanje ne može postojati bez nje, mora
umrijeti od njezine ruke ili utrnuti <>.
Ne mogu se zabaviti metafizičkim teorijama jer znam previše, a po mome
mišljenju, svi su sustavi obranjivi i intelektualno mogući, i da bi se uživalo u
intelektualnom umijeću gradnje sustava, nedostaje mi mogućnost zaborava da je
potraga za istinom kraj metafizičkog promišljanja.
Sretna prošlost u sjećanju zbog koje sam ponovno sretan; bez ičega u
sadašnjosti što bi me veselilo ili zanimalo, u snu ili pretpostavci budućnosti koja bi
bila drukčija od ove sadašnjosti ili bi mogla imati drukčiju prošlost od te prošlosti —
poliježem svoj život, svjesno priviđenje jednoga raja u kojemu nikada nisam bio,
plovno truplo mojih iščekivanih nada.

Sretni su oni koji pate cjeloviti! Oni koje tjeskoba promijeni, ali ne podijeli, koji
vjeruju, čak i u nevjerovanju, i mogu sjesti na sunce bez suzdržane misli.


251.

FRAGMENTI JEDNE AUTOBIOGRAFIJE

Najprije su me zabavljale metafizičke teorije, potom znanstvene ideje.
Naposljetku su me privukle <> sociološke studije. Ali ni u jednoj od tih etapa
mojega traganja za istinom nisam pronašao sigurnost i olakšanje. Malo sam čitao s
raznim uznemirenostima. Ali od onoga neznatnoga što sam pročitao, umaralo me
gledati tolike teorije, proturječne, jednako utemeljene na obrazloženim razlozima,
sve jednako vjerojatne i u skladu s nekim izborom činjenica koji se uvijek doimao
kao da se radi o svim činjenicama. Kada sam umorne oči dizao s knjiga, ili svoju
uznemirenu pažnju skretao sa svojih misli prema vanjskome svijetu, vidio sam samo
jednu stvar koja mije opovrgavala svu korisnost čitanja i mišljenja i čupala mi jednu
po jednu sve latice ideje o djelovanju: beskrajna slojevitost stvari, golemi zbir <>,
preopširna nedodirljivost samih malobrojnih činjenica koje bi mogle biti potrebne za
osnivanje jedne znanosti.

*

Pomalo sam u sebi pronalazio razočaranje što nisam ništa pronašao. Nisam
pronašao razloge ni logiku osim u skepticizmu koji čak i nije tražio neku logiku da bi
se opravdao. Dok sam se od toga liječio, nisam pomislio — zašto bih se od toga
trebao liječiti? I što je to biti više njih? Kakve potvrde imam o tome da je takvo
stanje duše bolest? Tko nam tvrdi, ako je to bolest, da bolest nije poželjnija, ili
logičnija, ili više <>, od zdravlja? Zdravlje je poželjnije, no kako bih ja bio bolestan
ako ne po prirodi, a ako sam pak prirodno bolestan, zašto se suprotstavljati Prirodi
koja me je radi neke namjere, ako uopće ima namjere, zacijelo htjela bolesnoga?
Nikada nisam pronalazio razloge osim za nepokretnost. Dan za danom, sve više
i više, uvukla se u mene mračna svijest o mojoj nepokretnosti onoga koji se odriče.
Tražiti oblike inercije, biti spreman pobjeći od sveg napora koji me se dotiče, od
svake društvene odgovornosti — isklesao sam u toj tvari <> misleći kip svojega
postojanja.
Napustio sam čitanja, napustio slučajne hirove ovoga ili onoga estetskog načina
života. Od onoga neznatnoga što sam čitao, naučio sam izlučiti jedino elemente za
san. Od onoga neznatnoga čemu sam bio nazočan, potrudio sam se izvući tek ono što
se, u udaljenom i pogrešnom odrazu, moglo nadovezati u meni. Potrudio sam se, jer
su me sve moje misli, sva svagdašnja poglavlja mojega iskustva opskrbljivala samo
sa senzacijama. Stvorio sam od svojega života jedan estetski pravac. A tu sam
estetiku usmjerio prema isključivo individualnom. Učinio sam je samo svojom.
Dao sam se potom, u tijeku potrage za svojim unutarnjim hedonizmom, u bijeg
od društvenih osjećaja. Polako sam stvorio oklop protiv osjećaja smiješnosti.
Podučio sam samoga sebe kako biti neosjetljiv prema zovu nagona, kao i prema
zamolbama <>.
Sveo sam na najmanju moguću mjeru svoj dodir s drugima. Učinio sam sve što
se moglo da bih izgubio svu ljubav prema životu, <>. Vlastitu želju za slavom
polako sam svukao, kao netko tko se umorno svlači prije počinka.

*

Nakon proučavanja metafizike, znanosti <>, počeo sam se duhovno baviti
stvarima što su se silovitije odražavale na uravnoteženost mojih živaca. Potrošio sam
beskrajno mnogo noći prignut nad tomovima mistika i kabalista koje nikada nisam
imao strpljenja pročitati do kraja, ni drukčije osim isprekidano, drhtavo i <>. Rituali
i tajne Ruže-Križa, simbolika <> Kabale i Templara, <> — dugo sam vremena trpio
teret svega toga. I groznicom su ispunile moje dane zatrovane teorije, demonska
mišljenja metafizike — magija, <> alkemija — što izvlače lažni životni poticaj
bolnoga i predvidljivoga dojma da ću, kao i uvijek, biti na rubu spoznaje neke velike
tajne. Izgubio sam se u sporednim, uzbudljivim sustavima metafizike, u sustavima
punim nesređenih analogija, otvora za lucidnost, velikih tajanstvenih krajolika u
kojima odrazi natprirodnoga bude okolne tajne.

Ostario sam od dojmova… Potrošio se oblikujući misli… A život mi je postao
metafizička groznica, uvijek pronalazeći skriveni smisao u stvarima, igrajući se
vatrom tajanstvenih analogija, odugovlačeći potpunu jasnoću, pravu sintezu da bih se
zatamnio [?].
Upao sam u slojeviti nered mozga, pun ravnodušnosti. Gdje sam se to sklonio?
Čini mi se da se nigdje nisam sklonio. Napustio sam se, ali ne znam što sam
napustio.
Usredotočio sam i ograničio svoje želje da bih ih mogao dići na najviši stupanj.
Da bi se doprlo do beskonačnosti, a smatrani da se do tamo može stići, potrebno je
imati luku, samo jednu čvrstu luku, kako bismo se odande otisnuli u Beskonačnost.
Danas sam asket u svojoj religiji sebe. Šalica kave, cigareta i moji snovi dobro
zamjenjuju svemir i njegove zvijezde, posao, ljubav, čak i ljepotu i slavu. Gotovo da
ne osjećam potrebu za poticajima. Opijum imam u duši.
Kakve snove imam? Ne znam. Napregnuo sam se da stignem do točke u kojoj
više i ne znam što mislim, što sanjam, što zamišljam. Čini mi se da svaki put sanjam
iz veće daljine, da sve više sanjani nejasno, neodređeno, nesagledivo.
Ne stvaram teorije o životu. Je li on dobar ili loš, ne znam, o tome ne mislim. U
mojim je očima okrutan i tužan, prožet dragocjenim snovima. Što me se tiče što je on
za druge?
Životi drugih služe mi samo zato da ih živim, svaki sa životom koji mi se čini
da mu odgovara u mojim snovima.


252.
L. do D.

Misliti, čak i to, znači djelovati. Tek u apsolutnom sanjarenju u koje se ne
upleće nikakvo djelovanje, gdje se na kraju čak i naša svijest o nama samima uglibi u
blato — tek tu, u tome mlakom i vlažnom ne-biću, postiže se odgovarajuće odricanje
djelovanja.
Ne željeti shvatiti, ne analizirati… Gledati se kao prirodu; gledati u svoje
dojmove kao u neko polje — to je mudrost.


253.
L. do D.

… sveti nagon za neimanjem teorija…


254.
L. do D.

Već se nekoliko puta, dok sam polako šetao popodnevnim ulicama, vrlo
neobično prisuće organizacije stvari sudarilo s mojom dušom iznenadnom i
vrtoglavom silinom. Nisu prirodne stvari te što me tako obuzimaju i snažno stvaraju
taj dojam: to je prije splet ulica, natpisi, odjeveni ljudi koji razgovaraju, poslovi,
novine, logika svega. Odnosno bolje rečeno, to je činjenica da postoje spletovi ulica,
natpisi, poslovi, ljudi, društvo, a sve se to podrazumijeva, nadovezuje i prosljeđuje.
Pogledam ravno u čovjeka i vidim da je nesvjestan poput psa ili mačke; govori s
nekom nesvjesnošću drugoga poretka; organizira se u društvo s nesvjesnošću
drugoga poretka, posve ispod razine na kojoj su mravi i pčele u svojemu društvenom
životu. I tada, čak i više od postojanja organizama, čak i više od postojanja čvrstih i
intelektualnih fizičkih zakona, otkriva mi se putem očite svjetlosti inteligencija što
stvara i natapa svijet.
Uvijek kada tako osjećam, potrese me stara rečenica ne znam kojega skolastika:
Deus est anima brutorum, Bog je duša divljaka.
Tako je autor ovom izvrsnom rečenicom htio objasniti izvjesnost kojom nagon
vodi niža živa bića, kod kojih se ne nazire inteligencija, ili je tek na početku. Ali svi
smo mi niža živa bića — govoriti i misliti su samo novi nagoni, manje pouzdani od
drugih jer su novi. A ta skolastička rečenica, tako ispravna u svojoj ljepoti, proširuje
se i ja kažem, Bog je duša svega.
Nikada nisam shvaćao kako netko tko je jednom shvatio ovu golemu
nepobitnost univerzalne ure može negirati urara u kojega ni sam Voltaire nije
sumnjao. Shvaćam da se, prema nekim činjenicama što se odvajaju od određenog
plana (a potrebno je znati plan da bi se znalo kako se odvajaju), toj uzvišenoj
inteligenciji pridodaje element nesavršenosti, To shvaćam, iako to ne prihvaćam.
Shvaćam i to, ako se uzme u obzir zlo koje postoji na svijetu, da se ne može
prihvatiti posvemašnja dobrota te stvaralačke inteligencije. To shvaćam, iako ni to ne
prihvaćam. Ali da se negira postojanje te inteligencije, ili Boga, to mi se čini kao
jedna od onih gluposti koje često, na određenoj razini inteligencije, muče ljude koji
na svim drugim njezinim razinama mogu biti superiorniji; na-primjer, ljudi koji
uvijek griješe u zbrajanju, ili pak, da u igru odmah uvedemo inteligenciju
osjećajnosti, oni koji ne osjećaju glazbu ili slikarstvo ili poeziju.
Ne prihvaćam, rekao sam, ni kriterij nesavršenog urara ni urara bez dobrih
namjera. Ne prihvaćam kriterij nesavršenog urara zato što one pojedinosti u vladanju
i prilagodbi svijeta koje nam se čine kao previdi ili kao da su bezrazložne, ne mogu
zapravo biti tako predočene, ako ne znamo plan. Vidimo jasno plan u svemu; vidimo
izvjesne stvari koje se doimaju kao da nemaju razloga, ali treba imati na umu da, ako
u svemu postoji razlog, i u tome također postoji isti razlog kao i u svemu. Vidimo
razlog, ali ne i plan; kako onda reći da su neke stvari izvan plana, ako ga ne znamo?
Kao što pjesnik istančanog ritma može ubaciti aritmički stih upravo u svrhu ritma,
odnosno, zbog vlastite svrhe i time stvoriti dojam da se udaljava, a neki će kritičar,
koji se strogo drži pravila, tada upozoriti na pogrešan ritam toga stiha, tako i
Stvoritelj može ubaciti ono što naša sužena [logika?] smatra aritmijom u
veličanstvenom protoku metafizičkog ritma.
I ne prihvaćam, rekao sam, kriterij urara bez dobrih namjera. Slažem se da je tu
tvrdnju vrlo teško obraniti, ali samo na prvi pogled. Mogli bismo reći da ne znamo
pouzdano što je zlo, i tako ne bismo mogli tvrditi da li je nešto dobro ili loše. Istina
je pak da je bol, čak i ako je za naše dobro, sama po sebi zlo, i to je dovoljno za
postojanje zla na svijetu. Dovoljna je zubobolja pa da se ne povjeruje u dobrotu
Stvoritelja. No, bitna pogreška ove tvrdnje čini se da leži u našem potpunom
nepoznavanju Božjega plana, i u našem potpunom nepoznavanju onoga što je, kao
inteligentno biče, Intelektualna Beskonačnost. Jedno je postojanje zla, drugo je
razlog toga postojanja. Razlika je možda istančana do te mjere da se doima kao
sofistička, ali istina je da je točna. Postojanje zla ne može se negirati, ali zloća
postojanja zla može se ne prihvatiti. Priznajem da je problem i dalje prisutan, ali
prisutan je, jer i nadalje traje naša manjkavost.


255.
L. do D. 29. 11. 1931.

Ako išta u ovome životu postoji za nas, osim samoga života, to moramo
zahvaliti Bogovima, a to je dar da se ne poznajemo: ne poznajemo sami sebe i ne
poznajemo jedni druge. Ljudska je duša mračan i žitki ponor, zdenac koji se koristi
246
na površini svijeta. Nitko samoga sebe ne bi volio da se doista poznaje , a onda
247
bismo, bez taštine koja je krv duhovnoga života, umrli u duši od anemije . Nitko ne
poznaje drugoga, i bolje da ga ne poznaje, jer da ga upozna, u njemu bi spoznao, čak
i u majci, ženi ili sinu, bliskoga metafizičkog neprijatelja.
Razumijemo se jer se ne poznajemo. Što bi bilo s toliko sretnih bračnih parova
da mogu pogledati u dušu jedni drugima, da se mogu razumjeti, kako kažu romantici
koji ne znaju koliko je opasno to što govore, premda je ta opasnost površna. Svi
bračni parovi na svijetu imaju loš brak, jer svaki u sebi čuva, u tajnama gdje je duša
248
Đavolova, blijedu sliku željenoga muškarca koji nije njezin, žuđeni lik divne žene
kakva njegova nije. Najsretniji potiskuju u sebi ta frustrirana raspoloženja; manje
sretni ih ne potiskuju, ali ih ne znaju, i tek poneki grubi trzaj, poneka oporost u
249
ophođenju , prizove na nehotičnu površinu pokreta i riječi skrivenoga Đavla,
drevnu Evu, Konjanika i Silfidu.
Život koji se živi je protok nerazumijevanja, razigrani prosjek između veličine
koja ne postoji i sreće koje ne može biti. Zadovoljni smo, čak i kada mislimo i
250
osjećamo, jer smo u stanju ne vjerovati u postojanje duše . Na krabuljnom plesu
251
koji živimo, dovoljno nam je zadovoljstvo zbog kostima, koji je na plesu sve.
Sluge smo svjetlosti i boja, u plesu smo kao u istini, i ne postoji za nas — osim ako
ne plešemo u osami — spoznaja velike hladnoće u visini vanjske noći, mrtvoga tijela
ispod dronjaka koji su ga nadživjeli, svega onoga što smatramo da je u biti naše,
kada smo sami, ali naposljetku nije drugo do intimna parodija istine koju o sebi
pretpostavljamo.
Sve što činimo ili govorimo, sve što mislimo ili osjećamo, donosi istu krinku i
isti domino. Ma koliko svlačili ono što odijevamo, nikada ne stižemo do ogoljenosti,
jer je ogoljenost fenomen duše, a ne svlačenja odijela. I tako, tijela i duše odjevenih
u mnogostruka odijela usko pripijena uz nas, nalik perju na pticama, živimo sretni ili
nesretni, ili čak i ne znajući što smo, u kratkom prostoru što nam ga pružaju bogovi
252
da ih zabavimo, poput djece koja se igraju ozbiljnih igara .
Poneki od nas, oslobođen ili proklet, odjednom vidi — ali u rijetkim trenucima
— da je sve što jesmo ono što nismo, da smo se prevarili u onome što je točno i da
nemamo pravo u onome što smo ispravno zaključili. I taj, koji u kratkome času
253 254 255
ugleda ogoljeni svijet, stvar filozofiju ili sanja neku religiju; a filozofija se širi
 256
i religija se propovijeda , oni koji vjeruju u filozofiju počinju ju nositi kao odijelo
što ga ne vide, oni koji vjeruju u religiju počinju ju stavljati kao krinku na koju
zaborave.
I neprestano ne poznajemo sebe ni druge, i stoga se sretno razumijemo i
promičemo u plesnim okretima ili u razgovorima u predahu, ljudski, nevrijedni,
ozbiljni, pri zvuku velikog orkestra zvijezda, pod prezrivim tuđim pogledima
organizatora priredbe.
Samo oni znaju da smo uhvaćeni u obmanu što su nam je priredili. Ali koji je
razlog toj obmani, i zašto postoji ta ili bilo koja obmana, ili zašto su nam oni, također
obmanuti, dali da imamo tu obmanu što su nam je dali — to, zacijelo, ni oni sami ne
znaju.


256.
L. do D.

Uvijek sam osjećao gotovo fizičku odbojnost prema tajnim stvarima —
intrigama, diplomaciji, tajnim društvima, okultizmu, a ove dvije posljednje stvari
uvijek su me naročito smetale. Samouvjerenost što ju određeni ljudi imaju, u
razumijevanju Bogova, Učitelja ili Demijurga, o tome kako samo oni znaju velike
tajne koje su temelji svijeta, isključujući sve nas ostale.
Ne mogu vjerovati da je to tako. Mogu vjerovati da netko smatra da je to tako.
Zašto svi ti ljudi ne bi mogli biti zaluđeni ili obmanuti? Samo zato što ih ima više?
Pa postoje i kolektivne halucinacije.
Kod tih učitelja i poznavatelja nevidljivoga naročito me se doima to što, kada
pišu kako bi nam pripovijedali ili nagovijestili svoje tajne, svi odreda loše pišu.
Vrijeđa me spoznaja da je neki čovjek sposoban ovladati Đavolom, a nije sposoban
ovladati portugalskim jezikom. Zbog čega bi poslovi s demonima bili lakši od
poslova s gramatikom? Tko putem dugih vježbi pažnje i volje uspije, kako kaže,
imati astralne vizije, zašto ne može, uz manji napor, imati viziju sintakse? Što to
postoji u dogmi i ritualu Velike Magije što nekoga sprečava da piše, čak i ne kažem s
jasnoćom, jer je možda neprozirnost zakon okultizma, ali barem lijepim stilom i
tečno, jer se tako može pisati i o teško razumljivim stvarima? Zašto treba potrošiti
svu energiju duše pri proučavanju jezika Bogova, a da od nje ne ostane ni sićušan dio
s kojim bi se mogla proučiti boja i ritam jezika ljudi?
Sumnjam u učitelje koji ne mogu biti najbolji. Oni su za mene poput onih
neobičnih pjesnika koji su nesposobni pisati kao drugi. Prihvaćam da su neobični;
međutim volio bih da mi dokažu da su takvi zbog toga što su iznad običnosti, a ne
zbog svoje nemoći.
Govori se kako ima velikih matematičara koji griješe u običnom zbrajanju; ali
kod njih se uspoređuje greška, a ne neznanje. Prihvaćam da neki veliki matematičar
zbroji dva i dva kao pet: to je čin rastresenosti, i svima se to može dogoditi. Ali ne
bih mogao prihvatiti da ne zna što je zbrajanje, ili kako se zbraja. A to je slučaj s
učiteljima okultizma, u velikoj većini.


257.
L. do D.

Misao može biti uzvišena a da istodobno nije lijepa, i koliko je u njoj manje
ljepote to više umanjuje svoje djelovanje na druge. Snaga bez umijeća obična je
masa.


258.
L. do D.

Dodirivanje Kristovih stopala nije isprika za pogrešnu interpunkciju.
Ako netko dobro piše samo kada je pijan, rekao bih mu: napijte se. A ako bi mi
rekao kako zbog toga trpi njegova jetra, odgovorio bih mu: što je vaša jetra? Mrtva
257
tvar koja živi dok živite, a pjesme što ćete ih napisati žive izvan toga »dok živite«.

259.
L. do D. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Volim se izražavati riječima. Bolje rečeno: volim izbacivati riječi. Riječi su za
mene opipljiva tijela, vidljive sirene, utjelovljene putenosti. Možda zato što me
stvarna putenost nimalo ne zaokuplja, čak ni u duhu ili snu, u meni se uobličila želja
za nečim što stvara verbalne ritmove ili ih osluškuje kod drugih. Prenem se kada se
258
netko lijepo izrazi. Poneka Fialhova stranica, poneka Chateaubriandova stranica,
prožimaju trncima sav moj život u svim žilama, potresaju me ustreptalo
nepomičnoga nepojmljivim užitkom koji me preplavi. Čak od te Vieirine stranice,
zbog njezine hladne perfekcije sintaktičke inženjerije, zadrhtim poput grane na vjetru
u jednom pasivnom zanosu dirnute stvari.
Poput svih velikih zaljubljenika volim se naslađivati u gubitku sebe, u čemu je
užitak predavanja potpun. I često tako pišem ne želeći misliti u nekom izvanjskom
sanjarenju, puštajući da me riječi miluju, mene, djetešce u njihovu okrilju. Rečenice
su to bez smisla što morbidno teku u rječitosti toka vode, zaboravljajući rječicu gdje
se valovi prevrću i nestaju, postaju uvijek drugi, smjenjujući sami sebe. Tako ideje i
slike što drhture u izrazu prolaze pored mene u bučnoj povorci osjenčanih svila, gdje
poneki tračak mjesečeva svjetla ideje zatitra zapreten i zbunjen.
Ne žalim ni zbog čega što život donosi ili odnosi. No, ima proznih stranica nad
kojima sam plakao. Sjećam se, kao da to sada gledam, noći u kojoj sam još kao
dijete prvi put čitao u jednome izboru glasovit Vieirin odlomak o Kralju Solomonu.
»Izgradio je Solomon dveri…« I čitao sam do kraja, drhtav, zbunjen; potom su mi
navrle suze od sreće, tako me nijedna stvarna sreća nikada nije rasplakala, tako mi
nijedna životna tuga nije ništa slično pobudila. Taj uzvišeni trenutak našega čistog i
veličanstvenog jezika, to izažimanje misli u neizbježne riječi, protjecanje vode jer
postoji padina, ta samoglasnička zapanjenost u kojoj su glasovi idealne boje
— sve me to preplavilo nagonom poput nekakva velikoga političkog osjećaja. I,
rekoh, plakao sam; još i danas, dok se sjećam, plačem. Ne, nije to Čežnja za
djetinjstvom, za njim ne čeznem, to je čežnja za osjećajem onoga trenutka, bol u duši
što više ne mogu, kao da čitam prvi put, čitati tu veliku simfonijsku očitost.
Nemam nikakvih političkih ili društvenih osjećanja. Posjedujem, međutim, u
izvjesnom smislu, snažan patriotski osjećaj. Moja je domovina portugalski jezik. Ne
bi mi teško palo da napadnu ili zauzmu Portugal ukoliko me osobno ne bi uznemirili.
No mrzim istinskom mržnjom, jedinom mržnjom koju osjećam, ne onoga koji loše
piše portugalski, ne onoga koji ne zna sintaksu, ni onoga koji piše pojednostavljenim
pravopisom, već loše napisanu stranicu kao da je osoba sama, pogrešnu sintaksu kao
ljude koje treba tući, pravopis bez »y« kao ispljuvak u lice što mi se gadi neovisno
od toga tko ga je ispljunuo.
Da, i pravopis je ljudski. Riječ je cjelovita kada se vidi i čuje. A svečanost
grčko-rimske transliteracije zaodijeva me svojim pravim kraljevskim plastom, po
kojemu i jest gospodarica i kraljica.


260.
L. do D. 1. 12. 1931.

Umjetnost se zasniva na tome da drage navedemo da osjećaju ono što mi
osjećamo, da ih oslobodimo od njih samih, pružajući im našu osobnost za posebno
oslobađanje. Ono što osjećam u istinskoj tvari po kojoj osjećam, posve je
neprenosivo; i što dublje osjećam, to je više neprenosivo. Da bih mogao drugome
prenijeti ono što osjećam, moram svoje osjećaje prevesti na njegov jezik, odnosno,
izreći to što osjećam tako da on, čitajući, osjeti upravo ono što sam ja osjetio. A kako
taj drugi, po pretpostavci umjet nos ti, nije ova ili ona osoba, nego svi ljudi, odnosno,
ona osoba koja je zajednička svim ljudima, moram svoje osjećaje pretvoriti u jedan
tipično ljudski osjećaj, čak i ako tako mijenjam pravu prirodu onoga što sam osjetio.
Sve apstraktno teško je shvatiti, jer je teško zadržati pažnju onoga koji čita. Zato
ću dati jedan jednostavan primjer u kojem se apstrakcije koje sam stvorio
konkretiziraju. Pretpostavimo da se zbog bilo kakva razloga, koji može biti zamor od
zbrajanja računa ili dosada jer nemam što raditi, u meni stvara nejasna tuga od
života, tjeskoba koja me zbunjuje i uznemiruje. Ako taj osjećaj prevedem u rečenice
koje ga izbliza određuju, što ga bliže odredim, više ga prikazujem kao svoj osjećaj,
manje ga, dakle, prenosim drugima. A ako nema prijenosa drugima, bolje ga je i
lakše osjetiti ne opisujući ga.
No, pretpostavimo da ga želim prenijeti drugima, odnosno, stvoriti od njega
umjetnost, jer umjetnost je komunikacija s drugima o našoj unutarnjoj osobnosti bez
259
koje nema komunikacije ni potrebe da se stvara. Tražim tek običan ljudski osjećaj
koji bi imao prizvuk, vrstu i oblik mojih osjećaja koji me sada obuzimaju zbog
posebnih i neljudskih razloga po kojima sam umorni knjigovođa ili stanovnik
Lisabona koji se dosađuje. I zaključujem da je običan osjećaj, što u običnoj duši
stvara takav isti osjećaj, čežnja za izgubljenim djetinjstvom.
Imam ključ za vrata svoje teme. Ispisujem i oplakujem svoje izgubljeno
djetinjstvo; ganutljivo se zadržavam na pojedinostima ljudi i pokućstva stare kuće u
provinciji; zazivam onu sreću kada nisam imao prava ni dužnosti, kada sam bio
slobodan jer nisam znao misliti ni osjećati — i to zazivanje, ako se dobro oblikuje
kao proza i vizije, pobudit će u čitaču osjećaj što sam ga osjetio, a koji ništa nije
imao s djetinjstvom.
Zar sam lagao? Ne, shvatio sam. Laž je, osim one djetinjaste i spontane laži koja
se rađa iz želje za sanjarenjem, tek spoznaja o stvarnom postojanju drugih i o potrebi
da se njihovu postojanju prilagodi naše, koje se ne može prilagoditi. Laž je
jednostavno idealan jezik duše, jer kao što se, premda na besmislen način, služimo
riječima koje su artikulirani zvukovi da bismo u stvarni jezik preveli najdublje i
najosjetljivije pokrete osjećaja i misli, a koje uza sav napor riječi nikada nećemo
moći prevesti, tako se služimo i lažima i fikcijom da bismo se međusobno razumjeli,
što se isto tako, uz samu neprenosivu istinu, nikada neće moći ostvariti.
Umjetnost laže jer je društvena. I postoje samo dvije velike forme umjetnosti —
ona koja se usmjerava prema našoj dubokoj duši, i ona koja se usmjerava prema
našoj budnoj duši. Prva je poezija, a druga je roman. Prva laže već u samoj strukturi,
druga laže u vlastitoj namjeri. Prva nam forma nastoji pružiti istinu putem redaka
uobličenih u razna pravila, koja lažu u prirodi govora, druga nam nastoji pružiti
istinu putem stvarnosti za koju svi dobro znamo da nikada nije postojala.
Hiniti znači voljeti. Nikada nisam vidio lijep smiješak ili značajan pogled, bez
obzira čiji pogled ili smiješak bio, koji u dnu duše, na tom licu koje se smiješi ili
gleda, odjednom ne bi postao misao državnika koji nas želi kupiti ili pak prostitutke
koja želi da ju kupimo. No državnik koji nas kupuje barem je volio to što nas je
kupio, i prostitutka koju smo kupili, barem je voljela to da smo ju kupili. Nismo
pobjegli, ma koliko to željeli, od univerzalnoga bratstva. Svi volimo jedni druge, a
laž je poljubac što ga uzajamno dajemo.


261.
L. do D.

U meni se sve ljubavi događaju na površini, ali iskreno. Uvijek sam bio glumac,
i to dobar. Kadgod sam volio, hinio sam da volim, a i samome sam sebi to hinio.


262.
1. 12. 1931.

Danas sam, odjednom, stekao besmislen i točan dojam. Pri nekom unutarnjem
bljesku, primijetio sam da nisam nitko. Nitko, baš nitko. Kada je bljesak bljesnuo,
ono za što sam pretpostavljao da je grad, bila je pusta ravnica, a zlokobno svjetlo što
me je objavilo meni samome, nije otkrilo nebo. Ukrali su mi moć da budem prije no
što je bilo svijeta. Ako sam se morao reinkarnirati, reinkarnirao sam se bez sebe, bez
sebe reinkarniranoga.
Ja sam predgrađe gradića koji ne postoji, opširna bilješka o knjizi koja nije
napisana. Nisam nitko, nitko. Ne znam osjećati, ne znam misliti, ne znam željeti. Lik
sam iz romana što ga treba napisati, koji prolazi prozračan i uništen, a da i nije
260
postojao, između snova onoga koji me nije znao stvoriti potpunim .
Neprestano mislim, neprestano osjećam; ali moja misao ne sadrži rasuđivanja, a
moj osjećaj ne sadrži osjećaje. Padam, nakon onoga otvora tamo gore, kroz cijeli
261
beskrajni prostor, u padu bez smjera koji je beskonačnostruk i prazan. Moja je
262
duša crni maelstrom , golemi vrtlog oko praznine, gibanje beskrajnog oceana oko
rupe ni u čemu, a u vodama koje su više vrtloženje nego vode, plutaju sve slike što
sam ih vidio i čuo na svijetu — prolaze kuće, lica, knjige, kovčezi, tragovi glazbe i
slogovi glasova u zlokobnom vrtloženju bez dna.
A ja, doista ja, središte sam što ne postoji osim po nekoj geometriji bezdana; ja
sam ono ništa oko kojega se to gibanje okreće samo zato da se okreće, a središte
postoji samo zato jer ga ima svaka kružnica. Ja, doista ja, zdenac sam bez stijenki, ali
s vlažnošću zidova, središte svega ni sa čim unaokolo.
I u meni postoji, kao da se smije sam pakao, čak i bez ljudskih vragova koji bi
se smijali, kreštavo ludilo mrtva svijeta, truplo što kruži fizičkim prostorom, svršetak
svih svjetova što cm lebdi na vjetru, bezoblično, anakronično, bez Boga koji bi ga
stvorio, upravo bez njega koji kruži od tmine do tmine, nemoguć, jedinstven,
sveopći.

Moći znati misliti! Moći znati osjećati!

Majka mi je rano umrla, i nisam uspio upoznati…


263.
L. do D. 1. 12. 1931.

263
Zanimljivo je kako se ja, ovako predan mučnini, sve do danas nisam dosjetio
utvrditi od čega se ona sastoji. Danas sam doista u onome međustanju duše u kojemu
mi nije ni do života ni do bilo čega drugog. I iznenada sam se sjetio da nikada nisam
mislio o tome što je to stanje, a ni sanjario, nižući misli što su napola dojmovi, u
uvijek pomalo izmišljenoj analizi o tome što je to.
Zapravo ne znam da li je mučnina tek budna prepiska pospanoga lutalice ili je
doista otmjenija od toga mrtvila. Kod mene se mučnina često javlja, ali koliko mi je
poznato, a to sam i primijetio, nema pravila u njezinu pojavljivanju. Mogu bez
mučnine provesti cijelu nedjelju u kojoj se ništa ne događa, a može me zadesiti
iznenada, poput vanjskog oblaka, usred pažljivoga rada. Ne mogu je dovesti u vezu
sa zdravljem ili nedostatkom zdravlja, ne uspijevam ju prepoznati kao rezultat
uzroka koji su u meni očiti.
Reći da je prerušena metafizička tjeskoba, da je veliko skriveno razočaranje, da
je gluha poezija duše što cvjeta u dosadi na prozoru koji gleda na život — reći to, ili
nešto slično, znači obojiti mučninu, kao što dijete boji crtež prelazeći njegove rubove
i brišući ih, ali to ne donosi drugo do zvuk riječi što stvaraju jeku u šupljinama misli.
Mučnina… Misliti, a da se ne misli, s umorom od mišljenja; osjećati, a da se ne
osjeća, s tjeskobom od osjećanja; ne željeti, a da se to ne želi, s gađenjem zbog toga
što se ne želi — sve se to nalazi u mučnini, a da nije mučnina, i ne pripada joj više
od neke parafraze ili prijenosa. U izravnome doživljaju ona je nalik trenutku kada se
ponad opkopa oko dvorca duše podigne pokretni most, a između dvorca i zemlje ne
preostane drugo do pogled na zemlju, bez ikakve mogućnosti prijelaza. Postoji
odvojenost nas samih u nama, ali odvojenost u kojoj je ono što odvaja nepomično
kao i mi, tek prljava voda što okružuje naše neshvaćanje.
Mučnina… Patiti bez patnje, željeti bez volje, misliti bez razuma… To je kao
opsjednutost nekim lošim demonom, začaranost ničim. Kažu da vještice ili maleni
čarobnjaci, stvarajući od nas slike i kažnjavajući ih lošim postupcima, mogu te loše
postupke nekim astralnim prijenosom prenijeti na nas. Mučnina mi se javlja u
prenesenom doživljaju te slike kao zlokoban odraz čaranja nekog demona među
vilama,’ obavljenog ne nad mojom slikom, nego nad mojom sjenom. Oni na moju
duboku sjenu, na vanjsku stranu unutarnjosti moje duše lijepe papire ili ubadaju
pribadače. Ja sam poput čovjeka koji je prodao sjenu, ili bolje, poput sjene tog
čovjeka koji ju je prodao.
Mučnina… Mnogo radim. Ispunjavam ono što bi zagovornici djelovanja zvali
društvenom dužnošću. Ispunjavam tu dužnost ili tu sreću bez velikog napora i
uočljive neinteligencije. No ponekad usred posla, a ponekad i usred odmora koji
prema tim istim zagovornicima zaslužujem i trebao bi mi biti ugodan, iz duše mi se
prelije gorčina inercije i postajem umoran, ne od posla ili od odmaranja, nego od
sebe samoga.
Od sebe, zašto, ako nisam mislio na sebe? Od koje druge stvari ako nisam na
nju mislio? Tajna svijeta što se spušta na moje račune ili na moju ispruženost u
predahu? Svjetska bol od života što se odjednom materijalizira u mojoj duši kao
mediju? Čemu toliko veličati nekoga za koga se ne zna tko je? To je doživljaj
praznine, glad bez volje za jelom, i sve to tako uzvišeno kao ovi dojmovi
jednostavnoga mozga, jednostavnoga želuca, što dolaze od pretjeranog pušenja ili od
loše probave.
Mučnina… Možda je ona u biti nezadovoljstvo unutarnje duše zbog toga što joj
nismo dali neku vjeru, patnja tužnoga djeteta koje nosimo u dubini zato što mu
nismo kupili božansku igračku. Možda je to nesigurnost onoga koji treba ruku da ga
vodi, i na tamnome putu dubokih doživljaja ne osjeća drugo do noći bez buke koja
onemogućuje misli, i puste ceste bez putokaza osjećaja…
Mučnina… Tko ima Bogove nikada nema mučninu. Mučnina je nedostatak
mitologije. Onome tko ne vjeruje čak je i sumnja nemoguća, čak ni skepticizam
nema snage da sumnja. Da, to je mučnina: gubitak u duši njezine sposobnosti
razočaranja, nedostatak u mislima nepostojećih stuba kojima se čvrsto penje do
istine.


264.

Poznajem preneseni doživljaj kada se prejedemo. Poznajem ga po doživljaju, ne
u želucu. Ima dana kada se u meni pojelo odviše. Tijelo mi je otežalo i pokreti tupi,
ne želim se ni na koji način pomaknuti s mjesta.
Ali u tim prilikama, kao nešto neprikladno, obično se iz moje neokrnjene teške
pospanosti pojavljuje procijep izgubljene mašte. I stvaram planove na dnu neznanja,
svrstavam stvari u korijene pretpostavke, a ono što se vjerojatno neće dogoditi za
mene posjeduje poseban sjaj.
U tim neobičnim časovima, ne samo moj materijalni život nego i moj duhovni
život tek su mi pridodani — zanemarujem ideju dužnosti, ali i ideju bivanja, i javlja
mi se fizički san cijeloga svijeta. Spavam u onome što mi je znano i što sanjam s
podudaranjem koje me boli u očima. Da, u tim časovima znam više o sebi no što sam
ikada znao, a moje cjelovito ja prometne se u sve popodnevne počinke prosjaka
medu stablima na Ničijem imanju.


265.
L. do D.

Ideja putovanja privlači me zbog prijenosa, kao da sama ideja zavodi nekoga
drugoga, a to nisam ja. Čitava prostrana vidljivost svijeta prolazi u kretanju obojene
mučnine kroz moju potaknutu maštu; skiciram želju poput nekoga tko se više ne želi
pokrenuti, a anticipirajući umor mogućih krajolika, kao neki plahi lahor naliježe na
cvijet srca što je stalo.
A kao putovanja, čitanje, a kao čitanje, sve… Sanjarim o nekom učenom životu,
u nijemome druženju između starih i modernih, u kojemu se osjećaji obnavljaju
tuđim osjećajima, i ispunjavam se protuslovnim mislima u protuslovlju mislilaca i
onih koji gotovo misle, a to je većina onih koji su pisali. Ali sama ideja o čitanju
iščezava mi ako sa stola uzmem neku knjigu, fizička činjenica da moram čitati
poništava mi čitanje… Na isti mi način presahne ideja o putovanju ako se slučajno
približim nekome mjestu ukrcavanja.
I vraćam se dvjema ništavnim stvarima u kojima sam siguran, i sam ništavan —
svojemu svagdašnjem životu nepoznatoga prolaznika, i svojim snovima kao
nesanicama budnoga.
I kao čitanje, sve… Ukoliko se o nečemu može sanjati tako da se doista prekine
nijemi slijed mojih dana, podižem oči u teškome prosvjedu prema svojoj vlastitoj
silfidi, toj jadnici koja bi možda bila sirena da je naučila pjevati.


266.
L. do D. 3. 12. 1931.

Kada sam stigao u Lisabon, na katu iznad našega gdje smo najprije stanovali,
mogao se čuti zvuk klavira, sviranje skala, jednolično vježbanje djevojčice koju
nikada nisam vidio. Danas otkrivam, po nekom nepoznatom procesu upijanja, da u
spiljama duše još uvijek posjedujem ponavljanje tih skala što se mogu čuti ako se
tamo dolje otvore vrata, i lupkanje po tipkama one djevojčice, danas vjerojatno
264
gospođe, ili možda mrtve i zatvorene na nekome bijelom mjestu gdje se zelene
crni čempresi.
Tada sam bio dijete, danas više nisam, no zvuk je isti i vječno prisutan u
sjećanju na ono što je bila istina, kada se uzdigne s mjesta na kojemu se pretvara da
spava ona ista spora klavijatura, isti jednolični ritam. Obuzima me, u mislima ili
osjećajima, raspršena tuga, tjeskobna, moja.
Ne oplakujem gubitak svojega djetinjstva, plačem jer se sve, a u njemu i (moje)
djetinjstvo, gubi. To je apstraktan bijeg od vremena, ne konkretan bijeg od mojega
vremena, što me boli u fizičkom mozgu zbog nehotičnih opetovanih prelaženja
klavirskih skala ondje gore, strahotno bezimenih i udaljenih. Ništa ne traje i u tome
je cijela tajna koja u ponovljenim udarcima razbija stvari što ne dospijevaju biti
glazba, ali postaju čežnja na besmislenom dnu mojih uspomena.
Neosjetno, u nekome vizualnom uzdignuću, vidim malenu dnevnu sobu u kojoj
učenica koju ne poznavah još i danas prebire, pažljivo prst po prst, uvijek iste skale
onoga što je već mrtvo. Vidim, vidjet ću još više, rekonstruiram gledajući. I cijeli
prostor gornjega stana, čeznutljiv danas, ali ne i jučer, uzdiže se zamišljen u mojoj
neshvatljivoj kontemplaciji.
Pretpostavljam, međutim, da sam u sve to prenesen, jer čežnja što ju osjećam
nije sasvim moja, ni sasvim apstraktna, nego nečija tuđa uhvaćena emocija, a njemu
su te emocije, što su u meni literarne, kako bi rekao Vieira, bile doslovne.
Pretpostavljam da osjećam kako upadam u tugu i tjeskobu, a čežnje i njihovi
doživljaji zapljuskuju mi oči, i mislim ih i osjećam kroz maštu i dragost.
I uvijek, sa stalnošću što dopire iz dubine svijeta, i ustrajnošću što metafizički
proučava, odzvanjaju, odzvanjaju i odzvanjaju skale nekoga tko uči svirati klavir
kroz fizičku kralježnicu moga sjećanja. To su stare ulice s drugim ljudima, danas su
to iste različite ulice; to su mrtvi ljudi koji mi govore, kroz prozirnost njihova
izbivanja danas; to su grižnje savjesti onoga što sam učinio ili nisam učinio, zvukovi
potoka u noći, šumovi tamo dolje u utihnuloj kući.
Viče mi se u glavi. Želim zaustaviti, zdrobiti, slomiti tu nemoguću gramofonsku
265
ploču što u meni odzvanja u tuđoj kući, poput nedodirljiva mučitelja. Želim
zaustaviti dušu da bi ona, poput vozila koje su mi zauzeli, nastavila dalje sama i
ostavila me. Izluđuje me što to moram slušati. Naposljetku, to sam ja sam u svom
266
odurno osjetljivom mozgu, na svojoj koži tankoj kao opna, u svojim živcima što
strše na površini, te tipke prebirane u skalama, o strašni i osobni klaviru našega
267
sjećanja !
I neprestano, neprestano, kao u nekom dijelu mozga što je postao neovisan,
odzvanjaju, odzvanjaju i odzvanjaju skale, dolje, gore, iz one prve kuće u koju sam
došao živjeti u Lisabonu.


267.
L. do D. Iznad ulomka stoji Pessoina napomena: »transformation of Sherlock Holmes article«
i »should it be done?«

To je posljednja smrt Kapetana Nema. Uskoro ću i ja umrijeti.
Cijelo moje proteklo djetinjstvo u tom je času zaustavljeno u trajanju.


268.
L. do D.

Njuh je neobično gledanje. Priziva čeznutljive krajolike jednim iznenadnim
potezom podsvijesti. Osjetio sam to mnogo puta. Prolazim ulicom. Ništa ne vidim,
gledam sve, vidim kao što svi ljudi vide. Znam da idem nekom ulicom, a ne znam da
ona postoji sa stranama od različitih kuća što su ih ljudi izgradili. Prolazim ulicom.
Iz pekarnice izvire miris kruha koji mami slatkoćom mirisa: i moje se djetinjstvo
podiže iz određene udaljene četvrti, i druga se pekarnica pojavljuje iz onoga
kraljevstva vilenjaka koje je sve ono što nam je umrlo. Prolazim ulicom. Odjednom
zamiriše voće s nagnutih pilica uske trgovine, i moj kratki život na selu, ne znam
više kada i gdje, ima stabla u pozadini i mir u mojemu srcu, neprijeporno
dječačkome. Prolazim ulicom. Preplavi me, neočekivano, miris lijesova iz radionice:
o moj Cesário, pojavljuješ mi se i ja sam napokon sretan jer sam se u sjećanju vratio
jedinoj istini, a to je književnost.


269.
Napisano na istom listu papira kao i ulomak 367 koji nosi oznaku L. do D.

To što sam već pročitao Pickwick Papers jedna je od velikih tragedija mojega
života. (Ne mogu ga ponovno čitati.)


270.

Umjetnost nas prividno oslobađa odvratnosti onoga što jesmo. Osjećamo zla i
nepravde Hamleta, danskoga kraljevića, ne osjećamo svoje — niske jer su naše, i
niske jer su niske.
Ljubav, san, droge i otrovi, osnovni su oblici umjetnosti, ili bolje, stvaranja
istoga učinka kao i ona. No ljubav, san i droga pojedinačno imaju svoja razočaranja.
Ljubav zasićuje ili razočarava. Iza sna se budi, a dok se spavalo nije se živjelo.
Droga se plaća uništenjem toga istog tijela kojim se bila poticajno poslužila. A u
umjetnosti nema razočaranja, jer je razočaranje prihvaćeno od početka. Iz umjetnosti
nema buđenja, jer u njoj ne spavamo, iako sanjamo. U umjetnosti nema poreza ili
globe što ih moramo plaćati zato što smo u njoj uživali.
Užitak što nam ga pruža, kako na neki način nije naš, ne moramo plaćati ili se
zbog njega kajati.
Pod umjetnošću se podrazumijeva sve što nam pruža užitak, a nije naše — trag
prolaska, smiješak dan drugome, zalaz sunca, pjesma, objektivni kozmos.
Posjedovati znači izgubiti. Osjećati bez posjedovanja znači sačuvati, jer znači
izvući iz stvari njezinu bit.


271.

Nije ljubav, nego okoliš ono što vrijedi…

Suzdržavanje ljubavi osvjetljava njezine fenomene većom jasnoćom no samo
iskustvo. Postoje djevičanstva velikog razumijevanja. Djelovati znači nadomjestiti,
ali i zbuniti. Posjedovati znači biti posjedovan, prema tome, izgubiti se. Jedino ideja
doseže, ne narušavajući se, spoznaju stvarnosti.


272.

268
Krist je jedan oblik emocije.
U panteonu ima mjesta za bogove koji se uzajamno isključuju, a svaki ima
postolje i namjesništvo. Svaki može biti sve jer tu nema granica, čak ni logičnih, te
269
uživamo u društvu nekolicine vječnih, u suopstojanju različitih beskonačnosti i
raznolikih vječnosti.


273.
L. do D.

Povijest negira određene stvari. Postoje uređena razdoblja u kojima je sve podlo
i razdoblja nereda u kojima je sve uzvišeno. Dekadencije obiluju mentalnom
snagom, a snažna razdoblja slabostima duha. Sve se miješa i ukrižava, i nema istine
osim u pretpostavci.
Toliko je velikih ideja palo na bunjište, toliko se istinskih žudnji izgubilo u
smetlištu!
Za mene su bogovi i ljudi jednaki u preopširnoj zbrci nejasne sudbine. Prolaze
preda mnom u povorci, na ovome četvrtom neznanom katu, u slijedu snova, i ne
znače mi više no što su značili onima koji su u njih vjerovali. Afrički idoli crnaca
neodređenih i začuđenih očiju, bogovi-životinje divljine u zamršenim šumama,
slikovni simboli Egipćana, jasna grčka božanstva, nepomični rimski bogovi, Mitra,
270
gospodar Sunca i emocije, Isus, gospodar dosljednosti i milosti, razna mjerila
istoga Krista, sveci novi bogovi novih gradova, svi, svi prolaze u pogrebnoj povorci
(hodočašće ili pokop) zablude i razočaranja. Koračaju svi, a iza njih koračaju
isprazne sjene, snovi za koje, jer su sjene na zemlji, najgori sanjači smatraju kako
čvrsto stoje na zemlji — jadni pojmovi bez duše i oblika, Sloboda, Čovječanstvo,
Sreća, Bolja Budućnost, Društvena Znanost, povlače se u osamljenost tmine poput
271
lišća koje se povlači pod kraljevskim plastom što su ga ukrali prosjaci .


274.

Ah, bolna je i neoprostiva zabluda ta razlika što ju revolucionari uspostavljaju
između buržuja i naroda, ili plemića i naroda, ili vladara i onih nad kojima se vlada.
Razlika postoji između prilagođenih i neprilagođenih: najveća je u književnosti, i to
lošoj. Prosjak, ako je prilagođen, sutra može biti kralj, ali time gubi obilježje
prosjaka. Prešao je granicu i izgubio pripadnost naciji.
To mi pruža utjehu u ovome skučenom uredu s loše opranim prozorima što
gledaju na neveselu ulicu. Pruža utjehu to što imam za braću stvaratelje svijesti
svijeta — brzopletog dramaturga Williama Shakespearea, školskog učitelja Johna
Miltona, lutalicu Dantea Alighierija, <> i čak, ako se smije navesti, onoga Isusa
Krista koji nije bio ništa na svijetu, te u njega i povijest sumnja. Drugi su drukčije
vrste — državni savjetnik Johann Wolfgang von Goethe, senator Victor Hugo, vođa
Lenjin, vođa Mussolini <>
A mi u sjeni, među dostavljačima i brijačima, činimo ljudstvo
<>
Na jednoj se strani nalaze kraljevi sa svojim ugledom, carevi sa slavom,
veleumovi s aurom, sveci s aureolom, vođe naroda s vlašću, prostitutke, proroci i
bogataši… Na drugoj smo mi — dostavljač s ugla, brzopleti dramaturg William
Shakespeare, brijač s anegdotama, školski učitelj John Milton, trgovački pomoćnik
iz malene trgovine, lutalica Dante Alighieri, oni koje smrt zaboravlja ili posvećuje, a
život ih je zaboravio bez posvećenja.


275.

Vladavina svijeta počinje u nama samima. Ne upravljaju svijetom oni iskreni,
makar i ne bili neiskreni. Oni u sebi proizvode jednu stvarnu iskrenost putem
umjetnih i automatskih sredstava; ta iskrenost sačinjava njihovu snagu, i ona zrači
manje lažnom iskrenošću nego što ju imaju drugi. Znati dobro obmanuti sebe prva je
osobina državnika. Jedino pjesnicima i filozofima pripada praktičan pogled na svijet,
jer je samo njima dano da ne posjeduju obmane. Jasno vidjeti znači ne djelovati.


276.

Mišljenje o nečemu je priprosto, čak i kada nije iskreno.
Sva je iskrenost netrpeljivost. Nema iskrenih liberala. Osim toga, nema liberala.


277.

Sve je ondje slomljeno, bezimeno i nepodudarno. Vidjeh ondje velike kretnje
nježnosti što su se doimale kao da otkrivaju dubinu jadnih tužnih duša; otkrio sam da
te kretnje ne traju duže od vremena u kojemu postoje kao riječi, i da imaju korijene
— koliko sam puta to uočio s oštroumnošću šutljivih — u analogiji nečega s
milosrdnošću što se gubi brzinom uočene novosti, a drugi put, u vinu za večerom
onoga koji se raznježio. Uvijek je postojao sustavni odnos između čovjekoljublja i
lozovače, i mnoge su široke kretnje bile podvrgnute površnoj čašici ili pleonazmima
žeđi.
Sva su ta stvorenja prodala dušu vragu jednoga paklenog puka, pohlepnoga za
gadostima i opuštenošću. Živjeli su zatrovani taštinom i ljenčarenjem, i umirali
mlitavo među jastucima riječi, u jednoj zgrčenost i škorpionskog ispljuvka.
Vrlo je neobična kod svih tih ljudi bila njihova potpuna ne-važnost, u svakome
pogledu. Jedni su bili urednici vodećih novina, a uspjeli su ne postojati; drugi su bili
javni djelatnici koji su se pojavljivali u godišnjim publikacijama, a uspjeli su ne
sudjelovati ni u čemu u životu; neki su bili pjesnici, čak posvećeni, ali isti im je prah
pepela činio blijedima tupava lica, i sve je nalikovalo groblju ukočenih mumija koje
se drže kao živi ljudi, s rukom na leđima.
Čuvam, od nedavna, kada sam se zaustavio u ovome istjerivanju oštroumnosti,
sjećanje na lijepe trenutke iskrene ljubaznosti, na mnoge jednolične i tužne trenutke,
na poneke profile ocrtane ni u čemu, poneke pokrete upućene slučajnim
poslužiteljima, i ukratko, na muku fizičke mučnine i uspomenu na stanovite
anegdote o duhu.
U njih su se umetali, poput prostora, postariji muškarci, neki s izrekama
prijašnjega duha, a govorili su loše o istim ljudima kao i drugi.
Nikada nisam osjetio toliku naklonost prema ljudima nevažnima pred slavom
javnosti kao kada sam ih vidio potkazane od tih istih nevažnih ljudi koji i ne žele tu
jadnu slavu. Prepoznao sam razlog likovanju, naime, oni na dnu Veličine likovali su
u odnosu spram ovih, a ne u odnosu spram čovječanstva.
Uvijek gladni jadnici — gladni ručka ili gladni slave, ili pak gladni životnih
poslastica. Tko ih čuje, a ne poznaje ih, mislit će da sluša učitelje Napoleona i
podučavatelje Shakespearea.
Postoje oni koji pobjeđuju u ljubavi, oni koji pobjeđuju u politici, oni koji
pobjeđuju u umjetnosti. Prvi prednjače u pričama, jer u ljubavi je moguće pobijediti
bez poznavanja slavnog događaja koji je prethodio. Istina je da nas, dok slušamo
nekakva takva tipa kako pripovijeda svoje seksualne maratone, obuzima nejasna
sumnja, negdje oko sedme defloracije. Ti ljubavnici gospoda s titulama, ili vrlo
poznatih dama (a to su gotovo sve), tako obilno troše svoje grofice da statistika
njihovih osvajanja ne bi ostavila ozbiljnima i umjerenima ni čukunbabe dotičnih
titula.
Jedni su se usavršili u fizičkim obračunima, te su u jednoj noći tučnjave pobili
europske boksačke šampione, na uglu četvrti Chiado. Drugi imaju utjecaja kod svih
ministara svih ministarstava, a u njih se može najmanje sumnjati, jer to i nije tako
neugodno.
Neki su veliki sadisti, neki su veliki homoseksualci, a neki, s tugom u glasnom
iskazu, priznaju da su grubi prema ženama. Vodili su ih kroz život šibajući ih bičem.
A na kraju ostaju dužni za kavu.
Postoje pjesnici, postoje <>
Ne poznajem bolji lijek od takva sveopćeg ološa sjena do izravne spoznaje
tijeka ljudskoga života, kao što je, naprimjer, trgovačka zbilja koja se odvija u uredu
u Ulici Douradores. S kakvim sam se olakšanjem vraćao iz one ludnice marioneta u
stvarno prisuće Moreire, moga Šefa, autentičnoga knjigovođe i znalca, loše
odjevenog i loše dotjeranog, ali kojega se može nazvati, što nikome od onih drugih
ne uspijeva, čovjekom…


278.

