Arhitektura renesanse

Renesansa nastaje u Firenci 1418./1419.god. Iako Firenca nije imala veliko političko značenje tamo
se javio spoj umjetnika i naručitelja koji formira renesansu. Pojam dolazi od francuske riječi
renaissance koja znači ponovno rođenje, a u ovom slučaju radi se o pobuđenom interesu za antičke
elemente i njihovu upotrebu u suvremenom kontekstu. Teorijsko bavljenje omogućeno je
pronalaskom Vitruvijevog traktata „Deset knjiga o arhitekturi“. Kao ključni elementi javljaju se
humanizam, bavljenje proporcijama i otkriće geometrijske perspektive (pripisuje se Brunelleschiju
oko 1425.).

Filippo Brunelleschi (1377. - 1446.)

Započeo je školovanje kao zlatar i kipar u jednoj od najznačajnijih firentinskih radionica. 1401.
sudjeluje na natječaju za nova vrata baptisterija katedrale u Firenci, koji osvaja Ghiberti. Nakon
što je saznao da nije dobio natječaj, odlazi sa Donatellom u Rim gdje proučava antičke ostatke.
Brunelleschi ne proučava antičke elemente samo kao dekorativne, već ga zanima način
konstrukcije klasične arhitekture. Bavljenje antičkom konstrukcijom i primjena u modernoj
arhitekturi omogućila mu je izgradnju kupole firentinske katedrale koju ni jedan od brojnih
majstora do tada nije uspio osmisliti. 1418. objavljen je natječaj za kupolu koji je dobio
Brunelleschi, a 1420. započeta je. S obzirom da je kupola bila prevelika i preširoka da bi je mogla
nositi drvena konstrukcija, Brunelleschi primjenjuje sistem dvostruke ljuske. On maksimalno
olakšava kupolu i to na način da kombinira veća i manja rebra između kojih smješta ispunu od
opeke (prvo je bio lakši kamen, ali je zamjenjen opekom). Unutarnja i vanjska ljuska povezane su
i međusobno poduprte s hodnikom između, a ovo je prvi poznati primjer upotrebe dvostruke ljuske.
Kupola nije polukružna, iako je to antički ideal, već je malo izdužena. Dovršava se 1436., a iste
godine Brunelleschi je osvojio i natječaj za lanternu. Lanterna je skupila rebra i onemogućila da
se potisak raširi. Između 1439 i 1445. Brunelleschi je napravio eksedre na bazi tambura koje
pokazuju promjenu u njegovom stilu.

1
Prvi pravi renesansni projekt je Ospedale degli Innocenti, podignut između 1419. i 1424.
Najvažniji dio je trijem, s obzirom na to da su Brunelleschijevi suradnici završili sirotište.
Monumentalni trijem se sastoji od niza arkada, podijeljen je na traveje i svaki travej ima kupolasti
svod. Vidljiva je pravilnost i međusobna korelacija elemenata – prozori su u istoj osi kao i
polukružni lukovi, polukružni luk odgovara presjeku svoda iznad. Lukovi nisu šiljasti kakvi bi bili
gotički, već su polukružni – preuzeti iz antičke arhitekture. Vidljiva je upotreba antičke dekoracije,
a ovakav sklad elemenata prenosi se i na unutarnje dvorište koje rade suradnici.

Brunelleschi je radio i dvije velike bazilikalne crkve u Firenci koje su obje postale uzori za crkve
tlocrta latinskog križa. Ranija je crkva San Lorenzo čiji je naručitelj obitelj Medici. Započeta je
1419., a za adaptaciju stare crkve na tom mjestu Brunelleschiju je poslužila crkva Santa Croce.
Glavni oblik je veliki latinski križ sa kvadratnim središnjim križištem, pravokutnim svetištem i
manjim kvadratnim kapelama na bočnim stranama. Ono po čemu je crkva važna je primjena
modularnog sistema gradnje, a modul je travej križišta (kvadrat križišta ponavlja se u formiranju
transepta i svetišta, a brod je dugačak 10 takvih kvadrata). Redovnička fondacija zahtjevala je da
se poveća broj kapela, što je dovelo do njihovog proširenja oko transepta. To proširenje uzrokovalo
je prazninu na uglovima pa su se zbog toga ti uglovi iskoristili za Staru (Brunelleschi) i Novu
sakristiju (Michelangelo).

2
Stara sakristija (Sagrestia Vecchia) započeta je 1419., a budući da je završena prije ostatka crkve
može se kao zasebna građevina smatrati prvom renesansnom građevinom centralnog tlocrta.
Kvadratnog je oblika ,a svi dijelovi su u jednakim odnosima (širina, visina) tako da tvori savršenu
kocku. Jedan zid otvara prolaz u malu sobu s oltarom koja ponavlja kvadratni plan. I velika i manja
prostorija imaju kupolu. Prijelaz iz jednog centralnog oblika (kvadrat) u drugi savršeni centralni
oblik (krug) riješen je pandativima koji nose kupolu. Dekoracija je preuzeta iz antike, a artikulacija
je naglašena tamnijom bojom naspram zida. Problem spajanja matematičke preciznosti i klasičnih
elemenata vidljiv je na ugaonim pilastrima.

3
Druga crkva koju je radio u Firenci je Santo Spirito, koja je zapravo savršena verzija San Lorenza.
Započeta je 1434. godine, a radi se o trobrodnoj crkvi sa transeptom koji slijedi oblikovanje bočnih
brodova. Puno je dosljedniji u modulima pa tako kupolasti svod u presjeku postaje tlocrt kapela
(koje su izbačene van oko bočnih brodova - fasada konveksna). Osim toga, koristi jače stupove u
interijeru i sve dobiva težinu – utjecaj rimske monumentalnosti. Počinje shvaćati zid kao aktivni
element, pa se on modelira polustupovima.

4
1430.godine Brunelleschi počinje raditi kapelu Pazzi uz crkvu Santa Croce. Tlocrtno je složenija
verzija Stare sakristije – centralni kvadrat nad kojim je kupola i prolaz koji vodi u manje kvadratno
svetište. Ova verzija je sofisticiranija jer ima trijem koji je proširen sa bočnih strana kako bi pratio
proširenja centralnog kvadrata. Dijelovi su međusobno usklađeni, preciznija je modelacija i
profilacije. U unutrašnjosti opet ističe elemente tamnijom bojom, te je opet prisutan problem ugla
na spoju dva pilastra.

