Professional Documents
Culture Documents
Radovi FF Historija 2012 PDF
Radovi FF Historija 2012 PDF
DE SARAJEVO
TRAVAUX
TOME 2
SARAJEVO
2012
FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU
RADOVI
KNJIGA 2
SARAJEVO
2012
RADOVI
Filozofskog fakulteta u Sarajevu
(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)
Knjiga 2
2012.
REDAKCIONI ODBOR
Ivo Komšić, Enver Imamović, Dubravko Lovrenović, Pejo Ćošković,
Zijad Šehić, Vesna Mušeta-Aščerić, Husnija Kamberović, Salmedin Mesihović,
Senadin Musabegović, Asja Mandić, Aida Abadžić-Hodžić,
Mirza Hasan Ćeman, Snježana Vasilj
REDAKCIJA
Enes Pelidija, Esad Kurtović, Edin Radušić, Aladin Husić,
Amila Kasumović, Fahd Kasumović, Amra Šačić, Adnan Kaljanac,
Haris Dervišević, Andrea Baotić, Amir Duranović, Emir O. Filipović
SEKRETAR REDAKCIJE
Emir O. Filipović
UREDNIK
Esad Kurtović
•5•
sadržaj
Sadržaj
OKRUGLI STOL
ILJAS HADŽIBEGOVIĆ – ČOVJEK, NAUČNIK, PEDAGOG
Salih Fočo, Obraćanje na otvaranju Okruglog stola Iljas Hadžibegović –
čovjek, naučnik, pedagog ............................................................................................ 23
Edin Radušić, Iljas Hadžibegović – Historičar socijalne historije . ........................... 25
Edin Radušić, Bibliografija prof. dr. Iljasa Hadžibegovića ....................................... 31
Dževad Juzbašić, Iljas Hadžibegović i njegovo razumijevanje istorije
Bosne i Hercegovine austrougarskog razdoblja . ......................................................... 41
Zijad Šehić, Angažman prof. dr. Iljasa Hadžibegovića na pisanju
sinteza historije Bosne i Hercegovine XIX i XX stoljeća ............................................ 45
Budimir Miličić, Naučni lik prof. dr. Iljasa Hadžibegovića kao istoričara
socijalne i političke istorije radničke klase Bosne i Hercegovine do 1919. godine ....... 53
Seka Brkljača, Iljas Hadžibegović i istorija gradova u Bosni i Hercegovini .............. 65
Amila Kasumović, Ritam doseljavanja i socijalna struktura doseljenika u
Bosni i Hercegovini prema radovima prof. dr. Iljasa Hadžibegovića ........................ 71
Hana Younis, Nijemi svjedoci postojanja –
Privatna zbirka prof. dr. Iljasa Hadžibegovića . ........................................................ 75
Husnija Kamberović, Iljas Hadžibegović kao direktor
Instituta za istoriju (1987-1990) .............................................................................. 81
Ibrahim Karabegović, Kratak osvrt na višegodišnje druženje i naučnu
saradnju sa rahmetli Iljasom Hadžibegovićem .......................................................... 87
Vera Katz, Prof. dr. Iljas Hadžibegović – Učitelj i prijatelj ....................................... 91
Ladislav Hladký, Nekoliko sjećanja češkog povjesničara na profesora
Iljasa Hadžibegovića . ................................................................................................ 95
Aydın Babuna, Professor Hadžibegović and I ......................................................... 101
Amir Duranović, Iljas Hadžibegović – profesor . .................................................... 103
•7•
sadržaj
OKRUGLI STOL
NASTAVA HISTORIJE U ŠKOLAMA U BOSNI I HERCEGOVINI
Zijad Šehić, Nastava historije u osnovnoj školi, gimnaziji, srednjoj
stručnoj školi i na fakultetu ...................................................................................... 109
Bojana Dujković-Blagojević, Nastava istorije u Bosni i Hercegovini sa
aspekta problema stručnog usavršavanja nastavnika ............................................... 115
Милија Марјановић, Настава историје у школама у Републици Српској ...... 123
Bahrudin Beširević, Nastava historije u Unsko-sanskom kantonu –
stanje, problemi, prijedlozi ....................................................................................... 129
Arifa Isaković, Utjecaj reforme osnovnog obrazovanja na položaj nastave
historije u osnovnim školama ................................................................................... 133
Aida Kovačević, Uloga historije u odgoju i obrazovanju u Bosni i Hercegovini ..... 139
Amna Sefo, Nastava historije po EU-VET 3 projektu ............................................. 151
Samojko Cvijanović, Udžbenici istorije u srednjim školama .................................. 155
Haris Duraković, Nastava historije u gimnaziji ..................................................... 161
Samir Hajrulahović, Položaj nastave historije u gimnazijama
Kantona Sarajevo .................................................................................................... 165
Senada Jusić, Nastava historije u srednjim stručnim školama . ............................... 169
Vesna Mušeta-Aščerić, Nastava historije na Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu ............................................................................... 173
Prijedlozi za podizanje kvaliteta nastave historije u školama u
Federaciji Bosne i Herecegovine . .............................................................................. 177
ČLANCI I RASPRAVE
Esad Kurtović, Iz historije odgoja i obrazovanja u Dubrovniku i
dubrovačkom zaleđu (Učenje dobrih običaja, manira i pismenosti) . ...................... 185
Marjan Drmač, Veliki knez bosanski Radoje i dilema oko njegovog stećka . ............ 195
Zijad Halilović, Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u
zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad . ....................................................................... 211
Emir O. Filipović, Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića
u Beču tokom 1435. godine ...................................................................................... 229
Mirza Hasan Ćeman, O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju ....... 247
•8•
sadržaj
•9•
sadržaj
• 10 •
sadržaj
In memoriam
Pejo Ćošković, In memoriam Sima Ćirković . ........................................................ 518
Amila Kasumović, In memoriam Ibrahim Karabegović ........................................ 523
Esad Kurtović, In memoriam Bogumil Hrabak . .................................................... 525
• 11 •
sadržaj
Contents
ROUND TABLE:
ILJAS HADŽIBEGOVIĆ – MAN, SCHOLAR, EDUCATOR
Salih Fočo, Opening address at the Round table: Iljas Hadžibegović
– man, scholar, educator ............................................................................................ 23
Edin Radušić, Iljas Hadžibegović – A historian of social history .............................. 25
Edin Radušić, Bibliography of prof. dr. Iljas Hadžibegović ....................................... 31
Dževad Juzbašić, Iljas Hadžibegović and his understanding of the
history of Bosnia and Herzegovina during the Austro-Hungarian period ................ 41
Zijad Šehić, Prof. dr. Iljas Hadžibegović’s work on writing syntheses of
history of Bosnia and Herzegovina during the 19th and 20th centuries ................... 45
Budimir Miličić, The scholarly profile of prof. dr. Iljas Hadžibegović as
a historian of social and political history of the working class in
Bosnia and Herzegovina until 1919 ......................................................................... 53
Seka Brkljača, Iljas Hadžibegović and the history of towns in
Bosnia and Herzegovina . .......................................................................................... 65
Amila Kasumović, Rhythm of colonisation and the social structure of
colonists in Bosnia and Herzegovina according to the works of
prof. dr. Iljas Hadžibegović ........................................................................................ 71
Hana Younis, Numb witnesses of existence –
The private collection of prof. dr. Iljas Hadžibegović ................................................. 75
Husnija Kamberović, Iljas Hadžibegović as the director of
the Institute for history (1987-1990) ........................................................................ 81
Ibrahim Karabegović, A short review of the long friendship and scholarly
cooperation with the late Iljas Hadžibegović . ............................................................ 87
Vera Katz, Prof. dr. Iljas Hadžibegović – A teacher and a friend . ............................ 91
Ladislav Hladký, A few memories of a Czech historian about
professor Iljas Hadžibegović ....................................................................................... 95
Aydın Babuna, Professor Hadžibegović and I ......................................................... 101
Amir Duranović, Iljas Hadžibegović – professsor ................................................... 103
• 12 •
sadržaj
ROUND TABLE:
THE TEACHING OF HISTORY IN THE SCHOOLS OF
BOSNIA AND HERZEGOVINA
Zijad Šehić, Teaching of history in primary schools, gymnasiums,
secondary schools and universities ............................................................................ 109
Bojana Dujković-Blagojević, Teaching of history in Bosnia and Herzegovina
from the aspect of the problem of professional specialization of teachers ................... 115
Милија Марјановић, Teaching of history in the schools of Republic of Srpska ...... 123
Bahrudin Beširević, The teaching of history in the Una-Sana canton –
Condition, problems, suggestions . ............................................................................ 129
Arifa Isaković, The influence of the reform of primary education on the
position of history teaching in primary schools ......................................................... 133
Aida Kovačević, The role of history in education in Bosnia and Herzegovina ....... 139
Amna Sefo, Teaching of history according to the EU-VET 3 project ....................... 151
Samojko Cvijanović, History textbooks in secondary schools .................................. 155
Haris Duraković, Teaching of history in gymnasiums . ........................................... 161
Samir Hajrulahović, The condition of history teaching in the gymnasiums
of the Sarajevo canton .............................................................................................. 165
Senada Jusić, Teaching of history in secondary schools ............................................. 169
Vesna Mušeta-Aščerić, Teaching of history at the History Department
of the Faculty of Philosophy in Sarajevo ................................................................... 173
Suggestions for the improvement of history teaching in the schools
of the Federation of Bosnia and Herzegovina .......................................................... 177
• 13 •
sadržaj
Mirza Hasan Ćeman, About a Grave in Ferhad-bey’s mosque in Tešanj ................ 247
Haris Dervišević, The calligraphy of Gazi Husrev-bey’s mosque
in Sarajevo (1885-2002) ......................................................................................... 269
Aleksandar Šarac, Bosnia and Herzegovina in German tourist guidebooks
from 1878 until 1918 .............................................................................................. 285
Asja Mandić, Otto Wagner’s Role as a Professor in the History
of Modern Architecture ............................................................................................ 301
Mirza Hasan Ćeman, The project for the building of the Muslim merchant
and agricultural bank in Tešanj by architect Josip Vancaš . ...................................... 333
Amir Duranović, Gračanica in 1966: The repercussions of the 4th
meeting of the Central committee of the League of Communists of Yugoslavia . ...... 357
Zijad Šehić, Republic of Bosnia and Herzegovina and
international diplomacy in 1993 ............................................................................. 369
• 14 •
sadržaj
• 15 •
sadržaj
In memoriam
Pejo Ćošković, In memoriam Sima Ćirković . ........................................................ 518
Amila Kasumović, In memoriam Ibrahim Karabegović ........................................ 523
Esad Kurtović, In memoriam Bogumil Hrabak . .................................................... 525
• 16 •
riječ redakcije
Riječ Redakcije
• 17 •
riječ redakcije
je pod pokroviteljstvom dekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu prof. dr. Ive Komšića
znalački moderirala viši asistent mr. Amila Kasumović. Prilog prezentira kapitalnu,
uspješno zaokruženu i završenu plodnu naučnu aktivnost Odsjeka za historiju i Fi-
lozofskog fakulteta u Sarajevu na organizaciji konferencije, objavljivanju rezultata u
formi zbornika i njegovim predstavljanjem naučnoj i stručnoj javnosti. Na kraju su
data prigodna slova nedavno preminulim istraživačima bosanskohercegovačke proš-
losti, pregled diplomiranih studenata Prvog i Drugog ciklusa po bolonjskom sistemu
školovanja na Odsjeku za historiju i katedrama Historija umjetnosti i Arheologija te
slikovni prilozi o proteklim aktivnostima.
Finansiranje ovog broja pomoglo je Ministarstvo obrazovanja i nauke Federacije
Bosne i Hercegovine te Filozofski fakultet u Sarajevu, na čemu se u ime autora, Re-
dakcije i čitalaca iskreno zahvaljujemo. Nadamo se da će rezultati opravdati uložena
sredstva i trud autora i Redakcije da se prezentira bogata aktivnost Odsjeka za hi-
storiju, katedri Historije umjetnosti i Arheologije, te Filozofskog fakulteta u cjelini.
Esad Kurtović
Urednik
• 18 •
OKRUGLI STOL
Iljas Hadžibegović – Čovjek, naučnik, pedagog
• 21 •
prof. dr. salih fočo,
prodekan filozofskog fakulteta u sarajevu
Obraćanje na otvaranju Okruglog stola Iljas Hadžibegović
– čovjek, naučnik, pedagog
•
Sarajevo, 27. aprila 2011. godine
• 23 •
salih fočo
• 24 •
edin radušić
Iljas Hadžibegović – Historičar socijalne historije
•
Doktor Iljas Hadžibegović je bio dugogodišnji nastavnik Filozofskog fakulteta
u Sarajevu i jedan od najistaknutijih historičara austrougarskog perioda bosansko-
hercegovačke historije. On je bio historičar koji postavlja standarde i norme, osoba
koja je bila uzor onima koji ulaze u svijet prošlosti, od studenata, preko magistarskih
i doktorskih kandidata pa do zrelih i već afirmisanih historičara.
Iljas Hadžibegović rođen je 27. jula 1938. godine u Crniču kod Bugojna. Nakon
završetka osnovnog, gimnazijskog i fakultetskog obrazovanja (studij historije zavr-
šio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 11. februara 1963. godine) u Institutu za
istoriju radničkog pokreta (sada Institut za istoriju) 1964. godine započinje naučno-
istraživački rad, gdje je radio do izbora za asistenta na Odsjeku za istoriju Filozof-
skog fakulteta u Sarajevu, 1. januara 1970. godine. Postdiplomske studije iz Istorije
naroda Jugoslavije XIX i XX vijeka završio je 29. septembra 1967. godine na Filo-
zofskom fakultetu u Beogradu, odbranivši magistarski rad pod naslovom “Počeci
radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini do majskih štrajkova 1906. godine”. Akadem-
sku 1967/68. proveo je na specijalizaciji u Beču kao stipendista Vlade Republike
Austrije. Doktorsku disertaciju “Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen
razvoj do 1914. godine” odbranio je 10. oktobra 1977. na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu. U zvanje docenta na predmetu Istorija naroda Jugoslavije - novi vijek sa
savremenom istorijom izabran je 1. februara 1978. godine, u vanrednog profesora
unaprijeđen je marta 1981, a najviše nastavno fakultetsko zvanje, redovni profesor,
stiče 5. marta 1987. godine.
Naučni opus profesora Hadžibegovića čini više od sto bibliografskih jedinica.
Doktor Hadžibegović je radove objavljivao u najpriznatijim naučnim historijskim
časopisima u Jugoslaviji. Pored južnoslovenskih jezika njegovi radovi su publicirani
i na engleskom, njemačkom, italijanskom i češkom jeziku. Važan dio naučnog i pe-
dagoškog angažmana doktora Hadžibegovića predstavlja njegovo sudjelovanje na
brojnim naučnim konferencijama u zemlji i inostranstvu, na kojima je svoja znanja
stečena napornim radom i primarnim arhivskim istraživanjima razmjenjivao s ko-
legama iz bivše Jugoslavije i drugih evropskih zemalja. Značajnog traga ostavila su
njegova učešća na konferencijama u Lincu 1968, Beogradu 1979, u Reggio Calabriji
• 25 •
edin radušić
iste godine, u Pragu 1980, u Budimpešti 2001. Također, bio je stalni učesnik savjeto-
vanja o historijskoj nauci i njenim problemima gdje je dao veoma vrijedan doprinos
izučavanju historiografije perioda austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
Izuzetno vrijedan dio profesionalnog angažmana profesora Iljasa Hadžibegovića
predstavlja njegov pedagoški i naučni rad na Odsjeku za historiju Filozofskog fa-
kulteta u Sarajevu, gdje je u skoro četiri decenije dugom periodu učestvovao u svim
vidovima i nivoima nastave. Bio je mentor diplomskim, magistarskim i doktorskim
kandidatima iz zemlje i inostranstva, kao i predsjednik ili član u više od 20 komisija
za odbrane magistarskih radnji i doktorskih disertacija. Posebno treba istaći njegov
rad na organizaciji i rukovođenju postdiplomskim studijem na Filozofskom fakul-
tetu, gdje je profesor Hadžibegović bio i šef Kolegija. Među studentima i kolegama
nastavnicima i asistentima ostao je upamćen kao profesor koji je imao sposobnost
da na jednostavan način objasni kompleksne historijske i uopće društvene pojave i
procese. Pri tome je koristio vlastito iskustvo i pretpostavljeno iskustvo studenata
kojima je trebalo objasniti ponekad teško shvatljive motive historijskih aktera.
Doktor Hadžibegović je obavljao niz rukovodećih i odgovornih poslova u na-
stavno-naučnim i naučnim institucijama, kao i redakcijama naučnih i stručnih ča-
sopisa. Bio je direktor Instituta za istoriju u Sarajevu, član naučnih vijeća Instituta
za istoriju u Sarajevu i Orijentalnog instituta u Sarajevu, predsjednik Savjeta RO
Filozofski fakultet, prodekan Filozofskog fakulteta, dekan OUR-a za Filozofiju,
predsjednik Vijeća Odsjeka za historiju i šef Kolegija postdiplomskog studija, član
redakcije časopisa Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Glasnika arhiva
i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Hercegovina i Naša škola te glavni
i odgovorni urednik časopisa Opredjeljenja i Prilozi Instituta za istoriju Sarajevo.
Treba naglasiti da je profesor Hadžibegović dugo godina bio aktivan član Odbora za
istorijske nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Za svoj nastavni i naučni doprinos profesor Hadžibegović je dobio više nagrada i
priznanja. Za rad na Filozofskom fakultetu dobio je priznanje društveno političkih
organizacija (1976), za monografiju Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i
njen razvoj do 1914. godine nagrađen je sa nagradama - IGKRO “Svjetlost” (1980) i
republičkom nagradom za nauku “Veselin Masleša” (1983), a dobitnik je i “Plakete
grada Sarajeva” (1985).
***
• 26 •
iljas hadžibegović – historičar socijalne historije
• 27 •
edin radušić
• 28 •
iljas hadžibegović – historičar socijalne historije
• 29 •
edin radušić
Bibliografija prof. dr. Iljasa Hadžibegovića
•
Knjige
1. Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine,
Svjetlost, Sarajevo, 1980, str. 400
2. Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Oslobođenje pu-
blic, Sarajevo 1991. str. 291
3. Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Institut za istoriju
Sarajevo, Sarajevo 2004, str. 354.
Članci i rasprave
1. Položaj radništva do majskih štrajkova 1906. godine, Prilozi Instituta za istoriju
radničkog pokreta (dalje: Prilozi IRP), III/3, Sarajevo, 1967, 47-74.
2. Socijalna zaštita radnika u Bosni i Hercegovini do 1906. godine, Godišnjak
Društva istoričara Bosne i Hercegovine (dalje: Godišnjak DIBiH), XVI (1965),
Sarajevo, 1967, 243-255.
3. Uvođenje obaveznog bolesničkog osiguranja u Bosni i Hercegovini 1908-1910.
godine, Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine (dalje:
Glasnik ADAR BiH), VIII-IX (1968-1969), Sarajevo, 1969, 185-204.
4. Uloga stranog radništva u organizovanju radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini
1878-1906. godine, u: Prilozi IRP, V/5, Sarajevo, 1969, 145-162.
5. Prve radničke organizacije u Bosni i Hercegovini, Materijali sa Naučnog skupa:
Prvo radničko društvo u jugoslovenskim zemljama - Osijek 1867, Historijski
institut Slavonije, Slavonski Brod, 1969, 257-289.
6. Politika i ciljevi Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine za vrijeme pr-
vog svjetskog rata, Radovi Filozofskog fakulteta (dalje: Radovi FF), VI (1970-
1971), Sarajevo, 1971, 481-486.
7. Uloga Glasa slobode u širenju socijalističkih ideja u Bosni i Hercegovini od 1909.
do 1919. godine, Prilog izučavanju socijalističke misli u Bosni i Hercegovini od
1909. do 1919. godine, Prilozi IRP, VII/7, Sarajevo, 1971, 183-197. (Koautor:
Ibrahim Karabegović)
8. Klerikalizam prema radničkom pokretu u Bosni i Hercegovini početkom XX vije-
ka, Godišnjak DI BiH, XIX (1970-1971), Sarajevo, 1973,139-162.
9. Promjene u strukturi agrarnog stanovništva u Bosni i Hercegovini (1878-1914),
Jugoslovenski istorijski časopis (dalje: JIČ), XII/1-2 (1974), Beograd, 106-114.
• 32 •
bibliografija prof. dr. iljasa hadžibegovića
• 33 •
edin radušić
26. Radnički socijalistički pokret u Bosni i Hercegovini do kraja Prvog svjetskog rata
i stvaranje zajedničke države 1918. godine, Prilozi, XVII/18, Sarajevo,1981,
121-153.
27. Studijski projekat djela “Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine”, Prilozi,
XVII/18, Sarajevo, 1981, 371-394. (Koautori: Zdravko Antonić, Drago Borov-
čanin, Nedim Šarac)
28. Foča za vrijeme austrougarske vladavine (1878-1918), Godišnjak DI BiH,
XXXI-XXXIII (1982), Sarajevo,1982, 101-138.
29. Poslijeratna istoriografija o Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavi-
ne 1878-1918. (Savjetovanje o istoriografiji Bosne i Hercegovine 1945-1982,
Sarajevo, 11. i 12. februar 1982.), Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Her-
cegovine (dalje: ANUBiH), Posebna izdanja, knj. LXV, Odjeljenje društvenih
nauka, knj. 12, Sarajevo, 1983, 66 -77.
30. Uvodno izlaganje. Socijalistička misao u radničkom pokretu Bosne i Hercegovi-
ne do formiranja KPJ 1919. godine, U: Marks, radnički pokret BiH i program
SKJ, Zbornik radova sa Naučnog skupa održanog 16. marta 1983. godine u
Sarajevu, Sarajevo, 1983, 15-25.
31. Poljoprivredna stanica u Modriči za vrijeme austrougarske vladavine 1886-
1918. godine, Glasnik ADAR BiH, XXVI, Sarajevo 1986, 157-174.
32. Socijalistički radnički pokret u Bosni i Hercegovini između aktivnosti i političke
represije (1913-1918), U: Veleizdajnički proces u Banjaluci, Zbornik radova
sa Međunarodnog naučnog skupa “Veleizdajnički proces u Banjaluci 1915-
1916”, održanog 25-27. septembra 1986. godine u Banjaluci, Institut za istori-
ju u Banjaluci, Banjaluka, 1987, 335-353.
33. Socijalistički radnički pokret u Bosni i Hercegovini za vrijeme Prvog svjetskog rata
1914-1918. godine, Opredjeljenja, Sarajevo, 18/7-8 (1987), 123 -140.
34. Moderne migracije u Bosni i Hercegovini i nacionalni odnosi, (skica za istraživa-
nje), Prilozi, XXII/23, Sarajevo, 1987, 63-72.
35. Etnička struktura stanovništva Tuzle u vrijeme austrougarske vladavine (1878-
1918), Prilozi, XXIII/24, Sarajevo,1988, 131-146.
36. Problemi nastanka i političkog organizovanja radničke klase u Bosni i Hercegovi-
ni, Opredjeljenja, XIX/7-8, Sarajevo,1988, 169-182.
37. Ideja o naseljavanju ruskih ratnih zarobljenika njemačke nacionalnosti u istočnoj
Bosni krajem 1915. i početkom 1916. godine, Ekmečićev zbornik, Godišnjak DI
BiH, i “Veselin Masleša”, XXXIX (1988), Sarajevo, 1988, 155-161.
38. Migracije i Bosna i Hercegovina, Opredjeljenja, XX/10, Sarajevo, 1989, 5-8.
• 34 •
bibliografija prof. dr. iljasa hadžibegovića
39. Die probleme der enstehung und der politischen organisierung der Arbeitklasse in
Bosnien und Herzegowina, Probleme der Herausbildung und politischen For-
mierung der Arbeitklasse, Europa verlag, Wien -Zürich, 1989, 89-96.
40. Problemi nastanka i organizovanja radničke klase u Bosni i Hercegovini, U:
Zbornik radova povodom 75-godišnjice života akademika Envera Redžića,
ANUBiH, Posebna izdanja, knj. XCII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 25,
Sarajevo, 1990, 99-112.
41. Migracije i Bosna i Hercegovina, U: Migracije i Bosna i Hercegovina, (Materijali
sa naučnog skupa Migracioni procesi i Bosna i Hercegovina od ranog srednjeg
vijeka do najnovijih dana- njihov uticaj i posljedice na demografska kretanja i
promjene u našoj zemlji, održanog u Sarajevu 26. i 27. oktobra 1989. godine),
Institut za istoriju Sarajevo; Institut za proučavanje nacionalnih odnosa Sara-
jevo, Sarajevo 1990,7-10.
42. Bosnu ni vijekovi nisu razgradili, Oslobođenje”, XLVIII/15552, Sarajevo, 5.
oktobar 1991, str. 2.
43. Nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavi-
ne (1878-1918), (rezime), Zora Cankarjeva, 1, Sarajevo, oktobar/decembar
1993, 10-11.
44. Bosna i Hercegovina na raskršću novije istorije, Prilozi, XXV/27, Sarajevo,
(1991), 1994, 201-203.
45. Bosanskohercegovskб mesta na rozhrani 19. a 20. stoleti, (Slovenské historické
studie 22), Historicky ústav AV ČR, Praha, 1996, 199-319.
46. Nepoznata Bosna, Taj divni zajednički život, Kult, Sarajevo-München-Ljublja-
na-Prag-Beč-London, januar/mart 1996, 127-128.
47. Građansko društvo u Bosni i Hercegovini - porijeklo i kontekst/Organization of
the Civil Society in Bosnia-Herzegovina, Origines and Context, “99”, Revija slo-
bodne misli/Review of free tought (dalje: “99”), 9-10, Sarajevo, septembar-
decembar 1997, 48-56. (Koautor: mr. Husnija Kamberović)
48. Slovenci u Bosni i Hercegovini, Prilog izučavanja broja i rasprostranjenosti Slove-
naca u Bosni i Hercegovini od 1910. do 1992. godine, Zora Cankarjeva, VI/16
-17, Sarajevo, julij-decembar 1997, 3-7.
49. Stare razglednice, Čuvari uspomena, Svijet, Sarajevo, 30. 11. 1997, 44-45.
50. Iseljavanje iz Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave (1878-1918),
Naša škola, XLVI/7- 8, Sarajevo, 1999, 25-30.
51. Nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine
(1878-1918)/National Minorities in Bosnia and Herzegovina during Austro-
Hungarian rule (1878-1918), “99”, 19-20, Sarajevo, januar-mart 1999, 97-108.
• 35 •
edin radušić
52. Pogledi Nedima Filipovića na osmanski grad u Bosni i Hercegovini, Okrugli sto:
Naučno djelo Nedima Filipovića (Sarajevo, 23. novembar 1999.), ANUBiH,
knj. CXII, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 32, Sarajevo, 2000, 131-159.
53. Doprinos dr. Hamdije Kapidžića razvoju historijske nauke u Bosni i Hercegovini,
Radovi FF, XII, Sarajevo 2000, 187-194.
54. Radnički socijalistički pokret u Bosni i Hercegovini do kraja Prvog svjetskog rata i
stvaranje zajedničke države 1918. godine, (I dio), Socijaldemokrat, 1, Sarajevo,
Januar, 2000, 165-176.
55. Radnički socijalistički pokret u Bosni i Hercegovini do kraja Prvog svjetskog rata i
stvaranje zajedničke države 1918. godine, (II dio), Socijaldemokrat, 2, Sarajevo,
April, 2000, 165-184.
56. O Hivziji Hasandediću (tekst bez naslova na str. 56), u: Hivzija Hasandedić,
Tragom bošnjačke baštine, Arhiv Hercegovine Mostar, Mostar, 2000, str. 79.
57. Konfesionalna i nacionalna struktura stanovništva u kotaru i gradu Jajcu od
1851. do 1991. godine, Prilozi, 30, Sarajevo, 2001, 63-89.
58. Predgovor (u knjizi Hamdija Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegovo doba,
ANUBiH i Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2001. str. 190), 7-16.
59. Socijalna struktura Slovenaca u Bosni i Hercegovini od sredine 19. stoljeća do
1992. godine, Prilozi, 36, Sarajevo 2007, 135-178.
• 36 •
bibliografija prof. dr. iljasa hadžibegovića
• 37 •
edin radušić
• 38 •
bibliografija prof. dr. iljasa hadžibegovića
• 39 •
dževad juzbašić
Iljas Hadžibegović i njegovo razumijevanje istorije Bosne i
Hercegovine austrougarskog razdoblja
•
Iljas Hadžibegović se nakon završetka studija istorije na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu 1963. godine zaposlio u Institutu za istoriju radničkog pokreta u Sarajevu
(danas Institut za istoriju) 1964. godine. Tu je radio do 1970. godine i orijentisao se
na izučavanje radničkog pokreta. Magistrirao je u Beogradu 1967. godine sa temom
Počeci radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini do majskih štrajkova 1906. godine, da
bi u školskoj 1967/1968. godini kao stipendista austrijske vlade boravio devet mje-
seci na specijalizaciji u Beču i radio u bečkim arhivama. Na Filozofski fakultet u
Sarajevu izabran je za asistenta 1970. godine, gdje je 1977. godine doktorirao i pro-
šao sva zvanja, a u vremenu od 1987. do 1990. bio je i direktor Instituta za istoriju
u Sarajevu.
Hadžibegović je izučavanje radničkog pokreta stavio u širi koncept proučavanja
ekonomske i socijalne istorije Bosne i Hercegovine i o toj problematici napisao je
niz radova. On se bavio privrednim i društvenim prilikama u Bosni i Hercegovini,
zadnjih decenija osmanske vladavine, promjenama u strukturi agrarnog i gradskog
stanovništva u Bosni i Hercegovini, migracijama stanovništva, socijalnom zaštitom
radnika, radničkim organizacijama, ulogom stranih radnika u Bosni i Hercegovini,
odnosom građanskih i klerikalnih krugova prema radničkom pokretu, te ciljevima
Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine za vrijeme Prvog svjetskog rata,
kao i drugim pitanjima. Istovremeno je u svojim napisima pratio i ocjenjivao niz
radova koji su se javljali u istoriografiji.
U Hadžibegovićevim radovima posebno mjesto ima njegova disertacija Postanak
radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine. Pisac je uložio
značajni dodatni kreativni napor na redakciji rukopisa i to, kako na osnovu vlastitih
saznanja, tako uvaživši i sugestije i primjedbe komisije za odbranu disertacije i re-
cenzenata. Ovo osobito važi za dijelove knjige gdje su formulisani zaključci i ocjene.
Knjiga je izašla 1980. godine i predstavlja Hadžibegovićev najznačajniji rad koji je
od kritike vrlo povoljno ocijenjen (E. Redžić, T. Kraljačić, Đ. Mikić, Đ. Stanković),
i za nju je pisac dobio nagradu Svjetlosti (1980), kao i Republičku nagradu za naučni
rad Veselin Masleša (1983). Hadžibegović je otišao dalje od zadatka postavljenog u
• 41 •
dževad juzbašić
naslovu knjige davši dosta zaokruženu sliku tokova privrednog i društvenog života
od sredine 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata. On je na širem planu prikazao okol-
nosti u kojima se pojavljuje radništvo i izrasta u posebnu društvenu klasu, tako da
ovo njegovo djelo ima u mnogome karakter ekonomske i socijalne istorije pome-
nutog perioda. Djelo je po ocjeni Đorđa Stankovića izuzetno po inovacijama koje
sadrži i po teoretskom pristupu (Istorijski glasnik, Beograd 1984, 1-2, 176-177).
Po sudu Envera Redžića, Hadžibegović je ovom knjigom uvjerljivo pomjerio gra-
nice istraženosti društvenog razvoja u Bosni i Hercegovini dostignutog u periodu
austrougarske uprave (Dijalog, Sarajevo 1981, 263-276). I sam sam kao recenzent
Hadžibegovićeve monografije dao pozitivnu ocjenu njene vrijednosti i predložio da
se publikuje.
Radovi koje Hadžibegović objavljuje nakon disertacije proizlaze na određeni na-
čin iz materije koju on tretira u doktorskoj tezi i predstavljaju njenu dalju razradu i
produbljivanje, obogaćeno novim istraživanjima. Time je, bez sumnje, Hadžibego-
vić izrastao u vodećeg naučnika u izučavanju socijalne istorije u Bosni i Hercegovini
modernog doba.
Nastavljajući rad na izučavanju radničkog pokreta Hadžibegović je sudjelovao
u redakciji Istorije Saveza komunista Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1990). On je u
prvom tomu ove istorije napisao poglavlje pod naslovom Nastanak i razvoj socijalde-
mokratskog radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini do 1919. godine (15-78). U nje-
mu je on sublimirao dotadašnje rezultate svojih istraživanja i dao jednu zaokruženu
sintezu koja znači određeni kvalitetan pomak, kako u odnosu na njegovu ranije pu-
blikovanu monografiju tako i ostale radove. Tu je on proširio obradu tematike i na
političku djelatnost Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine obuhvativši i
Prvi svjetski rat. U ratnom periodu došlo je do radikalizacije većeg dijela stranke u
komunističkom smislu i date ocjene autora odgovarale su trenutku kada se knjiga
pojavila. Bez obzira na njegovu dijelom ideološku usmjerenost, ovaj Hadžibegovi-
ćev rad ima trajnu vrijednost u našoj istoriografiji.
U knjizi Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu između 19. i 20. stoljeća, koja
je doživjela dva izdanja 1991. i 2004. godine, Hadžibegović je publikovao ranije
objavljene radove posvećene ovoj tematici. U ovom zborniku radova centralno mje-
sto zauzima studija Problemski okviri izučavanja bosanskohercegovačkih gradova na
razmeđu između XIX i XX stoljeća (11-92), a narednih šest radova bave se sa nekoli-
ko primjera gradova sa različitim funkcijama bez pretenzije autora da se uspostavlja
čvršća tipologija gradova. Zadaću knjige pisac je skromno označio kao pokušaj da se
istraživanja ove vrste pokrenu sa mrtve tačke, premda ona po svom domašaju znači
znatno više. Riječ je o važnom prilogu urbanoj istoriji Bosne i Hercegovine pod
vlašću Austro-Ugarske, u vrijeme kada je nakon četverovjekovne osmanske vladavi-
ne nastupio period intenzivnije modernizacije u specifičnim uslovima i oblikovanje
• 42 •
iljas hadžibegović i njegovo razumijevanje istorije bosne i hercegovine austrougarskog razdoblja
• 43 •
dževad juzbašić
• 44 •
zijad šehić
Angažman prof. dr. Iljasa Hadžibegovića na pisanju sinteza historije
Bosne i Hercegovine XIX i XX stoljeća
•
Dugotrajno izučavanje tematike, kompleksno sagledavanje historijskih izvora i
literature, kao i sposobnost analize rasploživog materijala, omogućavaju historiča-
rima pisanje historiografskih sinteza. Sveobuhvatnim pristupom predmetu istra-
živanja autor daje naučno zasnovane odgovore na postavljena pitanja. Istraživanje
složenih historijskih tema zahtijeva veliko iskustvo. Prof. dr. Iljas Hadžibegović je
godinama, upornim radom stjecao to iskustvo, koje je kasnije pretočio u svoje pi-
sane naučne radove. Otkrivao je, identificirao i analitički raščlanjivao sve segmente
historijskih procesa koji su imali poseban značaj za društveni razvoj Bosne i Herce-
govine, sa akcentom na period austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini od 1878.
do 1918. godine.
U periodu u kojem je SFRJ imala neizvjesnu budućnost, pokrenut je značajan
projekat pod naslovom Istorija Saveza komunista Jugoslavije, koji je 1985. godine
rezultirao monografijom.1 Napori njenih autora bili su usmjereni na prikazivanje
osnovnih historijskih tokova, tendencija i procesa koji su bili relevantni za razvoj
jugoslavenskog komunističkog pokreta kao i bitnih historijskih događaja koji su obi-
lježili te procese, uz nastojanja da se objasni njihova suština i uslovljenost. O ozbilj-
nosti pristupa ovoj monografiji svjedoči činjenica da je u konačnom uobličavanju
tekstova primjedbama i sugestijama bilo uključeno oko 250 naučnih i društvenih
radnika iz cijele SFRJ. Prof. dr. Iljas Hadžibegović je bio član redakcionog odbora
koji se sastojao od 14 članova, po dva iz republika i po jedan iz autonomnih po-
krajina. Za prvi dio monografije pod naslovom Radnički pokreti u jugoslovenskim
zemljama do stvaranja jedinstvene revolucionarne partije, prof. dr. Iljas Hadžibegović
je bio autor priloga i saradnik. U pet tematskih cjelina izložen je proces nastanka i
razvoja radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske uprave od
1878. do 1918. godine.
U prvoj tematskoj cjelini pod naslovom Položaj jugoslovenskih zemalja krajem
XIX i početkom XX veka i nastanak radničke klase razmatran je pravni položaj i
1
I storija Saveza komunista Jugoslavije, Izdavački centar Komunist/Narodna knjiga/Rad, Beograd
1985.
• 45 •
zijad šehić
• 46 •
angažman prof. dr. ijasa hadžibegovića na pisanju sinteza historije Bosne i Hercegovine xix i xx stoljeća
savez je 1912. godine okupljao 17 strukovnih saveza sa 6.086 članova, među kojima
je bilo 2030 Hrvata, 1619 Srba, 737 Muslimana, 168 Jevreja, kao i članovi iz drugih
područja Monarhije - 305 Čeha, 300 Slovenaca, 287 Nijemaca, 282 Mađara. Posto-
jala su i prosvjetna, kulturno-umjetnička, sportska i druga radnička društva. Nakon
aneksije Bosne i Hercegovine, u junu 1909. godine osnovana je Socijaldemokratska
stranka Bosne i Hercegovine, koja je do Balkanskih ratova okupila oko 2500 čla-
nova. Malobrojna i stalno izložena pritiscima vlasti, građanskih političkih stranaka
i vjerskih institucija, ona se razvila u političku stranku koja je u politički život u
Bosni i Hercegovini unosila socijalističku kritiku postojećeg društva. Organiziranje
radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini teklo je uporedo sa formiranjem građan-
skih političkih stranaka, organiziranih na nacionalnoj i konfesionalnoj osnovi, što je
radničkom pokretu stvaralo ozbiljne teškoće.4
U razmatranju aktivnosti Socijaldemokratske stranke Bosne i Hercegovine na-
vedeno je da se ona također borila za demokratski ustav i sabor, za opće, jednako,
tajno i neposredno pravo glasa. Pozivala je na saradnju sve političke stranke u borbi
za demokratizaciju. Do početka Prvog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini je bilo
organizirano oko 140 štrajkova, u kojima su učestvovale desetine hiljada radnika.
Zahvaljujući aktivnostima sindikata, dvije trećine štrajkova i tarifnih akcija završeni
su potpunim uspjehom ili kompromisom sa poslodavcima. Izvojevano je skraćenje
radnog vremena, i povišenje najamnina za pretežan dio najamnih radnika kao i do-
nošenje niza mjera i propisa iz oblasti radničkog zaštitnog zakonodavstva. U vrijeme
Balkanskih ratova u maju 1913. godine zavedeno je vanredno stanje i raspuštene su
sve socijalističke radničke organizacije.5 U dublja razmatranja nacionalnog pitanja
vodstvo Socijaldemokratske stranke nije se upuštalo niti je imalo vlastitu koncep-
ciju, ali se zalagalo za principe nacionalne ravnopravnosti i internacionalizma. U
uvjetima višenacionalnog sastava bosanskohercegovačkog stanovništva, zalagalo se
za jedinstvo nacionalno heterogene radničke klase. U žučnim diskusijama građan-
skih stranaka oko pisma i jezika Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine se
zalagala za priznavanje pune ravnopravnosti oba pisma (ćirilice i latinice) u školama
i društvenom životu i za upotrebu srpskohrvatskog jezika u radu državnih organa,
ureda i javnih preduzeća. U svojim istupima oštro je kritikovala vjerske i nacionalne
sukobe u Bosni i Hercegovini.6
U četvrtoj tematskoj cjelini pod naslovom Radnički pokret u jugoslavenskim
zemljama za vreme Prvog svetskog rata u središtu razmatranja su stavovi socijalista
prema izbijanju rata i ratnim zbivanjima. Još u vrijeme političkih kriza 1911-1913.
godine Socijaldemokratska stranka Bosne i Hercegovine oštro je kritizirala
4
Ibidem, 23.
5
Ibidem, 34.
6
Ibidem, 29-30.
• 47 •
zijad šehić
• 48 •
angažman prof. dr. ijasa hadžibegovića na pisanju sinteza historije Bosne i Hercegovine xix i xx stoljeća
• 49 •
zijad šehić
13
Ibidem, 31-33.
14
Ibidem, 36-40.
• 50 •
angažman prof. dr. ijasa hadžibegovića na pisanju sinteza historije Bosne i Hercegovine xix i xx stoljeća
• 51 •
zijad šehić
18
Ibidem, 223-226
19
Ibidem, 227- 242
20
Ibidem, 242-251.
21
Ibidem, 256-265.
22
Ibidem, 285-288.
23
Horst Haselsteiner, Die etnische und konfesionelle Struktur Bosnien und Herzegovina 1850-1918,
Wien 1997. Rukopis projekta se nalazi u Nacionalnoj biblioteci u Beču.
• 52 •
budimir miličić
Naučni lik prof. dr. Iljasa Hadžibegovića kao istoričara socijalne
i političke istorije radničke klase Bosne i Hercegovine do 1919.
godine
•
Prof. dr. Iljas Hadžibegović je dijete jednog burnog vremena i buntovnog podne-
blja. Rodio se u samo predvečerje Drugog svjetskog rata 27. jula 1938. u selu Crniče
kod Bugojna u zapadnoj Bosni. Završio je sve stupnjeve obrazovanja i to osnovnu
školu i gimnaziju u Bugojnu, fakultetski studij – grupa opšta i nacionalna istorija
u Sarajevu i postdiplomski studij u Beogradu. Odmah po završetku fakultetskog
studija predano se posvetio naučnom radu. Nešto više od pola decenije je radio u
Institutu za proučavanje istorije radničkog pokreta u Sarajevu. Od 1. januara 1971.
godine započinje naučnopedagošku karijeru na Katedri za istoriju Filozofskog fa-
kulteta u Sarajevu, gdje je 10. oktobra 1977. godine doktorirao i dospio do najvišeg
zvanja redovnog univerzitetskog profesora. Godinu dana je proveo na specijalizaciji
u Beču kao stipendista Vlade Republike Austrije, što je iskoristio za usavršavanje
znanja njemačkog jezika i istraživački rad u Haus – Hof und Staatsarchiv – Wien.
Naučni lik Iljasa Hadžibegovića oblikovala je osobena i znamenita socijalistička
epoha Jugoslavije, u čijem je okrilju stvaralački sazrio za velike naučne poduhvate i
ostvarenja, izrastao u vodećeg istoričara socijalne i političke istorije radničke klase
Bosne i Hercegovine do 1919. godine, dao nesumnjiv doprinos napretku bosan-
skohercegovačke i jugoslovenske istoriografije, obogatio naučnu i kulturnu baštinu
vrijednim istoriografskim radovima i stekao zaslužan ugled u istorijskoj nauci Bosne
i Hercegovine, Jugoslavije i šire. Napisao je više od 80 naučnih i stručnih radova, koji
se tematski odnose na socijalnu, političku, demografsku i privrednu istoriju Bosne
i Hercegovine od sredine 19. vijeka do završetka Prvog svjetskog rata. Od toga su 2
monografije i 69 rasprava, članaka, priloga i eseja. Koautor je 1 sintetičkog djela, 4
monografije, 1 zbornika dokumenata i 1 hronologije. Tome treba dodati oglede o
naučnom djelu i naučnom liku akademika Hamdije Kapidžića i Nedima Filipovića,
profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, i šire analize o značaju časopisa Godiš-
njak Društva istoričara Bosne i Hercegovine i Edicije Kulturno nasljeđe Izdavačkog
preduzeća “Veselin Masleša” u Sarajevu u okviru koje je objavljeno više istoriograf-
skih djela. Pojedine studije i članci Iljasa Hadžibegovića su prevedeni na njemački,
• 53 •
budimir miličić
• 54 •
naučni lik prof. dr. iljasa hadžibegovića kao istoričara socijalne i političke istorije radničke klase
• 55 •
budimir miličić
• 56 •
naučni lik prof. dr. iljasa hadžibegovića kao istoričara socijalne i političke istorije radničke klase
• 57 •
budimir miličić
• 58 •
naučni lik prof. dr. iljasa hadžibegovića kao istoričara socijalne i političke istorije radničke klase
situacija da se digne kuka i motika i učini kraj tuđinskom gospodarenju Bosnom i Her-
cegovinom. Rasplet je uslijedio izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine.
Iljas Hadžibegović je dao sveobuhvatnu analizu brojčane snage, socijalnog po-
rijekla, strukture i ekonomskog i socijalnog položaja radničke klase Bosne i Herce-
govine. Uspio je rasvijetliti mnoge nepoznanice. Do Prvog svjetskog rata je, prema
autoru, broj najamnih radnika narastao na 80.000-100.000, od čega je 50% otpa-
dalo na sezonske radnike sa sela. Radništvo se po brojčanoj snazi gubilo u moru
seljačke stihije od 1.763.000 stanovnika. Uveliko je bilo opterećeno mentalitetom i
predrasudama socijalnih, i konfesionalnih i nacionalnih sredina iz kojih je poticalo
i sa kojima je fizički i duhovno bilo u stalnoj vezi. Iz karaktera privrede proizlazila je
mala koncentracija radnika u preduzećima i većim gradovima. Izuzetak čini grad Sa-
rajevo, u kome je 1912. godine živjelo preko 14.000 radnika i namještenika. Rijetka
su preduzeća i rudnici sa više od 500 radnika, kakvih je bilo u svemu 20 i to 2 fabrike
duvana, 2 tkaonice, 1 fabrika šećera, 7 šumsko-industrijskih preduzeća, 2 željezare,
5 rudnika i državne željeznice. Najveća koncentracija radne snage zabilježena je na
izgradnji željezničke pruge Sarajevo - Višegrad - Vardište 15.080 - 27.642 radnika
godišnje, eksploataciji šuma i preradi drveta 22.645, državnom željezničkom sao-
braćaju 5.256 i rudnicima skoro 4.000 radnika. Jedna od karakteristika neagrarne
privrede bila je velika fluktuacija radnika, posebno u preduzećima za eksploataciju
šuma, drvnoj industriji, građevinarstvu i rudarstvu. Struktura stanovništva, potre-
be privrede i osobenosti tržišta radne snage Bosne i Hercegovine neposredno su se
odrazili na strukturu radničke klase. Od 51.871 zaposlenog radnika i činovnika u
neagrarnoj privredi 1907. godine otpadalo je na katolike 39%, pravoslavne 34%,
muslimane 23%, Jevreje 1% i ostale 1%. Pripadnici radničke klase su se regrutovali
iz redova seoskih bezemljaša, siromašnih seljaka, kmetovskih kućnih zadruga, eko-
nomski propalih sitnih feudalaca, proletarizovanih vlasnika malih zanatskih, trgo-
vačkih i ugostiteljskih radnji, nižih činovnika, zemalja Austro-Ugarske Monarhije
i Njemačke, Srbije, Crne Gore i Rumunije. Urbane sredine su patile od hronične
prezasićenosti tržišta viškom ženske radne snage, koja je 1907. godine činila svega
7% od cjelokupnog radništva. Interesi kapitala su diktirali zapošljavanje prvenstve-
no radnika mlađe životne dobi, dovoljno fizički sposobnih da uspješno odgovore
radnim zadacima.
Iljas Hadžibegović je došao do nepobitnog i važnog zaključka da je nepovoljan
društveni i ekonomsko-socijalni položaj radničke klase Bosne i Hercegovine u po-
smatranom periodu proisticao iz prirode okupacionog sistema vlasti, karaktera po-
četnog razvojnog stadija kapitalizma, svojstava rane faze industrijalizacije zemlje,
dominacije povlašćenog stranog kapitala, niskog stepena razvitka proizvodnih sna-
ga, nestabilnih političkih i ekonomskih prilika, Prvog svjetskog rata i niskog nivoa
klasne svijesti radništva. Sve do početka 20. vijeka neagrarna privreda nije poznavala,
• 59 •
budimir miličić
• 60 •
naučni lik prof. dr. iljasa hadžibegovića kao istoričara socijalne i političke istorije radničke klase
• 61 •
budimir miličić
• 62 •
naučni lik prof. dr. iljasa hadžibegovića kao istoričara socijalne i političke istorije radničke klase
• 63 •
seka brkljača
Iljas Hadžibegović i istorija gradova u Bosni i Hercegovini
•
Ukupan opus radova prof. Iljasa Hadžibegovića predstavlja široko polje ogleda iz
teorija modernizacije kao nenamjerna, ali argumentovano stvarna kritika škole kla-
sičnih teoretičara, koji su se odlikovali uopštenošću i krutošću modela. Upotreblja-
vajući istoriju kao argument objašnjenja opšteg modela modernizacije predstavnici
ove škole nastojali su da je objasne kao složen proces linearno ka nezaustavljivom
napretku, imanentnom socijalnoj strukturi, koji kada jednom započne u jednoj sferi
društvene strukture domino efektom u crno-bijelom obrascu dihotomija, suprostav-
ljenog tradicionalnog i modernog, širi se na sve ostale, ka progresu kao smislu i cilju
istorijskog razvoja čovječanstva. I upravo u vrijeme sedamdesetih godina 20. stoljeća
kada ova škola doživljava najjače kritike i prigovore zbog relativne šematizacije, ne-
dovoljne istoričnosti i nedostatka teorijske sofisticiranosti, i uporedo sa novim rede-
finiranim pristupom problemu modernizacije, prof. Hadžibegović je istraživao slo-
žene probleme društvene istorije Bosne i Hercegovine. Dugo 19. stoljeće i u Bosni
i Hercegovini, dva okvira periodizacije omeđena 1878. i 1918. godinom, posebno
je zahvalan poligon za ispitivanje modernizacije, koja se u savremenim teorijskim i
istraživačkim pristupima podrzumijeva kao tranzicioni društveno-istorijski proces,
čije ispitivanje prvenstveno pretpostavlja analizu kretanja društvenih struktura kroz
prostor i vrijeme, i utvrđivanje razvojnih modela, razvojnih stadijuma i istorijskih
prekretnica socijalnih promjena.
