6.

LIBERALIZAM

Liberalizam je jedina nadnacionalna ideologija koja je prihvatila i demokratiju i

nacionalizam, a da se nije odrekla svoje osnovne
orjentacije, a to je slobodno trziste. Liberalizam je najvise razvijo sposobnost
trgovanja bez granica, a demokratiju i nacionalizam
je stavio u sluzbu tog razvoja.
Visestoljetna tradicija trgovine, uvjetno receno "slobodne", proistekla je iz
tradicije zapadnih gradova koji su imali svoju samoupravu
i bili su zasticeni od upliva visih vlasti. U 19.st u skladu sa naucavanjima Johna
Locka, Mila i Rusoa liberalizam je postao
demokratskom ideologijom kakvu danas poznajemo. Liberalna drzava nije samo cuvar
trgovaca nego i jamac slobode i jednakosti svih
gradjana. Time je preuzeo dio ideologije politicke ljevice i to u mjeri u kojoj
zahtjevi donjih slojeva drustva za jednakoscu i pravdom
ne ugrozava privatno vlasnistvo i slobodu poduzetnistva i trgovine. Pod istim je
uvjetima sklopio savez sa nacionalizmom sa
zajednickim ciljem rusenja monarhijske vlasti.
I druge su se ideologije vezivale uz nacionalizam radi pridobivanja masovne podrske
- socijaldemokratija, korporativizam,
ukljucujuci i fasizam te boljsevizam u svom pocetnom i posljednjem razdoblju. Stoga
je nacionalizam ispravnije opisati kao
lokalni poligon razlicitih ideologija.
Medjutim u medjuvremenu se liberalizam vise od drugih ieologija udaljio od
nacionalizma. Novi liberalizam daje prednost globalnom
trzistu, multinacionalim korporacijama i nadnacionalnom udruzivanju zapadnih i
novih istocnih zemalja u sklopu NATO-a.
Ipak novi liberalizam se ne udaljava od nacionalizma jednakomjerno vec selektivno,
buduci da bi ga napustanje svih nacionalnih
uporista dovelo na nesiguran teren.
Onog trenutka kada Nacije-drzave pocnu izrazavati reflekse drustvene vecine za
sigurnoscu i zastitom, za ekonomijom kao
sredstvom zaposlenosti i stalnih primanja umjesto sredstvom uvecanja profita,
liberalizam se obrusava na drzavu kao parazitska
ustanova.
Gledajuci u cjelini liberalizam je najdemokratskiji rezim u povjesti. On nije
oprecan rasizmu i nacionalizmu nego ih ukljucuje.
To prije predstavlja pravilo nego izuzetak u ukupnoj povjesti demokratije. Danasnja
demokratija osporava jednakost medju ljudima
u drustvu na fakticki nacin zbog ekonomskog sustava koji vrlo nejednako
raspodjeljuje dobra i time zivotne sanse, pa demokratija
ponovo koegzistira sa drustvenom nejednakoscu, iako nema formalnog robovlasnistva.

7. HITLEROVA BASTINA

�Nacinalizam ne zastupa samo jednu ideologiju sustava moci vec vise njih. Za uzvrat
im daje lokalni smisao. Jedina specificno
nacionalna ideologija zapravo je kulturna, a odnosi se na odrzavanje iskljucivog
kolektivnog identitet i pripadnosti, cine dodatno
stiti domaci teritorij i resurse od stranaca. Takvu dodatnu, simbolicnu moc zastite
ne posjeduje nadnacionalni sustav moci.
Bitno je svojstvo nacionalnog identiteta sto nije djeljiv vodoravno nego okomito:
pripadanje jednoj iskljucuje pripadanje drugoj
naciji, ali ukljucuje pripadnost nekom nadnacionalnom svijetu. To pruza mogucnost
nadnacionalnom sustavu da reprezentira vise nacija
i sebe kao politicki i eticki visu stvarnost.
I nacije - drzave i SED (sjednjene evropske zemlje) mogu biti izgradjene u manje
zahtjevnom ili vec vidjenom obliku, kao drustvo
sa neofeudalnim oblikom nejednakosti.
Ernst Renan ju u 19. st zamisljao Evropu kao prostor u kojem zive "narodi" a izvan
nje "rase". Za A. htlera takva slika svijeta
mozda je bila objektiva, ali ne i pozeljna buduci da je evropska rasa neevropske
rase zarazila virusom demokratije, odnosno nacionalizmom.