5
Crkva Santa Maria degli Angeli u Firenci započeta je 1434., a 1437. ostala je nedovršena. Tlocrt
je prvi pravi centralni tlocrt, a potiče direktno iz hrama Minerve Medici u Rimu. Sastoji se od
centralnog oktogona s kupolom (po uzoru na Panteon) kojeg okružuju prsten kapela koje su
međusobno povezane i otvorene prema središtu.

6
Leon Battista Alberti (1404. – 1472.)

Alberti potječe iz utjecajne florentinske trgovačke obitelji i imao je izvrsno humanističko

obrazovanje. Boravio je na papinskom dvoru Nikole V., a u ranim 1430-ima započeo je intenzivno
proučavanje antičkih ostataka u Rimu. Bio je prvi koji je razumio Vitruvija i izvukao iz njegovih
traktata pravilnu upotrebu redova. Bio je prvi traktatist poslije Vitruvija i napisao je tri traktata – o
slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi. Pisao je i o idealnoj sakralnoj arhitekturi koja bi trebala biti crkva
centralnog oblika i to kružnice jer je ona savršen oblik. Ipak, neke antičke elemente, kao što su
stupovi , je ignorirao i smatrao da su samo dekorativni elementi, a ne i nosivi. Prvi radovi su mu
bila palača Rucellai u Firenci i crkva koju je preuredio za Sigismonda Malatesta. Tempio
Malatestiano u Riminiju zamišljen je kao mauzolej vojvode Malatesta, a započet je 1446. (ostao
je nedovršen). Crkva je važna u povijesti arhitekturi jer je prvi moderni primjer spoja klasične
arhitekture sa tipičnim pročeljem kršćanske crkve. Pročelje je preuzelo motiv trijumfalnog luka
(nije dovršeno), a iako nije dovršeno iz medaljona M.de'Pasti saznajemo kako je ono trebalo
izgledati. Gornji dio pročelja bio je problematičan jer je crkva bazilikalna, a prema antičkim
uzorima trebao bi na vrhu biti trokutasti zabat. Alberti je smislio nad središnjim dijelom pročelja
polukružni zabat (ponavljanje polukružnog luka iz donjeg dijela pročelja), a bočne dijelove
zatvorio bi s četvrtinom kruga 🡪 trolisno pročelje! Na medaljonu je vidljivo da je u pozadini bila
planirana kupola, a na bočnim pročeljima aplicirao je rimski akvedukt kako bi među nosačima
mogao smjestiti sarkofage.

7
8
Pročelje crkve Santa Maria Novella u Firenci iz 1458.godine nastavlja se na postojeću
srednjovjekovnu arhitekturu. Na ovoj crkvi problem pročelja antičkog hrama rješava na način da
bočne dijelove rješava volutama različitih oblika. Gradnja je modularna, pročelje je podijeljeno u
kvadrate koji međusobno odgovaraju.

Alberti je napravio i dvije crkve u Mantovi koje predstavljaju dva temeljna tipa tlocrta. San
Sebastiano ima tlocrt grčkog križa i pročelje antičkog hrama. Sant Andrea radi se od 1470., ali
Alberti je samo dao ideju, nije ju gradio. Crkva ima oblik latinskog križa sa naglašenom apsidom
i kapelama do središnjeg broda. Nad glavnim brodom nalazi se bačvasti svod kojeg nose puno teži
i veći nosači nego što su bili kod Brunelleschija, koristi pilastre velikog reda. Motiv trijumfalnog
luka se iz interijera prenosi i na pročelje. Pročelje je oprostoreno i izbačeno van, preuzima motiv
trijumfalnog luka zajedno sa motivom antičkog hrama te i tu koristi pilastre velikog reda. U trijemu
crkve radi bačvasti kasetirani svod.

San Sebastiano:

9
Sant Andrea:

Gradske
palače

Plemstvo živi u palačama u gradu, a s obzirom na

nezadovoljstvo građana i nemire, javlja se tendencija da te
palače budu nenametljive, zatvorene mase. Palače su im
bile i radni prostor, tako da su u prizemljima najčešće bila
skladišta i dućani, a na katu su se nalazile prostorije za
život. Palazzo Vecchio iz 13. stoljeća je jedna od palača koje su utjecale za renesansne palače.
Radi se o zatvorenoj palači izvana, građenoj u rustici i sa tipičnim prozorima koji imaju bifore
unutra. Palazzo Devancati iz kasnog 14. stoljeća je primjer palače koja preuzima formu antičkih
insula.

Palače 15.stoljeća preuzimaju elemente srednjovjekovnih palača, ali uvode i neke novosti. 1446.
MICHELOZZO DI BARTOLOMEO je započeo Palazzo Medici - Riccardi u Firenci. Palača je
i dalje zatvorena izvana i oblikovana u rustici, no novost koju uvodi Michelozzo je upotreba rustike

10
od grube do finije po etažama čime pokušava izdužiti i olakšati građevinu. S vanjske strane je
palača jednostavna, upotrebljava prozore sa biforom iznutra, a etaže odvaja razdijelnim vijencima.
Koristi potkrovni vijenac koji je potreban da radi sjenu zbog vrućine u Firenci. Oko unutarnjeg
dvorišta su 4 krila u kojima se nalaze razne prostorije. Unutarnje dvorište je raskošno, sa
dekoracijama s antičkih gema i grba Medici. U prizemlju je rastvoreno arkadama , a nad svakim
otvorom arkada se u gornjoj zoni nalazi prozor što je osnova renesansne arhitekture. Ipak , dolazi
do problema na uglovima jer stup na uglu nema dojam jačine, a prozori su nagurani. Ova palača
postala je prototip renesansne palače u Firenci.