Ne podređujući ovaj hronološki niz u životu jedne zemlje šemama raznih škola i
teorija, nego baš organski odozdo, od rezultata fundamentalnih istraživanja objav-
ljene i neobjavljene građe, kritike i analize kako izvora tako i relevantne literature,
opus prof. Iljasa Hadžibegovića nosi isprepleteno, u zavisnosti od prirode proble-
matike o kojoj piše, karakteristike i tradicionalne istoriografije, postavki i ambicija
škole Annales-a, zatim empiričara, kao i savremenih teoretičara moderne.
Naime, Bosna i Hercegovina u modernizacijskim procesima fokusiranim na gra-
dove, odnosno urbanizaciju, kao u glavnom djelu sa tom tematikom pod naslovom
Bosankohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, ili na stanovništvo, kao npr.
u studiji pod naslovom Konfesionalna i nacionalna struktura stanovništva u kotaru i
gradu Jajcu od 1851. do 1991. godine, ili na bazičnu društvenu strukturu kao rezultat
• 65 •
seka brkljača
• 66 •
iljas hadžibegović i istorija gradova u bosni i hercegovini
• 67 •
seka brkljača
• 68 •
iljas hadžibegović i istorija gradova u bosni i hercegovini
autor kao da vrši oglede iz egzaktnih nauka potvrđujući rezultate svojih analiza kon-
kretnim primjerima, koji su tako plastični i privlačni i čitaocima laicima.
Prigodnim, a heterogenim analitičkim aparatom, prof. Hadžibegović je istovre-
meno pokazao da je modernizacija protivrječan i disharmoničan proces, parcijalna
modernizacija, ili, po nekom autorima teoretičarima, deformisana ili konzervativna,
i otvorio buduće pravce istraživanja, ne samo hronološki nego duboko i u zadatom
periodu i teritoriju. Revidirajući teorijsku premisu klasika modernizacije o jedno-
smjernom razvoju prema modelu Zapada (evropeizacija, amerikanizacija), doprino-
si svojim modelom danas široko prihvaćenom stavu da svaka zemlja je imala, a ovdje
je riječ o modernizaciji u prošlosti, sopstveni, specifični put razvoja.
Uloga države kao specifične institucionalne elite, složene subordinirajuće uprav-
ne strukture, je prvoklasni faktor razvoja bosanskohercegovačkih gradova zadatog
perioda Hadžibegovićevog ogleda. Kroz njeno djelovanje i po posljedicama tih rad-
nji na društveno-ekonomskom planu, bazirano na tradicionalno-patrijarhalnom
nasljeđu urbanog života i sporom evolucionizmu u sferi agrarnih odnosa na selu,
rađa se slika gradskog i drugačijeg, promijenjenog, modernijeg, ali svakako urbanog
bića, koje se može nazvati baš osobeno bosanskohercegovačkim.
• 69 •
amila kasumović
Ritam doseljavanja i socijalna struktura doseljenika u Bosni i
Hercegovini prema radovima prof. dr. Iljasa Hadžibegovića
•
U XX stoljeću se, osobito nakon Prvog svjetskog rata, radilo na afirmaciji i ra-
zvoju ekonomske i socijalne historije. Tome su veliki doprinos dale generacije histo-
ričara stasale oko časopisa Anali, koji su predmet istraživanja prenijeli s elite na šire
društvene slojeve. Pri tome, kvalitet izvora nije bio toliko značajan, koliko kvalitet
postavljenog istraživačkog pitanja. Poseban doprinos analista, iako su razlike među
generacijama evidentne, bio je u iznalaženju i razvijanju novih znanstvenih metoda
istraživačkog rada, što je za posljedicu imalo “otkrivanje” novih-starih historijskih
izvora kao što su popisi stanovništva, registri rođenih, umrlih, vjenčanih itd. Seri-
jalni pristup prošlosti postaje paradigma istraživačkog rada, a kvantifikacija nezao-
bilazan metod. Ovaj metod će 50-ih godina XX stoljeća naći primjenu i u historij-
skoj demografiji. Budući da se 70-ih javila kritika kvantitativne metode, historijska
demografija se počela više povezivati s antropologijom. Interdisciplinarni pristup
predmetu istraživanja postaje sam po sebi razumljiv. Nakon Drugog svjetskog rata
se više ne može govoriti o metodološkim preokupacijama na jednom općem nivou,
uglavnom zbog toga što je praksa historičara postala isuviše raznovrsna da bi se mo-
gla svesti na jednaka, uvijek i svugdje važeća načela.
Prof. dr. Iljas Hadžibegović je, u nastojanjima da izvrši analizu i rekonstrukciju
određenih društvenih struktura u prošlosti, gazio stazama gorespomenutih traganja
historijske znanosti. Uvidom u autorovu bibliografiju postajemo svjesni činjenice
da su u fokusu njegova interesovanja problemi iz socijalne i ekonomske historije, te
iz historijske demografije. Obzirom na predmet našeg vlastitog historijskog traga-
nja, učinilo nam se interesantnim obraditi pitanje stranaca u njegovim radovima. Pri
tome je važno istaći da je profesor Hadžibegović imao različite pristupe ovom pro-
blemu: od toga da je razmatrao pitanje nacionalnih manjina u Bosni i Hercegovini
austrougarskog perioda na jednom više sintetskom nivou (“Nacionalne manjine u
Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine 1878-1918 godine”), preko
analiza konfesionalne, etničke i nacionalne strukture u pojedinim gradovima i kota-
rima (npr. Jajce, i Tuzla) do studija koje su tretirale problem jedne određene grupe
stranaca koja je bila prisutna na tlu Bosne i Hercegovine u spomenutom periodu
• 71 •
amila kasumović
• 72 •
ritam doseljavanja i socijalna struktura doseljenika u bosni i hercegovini
riječi, a koji su bili predstavljeni u širokoj paleti zanimanja kao što su: činovnici,
učitelji, poduzetnici itd. Naseljavali su se većinom u gradovima poput Sarajeva, Ba-
nja Luke, Tuzle, Zenice i Mostara. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, njihovo
prisustvo u Bosni i Hercegovini je bilo neminovno, budući da je u svim sektorima
državne uprave ostajalo upražnjenih mjesta koja domaći ljudi nisu mogli popuniti
(npr. prema popisu iz 1921. ih je u Sarajevu bilo 1333). Poslije Drugog svjetskog
rata najveći broj Slovenaca zabilježen je 1953, jer je ovaj period, prema objašnjenju
autora, predstavljao početak drugog petogodišnjeg plana i industrijalizacije u koje
su se Slovenci uklapali svojim kvalifikacionim i obrazovnim strukturama. Svaki na-
redni popis je bilježio opadanje ukupnog broja Slovenaca u Bosni i Hercegovini, ali
i poboljšanje na polju njihove kvalifikacijske i obrazovne strukture.
Rad koji tretira pitanje plana naseljavanja ruskih zarobljenika njemačke nacio-
nalnosti u istočnoj Bosni na prijelomu 1915. i 1916. godine predstavlja odstupanje
u pogledu korištene izvorne podloge. Opsežan statistički materijal zamijenjen je do-
pisima razmijenjenim između Ministarstva rata i Zajedničkog ministarstva finansi-
ja. Ovakva građa pruža istraživačima nešto sigurniju osnovicu za zaključivanje, ali je
strogi kritički pristup i dalje potreban. Većina sadrži elaborate koji precizno i detalj-
no analiziraju datu problematiku. Ideja o naseljavanju spomenute skupine je potekla
od kapetana Aurela Sprunga koji je 1915. služio u logoru ruskih ratnih zarobljenika
u Vizelburgu. Tamo je bilo i 200 seljaka njemačke nacionalnosti, za koje je istaknuto
da su u Rusiji imali ulogu tzv. “Musterbauer”, da su bili marljivi i privrženi njemač-
kom jeziku i tradiciji. Time je objašnjeno zašto bi baš ova grupa trebala biti naseljena
u Bosni. Osim toga, dat je i odgovor zašto bi istočna Bosna trebala postati mjestom
njihova novog prebivališta: ovaj kraj je gotovo ostao bez ljudi; srpski kmetovi su
napustili zemlju koju su do tada obrađivali, te je ista pripala državi; istovremeno
je aginska zemlja ostala neobrađena. Naseljavanje njemačkih seljaka porijeklom iz
Rusije u ovom kraju bi bilo od ekonomskog i političkog značaja: zemlja bi bila obra-
đena, a pouzdani element bi činio čvrst bedem prema neprijateljskim aktivnostima.
Rezultate do kojih je profesor Hadžibegović došao u svojim istraživanjima može-
mo sublimirati na slijedeći način: u Bosnu i Hercegovinu se u toku četrdeset godina
trajanja austrougarske vladavine doseljavao znatan broj lica, od kojih je najveći broj
dolazio s područja same Monarhije, te nešto manje iz inostranstva. Doseljenici koji
su dolazili iz jedne ili druge polovice Monarhije uglavnom su potjecali sa srpsko-hr-
vatskih govornih područja. Ne možemo sve doseljenike svrstati u grupu imigranata,
budući da su neki od njih bili sezonski radnici ili vojnici, koji su se nakon završene
sezone ili roka služenja vraćali u svoju domovinu. Od trajnih useljenika se posebno
ističu činovnici, koji su bili potrebni na različitim, uglavnom višim administrativ-
nim razinama, jer je domaći kadar bio nedovoljan brojem, ali i kvalifikacijski manj-
kav. Znatan je dio i prosvjetnih radnika, poduzetnika, te seljaka-kolonista. Budući
• 73 •
amila kasumović
• 74 •
hana younis
Nijemi svjedoci postojanja -
Privatna zbirka prof. dr. Iljasa Hadžibegovića
•
U februaru 2012. godine navršavaju se dvije godine od kako je izmučen bolešću
preminuo prof. dr. Iljas Hadžibegović.
Knjige, arhivski dokumenti i ispisi iznad kojih je profesor Hadžibegović pro-
vodio najviše vremena, i na kojima je ostavio mnogobrojne komentare, nijemi su
svjedoci njegove profesionalne aktivnosti, ali u isto vrijeme i njegovog privatnog
života. Upravo zato sam se odlučila napisati tekst o profesoru Hadžibegoviću kroz
prizmu njegovih ličnih zapisa, pohranjenih u sklopu njegove zaostavštine, u Boš-
njačkom institutu u Sarajevu. Njegove, decenijama, uredno zapisivane bilješke
pružaju najvjerodostojniju sliku profesorovog života i rada, stoga će upravo one
biti vodilja u ovom tekstu.
Zaostavštinu prof. dr. Iljasa Hadžibegovića, poklonila je njegova supruga Jasmi-
na Hadžibegović, Bošnjačkom institutu u Sarajevu, nakon njegove smrti.1 Komplet-
na zaostavština se može podijeliti u dvije osnovne zbirke: privatne biblioteke, koja
sadrži preko 1800 knjiga iz raznih oblasti historije i drugih srodnih nauka, i privatne
zbirke, u kojoj se, između ostalog, nalaze kopije arhivske građe, mnogobrojni ispisi i
komentari iz knjiga, privatna pisma, lična dokumenta, kopije knjiga i članaka.
Svima nama koji smo imali sreće da upoznamo i sarađujemo sa profesorom Had-
žibegovićem, istraživanje privatne zbirke zapravo je samo podsjećanje na njega i
uklapanje dodatnih djelića u mozaiku njegovog života. Doista, nekoliko desetina
metara, još uvijek nesređene i nepristupačne, zbirke ispisane karakterističnim profe-
sorovim rukopisom, širom otvara vrata u skoro svaku pojedinost, ne samo na profe-
sionalni nego i privatni život, ovog prije svega velikog čovjeka i naučnika.
Pregledajući na desetine kutija privatne zbirke profesora Hadžibegovića, nala-
zimo mnoštvo sitnih detalja, koji za naučnu javnost ne znače mnogo, ali za razu-
mijevanje profesorovog života i upoznavanje njegovog odnosa prema nauci govore
sasvim dovoljno. Tu su, pored ostalog, članska knjižica iz Narodne biblioteke izdate
1
ahvaljujem se direktorici Bošnjačkog instituta u Sarajevu gospođi Amini Rizvanbegović-Džuvić,
Z
što mi je dozvolila da zbirku prije njenog inventarisanja pregledam u potpunosti.
• 75 •
hana younis
još 1965. godine, kartica iz arhiva u Beču iz 1967. godine, obrasci za naručivanje
građe u Bečkim arhivima, zapisi sa ispita iz 1973. godine još dok je profesor bio
asistent, i mnogi drugi dokumenti koji ukazuju na same početke naučnog rada pro-
fesora Hadžibegovića.
Možda baš zbog toga što je profesor svoja prva istraživanja, kao mladi naučnik,
proveo u Beču, ovaj grad je uvijek zauzimao posebno mjesto na njegovim predava-
njima. U Beč je 1967. godine, sa 29 godina, otputovao kao stipendista austrijske
vlade na istraživanje. Mogu samo zamisliti koliko je potvrda o dobivanju ove stipen-
dije, a koja se nalazi u zbirci, obradovala profesora u to vrijeme. Arhiv u Beču, je za-
pravo, uvijek za profesora Hadžibegovića predstavljao poticaj za detaljnije izlaganje
o nekoj temi, i mi, njegovi studenti, uvijek smo znali da spominjanje Bečkih arhiva
znači dodatni sat predavanja. No, to me nimalo ne čudi sada kada sam uvidjela koli-
ko je ručno ispisanih stranica u profesorovoj privatnoj zbirci upravo iz ovih arhiva.
Na stotine uredno ispisanih fišea, kartica, listova, sa kompletnim podacima po-
hranjeno je među brojnim kopiranim dokumentima koje je profesor Hadžibegović
godinama sakupljao. Mislim da su ovi podaci od velike važnosti za sve historičare, ali
i demografe, i statističare koji će sve popise ikada napravljene u Bosni i Hercegovini
pronaći upravo u ovoj zbirci.
Zadivljujuća je činjenica koliko je samo puta, profesor Hadžibegović, prepisao
i linijarom napravio tabele u koje je ubacivao svaki podatak o broju stanovnika na
koje je naišao, počevši od 1851. godine pa sve do 1990. godine.
Kompletna profesorova dokumentacija koja je bila potrebna za prijave na kon-
kursima za izbore u zvanja, od asistenta do docenta, njegove biografije i bibliografi-
je, kao i sva popratna dokumentacija nalaze se uredno složeni u ovoj zbirci.
Pored raznih tema koje je profesor Hadžibegović istraživao, još kao mladi asi-
stent, poput Socijalističke stranke, socijalne zaštite radnika, i drugih u zbirci se u
posebnoj fascikli nalazi spremljen kucani tekst svakog poglavlja njegove doktorske
disertacije pod naslovom Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj
do 1914. godine. Nakon nekoliko kutija nailazim i na prijavu i obrazloženje iste, a
zatim referat o prihvatanju teme, i konačno izvještaj o ocjeni iste. Isčitavanjem svake
kucane verzije, na kojima se nalazi bezbroj komentara koje je profesor ispisivao olov-
kama različite boje kako bi poslije ispravljanje bilo jednostavnije, vidi se koliko je
profesor bio detaljan, ali prije svega odgovoran pri pisanju i citiranju svake pojedine
riječi. No, on to nije radio samo za svoju knjigu, mnogobrojni su ispisi iz članaka,
knjiga, separata, koje je profesor godinama sakupljao, komentarisao i provjeravao.
Navest ću samo recenziju za Izabrana djela, Hamdije Kreševljakovića, koja su izašla
1991. godine, recenzija je prepisivana nekoliko puta, a kartice sa potrebnim isprav-
kama u tekstu otkucane su na više stranica i uredno spojene spajalicom.
• 76 •
nijemi svjedoci postojanja - privatna zbirka prof. dr. iljasa hadžibegovića
• 77 •
hana younis
Ako princip post quem i ante quem, kao jedno od obaveznih profesorovih pita-
nja na ispitu, primjenim na njegov život i rad onda ću sebi dati za pravo da to bude
početak agresije na Bosnu i Hercegovine, koji se u potpunosti može, naprosto osjeti-
ti u ovoj zbirci. Stoga mi se posebno važnim čini reći nešto i o periodu nakon 1992.
godine koje je u odnosu na ostali dio zbirke relativno manjeg obima. Ovaj period
uglavnom se sastoji od jednog malog broja dokumenata, koje je profesor sakupio
dok je istraživao u Austriji i Njemačkoj, u periodu od augusta 1994. do maja 1996.
godine, i nekoliko diplomskih radova. Zapravo je mnogo više kopiranih separata i
novinskih članaka. Mali ispisani komentari na papirićima, njihov sadržaj, skice pri-
vatnih pisama, komentari novinskih članaka, ispisanih na već korištenom papiru,
samo su mali pokazatelj ratnih stradanja koje je profesor Hadžibegović, kao i ostali
građani opkoljenog Sarajeva, preživljavo. I pored ratnih dejstava, koja su svim sta-
novnicima opkoljenog Sarajeva onemogućavali normalan život i rad, profesoru je
najteže padala razdvojenost od kćerki. Kada je napustio Sarajevo 1994. godine, nije
ni znao kako piše u jednom pismu, da je bio tako bolestan i da je naglo gubljenje na
težini bilo uzrok zdravstvenih problema.
A život u opkoljenom Sarajevu je zaista ostavio trajne posljedice na profesorovo
zdravlje. Iz perioda nakon 1996. godine datira i jedan po veličini najmanji papirić u
cijeloj zbirci na kojem je profesor Hadžibegović napisao: “Ginkocel tablete, lijek-ta-
blete protiv zaboravljanja” (...), a onda opet nekoliko skica privatnih pisama, nakon
kojih se zapitam koliko je dobro bilo pamtiti vrijeme “Balkanske tame koja izgleda
nema kraja (...)” kako je profesor zapisao u ljeto 1993. godine.
Nakon završetka rata, kako je vrijeme prolazilo, profesorovi komentari na rado-
vima postajali su sve kraći, a kao odraz bolesti koja je profesora sve više crpila, na
početku svakog sačuvanog diplomskog rada, uvijek je zapisivao “pročitano”.
Ipak, bez obzira na sve moram napomenuti, da ga mi, njegovi poslijeratni stu-
denti, pamtimo baš po njegovom veselom duhu, uvijek spremnog da prokomenta-
riše svaki naš odgovor na njemu karakterističan način, kritički ali uvijek sa dozom
humora.
Kako je bolest iznenada u potpunosti onemogućila profesora u daljem izučava-
nju bosanskohercegovačke prošlosti pokazuje i njegov rad na rukopisu, pohranjen u
ovoj zbirci, pod naslovom “Bosna i Hercegovina 1850.-1878.”, koju je po posljednji
put pregledao, ali samo do 88 stranice gdje mu je ostala uredno zašiljena zelena olov-
ka, kojom je ispisivao posljednje komentare na tekst.
Na kraju bih spomenula pet crvenom i sivom bojicom išaranih papira zbijenih
među dokumente zbirke profesora Hadžibegovića. Moram reći da sam se glasno
nasmijala vidjevši ih. Neki istraživač bi se zasigurno upitao: Šta je profesor Hadži-
begović htio reći? A mi koji smo imali privilegiju druženja sa njim tačno možemo
zamisliti sliku Tare, profesorove unuke, kako crta na njegovim papirima, i krišom ih
• 78 •
nijemi svjedoci postojanja - privatna zbirka prof. dr. iljasa hadžibegovića
ostavlja u njegove dokumente. I možda je ovo i najbolji način da završim ovaj tekst o
profesoru Hadžibegoviću, s obzirom da smo svaki zajednički malo duži razgovor za-
vršavali upravo pričom o njegovoj unuci, Tari, a poslije i Farah, i njihovim trenutnim
vragolijama, o kojima je profesor sa tako mnogo ljubavi uvijek govorio.
Ja lično mogu samo reći da sam zaista imala veliku sreću, da je profesor Hadži-
begović bio moj mentor na diplomskom i magistarskom radu. Njegovi komentari,
detaljna uputstva i sati provedeni na konsultacijama predstavljali su za mene ne-
procjenjivo iskustvo u mojim prvim naučnim koracima. Iskreno mu se zahvaljujem,
na podršci koju sam uvijek imala od njega, i njegovom upornom insistiranju da se
bavim društvenim temama, rekla bih mu da je bio upravu i da se nisam pokajala.
Neka je rahmet duši njegovoj.
• 79 •
husnija kamberović
Iljas Hadžibegović kao direktor Instituta za istoriju (1987-1990)
•
Iljas Hadžibegović je naučnu karijeru počeo u Institutu za istoriju 1. jula 1964.
i tu ostao do 31. decembra 1969, kada je prešao na Odsjek za istoriju Filozofskog
fakulteta u Sarajevu. U Institut se vratio 1987. na poziciju direktora i tu dužnost
obavljao tri godine, do 1990, mada je izabran na mandatni period od četiri godine.
Njegov povratak u Institut prošao je svu predviđenu zakonsku proceduru. Naj-
prije je u julu 1987. raspisan konkurs za izbor direktora, na koji se javio samo jedan
kandidat – prof. dr. Iljas Hadžibegović. Konkursna komisija je na sastanku 28. jula
1987. konstatirala da je Hadžibegović “afirmisani naučni radnik, koji dobro poznaje
problematiku rada i programsku orijentaciju Instituta, obzirom da je izvjesno vrije-
me radio u Institutu i da je bio njegov višegodišnji spoljni saradnik. Imajući u vidu
navedene činjenice, profil i naučnu orijentacijiu kandidata, kao i njegovu društve-
no-političku angažovanost, Konkursna komisija je jednoglasno odlučila da se pred-
loži Savjetu Instituta da izabere Iljasa Hadžibegovića za direktora Instituta”.
Prema tadašnjoj uobičajenoj proceduri dobivanja saglasnosti političkih i dr-
žavnih institucija, konkursni materijal je poslan komisijama za kadrovska pitanja
u Konferenciji SSRN, Predsjedništvu SRBiH, Izvršnom vijeću SRBiH, Skupštini
SRBiH, Vijeću Saveza sindikata. Saglasnost Izvršnog vijeća SRBiH je stigla 17. sep-
tembra 1987, nakon čega je za 24. septembar 1987. sazvana sjednica Naučnog vijeća
Instituta. Na dnevnom redu se našla tačka naslovljena Davanje mišljenja o naučnim
i stručnim kvalifikacijama kandidata za direktora Instituta. Sjednici su bili prisutni
Ibrahim Karabegović, Staniša Tutnjević, Nedim Šarac, Enes Pelidija, Ahmed Had-
žirović, Tihomir Klarić, Mladen Ančić, Avdo Sućeska i Iljas Hadžibegović. Odsutni
su bili Drago Borovčanin, Budimir Miličić, Rafael Brčić i Đuro Tošić. Zapisnik je
vodila Nejra Krilić.
Na sastanku je Ibrahim Karabegović, dotadašnji direktor Instituta i predsjednik
Naučnog vijeća, upoznao prisutne da se na raspisani konkurs za direktora javio Iljas
Hadžibegović, jedini kandidat, te obavijestio o stavu Konkursne komisije, koja je po-
držala Hadžibegovićev izbor, i saglasnosti republičke vlade za taj izbor. Zaključak Na-
učnog vijeća je bio da se uputi prijedlog Savjetu Instituta da Hadžibegovića izabere za
direktora. Odlukom Savjeta broj 01-0104-228. od 28. septembra 1987. Hadžibegović
• 81 •
husnija kamberović
• 82 •
iljas hadžibegović kao direktor instituta za istoriju (1987-1990)
• 83 •
husnija kamberović
• 84 •
iljas hadžibegović kao direktor instituta za istoriju (1987-1990)
• 85 •
ibrahim karabegović
Kratak osvrt na višegodišnje druženje i naučnu saradnju sa rahmetli
Iljasom Hadžibegovićem
•
Prof. Dr. Iljas Hadžibegović rođen je 27. jula 1938. godine u Crniču, predgrađu
Bugojna. Otac Sulejmanbeg i majka Behidža imali su pet sinova od kojih su dvojica
najmlađih, Iljas i Reuf, završili Filozofski odnosno Medicinski fakultet. Stariji brat
Reuf je poznati ginekolog u Bugojnu i okolini. Iljas se opredijelio za studij istorije,
za nauku koju je najviše volio.
Polovinom oktobra 1963. godine izabran sam za asistenta u Institut za proučava-
nje istorije radničkog pokreta, od 1974. godine Institut za istoriju. Nepunu godinu
kasnije za asistenta u Institut izabran je i Iljas Hadžibegović. Od tada pa narednih
trideset i više godina trajalo je naše prijateljstvo i naučna saradnja. To prijateljstvo
je učvršćeno i kumstvom, a Iljas je sevep da kasnije postanem i bugojanski zet. U
nekoliko navrata bio sam gost Iljasovih roditelja. Iskreno sam se radovao kad mi
se pružila prilika da i ja u Modriči ugostim mlađeg kolegu. Stariji sam od Iljasa 7
godina, ali moram priznati, nakon nekoliko godina moj odnos prema njemu, ličio
je na odnos profesor-student. Često sam, nemoćan da razriješim neko od pitanja, ili
da se odlučim za neko od rješenja, tražio savjet od Iljasa. Za takve probleme je naj-
češće njegov prijedlog bio: “neka to prenoći” pa ćemo donijeti odluku. Iljas je što bi
se reklo, razmišljao potrbuške, duboko i njegovi savjeti i preporuke su sagovorniku
uvijek dobro došle. Potrebno je istaći da je i on uvažavao savjete svojih kolega.
Naše druženje nastavljeno je na postdiplomskom studiju u Beogradu, i to na ne-
običan način. Naime, ja sam se već od oktobra 1963. godine nalazio u Beogradu
na postdiplomskom studiju, a Iljas će se pridružiti svojim kolegama u jesan 1964.
godine. Dočekao sam ga na beogradskoj željezničkoj stanici i predložio da večeramo
u Gradskom podrumu gdje je svirao poznati orkestar Paje Nikolića, a pjevala je ču-
vena Divna Kostić. Osvanuli smo u podrumu i tako slučajno, započeli naše druženje
i naučno usavršavanje u Beogradu. Naravno, moglo se to jednom i nama dogoditi.
Budući da sam na vrijeme položio sve ispite za prvu godinu studija stekao sam
pravo na smještaj u studentskom gradu. To svoje pravo ustupio sam Iljasu, a ja sam i
dalje stanovao kod sestre i zeta u Beogradu.
• 87 •
ibrahim karabegović
• 88 •
kratak osvrt na višegodišnje druženje i naučnu saradnju sa rahmetli iljasom hadžibegovićem
radniku. Bio je poznat kao istraživač, provodio je dane, mjesece, pa i godine u arhiv-
skim ustanovama. Njegovi naučni rezultati zasnovani su prije svega na arhivskoj gra-
đi, a to se najbolje vidi na njegovim knjigama (o bosansko hercegovačkim gradovima
i doktorska disertacija) koje su svojevrsni pionirski poduhvati.
Ovom prilikom bih želio da upozorim mlađe naučne radnike - istoričare da
posvete posebnu pažnju tekstu koji je objavljen u Istoriji SKBiH pod naslovom
“Društveno-ekonomski uslovi za nastanak radničke klase i stvaranje prvih radnič-
kih udruženja u Bosni i Hercegovini” str. 15-89. čiji je autor dr. Iljas Hadžibegović.
Malo je poznato da je ovaj tekst od autora koji se bave ovom problematikom oci-
jenjen kao najuspješniji i najbolji. Po mom mišljenju ovaj tekst odnosno studija je
najbolji primjer kako treba pisati. On je posebno poučan za mlađe naučne radnike
čiji su tekstovi opterećeni opširnim citiranjem, pa čestim navođenjem dokumenata
in extenso. Iljasova studija je primjer savršene organizacije i naučne interpretacije
teksta u obliku sinteze.
Najbolji primjer naše saradnje je Iljasovo učešće u radu na monografijama “Mo-
driča i okolina kroz istoriju”, Modriča 1986. godine i “Poljoprivredno dobro u Mo-
driči (1886-1918)”, Modriča 1986. godine (koautorstvo sa prof. Mulićem).
Posebno me je obradovala činjenica što se Iljas odlučio, dobrim dijelom i na
moje insistiranje, da preuzme ulogu direktora Instituta za istoriju u periodu od
01.10.1987. do 30.09.1990. godine. Kako je poznato, Iljas na ovoj funkciji nije iz-
držao do kraja.
Ubrzo su i Bosnu i Hercegovinu zahvatila tmurna vremena i tragični događaji koji
su uticali na našu saradnju. U toku 1994. godine, uz još nekoliko kolega iz Instituta, i
ja sam se angažovao na Filozofskom fakultetu, na kojem sam se još više zbližio sa Ilja-
som, koji je bio jedan od potpisnika referata za moj izbor u zvanje redovnog profesora.
Saradnja na Fakultetu bila je kratkog vijeka, ali veoma plodonosna. Naime, ponudu
Glavnog štaba Armije Bosne i Hercegovine, početkom 1994. godine, da se napiše pre-
gled istorije Bosne i Hercegovine, Institut i istoričari sa Filozofskog i Pravnog fakulteta
rado su prihvatili. Bilo mi je poznato da se Iljas sprema da napusti Sarajevo, ali, ja u
ulozi predsjednika Redakcije, nisam imao potrebu da ga požurujem da na vrijeme za-
vrši svoj dio, period austrougarske vladavine, koji je radio zajedno sa profesorom Mu-
stafom Imamovićem. Završetak svoje dionice, teksta koji može da posluži kao primjer
kako traba pisati, i meni kao šefu Redakcije bila je najbolja podrška.
Iljas je u ljeto 1994. godine napustio Sarajevo i pridružio se svojim najbližim.
Jubilarna Lincerska konferencija, početkom septembra 1994. godine, bila je razlog
da se vidimo i da pokažemo učesnicima iz cijelog svijeta da Bosna i Hercegovina
nije pokorena i da se bori pod nadčovječanskim uslovima. U postdaytonsko vrijeme
vrijedno je pomenuti Iljasovo i učešće Tomislava Išeka na naučnom skupu u Mađar-
skoj 1999. godine. Ja sam se divio nastupu mojih kolega koji su referisali o položaju
• 89 •
ibrahim karabegović
• 90 •
vera katz
Prof. dr. Iljas Hadžibegović – Učitelj i prijatelj
•
Sjećanje na prof. dr. Iljasa Hadžibegovića vezano je za tridesetogodišnje razdo-
blje – od školske 1976./77. do 2006. godine. Dolazak na treću godinu studija bio
je početak upoznavanja, kada je prof. Hadžibegović u zvanju višeg asistenta vodio
vježbe iz Istorije naroda i narodnosti Jugoslavije. Bio nam je vrlo blizak i uz osmjeh
nas učio jasnoći izražavanja, načinu prezentacije naših kratkih radova na zadane
teme, pisanju prikaza i osvrta na knjige i strpljivo nam ukazivao na gramatičke i
stilske greške, ali nas je učio i civiliziranom vođenju dijaloga. Njegov odnos prema
onima koji su ozbiljno shvatili svoje zadatke bio je prijateljski, primjedbe i sugestije
upućivao nam je na način dobrog učitelja, hrabrio nas, ali nas je i vraćao na ponovo
pisanje radova, što smo mi zvali popravnim, a sve je to bilo u funkciji dorade zada-
taka do zadovoljavajuće razine. Mada smo za taj rad s profesorom Hadžibegovićem
dobivali samo potpis u indexu, a ne i ocjenu, trudili smo se, pa smo nakon tih vježbi
bili mnogo pismeniji a seminarski radovi iz nastavnog predmeta Historije novog
vijeka bili su bolji. Slikovito objašnjavanje pojedinih povijesnih procesa ostalo mi je
do danas u sjećanju, kao npr. kratke priče o raslojavanju prenapučenih sela, zatim o
“famoznom” novom dimnjaku na seoskom imanju, što je imalo za posljedicu daljnje
usitnjavanje seoskih posjeda, zatim o neobrazovanosti stanovništva, o solidarnosti
u siromaštvu itd, itd. Tumačio nam je i mnoge riječi i pojmove, a za otkrivanje zna-
čenja onih koje smo već morali znati upućivao nas na rječnike. Nekim temama pro-
fesor Hadžibegović davao je živost tako što nas je upućivao na književne klasike u
čijim se djelima plastično opisuju povijesni događaji. Govorio nam je da književnost
može dočarati svakodnevni život stanovništva na selu, u gradovima, ukazati na stva-
ran život i odnose među ljudima. Također, znao je recitirati dijelove nekih pjesama
i učiniti ta tri sata vježbi mnogo dinamičnijim, a nas zadiviti nad spoznajom koliko
se pojedine pjesme, romani, kratke priče i historiografska djela isprepliću u istraži-
vanjima. Iz tog vremena u sjećanju su ostala i druženja na pauzama između sati kada
profesor nije odlazio u svoj kabinet već je ostajao s nama na hodniku i vodio razgo-
vore o studentskom standardu, mogućnostima stipendiranja, kreditiranja i sličnom.
Dvadeset godina nakon studija ponovo sam srela profesora Hadžibegovića na
projektu “Slovenci na prostoru nekadašnje Jugoslavije izvan Slovenije” u organizaciji
• 91 •
vera katz
• 92 •
prof. dr. iljas hadžibegović – učitelj i prijatelj
• 93 •
ladislav hladký
Nekoliko sjećanja češkog povjesničara na profesora
Iljasa Hadžibegovića
•
Danas, kad razmišljam o tome zašto je jedno od mojih stručnih područja postala
povijest Bosne i Hercegovine, moram konstatirati da je važni faktor koji je na počet-
ku moje karijere bio presudan za problematiku kojoj ću se kao povjesničar posvetiti,
bio susret s profesorom Iljasom Hadžibegovićem.
Prvi smo se put susreli u jesen 1987. godine u Pragu u povodu 21. sastanka čeho-
slovačko-jugoslavenske komisije povjesničara. Ta bilateralna znanstvena komisija,
koja je djelovala od sredine 60-ih godina 20. stoljeća kako bi organizirala i razvijala
uzajamnu suradnju među povjesničarima tadašnje Socijalističke Federativne Repu-
blike Jugoslavije i tadašnje Čehoslovačke, gotovo se četvrt stoljeća redovito sastajala
i održavala (naizmjence jednu godinu u Čehoslovačkoj, a drugu u Jugoslaviji) zajed-
ničke znanstvene sastanke, na kojima se razgovaralo o različitim temama iz povijesti
naroda obiju zemalja. Predavanja i rasprave s tih znanstvenih skupova objavljeni su u
nizu zanimljivih i vrijednih stručnih zbirki. Profesor Hadžibegović aktivno je sudje-
lovao u radu komisije 70-ih i 80-ih godina. Godine 1986. bio je, na primjer, jedan od
glavnih organizatora jubilarnog 20. sastanka, koji se održao u Sarajevu. Ja sam u to
vrijeme bio sasvim mladi povjesničar. Na sastanku komisije u Pragu sudjelovao sam
prvi put. Hadžibegovićeva osobnost odmah me privukla. Taj bosanski povjesničar
bio mi je zanimljiv ne samo zbog svoje stručnosti, nego i zbog vrlo društvene, pri-
jateljske naravi te karakterističnog decentnog smisla za humor. Istodobno je bio za
mene oličenje još jedne vrlo važne, kako mi se u to vrijeme barem činilo, “bosanske”
osobine: svoga naizgled anacionalnog ponašanja i stavova. To mi je bilo vrlo simpa-
tično, ali i ne samo meni.
Iako su se sastanci čehoslovačko-jugoslavenske komisije povjesničara održavali u
vrijeme socijalizma i svi su jugoslavenski članovi komisije tada službeno zastupali stav
o “bratstvu i jedinstvu jugoslavenskih naroda”, tijekom rasprave o nekim, osobito et-
ničkim, pitanjima to je među njima često izazivalo jake emocije. Češkim organizato-
rima sastanaka zbog toga je bilo žao te su ustrajno pokušavali smiriti takve rasprave.
U tome im je svesrdno pomagao Iljas Hadžibegović, koji se uvijek trudio ostati miran
te nastale nacionalne sukobe skrenuti na šalu. Zbog tog svog nekonfliktnog pristupa i
• 95 •
ladislav hladký
• 96 •
nekoliko sjećanja češkog povjesničara na profesora iljasa hadžibegovića
• 97 •
ladislav hladký
njega i dr. Miroslav Šesták). Bio je to prilično tužan sastanak s čovjekom slomljenog
srca. Hadžibegoviću je neposredno prije rata objavljena u Sarajevu uspješna knji-
ga Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća (1. izdanje, Sarajevo
1991). Mi, njegovi prijatelji dobili smo tu knjigu od autora u Beču. Iz nje smo nakon
povratka u Češku njezin opsežan i faktografski vrlo sveobuhvatan uvod preveli na
češki te ga objavili u Pragu u časopisu Slovanské historické studie (I. Hadžibegović:
“Bosenskohercegovská města na rozhraní 19. a 20. století”, Slovanské historické stu-
die XXII, 1996, str. 199–319). Sarajevskog profesora time smo jako obradovali.
Tijek rata u Bosni i Hercegovini intenzivno sam pratio, a svoj stav prema ratu
i stanovnicima te teško stradale zemlje pokušao sam izraziti u svojoj monografiji
Bosna i Hercegovina. Historie nešťastné země [Bosna i Hercegovina. Povijest nesretne
zemlje] (Brno, 1996), koja je prvi sveobuhvatni češki rad o povijesti Bosne i Herce-
govine obrađenoj u širokom rasponu od srednjeg vijeka do potpisivanja tzv. Dayton-
skog sporazuma. Kasnije sam svoje studije o bosanskoj povijesti opširnije objavio u
drugoj knjizi, pod nazivom Bosenská otázka v 19. a 20. století [Bosansko pitanje u 19.
i 20. stoljeću] (Brno, 2005).
Nakon rata još sam nekoliko puta posjetio Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, i opet
sam boravio u arhivima i knjižnicama te sudjelovao na različitim znanstvenim sku-
povima. Profesor Ibrahim Karabegović, novi ravnatelj Instituta za istoriju na pri-
jelazu 20. u 21. stoljeće, omogućio mi je da u časopisu Prilozi objavim neke druge
članke i studije s bosanskom temom (“Češka historiografija o Bosni i Hercegovini
(1980.–1998.)”, Prilozi XXIX, 2000, str. 275–280; “T. G. Masaryk i Bosna i Herce-
govina. Prilog historiji bosansko-čeških odnosa”, Prilozi XXX, 2001, str. 117–141;
“Odnos Čeha i Češke Republike prema Bosni i Hercegovini”, Prilozi XXX, 2002,
str. 165–177).
Prilikom svih posjeta Sarajevu trudio sam se susresti i s profesorom Hadžibego-
vićem te porazgovarati s njim. Sa mnom se, kada je bio zdrav, vrlo rado susretao, no
to nisu bili baš radosni susreti. Hadžibegović je još uvijek predavao na Filozofskom
fakultetu i odano je pomagao studentima i mladim povjesničarima (uključujući ne-
koliko Čeha koji su u to vrijeme došli u Sarajevo prikupiti materijal za svoje diplom-
ske radove), ali nikada nije uspio u potpunosti obnoviti svoju vitalnost i životni op-
timizam. Da starog profesora barem malo razveselim, pričao sam mu o Češkoj, o
njegovim češkim poznanicima te o mjestima koja je kod nas volio posjećivati. Potom
sam slušao njegova sjećanja: na njegovo studiranje, putovanja u inozemstvo i susrete
sa stranim kolegama, kod kojih nikad nije nedostajalo vina, veselog raspoloženja
i komplimenata upućenih ženama ... U tim pričama i sjećanjima Hadžibegović je
barem na trenutak postajao opet onaj čovjek kojeg sam poznavao iz vremena prije
rata – čovjek koji je strastveno volio povijesnu struku i sam život.
• 98 •
nekoliko sjećanja češkog povjesničara na profesora iljasa hadžibegovića
• 99 •
aydın babuna
Professor Hadžibegović and I
•
In the late 1980’s I was a young research assistant at Bogaziçi University in Ista-
nbul. Like many other people all over the world I was following the political deve-
lopments and drastic changes in the Balkans, more particularly in Bosnia-Herzego-
vina, with curiosity. One of the most striking developments in Bosnia-Herzegovina
in the early 1990’s was the re-emergence of the Bosniaks as an important actor on
the political scene. So, I thought that it would be interesting to find the historical
roots of the national development of the Bosniaks. Having read some key books on
the subject I came to the conclusion that I had to focus on the Austro-Hungarian
period. As a next step I got a scholarship for Austria and started on my PhD at the
Political Science Department and the Department for the History of East and So-
uth-Eastern Europe at the University of Vienna. Austria was the ideal country for
me, not only because of my PhD subject but also because of its proximity to former
Yugoslavia, making it easy for me to conduct research in Yugoslavia. However, be-
fore embarking on my archival and field research in Bosnia I had to spend two long
years in Vienna to finish my courses.
I came to Sarajevo to carry out my research in the state archive of Bosnia-
Herzegovina at the beginning of 1991. It was in this archive that I met Professor
Hadžibegović. We soon became friends, even though he was a professor and I a re-
search assistant just at the beginning of my career. We had long conversations on the
situation of the Bosniaks under Austro-Hungarian rule and Professor Hadžibegović
gave me some important clues for my research. He also introduced me to the staff
of the archive, which was very helpful during my research. Our friendship was not
confined to the archive and he also invited me to his home. Even though we had met
just a short time previously he treated me like his guest in Sarajevo. He took me to
various sights in the city, mostly together with Professor Ibrahim Tepić. Of course,
we also ate many “ćevapčići” in Baščaršija together.
It is very difficult to describe to those who were not in the city at that time the
strange atmosphere in Sarajevo in 1991. Despite the fact that everybody was con-
scious of the approach of the impending war and was uncertain about the future,
everyday life was going on normally. However, every single person living in the city,
• 101 •
aydın babuna
• 102 •
amir duranović
Iljas Hadžibegović – Profesor
•
“Kulture su poput pojedinaca – potrebno je da prođe vreme
da bi stekle identitet. Sećanja na prošlost su zvezde vodilje
naših zajedničkih i pojedinačnih misli. Prošlosti se ne možemo
osloboditi – naša sadašnjost postaje nečija prošlost;
naša prošlost je bila jednom sadašnjost. Vreme
koje prolazi i njegove značajne posledice govore
da će sve jednog dana biti istorija,
da sve ima svoju istoriju.” 1
Kada smo prije nešto više od godinu dana saznali vijest da profesor Iljas Hadži-
begović više nije među nama, nismo mogli ni pretpostaviti kako će proteklo vrijeme
brzo proći te kako će, istovremeno, ime profesora Hadžibegovića postati sve prisutni-
je u našem svakodnevnom kolegijalnom i prijateljskom saobraćanju. Sada vidimo da
to znači jednu veoma bitnu stvar. Profesor Hadžibegović nam nedostaje! Nedostaje
nam kao profesor i učitelj, kao kolega i prijatelj. Preostalo je Hadžibegovićevo djelo i
sjećanje. Sjećanje kao vodilja naših zajedničkih i pojedinačnih misli. Zajedničkih, jer
imamo različite pripadnosti i prateće im oblike društvene interakcije a istovremeno
pripadamo jednoj grupi, grupi historičara, kolega i prijatelja, koji zajedno lokaliziramo
i prikupljamo svoja sjećanja. Pojedinačnih, jer svako od nas duboko u sebi nosi barem
jednu epizodu sjećanja u kojoj je i profesor Iljas Hadžibegović.
Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, kada je profesor Hadžibegović zapo-
čeo svoju bogatu i uspješnu naučnu karijeru, prvo na Institutu za istoriju radničkog
pokreta, a zatim na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, počelo je
ispisivanje tragova jedne tihe, ali i bogate historije. Historije pojedinca, Iljasa Had-
žibegovića, saradnika, asistenta, docenta, vanrednog i konačno, redovnog profe-
sora. Istovremeno, bilo je to ispisivanje tragova za historiju zajedničke priče kolega,
prijatelja, saradnika i studenata Iljasa Hadžibegovića s kojima je na različite načine bio
1
žeremi Blek, Donald M. Makrejld, Izučavanje istorije. Beograd: Clio, 2007, 9. Naslov originala:
D
Jeremy Black and Donald M. MacRiald, Studying History. © Jeremy Black and Donald M. MacRiald,
1997, 2000.
• 103 •
amir duranović
• 104 •
iljas hadžibegović – profesor
• 105 •
OKRUGLI STOL
Nastava historije u školama u Bosni i Hercegovini
•• 107 •
zijad šehić
Nastava historije u osnovnoj školi, gimnaziji,
srednjoj stručnoj školi i na fakultetu
•
Polazeći od konstatacije da je nastava historije u vaspitno-obrazovnom procesu
u Bosni i Hercegovini uvijek imala značajno mjesto, njena marginalizacija posljed-
njih godina utjecala je na činjenicu da su Odbor za historijske nauke Akademije
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta
u Sarajevu, svjesni postojećeg stanja, inicirali održavanje rasprave o ulozi i mjestu
nastave historije u vaspitno obrazovnom procesu u osnovnoj školi, gimnaziji, sred-
njim stručnim školama i na fakultetu, koja se danas, 14. maja 2011, održava na Fi-
lozofskom fakultetu u Sarajevu. Cilj ovog skupa je da se konstatira trenutno stanje i
ponudi mogućnost da se ono, uz adekvatnu pomoć nadležnih institucija, promijeni.
Proces disolucije SFR Jugoslavije imao je značajne posljedice na stanje bosan-
skohercegovačke historiografije, historiografije jugoistočne Evrope, pa i šire, a kao
posljedica toga povećan je interes za prošlost i traženje u njoj odgovora na aktualna
zbivanja. U posljednje dvije decenije evidentno je da su politički ciljevi našli svoje
mjesto i u obrazovnom procesu. Etnocentričnim postavkama krajnji cilj je margi-
nalizacija ili čak potpuno uklanjanje povijesnog identiteta Bosne i Hercegovine. To
je jedan duži period posebno bilo izraženo u školskim udžbenicima za osnovno i
srednjoškolsko obrazovanje, u kojima je izbor i sadržaj udžbenika historije-istorije-
povijesti prema postojećim nastavnim planovima i programima ispolitiziran.
Polazeći od činjenice da je historija ključna komponenta državnog identiteta,
konstatirano je da tri međusobno suprostavljene verzije nastavnih planova i progra-
ma u Bosni i Hercegovini predstavljaju prepreku mogućnosti budućeg društvenog
povezivanja. Uz pojačan angažman međunarodne zajednice nakon 1999. godine
pokrenut je proces koji je trebao otkloniti postojeće nedostatke, što je realizirano u
nekoliko faza.
Savjet Evrope i UNESCO sponzorirali su pet seminara o nastavi historije u školama
u Bosni i Hercegovini, sa ciljem da se potaknu daljnje rasprave o glavnim problemima.
U novembru 1999. održan je prvi seminar sa temom “Nastava iz kontroverznih i
osjetljivih tema iz historije u srednjim školama”. Učesnici su bili kantonalni ministri
• 109 •
zijad šehić
• 110 •
Nastava historije u osnovnoj školi, gimnaziji, srednjoj stručnoj školi i na fakultetu
• 111 •
zijad šehić
• 112 •
Nastava historije u osnovnoj školi, gimnaziji, srednjoj stručnoj školi i na fakultetu
• 113 •
bojana dujković-blagojević
Nastava istorije u BiH sa aspekta problema
stručnog usavršavanja nastavnika
•
Vrijeme u kome je nastavnik istorije, uz udžbenik, bio jedan od glavnih izvora
znanja, ostalo je daleko iza nas, u prošlom stoljeću. Danas se od nastavnika očeku-
je da bude savremen, da umije da sluša, da je kadar da prenese znanje, da motiviše
učenike, da zadovolji standarde učenja (koje nikako da definišemo), da umije da
rješava sve vrste sukoba u razredu, od vršnjačkog nasilja, preko konfesionalnih, do
nacionalnih i svih drugih, i šta sve još ne... S druge strane, svakodnevno napredova-
nje tehnologije i kruženje informacija kojima smo izloženi, zahtijevaju od svakog
pojedinca, a posebno onih koji rade sa mladim ljudima, da budu upućeni u nove
tehnologije i mogućnosti koje one pružaju, i da ih u skladu sa prilikama u kojima
djeluju, i primjenjuju. Od ličnog afiniteta nastavnika zavisi koliko će biti informisan
i spreman da se uhvati u koštac sa novitetima i da ih primjeni u radu sa učenicima.
Ovdje bi trebalo da se pozabavimo uslovima u kojima nastavnici rade i brojnim
ograničenjima koja su dio naše svakodnevice.
• 115 •
bojana dujković-blagojević
• 116 •
nastava istorije u bih sa aspekta problema stručnog usavršavanja nastavnika
jasno govore u prilog tome koliko se pažnje posvećuje obrazovanju budućih nastav-
nika. Praktična nastava odvija se u školama, koje su dio univerziteta i pod budnim
okom mentora/nastavnika. Odlična pripremljenost budućih nastavnika, kao i visok
stepen autonomije u radu, sigurno su neki od uzroka odličnih rezultata koje finski
obrazovni sistem pokazuje u međunarodnim okvirima. Kao izuzetno važan podatak
treba navesti da su još tokom devedesetih godina prošlog vijeka finske obrazovne
vlasti ukinule svaki nadzor i kontrolu nad nastavnim procesom. Konkretno, nema
prosvjetne inspekcije niti školskog nadzora od strane države i prosvjetnih vlasti. Mi-
šljenja sam da sav uspjeh finskog obrazovnog sistema leži u izuzetno visokoj građan-
skoj svijesti svakog pojedinca i učesnika u obrazovnom procesu.
Izuzetna pripremljenost nastavnika i obuka koju prolaze na osnovnim i master
sudijima su svakako neophodni za dobro vladanje materijom i dobar rad nastavnika
u školi.
Edukacija ne prestaje sa završetkom studija. Gotovo da nema zemlje u Evropi
koje nema jasnu strategiju cjeloživotnog učenja. U Finskoj edukacija nastavnika koji
već rade je visoko razvijena. Nastavnici se sami prijavljuju na treninge i seminare,
koji su organizovani na fakultetima, ali i na nivou lokalnih zajednica. Slično je rje-
šenje i u Danskoj. Čak i nama susjedna Hrvatska ima veoma široko rasprostranje-
nu lepezu ponude nastavnicima za dodatnu edukaciju. Nastavnici se ne usavršavaju
samo u temama i oblastima iz predmeta koji predaju. Brojne su vještine i znanja
koje nastavnici moraju da savladaju. Pedagoški instituti, ali i nevladine organizacije,
veoma često nude brojne edukacije, kojima se obezbjeđuje kontinuirana obuka onih
koji obrazuju djecu.