U novoj Evropi "rasa" je ideoloski zastarjeli oblik oznacavanja dometa integracije

ili buducih granica EU i ova se zasigurno nece
sluziti Hitlerovim i slicnim argumentima da bi obrazlozila dokle seze granica
Evrope. NJenu glavninu cine zapadne evropske nacije,
a doseljenici popunjavaju unutrasnji rub. To ne znaci da je Evropa voljna taj rub
povecati i sirom otvoriti vrata daljnjem dotoku
stanovnistva. Propadajuci i razocarani narod iz reda zemalja - doseljenika mogao
bi ostati trajno izoliran: na rubu gladi ogradjen
sa nekoliko tesko propusnih granica.
Kada je prema tome o "rasi" rijec, koja je po Hitleru buducnost, treba imati na umu
da se njena znacenja i prakse vremenom
mjenjaju i prilagodjavaju danim uvjetima, da se liberaliziraju. U zapadnom svijetu
dana nema etnickog ciscenja, ali i dalje
postoje cvrsti oblici rasne segregacije izmedju domaceg stanovnistva i doseljenika.

8. NACIONALIZAM KAO PRIMORDIJALIZAM

Teorije primordijalizma drze da nacionalizam ima porjeklo u starijim oblicima ili

dubljim slojevima grupnog identiteta i
medjugrupnihodnosa. Sam izraz primordijalizam ima vise znacenja: prvorno, izvorno,
prirodno, primarno, bitno, nepromjenjivo,
neizrecivo, predmet odanosti ili posvecenosti i ono sto je izvan svijesne kontrole.
Medju primordijaliste svrstavaju se i
autori koji smatraju da su ljudske dispozicije u najdubljoj osnovi racionalne.
Drugim rjecima, primordijalno nije
nuzno isto sto i iracionalno. Isto tako primordijalno nije samo ono sto je ljude
razlicitih nacionalnosti dugo dijelilo
nego i ono sto ih je povezivalo.

opcenito, autori odabiru neke od spomenutih znacenja primordijalnog ili ih na

razlicite nacine grupiraju i dovode u vezu sa najdubljim ljudskim
dispozicijama, na jednoj strani, a na drugoj s aktualnim oblicima nacia i
nacijonalizma.

9. KLIFOR GERC (PRIMORDIJALNA POVEZANOST)

Jos je 1963.g Gerc u svom clanku "stara drustva i nove drzave: potraga za
modernoscu u Aziji i Africi" upotrebio izraz
"primordijalna vezanost", posudivsi ga od americkog sociologa Edvarda Silsa. Sils
je time oznacio drustvene veze koje se
prvenstveno zasnivaju na srodstvu. Prema njegovom misljenju privrzenost clanu
rodbine ne znaci samo vezivanje za osobu, nego
za posjednika nekih posebno znacajnih kvaliteta odnosa, koji se mogu samo opisati
kao primordijalne. Ipak je utbrdio da zbog
modernizacije veze postaju slabije, a pojacava se "gradjanska vezanost" na temelju
postivanja gradjanskih obaveza i pravnih normi.

Sam Gerc koristi termin "parapoliticko" da bi opisao oblike izrazavanja politickih

interesa na osnovi primordijalne vezanosti.
Istice da je u postkolonijalnim drzavama primojrdijalna vezanost mnogo jaca od
gradjanske vezanosti. Gerc opisuje 6 vrsta
primordijalnih veza koje iznutra cijepaju postkolonijalna drustva i drzave:
pretpostavljeno krvno srodstvo ili kvazisrodstvo,
rasa, jezik, pokrajina, religija i obicaji, stim sto se negdje pojavljuju
pojedinacno a negdje u konbinaciji. U vezi s tim
zakljucuje da svodjenje primordijalnih osjecaja na gradjanski poredak je vrlo
otezano zbog cinjenice sto polizika modernizacije
ne stisava takve osjecaje nego ih pojacava. Kolonijalna vlast predmoderne Evrope
bila je rezervirana i neresponsivna, stajala je izvan
drustva kojim je upravljala arbitrazno, neredovito i nesistematicno.