1489. BENEDETTO DA MAIANO započinje Palazzo Strozzi (GIULIANO DA SANGALLO

izgradio palaču, a originalni dizajn napravio BENEDETTO DA MAIANO). Uzor za izgradnju je
bila palača Medici, a ima izrazito simetričan tlocrt. Fasada je cijela oblikovana u rustici, u donjoj
zoni su korišteni mali pravokutni prozori ,u gornjoj prozori s biforama unutra, a zaključena je jakim
vijencem.

11
Palazzo Gondi započeo je GIULIANO DA SANGALLO 1490.godine. Palača je manja i
jednostavnija od palače Medici, ali zanimljivo je stupnjevanje rustike, tako da u donjoj zoni to
postaju blokovi skoro jednakih veličina.

1455. Alberti je izgradio Palazzo Rucellai koja predstavlja novi, drugačiji tip firentinske palače.
Ova palača je prvi pokušaj da se apliciraju klasični elementi na pročelje palače. Pročelje je
zamišljeno da bude simetrično, sa dva glavna ulaza pomoću kojih se ostvaruje pravilni ritam
izmjene. Horizontalno se može podijeliti na tri djela, koja su odvojena cijelim gređem, a ne samo
vijencem. Preuzima isti oblik prozora, ali novost je vertikalna podijela pilastrima. Inspiracija za
razdvajanje prozora pilastrima preuzeta je s Colosseuma. Alberti je imao ideju superponiranja, ali
nije koristio redove pravilno. S obzirom da je u prizemlju koristio dorski red, morao je napraviti
visoku bazu (oblikovanu kao dijamant – opus reticulatum) kako bi red bio normalnih proporcija.

12
Širenje renesansne arhitekture

Firentinske palače postale su model koji se primjenjivao po Italiji, pa tako u 15.stoljeću izvan
Firence nalazimo palače koje se referiraju na neki od firentinskih tipova, najpoznatije od kojih su
u Pienzi, Rimu, Urbinu, Milanu, Riminiju i Mantovi (Rimini i Mantova spadaju pod Albertija - str.
4/5.).

Pienza

Pienza je mali grad koji se izvorno zvao Corsignano, a papa Pio II. Piccolomini je 1458.godine
odlučio sagraditi novi velebni grad i preimenovati ga u Pienza. Poticaj mu je bio pogled na pejzaž
– u renesansi krajolik koji dobiva estetsku dimenziju, nema više srednjovjekovnog straha od
neprijatelja. Angažirao je arhitektura BERNARDA ROSELLINA, koji je surađivao sa LEONOM
BATTISTOM ALBERTIJEM. Formira se središnji trg sa katedralom, papinskom i biskupskom
palačom i gradskom vijećnicom sa ložom. Katedrala je dvoranska crkva s kupolama, austrijskog
tipa koji je papa vjerojatno vidio na svojim putovanjima. Na pročelju je apliciran motiv
trijumfalnog luka koji nosi gređe zaključeno zabatom. Papinska palača gotovo je kopija
Albertijeve Palazzo Rucellai, tipični firentinski tip sa rustikom i pilastrima koji razdvajaju
prozorske osi te biforama. Utjecaj je vidljiv i u unutarnjem dvorištu (čak i problem ugla), ali začelna
strana otvorena je trijemom koji gleda prema krajoliku. Gradska vijećnica na trgu ima otvorenu
ložu u prizemlju (za čitanje važnih vijesti itd.).

Rim

U 1. pol. 15. stoljeća Rim nije imao veliku važnost, tako da je papa Nikola V. pokušao postići
važnost obnovom grada. U suradnji sa mnogim umjetnicima koje okuplja na dvoru, pa tako i
Albertijem, pokušava obnoviti grad, no samo su dvije sekularne građevine ostale važne. Palazzo
Venezia je prva važna sekularna građevina u Rimu, građena od 1467. - 1471. Pročelje joj je
srednjovjekovno, no važno je oblikovanje unutarnjeg dvorišta. Za razliku od palazzo Medici,
arkade ne nose stupovi nego snažni stupci na kojima su polustupovi (uzor Colosseum). Gradi se u

13
kamenu, a više je rastvaranja u odnosu na firentinske palače. Važna novost u unutarnjem dvorištu
je rješavanje problema ugla, i to na način postavljanja stupaca koji djeluju snažnije.

Palazzo Riario/della Cancelleria iz 1486. monumentalnih je dimenzija jer smješta više funkcija.
Na pročelju je vidljiv utjecaj Albertija, no uvodi se mnogo promjena. U donjoj zoni je jača rustika,
zona je vrlo visoka, ne koriste se pilasti, a prozori su relativno mali u usporedbi s gornjima zonama
– formira svojevrsnu bazu za gornje dijelove. Gornji dio je lakši i raščlanjeniji, artikuliran
pilastrima i prozorskim otvorima, ali je ritam složeniji nego kod Albertija. Ispod prozora u gornjoj
zoni nalazi se visoka zona baze, a na pročelju je i natpis na kojem se navodi vlasnik. U unutarnjem
dvorištu dolazi do podizanja trijema i na prvi kat, rješen je problem ugla i to na način da se u ugao
stavlja stupac na koja se prislanjaju dva pilastra.

Urbino

Palazzo Ducale je složeni kompleks napravljen na vrhu brda. Nije poznato kada točno se može
datirati palača i tko ju je gradio, no vjerojatno je pročelje i unutarnje dvorište radio LUCIANO
LAURANA (VRANJANIN) 1464.-1466. Građena je na terenu koji strmo pada, tako da je pročelje
rješeno sa dvije velike okrugle kule između kojih se u vertikali nalaze tri velike nadsvođene arkade
14
kroz koje se ulazi. Unutarnje dvorište je najljepši primjer renesansne arhitekture 15. stoljeća.
Prizemlje je rastvoreno arkadama, nad kojim se nalazi zatvoreni piano nobile i manje etaže. U
donjoj zoni je na najzreliji i najbolji način rješen problem ugla – postavlja stupce L presjeka na
koje naslanja polustupove i pilastre, pilastri se u gornjoj zoni nastavljaju – nema guranja prozora
na uglu, omogućeno je da prozori prate os otvora u prizemlju i da pilastri prate os stupova u
prizemlju.