• 117 •
bojana dujković-blagojević
• 118 •
nastava istorije u bih sa aspekta problema stručnog usavršavanja nastavnika
• 119 •
bojana dujković-blagojević
matura i za osnovne škole, kažu da je to vid provjere kako znanja učenika, tako i rada
nastavnika. U kojoj mjeri će se potvrditi ocjene učenika zarađene tokom godine, sa
opštim prosjekom na maturi iz pojedinih predmeta, pokazuju analize.
Problem pripremljenosti mladih nastavnika za rad u nastavnim procesima treba
posmatrati u širem kontekstu. Pažnja treba biti usmjerena na kurikulum nastave isto-
rije i njegov razvoj; pored toga treba ispitati i steći uvid u načine rada u učionicama,6
načine obrazovanja nastavnika tokom studija, ali i obavezne obuke tokom radnog
vijeka i procedure i obaveze koje škole treba da imaju u tom procesu, jednako kao i
sami nastavnici, nacionalne i univerzitetske prijemne ispite i u opšte nezavisne eva-
luacije znanja. Jedno opsežno, na državnom nivou provedeno ispitivanje svih fak-
tora, može dovesti do odgovora na pitanja gdje je nastava istorije u BiH sada, na
kom je nivou, i još važnije kuda treba da ide. Sigurna sam da nam je svima cilj da
kroz nastavu istorije našu djecu naučimo da misle svojom glavom i da se kritički
odnose prema prošlosti. Samo tako oni će biti u stanju da djeluju kao aktivni građani
ovog društva. Kvalitetna nastava istorije može kod učenika da razvije sposobnost da
odabiru i odlučuju samostalno, te da razviju vlastite poglede na prošlost. Cilj ćemo
ostvariti onda kada đaci u BiH postanu otvoreni prema različitim pogledima ili in-
terpretacijama, te da razumiju zašto do tih razlika i dolazi. Naši đaci treba da budu
sposobni naglasiti pozitvne kulturne uticaje, kako svoga, tako i susjednih naroda.
Nastava istorije treba i može da kod učenika razvija takve poglede na svijet koji po-
štuju ljudska prava, jednakost i demokratiju. Učenici bi trebali biti i osposobljeni i
da prevaziđu stereotipe i predrasude, ali i da budu otvoreni prema novim idejama.
Šta se može uraditi na poboljšanju stepena dodatne edukacije nastavnika?
Svi akteri u zemlji – koji imaju dodirnu tačku sa istorijom, treba da djeluju brzo i
zajedno, kako bi se broj časova nastave istorije, barem u osnovnim školama izjedna-
čio i vratio na 8 časova mjesečno.
Inicirati izmjene relevatnih zakona i uticati da se, kao obavezno, uvede vid do-
datnog obrazovanja nastavnika. U nekim zakonima ovo već postoji, ali je drugi
problem što nisu predviđeni slobodni dani (plaćena odsustva) za nastavnike koji
pohađaju neki vid edukacije.
Uspostaviti partnerstva između vladinog i nevladinog sektora u oblasti obrazo-
vanja. Dati priliku i mogućnost nevladinom sektoru da djeluju u školama, među
nastavnicima, i drže seminare i tribine.
U posljednje vrijeme često se potencira nastava koja treba da razvija vještine kod
učenika. Svakako da je to potrebno našoj djeci s aspekta boljeg snalaženja u buduć-
nosti. Mogućnost razvijanja vještina zavisi od nekoliko faktora.
6
S vi znamo da kada se najavi prosvjetna inspekcija, većina nastavnika spremi scenario i istrenira
učenike kako treba da se taj čas vladaju.
• 120 •
nastava istorije u bih sa aspekta problema stručnog usavršavanja nastavnika
• 121 •
милија марјановић
Настава историје у школама у Републици Српској
•
Образовање у Републици Српској је у последњих десетак година прошло
кроз веома интензиван процес развоја и промена, које су имале видљиве
последице и на предмет историја. Неке од тих промена биле су веома позитивне
и то пре свега оне које су се односиле на осавремењивање наставе, обуку
наставника за примену нових наставних метода, опремање школа наставним
средствима, издавање нових уџбеника и слично, док су неке биле веома болне
и то пре свега оне које су за последицу имале смањење броја часова наставе
историје у средњим стручним и средњим техничким школама.
У Закону о основном образовању и васпитању у Републици Српској у члану 3
дефинише се да је основно образовање и васпитање обавезно и бесплатно за сву децу
од шест до 15 година живота и да траје девет година (Закон о основном образовању
и васпитању “Службени гласник Републике Српске” бр. 74/08 и 71/09). У току
свог основношколског образовања ученици се са историјом као самосталним
наставним предметом сусрећу у шестом разреду и изучавају га до деветог разреда
основне школе. Осим у шестом разреду, где се историја изучава са једним часом
недељно, у осталим разредима она је заступљена са по два часа недељно.
У шестом разреду основне школе ученици се упознају са наставним
предметом историја и историјом као науком, периодизацијом и обрађују
период праисторије и старог века, а наставни програм се завршава са падом
Западног римског царства.
У седмом разреду обрађују се садржаји из опште и националне историје
у периоду средњег века, односно од пада Западног римског царства до доба
Великих географских открића.
У осмом разреду заступљени су садржаји из опште и националне историје
од петнаестог до друге половине деветнаестог века, док се у деветом разреду
обрађује историја од друге половине деветнаестог века до деведесетих година
двадесетог века.
Потребно је нагласити да се ученици у основној школи упознају са
основним историјским појмовима, хронологијом, догађајима и личностима из
• 123 •
милија марјановић
• 125 •
милија марјановић
• 126 •
Настава историје у школама у републици српској
• 127 •
милија марјановић
• 128 •
bahrudin beširević
Nastava historije u Unsko-sanskom kantonu
– stanje, problemi, prijedlozi
•
U Unsko-sanskom kantonu (u daljem tekstu USK) nastava historije se izvodi u
osnovnim i srednjim školama, a do prije par godina izučavala se i na Pedagoškom
fakultetu Univerziteta u Bihaću, na studijskoj grupu Bosanski jezik sa historijom.
Nadležnost nad kompletnim obrazovnim sistemom, kao što je poznato, u Fe-
deraciji Bosne i Hercegovine je u kantonima, što je slučaj i sa USK. Nastava histo-
rije u osnovnoj školi se izučava od 6. do 9. razreda, u srednjim školama historija se
izučava u gimnazijama, srednjim stručnim četverogodišnjim školama, trogodišnjim
stručnim školama, Medresi Cazin i u Katoličkom školskom centru u Bihaću. Ovdje
ćemo se fokusirati upravo na srednjoškolsko obrazovanje, gdje postoji pravo šarenilo
nastavnih planova i programa (u daljem tekstu NPP), te broja časova historije. U
gimnazijama se historija izučava 2 časa sedmično od prvog do četvrtog razreda, u
srednjim tehničkim školama po starom federalnom programu, te u medresi po 2
časa u prve dvije godine. U trogodišnjim školama historija se izučava samo u prvom
razredu, dva časa sedmično.
Nastavni plan i program za gimnazije prati “tradicionalnu” podjelu i izučavanje
historije po periodima: predhistorija, stari i srednji vijek se izučavaju u prva dva ra-
zreda, a u trećem i četvrtom razredu se izučava historija novog vijeka do 19. stoljeća,
te historija 19. i 20. stoljeća. Izučavanje po periodima obuhvaća opću, regionalnu i
nacionalnu (bosanskohercegovačku) historiju. Određeni kvalitativni iskorak u izu-
čavanju historije u gimnazijama je donijela i udžbenička građa u zadnjih 10-ak godi-
na koja je, više-manje, koristila nove metode u nastavi historije, te učenicima učinila
zanimljivije izučavanje historije. To zavisi od udžbenika do udžbenika i od autora do
autora. Ovdje moramo naglasiti da su Smjernice za pisanje udžbenika dale pozitivan
pomak u sadržajnom i koncepcijskom pogledu.
Nastavni plan i program za četverogodišnje stučne škole (po starom Federalnom
NPP-u) donosi izučavanje historije u prva dva razreda po dva časa. U prvom razredu
se izučava historija od predhistorije do druge polovine 19. stoljeća, a u drugom ra-
zredu historija 19. i 20. stoljeća. Izučava se opća, regionalna i nacionalna (bosansko-
• 129 •
bahrudin beširević
Prijedlozi za poboljšanje:
Historiji vratiti značaj i ulogu koju je imala i koja joj treba pripadati u obrazov-
nom sistemu.
• 130 •
nastava historije u unsko-sanskom kantonu – stanje, problemi, prijedlozi
To podrazumijeva:
1. Minimalno vraćanje fonda sati kao u prethodnom sistemu (gimnazije: svi ra-
zredi po dva časa, četverogodišnje stručne škole: prva dva razreda po dva časa,
trogodišnje stručne škole: prvi razred dva časa).
2. Aktivno učestvovanje naučnih institucija i nastavnika historije u kreiranju,
kako NPP-a tako i metodološko-metodičkom osmišljavanju nastave historije
i njenoj ulozi u promijenjenim okolnostima.
3. Otvaranje razgovora oko hronološkog, tematskog, segmentarnog, slobodnog
pristupa u podučavanju nastave historije, kao i mogućnosti reduciranja tema
koje bi se izučavale omogućivši na taj način veću interakciju u nastavnom pro-
cesu.
4. Raditi na poboljšanju vještina kod učenika u procesu izučavanja historije, što
će doprinijeti formiranju učenika kao aktivnih građana društva.
5. Horizontalna i vertikalna prohodnost u sistemu obrazovanja i kompatibilnost
sa obrazovanim sistemom u drugim krajevima zemlje.
6. U NPP-u predvidjeti značajnije izučavanje “drugog i drugačijeg”.
7. Obezbijediti kontinuiranu edukaciju nastavnika, te pratiti i vrednovati ten-
dencije u izučavanju nastave historije, kako u regionu tako i u Evropi. Koristiti
njihova pozitivna iskustva.
8. U perspektivi pripremiti nastavnike historije za predavanje srodnih predmeta,
kao što su historija civilizacija, historija religije, pa i historije umjetnosti, jer se
pokazalo da su u mnogim školama historičari bili prinuđeni da preuzmu i taj
zadatak.
9. Ostaviti određeni prostor u NPP-ima (uz povećanje broja sati historije) za na-
stavu historije u školama za specijalistička zanimanja, gdje bi određene teme
iz historije trebale biti jedan od važnijih segmenata njihovog obrazovanja (pri-
mjer: Turistička škola).
10. Uključiti nastavnike historije u projekte promoviranja kulturno-historijskog
nasljeđa na lokalnom i regionalnom nivou.
• 131 •
arifa isaković
Utjecaj reforme osnovnog obrazovanja na položaj
nastave historije u osnovnim školama
•
a) Nastavni planovi i programi za devetogodišnju osnovnu školu u BiH
Obrazovanje u BiH je u nadležnosti dva entitetska i deset kantonalnih mini-
starstava obrazovanja, te Odjela za obrazovanje Brčko Distrikta. Zbog podijeljene
nadležnosti nad obrazovanjem reforma osnovnog obrazovanja, naročito u Federa-
ciji, teče neujednačeno što je rezultiralo i razlikama u nastavnim planovima i pro-
gramima.
U Republici Srpskoj devetogodišnje osnovno obrazovanje uvedeno je školske
2003/2004. godine, a nastava se izvodi po jedinstvenom NPP za devetogodišnju
osnovnu školu koji je izradio Republički Pedagoški zavod Republike Srpske. (Ovaj
NPP predstavlja model Okvirnog NP za devetogodišnju osnovnu školu kojeg su
predstavnici entitetskih i kantonalnih obrazovnih vlasti izradili u oktobru 2003.
godine).1
U Federaciji BiH devetogodišnje osnovno obrazovanje se uvodi sukcesivno od
školske 2004/2005. godine. U Unsko-sanskom kantonu, Bosansko-podrinjskom,
Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom i Kantonu Sarajevo nastava se za sve učenike od I
do VII razreda izvodi po novom programu za devetogodišnju školu, a u Posavskom i
Hercegovačko-neretvanskom kantonu za dio učenika. U Kantonu 10 devetogodiš-
nje osnovno obrazovanje je započelo školske 2006/2007. a u Zapadnohercegovač-
kom 2009. godine. U Brčko Distriktu BiH, pored osmogodišnjeg osnovnog, provo-
di se i devetogodišnje osnovno obrazovanje.
Zbog ustavne nadležnosti kantona nad obrazovanjem stanje u obrazovanju u
Federaciji BiH je mnogo složenije u odnosu na situaciju u Republici Srpskoj. Uvo-
đenjem devetogodišnje osnovne škole u Federaciji je formirano Vijeće za usklađiva-
nje udžbeničke politike kojeg čine federalni i svi kantonalni ministri obrazovanja i
nauke. Zadatak Vijeća je, između ostalog, i usvajanje okvirnih NPP. Pored Vijeća
za usklađivanje udžbeničke politike, postoji i: Koordinacijsko tijelo za provedbu i
1
ijeli papir, Zajednička strategija za modernizaciju osnovnog i srednjeg obrazovanja u BiH, 2003.
B
godina.
• 133 •
arifa isaković
b) H
istorija u nastavnim planovima za osmogodišnju i devetogodišnju
osnovnu školu
Problemi nastave historije su se počeli umnožavati procesom njenog osavreme-
njivanja koji je započeo prije procesa prelaska sa osmogodišnjeg na devetogodišnje
osnovno obrazovanje. Počeo je na osnovu preporuka prvog seminara Vijeća Evro-
pe organizovanog 1999. godine u saradnji sa Uredom Visokog predstavnika o temi
“Nastava iz kontroverznih i osjetljivih tema iz historije u srednjim školama”. Učesni-
ci su bili kantonalni ministri obrazovanja, historičari, eksperti za nastavne progra-
me, voditelji obuke za nastavni kadar, autori udžbenika i nastavnici.
Na osnovu preporuka Vijeća Evrope o podučavanju historije 21. vijeka (2001/15),
Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta je 2002. godine doni-
jelo novi NPP za historiju u osnovnim i srednjim školama i objavilo konkurs za
pribavljanje rukopisa udžbenika koji su trebali biti napisani u skladu sa novim NPP.
• 134 •
utjecaj reforme osnovnog obrazovanja na položaj nastave historije u osnovnim školama
Nakon 2003. godine počinje “dijeljenje” u okviru NPP na bosanskom jeziku uzro-
kovano neprihvatanjem pojedinih kantonalnih ministarstava, NPP za historiju koje
je 2002. godine donijelo Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i spor-
ta. Time su stvorene razlike u broju sedmičnih sati nastave historije u kantonima u
kojima je dotada primijenjivan jedinistven NPP. Naprimjer: u školskoj 2004/2005.
godini nastava historije u osnovnim školama Kantona Sarajevo bila je zastupljena sa 6
sati, a u školama na području Unsko-sanskog kantona, čije je nadležno Ministarstvo
prihvatilo NPP Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, sa 8 sati.
• 135 •
arifa isaković
VI VII VIII IX
RAZRED RAZRED RAZRED RAZRED
• 136 •
utjecaj reforme osnovnog obrazovanja na položaj nastave historije u osnovnim školama
b) Udžbenici historije
Jedan od velikih problema nastave historije u školama su i udžbenici čiji sadržaji
su ostali sporni uprkos brojnim analizama i usvajanjem Smjernica za pisanje i ocjenu
udžbenika historije. Iako Smjernice predstavljaju jedan korak naprijed ka usklađi-
vanju sadržaja udžbenika historije, one su izazvale i određene probleme. Njima je
određeno da kontroverzne i osjetljive teme treba predstaviti na multiperspektivan
način uz korištenje historijskih izvora, ali kao ni NPP, ne ukazuju autorima i recen-
zentima koje su to kontroverzne i osjetljive teme.
S obzirom na podijeljenost historiografije, a da se među autorima i recenzentima
udžbenika historije nalaze i naučni radnici čija su stajališta nepomirljiva, ovakve ne-
potpune Smjernice otežavaju proces usklađivanja sadržaja udžbenika historije. Vijeće
za usklađivanje udžbeničke politike je prije dvije godine uvelo praksu koja obavezuje
autore udžbenika da uvaže sugestije recenzenata koji međusobno ne razmjenjuju mi-
šljenja u toku recenziranja udžbenika. S obzirom da se mišljenja recenzenata u po-
gledu naučne utemeljenosti sadržaja određenog udžbenika razlikuju, ili su autorovi i
3
ogledati dokument: Zajednička strategija za modernizaciju osnovnog i općeg srednjeg obrazovanja
P
u BiH. Dokument su izradile 2003. godine obrazovne vlasti u BiH uz pomoć EC-TAER programa
koji je finacirala EU.
• 137 •
arifa isaković
Prijedlozi:
1. Uskladiti broj sati nastave historije u NPP u BiH
2. Uskladiti obim programskih sadržaja sa brojem nastavnih sati
3. Izraditi novi NPP na nivou BiH sa što širom zajedničkom jezgrom u kojem
će biti određene teme koje treba predstaviti na multiperspektivan način. Teme
oko kojih se ne postigne saglasnost izbjeći, jer učenici mogu i na drugim tema-
ma učiti da posmatraju određeni problem iz različitih perspektiva.
4. Nastavni plan i program bi trebao biti tako koncipiran da omogućava izradu
udžbenika kao radnog materijala, odnosno da pruža mogućnost da se učenici
sa određenim temama upoznaju samo na osnovu historijskih izvora tj. da se
izbjegne davanje gotovih činjenica kroz lekcije što korištenje historijskih izvo-
ra često čini nepotrebnim.
5. Promijeniti način biranja recenzenata udžbenika historije
6. Izraditi posebne obrasce za recenzente udžbenika historije iz reda univerzitet-
skih profesora i iz reda nastavnika historije u osnovnim i srednjim školama koji
bi recenzirali udžbenike po različitim kriterijima.
• 138 •
aida kovačević
Uloga historije u odgoju i obrazovanju u Bosni i Hercegovini
•
“Obrazovanje nikad ne može biti neutralno.
Ono može služiti oslobađanju ili može biti instrument za potlačivanje”
Paolo Freire
• 139 •
aida kovačević
• 141 •
aida kovačević
• 142 •
uloga historije u odgoju i obrazovanju u bosni i hercegovini
• 143 •
aida kovačević
• 144 •
uloga historije u odgoju i obrazovanju u bosni i hercegovini
• 145 •
aida kovačević
• 146 •
uloga historije u odgoju i obrazovanju u bosni i hercegovini
Federacije BiH, čiji članovi su bili i stručnjaci iz kantona”. Unija veterana je smatrala
da se autori ova dva udžbenika ne bave ratnim periodom na korektan način. U daljem
tekstu detaljno su dati odgovori na komentare ratnih veterana i dalje je navedeno da je
“jedini komentar sa kojim se slažu je da su autori napravili grešku što nisu spomenuli
predsjednika Bosne i Hercegovine, Aliju Izetbegovića, u kontekstu rušenja bivše SFRJ,
i osnivanja neovisne države Bosne i Hercegovine”. Važno je istaći da “ovo može – i bit
će – jednostavno ispravljeno, i ne treba biti razlog da se potpuno zabrani upotreba
udžbenika. U ovom slučaju treba biti ispoštovana procedura unutar sistema u kojem
su ovi udžbenici bili odobreni”. U tekstu se dalje navodi....”Da bi ova diskusija trebala
biti poticaj za otpočinjanje neophodnih debata o reformi nastavnih planova i progra-
ma za historiju, posebno onog koji se odnosi na period devedesetih godina prošlog
stoljeća u BiH. Samo otvorene diskusije mogu popločati put za odvijanje nastave iz
historije u školama u BiH, koji ne sakriva, nego se kritički odnosi prema gorućim pita-
njima o tome kako u nastavi tumačiti savremenu historiju Bosne i Hercegovine”.
Rezultati druge analize udžbenika iz historije (2007) objavljeni su u Dodatnim
nastavnim materijalima o Bosni i Hercegovini u periodu 1992.-1995. “Slike novije
prošlosti”. Ovo istraživanje odnosi se na učeničko viđenje korištenih udžbenika iz
historije. Upitnik za istraživanje konstruisan je na Institutu za Internacionalno istra-
živanje udžbenika Georg-Eckert u Njemačkoj. Pitanja su se odnosila na udžbenike
iz historije za četvrti razred gimnazije, koje su učenici koristili u nastavi u školskoj
2007/2008. Anketa je provedena u Gimnaziji Dobrinja u Sarajevu.
Izdavanje treće generacije udžbenika za osnovnu devetogodišnju školu, prema
Okvirnom nastavnom planu i programu, još je u toku. Do sada su izrađeni i odobre-
ni udžbenici za osam razreda devetogodišnje osnovne škole. Za svaki razred odo-
breno je po nekoliko udžbenika tako da nastavnici imaju priliku sami birati koji će
koristiti u nastavi. Ovakava udžbenička politika ima prednosti jer se daje moguć-
nost konkurencije i odabira kvaliteta, ali ima i nedostatke zbog načina na koji se
provodi. Događa se da udžbenici prođu svu proceduru za primjenu i ako ne prate
programske sadržaje ishode Okvirnog nastavnog plana i programa za historiju. Ova
činjenica stvara nove probleme u nastavnom procesu. Udžbenik je i dalje osnovno
nastavno sredstvo za učenje jer sadrži osnovne informacije o nastavnim sadržajima.
Odgojno-obrazovni rad u nastavi treba biti organiziran na način da omogućava re-
alizaciju programskih sadržaja i standarda propisanih Okvirnim nastavnim planom
i programom, što u ovakvim slučajevima predstavlja problem.
U okviru reforme nastave historije razvijeni su i dodatni nastavni materijali i pri-
ručnici za nastavnike:
– Obični ljudi u neobičnoj zemlji, Jugoslavija između Istoka i Zapada, EuroClio;
– Slike novije prošlosti, Dodatni materijali o Bosni i Hercegovini u periodu 1992.-
1995;
• 147 •
aida kovačević
Nastavnici
“Nastavnici ne samo da imaju uticaj na razvitak djece, nego je taj uticaj veoma
značajan. Postoji ograničeno vrijeme u kojem se djeci pomaže da steknu znanja i
razumijevanje, dovoljno da bi postali dobri građani svojih nacija, našeg problematič-
nog kontinenta i našeg ugroženog ‘globalnog sela’. Od profesije predavanja historije
se traži da preuzme velike odgovornosti. Nastavnici historije možda neće prihvatiti
kompliment, ali ga ne mogu odbiti. Oni moraju preuzeti izazov. Ako nastavnici hi-
storije odstupe, tada je prilika propuštena i djeca su izdana”.
Reformom nastave historije, osim promjene nastavnih planova i programa i
udžbenika uvodi se i novi način predavanja historije. Savremeni pristup pouča-
vanja historije pred nastavnike postavlja nove obaveze, ali i izazove. Osim pou-
čavanja o događajima iz prošlosti (činjenicama), kod učenika treba da razvijaju
posebno razumijevanje, kompetencije i vještine (vještine historičara): kritičko i
kreativno mišljenje, hronološko razumijevanje, razumijevanje promjena i kon-
tinuiteta, sposobnost empatije. Učenjem historije učenici treba da “uče kako da
misle”. Da bi to postigli nastavnici treba da primjenjuju “multiperspektivan” pri-
stup i analizu izvora. Ocjena i propitivanje izvora bi trebale biti osnov za učenje
historije. Analizu izvora nastavnici treba da pripreme u skladu sa postavljenim ci-
ljevima učenja koji podrazumijevaju i razvijanje konkretnih vještina i stavova kod
učenika. U novim udžbenicima nastavnici imaju mogućnost da izaberu različite
vrste izvora (pisani i slikovni) koje mogu pripremiti za analizu. Nastavnici mogu
da pripremaju i druge izvore za analizu koji će uključiti interesovanja učenika, po-
moći im u razumijevanju i razvijanju sposobnosti kritičkog i kreativnog mišljenja,
čitanja, izražavanja, vizuelnih sposobnosti i sl. Primjenom multiperspektivnog
pristupa nastavnici trebaju dati širi kontekst o nekom događaju, razvijati svijest
• 148 •
uloga historije u odgoju i obrazovanju u bosni i hercegovini
Zaključci
Nedosljedno i provođenje zakona i dokumenata potpisanih u okviru reforme
obrazovanja, a posebno onih koji se odnose na reformu nastave historije (referen-
tni okvir) prouzrokovalo je još veću podjeljenost u obrazovnom sistemu u Bosni i
Hercegovini. Nastava historije je glavni kamen spoticanja u izgradnji inkluzivnog
obrazovanja.
Reformi nastave historije naophodna je veća podrška institucija i akademske za-
jednice. Neophodno je pokretanje debata o reformi nastavnih planova i programa
za historiju i gorućim pitanjima o tome kako u nastavi tumačiti savremenu historiju
Bosne i Hercegovine. Nastavnicima historije neophodna je podrška u edukaciji. Pi-
tanje metodike nastave historije na fakultetima potrebno je što prije riješiti, prilago-
diti je zahtjevima savremene nastave.
• 149 •
amna sefo
Nastava historije po EU-VET 3 projektu
•
Od oktobra 2007. god. Srednja medicinska škola učestvuje u EU-VET 3 projek-
tu kao pilot škola za zanimanja:
– Medicinski tehničar
– Farmaceutski tehničar
– Laboratorijsko-sanitarni tehničar
EU-VET 3 projekat
Prema postojećoj legislativi u Bosni i Hercegovini, nastavnici koji rade u struč-
nim školama su podijeljenji u dvije glavne kategorije. Prva se odnosi na nastavnike
koji predaju opšteobrazovne predmete, a druga na nastavnike koji predaju stručne
predmete. Postojeći koncept se uglavnom odnosi na drugu kategoriju i namijenjen
• 151 •
amna sefo
• 152 •
nastava historije po eu-vet 3 projektu
Postignuti rezultati
Bitno je istaći da u školama koje rade po planu i programu na bosanskom jeziku,
za koje je nadležan Pedagoški Zavod Mostar učinjen veliki napredak u metodologiji
nastave historije. U cilju stručnog usavršavanja nastavnika Pedagoški Zavod redov-
no organizuje stručne aktive i seminare. Naglasak je stavljen na multiperspektivnost
i izgradnju historijskih vještina, te korištenje multimedijalnih nastavnih pomagala.
Sve navedeno je ugrađeno u nastavni plan i program historije za gimnaziju, sred-
nje tehničke i stručne škole, kojeg je odobrilo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kul-
ture i sporta 2009. godine.
Primjena nastavnog plana i programa i novih udžbenika zahtjeva potpuno dru-
gačiju ulogu nastavnika u sistemu obrazovanja. Zato bi i udžbenici trebali biti kon-
cipirani za interaktivno učenje i dijalošku metodu. Nastava historije zauzima jedno
od najvažnijih mjesta u procesu školovanja odgovornih i aktivnih građana, i trebala
bi da omogući učenicima da unapređuju svoj pojedinačni i kolektivni identitet, kroz
poznavanje svog zajedničkog historijskog nasljeđa u njegovoj lokalnoj, nacionalnoj,
evropskoj i globalnoj dimenziji.
Zaključak
Bilo bi dobro da nadležne institucije iz oblasti historijske nauke više ukazuju na
ovaj problem i da se bore za bolji status historije u srednjim školama, i da rade na
izradi udžbenika za historiju za srednje stručne škole, a da se historijska građa obra-
đuje obimnije, dublje i sadržajnije. Udžbenici bi trebali sadržavati radne listove, pri-
ručnike za nastavnike, CD sa dokumentima, a didaktički materijali bi trebali biti
zastupljeni što više u udžbenicima.
• 153 •
samojko cvijanović
Udžbenici istorije u srednjim školama
•
Udžbenik istorije proizlazi iz nastavnog plana programa i on je osnovno sredstvo
za usvajanje znanja i samostalan rad učenika, ali je isto toliko neophodan i nastavni-
ku za planiranje rada na času.
Osnovna namjera je da se nastava istorije uskladi sa rezultatima naučne istorio-
grafije (nacionalne i svjetske) i zahtjevima savremenog obrazovanja. NPP i na njego-
voj osnovi udžbenici su elementi pomoću kojih se konkretizuju ovi zahtjevi. Preis-
pitivanje i novo tumačenje pojava, događaja, ličnosti, ideologija, metoda rada stavlja
nastavnika istorije u sprecifičan položaj, a od njega se zahtjeva stalno usavršavanje.
Potreba za novim udžbenicima koji će kvalitativno i kvantitativno uspješnije pred-
staviti istoriju, očigledna je. Udžbenici koji su u upotrebi teško da mogu udovoljiti
kriterijumima savremene metodike nastave istorije. Trenutni udžbenici za srednje
škole su rađeni na osnovu važećih NPP, te u prvom redu daju hronološki prikaz
istorijskih događaja i ne ostavljaju mnogo prostora za primjenu učenja zasnovanu na
razvoju vještina učenika. Tu treba dodati nedovoljnu osposobljenost samog nastav-
nog kadra za realizaciju nastavnog procesa zasnovanog na razvoju učeničkih vješti-
na. Nedostatak savremene nastavne tehnologije, prostora, inventara i sl. je jedan od
problema koji utiču na kvalitet nastavnog procesa.
Postavlja se pitanje: kakvi su nam udžbenici potrebni?
– da li su udžbenici ogledalo i nas samih,
– šta uraditi da se učenici privole da što više koriste udžbenike,
– kako oblikovati udžbenik da bude interesantan,
– da li je vizuelno zanimljiv i da li kod učenika pobuđuje interes da ga istražuje,
– da li je udžbenik za dijete tog uzrasta,
– da li će ga rado držati u rukama,
– kako motivisati učenike da žele učiti i vladati svojim učenjem,
– kako učiniti da znanja koja prenosimo ostaju,
– da li podučavati učenike ili predmet,
– šta nam je važno da učenici znaju i zapamte,
• 155 •
samojko cvijanović
• 156 •
Udžbenici istorije u srednjim školama
čija funkcija je da pripremi učenika u novo gradivo, tako da čitanje lekcije bude tra-
ganje za odgovorima. Ona bi trebala da povezuje staro i novo gradivo ono što učenik
ima u svom iskustvu sa novinama. Pitanja postavljena u uvodnom dijelu u sklopu
teksta kao i njegovom završetku olakšavaju dijalošku metodu rada. Pitanja u toku
lekcije imitiraju tok razmišljanja za odgovorima. Pitanja koje stoje iz grupe lekcija i
povezuju njihovo gradivo u cijelini. Ovi tipovi pitanja treba da budu zastupljeni u
udžbeniku a pitanja i zadaci koji stoje iza lekcije trebaju da budu rezime te lekcije
i njen kratki pregled. Najveći broj pitanja treba da podstiču dublji misaoni napor
učenika. Direktna pitanja, posmatraj, pogledaj, zaključi, dopuni motivišu učenike
pri rješavanju zadataka. Važna inovacija u udžbeniku treba da bude zastupljenost
tema iz kulture nauke, prosvjete, savremenog života i dosljedno da se prate kroz cijeli
hronološki okvir. Da ne dominira politička istorija u odnosu na sve druge (kulturnu
istoriju, istoriju svakodnevnog života). Uz osnovni hronološki pristup insistirati na
sinhronističkom pristupu kako u strukturiranju udžbenika tako i u prezentovanju
sadržaja nacionalne, evropske i svjetske istorije.
U okviru nastavnih jedinica izdvojeni podnaslovi i najvažniji dijelovi teksta te-
baju biti obojeni jakom bojom a neki dijelovi teksta da budu istaknuti odgovara-
jućom bojom podloge. Odštampani pojmovi datumi i ličnosti omogućavaju bolju
preglednost čime autor ističe njihovu važnost. Poseban kvalitet udžbenika čini obi-
lje slikovnog materijala, fotografije, grafika, karikatura, heraldičkih simbola. Likov-
no grafička oprema udžbenika čini ga zanimljivim za učenika kao što su ilustracije,
mape, karte, crteži (didaktički aparat) koji ima za cilj da podrži tekst, da ga objasni,
učini zanimljivim, pomogne u razumijevanju. Učeniku treba dati mogućnost da
sam analizira značajne istorijske izvore čime se stvara prostor za kreativno i kritičko
mišljenje i dobija se podsticajnost udžbenika. Istorijski izvori u udžbenicima i ilu-
stracioni materijal koji prati tekst daje mogućnost primjene učenja zasnovanog na
razvoju vještina učenika. Da uz svaku nastavnu jedinicu ako je moguće da se uključe
različiti tipovi istorijskih izvora. Tekstove unutar nastavne jedinice podijeliti pod-
naslovima jer učenicima pomažu kod snalaženja u tekstu. Uvrstiti pregledan pod-
sjetnik na kraju svake nastavne jedinice i uvrstiti rječnik nepoznatih riječi. Karte da
budu na početku lekcije a ne na kraju jer učenik treba još da čita naslov da shvati
istorijsko vrijeme i prostor to jeste uzročno-posljedične veze. Karte trebaju da budu
jasne, funkcionalne i urađene u adekvatnom koloritu. U udžbenike treba uvrstiti
hronološke tabele koje bi se koristile u procesu učenja.
• 157 •
samojko cvijanović
Pedagoški pristup
– Koje su sposobnosti i shavatanja potrebni, da bi učenici bili u stanju da tumače
izvorni materijal i izvode provjere sadržanog uvodnim dijelovima udžbenika?
– Da li je u njoj sadržan izvorni materijal, ativnosti i zadaci, kao i narativni tekstovi?
– Ako su locirani drugi elementi, kako su u knjizi organizovani?
– Da li postoji izvorni materijal, odnosno druge aktivnosti za učenje na kraju
svakog poglavlja ili se nalazi na kraju knjige?
– Glavna svrha da se učenici prisjete informacija iz tekstova udžbenika, pružaju
mogućnost da se kritički osvrnu na istorijske dokaze, isti dokaz može tumačiti
na više načina, raznih izvora istorijskih dokaza, da pruže instrumente.
– Kako se bilo koja ilustracija, fotografija, mapa i dijagram dovodi u vezu sa tekstom?
– Da li udžbenik uvodi učenike u istorijske događaje pitanja i razvoj situacije
koje obrađuje? Npr, da li se udžbenikom nastoji pokazati kako ljudi vide ne
samo događaje i stanje u kojem su živjeli, nego i alternative koje su im otvorene
u svako doba kako ih je oblikovala vlastita prošlost?
• 158 •
Udžbenici istorije u srednjim školama
• 159 •
haris duraković
Nastava historije u gimnaziji
•
Dugo vremena se čekalo na jedan skup koji bi tretirao problematiku nastave hi-
storije u školama u BiH. U organizaciji Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta
u Sarajevu održan je takav skup 12. maja 2011. Detektirani su brojni problemi u
nastavi historije, počevši od osnovne škole, pa do fakulteta.
U ovom izlaganju će biti riječi o nastavi historije u gimnazijama Hercegovačko-
neretvanskog kantona, koje nastavu izvode na bosanskome jeziku. Već iz ove rečeni-
ce može se naslutiti jedan od problema. Na području Hercegovačko-neretvanskog
kantona imamo gimnazije koje izvode nastavu na bosanskom jeziku i gimnazije koje
izvode nastavu na hrvatskom jeziku. To nije problem, obzirom da su i bosanski i
hrvatski i srpski jezik službeni jezici u Bosni i Hercegovini. Problem je u različitim
nastavnim planovima i programima, različitim udžbenicima. Primjer je Gimnazija
Mostar, gdje se u jednoj smjeni izvodi nastava po jednom planu i programu, a u
drugoj po drugom planu i programu. Realizaciju nastavnog plana i programa na
bosanskom jeziku prati Pedagoški zavod Mostar, nastavnog plana i programa na hr-
vatskom jeziku Zavod za školstvo Mostar. Dakle, u Mostaru postoje dva pedagoška
zavoda nadležna za područje Hercegovačko-neretvanskog kantona, dok npr. u Sred-
njobosanskom kantonu pedagoški zavod i ne postoji.
Kada posmatramo i poredimo stanje nastave u gimnazijama Hercegovačko-neretvan-
skog kantona sa stanjem u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, opet postoje velike
razlike. Načelno to ne bi bio problem. Problem se javlja kada učenik pređe iz gimnazije iz
Sarajeva u gimnaziju u Mostar. Primjer je učenica čiji su se roditelji preselili iz Sarajeva u
Mostar. Učenica je pohađala drugi razred jedne sarajevske gimnazije i upisala se u drugi
razred Druge gimnazije Mostar. Prema nastavnom planu i programu u općim gimnazi-
jama Kantona Sarajevo historija je zastupljena sa po dva časa u prvom i drugom razredu,
dok je u općim i jezičkim gimnazijama Hercegovačko-neretvanskog kantona historija
zastupljena po dva časa od prvog do četvrtog razreda. Tako je spomenuta učenica u dru-
gom razredu gimnazije u Sarajevu, iz historije učila savremenu historiju. Dolaskom u
drugi razred u gimnaziji u Mostaru, desio se problem, jer se u drugom razredu gimnazije
u Mostaru uči srednji vijek, a tek u četvrtom razredu savremena historija. Postavljamo
pitanje nadležnim institucijama, kako riješiti ovakve probleme.
• 161 •
haris duraković
Tu smo već kod sljedećeg problema – broj časova historije se smanjuje. Profesori
historije, neopravdano, ostaju bez posla. Mišljenja smo da je nedopustivo da opće gi-
mnazije u Sarajevu imaju historiju samo u prvom i drugom razredu. To apsolutno nije
praksa ni u gimnazijama u entitetu Republika Srpska, a ni u susjednim zemljama. U
gimnazijama društveno-jezičkog smjera u Republici Srpskoj nastava historije zastu-
pljena je sa po dva časa u prvom i drugom razredu, te sa po tri časa u trećem i četvr-
tom razredu. U općim gimnazijama Hercegovačko-neretvanskog kantona, historija je
zastupljena sa po dva časa sedmično, od prvog do četvrtog razreda. Druga gimnazija
Mostar je specijalizirana gimnazija u kojoj djeluju tri obrazovna smjera: pedagoški,
matematičko-informatički i filološki. U Nastavnom planu i programu za pedagošku i
matematičko-informatičku gimnaziju historija je zastupljena sa po dva časa u prvom
i drugom razredu i sa po jednim časom u trećem i četvrtom razredu. Smatramo da je
potrebno ujednačiti broj časova historije u gimnazijama u Bosni i Hercegovini.
Kada je riječ o udžbenicima koji se koriste u gimnazijama Hercegovačko-nere-
tvanskog kantona, i tu postoje određene razlike. Na početku svake školske godine,
škole dobiju od Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke Katalog udžbenika do-
puštenih za korištenje u nastavi. Obično su tu po dva-tri udžbenika za svaki razred i
svaki predmet. Na profesoru je da izabere udžbenike po svom nahođenju.
Profesori historije u gimnazijama koje izvode nastavu na bosanskom jeziku na
početku školske godine imaju sastanak u Pedagoškom zavodu Mostar, gdje se done-
se odluka o izboru udžbenika koji će se koristiti u nastavi. Tako je napravljen izbor
sljedećih udžbenika historije za korištenje u nastavi:
– H. Hadžiabdić, E. Dervišagić, Udžbenik historije za prvi razred gimnazije, Bo-
sanska knjiga, Tuzla, 2007.
– E. Kurtović, S. Hajrulahović, Udžbenik historije za drugi razred gimnazije, Sa-
rajevo Publishing, Sarajevo, 2007.
– V. Smriko, A. Husić, Udžbenik historije za treći razred gimnazije, Sarajevo Pu-
blishing, Sarajevo, 2007.
– Z. Šehić, A. Kovačević, A. Leka, Udžbenik historije za četvrti razred gimnazije,
Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007.
• 162 •
nastava historije u gimnaziji
i metode rada, ciljeve, zadatke, rezultate učenja, nastavna sredstva, te minimum di-
daktičkih sredstava”.2
U tački 3. 18. stoji: “Radna sveska za učenike treba pratiti udžbenik i koristiti se
radi sistematizacije gradiva. Radne sveske mogu biti skromnije dizajnirane;ne mo-
raju biti u boji, niti štampane na skupom papiru”.3
Pored gore navedenih problema, nastava historije se u školama svodi na profesora,
udžbenik i tablu. Škole nisu najbolje opremljene nastavnim pomagalima. Npr. mi u
Drugoj gimnaziji Mostar posjedujemo nekoliko historijskih karata i određenu litera-
turu u biblioteci, tako da je profesoru prilično teško osmisliti dobar interaktivan čas.
Kao pozitivan primjer ovdje bi izdvojili dva priručnika. Oba priručnika, u odre-
đenoj mjeri, mogu izuzetno pomoći u kreiranju dobrog časa. To su:
– Grupa autora, Obični ljudi u neobičnoj zemlji: svakodnevni život u BiH, Hrvat-
skoj i Srbiji 1945-90. – Jugoslavija između istoka i zapada, Euroclio, Beograd,
2007.
– Grupa autora, Historijske čitanke 1-4, Nastava moderne historije u Jugoistočnoj
Evropi (dodatni nastavni materijal), Centar za demokraciju i pomirenje u Ju-
goistočnoj Evropi, Sarajevo, 2007.
2
Službeni glasnik BiH, broj 5, godina 2007, str. 178.
3
Službeni glasnik BiH, broj 5, godina 2007, str. 178.
• 163 •
haris duraković
naroda Bosne i Hercegovine izuzetno je bitna. Učenici kroz izučavanje historije stiču
sliku svijeta u kojem žive, uče se samostalnom donošenju zaključaka, objektivnom
prosuđivanju. Učenici se uče da uvaže tuđe mišljenje, a svoje obrazlože valjanjim
argumentima; shvataju da nesuglasice trebaju rješavati dijalogom i na miroljubiv
način; razvijaju senzibilitet prema umjetnosti, kroz historiju umjetnosti, historiju
filma, historiju muzike.
Naše preporuke za unapređenje nastave historije bile bi sljedeće:
– da se radi na izradi priručnika za nastavnike i radnih sveski za učenike;
– da se napravi izbor poučnih dokumentarnih filmova koji bi se mogli koristiti
u nastavi, da taj izbor izvrše fakulteti, te da ga preporuče ministarstvima obra-
zovanja;
– da se razmišlja o izradi web stranice po ugledu na hrvatski povijesni portal;
– da fakulteti ostvare bolju saradnju sa pedagoškim zavodima;
– da fakulteti barem jednom godišnje organizuju ovakve okrugle stolove.
Kada je riječ o statusu historije kao predmeta u školama bilo bi dobro da autoriteti
iz oblasti historijske nauke više javno ukazuju na važnost historije u školama, da se više
bore za status historije u srednjim školama, jer u svim reformama (npr. EU-VET) broj
časova historije se drastično smanjuje.
• 164 •
samir hajrulahović
Položaj nastave historije u gimnazijama Kantona Sarajevo
•
Prema kantonalnom planu i programu koji se u gimnazijama Kantona Sarajevo
primjenjuje od školske 1999/2000. godine nastava historije je zastupljena sa dva časa
sedmično u prvom i drugom razredu. U trećem i četvrtom razredu gimnazije histo-
rija je kao nastavni predmet zastupljena samo u društvenom izbornom području
sa tri časa sedmično. Pošto se u sarajevskim gimnazijama pored društvenog učenici
mogu izjasniti za prirodno, jezičko ili matematičko-informatičko izborno područje
većina učenika u trećem i četvrtom razredu ne sluša nastavu historije.
Za razliku od historije i drugih predmeta koji se nalaze u sličnoj poziciji (geogra-
fija, fizika, hemija i biologija) neki predmeti kao što su bosanski jezik i književnost,
matematika, prvi i drugi strani jezik zastupljeni su u nastavi sve četiri godine i u svim
izbornim područjima. Tako je npr. matematika u prvom i drugom razredu gimnazije
zastupljena sa četiri časa sedmično, a u trećem i četvrtom razredu sa po tri časa sedmič-
no osim u matematičko-informatičkom izbornom područje gdje učenici u trećem i
četvrtom razredu imaju pet časova matematike sedmično (vidi priloženu tabelu).
S obzirom da se smanjivanje broja časova historije dešava i u osnovnim i u sred-
njim stručnim školama jasno je da položaj i budućnost nastave i nastavnika historije
nisu nimalo svijetli. Vjerovatno će i interes mladih ljudi za studij historije u nared-
nim godinama biti manji, jer većina mladih ljudi želi da studira fakultete koji će im
omogućiti egzistenciju i zapošljavanje što je sa historijom sve manje slučaj.
Krivicu za ovakvo stanje snosimo prije svega mi historičari, jer je postojeći plan
i program u Kantonu Sarajevo na snazi već punih dvanaest godina, a da, osim poje-
dinačnih pokušaja, do sada nismo uspjeli da ozbiljnije ukažemo na ovaj problem, a
kamoli da ga riješimo.
Veliki problem za profesore, a posebno za učenike i njihove roditelje je upotre-
ba tri udžbenika historije u prvom razredu gimnazije. Na početku školske godine
učenici i njihovi roditelji su prinuđeni da kupe udžbenike za prvi, drugi i treći ra-
zred. S obzirom da je ista situacija sa još nekim predmetima jasno je da su roditelji
gimnazijalaca na početku prvog razreda izloženi velikom materijalnom trošku kako
bi obezbijedili svojoj djeci sve udžbenike koji su im potrebni. Profesori su onda
• 165 •
samir hajrulahović
• 166 •
NASTAVNI PLAN ZA GIMNAZIJU KANTONA SARAJEVO
Zajednič- IZBORNO PODRUČJE III i IV RAZRED
NAZIV
R. ko za sva MATEM. ADMINI- PEDAGOŠ-
NASTAVNOG DRUŠTVE- PRIROD-
br. izborna JEZIČKO INFOR- STRATIV- SPORTSKO KO-PSIHO-
PREDMETA NO NO
područja MAT. NO LOŠKO
I II III IV III IV III IV III IV III IV III IV III IV
A –JEZIČKO PODRUČJE
Bosanski/hrvatski/srpski jezik i
1. 4 4 5 5 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3
književnost
2. Prvi strani jezik 3 3 4 4 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3 3
3. Drugi strani jezik 2 2 4 4 2 2 2 2 2 2 2 2 2 2 2 2
4. Treći strani jezik 2 4
5. Latinski jezik 2 1 2 1 2 1 2 1 2 1 2 1 2 1
B-DRUŠTVENO PODRUČJE
6. Historija/Povijest** 2 2 3 3
7. Geografija/Zemljopis** 2 2 3 3
8. Sociologija 2 3 3 2 2 2 2 2
**** ****
9. Psihologija 2 2 2 2 2 2 6 2
**** ****
10. Pedagogija 2 6
11. Filozofija sa logikom 3 3 3 3 3 3 3
12. Obrazov za demokratiju i ljudska prava 2 2 2 2 2 2 2
13. Uredsko poslovanje 3 3
14. Statistika 2
15. Ekonomija 2 2
16. Pravo 2 2
C-PRIRODNO PODRUČJE
17. Matematika 4 4 3 3 3 3 3 3 5 5 3 3 3 3 3 3
18. Fizika 2 2 3 3 3 3
položaj nastave historije u gimnazijama kantona sarajevo
• 167 •
19. Hemija/Kemija*** 2 2 3 3
20. Biologija*** 2 2 3 3 2 2
• 168 •
21. Informatika 2 1 2 2
22 Nacrtna geometrija 2
D-KULTURNO-ZDRAVSTVENO
samir hajrulahović
PODRUČJE
23. Muzička/Glazbena kultura 2 1 1
24. Likovna kultura 2 1 1
**** ****
25. Sport 2 2 2 2 2 2 2 2 2 2 2 2 7 9 2 2
26. Kultura religija 2 2 2 2 2 2 2
UKUPNO A+B+C+D 29 28 28 28 28 28 30 28 28 28 28 28 28 28 29 29
Broj predmeta 12 12 10 9 11 11 12 11 11 11 12 12 12 12 12 12
*
Š kole će u skladu sa svojim kadrovskim i drugim potencijalima blagovremeno obavijestiti kandidate o izbornim područjima koja
učenik može birati.
** ***
i U cilju rasterećenja učenika ovi predmeti bi se mogli izučavati po polugodištima sa 4 časa sedmično u jednom polugodištu (na
primjer: u prvom razredu geografija u prvom, a historija u drugom polugodištu, a u drugom razredu obrnuto)
****
U okviru ovih časova kroz mezocikluse koji obuhvataju oko 30 časova realiziraju se sadržaji iz oblasti atletike, gimnastike, ritmike
i drugih sportskih disciplina u sportskom izbornom području, a sadržaji iz oblasti razvojne, pedagoške, socijalne psihologije i
drugih psiholoških disciplina; te didaktike, savremene nastavne tehnologije specijalne pedagogije i drugih pedagoških disciplina.
(Trenutno Druga i Peta gimnazija te Učiteljska škola imaju saglasnost i na djelimično uređivanje plana u I i II razredu o čemu
škole imaju obavještenje).
senada jusić
Nastava historije u srednjim stručnim školama
•
Nastava historije se danas u okviru Federacije Bosne i Hercegovine nalazi u lo-
šem stanju. Korijene problema vidimo u organizaciji nastave historije te osnovnim
nastavnim sredstvima koji su u opticaju:
1. Udžbenici – kvantitet i kvalitet sadržaja udžbenika nije usklađen u osnovnim i
srednjim školama tako da kada uporedimo udžbenike za osnovnu i udžbenike
za srednju školu u udžbenicima za srednju školu nećete moći pronaći mnogo
novih obogaćenih sadržaja.
Učenici to zbog svojih interesovanja pronađu i kompariraju te ih to vodi gubitku
interesovanja jer oni to vide kao konstantno ponavljanje jednog te istog sadržaja.
Obim sadržaja udžbenika osnovnih i srednjih škola mora biti različit s ciljem da
se učenici u osnovnoj školi zaista baziraju na osnovne-temeljne informacije koje će
učeniku biti jasne i temeljno ugrađene tako da kada pređe na viši nivo obrazovanja u
kontinuitetu mu se razvija i interesovanje za novim informacijama i otkrićima.
