O znaku (2) ili: kako čitati Hjelmsleva?

Danski lingvist Hjelmslev u diskurs o jezičnome znaku uvodi pojam figura, koje definira kao
neznakove koji, kao dijelovi znakova, ulaze u znakovni sustav. Figure, dakle, nisu znakovi, ali
služe za tvorbu znakova. Iz ograničenoga broja figura jezik dalje stvara neograničen broj
znakova. Hjelmslev tvrdi da jezike nije moguće opisivati kao puke znakovne sustave. Naime,
nije dostatno reći da je jezik sustav znakova jer u njemu postoje i figure koje nisu znakovi. L.
T. Hjelmslev prema tome definira jezik kao sustav figura kojima se je moguće služiti radi
tvorbe znakova.

L. T. Hjelmslev

Prilikom kretanja ka opisivanju jezičnoga znaka, Hjelmslev zauzima antireferencijalističku

poziciju. Tvrdi da predmet koji se nalazi izvan jezičnog konteksta, izvan jezične uporabe, na
koji znak referira, zapravo uopće nije relevantan. Da bi razvio svoju definiciju znaka,
Hjelmslev uvodi pojmove funkcije i funktiva te plana izraza i plana sadržaja. Za L. T.
Hjelmsleva, znak je funkcija s dvama funktivima, izrazom (PI) i sadržajem (PS) među kojima
vlada odnos solidarnosti odnosno interdependencije koji bismo grafički mogli prikazati na
način A ↔ B; PI ↔ PS. Sadržaj koji svaki jezik na prikaznoj razini drugačije oblikuje, na
dubinskoj razini je identičan. Jednaki sadržaj, dakle, svaki jezik oblikuje na drukčiji način.
Forma koja postoji na planu sadržaja je različita. Moguće je da se na planu izraza pojavi isti
materijal (posebice ako uspoređujemo riječi iz različitih jezika), ali da je materijal sadržaja
različit.

Hjelmslev dalje strukturira svoju podjelu funktiva znaka kao funkcije. Plan izraza dijeli na
(1) formu izraza i (2) materijal izraza, a plan sadržaja na (1) formu sadržaja i (2) materijal
sadržaja. Govori da prilikom projiciranja forme, bilo izraza, bilo sadržaja, na materijal izraza
ili na materijal sadržaja, dolazi do nastanka supstancije izraza odnosno supstancije sadržaja.
Supstancija sadržaja je osjetni, opažajni svijet, ono što nas okružuje, izvan jezika.
Sačinjavaju je predmeti, bića, sve ono što možemo opaziti u izvanjezičnoj stvarnosti.
Supstancija izraza je, s druge strane, fonički odnosno glasovni kontinuum. Dvije supstancije
su "virtualno" uvijek iste, ali ih različiti jezici oblikuju na različite načine.

Ustanovili smo, dakle, da Hjelmslev postavlja jezični znak kao interdependenciju ili
solidarnost između forme izraza i forme sadržaja koje se dalje očituju kroz supstanciju izraza i
supstanciju sadržaja. Supstancija ovdje podrazumijeva građu koja se nalazi izvan samoga
jezika, izvan sustava, dok je forma strukturirani odraz supstancije u jeziku, u sustavu.

U teoriji ovog značajnog lingvista razlikuju se tri tipa zavisnosti unutar jezične strukture.

1. INTERDEPENDENCIJA (po sebi): tip zavisnosti po kojem A uvjetuje B, i obratno: A ↔

B (u procesu to je solidarnost, a u sistemu komplementarnost).
2. DETERMINACIJA (po sebi): tip zavisnosti po kojem A uvjetuje B, ali ne i obratno: A →
B (u procesu to je selekcija, a u sistemu specifikacija).
3. KONSTELACIJA (po sebi): tip zavisnosti po kojem A može postojati uz B, i obratno: A :
B (u procesu to je kombinacija, a u sistemu autonomija).

Forma sadržaja = strukturirani odraz supstancije sadržaja u jezičnom sustavu. Ta neuobličena

materija u jeziku je artikulirana, uobličena u neku formu sadržaja. Ona podrazumijeva način
na koji se značenja organiziraju u jeziku.

Forma izraza = strukturirani odraz supstancije izraza u jeziku. Ona podrazumijeva

lingvističku organizaciju onoga glasovnoga kontinuuma kojega svaki jezik drugačije
raščlanjuje i artikulira zbog čega se fonološki sustavi različitih jezika razlikuju.

Jezik je za Hjelmsleva, kao i za Saussurea, forma, a ne supstancija, te se tako lingvistika bavi

samo formom, formom izraza i formom sadržaja. Supstanciju proučavaju druge dvije
discipline, supstanciju izraza proučava fonetika, a supstanciju sadržaja semantika.

Znak (unutar kojega se nalaze PI i PS) je za Hjelmsleva aliquid (stat) pro aliquo (nešto
(predstavlja, stoji) za nešto) pojava. Redukcijskog je i modelskog karaktera. Do poimanja
značenja dolazi tek u ljudskome svijetu jer je upravo čovjek taj koji stvara vezu između znaka
i referenta. Izvanjski realni svijet ovdje nije bez značenja, nego je već značenjski i kroz
čovjekovo stvaranje veze između znaka i referenta prolazi re-signifikaciju.