Većina ljudi spontano živi jedan prividan i otuđen život. Većina ljudi su drugi
272
ljudi, rekao je Oscar Wilde , i dobro je rekao. Jedni potroše život u potrazi za onim
što ne žele; drugi tragaju za onim što žele, a ničemu im ne služi; neki se, pak, izgube
<>
No, većina je sretna i uživa živeći život koji nema vrijednosti. Čovjek uglavnom
malo plače, a kada se oplakuje, to je njegova literatura. Pesimizam nema dovoljno
uspjeha kao demokratsko pravilo. Oni koji plaču nad nedaćama svijeta, osamljeni su
273
— plaču nad vlastitom nedaćom. Zar jedan Leopardi, jedan Antero , nisu ljubili ili
bili ljubavnici? Svijet je nedaća. Jedan je Vigny slabo ili malo ljubljen? Svijet je
tamnica. Jedan Chateaubriand sanja više no što je moguće? Ljudski je život mučan.
Job je prekriven plikovima? Zemlja je prekrivena plikovima. Gaze žuljeve
vapijućega? Jao stopalima sunca i zvijezda.
Osim toga, oplakuje se samo ono nužno i u najkraćem mogućem vremenu, kada
umre sin kojega će se tijekom godina zaboraviti, osim na njegov rođendan; kada se
izgubi novac pa se plače dok se ne nabavi drugi, ili dok se ne prihvati gubitak —
čovječanstvo nastavlja gutati i ljubiti.
Životnost se obnavlja i potiče. Mrtvi ostaju zakopani. Gubici ostaju gubici.


279.
L. do D. 16. 12. 1931.

274
Otišao je, kažu , zauvijek, u svoj rodni kraj, dostavljač iz ureda, isti onaj
275
čovjek kojega sam počeo smatrati dijelom ove kuće, a time i dijelom sebe i
svojega svijeta. Danas je otišao. Slučajno smo se sreli u hodniku za očekivano
iznenađenje rastanka, zagrlio sam ga što je on plaho uzvratio, a duša mi je bila
dovoljno stisnuta da ne zaplače, kao što su u mome srcu, bez mene, poželjele moje
276
tople oči.
Sve što je bilo naše, čak i u slučajnim druženjima ili viziji, jer je bilo naše, sve
to postaje mi. Ono što je danas otišlo u neki galješki kraj što ga ne poznajem, nije, za
mene, bio dostavljač iz ureda: bio je to životni dio, vizualni i ljudski, tvari mojega
života. Danas sam se smanjio. Nisam više isti. Dostavljač je otišao.
Sve što se događa na mjestu na kojemu živimo, događa se i u nama. Sve što
nestaje iz našega vidokruga, nestaje u nama. Sve što je otišlo, ako smo to gledali dok
je bilo, od nas je otišlo. Dostavljač je otišao.
S većim osjećajem starosti, nevoljko i teško sjedam za visoki pisaći stol i
nastavljam jučerašnje pisanje. Ali nejasna današnja tragedija prekida u mislima, koje
moram prisilno svladavati, uobičajeni automatski proces pisanja. Duša mi nije sklona
radu, mogu tek uz aktivnu inerciju biti svoj sluga. Dostavljač je otišao.
Da, sutra, ili nekoga drugog dana, ili kada se za mene oglasi muklo zvono smrti
ili odlaska, i ja ću biti onaj koji više nije ovdje, stari prepisivač koji će biti
pospremljen u ormar ispod stuba. Da, sutra, ili kada Sudbina odredi, bit će kraj
onome što je u meni hinilo mene. Otići ću u rodni kraj? Ne znam kamo ću otići.
Danas je tragedija vidljiva po izostajanju, osjetna zato što ne zaslužuje da se osjeća.
Bože, bože moj, dostavljač je otišao.


280.

O noći u kojoj zvijezde varaju svjetlost, o noći, jedina veličine kozmosa, učini
moje tijelo i dušu dijelom tvojega tijela, jer ja se gubim bivajući pukom tminom, i
stvori od mene također noć, bez snova poput zvijezda u meni, bez iščekivana
277
sunca koje bi obasjalo budućnost!


281.

Najprije zvuk stvara drugi zvuk u noćnoj konkavnosti stvari. Potom slabašno
zavijanje prati titravo cviljenje uličnih natpisa. Potom još, naglo se podiže s urlikom
glas prostora, i sve zadrhti, i ne miče se, a tišina se uvuče u sveopći strah kao gluhi
strah koji gleda drugi strah dok prolazi.
Potom ništa više, samo vjetar — samo vjetar, i u snu primjećujem da
pričvršćena vrata podrhtavaju, a prozori odzvanjaju staklom što pruža otpor.
Ne spavam. Polu-jesam. Ima znakova u mojoj svijesti. Otežao je san u meni,
bez nesvjesnoga… Nisam. Vjetar… Budim se i ponovno zaspim, a da još uvijek
nisam spavao. Postoji krajolik glasnog i jezovitog zvuka onkraj mojega
nepoznavanja mene. Suzdržano koristim mogućnost spavanja. Spavam doista, ali ne
znam da li spavam. Uvijek u onome što smatram spavanjem postoji zvuk svršetka
svega, vjetar u tami, i ako još osluhnem, zvuk mojih pluća i srca.


282.
L. do D. i napomena »napisano s prekidima, treba mnogo toga ispraviti«

Pošto se svršetak zvijezda razbijelio prema ničemu na jutarnjem nebu, a
povjetarac postao manje hladan u naslućeno narančastom žućenju svjetlosti povrh
malobrojnih niskih oblaka, napokon sam mogao, ja koji nisam spavao, polako izvući
tijelo iscrpljeno ni od čega iz te postelje u kojoj sam smišljao svjetove.
Otišao sam do prozora očiju vrelih od nesklapanja. Ponad zgusnutih krovova
svjetlo se različito prelamalo u blijedoj žutosti. Ostao sam promatrajući sve to u
velikoj tuposti od nespavanja. Na uzdignutim obrisima visokih kuća žutost je bila
prozračna i ništavna. U dubini zapada, prema kojemu sam bio okrenut, obzor je već
bio zelenkasto-bijel.
Znam da će mi dan biti težak kao kada se ništa ne shvaća. Znam da će u svemu
što ću danas činiti zasigurno sudjelovati umor, ne zbog sna što ga nisam imao, već
umor zbog nesanice što sam ju imao. Znam da ću živjeti u naročitom mjesečarstvu,
površnom, ne samo zato što nisam spavao, nego zato što nisam mogao spavati.
Postoje dani-filozofije, koji nam nameću tumačenja života, i oni su tek na
marginama ispisane bilješke kao velike kritike u knjizi naše svjetske sudbine.
Osjećam da je danas takav dan. Kao da mojim otežalim očima i mojim ništavnim
mozgom besmislena olovka iscrtava slova zaludnog i dubokog tumačenja.


283.
L. do D.

Sloboda je mogućnost odvajanja. Slobodan si ako se možeš udaljiti od ljudi, a
da te na traganje za njima ne prisiljava potreba za novcem ili za zajedništvom, ili pak
ljubav, slava, radoznalost, a sve to nije moguće pothranjivati u tišini i osamljenosti.
Ako ne možeš živjeti sam, rodio si se da budeš rob. Možeš posjedovati svu veličinu i
duha i duše, tada si otmjen rob ili pametan sluga: nisi slobodan. Ali to nije tvoja
tragedija, jer tragediju što si se takav rodio ne nosiš sa sobom, nego ju nosi Sudbina
u sebi samoj. No jadan si ako te sam stisak života prisiljava da budeš rob. Jadan si
ako si se rodio slobodan, sposoban da budeš sam sebi dovoljan i da se odvojiš, a
siromaštvo te prisiljava na suživot. To je, onda, tvoja tragedija koju sa sobom nosiš.
Roditi se slobodan najveća je čovjekova vrlina, koja poniznoga pustinjaka
stvara većim od kraljeva, čak i od bogova koji su sebi dovoljni zbog snage, ali ne i
zbog njezina odbacivanja.
Smrt je oslobađanje, jer u smrti nikoga ne trebamo. Jadan rob oslobađa se snage
svojih zadovoljstava, boli, neprestano željenoga života. Kralj se oslobađa svojega
vladanja što ga nije htio napustiti. Oni koji su razdavali ljubav oslobađaju se pobjeda
koje obožavaju. Oni koji su pobijedili oslobađaju se pobjeda kojima se njihov život
predao.
Zato smrt uzvisuje, odijeva u neznano raskošno ruho jadno besmisleno tijelo.
Ondje je oslobođeno, premda to nije željelo. Ondje nema robova, premda bi plakali
gubeći ropstvo. Kao što kralj, kojemu je najveća svečanost vlastito kraljevsko ime,
može kao čovjek biti smiješan, ali je kao kralj uzvišen, tako i mrtvac može biti
bezličan, ali je uzvišen, jer ga je smrt oslobodila.
Umorno zatvaram prozorska krila, isključujem svijet i načas sam slobodan.
Sutra ću ponovno biti rob; međutim sada, sam, bez potrebe za ikim, u strahu jedino
da me neki glas ili prisuće ne prekine, posjedujem svoju malenu slobodu, svoje
veličanstvene trenutke.
Na stolcu na koji se naslanjam zaboravljam život što me tišti. Ne boli me, osim
u prošloj boli.


284.
L. do D.

Ne dodirujmo život ni vršcima prstiju.
 Ne ljubimo ni u mislima.
Neka nijedan poljubac žene, ni u snovima, ne bude naš doživljaj.

Majstori morbidnosti, usavršimo se u umijeću obmanjivanja. Radoznali u
278
životu, navirimo se iza svakoga zida , unaprijed umorni od saznanja da nećemo
vidjeti ništa novo ili divno.
Tkalci smo očaja, tkajmo tek mrtvačke pokrove — bijele pokrove za snove koje
nikada nismo sanjali, crne pokrove za dane u kojima umiremo, pepeljaste pokrove za
pokrete što smo ih tek sanjali, carske purpurne pokrove za naše zaludne dojmove.
Po brdima i dolinama i po močvarnim <> obalama, lovci love vukove i srne <>,
279
kao i divlje patke. Prezrimo ih, ne zato što love , nego zato što uživaju (a mi ne
uživamo).

Neka izraz našega lica bude blijedi smiješak kao u nekoga tko će zaplakati, s
nejasnim pogledom kao u nekoga tko ne želi vidjeti, s raspršenim prezirom u svakoj
crti kao u nekoga tko prezire život i živi ga tek zato da bi ga mogao prezirati.
I neka naš prezir bude za one koji rade i bore se, i naša mržnja za one koji se
nadaju i vjeruju.


285.
L. do D. 20. 12. 1931.

Gotovo sam uvjeren da nikada nisam budan. Ne znam sanjam li kada živim ili
pak živim kada sanjam, i jesu li san i život u meni izmiješani, prepleteni, a od njih se
uzajamnim prožimanjem stvara moje svjesno biće.
Ponekad usred aktivna života, u kojemu sam očito tako jasan sebe kao i svih
drugih, do moje misli dopire jedan čudan doživljaj sumnje; ne znam postojim li,
osjećam kako je moguće da sam nečiji san, predočuje mi se, gotovo tjelesno, da bih
mogao biti lik neke novele koji se kreće u širokim valovima stila, u istini stvorenoj u
jednom velikom pripovijedanju.
Često sam primjećivao da stanoviti likovi iz romana poprimaju za nas važnost
što ju nikada ne mogu dosegnuti naši znanci i prijatelji, oni koji s nama govore i
slušaju nas u vidljivom i stvarnom životu. I zato se u snu pitam nije li sve na ovome
svijetu slijed uzajamno umetnutih snova i romana, poput kutijica unutar većih
kutijica — prva u drugoj, druga u trećoj, i tako u nizu — i sve je pričanje priča, kao
Tisuću i jedna noć, što prividno protječe u vječnoj noći.
 Kada mislim, sve se doima besmislenim; kada osjećam, sve se doima
neobičnim; ako želim, ono što želi neka je stvar u meni. Uvijek kada se u meni
pojavi djelovanje, prepoznajem da to nisam bio ja. Kada sanjam, čini se da me pišu.
Kada osjećam, čini se da me slikaju. Kada želim, čini se da me stavljaju u vozilo,
kao robu što se šalje, te prosljeđujem, u kretanju što ga držim vlastitim, kamo nisam
htio da se krene, osim kada sam tamo već stigao.
Kako je sve zbrkano! Kako je bolje gledati nego misliti, i bolje čitati nego
pisati! Ono što vidim, možda je varljivo, ali to ne smatram svojim. Ono što čitam,
možda me zaboli, ali me ne uznemiruje. Kako sve boli ako mislimo dok smo svjesni
da mislimo, kao duhovna bića u kojima se dogodilo ono drugo preklapanje svijesti
po kojemu znamo da znamo! Premda je dan prekrasan, ne mogu prestati misliti na
ovaj način… Misliti ili osjećati, ili nešto treće između scenarija ostavljenih po strani?
Mučnine sutona i zbrkanosti, sklopljene lepeze, umor jer se moralo živjeti…


286.
L. do D.

Još kao mladi prolazili smo podno visokih stabala i nejasnoga šuštanja šume.
Proplanke, što bi se iznenada pojavili nasred puteljka, mjesečina je pretvarala u
jezera, a obale s isprepletenim granjem bijahu više noć od noći same. Lagani
povjetarac velikih šuma zvučno je uzdisao kroz drveće. Govorili smo o nemogućim
stvarima, a naši su glasovi postali dijelom noći, mjesečine i šume. Slušali smo ih kao
da su tuđi.
Nije bila dobra nesigurna šuma bez puteva. Bilo je prečica što smo ih, ne želeći,
upoznali, a na njima su naši koraci vijugali ciljajući između sjena i titraja tvrde i
hladne mjesečine. Govorili smo o nemogućim stvarima i sav je stvarni krajolik
također bio nemoguć.


287.
L. do D.

Obožavamo savršenstvo jer ga ne možemo imati; da ga posjedujemo, odbacili
bismo ga. Savršenstvo je neljudsko, jer su ljudi nesavršeni.
Gluha mržnja prema raju — kao želja nesretnika da ima polje na nebu. Da, nije
to zanos apstraktnoga, ni divota apsolutnoga što opčaravaju dušu koja osjeća: to su
ognjišta i padine brežuljaka, zeleni otoci na plavome moru, puteljci između stabala i
dugi časovi odmora na drevnim imanjima, čak i ako ih nikada nećemo imati. Ako ne
bude zemlje na nebu, bolje da nema ni neba. Neka onda sve bude ništa i neka završi
roman bez zapleta.
Za dosezanje savršenstva bila bi potrebna jedna izvanljudska hladnoća, a tada ne
bi bilo srca kojim bi se voljelo vlastito savršenstvo.
Zapanjeno se divimo raspinjanju prema savršenstvu kod velikih umjetnika.
Obožavamo njihovo primicanje savršenstvu, no obožavamo ga jer je samo
primicanje.


288.

Kakve li tragedije ne vjerovati u ljudsku mogućnost savršenstva!…
— A kakve li tragedije u nju vjerovati!


289.
L. do D.

Da sam napisao Kralja Leara čitav bih se život potom kajao. To je djelo tako
veliko da neizmjerno odskaču njegovi nedostaci, čudovišni nedostaci, pa i sitnice u
prizorima, pred njegovim mogućim savršenstvom. Nije to sunce s mrljama; to je
razbijen grčki kip. Sve što je stvoreno prepuno je grešaka, nedostataka perspektive,
neznanja, tragova lošeg ukusa, slabosti i propusta. Napisati umjetničko djelo pravoga
obujma da bude veliko, upravo savršeno da bude uzvišeno, u tome nitko nije
dosegnuo blaženstvo ostvarenja, ni sreću stvaralaštva. Što ne iscuri u jednome
mlazu, trpi od neravnina našega duha.
Kada o tome mislim, s mojom maštom nailazi neutješna tuga, bolna izvjesnost
da nikada neću uspjeti napraviti ništa dobro i korisno za Ljepotu. Nema načina da se
postigne Savršenstvo osim biti Bogom. Naša najveća snaga je trajanje; vrijeme što
traje prelazi razna stanja naše duše, a svako stanje duše, kako nije bilo kakvo stanje,
uznemiruje svojom osobnošću i posebnošću djela. Sigurni smo samo da pišemo loše,
kada pišemo; jedino veliko i savršeno djelo je ono o ostvarenju o kojemu se nikada
ne sanja.
Počuj me još i izdrži. Poslušaj sve ovo i potom mi reci ne vrijedi li san više od
života. Rad nikada ne pruža rješenje. Napor nikada ne stiže nikamo. Jedino je
suzdržanost otmjena i velika jer ona prepoznaje da je ostvarenje uvijek slabije, i daje
stvoreno djelo uvijek groteskna sjena sanjanog djela.
 Moći zapisati riječima na papiru, što bi se kasnije moglo glasno čitati i slušati,
dijaloge likova mojih zamišljenih drama! Te drame imaju savršenu radnju, bez
lomova, dijaloge bez promašaja, ali radnja se u meni ne nazire u svoj svojoj dužini
kako bih ju mogao projicirati u ostvarenje, kao što ni same riječi ne oblikuju tvar tih
intimnih dijaloga te ih ne mogu, nakon pozorna osluškivanja, prevesti u zapis.
Volim neke lirske pjesnike zato što nisu epski ili dramski pjesnici, jer su imali
ispravnu intuiciju da nikada ne požele ostvariti više od jednog časka osjećaja ili
snova. Ono što se može pisati nesvjesno — u toj je mjeri moguće savršenstvo.
Nijedna Shakespeareova drama ne zadovoljava toliko kao jedna Heineova lirska
pjesma. Heineova je lirika savršena, a svaka drama — Shakespeareova ili nečija
druga — uvijek je nesavršena. Moći izgraditi, uzdignuti Sve, sastaviti nešto nalik
ljudskome tijelu, u kojemu svi dijelovi savršeno odgovaraju, i to sa životom, životom
jedinstva i suglasja, što sjedinjuje raspršenost osobina svih dijelova!
Ti koji me slušaš i slabo me čuješ, i ne shvaćaš kakva je to tragedija! Izgubiti
oca i majku, ne postići slavu ni sreću, nemati prijatelja ni ljubavi — sve se to može
podnijeti; ne može se podnijeti san o lijepoj stvari koju nije moguće dosegnuti u činu
ili riječima. Svijest o savršenom poslu, obilje postignutog djela — lagan je san u
ovoj sjeni stabla, u spokojnom ljetu.


290.
L. do D.

Rečenice što ih nikada neću napisati, krajolici što ih nikada neću moći opisati,
kakvom ih jasnoćom izričem svojoj inerciji i opisujem u svojemu razmišljanju kada,
naslonjen, tek iz vrlo velike udaljenosti pripadam životu. Klešem cijele rečenice,
savršeno, riječ po riječ, spletovi drama pripovijedaju mi se izgrađeni u duhu,
280
osjećam metrički i verbalni trenutak velikih pjesama u svim riječima , a velik
zanos, poput roba kojega ne vidim, prati me u polusjeni. No ako učinim korak, od
stolca na kojemu leže ovi gotovo cjeloviti dojmovi, prema stolu gdje bih ih zapisao,
riječi izmaknu, drame zamru, od žive povezanosti što je spajala ritmički šapat ne
preostaje drugo do jedna udaljena čežnja, ostatak sunca povrh dalekih brežuljaka,
281
vjetar što vitla lišćem na rubu pustinje, nikada otkriven rođak, orgija onih drugih,
te žena za koju nam intuicija kaže da bi pogledala unatrag, i koja nikada ne dospije
postojati,
Imao sam sve planove. Ilijada što sam ju sastavio imala je logičnu strukturu,
organičku ulančanost epoda kakvu Homer ne bi mogao stvorili. Proučeno
savršenstvo mojih stihova, što ih treba upotpuniti riječima, čine Vergilijevu jasnoću
neznatnom, a Miltonovu snagu slabašnom. Alegorijske satire koje sam stvorio
premašile su Swifta u simboličkoj određenosti točno povezanih čestica. Koliko sam
282
Verlainea bio !
A uvijek kada bih se podignuo sa stolca na kojemu sve to, zapravo, nije bilo
posve odsanjano, osjetio bih dvostruku tragediju u spoznaji da su sve te stvari
ništavne i u spoznaji da sve to nije bio san, da je nešto ostalo na apstraktnome rubu
između mojih misli i bivanja tih stvari.
Bijah veleum više nego u snovima i manje nego u životu. To je moja tragedija.
Bijah trkač koji je pao gotovo pred ciljem, a dotad je bio prvi.


291.
L. do D.

Da u umjetnosti postoji zanimanje usavršitelja, imao bih u životu (svoje
umjetnosti) zadatak…
Imati djelo što ga je netko drugi stvorio, i raditi samo na njegovu
usavršavanju… Tako je možda bila stvorena Ilijada…
Samo ne posjedovati snagu prvotnoga stvaranja!
Kako zavidim onima koji pišu romane, koji ih započinju, stvaraju i dovrše!
Znam ih zamisliti, poglavlje po poglavlje, ponekad s rečenicama u dijalozima i
onima između dijaloga, no ne bih znao na papiru izreći te snove pisanja, <>


292.
L. do D.

Sve što je djelovanje, bio to rat ili rasuđivanje, lažno je; i sve što je odricanje,
također je lažno. Kad bih mogao znati kako ne djelovati i kako se ne odreći
djelovanja! Bio bi to okrunjeni san moje slave, kraljevstvo tišine moje veličine.
I ne patim. Moj prezir prema svemu tako je velik da i samoga sebe prezirem;
kao što prezirem tuđu patnju, prezirem i svoju, te pod svojim prezirom gnječim
vlastitu patnju.
Ah, ali tako patim više… Zašto pridavati važnost vlastitoj patnji, pozlaćivati ju
suncem ponosa. Zbog velike patnje možemo pogrešno pomisliti da smo Izabranici
Boli. Tako <>


293.

BOLAN INTERVAL

Kao netko tko diže oči iz daljine <> iz neke knjige, upijte za njih žarkost tek
sjajnoga prirodnog sunca; ako ponekad i podignem oči sa sebe od gledanja u sebe,
boli me i žari zuriti u bistrinu i neovisnost-o-meni očito vanjskoga života, postojanja
drugih, položaja i odnosa kretanja u prostoru. Posrćem o stvarne osjećaje drugih,
antagonizam njihovih psihičkih osobina s mojima sputava mi i otežava korake,
kližem se i gubim ponad izmiješanih zvukova njihovih čudnih riječi što ih čujem u
sebi, u snažnom i sigurnom oslanjanju njihovih koraka o sadašnje tlo, u njihovim
283
pokretima što doista postoje, u njihovim raznim i slojevitim načinima po kojima
jesu druge osobe, a ne moje varijante.
Pronalazim se tada u tim dušama u koje se ponekad strmoglavim, bespomoćan i
prazan, kao da sam umro a ipak živ, kao blijeda i bolna sjena koju će prvi povjetarac
oboriti na zemlju i prvi dodir rasuti u prah.
Pitam se tada u sebi hoće li vrijediti sav taj trud što sam ga uložio u odvajanje i
uzdizanje, hoće li polagani križni put što sam od sebe učinio za svoju Razapetu
Slavu doista biti vrijedan muke? Čak i da saznam da je bilo vrijedno truda, u ovome
me času muči osjećaj da nije bilo i da nikada neće biti vrijedno truda.


294.
L. do D.

Novac, djeca, luđaci <>

Nikada ne treba zavidjeti bogatstvu, osim platonski; bogatstvo je sloboda.


295.
L. do D.

Novac je lijep, jer donosi oslobađanje, <>

Poželjeti otići umrijeti u Pekingu i ne moći to ostvariti, to me boli kao ideja o
 284
nadolasku neke katastrofe .
Kupci bezvrijednih stvari uvijek su mudriji no što misle — kupuju malene
snove. Prikupljaju poput djece. Kupuju sve malene bezvrijedne predmete samo ako
imaju novaca, p dok ih posjeduju nalikuju sretnom djetetu koje skuplja školjčice po
plaži — to je slika koja najbolje od svih ocrtava svu mladenačku sreću. Skupljanje
školjki na plaži! Nikada dvije školjke nisu iste djetetu. Zaspat će s dvije najljepše u
ruci, a ako se izgube ili mu ih oduzmu — zločin! Ukrasti mu vanjske djeliće duše!
Istrgnuti mu komadiće sna! Plakat će kao da je Bog kojemu su ukrali tek stvoreni
svijet.


296.
Napisano na istom listu papira gdje i ulomak 351, s naznakom L. do D.

285
Manija besmislenoga i paradoksalnoga životna je sreća tužnih. Kao što običan
čovjek izgovara gluposti zbog života, a zbog srodstva lupka po leđima drugoga, oni
nesposobni za zanos i veselje prevrću se u inteligenciji i na svoj način ostvaruju
286
pokrete života.


297.

Reductio ad absurdum moje je najdraže piće.


298.
L. do D.

Sve je apsurdno. Jedan se u životu trudi zaraditi novac da bi ga sačuvao, a nema
djece kojoj bi ga ostavio, ni nade da će mu neko nebo osigurati transcendenciju toga
novca. Drugi se trudi zadobiti slavu nakon smrti, a ne vjeruje u onu nadživjelost koja
bi mu pružila spoznaju o slavi. Taj se drugi troši u traganju za stvarima koje doista
ne voli. Nadalje, ima jedan <>
Jedan čita da bi saznao, uzalud. Drugi uživa da bi živio, uzalud.
Vozim se u električnim kolima i polako primjećujem, kao što je moj običaj, sve
pojedinosti ljudi koji su preda mnom. Za mene su pojedinosti stvari, glasovi,
 287
slova . Ovu djevojačku haljinu koja ide ispred mene rastavljam na sukno od kojega
je napravljena i na rad kojim su je napravili, jer vidim haljinu, a ne samo sukno, i
lagani vez što obrubljuje dio oko vrata rastavlja mi se na svileni konac kojim je
izvezen i rad samoga vezenja. I istoga časa, kao u nekoj ključnoj knjizi o političkoj
ekonomiji, rastvaraju se preda mnom tvornice i poslovi — tvornica u kojoj je
proizvedeno sukno; tvornica u kojoj je proizveden svileni konac, malo tamniji, a koji
isprepleteno obrubljuje ovratnik; i vidim tvorničke odjele, strojeve, radnike,
krojačice, dok moje oči preokrenute u nutrinu prodiru u urede, vidim upravitelje koji
nastoje ostati smireni, pratim u knjigama računovodstvo svega; ali ne samo to: vidim
onkraj toga privatne živote onih koji žive svoj društveni život u tim tvornicama i
uredima… Čitav mi se svijet razmotava pred očima samo zato jer pred sobom imam,
oko nekog tamnoputog vrata koji na drugoj strani nosi ne znam kakvo lice,
tamnozeleni pravilno nepravilni obrub ponad svijetlozelene haljine.
Sav društveni život leži pred mojim očima.
288
Onkraj toga predosjećam ljubavi, tajne i dušu svih koji su to radili da bi ova
žena preda mnom, u električnim kolima, nosila oko svojega smrtnog vrata oblu
banalnost jednoga veza od tamnozelene svile na manje tamnoj tkanini.
Zavrti mi se u glavi. Sjedala u tramvaju od čvrste i tanke pletene trske vode me
u udaljene krajeve, umnažaju mi se u industrije, radnike, kuće radnika, živote,
stvarnosti, sve.
Izlazim iz tramvaja iscrpljen, nalik mjesečaru. Proživio sam cijeli život.


299.
L. do D.

289
Svaki put kada putujem, neizmjerno putujem. Umor što ga donosim sa sobom
s puta do Cascaisa toliki je kao da sam, u tom kratkom vremenu, prešao sela i
gradove nekoliko zemalja.
Svaka kuća pored koje prođem, svaka daščara, svaka osamljena kućica okrečena
bjelinom i tišinom — u svakoj sam načas zamislio svoj život, najprije sretan, potom
zasićen, umoran naposljetku; i osjećam da, kada ih napustim, odnosim u sebi golemu
čežnju za vremenom što sam ga tamo proživio. Tako su sva moja putovanja bolna i
sretna ubiranja velikih sreća, golemih mučnina, bezbrojnih lažnih čežnji.
Potom, kada prolazim ispred kuća, vila, daščara, proživljavam u sebi sve živote
stvorenja koja se ondje nalaze. Živim sve te obiteljske živote istodobno. Otac sam,
majka, djeca, rođaci, sluškinja i rođak sluškinje, istodobno i sve zajedno, po
posebnom umijeću po kojemu osjećam isto[dobno] više različitih dojmova, po
kojemu istodobno — u isto vrijeme izvana, gledajući ih, i iznutra, osjećajući ih u
sebi — živim živote raznih ljudi.

Stvorih u sebi razne osobnosti. Neprestano stvaram osobnosti. Svaki moj san
istoga je časa, čim se pojavi kao san, utjelovljen u neku drugu osobu koja ga
nastavlja sanjati umjesto mene.
Da bih stvarao, uništih sebe; toliko sam se poizvanjštio u sebi, da ne živim
unutar sebe, nego izvan sebe. Ja sam gola scena u kojoj se izmjenjuju razni glumci
prikazujući razne prizore.


300.

TROKUTASTI SAN

Zadrhtao sam na palubi svojega sna — kroz moju je dušu Dalekoga Kraljevića
prošla jeza predosjećaja.

Bučna tišina prijetnji obujmila je poput blijedoga vihora vidljivu atmosferu
malene dvorane.
Sve je to zbog pretjeranog i nemirnog sjaja na mjesečini ponad oceana koji se ne
ziba, već podrhtava; postalo je očigledno — a ja ih još nisam vidio — da ima
čempresa oko Kraljevićeve palače.

Mač prve munje zavitlao je kolebljivo onkraj… Mjesečina bojom nalikuje munji
ponad morske pučine i sve je ovo već ruševina, i daleka je prošlost moja palača
kraljevića koji nikada nisam bio…

Praćena zlovoljnim šumom primiče se lađa po vodama, malena se dvorana
mrtvački smračuje, a nije umro, nije negdje zatočen, ne znam što [je] s njim — s tim
kraljevićem — kakva je sada njegova nepoznata ledena sudbina?…


301.

Jedini način da zadobiješ nove dojmove jest da izgradiš novu dušu. Beskoristan
je tvoj napor ako želiš osjetiti druge stvari, a ne osjećaš ih na drugi način, ili ih želiš
osjetiti na drugi način, a nisi promijenio dušu. To je zato jer su stvari onakve
290
kakvima ih osjećamo, koliko dugo to znaš, a da ne znaš , i jedini način da se dođe
do novih stvari, da se osjete nove stvari jest da postoji novost u načinu na koji se
osjećaju.
Promijeniti dušu. Kako? Otkrij!
Otkad smo se rodili pa sve dok ne umremo polako mijenjamo dušu, baš kao i
tijelo. Pronađi način da tu promjenu ubrzaš, kao što nam se kod nekih bolesti, ili
nekih oporavaka od bolesti, brzo mijenja tijelo.

Nikada se ne spustiti toliko da držimo govore, da se ne bi pomislilo kako o
nečemu imamo mišljenje, ili da smo se spustili do publike kako bismo s njom
govorili. Ako ona to želi, neka nas čita.

Sve više i više govornik je nalik glumcu — stvorenje koje dobar umjetnik
prezire, momak s ugla Umjetnosti.


302.
L. do D.

Otkrio sam da neprestano mislim i da sam neprestano obuzet dvjema stvarima
istodobno. Mislim da su svi pomalo takvi. Postoje dojmovi tako nejasni da tek
kasnije, kada ih se sjetimo, znamo da smo ih imali; od tih se dojmova, držim, stvara
dio — možda unutarnji dio — dvostruke pažnje svih ljudi. Meni su jednako važne
obje stvarnosti na koje obraćam pozornost. U tome leži moja originalnost. U tome,
možda, leži moja tragedija i njezina komedija.
Pišem pozorno, pognut nad knjigom u koju unosim račune zaludne povijesti
jedne nepoznate tvrtke; istodobno moja misao prosljeđuje, istom pažnjom, putanjom
jedne nepostojeće lađe po istočnim krajolicima što ne postoje. Obje su stvari jednako
jasne, jednako vidljive preda mnom: list po kojemu brižno ispisujem, po ravno
izvučenim linijama, stihove trgovačke epopeje tvrtke Vasques & Ca, i paluba na
kojoj pozorno promatram, pored izvučenih linija podnih dasaka, natopljenih
katranom, taj dugi niz poredanih sjedalica, i noge što iz njih vire a pripadaju onima
koji se odmaraju na putovanju.
(Ako me zgazi dječji bicikl, taj dječji bicikl postaje dijelom moje priče.)

 Umetnuta je izbočina kuće s dimom; zato se vide samo noge.
Pružam pero prema tintarnici, a na vrata kuće s dimom — gotovo pokraj mjesta
na kojemu osjećam da jesam — izlazi obris nepoznatoga. Okreće mi leđa i kreće
prema drugima. Hoda polako, a njegovi bokovi ne otkrivaju mnogo. Englez je.
Počinjem s drugim upisivanjem. Nastojim vidjeti gdje je greška. To je trošak, a ne
prihod s Marquesova računa. (Vidim da je debeo, ljubazan, šaljivčina, i u trenu lađa
nestaje.)


303.
L. do D. 17. 1. 1932.

Svijet pripada onome tko ne osjeća. Odsuće osjećajnosti je bitan preduvjet da
čovjek postane praktičan. Osnovna osobina u praksi života jest ona osobina koja
vodi u djelovanje, odnosno, volja. No dvije stvari otežavaju djelovanje —
osjećajnost i analitička misao, koja pak nije drugo do osjećajna misao. Svako je
djelovanje po svojoj prirodi projekcija osobnosti prema vanjskom svijetu, a kako je
vanjski svijet u velikom i osnovnom dijelu sastavljen od ljudskih bića, taje daljnja
projekcija osobnosti u biti naše prelaženje tuđini stazama, ometanje, ranjavanje i
gaženje drugih, već ovisno o našem načinu djelovanja.
Da bismo djelovali, dakle, ne smijemo olako zamišljati tuđe osobnosti, njihove
boli i radosti. Tko osjeća naklonost, zaustavlja se. Čovjek koji djeluje smatra da je
vanjski svijet isključivo sačinjen od nepomične tvari — nepomične u samoj sebi, kao
kamen preko kojega se prelazi ili se miče s puta; ili nepomične kao ljudsko biće koje
se ne može oduprijeti, pa je svejedno da li je čovjek ili kamen, jer ga se poput
kamena maknulo ili se preko njega prešlo.
Najbolji primjer praktičnoga čovjeka, koji u sebi sjedinjuje krajnju
koncentraciju djelovanja s krajnjom važnosti, jest primjer stratega. Čitav je život rat,
bitka je zato sinteza života. Prema tome, strateg je čovjek koji se igra životima kao
što se šahist igra šahovskim figurama. Što bi bilo sa strategom da pomisli kako svaki
potez njegove igre unosi tamu u tisuću domova i bol u tri tisuće srca? Što bi bilo sa
svijetom da smo čovjekoljubivi? Da čovjek doista osjeća, ne bi bilo civilizacije.
Umjetnost služi kao bijeg u osjećajnost koju djelovanje mora zaboraviti. Umjetnost
je Mačka Pored Ognjišta koja je ostala u kući jer tako mora biti.
Svaki čovjek koji djeluje u biti je živahan i optimist, jer tko ne osjeća sretan je.
Čovjek koji djeluje poznaje se po tome što nikada nije loše raspoložen. Tko radi i
loše je raspoložen, tek je pomoćnik u djelovanju; on u životu, u velikoj općenitosti
života, može biti tek knjigovođa, kao što sam to ja u svome zasebnom životu. Ali ne
može biti upravitelj stvarima ili ljudima. Upravljanju pripada neosjećajnost. Vlada
onaj tko je veseo, jer da bi se tugovalo potrebno je osjećati.
Gazda Vasques napravio je danas posao pri čemu je uništio jednog bolesnog
čovjeka i njegovu obitelj. Dok je dogovarao posao sasvim je zaboravio da taj čovjek
postoji, osim kao suprotna strana u trgovini. Pošto je napravio posao, navrli su mu
osjećaji. Jasno, tek poslije, jer da ih je imao prije, nikada ne bi napravio posao. »Žao
mi je čovjeka«, reče mi, »past će u bijedu.« Potom, zapalivši cigaru, doda: »No
dakako, bude li nešto trebao od mene«, podrazumijeva se da je riječ o milostinji,
»neću zaboraviti da mu dugujem jedan dobar posao i nekoliko desetaka tisuća.«
Gazda Vasques nije razbojnik: on je čovjek koji djeluje. Onaj koji je izgubio
mjesto u ovoj igri doista može, jer je gazda Vasques velikodušan čovjek, računati na
njegovu buduću milostinju.
Kao što je gazda Vasques, takvi su svi ljudi koji djeluju — industrijski i
trgovački direktori, političari, vojnici, religijski i društveni idealisti, veliki pjesnici i
veliki umjetnici, prelijepe žene, djeca koja rade što im se prohtje. Naređuje tko ne
osjeća. Pobjeđuje onaj koji misli samo na ono što je potrebno da bi se pobijedilo.
Ostali, neodređeno opće ljudstvo, bezlično, osjetljivo, maštovito i slabašno, nisu
drugo do platno u pozadini na kojemu se ističu likovi na sceni dok predstava
marioneta ne završi, ravna pozadina s kvadratima na kojoj se uzdižu šahovske figure
291
što ih drži Veliki Igrač, te se, obmanjujući sliku dvostrukom osobnošću, zabavlja
igrajući neprestano protiv samoga sebe.


304.
L. do D.

Vjera je nagon djelovanja.


305.

Moj životni običaj da ničemu ne vjerujem, pogotovo ne nagonu, i moj prirodni
292
stav neiskrenosti, predstavljaju ukidanje prepreka da to neprestano činim.
Ono što se zapravo događa jest da od drugih stvaram svoje snove,
udvostručujem njihova mišljenja, razvijam ih u svome rasuđivanju i intuiciji, kako bi
to postala moja mišljenja (ja koji nemam mišljenja mogu imati njihova kao i bilo
koja druga), da bih ih potom presložio po svom ukusu i njihove osobnosti učinio
nalik svojim snovima.
Toliko pridajem prednost snu pred životom da uspijevam u verbalnim
ophođenjima (drugih nemam) nastaviti sanjati, i kroz tuđa mišljenja i osjećaje drugih
ostati na protočnoj niti moje bezlične osobnosti.
Svaka druga osoba je kanal ili lijevak kojim protječe morska voda samo po
njihovu ukusu, a svjetlucanje vode na suncu označuje krivudavi tok njihova smjera
stvarnije no što bi to mogla učiniti njihova presušenost.
Kadikad se čini, u mojoj brzoj analizi, da sam poput parazita na drugima, no
ono što se zapravo događa jest da im namećem da oni budu paraziti na mojem
osjećaju što slijedi. Moje življenje nastanjuje ljuske njihovih osobnosti. Pratim
njihove stope u ilovači svojega duha, te tako više od njih samih, unoseći ih u svoju
svijest, gazim njihovim koracima i koračam njihovim putevima.
Uglavnom, kao što običavam, udvostručujem se i slijedim istodobno dvije
293
različite mentalne radnje, i dok se obilno i lucidno prilagođujem njihovu osjećaju,
ja u sebi analiziram nepoznato stanje njihove duše, provodeći posve objektivne
analize o tome što su oni i što misle. I tako između snova, i ne napuštajući svoje
neprekidno sanjarenje, ja ne proživljavam samo bit njihovih osjećaja, ponekad
mrtvih, već također shvaćam i svrstavam nepovezane logike raznih sila njihova duha
što ponekad leže u jednostavnom stanju njihove duše.
A u svemu tome ne promakne mi njihova fizionomija, odjeća, pokreti.
Istovremeno proživljavam njihove snove, dušu nagona, tijelo kao i njihova držanja.
U velikoj raspršenoj jedinstvenosti sveprisutan sam u njima, u svakome času
razgovora ja stvarani i jesam mnoštvo bića, svjesnih i nesvjesnih, analiziranih i
analitičkih, koja se nižu u raširenoj lepezi.


306.
L. do D.

294
Pripadam generaciji koja je naslijedila sumnju u kršćansku vjeru i koja je u
sebi potaknula sumnju u sve druge vjere. Naši su očevi još imali vjerski poriv što su
ga s kršćanstva prenosili na druge oblike iluzija. Jedni su bili zanesenjaci društvene
jednakosti, drugi zaljubljenici tek u ljepotu, neki su vjerovali u znanost i njezinu
korisnost, a neki pak, još uvijek veliki kršćani, pošli su na Istoke i Zapade tražiti
druge oblike religije kojima bi zabavili svijest, bez njih šuplju od puka življenja.
Sve smo mi to izgubili, rodili smo se kao siročići bez svih tih utjeha. Svaka
civilizacija slijedi unutarnju nit jedne religije koju zastupa: prijeći na druge religije
znači izgubiti svoju, i naposljetku, izgubiti sve.
Izgubili smo ovu, a također i druge.
Ostali smo tako predani sami sebi u neutješnom osjećaju življenja. Čini se kako
lađa ima za cilj plovidbu, no njezin cilj nije ploviti, nego stići u neku luku. Mi
plovimo bez ideje o luci u kojoj bismo se trebali skloniti. I tako reproduciramo, u
bolno] vrsti, pustolovinu argonauta: živjeti se ne mora, ploviti se mora.
Bez iluzija živimo tek u snovima koji su iluzija onih koji ne mogu imati iluzije.
Živeći od sebe samih, umanjili smo se, jer je potpun čovjek onaj čovjek koji se
zanemaruje. Bez vjere nemamo nadu, a bez nade nemamo pravi život. Kako nemamo
predodžbu o budućnosti, nemamo ni predodžbu o sadašnjosti, jer je današnjica za
čovjeka koji djeluje tek prolog budućnosti. Snaga za borbu rodila se s nama mrtva,
jer smo se mi rodili bez volje za borbu.
Neki su od nas zaostali u čistom osvajanju svagdašnjice, priprosti i ogavni traže
kruh svagdašnji i žele ga dobiti bez osjećaja rada, bez svijesti napora, bez uzvišenosti
postignuća.
Mi drugi, boljega podrijetla, odričemo se javnih stvari, ne želeći i ne žudeći ni
za čim, i nastojimo do kalvarije zaborava odnijeti križ toga što samo postojimo.
Nemoguć napor, za onoga tko nema, kao nositelj Križa, božanski postanak u svijesti.
Neki su se predali, uposleni izvan duše, kultu meteža i buke, misleći da žive
kada se čuju, vjerujući da ljube kada nalete na vanjske znakove ljubavi. Življenje nas
je boljelo, jer smo znali da smo živi; umiranje nas nije prekrivalo zemljom, jer smo
izgubili uobičajen pojam smrti.
No drugi, Rasa Svršetka, spiritualna granica Smrtnoga Časa, nisu imali hrabrosti
ni zanijekati ni naći zaklon u sebi. Živjeli su u poništenju, nezadovoljstvu i
neutješno. Ali živjeli smo to u sebi, bez pokreta, uvijek zatvoreni, barem što se tiče
života, između četiri zida sobe i četiri bedema sazdana od neznanja kako djelovati.


307.
L. do D.
ESTETIKA KLONUĆA

Budući da ne možemo izlučiti ljepotu iz života, pokušajmo barem izlučiti
ljepotu iz toga što nismo u stanju izlučiti ljepotu iz života. Napravimo od naše
propasti pobjedu, neku pozitivnu i uzdignutu stvar, sa stupovima, veličanstvenu i s
duhovnim pristankom.
Ako nam život [nije] dao negoli unutarnju tamnicu, uresimo je, makar samo sa
sjenama naših snova, šarenim crtežima što utiskuju naš zaborav po nepomičnoj
vanjskosti zidina.
Poput svih sanjara uvijek sam osjećao da je moj poziv stvaranje. Kako nikada
nisam znao uložiti neki napor ili potaknuti namjeru, stvaranje mi se uvijek
poistovjećivalo sa sanjanjem, željom ili žudnjom, i izvodio sam pokrete sanjajući
kako izvodim upravo one pokrete koje sam želio moći izvesti.


308.

Svoju nesposobnost življenja prekrstio sam u dar, svoj sam kukavičluk zaklonio
nazvavši ga uzvišenim. Postavio sam se u sebi, kao lažnim zlatom pozlaćeni Bog, na
papirnati oltar obojen tako da se doima kao mramorni.
Ali sebe nisam prevario ni <> u svojoj prevarenosti.


309.
L. do D.

Zadovoljstvo da sami sebe uzdižemo hvaleći se…
_______________________

KIŠNI KRAJOLIK

Miriše hladnoća, tuga, nemogućnost svih puteva, ideja svih ideja.
_________________________

Današnje žene toliko uređuju svoje lice i vanjštinu da ostavljaju bolan dojam
prolaznosti i nezamjenjivosti…
Njihovi <> i ti ukrasi što ih oslikavaju i daju im boju, te postaju dekorativnije od
svojega živog tijela. Ornamenti, drveni paneli, slike — u zbilji koju pogled pruža
nisu vise od toga..,
U pukome zamahu šala preko ramena postoji danas više samosvijesti u kretnji
onoga tko ju čini nego nekada. Nekoć je šal bio odjevni predmet, danas je šal
predmet što proizlazi iz intuicije čistog estetskog užitka.
U naše današnje vrijeme, kada se od svega u životu stvara umjetnost, svatko
trga latice svjesnoga i ponire <> u nestalnost zanosa.
 Prebjezi slika koje nisu stvorene, svi ti ženski likovi… Ponekad ima previše
pojedinosti na njima… Određeni profili postoje s pretjeranom jasnoćom. U
pretjeranosti što ih razdvaja nestvarno se poigravaju čiste linije u pozadini prostora.


310.

Moja je duša skriveni orkestar; ne znam koji instrumenti u meni titraju i ciliču,
kakve žice i harfe, timpani i bubnjevi. Poznajem se samo kao simfonija.
________________________

Svaki je napor zločin, jer je svaki pokret mrtav san.
____________________________

295
Tvoje su ruke uhvaćene grlice . Tvoje su usne nijeme grlice (koje pred mojim
očima guguću).
Svi su tvoji pokreti ptice. Lastavica si u sagibanju, kondor kada me gledaš, orao
u svojim zanosima ravnodušna ponosa. Sva si lepet krila, kao <> jezero što ga vidim.
Sva si krilata, sva <>
_________________________

Kiši, kiši, kiši…
Kiši neprestano, u jecajima, <>
Tijelo mi drhti kao i duša od hladnoće… Ne od hladnoće koja je u prostoru,
296
nego od hladnoće koja je u gledanju kiše …
______________________________

Svako je zadovoljstvo porok, jer traženje zadovoljstva je ono što svi rade u
životu, a jedini crni porok je raditi ono što svi ljudi rade.


311.
L. do D.

Ponekad, ne očekujući ili ne naslućujući to, gušenje običnoga obuzme mi grlo i
javlja mi se fizička mučnina od glasa i pokreta bilo čega što se naziva sličnim.
Izravna fizička mučnina što se osjeća izravno u želucu i u glavi, glupa zapanjenost
probuđene osjećajnosti… Svaka osoba koja mi govori, svako lice čije me oči motre
napada me poput uvrede ili psovke. Izlijevam užas iz svega. Hvata me vrtoglavica,
jer osjećam da ih osjećam.
I gotovo se uvijek događa, u tim trenucima želučanog pustošenja, da postoji
muškarac, žena, dijete čak, koji se pojavljuju preda mnom poput stvarnoga
predstavnika banalnosti što mi izaziva gađenje. Nisu to predstavnici nekoga mog
osjećaja, subjektivnoga i mišljenoga, nego objektivne istine, doista u skladu s
izvanjskim što ga osjećam unutra, a javljaju se po analognoj magiji i donose mi
297
primjer pravila što ga smišljam .


312.
L. do D.

Ima dana kada osobe koje srećem, pa i osobe s kojima se prisilno i svakodnevno
družim, poprimaju oblik simbola, i stvaraju, odvojeno ili povezujući se, neki
proročki ili tajni zapis, opise u sjenama mojega života. Ured mi postaje stranica s
298
ljudima-riječima, ulica je knjiga. Riječi zamijenjene onima običnima,
neuobičajene riječi na koje nailazim, riječi za koje mi nedostaje rječnik, ali ne i
posve neshvatljive, govore, izražavaju, no ne govore o sebi i ne izražavaju sebe, to su
riječi, rekoh, ništa ne pokazuju, ispuštaju providnost. Ali u mojoj sutonskoj viziji tek
nejasno nazirem što ta iznenadna okna, otkrivena na površini stvari, poprimaju iz
unutarnjosti što ju zakrivaju i otkrivaju. Shvaćam putem spoznaje, kao slijepac
kojemu govore o bojama.
Ponekad dok prolazim ulicom čujem ulomke prisnih razgovora, i gotovo svi
govore o drugoj ženi, drugom muškarcu, o dječaku neke treće ili o ljubavnici onoga,
<>
Nosim sa sobom, samo zato što sam čuo te sjene ljudskoga govora koji je
naposljetku sve čime se bavi većina svjesnih života, mučninu gađenja, tjeskobu
299
progona među paucima i iznenadnu svijest svoje namrgođenosti među stvarnim
ljudima; osuda da budem jednak susjed, pred stanodavcem i u kući, kao drugi stanari
zgrade, zirkajući s gađenjem, između stražnjih rešetaka skladišta trgovine, u tuđe
300
smeće što se rastapa na kiši u skučenome dvorištu koji je moj život.


313.

Razdražuje me sreća svih tih ljudi koji ne znaju da su nesretni. Njihov je ljudski
život ispunjen čitavim nizom tjeskoba koje bi mogle sačinjavati jednu istinsku
osjećajnost. Ali kako je njihov stvarni život vegetativan, patnja prolazi kroz njih ne
dotičući im dušu, i žive život koji bi se mogao usporediti tek sa životom nekog
čovjeka sa zuboboljom koji je dobio bogatstvo — pravo bogatstvo da živi ne znajući
to, prema tome, najveći dar što ga bogovi dodjeljuju, po kojemu im je čovjek sličan,
301
uzdignut kao oni (iako na drugi način) iznad radosti i bol .
Zbog toga ih, ipak, sve volim. Te drage vegetativce!


314.
L. do D.

Želio bih izgraditi kodeks inercije za uzvišene duhove u modernim društvima.
Društvo bi se samo po sebi i spontano upravljalo kada ne bi sadržavalo
osjećajne i inteligentne ljude. Vjerujte da je to jedina stvar koja mu škodi. Primitivna
društva sretno su egzistirala otprilike na taj način.
Šteta je samo što bi izbacivanje uzvišenih ljudi iz društva dovelo do njihova
umiranja, jer ne znaju raditi. A možda bi umrli i od mučne dosade, jer između njih ne
bi bila umetnuta glupost. Ali ja ovo govorim s polazišta ljudske sreće.
302
Svaki uzvišeni čovjek koji bi se pojavio u društvu bio bi protjeran na Otok
uzvišenih. Uzvišene bi hranili, poput životinja u kavezima, obični pripadnici društva.
Vjerujte: da nema inteligentnih ljudi koji upozoravaju na ljudske nedaće,
ljudstvo ih ne bi ni primijetilo. I tako osjećajna stvorenja pridonose da drugi pate
zbog njihove naklonosti.
Zasad, budući da živimo u društvu, jedina je dužnost uzvišenih ljudi da smanje
na najmanju mjeru svoje sudjelovanje u životu plemena. Ne treba čitati novine ili ih
treba čitati samo da se sazna što se to malo važno i zanimljivo događa. Nitko ne
može zamisliti užitak što ga izvlačim iz sažetih vijesti iz provincije. Sama mi imena
otvaraju vrata iznad praznine.
Uzvišeno stanje dostojno uzvišena čovjeka je ne znati tko je šef Vlade njegove
zemlje, ni da li živi u monarhiji ili republici.
On u potpunosti mora postaviti dušu tako da ga protok stvari i događaja ne
ometa. Ako to ne učini, morat će se zanimati za druge da bi se brinuo o sebi.