• 169 •
senada jusić
• 170 •
nastava historije u srednjim stručnim školama
djeci mi imamo situaciju da radimo uglavnom sa djecom koja su izvan bilo kakvog
roditeljskog nadzora a radno mjesto profesora se potpuno preoblikuje u odgajatelja
ili čak neku vrstu nadzornika njihovog ponašanja. Njima je dopušteno jako mnogo
tako da danas nije situacija u kojoj je moguće po razredu imati broj učenika kakav
je bio ranije. Svakodnevno učenicima škola postaje roditelj jer roditelji realno nisu
prisutni u odgoju svoje djece. Ako uđete u školska dvorišta mogu se primjetiti uticaji
svih mogućih TV programa neprilagođenih dječijem uzrastu. Profesor i škola to
pokušavaju svakodnevno korigovati i usmjeravati da bi dobili jedno zdravije društvo
ali to je “Sizifov posao”.
Nažalost ima i uspjeha i neuspjeha jer roditelj je ipak roditelj i ta se uloga ne
može izuzeti iz odgojnog procesa.
5. Nova stručna usavršavanja: svaki profesor bi bar u toku svake dvije godine rada
trebao proći usavršavanje u novim medotološkim pristupima nastavi, predme-
tu i odgoju učenika. Nažalost danas veliki broj profesora korištenje elektonske
opreme smatra novim metodološkim napretkom što nažalost nije ali je eto po-
željno znati rukovati istim.
Neophodni su seminari o novim metodološkim saznanjima jer tako imamo oba-
vezno napredovanje profesora, obavezna nova saznanja tako da kvalitet nastavnog
procesa ne ovisi o pojedincu- profesoru.
• 171 •
vesna mušeta-aščerić
Nastava historije na Odsjeku za historiju
Filozofskog fakulteta u Sarajevu
•
Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu ima nezamjenjivu ulogu u
obrazovanju kadrova za izvođenje nastave historije. Na odsjeku za historiju obrazuju
se budući nastavnici, profesori i naučni radnici. Obrazovanje kadrova za nastavni pro-
ces u osnovnim i srednjim školama odvija se od šk. 2005/2006 godine, po Bolonjskom
sistemu, na tzv. dodiplomskom studiju koji traje tri godine, i diplomskom dvogodiš-
njem studiju. Po ranije važećim nastavnim planovima i programima nastava se odvijala
u okviru četvorogodišnjeg studija, te dvogodišnjeg postdiplomskog studija.
Analizirajući ranije nastavne planovi i programe i poredeći ih sa bolonjskim, može
se zaključiti da je došlo do povećanje broja predmeta unutar nastavnih oblasti, koji su
proizišli iz nastavnih oblasti, te time do znatno većeg opterećenja kako nastavnika,
tako i studenata.
Gradivo četverogodišnjeg studija valjalo je sada uklopiti u novi trogodišnji si-
stem studiranja. U isto vrijeme pored norme koju je propisao kanton (norma na-
stavnika je 4 do 6 odnosno 8 sati sedmično, a saradnika 12 sati sedmično), gotovo
svi nastavnici i saradnici imaju broj časova preko te propisane norme. Sa povećanjem
broja predmeta nastavnici i saradnici su više angažovani u nastavnom procesu, pa
imaju malo vremena kojeg mogu koristiti za bavljenje naučnim radom.
Kada je riječ o ispitima po bolonjskom sistemu studiranja, studenti na Odsjeku
za historiju dva puta u semestru, u toku jedne sedmice, imaju provjere znanja u vidu
testova za sve semestralne predmete. Imajući u vidu da se u okviru jednog semestra
studenti slušaju po sedam i više predmeta, rezultati provjere znanja nisu zadovoljava-
jući. Osim toga, u junu studenti imaju ispitni rok kada polažu kompletno gradivo, a u
julu popravni ispitni rok. I pored toga skoro svaki put ima zahtjeva za dodatne ispitne
rokove koje bolonja ne prepoznaje.
Nakon trogodišnjeg dodiplomskog studija, studenti dobivaju prvi univerzitet-
ski stepen po bolonjskoj deklaraciji, bachelor. Sa završenim dodiplomskim studijem
studenti historije se mogu zaposliti u osnovne i srednje stručne škole, sve osim gi-
mnazija. Sa ovim zvanjem definitivno je ukinuto zvanje profesora historije koje su
kandidati sticali nakon ranijeg četvorogodišnjeg studija.
• 173 •
vesna mušeta-aščerić
• 174 •
Nastava historije na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu
• 175 •
Prijedlozi za podizanje kvaliteta nastave historije u školama
u Federaciji Bosne i Herecegovine
•
Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je 12. maja 2011. godine bio organiziran
jednodnevni Okrugli stol o temi “Nastava historije u školama u Bosni i Hercego-
vini”, na kojoj su aktivnog učešća sa referatima uzeli prof. dr. Zijad Šehić, prof. dr.
Dubravko Lovrenović, akademik Dževad Juzbašić, prof. dr. Vesna Mušeta-Aščerić,
prof. dr. Azem Kožar, Melisa Forić, Arifa Isaković, Aida Kovačević, Senada Jusić,
Enver Dervišbegović, Bahrudin Beširević, Milija Marjanović, Samir Hajrulahović,
Haris Duraković i drugi prisutni nastavnici i profesori historije.
Nakon predstavljanja referata vođena je diskusija poslije koje su referenti i disku-
tanti donijeli sljedeće zaključke:
1. Da se nastava historije u osnovnim i srednjim školama na području Federacije
Bosne i Hercegovine izvodi po dva sata sedmično što trenutno nije slučaj.
2. Da se unatoč svih pozitivnih pomaka ostvarenih u reformskom procesu, uklju-
čujući i Smjernice za pisanje udžbenika iz historije i geografije i usuglašene
zajedničke jezgre, današnje stanje udžbeničke literature ne može ocijeniti za-
dovoljavajućim i da je za nadilaženje takvog stanja nužna primjena novih me-
todoloških, pedagoških i didaktičkih standarda u njezinoj izradi.
3. Da nadležne institucije poduzmu odgovarajuće mjere kojim bi se srednjim
stručnim školama osigurali primjereni udžbenici.
4. Da se osuvremeni proces stručnog usavršavanja nastavnog osoblja.
5. Skrenuti pažnju medijima, printanim i elektronskim, na sadašnje nezadovo-
ljavajuće stanje prezentacije historijskih tema, često ideologiziranih ili tuma-
čenih od strane nekompetentnih osoba nacionalističkih sklonosti. Ovo sma-
tramo posebno štetnim jer se pogubno odražava na stanje ionako zapuštene
političke kulture cijeloga društva osobito pogađajući mlade.
6. Insistirati na izmjeni normativa kojima je utvrđen odnos između nastavne i
naučne komponente univerzitetskog nastavnog osoblja.
7. Uz podršku entitetskih i kantonalnih institucija pristupiti izradi novih udžbe-
nika historije čiji se osnovni cilj ogleda u poznavanju prošlosti kao jednog od
temelja za izgradnju humanije budućnosti.
• 177 •
Prijedlozi za podizanje kvaliteta nastave historije u školama u Federaciji Bosne i Herecegovine
Obrazloženja zahtjeva
Za ostvarivanje zadataka nastave historije nastavnici i učenici moraju imati do-
voljno vremena, a jedan čas je u slučaju nastave historije često gori nego nijedan.
Osim toga, nastavnici u svim školama za provođenje istih ideja moraju imati na ras-
polaganju isto vrijeme.
Zastupljenost historije u NPP u F BiH izgleda ovako:
NPP na hrvatskom jeziku 2 2 2 2
NPP na bosanskom jeziku 1 2 1 2
Napomene
1. Vijeće za usklađivanje udžbeničke politike usvaja Okvirne NPP prema koji bi
trebali predstavljati osnovni dio NPP koja donose resorna kantonalna mini-
starstva praveći u izvjesnoj mjeri izmjene u odnosu na Okvirni NPP. Ovakva
praksa je određena Koncepcijom devetogodišnje osnovne škole.
2. Do sada je Vijeće za usklađivanje udžbeničke politike usvojilo Okvirne NPP-e
od 1. do 8. razreda devetogodišnje osnovne škole. Godine 2008. resorna mini-
starstva kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom (u kojima je deveto-
godišnje osnovno obrazovanje počelo kasnije nego u kantonima sa većinskim
bošnjačkim stanovništvom) je donijelo “NPP za devetogodišnje osnove škole
• 178 •
Prijedlozi za podizanje kvaliteta nastave historije u školama u Federaciji Bosne i Herecegovine
TABELA: 1.
• 179 •
Prijedlozi za podizanje kvaliteta nastave historije u školama u Federaciji Bosne i Herecegovine
• 180 •
Članci i rasprave
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
37(497.5 Dubrovnik)”04/14”
esad kurtović
Iz historije odgoja i obrazovanja
u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu
(Učenje dobrih običaja, manira i pismenosti)
•
Apstrakt: Pored vladarskih i vlastelinskih dvorova, samostana franjevaca, pravoslavnih
manastira, kuća krstjana Crkve bosanske i većih gradskih naselja elementi odgoja i obrazo-
vanja u dubrovačko zaleđe dolazili su i preko mladih ljudi koji su odlazili u Dubrovnik kao
posluga ili na izučavanje zanata i koji su se po isteku svojih zaduženja vraćali u svoje krajeve.
Ugovorima gospodari garantiraju posluzi i šegrtima smještaj, ishranu, obuću i odjeću, brigu
o zdravlju, završavanje zanata i novčanu naknadu za rad, a ponekad i specifične odredbe ko-
jima su poslodavci obavezuju da će poslugu i šegrte podučavati dobrim manirima, lijepom
ponašanju, ali i da će ih učiti čitati i pisati iako to nije glavna klauzula ugovora.
Ključne riječi: Odgoj i obrazovanje u srednjem vijeku, Dubrovnik, Bosna
Abstract: Apart from the royal and noble courts, Franciscan or Orthodox monasteries,
houses of the members of the Bosnian church and the larger town settlements, the elements
of upbringing and education in the hinterland of Dubrovnik also arrived through young
people who came to Dubrovnik as servants or apprentices who later returned to their ho-
mes after finishing their education. Through contracts the tutors guaranteed the servants
and apprentices food and shelter, clothes, health care, craft education and financial com-
pensation for their work, and sometimes even specific conditions by which they obliged to
teach their servants and apprentices good manners and behaviour, but also to teach them to
read and write even though this was not the main clause of the contract.
Key words: Upbringing and education in the Middle Ages, Dubrovnik, Bosnia
• 185 •
esad kurtović
1
есанка Ковачевић-Којић, Градска насеља средњовјековне босанске државе, Веселин Маслеша,
Д
Библиотека Културно насљеђе, Сарајево 1978, 336-337, 339, 349; Pavao Anđelić, Doba
srednjovjekovne bosanske države, “Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do
pada ovih zemalja pod osmansku vlast”, Veselin Masleša, Sarajevo 1984, 440-441, 446, 561-562.
2
Iscrpna polazišta u, Душанка Динић-Кнежевић, Миграције становништва из јужнославенских
земаља у Дубровник током средњег века, Српска академија наука и уметности, Огранак у
Новом Саду-Одсек за историју Филозофског факултета у Новом Саду, Нови Сад 1955.
• 186 •
Iz historije odgoja i obrazovanja u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu
• 187 •
esad kurtović
quia dictus Piricho promixit sibi dare victum et vestimenta condecenter et docere eum bonos mores
ut esset filius suus. Ser Paulus de Gondola judex et Ruschus magistri Christofori testis” (16.04.
1409.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVIII, 65.
6
“Ego Johannes Pripzich de Narento confiteor quod loco me et opperas meas ser Anthonio Stephani
Sasso de Trano usque ad decem annos, promictens bene et fideliter seruire sibi et hobedire omnibus
suis mandatis circha possibilitatem meam, furtum non comitere nec volenti comitere consentire
ymo saluare et custodire res et bona dicti ser Anthonii ac si essent mea propria et non recedere ab eo
durante tempore dictorum decem annorum seruitutis mee. Et si recedere possit me detineri facere
in cerceribus pro suo libito voluntatem. Et hoc quia dictus ser Antbius promixit et se obligauit
solempniter dare dicto Johanni victum et vestimenta condecenter et docere cum bonos mores. Que
omnia predicta promixit una pars alteri et altera alteri atendere et obsseruare et non contrafacere
vel venire aliquo modo, racione vel causa sub pena. Hec autem etc. Ser Blasius de Sorgo judex et
Ruschus magistri Christofori testis” (20.04. 1441.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XXXVIII, 242.
7
“Ego quidem Stoyçinus Cranislauich de Deber confiteor quod Staniçam sororem meam ibidem
presentem et volentem possuit et locauit Millossi Sasaii usque ad annos decem, ... et ipsam in
fine termini maritare secundum condictione ipsius Staniçe etc.” (24.02. 1371.g.), DAD, Diversa
Notariae, IX, 29; “Radoslaua filia condam Ratchi de Drina facit manifestum quod ipsa locat se
et opera sua donec ipsa viuet Lillo magistri Andree de Barulo, ... et maritare ipsam conueniente
quoniam dicto Lillo videbitur” (01.04. 1375.g.), Diversa Cancellariae, XXIV, 24; “Ego quidem
Pribil Bochienouich de Papoa confiteor quod Liupnam filiam meam presentem et volentem et
opera sua dedi et concessi seu locaui ad standum cum Milaua reclausa ecclesie Omnium sanctorum
ex ciuitate usque ad annos octo proxime futuros, ... et in fine termini facere ipsam maritari”
(28.09. 1376.g.), Diversa Notariae, IX, 162v; “Ego Pribislaua filia condam Radecii de Hisdabra
Bossine confiteor quod loco me et operas meas Chatusse sorori Blaxi de Radouanno et uxori
Petri Nichulich, ... et ipsam bene tractare et corigere et si bene portabit ipsam maritare et ei in
auxilium maritacionis” (25.10. 1394.g.), Diversa Cancellariae, XXXI, 125; “Radin Stoysich dat et
concedit Osrien Ratchouich pilipario unam puellam etatis annorum sex vocatam Stoysauam, quam
dictus Radin dixit emisse a Teucris in partibus Bossine. Et dictus Osrien debeat eam gubernare et
adueniente tempore etatis nubilis dictus Osrien debeat eam viro collocare et docere, prebere prout
videbitur dicto Osrien et ex tunc ea maritata dicta Stoysaua sit libera et francha a dicto Osrien
verum interim dictus Osrien possit eam compellere ad standum secum et eam reuendicare ubi esse.
Et dictus Radin ex nunc liberat et francat ipsam quantum pro se. Et hoc ideo quia dictus Radin
confessus est habuisse a dicto Osrien yperperos decem septem pro dicta puella. Quibus dictus
• 188 •
Iz historije odgoja i obrazovanja u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu
Radin eam emerat ut dixit verum si asserit aliquo qui vendicaret dictam puellam a dicto Osrien
aliquo modo quod dictus Radin teneatur et debeat soluere dictos yperperos decem septem dicto
Osrien ad omnem voluntatem dicti Osrien. Hec carta etc. judex et testis ut supra” (02.11. 1409.g.),
Isto, XXXVIII, 99v; “Giucha filia condam Radoslaui Bogdanich de Sliuno etatis legiptime locauit
se ad standum et famulandum pro annis sex proxime futuris cum Marino de Laguo de Trano, ...
et eam finito dicto tempore sex annorum suis propriis denarios maritare iuxta eius condicione”
(21.06. 1430.g.), Isto, XLVI, 188v; “Vochna filia condam Radoman de Vatniza voiuode Radossaui
Paulouich annorum quatuordecim prout dixit Ana sua Radossaua aua spontanea voluntate ac de
voluntate et consensu predicte Radossaue aue sue, locauit se et opera sua egregio artium phisice et
cirurgie doctori domino magistro Jacobo de Prothonotario de Messana ... et ipsam maritare dum
sibi magistro Jacobo videbitur tempus habile et debitum ac sibi dare pro dote et vestibus quantum
hobestum et condecens est similibus seruicialibus dari” (30.10. 1436.g.), Diversa Notariae, XXI,
43v; “Radiuoi Boliesaligh de Vidoapoglia et Staniça eius uxor acordauit et locauerunt eorum
filiam Stanam cum Henrico Filippi de Arigucio de Florentia cum hic pactis et condicionibus,
videlicet, quod ipsa Stana debet stare cum ipso Henrico et non cum aliquo usque ad congruum
tempus maritationis ipsius Stane secundum discretionem ipsius Henrici et secundum quod erit
conueniens et debet sibi bene seruire in omnibus rebus licitis et honestis. Et ipse Henricus debet
tenere ipsam Stanam in domo sua durante dicto tempore tam infirmam quam sanam et sibi
facere expensas et eam vestire et calciare secundum statum ipsius Stane et bene atque humaniter
tractare et quando erit tempus maritandi ipsam Stanam quod ipse Henricus debeat maritare
ipsam secundum discretionem suam et secundum quod erit conueniens et honorale. Que omnia
suprascripta dicte partes promiserunt inter se firmiter obseruare renunciantes” (27.12. 1443.g.),
Diversa Cancellariae, LVIII, 142; “Bernardinus de Verona habitator Ragusii conduxit et achordauit
pro ancilla Stanissauam filiam Radogne Vuchichieuich de Blagai partium Bosne presentem et cum
presentia et voluntate Ifchi et Giuragh Braichouichi auunculorum dicte Stanissaue ibi presentium
et dictam Stanissauam achordantium dicto Bernardino pro annis quinque continuis proxime
futuros, ... Et si erit bona et honesta dictus Bernardinus promisit eam maritare cum peruenerit ad
etatem nubilem iuxta suam conditionem et cum dote sicut solent maritari ancille” (21.01. 1501.g.),
Diversa Notariae, LXXX, 59.
8
“Gluboye Stagneuich de Luca facit manifestum quod ipsi dat et locat unam suam filiam nomine
Tuerdislaua et oppera sua Ruscho magistri Christofori presenti et conducenti ipsam puellam ad
standum sechum usque ad decem annos proxime futuros, promictens et se obligans pro dicta sua
filia quod ipsa per complebit tempus predictum decem annorum et fideliter seruiet et hobediet
mandatis dicti Ruschi et eius famillie et faciet omnia seruicia eidem possibilia que comisserit
sibi idem Ruschus et eius familia et quod ipsa non aufugeret nec furtum comitet. Et hoc quia
ipse Ruschus promitit dictam puellam tenere, passere et induhere condecenter prout sue bone
consciencie paruerit et ipsam docere et instruere bonos mores. Renuntiando. Quibus omnibus
supradictis Hielias de Poza custos carçeribus comunis Ragusii tutor et tutorio nomine predicte
Tuerdislaue una cum predicti Ruscho tutore et conditore considerans quod ipsa puella stabit
famillichia cum patre suo consenssit ut supra una cum Gluboye patre dicte puelle” (04.01. 1402.g.),
DAD, Diversa Cancellariae, XXXIV, 58v; Д. Динић-Кнежевић, Миграције становништва из
јужнославенских земаља у Дубровник током средњег века, 46.
• 189 •
esad kurtović
• 190 •
Iz historije odgoja i obrazovanja u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu
Januara 1490. godine Radivoj Ratković i Nikola Heraković (preko Marina He-
rakovića i Blaža Radosalića) primili su na sedmogodišnju službu i izučavanje zana-
ta podstrigača sukna Radivoja Radosalića iz Bobana uz saglasnost njegove majke
Radosave. Od svojih poslodavaca Radivoj Radosalić iz Bobana trebao je dobiti sve
uobičajeno što je dobijala i druga posluga i šegrti, ali dodatno i poučavanje čitanja i
pisanja (et literas legere et scribere et docere eum).12
Najvrjedniji primjerak ostavljamo za kraj. Marta 1491. godine Dragoje Vladisa-
lić iz Slivnice obavezao se na četvorogodišnju službu kod Vukca Vukotića. Vukac se
obavezao da će se brinuti o Dragojevom zdravlju, smještaju, ishrani, obući i odijeći,
da će mu po isteku ugovora isplatiti 15 perpera, te da će ga učiti pisati slavenski (eum
docere scribere in sclauo).13
***
Za razliku od navedenih situacija u ugovorima o služenju i izučavanju zanata, koji
imaju odgojnu funkciju ali u kojima odgoj i obrazovanje nisu u središtu ugovorenog
“službovanja” pronađen je jedan ugovor koji govori o učenju pisanja kao osnovnom
elementu naukovanja. Februara 1427. godine dubrovački vlastelin Teodor Prodane-
pro omni manchamento seu damno quod dictus Radossauus facerit dicto Bencho. Contra vero
dictus Benchus super se et sua bona promisit dictum Radossauum tam egrum quam sanum domi
sua tenere, nutrire, cybare, calceare et vestire, artem lanaram docere et legere et scribere docere non
expellere, beneque tractare in omnibus et in fine dictorum annorum quinque illi dare et soluere
iperperos triginta et ipsum de nouo vestire et calceare de panno Raguseo totum. Renuntiando”
(10.03. 1488.g.), DAD, Diversa Cancellariae, LXXXVI, 42.
12
“Radiuoi Ratcouich in suo nomine Marinus Cheracouich et Blasius Radossalich cimator tanquam
procuratores Nichole Cheracouich cimatoris et mercatoris dictis nominibus conduxerunt et
accordauerunt in famulum suum ad artem cimarie et ad omnia alia ipsis necessaria hic Ragusii
et extra Ragusium pro annis septem proxime futuros Radiuoi Radossalich de Bobanis presentem
et acceptantem et se et operas suas locantem, cum consensu etiam matris sue Radossaue presentis
et contentatis pro dicto tempore. Qui Radiuoi promisit toto dicto tempore stare cum dictis
conductoribus, non discedere non furari nec furari volentibus consentire sed laborare, obedire et
seruire in omnibus licitis et honestis more boni et fidelis famuli. Contra vero dicti conductores
dictis nominibus promiserunt et obligauerunt se et sua bona omnia dictum Radiuoi tam egrum
quam sanum domi sue Ragusii et extra Ragusium nutrire eum, vestire et calciare, cybare et artem
cimarie bene et diligenter docere et literas legere et scribere et docere eum et non expellere eum
toto dicto tempore sed in omnibus eum bene tractare et in fine dicti temporis illum totum de
nouo de panno Raguseo vestire et illi dare et soluere in pecunia numerata ducatos auri septem.
Renuntiando” (21.01. 1490.g.), DAD, Diversa Cancellariae, LXXXVII, 63v.
13
“ Vuchaz Vuchotich conduxit et achordauit Dragoe Vladissalich de Sliunize presentem et
acceptantem pro annis quattuor proxime futuros, promittens dictus Dragoe toto dicto tempore
stare et habitare cum dicto Vuchaz et ab ipse non discedere non furari nec furari volentibus
consentire, sed esse fidelis, solicitus et obediens more boni et fidelis famuli. Et versa vice dictus
Vuchaz promisit dictum Dragoe toto dicto tempore annorum quattuor tenere in domo sua tam
egrotum quam sanum et eum cibare, nutrire, calceare et vestire et eum docere scribere in sclauo et
in fine tempus sibi dare et soluere pro eius mercede yperperos quindecim” (26.03. 1491.g.), DAD,
Diversa Notariae, LXX, 149v.
• 191 •
esad kurtović
lić (ser Theodoro de Prodanello) dao je Pavla, jednog slugu vojvode Sandalja Hranića
Kosače na jednogodišnju službu kod dubrovačkog svećenika Andrije Drinkaševi-
ća (domino Andrea Drinchaseuich). Pored uobičajene brige za smještaj, zdravlje i
ishranu don Andrija se obavezao da će Pavla učiti pisanju kao dobar učitelj (doceris
litteras iuxta suum posse et vacari circha instructionem ipsius tamquam bonus homo
et bonus magister). Teodor se obavezao da će za ovu Pavlovu poduku i sve navedene
troškove (pro retentione instructione et magisterio et expansis predictis, ut supra dandis
per ipsum ipsi Paual) platiti 50 perpera, a zašto je unaprijed don Andrija primio 20
perpera, a na ostatak je mogao računati po završetku predviđenog roka ugovora.14
Dubrovački vlastelin Teodor Prodanelić je od ranije poznat kao zastupnik vojvode
Sandalja Hranića15 i očito je da je ovo angažman koji je tražio moćni vojvoda a za
svoje potrebe. Očito je i da se radilo o potrebi učenja latinskog ili talijanskog jezika
s obzirom da je vojvoda imao izuzetno razvijenu kancelariju za obrazovanje domaće
pismenosti i da je za učitelja izabran ugledni dubrovački svećenik.16
14
“ Ser Theodoro de Prodanello dedit et locauit Paual seruitorem voiuode Sandalii pro uno anno
proxime futuris, incepto die primo mense februari presentis et ut sequitur finitur, ad standum cum
domino Andrea Drinchaseuich presente et ipsum conducente, his pactis, modis et condicionibus,
videlicet, quia dictus dompnus Andreas teneatur ipsum Paual teneri secum in domo sua per dictum
annum et ipsum Paual bene et mansuete tractari et ipsum ad mensam ipsius domini Andree teneri et
sibi Paual dare expensas oris pro dicto anno et eundem, ut supra, bene tractari et mansuete et ipsum
etiam Paual doceris litteras iuxta suum posse et vacari circha instructionem ipsius tamquam bonus
homo et bonus magister. Et versa vice idem ser Theodorus dare promisit eidem domino Andree
pro retentione instructione et magisterio et expansis predictis, ut supra dandis per ipsum ipsi Paual,
yperperos quinquaginta grossos de Ragusio. Ita tanquam, si infra dictum annum decederet id
Paual quod pro rata habeat solutionem id dominus Andreas. Et confessus fuit id dominus Andreas
habuisse a dicto ser Thodoro pro parte dicti precii yperperos viginti et residium habeat in fine dicti
anni, promittentes partes predicte omnia predicta attenderis et obseruaris. Renuntiando omnes.”
(07.02. 1427.g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLIV, 106v.
15
Esad Kurtović, Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Institut za istoriju, Studije i
monografije 4, Sarajevo 2009, po registru pod Prodanelić.
16
O don Andriji Drinkaševiću: “Andrea Drinchaseuich cappelano” (28.07. 1423.g.), DAD, Diversa
Notariae, XIV, 19v; “don Andree de Drinchas” (08.11. 1424.g.), Isto, 147v; “Dominus Andreas
de Drinchasio presbiter Ragusiensis” (12.09. 1445.g.), Isto, XXIX, 140v; “Dom Andreas de
Drinchas” (03.03. 1460.g.), Isto, XLIII, 98.
• 192 •
Iz historije odgoja i obrazovanja u Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu
Esad Kurtović
From the history of upbringing and education in
Dubrovnik and its hinterland
(The acquiring of good customs, manners and literacy)
Summary
The paper is a contribution to the history of upbringing and education in Du-
brovnik and its hinterland during the Middle Ages. Elements of upbringing and
education in the hinterland of Dubrovnik also arrived through young people who
came to Dubrovnik as servants or apprentices who later returned to their homes
after finishing their education. Apart from the usual terms in contracts, the tutors
guaranteed to supply the servants and apprentices with food and shelter, clothes,
health care, craft education and financial compensation for their work. Sometimes
they would even insert specific conditions by which they obliged to teach their ser-
vants and apprentices good manners and behaviour, but also to teach them to read
and write even though this was not the main clause of the contract. Contracts about
trades in which language is to be taught were very rare.
• 193 •
Pregledni rad (Review paper)
726.825(497.6)”14”
929.731 Radosalić R.
929.731 Dragosalić R.
marjan drmač
Veliki knez bosanski Radoje i dilema oko njegovog stećka
•
Abstrakt: O velikom knezu bosanskom Radoju skoro da nemamo nikakvih podataka,
kada je u pitanju izvorna građa. Upravo su iz tog razloga u historiografiji nastale dileme
kada je riječ o historijskom identitetu ovog čovjeka, tako da se u određenim historičarskim
krugovima pokazao interes za otkrivanjem potpunijeg identiteta velikog kneza bosanskog
Radoja. Međutim, unatoč velikim naporima do konačnog riješenja se nije došlo. Historio-
grafija je ponudila dva riješenja, a ona su da je veliki knez bosanski Radoje, zapravo župan
i knez Radoje Radosalić ili knez Radoje Dragosalić. Ove dvije ličnosti su svjedoci koji se
spominju u bosanskim kraljevskim poveljama na prijelazu iz XIV. u XV. st.
Ključne riječi: Radoje Radosalić, Radoje Dragosalić, veliki knez bosanski, župan, knez.
Abstract: We have almost no information about the Grand Count of Bosnia Radoje,
when primary sources are concerned. It is because of this that dilemmas arose in historio-
graphy about the historical identity of this man, so that certain historians showed interest
for the uncovering of this problem. However, despite the great efforts, a final solution was
not found. Historiography provides two possibilities; one is that Radoje, the Grand Count
of Bosnia, was in fact Župan and Count Radoje Radosalić, and the other one is that he was
Count Radoje Dragosalić. These two individuals are mentioned as witnesses in Bosnian
royal charters from the end of the 14th and beginning of the 15th century.
Key words: Radoje Radosalić, Radoje Dragosalić, Grand Count of Bosnia, Župan, Count
• 195 •
marjan drmač
1
avao Anđelić, Studije o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo,
P
1982, 60-61.
2
Владислав Скарић, “Један словенски узор босанских мраморова. (Са 2 слике у тексту)”,
Гласник Земаљског музеја (dalje: ГЗМ), XV, Свеска II, Сарајево, 1928, 143.
3
Pavao Anđelić, “Arheološka ispitivanja”, u: Lepenica (Priroda, stanovništvo, privreda i zdravlje),
Naučno društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1963, 181-182.
4
Šefik Bešlagić, Stećci – Kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 167; Dubravko
Lovrenović, Stećci – bosansko i humsko mramorje, II. dopunjeno izdanje, RABIC, Sarajevo, 2010, 258.
5
Koji je od Pribinića pokopan u Milima (Arnautovićima), danas nije moguće pouzdano utvrditi.
Moguće je da se radi o županu Brajku (bilj. 47). Pavao Anđelić, “Srednji vijek-doba stare bosanske
države”, u: Visoko i okolina kroz historiju 1, Skupština opštine Visoko, Visoko, 1984, 230.
6
Vid Vuletić-Vukasović, “Starobosanski natpisi u Bosni i Hercegovini”, Viestnik Hrvatskoga arkeolo-
gičkoga družtva, Broj 1, Zagreb, 1889, 44-45.
7
Prsten ispod stećka kneza Radoja iskopao je, u svoje vrijeme, visočki advokat Vinko Mikolji. Prsten
se danas nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu, koji ga je kupio od Mikoljijevih nasljednika (bilj.
46). Anđelić, “Srednji vijek-doba stare bosanske države”, 230.
• 196 •
Veliki knez bosanski radoje i dilema oko njegovog stećka
Slika 1. Natpis na Radojevom stećku sa tordiranim užetom Slika 2. Grb na Radojevom stećku
(snimio: Marjan Drmač) (snimio: Marjan Drmač)
Budući da smo prezentirali stećak sa većinom referenci koje nam on nudi, u dalj-
njem izlaganju pokušat ćemo dati odgovor na pitanje tko je veliki knez bosanski
Radoje? Da bismo bili u mogućnosti povezati diplomatičku građu sa natpisom sa
stećka prvo ćemo reći nešto o tituli velikog kneza bosanskog.
Titula kneza je dosta raširena kod slovenskih naroda i uvijek je označavala starje-
šinu, poglavara i čovjeka od ugleda. Ona je stekla značajnu ulogu u srednjovjekovnoj
8
Ћиро Трухелка, “Два хералдичка споменика из Босне”, ГЗМ, Књига II, Сарајево, 1889, 76.
• 197 •
marjan drmač
• 198 •
Veliki knez bosanski radoje i dilema oko njegovog stećka
Geografska blizina Lepenice kraljevskom dvoru u Visokom također ide u prilog velikom
knezu bosanskom Radoju. Ukoliko je stanovao u Lepenici lako je mogao stizati u Visoko
i obavljati svoje dužnosti, govorimo li o prostornoj udaljenosti ova dva mjesta.
Prva poznata ličnost sa titulom velikog kneza bosanskog bio je Hrana (Vuković)
Kosača.18 Poslije njega spominju se: Dragiša (Vukčić) Hrvatinić,19 Priboje Masnović,20
Radoje Radosalić,21 Batić Mirković,22 Tvrtko Borovinić23 i Radič Mozolić.24
Određenim analogijama počelo se pretpostavljati da je veliki knez bosanski Ra-
doje, zapravo župan i knez Radoje Radosalić ili knez Radoje Dragosalić. Ove lič-
nosti javljaju se kao svjedoci u kraljevskim poveljama bosanskog srednjovjekovlja
na prelazu iz XIV. u XV. st.25 U samome tekstu, uočljiva je sumnja pri tvrdnji da je
jedan od ove dvojice veliki knez bosanski Radoje, bez obzira na vremensku podudar-
nost. Otvorena je mogućnost da doista jeste jedan od njih,26 ali isto tako i da je netko
sasvim treći. Da bismo nastavili ka cilju potrebno nam je sagledati povelje i titule
koje se spominju u poveljama uz Radoja Radosalića i Radoja Dragosalića.
18
n je spomenut 13. februara 1423. g. u mletačkoj povelji kao “magni comitis regni Bossine”.
O
Никола Радојчић, “Два одломка Илариона Руварца о Косачама”, ГЗМ, Свеска IV-V., Сарајево,
1949-1950, 208.
19
Иларион Руварац, “Драга, Даница, Реса.” ГЗМ, Књига III, Сарајево, 1891, 233.
20
Anđelić, “Srednji vijek-doba stare bosanske države”, 122.
21
Благојевић, “Велики кнез и земаљски кнез”, 314.
22
Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga IV, Izdanje Zemaljskog
muzeja, Sarajevo, 1979, 56-57.
23
Ćošković, “Veliki knez bosanski Tvrtko Borovinić”, 57-81.
24
Петар Кајер и Вид Вулетић-Вукасовић, “Листина Стефана Томаша од 19. Фебруара год.
1450.”, ГЗМ, Сарајево, 1905, 253-256.
25
Срђан Рудић, “Повеља краља Стефана Дабише Дубровнику”, Стари Српски Архив (dalje:
ССА), Књига 6, Београд, 2007, 180-181.
26
Ljubomir Stojanović je bio mišljenja da ovaj stećak pripada Radoju Dragosaliću. Љубомир
Стојановић, Стари српски записи и натписи, Књига I, Српска краљевска академија,
Београд, 1902, 74. Marko Vego je dijelio mišljenje Ljubomira Stojanovića. Vego, Zbornik
srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga IV, 65. Pavao Anđelić je pak bio mišljenja
da stećak pripada Radoju Radosaliću. Anđelić, “Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u
falzifikatima Ivana Tomke Marnavića”, GZM, Nova serija, Tom XXVI, 1971, 357. Anđelić, Studije
o teritorijalnopolitičkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, 60-61. Anđelić, “Arheološka ispitivanja”,
181-182.
• 199 •
marjan drmač
• 200 •
Veliki knez bosanski radoje i dilema oko njegovog stećka
okvira.32 Ova priča bi išla u prilog Anđeliću u kontekstu Radoja Radosalića. Ako je
bio župan župe Lepenice, mogao je postati knez knežije (dijela raspadnute župe).
Međutim, nije nam poznat slučaj u tadašnjoj Bosni da je netko bio župan pa knez,
što ne znači da se nije upravo tako desilo sa Radojem Radosalićem. Sima Ćirković
primjećuje da je u vrijeme Tvrtka I. bio izgrađen sistem uprave u kojem su župani
bili isključivo vladarevi organi. Župani su često bili zamjenici knezova kad bi ovi
otišli u rat, a u sudstvu se javljaju i knezovi župa.33 Činjenica je da se u ovo doba
potiskuje titula župana, a sve više do izražaja dolaze knezovi.34 Unatoč svemu ne
možemo sa sigurnošću prihvatiti da je Radoje Radosalić župan i knez, ista osoba.
Spomenuti ćemo obrnuti slučaj gdje je Dragiša Dinjčić iz Podrinja bio knez, pa
je postao župan,35 ali to nam i dalje ostavlja naše pitanje podjednako otvorenim.
U ovoj priči rješenje nam možda nudi spomen župana Radoja, koji je promakao
Anđeliću. Naime, 8. decembra 1400. g. u povelji kralja Stjepana Ostoje, kojom
kralj vojvodi Hrvoju dariva Livno,36 župan Radoje (kao kraljev povjerenik) trebao
je ispitati što narod misli o ovoj donaciji.37 Činjenica je da se županu Radoju ne
spominje prezime, ali se također u bosanskim poveljama tog doba ne spominje ni
drugi župan Radoje osim župana Radoja Radosalića. Mala je vjerovatnoća da je neki
drugi župan Radoje spomenut samo jedanput u toj povelji, mada nije isključena.
Pridodat ćemo ovome da se 1395. g. župan Radoje Radosalić spominje kao svjedok
u darovnici Stjepana Dabiše, Vukmiru Semkoviću i njegovoj braći. Godine 1400. u
darovnici kralja Stjepana Ostoje vojvodi Hrvoju, župan Radoje se nalazi upravo uz
ime Vukmira Semkovića.
Indicije ovih teorija govore da bi ipak najlogičnije bilo da se ovdje radi zapravo o dvojici
velmoža sa istim imenom, ali različitim titulama. Župan Radoje Radosalić se spominje
u poveljama u periodu od 1392. do 1400. g, a knez Radoje Radosalić u periodu 1399.
do 1405. g. Prema Anđeliću, Radoje Radosalić je bio sin kneza Radosava Pribinića38 i
32
I sto, 22.
33
Сима Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, Српска књижевна задруга,
Београд, 1964, 216-218.
34
“Кнез је, несумњиво по својој функцији имао потпун увид у локалне прилике и био
најобавјештенија личност о збивањима на лицу мјеста.” Десанка Ковачевић-Којић, “О
кнезовима у градским насељима средњовјековне Босне”, у: Градски живот у Србији и Босни
(XIV-XV), Историјски институт Београд, Београд, 2007, 288-289.
35
Anđelić, “Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u falzifikatima Ivana Tomke Marnavića”, 356.
36
“Upisahj podj mo~ srqdnu pečatj otvorena dva lista, Ådanj Vukmiru Semkoviću i Vuku
Nimičiću i županu Rado~, da po~ u Hlivno.” Franz Miklosich, Monumenta Serbica spectantia
historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii, Viennae, 1858, 247-248.
37
Truhelka, “Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne”, GZM, XXVI, 1914, 236.
38
Radosav Pribinić je zabilježen kao knez 17. jula 1392. g. Miklosich, Monumenta Serbica, 222.
• 201 •
marjan drmač
samim tim pripadnik velikaške porodice Pribinića.39 Nama se sada nameće pitanje koji
je bio sin Radosava Pribinića, župan ili knez? Izgleda da bi bilo bliže da je njegov
sin knez Radoje Radosalić, koji je od oca naslijedio titulu kneza i nastavio njegovim
stopama u državnim poslovima poslije očeve smrti. Radosav Pribinić se posljednji
put spominje 1392. g,40 a na istoj povelji je među svjedocima župan Radoje Radosalić.
Manja je vjerovatnoća da se otac i sin zajedno spominju i to da sin ima veću titulu od
oca. Dakle, prije će biti da je sin kneza Radosava Pribinića knez Radoje Radosalić,
koji se prvi put spominje 1399. g.41
Knez Radoje Dragosalić se spominje par puta kao svjedok u bosanskim kraljev-
skim poveljama i to od 1399. do 1405. g.42 O njemu znamo još manje nego o Radoju
Radosaliću. Iz porodice Dragosalić se prije Radoja spominje knez Gojak Dragosa-
lić.43 Međutim, izgleda je pripadnik ove porodice i knez Eugen Dragosalić, koji je
spomenut 1378.44 Moguće je da su ili Gojak ili Eugen, otac kneza Radoja Drago-
salića. Prema ovome, očito je da su i Dragosalići bili vlasteoska porodica, koja je
djelovala u kraljevskoj službi na prijelazu iz XIV. u XV. st.
Da li je možda knez Radoje Dragosalić vremenom postao veliki knez bosanski
Radoje, to je veliko i otvoreno pitanje. Ostaje nam mogućnost da bi veliki knez bo-
sanski mogao biti i neka sasvim četvrta osoba. Međutim, ta teza se čini najmanje
vjerovatnom. Iako nemamo spomen velikog kneza bosanskog Radoja u poveljama
bosanskih kraljeva, vjerujem da je spominjan u prvoj fazi svoje karijere dok je bio
samo knez. Teško je prihvatiti tezu da veliki knez bosanski Radoje nije nikako i nig-
dje spominjan, osim na svom stećku. Nakon rečenog pokušat ćemo kneza i župa-
na Radoja Radosalića, kao i kneza Radoja Dragosalića staviti u kontekst političkih
zbivanja u Bosni u to doba. Cilj nam je pažljivo odmjeriti koji je od ove tri ličnosti
eventualno postao veliki knez bosanski i sahranjen u gornjoj Lepenici gdje je podi-
gnut, a nalazi se i danas, stećak velikog kneza bosanskog Radoja.
39
nđelić, “Originalni dijelovi dviju bosanskih povelja u falzifikatima Ivana Tomke Marnavića”, 357.
A
40
Bilj. 30.
41
Miklosich, Monumenta Serbica, 234.
42
Стојановић, Старе Српске повеље и писма, Књига прва, Српска школска књига, Београд,
2006, 422, 426 i 494.
43
Рудић, “Повеља краља Стефана Дабише Дубровнику”, 180.
44
“knezj Hegenj Dragoslalikj”, Miklosich, Monumenta Serbica, 190.
• 202 •
Veliki knez bosanski radoje i dilema oko njegovog stećka
45
“ Kralj Stefanj Dabiša i sj bogodarovainomj mi gospoiwmj kralicwmj kyrj Elenomj na
svetomj evanjćelji i na časnomj krjsti gospodni i s vlasteli kralÄvjstva mi: s voevodomj
Hrjvoemj, i voevodomj Vlatkomj Usorjskimj, s knezemj Stipoemj Hrjvatinićemj, s knezemj
Radosavomj Prqbinićemj, s knezemj Dobrosavomj Divoševićemj, s Tefačiwmj Batalomj,
s knezemj Goqkomj Dragosalićemj, županomj Tvrjdisavomj Tuicomj, s knezem Vljčihnomj
Blatkovićemj, s knezem Voisavomj Boevodićemj, s knezem Vljkjcemj Narjtičićemj,
županomj Radoemj Radosalićemj, županomj }rqemj Tihjčinovićem, z dvorjscimj
Stanjcemj Prqkušićemj; i semu ytvrjždenu i neporočnu vqti do vika našega n iqhj.”
Miklosich, Monumenta Serbica, 222.
46
Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb, 1882, 198.
47
Marko Perojević, “Stjepan Dabiša”, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine
1463, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1998, 362.
48
“A tomu svidoci i ručnici naši vlastele, wtj Bosne knezj Pavlj Radinovićj z bratiwmj,
knezj Prqboe Masnovićj z bratiwmj, tepačić Batalo z bratiwmj, Vljkota Prqbinićj z
bratiwmj, Sanjdalj boÅvoda z bratiwmj, Grgurj Viljhanićj z bratiwmj; wtj hljmjske
zemle knezj Vljkašinj Milatovićj z bratiwmj, knezj }ran Radivoevićj z bratiwmj; wtj
doljnihj krai voevoda Hrjvoe z bratiwmj, knezj Mladinj Stanjčićj z bratiwmj; wtj
Usore voevoda Bljčihna z bratiwmj, knezj Stipacj Biloševićj z bratiwmj; wtj dvora
prqstavj županj Radoe Radosalićj z bratiwmj; a wdj svoiti Branko Simjčićj z bratiwmj.”
Miklosich, Monumenta Serbica, 226-227.
• 203 •
marjan drmač
još uvijek relativno stabilno stanje unutar same države. Nedugo potom kralj Stjepan
Dabiša umire,49 a na bosanskom prijestolju ostaje njegova žena Jelena Gruba (1395.-
1398. g.). U ovo doba će već polako početi jačati državna politička djelatnost oblasnih
gospodara, među kojima će se posebno isticati Hrvoje Vukčić. Od 1395. g. proći će pet
godina da bi opet dobili vijesti o županu Radoju. Naime 8. decembra 1400. g. u pove-
lji novog kralja Stjepana Ostoje (1398.-1404. g.), kojom kralj vojvodi Hrvoju dariva
Livno,50 župan Radoje (kao kraljev povjerenik) trebao je ispitati što narod misli o ovoj
donaciji. U ovo doba je velika moć vojvode Hrvoja. Dodjela Livna vojvodi Hrvoju
je jedna od gesti kojom kralj želi da ga zadrži na svojoj strani, kao saveznika i vjernog
velmožu. U projektu o donaciji sudjelovao je i župan Radoje, jer je poslan od strane
kralja da izvidi kako će narod reagirati na sve to.51 Nakon ovog spomena u diplomatici
bosanskog srednjovjekovlja županu Radoju Radosaliću se gubi svaki trag.
Vratiti ćemo se godinu dana unazad i propratiti prvi spomen knezova Radoja
Radosalića i Radoja Dragosalića. Oni će prvi put biti spomenuti u kraljevskoj po-
velji nakon dolaska na prijestolje kralja Stjepana Ostoje 1398. g.52 Povelja je bila
upućena Dubrovčanima 15. januara 1399. g. u kojoj, između ostaloga, piše kako su
Dubrovčani došli govoriti kralju za zemlje koje im je darovao.53 Uz brojne velikaše
koji su bili svjedoci ovog čina (među kojima je prvi vojvoda Hrvoje) spominju se
knezovi Radoje Radosalić i Radoje Dragosalić.54 Nedugo potom dva kneza se spo-
minju 5. februara 1399. g. u povelji kralja Stjepana Ostoje upućene Dubrovčanima,
kojom kralj traži da mu Dubrovčani isplate Dmitrovdanski dohodak u vrijednosti
od 2000 perpera.55 U ove dvije povelje vidno je da kralj želi zadržati dobre odnose s
49
“ У пролеће 1395. Дабиша је из Хума молио да му се пошаље лекар, а у јесен (8. септембра) је
умро.” Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, 174.
50
Miklosich, Monumenta Serbica, Viennae, 1858, 247-248.
51
Truhelka, “Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne”, 1914, 236.
52
“Izbor Stjepana Ostoje obavljen je između 20. svibnja i 10. lipnja 1398. Glavnu riječ pri izboru
imao je vojvoda Hrvoje Vukčić, kome je novi kralj postao pokoran i poslušan.” Perojević, “Stjepan
Ostoja”, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, 375.
53
Dubrovčani su dobili 24 sela u Primorju i to: Kurilo, Osalnik, Ljubač, Gromaču, Orašac, Trsteno,
Dračevo, Brsečevo, Mravinac, Dulgo, Maljkove (Donje i Gornje), Slano, Trnovu, Podgoru,
Čepikuće, Podimač, Koteze, Zaton, Visočane, Točilnik, Smokovljane, Ošlje i Topolu. Perojević,
“Stjepan Ostoja”, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463, 378-379.
54
“I kjda stvori si~ milostj kralevstvo mi, tuzi bihu kralevstva mi vlastele, a na ime
voeboda Hrjvoe knezj Pavlj Radinovićj, voeboda Sanjdalj, tepačić Batalo i voeboda Vlatko
Tvrjtkovićj, voeboda Vljkašinj Milatovićj, voeboda Pavlj Klešićj, knezj Prqboe
Masnovićj, knezj Radoe Radosalićj, knezj Radoe Dragosalićj, knezj Voisavj Voevodićj,
knezj Vukašinj Zlatonosovićj, knez Kovačj Diničićj.” Miklosich, Monumenta Serbica, 234.
55
“Kral Stepanj Wstoq i z bogodarovano-m-i gospoiomj kralicomj kirj Kuqvomj, postavivše
ruci na svetomj evanjćeli i na čjsnomj krjsti gospodjnq i s vlasteli kralevjstva mi: s boebodomj
Hrjvoemj, s knezomj Pavlomj Radinovićemj, s tepačiomj Batalomj, s boevodom Sanjdalemj, s
boevodom Pavlomj Klešićemj, s boevodom Vlatkomj Tvrjtkovićemj, s boevodom Vljkašinomj
• 204 •
Veliki knez bosanski radoje i dilema oko njegovog stećka
Dubrovnikom, ali uz uvjet da oni izvršavaju svoje obaveze spram Bosne. Dva kneza
su nesumnjivo na strani kralja i svjedoci su izdavanja ovih povelja.
Kako je rasla moć Hrvoja Vukčića, vremenom su se počeli zatezati odnosi između
njega i kralja Stjepana Ostoje i trebao se dogoditi prestižni obračun među njima.56
Ipak, u tim kriznim vremenima knez Radoje Radosalić je ostao vjeran kralju. To
zaključujemo zahvaljujući povelji kralja Stjepana Ostoje od 22. aprila 1404. g.57 u kojoj
se on spominje. Povelja je izdana “na Visokom” i upućena je mletačkim trgovcima. U
njoj piše kako mletački trgovci mogu slobodno trgovati po cijeloj Bosni bez ikakvih
dadžbina. Kralj također obećava da će sam nadoknaditi štetu ukoliko neki Mlečanin
bude opljačkan. Ovaj ugovor je očito bio uperen protiv dubrovačkih trgovačkih
interesa.58
U ovo doba odvija se rat između Bosne i Dubrovnika (1403.-1404. g.) u kojemu je
Ostoja, po svemu sudeći, želio podjarmiti Dubrovnik. Malo je čudno da knez Radoje
Dragosalić nije bio svjedok ovog događaja. Dva puta ranije je njegovo ime stajalo uz
ime kneza Radoja Radosalića u poveljama iz 1399. g. Moguće je da se knezu Radoju
Dragosaliću nije dopadala kraljeva politika spram Dubrovnika, tako da nije htio
ni sudjelovati u takvom činu jer je vidio bolju priliku za sebe, ako ostane na strani
Hrvoja i Dubrovnika. Mihailo Dinić također primjećuje kako se u ovom periodu
pojedini bosanski velikaši brinu za svoje interese i kako neki napuštaju kralja Ostoju.59
Ukoliko se u ovo vrijeme knez Radoje Dragosalić odmetnuo od kralja Ostoje manja je
vjerovatnoća da se javljao kao svjedok na poveljama po drugom Ostojinom dolasku na
vlast. Samim tim, knez Radoje Dragosalić bi izgubio prostor za djelovanje u državnoj
• 205 •
marjan drmač
• 206 •
Veliki knez bosanski radoje i dilema oko njegovog stećka
bila darovnica braći Radivojevićima, napisana 28. decembra 1408. g,64 kojom ih
je kralj nagradio za njihovu vjernu službu.65 Nakon ovog datuma knezu Radoju
Radosaliću se u diplomatičkim izvorima gubi svaki trag. U budućnosti će se kao
svjedok u bosanskim kraljevskim poveljama spominjati kao nasljednik i sin kneza
Radoja Radosalića, knez Radič Radojević.