Milano

U 2. pol. 15. st. dolazi do važnih promjena u Milanu. Od 1450. do 1499. gradom vlada obitelj
Sforza, na čijem se dvoru okuplja mnogo firentinskih umjetnika od kojih su najvažniji Michelozzo,
Filarete, da Vinci i Bramante. Koliko je poznato MICHELOZZO DI BARTOLOMEO je izgradio
dvije građevine u Milanu – palaču za obitelj Medici i kapelu Portinari u crkvi sv. Eustorgia (nije
sigurno). Kapela Portinari (od 1460.) je prvi primjer renesanse u Milanu. Crkva je zapravo
inspirirana Brunelleschijevim tlocrtima, kvadratna sa kupolom na pandantivima, ali i sa četiri mala
tornja na uglovima koji su tipične lombardske dekorativne ideje, kao i dekoracija u različitim
bojama.

Antonio Averlino – Filarete (1400.-1469.) bio je firentinski skulptor koji je napravio dva djela u
Milanu, no važnije od tih djela je njegov traktat „Sforzinda“. U traktatu iznosi plan idealnog grada
„Sforzinda“ koji je najraniji primjer plana grada u obliku zvijezde.

15
Leonardo da Vinci boravi u Milanu od 1482.do 1499. U to vrijeme, vjerojatno pod utjecajem
Filareta i Bramantea, započinje teoretski razmišljati i projektirati centralne građevine. Mijenja
arhitektonski crtež, pa tako osim tlocrta crkve prikazuje i iz ptičje perspektive i tako daje
trodimenzionalni pristup projektima. Iako nije ništa izgradio, njegovi crteži utjecali su na
Bramantea, pa tako i na projekte izvedene u 16.stoljeću.

Donato Bramante boravi u Milanu od 1481. do 1499. Rođen je u Urbinu, a školovao se kod Piera
della Francesce i Mantegne što će kasnije utjecati na njegov interes za antiku. Njegov najraniji rad
je rekonstrukcija crkve Sta Maria presso S. Satiro koju 1486. gradi uz ranokršćanski martirij.
Najvažnije je svetište, za kojeg nije bilo mjesta pa stvara optičku varku. Preuzima ranokršćanski
tlocrt grčkog križa upisanog u krug kapele S. Satiro i preuređuje ga, većinom u eksterijeru.

16
Generalno iste ideje mogu se vidjeti i u većoj crkvi Santa Maria delle Grazie, iz 1492. Gradi
svetišni prostor kao zasebno centralno tijelo sa križištem, kupolom i tri kružno zaključana kraja, a
na njega „nadodaje“ longitudinalnu trobrodnu crkvu. Zid je ispunjen dekoracijama, a glavni
dekorativni motiv je kružnica.

Bramante u Milanu radi i tri klaustra za crkvu Sant'Ambrogio. Prvi klaustar, odmah uz crkvu,
Porta della Canonica, sastoji se od polukružnih arkada na stupovima, sa središnjom arkadom puno
većom i višom od ostalih koja stoji na stupcima sa pilastrima.

17
Druga dva klaustra poznata su kao Dorski i Jonski. Kod Dorskog klaustra vidljiv je utjecaj palače
u Urbinu i Brunelleschija, no za razliku od Urbina ovdje arkade na uglu ne počivaju na stupcima
nego na stupovima. Iako preuzima taj ugao tipičan za firentinske palače, ovdje taj stup ne djeluje
tako slabo, zato što je poravnavanje prozora i otvora arkada rješeno na drukčiji način.

Klasična (visoka) renesansa u Rimu

1492. Firenca gubi značaj nakon smrti Lorenza Medicija, a 1499., nakon pada Lodovica Sforze, i
Leonardo i Bramante napuštaju Milano. U to vrijeme Rim postaje najvažnije umjetničko središte,
i ostaje glavni sve do baroka. Politička važnost Rima ojačana je u vrijeme pape Julija II. (1503.-
1513.) koji je i glavni naručitelj tog doba i pokretač obnove Rima.

Donato Bramante u Rimu

Nakon odlaska iz Milana, Bramante dolazi u Rim gdje ce ostati do kraja života. Na njegovim
djelima u Rimu vidljiva je promjena u stilu u odnosu na milanska djela, a razlog tome je neposredno
poznavanje ostataka rimske antičke arhitekture. Prva dva djela koja radi su klaustar uz crkvu Santa
Maria della Pace i Tempietto. Klaustar uz Santa Maria della Pace (1500.-1504.) je kvadratnog
tlocrta sa 4 krila i trijemom. U osnovi je klaustar jednostavan i sličan klaustrima iz Milana, ali
donosi promjenu u gornjoj zoni gdje izmjenjuje nosače i to tako da se stup nalazi u istoj osi kao i
otvor u donjoj zoni (u ranoj renesansi poravnavali nosač-nosač, otvor-otvor). Time uspjeva
promjeniti ritam, a kao posljedicu dobiva drugačiji odnos svjetla i sjene. Pravilno upotrebljava
gređe i redove, a u donjoj zoni je izbjegnut ugaoni konflikt korištenjem masivnih stupaca umjesto
stupova.

18
Drugo djelo iz 1502. je San Pietro in Montorio (Tempietto) na mjestu mučeništva sv. Petra.
Bramanteov plan je bio da se cijelo dvorište reorganizira i to tako da mala kružna crkva stoji u
centru pravokutnog dvorišta. Crkva ima oblik tolosa (prvi u renesansi), a radi se o kružnoj celi
okruženoj kolonadom. Nad središnjim krugom se diže kupola koja je točno polovica kugle.
Bramante primjenjuje dorski red i to zato što je to „muški red“ prema antičkim pravilima, a zajedno
sa dorski redom ide i friz na kojem se izmjenjuju triglifi i metope -> na metopama su prikazani
kršćanski motivi. Stupovi kolonade su u istoj osi kao i pilastri na zidu, a najvažnija novost koju
radi je aktiviranje zida i to pilastrima i nišama. Tempietto ima savršeni sklad proporcija te postaje
mjerilo i kanon u arhitekturi.