Narod prihvata novu vlast kao svoju, ali primordijalna zasnovanost, kao osjecanje
jedinstva, uzima glavninu svog interesa kao oblik
opsesivne brige za vlastito pleme, pokrajinu , sektu ili bilo sta drugo. Tako sam
proces formiranja savremene gradjanske
drzave, medju ostalim, potice osjecaje parohijalizma, komunalizma, rasijalizma itd.

Mnogi su kriticari gercu prigovarali da je priordijalne veze "naturalizirao" da ih

je prikazao kao trajne i nepromjenjive.
To je samo djelom tacno, buduci da je gerc poceo od stajalista evolucionistickog
modernizma prema kojem zapadne nacije, prije
svih SAD, pokazuju da u moderniziranim politickim uslovima stare drustvene
lojalnosti gube vaznost. Gerc smatra kako je u novim drzavama
moguce izgraditi politicke aparate koji ce djelovati kao "neutralna" sila u odnosu
na podjeljene lojalnosti unutar zemlje.
Neke od primjedbi koje se odnose na Gercovo izucavanje su:

1. Primordijalne veze kao one koje predhode ili su dublje zasnovane od grasjanskih
veza koje se zasnivaju na pravnim normana i
politickoj kulturi liberalne demokratije, ne ispoljavaju se samo kao iskljucive
npr. slucaj BIH u '90-tim.
Prema primordijalistickom razumjevanje, u toj zemlji jedine stare veze su vjerske,
odnosno etnonacionalne, sto nije tacno.
Stare su veze koje su npr. Franjevci na podruciju srednje Bosne gajili medju svojim
vjernicima i stanovnistvom u duhu toleriranja
razlicitosti i vjerskog ekumenizma. Takodjer su stare obicajne veze kumstva i
komsiluka preko etnickih granica koje su
na tim podrucijima odrzavane pored unutaretnickih veza. Mjesovit brakovi takodjer
su stara pojava.

2. druga primjedba se odnosi na evolucionisticku predpostavku da etnicki i sl.

sukobi jenjavaju napredovanjem modernizacije.
Etnicke i sl. grupne pripadnosti koriste se kao sredstvo u modernoj politici, pa i
u trzisnom natjecanju.

3. treca primjedba tice se uloge arbitarnih rezima u odnosu na etnicke sukobe.

Danas je ekonomsko i politicko uplitanje ocigledno
i ne moze se odvojiti od unutrasnje politike i razvoja.

10. PRIJELAZ KA MODERNIZMU: ETNICKI KORJENI NACIJE PREMA ANTHONY SMITH-U

Anthony Smith je pomirio osnovne predpostavke primordijalizma i modernizma u

objasnjenju nastanka nacije i nacionalizma jedinstvenom
formulom po kojoj ne postoje savremene nacije koje nemaju etnicku jezgru u daljoj
proslosti. Prema njemu, primordijalist grijese
sto smatraju etnicku jezgru nepromjenjivom i sto minimizoraju ulogu elite,
ukuljucujuci intelektualaca, u sastavljanju kao i u
reformuliranju etnickog mita. Smith se obilato sluzi povjesnim cinjenicama i
primjerima koji ukazuju na postojanje oblika etnicke
svijesti kao i etnickih pokreta slicnih modernoj nacinalnoj svijesti i nacionalnim
pokretima. Bitna je njegova tvrdnja da se nacije
pojavljuju na osnovi trajne etnicke skupine, a da se vrlo rijetki slucajevi
izmisljanja etnicke osnove nacije. Etnicki svijet
obiljezava etnicki mit koji govori o zajednickom porijeklu i precima, o "zlatnom
dobu" te o nezamjenjivosti i izabranosti etnicke
zajednice. Te su tacke mita oblikovane u saradnji sa religijama. Etniziranje
srustvene svijesti pojavljuje se kod plemena
i naroda koji su se nasli na udaru invazije vanjskih carstava i kraljevstva. Prvu
vrstu etnickih mitova nazivamo "komunalnim" a
drugu "dinastickim". Cilj im je teritorijalno i rodoslovno preurediti predodzbu o
zajednickoj sudbini te obnoviti kulturu.