Po sistemu patronimike, titularne osnove kao i vremenske podudarnosti, on
može biti sin kneza Radoja Radosalića ili kneza Radoja Dragosalića. Međutim,
kralj Ostoja je drugi put ostao na vlasti do 1418. g. i teško da bi dozvolio da u dr-
žavnoj službi služi netko tko mu je eventualno ranije okrenuo leđa. Na stećku ve-
likog kneza bosanskog Radoja piše kako je stećak podigao njegov sin knez Radič.
Izvorna građa upućuje na to da je upravo Radič Radojević, taj knez koji je podigao
stećak svom ocu Radoju. Radič Radojević se posljednji put spominje 16. augusta
1420. g,66 a knez Radoje Radosalić imao je veću mogućnost za ostvarenje spome-
nute titule, tako da je vjerovatno on njegov otac. Najprije će biti da je knez Radoje
Radosalić nakon 1408. g. postao veliki knez bosanski. Imamo primjer Tvrtka Bo-
rovinića iz prve polovice XV. st, kojemu je titula kneza prerasla u titulu velikog
kneza bosanskog,67 tako da takva titularna preinaka nije upitna. Spomenuti ćemo
i to da se knez Radoje Radosalić spominje prvi put 1399. g, zbog čega nam se
nameće pitanje o vremenu njegova rođenja.68 Po svemu sudeći Radoje Radosalić
je mogao biti rođen najkasnije do 1385. g, a vrijeme njegove smrti je oko 1417. g,
ako ne i ranije. Ovo nam govori da je doživio prosječnu srednjovjekovnu životnu
starost, ali o načinu njegove smrti možemo samo nagađati.
64
“ Huic adsunt testes: dominus rex cum fratribus, comes Paulus cum fratribus, comes Radoje cum
fratribus, comes Burech cum fratribus et prestantioribus Bosne, comes Radam Dragoevich et
procurator comes Gjura Georgii Dragichievich.” Fermendžin, Acta Bosnae, 1752, 87-89
65
“Zato im je darovao Omiš s Primorjem s obje strane Cetine do Žrnovnice, Gorsku župu, grad
Kruševac i Blato, župu Lučku s obje strane Neretve izuzevši prava Sandaljeva, carinu pod Visećom,
barkanj na Volivini i na Norinu i drugi dio Norinskoga, župu Večenicu do Neretve, grad Imotski
sa župom Imotom i Posušje, mjesto Dvare sa župom Radobilje, župu Podsušje, župu Rakitno,
župu Drežnicu, grad na Poljih i sama Polja, župu Planinu, predio Krajinu od Neretve do Cetine,
Neumski kraj.” Perojević, “Stjepan Ostoja (opet)”, u: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1463, 428.
66
Miklosich, Monumenta Serbica, 304-306.
67
Ćošković, “Veliki knez bosanski Tvrtko Borovinić”, 63-77.
68
Uvjet za stjecanje prava na javno djelovanje bila je punoljetnost, koja se dobivala s navršenih 14
godina života, poslije čega je mlada gospoda mogla nastupati, ali i nakon toga bilo je poslova za
koje se tražila potpuna sposobnost, a ona je nastupala s 18, odnosno 20 godina života. Ćošković,
“Veliki knez bosanski Tvrtko Borovinić”, bilj. 16, 61.
• 207 •
marjan drmač
Umjesto zaključka
Nakon više unakrsnih metoda koje smo koristili, pri težnji da dođemo do cilja,
ono što možemo ponuditi je sljedeće. Vjerujemo da je veliki knez bosanski Radoje,
oko čijeg stećka je prepoznata dilema, zapravo knez Radoje Radosalić. Stećak je po-
digao knez Radič Radojević, koji je bio njegov sin. O smrti velikog kneza bosanskog
Radoja ne znamo ništa, međutim možemo reći da je stećak podignut između 1408.
i 1417. g. Godine 1417 će se u bosanskim kraljevskim poveljama kao svjedok početi
spominjati Radojev sin, knez Radič. Teza do koje smo došli ipak govori da je vlaste-
oska porodica Pribinića, bila iz gornje Lepenice. Iz toga se može zaključiti da Pavla
Anđelića intuicija ipak nije prevarila, ali zasigurno nije uzimao u obzir sve segmente
koji su korišteni u ovome radu da bi iznio tu teoriju. Razlika je i u tome da smo
dokučili da Radoje Radosalić nije bio župan i knez, nego su to dvije različite osobe.
Nesumnjivo je da je veliki knez bosanski Radoje Radosalić bio jedna od značajni-
jih ličnosti u političkom državnom vrhu srednjovjekovne Bosne na prijelazu iz XIV.
u XV. st, a samim time zaslužuje više pažnje u historiografiji, od one koju je dosada
imao. Nosio je titulu kneza od 1399. g, a nakon 1408. g. postao je veliki knez bosan-
ski. Osim njega u poveljama bosanskih kraljeva u njegovo doba ima još svjedoka o
kojima bi se pojedinačno moglo više reći u literaturi, te bi se još dublje moglo doku-
čiti unutarnje političko stanje srednjovjekovne bosanske države na prijelazu iz XIV.
u XV. st. Veliki knez bosanski Radoje Radosalić je u ovim prijelomnim godinama či-
tavo vrijeme ostajao odan kraljevima i nije pao pod politički utjecaj domaće krupne
vlastele, Dubrovnika ili Ugarskog kralja.. Prema stećku iz Lepenice i njegovoj orna-
mentici moglo bi se eventualno govoriti i o religijskom identitetu Radoja Radosalića
velikog kneza bosanskog. Vjerovatno je zbog svog ugleda u praksi imao određene
ovlasti na prostoru župe Lepenice, koja je u njegovo vrijeme obuhvatala današnje
općine Kreševo, Kiseljak i Fojnicu, kao i u Visokom u kojem je radio. Shodno tome
imao je ljude, koji su bili potrebni za sve segmente društvenog života u to doba,
u njegovoj i kraljevskoj službi. Kao što je on ušao u državnu službu preko svoga
oca Radosava Pribinića, tako je i njega u tom poslu naslijedio sin Radič Radojević.
Genealogiju velikaškog roda Pribinića je teško pratiti u poveljama nakon 1420. g.
Moguće da su se potomci kneza Radiča Radojevića vremenom odmetnuli od kralja i
ušli u savez s Osmanlijama, koji su u narednim decenijama postali prisutniji u Bosni.
• 208 •
Veliki knez bosanski radoje i dilema oko njegovog stećka
Marjan Drmač
The Grand Count of Bosnia Radoje and the dilemma about his tombstone
Summary
Historians from several different generations have dealt with the problem of
identity of Radoje, the Grand Count of Bosnia, without much success. We know
that Radoje was a Bosnian Count and that he was buried on the site of Brdanjak in
Lepenica near Kiseljak, where his tombstone still remains today. According to the
inscription preserved on the tombstone we know that it had been erected by Radoje’s
son Radič. The diplomatic sources of medieval Bosnian history present us with two
possible solutions of Radoje’s identity. One is that he was in fact Župan and Count
Radoje Radosalić, and the other one is that he was Count Radoje Dragosalić. Both
of these figures are mentioned as witnesses in Bosnian royal charters from the end
of the 14th and beginning of the 15th century.
• 209 •
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
726.825(497.6 Kaoštice)
726.825(497.6 Raonići)
zijad halilović
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u
zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
•
Abstrakt: Pored historijskog prikaza šireg područja, ovim radom će biti obuhvaćena
tehnička obrada stećaka i grobne humke (tumulusa) na lokalitetu Mramorje u zaseoku
Raonići, selo Kaoštice, općina Višegrad. Lokalitet se nalazi na manjem brežuljku, pokraj
puta, koji je bio aktivan i u doba Ilira. Put je vodio iz Međeđe, prelazio na desnu stranu
rijeke Drine, te preko Kaoštica nastavlja do Strgačine i povezivao područje donjeg Polimlja,
sa zemljom Pavlovića. Korišten je i u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini
(1878-1918). Zahvaljujući sačuvanim podacima u srednjovjekovnim ispravama, područje
Kaoštica, nije ulazilo u sastavu zemlje Pavlovića, ali je isto tako interesantna činjenica da je
porodica Vladimirić-Radosalić bila porijeklom iz Kaoštica (Koštice) te da su članovi spo-
menute porodice bili knezovi nižeg reda na dvoru Pavlovića.
Ključne riječi: Raonići, Kaoštice, stećci
Abstract: Beside the historical overview of the broader area, this paper will also en-
compass the technical analysis of medieval tombstones and a grave tumulus on the site of
Mramorje in the village Raonići, in Kaoštice, municipality of Višegrad. The site is located
on a small hill, next to the road which was used in the time of the Illyrians. The road led
from Međeđa, across the right side of the River Drina, over Kaoštice to Strgačina, connect-
ing the lower Polimlje with the land of the noble family Pavlovići. It was used in the period
of Austro-Hungarian rule over Bosnia and Herzegovina (1878-1918). Due to the preserved
information in the medieval documents, we know that the region of Kaoštica was not a part
of the Pavlovići property, but it is also interesting that the family of Vladimirić-Radosalić
stemmed from Kaoštice (Koštice) and that members of this family were counts of lower
status on the Pavlovići court.
Key words: Raonići, Kaoštice, medieval tombstones – stećci
Geografski položaj
Naselje Kaoštice se nalazi na desnoj strani rijeke Drine, u blizini Međeđe, od
općine Višegrad udaljeno je 12, 24 km zračne linije u pravcu jugozapada. U zaseoku
• 211 •
zijad halilović
1
Google earth, preuzeto dana 13. 11. 2011. godine
2
GPS Magelan professional, preuzeto na terenu dana 12. 11. 2011. godine
• 212 •
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
• 213 •
zijad halilović
Historijski podaci
Prahistorijske grobne gomile (tumulusi) u Bosni i Hercegovini su poznati pod ra-
zličitim nazivima (gomila, kamena gomila, gromila, grobna gomila, umka, humka,
unjka, zaspa). Spadaju među najbrojnije prahistorijske objekte s osnovnom koncentra-
cijom u južnoj Bosni, Podrinju i Hercegovini, a sporadično se pojavljuju i u centralnoj
i sjevernoj Bosni. Tumulusi predstavljaju nasute objekte po pravilu kružne osnove (po-
nekad i eliptične), prvobitno najvjerovatnije kupastog oblika, a sačuvani su najčešće u
obliku više ili niže kalote. Podizani su od zemlje kombinacijom zemlje i kamena, a u
tipično kraškim krajevima od kamena (osim onih u poljima). Izuzimajući tumuluse u
fortifikacionoj funkciji (tzv. limitni tumuli u okviru gradinskog fortifikacionog siste-
ma) kao i one u funkciji kultnih objekata – zaspa,3 najveći dio tumulusa su sepulkralni
objekti s jednom ili više sahrana koje opet mogu biti funkcionalno povezane (sahrane
iz iste hronološke faze u porodičnom ili rodovskom tumulusu) ili pak iz različitih faza
istog perioda. Nerijetko se susreću i sahrane iz različitih epoha (npr. naknadne sahrane
iz rimskog doba ili čitave srednjovjekovne nekropole na prahistorijskim tumulusima).4
U nauci je utvrđeno da grobne gomile na prostoru Bosne i Hercegovine pripadaju
prahistorijskim Ilirima, pa se stoga i nazivaju ilirskim tumulima.
Područje sela Kaoštice ušlo je 1373. godine u sklop srednjovjekovne bosanske dr-
žave, kada su oblasni gospodar Lazar Hrebljanović (oko 1370. do 1389) i bosanski
ban, kasnije kralj Tvrtko I Kotromanić (1353-1391) u borbama pobijedili Nikolu
Altomanovića i podijelili njegovu zemlju. Sjeverna oblast do samog ušća Lima u
Drinu sa utvrđenim gradovima Dobrunom, Rudnikom i Užicem pripala je knezu
Lazaru, a ban Tvrtko pripojio je bosanskoj državi srednji dio zemlje, Podrinje i Po-
limlje, sve do iza Prijepolja.
Nakon smrti kralja Tvrtka I. vlast u gornjem Podrinju i donjem Polimlju su pre-
uzela dva oblasna gospodara: knez Pavle Radinović (†1415) i veliki vojvoda Sandalj
Hranić (†1435), član porodice Kosača.
Pavlovići su držali uski pojas s desne strane Drine od ušća Lima sa Višegradom i
Dobrunom. Tim područjem vladaju poslije smrti Pavla Radenovića njegovi sinovi Pe-
tar Pavlović (†1420), i Radoslav Pavlović (†1441), konačno Radoslavljev sin vojvoda
Ivaniš (†1450).
3
Zaspa – narodni naziv za poseban oblik prahistorijskog tumulusa u zapadnoj Bosni. U novije vrijeme
se gubi i zamijenjen je nazivima (humka, unjka, crkvina, glavica i sl), ali uz još očuvanu tradiciju da
se radi o zasutoj crkvi. U pitanju su obično tumulusi nasuti zemljom ili mješavinom zemlje i pijeska,
ponekad i kamena, većih dimenzija, visine i do 10 m. Prvi ih je zabilježio F. Fiala (1896. godina).
Poznatije su: Zaspa u Benkovcu kod Bosanske Krupe, Crkvina u Johovici kod Bosanskog Novog,
Glavica (Hunjka) u Rejzovićima kod Ključa i Humka u Kijevu kod Sanskog Mosta. Okvirna datacija
je bronzano i željezno doba (XVIII – III st. p.n.e); Borivoj Čović, “Zaspa” u: Arheološki leksikon Bosne
i Hercegovine, tom I, Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo, 1988, 190.
4
Borivoj Čović, “Tumulus” u: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom I, (ur. Borivoj Čović)
Zemaljski muzej u Sarajevu, Sarajevo, 1988, 173.
• 214 •
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
Poslije Ivaniša tim područjem vladaju njegova braća vojvoda Petar i knez Nikola
do 1463. godine. U području Drine i ušća Lima u Drinu, Pavlovići su držali s lijeve
strane Drine grad Brodar, dok se na desnoj strani Drine u njihovom posjedu nalazila
planina Bujak, na samoj granici rudske i višegradske opštine. Tu je 29. IX. 1447.
godine Ivaniš Pavlović izdao povelju, kojom potvrđuje Dubrovčanima trgovačke
povlastice, a završava sa riječima: na planini na Bujaku prema našem gradu Brodaru.
U području planine Bujaka, a u blizini sela Mramor, Ivaniš i njegova braća imali su
svoj dvor i upravo je tu pisana spomenuta povelja.5
Porodica Kosača, odnosno herceg Stjepan Kosača držao je u svom posjedu čita-
vu lijevu stranu Lima od Komorana, južno od Prijepolja pa do samog ušća Lima u
Drinu, a na desnoj strani te rijeke grad Miloševac i vjerovatno ugao između lijeve
obale Uvca i Lima. A. Bejtić navodi da se posjed Kosača širio na desnoj strani Lima
i nizvodno od ušća Uvca. U prilog tome navodi naziv toponima Sandaljeva kosa u
sastavu sela Bijelo brdo, što govori da su Pavlovići u svom posjedu na desnoj obali
Drine držali samo uski pojas, koji je u istočnom pravcu vodio između Dobruna i
Bijelog Brda. Posjed Pavlovića na desnoj strani Drine bio je identičan onom koji je
imao knez Lazar 1373. godine, kao sjeverni dio Altomanovića zemlje.6
Nakon zauzimanja bosanskog kraljevstva od strane Osmanskog carstva, u blizini
Međeđe, iznad ušća Lima na lijevoj strani Drine, na prostoru istoimenog srednjovje-
kovnog grada formirana je nahija Brodar.7
Predmet ovoga rada nije nekropola stećaka Čaplja, ali je neophodno spomenuti
je u kontekstu pisanih i materijalnih podataka o Kaošticama. Pored srednjovjekov-
nih isprava u kojima se spominju članovi porodice Vladimirić-Radosalić, ćirilski
natpis urezan na stećku spomenute nekropole, govori da je ispod nadgrobnika sa-
hranjen Juraj brat Radojev. Natpis u transliteraciji glasi; + A se leži Juraj (kon’=kod)
Radoja, svoga gospodičića, a u transkripciji glasi: + A se leži Juraj (kon’=kod) Radoja,
svoga gospodičića.8 Pisar Radoja naziva gospodičićem (vlastelinom), poput pisara iz
Dubrovnika, dok uz Jurja nema titule.
U povelji vojvode Ivaniša Pavlovića izdatoj Dubrovčanima 29. IX. 1442. godine
knez Juraj, sin Radosava Vladimirića, potpisao se u svojstvu svjedoka umjesto svoga
brata kneza Radoja; ... i ne namiri tui knez’ Radoje Radosava Vladimirića na negovo
sije misto zakle se brat’ negov knez’ Jurai.
5
lija Bejtić, “Rudo i rudski kraj kroz vijekove” u: “Rudo – spomenica povodom 30-godišnjice Prve
A
proleterske brigade”, Sarajevo, 1971, 185-186.
6
Bejtić, Rudo i rudski kraj, 186.
7
Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk – postanak i upravna podjela, Svjetlost, Sarajevo, 1982, 131.
8
Marko Vego, “Novi i revidirani srednjovjekovni natpisi iz Bosne”, Naše starine XIV-XV, Godišnjak
Zavoda za zaštitu spomenika kulture prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo,
1981, 55.
• 215 •
zijad halilović
Iz navedenog se vidi da su braća knezovi Radoje i Juraj bili sinovi Radosava Vla-
dimirića, poslanici vojvode Ivaniša Pavlovića. Knez Radosav Vladimirić je stalno
služio na dvoru knezova Pavlovića. Knez Radosav se u tom svojstvu spominje 31.
XII. 1427. godine, a njegov sin Jurko ( Juraj) Vladimirić 25. X. 1432. godine. U
potvrdi vojvode Petra i brata mu kneza Nikole Pavlovića, Dubrovčanima od 15. VI.
1454. godine, pojavljuje se kao svjedok knez Juraj Radosalić. Pod prezimenom Ra-
dosalić, Marko Vego podrazumijeva Vladimiriće. Iz navedenih pisanih dokumenata
i natpisa Jurja Vladimirić-Radosalića iz Kaoštica, može se zaključiti da je knez Ra-
doje Vladimirić- Radosalić umro iza 29. IX. 1442. godine, a knez Juraj Vladimirić-
Radosalić, iza 15. VII. 1454. godine. Taj zaključak potvrđuje i sadržaj natpisa na
stećku sa lokaliteta Čaplja u Kaošticama. Sve navedeno upućuje na činjenicu da je
porodica Vladimirić-Radosalić bila porijeklom iz Kaoštica (Koštice) kod Međeđe.9
Na osnovi podatka u literaturi,10 (sl.4), uočavamo činjenicu da područje Kaoštica
u srednjem vijeku, nije ulazilo u sastav zemlje Pavlovića, ali istovremeno na osnovi
spomenutih srednjvojekovnih isprava, doznajemo da su članovi porodice Vladimirić-
Radosalić knezovi nižeg reda na dvoru Pavlovića.
• 216 •
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
11
rupa autora, “Prostorni plan Bosne i Hercegovine, faza b – valorizacija, prirodne i kulturno-
G
historijske vrijednosti”, Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog
fakultet u Sarajevu i Urbanistički zavod za Bosnu i Hercegovinu Sarajevo, Sarajevo, 1980, 51.
12
Dopis Zavoda za zaštitu spomenika u sastavu Federalnog ministarstva kulture i sporta broj: 07-
40-4-4071-1/11, od 27. septembra 2011. godine, dostavljen Komisiji za očuvanje nacionalnih
spomenika 30. 09. 2011. godine.
13
http://kons.gov.ba/main.php?id_struct=192&lang=1
14
Šefik Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 255-260.
15
Ćiro Truhelka, “Bosančica, prinos bosanskoj paleografiji”, Glasnik Zemaljskog Muzeja u Bosni i
Hercegovini, knjiga IV, Sarajevo, 1889, 77.
16
Vego, Novi i revidirani, 55.
• 217 •
zijad halilović
• 218 •
Stećak Orijenta- Postolje Baza Ukrasi Ukrasi Druge
Vrsta Visina Širina Dužina Visina Širina Dužina
broj cija DA/NE bilješke DA/NE bilješke bilješke
Samo
vidljivo
1 Sljemenjak Z-I 40 40 127 DA 14 50 60 NE
na E
strani
2 Sljemenjak Z-I 35 44 104 NE NE
3 Sljemenjak Z-I 44 52 172 NE DA Vidi slika 1
4 Ploča Z-I 30 57 180 NE DA Vidi slika 2
5 Ploča Z-I 4 43 150 NE NE
6 Sljemenjak Z-I 44 38 140 DA 8 55 165 NE
7 Sljemenjak Z-I 53 54 175 DA N/A 65 194 NE
8 Ploča Z-I 8 68 175 NE NE
Oboren
na bočnu
9 Sljemenjak JZ-SI 53 45 174 DA 30 60 200 NE
stranu i u
strani
10 Sanduk Z-I 80 70 187 NE DA Vidi slika 3
11 Sanduk Z-I 54 104 155 NE NE
12 Sanduk S-J 18 64 162 NE NE
Sl. 6. Proračunska tabela lokaliteta Mramorje, izradio Andrew Lawler
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
• 219 •
zijad halilović
Reljefni motiv zmije evidentiran je 38 puta na stećcima. Prema svom izgledu pred-
stavljaju obične i stilizovane (zmije) i zmajeve. Šest primjeraka zmajeva sliče krupnim
zelembaćima, a u ostalih 12 primjeraka radi se o pravim zamjevima sa krilima i razi-
granim repovima. Figuralne predstave zmaja zabilježene su u Gvoznu kod Kalinovi-
ka, gdje zmaj hvata glavu žene, zatim u Vlahovićima kod Ljubinja, gdje je glava koze
(jareta) u raljama bijesnog zmaja i
na Visočici planini, lokalitet Do-
lovi-Poljice, općina Konjic, konja-
nik s kopljem napada zmaja koji, je
zgrabio desnu ruku žene.17
• 220 •
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
Stećak br. 1. – sljemenjak sa postoljem, bez ukrasa, fino obrađen, utonuo sa zapad-
ne čeone strane, obrastao mahovinom i lišajevima, orijentiran u pravcu zapad – istok,
18
Bešlagić, Stećci– kultura, 243-249.
• 221 •
zijad halilović
Stećak br. 2. – sljemenjak bez ukrasa, fino obrađen, utonuo i nagnut na bočnu
sjevernu stranu, orijentiran u pravcu zapad – istok,
• dimenzije stećka su: 104x44x35 cm;
• 222 •
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
Sl. 15. Stećak br. 4. Vodoravna površina stećka sa vodenicom. Motiv vodenice
• 223 •
zijad halilović
• 224 •
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
Sl. 17. Stećak br. 10. Zapadna čeona strana. Motiv Sl. 18. Stećak br. 10. Zapadna
polumjeseca, jabuke, obične bordure, povijene loze i čeona strana. Motiv polumjeseca,
tordiranog užeta. jabuke, obične bordure, povijene
loze i tordiranog užeta. Crtež, Zijad
Halilović
Sl. 19. Stećak br. 10. Sjeverna bočna strana. Sl. 20. Stećak br. 10. Vodoravna površina stećka.
Figuralna predstava: konjanik svojim kopljem Motiv djedovskog štapa. Crtež, Zijad Halilović
ubija velikog zmaja, koji je napao prestrašenu
žensku osobu. Crtež, Zijad Halilović
Stećak br. 11. – sanduk bez postolja i ukrasa, obrastao mahovinom, lišajevima i
raslinjem, oštećen sa istočne čeone strane, orijentiran u pravcu zapad – istok,
• dimenzije stećka su: 155x104x54 cm,
Stećak br. 12. – ploča bez postolja i ukrasa, utonula, orijentirana u pravcu sjever – jug,
• dimenzije stećka su: 162x64x18 cm.
• 225 •
zijad halilović
• 226 •
Nekropola sa stećcima na lokalitetu Mramorje u zaseoku Raonići, Kaoštice, Višegrad
Zijad Halilović
The medieval tombstone necropolis on the site Mramoje
in the village Raonići, in Kaoštice, Višegrad
Summary
On the site of Mramorje there is a prehistoric grave tumulus and 12 medieval
tombstones. The site is located on a small hill next to the road which was used in the
time of the Illyrians. The road led from Međeđa, across the right side of the River
Drina, over Kaoštice to Strgačina, connecting the lower Polimlje with the land of
the Pavlovići noble family. It was used in the period of Austro-Hungarian rule over
Bosnia and Herzegovina (1878-1918).
The prehistoric tumulus is of a round shape, built using a combination of stones
and soil. It is placed on the northern part of the site, on the highest point, with a
radius of around 3.5 m. In certain areas we can also see stones placed in circles of
about 10-30 cm.
The medieval stone tombstones – stećci appear as a part of an unbroken sepul-
chral continuity in the Bosnian area, whose roots go deep into prehistoric times,
where we can notice their connection with sites from earlier epochs – prehistoric
settlements and places of cult, ancient agglomerations and graves, churches and for-
tifications of late antiquity and early Middle Ages. Their genesis and development
can be traced from the mid 12th century until the beginning of the 16th century.
On the site of Mramorje in Raonići, the tombstones belong to the sort of laid
stone monoliths; slab, coffin and apex tombstones. Ornaments in high relief repre-
sent their main artistic quality. From 12 tombstones in all; 4 slabs, 2 coffins and 6
apex tombstones, three of them are ornamented; apex tombstone No. 3, slab No.
4, and coffin No. 10. Their ornamental motifs are zigzag line, woven rope, simple
borders, bent vine, a double spiral, watermill, crescent, apple, a figural representati-
on of a horseman killing a big dragon with a spear, a dragon within a circle, a stick,
and a symbol which can be explained as a sort of symmetric spirals with handles.
The tombstones are finely processed. Some of them have sunk into the ground, and
others have been turned over.
• 227 •
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
94(497.6)”1435”
929.73 Tvrtković T.
emir o. filipović
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču
tokom 1435. godine
•
Apstrakt: U radu se opisuje boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u ino-
stranstvu tokom 1435. i početkom 1436. godine. Pored preispitivanja hronologije za-
stupljene u historiografiji, autor na osnovu do sada nedovoljno iskorištenih podataka
također predstavlja vijesti o kraljevim aktivnostima i drugim dešavanjima u Beču gdje su
ga ugostili herceg Albrecht Habsburški i njegov tast, car Svetog rimskog carstva i ugarski
kralj, Sigismund Luksemburški.
Ključne riječi: Tvrtko II Tvrtković, Sigismund Luksemburški, Albrecht Habsburški,
Beč, Požun, Višegrad, dvorska kultura
Abstract: This paper describes the time the Bosnian King Tvrtko II Tvrtković spent
outside of the country during 1435 and 1436. Apart from analysing the chronology which
is present in historiography, the author uses insufficiently exploited data to present the
King’s activities and other events in Vienna where he was hosted by Herzog Albrecht of
Habsburg and his father in law, Emperor of the Holy Roman Empire and King of Hungary,
Sigismund of Luxemburg.
Key words: Tvrtko II Tvrtković, Sigismund of Luxemburg, Albrecht of Habsburg, Vi-
enna, Bratislava, Visegrád, courtly culture
• 229 •
emir o. filipović
članke kao izraze rada na temama sa užim hronološkim okvirima.2 U ovom tekstu
pokušat ćemo predstaviti i skrenuti pažnju na neke objavljene ali nedovoljno iskori-
štene informacije, pomoću kojih ćemo razaznati pojedinosti o boravku kralja Tvrtka
II u Beču tokom 1435. godine, te time ponuditi prilog sagledavanju, tematiziranju i
aktualiziranju kulturnih i društvenih razmjena između bosanskog i ugarskog dvora
u ozračju razvijenih kulturnih formi poznog srednjovjekovlja.
***
Relativno dugi period stabilne vlasti Tvrtka II Tvrtkovića na prijestolju Bosanskog
kraljevstva kulminirao je kompleksnim političkim prilikama koje su nastupile tokom
četvrte decenije 15. stoljeća. Tada izbija Konavoski rat,3 dolazi do obračuna kralja sa
usorskom porodicom Zlatonosovića,4 zatim njegov sukob sa srpskim despotom Đur-
đem Brankovićem5 i neslaganje s vojvodom Radoslavom Pavlovićem, jačanje osman-
skih pozicija u Bosni, te intezivirana djelatnost protukralja Radivoja Ostojića koji je
aktivno pokušavao oslabiti položaj kralja Tvrtka II i sam preuzeti vlast u državi.6
Kombinacija svih ovih uzroka na političkoj sceni srednjovjekovne Bosne značaj-
no je naškodila ugledu kralja Tvrtka II. Situaciju možda najbolje ilustrira činjenica
da su Dubrovčani upravo u ovo vrijeme obustavili isplatu redovnih tributa koje su
dugovali bosanskoj kruni. Pauza u prilivu sredstava iz Dubrovnika nastupa 1432.
kada su kralju istovremeno isplaćeni i svetodmitarski i stonski dohodak za pret-
hodnu godinu.7 Razvoj događaja potekao je u nepovoljnom smjeru po bosanskog
Хисторија Босне, књ. I, СКА, Посебна издања, књ. CXXIX, Друштвени и историјски списи,
књ. 53, Београд, 1940, 446; Marko Perojević, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od
najstarijih vremena do godine 1463, knj. I, Hrvatsko kulturno družtvo Napredak, Sarajevo, 1942, 488-
490, 493; Сима Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, Српска књижевна задруга,
Београд, 1964, 266.
2
Pavo Živković, Tvrtko II Tvrtković – Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Institut za istoriju u
Sarajevu, Sarajevo, 1981, 173-181; Dubravko Lovrenović, Na klizištu povijesti (Sveta kruna ugarska
i Sveta kruna bosanska) 1387-1463, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2006, 257-258, 263-264; Petar
Rokai, “Poslednje godine balkanske politike kralja Žigmunda (1435-1437)”, Godišnjak Filozofskog
fakulteta u Novom Sadu, knj. XII/1, Novi Sad, 1969, 89-109.
3
Ćiro Truhelka, “Konavôski rat (1430-1433). Historička studija po spomenicima dubrovačke
arkive”, Glasnik Zemaljskog muzeja, knj. XXIX (1917), Sarajevo, 1918, 145-211.
4
Pavo Živković, “Usorska vlasteoska porodica Zlatonosovići i bosanski kraljevi (posljednja decenija
XIV i prve tri decenije XV stoljeća)”, Historijski zbornik, god. XXXIX, Zagreb, 1986, 147-162.
5
Živković, Tvrtko II Tvrtković, 164-165. Usp. Момчило Спремић, Деспот Ђурађ Бранковић и
његово доба, CLIO – Глас српски, Бања лука, 1999, 176-177.
6
Živković, Tvrtko II Tvrtković, 168-169. O Radivoju: Lajos Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens
und Serbiens im Mittelalter, München – Leipzig, 1914, poglavlje: “Radivoj, Sohn des Königs Stefan
Ostoja von Bosnien 1429-1463”, 69-109.
7
“Prima pars est de dando tributum ambassiator regis Bosne quod sibi debent de yperperis duobus mille
e de yperperis quingenta dum expeditionem fuerunt in opportuna forma” (5. april 1432), Državni
arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Consilium rogatorum (dalje: Cons. Rog.), sv. V, f. 76v.
• 230 •
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine
vladara te su, prema riječima ljetopisca Šimuna Klimentovića koji je pisao početkom
16. stoljeća, godinu dana kasnije istjerali “Bošnane Tvrdka krala iz Bosne”.8
Stariji historičari različito su posmatrali Tvrtkov odlazak iz zemlje, uglavnom se
složivši u tome da je povod kraljevim potezima ležao u izgubljenoj podršci i hao-
tičnom stanju koje je zadesilo njegovo kraljevstvo. Vjekoslav Klaić tvrdio je da je
Tvrtko bez prestanka boravio u Ugarskoj do tri godine, u koje vrijeme “bijaše tužna
država njegova pozorištem žestokih borba i ratova, u kojih se medjusobno zatira-
hu bosanska vlastela, pomagana divljimi četami turskimi”.9 Sima Ćirković je peri-
od Tvrtkovog izgnanstva smanjio na “skoro pune dve godine”,10 zaključivši da “od
meteža za vreme kratke vladavine Ostojinog naslednika, nije vlast bosanskog kralja
pala toliko nisko” te da su ga nastale okolnosti dovele “u izolaciju i naterali ga da se
isključivo veže za kralja Žigmunda i Ugarsku”.11 Pavo Živković, koji se detaljno bavio
vremenom vladavine kralja Tvrtka II, bio je nešto određeniji u predstavljanju po-
dataka o položaju u kojem se stjecajem okolnosti našao bosanski vladar. Ipak ni on
nije kraljevu situaciju mogao predstaviti u boljem svjetlu tvrdeći da je s izmirenjem
vojvode Sandalja Hranića i vojvode Radosava Pavlovića bila “zapečaćena Tvrtkova
daljnja sudbina”. Prema njemu je Tvrtko II u tom momentu, nakon skoro punih tri-
naest godina uspješne vladavine, “toliko oslabio da se svakog trenutka očekivao nje-
gov pad. Prikliješten sa sviju strana, pružao je još izvjesno vrijeme otpor suparnicima
i neprijateljima”, nakon čega je bio “prinuđen da odstupi s prijestolja”.12
Teško je na osnovu raspoloživih izvora odrediti kada je tačno kralj Tvrtko II na-
pustio svoje kraljevstvo. U dubrovačkim arhivskim knjigama ga tokom 1434. godi-
ne posljednji put susrećemo 8. i 9. oktobra kada Dubrovčani šalju odgovore na nje-
govo i pismo kneza Matka Talovca.13 Kralj je potom, u Matkovoj pratnji, sa grupom
odabranih plemića koji su mu ostali vjerni, krajem 1434. ili početkom 1435. godine
došao u Požun gdje je Sigismundu iskazao vazalnu vjernost.14 Od tada i u narednih
8
“ 1433. tada izagnaše bošnane tvrdka krala iz bosne, i ta biše drugi tvrdko”, Ivan Kukuljević
Sakcinski, “Kratki ljetopisi hrvatski – Ljetopis Fratra Šimuna Klimentovića”, Arkiv za povjestnicu
jugoslavensku, knj. IV, Zagreb, 1857, 33.
9
Klaić, Poviest Bosne, 275.
10
“Скоро пуне две године, док се Твртко II кретао између Будима, Пожуна и Беча, у Босни је био
само краљ Радивој, али ипак кроз читаво то време није успео да обезбеди себи трајно признање
ни у земљи ни у суседству”, Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, 266.
11
Isto, 267.
12
Živković, Tvrtko II Tvrtković, 167-168.
13
“Prima pars est de induciando super responsionibus litterarum domini regis Bosne et domini
comitis Matei lectarum in presenti consilio” (8. oktobra 1434), DAD, Cons. Rog, sv. V, f. 226;
“Prima pars est de faciendo tres nobiles officiales qui forment et formatas portent ad consilium
rogatorum responsiones faciendas litteris domini regis Bosne et domini comitis Matei”, Isto.
14
“... aliis vero tum per illustrem regem Bozne prenotatum in signum sue nobis observande fide
... illustrem Stephanum Twertk regem scilicet Bozne pretactum simulcum baronibus et notabi...
• 231 •
emir o. filipović
nekoliko mjeseci se bosanski vladar nalazio u pratnji kralja Sigismunda, koji je peri-
ode između produženih boravaka u Požunu provodio u Beču u kojem se nalazio od
sredine januara do početka marta 1435. godine.15
Iako u dokumentu to nije izričito navedeno, možemo pretpostaviti da se
kralj Tvrtko nalazio uz Sigismunda još 15. januara kada je ovaj izdao ispravu her-
cegu Albrechtu u austrijskom mjestu Hainburgu na Dunavu,16 jer, oslanjajući se na
austrijske kronike, dolazimo do podatka da je Sigismund u Beč, vjerovatno zajedno s
Tvrtkom, stigao već 17. januara 1435. gdje se zadržao nekoliko sedmica. Anonimni
bečki ljetopisac nije propustio napomenuti da je te duge i hladne zime pao neviđen
snijeg kakav nije bio zapamćen u prethodnim godinama.17
U Beču su Sigismund i Tvrtko, u društvu mnogih biskupa, kneževa i hrabre
gospode, boravili i 27. januara 1435. godine, kako se vidi iz isprave koju je rimski
car i ugarski kralj izdao češkom plemiću Ulrichu II od Rosenberga (1403-1462).18
ipsam Posonium in conspectum nostre adduxit maiestatis, quem tandem regem simulcum suis
baronibus et nobilibus predictis nos accepto ab eis .... [obse]rvando fidelitatis homagio...” (27.
septembra 1437), Lajos Thallóczy – Antal Áldásy, Magyarország melléktartományainak oklevéltára
– A Magyarország és Szerbia közti összeköttetések oklevéltára 1198-1526, Magyar Tudományos
Akadémia, Budapest, 1907, 116. Usp. Lovrenović, Na klizištu povijesti, 257.
15
Iako Elemér Mályusz, “Die vier Gebrüder Talloci”, Studia Slavica Academiae Scientiarum
Hungaricae, Vol. XXVIII, Budapest, 1982, 33, navodi da je u Požunu, ili u njegovoj okolici,
Sigismund neprestano boravio između 8. oktobra 1434. i 10. maja 1435, mnogo su vjerovatnije
tvrdnje Jörga Hoenscha, Itinerar König und Kaiser Sigismunds von Luxemburg 1368-1437, Studien
zu den Luxemburgen und ihrer Zeit, Bd. 6, Fahlbusch Verlag, Warendorf, 1995, 120, koji boravak
ugarskog kralja u ovom gradu smiješta između 16. oktobra 1434. i 13. januara 1435, zatim između
13. februara i 10. maja 1435. Prema istraživanjima Hoenscha, Sigismund se u Beču nalazio između
ovih datuma, odnosno, od 21. januara do 13. februara. Usp. Wilhelm Altmann, Die Urkunden
Kaiser Sigmunds (1410-1437), Regesta Imperii XI, Bd. II (1424-1437), Verlag der Wagnerische
Universitäts-Buchhandlung, Innsbruck, 1897-1900, 345-348. Takva hronologija je preuzeta i u
izdanju Pál Engel – Norbert C. Tóth, Királyok és királynék itineráriumai (1382-1438) – Itineraria
regum et reginarum (1382-1438), Budapest, Magyar Tudományos Akadémia – Magyar Országos
Levéltár, 2005, 129. Međutim, kako slijedi iz nastavka teksta, u tom se segmentu kraljev itinerar
može djelomično korigirati.
16
Altmann, Die Urkunden Kaiser Sigmunds (1410-1437), Bd. II (1424-1437), 344.
17
“Anno 1435 ... da cham Chaiser Sigmund her von Prespurkh an Sand Antoni Tag (d.i. Montag den
17. Jänner) und war die Wochen hie, und fur darnach wider gen Prespurkh auf Schliten, wan es was
das Jar gar ein langer herter Winter und grosser Snee, das in manigen Jaren nie so grosser Snee ist
gefalln”, Theodor Georg von Karajan, “Die Alte Kaiserburg zu Wien vor dem Jahre md”, Berichte
und Mittheilungen des Alterthums-Vereines zu Wien, Bd. VI, Wien, 1863, 69.
18
“Sigmund z božie milosti Římský ciesař wždy rozmnožitel říše, a Uherský, Český etc, král. Urozený
wěrný milý! Psaní twémuu o některých běziech, jenž sie nynie w Čechách dějí, wděčni jsúc i swýeh
wěcech dobře srozuměwše, wšak u jasného kněze Albrechta Rakúského, syna našeho milého nynie
w Wiedni s králem Bosenským a s mnohýmí jinými biskupy, kniežaty, hrabiemi a pány, nejž sie
tu k nám sjeli ... Dán u Wiedni, we čtwrtek po hodu s. Pawla na wieru obrácenie, let králowstwí
našieh Uherského etc. w xlviii, Řimského w xxv, Českého w xv a ciesarstwie w druhém létě”
• 232 •
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine
(27. januara 1435), František Palacký, Archiv Český čili staré pjsemné památky České i Morawské,
Djl prwý, W Praze, 1840, 39-40. Usp. Jovan Radonić, “Der Grossvojvode von Bosnien Sandalj
Hranić-Kosača”, Archiv für Slavische Philologie, Bd. XIX, Berlin, 1897, 464.
19
“že jsme nynie s králem Bosenským sem přijeli naši dceru ohledati” (31. januara 1435), Palacký,
Archiv Český, 40. Oba citirana dokumenta pisao je “Ad mandatum D. Imperatoris: Caspar Slik
miles Cancell.” S obzirom na to da je splitski notar 23. januara 1494. godine u jednom inventaru
opisao “unam taciam magnam argenti unciarum quindecim vel circa, cum uno flore in medio, cum
literis circa dicentibus Gaspar Slik ... laboratam opere Bosne”, može se iznijeti pretpostavka da ju je
uvaženi kancelar Kaspar Schlick (1396-1449) dobio upravo tom prilikom. Marko Šunjić, “Nekoliko
podataka o srednjovjekovnim bosanskim izrađevinama od srebra”, Radovi Filozofskog fakulteta, knj.
II, Sarajevo, 1963, 347; Isti, “Mjere, novac, zarade i cijene na dalmatinsko-bosanskom području (XIV.
i XV. st.), - II dio”, Radovi Hrvatskog društva za znanost i umjetnost, V, Sarajevo, 1997, 46.
20
“Darnach, an Sand Juliana Tag (d.i. Mittwoch den 16. Februar) der heiligen Jungfraven genas die
Herzogin eines Chnaben, der lebt auf drey Stund”. v. Karajan, “Die Alte Kaiserburg zu Wien vor dem
Jahre md”, 69. Ovaj podatak donosi i čuveni austrijski ljetopisac Thomas Ebendorfer von Haselbach
koji ga greškom smješta u 1431. godinu: “Quo et anno natus est sibi filius primogenitus, quem Ducem
Georgium ob beati Georgii honorem, quem in speciali deuotione coluit, vocitavit; qui post Baptisma
non longa vita functus est.” Thomas Ebendorfer, Chronica Austriae, (Hg. Alphons Lhotsky), MGH,
Scriptores Rervm Germanicarvm, n.s. XIII, Berlin-Zürich, 1967, 374.
21
Bilješka o ovom događaju, s pogrešnim datumom, nalazi se i u Bečkim Analima: “An freitag nach
unser lieben frawen tag zw der liechtmessen [4. februar] anno Domini millesimo quadrigentesimo
tricesimo quinto ist mein fraw, hercog Albrechtinn, ires suns, der da ist genennet [ostavljen je prazan
prostor za ime], niderkomen. Dieselb zeit ist k[aiser] Sigmund, ir vater, und der kunig von Wossen,
graf Fridreich d . . . von Cyli und ander herren vil von Unger unnd andern lannden zw W . . .”
Alphons Lhotsky, “Die oberösterreichische Fassung der sogenannten Wiener Annalen”, Mitteilungen
des oberösterreichischen Landesarchivs, Bd. 2, Linz, 1952, 16. Usp. Karl Uhlriz, “Zur Kunde
österreichischer Geschichtsquellen”, u: Festgaben zu Ehren Max Büdinger’s von seinen Freunden und
Schülern, Verlag der Wagner’schen Universitäts-buchhandlung, Innsbruck, 1898, 320. O odnosima
bosanske krune sa Celjskima usp. Ignacij Voje, “Odnos Celjskih grofova prema političkim prilikama
u Bosni i Hercegovini u XV vijeku”, u: Radovi sa simpozijuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska
kultura”, Izdanja Muzeja grada Zenice, III, Zenica, 1973, 53-67; Pejo Ćošković, “Fridrik II. Celjski
kao pretendent na bosansko prijestolje”, Prilozi, br. 35, Institu za istoriju, Sarajevo, 2006, 11-29.
22
v. Karajan, “Die Alte Kaiserburg zu Wien vor dem Jahre md”, 69.
• 233 •
emir o. filipović
23
“Ceterum quod dominus rex Bosne se contulit ad conspectum sacre maiestatis vestre, et, ut
presensimus, eciam dominus Georgium dispot Sclavonie ad eandem profecturus est. Supplicamus
humillime, ut ipsis ambobus et utrique eorum dignetur maiestas vestra prelibata hanc civitatem
suam et mercatores eius quam maxime commendare ...” (16. februara 1435), Lajos Thallóczy –
József Gelcich, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae cum regno Hungariae – Raguza
és Magyarország összeköttetéseinek oklevéltara, Budapest, 1887, 389. Спремић, Деспот Ђурађ
Бранковић, 207-208.
24
“Item prefatus comes de Winsperg pro singulari gaudio concilii dixit, quomodo rex Possne, qui
est confinis Ungarie regni et Turcorum, se et totum ipsius regnum et omnes ipsius regni sectas
et supersticiones submisit cesaree majestati” (18. februar 1435), Concilium Basiliense, Bd. V
(Tagebücher und Acten), (Hrsg. Gustav Beckmann – Rudolf Wackernagel – Gulio Coggiola),
Basel, 1904, 118. Usp. Lovrenović, Na klizištu povijesti, 258, 687.
25
J[ohann] E[vangelist] Schlager, Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, Neue Folge, Vol. II, Carl
Gerold, Wien, 1839, 20, 78-79.
26
Joseph Aschbach, Geschichte Kaiser Sigmund’s, Vierter Band, Friedrich Perthes, Hamburg, 1845,
310-311; Karl Weiß, Geschichte der Stadt Wien, I. Abtheilung. Die Römerzeit und das Mittelalter,
Verlag von Rudolf Lechner’s k. k. Universitäts-Buchhandlung, Wien, 1872, 111; Richard Müller,
“Wiens Höfisches und Bürgerliches Leben im Ausgehenden Mittelalter”, u: Geschichte der Stadt
Wien, Bd. III/2, (Hrsg. Albert Starzer), Alterthumsvereine zu Wien, Wien, 1907, 680.
27
C. M. Krysa, “Shrove Tuesday”, New Catholic Encyclopedia – Vol. 13 (Seq-The), The Catholic
University of America – Gale, Washington, 2003, 97-99. U njemačkom nazivu ovog blagdana
– Fastnacht – tj. noć posta, može se prepoznati isposnički element. Ekvivalent na našem jeziku je
Fašnik, dok se češće koristi naziv Pokladni utorak. U francuskoj je ovaj blagdan poznat kao Mardi
Gras (Debeli utorak) jer je to dan u kojem je dozvoljeno častiti se svom vrstom hrane prije početka
korizmenog posta. Tada se priređuje i karneval koji također svoju etimologiju ima u napuštanju
mesa koje je zabranjeno konzumirati tokom posta.
• 234 •
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine
Slika 1. Slika Beča - Drvorez iz Nirnberške kronike, 1493 (Schedel’sche Weltchronik, f. 98v-99r)
28
“ Ain Mal [Mittagsmahl] so die Herren [Bürgermeister und Räthe] einig wurden wie Sy gegen den
Kaiser reitten woliten 12 lb”. Schlager, Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, 78.
29
Za izradu kanopija, tj. baldahina, potrošeno je 60 pfeninga (dinara), dok je na zlatne marame
koje su ga ukrašavale utrošeno ukupno 40 funti. Majstoru, odnosno slikaru koji je izradio i oslikao
kanopij plaćeno je 5 funti i 40 pfeninga za materijale, tj. zlato i svilu, kao i za uloženi trud i rad.
Schlager, Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, 79.
30
“... Sed omnium preclarissima est Vienna, quam prisci Flavianum appellavere et hic credimus Aras
fuisse Flavianas, de quibus Ptolomeus commemorat. Hic ducum Austrie vetusta sedes et palatia
digna regibus et templa, qui mirari Italia posset. Ex quibus divi Steffani delubrum admirabilius est,
quam nostris exprimi verbis queat. Cuius turrim cum aliquando inspexissent Bosnensium legati et
tum artificium tum altitudinem admirati essent, in eam sentenciam verba profuderunt vt turrim
illa pluris constitisse dicerent, quam regnum Bosne venundari posset”, Enea Silvio Piccolomini, De
ritu, situ, moribus et condicione Theutonie descriptio, Stockel, Lyptzick, 1496, fol. xix. Usp. Anton
Ritter von Perger, Der Dom zu Sanct Stephan in Wien, Literarisch-artistischen Abtheilung des
Österr. Lloyd, Triest, 1854, 35, 101.
• 235 •
emir o. filipović
Građani su pred crkvom sv. Stjepana lično predali darove Sigismundu, između
ostalog poklonivši mu i četiri sjajna pozlaćena srebrena pokala, koja su, usljed ne-
dostatka vremena morali posuditi od hercega Albrechta, što su mu kasnije, o trošku
gradske općine, nadoknadili izradom četiri pokala u vrijednosti više od 230 funti.31
Građanke su cara počastile bogatom kopčom (njem. Hefftl) u vrijednosti od 43 funte,
Sigismundovom tastu Hermanu Celjskom poklonili su jednu kopču u vrijednosti od
6 funti, odnosno 8 guldena, dok je kopča koju su poklonili kralju Tvrtku vrijedila 9
funti, odnosno 12 guldena.32 S obzirom na njihovu visoku cijenu, kopče su svakako
morale biti kvalitetno umjetničko djelo i mogle su ličiti na one koje se čuvaju u riznici
katedrale u Aachenu (njem. Aachener Domschatzkammer).33 (Slike 2 i 3)
Slika 2. Kopče sa grbovima Ugarskog i Poljskog kraljev- Slika 3. Kopča sa grbom Ugarskog kra-
stva (Aachen, Domschatzkammer) ljevstva (Aachen, Domschatzkammer)
Pored toga, bosanski je vladar primio i jednu bačvu, tj. “Fuder”, vina i 4 modija
zobi, tj. “4 Muth Habern”,34 što je, po svemu sudeći, bilo namijenjeno njegovoj pratnji
31
“ unserm genedigen Herren dem Kaiser 4 silbrein vergulte Stukh die vns vnser genediger lieber
Herr der Herzog [Albrecht V] dartzue geliehen hat, dafir wir im hinwieder 4 andere Stukh haben
machen lassen, am ersten zwey grosse Köpf un zween grosse Pecher 232 lb”, Schlager, Wiener
Skizzen aus dem Mittelalter, 79.