Bramanteova palača Caprini/Rafaelova kuća iz 1501. - 1510. imala je sličnu poziciju u

sekularnoj arhitekturi kao Tempietto u sakralnoj. Palača je uništena u 17. stoljeću ali iz nekoliko
crteža i gravura nam je poznat njen izgled. Inspiracija je preuzeta od antičkih insula, u donjoj zoni
primjenjena je jaka rustika, dok je gornja zona (piano nobile) glatka i rašlanjena otvorima i
19
stupovima. Prozori su uokvireni edikula, korišten je dorski red, a zanimljivo je da je svaki element
jasno razdvojen od susjednog elementa.

Ipak, Bramanteovi najvažniji projekti su oni izvršeni za papu Julija II., a sastoje se od redizajniranja
sv. Petra i radova na Vatikanskoj palači. Prvo djelo je Belvedere iz 1505., za koji su uzor bile
antičke vile kasnog razdoblja. Radi se o izduženoj građevini (oko 275 m) koja se nalazi na prostoru
koji nije ravan, već zemljište pada. Belvedere je služio kao ukrasni vrt, mjesto za svečanosti, za
izlaganje umjetničkih djela. Iako je dosta izmjenjen u 16.stoljeću, izvorni plan su bile 3 terase
povezane rampama i stubištima,ograđene monumentalnim zidovima. Kod prve terase nisu
raščlanjuje zid u 3 zone koje nisu iste te time razbija jednolični ritam. Najdonja zona sastoji se od
arkada na složenim stupcima, srednja zona je zona prozora (središnji otvor za trokutastim i
polukružnim zabatom, jedna manja ništa sa svake strane -> primjena motiva trijumfalnog luka), a
gornja zona je zona sa tri otvora. Treća terasa ima samo dvije zone (slijepi lukovi sa pilastrima u
donjoj zoni) i spojena je sa monumentalnom eksedrom. Za izravan pristup oktogonalnom dvorištu
Bramante je napravio spiralno stubište, koje kasnije postaje glavni element u palačama.

20
Sredinom 15.stoljeća crkva sv. Petra u Rimu već je bila u lošem stanju te započinju ideje o
pregradnji pod papom Nikolom V. Isprva je plan bio da se stara crkva samo popravi, ali plan iz
1506. pokazuje da se novi papa Julije II. skupa sa Bramanteom dogovorio da se sagradi nova crkva.
Sačuvana je samo polovica crteža, ali postoji medalja koja pokazuje kako je crkva trebala izgledati.
Kamen temeljac postavljen je 16.4.1506., a crkva je bila centralnog tlocrta sa ogromnom kupolom
nad križištem. Tlocrt je vjerojatno bio grčki križ, ali složenijeg tipa sa krakovima podijeljenima u
nekoliko traveja. Cijelim tlocrtom dominira ideja umnažanja elemenata, a Bramante je vjerojatno
bio inspiriran Leonardovim crtežima. Kupolu je zamislio po uzoru na Panteon (masivni cilindar sa
kolonadom, polukugla kupole i lanterna), ali statički nije bila izvediva jer su nosači bili preslabi da
bi je nosili. 1514.g. Bramante umire i javlja se mnogo voditelja gradnje. Svi poslije Bramantea bili
su suočeni sa pojačavanjem nosača kupole, a nastavak Bramanteova plana ostvario je
BALDASSARE PERUZZI. Ipak, 1527., zbog velike pljačke Rima, prestaje gradnja, koju će
ponovno započeti ANTONIO DA SANGALLO MLAĐI. Njegov plan iz 1539. pokazuje spoj
longitudinalne i centralne crkve kakav je oko 1520. predlozio RAFAEL. MICHELANGELO
preuzima gradnju crkve 1546., prekida ideju longitudinalne crkve i modificira izvorni Bramanteov
plan. Ostaje dominantan grčki križ, koji je upisan u romb, a prema pročelju gleda jedan vrh tog
romba 🡪 ide prema čistom i snažnom prostoru. Ojačao je nosače, zamjenuje trijemove ravnim
zidom, ukida zvonik u potpunosti. Izvana krakovi završavaju polukružno, dokida kapele krakova.
Uvodi jasno glavno pročelje, a projektira ga kao pročelje antičkog hrama. Michelangelo odustaje
od Bramanteove kupole, i primjenuje Brunelleschijevu kupolu dvostruke ljuske. Michelangelo radi
i začelje crkve gdje primjnuje pilastre velikog reda sa kapitelima kompozitnog reda, između njih
su polukružne niše i prozori u gornjoj zoni, te primjenuje visoku atiku sa pilastrima i otvorima u
istoj osi kao i u donjoj zoni. Crkva ima ogromne dimenzija, tako da jedan nosač ima dimenzije
manje crkve.

Michelangelo (1475.-1564.)

Vjerojatno je rođen u Firenci, započinje kao kipar i doživljava sebe prvenstveno kao kipara, iako
ostvaruje velika djela u slikarstvu i arhitekturi. U Firenci boravi od 1512. do 1534. i tamo radi za
obitelj Medici (1. njegova faza kao arhitekta). Prvi projekt je model za pročelje crkve san Lorenzo
iz 1516. Pročelje nije izvedeno, ali projekt je sačuvan i iz njega vidimo da je trebalo biti kulisno
21
pročelje, na kojemu je trebao biti veliki broj skulptura. Jasna je raščlamba zida, a pilastrima i
nišama aktivira zid (kao Bramante na Tempiettu). Proporcije su malo čudne i pročelje već ukazuje
na manirizam.

U Firenzi radi i mauzolej obitelji Medici (Novu Sakristiju u crkvi San Lorenzo) 1519. - 1534.
Od Brunelleschija preuzima tlocrtno rješenje, način svođenja, simetriju i bikromiju. Ukida
proporcije, jako naglašava jednu dimenziju, radi kasetiranu kupolu nalik na onu u Panteonu. Uvodi
manirizam korištenjem praznih niša u gornjoj zoni, te preuskim prostorom za skulpturu pokojnika.