 315.
L. do D.

Estetika dopušta gubljenje vremena. Za one osjetljive osjećajnosti postoji
obrazac inercije što uključuje recepte za sve oblike lucidnosti.
Strategija pomoću koje bi se borilo s pojmom društvenoga suživljenja, s
porivima nagona, s preklinjanjem osjećaja, zahtijeva proučavanje koje bilo kakav
303
običan estet ne može podnijeti Nakon jedne usavršene etiologije nedoumica treba
prijeći na ironičnu dijagnozu podčinjenosti uobičajenome. Također treba njegovati
umješnost protiv uljeza u životu; pažnja <> mora nam pružiti oklop protiv osjećanja
tuđih mišljenja, a mekana ravnodušnost mora nam obložiti dušu u slojevima protiv
gluhih udaraca suživota s drugima.


316.
L. do D.

Estetski kvijetizam života po kojemu bismo uspjeli da nas ne dotaknu uvrede,
poniženja i život živućih, da ne dopru dalje od jedne prezrive periferije osjećajnosti,
tek do vanjske ograde svjesne duše.

Svi po nečemu možemo biti prezreni. Svatko od nas nosi sa sobom počinjen
zločin ili zločin koji duša od njega traži.


317.
L. do D. 26. 1. 1932.

Jedna od mojih stalnih zaokupljenosti jest shvatiti kako to da postoje drugi ljudi,
kako to da postoji duša koja nije moja i svijest strana mojoj svijesti koja mi se čini,
upravi zato što je svijest, jedinom. Jasno mi je da je čovjek koji preda mnom stoji,
govori riječima poput mojih i izvodi iste pokrete ili one koje bih i ja mogao izvesti,
na stanovit način nalik meni. No, isto mi se to događa s bakrorezima što ih sanjam na
ilustracijama, s likovima što ih vidim u romanima, s dramatičnim osobama koje na
304
pozornici prolaze kroz glumce koji ih predstavljaju.
Pretpostavljam da nitko uistinu ne prihvaća stvarno postojanje druge osobe.
Može dopustiti da je druga osoba živa, da osjeća i misli kao on; ali uvijek će
postojati neki bezimeni element razlike, neki materijalizirani nedostatak. Postoje
likovi iz protekla vremena, duhovne slike u knjigama koje su za nas veće stvarnosti
od onih utjelovljenih ravnodušnosti što s nama razgovaraju odozgo s balkona, ili nas
slučajno pogledaju u tramvaju, ili nas nehotice okrznu u prolazu u mrtvilu ulica.
Drugi su za nas samo prolazak, i to gotovo uvijek nevidljiv prolazak u poznatoj ulici.
Više mi pripadaju, s većom prisnošću i rodbinskom vezom, stanoviti likovi
zapisani u knjigama, slike što sam ih upoznao u tisku, nego mnoge osobe koje
nazivaju stvarnima u toj metafizičkoj zaludnosti što se naziva krv i meso. A »krv i
meso« zapravo ih dobro opisuju: nalik su izrezanim komadima položenima na
vanjsku mramornu ploču neke mesnice — nogice i rebarca Sudbine — smrti krvare
kao i životi.
Nije me stid što tako osjećam, jer sam već vidio da svi tako osjećaju. Ono što se
doima kao prezir između čovjeka i čovjeka, kao ravnodušnost koja dopušta da se
ubijaju ljudi i da se ne osjeća da se ubija, kao što to rade ubojice, ili da se ne misli da
se ubija, kao što to rade vojnici, to je zato što nitko ne obraća pozornost na činjenicu,
kao da je neprozirna, da i drugi također imaju dušu.
U određenim danima i određenim časovima dopire do mene ne znam kakvim
povjetarcem, i rastvori se u meni otvaranjem ne znam kakvih vrata, iznenadan
osjećaj da je trgovac s ugla duhovno biće, da je trgovački pomoćnik, koji se u ovome
času na vratima saginje prema vreći krumpira, uistinu duša sposobna za patnju.
Kad su mi jučer rekli da se prodavač iz trafike ubio, učinilo mi se to kao laž.
Jadničak, pa i on je postojao! Zaboravili smo to svi, svi mi koji smo ga poznavali na
isti način kao i svi oni koji ga nisu poznavali. Mi ćemo ga sutra bolje zaboraviti. A
imao je dušu, imao ju je da bi se ubio. Strasti? Patnje? Nesumnjivo… Ali u meni,
kao i u ljudima, postoji tek sjećanje na glupav smiješak povrh prljavoga šarenog
kaputića, nejednakog u ramenima. Samo mi je to ostalo od nekoga tko je toliko
osjećao da se ubio od osjećanja, jer na kraju, zbog čega drugog bi se netko ubijao…
Pomislio sam jednom, dok sam kod njega kupovao cigarete, kako će brzo oćelaviti.
Naposljetku, nije imao vremena oćelaviti. To je jedno moje sjećanje što mi je od
njega ostalo. Kakvo bih još mogao imati, kada i ovo, napokon, nije sjećanje na njega
nego na jednu moju misao?
Vidim iznenada truplo, lijes u koji su ga položili, raku, posve stranu, u koju će
ga odnijeti. I vidim, odjednom, da je prodavač iz trafike, s naherenim kaputićem i
svim ostalim, bio, na stanovit način, cijelo čovječanstvo.
Bio je to samo časak. Danas, sada, za čovjeka poput mene, jasno je da je on
samo umro. Ništa više.
Da, drugi ne postoje… Za mene se ovaj zalaz sunca zaustavlja, otežalo
prozračan, s magličastim i nepomirljivim bojama. Za mene pod zalaskom drhti, a da
ne vidim kako protječe, velika rijeka. Za mene je napravljen ovaj trg otvoren prema
rijeci s nadolazećom plimom. Danas je u zajednički grob zakopan prodavač iz
trafike.
Ovaj današnji zalazak sunca ne postoji za njega. Ali dok sam o tome mislio, a
da to nisam želio, i za mene je prestao postojati.


318.
L. do D.

…, lađe što prolaze u noći i ne pozdravljaju se i ne poznaju se.


319.
L. do D.

Uviđam danas da sam promašio; tek se ponekad začudim kako nisam predvidio
da ću promašiti. Čega je u meni bilo što bi moglo predvidjeti pobjedu? Nisam
posjedovao slijepu snagu pobjednika ili stanovitu viziju luđaka… Bio sam bistar i
tužan poput hladnoga dana.

Jasne stvari pružaju utjehu, i stvari na suncu pružaju utjehu. Gledati kako život
prolazi pod modrim danom pruža mi veliko zadovoljstvo. Zaboravim beskrajno,
zaboravim više no što bih se mogao sjećao. Moje prozirno i prozračno srce prožima
se dostatnošću stvari i pogled mi je nježno dovoljan. Nikada nisam bio drugo do
utjelovljeno gledanje, ogoljeno od sve duše, tek s gibanjem nejasnoga zraka u koji
sam gledao.

Posjedujem duhovna obilježja boema, onih koji puštaju da život prolazi kao
nešto što klizi iz ruku, i to u vrijeme kada pokret kojim bi ga se zgrabilo tek sniva u
ideji da to učini. Ali nisam imao vanjskih zadovoljstava boemskog duha — laka
rasterećenja naglih i napuštenih emocija. Nikada nisam bio drugo do osamljen boem,
što je besmisleno; ili neki mističan boem, što je nemoguće.
Stanoviti časovi-intervali što sam ih proživio pred Prirodom, izliveni u nježnosti
osame, zauvijek će mi ostati poput medalja. U tim sam trenucima zaboravio sve
svoje namjere u životu, sve svoje željene smjerove. Uživao sam u tome što nisam
ništa s puninom duhovne bonace, ležeći u plavome krilu svojih težnji. Nikada nisam
uživao u neizbrisivom trenu, oslobođenom duhovne dubine promašaja i klonuća. U
svim mojim oslobođenim trenucima bolje drijemala i cvjetala polako iza zidina moje
svijesti, u drugim dvorištima; ali miomiris i sama boja tih tužnih cvjetova intuitivno
su prelazili zidine, a ona strana gdje su cvjetale ruže nikada nije prestajala biti, u
zbrkanoj tajni mojega bića, ova osjenčana strana u pospanosti mojega života.

Rijeka mojega života utekla je u jedno unutrašnje more. Oko moga dvorca u snu
sve drveće bijaše u jeseni. Taj je kružni krajolik trnovitu kruna moje duše. Najsretniji
trenuci mojega života bili su snovi, i to tužni snovi, i vidjeh se na njihovim jezerima
poput slijepa Narcisa koji uživa u svježini obližnje vode, osjećajući kako se nad nju
saginje u nekoj prijašnjoj i noćnoj viziji, povjerenoj apstraktnim emocijama,
proživljenoj u kutku mašte s majčinskom brigom u voljenju samoga sebe iznad
svega.

Tvoje prijetvorne biserne ogrlice voljele su sa mnom moje najljepše časove.
Karanfili su bili najdraže cvijeće, možda zato što nisu značili pretjeranost. Tvoje su
usne odmjereno slavile ironiju vlastitog smiješka. Jesi li dobro shvaćala svoju
sudbinu? Zato što si ju poznavala a da ju nisi shvaćala, zapisana je tajna u tuzi tvojih
očiju toliko zasjenila tvoje odustale usne. Naša je Domovina bila predaleko za ruže.
U vodoskocima naših vrtova voda bijaše baršunasta od tišina. Na malim hrapavim
udubljenjima kamenja koje je voda označila, bilo je tajni što smo ih imali kao djeca,
snova zaustavljene veličine naših olovnih vojnika koje smo mogli položiti na
kamenčiće vodoskoka, u nepomično pogubljenje neke velike vojne akcije, a da ništa
ne nedostaje našim snovima, i da ništa ne zakasni u našim zamišljanjima.

Znam da sam promašio. Uživam u neograničenom zadovoljstvu promašaja kao
onaj koji pridaje iscrpnu vrijednost groznici što ga obuzima.
Imao sam stanovitoga dara za prijateljstvo, ali nikada nisam imao prijatelja, bilo
zato što su mi nedostajali, bilo zato što je prijateljstvo, onako kako sam ga ja
shvaćao, bila zabluda mojih snova. Uvijek sam živio povučeno, sve povučenije što
sam više znao za sebe.


320.
L. do D. 29. 1. 1932.

Pošto su posljednje vrućine ljeta prestale biti postojane na mutnome suncu,
jesen je otpočela prije no što je stigla u polaganoj, obilno neodređenoj tuzi, što se
doimala poput nekakve volje neba da se ne smiješi. Kadikad je plavetnilo bilo
bistrije, kad ikad zelenije zbog odsuća tvari visinske boje; bijaše to neka vrsta
zaborava u oblacima, različiti osjenčani purpuri, još uvijek ne zamrlost, nego
305
bezvoljnost u cijeloj nepomičnoj osami kojom su prelazili oblaci.
Kasnije je dolazak prave jeseni najavila stanovita hladnoća unutar ne-hladnoga
zraka, u zagasitosti boja koje se još nisu ugasile, u nečemu polusjenovitome i
udaljenome u što su zapale primjese krajolika i raspršen izgled stvari. Još se ništa
nije pripremalo za umiranje, ali se sve, poput osmijeha koji je jedini nedostajao,
306
okretalo u čežnji za životom .
Naposljetku je stigla prava jesen: zrak je postao hladan od vjetra; lišće je suho
šuštalo, čak i ako nije bilo suho; sva je zemlja poprimila neopipljivu boju i oblik
neke neodređene močvare. Gubilo je boju ono što bješe posljednji osmijeh u umoru
kapaka, u bezvoljnosti pokreta. I tako je sve što osjeća, ili pretpostavljamo da osjeća,
prisno pritiskalo na grudi svoj vlastiti rastanak. Zvuk vrtloženja u nekom predvorju
lebdio je kroz našu svijest o nekoj drugoj stvari. Pružalo je zadovoljstvo oporavljati
se kako bi se uistinu osjetio život.
307
Ali prve zimske kiše što su pristigle još za trajanja jeseni , bezosjećajno su
ispirale preostale boje. Visoki su vjetrovi zavijali u nepomičnim stvarima, klepetali u
pričvršćenim stvarima, povlačili pokretne stvari, a između nepravilnih glasanja kiše
u visine su odnosili odsutne riječi bezimena protesta, tužne zvukove, gotovo mahnite
od očaja bez duše.
308
I na kraju je jesen nestajala u hladnoći i sivilu. Sada se primicala jedna zimska
jesen, prašina se pretvarala u blato, no, istodobno, hladnoća zime donijela je i nešto
dobro — ljeto stoje posve prestalo, proljeće što treba stići, jesen što se napokon
uobličuje u zimu. A u visokom zraku gdje zamućene primjese više nisu podsjećale ni
na toplinu ni na tugu, sve bijaše naklonjeno noći i neodređenoj meditaciji.
Tako se sve to meni činilo prije no što sam o tome počeo misliti. Danas, kada o
tome pišem, pišem jer se sjećam. Jesen koju imam ona je koju sam izgubio.


321.

Prilika je poput novca, koji, doduše, nije drugo do prilika. Za onoga koji djeluje,
prilika je čin volje, a volja me ne zanima. Za mene koji ne djelujem, prilika je pjev o
odsuću sirena. To treba prezirati s užitkom, pospremiti negdje visoko ni za kakvu
uporabu.
Imati priliku za… Na tom će se polju predočiti kip odricanja.
O široka osunčana polja, promatrač za kojega jedino živite, promatra vas iz
sjene.
Opijenost velikih riječi i dugih rečenica što se poput valova dižu u svojemu
ritmu da udahnu i raspadnu se, smiješeći se u ironiji zmijolike pjene, u tužnoj divoti
polutame.


322.
L. do D.

Svaki pokret, ma kako lagan bio, znači povredu neke duhovne tajne. Svaki je
pokret revolucionaran čin; progon, možda, istinske <> naših namjera.

Djelovanje je bolest mišljenja, tumor mašte. Djelovati znači prognati sebe.
Svako je djelovanje nepotpuno i nesavršeno. Pjesma što ju sanjam nema nedostataka
osim kada ju pokušam stvoriti. U mitu o Isusu zapisano je ovo: Bog, kada se
pretvorio u čovjeka, nije mogao umrijeti doli u mukama. Najveća muka za najvećeg
sanjara njegov je sin.

Razderane sjene listova, drhtavi pjev ptica, ispružene ruke rijeka što iskre svježe
svjetlucanje na suncu, zelenilo, makovi i jednostavnost dojmova — kada to osjećam,
osjećam čežnju, kao da osjećajući nisam osjetio.

Časovi, kao kola u predvečerje, cvileći se vraćaju sjenama mojih misli. Ako
podignem oči iznad svoje misli, one su užarene od predstave u svijetu.

Da se ostvari neki san potrebno ga je zaboraviti, odvratiti pozornost od njega.
Zato ostvarivati znači ne ostvarivati. Život je pun paradoksa kao ruža trnja.

Htio bih stvoriti apoteozu jedne nove nedosljednosti koja bi bila poput
negativnog zasnivanja nove anarhije duše. Oduvijek mi se činilo da bi za
čovječanstvo bilo korisno sabrati zbornik mojih snova. Upravo zbog toga suzdržao
sam se da to učinim. Pomisao da bi moglo biti korisno ono što sam radio, zaboljela
me je, presušila me je.

Imam posjede u predgrađu života. Provodim odsuća grada svojega Djelovanja
među drvećem i cvijećem u svome sanjarenju. Do moje zelene povučenosti ne
dopiru ni odjeci života mojih pokreta. Drijemam svoje pamćenje poput beskrajnih
procesija. Iz kaleža moje meditacije ispijam tek smiješak žutoga vina; ispijam ga
samo očima, sklapajući ih, a Život prolazi poput udaljena jedra.
Sunčani dani imaju okus nečega što nemam. Plavo nebo, bijeli oblaci, drveće,
frula što nedostaje — nedovršene ekloge u njihanju grana… Sve je to nijema harfa
po kojoj klizi lakoća mojih prstiju.

Biljna akademija tišina… tvoje ime zvuči kao makovi… spremišta za vodu…
moj povratak… ludi svećenik koji je poludio na misi. Ovo su sjećanja iz mojih
snova… Ne sklapam oči ali ništa ne vidim… Nema ovdje stvari koje vidim…
309
Vode …

U zapletenome metežu zelenilo drveća je dio moje krvi. Kuca mi život u
dalekom srcu… Nisam bio predodređen za stvarnost, a život mi je poželio doći.

Mučenja sudbine! Tko zna neću li sutra umrijeti! Tko zna neće li mi se danas
dogoditi nešto strahotno za moju dušu!… Ponekad, kada tako mislim, zastrašuje me
najuzvišenije nasilje što nas prisiljava da koračamo, ne znajući kojemu događaju
kreće ususret moja neizvjesnost.


323.
L. do D.

… kiša je još padala tužna, ali sitnija, kao u nekoj kozmičkoj iscrpljenosti; nije
bilo munja, tek povremeno, s već udaljenim zvukom, kratka bi grmljavina oštro
zamumljala, a kadikad kao da se prekidala, također umorna. Doimalo se kao da je
kiša iznenada još više usporila. Jedan je službenik otvorio prozor prema Ulici
Douradores. Svježi zrak, s posmrtnim ostacima topline nametnuo se u velikoj
dvorani. Glas gazde Vasquesa odzvanjao je glasno na telefonu iz ureda: »Što je, jeste
li još tamo?« I bilo je suzdržanog prizvuka u njegovu glasu, a za sebe, da se ne čuje,
izgovorio je neku prostu1 primjedbu (naslućuje se), upućenu dalekoj gospođici.


324.

Znati ne imati iluzije svakako je nužno umijeće da bismo mogli sanjati.
Tako ćeš dosegnuti uzvišenu točku sanjanja gdje se osjeti miješaju, osjećaji
prelijevaju, ideje prožimaju. Kao što boje i zvukovi imaju okus jedni drugih, tako i
mržnje imaju okus ljubavi, konkretno okus apstraktnoga, a apstraktno okus
konkretnoga. Puca užad što je istodobno sve povezivala i sve odvajala, izdvajajući
svaki element. Sve se stapa i rastapa.


325.
L. do D.

Fikcije interludija bojama prekrivaju apatiju i nehaj našega dubokog
nevjerovanja.


326.

Osim toga ja ne sanjam i ne živim, već sanjam stvarni život. Sve lađe su lađe
snova čim u nama postoji moć da ih sanjamo. Sanjara ubija što ne živi kada sanja;
onoga koji djeluje ranjava što ne sanja kada živi. Stopio sam u jedinstvenu boju sreće
ljepotu sna i stvarnost života. Ma koliko posjedovali san, nikada ga ne posjedujemo
kao što posjedujemo rupčić što ga nosimo u džepu, ili, ako hoćemo, kao što
posjedujemo vlastito tijelo. Ma koliko se život živio u punom, neizmjernom i
pobjedonosnom djelovanju, nikada ne nestaju <> od dodira s drugima, spoticanja o
prepreke, pa bile one i najmanje, kao ni osjećanje kako vrijeme protječe.
Ubiti san znači ubiti sebe, znači izmijeniti svoju dušu. San je uistinu ono naše
što imamo, neprobojno i neosvojivo naše.
Kozmos, Život — bila to stvarnost ili iluzija — pripada svima, svi mogu vidjeti
ono što ja vidim, i posjedovati ono što ja posjedujem, ili barem, mogu to pojmiti
gledajući i posjedujući, a to je <>
No ono što sanjam nitko ne može vidjeti osim mene, nitko osim mene ne može
to imati. I ako se moje gledanje vanjskoga svijeta razlikuje od gledanja drugih, to je
zato što ga gledam iz svojega sna, bez svoje želje, i što se ono iz mojega sna lijepi za
moje oči i uši.


327.
L. do D.

U velikoj jasnoći dana smiraj zvukova također je od zlata. Postoji mekoća u
onome što se zbiva. Da mi kažu da ima rata, ja bih rekao da rata nema. Jedan ovakav
dan ne može imati ništa što bi tištalo to ništa, izuzev mekoće.


328.
L. do D. Na kraju stranice napisano je naopačke: »Nitko ne uspijeva. Ništa nije
vrijedno truda.«

Sklopi ruke, stavi ih među moje i slušaj me, ljubavi moja.
Želim ti reći, govoreći blagim i uspavljujućim glasom, kao ispovjednik koji
savjetuje, koliko žudnja za dosezanjem ostaje s ove strane onoga što smo dosegnuli.
310
Želim moliti s tobom, moj glas s tvojom pažnjom, litaniju očajanja .
Nema umjetnikova djela koje ne bi moglo biti savršenije. Čitajući stih po stih, u
311 312
većini pjesama nalazimo malo stihova koji ne bi mogli biti bolji, malo prizora
koji ne bi mogli biti snažniji, a njihova cjelina nikada nije tako savršena da ne bi
313
mogla biti mnogo, mnogo savršenija.
Teško umjetniku koji to primjećuje, koji makar jedan dan pomisli na to! Nikada
više njegov rad nije radost, ni njegov san spokoj. Kao mladić bez mladosti koji stari
nezadovoljan.
I čemu se izražavati? Ono malo što se kaže bilo bi bolje da nije rečeno.
Da se barem mogu doista suživjeti s time koliko je odricanje lijepo, kako bih
bolno sretan zauvijek bio!
Zašto ne voliš ono što kažem ušima kojima se čujem kako govorim? Ako
samoga sebe čujem kako glasno govorim, uši kojima se čujem kako govorim glasno,
ne slušaju me na isti način kao unutrašnje uho kojim se čujem kako mislim riječi.
Ako ja griješim dok se slušam, te moram samoga sebe tako često pitati što sam htio
314
reći , kako će me tek drugi razumjeti!
Kako se slojevita neinteligencija može naći u neshvaćanju tih drugih među
nama.
Ne može uživati u tome da bude shvaćen onaj koji želi da ga se ne shvati, to se
događa samo složenima i nerazumljivima; a oni drugi, obični, oni koje dragi mogu
razumjeti — ti nikada nemaju želju da budu shvaćeni.


329.

 Jesi li već pomislila, o Druga, koliko smo nevidljivi jedni za druge? Jesi li već
razmišljala koliko se ne poznajemo? Gledamo se i ne vidimo se. Čujemo se, a svatko
sluša samo glas koji se nalazi u njemu.
Riječi drugih su zablude našega slušanja, brodolomi našega shvaćanja. S
kakvom sigurnošću vjerujemo u naš smisao tuđih riječi. Imaju okus smrti
zadovoljstva što ih drugi stavljaju u riječi. Čitamo zadovoljstva i život u onome što
drugi ispuštaju s usana bez namjere da pruže neki dublji smisao.
Glas potoka što ga tumačiš, čista tumačice, glas drveća gdje smo ostavili smisao
u njihovu šuštanju — ah, moja neznana ljubavi, sve smo to mi, a mi smo i tlapnje od
pepela što cure kroz rešetke naše tamnice!


330.

Kako možda sve i nije lažno, ništa nas, ljubavi moja, neće izliječiti od
zadovoljstva gotovo-začudnoga laganja.
Posljednja uzvišenost! Najveća izopačenost! Besmislena laž posjeduje svu
zadivljenost izopačenoga s posljednjim i najvećim udivljenjem jer je nedužno,
Izopačenost namjerno nedužna — tko bi nadmašio, o <> najveću uzvišenost toga?
Izopačenost koja i ne teži pružiti nam užitak, koja i ne posjeduje mahnitost u
zadavanju boli, koja pada na tlo unutar zadovoljstva i boli, zaludna i besmislena
poput loše napravljene igračke s kojom bi se odrastao čovjek htio zabaviti!
Ne poznaješ li, o Dražesna, zadovoljstvo u kupovanju stvari koje nisu potrebne?
315
Poznaješ li okus puteva, kojima bismo, da krenemo u zaboravu , krenuli zabunivši
se? Koje ljudsko djelo ima tako lijepe boje kao što ih imaju patvorena djela — <>
koja lažu svojoj vlastitoj prirodi i opovrgavaju svoju namjeru?
Uzvišeno rasipanje života koji bi mogao biti koristan, nikada neostvareno djelo
koje bi svakako bilo divno, napuštanje, na polovici, pravoga puta do pobjede!
Ah, ljubavi moja, slava djela što se izgube i nikada se ne pronađu, znanstvenih
radova koji su danas samo naslovi, biblioteka koje su izgorjele, kipova koji su
polomljeni.
Kakvi li su sveci Besmisla oni umjetnici koji su spalili divna djela onih koji su
mogli stvoriti divno djelo, pa su ga namjerno stvorili nesavršenim, onih najvećih
pjesnika Tišine koji su znali da mogu stvoriti posve savršeno djelo, pa su ga radije
okrunili time što ga nisu nikada stvorili. (Makar i bilo nesavršeno.)
Koliko bi ljepša bila Gioconda kad ju ne bismo mogli vidjeti! A kakav bi
umjetnik bio onaj koji bi ju ukrao i spalio, koliko veći od onoga koji ju je naslikao!
 Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što
je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se
kretalo od jedne do druge točke. Da nam bar daju gotov put od mjesta s kojega nitko
ne polazi do mjesta kamo nitko ne odlazi! Tko bi svoj život posvetio izgradnji puta
što počinje na polovici nekog polja i ide do polovice drugog polja; kako bi taj put u
svome protezanju bio koristan, ali bi uzvišeno ostao samo polovica puta.
Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe.
Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kada se sjećamo, ona postaje
sadašnjost, a to nije i ne može biti — besmisao, ljubavi moja, besmisao.

I ja koji to govorim — zašto pišem ovu knjigu? Zato da bih ju prepoznao
nesavršenom. U snu bi bila savršena; zapisana postaje nesavršena; zato ju pišem.
I ponajviše zato što zagovaram beskorisnost, besmisao, <> — pišem ovu knjigu
da bih lagao samome sebi, da bih izdao vlastitu teoriju.
A najslavnija uzvišenost svega toga, ljubavi moja, pomisao je da ovo možda nije
istina, i da ja ne vjerujem da je istina.

A kada nam laž stane pružati zadovoljstvo, govorimo istinu da bismo joj lagali. I
kada nam stvori tjeskobe, zaustavimo se, da nam patnja ne bi bila i izopačeno
zadovoljstvo…


331.
L. do D. 5. 2. 1932.

Boli me glava i svemir. Fizičke boli, očitije od duhovnih boli, svojim
odražavanjem u duhu stvaraju tragedije što ih same ne sadrže. Donose nam
netrpeljivost prema svemu, a kako se radi o svemu, nije isključena nijedna zvijezda.
Ne dijelim opće mišljenje, nikada ga nisam dijelio i nikada ne bih mogao dijeliti
to izrođeno mišljenje prema kojemu smo, kao duše, posljedica jedne materijalne
316
stvari zvane mozak, koja postaje rođenjem u drugoj materijalnoj stvari zvanoj
lubanja. Ne mogu biti materijalist kakvim bi se, držim, nazvalo to mišljenje, jer ne
317
mogu uspostaviti jasnu vezu — vidljivu vezu, rekao bih — između opipljive mase
sive tvari, ili neke druge boje, i ovoga ja što iza mojega pogleda gleda u nebesa i
misli ih, te zamišlja nebesa koja i ne postoje. No, iako nikada ne bih mogao upasti u
ponor pretpostavki da jedna stvar može biti druga stvar samo zato što se obje nalaze
na istome mjestu, kao zid i moja sjena na njemu, ili da je ovisnost duše o moždanim
vijugama veća od moje ovisnosti o vozilu u kojemu se nalazim dok putujem, ipak
mislim da, između onoga što je u nama čisti duh i onoga što je u nama duh tijela,
postoji jedan suodnos iz kojega mogu proisteći sukobi. A uglavnom proistječe takav
odnos u kojemu prostiji čovjek naudi onome koji je to u manjoj mjeri.
Danas me boli glava, možda od želuca. No bol, jednom upućena glavi od
želuca, prekida razmišljanja koja mislim iza mozga.
Tko mi pokrije oči, ne osljepljuje me, samo mi onemogućuje da vidim. Zato
sada, jer me boli glava, nalazim da je nevažna i osrednja predstava onoga što vani
jedva želim vidjeti kao svijet, u ovome jednoličnom i besmislenom času. Boli mc
glava, a to znači da sam svjestan uvrede koju mi nanosi materija, te me, jer me to kao
i sve uvrede pogađa, predodređuje da budem u zavadi s cijelim svijetom, uključujući
i ovaj obližnji, iako me ničim nije uvrijedio.
Moja je želja umrijeti, makar na trenutak, no to je samo zato, kao što već rekoh,
jer me boli glava. I ovoga se časa prisjećam na koji bi to način otmjenije rekao neki
veliki prozaist. On bi po razdobljima razložio bezimenu bol svijeta; pred njegovim
maštovitim očima nicale bi u odlomcima razne ljudske drame što ne postoje na
zemlji, i kroz pulsiranje grozničavih izvora uzdizala bi se na papiru cijela jedna
metafizika boli. Ja, pak, ne posjedujem otmjenost stila. Boli me glava jer me boli
glava. Boli me svemir jer me boli glava. No svemir što me uistinu boli nije onaj
pravi, koji postoji jer ne zna da postojim, nego ovaj moj u meni, koji mi, ako rukom
prijeđem po kosi, stvara osjećaj kako ona pati samo zato da bih ja patio.


332.
L. do D.

Zapanjenost što ga izaziva moje nagnuće tjeskobi. Nisam po prirodi metafizičar,
ali sam proživio dane jake tjeskobe, upravo fizičke, s neodlučnošću metafizičkih i
religijskih problema… Brzo sam uvidio da bi rješenje religijskog problema za mene
značilo rješavanje emotivnog problema u okvirima razuma.


333.
L. do D. 18. 7. 1916.

Nijedan problem nema rješenja. Nitko od nas ne razrješuje gordijski čvor; svi
mi ili odustajemo ili ga prerežemo. Rješavamo na silu, s osjećajem, sve probleme
inteligencije, a činimo to zbog umora od razmišljanja ili zbog bojazni od zaključaka,
ili zbog besmislene potrebe da se pronađe oslonac, ili zbog poriva pripadanja čoporu
u kojemu se vraćamo drugima i životu.
Kako nikada ne možemo spoznati sve elemente nekog problema, nikada ga ne
možemo riješiti.
Da bismo dosegnuli istinu nedostaju nam dostatni podaci, i intelektualni procesi
koji bi iscrpno protumačili te podatke.


334.
L. do D. 16. 3. 1932.

Prošli su mjeseci otkad sam posljednji put pisao. Sanjao sam i u shvaćanju toga
sna bio sam netko drugi u životu. Neki dojam prenesene sreće bio je čest. Nisam
postojao, bio sam drugi, živio sam ne razmišljajući.
Danas sam se, odjednom, vratio onome što sam ili što sanjam da jesam. Bilo je
to u trenutku velikog umora, nakon nevažna posla. Oslonio sam glavu među ruke,
zabivši laktove u visoki nagnuti stol. I sklopljenih očiju, ponovno sam se vratio sebi.
U nekom lažnom udaljenom snu prisjetio sam se svega što sam bio, i s
jasnoćom viđenoga krajolika podignuo se u meni odjednom, prije ili poslije svega,
prostrani dio staroga imanja na kojemu se, gotovo kao u nekoj viziji, uzdizalo prazno
gumno.
Istoga sam časa osjetio nekorisnost života. Gledati, osjećati, sjećati se,
zaboraviti — sve mi se to izmiješalo u nejasnoj boli u laktovima s neodređenim
mrmorom obližnje ulice i sitnim zvukovima spokojnoga rada u mirnom uredu.
Kada sam, ruku položenih na visokom stolu, po svemu onome ondje vidljivom,
zaokružio pogledom što je zacijelo bio umoran i prepun mrtvih svjetova, prva stvar
koju sam ugledao bila je muha zunzara (onaj nejasni zuj što nije pripadao uredu!)
boja je sletjela na tintarnicu. Promotrio sam ju s dna bezimena i probuđena ponora.
Imala je zelene nijanse crnoga i plavoga, i sjajila se od odvratnosti koja nije bila
ružna. Jedan život!
Možda sam pred tko zna kakvim uzvišenim silama bogova ili demona Istine, u
sjeni koje lutamo, i ja samo sjajna muha što načas sleti pred njih? Olako
primjećujem. Promatranje je već gotovo? Filozofija bez misli? Možda, ali nisam
mislio: osjetio sam. Tjelesno, izravno, s dubokim i tamnim užasom, napravio sam
smiješnu usporedbu. Bio sam muha kada sam se usporedio s muhom. Osjetio sam se
muhom kada sam pretpostavio da se tako osjećam. I osjetio sam se dušom kao muha,
spavao sam kao muha, osjetio se zatočenim u muhi. A najveći je užas što sam se
istodobno osjećao kao ja. Bez želje, podignuo sam oči prema stropu, neće li se na
mene strovaliti neko uzvišeno ravnalo i zgnječiti me, kao što bih ja mogao zgnječiti
tu muhu. Na sreću, kada sam spustio pogled, muha je, sa zvukom koji nisam čuo,
nestala. Ured je bez svoje volje ponovno bio bez filozofije.


335.
L. do D.

»Osjećati je gnjavaža.« Ove slučajne riječi, ne znam kojega sugovornika u
razgovoru od nekoliko minuta, zauvijek mi ostadoše sjati na tlu pamćenja. Sam
318
pučki oblik rečenice pridaje im sol i papar .


336.
L. do D.

Ne znam koliko je njih promatralo, uistinu dostojnim pogledom, neku pustu
ulicu s ljudima u njoj. Već ovaj način izražavanja kao da želi reći nešto drugo, i
doista to želi. Pusta ulica nije ulica po kojoj nitko ne prolazi, nego ulica u kojoj oni
koji njome prolaze, prolaze kao da je pusta. To nije teško shvatiti kada se vidi: zebra
je nešto nemoguće za onoga koji ne poznaje ništa drugo osim magarca.
Osjetilni doživljaji svrstavaju se u nama u određene stupnjeve i tipove
razumijevanja. Postoje načini razumijevanja koji sadrže načine da budu razumljivi.
Ima dana kada se u meni pomalja, kao da niče iz neke strane zemlje u samoj
glavi, mučnina, bol, tjeskoba življenja, koja se ne doima nepodnošljivom samo zato
jer ju zaista podnosim. To je davljenje života u samome meni, želja da budem druga
osoba u svim porama, kratka vijest o svršetku.


337.
L. do D.

Ponajviše osjećam umor, i onaj nemir što je blizak umoru, kada ovaj nema
drugog razloga da bude osim što jest. Osjećam unutarnju bojazan od očitavanja
pokreta, neki intelektualni strah od izgovaranja riječi. Sve se unaprijed doima
zaludnim.
Nepodnošljiva mučnina od svih lica, bistrina inteligencije ili njezin izostanak,
njihova grotesknost do mučnine sretnika ili nesretnika, užasnih jer postoje kao
odvojena plima živućih stvari što su mi tuđe…


338.
L. do D.

U onim slučajnim časovima rasterećenja u kojima smo svjesni sami sebe kao
pojedinca koji je drugi za one druge, uvijek me zaokupljalo to zamišljanje fizičkog,
pa i moralnog obličja kakvo bih imao za one koji me promatraju i sa mnom
razgovaraju, svakodnevno ili tek slučajno.
Ponajprije, svi smo naviknuti smatrati se prvenstveno duhovnim stvarnostima,
dok druge držimo izravnim fizičkim stvarnostima; neodređeno se smatramo fizičkim
ljudima, kao posljedice u očima drugih; neodređeno smatramo druge duhovnim
stvarnostima, i tek u ljubavi ili sukobima postajemo uistinu svjesni da i drugi uistinu
imaju dušu, baš kao i mi.
Zato se ponekad gubim u nekom zaludnom zamišljanju o tome kakva sam vrsta
čovjeka za one koji me vide, kakav je moj glas, kakav lik utiskujem u nehotično
pamćenje drugih, na koji se način moji pokreti, moje riječi, moj izvanjski život
urezuje u mrežnicu tuđega tumačenja. Nikada se nisam uspio vidjeti izvana. Ne
postoji zrcalo koje bi nam pokazalo nas vanjske, jer nema zrcala koje bi nas izvuklo
iz nas samih. Bila bi potrebna druga duša, drugi kut gledanja i mišljenja. Da sam
filmski glumac, ili da snimim svoj glas na ploče, uvjeren sam da bih svejedno bio
daleko od toga da saznam što sam s one strane, jer bilo što bilo, štogod da se moje
snimilo, uvijek sam ovdje unutra, na posjedu s visokim zidinama moje svijesti o
meni.
Ne znam jesu li i drugi takvi, počiva li znanost o životu ponajprije na tome da se
bude toliko tud samome sebi, pa se tako nagonski postiže otuđenje i u životu se
sudjeluje kao stranac u odnosu na svijest; i ne posjeduju li ti drugi, u sebe povučeniji
od mene, onu posvemašnju sirovost da ne budu drugo do samo oni, živeći izvanjski
prema onome čudu po kojemu pčele oblikuju organiziranije društvo od bilo kakve
nacije, a mravi komuniciraju međusobno govorom sićušnih ticala koji svojom
djelotvornošću premašuje naše slojevito odsuće razumijevanja.
Zemljovid svijesti o stvarnosti uvelike je složen od obala, velikih neravnina
planina i jezera. I ako se odviše zadubim u razmišljanje sve mi se čini kao neka vrsta
319
mape poput one u Carte du Tendre ili u Gulliverovim putovanjima, kao
poigravanje točnošću što je upisana u nekoj ironičnoj ili fantastičnoj knjizi
namijenjenoj razonodi uzvišenih bića koja znaju gdje je zemlja uistinu zemlja.
 Sve je složeno za onoga koji misli, a misao ga nesumnjivo čini još složenijim
zbog vlastita užitka. No onaj koji misli ima potrebu opravdati svoje odricanje uz
duga obrazloženja što se izlažu poput razloga kojima se opravdava onaj koji laže, sa
svim pretjeranim pojedinostima koje otkrivaju, kada se zemlja razgrne, pravi korijen
laži.
Sve je složeno, ili sam to ja složen. No, bilo kako bilo, nije važno jer, bilo kako
bilo, ništa nije važno. Sve to, sva ova mišljenja izvučena iz široke ulice vegetiraju u
unutrašnjim dvorištima bogova koji su poput penjačica, daleko udaljenih od zidova. I
smiješim se u noći u kojoj ova razmišljanja zaključujem bez zaključka, bez
mehanizma o životnoj ironiji što ih potiče u ljudskoj duši koja je siroče, još i prije
zvijezda i velikih razloga Sudbine.


339.
L. do D. 28. 3. 1932.

Nad površinom mojega umora lebdi nešto poput zlata ponad voda dok ih
napušta sunce na zalasku. Vidim se poput jezera što sam ga izmislio, a to što u jezeru
vidim, to sam ja. Ne znam kako protumačiti tu sliku, taj simbol, ili to ja u koje se
uobličavam. No sasvim je sigurno da vidim, kao da uistinu vidim, sunce za planinom
što utapa svoje zrake u jezeru, a ono ih prima poput crna zlata.
Jedna je od čarolija mišljenja vidjeti ono što se misli. Oni koji misle razumom,
rastreseni su, oni koji misle osjećajima, uspavani su, oni koji misle voljom, mrtvi su.
Ja, pak, mislim maštom, i sve što bi u meni trebao biti razum, bol ili poticaj, skuplja
se u neku ravnodušnu i udaljenu stvar poput ovoga mrtvog jezera među stijenama,
gdje posljednji ostatak sunca još nedugo lebdi.
Voda se zamreškala zato što sam stao. Sunce je zašlo zato što sam razmišljao.
Sklapam lagano snene oči i nema ničega u meni do jednoga jezerskog krajolika, kada
noć obuzimlje dan u tamnosmeđem odsjaju voda iz kojih niču alge.
Ništa nisam rekao zato što sam pisao. Imam dojam da se ono što postoji uvijek
nalazi u drugome kraju, s onu stranu planina, i da su to velika putovanja na koja
treba poći samo kad bismo imali dušu kojom bismo mogli koračati.
Utrnuh poput sunca u svome krajoliku. Od rečenoga ili viđenoga ne ostade
drugo do već gusta noć, puna zatomljena sjaja jezera, bez divljih pataka na zaravni,
mrtvoj, tečnoj, vlažnoj i zlogukoj.


340.

Ne vjerujem u krajolik. Da. Ne kažem to zato što bih vjerovao u onu Amielovu
rečenicu »krajolik je stanje duše«, u taj dobri verbalni trenutak s vrlo
nepodnošljivom nutrinom. Kažem to jer ne vjerujem.


341.

U svojoj prostoj i dubokoj duši zapisujem dan za danom dojmove što oblikuju
vanjsku tvar moje svijesti o meni. Postavljam ih u riječi dokolice što prebjegnu dok
ih pišem, i lutaju neovisno o meni po obroncima i travnjacima slika, po drvoredima
pojmova, po spletu uličica moje smušenosti. Ničemu to ne služi, jer ništa ničemu ne
služi. Ali umirujem se pišući, kao da lakše dišem, premda bolest nije prošla.
Netko rastreseno ispisuje crte i besmislena imena po bugačici pričvršćenoj na
uglovima. To su stranice šaranja mojega intelektualnog nesvjesnog mene. Iscrtavam
ih u velikoj pospanosti od osjećanja, poput mačka na suncu, a ponekad ih ponovno
čitam s neodređenim zakašnjelim čuđenjem, kao da sam se sjetio nečega što stalno
zaboravljam.
Kada pišem, veličanstveno stižem sebi u posjet. Imam posebne dvorane što ih se
drugi sjećaju u pukotinama predodžbe, gdje uživam u analizi onoga što ne osjećam i
proučavam sebe kao neku sliku u sjeni.
Prije no što sam se rodio izgubih svoju drevnu tvrđavu. Prije mene, prodane su
tapiserije moje pradavne palače. Moj se dvorac iz prijašnjega života urušio, i samo
ponekad, kada mjesečina izroni iz mene ponad trski rijeke, osjetim hladnoću zbog
čežnje za onim stranama na kojima bezubi ostatak zidova ocrtava crnilo spram
tamnoplavoga neba, bjeličastog do mliječne žutosti.
Ističem se u zagonetkama. A iz naručja kraljice koja mi nedostaje, poput prizora
zaludnoga veza, ispada zaboravljeno klupko moje duše. Otkotrlja se ispod ormarića s
intarzijama, a nešto u meni poput pogleda slijedi ga dok se ne izgubi u velikom
užasu grobnice i svršetka.


342.
L. do D. 2. 5. 1932.

Nikada ne spavam: živim i sanjam, ili bolje, sanjam dok živim i dok spavam, što
je također život. Nema prekida u mojoj svijesti: osjećam što me okružuje ako još ne
spavam ili ako ne spavam dobro; odmah počinjem sanjati čim doista zaspim. Tako
sam ja neprekidno odmatanje slika, povezanih ili nepovezanih, što uvijek hine da su
izvanjske; ako sam budan, položene su između ljudi i svjetla, ako spavam, položene
su između utvara i vidljiva polusvjetla. Uistinu ne znam kako razlikovati jednu stvar
od druge, i ne usuđujem se tvrditi da ne spavam kada sam budan, i da nisam budan
kada spavam.
Život je klupko što ga je netko zamrsio. Neki smisao postoji u njemu ako se
odmota i razvuče po dužini, ili ako se dobro namota. Ali kod ovakva klupka, bez
pravoga klupka, namatanje bez ičega postaje problem.
Osjećam ono što ću potom napisati, jer već sanjam rečenice što ću ih izreći
tijekom noći u polusnu kada uz krajolike neodređenih snova osjećam zvuk kiše vani,
a od njega mi snovi postaju još neodređeniji. To su zagonetke praznine, drhtave od
ponora, a kroz njih se zaludno cijedi vanjsko plakanje neprestane kiše, obilno
usitnjavanje osluškivana krajolika. Nada? Ništa. S nevidljiva neba spuštaju se u zvuk
kaplje patnje što ih vjetar diže. Nastavljam spavati.
Bijaše to nedvojbeno u drvoredima perivoja gdje se dogodila tragedija iz koje je
izniknuo život. Bijahu dvoje i lijepi, a htjedoše biti nešto drugo; ljubav se zadržavala
u gađenju pred budućnošću, a čežnja za onim što je trebao biti dobitak već je bila
320
kći ljubavi koje ne bijaše. Te šetahu po mjesečini obližnjih šuma kroz koje se
mjesec probijao, držeći se za ruke, bez želja i nade, po vlastitoj pustinji napuštenih
drvoreda. Bijahu posve djeca, jer ne bijahu djeca uistinu. Od drvoreda do drvoreda,
kroz obrise medu stablima, prolazili su kroz onaj ničiji scenarij sa zacrtanim
ulogama. I tako nestadoše u smjeru spremišta za vodu, svaki put sve bliži i udaljeniji,
a šum nejasne kiše što se stišava dolazi s onoga vodoskoka kamo su pošli. Ja sam
ljubav koju su imali i zato ih znam čuti u noćima kada ne spavam, kao što znam i
nesretno živjeti.


343.
L. do D.

JEDAN DAN (cik-cak)

Nisam bio Madame u haremu! Kakva šteta što mi se to nije dogodilo!

Naposljetku od ovoga dana ostaje ono što je ostalo od jučer i što će ostati za
sutra: nezasitna i beskrajna žudnja da budem uvijek isti i drugi.

Stubama mojih snova i umora spušta se iz tvoje irealnosti, spušta se i dolazi
zamijeniti svijet.


344.

SLAVLJENJE NEPLODNIH

Ako među zemaljskim ženama jednoga dana odaberem suprugu, neka tvoja
molba za mene bude ova — da ona svakako bude neplodna. Ali zamoli također, ako
321
za mene moliš, da nikada ne izvučem za sebe tu moguću suprugu.
Samo je neplodnost otmjena i dostojanstvena. Samo je ubojstvo što se nikada
322 323
nije dogodilo uzvišeno i izopačeno i besmisleno.


345.

Ne sanjam da te posjedujem. Zašto? To bi značilo prevesti moj san u nešto
priprosto. Posjedovati neko tijelo znači biti banalan. Sanjati o posjedovanju nekog
tijela možda je još gore, iako to nije lako: to znači sanjati se banalnim — najveća
grozota.
Kada već želimo biti neplodni, budimo također čisti, jer ništa ne može biti
prostije i niže nego zanijekati Prirodi ono što je u njoj plodnost i od nje podlo
sačuvati ono što nas zadovoljava u tome što smo zanijekali. Nema nepotpune
otmjenosti.
324
Budimo čisti kao pustinjaci , čisti kao sanjana tijela, pomireni sa svime time,
kao lude redovnice…

Neka naša ljubav bude molitva… Pomozi mi da vidim što ću učiniti od svojih
časova kada ću te sanjati kao krunicu u kojoj će moje mučnine biti očenaš, a moje
tjeskobe zdravomarijo.
Ostanimo vječno ovako poput lika muškarca na vitraju pred likom žene na
drugome vitraju… Između nas sjena, koraci odzvanjaju hladno, prolaze ljudi…
Mrmljanje molitvi, tajne <> proći će između nas… Ponekad se zrak dobro ispuni <>
tamjanom. Ponekad, poneki će lik moliti škropeći… A mi ćemo uvijek biti isti
vitraji, u bojama kada Sunce u nas bude udaralo, u obrisima kada noć padne…
Stoljeća neće dirati u našu staklenu tišinu… Vani će prolaziti civilizacije, buktjeti
pobune, bučati zabave, tutnjiti pitomo svagdašnji narodi… A mi ćemo, moja
nestvarna ljubavi, uvijek imati isto zaludno držanje, isto lažno postojanje, istu <>
Sve dok se jednoga dana, nakon nekoliko stoljeća carevanja, Crkva napokon ne
sruši i sve skonča…
Ali mi koji za nju ne znamo ostat ćemo, ne znam kako, ne znam u kakvu
prostoru, ne znam koliko vremena, vječni vitraji, časovi nedužno oslikanog crteža
nekog umjetnika koji već dugo sniva u kamenom grobu, gdje dva anđela položenih
ruku u mramoru zaleđuju ideju smrti.


346.

Sanjane stvari vide se samo s ove strane… Ne može im se vidjeti druga strana…
Ne može se hodati oko njih… Loše je kod stvari u životu što ih možemo gledati sa
svih strana… Stvari u snu imaju samo onu stranu što ju vidimo… Imaju samo jedno
325
lice, kao naše duše .


347.
L. do D.

PISMO KOJE SE NE ŠALJE

Ne dopuštam da se pojavite u mojoj ideji o vama.

Vaš život <>
To nije moja ljubav; to je tek vaš život.

Volim vas kao zalaz sunca ili mjesečinu, sa željom da se trenutak zaustavi, ali da
u njemu nema ništa mojega osim osjećaja da ga imam.


348.
L. do D. 15. 5. 1932.

Ništa ne boli kao tuđa ljubav — čak ni tuđa mržnja, jer se mržnja javlja na
mahove za razliku od ljubavi, te kao neugodna emocija nastoji, po nagonu onoga
koji ju nosi, biti manje učestala. Ali i mržnja nas tišti baš kao i ljubav; obje nas traže
i pronalaze, ne ostavljaju nas same.
Za mene bi bilo idealno u potpunosti živjeti u romanu, a u životu se odmarati —
čitati o svojim emocijama, živjeti svoj prezir prema njima. Tko mašta površinom
kože, pustolovine nekog junaka iz romana postaju mu vlastite i dostatne emocije, i
više od toga, jer su to i njegove i naše emocije. Nema tako velike pustolovine kao
ljubiti Lady Macbeth pravom i izravnom ljubavi; što bi još trebao učiniti netko tko je
tako ljubio osim ne ljubiti nikoga u ovome životu, kako bi se odmorio.
Ne znam kakav smisao ima ovo putovanje na koje sam bio prisiljen poći,
između jedne i druge noći, u pratnji čitava kozmosa. Znam da mogu čitati da bih se
rasteretio. Čitanje smatram najjednostavnijim načinom razonode na ovome, kao i u
onome putovanju; i povremeno podižem oči s knjige u kojoj istinski osjećam i vidim,
poput stranca, kako krajolik promiče — sela, gradovi, muškarci i žene, ljubavi i
čežnje — a sve to za mene nije više od prizora dok se odmaram, nepomična
razonoda u kojoj odmaram oči nakon odviše pročitanih stranica.
Doista smo samo ono što sanjamo, jer ostalo, zato što se ozbiljilo, pripada
svijetu i svim ljudima. Da ostvarim neki san, osjetio bih ljubomoru zbog njega, jer bi
me iznevjerio time što se prepustio ostvarenju. Ostvario sam sve što sam poželio,
kaže slabić, a to je laž; istina je da je proročki sanjao sve ono što je život ostvario s
njim. Ništa ne ostvarujemo. Život nas baca poput kamena, a mi ćemo u zraku
govoriti: »Evo kako se gibam«.
Što god bio ovaj mimički interludij pod sunčanim projektorom i sjajnim
ukrasnim zvjezdanim pločicama, zasigurno nije loše znati da je on interludij; ako je
ono s druge strane vrata kazališta život, živjet ćemo; ako je smrt, umrijet ćemo, a
predstava s tim nema ništa.
Zato se nikada ne osjećam tako blizu istine, tako osjećajno upućen, kao kada
povremeno odem u kazalište ili cirkus: tada znam da napokon pribivam savršenom
predstavljanju života. A glumci i glumice, klaunovi i žongleri, važni su i isprazni,
poput sunca i mjeseca, ljubavi i smrti, kuge, gladi, ratova u svijetu. Sve je kazalište.
Ah, zar želim istinu? Nastavit ću roman…


349.
L. do D.

Najniža od svih potreba — ona za povjeravanjem, za ispovijedanjem. To je
potreba duše da bude izvanjskom.
Ispovjedi se, da; ali ispovjedi ono što ne osjećaš. Oslobodi svoju dušu tereta
svojih tajni izgovarajući ih; ali još je bolje ako tajne koje govoriš nisi nikada imao.
Laži samome sebi prije no što kažeš istinu. Izraziti se uvijek je zabluda. Budi
svjestan: neka izražavanje za tebe bude laž.


350.
L. do D. 23. 5. 1932.

Ne znam što je vrijeme. Ne znam kakva je njegova prava mjera, ako ju uopće
ima. Znam da je ona na satu lažna: prostorno dijeli vrijeme, izvana. Ona u osjećajima
također je lažna: ne dijeli vrijeme nego njegov dojam. Ona u snovima je pogrešna: u
njima dodirujemo vrijeme, ponekad dugotrajno, ponekad brzo; a ono što živimo,
užurbano je ili sporo, ovisno o onome što prolazi, a prirodu mu ne poznajem,
Ponekad mislim da je sve lažno, i da vrijeme nije drugo do jedan okvir u koji se
umeće ono što mu je strano. U sjećanju na moj prošli život vrijeme je raspoređeno u
besmislene razine i planove, u nekim sam prizorima sa slavnih petnaest godina mlađi
nego u djetinjstvu okruženom igračkama.
Pomuti mi se svijest kada o tome mislim. Predosjećam grešku u svemu tome, ali
ne znam na kojoj je strani. Kao da gledam neki mađioničarski trik pri čemu znam da
me varaju, no ne shvaćam tehniku ili mehanizam varke.
Javljaju mi se tada besmislene misli koje ipak ne uspijevam odgurnuti kao
posve besmislene. Mislim o tome da li čovjek, koji sporo razmišlja u automobilu što
se brzo kreće, ide brzo ili sporo. Mislim jesu li identične brzine kojima u more pada
samoubojica i onaj koji je izgubio ravnotežu na terasi. Mislim jesu li doista
sinkronični pokreti koji zauzimaju jednako vrijeme dok pušim cigaretu, pišem ovaj
ulomak i mračno razmišljam.
Za dva kotača na istoj osovini možemo pomisliti da je jedan uvijek malo ispred,
makar za djelić milimetra. Mikroskop bi taj pomak učinio pretjeranim do te mjere da
bi postao gotovo nevjerojatan, nemoguć da nije stvaran. A zašto mikroskop ne bi bio
u pravu pred slabim pogledom? Jesu li ovo nekorisna razmišljanja? Znam to dobro.
Jesu li ovo iluzije razumijevanja? Dopuštam. Međutim, što nas to mjeri bez mjere i
ubija nas a da ne postoji? A u ovim ga trenucima, u kojima ne znam postoji li
vrijeme, osjećam kao osobu, i spava mi se.