Razliciti mitovi odnose se i na razlicite djelove drustvene strukture tj. elitu i

mase. Elitu SMith naziva "aristokratskom etnijom".
Ona je medjunarodna gornja klasa a cine je dvor, birokratija, kler, plemstvo i
bogati trgovci. Masu ili donje drustvene slojeve
SMith naziva "puckom (demotskom) etnijom". Ona je teriotorijalno kompaktnija i
njena je etnicka kultura rasirena medju svim
drustvenim klasama. Nacija je moderan nastavak etnije, zapravo nova formula
priblizavanja elitnih i donjih slojeva drustva i to
putem mobilizacije, nacijonalizam je etnicke mitologije.
Nacija je imenovana ljudska populacija koja posjeduje zajednicki povjesni
teritorij, zajednicke mitove i povjesna sjecanja,
masovnu javnu kulturu, zajednicku ekonomiju i zajednicka zakonska prava i duznosti
za sve pripadnike.
Za razliku od starih etnija, nacije nisu samo simbolicke nego fizicke i stvarne
teritorijalne zajednice.

Smith kaze da je nacionalizam politicki nuzan, nacionalni identitet je drustveno

funkcionalan i nacija je povjesno ukorjenjenja.
Funkcionalnost nacionalnog identiteta sastoji se u cinjenici da on osigurava osnovu
za drustvenu koheziju i politicku akciju
u modernim drustvima s tim sto svoju energiju usmjerava unutar teritorija jasno
oznacenog kao "domovina"
Nacionalizam je povjesno ukorjenjenj u predmodernoj etnicnosti i starim mitovima o
etniskoj izabranosti koji nisu umrli.

11. FREDERIK BARTH: ODRZAVANJE MEDJUGRUPNIH GRANICA

Bartov esej o "etnickim granicama" iz 1969. godine jedan je od najutjecajnijih, u

stvari zacetnik novog modernistickog smjera u
teoriji etnickih odnosa i nacionalizma. Bart na vise mjesta spaja
primordijalisticko i instrumentalisticko objasnjenje. To se toliko
ne vidi u sadrzaju Bartovih argumenata, koliko u cinjenici da su predmet njegove
analize etnicke skupine u Trecem svijetu uz rijetke
primjere etnickih skupina u ruralnim podrucijima zapada.on ne smatra nezapadne
etnicke skupine kulturno ili civilizacijski inferiornima
ili duboko razlicitim u odnosu na zapadne nacije, nego ih svrstava u razlicit
povjesno stvoreni kontekst..
Bart napominje da se na makrodrustvenoj razini etnicke skuoine mogu povezivati na
razlicite nacine, ukljucujuci trgovinu, no ta je
veza varijabilna i nepouzdana. Na makrodrustvenoj razini vladaju drugacija pravila
i njih obiljezava privrzenost starim
etnickim podjelama. To znaci da jednio u staticnim i zatvorenim tradicionalnim
drustvima istrajavaju stari , odnosno granice
medju grupama. Zbog modernizacije i industrijalizacije i u zemljama Treceg svijeta
gotovo sve se mijenja u odnosima unutar i
izmedju etnickih grupa. Stavraju se nove elite koje zele sudjelovati u "sirim
drustvenim sistavima" kako bi sebi pribavile korist.
Radi toga izabiru razne strategije: predstavljaju se kao pripadnici starih grupa
ili novostvorene drzavne vecine, ili pak
prihvacaju status "MANJINE" i ponasaju se kao agilini etnopoliticari. Ti inovatori
stvaraju takve situacije u kojima mogu varirati
znacenje etnickog sve do dihotomiziranja drustvenog prostora i uredjivanja novih
granica medju grupama. Sve to ovisi o ishodima
novih politickih odnosa. Bart je ovim htio reci da novi politicki preduzetnici,
zbog svoje vlastite koristi, uvlace etnicke grupe
u politicku arenu.
Bart kaze da postojanje granica medju grupama ni u cemu ne vrsi prinudu nad
najvecim djelom kulturne supstancije koja je u danom
kontekstu povezana sa nekom ljudskom populacijom, ta supstancija moze varirati,
biti naucena mjenjati se bez ikakve odlucujuce
veze sa odrzavanjem granica etnicke grupe. Drugim rijecima, etnicka grupa mijenja
sdrzaje svojih kulturnih obiljezja ili
povjesnog kolektivnog pamcenja. Time se ne brisu granice izmedju nje i ostalih
grupa, nego se, naprotiv, ove obnavljaju i ucvrscuju.