22
U Firenci radi i stubište biblioteke Laurenziane odmah uz crkvu san Lorenzo, oko 1523. Prostor
u kojem su smještene je visok i uzak, tako da stube ispunjavaju gotovo cijeli prostor, a formira ih
kao skulpturu. Zid je podijeljen u dva djela horizontalno, u donjem dijelu se nalazi gređe koje prati
udubljenje i izbočenje zida i predimenzionirane volute. Gornji dio koji je puno veći podijeljen je
vertikalno u tri dijela sa nišama uokvirenim edikulama sa izmjenom trokutastog i segmentnog
zabata i predimenzioniranim stupovima. Manirističko ovdje su predimenzionirani stupovi koji
nemaju ulogu nosača već počivaju na predimenzioniranim volutama i prevelike niše. Za razliku od
Brunelleschija, on bikromiju ne koristi kako bi razjasnio prostor već da naglasi što je njemu bitno
u tom prostoru.

Od 1534. Michelangelo radi u Rimu gdje su mu najvažnija djela crkva sv. Petra i trg Campidoglio.
Od 1536.-1546. radi trg Campidoglio gdje se trebao prilagoditi postojećem trapezoidnom obliku
trga sa dvije palača i konjaničkom skulpturom Marka Aurelija. Radi oval kao motiv popločenja,
nove fasade postojećim palačama i prilaznu rampu za pristup konja. Na pročeljima palača uvodi
novi motiv pilastra velikog reda koji nosi predimenzionirano gređe, a palače su u prizemlju morale
imati trijem.

23
Bramanteov krug u Rimu

1. Antonio da Sangalo mlađi, Palazzo Farnese, Rim, 1513.- Najveća rimska palača, rađena
za papu Pavla III., a dovršiti će je Michelangelo. Pokazuje utjecaj firentinskih više nego
rimskih palača, s obzirom da se radi o zatvorenom pravokutnom bloku organiziranom oko
unutarnjeg dvorišta. Rustika nije upotrebljena na cijeloj palači nego samo na uglovima i
ulazu, a vidljiv je utjecaj Bramantea u različitom oblikovanju elevacija. Na fasadi su
vidljiva dva Michelangelova elementa, prvi je snažan krovni vijenac, a drugo je oblikovanje
središnjeg prozora nad ulazom. Unutarnje dvorište proizlazi iz Marcelovog teatra ili
Colosseuma, sastoji se od otvorenih arkada. Prizemlje i prvi kat rad su A.Sangalla
(jednostavne arkade), a gornji složeniji dio je vjerojatno rad Michelangela. Originalna ideja
bilo je superponiranje redova, ali u nekom trenutku su se arkade dva gornja kata trebale
zatvoriti.

2. Rafael, kapela Chigi u Santa Maria del Popolo, 1513.- kapela za bogatu Siensku obitelj
bankara Chigi, radi centralni tlocrt u malim dimenzijama. Manirističko je spuštanje
polustupova u prizemlje i izmjena ritma na način da postavlja stup u osi otvora a ne nosača.

24
3.Rafael, Palazzo Branconio dell'Aquila, 1515.-17.- palača je poznata samo iz crteža. Najvažniji
element je spuštanje stupova u zonu prizemlja kako bi se postigao dojam da stupovi nose gornji
kat –> ali stupovi ne nose gornji kat s obzirom na to da je svaki od njih postavljen iznad prazne
niše. Elevacije su mu oblikovane različitim otvorima 🡪 utjecaj Belvederea (?)

Vile

U srednjem vijeku nema izgradnje vila i otvorenih rezidencija prema krajoliku zbog opasnosti od
neprijatelja, tako da su vile nova tema u arhitekturi renesanse. S obzirom da su antičke vile većinom
nedostupne i zatrpane, koriste se literarni izvori kako bi se pronašla inspiracija
25
Giuliano da Sangallo 1485. gradi vilu Medici u Poggio da Caiano. U toj vili već nalazimo
najvažnije elemente koji će kasnije biti karakteristični -> vila je zatvorena ali otvorena arkadama
prema prirodi, primjenjen je motiv antičkog hrama na pročelje, priroda oko kuće podijeljena je na
parcele, jednaki prostorni odsječci oko središnje dvorane. Kod opremanja vila na ladanju dolazi do
novih rješenja, teme su uvijek povezane sa uživanjem u prirodi, slikari se često igraju sa iluzijom.

1516.započeo je Rafael graditi Vilu Madamu u neposrednoj blizini Rima. Radi se o sklopu
građevina od kojega je izveden samo manji dio. Planirano je veliko kružno dvorište okruženo
krilima koje završava polukružnom eksedrom-> ugledanje na antiku. Vila je u potpunosti otvorena
jer je namjenjena ljetnom boravku, a jedno krilo s rastvorenom lođom koje je izvedeno je oslikano
ciklusom kojeg radi Rafael. Uvodi novi motiv u renesansu a to su groteske koje će prevladati u
cijeloj Europi.

Baldassare Peruzzi u Rim je došao oko 1503.i bio je sve do 1536.kada je umro. U Rimu je
napravio dvije velike vile, od kojih je ranija Villa Farnesina iz 1509-1511. Naručitelj vile je bio
bogati bankar Chigi, kojem Rafael gradi kapelu. Radi se o građevini sa tri krila, sa tlocrtom u obliku
slova U, pomoću kojega se otvara krajoliku i uvlači ga u sebe. Iako je relativno mala, rastvorena je

26
velikim otvorima koji su kasnije ostakljeni. Najvažnija tema ove vile je trijem sa Rafaelovim
oslikom, sa iluzionističkim i grotesknim motivima.

Druga palača koju radi Peruzzi je Palazzo Massimi iz 1535. Najčešće se na nju referira kao na
najraniju manirističku građevinu, iako se datira u kasniji period od Palazzo del Te i Rafaelovih
rimskih palača. Radi se o dvije palače, za dva brata Massimi, koje djele unutarnje dvorište. Problem
sa kojim se susreo Peruzzi je nepravilno zemljište, pa je tako fasada jedne palače zakrivljena.
Pročelje palače za Pietra Massimija smatra se manirističkim, prvo zbog zakrivljenosti fasade (teško
ju je uopće sagledati s ulice), rastvaranja donje zone stupovima, predimenzioniranosti gornje tri
zonem,korištenjem rustike na piano nobileu. Maniristički pomak vidljiv je u korištenju velikih
otvora kako bi se rješile visina etaže. Unutarnje dvorište inspirirano je rimskim atrijem.