351.

PASIJANS

 Stare tetke onih koji su ih imali, u večerima s petrolejskim svjetiljkama u
praznim provincijskim kućama, zabavljale su se u vrijeme kada sluškinja spava, uz
zvonki zvuk čajnika […], slažući pasijans. Netko tko se u meni postavlja na moje
mjesto osjeća čežnju za tim nekorisnim spokojem. Stiže čaj, a stari snop karata
pravilno se skuplja u kutu stola. Golemi ormar za posuđe zamračuje sjenu u
polutamnoj blagovaonici. Pospanošću odiše lice sluškinje, polako užurbane da sve
dovrši. Sve to vidim u sebi s tjeskobom i čežnjom neovisnom o povezanosti s bilo
čime. I bez namjere stanem razmišljati kakvo je stanje duha onoga koji slaže
pasijans.


352.
L. do D. 31. 5. 1932.

Ne vidim na širokim poljima ili u velikim vrtovima kako stiže proljeće. Vidim
to na malobrojnim jadnim stablima na malenome gradskom trgu. Ondje se zelenilo
ističe poput dara i veseli se poput neke dobre tuge.
Volim te osamljene trgove, ubačene među ulice s malo prometa, a i sami su
slabo prometni. To su beskorisne čistine, stvari što čekaju između dalekih meteža. To
su seoski trgovi u gradu.
Prolazim njima, uspinjem se nekom bočnom ulicom, potom se ponovno
spuštam istom ulicom, da bih im se vratio. Gledani s druge strane, drukčiji su, no isti
mir pozlaćuje iznenadnom čežnjom stranu koju nisam vidio na odlasku — sunce na
zalasku.
Sve je beskorisno, i tako to osjećam. Ono što proživjeh, zaboravio sam kao
nešto što sam rastreseno slušao. A onoga što ću biti, ne sjećam se kao nečega što sam
proživio i zaboravio.
Zalazak lagane tuge nejasno lebdi oko mene. Sve se stišće od hladnoće, ne zato
što je hladno, već zato što sam ušao u usku ulicu, i trg je iščeznuo.


353.
Povrh teksta Pessoina napomena »Ulomak«

Napola hladno, napola mlačno, bijelilo se jutro po malobrojnim kućama na
krajnjim obroncima grada. Lagana izmaglica, puna buđenja, razdvajala se bezoblično
u usnulosti obronaka. (Nije se osjećala hladnoća, osim što je život morao započeti.) I
sve to, sva ova usporena svježina laganoga jutra, bila je istovjetna radosti što ju on
nikada neće imati.
Automobil se sporo spuštao u smjeru avenija. Kako se približavao većoj skupini
kuća, neki dojam gubitka nejasno mu je obuzimao duh. Ponovno se pomaljala
ljudska stvarnost.

U tim jutarnjim satima kada su sjene već iščeznule, ali ne i njihova laka težina,
duhu koji se prepušta poticajima toga časa godi taj dolazak i ta stara osunčana luka.
Bilo bi radosno, ne da se taj trenutak zaustavi, kao u svečanim trenucima krajolika ili
u smirenoj mjesečini ponad rijeke, nego da život bude drugi i da ovaj trenutak
poprimi drugi okus koji bi mu bio prikladniji.
Stanjila se neodređena maglica. Sunce je jače zaposjelo stvari. Okolni su
zvukovi života postali naglašeniji.
Bilo bi dobro, u trenu kao što je ovaj, nikada ne stići do ljudske stvarnosti kojoj
je usmjeren naš život. Ostati neprimjetno visjeti između magle i jutra, ne u duhu,
nego u oduhovljenome tijelu, u stvarnome prozračnom životu, to bi više od bilo čega
pružalo zadovoljstvo našoj želji za traženjem utočišta, čak i bez razloga da se traži.
Postajemo ravnodušni u istančanom osjećanju svega, osim prema onome što se
ne može dobiti — doživljaji što se moraju javiti u duši koja je još zametak za njih,
ljudski postupci usklađeni s dubokim osjećajem, izgubljene strasti i emocije između
postignuća drugih vrsta.

Stabla poredana duž avenija bila su neovisna o svemu tome.

Trenutak je iščeznuo u gradu, kao i obronak na drugoj strani rijeke dok je
brodica doticala gat. Dok nije dodirnula obalu, nosila je sa sobom krajolik druge
obale priljubljen uz brodsku ogradu, koji se odlijepio kada se začuo zvuk dodira s
kamenom. Muškarac u hlačama zavrnutima do iznad koljena spustio je željeznu
sponu na gat, i bio je to potpun, posve njegov prirodni pokret. Naša daljnja radost
jedne sumnjičave tjeskobe metafizički se prekinula u nemogućnosti naše duše.
Dječaci su na gatu gledali prema nama kao prema nekim drugim osobama koje
nemaju onaj pogrešni osjećaj o korisnosti iskrcavanja.


354.
L. do D.

Vrućina poput nevidljive odjeće stvara želju da ju svučemo.


355.
L. do D.

Već se osjetih nemirnim. Odjednom je tišina prestala disati.
326
Iznenada se jedan čelični, beskrajni dan rasprsnuo. Prignuo sam se stolu,
poput životinje, s nekorisnim rukama šapama na ravnoj ploči. Neka je svjetlost bez
duše ponirala u kutove i duše, a zvuk obližnje planine obrušio se s visine, razdirući u
327
kriku svilu bezdana. Srce mi je stalo. U grlu mi je lupalo. Moja je svijest vidjela
samo mrlju tinte na papiru.


356.
L. do D. 11. 6. 1932.

Poslije prestanka topline i laganog početka kiše koja se pojačala do čujnosti, u
zraku je ostala smirenost što ju topli zrak nije imao, novi mir u koji je voda unosila
svoj povjetarac. Bila je tako bistra radost te blage kiše bez oluje i pomračenosti, da
su se svi, a to su bili gotovo svi, koji nisu imali kišobrane ili zaštitnu odjeću, smijali
dok su govorili u svom brzom prolasku blistavom ulicom.
U nekom intervalu neosjetljivosti došao sam do otvorena prozora ureda —
toplina ga je otvorila, kiša ga nije zatvorila — te sam napregnutom i ravnodušnom
pažnjom promatrao, kao što to običavam, ono što sam posve točno opisao prije no
što sam vidio. Da, prolazila je ondje radost dvojice banalnih dok su razgovarali i
smiješili se zbog sitne kiše, koracima što su bili više brzi nego užurbani, u čistoj
bistrini dana što se zakrivao.
No odjednom, s iznenađenja jednoga ugla koji je ondje već bio, u kotrljao se u
moj pogled neki star i jadan muškarac, siromašan, ali ne ponizan, koji je nestrpljivo
koračao pod kišom što je jenjavala. Zasigurno nije imao cilj, no imao je barem
nestrpljenje. Gledao sam ga s pažnjom, ne više onom rastresenom kakva se pridaje
stvarima, nego onom koja odreduje, kakva se pridaje simbolima. On je bio simbol
nikoga, zato mu se žurilo. Bio je simbol onoga koji nije bio ništa, zato je patio. Bio
je dio ne onih koji osjećaju, smiješeći se, nelagodnu radost kiše, nego dio same kiše
— toliko nesvjestan da je osjećao stvarnost.
Međutim, nije to ono što sam htio reći. Između moga promatranja prolaznika
kojega sam odmah izgubio iz vida, jer ga nisam nastavio gledati, i povezanosti tih
promatranja, umetnula se neka tajna nepažnje, neko izranjanje iz duše što me
 328
ostavilo bez nastavka. I u dubini moje nepovezanosti, a da ih ne čujem, čujem
zvukove razgovora dostavljača koji slažu pošiljke tamo u dnu ureda, na početku
skladišta, i ne videći vidim tanko uže za te poštanske pošiljke kako se dva puta
omata, s čvorovima dva puta stegnutima, oko omota u čvrstome smeđem papiru, na
stolu pored prozora što gleda na dvorište, između šala i škara.
Vidjeti znači da se vidjelo.


357.
Pessoina napomena »Bilješka ili L. do D.«

Životno je pravilo ono što možemo i trebamo naučiti sa svim ljudima. Postoje
ozbiljne stvari u životu koje možemo naučiti sa šarlatanima i razbojnicima, postoje
filozofije koje nam predaju glupani, postoje lekcije o čvrstoći i zakonu koje nam
pristignu slučajno i koje jesu slučajne. Sve je u svemu.
U stanovitim trenucima vrlo jasnoga razmišljanja, kao u onima kada u rano
popodne lutam ulicama i promatram, svaka osoba mi donese neku vijest, svaka mi
pruži neku novost, svaki plakat ima za mene neko upozorenje.
Moja je šutljiva šetnja neprestani razgovor, a svi smo mi, ljudi, kuće, kamenje,
plakati i nebo, jedno veliko prijateljsko mnoštvo, što se gurkamo riječima u velikoj
procesiji Sudbine.


358.
L. do D.

Jučer sam vidio i čuo jednoga velikog čovjeka. Riječ velik nije mu pridružena,
želim reći da je doista velik. Zaslužan je, ako postoje zasluge na svijetu, znaju daje
zaslužan i on zna da to znaju. Prema tome, ima sve uvjete da ga nazovem velikim
čovjekom. Tako ga doista i nazivam.
Fizički mu je izgled kao u umorna trgovca. Lice odaje crte iscrpljenosti koja
jednako može potjecati od odviše razmišljanja kao i od nezdrava života. Pokreti su
mu bilo kakvi. Pogled odaje stanovitu živost — prednost onoga tko nije kratkovidan.
Glas mu je pomalo zatomljen, kao da je početak opće paralize pokvario to emitiranje
duše. A emitirana duša drži govore o politici stranaka, o padu tečaja škude i o tome
što je bezvrijedno kod značajnih kolega.
Da ne znam tko je on, po izgledu ga ne bih poznao. Dobro znam da se s velikim
ljudima ne može povezati ona herojska ideja što ju stvaraju obični ljudi: da neki
veliki pjesnik mora biti Apolon u tjelesnom obličju i Napoleon u držanju; ili, manje
zahtjevno, naočit čovjek s izražajnim licem. Dobro mi je poznato da su to prirodne i
besmislene ljudske ideje. No, ako se i ne očekuje sve ili gotovo sve, očekuje se ipak
nešto. I kada se s viđenoga stasa prijeđe na dušu koja govori, ne očekuje se odmah
duh ili živost, ali se barem računa na inteligenciju uz, makar, sjenu uzvišenosti.
Sve to — ova ljudska razočaranja — potiče nas da mislimo koliko je zapravo
istine u prostom pojmu nadahnuća. Ovo tijelo namijenjeno trgovcu i ova duša
namijenjena obrazovanom čovjeku, kada su sami, čini se da su na tajanstven način
promaknuti nečim unutarnjim što im je izvanjsko, i da ne govore nego se u njima
govori, a glas kaže da je bila laž ono što su rekli.
Ovo su slučajna i nekorisna razmišljanja. Postaje mi žao što sam ih imao. S
njima se ne umanjuje vrijednost čovjeka; s njima se ne povećava izražajnost njegova
tijela. No zapravo, ništa ne mijenja ništa, a ono što kažemo ili činimo okrzne tek
vrhove brda u dolinama kojih spavaju stvari.


359.
L. do D. 14. 6 1932.

329
Nitko ne razumije drugoga. Mi smo, kako kaže pjesnik , otoci u moru života;
između nas ziba se more koje nas određuje i razdvaja. Ma koliko se neka duša
naprezala da sazna što je druga duša, neće to saznati, već samo ono što joj govori
riječ — bezlična sjena na tlu njezina razumijevanja.
Volim izraze jer uopće ne znam što izražavaju. Poput učitelja sam sv. Marte:
zadovoljan sam onime što mi daju. Vidim, a to je već mnogo. Tko je u stanju
razumjeti?
Možda zbog ovakva shvatljivog skepticizma pristupam na isti način stablu i
nekom licu, plakatu i osmijehu. (Sve je prirodno, sve umjetno, sve isto.) Sve što
vidim, za mene je samo vidljivo, bilo to visoko plavo nebo s bjeličastim zelenilom
jutra što pristiže, bila to lažna grimasa koja grči lice onoga koji trpi pred svjedocima
zbog smrti nekoga voljenog bića.
Lutke, ilustracije, stranice što postoje i okreću se. U njima nije moje srce, a
gotovo ni moja pažnja koja po njima prelazi izvana, poput muhe po papiru.
Znam li ja uopće da li osjećam, da li mislim, da li postojim? Ništa: samo
objektivni obris boja, oblika, izraza od kojih sam tek titravo zrcalo nekorisno za
prodaju.


360.

U usporedbi s običnim i autentičnim ljudima koji prolaze ulicama života s
prirodnom sudbinom koja ih je zatekla, ovi i likovi iz kafića poprimaju izgled što ga
ne znam odrediti, osim uspoređujući ih s duhovima iz snova — ti likovi nisu iz
noćnih mora ili patnji, ali kada ih se sjetimo, sjećanje na njih ostavlja nam okus
prošloga gađenja, a da i ne znamo zašto, neku neugodu koja je u njima, no koja se ne
može odrediti kao da je njihova.
Vidim obrise veleumova i stvarnih pobjednika, čak i malih, kako jedre u
330
noćima, ne znajući što brazdaju njihovi visoki pramci u ovome moru punom
331
morskih trava od slame iz pošiljaka i ostataka pluta.
Ondje se skuplja sve kao na tlu dvorišta zgrade u kojoj je ured, a vidi se kroz
rešetke skladišnog prozora i doima se kao tamnica za zatočeno smeće.


361.
L. do D.

 Traganje za istinom — bilo za subjektivnom istinom uvjerenja, za objektivnom
istinom stvarnosti ili društvenom istinom novca ili moći — uvijek sa sobom donosi,
ukoliko za njom krene netko tko zaslužuje nagradu, tek posljednju spoznaju o
nepostojanju. Velika srećka života zgodi se samo onima koji su ju slučajno kupili.
Umjetnost sadrži visak vrijednosti jer nas izvlači odavde.


362.

Svako kršenje moralnoga zakona ispravno je kada se poduzima zbog
pokoravanja višem moralnom zakonu. Nije oprostivo krasti kruh zbog gladi.
Oprostiti se može jednome umjetniku ako ukrade deset tisuća škuda da bi osigurao
dvije godine svojega života i mira, ukoliko njegovo djelo stremi jednome
civilizacijskom cilju; ako je tek puko estetsko djelo, opravdanje ne vrijedi.


363.
L. do D. ili Filatelist? Filatelist je jedna od mnogobrojnih pripovjedaka u Pessoinoj ostavštini.

Mi ne možemo voljeti, sine. Ljubav je tjelesnija od iluzija. Ljubiti znači
posjedovati, čuješ li. A što posjeduje onaj tko ljubi? Tijelo? Da bi ga posjedovali bilo
bi potrebno da njegova tvar postane naša, da ju pojedemo, da ju u sebe uključimo…
A i ta bi nemogućnost bila privremena zato što i samo naše tijelo prolazi i mijenja se,
jer mi ne posjedujemo svoje tijelo (posjedujemo tek svoj dojam njega), i zato što bi,
jednom posjedovano, to voljeno tijelo postalo naše, te ne bi više bilo tuđe, a ljubav bi
tada, s nestankom drugoga bića, iščeznula…
Posjedujemo dušu? Čuj me u tišini: ne posjedujemo ju. Čak ni naša duša nije
naša. Osim toga, kako posjedovati jednu dušu? Između duše i duše postoji ponor jer
332
su duše .
Što posjedujemo, što posjedujemo? Što nas navodi da volimo? Ljepota? A mi ju
posjedujemo ljubeći? Što posjeduje izuzetno divlje i snažno posjedovanje tijela? Ni
tijelo, ni dušu, čak ni ljepotu. Posjedovanje lijepoga tijela ne grli ljepotu, grli stanice
masnoga tkiva tijela; poljubac ne dodiruje ljepotu usana, već vlažno meso smrtnih i
sluzavih usana; sama kopulacija je tek kontakt, blizak kontakt trenja, ali ne stvarna
penetracija, čak ni jednoga tijela u drugo… Što posjedujemo, što posjedujemo?
Makar svoje dojmove? Barem je ljubav način da se posjedujemo, mi u svojim
dojmovima; barem je način da sanjamo jasno, i prema tome veličanstveno, san da
postojimo; i kada dojam nestane, ostaje barem sjećanje na njega zauvijek u nama, i
tako doista posjedujemo…
Varamo se čak i u tome. Ne posjedujemo ni svoje dojmove. Ne reci ništa!
Sjećanje je dojam prošlosti… A svaki je dojam jedna iluzija.
— Slušaj me, slušaj me uvijek! Slušaj me i ne gledaj kroz otvoren prozor ravnu
drugu obalu rijeke, ni suton <>, ni pisak nekoga vlaka što reže daleku prazninu <>.
— Slušaj me u tišini!…
Ne posjedujemo svoje dojmove… Ne posjedujemo se u njima.

(Nagnuta žara, suton po nama izlijeva ulje <> gdje časovi, ružine latice, lepršaju
u razmacima.)


364.

Ne posjedujemo svoje tijelo — kako bih onda mogao posjedovati pomoću
njega? Ne posjedujemo svoju dušu — kako bih mogao posjedovati pomoću nje? Ne
333
razumijem svoj duh — kako da pomoću njega razumijem?
Ne posjedujemo ni tijelo ni istinu — čak ni iluziju. Mi smo utvare laži, sjene
iluzije, a naš je život šupalj iznutra i izvana. Poznaje li netko granice svoje duše da bi
mogao reći — ja sam ja.

No znam što osjećam, osjećam to ja.

Kada netko drugi posjeduje ovo tijelo, posjeduje li u njemu isto što i ja? Ne.
Posjeduje drugi dojam.

Zar nešto posjedujemo? Ako ne znamo što smo, kako znamo što posjedujemo?

Da za ono što pojedeš kažeš »ja to posjedujem«, to bih shvatio. Ono što jedeš
nesumnjivo unosiš u sebe, pretvaraš ga u svoju tvar, osjećaš kako u tebe ulazi i kako
ti pripada. No o tome što jedeš ne govoriš kao o »posjedovanju«. Što ti nazivaš
posjedovanjem?


365.

Ludilo što se naziva tvrdnjom, bolest što se naziva vjerovanjem, sramota što se
naziva srećom — sve to miriše na svijet, ima okus tužne stvari, a to je zemlja.
Budi ravnodušan. Ljubi zalaz sunca i svitanje, jer nema koristi ni za tebe u toj
ljubavi. Odjeni svoje biće u zlato mrtva popodneva, kao svrgnuti kralj u nekome
jutru ruža, sa svibnjom u bijelim oblacima i smiješkom djevica na udaljenim
imanjima. Tvoja žudnja umire među mirtama, tvoja mučnina prestaje među
datuljama, a zvuk vode sve prati kao predvečerje u blizini obala, i kao rijeka bez
smisla, osim u vječnom protjecanju prema dalekim plimama. Ostalo je život što nas
napušta, plamen što se gasi u našem pogledu, istrošena ljubičasta odora prije no što
ju odjenemo, mjesec koji bdije nad našom napuštenošću, zvijezde što prostiru svoju
tišinu ponad našega trenutka razbijenih iluzija. Postojana zaludna bol koja nas s
ljubavlju pritišće na grudi.
Moja je sudbina dekadencija.
Moj je posjed nekoć bio u dubokim dolinama. Zvuk vode koja nikada nije
osjetila krv zalijeva moje snove. Krošnje stabala što zaboravljaju život bijahu uvijek
zelene u mojim zaboravima. Mjesec bijaše protočan poput vode između kamenja.
Ljubav nikada nije stigla do te doline i zato je ondje sve bilo sretno. Ni san, ni ljubav,
ni bogovi u hramu nisu prolazili između povjetarca i jedinstvenoga časa, i nije se
znalo za čežnju za opijenim i posve nepotrebnim vjerovanjima.


366.
L. do D.

Nekorisni krajolici poput onih što kruže oko kineskih šalica polazeći od ručke i
završavajući naglo na ručki. Šalice su uvijek tako malene… Kamo bi se protegnuo, i
čime <> od porculana, krajolik koji se ne proteže dalje od ručke na šalici?

Nekim je dušama moguće osjetiti duboku bol zbog krajolika oslikanog u
jednom kineskom potezu bez tri dimenzije.


367.
L. do D.

… i krizanteme razbolijevaju svoj ocvali život u sjenovitim vrtovima što ih
nastavaju.

… japanska požuda za jasnim posjedovanjem tek dviju dimenzija.

… obojeno postojanje nad mutnom prozirnošću japanskih likova na šalicama.

… stol diskretno postavljen za čaj — puka izlika za razgovore posve zaludne —
uvijek je za mene imao nešto od bića i osobnosti s dušom. Poput organizma oblikuje
se posve sintetički! Nije to običan zbir sastavnih dijelova.


368.

A dijalozi u fantastičnim vrtovima koji jasno ne okružuju ništa na nekim
šalicama? Kakve li su uzvišene riječi izmijenila dva lika koji su zasjeli s one strane
čajnika? A ja nemam odgovarajuće uši da ih čujem, poput mrtvaca u ljudskoj
raznobojnosti!
Dražesna psihologija doista nepomičnih stvari! Vječnost ju tka, a pokret
oslikanoga lika ocrtava, s visine njegove vidljive vječnosti, našu prolaznu groznicu
334
koja se nikada ne zaustavi na prozorima u jednom držanju i nikada ne zadrži na
335
vratima u jednoj grimasi .
Kako zanimljiv mora da je folklor obojena naroda na drvenim pločama! Ljubav
izvezenih likova — ljubav u dvije dimenzije, geometrijski čista — vjerojatno su <>
za zabavu odvažnih psihologa.
Ne ljubimo, osim što hinimo da ljubimo. Istinska ljubav, besmrtna i zaludna,
pripada tim likovima koji se ne mijenjaju zbog svoje statičke prirode. Otkad ga
poznajem, Japanac koji sjedi na izbočenom dijelu <> mojega čajnika, još se nije
promijenio… Nikada nije okusio ruke žene koja je na varljivoj udaljenosti od njega.
Neko obojeno ukinuće kao od ispražnjena sunca, razlivena, vječito se ne ostvaruje na
336
obroncima brda. I sve se podvrgava jednome časku tuge — najvjernije tuge što
zaludno ispunjava krhkost mojih umornih časova.


369.
L. do D.

U ovome metalnom dobu barbara samo sustavno pretjeran kult naših
sposobnosti da sanjamo, da analiziramo i da privlačimo, može spasiti našu osobnost
da se ne rastoči u ništa ili u identičnost s drugima.
Ono što naši dojmovi imaju od stvarnoga, upravo je ono po čemu nisu naši. Ono
što je zajedničko u dojmovima, oblikuje stvarnost. Zato je naša osobnost u našim
dojmovima samo u njihovu lažnom dijelu. Kakvu bih radost osjetio da jednoga dana
vidim purpurno sunce. Kako bi to sunce bilo moje, samo moje!


370.
L. do D.

337
Nikada svojim osjećajima ne omogućujem da saznaju što će osjećati…
Poigravam se sa svojim dojmovima poput kraljevne koja se dosađuje sa svojim
velikim pripravnim i okrutnim mačkama…
Naglo zatvaram vrata u sebi kroz koja bi određeni dojmovi prošli i ostvarili se.
Silovito mičem s njihova puta duhovne predmete koji bi im urezali određene
pokrete.

Kratke rečenice bez smisla umetnute u razgovore za koje pretpostavljamo da ih
vodimo; besmislene tvrdnje stvorene od pepela drugih razgovora koji već sami po
sebi ne znače ništa…
— Vaš pogled ima nešto od glazbe koju sviraju na palubi lađe, posred tajnovite
rijeke sa šumama na suprotnoj obali…
= Nećete reći da je hladna noć s mjesečinom. Gnušam se noći s mjesečinama…
Ima ih koji doista običavaju svirati glazbu u noćima s mjesečinom…
— To je također moguće… I žalosno je, naravno… Ali vaš pogled doista odaje
želju da za nečim čeznete… Nedostaje vam osjećaj koji bi izrazio… Nalazim u
pogrešnosti vašega izraza stanovit broj iluzija što sam ih imao…
= Vjerujte da ponekad osjećam ono što kažem, i unatoč tome što sam žena, i
ono što kažem pogledom…
— Niste li okrutni prema sebi? Osjećamo li mi doista ono što mislimo da
osjećamo? Ima li ovaj naš razgovor, naprimjer, odlike stvarnosti? Nema. A u romanu
ne bi bio prihvatljiv.
= Svakako… Nisam posve sigurna da razgovaram s vama, vidite… Unatoč
tome što sam žena, stvorih obvezu da budem slika u nekoj knjizi dojmova jednoga
ludog crtača… Postoje na meni pretjerano jasne pojedinosti… Znam, to pomalo
pruža dojam pretjerane i ponešto nategnute stvarnosti… Smatram da je jedina stvar
dostojna jedne suvremene žene da bude ova idealna slika. Kada sam bila dijete
željela sam biti kraljica u nekom istrošenom snopu karata koji smo imali u kući…
Smatrala sam taj način života doista suosjećajnim otiskom… Ali dok smo djeca
imamo takve moralne težnje… Tek kasnije, u dobi kada sve naše težnje postanu
nemoralne, razmišljamo o tome ozbiljno…
338
— Ja nikada ne razgovaram s djecom, zato vjerujem u njihov umjetnički
nagon… Znate li da upravo sada, dok govorim, želim prodrijeti do dubokog smisla
tih stvari o kojima mi govorite… Opraštate mi?
= Ne sasvim… Nikada se ne smiju istraživati osjećaji dok se drugi pretvaraju da
ih imaju. Oni su uvijek odviše prisni… Vjerujte da me doista boli što vam se ovako
prisno povjeravam, i premda je sve to lažno, to su ipak istinske prnje moje jadne
duže… Vjerujte, ono najbolnije što u biti jesmo, ono je što zapravo nismo, i naše
339
najveće tragedije zbivaju se u našoj ideji o nama .
— To je tako istinito… Zašto ste to rekli? To me je povrijedilo. Zašto oduzeti
našem razgovoru njegovu stalnu nestvarnost? Ovako je ovaj razgovor gotovo moguć,
za stolom uz čaj, između lijepe žene i jednog izmišljača dojmova.
= Da, da,.. Sada bih ja trebala moliti da mi oprostite… Ali vidite bila sam
rastresena i zapravo nisam primijetila kako sam rekla nešto točno… Promijenimo
temu… Kasno, kao i uvijek!… Nemojte se ljutiti… Ta moja rečenica uopće nema
nikakva smisla…
— Ne ispričavajte se, ne mislite o onome što govorimo… Svaki dobar razgovor
mora biti monolog u dvoje… Na kraju, trebali bismo ne biti sigurni razgovaramo li
340
doista s nekim ili u potpunosti zamišljamo razgovor… Najbolji i najdublji
razgovori, i naročito najmanje moralno poučni, oni su što ih romanopisci vode
između dva lika u romanu… Kao primjer…
= Za Boga miloga! Niste mi valjda htjeli doista navesti neki primjer… To se
341
radi samo u gramatikama; ne znam sjećate li se da ih čak nikada nismo čitali.
— Jeste li ikada pročitali neku gramatiku?
= Ja, nikada. Oduvijek sam osjećala duboku odbojnost prema tome da saznam
kako se izriču stvari… Jedinu naklonost u gramatikama osjećala sam prema
iznimkama i pleonazmima… Pobjeći pravilima i govoriti nekorisne stvari točno
sažima bitno modemi stav… Ne kaže li se tako?
— Svakako… Što je to antipatično u gramatikama (jeste li primijetili dražesnu
nemogućnost što o tome razgovaramo?) — ono što je antipatično u gramatikama to
je glagol, glagoli… To su riječi koje daju smisao rečenicama… Poštena rečenica
uvijek mora imati raznoliki smisao… Glagoli!… Jedan moj prijatelj koji se ubio —
svaki put kada vodim dugi razgovor neki se moj prijatelj ubije — namjeravao je
posvetiti svoj život razaranju glagola…
= Zašto se ubio?
— Čekajte, ne znam… Nastojao je otkriti i utvrditi način kako da ne upotpuni
rečenice, a da ne izgleda kao da to čini. Običavao mi je govoriti da traži mikrob
značenja… Ubio se, jasno, jer je jednoga dana shvatio golemu odgovornost koju je
na sebe preuzeo… Važnost problema uništio mu je mozak… Revolver i…
= Ah, ne… To nikako… Zar ne vidite da nije mogao biti revolver?… Takav
čovjek nikada sebi ne bi pucao u glavu… Vi slabo razumijete prijatelje koje nikada
niste imali… To je veliki nedostatak, znate li?… Moja najbolja prijateljica — jedna
dražesna mladić koju sam izmislila —
— Dobro se slažete?
= Koliko je to moguće… Ali ta djevojka, ne možete zamisliti, <>

Dvije osobe koje su sjedile za stolom pijući čaj nisu zacijelo vodile ovaj
razgovor. No bili su tako dotjerani i dobro odjeveni da je šteta što nisu tako
razgovarali… Zato sam napisao ovaj razgovor da bi ga oni vodili… Njihovo držanje,
njihove sitne kretnje, njihovi djetinjasti pogledi i osmijesi u trenucima razgovora koji
su otvarali intervale u osjećaju da postojimo, jasno su govorili o tome što pouzdano
hinim kada se osvrćem na… Kada jednoga dana budu oboje vjenčani, nesumnjivo
svaki za sebe — zbog namjere da budu odviše zajedno ne bi se mogli vjenčati jedno
s drugim — i ako slučajno pogledaju ove stranice, vjerujem da će prepoznati ono što
nikada nisu izrekli i da će mi biti zahvalni što sam to tako dobro protumačio, ne
samo ono što doista jesu, nego i ono što nikada nisu poželjeli biti i ne znaju da su
bili…
Ako me budu čitali, neka vjeruju da su to doista rekli. U izvanjskome razgovoru
što su ga oboje slušali toliko je toga nedostajalo da <> — nedostajao je miomiris
toga časa, miris čaja, značenje u slučaju buketa <> što je imala na grudima… Sve to
što je bilo dijelom razgovora, oni su zaboravili reći… Ali sve je to bilo ondje, a ovo
što ja radim više je posao povjesničara nego literarni posao. Obnavljam,
upotpunjujući… i to mi služi kao isprika pred njima zato što sam tako usredotočeno
342
slušao što su govorili i što nisu željeli govoriti .


371.

APOTEOZA BESMISLA

Govorim ozbiljno i tužno; ova tema ne pruža radost, jer su radosti sna
proturječne i rastužuju, zato i pružaju zadovoljstvo na neki posebno tajnovit način.
Ponekad u sebi slijedim, nepristrano, te mile i besmislene stvari koje ne mogu
vidjeti jer su nelogične pogledu — mostovi bez odakle i kamo, ceste bez početka i
kraja, preokrenuti krajolici <> — besmisao, nelogičnost, proturječnost, sve što nas
otklanja i udaljava od stvarnoga i njegove čudovišne pratnje od praktičnih misli,
ljudskih osjećaja i želja za korisnim i probitačnim djelovanjem. Besmisao je spas
pred nailaskom tereta mučnine zbog onoga stanja duše što se počinje osjećati kao
slatka mahnitost sanjanja.

A ja, ne znam na kakav tajanstveni način, zamišljam taj besmisao — ne znam
343
kako to objasniti, ali vidim stvari nepojmljive viđenju .


372.

APOTEOZA BESMISLA

Obesmislimo život, od istoka do zapada.


373.
L. do D. 23. 6. 1932.

Život je jedno eksperimentalno putovanje, nenamjerno. To je putovanje duha
kroz materiju, a dok duh putuje, u njemu se živi. Zato postoje kontemplativne duše
koje žive intenzivnije, šire i uzbudljivije od drugih koje žive izvanjski. Ishod je sve.
Živjelo se ono što se osjetilo. Povlačimo se tako umorni iza sna kao iz vidljiva rada.
Nikada se ne živi toliko kao kada se mnogo misli.
Tko se nalazi u kutu dvorane, pleše sa svim plesačima. Vidi sve i zato što sve
vidi, proživljava sve. Kako je sve, na kraju krajeva, samo naš dojam, jednako je
vrijedan dodir s nekim tijelom kao i njegovo gledanje, ili čak obično sjećanje na
344
njega. Plešem, stoga, kada vidim da se pleše. Kažem, kao engleski pjesnik koji je
rekao kako je u daljini, ležeći na travi, promatrao tri žeteoca: »Četvrti žanje, a to sam
ja.«
Sve ovo izricanje osjećaja nastaje zbog velikog umora, naizgled bez uzroka, koji
se danas iznenada spustio na mene. Ne samo da sam umoran nego i ogorčen, a
gorčina je također nepoznata. Na rubu sam suza zbog tjeskobe — ne suza što se
isplakuju, nego onih koje se zadržavaju, suza zbog bolesti duše, a ne zbog osjetljive
boli.
 Toliko sam proživio, a nisam živio! Toliko sam razmišljao, a nisam mislio!
Pritišću me svjetovi zaustavljenih nasilja, proživljenih pustolovina bez pokreta.
Zasićen sam onime što nikada nisam imao, niti ću imati, zlo mije od bogova
postojanja. Sa sobom nosim rane svih bitaka što sam ih izbjegao. Moje mišićavo
tijelo zdrobljeno je od napora što ga nisam ni pomislio učiniti.
Mutan, nijem, ništavan… U visini je nebo jednoga mrtvog ljeta, nesavršenoga.
Gledam ga kao da nije ondje. Spavam ono što mislim, ležim hodajući, patim bez
osjećaja. Moja je velika čežnja ni za čim, ništa, poput visoka neba što ga ne vidim, i
u koje buljim neosobno.


374.
L. do D. 2. 7.1932. Objavljeno u časopisu A Revista, br. 1, 1932.

U jasnome savršenstvu dana zadržava se još zrak pun sunca. Nije to prisutan
pritisak buduće grmljavine, neraspoloženje nehotičnih tijela, nejasna mutnost neba
uistinu plavoga. To je osjetljivo utrnuće dokolice koja se uvlači, pero što lagano
dodiruje lice koje se uspavljuje. To je ljeto, ali kasno ljeto. Godi polje čak i onome
koji ga ne voli.
Da sam netko drugi, ovo bi za mene, vjerujem, bio sretan dan, jer bih ga osjećao
ne misleći o njemu. Završio bih, unaprijed se veseleći, svoj uobičajeni posao — koji
mi je jednolično neobičan svakoga dana. Ušao bih u tramvaj za Benficu, po
dogovoru s prijateljima. Večerali bismo pri samome odlasku sunca, među
povrtnjacima. Radost koju bismo osjećali bila bi dio krajolika, i svi koji bi nas vidjeli
takvom bi je i prepoznali.
Međutim, kako sam ja ja, uživam pomalo u malenkosti svojega zamišljanja
dragim. Da, odmah bi potom on-ja, pod vinovom lozom ili stablom, pojeo dvostruko
no što ja znam pojesti, popio dvostruko no što bih se usudio popiti, smijao se
dvostruko no što mogu zamisliti da se smijem. Odmah potom on, sada ja. Da, načas
sam bio drugi: gledao sam, živio u drugome tu skromnu i ljudsku radost postojanja
poput životinje u rukavima košulje. Velik je dan koji mi je omogućio da tako sanjam!
Sve je plavo i uzvišeno u visinama, poput moga kratkotrajnog sna o tome da budem
trgovački putnik, zdrav u nekim prazničnim raspoloženjima na kraju dana.


375.
L. do D. (?)

 Polje je ondje gdje nismo. Ondje, samo ondje, ima istinskih sjena i istinskih
šuma.
Život je oklijevanje između uskličnika i upitnika. U sumnji postoji točka
svršetka.

Čudo je Božja lijenost, odnosno, lijenost što Mu je pridajemo, izmišljajući čudo.

Bogovi su inkarnacija onoga što nikada ne možemo biti.

Umor od svih pretpostavki…


376.
L. do D.

Laka opijenost slabe groznice, kada neka meka i hladna nelagoda prodire kroz
kosti i žari u očima što kucaju pod sljepoočnicama — tu nelagodu želim kao što rob
želi voljenoga tiranina. Pruža mi slomljenu drhtavu bezvoljnost u kojoj naslućujem
345
vizije, skrećem za uglove ideja i gubim se između umetaka osjećaja.
Misliti, osjećati, željeti, postaje tek jedna zbrka. Vjerovanja, dojmovi,
zamišljene stvari i sadašnje stvari u neredu su, poput na tlu ispremiješana sadržaja
346
raznih istresenih pretinaca.


377.
L. do D. 16. 7. 1932.

Dojam oporavka, naročito ako se bolest koja mu je prethodila slabo osjetila u
347
živcima , ima nešto od tužnoga veselja. Postoji jesen u emocijama i mislima, ili
bolje, početak proljeća što se u zraku i nebu doima poput jeseni, jedino što ne opada
lišće.
Umor godi, a to što godi pomalo boli. Osjećamo se ponešto izvan života,
premda smo u njemu, kao da smo na terasi kuće u kojoj živimo. Zadubljeni smo ne
misleći, osjećamo bez određene emocije. Želja se umiruje, jer nema potrebe za njom.
Tada se stanovita sjećanja, nadanja, neodređene želje polako uspinju kosinom
svijesti, poput pješaka koji se nejasno vide s vrha brda. Sjećanja na bezvrijedne
stvari, nade u stvari za koje je svejedno jesu li bile ili nisu, želje koje nisu imale
silovitost prirode ili isijavanja, koje nikada nisu mogle poželjeti da budu.
Kada se dan spoji s ovim emocijama, kao današnji koji je, premda je ljeto,
napola oblačan s modrinama, a vjetar, zato što nije topao, gotovo je hladan, tada to
stanje duše postaje oštrije kada mislimo, osjećamo i proživljavamo ove dojmove.
Nije to zato što bi sjećanja, nade i želje što smo ih imali, postali jasnijima. Ali osjeća
se jače, i njihov neodređeni zbir pomalo besmisleno pritišće srce.
Postoji u ovome času nešto udaljeno u meni. Uistinu sam na terasi života, ali ne
baš ovoga života. Nad njim sam i gledam ga s mjesta s kojega promatram. Leži
preda mnom, spušta se terasasto i klizeći, poput raznolikoga krajolika, sve do dima
ponad bijelih seoskih kuća u dolini. Ako sklopim oči i dalje vidim, jer ne vidim. Ako
otvorim oči ne vidim ništa što već nisam vidio. Ja sam sav jedna neodređena čežnja,
ne za prošlošću, ne za budućnošću: čežnja sam za sadašnjošću, bezimena, obilna i
neshvaćena.


378.
L. do D. 25. 7. 1932.

Klasifikatori stvari, oni znanstvenici čija je znanost samo klasificiranje,
općenito ne znaju da je ono što se klasificira beskrajno, te se stoga i ne može
klasificirati. No ponajviše se čudim što ne znaju za postojanje onih, klasificiranju
nepoznatih stvari, kao što su stvari duše i svijesti koje se nalaze u međuprostorima
spoznaje.
Možda je stvar u tome što ja odviše mislim ili odviše sanjam, no sigurno je da
ne razlikujem stvarnost koja postoji od sna koji je stvarnost što ne postoji. Te zato
umećem u svoja razmišljanja o nebu i zemlji sve one stvari što ne blistaju na suncu i
ne gaze se nogama — lepršave divote mašte.
Pozlaćujem se pretpostavljenim zalascima, no pretpostavljeno je živo u
pretpostavljanju. Veselim se zamišljenim povjetarcima, no zamišljeno živi kada se
zamišlja. Imam dušu zbog raznih hipoteza, ali te hipoteze imaju vlastitu dušu, i daju
mi zato onu koju imaju.
Ne postoji problem, osim problema stvarnosti, a taj je nerješiv i živ. Što ja znam
o razlici između stabla i sna? Stablo mogu dodirnuti; znam da san imam. Što je to
uistinu?
Što je to? Ja u pustome uredu mogu živjeti zamišljajući a da moje rasuđivanje
ne trpi. Ne prekida se moje razmišljanje o napuštenim stolovima i o službi pošiljki s
papirom i namotanom užadi. Ne nalazim se na svome visokom stolcu, nego zavaljen,
u promaknuću koje bi trebalo uslijediti, na Moreirovu stolcu s okruglim ručkama.
Možda me utjecaj mjesta posvećuje u zaboravnosti. Dani velikih vrućina potiču
pospanost; spavam a da ne spavam zbog nedostatka snage. I zato ovako razmišljam.


379.

BOLAN INTERVAL

Ulica me već zamara, ali ne, ne zamara me — sve je ulica u životu. Nasuprot je
krčma što ju vidim ako pogledam preko desnoga ramena; a nasuprot su i kovčezi što
ih vidim ako pogledam preko lijevoga ramena; a u sredini, što ne mogu vidjeti osim
ako se posve ne okrenem, postolar pravilnim zvukom ispunjava otvor vrata ureda
Afričke tvrtke. Drugi su katovi neodredivi. Na trećem je katu neki pansion, kažu
nemoralan, ali takav je i život, kao i sve.
Zar me ulica umara? Umaram se samo kada mislim. Kada gledam ulicu ili ju
osjećam, ne mislim: radim s velikim unutarnjim predahom, posljednji u onome kutu,
knjigovodstveno nitko. Nemam dušu, nitko nema dušu — sve je rad u prostranoj
kući. Tamo gdje milijunaši uživaju, uvijek u nekom svom inozemstvu, također
postoji rad, i također ne postoji duša. Od svega ostaje poneki pjesnik. Da barem od
mene ostane neka rečenica, nešto izrečeno za što bi se reklo: Dobro je!, poput
brojeva što ih upisujem, prepisujući ih, u knjigu mojega čitavog života.
Nikada neću, vjerujem, prestati biti pomoćni knjigovođa u nekom skladištu
tkanina. Želim, s nemilosrdnom iskrenošću, da nikada ne postanem knjigovođa.


380.
L. do D. 28. 9. 1932.

Već dugo — ne znam da li danima ili mjesecima — ne zapisujem nikakav
dojam; ne mislim, dakle, ne postojim. Zaboravio sam tko sam; ne znam pisati jer ne
znam biti. U nekoj nakošenoj uspavanosti bio sam drugi. Saznanje da se ne sjećam
znači buđenje.
Načas sam se onesvijestio od svojega života. Vraćam se sebi bez sjećanja na to
što sam, a sjećanje na to što sam bio isprekidano je. U meni je zbrkana spoznaja
nekakva nepoznatog intervala, zaludni napor sjećanja koje želi pronaći drugo. Ne
uspijevam se nadovezati. Ako sam živio, zaboravio sam kako se to radi.
Nije ovaj prvi dan osjetljive jeseni — prvi dan hladnoće koja nije svježina što
zaogrće mrtvo ljeto u slabije svjetlo — taj koji mi u nekoj stranoj prozirnosti pruža
dojam mrtve težnje ili prividne želje. Ne postoji u ovome interludiju izgubljenih
stvari nikakav nejasni trag beskorisna sjećanja. Još je bolnije od toga — to je
mučnina od sjećanja na ono što se ne pamti, klonuće što ga je svijest izgubila između
algi i rogoza na obali ne znam čega.
Spoznajem da čist i nepomičan dan ima pozitivno nebo i manje bistru modrinu,
no duboku modrinu. Spoznajem da sunce, nejasno manje zlatno no što je bilo,
pozlaćuje vlažnim odsjajima zidove i prozore. Spoznajem da nema vjetra ni
povjetarca što bi na njega podsjećao i ukidao ga, nego spava neka budna svježina u
neodređenom gradu. Spoznajem sve to ne misleći i ne želeći, i ne spava mi se osim u
sjećanju, i ne čeznem osim po nemiru.
Oporavljam se nevrijedan i udaljen od bolesti što ju nisam imao. Pripremam se
hitro za buđenje na koje se ne usuđujem. Kakav mi to san nije dopustio spavati?
Kakva to nježnost nije sa mnom htjela govoriti? Kako je dobro biti drugi s ovim
snažnim, hladnim proljetnim dahom! Kako je dobro moći barem na to misliti, bolje
od života, dok se u daljini, u slici sjećanja, zelenkaste trske svijaju k obali, bez vjetra
koji bi se osjetio!
U sjećanju na ono što nisam bio, često se zamišljam mladim i zaboravljam. I
drugi su bili krajolici koje nikada nisam vidio; bili su novi, a da to nisu bili, krajolici
što sam ih doista vidio. Što mi je važno? Završih u slučajevima i pukotinama, i dok
je dan svjež zbog samoga sunca na zalasku što ga vidim i nemam ga, na obali snivaju
tamne, hladne trske.


381.
L. do D. 28. 9. 1932.

Nitko još nije odredio, u jeziku što bi ga shvatio onaj koji ga nije iskušao, što je
to mučnina. Ono što neki nazivaju mučninom, nije drugo do dosada; neki mučninom
nazivaju tek neraspoloženje; a neki pak umor. No mučnina, iako sadrži umor,
neraspoloženje, dosadu, sadrži ih kao što voda sadrži vodik i kisik. Uključuje ih, a da
im nije nalik.
Dok jedni pridaju mučnini tako sužen i nepotpun smisao, drugi joj pridaju
značenje koje ju na stanovit način prekoračuje — kao kada se mučninom naziva
unutarnje i duhovno razočaranje pred raznovrsnostima i neodređenostima svijeta.
Ono zbog čega se otvaraju usta, to je dosada, ono što navodi da se promijeni položaj,
to je neraspoloženje, ono zbog čega se ne može micati, to je umor — ali ništa od
toga nije mučnina, a to također nije ni duboki osjećaj praznine stvari, zbog čega se
izigrana težnja oslobađa, razočarana žudnja podiže, a u duši se začinje sjeme iz
kojega se rađa mistik ili svetac.
Da, mučnina je dosada od svijeta, neraspoloženje zbog toga što se živi, umor od
proživljenoga; mučnina je doista tjelesni doživljaj obilne praznine stvari. No
mučnina je još i više, ona je dosada od drugih svjetova, postojali oni ili ne;
neraspoloženje jer se mora živjeti, čak i kao drugi, čak i na drugi način i na drugome
svijetu; umor ne samo od jučer i danas, nego i od sutra, od vječnosti, ako je ima, i od
ničega, ako je ono vječno. Kada duša osjeća mučninu ne boli ju samo ispraznost
stvari i bića, nego također i ispraznost neke druge stvari, koja nije stvar i biće,
ispraznost duše same koja osjeća prazninu, koja se osjeća prazninom, i koja je u njoj
sama sebi mučna i odbojna.
Mučnina je fizički doživljaj kaosa, i doživljaj da je kaos sve. Onaj koji se
dosađuje, koji je neraspoložen, umoran, osjeća se zatočenim u uskoj tamnici. Onaj
koji je nezadovoljan uskoćom života osjeća se kao da je u okovima u velikoj tamnici.
No onaj koji osjeća mučninu osjeća se zatočenim u zaludnoj slobodi beskrajne
tamnice. Po onome tko se dosađuje, tko je neraspoložen ili umoran, mogu se srušiti
zidovi tamnice i zatrpati ga. Onome tko je nezadovoljan uskoćom svijeta mogu
spasti okovi i on može pobjeći, ili može patiti jer ih ne može skinuti, a s osjećajem
boli može zaživjeti bez nezadovoljstva. Ali zidovi beskrajne tamnice ne mogu nas
zatrpati, jer ne postoje; čak nas ne mogu potaknuti da živimo zbog boli, ti okovi koje
nam nitko nije stavio.
Osjećam to pred blagom ljepotom ovoga popodneva što vječno iščezava.
Promatram visoko i jasno nebo po kojemu su neodređene ružičaste stvari, poput
sjena oblaka, neopipljive pahulje prozračnog i dalekog života. Spuštam pogled na
rijeku, voda je tek lagano namreškana i plava te se doima poput zrcala jednoga
dubljeg neba. Ponovno dižem oči k nebu, između onoga što se u nejasnoj obojenosti
razdire bez ostatka u nevidljivome zraku, postoji već primjesa koja hladi od
zamućene bjeline, i kao da neka stvar, i sama od viših i bezvrednijih stvari, ima neku
svoju materijalnu mučninu, neku nemogućnost da bude to što jest, nemjerljivo tijelo
tjeskobe i pustoši.
Ali što? Čega ima u visokom zraku osim visoka zraka koji nije ništa? Čega ima
na nebu osim boje koja nije njegova? Čega ima u tim pahuljama što su oblaci, u koje
već sumnjam, osim nekog odsjaja svjetlosti materijalno potaknute s nekog sunca što
se već predalo? Čega ima u svemu tome osim mene? Ah, ali to je mučnina, samo to.
U svemu tome — u nebu, u zemlji, u svijetu — u svemu tome ima samo mene!


382.

 Stigao sam do one točke kada mučnina postaje jedna osoba, otjelovljena fikcija
mojega suživota sa mnom.


383.
L. do D.

Vanjski svijet postoji kao glumac na pozornici: tamo je, ali je nešto drugo.


384.
L. do D.

… i sve je neizlječiva bolest.
Dokoličarenje osjećaja, nezadovoljstvo što se mora ne znati ništa raditi,
nesposobnost djelovanja, poput <>


385.
L. do D. 2. 11. 1932.

Magla ili dim? Uzdizao sam se sa zemlje ili se spuštao s neba? Nije se znalo:
bilo je to više nalik bolesti zraka nego spuštanju ili zračenju. Ponekad je više
348
nalikovalo bolesti očiju nego nekoj prirodnoj stvarnosti.
Štogod da je bilo, po cijelome se krajoliku širio tmuran nemir satkan od
zaborava i slabosti. Kao da je tišina zlog sunca preuzela neko nesavršeno tijelo. Kao
da će se nešto dogoditi i kao da je na svim stranama postojala intuicija s kojom se
349
vidljivo zastiralo .
Bilo je teško reći ima li oblaka na nebu ili je to magla. Postojala je neka mutna
umrtvljenost, ponegdje obojena, neka posivjelost neprimjetno požutjela, osim kada
bi se rasula u prijetvornu ružičastu boju ili se zaustavila u plavičastim odsjajima, no
nije se razabiralo da li se to nebo otkriva ili ga neko drugo plavetnilo prekriva.
Nije bilo određeno ni neodređeno. Zbog toga se magla mogla nazivati dimom,
jer nije nalikovala magli, ili se pitati je li magla ili dim, jer se ništa nije razabiralo.
Sama je toplina zraka pridonosila sumnji. Nije bila toplina, ni hladnoća, ni svježina,
kao da je svoju toplinu sastavila od elemenata što ih je izvukla iz drugih stvari, a ne
iz topline. Doista bi se moglo reći da je magla, hladna u očima, bila topla na dodir,
kao da su opip i pogled dva osjetljiva oblika istog osjeta.
Oko obrisa drveća ili uglova zgrada nije bilo one osjenčanosti oblika ili bridova
što ju prava, nepomična magla stvara, ili što pravi, prirodni dim čas otkrije, čas
zakloni. Kao da je svaka stvar projicirala iz sebe neku nejasnu dnevnu sjenu u svim
pravcima, bez svjetla koje bi ju objasnilo kao sjenu, bez mjesta projekcije koje bi ju
opravdalo kao vidljivu.
A i nije bila vidljiva: bila je poput začetka, kao da će se nešto vidjeti, ali u svim
dijelovima jednako, kao da je otkrivanje oklijevalo da se pojavi.
A kakva je osjećaja bilo? Nemogućnost da ga se osjeti, raskomadano srce u
glavi, zbrkani osjećaji, umrtvljenost probuđena postojanja, pročišćenje nečega
psihičkog poput osluškivanja za neko konačno otkrivanje, zaludno, što uvijek samo
što se nije pojavilo, kao istina, uvijek kao istina, tako bliska tome da se nikada ne
pojavljuje.
Čak i želja za spavanjem koja podsjeća na misao ne godi zato što je i obično
zijevanje za njom nalik naporu. Čak i prestanak gledanja nanosi bol očima. I u
bezbojnom odricanju čitave duše tek su vanjski zvukovi dalek, nemoguć svijet koji
još postoji.
Ah, drugi svijet, druge stvari, druga duša kojom bi se osjećalo, druga misao
kojom bi se spoznala ta duša! Sve, čak i mučnina, samo ne ova zajednička
zatamnjenost duše i stvari, ova plavičasta napuštenost neodređenosti svega!