Iako je Bartu predbacivano da je etnicke grupe opisao vise fluidnim i podloznim

trenutacnim raspolozenjima i da se usredotocio
na interpersonalne odnose a zanemario razlike i nejednakosti medju etnickim
grupama, te utjecaj drzave na njihove odnose, njegova
se analiza ipak cini slozenijom. On prije svega naglasava razliku izmedju "eticke
kulture" i "etnicke organizacije".
Zbacenje je kulture povjesno promjenjivo i ovisno o odnosima spramm drugih etnickih
grupa u danom trenutku, dok je organizacija
djelovanja etnickih grupa neprekidna.
Prema Barthu, problem drustvene integracije ne proizilazi iz starih kulturnih i
grupnih podjela. Problem integracije prozvod je
novih okolnosti, prije svega politicke instrumentalizacije etnicke pripadnosti.

12. BENEDIKT ANDERSON: ZAMISLJENA ZAJEDNICA

Anderson je historicaj koji je bolje pokusao objasniti "naomaliju" nacionalizma.

Izraz "anomalija" predstavlja aluziju na
marksiszam, kojem je Andersen najblizi posvojoj znanstvenoj orjentaciji, kao i
liberalizam. Oni nisu, kako primjecuje,
dokazali da je nacionalizam "nepravilnost" sto privremeno remeti tok svjetske
povjesti i njihovu kozmopolitsku viziju.
Nacionalizam je, dapace, spontao nastao krajem 18. st i od tada se siri svijetom.
Takodjer, ne pokazuje znakove posustajanja
pred naletom novih ideja ili politickih praksi. Polazeci od tih cinjenica, Andersen
iznosi svoja originalna objasnjenja
izvora nacionalizma.

*Slika zajednice stvorena u romanina i filmovima - Andersen dokazuje da je ideja

nacionalne pripadnosti sastavljena na osnovi
vremena mjerenog satom ili kalendarom, " mehanockog, praznog vremena". Tako nastaje
predodzba o istovremenosti zbivanja kojom
se sluze autori romana i urednici novina. Ideja drustvenog mehanizma koji se
kalendarski krece kroz homogeno, prazno vrijeme
upravo je analogna ideji nacije koja se takodjer poima kao cvrsta zajednica koja se
neprestano i ravnomjerno krece niz povjest.

Sto pak povezuje nacionalnu zajednicu u sadasnjosti? Andersen daje primjer dnvenih
novina koje naziva "minijaturnim romanom".
Dovoljno je pogledati naslovnu stranicu dnevnih novina na kojoj su ispisane vjesti
o dogadjajima i akterima razlicite vrste,
od politike preko ekonomije do sporta. Sto njih objedinjuje. Jedni datum u
zglavlju. Takva istovremenost sugerira zajednicku
povezanost i sudbinu u naciji.

*Sluzbeni i popularni nacionalizam - Sluzbeni nacionalizam obiljezava prijelaz iz

imperijalizma u nacionalizam, prijelaz
koji nije uvijek bio dosljedan ni jednosmjeran. Kraljevske i carske dinastije u
Evropi, kao i kolonijama, vladale su
razlicitim narodima i prije nacionalizma odabrale sujedan jezik koji je umjesto
dotadsnjeg Latinskog sluzio kao sluzbeni
drzavni jezik. Nacionalne su revolucije tu praksu preuzele i prosirile svijetom.
Dinastije su takodjer pokusavale
pobudjivati nacionalne osjecaje barem u jednom od naroda u sklopu slozene drzave
kako bi ucvrstile svoju legitimnost.
Pokusale su oponasati nacionalizam zbog njegove velike privlacnosti za mase.
SLuzbeni se nacionalizam razvio nakon puckih
nacionalnih pokreta koji su bujali u Evropi 20-tih godina 19.st, i kao reakcija na
njih bilo je potrebno samo odredjeno
lukavstvo da bi se imperija u nacionalonom ruhu doimala privlacnom.