Između 1550.i 1555. Giacomo Barozzi Vignola radi vilu Giuliu za papu Julija III. Tlocrt pokazuje
da je papa Julije III.htio postići aluziju na Belvedere sa nekoliko dvorišta koja se nižu i terasama
okruženim kolonadama. Vanjština je relativno jednostavna sa naglašenom rustikom na pročelju i
motivom trijumfalnog luka kroz koji se ulazi. U unutarnjem dijelu sklopa ponovljen je motiv
trijumfalnog luka, te je stražnji dio potpuno polukružno rastvoren. Polukružno dvorište pokazuje
utjecaj vile Madame. Terase koje se nižu završavaju u nimfejonu – fantastična arhitektura s
mozaikom,zaraslom vegetacijom,karijatidama,umjetno jezerce.
27
Palača (vila) Farnese u Capreroli nešto je drukčija od Vignoline prve vile. Započeta je 1520-ih
godina (A.da Sangallo ml. i Peruzzi) kada se počela graditi kao pentagonalna utvrda sa ugaonim
bastionima u donjoj zoni. Vignola preuzima gradnju 1559. i radi sve do smrti 1573. Radi neke
promjene na pročelju, iako je originalna forma zadržana, ali najvažniji element je kružno unutarnje
dvorište. Donja zona u dvorištu je rađena u rustici, dok su u gornjoj zoni otvori razdvojeni
polustupovima 🡪 utjecaj Bramantea (Rafaelova kuća i Belvedere). Radi i uvećanu verziju spiralnog
stubišta koje Bramante radi u Belvedereu. Vrt postaje strože geometrijski dekoriran,a sve je
oslikano i dekorirano grotesknim prikazima.

28
1524. Giulio Romano odlazi u Mantovu gdje radi za Federiga Gonzagu. Od 1526.do 1534 radi
Palazzo del Te koja nema stambene prostorije već štale za konje kojima je vlasnik bio opsjednut.
Tlocrt je tipičan rimske vile – četiri velika dugačka krila oko središnjeg kvadratnog dvorišta. Vila
je prema vani jednostavno oblikovana, ali unutra je složena zato što primjenjuje manirističke
elemente koje ne mogu shvatiti svi, već vlasnik i njegovi neki gosti. Manirističko je oblikovanje
pročelja tako da je svako različito, primjena arhitektonskih elemenata prema vlastitom nahođenju,
primjenuje rustiku (obrambeni karakter) i onda ju u potpunosti rastvara, ulaz nad kojim je bačvasti
svod i koji uokviraju dva neobrađena stupa, niše koje ostavlja praznima. U unutrašnjosti se bazira
na učinak koji oslik mora ostaviti na promatrača, jedna cijela prostorija je iluzionirana da se ne zna
gdje završava zid i počinje pod.

29
Giulio Romano u Mantovi radi i Palazzo Ducale, izgrađeno 1546. Fasada se najbolje može
objasniti kao parodija na Bramanteovu Rafaelovu kuću -> prozori u nišama koje su im premale,
gređe koje nema stupove na kojima bi počivalo. Unutarnje dvorište palače rađeno je u rustici, u
donjoj zoni su arkade segmentnog luka, a u gornjoj prozori koji su razdvojeni tordiranim stupovima
koji idu svaki u svom smjeru.

30
Michele Sanmicheli (1484.-1559.)

Rođen je u Veroni, odlazi u Rim sa 16 godina gdje je vjerojatno radio kao učenik Antonia da
Sangalla. 20 godina radi u Orvietu, a naakon 1527. se vraća u Veronu gdje počinje karijeru glavnog
vojnog inženjera Mletačke Republike. Od fortifikacija koje je gradio na području republike
preostala su većinom samo vrata, ali na njegovim Porta Palio i Porta Nuova vidljiva je pravilna
upotreba antičkih redova (snažni dorski red) i snažne rustike i naglašena artikulacija (zaglavni
kamen nadvratnika).

Sanmicheli je prvi radio renesansne palače u zaleđu Venecije, od kojih su najvažnije dvije palače
u Veroni. Prva je Palazzo Canossa koja pokazuje tendenciju da se adaptira Rafaelova kuća.
Sanmicheli mješta izgled gradskih vrata i Bramanteova ideje. Druga palača je Palazzo Bevilacque
koja pokazuje utjecaj Giulia Romana i novih manirističkih ideja. Prizemlje je bogatije teksturom
nego gotovo ijedna građevina tog razdoblja, oblikovano je u jakoj rustici koja prelazi i na pilastre,
a ulaz je pomaknut iz centra. U gornjoj zoni primjenjena je izmjena različitih otvora 🡪 motiv
trijumfalnog luka, čime je promjenjen ritam. Otvore razvajaju polustupovi sa tordiranim
kanelirama, a u donjoj zoni su nad prozorima naglašeni zaglavni kameni (utjecaj fortifikacijske
arhitekture).

31
Venecija

Dizajn venecijanskih palači razlikuje se od svih ostalih talijanskih palača, a i stilski razvoj Venecije
je sporiji. S obzirom da se nalaze u laguni gdje je poprilično sigurno, nije im potreban fortifikacijski
efekt, ,nemaju antičkih ostataka u Veneciji koje bi vidjeli, osim toga skoro svaka palača u Veneciji
nalazi se na vodi pa nemaju potrebe za dvorištem. Stil je pod velikim utjecajem bizanta, te se
njeguje venecijanska cvjetna gotika (Ca d'Oro, Duždeva palača). Tipična venecijanska palača ima
ogroman trijem na razini vode sa stubištem koje vodi prema predvorju. Piano nobile je još vazniji
u venecijanskim palačama nego što je bio drugdje, što je vidljivo u još jednoj karakteristici –
podjela fasade u tri vertikalna dijela. U središnjem dijelu nalazi se Gran salone koji mora biti što
veći mogući, s obzirom da je s bočnih strana okružen manjim prostorijama i nema bočni izvor
svjetla. Ovakav tip gradnje trajao je od 15. o 18.stoljeća, a jedine promjene u 15. i 16.st vidljive su
u simetričnoj dispoziciji fasade.