386.
L. do D. 28. 11. 1932.

Koračali smo zajedno i odvojeno između naglih prečaca u šumi. Naši koraci,
nama tuđi, išli su zajedno, ujednačeno, po pucketavoj mekoći lišća što se prostiralo
žuto i napola zeleno po neravninama tla. Ali išli su i odvojeno, jer smo bili dvije
misli, a nismo imali ništa zajedničko osim što je ono što nismo bili ujednačeno
gazilo isto čujno tlo.
Jesen je već počela, a osim lišća koje smo gazili neprestano smo slušali drugo
lišće kako pada praćeno silovitim vjetrom; šum lišća bio je posvuda kuda smo išli i
prolazili. Nije bilo drugoga krajolika osim šume koja je sve prekrivala. Međutim,
bila je dostatna kao prostor za nekoga poput nas koji smo od života imali samo
ujednačeno i nejednako hodanje po smrtnome tlu. Bilo je to, mislim, na kraju
jednoga dana, ili bilo kojega dana, ili možda svih dana, u nekoj jeseni svih jeseni, u
simboličnoj i istinskoj šumi.
Kakve smo kuće, dužnosti, ljubavi ostavili — mi sami to ne bismo znali reći. U
tome času nismo bili drugo do putnici između onoga što smo zaboravili i onoga što
nismo znali, hodajući jahači zanemarena ideala. Ali u tome, kao i u stalnome zvuku
zgažena lišća i u uvijek silovitome zvuku neodređena vjetra, nalazio se razlog našega
polaska ili našega dolaska, jer nismo poznavali put ili zašto uopće put, nismo znali
da li krećemo ili stižemo. A oko nas je neprestano, bez poznatoga mjesta ili viđena
pada, šum lišća što se razgrće tugom uspavljivao šumu.
Nijedan od nas nije htio znati za drugoga, međutim nijedan od nas nije
nastavljao bez drugoga. Društvo koje smo pravili jedan drugome bila je neka vrsta
sna što ga je imao svaki od nas. Zvuk ujednačenih koraka pomagao je svakome da
misli bez drugoga, a sami osamljeni koraci probudili bi nas. Šuma je bila sva od
lažnih proplanaka, kao da je lažna ili kao da prestaje, no nije prestajala ni lažnost ni
šuma. Naši ujednačeni koraci neprestano su prosljeđivali, a dok smo osluškivali
pregaženo lišće, čuo se nejasan zvuk lišća što pada, u šumi koja je postala sve, u
šumi jednakoj kozmosu.
Tko smo bili? Jesmo li bili dvojica ili dva oblika jednoga? Nismo to znali ni
pitali. Neko je nejasno sunce moralo postojati, jer u šumi nije bila noć. Neki je
nejasni cilj morao postojati, jer smo hodali. Nekakav je svijet morao postojati, jer je
postojala šuma. No mi smo bili otuđeni od onoga što jest ili bi moglo biti, ujednačeni
i beskrajni putnici po mrtvome lišću, bezimeni i nemogući slušači lišća što pada.
Ništa više. Šum, čas snažan, čas lagan, neznana vjetra, šapat, čas glasan, čas tih, lišća
što još visi, pukotina, sumnja, namjera koja će završiti, iluzija koje nije bilo — šuma,
dva putnika, i ja, ja koji ne znam koji sam od njih bio ja, ni jesam li bio obojica ili
nijedan, i pribivao sam, ne vidjevši kraj, tragediji po kojoj nikada više neće biti
ničega do te jeseni i šume, i uvijek silovitog i neodređenog vjetra, i uvijek lišća što
pada ili je već palo. A uvijek se jasno vidjelo kao da vani sigurno postoji sunce i dan,
bez ikakva cilja, u šuštavoj tišini šume.


387.
L. do D.

Pretpostavljam da ono što nazivaju dekadentnim postoji u meni kao vanjska
definicija moga duha, ta tužna svjetlucanja umetnutoga čuđenja koja jednu
uznemirenu i začaranu dušu utjelovljuju u neočekivane riječi. Osjećam se takvim i
besmislenim. Zato nastojim, oponašajući klasike, uobličiti barem u jednu izražajnu
matematiku ukrasne dojmove svoje zamijenjene duše. U neko doba pisanog
umovanja više ne znam gdje mi je središte pažnje — da li na raspršenim dojmovima
koje nastojim opisati kao nepoznate tapiserije, ili na riječima u koje se, nastojeći
opisati vlastito opisivanje, zaplećem, gubim i vidim druge stvari. U meni se stvaraju
asocijacije ideja, slika, riječi — sve jasno i raspršeno — i govorim ono što osjećam
kao i ono što pretpostavljam da osjećam, ne razlučujem u što me duša upućuje od
slika što ih je duša ispustila i koje cvjetaju na tlu, čak ni to da me zvuk barbarske
riječi ili neki ritam umetnute rečenice odvlače od već neodređene teme, od dojma
već u perivoju, i oslobađaju mi misli i govor, poput velikih zabavnih putovanja. A
sve to, da ponovim, što bi mi trebalo dati osjećaj zaludnosti, promašaja i patnje, ne
uspijeva drugo do dati mi zlatna krila. Čim govorim o slikama, možda zato što
osuđujem njihovu pretjeranost, rađaju mi se slike; čim se uzdignem iz sebe da bih
odbacio ono što ne osjećam, već to osjećam, a samo odbacivanje je izvezeni dojam;
350
čim se zbog izgubljene vjere u napor poželim prepustiti lutanju, klasičnom izrazu,
prostornom i razložnom pridjevu, odjednom, poput sunčeve svjetlosti, jasno vidim
pred sobom stranicu ispisanu u spavanju, a slova iz crnila moje olovke besmisleni su
zemljovid magičnih znakova. I odlažem se poput olovke, skiciram naslovnicu u
predahu bez smisla, udaljen, posrednik i demon, nalik skončanju brodolomca koji se
utapa gledajući divne otoke u onim istim morima, ljubičasto pozlaćenima, što sam ih
u dalekim posteljama istinski sanjao.


388.
L. do D. Povrh ulomka stoji Pessoina napomena »Carefully see whether the »znanost o
latentnom« attitude is or is not hurting the truth of L. do D.«

Pretvoriti u čistu literarnost recepciju osjeta i emocija kada se slučajno pojave i
time izgube na vrijednosti, preobratiti ih u pojavnu materiju da bi se pomoću njih
isklesali kipovi od tečnih i svjetlucavih riječi.


389.
L. do D.

Određenje koje danas najviše želim kao definiciju mojega duha glasi stvaratelj
ravnodušnosti. Želio bih da moje djelovanje u životu, više od bilo kojega drugoga,
bude podučavanje drugih u tome da što više osjećaju za sebe, a što manje prema
dinamičkom zakonu kolektivnosti… Podučavati o toj duhovnoj antisepsi koja
sprečava zarazu vulgarnosti, čini mi se najzvjezdanijim putem prisnoga, pedagoga
kakvim bih ja želio biti. Da oni koji me čitaju, nauče — malo-pomalo, kako nalaže
tema — da nemaju nikakva dojma pred tuđim pogledima i mišljenjima drugih, taj bi
351
cilj dostatno okrunio skolastičku zaustavljenost mojega života.
 Nemogućnost djelovanja oduvijek je za mene bila nemir s metafizičkom
etiologijom. Napraviti neki pokret oduvijek je po mojem osjećanju stvari značilo
uznemirenost, udvostručenje u vanjskom kozmosu; kretanje mi je oduvijek stvaralo
dojam da neću ostaviti nedirnutima zvijezde i nebesa, da će se oni time promijeniti.
Zato je metafizička važnost i najmanjega pokreta vrlo rano pobudila u meni
uznemirenost. U odnosu na djelovanje zadobio sam brižnost transcendentalne
iskrenosti koja me, otkad mi se učvrstila u svijesti, koči u stvaranju odveć naglašenih
odnosa s opipljivim svijetom.


390.

Znati biti praznovjeran još je jedno od umijeća koje, ako je vrhunski ostvareno,
označava uzvišena čovjeka.


391.
L. do D. 13. 12. 1932.

Otkad razmišljam i promatram, koliko mi je to moguće, primijetio sam kako
ljudi ne poznaju istinu ni u čemu — ili se slažu da je istina nešto doista uzvišeno u
životu, ili pak da je korisno doživjeti ju. Najegzaktnija je znanost matematika, koja
živi u zatočeništvu svojih vlastitih pravila i zakona, i svojom primjenom, doduše,
služi u tumačenju drugih znanosti, ali samo tumači ono što te znanosti otkriju, ne
pomaže im u otkrivanju. U drugim znanostima nije ispravno ni prihvatljivo ništa što
ima važnost za najviše ciljeve u životu. Fizika dobro zna koji je koeficijent
rastapanja željeza; no ne zna koji je pravi mehanizam zasnivanja svijeta. I što se više
uzdižemo u onome što bismo željeli znati, više se spuštamo u ono što znamo.
Metafizika koja bi bila najbolji vodič, jer se ona i samo ona upravlja prema najvišim
ciljevima istine i života, nije čak ni znanstvena teorija nego tek hrpa opeka od kojih
se u ovim ili onim rukama grade kuće nikakva izgleda i koje ne povezuje nikakva
žbuka.
Također primjećujem da u životu ljudi kao i u životu životinja nema druge
razlike osim njihova načina da žive u zabludi ili u neznanju. Životinje ne znaju što
čine: rađaju se, rastu, žive, umiru bez razmišljanja, bez naslućene ili istinske
budućnosti. A u kolikoj mjeri ljudi žive drukčije od životinja? Svi spavamo, a razlika
je jedino u snovima, te u stupnju i kvaliteti snova. Možda nas smrt probudi, no ni na
to nema odgovora osim u vjeri, za onoga kome vjerovati znači imati, i u nadi, za
onoga kome želja znači posjedovanje, i u milosti, za onoga kome davanje znači
primanje.
Kiši u ovome hladnom popodnevu tužne zime, kao da tako jednolično kiši od
prve stranice svijeta. Kiši, a moji osjećaji kao da se svijaju pod kišom, spuštaju svoj
surovi pogled prema zemlji grada po kojoj teče voda koja ništa ne hrani, ništa ne
pere, ništa ne veseli. Kiši, a ja naglo osjećam snažan poriv da budem životinja koja
ne zna što je, i da sanjam misli i osjećaje, sklupčan u nekome prostornom području
bića kao u brlogu, zadovoljan s malo topline kao s vječnom istinom.


392.

352
Narod je dobar čovjek .
Narod nikada nije čovjekoljubiv. Ono najočitije u nekom pripadniku naroda je
uska usredotočenost na vlastite interese i brižno isključenje tuđih interesa, što se
provodi koliko je moguće.
Kada narod izgubi tradiciju, to znači da je pukla društvena spona; a kada pukne
društvena spona ishod je pucanje društvene spone između manjine i naroda. A kada
pukne spona između manjine i naroda nestaje umjetnost i prava znanost, zatvaraju se
glavne ustanove iz kojih je postojanje civilizacije poteklo.

Postojati znači ponovno zanijekati. Što sam danas, dok živim, osim nijekanja
onoga što sam bio jučer, onoga koji sam bio jučer? Postojati znači opovrgnuti se.
Nema ničega tako simboličkog u životu kao one vijesti u novinama koje danas
opovrgavaju ono što su upravo te iste novine rekle jučer.

Željeti znači ne moći. Tko je mogao, htio je to tek pošto je mogao, a ne prije.
Tko hoće nikada neće moći, jer se gubi u htijenju. Vjerujem da su ova načela
osnovna.


393.
L. do D.

… niski u ciljevima života što ga živimo, a da sami ne želimo te ciljeve.
Većina, ako ne i svi ljudi, žive jedan jadan život, nizak u svim svojim radostima,
i nizak u gotovo svim svojim bolima, osim u onima koje proistječu iz smrti, jer u
 353
njima sudjeluje Tajna .
354
Čujem kako se kroz moju rastresenost procjeđuju zvukovi što se uzdižu ,
355 356
plutaju i raspršuju se, poput valova koji jedan za drugim naviru, slučajno i
izvana, kao da pristižu s drugoga svijeta: povici prodavača koji prodaju prirodne
357
stvari, povrće naprimjer, ili pak društvene, kao što su to srećke; obla škripa kotača
358
— teretna kola i brza kola poskakuju — automobili što se više čuju u pokretu nego
u okretu; ono neko otresanje nekakve krpene stvari na nekom prozoru; zvižduk
dječaka; grohot s gornjega kata; metalno cviljenje tramvaja u drugoj ulici; nešto
359
pomiješano što dopire iz bočne ulice; uspinjanja, spuštanja, tišine razne ; težak
štropot prijevoznika; poneki koraci; počeci, sredine i završeci glasova — a sve to
postoji za mene dok spavam misleći o tome, poput kamena u travi što na bilo koji
način viri izvan svoga mjesta.
Potom bliži zvukovi u kući, slijevaju se jedni s drugima: koraci, metla,
360
prekinuta pjesma (napola fado ); predvečerje dogovora na balkonu; razdražljivost
onoga što nedostaje na stolu; traženje cigareta što su ostale na komodi — sve je to
stvarnost, antiafrodizijačka stvarnost koja ne ulazi u moju maštu.
Laki koraci pomoćne sluškinje, papuče s crvenim i crnim ispletenim vrpcama
koje u duhu pregledavam, i dok ih takvima uočavam, zvuk zaista poprima nešto od
crvenih i crnih vrpci; sigurni, čvrsti koraci čizama sina koji izlazi i glasno pozdravlja
sa zvukom zalupljenih vrata koji odmah potom prereže jeku što je za njim stigla;
smiraj, kao da je svijet zamro na ovome visokom četvrtom katu; zvuk posuđa koje će
se prati; voda što teče; »zar ti nisam rekao da«… i tišina zatuli s rijeke.
A ja pospan, probavljam i maštam. Imam vremena između sinestezija. I
neobično je misliti kako ne bih htio, da me sada upitate a ja vam odgovorim, neki
361
bolji kraći život od ovih sporih časaka, od ove ništavnosti misli, osjećaja,
djelovanja, gotovo istih dojmova, slučaja-rođenja raspršene volje. I tada razmišljam,
gotovo bez misli, da većina ljudi, ako ne i svi, žive tako, više ili niže, zaustavljeni ili
u hodu, no s istom umrtvljenošću za posljednje ciljeve, s istim napuštanjem stvorenih
362
namjera, istim doživljajem života. Kadgod vidim mačku na suncu, podsjeti me na
čovječanstvo. Kadgod ju vidim da spava, sjetim se da je sve san. Kadgod mi netko
kaže da je sanjao, pomislim, zar ne misli da nikada i nije radio ništa drugo do sanjao.
363
Raste buka ulica, kao da su se neka vrata otvorila i zvoni zvonce .
Što je bilo više nije ništa, jer su vrata odmah zatvorili. Koraci nestaju u dnu
hodnika. Oprani tanjuri podižu glas vode i posuđa. […]


 394.
L. do D.

I kao što sanjam tako i rasuđujem, ako želim, jer je to tek druga vrsta sna.

Kraljeviću ponajboljih trenutaka, nekoć ja bijah tvoja kraljevna, voljeli smo se
drugom vrstom ljubavi, i sjećanje na nju me boli.


395.

Blag i prozračan čas bješe oltar za molitvu. Sigurno je da su u horoskopu našega
susreta blagotvorne podudarnosti bile na vrhuncu. Takva, tako svilena i tako nježna
bila je neodređena tvar sna koja se umetala u našu svijest osjećaja. Sasvim je
iščeznulo, poput nekakva ljeta, naše gorko poimanje da nije vrijedno živjeti.
Oživljavalo je ono proljeće za koje smo mogli, iako pogrešno, misliti da je naše.
Gubitak čari u našoj sličnosti oplakivala su na isti način spremišta vode, između
stabala i ruža u otkrivenim gredicama i beskrajne melodije života — sve bez osjećaja
odgovornosti.
Ne vrijedi truda predosjećati i spoznavati. Sva je budućnost magla koja nas
okružuje, a sutra ima okus današnjeg dana kada se naslućuje. Moja odredišta —
klaunovi koje je karavana ostavila, i to bez bolje mjesečine od mjesečine na cestama,
i bez drugoga podrhtavanja u lišću osim povjetarca i neizvjesnosti časa i naše misli o
podrhtavanju. Daleki purpuri, sjene što bježe, uvijek nepotpun san i bez vjere da će
ga smrt upotpuniti, zrake umirućeg sunca, svjetiljka u kući na obronku, tjeskobna
noć, blag miris smrti samo među knjigama, sa životom vani, drveće što miriše na
zelenilo u golemoj noći koja ima više zvijezda s druge strane planine. Tako su tvoje
trpkosti imale svoju dobroćudnu udruženost; tvoje malobrojne riječi kraljevski su
posvetile ukrcaj, nikada se više nisu vratile nikakve lađe, pa ni one prave, a dim
življenja uklonio je obrise svega, ostavljajući samo sjene, umetke, boli vode u
zloslutnim jezerima među zelenikama na vratima (što se izdaleka vide) Watteaua,
tjeskobe i jedno nikada više. Tisućljeća, i to samo ona kojima trebaš stići, ali cesta
nema zavoja i zato nikada ne možeš stići. Pehari samo za nevidljive trubeljike, ne
tvoji, nego životi svih, i sami lampioni, odvajanja, laka krila, tek čujna, i s mišlju u
nemirnoj noći, zagušljivoj, što se svakoga časka podiže iz sebe i nastavlja svojom
tjeskobom dalje. Žuto, zeleno-crno, plavo-ljubav — sve je mrtvo, moja dadilja, sve
mrtvo, a sve lađe su tek ona lađa što ne polazi! Moli za mene i Bog će možda
postojati, jer za mene moliš. Nizak, dalek izvor, neizvjestan život, dim što prestaje u
seoskoj kući gdje pada noć, mutno sjećanje, udaljena rijeka… Daj da spavam, daj da
se zaboravim, Gospo od Neizvjesnih Namjera, Majko Milovanja i Blagoslova
nepomirljivih s postojanjem…


396.
L. do D. 30. 12. 1932.

Pošto su posljednje kiše napustile nebo i ostale na zemlji — nebo čisto, zemlja
vlažna i zrcalno sjajna — veća bistrina života što se s modrinom vratila u visine, a
dolje se, u svježini zbog primljene vode, razveselila, ostavila je vlastito nebo u
dušama i neku njegovu svježinu u srcima.
Mi smo, ma kako to malo željeli, sluge trenutka i njegovih boja i oblika,
podanici neba i zemlje. Onaj koji se najviše zaplete u samoga sebe, prezirući ono što
ga okružuje, opravo taj isti ne zapleće se po istim putevima kada kiši i kada je nebo
lijepo. Mračne pretvorbe što se osjećaju možda tek u dubini apstraktnih osjećaja
zbivaju se zato što kiši ili je prestalo kišiti, osjećaju se a da se ne osjećaju, jer se i
vrijeme osjetilo bez osjećaja.
Svatko je od nas raznolik, svatko je mnogi i pregršt svojih ja. Zato onaj koji
prezire okolinu nije onaj isti koji se zbog nje veseli ili pati. U velikoj koloniji našega
bića ima mnogo vrsta ljudi koji misle i osjećaju različito. Upravo u ovome času, u
dopuštenoj pauzi posla što ga danas malo ima, dok pišem ove malobrojne riječi o
dojmu, ja sam taj koji ih pažljivo zapisuje, ja sam taj koji je zadovoljan što ovoga
časa ne moram raditi, ja sam taj koji vidi nebo vani, odavde nevidljivo, ja sam taj
koji sve to misli, ja sam taj koji osjeća zadovoljno tijelo i ruke još pomalo hladne. I
sav taj moj svijet ljudi, koji su jedni drugima tuđi, projicira poput raznolikog ali
zbijenoga mnoštva jedinstvenu sjenu — ovo mirno tijelo koje piše i kojim se stojeći
saginjem nad visoki Borgesov pisaći stol do kojega sam došao potražiti svoju
bugačicu što sam mu je bio posudio.


397.

Između skupine kuća, s umetnutim svjetlom i sjenom ili svjetlom i manjim
svjetlom — jutro se širi ponad grada. Kao da ne dolazi od sunca već od grada, kao da
se visoka svjetlost odvaja od zidova i krovova — zapravo ne fizički od njih, nego od
njih jer su ondje.
Osjećam veliku nadu, dok ju osjećam; ali uviđam da je nada literarna. Jutro,
proljeće, nada — povezani su glazbom u istoj namjeri melodije; povezani su u duši
po istom sjećanju neke iste namjere. Ne: ako sebe promotrim, kao što promatram
grad, primjećujem da jedino mogu očekivati da dan završi, kao svi dani. (Razum
364
također vidi zoru.) Nada koju sam u njega položio nije bila moja nego od ljudi koji
365 366
žive čas to prolazi, i u njima sam otjelovio , bez namjere, vanjsko poimanje
ovoga časa.
Nadati se? Čemu se treba nadati? Dan mi ne obećava drugo osim dana, a ja
znam da on ima svoj tijek i kraj. Svjetlo me oživljava, ali mi ne olakšava, izaći ću
367
odavde kao što sam ovamo stigao — stariji po satima, s nekim veselijim dojmom,
tužnijom misli. Ono što se toliko rađa možemo osjetiti kako se rađa kao misao o
tome da mora umrijeti. Sada, na razlivenoj i širokoj svjetlosti, krajolik grada je poput
polja kuća — prirodan je, širok, usklađen. No mogu li ja ipak, gledajući sve to,
zaboraviti da postojim? Moja svijest o gradu unutra je moja svijest o meni.
Odjednom se prisjećam kako sam kao dijete gledao jutro što sviće nad gradom,
a koje danas ne mogu tako vidjeti. Jutro tada nije svitalo za mene već za život, jer
sam tada (ne bivajući svjestan) bio život. Gledao sam jutro i bio sretan; danas vidim
jutro, veselim se i postajem tužan… Dijete je još uvijek tu, ali je zanijemilo. Gledam
što sam gledao, ali iza očiju vidim sebe kako gledam; i već mi se zbog toga zamrači
368
sunce, a zelenilo drveća je staro i cvjetovi venu prije no što niknu. Da, nekoć sam
bio odavde; danas se sa svakim za mene novim krajolikom vraćam njegovoj
predstavi poput stranca, gosta i hodočasnika, stranac onoga što vidim i čujem, starac
u sebi.
Vidio sam već sve, čak i ono što nikada nisam vidio i što nikada neću vidjeti. U
369
mojoj krvi kolaju čak i budući krajolici, a tjeskoba onoga što ću morati ponovno
vidjeti neka je pojavna jednoličnost za mene.
I nagnut preko priručja, uživajući u danu nad raznolikim obimom cijeloga
grada, samo mi jedna misao ispunjava dušu — duboka želja da umrem, da skončam,
da više ne vidim svjetlost ponad nijednoga grada, da ne mislim, da ne osjećam, da za
sobom ostavim, kao neki omot, putanju sunca i dana, da svučem, kao neko teško
ruho, na rubu velike postelje, napor postojanja što ga nisam želio imati.


398.
L. do D.

Intuitivno osjećam da za ljude poput mene nikakva materijalna okolnost ne
može biti povoljna, nikakav slučaj života ne može imati dobro rješenje. Ako se već
zbog drugih razloga udaljavam od života, ovaj također pridonosi tom udaljavanju.
Onaj zbir činjenica koji bi za obične ljude značio neizbježno uspjeh, za mene ima
neki drugi ishod, neočekivan i suprotan.
Ponekad mi se zbog toga rađa bolan dojam o božanskome neprijateljstvu. Kao
da mi se samo zbog neke svjesne podudarnosti činjenica, i to zlonamjerne, mogao
dogoditi niz nesreća koje određuju moj život.
Sve to proizlazi iz moga napora što ga nikada ne ulažem odviše. Sreća, ako želi,
neka dođe k meni. Odviše dobro znam da moj najveći napor ne doseže postignuće
koje bi drugi dosegnuli. Zato se prepuštam sreći, ne očekujući od nje mnogo. Čemu?
Moj je stoicizam organska potreba. Potreban mi je oklop protiv života. Kako sav
stoicizam nije više do ozbiljan epikureizam, želim postići, koliko je to moguće, da
me moja nesreća zabavlja. Ne znam u kolikoj mjeri to uspijevam. Ne znam u kolikoj
mjeri bilo što uspijevam. Ne znam u kolikoj se mjeri bilo što može uspjeti…
U čemu netko drugi pobjeđuje, ne zbog svoga napora, već zbog neminovnosti
stvari, ja ni zbog te neminovnosti, kao ni zbog napora, ne pobjeđujem.
Možda sam duhovno rođen u nekom kratkom zimskom danu. Ubrzo je pala noć
nad moje biće. Samo u razočaranju i napuštenosti mogu ostvariti svoj život.
U biti, ovdje se ne radi ni o kakvu stoicizmu. Dostojanstvo moje patnje nalazi se
samo u riječima. Jadam se poput bolesne sluškinje. Ljutim se poput kućanice. Moj je
život posve bezvrijedan i posve tužan.


399.
L. do D. Na kraju teksta nalazi se fragmentarna bilješka: »<> onih koji nisu bili ljubljeni, ni
voljeni, ni<>, a od života su imali dojam mučnine, neprestanu nelagodu u osjetima, jedan<> pri
disanju.«

Od života samo zatražih, kao Diogen od Aleksandra, da mi ne oduzme sunce.
Imao sam želje, ali zanijekan mi je njihov razlog postojanja. Ono što sam našao više
bi vrijedilo da sam doista našao. San <>
__________________________

U šetnji sam izgradio savršene rečenice kojih se poslije kod kuće nisam mogao
sjetiti. Ne znam da li je neizreciva poezija tih rečenica sva u tome što su one bile, ili
370
djelomično u onome što nikada nisu bile .
____________________________

 U svemu oklijevam, često ne znajući zašto. Ono što kadikad tražim kao vlastiti
ravni pravac, spoznajući ga umno kao idealni ravni pravac, najkraća je udaljenost
između dvije točke. Nikada nisam posjedovao umijeće da budem aktivno živ.
Griješio sam uvijek u pokretima u kojima nitko ne griješi; neprestano sam nastojao
raditi ono za što su drugi rođeni da rade. Uvijek sam želio postići ono što su drugi
postigli gotovo ne želeći. Između mene i života uvijek je bilo zatamnjenih stakala:
nisam ih poznavao zato što sam ih vidio ili dodirnuo; nisam ni živio taj život ili tu
razinu, bio sam sanjarenje onoga što sam htio biti, moj je san počeo u mojoj želji,
moja je namjera uvijek bila prva fikcija onoga što nikada nisam bio.
Nikada nisam saznao da li je moja osjećajnost bila prevelika za moju
inteligenciju, ili je moja inteligencija bila prevelika za moju osjećajnost. Uvijek sam
kasnio, a ne znam na koju se to kašnjenje odnosilo, možda na obje, možda na jednu
ili drugu, ili je kasnilo nešto treće.
_____________________________

Od sanjača ideja [?] — socijalista, altruista, humanista svih vrsta — fizički mi je
zlo u želucu. To su idealisti bez ideala. Mislioci bez misli. Žele površinu života zbog
neke fatalnosti sačinjene od smeća što pluta po površini vode i smatra se lijepom,
zato što i rasute školjke plutaju po površini,


400.
L. do D.

Sa skupom cigarom i zatvorenih očiju biva se bogat.

Kao netko tko posjećuje mjesto na kojemu je proveo mladost, uspijevam se
371
pomoću jeftine cigarete potpuno vratiti na ono mjesto u svome životu gdje sam ih
običavao pušiti. I u laganom okusu dima oživljava mi cijela prošlost.
Drugi put bit će to neki slatkiš. Običan čokoladni bombon ponekad mi raskoli
živce s preobilnim uspomenama što me potresaju. Djetinjstvo! A medu zubima što se
zabadaju u tamnu i mekanu masu, grickam i volim svoje skromne sreće veseloga
sudruga olovnih vojnika, prikladnoga konjanika sa slučajnim štapom, moj konjiću.
Naviru mi suze na oči i s okusom čokolade miješa se okus mojega prošlog
djetinjstva, moje prohujalo djetinjstvo, i s užitkom se predajem blagosti svoje boli.
I zbog jednostavnosti nije manje svečan ovaj moj obred kusanja.
No dim cigarete mi na najduhovniji način obnavlja prošle trenutke. On samo
dotiče moju svijest o okusu. Zato mi cjelovitije i u prijenosu evocira časove
umiranja, one najudaljenije stvara sadašnjima, maglovitijima kada me obavijaju,
prozračnijima kada ih otjelovljujem. Cigareta s okusom mentola ili pak jeftina cigara
blago natkriljuje neke moje trenutke. S kakvom istančanom prihvatljivošću okusa-
mirisa ponovno podižem mrtve scenarije i ponovno posuđujem boje neke prošlosti,
koje su tako nalik osamnaestom stoljeću po svome uvijek mrzovoljnom i umornom
udaljavanju, i tako nalik srednjem vijeku po onome zauvijek nepovratno
izgubljenom.


401.
Ovo je treća i četvrta stranica teksta koji nije pronađen.

Stvorih za sebe, uspješnog u sramoti, raskoš boli i ukinuća. Od svoje boli nisam
napravio pjesmu, no napravio sam kraljevsku povorku. Za sebe kroz prozor
zapanjeno promatram ljubičaste zalaske, nejasne sutone bezrazložne boli, gdje u
svečanostima mojega skretanja s puta prolaze opasnosti, teškoće, promašaji moje
372
urođene nesposobnosti da postojim . Dijete koje ništa nije ubilo u meni, još uvijek
u groznici i s ukrasnim vrpcama gleda cirkus što ga sebi predstavljam. Smije se
klaunovima kojih nema izvan cirkusa; gleda vještine i akrobate očima koje ondje
vide čitav život. I tako bez radosti, ali zadovoljno, između četiri zida moje sobe,
nedužno spava sa svojom jadnom, ružnom i otrcanom ulogom u cijeloj nedvojbenoj
tjeskobi jedne ljudske duše koja izlijeva nepopravljiv očaj iz srca što ga je Bog
napustio.
Koračam, ne ulicama nego kroz svoju bol. Poredane kuće su te koje ne shvaćaju
i okružuju mi dušu; <> moji koraci odzvanjaju pločnikom poput smiješna zvona za
373
pogreba, zastrašujući zvuk u noći, konačan poput potvrde ili krletke .
Odvajam se od sebe i vidim da sam dno nekoga zdenca.
Umro je onaj koji nikada nisam bio. Zaboravio je Boga onaj koji sam trebao
biti. Tek prazan interludij.

Da sam glazbenik napisao bih svoj posmrtni marš, i to s kakvim razlogom!


402.

Moći reinkarnirati se kao kamen, kao zrnce prašine — plače u mojoj duši takva
želja.
374
Svaki put osjećam manje okusa u svemu, čak i kada ne nađem okus ničega .


403.

Ne nalazim smisao… Život tišti… Svaka je emocija prejaka za mene… Moje je
srce Božja povlastica… Kakvim li sam povorkama pripadao kada umor neznane mi
raskoši potresa moju čežnju?
I kakvi su to pokrovi, kakav slijed zvijezda, kakvi ljiljani, kakvi brodski
plamenci i kakvi vitraji?
Zbog kakve su se tajne u sjeni drveća odvijale najbolje fantazije koje se u
ovome svijetu toliko sjećaju voda, čempresa i zelenika i ne nalaze pokrove za svoje
povorke osim među posljedicama suzdržanosti.


KALEIDOSKOP

Ne govori… Odviše se zbivaš… Žalim što te gledam… Kada ćeš biti tek neka
moja čežnja? Koliko će te dotad biti! A ja ću morati misliti da to što te mogu vidjeti
znači neki stari most po kojemu nitko ne prolazi… To je život. Drugi su ispustili
vesla… Nema više reda u mnoštvu… Otišli su konjanici s jutrom i zvukom koplja…
Tvoji su dvorci ostali čekati da opuste… Nikakav vjetar nije napustio redove drveća
u visini… Zaludni trijemovi, sačuvani servisi za ručanje, pretkazana proročanstva —
to pripada niskim sutonima u hramovima, a ne sadašnjem trenutku našega susreta, jer
nema razloga da lipe bacaju sjenu nego tvoji prsti i njihov suzdržan pokret…
Razlog više za udaljena područja… Tumačenja što ih stvaraju kraljevski
vitraji… Ljiljani s religijskih slika… Koga čeka pratnja?… Kojim se putevima
uzdignuo izgubljeni orao?


404.
L. do D.

Omotati svijet oko naših prstiju poput konca ili vrpce kojom se igra žena koja
sanja na prozoru.

 Sve se na kraju sažima u traženju osjećanja mučnine tako da ona ne boli.

Bilo bi zanimljivo moći biti dva kralja istodobno: ne biti jedna duša od njih
dvojice, nego biti obje duše.


405.
L. do D. 23. 3. 1933.

Život je za većinu ljudi gnjavaža što ju proživljavaju a da to ne primjećuju,
nešto tužno sastavljeno od veselih intervala, poput trenutaka kada oni koji bdiju nad
mrtvacima pripovijedaju anegdote dok ne prođe spokoj noći i dužnost bdijenja.
Oduvijek sam smatrao zaludnim poimati život kao dolinu suza: to je dolina suza, da,
ali u kojoj se rijetko plače. Heine je rekao da poslije velikih tragedija na kraju uvijek
obrišemo nos. Kao Židov, i prema tome univerzalan, jasno je vidio univerzalnu
prirodu čovječanstva.
Život bi bio nepodnošljiv kada bismo ga postali svjesni. Na sreću to nismo.
Živimo jednako nesvjesno kao i životinje, na isti zaludan i bezvrijedan način, a ako
predvidimo smrt koju one ne predviđaju, što se može pretpostaviti premda ne mora
biti točno, predviđamo ju kroz mnoge zaborave, rastresenosti i skretanja, te jedva
možemo reći da smo na nju mislili.
Tako se živi, a to je malo da bismo se smatrali boljima od životinja. Naše
razlikovanje od njih leži u čisto vanjskoj pojedinosti, a to je da govorimo i pišemo,
da posjedujemo apstraktnu inteligenciju kako bismo se rasteretili od konkretne, i da
zamišljamo nemoguće. Sve su to međutim slučajnosti našega bazičnog organizma.
Govoriti i pisati nije ništa novo u našem osnovnom nagonu življenja po kojemu ne
znamo kako živimo. Naša apstraktna inteligencija služi tek za stvaranje sustava ili
ideja koje su polovični sustavi, dok životinje leže na suncu. Naše zamišljanje
nemogućega nije možda samo naše, već sam vidio mačke koje gledaju u mjesec, i
možda ga u sebi žele, tko zna.
Čitav svijet, čitav život, golem je sustav nesvjesnoga što djeluje kroz
pojedinačne svijesti. Kao što od dva plina, kada njima prođe električna struja,
nastane tekućina, tako od dvije svijesti — našega konkretnog bića i našega
apstraktnog bića — nastaje, kada kroz njih prolazi život i svijet, jedan viši stupanj
nesvjesnosti.
No sretan je onaj koji ne misli, jer ostvaruje nagonom i organskom sudbinom
ono što mi moramo ostvariti zaobilazno, anorganskom ili društvenom sudbinom.
Sretan je onaj koji je najviše nalik neukima, jer nema napora kao što ga imamo svi
mi s nametnutim poslom; sretan je, jer poznaje put do kuće, a mi ga ne pronalazimo
osim na stranputicama fikcije i povratka; sretan je, jer je ukorijenjen kao stablo, kao
dio krajolika pa prema tome i ljepote, a ne poput nas, prolaznih mitova, likova u
živim odijelima zaludnosti i zaborava.


406.
L. do D. Između dva posljednja poglavlja nalazi se bilješka: »svijetao majčinski osmijeh pune
zemlje, sjaj zatočen u visokoj tami,<>«

Ne vjerujem glasno u sreću životinja, osim kada o njoj želim govoriti kao o
okviru jednoga osjećaja što ga njegova pretpostavka ističe. Da bi se čovjek osjećao
sretnim, mora znati da je sretan.
Nema sreće u spavanju bez snova, osim ako se ne probudimo znajući da smo
spavali bez snova. Sreća je izvan sreće.
Nema sreće bez spoznaje. No spoznaja je o sreći nesretna, zato što spoznati se
sretnim znači spoznati se u prolasku kroz sreću, a potom ju odmah morati ostaviti za
sobom. Spoznavati znači umirati u sreći kao i u svemu. Ne znati, međutim, znači ne
postojati.
Samo je Hegelov apsolutni duh na stranicama uspio biti dvije stvari istodobno.
Ne-biti i biti ne stapaju se i ne miješaju u dojmovima i razlozima života: isključuju
se, po jednoj obratnoj sintezi.
Što nam valja činiti? Odvojiti čas poput neke stvari i biti sretan sada, u trenutku
kada se osjeća sreća, ne misleći osim na ono što se osjeća, isključiti ostalo, isključiti
sve. Zatvoriti u krletku misao u dojmu, <>
U to vjerujem ovoga popodneva. Sutra ujutro neću vjerovati u isto, jer ću sutra
ujutro već biti drugi. U što ću vjerovati sutra? Ne znam, jer bi bilo potrebno već biti
ondje da bih to znao. Ni vječni Bog u kojega danas vjerujem neće to znati sutra, a ni
danas, jer danas sam ja, a sutra će možda on biti taj koji nikada nije postojao.


407.
L. do D.

Bog me stvorio djetetom, i da zauvijek ostanem dijete. Ali zašto je dopustio da
me Život tuče i oduzme mi igračke, te me ostavio samoga na igralištu da rukama
gužvam plavu kutu, umrljanu od dugih suza? Ako ne mogu živjeti bez nježnosti,
 375
zašto su bacili moju ljubav? Svaki put kada na ulici vidim dijete kako plače,
protjerano od drugih, boli me više od tuge djeteta nepredvidljiv užas mojega
iscrpljena srca. Bolujem sebe svom veličinom osjećajnoga života i moje su ruke te
što stišću rubove kute, moje su usne iskrivljene od istinskih suza, moja je slabost,
moja je osamljenost, i smijeh odrasla života što prolazi koristi me kao svjetlo šibica
376
što su zagreble po osjetljivome suknu moga srca.


408.
L. do D.

Pjevao je vrlo nježnim glasom pjesmu daleke zemlje. Glazba je nepoznate riječi
činila bliskima. Kao fado za dušu, ali mu nije bila ni najmanje nalik.
Pjesma je govorila skrivenim riječima i ljudskom melodijom o stvarima što su u
svim dušama i koje nitko ne poznaje. Pjevao je nekako pospano, zanemarujući
pogledom slušače, u malenom uličnom ushitu.
Okupljeni ga je narod slušao bez većega vidljivog ruganja. Pjesma je bila
pjesma svih ljudi, a riječi su ponekad govorile s nama, poput istočne tajne neke
izgubljene rase. Buka grada nije se čula čak i kada bismo ju čuli, a teretna su kola
prolazila tako blizu da su jedna okrznula moju raskopčanu jaknu. Osjetio sam ih, ali
ih nisam čuo. U pjevu nepoznatoga bilo je nešto omamljuju će što je poticalo ugodu
onome što u nama sanja ili ne uspijeva. Bio je to ulični događaj, i svi smo primijetili
kada se policajac polako pojavio iza ugla. Približio se isto tako polako. Neko se
vrijeme zaustavio iza mladića s kišobranima, kao da nešto gleda. Tada je pjevač
utihnuo. Nitko nije ništa rekao. Onda se policajac umiješao.


409.
L. do D. 29. 3. 1933.

Ne znam zašto, odjednom to zamjećujem, sam sam u uredu. Već sam to
neodređeno predosjetio. U nekom obliku moje svijesti o meni javila se širina
olakšanja, lakše disanje raznih pluća.
To je jedan od najzanimljivijih doživljaja što ih možemo osjetiti u slučajnim
377
nalaženjima i izostancima: da smo sami u nekoj uobičajeno punoj, bučnoj ili tuđoj
kući. Odjednom imamo dojam potpuna posjedovanja, lakoga i širokoga, širine, kao
što rekoh, olakšanja i spokoja.
 Kako je dobro biti široko sam! Govoriti glasno sa sobom, šetati bez prepreka
pogleda, odmarati se otraga u nekom sanjarenju bez poziva! Čitava kuća postaje
polje, čitava dvorana ima prostranstvo jednog imanja.
Svi su zvukovi tuđi kao da pripadaju nekom obližnjem, ali neovisnom svijetu.
Konačno smo kraljevi. Tome, napokon, svi težimo, a najprostiji medu nama, tko zna,
možda jače od onih s najviše lažna zlata. Na trenutak smo stipendisti svijeta i živimo
propisno od dobivene plaće, bez potreba i briga.
No, u onom koraku na stubama kojim se do mene uspinje ne znam tko,
prepoznajem nekoga tko će prekinuti moju osamu odmaranja. Moje prešutno carstvo
zaposjest će barbari. Korak mi ne govori tko dolazi i ne podsjeća me na korak
nekoga koga poznajem. Postoji neki gluhi nagon u duši koji mi najavljuje da upravo
ovamo ide taj koji se uspinje, zasad je samo korak na stubama što ih iznenada vidim,
jer mislim o tome kako se uspinje. Da, to je jedan od službenika. Zaustavlja se, čuju
se vrata, ulazi. Vidim ga cijelog. I reče mi na ulasku: »Sami, gospodine Soares?« Ja
odgovaram: »Da, već dugo…« A on tada, izvlačeći se iz svoje jakne dok mu je
pogled već počivao na onoj drugoj, trošnoj, što visi na vješalici, reče: »Strašno je
dosadno ostati ovdje sam, gospodine Soares, i sve više…« »Strašno dosadno, nema
sumnje«, odgovaram ja. »Čovjeku se čak i prispava«, kaže on, već u poderanom
sakou i krećući prema stolu. »Da«, potvrđujem smiješeći se. Potom pružim ruku
prema zaboravljenoj olovci i ponovno zaronim u pisarski, bezimen i zdrav, običan
život.


410.
L. do D.

Uvijek kada to mogu, sjedaju nasuprot zrcala. Razgovaraju s nama i upućuju
378
zaljubljene poglede jedni drugima. Ponekad, kao u zaljubljenosti , smetu se u
razgovoru. Uvijek sam im bio drag jer me je moja odrasla odbojnost prema vlastitom
izgledu nagonila da odabirem zrcalo kao nešto čemu ću stalno okretati leda. Kako su
oni to nagonski prepoznali, uvijek su se sa mnom lijepo ophodili, i tako sam ja bio
dječak slušač koji im je slobodno prepuštao taštinu i govornicu.
Sve u svemu, nisu to bili loši dječaci, pojedinačno su bili bolji ili gori. Bili su
velikodušni i nedvojbeno nježni prema jednom bacaču prosječnosti, niskosti i
podlosti, što bi teško naslutilo neko obično ljudsko biće. Tajna, zavist i iluzija —
tako ih sažimam, a u tome bih sažeo onaj dio okruženja što se uvlači u djela
vrijednih ljudi koji su ponekad od tog odmorišta oseke načinili predah prevarenih. (U
Fialhovom djelu nalazi se očita zavist, niska prostota, mučna nezgrapnost..,)
 Neki od njih su privlačni, neki imaju samo privlačnost, a neki još i ne postoje.
Čari kavana dijele se na duhovite doskočice o odsutnima i uvredljive doskočice o
prisutnima. Takva se vrsta duha obično naziva tek prostotom. Izlaganje duha samo u
društvu s ljudima najveći je pokazatelj duhovnog siromaštva.
Prošao sam, vidio sam, i za razliku od njih pobijedio. Moja je pobjeda bila u
viđenju. Prepoznao sam osobnost svih nižih skupina: došao sam sresti ovdje, u kući
u kojoj imam sobu, istu odvratnu dušu koju su mi otkrile kavane, no, zahvaljujući
svim bogovima, bez ideje o pobjedi u Parizu. Vlasnica ove kuće odmjerava Nove
Avenije u nekim svojim trenucima iluzije, ali inozemstvo joj je nepoznato, i moje je
srce ganuto.
O tom prolasku kroz grobnicu volja ostalo mi je sačuvano sjećanje na mučninu i
nekoliko anegdota o duhu.
Pokapaju, a čini se da se već na samome putu prema groblju zaboravila prošlost
u kavani, jer sada je utihnula.
… a oni poslije nikada neće saznati za njih, jer oni su zauvijek skriveni pod
379 380
crnom mekoćom barjaka što su ih zadobili u svojim pobjedničkim govorima .


411.

Ponos je emotivna sigurnost o vlastitoj veličini. Taština je emotivna sigurnost
zbog toga što drugi u nama vide tu veličinu, ili nam ju pridaju. Oba osjećaja ne
moraju biti nužno spojena, i ne suprotstavljaju se po prirodi. Različiti su, no ipak
povezani.
Ponos, kada postoji sam, bez dodatka taštine, pojavljuje se kao plahost u svome
krajnjem ishodu: tko se osjeća velikim, ali ne vjeruje da ga drugi kao takva
prepoznaju, pribojava se suprotstaviti mišljenje koje ima o samome sebi mišljenju
što ga drugi mogu imati o njemu.
Taština, kada postoji sama, bez dodatka ponosa, što je moguće, ali ne često,
pojavljuje se u krajnjem ishodu kroz drskost. Tko je siguran da drugi u njemu vide
vrijednost, ničega se ne boji pred njima. Fizička hrabrost može postojati bez taštine;
moralna hrabrost može postojati bez taštine; ali nema drskosti bez taštine. A drskost
podrazumijeva sigurnost u inicijativi. Drskost ne mora biti praćena hrabrošću,
fizičkom ili moralnom, jer to su drukčije vrste raspoloženja naravi i s njom
nemjerljive.


 412.
L. do D.

BOLAN INTERVAL

Ni u ponosu ne nalazim utjehu. Čime da se ponosim kada nisam tvorac samoga
sebe. I čak da u meni ima nečega zbog čega bih bio ohol, koliko tek ima onoga zbog
čega se ne mogu osjećati oholim.

Počivam svoj život. A ni sa snom ne znam napraviti pokret kojim bih se
podignuo, tako sam do duše ogoljen bez saznanja kako učiniti neki napor.

Tvorci metafizičkih sustava, oni <> psiholoških tumačenja još su mladi u patnji.
Složiti u sustave, tumačiti, što je ako nije <> i graditi? A sve to — srediti,
rasporediti, organizirati — samo je ostvaren napor — kako je sve to neutješan život!
Nisam pesimist. Sretni su oni koji uspiju svoju bol prevesti u univerzalnu. Ja ne
znam da li je svijet tužan ili slučajno sretan, a to mi i nije važno, jer ono zbog čega
drugi pate mrsko mi je i nezanimljivo. Čim ne plaču ili ne jecaju, a što me živcira i
smeta, čak i ne slegnem ramenima — tako me duboko boli moj prezir spram njih —
spram njihove patnje.
No, želim vjerovati da je svijet polusvijetao i polutaman. Nisam pesimist. Ne
žalim se na užase života. Žalim se na užase svoga života. Jedina važna stvar za mene
jest činjenica da postojim i da patim, i da ne mogu čak ni sanjati sebe potpuno izvan
osjećaja patnje.
Sretni sanjači su pesimisti. Stvaraju svijet po svojoj slici i tako uvijek uspijevaju
ostati u kući. Mene najviše boli razlika bučnoga i veseloga svijeta nasuprot mrske
tišine i moje tuge.
Život sa svim bolima, strahovima i trzajima vjerojatno je dobar i radostan, poput
putovanja u staroj kočiji za onoga tko ju prati (i može ju vidjeti).
Ne mogu čak ni osjetiti svoju patnju kao znak Veličine. Ne znam da li je to ona
doista. No patim zbog tako niskih stvari, povređuju me tako banalne stvari da se ne
usuđujem s tom pretpostavkom uvrijediti pretpostavku kako bih mogao imati veliki
dar.
381
Slava divnoga zalaska rastužuje me svojom ljepotom. Pred time uvijek
kažem: kako se onaj tko je sretan mora osjećati zadovoljno kada ovo gleda!

382
I ova je knjiga jecaj. No kako je već napisana knjiga Sâm , ovo nije najtužnija
knjiga što postoji u Portugalu.

Pored moje boli svaka mi se druga bol doima lažnom ili zanemarivom. To su
boli sretnih ljudi ili boli ljudi koji žive i žale se. A moje su boli, boli onoga koji se
nalazi zatočen u životu, sa strane…
Između mene i života…
Tako sve što je tjeskobno vidim. A sve što veseli ne osjećam. I primijetio sam da
se nesreća više vidi nego osjeća, dok se radost više osjeća no što se vidi. Ako se ne
misli i ne gleda dobiva se stanovito zadovoljstvo, kao kod mistika, boema i
propalica. Ali sve zlo ulazi [u] kuću kroz prozor promatranja i kroz vrata misli.


413.
L. do D.

Živjeti od sna i za san, rastavljati Univerzum i ponovno ga sastavljati kako
najbolje odgovara našemu trenutku sanjanja. Činiti to svjesno, vrlo svjesno, od
bezvrijednosti i <> od toga da se čini. Zanemariti život čitavim tijelom, izgubiti se
od stvarnosti sa svim osjetima, odreći se ljubavi čitavom dušom. Napuniti ispraznim
pijeskom vrčeve našega odlaska na izvor i isprazniti ih da bismo ih ponovno napunili
i ponovno ispraznili, posve uzaludno.
Plesti vjenčiće da bismo ih čim budu gotovi potpuno i potanko raspleli.
Uzeti boje i umiješati ih na paleti, no, bez platna pred nama na kojemu bismo
slikali. Dopremiti kamen da bismo ga klesali bez dlijeta i svjesni toga da nismo
kipari. Od svega činiti besmisao i usavršiti do zaludnosti sve naše neplodne
383
časove . Igrati se skrivača s našom sviješću o življenju.
384
Čuti kako nam sati govore da postojimo, i to čuti s oduševljenim i
nepovjerljivim smiješkom. Gledati kako Vrijeme oslikava svijet i smatrati tu sliku ne
385
samo lažnom nego i ispraznom .
Misliti na rečenice što se pobijaju i govore glasno zvukovima koji nisu zvukovi
i bojama koje nisu boje. Reći i razumjeti, što je, doduše, nemoguće, da smo svjesni
toga da nismo svjesni, i da jesmo ono što nismo. Objasniti sve to nekim skrivenim i
paradoksalnim smislom što ga stvari imaju u svojoj božanskoj i drugo-stranoj pojavi,
i ne vjerovati odviše u tumačenje da ga ne bismo morali napustiti.
Isklesati u ništavnoj tišini sve naše snove o govoru. Zadržati umrtvljenima sve
naše misli o djelovanju.
 386
A ponad svega toga, poput jedinstvenog i plavog neba, otuđeno lebdi užas
života.


414.

No sanjani su krajolici tek dim poznatih krajolika, i mučnina od njihova
sanjanja gotovo je toliko velika kao i mučnina od gledanja svijeta.


415.

Izmišljeni su likovi puniji i istinitiji od stvarnih.

Moj izmišljeni svijet uvijek je bio jedini istinski svijet za mene. Nikada nisam
imao tako stvarne ljubavi, tako pune krvi i života, kao one koje sam imao s likovima
što sam ih stvorio. Kakva ludost! Čeznem za njima, jer kao drugi i oni prolaze…


416.

Ponekad u dijalozima sa samim sobom, u popodnevima urešenima Maštom, u
umornim razgovorima za pretpostavljenih sutona, pitam se u tim intervalima
razgovora u kojima ostajem sam sa sugovornikom koji je više ja nego drugi, zbog
kojega pravog razloga naše znanstveno doba ne protegne svoju volju sve do
shvaćanja umjetničkih stvari. I jedno od pitanja na kojemu se podulje zadržavam jest
zašto se uz uobičajenu psihologiju ljudskih i sub-ljudskih bića ne razvija također
psihologija — koja vjerojatno postoji — umjetničkih likova i stvorenja čije se
postojanje zbiva tek na tepisima i na slikama. Jadan pojam o stvarnosti ima onaj koji
se ograničava na organsko, i ne polaže ideju o duši u kipiće i ručne vezove. Gdje
postoji oblik, postoji i duša.
Ova moja razmišljanja sa samim sobom nisu neka dokolica, nego znanstvena
proučavanja kao bilo koja druga. Zato prije no što dobijem odgovor, i bez njega
pretpostavljam aktualnu mogućnost, te se u unutarnjim analizama predajem
zamišljenoj viziji mogućih oblika toga ostvarenog desideratum. Čim na to pomislim,
odmah se u viziji mojega duha jave znanstvenici sagnuti nad slikama, i oni dobro
znaju da su to životi; mikroskopski istražitelji uzorka izranjaju iz tepiha; fizičari iz
svojega crteža, širokog i treptavog na rubovima; i kemičari, da, s idejom o oblicima i
bojama na slici; geolozi s nataloženim slojevima dragog kamenja; psiholozi,
naposljetku, a ovo je najvažnije, koji bilježe i skupljaju dojmove jedan za drugim što
bi ih jedan kipić trebao osjetiti, ideje koje bi trebale proći zatamnjenom psihičkom
strukturom nekoga lika na slici ili vitraju, raznolike lude porive, neobuzdane strasti,
slučajne sućuti i mržnje i <> što postoje u tim posebno učvršćenim i smrtnim
svjetovima u vječnim pokretima niskih ispupčenja, u besmrtnim svijestima likova s
platna.
Više od drugih umjetnosti, književnost i glazba pogodne su za istančanosti
jednoga psihologa. Likovi iz romana su, kao što svi znaju, tako stvarni kao bilo tko
od nas. Određeni oblici zvuka posjeduju prozračnu i brzu dušu, ali se mogu podrediti
psihologiji i sociologiji. Zato što — dobro je da to neznalice saznaju — društva
postoje unutar boja, zvukova i rečenica, i postoje režimi i revolucije, kraljevstva,
politike i <> — postoje posvemašnje i bez metafore — u instrumentalnom skupu
simfonija, u organizaciji novela, u kvadratnim metrima neke složene slike u kojoj
uživaju, pate i miješaju se obojeni postupci ratnika, ljubavnika ili simbola.