Andersonovo stupnjevito rezlikovanje sluzbenog ili imperijalistickog i puckog ili ,

uvjetno receno, "demokratskog" nacionalizma
vazno je da bi se uocila uzrocna povezanost izmedju sustava moci ili vlasti i
kolektivnog identiteta.
Imperijalisticki i nacionalisticki sustav nisu odvojeni jedan od drugog, prvi kao
politcki ili ekonomski hegemon u svijetu ili
regiji, a drugi kao kulturni hegemon, cuvar identiteta, u lokalnim okvirima.
Nacionalne elite i mase ne povezuje samo osjecaj
zajednicke pripadnosti, nego i podjela rada, nacin privredjivanja i upravljanja,
sudjelovanje u vlasti, iako su mase u najvecem
broju zemalja s rezultatima organizacije drustva od strane elita nezadovoljne.

* Nacionalizam nije rasizam - Ocito zbog zelje da do kraja ospori shvacanje i o

nacionalizmu kao "patoloskoj" izraslini modernog
drustva, Anderson je povukao ostru crtu izmedju rasizma i nacionalizma. Nacija
udahnjuje ljubav, i to cesto ljubav za koju su se
ljudi iskreno spremni zrtvovati. Nacija se dakle nudi kao dozivljaj velike
obitelji pod predpostavkom da je obitelj mjesto
lubavi i solidarnosti u kojem nema sebicnih interesa. No, to je ideoloska slika
obitelji. Anderson, medjutim, tako ne misli
o predodzbi velike obitelji, nacije. Za njega je samo rasizam neskladan jer je
proizvodi mrznju i netrepeljivost prema "nizim"
rasama i kulturama. Nositelj te ideologije je aristokracija koja je vladala
narodima na Evropskom tlu te kolonizirala
druge kontinente i narode. Za razliku od kolonijalnog rasizma, antikolonijalni
pokreti nisu dojucerasnjim gospodarima uzvracali
istom mjerom, nego su, kao i periferni narodi Europe, izrazavali ljubav i ponos
spram domovine.

Iako se u nacionalnim himnama rijetko mogu naci iskazi mrznje, to nije dokaz o
nedostatku mrznje u drugim manifestacijama
nacionalne svijesti. Himna je forma stvarana u vrijeme kada su se ponizeni osjetili
ponosnim i jednakim u odnosu na dojucerasnje
gospodare. ALi to jesamo jedan i to prolazan trenutak kolektivne srece, nakon cega
su nadosli drugi trenuci i raspolozenja.
Mrznja i sl. emocije koje zive od sukoba, razaranja i podjela izlile su se iz istog
korita, iz ljudskih intima i sukoba u malim
grupama. Jedna i druga vrsta emocija nastavile su zivjeti i ukrstati se u novom
ambijentu krojeci granice medju velikim zajednicama.

Najvise su kritickih primjedbi o Andersonu iznjeli istoricari. Ukazali su na

propuste u analizi nacionalizma u zemljama Juzne
Amerika, koje je on prema njihovu sudu, neopravdano uzeo kao prvi uzor
nacionalizma. Takodjer, dovode u pitanje njegov izbor
slucajeva za analizu "sluzbenog nacionalizma". Sporno im je Andersonovo shvatanje
da je jedinstveni model "zamisljene
zajednice" prenesen u sve sredine, ukljucujuci antikolonijelne pokrete.

13. FLOYA ANTHIAS I NIRA YUVAL - DAVIS: MUSKA KONSTRUKCIJA NACIJE

Autorice polaze od toga da je drzava, ukljucujuci drzavu blagostanja, sagradjena na

osnovi binarne logike roda, muska po svojoj
nadleznosti i potrebama, a zenska po usluznosti. To ne znaci da su zene sabijene u
jedinstvenu kategoriju podceinjenih. One su
podjeljenje prema klasnim, etnickim i dobnim obiljezjima i u vecini drustava
razlicite su strategije su usmjerene prema razlicitim
skupinama zena.

Autorice razlikuju 5 nacina kojima zene ucestvuju u etnickih i nacionalnih skupina.