Nakon 1527. u Veneciju dolazi sila rimskih arhitekata od kojih neki uređuju trg sv.Marka. Na trgu
se radilo o mnoštvu građevina na jednom uskom prostoru, nije bilo ujednačenih fasada, pa se rade
Procuratie Vecchie (J.Sansovino) na kojima se ponavlja motiv polukružnog luka.

Većinu palača 15.i 16.stoljeća gradili su graditelji iz obitelji Lombardi ili Mauro Codussi. Njihov
rad vidljiv je u palačama Cornero-Spinelli (Codussi,1480-1500.) i Vendramin-Calerghi (1481-
1509,Pietro Lombardo). Kod obje palače je masivnost središnjih prostora zadržana, no prozori
bočnih dijelova su simetrično raspoređeni, istih su veličina i oblika.

32
Torre dell' Orologio kojeg gradi 1496-1499 Mauro Codussi je prvi primjer renesanse. Donji dio
je prohodan, iznad se nalazi sat, balkon, postament za lava i balustrada sa zvonom na vrhu. Iako je
pročelje artikulirano pilastrima i polukružnim lukovima, i dalje je prisutna gotička dekorativnost.

Još jedna arhitektonska forma tipična za Veneciju su Scuole, odnosno male bratovštine bile su
cehovska udruženja raznih obrtnika,umjetnika itd. Arhitektonski najpoznatije su Scuola di San
Marco i Scuola di san Rocco. Kod Scuole di San Marco koju gradi Pietro Lombardo vidljivo je
usvajanje perspektive, precizna obrada kamena i mramora, no i dalje je prisutna velika
dekorativnost.
33
Utjecaj crkve sv.Marka vidljiv je na gotovo svim crkvama na području Venecije i Veneta. Neki od
tih crkvi su i Sta Maria dei Miracoli (Pietro Lombardo - pokazivanje kolorističke vrijednosti
materijala) i San Zaccaria, koje potječu iz 2.pol 15.st.

Mauro Codussi od 1497.-1504.radi crkvu San Giovanni Crisostomo kod koje je vidljivo
pročišćenje stila, odbacivanje intarzija. Crkva je u tlocrtu grčki križ u kvadratu sa kupolom nad
središtem i manjim kupola u uglovima krakova 🡪 utjecaj sv.Marka.

Dvije crkve iz toga razdoblja trebaju se posebno spomenut- san Michele in Insola i San Salvatore.
San Michele in Insola, prvi Codussijev rad u Veneciji, započeta je 1468. i završena 1480. Sličnog
je tlocrtnog rješenja kao i San Giovanni, ima trolisno pročelje, a Codussi pravilne klasične
profilacije upotrebljava više nego Lombardo. Crkva San Salvatore izgrađena je između
1507.i1534., a zanimljiva jer jer kombinira tlocrt sv.Marka i latinski križ. Dugački brod sastoji se
od tri centralna polja nad kojima su velike kupole okružene sa 4 manje kupole – kombinacija
sv.Marka i milanskog tipa koji su smislili Leonardo i Filarete. Latinski križ ostvaren je dodavanjem
transepta i apsida.

34
 Jacopo Sansovino (1486-1570)

Sansovino je rođen u Firenci, a 1527.iz Rima dolazi uz Veneciju. 1529.postaje službeni arhitekt
grada i proto crkve sv.Marka. 1536.započinje izgradnja Zecce (Kovnice novca) u Veneciji, koja
ja završena 1545. Sansovino uvodi rustiku i dorski red na pročelje, a ti elementi u Veneciji do sada
nisu bili poznati. Rustiku rastvara velikim otvorima, jer Venecija nema opasnost od neprijatelja.

1537.započinje izgradnja Libreria Marciana koja je završena nakon Sansovinove smrti, između
1583 i 1588. Ovdje donosi ideju superponiranja i pravilne upotrebe redova, a problem ugla rješava
tako da postavlja pilastar. Nejednake veličine otvora rješava tako da ih sužava u gornjoj zoni i
dodaje stupiće uz prozore 🡪 paladijanski motiv. Gređe je jako dekorativno naglašeno, a naglašena
je i estetska kvaliteta kamena.

35
1538.gradi se Logietta u podnožju zvonika. Sansovino je koristio vlastitu interpretaciju
trijumfalnog luka sa visokom atikom nad arkadom. Atika je podijeljena na panele i bogato
dekorirana.

Sansovino radi i dvije palače – Palazzo Dolfin i Palazzo Corner a San Maurizio. Kod palazzo
Dolfin vidljivo je ponavljanje motiva luka s trga, a piano nobile je vertikalno podijeljen sa gušćim
stupovljem. Palazzo Corner u donjoj zoni ima rustiku a u gornjoj zoni su lučni otvori odijeljeni
parovima polustupova. Sansovino na svojim palača uvodi pravilnu raščlambu i ukida višak
dekoracije.

Traktatisti 16.stoljeća

Sebastiano Serlio

Serlio je traktatist i arhitekt iz 2.pol.16.stoljeća. Od otprilike 1514.pa do velike pljačke je bio u

Rimu, a od tamo odlazi u Veneciju.1537.u svojem traktatu Tutte l'opere d'architettura et prospettiva
je sistematizirao redove i naveo arhitekte. Velika popularnost njegovih traktata leži u tome da je to
prvi priručnik o arhitekturi i da uvodi ilustracije 🡪 crtež postaje jednako važan kao i tekst. Njegov
Libro Extraordinario iz 1551.ne uklapa se u njegove prve traktate,a u njemu se bavi vratima i
prozorima. Taj traktat imao je najveću recepciju u Europi,a Serlio odlazi u Francusku gdje će
ostaviti veliki utjecaj na francusku arhitekturu.

Giacomo da Vignola

1562.Vignola je izdao svoj traktat Regola delli Cinque Ordini d'Architettura. Traktat je imitacija
Serliovog, ali Vignolin traktat je puno više školski i bazira se samo na detaljima klasičnih redova.

36