32
“vmb ein Hefftl damit die Burgerinnen vnserm genedigen Herrn den Kaiser geert haben 43 lb ...
dem Kunig von Bossen vmb ain Hefftl damit in auch die Frawen geert haben 12 Gulden facit 9 lb
... dem alten Grafen von Cily [dem Schwiegervater Sigmunds] vmb ain Hefftl 8 gulden facit 6 lb”,
Schlager, Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, 79.
33
Wilhelm Neumann, “Kleinkünste Während des Mittelalters”, u: Geschichte der Stadt Wien, Bd.
III/2, (Hrsg. Albert Starzer), Alterthumsvereine zu Wien, Wien, 1907, 569; J. Hampel, “Die
Metallwerke der ungarischen Kapelle im Aachener Münsterschatze”, Zeitschrift des Aachener
Geschichtsvereins, Bd. XIV, Aachen, 1892, 57-58.
34
Weiß, Geschichte der Stadt Wien, 111; Moritz Bermann, Alt- und Neu-Wien – Geschichte der
Kaiserstadt und ihrer Umgebungen, A. Hartleben’s Verlag, Wien – Pest – Leipzig, 1880, 474-
475. Carski Fueder je u srednjem vijeku podrazumijevao mjeru od 54-60 funti, odnosno otprilike
30 litara. Usp. J. Andreas Schmeller, Bayerisches Wörterbuch, Bd. I, Historische Comission der
Königliche Academie der Wissenschaften, München, 1872, 695, s.v. Das Fueder.
• 236 •
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine
čiji nam tačan sastav i brojnost, prema raspoloživim podacima, ostaju nepoznati. Me-
đutim, s obzirom na količinu poklonjenih namirnica, može se iznijeti pretpostavka da
je kraljeva svita u Beču ipak bila brojna. Pored ovih poklona, gostima su darovana i tri
skupocjena vijenca izvezena svilom i ukrašena zlatom i biserima, za što je krojaču svile
(njem. Seidensticker) plaćeno ukupno 55 funti.35
Careva je kasa, vjerovatno usljed iscrpljujućih Husitskih ratova, bila u lošem sta-
nju, te je bio primoran od uprave grada Beča tražiti pozajmicu od 6000 funti, na
ime čega je kao depozit založio svoj srebreni escajg (viljuške, noževe i sl.) u škrinji
kao i jedan kovčeg – “Silberasachs in ain truhen vnd ain Kisen” – kojeg su činovnici
gradske administracije uredno postavili u toranj gradske vijećnice.36
Pošto su se Sigismund i Tvrtko II u Beču zadržali duže vremena, to je otvorilo mo-
gućnost višednevnog slavlja i praznovanja.37 Samo su za Fastnacht bila organizirana
četiri banketa u kući bogatog trgovca suknom i bankara Niklasa Teschlera (†1485),38
koji je tokom prethodnog perioda u gradu držao neke manje važne službe, ali mu je
tom prilikom povjereno organiziranje prijema za uvažene goste. Od tada njegov status
i utjecaj u gradu rastu te je za bečkog načelnika biran u dva navrata 1453. i 1456/1457.
godine.39 Teschlerova kuća bila je zapravo čuveni Regensburger Hof na trgu Lugeck,
koji je tako prozvan jer je od 14. stoljeća služio kao skladište i prenoćište za trgovce iz
Regensburga. U posjedu Niklasa Teschlera ova se kuća nalazila od 1428.40
Banketi u Beču tokom razvijenog srednjeg vijeka predstavljali su izvrsnu prili-
ku za okupljanje i socijaliziranje visoko rangiranih dostojanstvenika i gostiju. Oni
su obično održavani u domovima uglednih građana i to o trošku gradske općine.
Da bi te fešte podigli na veću razinu gradski su dostojanstvenici često pozivali žene
da svojim prisustvom uveličaju proslave. To se desilo i prilikom posjete Sigismun-
da i Tvrtka. Tada su gradske vlasti potrošile 3 funte na vino i isplatu troškova žena-
ma koje su sedam dana išle na dvor.41 Svečanostima su doprinijeli i dobošari koji su
35
“ von drein Kränczlein dem Seidennater [Seidensticker] auf Perl Gold vnd Spredgseiden das alles
zu den Kränzlein komen ist 55 lb”, Schlager, Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, 79.
36
Schlager, Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, 80; Weiß, Geschichte der Stadt Wien, 111; Bermann,
Alt- und Neu-Wien, 474-475.
37
Bermann, Alt- und Neu-Wien, 474.
38
“die 4 Mal zu der Vasnacht in des Teschler Haus 97 lb”, Schlager, Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, 80.
39
Richard Perger, “Niklas Teschler und seine Sippe – Ein Beitrag zur Sozialgeschichte Wiens im 15.
Jahrhundert”, Jahrbuch des Vereines für Geschichte der Stadt Wien, Bd. 23/25 (1967/69), Wien,
1969, 124; Ferdinand Opll, Leben im mittelalterlichen Wien, Böhlau, Wien, 1998, 127.
40
Peter Csendes – Ferdinand Opll (Hrsg.), Wien – Geschichte einer Stadt Von den Anfängen bis zur
Ersten Türkenbelagerung, Bd. 1, Böhlau, Wien, 2001, 118, 472.
41
“Die VII Tag als die Frawn gen Hof gewesen sein vmb Wein 3 lb”, Schlager, Wiener Skizzen aus
dem Mittelalter, 80.
• 237 •
emir o. filipović
pratili žene za što su im isplaćene ukupno 2 funte.42 Plesovi održani te sedmice bili su
po svemu događaj za pamćenje jer su, usljed nedostatka prostora, tezge za meso koje
su se u to vrijeme nalazile oko Teschlerove kuće morale biti sklonjene i razbijene. Za
njihovu popravku angažirano je ukupno 47 stolara da rade jedan dan kako bi ponovno
osposobili trg za njegovu raniju namjenu.43
Sudeći prema iscrpno bilježenim rashodima bečke općine saznajemo da su žene
koje su posjećivale vladare u dvoru zapravo tamo dolazile iz gradskih bordela. Naime,
bečki magistrat je 1436. platio bordelima u Beču po 5 funti za tkanine jer su, prilikom
posjete cara Sigismunda i kralja Bosne hercegu Albrechtu u prethodnoj godini, žene i
prednjeg i stražnjeg bordela (njem. Forderen i Hinteren Frauenhaus) kod kapije Wid-
merthor morale biti svečano odjevene sve u iste somotne haljine.44
Svakako su se u prvim danima marta, nakon dugotrajnog slavlja, Tvrtko II i Si-
gismund zaputili prema Požunu. Tamo su boravili i 19. marta 1435,45 gdje ih je za-
tekla vijest o smrti Sandalja Hranića.46 Tu su se izgleda razišli jer je Sigismund usko-
ro, u pismima datiranim 25. i 31. marta 1435. godine,47 Dubrovčanima javio da je
42
“Der Stadt Drumettern die den Frawn gen Hof [bei ihrem Einzug] gedient haben 2 lb”, Schlager,
Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, 79. Za izradu bubnjeva utrošeno je 4 funte, 4 šilinga i 12
pfeninga: “vmb ain panier zu den drumetten 4 lb 4 ss 12 dr.”, Isto.
43
“Ausgeben zu dem Abbrechen der Fleischpenkh bey dem Teschler 47 Zimmerman 1 tag”, Schlager,
Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, 80.
44
“1436. 10 ellen Sammed pr 5 Pfd. di man beiden Häusern geschenkt”, Franz Seraph Hügel, Zur
Geschichte, Statistik und Regelung der Prostitution – Social-medicinische Studien in ihrer praktischen
Behandlung und Anwendung auf Wien und andere Grossstädte, Wien, 1865, 57. Usp. Josef Schrank,
Die Prostitution in Wien in Historischer, Administrativer und Hygienischer Beziehung, Bd. I (Die
Geschichte der Prostitution in Wien), Wien, 1886, 70. Bordeli su se, zapravo, nalazili nedaleko od
današnjeg Naschmarkta na ulici Linke Wienzeile, odnosno kod čuvenog Pozorišta na rijeci Wien
(njem. Theater an der Wien) u Mariahilf distriktu. Weiß, Geschichte der Stadt Wien, 199. Usp.
Schrank, Die Prostitution in Wien, 61; Leopold Senfelder, “Öffentliche Gesundheitspflege und
Heilkunde”, u: Geschichte der Stadt Wien, Bd. II/2, (Hrsg. Albert Starzer), Alterthumsvereine zu
Wien, Wien, 1905, 1021.
45
“Requisiti a domino imperatore Posonii existente accesserunt domini legati illuc; et tunc ibidem
erat rex Bosne, et paucis diebus ibidem remanserunt. Fuit autem hoc xix Marcii et reuersi sunt
Wyennam” (19. Mart 1435), Ernestus Birk, “Johannes de Turonis regestrum (Tercia legacio
sacri concilii)”, Monumenta Conciliorum Generalium seculi decimi quinti – Concilium Basiliense
scriptorum, Tom. I, Vindobonae, 1857, 791. Usp. Karl Joseph von Hefele, Conciliengeschichte, Bd.
VII, Herder’sche Verlagshandlung, Freiburg im Breisgau, 1874, 607.
46
Dubrovčani su Sigismunda o Sandaljevoj smrti izvijestili 24. marta 1435. godine. Usp. Thallóczy
– Gelcich, Diplomatarium, 390.
47
Dubrovčani odgovaraju Sigismundu na pismo od 21. aprila: “Serenissime... Una manus cursorum
nostrorum a serenissima maiestate vestra redeuncium nobis die xxi. Aprilis devoluti, binas suas
literas factas Posonii vigesima quinta et ultima Marcii rediderunt. Prima quarum nobis fidelibus
intimat expedicionem inde domini Tuertchi regis Bosne a se dimissi cum restitucione alias
assignatorum facta fidelitate et obediencia debita imperiali maiestati vestre, que eidem magnum
in modum rem et negocia nostrum fidelium suorum commendavit. Altera nos fideles eiusdem
• 238 •
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine
• 239 •
emir o. filipović
• 240 •
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine
1435. do 30. januara 1436.60 Tvrtko je, prema pisanju Thomasa Ebendorfera,
u Stolnom Biogradu bio već 21. decembra, u društvu Sigismunda i Albrechta,
njihovih supruga, te nekih drugih velikaša.61 Bosanskog kralja su vjerovatno i tada
pratili njegovi vjerni dvorjani i najbliži suradnici.
Na dvoru ugarskog kralja nalazio se i bosanski vikar Jakov Markijski koji je od
ranije insistirao na čvršćoj vjerskoj politici prema Bosni, te je stoga planirao jed-
nu šestomjesečnu misiju koja bi, po njegovom shvatanju, morala donijeti uspjeh u
Bosanskom kraljevstvu. Zbog toga se povezao sa legatima Bazelskog koncila zatra-
živši njihovu podršku u svojim nastojanjima da i Sigismunda oraspoloži za svoje
planove.62 Pored njega i Sigismunda, sastanku, koji je trajao naredne četiri sedmice,
prisustvovali su herceg Albrecht Habsburški i kralj Tvrtko II, zatim češki poslanici:
gospoda Meinhard i Ptaček, vitezovi Diviš Bořek i Johann Smiřický, praški građa-
ni Joham Melwar i Sigmund Manda iz starog grada, Daniel i Paul iz novog grada,
Mathias Lauda iz Piseka, Johann od Nimburga i drugi nepoznati. Baselski legati su
bili: biskup Philibert, Johann Palomar, Martin Berruer i Thomas Ebendorfer od
Haselbacha, pored njih su u Stolnom Biogradu boravili i papinski legat Ambrozije
Traversari kao i mnoga druga gospoda iz različitih zemalja.63
Bosanski kralj je 25. januara 1436. izdao povelju u korist bosanskih franjevaca. Tim
je dokumentom primio sve franjevce i sve samostane Bosanske vikarije u Bosanskom
kraljevstvu u svoju zaštitu, posebno u onim zemljama i posjedima koji su njemu pot-
činjeni, davši im slobodu da šire u Bosni vjeru katoličku i da krste i obraćaju stanov-
nike bez obzira na spol i životnu dob. Iz te se povelje vidi da je Tvrtko II u Ugarskoj
boravio u pratnji plemića i dvorskih službenika; palatina Tvrtka Borovinića, dvorskog
kneza Vladislava, sina vojvode Pavla Klešića, zatim Jurja Dragičevića i protovestijara
60
ltmann, Die Urkunden Kaiser Sigmunds (1410-1437), Bd. II (1424-1437), 361; Hoensch,
A
Itinerar König und Kaiser Sigismunds von Luxemburg, 120.
61
“Die vero XXI mensis antedicti [decembris] intrauit similiter dominus imperator cum imperatrice
et illustrissimo principe Alberto, duce Austrie, et conthorali sua et nonnullis magnatibus, cui
obuiam venimus, pariter et rege Bosne” (21. decembar 1435), Ernestus Birk, “Thomae Ebendorferi
de Haselbach Diarium gestorum per legatos Concilii Basiliensis”, Monumenta Conciliorum
Generalium seculi decimi quinti – Concilium Basiliense scriptorum, Tom. I, Vindobonae, 1857, 757.
Usp. Rokai, “Poslednje godine balkanske politike kralja Žigmunda (1435-1437)”, 102.
62
“Multa eis exposuit de rege Bosne, qui ad eadem die qua nos intrauit Albam regalem, dicens, quod
ille rex erat fictus Christianus, nec in veritate erat baptizatus, imo prohibebat suos baptizari per
fratres minores, qui sunt in regno suo; quod in illo regno sunt tenentes sectam Manicheorum;
quod si imperator diceret illi regi, quod populus regni Bosne baptizeratur, quod in sex mensibus
totus ille populus baptizeatur, cum sit ad hac voluntarius, et rogabat eos, ut tempore et loce de
hoc facerent verbum imperatori” (21. decembar 1435), Ernestus Birk, “Aegidii Carlerii (Quinta
legacio)”, Monumenta Conciliorum Generalium seculi decimi quinti – Concilium Basiliense
scriptorum, Tom. I, Vindobonae, 1857, 676-677.
63
Franz Palacky, Geschichte von Böhmen, Bd. III/3 (Böhmen und das Baseler Concil. Sigmund und
Albrecht. J. 1431-1439), In Commission bei Kronberger, Prag, 1854.
• 241 •
emir o. filipović
• 242 •
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine
Zaključna razmatranja
Do sada se nije mnogo znalo o višemjesečnim aktivnostima kralja Tvrtka II van
Bosne početkom i krajem 1435, te početkom 1436. godine. Pozadina njegovog od-
laska u inostranstvo najčešće je u historiografiji pripisivana prisilnim faktorima ili
vjerskoj problematici, iako su pojedini historičari smatrali da je on “po svoj prilici
išao u Ugarsku, da se dogovori s kraljem Sigismundom o obrani protiv Turaka”.70
Veoma je teško na osnovu sačuvanih izvora saznati nešto više o tome šta je zapravo
uvjetovalo Tvrtkov odlazak u Ugarsku i Austriju ali možemo osnovano pretpostav-
ljati da su to uistinu bili razlozi životne važnosti.71 Pored osmanskog prisustva u Bo-
sni jedan od faktora koji je mogao utjecati na Tvrtka da se okrene ugarskom kralju
bila je i pojačana aktivnost protukralja Radivoja koji, unatoč periodu tokom kojeg
Tvrtka II nije bilo u Bosni, ipak nije sebi uspio osigurati trajno priznanje ni u zemlji
ni u susjedstvu.72 Poseban problem predstavljali su i uspjesi Stjepana Vukčića, koji je,
pomognut od Osmanlija, uspio učvrstiti i konsolidirati posjede naslijeđene od strica
Sandalja Hranića. Takvi uslovi u zemlji su Tvrtka II primorali da oslonac potraži u
Ugarskoj te je on izvjesno vrijeme bio isključen iz neposrednih akcija kojima su se
rješavala brojna ključna pitanja vezana za sudbinu njegovog kraljevstva. Međutim,
unatoč prividno teškoj situaciji u kojoj se zatekao, kralj je na kraju uspio stvari staviti
pod svoju kontrolu bez većih potresa.
Na osnovu fragmentarnih i sporadičnih podataka, kao i saznanja iznesenih u
ovom radu, stječe se utisak da je itinerar bosanskih vladara i vlastele bio daleko
bogatiji nego što o tome imamo sačuvanih detaljnih svjedočanstava. Sve nam to
daje za pravo da razmišljamo kako su njihovi boravci van zemlje bili mnogo češći
nego što se to do sada smatralo. Njihova su putovanja, poduzimana u uvjetima
srednjovjekovnog saobraćaja, morala imati obilježja avantura, gdje je upoznava-
nje sa novim krajolicima, licima, stvarima i običajima, ostavljalo dubok dojam na
putnike. Prisustvovanje značajnim događajima poput banketa, zabava, viteških
turnira, velikih kongresa, audijencija na stranim dvorovima i sl. podrazumijevalo
je stjecanje novih i značajnih iskustava koje su bosanski vladari i velikaši mogli sa
sobom ponijeti nazad u domovinu. Takvi su utisci dalje otvarali vrata kulturnim
i civilizacijskim utjecajima koje su povratnici primjenjivali u domaćoj sredini, ili
prilagođavali već postojećim normama.
sibi debita pro commune nostrum...” (14. augusta 1436), DAD, Cons. Rog, sv. VI, f. 72v; (16.
augusta 1436), DAD, Div. Not, sv. XXI, f. 6v. Usp. Lovrenović, Na klizištu povijesti, 264.
70
Perojević, u: Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, 493.
71
Lovrenović, Na klizištu povijesti, 263.
72
Ћирковић, Историја средњовековне босанске државе, 266.
• 243 •
emir o. filipović
Prilog 1.
73
rema: J. E. Schlager, Wiener Skizzen aus dem Mittelalter, Neue Folge, Vol. II, Carl Gerold, Wien,
P
1839, 78-80
• 244 •
Boravak bosanskog kralja Tvrtka II Tvrtkovića u Beču tokom 1435. godine
Emir O. Filipović
About the stay of the Bosnian King Tvrtko II in Vienna during 1435
Summary
This paper describes the time the Bosnian King spent outside of his Kingdom
during 1435 and 1436. The author questions the prevailing chronology existing
in contemporary historiography and presents data about the King’s activities and
other events in Vienna where he was hosted by Herzog Albrecth of Habsburg and
his father in law, Holy Roman Emperor and King of Hungary Sigismund of Luxem-
burg. The paper offers a contribution to the observation and analysis of cultural and
social exchanges between the Bosnian and Hungarian court within the developed
cultural forms of the late Middle Ages.
Until now not much was known about the several months long activities of King
Tvrtko II outside of Bosnia at the beginning and end of 1435, and during the be-
ginning of 1436. Due to a lack of preserved sources it is extremely difficult to find
out more about what made Tvrtko leave for Hungary and Austria, but it can be
assumed that these were reasons of genuine importance. Apart from the Ottoman
presence in Bosnia, one of the factors which could have influenced Tvrtko to turn to
the Hungarian King was the intensified activity of Radivoj, the pretender to the Bo-
snian throne. Despite King Tvrtko’s long absence from his Kingdom, Radivoj was
still not able to ensure a permanent recognition neither in the country nor abroad.
Another problem were the successes of Stjepan Vukčić, who, aided by the Otto-
mans, managed to strengthen and consolidate the possessions he inherited from his
uncle Sandalj Hranić.
On the basis of scattered, fragmentary and irregular data, as well as the examples
presented in this paper, an impression can be gained that the itinerary of the Bosni-
an rulers and nobles was much more extensive than the preserved documents show
us. This data allows us to think that their trips abroad were much more frequent
than it is assumed. These journeys, conducted under the conditions of medieval
transport, must have been adventurous, whereby encountering new landscapes, per-
sons, things and customs, left a deep impression on the travellers. Their attendance
on occasions of significance, such as banquets, parties, feasts, knightly tournaments,
large congresses, audiences at foreign courts etc., implied the gathering of new and
important experiences which they could then bring back to their homeland and
share with their countrymen. These impressions further opened the door to cultu-
ral and civilizational influences through their acceptance and application or throu-
gh their adjustment in the domestic environment.
• 245 •
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
726.8:28(497.6 Tešanj)”15”
929 Gazi Ferhad-beg
929 Halifa Mula Hasan
Abstract: The author discusses the possible attribution of a tombstone in the graveyard
of the Ferhadija mosque in Tešanj to Ferhad-bey’s flag bearer. The local oral tradition of
Tešanj connects one tombstone to this person. Also, the author analyses the possibility of
identifying and equating of Ferhad-bey’s flag bearer with Caliph Mulla Hasan who is con-
firmed as a mutawallī of Ferhad-bey’s waqf in a charter from the 16th century.
Key words: Tešanj, Ferhad-bey, Ferhad-bey’s waqf charter, Mulla Mustafa, Caliph Mu-
lla Hasan, Đoko Mazalić, tombstones, nadgrobna obilježja, nişan.
1
oko Mazalić, „Tešanj“. Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine N.S. 8(1953), 289-302,
Đ
posebno 300, Sarajevo. Vidj. i Mehmed Mujezinović, „Konzervacija nadgrobnog spomenika Fer-
hada, sina Skenderova u Tešnju“. Naše starine 6 (1959), 247-249, Sarajevo; Mehmed Mujezinović,
Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine II, Sarajevo, 1982, 252-253.
• 247 •
Mirza Hasan Ćeman
Ovu zabilješku Đoko Mazalić je sačinio tokom svoje posjete Tešnju neposredno
poslije Drugog svjetskog rata ili, možda, čak i nešto ranije. Zabilješka o tome da je
ovdje ukopan “bajraktar” osnivača džamije nastala je na temelju mjesnog usmenog
predanja kojeg Mazalić jasno ne označava kao precizan izvor, ali koje je, kao što je
vidljivo iz cijelog članka, zabilježio. Naime, Mazalić ne navodi ličnosti iz Tešnja od
kojih je dobio ove podatke. Zanimljiv je i njegov komentar unutar teksta u kojem
kada govori o dva nadgrobna spomenika u haremu Ferhadija džamije u Tešnju kaže
da su to spomenici “osnivača i tobož njegovog barjaktara.” Time kao da je Mazalić
izrazio određenu sumnju u spomenuto usmeno predanje Tešnja. (Vidj. sl. 1)
Bilo bi dobro istražiti u lokalnom predanju Tešnja, ako za to već nije kasno, posto-
janje bilo kakvih drugih usmenih ili pisanih podataka o “bajraktaru” osnivača Ferha-
dija džamije u Tešnju. Spomenuti Mazalićev navod o mjesnom usmenom predanju u
Tešnju veoma je zanimljiv jer je isto predanje još uvijek živo, ali u blijedim tragovima.
Naime, starije generacije stanovnika Tešnja, koje su nositelji usmenih predanja, svakim
danom sve više nestaju. Kako smatram da ista predanja treba provjeriti u preciznoj
uporedbi sa spomenutim nadgrobnim spomenikom, kao i to da je nužno provesti pre-
ciznu analizu nadgrobnog spomenika to se odlučujem na pisanje ovog kratkog rada.
O ličnosti Ferhad-begovog pomoćnika (bajraktara) u mjesnom usmenom preda-
nju Tešnja ništa se više (drugo) ne zna. Međutim, s pojavom prijepisa Ferhad-begove
• 248 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
vakufname mogu se pokušati načiniti neke veze između usmenog predanja i poda-
taka koje donosi ovaj povijesni izvor koji se datirana u 1559. godine. Na temelju
prijevoda i redakcijske obrade Ferhad-begove vakufname koje je učinio Muhamed
Ždralović ovdje je donesen izvadak iz iste, koji se direktno tiče objekata novoustro-
jenog vakufa i ličnostî koje se u vakufnami spominju.2
Izvadci iz objavljenog teksta vakufname glase:
[Ferhad-beg] “..........Potvrdio je i priznao da uvakufljuje časnu dža-
miju koju je napravio u kasabi Tešanj (ta se džamija zove Ferhadija) u
okolini kadiluka Brod, za Božije robove koji obavljaju namaz nakon ido-
lopoklonstva (?!!). Također je uvakufio kuću koja je u blizini pomenute
džamije (medresu) za ljude i djecu koji se žele podučavati učenju Kur’ana.
Isto je tako uvakufio drugu kuću za putnike, koja se zove han, kog ne tre-
ba objašnjavati i opisivati, jer je poznato da pripada pomenutom vakufu.
Također je uvakufio svotu u iznosu od trideset tisuća onovremenskih dir-
hema i uvjetovao je da se uzme dobit od spomenutog iznosa tako da sva-
kih deset dirhema čini jedanaest. Uzima desetinu na način samostalnosti
izraženoj u šerijatu najboljeg stvorenja zagovarača na sudnjem danu.
Uvakufio je i mlinove u jednoj kući, u spomenutoj kasabi, s dva žrvnja, a
na vodi poznatoj po imenu Raduša.
Također je uvakufio trideset i dva dućana poredanih jedan do drugog,
vrata uz vrata, u pomenutoj kasabi. Godišnja kirija za svaki iznosi šezdeset
dirhema. Uvakufio je i dva vrta koja je kupio od Ulama – paše i Muslihu-
dina Halife u spomenutoj kasabi Tešanj. Uvakufio je i drugu kuću u blizini
rijeke Usore i dva komada zemlje, od kojih se jedan zove Tugavica, a drugi
po poznatoj granici u blizini spomenutog hana. Također je uvakufio čifluk
Jablanica i Čaglići uz Ripnu zajedno s poslugom, njihovim supružnicima,
djecom, konjima, kravama i alatom za njihov rad. Granice ovog čifluka su
od rijeke Ripne do puta prema selu Trepča, a od ovog do puta sela Kosova, a
od puta Kosova do Telel Biškup (?) a od njega do rijeke Jablanice, a od nje do
rijeke Šemhun (?), a od nje do brda Kalnovetić (?), a od njega pored Šarih –
al – Azim (?) do Hadžera (?), u blizini kuće gdje je Hodžin han,3 a od njeg
do spomenute rijeke poznate kao Jablanica.
2
I zvadak iz vakufname daje se radi šireg kruga čitatelja dok je isti užem krugu istraživača ovo razdoblja
i ove materije već poznat zajedno s cjelinom sačuvanog prijepisa vakufname.
3
U nešto kasnije objavljenom radu Muhamed Ždralović dao je nešto drugačiji prijevod vakufname.
Razlike prijevodâ ogledaju se u nekim manjim detaljima koji, u suštini, ne mijenjaju niti oblik niti
strukturu niti važnost vakufname. Isti se tiču mikrotopografije Ferhad-begova vakufa. Vidj. Muhamed
Ždralović, “Vakufnama Ferhad-bega, sina Iskenderovog, iz 1559. g.” U: Lejla Gazić i Ahmed S. Aličić
(Ur.) “Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek).” Monumenta Turcica Historiam Slavorum
Meridionalium Illustrantia, Tomus quintus, Serija III, Vakufname, knjiga I. Orijentalni institut
Sarajevo, 1985, 137-140.
• 249 •
Mirza Hasan Ćeman
4
Muhamed Ždralović, “Medžmua Abdulkerima, tešanjskog kadije iz XIX stoljeća.” Anali Gazi
Husrev-begove biblioteke u Sarajevu 5-6(1978), 165-180; Muhamed Ždralović, “Vakufnama
Ferhad-bega, sina Iskenderovog, iz 1559. g.” U: Lejla Gazić i Ahmed S. Aličić (Ur.) “Vakufname iz
Bosne i Hercegovine (XV i XVI vijek).” Monumenta Turcica Historiam Slavorum Meridionalium
Illustrantia, Tomus quintus, Serija III, Vakufname, knjiga I. Orijentalni institut Sarajevo, 1985,
137-140.
5
Muhamed Ždralović, Navedena djela, ll. cc.
• 250 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
• 251 •
Mirza Hasan Ćeman
gaone ploče koje su tokom vremena napukle, pa su krpljene cementnim malterom ili
su bile izvedene iz više manjih ploča krečnjaka spojevi kojih su zakrpljeni malterom,
tako da se isti danas jasno ne vide. Krpljenje ploča obavljeno je nestručno malterom
(žbukom) uz upotrebu sivog cementa. (Vidj. sl. 3 i 4)
• 252 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
• 253 •
Mirza Hasan Ćeman
oko džamije, pa se može zaključiti da je njegova debljina nešto veća), srednji stepen
postamenta: dužina 203, širina 78, debljina 12 cm i gornji stepen postamenta: du-
žina 192, širina 66, debljina 14. cm. Sva tri stepena postamenta su dosta oštećena
/ izlomljena, ali još uvijek se nalaze u geometrijski prepoznatljivoj konstruktivnoj
funkciji. Dimenzije sarkofaga koji se nalazi iznad tri stepena postamenta su: dužina
162/163, širina 59 i visina 34 cm. (Vidj. sl. 2)
Nad sarkofagom nalazi se spomenuta armirano-betonska ploča dimenzija: dužina
192, širina 75 i debljina 10 cm (debljina ploče mjerena je na najvišoj tački dvoslivnog
hrbata ploče). Bočna debljina ploče je nešto manja i varira od tačke do tačke mjerenja.
Sadašnja, armirano betonska, ploča nešto se stanjuje, odnosno ima blagi pad prema
njenom uznožnom dijelu. Najviši dio pokrovne ploče sarkofaga je na tački u koju je
uglavljen uzglavni nišan. Đoko Mazalić kaže: “I nišani su jednostavni no skladno se od-
nose po veličini i obliku prema sarkofagu, što nije slučaj sa Ferhat-begovim sarkofagom.”
Iz navoda Đoke Mazalića može se zaključiti da su se u vrijeme kada je on posjetio
Tešanj nad grobnom konstrukcijom izdizala, tj. bila su sačuvana oba nišana. Danas se
nad konstrukcijom diže samo uzglavni nišan.10 Na uznožnom dijelu ploče sarkofaga
ne vide se tragovi – ostaci otvora (rupe) za uglavljivanje nišana. Isti nisu vidljivi jer su
nestali tokom izrade nove armirano-betonske pokrovne ploče sarkofaga. Drugim rije-
čima, otvor (rupa) za usađivanje uznožnog nišana, koji je svakako postojao u izvornoj
ploči, nije naznačen na novoj ploči izvedenoj iz armiranog betona.
Nad uzglavnim dijelom sarkofaga smješten iznad ploče diže se jednostavni kre-
čom u bijelo obojeni nišan koji je, po svemu sudeći, izveden iz lokalnog petrograf-
skog materijala – muljike.11 Nišan je uglavljen u ploču sarkofaga, a oblikovan je na
način da mu je glavni korpus kvadratnog presjeka dimenzija oko 14 x 16 cm, iznad
korpusa nalazi se nešto suženi vratni dio nišana visine oko 8 cm, a potom slijedi
turban nišana koji po polaznom obliku predstavlja varijaciju tipa turbana u gužve,
ali koji je izveden pojednostavljeno. Iznad turbana izdiže se 12 cm visoki zaravnjeno
kupasti istak. Visina turbana je oko 17 do 20 cm, njegov promjer je oko 28, a obim
oko 68 cm. (Vidj. sl. 3, 4 i 5)
U donjem dijelu (podnožju) nišan je profiliran stepenasto, tj. piramidalno se
širi prema dolje. Vidljiva su dva stepena ukupne visine 5 cm, dok treći (ili ostali)
stepen(-i) nije(nisu) vidjiv(i) jer je nišan utopljen u masu armirano-betonske ploče.
10
Pamtim ovo nadgrobno obilježje s jednim nišanom od kraja 60-ih i početka 70-ih godina. Nije mi
poznato kada je i u kakvim okolnostima uklonjen uznožni nišan. O tome nisam uspio saznati ništa više.
11
Danas je nišan prekrečen u bijelo, pa se detalji petrografske strukture ne mogu zamijetiti. Međutim,
oštećenja krečne boje na ivicama nišana daju mogućnost da se pretpostavi da je nišan izveden
u muljici ili nekom sličnom materijalu. Upotreba muljike na nekim nadgrobnim obilježjima i
arhitektonskim objektima u Tešnju predstavlja odraz postojanja bogatih ležišta ovog sedimentnog
materijala u koritima i vertikalnim slojevima obala obližnjih rijeka Usore i Bosne. Stoga se muljika
koja se pojavljuje u Tešnju može smatrati lokalnim petrografskim materijalom.
• 254 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
Nije jasno da li je postojalo više stepeni profilacije koja je izvorno ili kasnijom po-
pravkom mogla dublje “potonuti” u novouobličenu armirano-betonsku ploču sar-
kofaga. Nišan je blago nagnut nekoliko stepeni unazad – prema, sada nepostojećem,
uznožnom nišanu. Nije jasno zbog kojeg razloga je nišan nagnut. Moguće je da je
nišan nagnut tokom popravaka u proteklim vremenima, a da je u izvornoj izvedbi
bio u potpunosti uspravan.
Nišan nema na sebi nikakve tragove precizno izvedenog natpisnog polja s jasno
uobličenim, kaligrafski strukturiranim i klesarski izvedenim natpisom (tarih). Na
strani sačuvanog nišana okrenutoj prema uznožnom (sada nepostojećem) nišanu
urezane su plitke nepravilne12 linije koje (meni) ne daju nikakvu mogućnost da se
12
epravilne s aspekta promatranja pravilnosti grafičkog ductus-a nekog od stilova arapskog pisma
N
koje se primjenjuje u izvođenju natpisa u islamskoj epigrafici.
• 255 •
Mirza Hasan Ćeman
zaključi da je na toj strani bio urezan bilo kakav natpis. Na lijevoj bočnoj strani
uzglavnog nišana, a neposredno ispod kružnog prijelaza vrata nišana na kvadratni
presjek korpusa nišana nalazi se urezana (ugravirana) godina ispisana arapskim bro-
jevima koja bi se mogla čitati kao 1241 (?) godina po Hidžri (A.H).13 (Vidj. sl. 5 i 6)
• 256 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
• 257 •
Mirza Hasan Ćeman
Bosne i Hercegovine mogli su biti ostavljeni i bez natpisa, ali u tom slučaju urezana
1241. godina (A.H.) svojom pojavom i mjestom urezivanja postaje suvišna. Također,
nišani podignuti u 19. st. u maniri islamske epigrafije Bosne i Hercegovine mogli su
biti ostavljeni i bez natpisa, ali i u tom slučaju urezana 1241. godina (A.H.) postaje
suvišna ako nije jasno vezana za čin ukopa neke osobe. Ugledni bosanskohercegovački
znanstvenik Đoko Mazalić koji je prije početka, tokom ili poslije Drugog svjetskog
rata posjećivao Tešanj i pisao članak o Tešnju, nije donio nikakav podatak o postojanju
urezane 1241. godine (A.H.) na spomenutom nišanu. Da li je to previd ili ne ostaje
otvorenim pitanjem. U ovom trenutku ne može se dati odgovor na pitanje odakle
odjedanput pojava urezane godine na nišanu, a da istu Mazalić nije zamijetio i
evidentirao. Moguće objašnjenje za ovo jeste mogućnost da je u vrijeme Mazalićeve
posjete nišan bio prekrečen debljim slojem kreča (vapna) što je onemogućilo da
Mazalić zamijeti urezanu godinu na nišanu. U posljednjih 20-ak godina, koliko mi je
poznato, nišan je još uvijek prekrečen, a urezana godina jasno je vidljiva.
Mjesno usmeno predanje jasno ovaj nadgrobni spomenik veže za ličnost
Ferhad-begovog bajraktara. Ukoliko bi ukop ispod ovog nadgrobnog obilježja bio
mlađi (tj. iz 19. st.) teško da bi u jednoj takvoj sredini kao što je bio Tešanj jedan mlađi
ukop o kojem mjesno usmeno predanje poznaje relevantne detalje mogao biti vezan
za ličnosti iz 16. st. Naime, postojanje školovane uleme, medrese i njenih muderisâ,
institucije tešanjskog muftije i dr. značajnih i pismenih ličnosti isključuje mogućnost
da isti nisu znali šta im se nalazi, odnosno tko ime je ukopan u haremu džamije! Tj.,
isključuje se mogućnost da navedene osobe i institucije dozvole vezivanje očuvanog
mjesnog usmenog predanja (tradicije) za recentni ukop iz 19. st. Također, ukoliko
je onovremeno mjesno usmeno predanje (tradicija u 19. st.) pored postojanja
navedenih osoba i institucija vezala ličnost Ferhad-begovog bajraktara za ovaj mezar
i njegovo nadgrobno obilježje tada je ona svakako odražavala staro usmeno predanje
iz ranijih razdoblja kojem treba vjerovati. Mjesno usmeno predanje koje je zabilježio
Đoko Mazalić tokom svoje posjete Tešnju neposredno prije, tokom ili poslije Dru-
gog svjetskog rata svakako predstavlja predanje koje se temeljilo na prijenosu (lat.
traditio) poznatih (tj. već postojećih) podataka iz 19. st. Kako su podaci koje je mje-
sno predanje 20. st. preuzelo iz tradicije 19. st. verificirani postojanjem školovane
uleme, medrese, muderisâ, institucije tešanjskog muftije i dr. značajnih i pismenih
osoba koji su znali šta im se sve nalazi, odnosno tko ime je ukopan u haremu džami-
je, to se u mjesno usmeno predanje zabilježeno u 20. st. ne može sumnjati.
Položaj mezara s nadgrobnim obilježjem, koji se vezuje u mjesnom predanju
Tešnja za Ferhad-begovog bajraktara, unutar harema Ferhadija džamije u Tešnju je
takav da svojim lijevim, posebno uznožnim, dijelom izbija na popločanu plohu staze
kojom se iz sokaka koji je dijelio medresu (danas prostorije Medžlisa Islamske zajed-
nice u Tešnju) i harem džamije pristupalo u harem džamije, odnosno do lijeve sofe i
• 258 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
• 259 •
Mirza Hasan Ćeman
vrijeme, tj. u početku 19. st., nije bila poznata upotreba cementa i armiranog betona
to ista pretpostavljena (provedena) obnova nije bila dugog vijeka. Nova (slijedeća)
obnova nadgrobnog obilježja provedena je između Mazalićeve posjete Tešnju ne-
posredno prije, tokom ili poslije Drugog svjetskog rata i 60-ih i 70-ih godina 20. st.
Naime, današnje stanje navedenog nadgrobnog obilježja poznato mi je od početka
70-ih godina 20. st.
U prilog navedenoj mojoj tvrdnji o dataciji druge poznate obnove navedenog nad-
grobnog obilježja u 60-e i 70-e godine 20. st. ide činjenica da Đoko Mazalić jasno
kaže “Sarkofag je u obliku sanduka s lijepo izrezanim kordonom po vrhu, podignut je na
podnožju od tri stepenice.” Đoko Mazalić nije bio tehnički nepismen da ne bi mogao
razlikovati gornju pokrovnu ploču sarkofaga nadgrobnog obilježja “s lijepo izrezanim
kordonom po vrhu” od armirano betonske ploče za koju smatram da je predstavljala re-
zultat obnove obilježja tokom 60-ih i 70-ih godina 20. st. Prema tome, može se zaklju-
čiti da je gornja pokrovna ploča sarkofaga nadgrobnog obilježja nestala, tj. zamijenjena
je armirano – betonskom pločom jer je, očito, bila oštećena ili u lošem stanju.16
Na temelju svega rečenog moglo bi se, hipotetički, zaključiti da ne postoje pre-
preke da se ukop s nadgrobnih obilježjem o kojem je ovdje riječ može smatrati izvor-
nom konstrukcijom iz 16. st. i da se isti na temelju mjesnog usmenog predanja veže
za ličnost Ferhad-begovog bajraktara. Navedeno nadgrobno obilježje nema sačuva-
ne epigrafičke elemente (tarih) na temelju kojih bi se mogla izvršiti pouzdana data-
cija i atribucija mezara određenoj ličnosti.
Sam nišan predstavlja jednostavnu izvedbu (forma) nišana tipa nišan s turba-
nom u gužve isklesanog u lokalnom petrografskom materijalu – muljika. Po svome
osnovnom obliku nišan bi mogao odgovarati nišanima s turbanom u gužve izvede-
nim oko sredine 16. st., pa nadalje. Činjenica da nišan nema natpis (tarih), te njego-
va forma otvaraju mogućnost njegove datacije u mlađe razdoblje, možda u 17. st. ili
znatno kasnije, čak do u početak 19. st. Drugim riječima, ovaj nišan oblikom izved-
be i pojednostavljivanjem elemenata forme (detalja) navedenog tipa nišana mogao
bi “naginjati” ka recentnijoj izvedbi nišana izvedenog u starijoj formi nišanâ s tur-
banom u gužve. Početkom 19. st. nadgrobno obilježje bilo je, očito, u lošem stanju,
pa se može pretpostaviti da je doživjelo obnovu. Po svemu sudeći moglo bi se raditi
o obnovi samo uzglavnog nišana, odnosno (oba) nišanâ. Tj., ovdje se moglo raditi o
zamjeni jednog ili oba derutna izvorna nišana (za koja se ne zna da li su bila izvede-
na u muljuci) novim nišanima izrađenim iz muljike. Ova obnova mogla se dogoditi
16
ao primjer iz najnovijeg vremena može se navesti nadgrobno obilježje nad mezarom Ferhad-bega,
K
vakifa kasabe Tešanj. Na navedenom obilježju tokom konzervatorskih i restauratorskih radova
1998. g. uklonjeni su starija polomljena pokrovna ploča i oštećeni uzglavni nišan i zamijenjeni
novom pločom i novim parom nišana. O tome vidj. Mirza Hasan Ćeman, “Odlike obilježja nad
mezarom Ferhad-bega, sina Iskenderova – vakifa kasabe Tešanj.” Godišnjak Centra za balkanološka
ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, knj. 40(2011), 255-275. Sarajevo.
• 260 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
početkom 19. st., a što bi potvrđivalo i urezivanje 1241. godine (A.H.) na bočnoj
stranici nišana. Činjenica da pretpostavljeni izvorni uzglavni nišan nije morao imati
natpis poštovana je i tokom pretpostvaljene obnove nišana. Pri tome se moglo desiti
da je, kao što je već rečeno, izvorni nišan mogao biti i epigrafskog karaktera, tj. sa-
državati na sebi i natpis (tarih). Taj epigrafski nišan mogao je u nejasnim prilikama
biti uništen ili se nalaziti u izuzetno lošem stanju (derutan) koje nije omogućavalo
faktografsku restituciju natpisa, pa je kao takav mogao biti zamijenjen anepigraf-
skim nišanom izvedenim iz muljike. Drugim riječima tokom obnove početkom 19.
st. natpis je iz određenih razloga mogao biti izostavljen, a urezana je samo godina
obnove nadgrobnog obilježja ili samo uzglavnog nišana, odnosno (oba) nišanâ. U
19. st. mjesno usmeno predanje jasno je vezivalo ovo nadgrobno obilježje i mezar
pod njim za ličnost Ferhad-begovog bajraktara. U takvom stanju nadgrobno obi-
lježje dočekalo je spomenutu posjetu Đoke Mazalića Tešnju.
Moje gore navedeno mišljenje da bi nišan “isto tako (bi) mogao biti i znatno mla-
đi” od 16. st. skladno se uklapa u predzaključak o obnovi nadgrobne konstrukcije,
posebno nišana, na početku 19. st.
Na temelju podataka koje donosi Ferhad-begova vakufnama o Halifi Mula Hasa-
nu kao muteveliji Ferhad-begovog vakufa moglo bi se, hipotetički, povezati muteve-
liju Halifu Mulaha Hasana s ličnošću Ferhad-begovog bajraktara iz mjesnog usme-
nog predanja Tešnja. Iz navedene relacije slijedi zaključak da se mezar i obilježje nad
njim, koje mjesno usmeno predanje u Tešnju veže za Ferhad-begovog bajraktara,
može smatrati mezarom i nadgrobnim obilježjem Halife Mula Hasana – prvog mu-
tevelije Ferhad-begovog vakufa. Ferhad-beg je poznat kao vakif u kasabi Tešanj.
Đoko Mazalić dao je i likovno-estetsku ocjenu ovog nadgrobnog obilježja. On
kaže: “Sa umjetničkog i estetskog gledišta ljepši je spomenik ovoga potonjeg [misli na
bajraktara] iako je rađen od jeftinijeg materijala (muljika).” 17 Možda je Mazalićev
sud o likovno – estetskoj vrijednosti ovog nadgrobnog obilježja malo pretjeran u
njegovoj pozitivnoj ocjeni naspram nešto slabijoj ocjeni nadgrobnog obilježja nad
Ferhad-begovim mezarom?! Možda bi se izneseni sud Đoke Mazalića i mogao pri-
hvatiti ako bi se odnosio na polaznu zamisao oblikovanja (zamišljeni proporcijski
odnosi, odnos volumena i prostora i odnos nišana i sarkofaga s postamentom) na-
vedenog nadgrobnog obilježja Ferhad-begovog “bajraktara.” Međutim, ako se kri-
tički sagleda izvedba navedenog nadgrobnog obilježja tada se može zaključiti da se
tokom iste nije poštivalo izvornu zamisao, da su u detaljima izgubljeni zamišljeni
proporcijski odnosi, te da upotrijebljeni materijal i način njegove obrade ne svjedo-
če o izrazito visokoj društvenoj važnosti ukopane osobe (rahmetlije). Naime, kva-
liteta upotrijebljenog materijala (muljika i lošiji krečnjak /vapnenac/) za izvedbu
ovog nadgrobnog obilježja, oblik i veličina istog, kao i odsustvo bilo kakvog natpisa
17
Đoko Mazalić, Nav. dj., 300.
• 261 •
Mirza Hasan Ćeman
(tariha) mogli bi govoriti da je osoba koja je ovdje ukopana pripadala nešto nižem
društvenom sloju onovremenog Tešnja. 18
Na trenutak bih se, bez zluradosti, zapitao da li je Ferhad-begov mutevelija (baj-
raktar) zaslužio nešto kvalitetnije nadgrobno obilježje? Međutim, ovo pitanje može
se sagledati i s nešto drugačijeg aspekta. Naime, može se pretpostaviti da je sam Fer-
had-beg svjesno i planski izabrao za muteveliju svoga vakufa osobu koja je pripada-
la nešto nižem društvenom sloju u kasabi Tešanj. Ferhad-beg je to mogao učiniti s
namjerom da postigne svojevrsnu gradaciju u društvenoj hijerarhiji sebe kao vakifa
i Halife Mula Hasana kao mutevelije kako bi budućeg muteveliju njegova vakufa
doveo u položaj više odgovornosti. Činjenica da na uzglavnom nišanu nema tari-
ha mogla bi poduprijeti i dataciju ovog nadgrobnog obilježja u drugu polovinu 16.
st. Pri tome je potrebno naglasiti i pretpostavku da je nišan mogao biti, kao što je
već rečeno, izveden naknadno tokom neke popravke cijelog nadgrobnog obilježja
i zamjene eventualno uništenog nišana novim. To se moglo desiti tokom obnove
početkom 19. st. kada je na nišan (stari ili novi?) uklesana 1241. godina (A.H.).
Razlika između petrografskih materijala u kojima su izvedeni nišan i ostalih dijelovi
konstrukcije nadgrobnog obilježja kao da to sugerira. Vrijeme u kojem je mogla stra-
dati navedena nadgrobna konstrukcija (uključujući i sami nišan, odnosno nišane)
je veoma dugo i isto je bilo bremenito različitim nezgodama. Nije isključeno da je
nadgrobna konstrukcija nad ovim mezarom mogla stradati tokom napada austrij-
ske vojske na Tešanj pod vodstvom princa Eugena od Savoye 1697. g. Međutim, za
stradavanje nadgrobnog obilježja “Ferhad-begovog bajrakatara” u 1697. g. nema po-
uzdanih potvrda. Postoje samo hipotetičke analogije prema događajima iz 1697. g.
koji se tiču sudbine Ferhadija džamije i nadgrobnog obilježja samog Ferhad-bega.19
Iste analogije sugeriraju da je nadgrobno obilježje Ferhad-begova bajraktara moglo
stradati 1697. godine ukoliko je tada već postojalo (bilo izgrađeno). Međutim, princ
Eugen od Savoye ne mora biti krivac za sve što se događalo. Loš materijal upotrije-
bljen na nadgrobnoj konstrukciji, kao i velika starost iste mogli su dovesti nadgrob-
no obilježje u veoma loše stanje, pa je obnova istog početkom 19. st. bila nužna.
Mazalićeva pohvala likovno-estetskim vrijednostima ovog nadgrobnog obilježja
upitna je u kontekstu mojih navedenih kritičkih napomena. Da bih umanjio oštrinu
svojih ovdje iznesenih napomena o Mazalićevu sudu naglasit ću i mogućnost da je
18
Ukoliko natpis nije postojao u izvornoj izvedbi nišana mogao bi se na prvi pogled stvoriti navedeni
zaključak. Međutim, odsustvo natpisa (tariha) na ovom nišanu mora se promatrati uvjetno. To znači
da su pod nišanom bez natpisa mogle biti ukopane i osobe koje su pripadale nešto višem društvenom
sloju. Istina je da je u mlađim stoljećima osmanskodobne povijesti na našim prostorima postojala
intencija ispisivanja tariha na nišanu, ali to nije bilo striktno pravilo koje se moralo poštovati.
19
O stradanju Ferhadija džamije u Tešnju i mogućem stradanju nadgrobnog obilježja nad mezarom
Ferhad-bega 1697. g. vidjeti Mirza Hasan Ćeman, “Odlike obilježja nad mezarom Ferhad-bega,
sina Iskenderova – vakifa kasabe Tešanj,” 255 i d.