Kada se slomi neka šalica iz moje japanske kolekcije, ja zamišljam kako je
uzrok tome bilo nešto više no nepažnja ruku sluškinje, možda je to bila želja likova
koji nastanjuju njezinu zaobljenost <>; ne čudi me što ih je obuzela mračna odluka
na samoubojstvo: poslužili su se sluškinjom, kao što se netko od nas služi
revolverom. Znati to znači biti s onu stranu moderne znanosti, a s koliko ja to
sigurnosti znam!


417.
L. do D.

Ne poznajem veći užitak od čitanja, a malo čitam. Knjige su predstave za snove,
a predstave nisu potrebne onome tko s njima razgovara s lakoćom življenja. Nikada
nisam mogao pročitati knjigu predajući joj se; uvijek bi me, na svakome koraku,
tumačenja inteligencije ili mašte omela u praćenju samoga pripovijedanja. Nakon
kraćeg vremena, ja sam bio taj koji je pisao, a ono napisano nije se nigdje nalazilo.
Moje najdraže štivo je prečitavanje banalnih knjiga koje drijemaju na mojemu
387
uzglavlju u meni. Dvije me nikada ne napuštaju — Retorika, oca Figueireda i
388
Razmišljanja o portugalskom jeziku, oca Freire . Te knjige uvijek rado ponovno
prečitavam; i premda je točno da sam ih već mnogo puta u cijelosti pročitao, isto je
tako točno da sam ih uvijek čitao napreskok. Tim knjigama dugujem određeni red za
koji mislim da je gotovo nemoguć za mene — određeno pravilo objektivnoga
pisanja, zakon razuma napisanih stvari.
Izvještačen, zatvoren i oskudan stil oca Figueireda posjeduje disciplinu koja
oduševljava moje poimanje. Raspršenost oca Freire, gotovo uvijek bez discipline,
zabavlja moj duh ne umarajući ga, i podučava me rasterećujući me. To su učeni i
smireni duhovi koji čine dobro mojoj nikakvoj raspoloživosti da budem poput njih,
ili poput bilo koga drugog.
Čitam i prepuštam se, ne čitanju, nego sebi. Čitam i uspavljujem se, i kao da
između snova pratim opis retoričkih figura oca Figueireda, i kao da kroz čudesne
šume čujem oca Freire kako podučava da treba reći Magdalena, jer Madalena govore
samo priprosti.


418.
L. do D.

Mrzim čitanje. Unaprijed me spopada mučnina od nepoznatih stranica. Mogu
čitati jedino ono što već poznajem. Kao što je knjiga s mojega uzglavlja, Retorika,
oca Figueireda, u kojoj svake noći po tisućiti put čitam, u stilu samostanskog i
točnog portugalskog jezika, opise retoričkih figura imena kojih, tisuću puta
pročitanih, još nisam zapamtio. No jezik me uspavljuje <>, i da mi izostanu
isusovačke riječi koje počinju sa »c« ne bih mimo spavao.
Ipak, knjizi oca Figueireda, sa svim pretjeranostima i čistoćom, dugujem
relativnu brigu — sve što mogu imati — da pišem jezikom u kojem se zapisujem s
osobnošću koja <>

I čitam:
(odlomak oca Figueireda)
— raskošan, p[razan?] i hladan,
i to mi pruža utjehu u životu.

Ili potom
(odlomak o figurama)
koji se javlja u predgovoru.

Nimalo ne pretjerujem u svojim riječima: sve ovo osjećam. Kao što drugi mogu
čitati ulomke iz Biblije, tako ja čitam ulomke Retorike. Prednost je u tome što se
odmaram i što nema pobožnosti.


419.
L. do D. Vrlo zbrkan tekst. Raspored koji je ovdje napravljen između drugog i posljednjeg
poglavlja hipotetički je, budući da ne postoji nikakva autorova napomena.

Ništavne stvari, prirodne u životu, nevažnosti uobičajenoga i niskoga, prašina
389
što izbrisanom i grotesknom crtom naglašava odvratnost i niskost mojega ljudskog
života — otvoren Trezor pred očima onoga čiji život sanja sa svim orijentima;
bezazlena šala šefa ureda koja vrijeđa čitav kozmos; obavijest gazdi da treba nazvati
prijateljicu otmjena imena, usred razmišljanja o estetskoj i duhovnoj teoriji u izrazito
neseksualnom razdoblju.
Potom prijatelji, dobri momci, dobri momci, tako je ugodno s njima razgovarati,
ručati s njima, večerati s njima, a sve je, ne znam kako, tako odvratno, tako nisko,
tako sitno, stalno u skladištu tkanina, premda na ulici, stalno ispred knjige računa,
premda u inozemstvu, stalno s gazdom, premda u beskraju.
Svi imaju šefa ureda s uvijek nezgodnim šalama i s dušom izvan svijeta u svojoj
cjelini. Svi imaju gazdu i gazdinu prijateljicu, i telefonski poziv u krivo vrijeme kada
se divno popodne spušta i uljudne se prijateljice ispričavaju [?] ili radije pošalju
poruku po drugima prijatelju koji otmjeno pije čaj, kao što to mi drugi znamo.
No svi koji sanjaju, ako i ne sanjaju u uredima u Baixi, ili pred zapisima
skladišta tkanina — svi imaju neki Trezor pred sobom — bila to žena kojom su se
oženili, bilo to upravljanje budućnošću koja im je stigla nasljedstvom, štogod bilo,
ukoliko je dobro.
Svi smo mi koji sanjamo i mislimo pomoćni knjigovođe u nekome Skladištu
tkanina, ili neke druge robe, u nekoj Baixi. Vodimo knjige i gubimo; zbrajamo i
prolazimo; dovršavamo bilancu, a nevidljivi saldo uvijek je protiv nas.
390
Pišem, smiješeći se s riječima, no moje je srce kao da bi moglo otići, otići
poput stvari koje se slamaju u komadiće, krhotine, ostatke, što ih smetlarske kante
odnose u pokretu ponad ramena prema vječnim kolima svih Gradskih službi.

I sve čeka otvoreno i okićeno Kralja koji će stići, i već stiže, a prašina je
kraljevske povorke nova maglica na sporom istoku, i koplja već bliješte u daljini, u
nekome svom svitanju.


 420.
Napisano na poleđini pisma izvjesnoga g. Bucknera s datumom 31. 5. 1929.

POSMRTNI MARŠ

Uzvišeni likovi nepoznatih hijerarhija redaju se hodnicima da te dočekaju —
391
paževi svjetlokose dražesti , mladići <> raspršenih svjetlucanja golih pločica u
nepravilnim odsjajima šljemova i visokih ukrasa, u sjenovitom sjaju zagasita zlata i
svile.
Sve što mašta razboli, sve što od posmrtnoga boli u raskošima i umara u
pobjedama, misticizam ničega, askeza posvemašnjega ukinuća.
Ne sedam pedalja hladne zemlje što se zatvara ponad sklopljenih očiju ispod
vreloga sunca i pored zelene trave, nego smrt koja nadilazi naš život i sama je neki
392
svoj život — mrtvo prisuće u nekom bogu, neznanom bogu religije mojih Bogova .

Ganges također protječe Ulicom Douradores. Sva su razdoblja u ovoj skučenoj
sobi — mješavina <> raznobojni slijed načina, udaljenosti naroda, golema
raznolikost nacija.
I tu u ushitu, u samo jednoj ulici, znam čekati Smrt između mačeva i
puškarnica.


421.
Napisano na istome listu papira i u isto vrijeme kada i ulomak 419.

PUTOVANJE U GLAVI

S mojega četvrtog kata ponad beskraja, u prihvatljivoj prisnosti popodneva koje
se zbiva, na prozoru u očekivanju zvijezda, moji se snovi kreću u ritmu s daljinom
predočenom za putovanja u nepoznate zemlje, pretpostavljene ili samo nemoguće.


422.
L. do D.

S istoka se javlja žuta svjetlost zlatnoga mjeseca. Njegovo lice u širokoj rijeci
prosipa zmije prema moru.


423.

Preobilni sateni, neodlučni purpuri i carstva proslijedili su svojim smrtnim
putem između egzotičnih, zastavicama urešenih, širokih i pohotnih ulica s
natkrivenim postajama. Svečani su pokrovi prošli. Bilo je mračnih ili čistih ulica u
393
prolasku procesija . Hladno je svjetlucalo podignuto oružje u bolnoj sporosti
zaludna hoda. Zaboravljeni vrtovi u predgrađima i voda u vodoskocima, puko
prosljeđivanje napuštenoga, dok se udaljeni smijeh u sjećanjima spušta na svjetla, ne
zato da bi kipovi u drvoredima progovorili, ni zato da bi se među žutim tonovima
koji nailaze izgubila jesen sto obrubljuje grobove. Oštroperci uličnih uglova za
raskošna doba, zeleno-crno, staro-ljubičasto i zagasito crvene svile odjeće; pusti
trgovi usred povlačenja; i nikada više stazama između gredica neće šetati sjene što su
napustile rubove akvadukta.
Toliko su bubnjali bubnjevi i odbrojavali drhtavi sat.


424.

Svakodnevno se u svijetu događaju stvari koje su prema poznatim zakonima
394
stvari neobjašnjive. Svakodnevno, govoreći o stvarima, one se zaboravljaju, i ista
tajna što ih je donijela, odnosi ih i pretvara u tajnu zaborava. Takav je zakon onoga
što mora biti zaboravljeno jer ne može biti objašnjeno. Na svjetlosti sunca vidljivi se
svijet pravilno nastavlja. Neobično nas potajice gleda iz sjene.


425.
L. do D.

Vlastiti me san kažnjava. Postigao sam u njemu takvu lucidnost da kao stvarnu
vidim svaku stvar što ju sanjam. Prema tome, izgubio sam sve ono što mu je davalo
vrijednost sna.
Sanjam se slavnim? Osjećam svu razgolićenost koja postoji u slavi, sav gubitak
prisnosti i bezimenosti kojim nas ona boli.


 426.
L. do D. 5. 4. 1933.

Smatrati našu najveću tjeskobu nekim nevažnim incidentom ne samo u životu
svijeta, već i same naše duše, to je početak mudrosti. Tako misliti usred te tjeskobe,
to je potpuna mudrost. U času kada patimo, čini se da je ljudska bol beskrajna. Ali ni
ona nije beskrajna, jer ničega ljudskoga nema u beskraju, a ni naša bol nije ništa više
do bol koju imamo.
Koliko se puta pod težinom mučnine koja mi se učini ludilom, ili usred neke
tjeskobe koja kao daje kraj njega prošla, načas zaustavim u oklijevanju, prije no što
se pobunim, te oklijevam zaustavljajući se, prije no što se božanski uzdignem. Bol
jer ne znamo što je tajna svijeta, bol jer nas ne vole, bol jer su nepravedni prema
nama, bol jer nas život pritišće gušeći nas i vezujući nas, bol zuba, bol uskih cipela
— tko bi mogao reći koji je veći sam po sebi, a kamoli medu drugima ili u
sveobuhvatnosti postojećih?
Za neke koji sa mnom razgovaraju i slušaju me, ja sam neosjetljiv. Međutim,
vjerujem da sam osjetljiviji od velike većine ljudi. No ipak, ja sam osjećajan čovjek
koji se poznaje, dakle, poznajem osjećajnost.
Nije istina da je život bolan ili da je bolno misliti u životu. Istina je da je naša
bol ozbiljna i teška samo kada ju takvom činimo. Da smo prirodni, ona bi prošla kao
što je i došla, umanjila se kao što je narasla. Sve je ništa, a u tome je i naša bol.
Pišem ovo pod stiskom mučnine koja, čini se, ne stane u mene, kao da joj je
potrebno više od moje duše da bi imala gdje biti; veća je od stiska svih i svega što
me davi i zbunjuje; od fizičkog osjećaja tuđega neshvaćanja koje me uznemiruje i
tišti. No podižem glavu prema plavome stranom nebu, izlažem lice vjetru nesvjesno
svježem, spuštam kapke pošto sam vidio, zaboravljam lice pošto sam osjetio. Ne
osjećam se bolje, ali osjećam se drukčije. Vidjeti sebe oslobađa me od mene. Gotovo
se smiješim, ne zato što sam se shvatio, nego zato što sam sebi dopustio da mogu
shvatiti, jer sam postao drugi. U visini neba, poput vidljivog ničega, maleni je oblak
bijeli zaborav čitava kozmosa.


427.
L. do D. Iza ulomka slijede dvije od tristo poslovica koje je Pessoa skupio i preveo za nekog
engleskog izdavača (koji je u međuvremenu propao), te njegova napomena: »Unatoč svemu,
ravnoteža romantičara je savršenija od ravnoteže uspostavljene u XVII stoljeću u Francuskoj.«

Moji snovi: Kao što se stvaram svojim prijateljima, dok sanjam, koračam s
njima. Njihovo je nesavršenstvo drugo.

Biti čist, ne da bi čovjek bio otmjen ili snažan, nego da bi bio svoj vlastiti. Tko
pruža ljubav, gubi ljubav.

Odreći se života da se ne bi odrekao samoga sebe.

Žena — dobar izvor snova. Nikada ju ne dodirni.

Nauči isključiti ideje o putenim užicima i zadovoljstvima. Nauči uživati u
svemu, ne u onome što jest, nego u idejama i snovima koji ih potiču. (Jer ništa je ono
što jest, a snovi su uvijek snovi.) Zato moraš ništa ne dirati. Ako dirneš, tvoji će
snovi umrijeti, a cilj što si ga dodirnuo zaposjest će tvoj dojam.

Gledanje i slušanje su jedine otmjene stvari što ih život ima. Drugi su osjeti
niski i tjelesni. Jedina je aristokracija nikada ne dodirnuti. Ne približiti se — to je
osobina plemića.


428.

ESTETIKA RAVNODUŠNOSTI

U svakoj stvari sanjač treba nastojati osjetiti čistu ravnodušnost koju ona
uzrokuje, po čemu i jest stvar.
S istodobnim nagonom treba znati iz svakoga predmeta ili događaja apstrahirati
ono po čemu bi mogao biti sanjan, umrtvljujući u Izvanjskome Svijetu sve ono
stvarno što posjeduje — to bi mudar čovjek morao pokušati ostvariti u samome sebi.
Nikada iskreno ne osjetiti svoje vlastite osjećaje, a svoju blijedu pobjedu uzdići
do točke kada se ravnodušno gleda na vlastite ambicije, želje i žudnje; proći kraj
395
svojih radosti i tjeskoba kao da se prolazi kraj nekoga tko nas ne zanima.
Najbolje se vlada samim sobom ako se biva ravnodušnim prema samome sebi,
ako se ispružimo dušom i tijelom u kući i posjedu na kojemu je Sudbina htjela da
provedemo svoj život.
Ophoditi se s vlastitim prisnim snovima s visoka, en grand seigneur, i na
duboko ih istančan način ne primjećivati. Stidjeti se samoga sebe; shvatiti da u svojoj
prisutnosti nismo sami, da je svatko od nas svjedok sebe samoga, te da je stoga
važno da se pred samim sobom ponaša kao pred strancem, s odmjerenom i smirenom
vanjštinom, plemićki ravnodušnom, i hladnom zbog ravnodušnosti.
Da se u svojim vlastitim očima ne bismo spustili, dovoljno je da se priviknemo
ne imati ambicije ni strasti, želje ili nade, porive i nemire. Da bismo u tome uspjeli
sjetimo se da smo uvijek u svojoj prisutnosti, da nikada nismo sami te da se ne
možemo opustiti. I tako ćemo ovladati strastima i ambicijama, jer su strasti i
ambicije naša slaba strana; nećemo imati želja ni nade, jer su želje i nade niski i
neotmjeni potezi; nećemo imati porive i nemire, jer je brzopletost nepristojnost u
očima drugih, a nestrpljenje je uvijek prostota.
Aristokrat nikada ne zaboravlja da nikada nije sam; zato su lijepo ponašanje i
protokoli povlastice aristokracije. Uključimo u svoju nutrinu aristokrata. Izvucimo
396
ga iz salona i vrtova i prenesimo ga u svoju dušu i svoju svijest o postojanju.
Budimo uvijek pred sobom s protokolom i lijepim ponašanjem, odmjerenih pokreta i
za-one-druge.
397 398
Svaki je od nas društvo u cjelini, gradska četvrt sva od Tajne , te bi bilo
dobro da barem život te četvrti učinimo otmjenim i doličnim, da na zabavama naših
dojmova postoji uglađenost i uzdržanost, a na banketima naših misli umjerena
ljubaznost. Oko nas moći će druge duše podići svoje prljave i jadne četvrti; jasno
399
označimo gdje počinje a gdje završava naša, i neka od granice naših posjeda do
400
soba naše plahosti sve bude plemićko i smireno, isklesano u umjerenosti ili
prigušenosti izlaganja.
Svakome dojmu znati pronaći umjerenost njegova ostvarenja. Vođenje ljubavi
neka se svede tek na sjenu sna o ljubavi, na blijedi i drhtavi interval između vrhova
dvaju laganih valova o koje udara mjesečina. Želju treba pretvoriti u nešto zaludno i
bezopasno, poput nježnoga smiješka duše same sa sobom; učiniti od nje nešto što se
nikada ne misli ostvariti ni u govoru. Uspavati mržnju poput zatočene zmije, te reći
strahu da od njezinih pokreta sačuva samo umiranje u pogledu, a u pogledu naše
duše tek jedino mogući stav, a to je da bude estetska.


429.
L. do D. 18. 9. 1917.

Na svim mjestima u životu, u svim situacijama i druženjima, ja sam uvijek za
sve bio uljez. Ili sam barem uvijek bio stranac. Među rođacima, kao i među
znancima, uvijek sam se osjećao kao netko izvana. Ne želim reći da je bilo tako, čak
ni u jednom jedinom slučaju, zato što je to netko prethodno smislio. Bilo je to uvijek
spontano ponašanje većine tuđih naravi.
Uvijek su se prema meni, svugdje i svi, ophodili s naklonošću. Vjerujem da se
vrlo malom broju ljudi događa da netko tako rijetko podigne glas na njih, namršti se
ili stane govoriti glasno i srdito, No naklonost s kojom su se prema meni uvijek
odnosili, bila je uvijek bez ljubavi. Za one koji su mi po prirodi bili prisni uvijek sam
bio gost, koji je kao gost lijepo primljen, no uvijek s dužnom pažnjom prema
strancu, i nedostatkom ljubavi kao što to uljez i zaslužuje.
Ne sumnjam da sveukupno ponašanje drugih potječe uglavnom iz nekoga
mračnog unutarnjeg uzroka u mojoj vlastitoj naravi. Možda sam u komunikaciji
hladan što druge nehotice prisiljava da uzvrate na isti način s malo osjećaja.
Po naravi brzo sklapam poznanstva. Ubrzo se javljaju naklonosti drugih. Ali
nikada ne stiže ljubav. Nikada nisam upoznao posvećenost. Uvijek mi se činilo
nemogućim da me ljube, bilo bi to kao da mi neki stranac govori ti.
Ne znam patim li zbog toga, ili to prihvaćam kao ravnodušnu sudbinu po kojoj
ne treba ni patiti ni prihvaćati.
Uvijek sam želio pružati zadovoljstvo. Uvijek me je boljela ravnodušnost. Kao
siroče Sreće, nalik svakom siročetu, osjećam potrebu da budem predmet nečije
ljubavi. Uvijek sam gladovao u ostvarenju te potrebe. Toliko sam se prilagodio toj
neizbježnoj gladi da ponekad i ne znam osjećam li potrebu za jelom.
S tim ili bez toga, život me boli.

Drugi imaju one koji im se posvećuju. Ja nikada nisam imao nekoga tko bi čak i
pomislio da mi se posveti. Drugi su tu: prema meni se lijepo odnose.
Prepoznajem u sebi sposobnost da izazovem poštovanje, ali ne i ljubav. Na
nesreću nisam učinio ništa čime bih samome sebi opravdao to poštovanje začeto u
onome tko ga osjeća, tako da me na kraju nikada nisu uistinu poštovali.
Ponekad mislim da uživam u patnji. Ali bih zapravo želio nešto drugo.
Nemam obilježja Šefa, kao ni sljedbenika. Nisam čak ni zadovoljan, što bi
vrijedilo kod izostanka tih obilježja.
Drugi, manje pametni od mene, jači su.
Bolje oblikuju svoj život medu ljudima; vještije upravljaju svojom
inteligencijom. Imam sve sposobnosti da budem utjecajan, osim umijeća da to
učinim ili upravo volje da to poželim.
Ako jednoga dana budem volio, neću biti voljen.
Dovoljno je da nešto poželim, pa da to umre. Moja sudbina, međutim, nema
snage biti smrtna za bilo što. Posjeduje slabost da za mene bude smrtna u stvarima.


430.
L. do D.

401
Vidjevši kakvom lucidnošću i logičnom povezanošću luđaci i sebi i drugima
opravdavaju svoje mahnite ideje, zauvijek sam izgubio pouzdanu sigurnost u
lucidnost svoje lucidnosti.


431.
L. do D.

Jedna od velikih tragedija mojega života — premda su to tragedije što se
odvijaju u sjeni i izgovoru — jest da ništa ne mogu prirodno osjetiti. Sposoban sam
ljubiti i mrziti kao svi, pribojavati se i oduševljavati se kao svi; ali ni moja ljubav ni
mržnja, ni moj strah ili oduševljenje, nisu zapravo ono što jesu. Nedostaje im neki
element ili im je nešto pridodano. U svakom slučaju, nešto su drugo, a ono što
osjećam nije u skladu sa životom.
U umovima što ih nazivaju proračunatima — riječ je vrlo dobro oblikovana —
osjećaji trpe ograničenja proračunatosti zbog sebičnih briga, i doimaju se drukčijima.
U umovima što ih nazivaju upravo brižnima, primjećuje se isti otklon prirodnih
nagona. U meni se javlja ista uznemirenost zbog izvjesnosti osjećaja, ali nisam ni
proračunat ni brižan. Nema isprike zato što slabo osjećam. Nagonski oduzimam
naravnost nagonima. Ne želeći to, želim pogrešno.


432.
L. do D.

Rob naravi kao i prilika, vrijeđan zbog ravnodušnosti ljudi kao i zbog njihove
402
ljubavi prema onome za kojega pretpostavljaju da sam –

ljudske uvrede Sudbine


433.
L. do D. 7. 4. 1933.

Prošao sam između njih poput stranca, jer nitko nije vidio da sam to bio ja.
Živio sam medu njima poput uhode i nitko, pa ni ja, nije posumnjao da sam to bio ja.
Svi su me držali rođakom: nitko nije znao da su me prilikom rođenja zamijenili.
Tako sam bio jednak drugima bez sličnosti, brat svih, a da nisam bio iz obitelji.
Došao sam iz čudesnih krajeva, iz krajolika boljih od života, ali o tim krajevima
nikada nisam govorio, osim sa sobom, i s tim ih krajolicima, što su bili sanjani,
nikada nisam ni upoznao. Moji koraci bijahu poput njihovih po drvenim podovima i
pločicama, ali moje srce bijaše daleko, premda je kucalo u blizini, bijah lažni
gospodin u prognanom i neobičnom tijelu.
Nitko me nije upoznao pod krinkom jednakosti, niti su ikada saznali da je to
krinka, jer nitko nije znao da na ovome svijetu ima zamaskiranih. Nitko nije
pretpostavio da sam kraj sebe uvijek bio drugi, koji je pak bio ja. Oduvijek su me
držali istovrsnim meni.
Primali su me u svoje kuće, njihove su ruke stiskale moje, vidjeli me kako
prolazim ulicom kao da sam ondje bio; ali onaj koji jesam nikada nije bio u onim
dvoranama, onaj kojega živim nema ruku što ih drugi stišću, onaj kakvim se
poznajem nema ulica kojima bi prolazio, osim ako to ne bi bile sve ulice, i u njima
ne može biti viđen, osim ako on ne bi bio svi drugi.
Svi živimo udaljeni i bezimeni; prijetvorni, patimo neznani. Nekima se međutim
ta udaljenost između nekog bića i njega samoga nikada ne otkriva; drugima se
kadikad rasvijetli, u užasu i boli, zbog munje bez granica; a za neke je još uvijek
bolna postojanost i svagdašnjost života.
Dobro znati da ono što jesmo nije u nama, da je ono što mislimo ili osjećamo
uvijek neki prijevod, da ono što želimo nismo željeli, da to nitko nije ni slučajno
poželio — znati sve to svakoga časka, osjećati sve to u svakome osjećaju, ne znači li
to biti strancem u vlastitoj duši, protjeranim u vlastitim dojmovima?
No krinka koja je nepomično zurila i razgovarala na uglu s čovjekom bez
krinke, u noći kada je Karneval završavao, naposljetku je pružila ruku i pozdravila se
s osmijehom. Prirodni je čovjek skrenuo nalijevo, uličicom na uglu koje je stajao.
Krinka je pak — domino bez zanimljivosti — zakoračila naprijed, udaljavajući se
među sjenama i slučajnim svjetlima, u konačnom i tuđem pozdravu na koji sam ja
mislio. Tek sam tada primijetio da je na ulici bilo više upaljenih svjetiljki, a tamo
gdje ih nije bilo stajala je zamućena blijeda mjesečina, skrivena, nijema, puna ničega
kao život…


434.
 L. do D.

MJESEČINE

… mokro prljava od mrtvila smeđega

… u jasnome sklizanju naslaganih krovova, siva bjelina, mokro prljava od
mrtvila smeđega.


435.
L. do D.

… i lomi se u nakupinama sjena što se s jedne strane ocrtavaju bijelima, s
plavičastim različitostima hladne biser-školjke.


436.
L. do D.

(kiša)

I naposljetku, povrh tame sjajnih krovova, hladna svjetlost mlačnoga jutra zrači
poput preklinjanja Apokalipse. Ponovno je golema noć bistrine što raste. Ponovno je
užas oduvijek — dan, život, prividna korisnost, nepopravljivo djelovanje. Ponovno
je moja fizička osobnost, vidljiva, društvena, prenosiva u riječima koje ništa ne
govore, uporabljiva u pokretima drugih i u tuđoj svijesti. Ponovno sam ja, onakav
kakav nisam. S početkom svjetla mračnih sila, što sivim sumnjama ispunjava
pukotine na vratima francuskih prozora — tako daleko od hermetičkih, Bože! —
osjećam da više neću moći ostati ležati kao u utočištu u svome nespavanju koje bi
moglo biti spavanje, i u neprestanom sanjanju, ne znajući da postoji druga istina i
stvarnost između svježe topline čiste posteljine i nepoznavanja postojanja mojega
tijela, osim ugode. Osjetit ću kako mi izmiče sretno nesvjesno kojim se rugam svojoj
svijesti, pospanost životinje kojom kroz kapke mačke na suncu zirkam u pomake
logike moje prepuštene mašte. Osjetit ću kako mi nestaju povlastice polutame i spore
rijeke podno stabala napola spuštenih trepavica, i žuborenje izgubljenih vodopada
403
između zvukova spore krvi u ušima i lagane ustrajnosti kiše. Izgubit ću se do
života.
Ne znam spavam li ili samo osjećam da spavam. Ne sanjam neki interval, ali
primjećujem, kao da se budim iz neprospavana sna, kako prvi zvukovi života grada
404 405
rastu, kao plima , s nekoga nejasnog mjesta dolje gdje se nalaze ulice što ih je
Bog stvorio. To su veseli zvukovi obliveni tugaljivom kišom koja pada, ili je možda
padala, jer ju sada ne čujem, tek pretjerano sivilo napukle svjetlosti što mi se iz
406
daljine pruža u sjenama slabašne osvijetljenosti, nedovoljne za čas svitanja, za
407
koje ne znam koje je… To su veseli i raspršeni zvukovi i bole me u srcu kao da mi
je s njima stigao poziv za neki ispit ili za pogubljenje. Svaki dan što ga čujem kako
prosipa zrake u postelji u kojoj ne poimam čini mi se kao dan nekakva mog velikog
događaja s kojim se neću imati hrabrosti suočiti. Svaki dan što ga osjetim kako se
diže iz postelje sjena, s posteljinom što pada po ulicama i uličicama, poziva me na
suđenje. Sudit će mi se svakoga današnjeg dana što će ga biti. I vječni osuđenik koji
postoji u meni hvata se za postelju kao za majku koju je izgubio, i miluje uzglavlje
kao dadilju koja će ga obraniti od ljudi.
Sretan popodnevni počinak velike životinje u sjeni stabala, umor što se krijepi u
busenima visoke trave, obamrlost crnila u mlačnom i dalekom popodnevu, draž
zijeva koji stišće slabašne oči, sve što miluje zaborav i što uspavljuje, smiraj počinka
u glavi što polako pritvara krila prozora duše, bezimeno umiljavanje pospanosti.
Spavati, biti daleko i to ne znati, biti udaljen, zaboraviti vlastitim tijelom; imati
slobodu u nesvjesnome, utočište u zaboravljenu jezeru, nepomičnom među
razlistanim stablima u velikim udaljavanjima šuma.
Ništa s vanjskim uzdahom, laka smrt iz koje se budi s čežnjom i svježinom,
tkivo duše prepušteno milovanju zaborava.
Ah, i ponovno, nalik nastavljanju protesta onoga koji se još nije uvjerio, čujem
silovitu buku kiše što pljušti u bistrome kozmosu. Osjećam hladnoću do
pretpostavljenih kostiju, kao da se bojim. I sklupčan, ništavan, ljudski, sam sa sobom
u ono malo tmine što mi preostaje, plačem. Da, plačem, plačem zbog osamljenosti i
života, a moja zaludna bol poput kola bez kotača leži na rubu stvarnosti u gnoju
napuštenosti. Plačem zbog svega, u gubitku naručja, oplakujem smrt ruku što su mi
ih pružali, ruku za koje ne znam kako bi me stegnule, rame koje nikada neću moći
imati… A dan koji konačno isijava, bol koja u meni isijava poput sirove istine dana,
ono što sam sanjao, što sam mislio, što se u meni zaboravilo — sve to, u spoju sjena,
fikcija i kajanja, miješa se na licu na kojemu prohode svjetovi i napokon pada medu
stvari života poput ogoljela grozda što su ga ukrali i potom pojeli dječarci s ugla.
Vreva ljudskoga dana naglo raste, kao zvuk zvona što poziva. Zaškripi iznutra iz
kuće lagana brava prvih vrata što se otvaraju za život. Čujem papuče u apsurdnom
hodniku koji vodi do moga srca. I u naglom pokretu, kao netko tko se konačno ubio,
povlačim s otvrdnula tijela tešku posteljinu koja me prekriva. Probudio sam se. Zvuk
se kiše utišava u većim visinama vanjskoga beskraja. Osjećam se sretnijim. Obavio
sam nešto što ne znam. Iskri se dan od bistre kiše koja mi miluje oči na mutnoj
svjetlosti. Otvaram prave prozore od stakla. Svježi mi zrak ovlaži toplu kožu. Da,
kiša još pada, i premda je sve još isto, na kraju je ipak mnogo manje! Želim se
408
osvježiti, živjeti, i prigibam vrat pod životom, kao pod nekim golemim jarmom .


437.
L. do D. 29. 8. 1933.

Postoji spokoj sela u gradu. Postoje časovi, pogotovo u ljetnim podnevima kada
u ovaj osvijetljeni Lisabon prodre selo, poput vjetra. I upravo ovdje, u Ulici
Douradores, dobro spavamo.
Kako je dobro za dušu, ispod visokoga mirnog sunca, gledati ova teretna kola sa
slamom u tišini, ove kovčege što ih tek treba napraviti, ove spore prolaznike gradom
koji je postao selo! I sam se prenosim, gledajući ih s prozora ureda u kojemu nema
nikoga: nalazim se u mirnome provincijskom gradiću, zadržavam se u nepoznatom
zaselku, i sretan sam jer se osjećam drugim.
Dobro znam: ako podignem oči preda mnom je otrcana crta skupine kuća,
uredski prozori u Baixi što ih sve treba oprati, besmisleni prozori viših katova na
kojima se još uvijek stanuje, a u visinama, u uglu tih tavanskih prozora vječno rublje
na suncu između posuda i biljaka. Znam to, ali tako je slabo svjetlo koje to obasjava,
tako besmislen miran zrak što me okružuje, pa čak nemam razloga gledati kako bih
se odrekao svoga umetnutog sela, svoga provincijskog gradića u kojemu je tako
spokojna trgovina.
Dobro znam, dobro znam… Istina je da je vrijeme ručku iii počinku ili pauzi.
Sve dobro prolazi površinom života. Ja samo spavam, iako se naginjem preko terase
kao da je brodska ograda ponad novog krajolika. I ne brinem se, kao da sam u
provinciji. No, iznenada, nešto mi drugo iskrsne, obuzima me, upravlja mnome: iza
takva podneva vidim sav život u cjelini u tome gradiću; vidim veliku glupu sreću
obiteljskoga života, veliku glupu sreću života na selu, veliku glupu sreću spokoja u
odurnosti. Vidim jer vidim. No nisam vidio i budim se. Gledam uokolo smiješeći se,
i prije svega, otresam s laktova odijela, nesretno tamnoga, svu prašinu prikupljenu
prilikom oslanjanja o ogradu terase koju nitko nije očistio, ne znajući da će jednoga
dana, u nekome času, to biti brodska ograda bez zamislive prašine neke lađe što jedri
u beskrajnom turističkom putovanju.


438.

Izblijedjelo plavetnilo noćnoga zelenila ocrtavalo je smeđe crnilo, nejasno
obrubljeno žućkastim sivilom, hladne nepravilnosti zgrada što su stajale ususret
ljetnome obzoru.

Davno smo nekoć ovladali fizičkim morem, stvarajući svjetovne civilizacije;
sada ćemo ovladati psihičkim morem, emocijom, majkom naravi, stvarajući
409
intelektualnu civilizaciju.


439.
L. do D.

… bolna oštrina mojih dojmova, čak i onih veselih; radost oštrine mojih
dojmova, čak i kada su tužni.

Pišem jedne nedjelje, za poodmakla jutra, u širokom danu slabe svjetlosti, u
kojemu ponad krovova grada s prekidima uvijek neobjavljeno plavetnilo neba
zatvara u zaborav tajanstveno postojanje zvijezda…
I u meni je također nedjelja…

I moje srce odlazi u crkvu za koju ne zna gdje je, i odjeveno je u samtasto dječje
odijelo, s licem rumenim od prvih dojmova što se smiješe bez tužnih očiju iznad vrlo
velikog ovratnika.


440.

Nebo otegnuta ljeta budilo se svakoga dana iz zelenkasto mutnog plavetnila, i
zakratko postajalo sivo plavetnilo nijeme bjeline. Međutim, na zapadu je bilo u boji
koju mu običavaju pridavati, u potpunosti.
Reći istinu, pronaći što se očekuje, poništiti iluziju svega — koliko njih to
koristi u taloženju i opadanju, a kolika slavna imena, baš kao i nazivi zemalja mrljaju
svojim velikim početnim slovima britkost odmjerenih i pročitanih stranica!
Kozmorama sutrašnjih događaja koji se nikada neće moći dogoditi! Lazuri
isprekidanih osjećaja! Koliko sjećanja čuva izmišljena pretpostavka, tek vizija,
sjećaš li se? I u ludilu prorupčanom izvjesnostima, lako, kratko, meko, rađa se žubor
vode svih perivoja, osjećaj iz dubine moje svijesti o meni. Stare klupe bez ikoga, dok
drvoredi kraj njih protežu svoju sjetu praznoga spleta uličica.
Noć u Heliopolisu! Noć u Heliopolisu! Noć u Heliopolisu! Tko će mi reći
zaludne riječi, nadomjestiti mi krv i neodlučnost?


441.
L. do D. 8. 9. 1933.

Rascvjetava se visoko u noćnoj osami neznana svjetiljka iza nekog prozora. Sve
je drugo što vidim u gradu mračno, i samo se slabašni odsjaji uličnih svjetala lagano
uzdižu, zadržavajući tek ponegdje vrlo blijedu mjesečinu. U crnilu noći slabo se
naziru skupine kuća kao i njihove raznovrsne boje ili primjese boja: tek nejasne
razlike, reklo bi se apstraktne, ističu nepravilnosti trošne skupine.
Nevidljiva me nit povezuje s bezimenim vlasnikom svjetiljke. Nije uobičajena
ta okolnost da smo obojica budni, no nema u tome moguće uzajamnosti, jer kako
sam ja na prozoru u mraku, on me nikada ne bi mogao vidjeti. Tu je nešto drugo,
samo moje, što se pomalo hvata za osjećaj osamljenosti, što sudjeluje u noći i tišini,
što odabire onu svjetiljku kao točku oslonca, zato što je to jedina točka oslonca koja
postoji. Čini se da je, zato što je ona upaljena, noć tako mračna. Čini se da, zato što
sam ja budan i sanjam u mraku, on svijetli.
Sve što postoji, možda postoji samo zato što postoji neka druga stvar. Ništa ne
postoji, sve supostoji: možda je to točno. Osjećam da u ovome času ne bih postojao
— barem ne bih postojao ovako kako postojim, s ovom sviješću u sebi, koja zato što
je svijest i prisutna, u ovome je času potpuno ja — da ona svjetiljka nije ondje
negdje upaljena, svjetionik koji ništa ne pokazuje u lažnoj povlastici visine. Osjećam
to jer ne osjećam ništa. Mislim na to, jer je to ništa. Ništa, ništa, dio noći i tišine s
kojima sam isprazan, ništavan, u intervalima, prostor između mene i mene,
zaboravljena stvar nekoga boga…


442.
L. do D.

Ponovno čitam, u onoj pospanosti bez sna u kojoj se inteligentno zabavljamo
bez inteligencije, neke stranice koje će, sve zajedno, biti dijelom moje knjige o
nepovezanim dojmovima. A od njih mi se širi, poput nekoga poznatog mirisa, pusti
dojam jednoličnosti. Osjećam da sam, i dok sam govorio kako sam često različit,
uvijek govorio isto; da sam više nalik samome sebi nego što bih to htio priznati; da
pri svođenju računa nisam imao ni radost pobjede ni osjećaj gubitka. Odsuće sam
salda samoga sebe, nehotične uravnoteženosti koja me rastužuje i oslabljuje.
Sve što napisah je sivo. Reklo bi se da je moj život, čak i umni, bio onaj dan u
kojemu je padala sitna kiša, u kojemu je sve bilo nedogađanje i polutama, isprazna
povlastica i zaboravljen razlog. Bolujem u poderanoj svili. Ne poznajem se na svjetlu
i u mučnini.
Moj skromni napor da kažem tko sam, da zapišem, poput nekog stroja živaca,
sitne dojmove svojega subjektivnog i izoštrenog života, sve mi se to ispraznilo kao
vedro o koje su se spotaknuli, te je smočilo zemlju kao svekolika voda. Proizveo sam
se od lažnih crnila, završio u carstvu potkrovlja. Moje srce kojemu sam povjerio
velike događaje proživljene proze, danas, ispisano na dalekim, ponovno pročitanim
stranicama s drugom dušom, čini mi se poput bombe u provincijskom dvorištu,
nagonski postavljene i upravljane iz usluge. Doživio sam brodolom bez oluje, i to u
moru u kojemu se može stajati.
I pitam ono što je preostalo od svjesnoga u ovome zbrkanom nizu intervala
između stvari što ne postoje, što mije vrijedilo tolike stranice ispuniti rečenicama u
koje sam vjerovao kao u svoje, osjećajima koje sam osjećao kao misli, zastavama i
stjegovima vojske koja je, naposljetku, bila od papirića što ih je prosjakova kći
pljuvačkom slijepila ispod strehe.
Pitam ono što je preostalo od mene čemu ove zaludne stranice, namijenjene
smeću i guranju u stranu, izgubljene prije no što su nastale medu poderanim
papirima Sudbine.
Pitam i prosljeđujem. Ispisujem pitanje, umatam ga u nove rečenice, odmatam u
novim osjećajima. I sutra ću opet pisati, nastavljajući svoju glupu knjigu o dnevnim
dojmovima svoje razuvjerenosti u hladnoću.
Neka se tako i dalje nižu. Nakon odigranog domina i pobjede ili gubitka u igri,
pločice se okreću nadolje i završna je igra crna.


443.

Što u sebi imam od Pakla, Čistilišta i Raja i tko u meni poznaje pokret što se
razilazi sa životom… u meni tako mirnom i smirenom?

Ja ne pišem portugalski. Pišem sebe.


444.
L. do D.

Sve mi je postalo nepodnošljivo, osim života. Ured, kuća, ulice — čak i njihova
suprotnost, ako je ima — zasićuju me i stišću; samo mi obuhvatnost pruža olakšanje.
Da, bilo koja stvar iz svega toga dovoljna je da me utješi. Zraka sunca koja vječno
ulazi u mrtvi ured; izbačen povik što se brzo uspinje do prozora moje sobe;
postojanje ljudi; postojanje podneblja i promjena vremena, zastrašujuća objektivnost
svijeta…
Zraka je sunca iznenada ušla u mene, iznenada sam ju vidio… No bio je to vrlo
oštar tračak svjetlosti, gotovo bezbojan, rezao je kao golim nožem crni i drveni pod, i
oživljavao okolo stare čavle i procijepe između drvenih dasaka, crno crtovlje bez
bijelih proreda.
Sljedećih sam trenutaka pratio neosjetan učinak sunčeva probijanja u miran
ured… Zatvorske zanimacije! Samo zatočenici ovako vide pomicanje sunca, ili oni
koji gledaju u mrave.


445.
L. do D. 18. 9. 1933.

Kažu da je mučnina bolest inertnih ili da napada samo one koji nemaju što
raditi. Međutim, ta je dosada duše istančanija: napada one koji su joj skloni i manje
pošteđuje one koji rade ili hine da rade (stoje u ovome slučaju isto), a koji su uistinu
inertni.
Nema ništa gore od suprotnosti između prirodnog sjaja unutarnjega života, s
njegovim prirodnim Indijama i nepoznatim zemljama, i odvratnosti, čak ako uistinu i
nije odvratna, svagdašnjega života. Mučnina boli jače kada se ne može opravdati
inercijom. Mučnina velikih snažnih ljudi najgora je od svih.
Mučnina nije bolest zbog dosade zato što se nema što raditi, nego je to veća
bolest u kojoj se osjeća da ništa nije vrijedno truda. I budući da je tako, što je više
posla, to se mučnina jače osjeća.
Koliko puta s ove knjige sto ju pišem podižem glavu praznu od čitava svijeta!
Bilo bi bolje da sam ostao nepomičan, ne čineći ništa, da ništa ne moram činiti, jer
bih u toj mučnini, premda stvarnoj, barem uživao. U mojoj prisutnoj mučnini nema
odmora ni otmjenosti, ni osjećaja ugode u kojemu bi se našao osjećaj neugode: ima
samo jedna golema ugašenost svih učinjenih pokreta, a ne virtualni umor pokreta što
ih ne treba učiniti.


446.

OMAR HAJJAM

Hajjamova mučnina nije mučnina onoga koji ne zna što radi, koji zapravo ništa
ne bi mogao ili znao raditi. Takva je mučnina onih koji se rađaju mrtvi i koji se
doista okreću morfiju ili kokainu. Dublja je i otmjenija mučnina perzijskog mudraca.
To je mučnina onoga koji je jasno promislio i vidio da je sve tama, koji je odmjerio
sve religije i sve filozofije i potom rekao kao Solomon: »Vidjeh da je sve taština i
muka duha«, ili kako je, opraštajući se od moći i svijeta, rekao drugi kralj, car
Septimije Sever: »Omnia fui, nihil…« »Bijah sve; ništa nije vrijedno truda.«
Život je, rekao je Tarde, potraga za nemogućim kroz zaludno; tako bi rekao, da
je to rekao, i Omar Hajjam.
Zbog toga je Perzijanac često pio vino. Pij, pij! to je čitava njegova praktična
filozofija. Nije to piće radosti koje se pije da bi se bolje veselilo, jer time veselje
raste. Nije to piće očaja koje se pije da bi se zaboravilo, jer time očaj nestaje. Vino
veselju pridružuje djelovanje i ljubav; no može se zamijetiti da u Hajjama nema
nimalo energije, nijedne ljubavne rečenice. Ona Saki, čiji se dražesni lik nazire,
pojavljuje se (ali rijetko) u rabaiyatima tek kao »djevojka koja poslužuje vino«.
Pjesnik je zahvalan njezinu vitkom stasu kao što bi bio zahvalan i vitkom stasu
amfore u kojoj se drži vino.
410
Veselje progovara iz vina, kao što kaže Kaptolski dekan Aldrich :

Ljudi imaju, tako se čini,
Pet razloga zbog kojih će piti:
Vino, prijatelje ili pak žeđ,
Ili bi žedni mogli biti tek,
Ili nekoji drugi razlog već.

Praktična Hajjamova filozofija svodi se, dakle, na blagi epikureizam, osjenčan
do najmanje želje za zadovoljstvom. Dovoljno mu je gledati ruže i piti vino. Lagani
povjetarac, razgovor bez predosjećaj a i namjere, vrč vina, cvjetovi, samo to, i ništa
više od toga, najviše želi perzijski mudrac. Ljubav uzbuđuje i umara, djelovanje
rasipa i promašuje, nitko ne zna znati, a misao zamagljuje sve. Bolje je, dakle,
prestati u sebi željeti ili nadati se nego imati zaludne nakane da objašnjavamo svijet
ili priglupu namjeru da ga popravljamo ili njime vladamo. Sve je ništa, ili kako se u
Grčkoj antologiji kaže; »sve dolazi od ne-namjere«, a govori to jedan Grk, prema
tome, jedan razuman čovjek.


447.
Na kraju ulomka piše: »perzijski pjesnik, majstor očaja i razočaranja«.

Bit ćemo ravnodušni prema istini ili laži svih religija, svih filozofija, svih
pretpostavki zaludno provjerljivih što ili nazivamo znanošću. Također nas neće
brinuti sudbina takozvanog čovječanstva, ili onoga tko pati ili ne pati u zajednici s
njim. Milost, da, za »bližnjega« kako se kaže u Evanđelju, a ne za čovjeka o kojemu
se u njemu i ne govori. A svi smo u određenoj mjeri takvi: koliko nas boli, u onome
najboljem u nama, jedan pokolj u Kini? Više nas boli, u našoj najdubljoj predstavi,
kada vidimo kako su dali nepravednu pljusku djetetu na ulici.
411
Milost prema svima, prisnost ni s kim. Tako to tumači FitzGerald u nekoj
svojoj bilješci o Hajjamovoj etici.
Evanđelje preporučuje ljubav prema bližnjem: ne kaže ljubav prema čovjeku ili
čovječanstvu, od kojega se doista nitko ne može izliječiti.
Možda će se netko zapitati stvaram li svoju Hajjamovu filozofiju, kao što ga
ovdje, vjerujem ispravno, ponovno ispisujem i tumačim. Odgovorio bih da ne znam.
Ima dana kada mi se ta filozofija pričinja najboljom, čak jedinom, od svih praktičnih
filozofija. No ima dana kada mi se čini ništavnom, mrtvom, zaludnom, poput prazne
čaše. Ne poznajem se jer mislim. Zato ne znam što zapravo mislim. To ne bi bilo
tako da imam vjeru; ali također ne bi bilo tako da sam lud. A da sam drugi, bio bih,
zapravo, drugi.
412
Osim tih svjetovnih stvari postoje i tajne pouke inicijacija, proglašene
misterije, tajne ili skrivene, kada ih prikazuju javni obredi. Postoji ono što je
skriveno ili napola skriveno u velikim katoličkim obredima, bilo to u Obredu Marije
u Rimskoj crkvi, bilo to u Ceremoniji Duha kod Masona.
No tko nam pak kaže da onaj koji je prošao inicijaciju, kada postane stanovnik
upućenih u tajnu, nije drugo do gramzivi uhićenik našega novog lica iluzije? Kakvu
to sigurnost ima, toliko pouzdanu, jedan luđak u onome što je njegovo ludilo?
Spencer je govorio da je naše znanje kugla, i što je ona veća, toliko je više dodirnih
točaka s onim što ne znamo. I ne mogu a da se u ovome poglavlju ne podsjetim kako
inicijacije mogu pribaviti strahotne riječi jednoga Učitelja Magije. »Već sam vidio
Isis«, kaže, »već sam dodirnuo Isis: ipak ne znam da li ona postoji.«


448.

OMARHAJJAM

Omar je posjedovao osobnost; ja, nasreću ili nažalost, ne posjedujem nijednu.
Ono što sam u jednome času, već u sljedećem nisam; što sam bio u jednome danu,
sljedećega zaboravljam. Omar je onaj koji jest, on živi samo u jednom svijetu, u
izvanjskome; netko poput mene nije onaj koji jest, ne živi samo u izvanjskom
svijetu, već u mijeni i raznovrsnosti unutarnjeg svijeta. Takva filozofija, čak i da
poželi biti ista kao Omarova, nikako to ne može biti. Tako ja, ne želeći to zapravo,
nosim u sebi kao da su duše, te filozofije da bih ih tumačio; Omar ih može sve
odbaciti, jer su mu izvanjske, ja ih ne mogu odbaciti, jer one su ja.


449.
L. do D. 2. 11. 1933.

Postoje duboke boli za koje ne znamo razlučiti, zato što su se stopile i sadrže
nešto istančano, da li dolaze iz duše ili iz tijela, da li su nelagode od osjećanja
nekorisnosti života, ili su neraspoloženje što dolazi iz nekoga organskog ponora —
želuca, jetre ili mozga. Koliko mi se puta zamuti obična svijest o meni samome, u
nekome mutnom talogu uznemirene zaustavljenosti! Koliko mc puta boli postojanje
u mučnini do te mjere neodređenoj da ne znam razlikovati da li je mučnina ili
nagovještaj povraćanja! Koliko puta…
Duša mi je danas tužna čak do tijela. Čitavo moje ja boluje, i sjećanje i oči i
ruke. Kao da osjećam reumatizam u svemu što jesam. Ne prodire mi u biće čista
jasnoća dana, nebo goleme Čiste modrine, zaustavljena visoka plima raspršene
svjetlosti. Pri tome mi ništa ne ublažava lagani svježi povjetarac, jesenji, ali kao da
nije zaboravio ljeto, i s kojim zrak poprima osebujnost. Ništa mi ne daje ništa. Tužan
sam ali ne s određenom tugom, čak ni s neodređenom tugom. Tužan sam ondje vani,
na ulici s razbacanim kantama za smeće.
Ove rečenice ne prenose točno što osjećam, jer nesumnjivo ništa ne može točno
prenijeti što netko osjeća. No na neki način pokušavam pružiti dojam onoga što
osjećam, mješavine raznih vrsta ja i tuđe ulice, koja mi, zato što ju vidim, na neki
prisni način što ga ne znam protumačiti također pripada, postaje dio mene.
 Htio bih živjeti različito u udaljenim zemljama. Htio bih umrijeti drugi među
neznanim zastavama. Htio bih biti car kojemu se kliče u drugim razdobljima koja su
bolja od današnjice jer nisu današnja, i koja vidimo sjajna i obojena, zagonetno
nepoznata. Htio bih sve što bi me moglo učiniti smiješnim zato što me čini
smiješnim. Htio bih, htio bih… No uvijek ima sunca kada sunce sja i noći kada noć
stiže. Uvijek postoji bol kada nas boli i san kada nas san ziba. Uvijek ima onoga čega
ima, i nikada onoga čega bi trebalo biti, ne zato što bi bilo bolje ili gore, nego da
bude drukčije. Uvijek ima…
U ulici punoj smetlarskih kanti prolaze smetlari i čiste ulicu. Jedan za drugim s
osmijesima i doskočicama stavljaju kante u kola. S visine uredskog prozora ja ih
gledam sporim očima i uspavanim kapcima. I nešto jedva osjetno, neshvatljivo,
povezuje ono što osjećam s nosačima koje stvaram gledajući ih, neki nepoznati
dojam stvara smetlarsku kantu od čitave moje mučnine ili tjeskobe ili muke, i podiže
ju na ramena onoga koji glasno izgovara šale prema kolima što nisu ovdje. A dnevna
svjetlost, umjerena kao i uvijek, svijetli iskosa, jer ulica je uska, povrh mjesta na
kojemu podižu kante, ne povrh kanti što su u sjeni, nego povrh ugla tamo u dnu, gdje
momci koji ih nose nešto neodređeno rade, ne radeći ništa.