1. Kao nositeljice bioloske reprodukcije postaju predmetom nacionalisticke
populacijske politike radi poticanja nataliteta i eugenike,
metode poboljsanja "kvalitete" stanovnistva kojom se potice rast "prave" rasne ili
etnicke skupine.

2. Zene sluze kao oznake za odrzavanje granica medju etnonacionalnim skupinama, kao
cuvarice bioloske i seksualne "cistoce" te niza
simbolickih obrazaca, estetskih, moralnih i vjerskih, koji se prenose na sinove i
kceri.

3. Sudjeluju u ideoloskoj reprodukciji jer kao odgajateljice mladom narastaju

prenose simbole nacionalne pripadnosti i identiteta.

4. Utjelovljuju etnicke/nacionalne razlicitosti: nacija se cesto zamislja kao

voljena zena u opasnosti ili kao majka koja je sinove
izgubila u ratu.

5. Zene su sudionice u borbama za afirmaciju nacija na ekonomskom, politickom i

vojnom planu.

Nira Yuval-Davis objasnjava zbog cega zena nema medju glavnim autorima i teorijama
na podruciju nacija i nacionalizma.
Glavni razlog nalazi u klasicnoj tradiciji teorije drustva koja je drustvo, po
uzoru na tadasnji zapadni drustveni i politicki
poredak, podjelila na javnu i privatnu sferu. U privatnoj su sferi smjestene zena i
obitelj, sto je automatski znacilo da je ta sfera
(teorijski) irelevantna.
Ono sto ostaje nejasno jeste hoce li, s ravnopravnijom participacijom zena u
vitalnim ustanovama i djelatnostima nacije-drzave,
njezin nacionalisticki i rasisticki, pa i seksisticki karakter oslabiti ili
nestati, ili ce se mozda usmjeriti drugdje i usredotociti
na druge nacionalnosti, rase i nihove zene. Cini se da na to pitanje "feminizam
razlike" ne moze odgovoriti. Feminizam, bar u razvijenim
zemljama, ne nedostaje programatskih ideja i aktivnosti u prilog izjednacavanju
drustvenih uloga spolova, od "pozitivne diskriminacije"
do lobiranja u parlamentu i drugim vaznim sutanovama. Ono cega nema jesu pouzdane
pretpostavke drustvene promjene.
Poznato je da se feminizam teorijski vec davno podjelio, te tako postoji liberalni,
socijalisticki i radikalni feminizam te
ekofeminizam. Feminizam je skloniji politickom centru i ljevici, cime je angazman
zena medju konzervativnim strankama,
pogotovo na krajnjoj desnici, koji je i rjedji, nacin potvrdjivanja njihove
tradicionalne uloge u drustvu.

15. CHARLES TAYLOR: PRIZNAVANJE I POLITIKA IDENTITETA

Tejlor dokazuje da je nacija jedan od oblika zajednice i to vrlo razlicit u

razlicitim djelovoma svijeta, i samo na toj osnovi
ne moze se graditi etika i politika zajednice u pluralnom svijetu. On ne vidi
smisao ni u tipologiji nacionalizma - liberalnog,
antidemokratskog, agresivnog, odbrambenog i dr. - osim jednog: priznati svakom od
njih stanovitu mogucnost promjene i prijelaza
tj. daljnjeg razvoja u nekom drugom smjeru.

Termini "politika identiteta" i "politika priznavanja" predstavljaju i

podrazumjevanju razlozno prihvacanje tazlicitih identiteta.
I nacionalizam moze biti izraz teznje za razlicitosti i nesvodivosti. On je, u
ostalom, neizbjezan, siroko rasprostranjenj i
prilagodljiv raznim sredinama i vremenima, a najdublji mu izvor lezi u potrebi za
za kolektivnim priznanjem.

Mozemo razlikovati dvije promjene koje zajedno cine modernu preokupaciju

identitetom i priznanjem neizbjeznom.
Prvi je raspad drustvenih hijerarhija, koje su bile osnovom casti. Nasuprot pojma
casti, imamo moderan pojam dostojanstva, sada
koristen u univerzalistickom i egalitarnom smislu. Osnovna je premisao da ga svako
posjeduje.