• 262 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
Zaključak
Podatak koji je sačuvalo mjesno usmeno predanje Tešnja, a prema kojem treba biti
kritički oprezan, treba se pokušati dovesti u razmatranje i uporedbu s podacima koje
donosi Ferhad-begova vakufnama iz 1559. g. Tek iz pomne analize i uporedbe istih
mogu se donijeti neki zaključci. Ti zaključci prije bi trebali i mogli predstavljati hipote-
zu nego li čvrsto utemeljen sud. Na temelju svega do sada izloženog može se, oprezno,
pretpostaviti mogućnost da je pod nadgrobnim obilježjem smještenim u neposrednoj
blizini trijema i lijeve sofe Ferhad-begove džamije u Tešnju mogao biti ukopan Halifa
Mula Hasan, Ferhad-begov osobni bajraktar i mutevelija njegovog vakufa. U prilog
takvom opreznom zaključku ide nekoliko podataka i ovdje iznesenih tvrdnji temelje-
nih na detaljnoj analizi koje u cilju jasnijeg razumijevanja navodim u slijedu: 1. mjesno
usmeno predanje grada Tešnja (nekadašnje kasabe) navedeni mezar veže (pripisuje)
uz Ferhad-begovog bajraktara, 2. isto predanje zabilježeno je od strane Đoke Mazalića
tokom njegove posjete Tešnju, 3. Ferhad-beg je povijesno potvrđena ličnost i vakif je
kasabe Tešanj, 4. Ferhad-beg je u kasabi Tešanj ustrojio svoj vakuf, a sadržajne vrijedno-
sti i objekti tog vakufa nalazili su se, najvećim dijelom, u samoj kasabi Tešanj, 5. šesde-
sete i sedamadesete godine 20. st. donijele su nalaz medžmue Abdulkerima, Tešanjskog
kadije iz XIX stoljeća, u okviru koje se nalazi i prijepis (doduše nepotpun) vakufname
Ferhad-bega, vakifa kasabe Tešanj - ista medžmua je i objavljena 70-ih godina 20. sto-
ljeća, 6. iz navedene vakufname jasno se razaznaje da je Ferhad-beg za muteveliju svoga
novoustrojenog vakufa imenovao osobu poznatu u mjesnom životu i ranom usme-
nom predanju Tešnja pod imenom Halifa Mula Hasan, 7. tokom narednih (kasnijih)
20
Nadgrobno obilježje Ferhad-begovog “bajraktara” (?) zahtijeva hitno izvođenje stručnih konzerva-
torskih i restauratorskih radova. Tim prije ukoliko se prihvati mogućnost identifikacije osobe koja je
ukopana pod istim s ličnošću Halife Mula Hasana kao Ferhad-begovog bajraktara i mutevelije nje-
govog vakufa, a spomen kojega je do današnjih dana sačuvala Ferhad-begova vakufnama iz 1559. g.
• 263 •
Mirza Hasan Ćeman
stoljeća spomen Halife Mula Hasana izgubio se iz usmenog predanja Tešnja, a sačuvan
je samo spomen na Ferhad-begovog “bajraktara” koji je (po tome predanju) bio i uko-
pan u relativnoj blizini mezara ovog vakifa, 8. u haremu Ferhadija džamije u Tešnju ne
postoji ni jedan drugi mezar (osim onaj koji pripada samom Ferhad-begu) koji bi imao
naglašenije arhitektonske odlike do li mezar s nadgrobnim obilježjem, kojeg mjesno
predanje pripisuje Ferhad-begovom bajraktaru, 9. to je jedini mezar u spomenutom
haremu koji se, arhitektonski i kiparski, može upoređivati s nadgrobnim oblilježjem
nad Ferhad-begovim mezarom, 10. nadgrobno obilježje mezara Ferhad-begovog “baj-
raktara” ima relativno naglašene arhitektonske odlike i odražava značajniji kiparsko-
-klesarski rad i kao takav predstavlja odraz određenog društvenog i imovinskog statusa
osobe koja je pod njim ukopana (rahmetlije), 11. podaci kojima je raspolagalo mjesno
usmeno predanje u Tešnju, a koji su mogli povezivati mezar Ferhad-begovog bajrak-
tara s ličnošću mutevelihje Ferhad-begovog vakufa, tj. s ličnošću u dotičnoj kasabi sva-
kako (tada, davno) znanog Halife Mula Hasana, izgubljeni su u proteklim vremenima
nesklonim preciznom evidentiranju i čuvanju brojnih činjenica i očuvanju mjesnih
predanja, kao i zaštiti muslimanskog kulturnog naslijeđa, 12. mjesno usmeno preda-
nje grada Tešnja koje navedeni mezar veže uz Ferhad-begovog bajraktara je starije od
nalaženja i objave Ferhad-begove vakufname tokom 60. i 70.-ih godina 20. st., 13. da je
nalaz vakufname stariji od zabilježenog mjesnog predanja o mezaru Ferhad-Begovog
bajraktara prethodno zaključivanje da bi pod nadgrobnim obilježjem o kojem je ovdje
riječ mogao biti ukopam mutevelija Ferhad-begovog vakufa (Halifa Mula Hasan) po
navedenoj metodologiji bilo bi upitno i smatrano “nategnutim,” 14. obilježje nad me-
zarom kojeg mjesno usmeno predanje Tešnja veže uz Ferhad-begovog bajraktara svo-
jim oblikom i stilskim odlikama može pripadati razdoblju druge polovine 16. st. pod
uvjetom da nije u značajnijim odlikama izmijenjeno tokom popravke mogućih ošte-
ćenja; međutim, isto tako sačuvani nišan na nadgrobnom obilježju može se datirati u
široki raspon od druge polovine 16. do 19. st., 15. može se pretpostaviti da je Ferhad-
beg, kada je ustrojavao svoj vakuf i izdavao vakufnamu, vodio računa da za muteveliju
svoga vakufa odredi osobu koja je ugledna u domaćoj sredini, te osobu koja je svojom
fizičkom dobi mogla garantirati kakav takav vremenski kontinuitet u vođenju njego-
vog vakufa,21 16. na uzglavnom nišanu nadgrobnog obilježja na lijevoj bočnoj strani
21
S toga se može očekivati da je Halifa Mula Hasan mogao (i trebao) biti nešto mlađi od samog vakifa
- Ferhad-bega, što bi mu omogućavalo da nakon smrti Ferhad – bega valjano vodi njegov vakuf
određen broj godina bez prekida. Naravno, neumitni tok života koji može donijeti iznenadnu smrt
i u mlađoj životnoj dobi ne može se isključiti niti u slučaju Halife Mula Hasan. Na temelju hipoteze
o pretpostavljenom odnosu između starosne dobi Ferhad-bega i Halife Mula Hasana moglo bi se
pretpostaviti da je Halifa Mula Hasan mogao umrijeti oko 1578-1580. g. što bi kritički podnijelo
smještanje (okvirno datiranje) nadgrobnog obilježja nad njegovim mezarom u drugu polovinu 16.
st. Naravno, Halifa Mula Hasan mogao je poživjeti i znatno duže. O životnoj dobi Ferhad-bega
vidjeti pregled mišljenja kod Mirza Hasan Ćeman, Ferhadija džamija u Tešnju, passim, rukopis, u
pripremi za štampu.
• 264 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
uklesana je 1241. godina (A.H.), 17. navedena godina ne bi mogla, kao što je izloženo,
predstavljati godinu ukopa umrle osobe, niti godinu podizanja nadgrobne konstruk-
cije, 18. navedena godina može, kao što je izloženo, predstavljati godinu obnove nad-
grobne konstrukcije provedenu na početku 19. st. pri čemu je mogao biti zamijenjen,
čak, i uzglavni nišan – tom prilikom na nišanu je mogla biti uklesana godina moguće
obnove: 1241. (A.H.), 19. u godinama neposredno pred Drugi svjetski rat, tokom ili
poslije njega, Tešanj je posjetio Đoko Mazalić koji je tu proveo određena istraživanja
i sačinio određenu dokumentaciju; u svom radu (članku) posvećenom Tešnju Đoko
Mazalić spominje ovo nadgrobno obilježje, govori o sačuvanom i ovdje spomenutom
mjesnom usmenom predanju, navodi da su nad sarkofagom u njegovo vrijeme posto-
jala oba nišana, te ističe završetak sarkofaga prema gore “s lijepo izrezanim kordonom
po vrhu” što potvrđuje postojanje profilirane pokrovne kamene ploče sarkofaga nad-
grobnog obilježja, 20. - tom prilikom Mazalić nije dao nikakvu naznaku o postojanju
urezanog datuma -1241. godine (A.H.) na nišanu!? 21. nadgrobno obilježje obnovlje-
no je tokom 60-ih i 70-ih godina 20. st. prilikom koje obnove je gornja ploča sarkofaga
zamijenjena armiranom betonskom pločom, 22. između Mazalićeve posjete Tešnju
i 60-ih i 70-ih godina 20. st. nestao je uznožni nišan s nadgrobnog obilježja, 23. na
temelju svega iznesenog može se zaključiti da ne postoje prepreke da se mezar u ha-
remu Ferhadija džamije u Tešnju, o kojem je ovdje riječ, datira u starija razdoblja, po
svemu sudeći u drugu polovinu 16. st.; međutim, po obliku (forma) i načinu izvedbe
sačuvanog nišana ne može se isključiti da je isti mogao nastati i u mlađim razdobljima,
čak početkom 19. st., 24. također, na temelju svega iznesenog može se zaključiti da ne
postoje prepreke da se mezar u haremu Ferhadija džamije u Tešnju, o kojem je ovdje
riječ, hipotetički dovede u vezu s Ferhad-Begovim bajraktarom i mutevelijom njego-
vog vakufa, 25. dakle, na temelju provedene analize i uporedbe podataka moglo bi se
provesti hipotetičko atribuiranje po kojem bi se mezar (s anepigrafskim nadgrobnim
oblilježjem) u haremu Ferhadija džamije u Tešnju mogao, uvjetno, smatrati mezarom
Halife Mula Hasana, mutevelije Ferhad-Begovog vakufa – pri tome pojava urezane go-
dine 1241. (A.H.) na nišanu ne dovodi u pitanje, kao što je već rečeno, mogućnost
navedenog hipotetičkog atribuiranja, 26. provedeno atribuiranje i hipoteza koja iz
istog proizilazi mogu se prihvatiti samo uvjetno, tj. predstavljaju samo okvir za daljnja
istraživanja, 27. pitanje povezivanja, odnosno identifikacije ličnosti Ferhad-Begovog
bajraktara (zajedno s njegovim mezarom) s ličnošću Halife Mula Hasana, mutevelije
Ferhad-Begovog vakufa zahtijeva provođenje daljnjih raznorodnih istraživanja.
U Ferhad-begovoj vakufnami nalazi se zanimljiva pojava konstrukcije u oslov-
ljavanju: “uzor(a) plemenite gospode Mula Mustafa.” Ista isključuje značenje i pre-
vođenje česti(ce) mula s rječju gospodin (što bi predstvaljalo čin reduplikacije u
oslovljavanju), već istom značenju više pridaje karakter titulacije učenog vjerskog
službenika. Pretpostavljam da je isti slučaj kod pojave česti(ce) mula u potpunoj
• 265 •
Mirza Hasan Ćeman
titulaciji Halife Mula Hasana. Pojava česti(ce) mula u oslovljavanju određenih oso-
ba u Tešnju u vrijeme pisanja Ferhad-begove vakufname temelj je za zaključivanje o
postojanju učenih vjerskih službenika u kasabi Tešanj. Za osobu koja će se brinu-
ti o hitabetu, imametu i mujezinluku u Ferhad-begovoj džamiji i kao mutevelija o
njegovom vakufu u Tešnju Ferhad-beg nije mogao izabrati osobe koje ne raspolažu
potrebnim znanjima iz islamskog nauka i pravnih regulacija koje se tiču ustroja i
funkcioniranja institucije vakufa. To, neizravno, svjedoči i o društvenoj i intelektu-
alnoj strukturi kasabe Tešanj sredinom 16. st.
U strukturi imena Halife Mula Hasana. zanimljiva je pojava česti(ce) Halifa
značenje koje se u ovom slučaju ne može pouzdano protumačiti. Kako je osnov-
no značenje riječi halifa namjesnik ili zastupnik to se u ovom slučaju ne može isto
aplicirati uz ime Mula Hasana. Kako iz osnovnog značenja navedene riječi proizila-
zi (proističe) i njeno drugo značenje: pravovjernost to se značenje riječi /čest(ice)/
Halifa uz ime Mula Hasana može shvatiti (tumačiti) kao pravovjeran (pravovjerni).
Odnosno, u krajnjoj interpretaciji ta riječ mogla bi imati i značenje pobožan. Kao da
su pravovjernost i pobožnost Mula Hasana bile dvije glavne crte njegovog karaktera.
Stoga bi pravovjernost, bolje rečeno pobožnost, mogla biti jedan od odlika ličnosti,
koja je (Halifu) Mula Hasana izdvajala i izdvojila između više kandidata za dužnost
mutevelije Ferhad-begovog vakufa.
Ovdje bih želio postaviti dva pitanja koja sugeriraju određene ovdje iznesene hi-
poteze. Odgovori na ista pitanja mogla bi biti predmet daljnjih istraživanja. Da li su
kojim slučajem “uzor(a) plemenite gospode Mula Mustafa” i Halifa Mula Hasana, u čiju
se uzoritost i gospodstvo nikako ne može i ne smije sumnjati, bili u (međusobnoj) rod-
binskoj vezi? Drugo pitanje glasi: da li su kojim slučajem “uzor(a) plemenite gospode
Mula Mustafa” i Halifa Mula Hasana mogli biti u rodbinskoj vezi s Ferhad-begom?
• 266 •
O jednom mezaru u Ferhad-begovoj džamiji u Tešnju
Summary
The author discusses the possible attribution of a tombstone in the graveyard of
the Ferhadija mosque in Tešanj to Ferhad-bey’s flag bearer. The local oral tradition
of Tešanj connects one tombstone to this person. Also, the author analyzes the po-
ssibility of identifying and equating of Ferhad-bey’s flag bearer with Caliph Mulla
Hasan who is confirmed as a mutawallī of Ferhad-bey’s waqf in a charter from the
16th century.
• 267 •
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
7.033.3:003.077(497.6 Sarajevo)”1885/2002”
726.2(497.6 Sarajevo)”1885/2002”
929 Islamović H.
haris dervišević
Kaligrafija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1885-2002)
•
Apstrakt: Oslikavanje zidova Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu za vrijeme au-
strougarske uprave učinjeno je 1885. godine. Tom prilikom je na ukrašavanju doprinio
znameniti bosanski kaligraf hadži hafiz Husejin Rakim-efendija Islamović. Istraživanje je
usmjereno ka utvrđivanju obima i kvalitete kaligrafskog ciklusa Islamovića u Gazi Husrev-
begovoj džamiji u Sarajevu.
Ključne riječi: Hadži hafiz Husejin Rakim-efendija Islamović, Gazi Husrev-begova
džamija u Sarajevu, islamska kaligrafija
Abstract: The wall paintings of Gazi Husrev-bey’s Mosque in Sarajevo were produced
in 1885, during the Austro-Hungarian rule. At that time, a famous Bosnian calligrapher
hajji hafiz Husejin Rakim-efendi Islamović contributed to the ornamentation of the walls.
The presented research is focused on determining the scope and quality of the calligraphy
cycle of this calligrapher in Gazi Husrev-bey’s Mosque in Sarajevo.
Key words: hajji hafiz Husejin Rakim-efendi Islamović, Gazi Husrev-bey’s Mosque in
Sarajevo, Islamic calligraphy
Navedeni citat dio je članka koji je popratio svečano otvaranje Gazi Husrev-begove
džamije u Sarajevu 22. decembra 1885. godine, čiji je povod bilo okončanje restauracije
objekta, nakon što je oštećen u velikom požaru augusta 1879. godine. Saniranje i novo
ukrašavanje džamije izvođeno je tokom 1884. i 1885. godine. Slikarsku dekoraciju
• 269 •
haris dervišević
1
. Mehmed Handžić, “H. Hfz. Husein Rakim ef. Islamović (glasoviti kaligraf arapskog pisma)”,
H
Novi Behar, br. 20/21 (1938/39), 237-238; Islamović, Hadži hafiz Husein Rakim//Đoko Mazalić.
Enciklopedija likovnih umjetnosti, 1. izd., Sv. 3, Zagreb, Leksikografski zavod FNRJ (1959-1966),
1964, 10; Đoko Mazalić, Leksikon umjetnika : slikara, vajara, graditelja, zlatara, kaligrafa i drugih
koji su radili u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, Veselin Masleša, 1967, 60; Mehmed Mujezinović,
“Diplome kaligrafa Islamovića u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, Anali Gazi Husrev-
begove biblioteke, br. I, Sarajevo, Gazi Husrevbegova biblioteka, 1972, 91-94; Mehmed Mujezinović,
Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, Knj.1, Sarajevo, Veselin Masleša, 1974, 189; Teufik Muftić,
Arapsko pismo (razvoj, karakteristike, problematika), Sarajevo, Orijentalni institut u Sarajevu,
1982, 145; Nihad Čengić, Begova džamija kao djelo umjetnosti : estetska metamorfoza kroz stoljeća
i posljednje konzervacije originatliteta, Sarajevo, Sarajevo Publishing, 2008, 52, 87; ODLUKA,
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, Graditeljska cjelina – Gazi Husrev-begova (Begova)
džamija u Sarajevu, kons.gov.ba (20.10.2011.); Haso Popara, “Idžazetname u rukopisima Gazi
Husrev-begove biblioteke – Prilog proučvanju historije obrazovanja u BiH”, Anali Gazi Husrev-
begove biblioteke, br. XXV/XXVI, Sarajevo, Gazi Husrevbegova biblioteka, 2007, 21-23; Haris
Dervišević, “Islamska kaligrafska baština u Bosni i Hercegovini: Hadži Hafiz Husejin Rakim-
efendija Islamović (1839. – 1895.)”, u: Identitet Bosne i Hercegovine kroz historiju, (ur. Husnija
Kamberović), Institut za istoriju, Sarajevo, 2011, 239-248.
2
hatat (ar.) kaligraf, vidi: Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo, Svjetlost,
1966, 320.
3
Nihad Čengić, Begova džamija kao djelo umjetnosti, 52, 87; ODLUKA, Komisija za očuvanje
nacionalnih spomenika, Graditeljska cjelina – Gazi Husrev-begova (Begova) džamija u Sara-
jevu, kons.gov.ba (20.10.2011.). Oba su ispisana thuluth pismom. Desni ispis je tekst bismille -
(U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog), a drugi tekst Kur᾿ana Časnog
- (Allah poziva u kuću mira; X, 25). Prijevodi sura Kur᾿ana Časnog
u radu preuzeti su iz Korkut Besim – prevodilac. Al-Qur᾿an al-Karim: wa targamatu ma᾿nihi =
Kur᾿an s prevodom. Medina, Kompleks Hadimu-l-Haremejni-š-Šerifejni-l-Melik Fahd za štampanje
Mushafi Šerifa, 1991-1993.
• 270 •
Kaligrafija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1885-2002)
4
Teufik Muftić, Arapsko pismo, 144.
5
harf (ar.) slovo, vidi: Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, 315.
6
Mujezinović, “Diplome kaligrafa Islamovića u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, 91-94;
Haso Popara, “Idžazetname u rukopisima Gazi Husrev-begove biblioteke”, 21-23;
7
idžazetnama (ar. – pers.) skr. idžazet, svjedodžba, diploma o završenim teološkim naukama, vidi:
Abdulah Škaljić, Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, 340.
8
H. Mehmed Handžić, “H. Hfz. Husein Rakim ef. Islamović”, 238.
9
H. Mehmed Handžić, “H. Hfz. Husein Rakim ef. Islamović”, 237-238; Azra Kasumović, “Hafiz
Abdullah Ajni ef. Bušatlić”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, br. XVII/XVIII, Sarajevo, Gazi
Husrevbegova biblioteka, 1996, 323-333.
10
Akif-efendija Hadžihusejinović-Muvekit (Gazi Husrev-begova biblioteka: R-3194); Hadži Hafiz
Mustafa- efendija Čadordžija (GHbb: R-8947), Hfz. Abdulah Ajni-efendija Bušatlić (GHbb:
R-2187, R-2675, R-7578)
11
Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika, Knj.1, 189; ODLUKA, Komisija za očuvanje
nacionalnih spomenika, Graditeljska cjelina – Ali-pašina džamija sa haremom u Sarajevu, kons.
gov.ba (20.10.2011.); Jedan drugi tarih iz 1891./92. godine čini se zanimljivim, a čiji se autor
potpisuje kao Rakim. To je natpis za Sagrdžijan džamiju u Tuzli, ali Mujezinović iznosi sumnju da
se radi o hadži hafiz Husejin Rakimu-efendiji Islamoviću. Vidi: Mehmed Mujezinović, Islamska
epigrafika Bosne i Hercegovine. Knj.2., 2. izdanje, Sarajevo, Sarajevo Publishing, 1998, 155, 503.
• 271 •
haris dervišević
• 272 •
Kaligrafija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1885-2002)
• 273 •
haris dervišević
Slika 3. Kaligrafske skice hadži hafiz Husejin Rakim-efendije Islamovića za Gazi Husrev-begovu
džamiju u Sarajevu (Preuzeto iz: Mehmed Mujezinović, Diplome kaligrafa Islamovića u Gazi
Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, br. , Sarajevo, Gazi
Husrev-begova biblioteka, 1972, 91-94.)
• 274 •
Kaligrafija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1885-2002)
• 275 •
haris dervišević
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! On je Allah - nema drugog Boga osim Njega,
Vladar, Sveti, Onaj koji je bez nedostataka, Onaj koji svakoga osigurava, Onaj koji
nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi. Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad
onih koje smatraju Njemu ravnim! (Kur’an, LIX, 23) Istinu je rekao Allah.
Prema skici na kupoli lijeve tetime nalazila su se dva ajeta iz dvije različite sure
Kur’ana Časnog:
On je Allah, Tvorac, Onaj koji iz ničega stvara, Onaj koji svemu daje oblik, On
ima najljepša imena. Njega hvale oni na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri
(Kur’an, LIX, 24) * Nit’ Sunce može Mjesec dostići nit’ noć dan preteći, svi oni u
svemiru plove (Kur’an, XXXVI, 40)
Allahu uslišaj! Budi zagovornik Božiji Poslaniče! Svjedočim da nema boga osim
Allaha! A Muhammed je Božiji rob i Božiji Poslanik.
• 276 •
Kaligrafija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1885-2002)
Kuda god se okrenete, pa – tamo je Allahova strana (Kur’an, II, 115) * A ako oni
glave okrenu, ti reci: “Meni je dovoljan Allah” (Kur’an, IX, 129) * A njihova posljed-
nja molitva: “Tebe, Allaha, (...) hvalimo!” (Kur’an, X, 10)* Mašallah! – moć je samo
u Allaha (Kur’an, XVIII, 39)
Islamović je jali thuluth pismom ispisao osam imena: Allah, Muhammed, imena
četverice prvih halifa Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alia, te imena dvojice Poslani-
kovih unuka Hasana i Husejina. Ova imena bila su ispisana ispod velike kupole na
tri zida centralnog prostora, te na kibla zidu. Svakom od imena dopisani su odgova-
rajući atributi, kojima su kaligrafije sa imenima dobile na harmoniji. Imena Allah i
Muhammed nalazili su se na kibla zidu ispod polukupole i to tako da je Allah bilo
ispisano na desnoj, a Muhammed na lijevoj strani u odnosu na mihrab:
27
usref Redžić, Islamska umjetnost, 123; Razglednica unutrašnjosti Gazi Husrev-begove džamije,
H
godina nepoznata.
28
Muslims Pray at Bey Mosque - fotograf Dean Conger, iz 1983. godina, preuzete sa www.corbisimages.com
(30.08.2009.)
• 277 •
haris dervišević
29
ema sačuvane fotografije kaligrafskog ispisa imena halife Omera, ali je sigurno da se ono tamo
N
nalazilo.
30
Fotografija iz nepoznate godine Arhiva Zavoda za zaštitu spomenika Federacije BiH, Ministarstvo
kulture i sporta Federacije BiH
31
H. Mehmed Handžić, “’H. Hfz. Husein Rakim ef. Islamović “, 238.
32
Pronašao sam fotografije koje sadrže obrise i krajeve samo jednog kaligrafskog ispisa na
sjeverozapadnom zidu, te je teško govoriti o rasporedu istih, ali je sigurno da su se imena Hasan
i Husejin tamo nalazila. Muslims Pray at Bey Mosque - Fotograf Dean Conger, iz 1983. godina,
preuzete sa www.corbisimages.com (30.08.2009.)
33
Mihrab Gazi Husrev-begove džamije ima sedam podioka. Husref Redžić, Islamska umjetnost, 123.
• 278 •
Kaligrafija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1885-2002)
Prema podatku sa drugog lista skica 37. i 38. ajet LXXVIII. sure Kur’ana nalazili
su se na polukupoli. Na skici su ajeti ispisani jedan pored drugog u formi luka, vje-
rovati da je shodno tome realizacija ove kaligrafije bila identična.
Gospodar nebesa i zemlje i onoga što je između njih, Milostivi, kome neće smjeti niko
prvi riječ prozboriti * na Dan kada Džibril i meleki budu u redove poređani (Kur’an,
LXXVIII, 37.-38.)
Iskaz “Mašallah” nalazio se iznad nekog od lukova, ali u nedostatku fotografija
teško je pretpostaviti tačno mjesto.
Mašallah!
34
otografija jednog pandatifa centralne kupole, godina nepoznata (pretpostavljam da su iz
F
2001./2002. godine) iz Zbirke fotografija Gazi Husrev-begovog vakufa.
• 279 •
haris dervišević
Mir vama! Uđite u džennet zbog onoga što ste činili! (Kur’an, XVI, 32)
Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište!
(Kur’an, XIII, 24.)
Iznad vrata lijeve tetime nalazio se tekst:
Mir vama, od grijeha ste čisti, zato uđite u nj, u njemu ćete vječno boraviti!
(Kur’an, XXXIX, 73)
Iskaz Mašallah, te kaligrafski ispisi iznad sva troja ulazna vrata bili su ispisani
u kružnici, dok su ispisi iznad prozora bili unutar elipse. Islamović je za jedanaest
prozora odredio ajete iz Kur’ana koji slave Allaha.
Allah je – nema boga osim Njega – Živi i Vječni! (Kur’an, II, 255)37
Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima! (Kur’an, XX, 8)38
35
iew of mosque entrance from the interior - Fotografija koje je napravio William Remsen 1981.
V
godine preuzete sa www.archnet.com (30.08.2009.); Fotografija iz nepoznate godine Arhiva
Zavoda za zaštitu spomenika Federacije BiH, Ministarstvo kulture i sporta Fedracije BiH;
Fotografija kaligrafije iznad glavnih vrata džamije godina nepoznata (pretpostavljam da su iz
2001./2002. godine) iz Zbirke fotografija Gazi Husrev-begovog vakufa;
36
Nije pronađena fotografija prije restauracije 2001./2002. godine.
37
Kaligrafija se nalazila iznad prozora sa lijeve strane minbera. Fotografija kaligafije iznad prozora, godina
nepoznata (pretpostavljam da su iz 2001./2002. godine) iz Zbirke fotografija Gazi Husrev-begovog
vakufa; Husref Redžić, 123; Razglednica unutrašnjosti Gazi Husrev-begove džamije u izdanju Uprave
Gazihusrevbegova vakufa – Sarajevo, godina nepoznata, koja je korištena kao ulaznica (štampao:
Turistkomerc: biro za turističku propagandu - Zagreb); Razglednica unutrašnjosti Gazi Husrev-begove
džamije u izdanju Gazi Husrevbegovog vakufa, godina nepoznata (štampao: Gorenjski tisk, Kranj).
38
Kaligrafija se nalazila iznad prozora sa lijeve strane mihraba. Fotografija kaligafije iznad prozora, godina
nepoznata (pretpostavljam da su iz 2001./2002. godine) iz Zbirke fotografija Gazi Husrev-begovog
vakufa; Razglednica unutrašnjosti Gazi Husrev-begove džamije u izdanju Uprave Gazihusrevbegova
vakufa - Sarajevo, a fotograf napravio Cveto Ros, godina nepoznata (štampao: ČZP “Primorski tisk”,
Koper).
• 280 •
Kaligrafija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1885-2002)
Allah je, nema Boga osim njega, gospodar svega što postoji! (Kur’an, XXVII, 26)40
Zato nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti si najmilostiviji! (Kur’an, XXIII, 109)
A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali. (Kur’an, XXI, 107)
39
Kaligrafija se nalazila iznad prozora na jugozapadnom zidu centralnog prostora, i to bliže kibla zidu,
pored minbera. [Fotografija iz nepoznate godine Arhiva Zavoda za zaštitu spomenika Federacije
BiH, Ministarstvo kulture i sporta Federacije BiH;]
40
Kaligrafija se nalazila iznad prozora na sjeveroistočnom zidu centralnog prostora, i to bliže kibla zida.
Fotografija kaligafije iznad prozora, godina nepoznata (pretpostavljam da su iz 2001./2002. godine)
iz Zbirke fotografija Gazi Husrev-begovog vakufa; Fotografija iz nepoznate godine Arhiva Zavoda
za zaštitu spomenika Federacije BiH, Ministarstvo kulture i sporta Fedracije BiH; Razglednica sa
mihrabom i ćursom na jugoistoku Gazi Husrev-begove džamije u izdanju Uprave Gazihusrevbegova
vakufa - Sarajevo, a fotograf Cveto Ros, godina nepoznata (štampao: ČZP “Primorski tisk”, Koper).
41
Kaligrafija se nalazila iznad prozora na sjeveroistočnom zidu centralnog prostora, i to bliže lijevoj
tetimi, prozoru iznad ćursa. [Fotografija kaligafije iznad prozora, godina nepoznata (pretpostavljam
da su iz 2001./2002. godine) iz Zbirke fotografija Gazi Husrev-begovog vakufa; Fotografija iz
nepoznate godine Arhiva Zavoda za zaštitu spomenika Federacije BiH, Ministarstvo kulture i sporta
Federacije BiH;]
• 281 •
haris dervišević
Niša mihraba podijeljena je na sedam podioka, unutar centralnih pet bio je is-
pisan prethodno spomenuti 37. ajet III sure Kur’ana Časnog, dok je na preostala
dva podioka, krajnjem desnom i krajenjem lijevom, bio tekst molitve. Na desnom
podioku bilo je ispisano:
O Poznavaoče skrivenoga
Na lijevom podioku bio je ispisan drugi dio molitve:
Iznad dva mihraba na sofama trijema bio je ispisan po jedan ajet, i to iznad de-
snog mihraba:43
A kada molitvu završite, Allaha spominjite, i stojeći, i sjedeći. (Kur’an, IV, 103)
Slijedeći tekst se nalazio iznad mihraba na lijevoj strani trijema:44
42
Husref Redžić, Islamska umjetnost, 123; Razglednica unutrašnjosti Gazi Husrev-begove džamije
u izdanju Uprave Gazihusrevbegova vakufa – Sarajevo, godina nepoznata, koja je korištena kao
ulaznica (štampao: Turistkomerc: biro za turističku propagandu - Zagreb); Razglednica unutrašnjosti
Gazi Husrev-begove džamije u izdanju Gazi Husrevbegovog vakufa, godina nepoznata (štampao:
Gorenjski tisk, Kranj).
43
Portico and balconies at the front of the mosque, Entrance to the mosque from the portico, View of
mosque entrance from the interior, koje je napravio William Remsen 1981. godine preuzete sa www.
archnet.com (30.08.2009.); Razglednica trijema Gazi Husrev-begove džamije, godina nepoznata
44
Na fotgrafiji se nalazi samo zadnji dio 103. ajeta IV sure Kur’ana Časnog: . Fotografija
kaligafije, godina nepoznata (pretpostavljam da su iz 2001./2002. godine) iz Zbirke fotografija
Gazi Husrev-begovog vakufa.
• 282 •
Kaligrafija Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu (1885-2002)
Zaključak
Veliki požar zahvatio je Sarajevo 1879. godine, kada je bila oštećena i Gazi
Husrev-begova džamija. U želji da se dodvori muslimanskoj populaciji, austrougarska
vlast pristupa restauraciji pomenutog objekta 1884.-1885. godine. Za kaligrafsko
ukrašavanje džamije biva angažovan hadži hafiz Husejin Rakim-efendija Islamović
(Sarajevo 1839. - Inegöl 1895.), Bosanac čiji su učitelji bili najpoznatiji istanbulski
kaligrafi. Od četrdesetosam kalgrafskih radova do danas su se sačuvala samo dva na
portalu džamije. Usporedbom kaligrafskih nacrta Rakim-efendije i prikupljenog
vizualnog materijala, zaključuje se da je Islamović izveo planiranirani kaligrafski
ciklus. Ovim radom je utvrđeno da je kaligrafija thuluth i taclīq pisma izvedena rukom
velikog majstora.
• 283 •
haris dervišević
Haris Dervišević
The calligraphy of Gazi Husrev-bey’s mosque in Sarajevo (1885-2002)
Summary
A large fire broke out in Sarajevo in 1879 when among other buildings, the Gazi
Husrev-bey Mosque was also damaged. In order to please the Muslim population,
the Austro-Hungarian authorities restored the building during 1884 and 1885.
The calligraphic decoration was carried out by hajji hafiz Husejin Rakim-efendi
Islamović (Sarajevo, 1839 – Inegöl, 1895), a Bosnian whose teachers were the most
prominent calligraphers from Istanbul. From the forty-eight calligraphic works only
two have survived on the portal of the Mosque. Comparing the calligraphic sketch
and collected visual material, it is concluded that Rakim-efendi Islamović realized
the whole calligraphic cycle. This paper argues that the calligraphy of thuluth and
ta’līq script was carried out by the hand of the great master.
• 284 •
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
930.85((497.6)” 1878./1918”
aleksandar šarac
Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku
od 1878. do 1918. godine
•
Abstrakt: Autor u radu predstavlja i opisuje Bosnu i Hercegovinu na osnovu turističkih
vodiča pisanih na njemačkom jeziku u periodu od 1878. do 1918. godine. Analizom sadr-
žaja vodiča prikazuje sliku i izgled zemlje, njeno stanovništvo, gradove, kulturu i tradiciju
kao i turističku ponudu i smještaj kojeg je zemlja nudila stranom putniku-turisti. U radu
prikazuje promjenu koja je nastupila u zemlji nakon okupacije 1878. godine, te prati mo-
dernizaciju zemlje.
Ključne riječi: turistički vodič, turizam, turistička ponuda, Bosna i Hercegovina, Sarajevo,
Bihać, Mostar, Kakanj, Konjic, putovanja, hoteli, bosanskohercegovačke željeznice, suvenir,
Abstract: The author presents and describes Bosnia and Herzegovina on the basis of
tourist guidebooks written in German between 1878 and 1918. Analysing the contents of
the guidebooks he shows the image of the land, its population, towns, culture and tradition
as well as tourist attractions and accommodation offered to the foreign tourist/traveller. He
shows the change which occurred in the country after it was occupied in 1878 surveying its
modernisation at the same time.
Key words: Tourist guidebooks, tourism, tourist offer, Bosnia and Herzegovina, Sarajevo,
Bihać, Mostar, Kakanj, Konjic, travel, hotels, railroads of Bosnia and Herzegovina, souvenirs
• 285 •
aleksandar šarac
1
Bosnien und die Herzegovina sind Turistenländer der Zukunft. A.Hartlebens Illustrierter Führer Nr
56, Illustrierter Führer durch Bosnien und die Herzegovina, Dr. C.A. Neufeld-Munchen, A.Hartleben’s
Verlag, Wien-Pest-Leipzig, 1903, 8 dalje: A.Hartleben’s Illustrierter Führer durch Bosnien, 1903.
2
Gustav Thoemmel, Geschichtliche, politische und topografische Beschreibung des Vilajet Bosnien (das
ist das eigentliche Bosnien, nebst türkisch Croatien, der Hercegovina und Rascien), Verlag von Albert
A. Wenedikt, Wien, 1867.
3
Roskiewicz Johann, Studien über Bosnien und die Herzegovina, F.A.Brockhaus, Leipzig und Wien, 1868.
4
Blau Otto, Reisen in Bosnien und der Hertzegowina, Topographische und Pflanzengeographische
Aufzeichnungen, (mit einer Karte und Zusetzen von H. Kiepert), Verlag von Dietrich Reimer, Berlin,
1877.
• 286 •
Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine
godine.5 Svi ovi radovi bili su jako korisni, jer su s velikim brojem podataka čitaocima
pružali mogućnost da i prije svoga dolaska u ove krajeve upoznaju glavna obilježja i
karakteristike zemlje. Autori ovih djela davali su historijske opise o prošlosti Bosne i
Hercegovine i kroz njih tražili objašnjenje za trenutnu situaciju. Pored ovoga, važan
aspekt bio je i geografski opis zemlje koji će na izvjestan način biti jako koristan
u prvim godinama nakon okupacije jer će zahvaljujući njemu austrijske trupe
unaprijed upoznati teren i zato vrlo brzo prodrijeti u sve krajeve zemlje, pa i one
najzabačenije, i tamo uspostaviti svoju vlast.
I nakon okupacije u mnogobrojnim drugim djelima pisalo se o svim aspektima
ovih zemalja, od historije, politike, geografije, flore i faune, pa do kulture i tradicije
naroda Bosne i Hercegovine. Ta djela kao što su djelo Adolfa Strausza Bosna, Zemlja
i narod iz 1882-1884 godine6 i Johanna Asbotha Bosna i Hercegovina, Slike putova-
nja i Studije iz 1888. godine,7 nastavit će tradiciju ranijih putopisaca, samo što će
oni zemlju sada opisivati kao sastavi dio Austrougarske monarhije a ne više kao dio
Osmanskog carstva. Ove knjige koje su davale širok opis i razmatrale mnoga pitanja
bile su podobne za upoznavanje sa zemljom i situacijom u njoj, tako da su svi zain-
teresirani mogli jako puno toga da saznaju a da nikada nisu morali da kroče na tlo
Bosne i Hercegovine. Međutim, dolaskom u ove zemlje postavljalo se jedno drugo
pitanje. Moderni putnici iz ovih knjiga nisu mogli da saznaju potrebne informacije
o prenoćištima, najnovijom komunikacijskom mrežom, mjestima koja su interesan-
tna običnom turisti i koja vrijedi pogledati. Sada su putnicima bili potrebni novi
oblici putopisne literature koji su nudili upotrebljive informacije sa terena.
Takve oblike informacija nudili su turistički vodiči, koji za razliku od putopisne
literature ne predstavljaju stav autora, već se trude da neutralno i objektivno putniku,
turisti ponude osnovne informacije koje su mu potrebne dok boravi u zemlji. Uzi-
majući u obzir činjenicu da će se na mnogim mjestima turisti jako kratko zadržavati,
nudile su im se samo osnovni i najinteresantniji podaci o toj sredini, ali u isto vrijeme
su se trudili da o svakom dijelu zemlje kažu barem po jednu informativnu rečenicu.
Vodiče koji su opisivali putovanje po Bosni možemo da podijelimo u dvije osnov-
ne grupe i to u one koji su nastajali kao rezultat rada neke velike izdavačke kuće koja
se bavila izdavanjem turističkih vodiča za razne zemlje i koji su često izlazili u neko-
liko izdanja i vodiče koji su nastajali kao rezultat rada pojedinaca, te se broj njiho-
vog izdavanja uglavnom svodio na samo jedan i nikada nisu nadopunjavani. U prvu
grupu ubrajamo vodiče izdavačke kuće Hartleben’s i vodiče iz kuće Baedeker.
5
mand Freiheer von Schweiger-Lerchenfeld, Bosnien, Das Land und seine Bewohner, Geschichtlich,
A
Geographisch, Etnographisch und Social-Politisch, Druck und Verlag von L.C.Zamarski, Wien, 1878.
6
Strausz Adolf, Bosnien Land und Leute, Historisch-ethnographisch-geographische Schilderung, Druck
und Verlag von Carl Gerold’s Sohn, Wien, 1882-1884.
7
Asboth Johann, Bosnien und die Herzegovina, Reisebilder und Studien, Wien, 1888.
• 287 •
aleksandar šarac
U drugu grupu spadaju vodiči Reinharda Petrmanna i Ervina von Paske koji se nisu
isključivo bavili Bosnom i Hercegovinom nego su u svojim putovanjima po Dalma-
ciji dali i jedan osvrt na turističku ponudu Hercegovine.
Prva dva velika izdavača dali su najveći doprinos u predstavljanju zemlje u
turističkom smislu. Oni su sa svojim velikim iskustvom izgrađenim izdavanjem
mnogobrojnih vodiča za destinacije širom svijeta postali jedan od vodećih i najpo-
pularnijih izdavača ovakvog štiva na njemačkom govornom području. Izdavačku
kuću Hartleben osnovao je Conrad Adolf Hartleben koji je 1803. godine otvorio
svoju prvu knjižaru u Pešti. Nakon toga se posvetio i izdavaštvu tako da je od
sredine XIX. stoljeća izdavao i turističke vodiče. Sve ukupno oni su izdali četiri
izdanja Illustrovanog vodiča po Bosni i Hercegovini i to prvo izdanje 1892.8, drugo
1895.9, treće 1910.10 i četvrto 1913.11 godine. Pored ovog vodiča informacije na-
lazimo i u vodiču istog izdavača pod nazivom Illustrovani vodič po Dalmaciji12 u
čijem sastavu nalazimo jedno cijelo poglavlje o Bosni. Pored ovih glavnih vodiča
ovaj izdavač izdavao je i skraćene, slikama siromašnije vodiče. Jedan od njih bio
je Illustrovani vodič po Bosni i Hercegovini 13 iz 1903. godine. Ovaj vodič imao je
samo 96 strana teksta koji su predstavljali skraćenu verziju gore spomenutih isto-
imenih vodiča.
Druga velika izdavačka kuća je ona Karla Baedekera iz Leipziga. Prvobitno je
osnovana u Koblencu 1827. godine kao obična knjižara ali je od 1832. počela da
izdaje i turističke vodiče. Bosnu i Hercegovinu su oni uvrstili kao dio Austrougarske
monarhije u vodiču pod nazivom Priručnik za putnike, Austro-Ugarska sa Bosnom
8
A. Hartleben’s Neue Reisebücher, Unterwegs, schilderungen und naturansichten von den beliebstesten
Reisewegen, Reiserouten in Bosnien und der Herzegovina, Illustrierter Führer mit 58 Abbildungen,
einem Plane von Sarajevo und einer Karte, A. Hartleben’s Verlag, Druck von Friedrich Jasper in Wien,
Wien-Pest-Leipzig, 1892 (ovo izdanje sadrži 127 strana teksta); dalje: Hartleben’s, Reiserouten in
Bosnien, 1892
9
A. Hartleben’s Neue Reisebücher, Reiserouten in Bosnien und der Herzegovina, Illustrierter Führer
mit 68 Abbildungen, einem Plane von Sarajevo und einer Karte, berichtigste und wesentlich vermerthe
Auflage, A. Hartleben’s Verlag, Wien-Pest-Leipzig, 1895. (ovo izdanje sadrži 151 stranu teksta); dalje:
Hartleben’s, Reiserouten in Bosnien, 1895
10
Puna signatura ovog izdanja: Pojman Julius Neufeld, C. A., Illustrierter Führer durch Bosnien und
Herzegowina., A. Hartlebens Verlag, Wien, 1910. (ovo izdanje sadrži 104 strane teksta)
11
Pojman, Julius. Illustrierter Führer durch Bosnien und die Herzegowina. (= A. Hartleben’s illustrierter
Führer - Band 56). 4. Auflage, A. Hartleben, Wien-Leipzig 1913. (broj strana 112)
12
Illustrierter Führer durch Dalmatien (Abbazia-Lussinpiccolo) Langs der Küste von Albanien bis Korfu
und nach den Ionischen Inseln, mit 8 Separatbildern, 62 Abbildungen im Texte und 11 farbigen
Karten und Plänen, Fünfte, gänzlich umgearbeitete und vermehrte Auflage, A. Hartleben’s Verlag,
Wien. Pest. Leipzig., 1902, dalje: Illustrierter Führer durch Dalmatien, 1902.
13
A.Hartlebens Illustrierter Führer Nr 56, Illustrierter Führer durch Bosnien und die Herzegovina, Dr.
C.A. Neufeld-Munchen, A.Hartleben’s Verlag, Wien-Pest-Leipzig, 1903.
• 288 •
Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine
14
andbuch für Reisende, Österreich-Ungarn nebst Bosnien und der Herzegovina, Cetinje, Belgrad,
H
Bukurest, von Karl Baedeker. Leipzig, 1907. (dalje: Baedeker, 1907.)
15
Kostić Đorđe, Bedeker kao ogledalo političkih promena na Balkanu, Sa Bedekerom po jugoistočnoj
Evropi, SANU, Beograd, 2005, 14.
16
Baedeker’s Reisehandbücher, Osterreich-Ungarn nebst Cetinje, Belgrad, Bukurest, Handbuch
fur Reisende von Karl Baedecker, Mit 75 Karten, 76 Planen, 7 Grundrissen und 2 Panoramen,
Neunundzwanzigste Auflage, Verlag von Karl Baedeker, Leipzig, 1913 dalje: Baedeker, 1913.
17
Petermann Reinhard, Führer durch Dalmatien, Herausgegeben vom Vereine zur forderung der
Volkswirschaftlichen interessen des Königreichs Dalmatien, mit 165 Illustrationen von Ludwig Hans
Fischer, mit 4 Geographischen Karten und 4 Stadtplänen, Wien, 1899, dalje: Petermann, 1899.
18
Paska Erwin von, Praktischer Wegweiser durch Dalmatien, Mit berücksichtigung von Bosnien,
Herzegowina, Montenegro und der Küste bis Korfu, Druck und Verlag, Chrstoph Reisser’s Sohne,
Wien, 1910 dalje: Praktischer Wegweiser durch Dalmatien, 1910.
• 289 •
aleksandar šarac
bile vrijedne spomena nisu se ni navodile u vodičima, ali sa druge strane one koje su
navedene opisane su u romantičarskom i pustolovnom stilu, tako da privuku pažnju
čitaoca i prije nego što se uputi prema opisanoj destinaciji. Pri opisu gradova i nase-
ljenih mjesta vodiči daju samo osnovne statističke podatke. S obzirom da su vodiči
nastajali u periodu od četiri decenije i informacije koje se u njima nalaze mijenjale su
se sa svakim novim izdanjem. Zahvaljujući ovim podacima možemo da pratimo kako
se povećavao broj stanovništva u gradovima ali i kako je rastao pojedini grad u zemlji.
Najviše podataka imamo za velike gradove Sarajevo, Banju Luku i Mostar. Mali grado-
vi značajni zbog industrije koja je u njima nastajala kao Ilidža, Zenica i Tuzla također
su opisivani u njima. Pored ovih industrijskih gradova važno mjesto u vodičima dobili
su historijski značajni gradovi kao Jajce, Počitelj, Bihać i Maglaj. Kao primjer kako je
izgledao opis jednog naseljenog mjesta dat ćemo opis Bihaća iz vodiča Reiserouten in
Bosnien und der Herzegovina A. Hartlebena iz 1895. godine.
Bihać (63 km) (hotel ”Austrijski car” sa odgovarajućim sobama za putnike, Pošta
i Telegraf ), je sjedište okruga, i broji oko 6000 stanovnika, većina su muhamedanci.
Šetnjom kroz grad, čiji glavni dio se nalazi na lijevoj obali Une, kao i predgrađem Ićizar
i Prekounje, nameće se posmatraču ubjeđenje, da se grad u zadnjim decenijama morao
potpuno promijeniti. Ono što vrijedi pogledati jeste u gradu smještena Fethija džami-
ja, prvobitno kršćanska crkva posvećena svetom Antoniusu.19
Većina opisa gradova upravo izgleda ovako. U zavisnosti od broja i značaja zna-
menitosti koje se nalaze u pojedinim mjestima i tekst koji je posvećen njima varira
razmjerno veličini i značaju toga mjesta. Pored obilazaka gradova putniku se sugeriše
da ako ima vremena posjeti i obližnje planine. Tako na primjer prilikom boravka u
Sarajevu predlaže se obilazak Trebevića, Igmana i Bjelašnice. A prilikom boravka u
Konjicu i Jablanici predlaže se obilazak planina Prenj i Čvrsnica. Tom prilikom savje-
tuje se, da se u hotelima zatraže planinski vodiči koji će turiste bezbijedno odvesti na
planine i nazad.20 Često se uz opis nekog mjesta pokušava objasniti porijeklo i značaj
imena koje to mjesto nosi. Tako se za Prenj kaže da je to stara ilirska riječ koja znači
pašnjak i u nastavku se kaže da je to najljepši planinski lanac u Hercegovini, a u svakom
slučaju i najimpozantniji.21
19
”Bihać (63 km) (Hotel ”Kaiser von Österreich” mit entsprechender Passagierzimmer. Post und
Telegraphenamt) ist Sitz der Kreisbehörde eines Bezirksamtes und zählt ungefähr 6000 Einwohner,
der überwiegende Teil davon Muhamedaner. Ein Rundgang durch die Stadt, deren hauptsachlicher
teil am linken Ufer der Una liegt, so wie durch die Vorstädte Ićizar und Prekounje, drängt sich
dem Beobachter die Überzeugung auf, das die Stadt in den letzten Jahrzehnten sich vollständig
erneuert haben müsse. Eine Sehenswürdigkeit ist die in der inneren Stadt gelegene Fethija-Moschee,
ursprünglich eine dem heil. Antonius geweihte christliche Kirche.” Hartleben’s, Reiserouten in
Bosnien, 1895, 148.