450.
L. do D.

Poput crne nade nešto se snažno naslućeno zaustavilo: sama kiša kao da se
prenula; gluho je crnilo zamuknulo ponad okolice. I iznenada, poput krika, strašan se
413
dan raspuknuo. Svjetlost je navrla iz hladnoga pakla do sadržaja svega, ispunila
414
mozgove i kutove. Svemu je zastao dah. Pao je teret sa svega , jer je udarac prošao.
415 416
Tužna je kiša bila vesela sa svojim osornim i skromnim šumom. Bez želje, srce
se osjećalo, a misao je bila vrtoglava. Neka se nejasna religija stvarala u uredu. Nitko
vise nije bio onaj koji je bio, i gazda se Vasques pojavio na vratima ureda kako bi
promislio da nešto kaže. Moreira se smiješio, još uvijek sa žutilom na rubovima lica
od iznenadna straha. I njegov je smiješak govorio da će sljedeći grom nedvojbeno
odjeknuti dalje. Neka brza kola glasno su zatomila zvukove ulice. Telefon je
nehotice zacvokotao. Gazda Vasques, umjesto da se vrati u ured, krene prema
aparatu u velikoj dvorani. Nastupilo je olakšanje i tišina, a kiša se spuštala poput
noćne more. Gazda Vasques zaboravio je na telefon, koji više nije zvonio. Dostavljač
se pomaknuo u dnu dvorane, kao neka stvar kojoj nije udobno.
Velika radost, puna odmora i olakšanja, sve nas je rastresla. Radili smo napola
tupo, zadovoljni, otvoreni prema prirodnim pretjerivanjima. Dostavljač je, a da mu to
nitko nije rekao, širom otvorio prozore. U dvoranu je ušao miris na nešto svježe, sa
zrakom punim vode. Već spora, kiša je padala ponizno. Zvukovi ulice, i dalje isti,
bili su drukčiji. Čuo se glas kočijaša, i bili su to doista ljudi. Očito, u ulici do naše,
zvonca tramvaja također su bila u našemu društvu. Glasni smijeh nekog osamljenog
djeteta zazvučao je poput kanarinca u čistoj atmosferi. Spora se kiša smanjila.
Bilo je šest sati. Ured se zatvarao. Gazda Vasques reče u poluraskopčanoj
kabanici: »Možete otići«, i rekao je to s nekim trgovačkim blagoslovom. Odmah sam
ustao, zatvorio knjigu i spremio ju. Stavio sam pero vidljivo iznad razine u tintarnici,
i krenuvši prema Moreiri, rekao mu »do viđenja« pun nade i stisnuo mu ruku kao
nakon neke velike usluge.


451.
L. do D.

Putovati? Da bi se putovalo dovoljno je postojati. Idem od dana do dana kao od
postaje do postaje u vlaku svojega tijela, ili svoje sudbine, prignut nad ulicama i
trgovima, pokretima i licima, uvijek istima i uvijek različitima, kao što su zapravo i
krajolici.
Ako zamišljam, vidim. Što da još činim ako putujem? Samo krajnja slabost
mašte opravdava pokretanje da bi se osjetilo.
»Bilo kakva cesta, ova ista cesta za Entepfuhl, odvest će te na kraj svijeta.« Ali
kraj svijeta, kada se svijet potpuno obiđe, isti je taj Entepfuhl iz kojega se pošlo.
Ustvari, kraj svijeta, kao i početak, naše je poimanje svijeta. U nama krajolici imaju
krajolike. Zato ako ih zamišljam, stvaram ih; ako ih stvaram, oni jesu; ako jesu,
vidim ih kao i druge. Čemu putovati? U Madridu, Berlinu, Perziji, u Kini, na oba
Pola, gdje bih ja bio ako ne u sebi samome, u ovome obliku i vrsti svojih dojmova?
Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije
ono što vidimo, nego ono što jesmo.


452.
L. do D.

Jedini putnik s pravom dušom kojega sam upoznao bio je neki mladić iz ureda
tvrtke u kojoj sam nekada radio. Taj je mladić skupljao turističke listiće o gradovima,
zemljama i prijevoznim poduzećima; imao je karte, istrgnute iz časopisa, ili koje je
našao na drugim mjestima; imao je izrezane članke iz novina i časopisa, ilustracije
krajolika, crteže egzotičnih običaja, slike brodica i lađa. Išao je u turističke agencije
u ime nekog izmišljenog poduzeća ili možda u ime bilo kojeg postojećeg poduzeća,
možda upravo onoga u kojemu je radio, i tražio brošure o putovanjima u Italiju,
Indiju, brošure s podacima o putničkim vezama između Portugala i Australije.
Ne samo da je bio najveći putnik, jer je bio pravi putnik kojega sam upoznao,
nego je također bio najsretniji čovjek kojega sam imao prilike upoznati. Žao mi je
što više ne znam što je s njim, odnosno, pretpostavljam da bi mi trebalo biti žao;
zapravo mi nije žao, jer je danas, poslije deset ili više godina od kratkog vremena u
kojemu sam ga poznavao, vjerojatno glup čovjek koji ispunjava svoje dužnosti,
možda oženjen, uzdržavatelj nečega, mrtav napokon, u svome vlastitom životu.
Možda je čak putovao tijelom, i to on koji je tako dobro putovao u duši.
Odjednom se prisjećam: on je točno znao kojim se vlakovima ide od Pariza do
Bukurešta, kojim se vlakovima putuje po Engleskoj, i u pogrešnom izgovaranju
stranih imena postojala je sigurnost okrunjena, kao aureolom, veličinom njegove
duše. Danas vjerojatno postoji kao mrtvac, ali možda se jednoga dana sjeti, kao
starac, kako nije samo bolje, već i istinitije sanjati o Bordeauxu nego se u njemu
iskrcati.
I tako bi možda sve to imalo neko drugo objašnjenje, a on bi tek nekoga
oponašao. Ili… da, ponekad mislim, s obzirom na ružnu razliku između pameti djece
i gluposti odraslih, da nas u djetinjstvu prati duh koji nas čuva i posuđuje nam svoju
vlastitu astralnu inteligenciju, a potom nas, možda sa žaljenjem, no zbog nekakva
višeg zakona, prepušta, kao što majke životinja prepuštaju svoje poodrasle
mladunče, tovljenju koje je naša sudbina.


453.

S terase ove kavane gledam drhtavo u život. Malo od njega vidim — onako
razbacanog — u toj svojoj usredotočenosti na ovaj čisti i moj trg. Obamrlost, kao
početak pijanstva, tumači mi dušu stvari. Protječe izvan mene, u koracima onih koji
prolaze i u pravilnom komešanju pokreta, očit i složan život. U ovo doba kada mi se
osjeti zaustavljaju i sve se doima drukčije, a dojmovi su mi kao zbrkana i lucidna
zabluda, širim krila ali se ne mičem, kao neki izmišljeni kondor.
Kao čovjek koji ima zamisli, tko zna nije li moja najveća težnja zapravo ne
činiti drugo do zauzimati ovo mjesto i ovaj stol upravo ove kavane?

Sve je isprazno, kao prevrtanje pepela, prazno kao čas u kojemu još nije
zazorilo.
 A svjetlost se širi tako mirno i savršeno po stvarima, tako ih obasjava stvarnošću
sa smiješkom i tugom! Čitava tajna svijeta spušta se pred moje oči da bi se
oblikovala u banalnost i ulicu.
Ah, kako svakidašnje stvari dodiruju tajne za nas! Kako na površini ovoga
složenog ljudskog života što ju svjetlost dotiče, čas, neodređeni smiješak, navire na
usne Tajne! Kako to sve moderno zvuči! A u biti, tako drevno, tako skriveno, tako s
drugim smislom no što je onaj koji blista u svemu tome!


454.
L. do D.

Čitanje novina uvijek je bolno s estetskoga gledišta, a često i s moralnoga, čak i
za one koji imaju malo moralnih obzira.
417
Ratovi i revolucije — uvijek se zbiva jedno ili drugo — izazivaju, pri čitanju
njihovih učinaka, ne stravu već dosadu. Ne izaziva okrutnost svih mrtvih i ranjenih
oštru bol u duši, ni žrtve svih koji umiru boreći se ili su ubijeni a da se i nisu borili:
ne, tu je glupost koja žrtvuje živote i imovinu i to nečemu neizbježno bezvrijednome.
Svi su ideali i sve ambicije ludilo pokvarenih ljudi. Nema carstva koje toliko vrijedi
da se zbog njega slomi dječja lutka. Nema ideala koji zavređuje da se žrtvuje limeni
vlak. Koje je carstvo korisno ili koji je ideal probitačan? Sve je čovječanstvo, a
čovječanstvo je uvijek isto — raznovrsno ali neusavršivo, promjenjivo ali bez
napretka. Pred neumoljivim tijekom stvari — taj život što smo ga imali i ne znajući
kako, a izgubit ćemo ga i ne znajući kada, ta igra desetak tisuća šahovskih igara, taj
zajednički život i borba, mučnina u promatranju bez ikakve koristi, jer se nikada ne
ostvaruje <> — što u tome mudar čovjek može učiniti do tražiti počinak da ne mora
misliti na život, jer dovoljno je što se mora živjeti — tek malo mjesta pod suncem i
418
na zraku i barem san u kojemu je mir s one strane brda.


455.
L. do D. 23. 12. 1933.

Sve one nesretne slučajeve našega života u kojima smo bili smiješni ili niski ili
priglupi, smatramo, pod svjetlom naše duboke jasnoće, neugodnostima na putovanju.
U ovome svijetu, voljni ili nevoljni putnici između ničega i ničega ili između svega i
svega, mi smo samo prolaznici koji se odviše ne ističu u nepredviđenim teškoćama u
tom prolasku, na tom tegobnom putovanju. To me tješi, ne znam da li zato što se
tješim, ili zato što u tome ima nešto što mc tješi. No prividna mi utjeha postaje
istinom, ako o njoj ne mislim.
Potom, toliko je mnogo utjeha! Postoji visoko plavo nebo, čisto i vedro, po
kojemu neprestano plutaju nesavršeni oblaci. Postoji lagani povjetarac što njiše guste
grane drveća, ako je u polju; što njiše obješeno rublje na četvrtim katovima, ili
petim, ako je u gradu. Postoji toplina ili svježina, ako postoje, a u dubini uvijek
sjećanje sa svojom čežnjom, sa svojom nadom, i smiješak magije na prozoru svijeta,
koji želimo kada kucamo na vrata onoga što jesmo, poput prosjaka nalik Kristu.


456.
L. do D. 31. 3. 1934.

Koliko dugo već ne pišem! U nekoliko dana proživio sam stoljeća neodređena
odricanja. Zastao sam, poput pusta jezera, među krajolicima što ne postoje.
U međuvremenu, dobro mi je pretjecala raznovrsna jednoličnost dana, nikada
jednak slijed istih sati, život. Dobro mi je protjecao. Kada bih spavao, ništa mi nije
dopiralo iz drugoga svijeta. Zastao sam, poput jezera što ne postoji, među pustim
krajolicima.
Često se ne prepoznajem — što se uglavnom događa onima koji se poznaju.
Pribivam sebi u raznim pretvorbama s kojima živim. Od onoga što se mijenja
posjedujem ono što je uvijek isto, od čega se stvara sve, ono što je ništa.
Prisjećam se, dalek sam sebi kao da putujem prema unutra, jednoličnosti, ipak
tako različite, one provincijske kuće… Ondje sam proveo djetinjstvo, no ne bih znao
reći da li sam to želio, da li je to bilo s više ili manje sreće no što mi je pruža
današnji život. Drugi koji sam bio živio je ondje: to su različiti životi, raznovrsni,
neusporedivi. Iste jednoličnosti što se približavaju izvana, bile su nedvojbeno
različite iznutra. Nisu to bile dvije jednoličnosti, nego dva života.
Zbog čega se toga prisjećam? Umor. Pri sjećanju se odmaramo, jer to znači ne
djelovati. Ponekad se radi boljega odmaranja prisjećam onoga što nikada nisam bio, i
nema oštrine ni čežnje u mojim sjećanjima na provinciju u kojoj sam boravio kao i
drugi; daska do daske na podu, zanjihao se negdašnji njihaj u širokim boravcima u
kojima nikada nisam stanovao.
Toliko sam se pretvorio u fikciju sebe samoga da me svaki prirodni osjećaj što
ga osjetim, odmah, čim se rodi, prenosi u osjećaj mašte — sjećanje u snu, san o
njegovu zaboravu, moje prepoznavanje u nerazmišljanju o meni.
Tako sam se razodjenuo od svojega vlastitog bića da postojati znači odjenuti
me. Samo sam prerušen ja. A oko mene svi nepoznati zalasci obasjavaju, umirući,
krajolike koje nikada neću vidjeti.


457.
L. do D.?

Moderne stvari su:
(1) Razvoj zrcala;
(2) Ormari.
Postali smo odjevena stvorenja, tijelom i dušom.
A kako duša uvijek odgovara tijelu, neko se duhovno odijelo ustalilo. Počeli
smo nositi dušu ponajprije odjevenu, otkada smo mi, ljudi-tijela, prešli u kategoriju
odjevenih životinja.
Ne radi se samo o tome da naše odijelo postaje dijelom nas. Radi se također o
složenosti toga odijela i njegovoj zanimljivoj kakvoći po kojoj nema gotovo nikakav
odnos s prirodnom elegancijom tijela i njegovih pokreta.
Da me zamole da objasnim kakvo je to moje stanje duše u odnosu na društvenu
svijest, odgovorio bih nijemo pokazujući prema zrcalu, prema vješalici i prema
nalivperu.


458.
L. do D.

U slaboj izmaglici poluproljeća zamrla se Baixa budi i sunce se nekako sporo
419
rađa . Smirena je radost u napola hladnome zraku, a život, pri lakom puhanju
povjetarca što ga nema, pomalo cvokoće od hladnoće koja je već prošla, više zbog
sjećanja na hladnoću nego zbog hladnoće, više zbog usporedbe s bliskim ljetom nego
zbog samoga vremena.
Još se nisu otvorile trgovine, osim mljekarnica i kafića, no taj mir nije obamrlost
kao nedjeljom; samo je mir. Neki svjetlokosi trag prethodi zraku koji se rastvara, i
modrina se blijedo rumeni kroz maglu što se razrjeđuje. Počinje lagano gibanje
ulicama, uočavaju se pješaci, a na malobrojnim otvorenim visokim prozorima,
420
također sviću pojavljivanja. Tramvaji, djelomice u zraku, iscrtavaju svoje žute i
brojem obilježene, pokretne tragove. Iz časa u čas, osjetno, ulice prestaju biti puste.
Plutam, s pažnjom tek u osjetima, bez misli i osjećaja. Rano sam se probudio;
bez predrasuda sam došao do ulice. Proučavam kao da oklijevam. Vidim kao da
mislim. I spora izmaglica osjećaja podiže se besmisleno u meni, kao da se magla
koja vani nestaje polako uvlači u mene.
Nehotice osjećam da sam mislio na svoj život. Nisam to primijetio, ali tako je
bilo. Mislio sam da sam tek gledao i slušao, i da ničega više nije bilo u čitavome
mom dokoličnom prelasku, samo odsjaj danih slika, bijelo platno po kojemu
stvarnost projicira boje i svjetlo umjesto sjena. Ali bilo je više toga, a da to nisam
znao. Bilo je duše koja se opovrgava, i samo moje apstraktno promatranje bilo je
opovrgavanje.
Natkriva se zrak nedostatkom maglice, natkriva se blijedom svjetlošću, a
maglica kao da se izmiješala s njom. Odjednom primjećujem kako je buka veća,
kako ima mnogo više ljudi. Koraci većeg broja prolaznika manje su užurbani. Da
prekine odsuće žurbe i manju žurbu drugih, pojavljuje se užurbani korak ribarica,
njihanje pekara s čudovišnim košarama, i raznolika istost prodavačica svega ostalog,
raznolika samo po sadržaju košara u kojima su boje raznovrsnije od stvari. Mljekari
pri svom poslu zveckaju nejednakim limenkama kao šupljim i besmislenim
421
ključevima. Policajci stoje na križanjima, kao zaustavljeno poricanje civilizacije
pred nevidljivim kretanjem nailaska dana.
Da je bar ostvarivo, osjećam tako ovoga časa, biti netko tko bi sve to mogao
vidjeti kao da s tim nema drugog odnosa osim gledanja — promatrati sve kao odrasli
putnik koji je danas stigao na površinu života! Ne naučiti, od rođenja nadalje,
pripisivati zadane osjete svim tim stvarima, moći ih vidjeti u izrazu što ga imaju
odvojeno od izraza koji im je nametnut. Moći upoznati u ribarici njezinu ljudsku
stvarnost neovisno o tome da ju se naziva ribaricom i o spoznaji da postoji i prodaje.
Vidjeti policajca kako ga Bog vidi. Sve primjećivati kao prvi put, ne apokaliptično
kao objavu Tajne, nego izravno kao cvjetanje Stvarnosti.
Odzvanjaju — bit će da ih je osam, jer ih ne brojim — otkucaji zvona ili
422
velikog sata. Budim se od sebe zbog banalnosti da postoje sati, tamnica što ju
društveni život nameće kontinuitetu vremena, granici apstraktnoga, rubu
nepoznatoga. Budim se od sebe i gledam sve, sada već pun života i uobičajena
ljudstva, i vidim da je maglica što se potpuno povukla s neba, osim što u plavetnilu
pomalo lebdi još nepotpuno plavetnilo, doista ušla u moju dušu, a istodobno je ušla i
u sve stvari, tamo gdje se one dodiruju s mojom dušom. Izgubio sam viziju onoga što
sam gledao. Oslijepio sam u pogledu. Već osjećam s banalnošću spoznaje. Ovo sada
više nije Stvarnost: jednostavno je Život.
… Da, život kojemu također pripadam i koji mi također pripada; ne više
Stvarnost koja pripada samo Bogu, ili samoj sebi, koja ne sadrži tajnu ni istinu, koja,
jer je stvarna ili tako hini, postoji negdje učvršćena, oslobođena bivanja
privremenom ili vječnom, apsolutna slika, izvanjska ideja duše.
 Pokrećem spore korake brže no što mislim do ulaznih vrata gdje ću se ponovno
popeti prema kući. Ali ne ulazim, oklijevam, prosljeđujem dalje. Trg Figueira
423
zijevajući prodaje razne boje, natkriva me, postajući trgovački putujući obzor.
Krenem lagano, mrtav, a moja vizija nije više moja, nije više ništa: pripada tek
jednom ljudskom živom biću koje je naslijedilo, ne želeći to, grčku kulturu, rimski
red, kršćanski moral i sve ostale iluzije koje oblikuju civilizaciju u kojoj osjećam.
Gdje su živi?


459.
L. do D.

Volio bih da sam u polju kako bih mogao misliti kako volim biti u gradu. I bez
toga volim biti u gradu, no time bi moje voljenje bilo udvostručeno.


460.
L. do D.

Što je osjećajnost veća, a sposobnost osjećanja osjetljivija, to besmislenije titra i
podrhtava s malim stvarima. Potrebna je neka čudesna inteligencija da bi se osjetila
tjeskoba pred mračnim danom. Ljudi, ne naročito osjećajni, ne osjećaju tjeskobu
zbog vremena, jer vrijeme je uvijek prisutno; ne osjećaju kišu osim kada po njima
pada.
Mutan i mekan dan isparava vlagu. Sam u uredu, pregledavani svoj život, a ono
što u njemu vidim nalik je danu koji me pritišće i muči. Vidim se kao dijete
zadovoljno ničim, kao mladića koji svemu teži, kao mladoga čovjeka bez radosti i
težnji. A sve se to odvijalo u mekoći i zamućenosti kakav je i sam dan koji mi je
omogućio to vidjeti ili me na to podsjetio.
Tko se od nas može okrenuti na putu s kojega nema povratka i reći da ga je
prošao onako kako ga je trebao proći?


461.
L. do D.

Znajući kako me najmanje stvari vrlo lako mogu mučiti, namjerno izmičem
dodiru malenih stvari. Kada netko, poput mene, pati zato što neki oblak prolazi
ispred sunca, kako neće patiti u tami uvijek zamračena dana svojega života?
Moje odvajanje nije traganje za srećom, jer nemam dušu da bih u tome uspio;
nije to traganje za mirom, što ga nitko ne dobiva osim ako ga nikada nije izgubio —
nego za snom, za gašenjem, za malim odricanjem.
Četiri zida moje sobe istodobno su mi žalobna tamnica i daljina, postelja i lijes.
Moji su najsretniji sati oni u kojima ne mislim ništa, ne želim ništa, čak i ne sanjam,
izgubljen u obamrlosti grešne biljke, obične mahovine što izrasta na površini života.
Uživam bez gorkosti u besmislenoj svijesti o tome da nisam ništa, predokus smrti i
gašenja.

Nikada nisam imao nekoga koga bih mogao zvati »Učiteljem«. Zbog mene nije
umro nijedan Krist. Nijedan Buda nije mi pokazao put. U visinama mojih snova nije
se pojavio nijedan Apolon ili Atena da mi osvijetle dušu.


462.
L. do D.

No isključenje ciljeva i životnih pokreta što sam ga sebi nametnuo, prekid za
kojim sam tragao u svojemu dodiru sa stvarima — odveo me upravo onome od čega
sam nastojao pobjeći. Nisam želio osjetiti život, ni dodirivati stvari, znao sam po
iskustvu svoje naravi zaražene svijetom da je doživljaj života uvijek bolan za mene. I
da bih izbjegao taj dodir, osamio sam se, a u osami sam pogoršao svoju, već
pretjeranu, osjećajnost. Da je moguće potpuno prekinuti dodir sa stvarima, bilo bi to
dobro za moju osjećajnost. Ali ta se potpuna osama ne može ostvariti. Ma kako malo
činio, dišem; ma kako malo djelovao, pokrećem se. Tako sam uspio pogoršati svoju
osjećajnost osamljujući se, i doveo se do toga da me najmanje očitosti, koje mi ranije
nisu ništa značile, ranjavaju poput katastrofa. Pogriješio sam u metodi bijega.
Pobjegao sam na neugodnom zavoju prema istome mjestu gdje sam se nalazio,
umoran od puta ponad užasa od tamošnjega života.
Nikada se nisam suočio sa samoubojstvom kao izlazom, jer ja mrzim život zbog
ljubavi prema njemu. Potrošio sam vrijeme u uvjeravanju sebe u tu žalosnu zabludu
u kojoj živim sa sobom. Kada sam se u nju uvjerio ostao sam ogorčen, što mi se
stalno događa kada se u bilo što uvjerim, jer je uvjerenje za mene uvijek gubitak
neke iluzije.
Ubio sam volju analizirajući ju. Da mi bar netko vrati djetinjstvo prije analize,
čak i prije volje!

U mojim perivojima, mrtav san, uspavanost spremišta za vodu na visokom
suncu, u času kada se zujanje kukaca glasa u zboru i život me tišti, ne kao unutarnja
uvreda, nego kao fizička bol koja će prestati.
Vrlo daleke palače, trošni perivoji, uski drvoredi u daljini, mrtva ljupkost
kamenih klupa za one koji su bili — mrtva raskoš, propala ljupkost, izgubljen lažni
sjaj. Žudnjo moja, dok te zaboravljam, da barem ponovno mogu osjetiti bol s kojom
te sanjah.


463.
L. do D. 5. 6. 1934.

Spokoj, naposljetku. Sve što bješe ruševina i rasipanje iščezava mi iz duše kao
da nikada nije postojalo. Ostajem sam i smiren. To je trenutak poput onoga u kojemu
se preobraćamo na neku vjeru. No ništa me ne vuče u visine, kao što me i ništa više
ne bi odvuklo u dubine. Osjećam se slobodnim, kao da više ne postojim, ali
zadržavam svijest o tome.
Spokoj, da, spokoj. Veliki mir, blag poput kakve nesvrhovitosti, taloži se u
meni, u dubini moga bića. Pročitane stranice, ispunjene dužnosti, proživljeni
događaji i slučajnosti — sve se to pretvorilo u nejasnu polusjenu, blijedu koronu što
okružuje nešto smirujuće, ne znam što. Napor koji sam negda uložio u zaborav duše;
misao koju sam negda usmjerio u zaborav djelovanja — vraćaju mi se u nekoj vrsti
nježnosti bez osjećaja, prazna i izblijedjela suosjećanja.
Ne zbog blagog i mirnog dana, ugodnog i s oblacima. Ne zbog neujednačenog
povjetarca što se jedva zamjećuje malo jače od zraka koji se osjeća. Ne zbog
bezimene boje neba, ponegdje mlačno plave. Ne. Nije to zato što ne osjećam.
Gledam bez namjere i bez izbora. Pozorno pribivam predstavi koje nema. Ne
osjećam dušu već spokoj. Izvanjske stvari koje su očigledne i zaustavljene, čak i one
koje su u pokretu, za mene su što je i za Krista bio svijet kada ga je iz Svevišnje
visine Sotona iskušavao. Ništavne su, i shvaćam zašto Krist nije podlegao iskušenju.
Ništavne su, i ne shvaćani kako je Sotona, star od tolike mudrosti, mislio da će time
nekoga uopće staviti na kušnju.
Sporo teče život koji se ne osjeća, potok u nečujnom protjecanju podno
zaboravljena drveća! Lagano istječe duša koja se ne poznaje, žuborenje koje se ne
vidi s onu stranu mnoštva opala granja! Protječe beskorisno, protječe bezrazložno
svijest koja je ništa, jedva vidljiv sjaj u daljini što se nazire među lišćem, za koji se
ne zna odakle dolazi ni kamo ide! Teče i teče, i prepušta me zaboravu!
 424
Lagan dašak onoga koji se nije usudio živjeti, posustao dah onoga koji nije
mogao osjećati, zaludno mrmljanje onoga koji nije htio misliti, idi polako, idi mirno,
idi skrećući s puta, jer tako mora biti, i s padovima što su ti dani, idi prema sjeni ili
svjetlu, brate svjetski, idi prema slavi ili propasti, sine Kaosa i Noći, i čuvaj u
nekome svome kutku sjećanje na to da su Bogovi došli poslije, i da Bogovi isto tako
prolaze.


464.
L. do D.

Tko je u ovoj knjizi pročitao stranice koje prethode ovoj, pomislit će zacijelo da
sam sanjar. Ako to pomisli, prevario se. Da bih bio sanjar nedostaje mi novaca.
Velike tlapnje, nepodnošljive i mučne tuge mogu opstojati samo u uvjetima
udobnosti i umjerene raskoši. Zato Poeov Egej može satima i satima biti usredotočen
u žalobnom iscrpljivanju, u drevnome zamku u kojemu, onkraj vrata velike dvorane
gdje počiva život, nevidljivi sluge vode brigu o kućanstvu i prehrani.
Veliki san zahtijeva određene društvene prilike. Jednoga dana, obuzet izvjesnim
turobnim ritmom onoga što sam pisao, sjetih se Chateaubrianda, i nije dugo potrajalo
425
te se sjetih kako nisam vikont, pa čak ni Bretonac . A jednom sam, u vezi s ovim
što govorim, bio uvjeren da doživljavam sličnost s Rousseauom, no nije potrajalo te
mi padne na um kako nisam imao čast biti plemić ili kaštelan, pa čak ni Švicarac i
lutalica.
No dobro, ima svjetova i u Ulici Douradores. I ovdje se Bog umilostivio te nije
uskratio tajnu življenja. Stoga, ako su i oskudni ovi snovi koje uspijevam razlučiti
između kotača i dasaka, poput ovoga pogleda kroz prozor na kola i kovčege, i upravo
takvi oni su ono što imam, ono što mogu imati.
Tamo negdje, nedvojbeno, postoje zalasci. No čak i ovdje, na četvrtom katu
ponad grada, može se misliti o beskraju. O beskraju ispod kojega su skladišta robe,
da, ali sa zvijezdama na kraju… Na to mislim u smiraju ovoga dana, na visokom
prozoru, u nezadovoljstvu buržuja koji nisam i u tuzi pjesnika koji nikada neću biti.


465.
L. do D. 9. 6. 1934.

Kada ljeto započne, rastužujem se. Kao da bi, premda trpka, jača svjetlost
ljetnih sati trebala milovati onoga koji ne zna tko je. Ali ne, mene ne miluje.
Prevelika je suprotnost između vanjskoga života koji buja i onoga što ga osjećam i
mislim, ne znajući osjećati i misliti — vječno nepokopano truplo mojih osjetnih
doživljaja. Imam dojam da živim u ovoj bezličnoj domovini zvanoj svijet, pod
političkom tiranijom koja, iako me ne ugnjetava izravno, ipak vrijeđa neki tajni
princip moje duše. I u mene se spušta, nijemo, polako, prerana čežnja nemogućeg
progonstva.
Uglavnom mi se spava. Ne onim snom koji prikriveno donosi, kao svi snovi,
čak i morbidni, fizičku povlasticu spokoja. Ne ni onim snom koji nam, zato što će
zaboraviti život i možda pružiti snove, donosi na pladnju s kojim nam pristiže do
duše spokojne darove jednoga velikog odricanja. Ne, ovo je san koji ne uspijeva
zaspati, zbog kojega su kapci teški ali se ne sklapaju, san koji u jednome pokretu
skuplja osjećaj gluposti i odbija osjetno doticanje usana što nemaju vjeru. To je san
426
koji zaludno tišti tijelo u velikim nesanicama duše.
Tek kada stigne noć na neki način osjećam ne radost nego olakšanje koje se
osjeća zadovoljno po analogiji osjeta, jer su i druga olakšanja zadovoljna. Tada se
razbudim, zbrka umnoga svjetlucanja što taj san pruža umanjuje se, pojašnjava se,
gotovo se rasvijetli. Načas dopire nada drugih stvari. No taje nada kratka. Nakon
toga dolazi mučnina bez sna i nade, loše buđenje onoga koji nije uspio zaspati. I s
prozora svoje sobe zurim, jadna duša umorna tijela, u mnoge zvijezde; mnoge
zvijezde, ništa, u ništa, osim mnogo zvijezda…


466.
L. do D.

Čovjek ne bi smio vidjeti svoje lice. To je nešto najstrašnije. Priroda ga je
podarila time da ga ne može vidjeti, kao i da ne može gledati sebi ravno u oči.
Samo je u vodi rijeka i jezera mogao promatrati svoje lice. I držanje čak, kada
ga je morao zauzeti, bilo je simbolično. Morao se sagnuti, spustiti se da bi počinio
sramno djelo gledanja samoga sebe.
Tvorac zrcala zatrovao je ljudsku dušu.


467.

427
Čuo me kako čitam svoje stihove — koje sam toga dana lijepo čitao jer sam
se opustio — i rekao mi s naravnom jednostavnošću: »Vi biste ovako, ali s drugim
licem, bili silno neodoljivi.« Riječ »lice«, više od naputka što ga sadrži, podignula je
428
u meni kroz ovratnik spoznaju da se ne poznajem . Pogledah zrcalo u sobi, moje
429
jadno lice prosjaka bez siromaštva; i odjednom se zrcalo okrene i duh Ulice
Douradores ukaže se pređa mnom kao u nekoj nirvani poštara.
Oštrina mojih dojmova postaje bolest koja mije tuđa. Od nje trpi drugi čiji sam
ja bolesni dio, jer uistinu osjećam nešto poput ovisnosti o jednoj većoj sposobnosti
osjećanja. Kao da sam posebno tkivo, ili čak jedna stanica, na koju je pao teret
odgovornosti čitava organizma.

Ako mislim, to je zato što tumaram nasumce; ako sanjam, to je zato što sam
budan. Sve se u meni omata mnome, i nema načina da zna kako postojati.


468.
L. do D. 19. 6. 1934.

Kada neprestano živimo apstraktno — bila to apstrakcija misli ili apstrakcija
mišljenoga dojma — ubrzo, protivno našemu osjećaju ili volji, pretvaraju nam se u
utvare one stvari realnoga života koje bismo najviše trebali osjetiti u skladu sa
samima sobom.
Ma koliko bio nečiji prijatelj, i istinski prijatelj, saznanje da je bolestan ili da je
umro ne pruža mi više od neodređena dojma, nejasna, utrnula osjećaja što ga se
sramim. Tek izravno viđenje slučaja, njegovo okruženje, pruža mi osjećaj. Pod
prisilom životnog zamišljanja troši se moć zamišljanja, posebice zamišljanja
stvarnoga. Proživljavanje u duhu onoga što ne postoji i ne može postojati dovodi nas
do toga da se ne možemo udubiti u ono čega može biti.
Danas su mi rekli daje odveden u bolnicu, da bi bio operiran, jedan moj stari
prijatelj kojega već dugo ne viđam, no kojega se uvijek iskreno prisjećam,
pretpostavljam, s čežnjom. Jedini dojam što sam ga primio, pozitivan i jasan, bila je
gnjavaža koju bih nužno imao da ga moram posjetiti, s ironičnom alternativom da
bih se, kako nemam strpljenja za posjete, kajao što to nisam učinio.
Ništa više… Od tolika ophođenja sa sjenama, sam sam se pretvorio u sjenu — u
onome što mislim, osjećam, što jesam. Čežnja za običnim, što nikada nisam bio,
ulazi potom u tvar moga bića. I još samo to osjećam. Ne osjećam baš žalost zbog
prijatelja koji će biti operiran. Ne osjećam baš žalost zbog svih ljudi koji će biti
operirani, zbog svih koji pate i žaloste se na ovome svijetu. Osjećam žalost samo
zato što ne znam biti onaj koji bi osjetio žalost.
 I na trenutak mislim na nešto drugo, neizbježno, zbog poriva za koji ne znam
što je. I tada, kao u nekome bunilu, stapa mi se s onime što nisam uspio osjetiti, s
onime što nisam mogao biti, šuštanje drveća, zvuk vode koja curi u spremišta nekoga
nepostojećeg imanja… Naprežem se da osjetim, ali više ne znam kako se osjeća.
Postao sam sjena sebe samoga, njoj sam predao svoje biće. Suprotno Petru
430
Schlemihlu iz njemačke priče, nisam prodao Vragu svoju sjenu, nego svoju tvar.
Patim jer ne patim, jer ne znam patiti. Živim ili hinim da živim? Spavam ili sam
budan? Zbog laganog lahora što izlazi svjež iz topline dana, zaboravljam na sve.
Ugodno su mi teški kapci… Osjećam da ovo isto sunce obasjava polja na kojima
nisam i na kojima ne želim biti… Usred gradske vreve izdvaja se velika tišina…
Kako ugodno! Ali možda bi još ugodnije bilo da mogu osjetiti!…


469.
L. do D.

Samo je pisanje izgubilo draž za mene. Toliko se banalizirao ne samo čin
oblikovanja osjećaja u izraze nego i dotjerivanje rečenica koje pišem kao da jedem
ili pijem, s manje ili više pažnje, ali napola odsutan i nezainteresiran, napola pažljiv,
ali bez zanosa i jasnoće.


470.
L. do D.

Govoriti znači imati odviše razumijevanja za druge. Poradi usta umire riba i
Oscar Wilde.


471.
L. do D. 21. 6. 1934.

Ako možemo ovaj svijet shvatiti kao iluziju ili utvaru, moći ćemo sve što nam
se događa shvatiti kao san, nešto što hini da jest, jer spavamo. I tada se u nama rađa
lagana i duboka ravnodušnost prema svim životnim sramotama i nesrećama. Oni koji
su umrli zašli su za ugao, i zato ih više ne vidimo; oni koji pate prolaze ispred nas;
ako osjećamo, to je kao noćna mora; ako mislimo, to je kao neugodno lutanje. I naša
patnja neće biti drugo do ovo ništa. Na ovome svijetu spavamo na lijevoj strani i u
snovima čujemo stisnuto postojanje srca.
Ništa više… Malo sunca, malo povjetarca, nekoliko stabala što uokviruju
daljinu, želja za srećom, bol jer dani prolaze, uvijek neizvjesna znanost i uvijek
otkrivana istina… Ništa više, ništa više… Da, ništa više…


472.
L. do D. 29. 6. 1934.

Dosegnuti u mističnom stanju samo ono što je u tom stanju ugodno, bez onoga
431
što je zahtjevno; biti zanesen nijednim bogom, mistik ili epopt bez inicijacije;
prelaziti slijed dana u razmišljanju o raju u kojemu se ne vjeruje — sve je to
blagodatno za dušu, ako ona zna što je ne znati.
Visoko iznad mjesta na kojemu jesam prolaze tijela uronjena u sjenu, tihi oblaci;
visoko iznad mjesta na kojemu jesam prolaze duše zatočene u tijelu, neznane
istine… Sve prohodi visoko… I sve prolazi u visini kao i dolje, bez oblaka koji ne
ispušta ništa više od kiše ili istine koja ne ispušta ništa više od boli… Da, sve što je
visoko prolazi visoko, i prolazi; sve što je poželjno daleko je i prolazi u daljini… Da,
sve privlači, sve je strano i sve prolazi.
Zar mi je važno znati, na suncu i na kiši, tijelom ili dušom, da ću i ja proći?
Ništa, osim nade da je sve ništa, pa bi, prema tome, ništa bilo sve.

473.
L. do D.? 26. 7. 1934.

U svakom duhu koji nije bezličan postoji vjera u Boga. U svakom duhu koji nije
bezličan ne postoji vjera u nekoga određenog Boga. Neko biće, postojeće i
nemoguće, upravlja svime; a njegovu osobu, ako ju ima, nitko ne može odrediti;
njegove ciljeve, ako se njima služi, nitko ne može shvatiti. Nazivajući ga Bogom,
kažemo sve, jer budući da riječ Bog nema nikakvo određeno značenje, tako ga
potvrđujemo, a da nismo ništa rekli. Osobine beskraja, vječnosti, svemogućega,
nadasve pravednoga ili dobrostivoga, što mu kadikad prilijepimo, odljepljuju se
same od sebe kao svi nepotrebni pridjevi kada je imenica sama dovoljna. A On,
kojemu zbog neodređenosti ne možemo pridodati atribute, upravo je zbog toga
apsolutna imenica.
Ista izvjesnost i ista nejasnost primjenjuje se na preživjelost duše. Svi znamo da
ćemo umrijeti; svi osjećamo da nećemo umrijeti. Ne pruža nam samo želja ili nada tu
viziju u tami u kojoj je smrt neki nesporazum: nego rasuđivanje satkano od utrobe
što odbija <>


474.
L. do D.

JEDAN DAN

Umjesto da ručam, što je potreba koju moram obaviti i događa mi se
svakodnevno, otišao sam gledati Tejo i vratio se lutajući ulicama, a da nisam mislio
da je to za dušu bilo korisno. Ipak…
Ne vrijedi živjeti. Jedino gledati vrijedi. Moći gledati, a da se ne živi,
ispunjavalo bi srećom, ali je nemoguće, kao i sve što običavamo sanjati. Zanos koji
ne bi uključivao život!…


475.

432
»Čemu se vi smijete ?« upitao me je bez zlobe u glasu Moreira, između dvije
police, s one strane u mojoj zamisli.
»Gotovo sam zamijenio imena…«, i olakšah pluća rekavši to.
»Ah«, reče brzo Moreira, i prašnjav se mir ponovno slegne nad uredom i u
meni.

Gospodin vikont Chateaubriand ovdje zbraja račune! Gospodin profesor Amiel
ovdje na visokoj stvarnoj klupi! Gospodin grof Alfred de Vigny upisuje u knjigu
dugovanja Grandelu! Senancour u ulici Douradores!
Ni Bourget, jadnik, kojega je teško čitati kao i uspinjati se bez dizala…
Okrećem se prema priručju da ponovno dobro promotrim svoj Boulevard de Saint
Germain, i upravo u tom času suvlasnik koji posjeduje plantaže pljune na ulici.
I usred tog razmišljanja, dok sam pušio i nisam dobro povezivao jednu i drugu
stvar, duhovni osmijeh susretne dim koji ga obavije u grlu, te se raširi u stidljivi
napadaj čujnoga osmijeha.


476.

 Mnogima će se činiti da je ovaj moj dnevnik, stvoren za mene, odviše umjetan.
No moja je naravnost umjetna. Čime bih se ja potom zabavljao ako ne brižnim
zapisivanjem ovih duhovnih bilješki? Uz to, ne pišem ih brižno. Upravo ih bez
brižljiva brušenja gomilam. Naravno da razmišljam o ovome svom dotjeranom
jeziku.
Čovjek sam kojemu je vanjski svijet unutarnja stvarnost. Ne osjećam to
metafizički, nego pomoću običnih osjeta kojima ubiremo stvarnost.
Naša jučerašnja beznačajnost danas je stalna čežnja koja mi nagriza život.

Postoje klaustri u satima. Smračilo se u uzmicanjima. U plavim očima spremišta
za vodu posljednji očaj odražava smrt sunca. Bijasmo toliko toga u drevnim
perivojima; tako žudno bijasmo utjelovljeni u prisuće kipova u engleski oblikovanim
drvoredima. Haljine, kratki mačevi, perruques, ophođenja i povorke toliko su
pripadali tvari od koje je naš duh stvoren! Mi, tko? Tek vodoskok u pustome vrtu,
krilata voda koja više ne dopire u visine u svome tužnom pokušaju želje za letom.


477.
L. do D.

… a ljiljani na udaljenim riječnim obalama, hladni i uzvišeni, u neko vječno
popodne, duboko u istinskim kontinentima.
I samo to i unatoč svemu, istinski.


478.
L. do D.

(lunar scene)

Sav krajolik nije nigdje.


479.

Dolje, udaljavajući se od uzvisine gdje sam u nestalnoj sjeni, sniva na mjesečini,
hladan, cijeli grad.
 Neko moje očajanje, tjeskoba što postojim uhvaćen u sebi, prelijeva se preko
mene cijeloga a da me ne nadilazi, sastavljajući mi biće od nježnosti, straha, boli i
pustoši.
To je tako neobjašnjivo obilje besmislene boli, bol tako nemoćna poput siročeta,
tako metafizički moja <>


480.

Prostire se pred mojim čeznutljivim očima neodređen i utihnuli grad.
Kuće se razilaze u zbijenim skupinama, a mjesečina s nesigurnim mrljama u
433
bisernoj školjci zadržava mrtve trzaje pretjeranosti . Postoje krovovi i sjene,
prozori i sredovječnost. Nema ničega za postojanje predgrađa. Na ono vidljivo
nalegao je odsjaj daljine. Iznad mjesta s kojega gledam granje drveća je crno, i
osjećam pospanost čitava grada u svome razuvjerenom srcu. Lisabon na mjesečini i
moj sutrašnji umor!
Kakva noć! Blagodatan onaj koji je stvorio pojedinosti svijeta u kojemu za
mene nema boljega stanja ili melodije od mjesečine što mi ocrtava ono u čemu se
spoznat ne poznajem.
Ni povjetarac, ni ljudi ne prekidaju ono o čemu ne mislim. Spava mi se na isti
način na koji živim. Samo na kapcima osjećam nešto što mi ih otežava. Osluškujem
svoje disanje. Spavam ili se pak budim?

Otežalo mi je olovo osjeta pri pokretanju nogu prema mjestu gdje stanujem.
Milovanje utrnuća, cvijet pružen od zaludnoga, moje nikada izgovoreno ime, moj
nemir među obalama, povlastica prenesenih dužnosti, a na posljednjem zaokretu
perivoja predaka, drago stoljeće poput ružičnjaka.


481.
L. do D.

Ušao sam u brijačnicu na uobičajeni način, zadovoljan što tako lako i bez
ustručavanja ulazim na poznata mjesta. Moje osjećanje novoga je tjeskobno: osjećam
se spokojno samo ondje gdje sam već bio.
Kada sam sjeo na stolac slučajno sam se sjetio upitati brijačkog pomoćnika, dok
se spremao staviti mi oko vrata hladno i čisto platno, kako je njegov stariji i duhoviti
kolega koji radi na stolcu do njegova, a bio je bolestan. Upitah to bez neke potrebe
da pitam: tako se dogodilo, sjetio sam se toga zbog samoga mjesta. »Jučer je umro«,
odvrati bezbojno glas što je bio iza ručnika i mene, i čiji su se prsti podizali pri
posljednjem privezivanju na zatiljku, između mene i ovratnika. Čitavo je moje
iracionalno dobro raspoloženje odjednom umrlo, kao i brijač sa susjednog stolca,
sada vječno odsutan. Zaledilo se sve o čemu sam mislio. Nisam ništa rekao.
Čežnja! Osjećam ju čak prema onome što mi ništa nije značilo zbog tjeskobe od
izmicanja vremena i bolesti od životne tajne. Lica koja sam običavao vidjeti u
uobičajenim ulicama — kada ih više ne vidim, rastužim se; a ništa mi nisu značila,
osim što su bila simbol čitava života.
Beznačajan starac s prljavim nazuvcima kojega sam često sretao u devet i pol
ujutro? Hromi prodavač srećki koji me je uzaludno gnjavio? Okrugao i rumen starčić
s cigarom na vratima trafike? Blijedi vlasnik trafike? Što je sa svima onima koje sam
neprestano viđao, te su zato postali dijelom mojega života? Sutra ću i ja nestati iz
Ulice Prata, Ulice Douradores, Ulice Fanqueiros. Sutra ću i ja, duša koja osjeća i
misli, svijet sam za sebe, da, sutra ću i ja biti onaj koji je prestao prolaziti ovim
ulicama, i kojega će se drugi nejasno sjetiti s jednim »što je s njim?« I sve što činim,
sve što osjećam, sve što živim, neće biti više do jedan prolaznik manje u svagdašnjici
ulica nekoga grada.

 Pogovor

Žarko Paić
SAN I PREOBRAZBE

(Ispovijesti Drugoga u Knjizi nemira Fernanda Pessoe/Bernarda Soaresa)

