Oči brojnih muslimana uprte su u Tursku u vrijeme vladavine Recepa Tayyipa Erdogana dok

neprekidno prate novi projekt koji vide kao početak ostvarenja sna o povratku hilafeta. Turska
je trenutno utočište za potlačene iz svih krajeva svijeta. Vlada ove zemlje i njen narod zauzeli
su častan stav prema brojnim pitanjima značajnim za muslimansku zajednicu, počevši od
"Flotile slobode", koja je nastojala probiti žestoku blokadu nametnutu narodu Gaze, ili
Erdoganovog stava na konferenciji u Davosu.

Kad se dogodilo "arapsko proljeće", Turska je podržala narode u arapskim zemljama u

njihovim zahtjevima za slobodu i dostojanstvo, a stav nisu promijenili ni kad je "arapsko
proljeće" doživjelo neuspjeh. Zbog svega toga, pogledi muslimanske zajednice usmjerili su se
prema Islambulu ("Kući islama"), kako je Istanbul nazvao sultan Mehmed II zvani El-Fatih, s
nadom u vraćanje slave hilafetu koji je vladao više od hiljadu godina, od čega je gotovo
polovina toga bila u gradu Mehmeda el-Fatiha, neka je milost Božija na njega.

Premda Erdogan i Stranka pravde i razvoja (AKP) konstantno govore da nisu islamski
projekt, pozadina stranke, njeni osnivači i stalne izjave stranačkog i vladinog rukovodstva
bude kod muslimana takve osjećaje zbog kojih novi turski projekt vide kao početak projekta
novog hilafeta.

Nejasna ideologija

Istina je zapravo takva, iako bih se radovao da je gore spomenuto tačno, da bi zbog realne
situacije nešto takvo bilo izuzetno teško izvodivo, ako ne i nemoguće, u slučaju da se stvari
nastave odvijati na isti način, i to iz sljedećih razloga:

1) Vladajuća stranka AKP nema jasnu ideologiju, kao što to misle oni koji posmatraju stvari
izvana. U stranci ima islamista, desničara, liberala, mistika, društvenih aktivista i ostalih, a
ono što sve njih okuplja jest ekonomski projekt s kojim su Erdogan i njegovi ljudi došli, a koji
se pokazao veoma uspješnim. O ozbiljnosti situacije govori i to da će se neuspjesi stranke u
pogledu ekonomije u zemlji, u slučaju da do njih dođe, direktno odraziti na rezultate ove
stranke. Upravo je to navelo pojedine da neuspjeh stranke na izborima u velikim gradovima
poput Ankare i Istanbula pripišu ekonomskom faktoru.

2) Ne postoji jaka organizacija ili čvrst blok stranke. AKP je prethodno bio u savezništvu s
organizacijom Fethullaha Gulena sve do njenog posljednjeg uvlačenja u gotovo sve pore
državnih struktura i planiranja nedavnog udara na AKP. Uprkos tome što je prevrat doživio
neuspjeh, a većina pripadnika organizacije uhapšena, pojedini posmatrači kažu da ona i dalje
ima moć na terenu i sljedbenike. To je, zapravo, i uobičajeno za tajne organizacije, koje nije
tako jednostavno eliminirati.

Ovakva situacija rezultirala je time da Erdogan i rukovodstvo stranke već duži period
zanemare pitanje formiranja čvrstog bloka. Iako upućeni u događanja znaju da stranka
sad brine o formiranju tog bloka, molimo Boga da za to nije odveć kasno.

Turski nacionalizam

Priroda turskog naroda i nacionalizam koji je u biće turskog naroda utkao Ataturk učinili
su da taj narod ostane zatvoren sam u sebe i da nije otvoren za druge arapske i nearapske
narode. To najbolje možete uočiti prilikom posjete Turskoj, gdje većina ljudi poznaje samo
turski jezik. Neki su od njih na pozicijama koje zahtijevaju interakciju s ljudima drugih
nacionalnosti, ali, i pored toga, govore isključivo maternji jezik. Bilo bi pošteno reći i to da se
u Turskoj počinje posvećivati sve veća pažnja učenju stranih jezika, naročito arapskog. No,
kako sam ranije rekao, nacionalizam je i dalje izrazito prisutan i vidljiv u turskom narodu,
gdje čak ni većina studenata islamskih nauka ne govori arapski.

Također, prethodni element rezultirao je time da izostane snažna interakcija između turske
vlade i arapskih i muslimanskih zajednica u državi u kojoj je više od tri miliona Sirijaca, pola
miliona Iračana i hiljade pripadnika drugih nacionalnosti, poput državljana Egipta, Palestine,
Jordana, Maroka, te ljudi s Kavkaza i iz srednje Azije.

I pored toga, mnogi predstavnici ovih zajednica interakciju između njih i turske vlade
ocjenjuju slabom. Veliki broj pripadnika tih zajednica visokoobrazovani su ljudi, poput
univerzitetskih profesora, ljekara, inženjera i forenzičara, a većina njih ne može pronaći posao
u državi ili rade samo u ustanovama koje pripadaju tim zajednicama. Gotovo ne postoje
naznake stvarnog plana ove države da iskoristi ovaj ogromni potencijal. Turska nije morala
ulagati ništa u njihovo obrazovanje i oni su odmah spremni za tržište rada i da daju doprinos u
nauci i proizvodnji.

Na kraju možemo zaključiti da je projekt vodstva muslimanske nacije zasad daleko od Turske
zbog razloga koje sam ranije spomenuo. To ne znači da od Turske trebamo dići ruke.
Naprotiv, možda ovaj i slični tekstovi mogu biti polazna tačka za podizanje svijesti među
muslimanskim narodima: Arapima, Turcima i Perzijancima i drugima na potrebu jedinstva i
suživota zbog novog početka koji bi probudio muslimansku zajednicu iz dubokog sna.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al

Jazeere.

Izvor: Al Jazeera