Iskustvo Drugoga temeljni je problem filozofije i književnosti XX. stoljeća. Od
Husserlove potrage za intersubjektivnošću, Derridaine tvorbe razlike/razluke s
kojom se nastoji pronaći uporište za razumijevanje onoga što ne potpada pod svijet
samstvenoga Ja kao stvaratelja vrijednosti i prosuditelja ranga bića, pa do
Lévinasove ontologije Drugoga, vodi se prijepor oko pitanja slobode i povijesti,
morala i društvenosti. Tko je Drugi? Zar samo puka projekcija jastva u začarani
prostor zajednice bića? Ili je možda Drugi neki tajnoviti, nesvodivi Nitko koji
raspolaže svim preobrazbama bića tako što sam ostaje nespoznatljiv i taman poput
kakva neizreciva božanstva? Ono što još uvijek ostaje bitan filozofijski problem,
prijeteći da od silne zlouporabe doživi sudbinu dogmatskog okvira mišljenja, ne
mimoilazi ni književni napor uzdizanja nad zbiljom koju se očito više ne može
suspregnuti pod zakone realizma, nadrealizma, hiperrealizma, a prema kojima je
iskustvo svijeta nešto »stvarno«, jednostavno i složeno, ali u svojoj prozirnoj
»stvarnosti« apsolutno.
Može li se tomu sustavnome zaboravu Drugoga i tom okrutnom zakonu
opipljive »stvarnosti« suprotstaviti nešto više i uzvišenije od puke zamišljajuće
svijesti koja poetski umišlja da ukida svijet tako što ga poput konveksna zrcala
iskrivljuje, stvarajući niz slika koje ne odgovaraju »stvarnosti«, ali su s njom
neodjeljivo povezane? Španjolski je barokni pjesnik Calderón de la Barca stvorio
formulu posve primjerenu tomu čudovišnom zahtjevu filozofije XX. stoljeća: »Život
je san.« Ako je onirizam životna filozofija iberske melankolične kulture, onda je
razumljivo zašto se ona razvija u stalnom suočenju sa smrću, nastojeći očuvati zanos
i očaranost onoga života na rubu Drugoga i drukčijega (svijeta, iskustva, doživljaja),
s onu stranu smrtne dosade preživljavanja. Onirizam i zanos nisu tek opći pojmovi
iskustva svakog čovjeka, nego označavaju skrivenu »dušu« kulture i civilizacije
Španjolaca i Portugalaca, nesklonih disciplinarnome jeziku filozofijskoga »čekića«,
ali izrazito sklonih prodoru u tamne, neistražene predjele duhovnosti pomoću
pjesništva i slikarstva. Ta je konstatacija, dakako, stereotip. Ona odgovara istini
upravo onoliko koliko i Hamvaseva dioba naroda na narode vina i narode piva i
rakije. Sanjalaštvo i ljubav ne potiru vitalizam i ekstazu života. Narode ne određuje
usudna veza s krajolikom i zavičajnim obitavalištem, već iskonska žudnja za
stvaranjem slike krajolika primjerene njegovu nesputanu nomadizmu, lutalaštvu,
nemiru.
U književnoj se pustolovini XX. stoljeća samo jedna osobnost u Europi može
smatrati radikalnim oniristom i misliocem/umjetnikom Drugoga u neprestanim
preobrazbama. Portugalski pjesnik Fernando Pessoa cjelokupnim je svojim
grandioznim opusom i brojnim umnažanjem bića (heteronimi) potvrdio postavku da
se o Drugome može misliti i kazivati samo ako se i svojim životom otjelovi mnoštvo
Drugih. Njegov prethodnik Arthur Rimbaud, čudesni pjesnik koji je predvidio usud
planetarnoga čovjeka i najavio razaralačko poslanstvo avangarde, kako ga je u svojoj
filozofiji tumačio Kostas Axelos, bio je rijedak slučaj intuitivne spoznaje
nemogućnosti jedinstva subjekta kao osobe.
S Rimbaudom zapravo tek otpočinje istinska kritika novovjekovnoga
subjektivizma, možda čak i izvornije iskusiva negoli u Nietzscheovim filozofskim
spisima. U Pismima Vidovitoga znamenito je ono mjesto u kojem Rimbaud izriče
neravnotežu subjekta kao postojanoga Ja: »Krivo je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći:
Misle me. Ispričavam se za igru riječima. JA, to je netko drugi. Utoliko gore po drvo
koje je slučajno violina i podruguje se nesvjesnicima koji cjepidlače o onom o čemu
nemaju pojma!« (Arthur Rimbaud, Pismo Georgesu Izambardu, 13. svibnja 1871,
Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982, str. 143 — Prijevod, studija i bilješke Zvonimir
Mrkonjić)
Ne treba, međutim, u ovim heretičkim pabircima tražiti nešto čega nema. Ali
treba naglasiti da je to prvi poetski trag raskorjenjivanja jedne tlapnje o stabilnome i
vječnome potpornju spoznaje. Korak spram eks-centričnosti, halucinacija i
nesvodivosti refleksije na neko transcendentalno Ja, koje božanskim monizmom
jamči apsolutnu sliku svijeta, jasno je naznačen. Bilo je potrebno samo da netko
ozbiljno shvati tu radikalnu misao rastvaranja moći subjekta. I da taj netko bude po
snazi poetskoga mišljenja ravnopravan bljeskovitu Rimbaudovu uvidu. Netko se
pojavio kao otjelovljenje umnoženih Ja, kao heteronimni svjedok posvemašnje
mnoštvenosti osoba unutar samoga sebe. Drugi čovjek iz Lisabona u maniri
najradikalnije refleksivno-intuitivne ispovijesti uzvisio je pojmove sanjalaštva,
preobrazbe, neidentičnosti, samoće i tjeskobe iznad »iluminativnih« bljeskova tako
što je ispisao Knjigu nemira koja predstavlja moderan književni odgovor, zakrinkano
osoban, fragmentarno cjelovit, drsko »subjektivan« na taoistički drevni Tao Te
King/Knjigu mijena.
Ako su onirizam i preobrazbe simboličke kategorije doživljajnosti u kojima se
ova refleksivna ispovjedna proza prikazuje kao savršeni predložak spoja pjesničke
razigranosti, mistike, filozofskih spekulacija, pastorale i aforističke mudrosti, onda je
nemir, reklo bi se, temeljno ontologijsko iskustvo postojanja modernoga čovjeka,
njegov jedini modus vivendi. Za Pessou, kao i za Rimbauda, jedinstvo osobnosti
poremećeni je sklad mnoštvenosti. Taj kozmopolitski pluralizam Ja kao ne-Ja i
Drugoga u samome sebi, Pessoa je još više apsolutizirao do te mjere da je porekao
uopće mogućnost istovjetnosti spoznaje i duše unutar jednog subjekta. »Živjeti znači
biti drugi.« (Knjiga nemira, fr. 94).
Cijela je Pessoina književna pustolovina bila rasprsnuće energije dru gost i,
onirička metafizika koje se posljednja svrha iscrpljivala samo u beskrajnom
ispisivanju toga čuda života. Ono se može mjeriti samo s čudom gibanja svjetlosti i
onom uzbibanom heraklitovskom rijekom vremenitosti u kojoj ni jedan trenutak
protjecanja nije stalan ni vječan. Knjiga nemira u Pessoinu opusu svakako je vrhunac
izvornosti i spisateljskoga umijeća da oslobađanju duše i kontemplativnome životu
posveti svu svoju lucidnu kreativnost stila i misaone vjerodostojnosti. Ideja knjige u
Knjizi nemira oponaša istodobno predsokratsku ljubav za fragment, simbolističko
iskliznuće iz realističke gradnje građanskoga svemira kao i gnostičku cjelovitost
spoznaje o sferičnim prostorima duha kao putovanja kroz zapalost u vrijeme
tjelesnih kušnji i tvarnih zabluda.
Knjiga nemira nastoji ipak biti savršeno drukčija od svih refleksivno-
ispovjednih knjiga, jer nju ne diktira imaginarni kolektiv, ona nije zbroj
starozavjetnih priča, proroštva i evanđeoskih poruka; nju diktira eks-centrična duša
Drugoga kao tekst ljubavi za slobodom kontemplacije, posvemašnje unutarnjosti
čovjeka. Ona je onirička Odiseja modernoga čovjeka kroz prostore sveprožimljujuće
duhovnosti svijeta i zato je po svojoj formalnoj i sadržajnoj strukturi nalik ideji
pozitivnoga izokrenuća Mallarméova bijela pisma. Tu nakanu neće ublažiti ni
plemenita ironija autora Bernarda Soaresa, pomoćnoga knjigovođe iz Lisabona, a ni
predgovor Fernanda Pessoe svojemu Drugome, u kojem se unaprijed ograđuju od
možebitnih njezinih izvanknjiževnih pretenzija. Ironija je jedino u tomu što se,
sukladno Jankélévitcheovoj teoriji ironije, ta književna figura u Knjizi nemira
provlači kroz osobnost autora, ni proroka ni vizionara, ni evanđelista ni
mesijanskoga navjestitelja novoga svijeta, ni Buddhe ni Lao Tzea, već običnoga
pomoćnog knjigovođe koji nakon birokratske dosade radnoga dana uredno ispisuje
svoju »autobiografiju bez činjenica«. Ironija ironije ili jedini način da se kroz
autorstvo i osobnost knjigopisca moderna ironija svijeta pokaže kao depoetizirano
knjigovodstvo života.
Pessoa/Soares u takvom je postupku suvereni majstor-mislilac praznoga
ništavila vremena. Ushićenost i uzvišenost upravo takvim vremenom, gradom i
domovinom, ističe autorsku opsjednutost modernizmom, kojoj nikakav bijeg u
prošlost, nikakva nostalgija za zlatnim dobom portugalske i europske kulture ne
znači više od užurbane vreve portugalske prijestolnice iz koje se motri fenomen
svijeta u svojoj iznimnoj ljepoti masovne zaslijepljenosti svjetlošću nebodera i
sumračnim četvrtima grada na kraju sredozemnoga svijeta. »Oh, Lisabone, moj
dome!« (fr. 74).
Knjigu nemira Pessoa je koncipirao kao svoje životno djelo, nedovršeno ne
stoga što je knjiga ostala takva njegovom smrću, nego zbog toga što je ona
nekovrsno fragmentarno otvoreno djelo. Prema mišljenju jednog od najupućenijih u
Pessoino cjelokupno stvaralaštvo, pjesnika i književnoga teoretika Jorge de Sene,
Knjigu nemira moguće je sagledati kroz tri različite temeljne faze. Prva bi bila
simbolistička i esteticistička koja je nužno fragmentarna i neostvarena zbog
suprotstavljanja Pessoi kao modernističkome fanatiku. Fragmenti su napisani od
1914-1917. godine. Druga, uvjetno rečeno, traje do 1929. godine i u njoj ne postoji
nijedan nadnevak, već je zamorno i odgođeno kontempliranje, dok treću fazu, do
1934. godine određuje čvrsto dnevničko fiksiranje datuma, a u estetičkome smislu i
razvijanje glavnih misli kao što su san, sloboda, preobrazbe, Drugi, nemir, smisao
pisanja i književnosti uopće. Na tim se postavkama kao i na srodnim stajalištima
Jacinta do Prada Coelha zadržava i engleski prevoditelj i strastveni pessoist Richard
Zenith. On, naime, ustvrđuje da je ideja Knjige nemira »putovanje u fragmentaciju
jastva« (Richard Zenith, Introduction, u: Fernando Pessoa, The Book of Disquietude
by Bernardo Soares, assistant bookkeeper in the city of Lisbon, Carcanet,
Manehcster, 1996, str. IX). Na takvu bi se misao mogli rado pozivati postmodernisti.
No, ona je ipak bitno modernistička po nadahnuću, koliko je s druge strane
neprispodobivo izvanvremenska, kao što je to, uostalom njezin predmet —
nemilosrdna i stroga analiza samosvijesti osobe i njezina unutarnjega duhovnog
života rasklopljenoga poput »knjige«.
U okvire današnjih dosadnih rasprava o fikcionalnosti/fakcionalnosti
autobiografskoga književnoga žanra, Knjigu nemira teško bi se mogla uklopiti zato
što ne svjedoči o maniji naglo poraslog zanimanja za intimu pisca u
hipersimulaerumu telematičkoga društva, za njegove životne laži i izmišljene istine,
nego iskazuje brigu za autonomijom slobode nesvodive na rasprodaju pojedinačne
patnje i sreće. Ona nadilazi plitkost takva žanra ponajprije stoga što nije riječ o
ispovjednoj prozi u uobičajenome značenju te riječi. Ispovijesti Bernarda Soaresa
nisu nipošto profane činjenice. Knjiga nemira usmjerava se, kako sam Pessoa kaže,
na autobiografiju bez činjenica, na duhovni/duševni život modernoga razlučenoga
subjekta koji može zbog svoje univerzalnosti iskustva biti svačiji i ničiji. Razlika je
samo u tomu što je to briljantno napisan estetički psihogram jednoga Pessoinog
dvojnika, očito najrefleksivnijeg, onoga koji najviše odgovara faktičnome životopisu
Fernanda Pessoe.
Tko je, dakle, Bernardo Soares? Prema pessoistima riječ je o heteronimu koji je
autor držao poluheteronimom. Poput poetskoga futurista i nomadskoga duha
eksperimentiranja Alvara de Camposa, Soares je sanjalačka projekcija pjesnika, koju
on, paradoksalno, imenuje zakazivanjem rasudne snage i određuje prozom
sanjarenja. Za Pessou je taj poluheteronim dokaz nastavka svjesnoga života
rasprsnute osobnosti tzv. živoga subjekta — boema, inokorespondenta, neuspjeloga
tiskara, buntovnoga gnostika i pisca avangardističkih manifesta i pamfleta — s
malom razlikom što je to on sam (Pessoa?) »bez mutacija«.
Sve do 1982. godine kada je razotkriven Pessoin opus magnum, europskoj i
svjetskoj književnoj javnosti bila su poznata imena pjesničkih heteronima Alvara de
Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira. Činilo se da će se književna vrijednost
toga veličajnog opusa zaustaviti ipak na poetici te trojke, unatoč tomu što je bilo
izvjesno da se Pessoa koristio, ili bolje umnožio/oduhovio u likovima još mnoštva
književnih figura s imaginarnim životopisom poput Coelha Pacheca, Raphaela
Baldaya, Abflia Ferreire Quaresma, Alexandra Searcha, Charlesa Roberta Anona,
Jeana Seul de Mé-lureta. (Mirko Tomasović, Pessoina posebnost, u: Fernando
Pessoa, Izabrane pjesme, priredio i preveo Mirko Tomasović, Konzor, Zagreb, 1997,
str. 31-33)
Prema latinskome izrijeku nomen est omen, Pessoina »sudbina« ne mora se
tražiti u njegovu imenu, ali je znakovito da na portugalskome riječ pessoa znači
osoba. Svako tumačenje njegove žudnje za umnoženošću osoba i njima primjerenih
imaginarnih životopisa, s navlastitom poetikom iz kvazipsihoanalitičke teorije
uživljavanja u Drugoga zbog namjerne mistifikacije, poremećenim strukturama
Pessoine osobnosti uslijed duševnih rastrojstava (alkoholizam, neurastenija,
narcizam), držim besmislenim za objašnjenje njegova stvaralaštva. Svi ti
izvanknjiževni argumenti uglavnom su izlika za poravnavanje modernističkih
umjetnika prevratne snage u neke racionalističke uredske kutije. Po tomu bi za
objašnjenje Artaudova kazališta okrutnosti i njegove metafizike predstavljanja
Drugoga kroz šokiranje i provokaciju umrtvljujuće građanske svijesti bila odlučna
njegova mahnitost. No, to već opovrgavaju njegovi spisi, izravno čak i glasovita
Pisma iz ludnice. Mahnitost djela ne proizlazi iz ludila i rastrojenosti, nego je ono
prikaz nesputavajuće osobnosti drukčijega i Drugoga, kako je to dosad najuvjerljivije
filozofski pokazao Derrida. (Jacques Derrida, The Theater of Cruelty and the
Closure of Representation, u: Writing and Difference, University of Chicago Press,
Chicago, 1978, str. 232-250)
To bez razlike vrijedi i za Fernanda Pessou. Kao potvrda zagovora imanentne
književno-filozofske interpretacije, kroz koju sam Pessoa izlaže svoju »metafiziku«
onirizma i metamorfoza Drugoga, podastire nam se čitanje Knjige nemira iznutra.
Pessoa kao ezoterik, kabalist, okultist, gnostik ne potire svoju modernističku vjeru u
»napredak« svijeta teksta. Hermetični preostaci jedne alternativne tradicije mišljenja
i religioznosti nisu u slučaju Pessoe nikakva iznimka. Sve do danas svaki je radikalni
umjetnik protivnik institucionalnoga kršćanstva, razotkrivatelj iskonske gnoze i
navjestitelj nekovrsne kozmičke aure stvaralaštva koja se u kršćanstvu i
zapadnjačkoj kulturi profanirala i izgubila smisao. Ni Pessoin bijesni gnosticizam
nije u tomu izvoran. Nema avangardne umjetnosti bez alternativne tradicije
hermetizma i ezoterije, mistike i kabalistike upravo zato što joj nedostaje veza s
poreknutom matičnom tradicijom humanizma i prosvjetiteljstva. Iz Knjige nemira
može se stoga iščitati i kratka povijest dekadencije i avangarde, kao i osjećaja
poniznosti pred klasičnim piscima portugalske književnosti. Pessoa je bio posve
netipičan avangardist, sklon paradoksalnim i apsurdnim rješenjima kako u estetici
tako i u politici. Ne, njegovo umnažanje osobnosti nipošto nije mitomanski hir
narcističkoga pozera, kao što nije objašnjivo izvanjskim pristupima njegovu djelu,
osobito psihoanalitičkim (rano iskustvo očeve smrti, pretjerana senzibilnost, sklonost
alkoholu, kontemplacija svakidašnjice, itd.). Kao i njegov uredski pomoćni
knjigovođa Bernardo Soares, tako je i njegov dvojnik Fernando Pessoa živio
podvojenim životom besprijekorna činovnika danju i vidovitog umjetnika noću.
Ne vrijedi li upravo, kad smo već Knjigu nemira usporedili s taoističkom
Knjigom mijena, za Pessou i njegovu metafiziku Drugoga ona drevna taoistička
prispodoba o filozofu-leptiru koju Roger Caillois u svojoj antologiji oniričke
(fantastične) književnosti Moći sna stavlja na početak: »Jesam li ja Zuang-Zi koji
sanja da je leptir ili leptir koji sanja da je Zuang-Zi?« Knjiga nemira ne odgovara
izravno na to pitanje odnosa sna i halucinacije. Ona ga, naprotiv, još više radikalizira
u svojemu trijeznom sanjarenju na rubu dosadne razumske priče i lucidnoga prodora
u doživljajnu puninu jednog bitno nedohvatljiva, a ne rastrojena i mahnita bića.
Knjiga nemira razigrana je onirička zagonetka, baš kao što je prispodoba o filozofu-
leptiru divan primjer nemogućnosti razumijevanja ljudske osobnosti izvan snova i
preobrazbi.

***

Ispovjedna proza Bernarda Soaresa strukturom oponaša refleksivni roman.
Zahvaljujući činjenici što autor već na početku svoj duhovni profil ocrtava kao dijete
sekularizacije, kritički se sučeljujući s idejom čovječanstva Francuske revolucije,
Knjiga nemira jest istodobno i razračunavanje s idejom europske dekadencije koja u
političkome smislu podrazumijeva stvaranje kulta nacije. Soares se priklanja
esteticizmu — tomu jedinome metafizičkom opravdanju siline života. Kako je
Pessoa u svojemu sinkretizmu okultizma i racionalizma sjedinjavao različita znanja,
tako je očito bio upoznat i s Nietzscheovom kritikom dekadencije. Njegova strast za
nesvjesnim kao biti života ovdje se zaodijeva ruhom jedne vitalističke filozofije po
formi i sanjalačkoga zanosa po sadržaju.
Igra je shvaćena kao svrha stvaranja, kao jedini način potvrđivanja kozmičke i
ljudske snage umjetnosti. Zato je očito da nema mjesta pesimizmu i kvijetizmu
jednoga Vignyja ili Schopenhauera. Soares u analizi »duhovne situacije vremena«
ispovijeda svoj iskliznuti stav spram svih vodećih ideologija moderne. Nijedna nije
pošteđena prezira. Kradljivci slobode i snova, opsjenari utopijskih magli, kolektivne
halucinacije s masom i vođama, neovisno je li riječ o Lenjinu ili nacionalističkim
huškačima, za pisca Knjige nemira neizbježno su ispod dostojanstva mišljenja.
Pomoćni knjigovođa po političkom bi uvjerenju možda mogao biti rojalistički
liberal, kozmopolitski nacionalist, kako je sam Pessoa odredio svoj osebujni politički
credo.
Zbog radikalnoga esteticizma, nipošto nalik larpurlartizmu, u metafizičkome
potvrđivanju života njegova bi se pozicija mogla odrediti kao spoj vitalizma i
onirizma. Uostalom, Pessoin nacrt estetičke teorije u Bilješkama za jednu
nearistotelovsku poetiku to i izrijekom potvrđuje. (Fernando Pessoa, Izabrane
pjesme, Konzor, Zagreb, 1997, str. 247-254) Kao suvremeniku Cesária Verdea,
realističkome pjesniku Lisabona i navjestitelju portugalskoga modernizma, Pessoi je
stalo do prozne evokacije Grada. On to čini neskriveno uzvišeno s osjećajem
ritmiziranja njegove kaotične ljepote. Za razliku od aleksandrijskoga pjesnika
Konstantina Kavafisa, koji je Grad helenističke kulture i gnosticizma uzvisio tako što
se melankoličnim pjevom historičnoga barda vraćao u mitsku prošlost, Pessoa u
heteronimima Alvara de Camposa i Bernarda Soaresa podaruje Lisabonu snagu
moderne arhitektonske distopije. U Lisabonu melankolije ima možda još samo u
fadu, dok je aleksandrijska duboko depresivna u svojemu historicističkom okružju
mitova i krhotina prošlosti, čak i u Durrellovu Aleksandrijskome kvartetu.
Soaresova je okolina minimalistička: gazda Vasques, to otjelovljenje
praktičnoga života, knjigovođa Moreira i blagajnik Borges, a nakon svakodnevnoga
dosadnog posla, to su konobari u restoranu gdje večera. Svodivost svijeta na Ulicu
Douradores pokazuje koliko je nomadizam i ekscentričnost »luzitanske ideologije«
bitno ukorijenjena u ljubavi spram zavičajnosti Grada. Povijest i simultanost
svjetskih događaja prelijevaju se tom Zlatarskom ulicom kao u Marinkovieevoj
brijačnici u pripovijetkama iz ciklusa Poniženje Sokrata ili u Kafkinoj mističnoj
zlatnoj u lički. Soares ne pati od snobovske želje da svijetu objavi svoj estetski
nadmoćni kozmopolitizam. Ako je svijet poput Pascalove kugle, ili Eckhartova
božjeg ništavila, posvuda i nigdje, bez središta i bez posljednje svrhe osim u lutanju,
onda je posve svejedno gdje se umjetnik nalazi — na Manhattanu ili u kakvoj
luzitanskoj provincijalnoj rupetini. Zato se u Knjizi nemira autor obraća pastoralnoj
mudrosti svojega dragog pjesnika, Alberta Caeira, poznatog heteronima, učitelja
iskonske kršćanske skrušenosti i vitalizma, koji pjeva: »Jer toliko sam velik koliko
vidim, a ne toliko koliko sam visok.«
Ideja nemira po kojoj je ova knjiga naslovljena znači nešto bitno s onu stranu
fizike i psihologije, pa makar bila i u pitanju kvantna fizika i lacanovska
psihoanaliza. Odlika je cjelokupnoga Pessoina stila, kojom se nametnuo u modernoj
europskoj književnosti kao osobnost izvornoga nadahnuća, pokušaj spajanja
nespojiva: misli i osjećaja. Takav je pothvat u filozofijskoj esejistici izvršio
španjolski mislilac José Ortega y Gasset kao i filozof/pjesnik donkihotizma i
tragičnoga osjećanja života Miguel de Unamuno. Pessoa je u Knjizi nemira na istom
tragu. No, on ne zacrtava nikakvu teoriju ili metafiziku na osnovu bilo kakvih
disciplinarnih metoda, kognitivnih operacija mišljenja iz znanstvene tradicije, koju
su spomenuti Španjolci pretpostavljali kao neprekoračivi okvir meditacija.
Knjiga nemira nemirno je poetsko i mudroslovno promišljanje te analiza
doživljaja svijeta iz osobne ili, bolje, osobnih perspektiva.
Ona je ludistička simfonija dubinske psihologije i artističke metafizike; ona je
ispovjedni psihogram jednoga »duha vremena« viđen pogledom oštroumna
motritelja, koji je svoj vlastiti život učinio eksperimentalnim filmom
samopromatranja u zrcalu i snovima. Misliti osjećajima i osjećati mislima ne znači
pritom zapasti u ponor nekoga Berkeleyeva solipsizma ili Humeova senzualnoga
skepticizma, već autobiografskome kosturu romana duše podariti konkretnu prazninu
zato što je posrijedi samo oživotvorenje unutarnjega krajolika, a ne i stvaranje
ornamenata za profani život.
Soares stoga neprestano miješa pejsažne elemente, prikaz uredske svakodnevice
i ikonologiju lisabonskih sumraka i noći s kontemplativnom zgusnutošću misli o
svijetu, Bogu, duši, politici, umjetnosti, smrti. Kritika apstraktnoga uma kulta
modeme znanosti odgovara istovjetnim naporima Gasseta i Unamuna. »Apstraktna
inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne iscrpljuje nas kao
umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje. To je teret savjesti
svijeta, nemoć da se diše dušom.« (fr. 43).
Daleki srodnici ili prethodnici takva osjećanja i mišljenja bili su Kant prije
svojega sustavnog metafizičkog kriticizma u Snovima jednoga vidovnjaka i
Rousseau u Ispovijestima prije svoje prosvjetiteljske odgojne škole civiliziranja
plemenitog divljaka. No, ono što razlikuje Knjigu nemira od Kantova vidovnjaštva i
Rousseauova ispovjednoga sentimentalizma jest u tvrdoglavom pokušaju proniknuća
u tajnu Drugoga kroz san i preobrazbe.
Kada se iz muke izricanja forme u koju je odjevena Knjiga nemira pokušava
proniknuti koliko je Pessoa ironijski mislio o strukturi jednog simbolistički
otvorenoga romana, onda se ima na umu da je njegova nakana ponajprije
depatetiziranje i desakraliziranje narativnog okvira. Što je priča ili o čemu se priča u
Knjizi nemira? Priča se o životopisu Bernarda Soaresa koji izbjegava napast
izvanjskih događaja, tzv. objektivnih činjenica života. Ne može se reći da ih uopće
nema. Dapače, iz »priče« saznajemo o Pessoinu/Soaresovu podrijetlu onoliko koliko
pisac drži dostatnim za razvijanje unutarnje fikcije.
 Roman je to samo u onom danas fluidnome značenju/zračenju forme poput
prolaska svjetlosti kroz kristale. Kada se čini u nekoliko fragmenata da pisac podilazi
napasti impresionizma, poput kasnih Cezanneovih opsjednutosti planinskim
krajolikom Saint Vic-toire, to je samo zbog priklona misaonoj osjećajnosti. Doživljaj
krajolika ili opčinjenost portugalskim pejsažima uokolo Lisabona za Pessou je ravno
udivljenju djeteta s prvim rasprsnućem boja pri susretu s morem u praskozorje.
Cijela je Knjiga nemira napučena mirisima, tišinom, mijenama dana i noći,
blistavom ljepotom Grada koji zaslužuje himnički ugođaj bez zazivanja slavnoga
kraljevstva i obvezatnoga kralja Henrika Moreplovca. Kao suprotnost tom
impresionizmu (osjećajnosti duše), pokazuje se slojevito razotkrivanje slobode, koju
pisac ljubi više od slave, taštine i moći, tjeskobne i jednokratne zgode ljudskoga
bitka. Spoznati je znači prihvatiti nemir kao bit života. U tome nestalnom svijetu
preobrazbi jedino pribježište je san. Misao onirizma ne želi se ravnodušno,
kukavički, skloniti od prozodije knjigovodstvena svijeta. Naprotiv, samo biće
svjesno svojih sanjatačkih preobrazbi može stupiti u dodir s transcendentnim, s
Bogom.
»Svetac plače, i to je ljudski. Bog šuti. Zato možemo voljeti sveca, ali ne
možemo voljeti Boga.« (fr. 64). Misao paradoksalnosti ili retoričko umijeće logike
kontradikcija omiljeno je Pessoino sredstvo izricanja apodiktičkih stavova o svijetu
te osobito o Bogu. Svetost iskonske istovjetne mudrosti, skrušenosti i osjećajnosti ne
dovodi se nikad u pitanje. Pessoina kritika raščovječenja božanske istine počiva na
dubokoj mržnji i preziru tisućgodišnjega institucionalnog kršćanstva. Zato se iz
njegovih radikalnih misli o šutnji i okrutnosti božanske šutnje ne može izvesti
nikakva prosvjetiteljska koncepcija iluminativnog ateizma. On je uvjereni
neognostik i mistik. Tradicija iberskoga i luzitanskoga kršćanskog misticizma, kao i
pučkoga žara religioznosti, nije izvorno Pessoino iskustvo traganja za Drugim, pa
tako i Drugim božanstvima.
Premda će iz pokojeg fragmenta čitatelja zabljesnuti lucidnost neognostičke
mudrosti nalik kasnijem Cioranovu razračunu s »okrutnim Bogom stvaranja«, ono
nema nikakvu sustavnu ili metodičku ateologijsku vrijednost. Iskustvo onostranoga,
dakle, predstavlja očajnički pokušaj da se iz razlilčitih izvora — od kabalistike,
okultizma do neognosticizma stvori neka verzija vlastitog svetokruga. Božanstvo je
uvijek u Knjizi nemira nešto lebdeće i povezano sa strahotnom šutnjom. Takvo
iskustvo izricanja kao u Meistera Eckharta, međutim, ne proishodi duhovnim
krizama ispovjednoga subjekta, Bernarda Soaresa, nametanja jezuitske discipline da
bi se moglo živjeti sukladno pravilima asketske zajednice racionalnih bića.
Onostrano i sveto nije tabuizirano. Ono se tek treba zadobiti vlastitim slobodnim
mišljenjem. Kontemplacija je put do »lebdeće šutnje« Boga, sanjalaštvo nekovrsna
spontana metoda uljuljkivanja svjesnoga života, a preobrazbe Ja način dohvaćanja
misterija Drugoga. Cijela je metafizička pustolovina Pessoina pomoćnoga
knjigovođe uzaludan napor ne postati Bogom, kako, primjerice, Sartre, definira svoj
apsurdni egzisteneijalizam, nego oduhoviti se božanskom snagom prije zaključnoga
poljupca ništavila.
Paradoksalni nihilizam svijeta u Knjizi nemira promišlja se na paradoksalan
način. U jednom će fragmentu Pessoa zauzeti tipičan stav dekadenta i nazvati
kršćanstvo »degeneriranim bastardom neoplatonizma u opadanju«, a naše doba
označiti »senilnim i kancerogenim« (fr. 86). Ali već će na drugome mjestu taj
ničeanski stav, kao da je izravno preuzet iz Antikrista, zanijekati i reći: »Postoje
uređena razdoblja u kojima je sve podlo i razdoblja nereda u kojima je sve uzvišeno.
Dekadencije obiluju mentalnom snagom, a snažna razdoblja slabostima duha. Sve se
miješa i ukrižava, i nema istine osim u pretpostavci.« (fr. 273).
Knjiga nemira sva je ispisana u tome miješanju i ukrižavanju. Fragmentarna je
zato što pisac govori iz iskustva Drugoga kao temeljnoga iskustva post-modernoga
čovjeka i prije negoli će taj modni pojam zaraziti posljednja dva desetljeća ovoga
vijeka. Ljubav prema fragmentu pripada od Nietzschea genealogiji moderne.
O njoj se još uvijek razglaba kao o spisateljskom uvidu u nemogućnost
dosezanja cjeline znanja. Za Pessou je fragmentiranje zbilje bilo isto onoliko bitno
koliko i neprikazivost uzvišenoga u postmodernoj estetici. To je razumljivo zato što
se svijet kao doživljaj unutarnjega i izvanjskoga bljeska otvorenosti može dovesti do
uvida kroz preobrazbe. Sanjari i vidoviti nisu otuda tek mesijanski navjestitelji
Novoga. Oni vide preko granica svojih zavičajnih krajolika, kao što Bernardo Soares
vidi sve buduće i planetarno s prozora svojeg ureda u Ulici Douradores kao u zrcalu
snovita svemira duše.
Nigdje se u modernoj europskoj književnosti nije tako intenzivno proživljeno
sublimiralo toliko oniričke energije i toliko fikcionalnoga uzleta kao u Pessoinoj
Knjizi nemira. Iz njezine se gustoće teksta razotkriva nemoć i veličina subjekta
moderne. Tamo gdje se njegova žudnja za tehničkim osvajanjem planeta drži
uzvišenom vrlinom osloboditelja prirode, nastaje praznina vrijednosti. Tamo gdje se
istodobno kroz tehnotopijske tlapnje o ukidanju lokalnih mreža značenja veliča
informacijski svijet bez granica, nastaje sumnja u poslanstvo Drugoga, u njegovu
pretpostavljenu ne-dužnost. Pessoa je anticipirao to nevoljko, ravnodušno stanje
ljudske svijesti užitka i patnje zbog gubitka neke izvorne bliskosti, o kojoj danas
kulturpesimistički uvjerljivo misli i piše Paul Virilio (The Information Bomb, Verso,
London — New York, 2000). Pessoin udivljenja vrijedan »projekt« umnažanja
osoba, ontologijski pluralizam duša, koliko god budi ushićenje istodobno je
nemoguć i tjeskoban »projekt« preobrazbi koje, načelno, mogu biti beskonačne.
Misao umnažanja progonila je Pessou poput kakva furioznoga božanstva. Onirizam
zato može biti samo pounutrenje iskonske paranoje subjekta, ali ne kao
psihopatskoga svojstva osobe, nego kao doživljaja košmarne naravi kao kad »zrcala
polude«. Nemir i slutnja bitnih granica preobrazbi Drugoga, zakrinkanoga glumom i
prikazivanjem drukčijega negoli što to zbiljska osoba uistinu jest, nazočno je u
svakom fragmentu, u svakom iskričavom aforizmu i ispovjednome diktatu
neukrotive mašte.
»Stvoriti u sebi državu s jednom politikom, sa strankama i revolucijama, i biti
sve to ja, biti Bog u stvarnome panteizmu toga naroda-ja, bit i djelovanje njihovih
tijela, njihovih duša, zemlje kojom gaze i djela što ih čine. Biti sve, biti oni, i ne biti
oni. Jadnog li mene!« (fr. 157).
Zazor spram užasa umnažanja sagledan je iz one žudnje duše — tradicionalno
rečeno još aristotelovskim jezikom — kao biti čovjeka. Njegova je paradoksalna
sudbina u tomu što je gonjen kozmičkim nemirom, nagonom gibanja do kraja svih
stvari, sretan samo onda kada sanja i misaono osjeća potrebu za krajolikom
spokojstva, zavičajem, domom. Podnijeti misao vječne preobrazbe, gotovo istovjetno
Nictzseheovu uvidu o vječnome vraćanju jednakoga, nepodnošljiva je težina
opstanka. Pessoa je bio svjestan te težine. Zato je Knjiga nemira lebdenje u tom duhu
težine do granica kontemplativne izdržljivosti. Tko izdrži do kraja ima rijetku
povlasticu užitka u zacijelo najmisaonijem tekstu europske moderne fikcionalne
književnosti i najosjećajnijem diskurzivnom uratku prebolijevanja granica modeme.
Apsolutna autonomnost književnosti na kojoj je ustrajavao Pessoa u Knjizi nemira
znači više od puke manifestne pljuske estetskom ukusu mase, koju Pessoa nije,
doduše, izvrgao preziru u svojem Orfeju tako analitički besprijekorno poput Ortege y
Gasseta. Ali on nikad nije bio pisac za masovnu osjećajnost. Tako ni Knjiga nemira
neće uznemiriti čitatelje željne senzacionalnih subverzivnih ispovijesti jednoga
sanjara i majstora-mislioca preobrazbi. Ovo je više negoli »subverzivno« štivo
avangardnoga prezira normi i dobrog običaja da se u autobiografskim knjigama
zaviruje u prljavo rublje Drugoga, a da se ne vadi trn iz vlastita oka. Ovo je knjiga
duboke ironijske svijesti drugoga čovjeka iz Lisabona koja se može sažeti baš onako
kako to pisac Bernardo Soares izrijekom kaže u fragmentu 365: »Moja je sudbina
dekadencija.«
Pessoina dekadencija izrazito je subverzivne naravi. Još više danas negoli dok je
za života izluđivao suvremenike nizom genijalnih dvojnika. Pessou se jednostavno
ne može klonirati, jer je proživio zbiljski i imaginarni život kao sanjar i kao netko
neponovljivo Drugi.
 Bilješka o piscu

FERNANDO ANTONIO NOGUEIRA PESSOA rodio se 13. lipnja 1888. u

Lisabonu, gdje boravi veći dio svog života i umire 1935. Otac mu, glazbeni
recenzent, umire od tuberkuloze kada mu je bilo pet godina, a majka se zatim
ponovno udaje za visokog časnika i diplomata, te mladost provodi u Durbanu u
Južnoj Africi gdje mu je očuh bio konzul. Ondje polazi englesku školu i studira u
Capetownu. U sedamnaestoj se godini vraća u Lisabon i upisuje na Filozofski
fakultet koji ubrzo napušta. Kupuje potom tiskaru, naziva ju »Ibis«, ali i ona ubrzo
propada. Nakon sloma u nakladničkim poslovima izdržava se činovničkim radom:
korespondent je za engleski i francuski jezik u raznim lisabonskim trgovačkim
tvrtkama.
Za života je, osim novinskih članaka, objavio samo omanju zbirku pjesama
Mensagem (Poruka, 1933), nekoliko stihova na engleskom i nekoliko poema, te
rasprave o književnosti i umjetnosti u časopisima, U ostavštini mu je pronađen
golem broj stihova, proze, skice za policijske priče, te tri drame.
Počeci Pessoina književnog rada vezani su uz krug mladih portugalskih
intelektualaca koji su bili upoznati s europskim zbivanjima u književnosti, a uoči i za
vrijeme Prvoga svjetskog rata okupljali su se u lisabonskim kavanama. Uz Pessou
koji je stekao obrazovanje na engleskoj kulturi, a bio je i dobar poznavalac francuske
i njemačke književnosti, tu su Mário de Sá-Carneiro koji dolazi iz Pariza, te slikari
Almada Negreiros i Santa Rita Lopes koji donosi Marinettijev Manifest futurizma. U
to doba javlja se niz novih časopisa koji se, doduše, nakon prvog ili drugog broja
gase, no ipak omogućuju prodor novih ideja. Pessoa i Sá-Carneiro, zajedno s Luisom
de Montalvorom pokreću časopis Orfej koji izlazi u ožujku 1915. Orfej je trebao
izlaziti svaka tri mjeseca u Lisabonu i Rio de Janeiru, međutim, pokazalo se da je taj
val avangarde bio preuranjen u portugalskoj sredini, te treći broj nikada nije izašao
premda je bio u pripremi. Orfejisti su isticali univerzalnu komponentu umjetnosti
koja je i bila jedno od općih obilježja portugalskoga modernizma, a očitovala se u
težnji da se prevlada zaostala i konzervativna sredina i stvori moderan Portugal. No
kao što su i europski književni pravci toga razdoblja u Portugalu zadobili luzitansku
obojenost (na načelima simbolizma i dekadentizma nastao je paulizam, na temeljima
futurizma senzacionizam, a polazeći od kubizma intersekcionizam), tako je i
univerzalizam portugalskih modernista bio u stalnoj napetosti s luzitanizmom, s
mitom o nekadašnjoj slavi Portugala, i s isticanjem nacionalnih vrijednosti.
 U to vrijeme nastaje velik broj Pessoinih stihova. No, mali broj prijatelja zna da
se on bavi pjesništvom, vise ga cijene kao publicista i kritičara. Tek 1914. u glasilu
Renascenga objavljuje dvije pjesme, a sljedeće godine u drugom i posljednjem broju
Orfeja Pomorsku pjesan.
Kozmopolitska univerzalnost kojoj teže portugalski modernisti u uskoj je vezi i
s Pessoinom invencijom heteronima; uvijek prisutna žudnja za totalitetom
pridonijela je neprestanom stvaranju sukcesivnih osobnosti, te Pessoa manji dio
svoga golema opusa potpisuje vlastitim imenom (ortonim), a veći proglašava djelom
drugih osoba koje stvaraju neovisno od njegove volje. On kao da je u svome
fiktivnom svijetu želio obuhvatiti sva proturječja modernoga doba, proživjeti ih i
izraziti s »apsolutnom iskrenošću«, te nije samo stvarao pjesničke likove, nego im i
pripisivao fizičko postojanje i određivao biografije. S druge strane, njegova
bojažljivost u kontaktima s ljudima i osamljenost samo su produbljivale neprestano
psihoanalitičko istraživanje vlastitog unutarnjeg života. Već je u šestoj godini Pessoa
stvorio svoj prvi heteronim — Chevaliera de Pas, u čije je ime pisao sebi pisma, a do
danas su u njegovoj ostavštini pronađeni rukopisi što ih potpisuje barem
sedamdesetak »drugih imena«. O fenomenu heteronima napisane su mnoge
književno-teorijske rasprave, a neke od interpretacija pozivaju se na njegove česte
mentalne krize, sklonost okultizmu i kabalistici ili na traume u djetinjstvu (gubitak
oca, uskraćena majčinska nježnost…), te nastoje fenomen heteronima svesti pod
mistifikaciju ili ga objašnjavati kao psihopatološku pojavu. No, bez obzira kakve je
psihičke prirode bila pojava heteronima, kroz njih je Pessoa uspio izraziti sva
rastrgana stanja svoje duševnosti, a zasebni pjesnici koji u njemu pišu, premda
izmišljeni, imaju svoje poetsko opravdanje.
Tek nakon Pessoine smrti započelo je sustavnije objavljivanje njegove poezije, a
zatim i proze, što traje do današnjih dana, a mnogobrojne književne studije, te
međunarodni kongresi na temu Pessoa, osnivanje institucija u Portugalu koje
sustavno proučavaju njegovo djelo, te gotovo prevodilački »boom« koji u Europi
traje od šezdesetih godina, samo potvrđuju značenje i ulogu Fernanda Pessoe u
svjetskim književnim razmjerima.
 Notes
1 Bernardo Soares: Livro do Desassossego, uredio Richard Zenith, Assirio & Alvim, Lisboa,
1998; predgovor Richarda Zenitha, p. 31

2 Ibid., p. 34

3 Časopis Orfej pokrenuli su Fernando Pessoa, Mario de Sá -Carnciro i Luis dc

Montalvor 1915. godine, i unatoč tome što su izašla samo dva broja (treći je bio
u pripremi), Orfej je odigrao važnu ulogu u ovostoljetnoj portugalskoj
književnosti, a u ovome predgovoru Pessoa naglašava tendencije prekida s
onodobnom književnom tradicijom koje se pojavljuju u Orfeju.

4 port. riječ sensação - senzacija, prevođena u ovoj Knjizi kao dojam, osjetilni
doživljaj ili osjet, jedna je od ključnih riječi Pessoine poetike. Na interpretaciji
senzacija temelji se jedan od nekoliko pjesničkih pravaca što ih je Pessoa
proklamirao — senzacionalizam, a takvom je poetikom naročito prožeto
pjesništvo njegova heteronima Alvara de Camposa. (op. prev.)

5 Cesirio Verde (1855-1886), pjesnik realizma, svojim slobodnim povezivanjem

slika iz svakidašnjeg lisabonskog života u poemi Osjećanje jednog zapadnjaka,
te inovacijama u ritmu i stihotvorstvu, smatra se navjestiteljem moderne
portugalske poezije; Pessoa ga je uvijek isticao kao svog učitelja, (op. prev.)

6 stvaram

7 u koje se pretvaram

8 u pijesku

9 u spiljama koje su poništenje / koje su isprazno kiparsko djelo

10 gnušanja

11 Rua dos Douradores, što bi u prijevodu bilo Pozlatarska ulica, jedna je od

ulica središnje trgovačke lisabonske četvrti Baixa, odnosno Donjega grada. (op.
prev.)

12 prva verzija: uskraćuje milostinju jer nema strpljenja raskopčati kaput i

izvaditi novac iz novčanika
13 istrošene

14 u izvorniku Pessoa je vjerojatno greškom napisao Borges umjesto Soares

15 koja su razdvojena

16 ponori što se kreću jedan prema drugome

17 smatrajući ju živim djetetom

18 umrtvljenosti

19 nježnosti

20 što

21 Zapravo

22 na mjestu od stuba zaklonjenom pogledu

23 boli

24 iznad zelenog papira

25 okus

26 ceste

27 kao moje

28 Padre António Vieira (1608-1697), portugalski isusovac, propovjednik

misionar i diplomat.

29 šutljive

30 usred beskraja

31 zgrade

32 s ove strane

33 grob svijeta / grob svega

34 imenuje me

35 Fra Luís da Sousa (1555-1632), objavio je 1619. godine Život fra Bartolamea
dos Mártires, djelo koje je služilo kao uzor elegantnoga stila u pripovijedanju.

36 koji će biti tek sutra

37 božanstvenost / posebnost

38 kirurška sudbina / magična sudbina

39 vidim

40 prisjećam se

41 ravnom

42 koja je uvijek ona sama

43 bivanje

44 automatski prezir

45 zbog pomisli

46 oko nje

47 čiji smo istinski sinovi

48 dušom osjećajući sebe

49 sve uvećane nakane

50 da ju nećemo nikada upoznati

51 više pripada noći

52 Sve

53 i

54 Alberto Caeiro poznat je Pessoin heteronim iz njegove bogate riznice »drugih« u ime kojih
piše; Pessoa, a i neki drugi njegovi heteronimi navode ga kao učitelja, (op. prev.)

55 golemu

56 osjećaja

57 Postupno, plavo-bijeli treptaj (bjeloplavi tamnobijeli)

58 neodređeno

59 prostranstvo

60 u prirodi

61 opakije

62 prestanka

63 najjadnijim

64 bogat

65 više

66 vječnoga noćnog mačka

67 trsovima

68 gleda

69 posljednji novčić

70 osebujniji

71 ljudskošću

72 pomela

73 velikodušni

74 sasvim ga sigurno
75 ispao

76 mrvice što su ih zaboravili podijeliti

77 mogu se ukloniti

78 Starim

79 i sa stidom

80 koje nikada nisu vidjeli

81 izbacuje

82 bliskih

83 koga

84 da stubište ima stube

85 raznolik

86 tužne

87 gomila ljudi

88 stisne

89 da moraju imati

90 znakovito

91 Henri-Frédéric Amiel (1821-1881), švicarski profesor estetike i filozofije,

postao poznat nakon objavljivanja djela Fragments d’un journal intime.

92 i nema veze s onim o čemu govorim

93 tromost bez sunca u predvečerje dana / tromost zbog sunca što ga nema u danu

94 jednim pokretom u sjećanju

95 odjevenim
96 rijeka se žuti u sivim tonovima

97 odjevenim

98 rašiveni

99 sveobuhvatnoj

100 s bliskim nebom

101 bodu ono što ih u meni spoznaje

102 toniraju / zvukuju — Pessoa je katkad sklon stvaranju ovakvih neologizama,

što nije uvijek moguće prevesti na hrvatski jezik zbog nerazumljivosti, no gdje
je to bilo moguće, nastojala sam ih zadržati i u prijevodu jer, premda se ne
javljaju često, ipak daju tekstu posebnu pessoansku obojenost, (op. prev.)

103 odnosi se na Sousino djelo Život fra Bartolomea dos Mártires (1619)

104 zakrivene

105 umnog

106 dodirujem

107 mrtvih stvari

108 napomenuo / naznačio / otkrio

109 Titula je kraljevska, a razlog za titulu carski.

110 bilo čega

111 prorok

112 romanizacija helenizma preko Židova / helenističkoga preko judaizma

113 bibliofilija nepismenih

114 niknuo zbroj negacija u kojima se afirmiramo

115 civilizacijama
116 tako ga i puštam da teče kao rijeka, sluga svoga korita

117 mlačan

118 scenariju

119 prema ulici mojega sna / mojega sanjarenja

120 zaboravim gledati ih

121 nikada nisam htio

122 svileni konac

123 uzbuđeno

124 čistu

125 neusporedivu

126 dojma

127 u sjedište

128 polagano

129 jeca

130 mrtvački blijede

131 temeljiti

132 loše raspoložen

133 inteligentna

134 biti prihvaćena

135 dok sebi ne pridoda

136 Radi se o španjolskom pjesniku José de Espronceda (1808-1842). Stihovi su

preuzeti iz njegove duge poeme El Estudiante de Salamanea koju je Pessoa
posebno cijenio, a započeo je i njezin prijevod na engleski što ga je pripisao
svojemu heteronimu Charlesu Jamesu Searchu, Alexanderovu bratu.

137 okrutni

138 varljive

139 osjetiti / opisati

140 egzotični

141 ljepota

142 zatvoriti

143 vodenaste

144 pišem se

145 objavljujem se

146 Edmond Scherer (1815-1889), francuski kritičar i autor predgovora
Amielova Dnevnika. No Pessoa je tu rečenicu pogrešno pripisao Schereru koji
govori o »l’intelligence de la conscience«, dok sam Amiel u svom Journal
intime govori o »la conscience de la conscience«.
147 još nikada

148 privremenom

149 u promjeni na koju je osuđena

150 granice

151 zagledao sam se

152 taj ponor što ga nije moguće vidjeti

153 i u njihovu odrazu

154 nastala je stanka u kojoj je jedno pero zaškripalo

155 posustajao / slamao se / odlazio

156 čitavim

157 iščezavaju, a druge sam zaboravio, ako sam ih uopće i imao

158 to je biće odvojeno od svojih ruku

159 poput ove moje bilješke

160 ruševinama

161 koje još uvijek

162 traži

163 naravna

164 u originalu riječ »malin« koja ne postoji u portugalskom, te je vrlo očito da se radi o
galicizmu, a tako ju tumače i drugi prevoditelji, primjerice španjolski prijevod Ángela Crespa.
(op. prev.)

165 prividnoga

166 dojma

167 U: Thomas Carlyle, Sartor Resurtus: The Life and Opinions of Herr
Teufelsdröckh.
168 Navod nije sasvim točan. Etienne de Condillac (1715-1780) počinje svoj Essai sur
l’origine des connaissances humaines (1746) govoreći da nikada ne možemo pobjeći od sebe
samih, a zatim iznosi tvrdnju kako sve ono što znamo ovisi o našim osjetilnim doživljajima
(senzacijama).

169 jer ima

170 što nisam uspio

171 lijepima

172 bez žene

173 koji se nakratko vide dok čekaju

174 a odande gledam

175 koji je već rekao da će krenuti

176 i ništa ne zna

177 stvorenje koje ima odraslo tijelo

178 koja ustraje u izlasku

179 da bi pribivala

180 zatvorenih

181 kojega zovem

182 nemogućem

183 Franeisco Sanches (1562-1632), portugalski profesor na Sveučilištu u

Toulouseu; navedena rečenica je vjerojatno iz njegova djela Quid nihil scitur.

184 mislim

185 plodnoj

186 nemati dušu s kojom se biva

187 shvaćanju

188 zraka

189 prkoseći mu

190 zaveden njome

191 neosobnost

192 obrušile se

193 prigne

194 bez žarišta

195 postojati

196 na kraju jednoga popodneva

197 droge

198 Pessoin neologizam »intersperso« sa značenjem raspršen u nutrini (op.

prev.)
199 mučne dosade

200 ostarjelosti

201 mi je nemoguć

202 junačkog pothvata

203 utrnulost

204 potpune duše

205 tjelesno

206 hladi ga

207 kolike tjeskobe jer nisam drugi

208 nesvjesnosti

209 što ovdje ostaje

210 prikrivene

211 u svojoj pretpostavci

212 Sanjam da spavam.

213 po pijesku boje pšenice

214 zastirala je

215 gustim dahom

216 kuće u nizu

217 razrjeđivati

218 vijetlim

219 ETIKA

220 iznutra i izvana

221 odvojeni

222 široki

223 sadašnji

224 u originalu »sente-se-me« u značenju osjeća se meni, osjeća se u meni, itd.,

što je jedno od tipičnih Pessoinih odstupanja od sintakse portugalskoga jezika,
(op. prev.)
225 barem mjesto gdje bi se osjetila toplina zore
226 koji je već iscurio

227 kratkotrajnom

228 odražavao

229 Camilo Pessanha (1871-1926), portugalski simbolistički pjesnik, jedan od

preteča Pessoine poetike, (op. prev.)
230 jer

231 zbrkanoj

232 satima

233 izdvojenim

234 prljavo

235 ne postoji

236 u originalu pridjev »gladiolada« — nerazumljiv neologizam, upućuje na port. gládio

(kratki mač) ili gladiolo (cvijet gladiole) (op. prev.)

237 pošto sam prošao, neću reći prvo iskustvo, nego njegovu iscrpnu analizu
koja je za mene njegova stvarnost
238 nemaju želja

239 Gabriel Tarde (1843-1904), francuski sociolog i kriminolog.

240 hladna, tečna jednoličnost

241 boli

242krilima

243 popločane ulice

244 naglašeno

245 zbiva

246 Nitko se ne poznaje, a da se poznaje, više se ne bi volio

247 duša bi se istanjila od slabosti / duša bi nas umrtvila u anemiji

248 žene koju treba naći

249 koja izbije na površinu

250 unaprijed ne pretpostaviti postojanje duše

251 doživljaj / intuicija

252 poput djece s pogledima odraslih koja se ozbiljno igraju po pravilima

253 izgovara

254 pjeva

255 se sluša

256 odjekuje

257 Na istome listu papira Pessoa je napisao varijantu svoje ideje na engleskom: »Your poems
are of interest to mankind; your liver isn’t. Drink tili you write well and feel sick. Bless your
poems and be damned to you.«

258 José Valentim Fialho de Almeida (1857-1911), portugalski kroničar i

pripovjedač pod snažnim utjecajem naturalizma.
259 opći

260 oblikovati

261 u originalu »infinítupla«, Pessoin neologizam (op. prev.)

262 maelstrom, engl. — vir, vrtlog

263 neobično je

264 na nekome mjestu punom bjeline

265 zapis

266 naježenoj koži

267 od zvuka našega sjećanja

268 Ovaj Krist

269 besmrtnika

270 Mesija

271 pod kraljevskim plaštom kralja u progonstvu, što su ga ukrali prosjaci koji
su zauzeli vrtove propale kraljevske kuće
272 U: De Profundis

273 Antero de Quental (1842-1891), najizrazitiji predstavnik tzv. generacije ’70

—tih, portugalskih pisaca realista koji su napadali tradicionalni romantizam,
(op. prev.)
274 rekli su

275 kojega sam se naviknuo gledati

276 kao što su, bez mojega srca, poželjeli: same moje tople oči.

277 sunca, ideja kojega bi / čekanje kojega bi

278 preko svakog prozora

279 ubijaju

280 u svim sastavnim dijelovima

281 zadovoljstvo

282 i koliko Horacija

283 neravnim

284 neke bliske katastrofe

285 u prvoj verziji: animal spirite

286 i na svoj hladni način ostvaruju tople pokrete

287 rečenice

288 u originalu neologizam »secrecias« koji upućuje na »secreto« u značenju:

tajna, intimnost, itd. (op. prev.)
289 mnogo

290 misliš da to znaš, a ne znaš

291 obmanjujući se

292 Nedostaju prve dvije stranice ovoga fragmenta. Riječ »to« vjerojatno se
odnosi na ono što je rečeno u prethodnom odlomku koji nedostaje.
293 duhovne
294 kršćansku zbilju

295 kršćansku zbilju

296 koja je u ja-prostoru

297 što ga postavljam

298 komentari

299 u

300 na tlu skučenoga dvorišta

301iznad slučajnosti što se nazivaju radost i bol

302 u Grad

303 ostvariti

304 koje mi na pozornici govore

305 gdje se ono što bi mogla biti magla isparavalo.

306 za svijetom

307 svijetle jeseni

308 iščezavala

309 Kovine / Alge

310 Naslov »Litanija očajanja« susreće se u dva popisa ulomaka Knjige nemira.

311 nijedan stih

312 nijedan prizor

313 neizmjerno

314 što znači ono što sam rekao

315 rastreseno

316 nužno

317 zamislivu

318 začin

319 Alegorijska mapa Carte du Tendre objavljena je u prvome svesku (1654)
Clélie, ljubavnoga romana autorice Madeleine de Scudéry (1607-1701).

320 mjesečina

321 ne dobijem

322 veliko

323 neobično

324 mrtve usne

325 kao naša ideja o njima / naš pogled

326 veličanstveni dan / svjetlo svih paklenih krugova

327 platno / kruti veo

328 izranjaju

329 Odnosi se na pjesmu »To Marguerite — Continued«, engleskoga pjesnika

Matthewa Arnolda (1822-1888).
330 brazdajući prezrivim pramcima, lako i u neznanju, ovo more

331 od slame kojom se oblažu boce pri prijevozu

332 jer su duša-duša

333 Alternativna verzija prvoga odlomka: Naši dojmovi prolaze — kako ih onda
posjedovati, ili kako posjedovati ono što u još manjoj mjeri prikazuju?
Posjeduje li netko rijeku koja teče, pripada li nekome vjetar koji puše?

334 ne ostane

335 u jednom pokretu

336 padinama

337 dojmovima

338 ne obraćam pozornost

339 u ideji koju stvaramo o sebi

340 Najljepši
341 da ih čak i nismo čitali

342 što nisu mogli spriječiti da bude izgovoreno

343 nepojmljive u zamisli / nevidljive

344 Radi se o Edmundu Gosseu (1849-1928), koji je bio poznatiji kao kritičar i
biograf nego kao pjesnik. Navedeni stihovi nalaze se u njegovoj pjesmi »Lying
in the Grass«.

345 osjećam da se razlažem

346 izvrnutih

347 u mislima

348 smetnji u očima

349 zamutilo

350 smirenom

351 i odviše dobro

352 momak

353 jer je njima pridružena Tajna / jer se u njima sam život poriče

354 što izniču

355 lucidni / promašeni

356 u valovima

357 drobljiv tutanj

358 u najavi

359 dugi zvuk

360 možda fado?

361 dugih

362 sviješću / rastopljenomu

363 zvrči / zvrči zvonce

364 Ova je rečenica umetnuta u prored.
365 i u njima sam preuzeo

366 oblik shvaćanja

367 kao nešto različito što me ne izdvaja i kao novost gotovo stara

368 crno

369 pritišću

370 u dijelu koji nikada nije napisan

371 u ono vrijeme

372 za postojanje

373 brloga

374 svega

375 u smeće

376 naboranom / hrapavom / vanjskom

377 kući drugoga

378 kao što je prirodno kod zaljubljenih

379 trulom

380 u pobjedama što ih tek moraju ostvariti

381 nikada me ne veseli

382 António Nobre (1867-1900), portugalski pjesnik, napisao je zbirku soneta i elegija pod
naslovom Só (Sâm), (op. prev.)

383 odužiti do zaludnosti sve naše časove

384 Bog

385 šupljom

386 će lebdjeti

387 António Cardoso Borges de Figueiredo (1792-1878), autor djela Osnove retorike za škole
(Instituições Elementares de Retórica para Uso das Escolas, 1849). Pessoa je posjedovao 11.
izdanje te Retorike.
388 Francisco José Freire (1719-1773), poznatiji kao Cândido Lusitano, između ostalog jedan
od najvažnijih teoretičara Arkadije, bavio se i gramatikom i stilistikom, te 1842. objavio
Razmišljanja o portugalskom jeziku (Reflexões sobre a lingua portuguesa).

389 tankom / drhtavom

390 puknuti, puknuti

391 svježine

392 neznanom bogu kojega bi se Bogovi možda sjećali

393 kraljevskih povorki

394 bića

395 onoga

396 u svoju misao

397 čitava gradska četvrt Tajne

398 od Boga

399 naših zgrada / naših osjećaja

400 otmjenosti

401 sustavni luđaci

402 da smo

403 gluhe

404 kao brbljanje

405 zdenca

406 nedostatne

407 u svijesti

408 i pružam vrat prema životu, kroz prozor, kao na giljotini / kao nekom
apstraktnom Božjem jarmu
409 univerzalnu

410 Henry Aldrich (1647-1710), Kaptolski dekan, bio uglavnom poznat kao teolog i
humanist; Pessoa je preveo na portugalski njegov epigram Reasons for Drinking.
411 Edward FitzGerald (1809-1883), preveo je Omara Hajjama na engleski.

412 pristupačne

413 lažnoga

414 Sve je odahnulo

415 Neugodna

416 gotovo ljudskim

417 uvijek se o jednom ili drugom pripovijeda

418 i u polju

419 i sunce se rađa kao da je sporo

420 utiskuju

421 uniformirano

422 veličanstvenog

423 u originalu neologizam »esfregue-sando-se« od riječi »freguês«, u značenju

kupac (op. prev.)
424 nijemi

425 Normandijac

426 muči

427 tom prilikom

428 ne poznajemo

429 udalji / odvoji

430 Glavni junak istoimenog romana što ga je 1814. objavio Adelbert von
Chamisso (1781-1838).
431 visok stupanj inicijacije u misterijima u Eleuzini

432 »Kog se vraga vi smijete?«

433 zbrkanosti