20
A. Hartleben’s Illustrierter Führer durch Bosnien, 1903, 43-46
21
”Der Name Prenj bedeutet Weide in der Altillyrischen Sprache, die Prenj planina ist einer der
schönsten Gebirgsstocke der Herzegowina und jedenfalls der impozanteste.” Hartleben’s,
Reiserouten in Bosnien, 1892, 48
• 290 •
Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine
Koliko su se autori trudili da dočaraju prirodne ljepote zemlje dobro nam ilu-
strira opis kojeg autor daje za Počitelj. Vodič opisujući vožnju vozom od Metkovića
do Mostara u jednom trenutku daje životopisnu sliku koja se pruža putniku u vozu:
planinske strane, okomiti planinski zidovi, zarasli od narova, smokava, breskvi, bade-
ma i kajsija kao i loza uljepšavaju dolinu. Odjednom nam se sa desne strane preko Ne-
retve u dubokoj, stalno opadajućoj stijeni, pokaže mohamedanski gradić Počitelj, slika:
pravi biser od grada, koja živo podsjeća na južnošpanjolske i sirijske gradove.22
Zajedničko za sve vodiče je što se oni skoro pa nadmeću u prikazivanju prirodnih
ljepota i slike ove zemlje. Rijetko kada se može naći neka rečenica koja negativno
opisuje neko mjesto. Prirodne ljepote i ljepote gradova i sela su u centru interesa
autora i oni veliki dio prostora u samom vodiču posvećuju opisu istih. Generalno
za Bosnu i Hercegovinu oni kažu da kada se pređe preko Une da tu započinje jedan
novi svijet; tu počinje Orijent. Orijentalni karakter Bosne za njih je svuda prisutan,
ne samo u slikama gradova sa brojnim minaretima i sahat kulama nego i u nošnji i
ponašanju ljudi u kojem oni vide Orijent, onakav kakav je jedak sve od Bosne kroz
cijelu Aziju pa do Kine.23
Uz opis zemlje uvijek ide i opis ljudi. Generalno važi jedno pravilo, a to je da su
Bosanci i Hercegovci jako ljubazan i gostoprimljiv narod. Njihova kultura i tradicija
se putniku predstavlja kao nešto normalno mada na trenutke i egzotično, ali nikada
ponižavajuće egzotično. Ono što se posebno cijeni jeste njihova spretnost u izradi ra-
znih rukotvorina i drugih svakodnevnih predmeta. Sporazumijevanje sa ljudima koji
govore drugi jezik nije nikakav problem i navodi se da na svim glavnim putnim prav-
cima ljudi jako dobro poznaju njemački jezik, jedino u zabačenim selima je moguće
naići na probleme zbog nepoznavanja jezika. Mnogo je opisa ljudi i njihovih običaja u
svakom vodiču. Jedan posebno interesantan i slikovit je opis seljaka iz sela Osmače na
putu Banja Luka – Jajce. Autor navodi da: ”Muškarci nose dugu, duboko iz čela viseću
kosu i crni turban oko glave. Iz prsluka od ovčje kože, vuna po toplom vremenu ide prema
vani, vire smeđe tetovirane ruke. To su kršćanski seljaci, pastiri. Odjeća njihovih žena je
od crne vune prekrivena heklanjem, preko glave, vrata i ruku ukrašene su sa srebrenim
novčićima, lančićima i šnalama.”24 Ovakav miroljubiv opis svakodnevnog života ljudi
22
” Berglehnen, vor steilen Felswanden überwagt, sind mit Granatbuschen bedeckt, Feigen,
Aprikosen, Mandeln und Pfirsichbäume und Reben verschönern das Thal. Plötzlich wird rechts
jenseits der Nerenta in einem tiefen, steil abfallenden Felsmünde das mohamedanische Städtchen
Počitelj sichtbar, eine wahre Perle von einem Stadtbild, welche lebhafte an gewisse Südspanische
und Syrische Ortschaften erinnern.” Hartleben’s Reiserouten in Bosnien, 1892, 30.
23
A.Hartleben’s Illustrierter Führer durch Bosnien, 1903, 8.
24
”Die Männer tragen langes, tief in die Stirne hangendes Haar und ein Schwarzes Turbantuch um den
Kopf gebunden. Aus einem gegerbten Schaffell, die Wolle bei warmen Wetter nach Aussen gekehrt,
ragen die Braunen, tätowierten Arme heraus. Es sind christliche Bauern, Hirten. Die Kleidung der
Frauen ist über und über mit schwarzer Wolle und Perlenstickerein bedeckt und Kopf, Hals und
Arme mit silbernen Münzen, Kettchen und Spangen geschmückt.” Hartleben‘s, Reiserouten in
Bosnien, 1895, 119.
• 291 •
aleksandar šarac
je standardan za turističke vodiče i u njima se nikada neće pročitati nešto što bi moglo
da poljulja sliku vječne harmonije i mira koji vladaju u ovoj zemlji.
Historija
Važan dio svakog vodiča čini historijski opis prošlosti zemlje i mjesta kojem se
vodič bavi. Njegova glavna uloga je da putnika-turistu vrati u davna vremena i omo-
gući mu da gradove, mjesta i građevine doživljava iz jedne druge perspektive, a ne
samo ove sadašnje u kojoj se putnik nalazi. Vodiči objašnjavajući nastanak nekog
mjesta, vračajući se u prošlost tražeći prve dane njegovog postanka.
U vodičima o Bosni historija zauzima jako važno mjesto i nema ni jednog mjesta
u kojem se nalazilo iole značajan historijski artefakt a da o njemu nije napisano ne-
koliko riječi. Vremenski gledano vodiči opisuju cjelokupnu historiju ljudskog djelo-
vanja na prostoru Bosne i Hercegovine, ali oni ne ulaze u duboke rasprave o tome da
li je to sve što navode istina, jer oni nisu naučna djela od kojih se to očekuje. Njihova
historija se najviše svodi na ono opipljivo i vidljivo ljudskim rukama i očima. Upravo
ono što može putnika da zainteresira dok se nalazi na tom mjestu. Iz tog razloga vo-
diči o Bosni, koja je historijski bogata eksponatima od prahistorije pa do modernog
doba, spominju lokalitete od Butmira pa do Maglaja.25
U uvodnom dijelu svakog vodiča nalazimo jedan sažeti historijat Bosne i Her-
cegovine. Ti opisi se temelje na osnovu dotadašnjih rezultata historiografije pa kao
glavni izvor mnogi koriste djela Ferde Šišića o historiji Bosne. U njima možemo naći
mnoge za danas već davno odbačene tvrdnje kao što je npr.: ”Da su prastanovnici
Bosne nekada bili Tračani.26” Dalje se uglavnom u kratkim tezama navode pozna-
te činjenice o doseljenju Hrvata i Srba u VII. stoljeću, pa sve do stvaranja samo-
stalne srednjovjekovne Bosanke kraljevine. Dolazak Osmanlija u XV. stoljeću nije
predstavljen negativno ali se od tog momenta odnosi Austrije i Osmanskog carstva
mnogo više spominju nego historija Bosne i autori period od 300 godine opisuju re-
čenicom: Bosna je od tada imala samo ulogu mjesta ratnih dešavanja između Austrije
i Turske kojima je na kraj stao tek mir iz Svištova 1791. godine. 27
Dešavanja poslije Berlinskog kongresa su potom najčešći i najopširniji dio hi-
storije kojeg nalazimo u vodičima. Razlog tome jeste vjerojatno relativno mala vre-
menska distanca od tih događaja, pa se većina putnika-turista mogla još dobro sjetiti
tih događaja i mnogi koji su putovali u ove krajeve očekivali su da vide neke ostatke
mnogobrojnih borbi iz ljetnih i jesenjih mjeseci godine 1878. Poseban se opis daje
25
Maglaj je bio sinonim za neuspjeh i poraz okupacionih trupa tokom augusta 1878. godine.
26
“Die Urbewohner Bosniens waren Thraker,” Baedeker, 1913, 405.
27
“Bosnien spielte seitdem nur als Schauplatz kriegerischer Ereignisse eine Rolle, namentlich in den
langdauernden Kämpfen Österreichs gegen die Türkei, denen erst der Friede von Sistowa (1791)
ein Ziel setzte.” Baedecker, 1913, 405.
• 292 •
Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine
onim mjestima gdje su borbe između austrijskih i bosanskih snaga bile velike i sada
se na tim mjestima u čast poginulih vojnika nalaze spomenici koju ukazuju na te
događaje, kao što su spomenici kod Maglaja i Bihaća. Također se putniku ukazuje
da ne propusti pogled i na druga mjesta na kojima su vođene borbe pa tako npr. za
Kakanj se kaže: ”Stanica Kakanj-Doboj, Kod Kaknja su 15. augusta 1878. poraženi
pobunjenici, bojno polje se može vidjet sa željezničke stanice.”28
Veliko interesovanje vlada i za srednjovjekovne bosanske stećke kojima autori
nisu uvijek znali porijeklo ali su upućivali putnika da obrati pažnju na njih, na onim
mjestima gdje su se oni nalazili pored putova ili drugim značajnim lokacijama. Tako
na putu od Travnika do Jajca kaže se da: ”na 26. kilometru sa desne strane nalazi
se interesantni bogumilski-nadgrobni spomenik čija skulptura predstavlja podignutu
ruku sa križom u šakama, a ispod ruke je vidljiv polumjesec.”29
Svi navedeni primjeri govore nam da su turisti pored prirodnih ljepota rado obila-
zili i historijski važna mjesta u zemlji. Bosna koja nije manjkala sa takvim lokalitetima
imala je šta da ponudi, pa je tako svako od njih mogao da nađe nešto što bi ga posebno
zainteresiralo i privuklo njegovu pažnju. Iz vodiča se jasno može prepoznati da su au-
tori imali veliko poštovanje prema svim tim mjestima, tako da je čitalac preuzimajući
njihove riječi spomenicima prilazio sa isto toliko poštovanja i divljenja.
• 293 •
aleksandar šarac
• 294 •
Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine
• 295 •
aleksandar šarac
turiste. Kakav je odnos bio prema ranijim hotelima govori nam Vodič po Dalmaciji:
”…jasan je kontrast između ostataka nekadašnjeg i sadašnjeg, između ruševina i prema
cesti bez prozora okrenutih starih kuća i novogradnje u glavnoj ulici Mostara, u kojoj se
još uvijek nalaze i stari hoteli, dok novi veliki hotel Neretva leži na drugoj strani rijeke
u blizini željeznice.”37
Pored ovih hotela vrijedni spomena su privatni hoteli kao hotel Evropa u Sara-
jevu i hotel Posavina u Brčkom, koji se mogu smatrati luksuznim hotelima. Ostali
hoteli koji se navode imaju prihvatljiv smještaj i cijenu, i oni se uglavnom nalaze
po manjim gradovima. Posebno mjesto zauzimala je i Ilidža na kojoj je izgrađeno
nekoliko hotela u sklopu banje koja je koristila toplu sumpornu vodu, pa je cijeli
kompleks činio jednu jedinstvenu turističku ponudu u Bosni.
Jedan drugi vid smještaja koji se turisti nudio jeste smještaj po vojnim garnizo-
nima, koji su u svojim krugovima imali i sobe za iznajmljivanje i vrlo rado su ih
ustupali turistima, pogotovo u prvim godinama nakon okupacije. Ovakvih smješta-
ja je uglavnom bilo u planinskim predjelima prema granici sa Crnom Gorom, ali i
ponegdje u unutrašnjosti zemlje.
Vodiči su sadržavali i podatke o tome šta bi turista trebao da kupi u nekom mjestu.
Tu se uglavnom misli na razne rukotvorine, zanatske proizvode i umjetnine. Tako se
savjetuje da se prilikom boravka u Jajcu kupe opanci i pregače. Boravak u Gornjem
Vakufu trebalo bi učiniti nezaboravnim kupovinom mlina za kafu. U Sarajevu su
nezaobilazni proizvodi sa Baščaršije kao što su razni bakarni predmeti, noževi, ma-
kaze, filigranski radovi ali i poznato bosansko platno (bosnische Leinwand), tepisi,
itd. ”Za kupovinu je bitno da se turista nađe na tržnici radnim danima jer svaka od
tri religijske grupe ima svoj neradni dan, petkom muhamedanci, subotom jevreji a ne-
djeljom kršćani i zbog toga je jedan dio radnji tim danima zatvoren.”38 Ovakvi savjeti
su imali cilj da putniku ukažu na sve ono što bi mogao da ne primijeti dok posjećuje
šarene bazare i radnje u kojima se prodaje roba, njemu nepoznata i nova.
Interesantna je činjenica da se ni u jednom vodiču ne obraća pažnja na hranu u
zemlji. Tu još uvijek nema uputa kako bi se na nekom mjestu obavezno trebala probati
ova ili ona vrsta slane ili slatke hrane. Jedino što se navodi jeste da se u erarnim hoteli-
ma može dobiti dobra evropska hrana ali domaća (bosanska) kuhinja se ne spominje.
Razlika u ponudama zavisila je od mjesta gdje se putnik nalazio, Sarajevo je mo-
glo puno više da ponudi, jer u svojoj blizini sadrži sve turističke atrakcije, od pri-
rodnih ljepota, historijskih znamenitosti pa do novoizgrađenog Zemaljskog muzeja
37
“ …deutlich tritt der Kontrast zwischen den Resten des Eins und dem Jetzt, zwischen den
ruinenhaften, der Straße fensterlose Fronten zukehrenden alten Häusern und den Neugebäuden in
den Hauptstraßen von Mostar hervor, in welcher sich auch die älteren Hotels befinden, wehrend
das neue große Narenta Hotel am linken Flussufer nahe der Bahn liegt.“ Petermann, 1899, 391.
38
A.Hartleben’s Illustrierter Führer durch Bosnien, 1903, 30
• 296 •
Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine
koji je u to vrijeme bio naučna ali i turistička atrakcija broj jedan. Za razliku od
Sarajeva neka druga mjesta kao na primjer Konjic nudili su jako mali broj stvari ali i
te stvari bile su vrijedne spomena, pa nam tako vodič iz 1902. za njega kaže:
Stanica Konjic, (122 km od Mostara, restoran na željezničkoj stanici, gostiona Car
Franjo Josip). Istoimeni grad leži u kotlu između visokih planina s obje strane Neretve,
koja ovdje često zna da toliko opadne (presuši) tako da se preko njenog korita može pre-
pješačiti. Lijep kameni Most sa lukovima.39
Sve navedeno nam govori da je ponuda smještaja koja se nudila turistima bila
raznolika, od luksuznih hotela do običnih smještaja u sklopu vojnih garnizona. Po-
nuda suvenira i drugih predmeta interesantnih za putnika bila je prisutna u svakom
gradu pa je sa izleta bio u mogućnosti da ponese po neku interesantnu stvar. Prirod-
ne ljepote i historijska baština činile su u svakom slučaju najznačajniji dio turističke
ponude, i skupa sa kulturom ljudi činile su potpun krug koji je zadovoljavao i naj-
zahtjevnijeg turistu.
Rezime
Sadržaji vodiča koji su turisti opisivali zemlju davali su mu osnovne i najznačaj-
nije podatke o nekom mjestu ili lokalitetu. Pitanje jezika i administracije u zemlji
bilo je olakšano njemačkim i austrijskim putnicima jer je zvanična vlast težila da
svojim domaćim (austrijskim) putnicima omogući da se što više osjećaju kao kod
kuće. Izgradnjom državnih hotela to je bilo i omogućeno, a željeznički saobraćaj bio
je svakako u njihovim rukama pa se tu nije osjećala razlika u odnosu na željeznicu u
Monarhiji. Ipak je upoznavanje sa stranim i nepoznatim, sa onim što se u vodičima
naziva orijentalnim, bilo najznačajniji zadatak vodiča.
Slika Bosne koja je predstavljena u njima, danas se može ocijeniti pozitivnom.
Autori vodiča su na svakom koraku hvalili zasluge Vlade i njene napore da ove ze-
mlje što prije civiliziraju i približe evropskim standardima ali u isto vrijeme sačuva-
ju posebnosti i karakteristike koje ih razlikuju od ostatka Monarhije. Kulturološki
utjecaj koji je dolazio iz vana tada nije još bio vidljiv, mislilo se da će ove zemlje
zauvijek sačuvati svoj orijentalni karakter, ali kako nam je vidljivo iz vodiča nakon
nekoliko decenija strane uprave, zemlja se nije samo vizuelno, nego i karakterno iz-
mijenila. U prvim vodičima iz osamdesetih godina devetnaestog stoljeća boravak
u ovim zemljama se prikazuje kao avantura, gdje putnik dobiva priliku da kroči na
39
“ Station Konjica, (122 Km von Mostar, Restauration am Bahnhof, Gasthof Kaiser Franz Joseph).
Die gleichnamige Stadt liegt in einem Kessel zwischen hohen Bergen an beiden Ufern der Nerenta,
die hier ihrem tief eingeschnittenen, geröllbedeckten Betten zu Zeiten so seicht ist, dass sie
stellenweise durchwatet werden kann. Schöne steinerne Bogenbrücke.“ Illustrierter Führer durch
Dalmatien, 1902, 92
• 297 •
aleksandar šarac
područja na koja prije njega nije ni jedan drugi čovjek kročio,40 dok se u vodičima iz
kasnijeg perioda gubi ta prvobitna mistika, karakteristična za prve vodiče.
Ovi vodiči će ostati vrijedan izvor za proučavanje, ne samo razvoja turizma u
Bosni i Hercegovini nego i razvoja svih drugih oblasti, prije svega gradova i indu-
strije. Oni nam daju bogat uvidu u pogled iz Monarhije na našu zemlju u ovom
periodu. Ideje i misli s kojima su oni dolazili u ove krajeve za sigurno su stvarali
čitajući vodiče na putu prema Bosni, te se potom ponašali onako kako im je u njima
navedeno. Odnos tradicije i modernizacije u ovim zemljama prikazan je sa podjed-
nakim interesom, tako da se prelazni period u kojem je zemlja napuštajući orijental-
ni i poprimajući evropski karakter može jako dobro rekonstruisati. Na žalost vodiči
su jednostran izvor koji nam ne nudi povratne informacije, kao što je broj turista
koji su dolazili u zemlju ili kakav je zaista bio kvalitet smještaja i boravka u zemlji. Te
informacije mogu nam dati samo ljudi koji su nakon svog boravka pisali memoare
ili biografije, te tako upotpuniti našu sliku o njihovom boravku u našim krajevima.
Literatura
1. A. Hartleben’s Neue Reisebücher, Reiserouten in Bosnien und der Herzegowina,
Illustrierter Führer mit 68 Abbildungen, einem Plane von Sarajevo und einer Kar-
te, berichtigte und wesentlich vermerthe Auflage, A. Hartleben‘s Verlag, Wien-
Pest-Leipzig, 1895.
2. A.Hartleben‘s Illustrierter Führer Nr. 56, Illustrierter Führer durch Bosnien und
die Herzegowina, Dr. C.A. Neufeld-München, A.Hartleben‘s Verlag, Wien-Pest-
Leipzig, 1903.
3. Baedeker‘s Reisehandbücher, Österreich-Ungarn nebst Cetinje, Belgrad, Bukurest,
Handbuch für Reisende von Karl Baedecker, Mit 75 Karten, 76 Planen, 7 Grun-
drissen und 2 Panoramen, Neunundzwanzigste Auflage, Verlag von Karl Baedec-
ker, Leipzig, 1913.
4. Handbuch für Reisende, Osterreich-Ungarn nebst Bosnien und der Herzegowi-
na, Cerinje, Belgrad, Bukurest, von Karl Bedeker. Leipzig, 1907.
5. Hartleben‘s Neue Reisebücher, Unterwegs, schilderungen und naturansichten von
den beliebtesten Reisewegen, Reiserouten in Bosnien und der Herzegowina, Illustri-
erter Führer mit 58 Abbildungen, einem Plane von Sarajevo und einer Karte, A.
Hartleben‘s Verlag, Druck von Friedrich Jasper in Wien, Wien-Pest-Leipzig, 1892.
6. Illustrierter Führer durch Dalmatien (Abbazia-Lussinpiccolo) Langs der Küste von
Albanien bis Korfu und nach den Ionischen Inseln, mit 8 Separatbildern, 62 Abbil-
dungen im Texte und 11 farbigen Karten und Planen, Fünfte, gänzlich umgearbei-
tete und vermehrte Auflage, A. Hartleben‘s Verlag, Wien. Pest. Leipzig., 1902.
40
Primjer za ovo je citat o novoizgrađenoj cesti Banja Luka – Jajce iz 1895. godine.
• 298 •
Bosna i Hercegovina u turističkim vodičima na njemačkom jeziku od 1878. do 1918. godine
• 299 •
aleksandar šarac
Aleksandar Šarac
Bosnien und Herzegowina in den Reiseführern (Wegweiser)
auf deutscher Sprache von 1878. bis 1918.
Zusammenfassung
Nachdem Bosnien und Herzegowina von den Österreichisch-Ungarische Truppen
okkupiert worden war, öffnete sich eine für deutschsprachige Touristen verlockende
Welt, welche jeder abenteuerlustige und erfahrungssuchende Mensch zu besuchen
versuchte. Da sich diese Länder seit mehreren Jahrhunderten unter der osmanischer
Verwaltung befanden, lockten sie mit ihrer orientalischen Kultur und Geschich-
te, welche der Tourist kennenlernen wollte. Als eine unbedingte Notwendigkeit
standen ihm zur Verfügung mehrere in deutscher Sprache geschriebene Wegweiser
und Führer welche sich mit den Ländern Bosnien und Herzegowina befassten. In
diesen Büchern standen dem Leser alle verfügbaren Informationen über die Gesc-
hichte, die Städte, Straβen, Hotels, die Natur und alle anderen Sehenswürdigkeiten
des Landes. Gerüstet mit dem endsprechendem Reiseführer stand dem einfachem
Touristen nichts im Weg um das Land kreuz und quer durchzuwandern und dabei
neue Erfahrungen zu sammeln. Für die heutige Geschichtsschreibung stellen die
Reiseführer erstklassige Quellen aus welchen sich das Verstehen und die Bedeutung
dieser Länder für die damalige Monarchie nachstellen lässt. Außerdem beschreiben
die Texte ein Bosnien und Herzegowina welches noch immer nicht das Europäis-
ches Bild angenommen haben, aber die Kulturelle Veränderung ist überall zu sehen
und zu spüren. Genau diese Veränderung lässt sich am besten in den Reisefürer zu
erkennen, denn sie beschreiben am besten den unterschied zwischen dem Altem
und dem Neuen Bosnien, wobei sie großzügig über beide schreiben. Das Bild das sie
geben können wir heute als positiv und optimistisch bewerten.
• 300 •
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
72.071 Wagner O.
72(436)”18/19”
asja mandić
Otto Wagner’s Role as a Professor in the
History of Modern Architecture
•
Abstrakt: Ovaj rad kritički razmatra poziciju Otta Wagnera, znamenitog austrijskog ar-
hitekte, u historiografiji moderne arhitekture. Iako se analizom Wagnerove teorije i izvede-
nih arhitektonskih objekata može utvrditi da on ni svojom teorijom ni praksom nije toliko
inovativan u kontekstu razvoja moderne arhitekture, ovaj rad postavlja Wagnerov doprinos
modernoj arhitekturi u kontekst njegove pedagoške djelatnosti u okviru Wagnerove škole,
odnosno uticaja koji je, kao profesor, izvršio na generacije mladih arhitekata, koji su dali
značajan doprinos arhitekturi modernizma.
Ključne riječi: arhitektura, eklekticizam, fin-de-siécle Beč, funkcionalizam, historici-
zam, historiografija, modernizam, teorija, Wagnerova škola, Zeitgeist
Abstract: This paper gives a critical examination of Otto Wagner’s position in the
historiography of modern architecture. Even though the analysis of Wagner’s theory and
completed architectural objects proves that he was not so innovative with his theory or
practise in the context of the development of modern architecture, this paper positions
Wagner’s contribution in the context of his pedagogical activities within the Wagner School,
that is the influence he, as a professor, exerted on the generations of young architects who
significantly contributed to the architecture of modernism.
Key words: architecture, eclecticism, fin-de-siécle Vienna, functionalism, historicism,
historiography, modernism, theory, Wagner School, Zeitgeist.
• 301 •
asja mandić
as a vehicle for representing the contents of the past, but his accomplishments for
development of modern architecture still need further examination and elaboration
especially in the context of his pedagogical practice at the Wagner School.
This paper is first going to examine the place of Otto Wagner in the historiogra-
phy of modern architecture and then attempt to demonstrate that his major contri-
bution to the architecture of the twentieth century was his influence as a professor
who led the generation of architects over the threshold from nineteenth century
historicism towards modern architecture.
Wagner’s place is examined in the most influential histories of modern archi-
tecture, those discourses that established the foundations of modern architectural
history such as Henry-Rusell Hitchcock and Philip Johnson’s International Style
(1932), Nikolaus Pevsner’s Pioneers of Modern Design (1936), and Siegfried Gie-
dion’s Space, Time and Architecture (1941) as well as those that reflect the changing
notions of modern architecture such as Vincent Scully’s Modern Architecture: The
Architecture of Democracy (1961), Bruno Zevi’s The Modern Language of Architec-
ture (1973), Kenneth Frampton’s Modern Architecture: A Critical History (1980)
and William Curtis’ Modern Architecture Since 1900 (1982). The criteria of select-
ing the texts were the degree to which they are representative of modern histories
and the extent to which they hold an authoritative position in the history of mod-
ern architecture. Although all of the selected histories in one way or another deal
with the same subject, there are significant differences from one author to the next
in terms of persons, projects and ideas chosen.
In their influential history, International Style Hitchcock and Johnson consider
Wagner as the individualist who was one of the first to “break consciously with the
nominal discipline of the revivals”.1 Regarded as the influential figure of the New
Tradition in the terms of these authors, Wagner “cultivated qualities of lightness and
developed the plane surfaces of his architecture for their own sake,”2 significantly a
decade before Peter Behrens’ architectural volume began to replace the traditional
effect of mass.3 Wagner, Behrens and Auguste Perret were the architects that “light-
ened the solid massiveness of traditional architecture,”4 but Hitchcock and Johnson
restrain from further elaboration or illustration of Wagner’s architecture. The main
objective of the authors was to advertise International Style and to establish the
modern movement as a style, original, valid, logical and innovative as the great styles
1
enry-Russel Hitchcock and Philip Johnson, International Style, W.W. Norton & Company, New
H
York, 1995, 40.
2
Ibid.
3
Ibid.
4
Ibid, 41.
• 302 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
of the past.5 Wagner’s architecture did not find a room in the set of illustrations of
this book which function as a real evidence that support the authors’ argument.
The other two founding genealogies of modern architecture, that played a de-
cisive role in shaping the ideology of modern movement, that of Giedion and Pe-
vsner, regard Wagner as a significant figure in their narrative of genesis, triumph
and decline of modern architecture. In Pioneers of Modern Design (1936) Nikolaus
Pevsner refers to Wagner as “the most progressive Viennese architect,”6 as one of
the first to admire the machine and understand its relation to architecture and the
link between design to ornamentation and his architecture is brought in relation to
Adolf Loos (1870-1933), Louis Sullivan (1856-1924), Frank Lloyd Wright (1869-
1959) and Henri van de Velde (1863-1957).7 In order to demonstrate Wagner’s
modernity, Pevsner selects his most modern work, the Postal Savings Bank, as a
representative of his built works and only uses quotations from his theoretical work
Modern Architecture which prove his hypothesis: “The only possible departure for
artistic creation is modern life.” “All modern forms must be in harmony with…the
new requirements of our time.”8 Pevsner compiled these facts, i.e. linked the evi-
dence, quotations and an example together in his historical narrative that defines
the roots, novelties and innovations in order to justify natural, and evolutionary
development of modern architecture.
Sigfried Giedion also reserves room for Wagner in his history of modern archi-
tecture, Space, Time and Architecture (1941). Mirroring his fellow historian Pevs-
ner, Giedion selects an almost identical quote from Wagner’s Modern Architecture:
“our starting point for artistic creation is to be found only in modern life.”9 The
Postal Savings Bank is again selected to represent Wagner’s architectural opus and
the same is in the first edition of Vincent Scully’s Modern Architecture: Architecture
of Democracy (1961) where the Postal Savings Bank is contrasted to Horta’s Maison
du Peuple in order to demonstrate the break from organic curves in favor of hard,
linear design.
In the aforementioned histories there is no trace of the Wagner’s tendencies to-
wards academic historicism. However, closer examination of what was considered
to be Wagner’s functional and modern architecture, indicated his eclectic tenden-
cies. The design of the Postal Savings Bank (1908), probably Wagner’s most mod-
ern work, is based on a logical trapezoidal plan with a banking hall at its center,
5
See Hitchcock and Johnson International Style
6
Nikolaus Pevsner, Pioneers of Modern Design, Penguin Books, New York, 1984, 30.
7
Ibid., 27.
8
See Pevsner, Pioneers of Modern Design.
9
Sigfried Giedion, Space, Time and Architecture, Harvard University Press, Cambridge, Massachu-
setts, 1980, 317.
• 303 •
asja mandić
which contains a glass vault carried on steel columns. The architect tried to hu-
manize these materials by arranging them in a church-like structure similar to the
Renaissance ones that reflect rationality, harmony and symmetry. This building still
echoes his earlier open-minded eclecticism of Neo-Renaissance or how he termed it
“free Renaissance”10 and it only attempts to express modernity through the modern
use of materials so it still appears only as a modernized past.
Compared to his designs, Wagner’s theoretical writings reflect more modern con-
cepts such as his Sketches, Drawings and Executed Buildings published in four volumes,11
which along with his architectural designs, contain his theoretical concepts, such as the
need for a new style that would reflect the needs of a modern man. This plea for a new
style was introduced in 1889, but this was a phenomenon of the nineteenth-century
architecture in general and was acknowledged much before Wagner. For instance, in
his Lectures on Architecture (1854-1868) French architect Viollet-le-Duc discusses the
development of a new style that has to “consider the ideas of progress proper to our
age.”12 Wagner could have been guided by Viollet-le-Duc’s writings, or by the German
influence that was predominant in Austria. Since he was studying in Berlin, it is more
likely that he was inspired by the German theorists who touched upon the problem
of style such as the architect K.F. Schinkel, who in 1822, in his diary raised the ques-
tion of why his era should not have its own style. In 1828 German theorist Henrich
Hübsch also wrote about this issue in his book In What Style Should We Build. In
later works, Hübsch aimed to identify the means for developing a new style based on
a “need,” which is best identified by its primary elements of roof and supports, the no-
tion that goes back to Marc Antoine Laguier’s Essay on Architecture (1753). In 1845,
another German architect, Eduard Metzger, discusses the same contemporary issue
in his work A Contribution to the Contemporary Problem: In What Style One Should
Build.13 But probably the most direct influence on Wagner was that of his professor at
the Academy of Fine Arts in Vienna, Eduard van der Nüll who in 1845 also addressed
the problem of style and eclecticism.14 In “Andeutungen über die kunstgemässe Bez-
iehung des ornaments zur rohen Form” (1845) van der Nüll calls for an end to Greek
10
agner, like his Viennese contemporaries, was influenced by the historical approach of Gottfried
W
Semper (1803-1879), a German architect, teacher and writer who envisioned the Renaissance as
still capable of stylistic completion. See Gottfried Semper, “Der Stil,” in Otto Wagner: Reflections on
the Raiment of Modernity, (ed. Harry Francis Mallgrave), The Getty Center Publication Programs,
Santa Monica, 1993.
11
These four volumes were published from 1889 to 1922.
12
E.-E. Viollet-le-Duc. Lectures on Architecture. Vol. I, Dover Publications Inc., New York, 1987.
13
Harry Francis Mallgrave, “Introduction,” in Otto Wagner, Modern Architecture: A Guidebook for
His Students to This Field of Art, The Getty Center for the History of Art and the Humanities,
Santa Monica, 1988, 17.
14
Ibid., 16
• 304 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
and Gothic forms because the technical means of his age suggested new methods of
construction. He believed that new style, developed from three criteria: logical use
of materials; rational design, and construction; and sensitive artistic ennoblement of
constructional form, would produce new form.15
In comparison to Wagner’s Sketches, Drawings and Executed Buildings, his more
revolutionary ideas are expressed in the first volume of Modern Architecture (1896).
The book is divided into five chapters: “The Architect,” consists of ideas on the pro-
fession; “Style” contains a rejection of historicism and Wagner’s principles of moder-
nity; “Composition” describes the procedures in planning; “Construction” includes
his most important theoretical ideas, the core of his theory; and “The Practice of Art”
gives practical tips on city planning. It was published in four versions between 1896
and 1914 reflecting the evolution of Wagner’s concepts on modern architecture. In
the preface to the third edition (1901), he defined this book as “an appeal to young
architects to avoid copies and the path of plagiarism and to find salvation in the world
of creation.”16 He emphasized the necessity for a new architecture in response to new
functional requirements, new materials.
Need, purpose, construction and idealism are the primitive germs of
artistic life. United in a single idea, they produce a kind of ‘necessity’ in
the origin and existence of every work of art, and this is the meaning of
the words “ARTIS SOLA DOMINA NECESSITAS.17
Despite Wagner’s calls for primacy of function and construction, he was still un-
able to break away from idealism, the esthetical concern with ideal beauty of form
inherited from Renaissance. Not even in his last edition of Modern Architecture
(1914) did Wagner completely distance himself from tradition. His chapter “Com-
position” still demands symmetry and the effect of perspective in the design.
The aping of unsymmetrical buildings or the intentional making of an
unsymmetrical composition in order to achieve a supposed painterly
effect is totally objectionable. All unsymmetrical ancient models came
about only because later generations made spatial changes to a building
originally symmetrical, causing the asymmetry. Never, never may this
be looked upon as the original intention.18
15
Ibid.
16
Otto Wagner, Modern Architecture, 55.
17
Ibid., 91.
18
Ibid., 86.
• 305 •
asja mandić
Wagner’s modernism was not an escape from history, but rather a redefinition of
the way that historical notions factor into a design which makes use of new materi-
als and building techniques. Therefore Modern Architecture is a manifesto of a prac-
titioner who was loyal to traditional values, but fully aware of the new challenges
that architecture was facing.
It can be concluded that in the overall history of modern architecture neither
Wagner’s theoretical concepts nor his architecture are really revolutionary. His
theory is not significantly different from what was being taught at the Ecolé des
Beaux-Arts nor it was more evolutionary than what Louis Sullivan, was preaching in
1880s. In “Elements and Theories of Architecture” (1902) J.A. Guadet laid out the
guiding principles of Beaux-Arts Academy teaching: program, purpose, symmetry,
simplicity, and beauty. Wagner’s Modern Architecture contains all these principles.
Guadet’s description of the architects’ task: to “translate the aspirations of their
time;” and to “be the artist of your own times—that is always a noble mission”20 is
similar to Wagner’s definition of one of the most important tasks of an architect:
necessity of perceiving needs of contemporary society and solving them.21
As early as 1881 Louis Sullivan addressed the emphasis on program and utility,
associated with functionalism, when he described his first year in the firm Adler and
Sullivan.
He could now, undisturbed, start on the course of practical experimen-
tation he long had in mind, which was to make architecture that fitted
its functions – a realistic architecture based on well defined utilitarian
needs – that all practical demands of utility should be paramount as a
basis of planning and design; that no architectural dictum, or tradition,
or superstition, or habit, should stand in his way.22
19
Ibid.
20
J. -A. Guadet, “Elements and Theories of Architecture,” in America Builds, Public Domain, New
York, 1902, 323-334.
21
Wagner, Modern Architecture, 68.
22
Hugh Morrison, Louis Sullivan: Prophet of Modern Architecture quoted in Larry Ligo, The Concept
of Function in Twentieth-Century Architectural Criticism, UMI Research Press, Ann Arbor,
Michigan, 1984, 13.
• 306 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
His call for architecture that “fitted its functions” came much before Wagner’s
emphasis on the necessity for architecture to respond to functional requirements,
new materials and structure: “Need, purpose, construction and idealism are the
primitive germs of artistic life.”23
Even though they are mentioned in the early histories of modern architecture,
Wagner’s theory and architectural projects do not seem very innovative or revolu-
tionary, but there was something in his teaching methodology at Wagner School
that inspired and encouraged his students to proceed with more revolutionary de-
signs. Wagner School has been forgotten until 1969 when Otto Antonia Graf ’s es-
say “Die Vergessene Wagnerschule,” was published. Prior to that Siegfried Giedion
in his Space Time and Architecture briefly mentions the School, but refrains from
further discussing its significance and contribution to the modern movement. Only
after Graf ’s emphasis on significance of the Wagner School, Wagner was brought
into historical discourse in this context. Vincent Scully, obviously impacted by
Graf ’s account, in his revised edition of Modern Architecture: Architecture of De-
mocracy (published in 1974) in the last, added chapter, praises Wagner’s influence
on the architecture of his student Karl Ehn i.e., that the design of Karl Marx Hof
(1927-1930) reflects the influence of Wagner and his school. Ehn’s Karl Marx Hof
as a “descendant of Wagner School” was also acknowledged by William Curtis in
his Modern Architecture Since 1900 (1982), but surprisingly this history is not very
different from Pevsner and Giedion in regards to Wagner’s position in the history
of modern architecture.
Unlike some of his aforementioned fellow historians, Kenneth Frampton in
Modern Architecture: A Critical History (1980) examines Wagner’s pedagogical
role in the context of his influence on protagonists of Vienna Secession Josef Maria
Olbrich, who assisted Wagner in his office and Josef Hoffman, who was a student
in the Wagner School. The Wagner School is briefly mentioned in the context of
the Futurist architect Sant’ Elia and even though Frampton only scarcely mentions
Wagner’s pedagogical influence, his discourse opens the door for new insights pro-
voking further exploration of Wagner’s contribution as a professor.
Wagner’s historical significance resides within his involvement with the Acad-
emy of Fine Arts where he was the chair of the school of architecture, which came to
be known as the Wagner School. An insight into the Wagner School will provide a
better understanding of Wagner’s role in the history of modern movement. Wagner
discovered, inspired, motivated and supported a number of young talents who car-
ried Austrian architecture over the threshold towards modernity. The students of
the Wagner School and the publications of their designs inspired architects around
Europe and even across the Atlantic, in the United States.
23
Wagner, Modern Architecture, 91.
• 307 •
asja mandić
The Wagner School effectively existed for twenty years, from 1894, when Wagner
was appointed professor of the Academy, until 1914. Wagner was already fifty when
he started teaching and many of his architectural designs were executed or were in
the process of construction,24 others, along with this theoretical approaches, were
published in Sketches, Drawings and Executed Buildings (first volume was published
in 1889). This document of his works, which show him as rather conservative,25
won him the academic post — the faculty of the Academy assumed Wagner would
continue teaching in the manner of his predecessors.
Since he was already an affirmed practitioner and theorist, for the students he
was the architectural “super representative”, the status that provided him with the
authority, power and predisposition act as an “opinion leader”.26 His impressive
opus of works (just published in Sketches, Drawings and Executed Buildings), the
authority given by the title of professor and great rhetorical prowess all provided
him with the confidence, power and skill to persuade. In 1986 the first volume of
Modern Architecture was published, the text, that was written with a clearly didactic
purpose, to serve as a guide to his students at the Academy.
Wagner’s teaching was based on the strong relationship between master and stu-
dent, thus he was very selective when admitting students and only the most gifted
ones were able to enroll in his program. While the Technical University in Vienna
was accepting up to seventy students a year, at that time, Wagner accepted on aver-
age six to seven students, out of ten times that number of applicants.27 He justi-
fied this selective strategy through the definition of art: “art, as its name suggests, is
an ability; it is talent developed to perfection by the chosen few, a talent to invest
beauty with tangible form.”28 The teaching method based on a close relationship
between master and student benefited both sides; Wagner taught his students and
learned form them at the same time. But the best way to examine the effect of the
School is to see how students perceived it. Karl Maria Kerndle, one of the most pro-
gressive students in Wagner’s class, in 1902/03, writes:
The work at the Wagner School is guided by this modern spirit of con-
stant progress. The school’s creative force is based on the insight, that
24
Synagogue, Budapest (1870), Palais Wagner, 3 Wenweg, Vienna (1890), Nussdorf Dam, Danube
Works, Vienna (1894-98), Stadtbahn System, Vienna (Karlsplatz Station with J.M. Olbrich) (1894-99).
25
In the first volume of Sketches Drawings and Executed Buildings Wagner remained in line with
the Neo-Renaissance style or “free Renaissance” as he referred to it. See Wagner Sketches Projects
and Executed Buildings, 17.
26
Ronald Carpenter, History as Rhetoric, University of South Carolina Press Columbia, South
Carolina, 1995, 6.
27
Ian Boyd White, Three Architects from the Master Class of Otto Wagner, The MIT Press, Cambridge,
Massachusetts, 1989, 10.
28
Wagner, Modern Architecture, 40.
• 308 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
the sole starting point of all artistic desire should be modern, ever re-
newing life, where the task which artists must solve through art origi-
nates...The school’s creative energy is rooted in the individuality of
every single person; complete artistic freedom is the Wagner School’s
solution, just as necessity is the only master of art…The artist never fin-
ishes learning, he can never create something that he will not attempt
to surpass with his next effort, he will remain for ever and immutable:
the idea of art, the principle of art, the basis of its creation.29
The Wagner School had a three year curriculum which consisted of very spe-
cific assignments and was designed to teach students practical aspects of design,
the understanding of structure, materials and functional requirements, as well as to
inspire free expression and imagination. In the first year, students were assigned a
simple Viennese apartment building, a project they would likely encounter in their
professional lives, the one that would “give them a firm grasp of structures and an
understanding of needs,” and a “full appreciation of problems involved.”30 Once stu-
dents became secure in dealing with practical problems and were able to respond
to the requirements of purpose and the needs of a client, they were introduced to a
more complex task, the design of a public building, which was the second year as-
signment. The public building was intended to incorporate complicated solutions
and thus prepare students for challenging architectural profession. The third year
in the Wagner School involved the progression towards more innovative and crea-
tive solutions – a project they might never encounter in their professional lives. The
purpose of these assignments, as Wagner described it was “to help ensure that the
divine spark of imagination that must always be alight in an architect becomes a lu-
minous flame.”31 Such creative and exotic projects were given every year at the Ecolé
des Beaux-Arts in Paris and Wagner recognized their significance to the training of
the artist’s imagination. He devoted himself to these kinds of projects because he
believed in the importance of freedom and personal expression that would inspire
young architects to avoid the path of plagiarism and to find salvation in the world
of creation32 and each student was free to choose whatever imaginary representa-
tions suits his personality.33 The three-year curriculum had a strong impact on the
29
Karl Maria Kerndle, “Aus der Wagner-Schule 1902/03 und 1903/04,” in August Sarnitz, Ernst
Lichtblau, Architect 1883-1963, Canfield and Tack Inc. Rochester, New York, 1994, 17.
30
Otto Wagner, “Baukunsletisches Lehrprogram,” in Borsi Franco, Godoli Edzio, Vienna 1900:
Architecture and Design, Rizzoli International Publications, Inc., New York, 1986, 157-158.
31
Ibid.
32
Wager, Modern Architecture, 55.
33
Wagner, “Baukunstlicher Lehrprogram”, in Borsi and Godoli, Vienna 1900: Architecture and De-
sign, 158.
• 309 •
asja mandić
students’ future careers because it not only prepared them to respond to the needs
of their clients, and to the structural and functional requirements, but it also en-
couraged them to break from traditional formal guidelines in search for free expres-
sion and innovation in design.
Wagner perceived the residential apartment building to be the basic building
block of urban planning and therefore the model for young architects. The apart-
ment building was adapted to the needs of modern humans, thus the floor plan
needed to make maximum use of space in the most functional way.34 Guided by the
requirements of purpose and economics, Wagner’s students designed very modern,
functional buildings such as Slovenian architect Max Fabiani (1865-1962) who
continued and developed the master’s concepts. There have been suggestions that
he even assisted Wagner in writing Modern Architecture35 and the influence of Wag-
ner’s architectural manifesto is obvious in Fabiani’s works. At the turn of the centu-
ry, Fabiani designed the Portois & Fix Building on Ungargasse (1899-1900) which
expresses a strict formulation of his professor’s concepts. Here the architect applied
Wagner’s idea regarding urban architecture i.e., the need to take into account prob-
lems of hygiene caused by pollution.36 The building reflects a functionalist approach
in the selection of materials, architectural details, and limited decorative elements.
The functionalism is evidently reflected in the division of the façade into the lower
commercial space and the upper housing units, emphasized by the use of different
materials; the lower part of the façade is red granite, higher floors are green tiles. In
his model for the Portois & Fix Building Fabiani made a significant contribution
in new use of color: painting of metal parts, both decorative and structural, some
in silver i.e., in the chromatic sense with neutral means that lighten the structural
weight. Research and experimentation in the field of color that took place in Wag-
ner School was significant as the one in the field of form.
Ludwig Hevesi, Viennese critic in 1901 referred to the Portois & Fix building’s
façade as impressive, imposing and highly modern.37 The cladding of the façade
with slabs directly evolved from Wagner’s apartment building, Majolikahaus, but
the decoration is much more modern. Fabiani reduced the organic curves and floral
decorations of the Art Nouveau to geometric patterns. The works of other Wagner
students express similar characteristics: Jože Plečnik’s Langer house in the Beckgasse
(1900-1901), Ernst Lichtblau’s apartment house in the Wattmanngasse (1914),
34
From the Wagnerschule 1899, supplement to “Der Architekt” in Sarnitz, Ernst Lichtblau, 19.
35
Borsi and Godoli, Vienna 1900: Architecture and Design, 157.
36
Wagner touched upon problems of population growth, changes in traffic, loss of center in the
urban city planning, and gave contemporary architects the task of resolving these problems by
taking into consideration the requirements dictated by the new demands of modern individuals:
traffic, economics and hygiene. See Modern Architecture, chapter “The Practice of Art”.
37
Peter Haiko, Vienna 1850-1930: Architecture, Rizzoli, New York 1992, 174.
• 310 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
both in Vienna; Alois Bastl’s apartment house with commercial space in the Masa-
rikova Street in Zagreb (1906).
The apartment houses of his students reflect a shift towards a modern trend that
was in some way inspired by Wagner’s designs. However, his students did not display
Neo-Renaissance and Neo-Baroque arrangements, rather simplified forms ruled by
the criteria of economy. Therefore, the costly stucco and stone-cutting work of the
Classical design was sometimes replaced by two-dimensional decorations executed
in sgraffito directly in the cement.38 These buildings were not completely stripped
of ornament, but décor had nothing to do with academic historicism, it was applied
to the form as if the façade was a painting canvas and this architecture is referred to
as “tattooed architecture.”39
These architectural objects were often both apartment and commercial build-
ings, thus the functional requirements were followed religiously to make the maxi-
mum and most efficient use of space (e.g. Portois & Fix Building). The ground lev-
els were usually reserved for commercial shops, where glass walls were required to
fulfill the need for the transparency that would enable the display of goods in the
windows hence such buildings demanded an analytical and functional approach to
architecture, structure and materials.
The design that especially brought architecture and structure together was that
of the department stores in the early years of the twentieth century. Following the
functional requirements of the department store such as the need for transparency,
the architects developed glass architecture as evident in the designs of Wagner’s stu-
dents, István Bénko-Medgyaszay and Karl Reinhart. Bénko’s Design for a depart-
ment store (1902) contains a glass cage in the central section of the front, he opens
the interior space and integrates the building with the street. Reinhart goes even
further with his design for his department store (1913) for he fully develops the
concept of the curtain wall. This glass box also shows a very modern trend— the
architect attempted to standardize the glass components according to a modular
system based on the shape of a square. Wagner’s teaching on the primacy of func-
tional requirements and the importance of straight lines are not only followed by
Bénko and Reinhart, but pushed further towards the glass-box architectural forms.
The projects by Bénko and Reinhart were not built, but they do exemplify the
amazing drawing skills of students in Wagner’s School. It seems that Wagner gave the
graphic representation of the project sometimes even greater importance than the
architectural solution, thus some of his students are regarded as major contributors
to the graphic arts in Veinna, such as Josef Hoffmann, Leopold Bauder, Emil Hoppe
and others. Wagner’s interest in draftsmanship could be justified by the persuasive
38
Borsi and Godoli, Vienna 1900: Architecture and Design, 170.
39
Ibid.
• 311 •
asja mandić
element that the drawing has when presenting the architectural solution. The high
drawing skills as evident in the works of his students were sometimes overempha-
sized and Wagner’s teaching approach was criticized by some for “predominance of
the hand,”40 where drawing becomes not a means to an end but end in itself or as
in the words of student Marcel Kammerer from 1908: “The mania for draftsman-
ship that is taking hold of architect should be regarded as a damaging shoot on a
trunk full of sap.”41 Kammerer noticed that they are competing with artists, which
becomes obvious in some designs that resemble the way of expression of Wagner’s
good friend, that of Gustav Klimt.42 However, some problems of conceptual nature
were tackled by Wagner School much before they appeared in painting — the use
of abstract forms i.e., the utilization of rectangular surfaces and pure pyramidal and
cubic shapes.43
The drawings of his students were published44 and they served as means of
spreading the new ideas outside of Vienna and even beyond the borders of the
Austro-Hungarian Empire. Wagner was probably aware of the fact that these revo-
lutionary designs would not be built in conservative Vienna, but rather as skillful
drawings would attract the eye, persuade the viewer by the design and revolutionize
architecture in the less conservative parts of the world or in some less conservative
times.
Wagner’s goal of giving his students a “firm grasp of structures and an under-
standing of needs” as well as urging them to design “user-friendly and cost effective
buildings”45 has been achieved in the works of the aforementioned students. Their
designs express the evolution and progression of architectural forms from Neo-
Classical to modern. The modernity is expressed on several levels: realism, struc-
ture, purpose, material and necessity. Even though Wagner embodied these con-
cepts in Modern Architecture, he still juxtaposed them to the classical concepts of
symmetry and idealism. Thus it was his students’ ability to differentiate the modern
conceptions and incorporate them in their designs that carried his ideas forwards.
There was something in Wagner’s teaching method that encouraged free artistic
expression, as one of his students wrote:
40
Wagner’s student Pavel Janák, statement from 1910. Ibid., 159.
41
Ibid., 158.
42
Marko Poceto, “Vagnerova škola: 1894-1912” u Istorija moderne arhitekture, antologija tekstova,
knjiga 1. Koreni modernizma, (ed. Miloš R. Perović), Izdavačka zadruga IDEA i Arhitektonski
fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 1997, 542.
43
By 1910 these cubic forms were already exhausted by Wagner students. See Poceto, “Vagnerova
škola: 1894-1912”, 542.
44
The first publication of the work of Wagner’s students was in 1898 under title “Aus der
Wagnerschule.”
45
Sarnitz, Ernst Lichtblau, 20.
• 312 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
Freedom guided these architects to the creation of the early modern designs. One
of their most interesting source of inspiration was the exploration of folk culture and
the transformation of the anonymous “primitive” forms into modern designs. The
interest in architecture innocent of academic training was drawn from the Mediter-
ranean vernacular forms. This connection was made by Josef Hoffmann, Wagner’s
student and later assistant, in 1897, in his essay on the architecture of Capri:
…I was deeply moved by the architecture on the countryside. It is a sim-
ple but typical approach to building, which is despised by protagonists
of official grand architecture. This approach could tell us about our
desire to produce forms related to function and materials…47
When in 1896 Hoffmann returned from his trip to Rome, he exhibited his
drawings in the Great Hall of the Academy and these projects caused confusion and
debates in the Viennese intellectual circles for they were spontaneously built, based
on stereometrically reduced functional shapes. The students viewed Mediterranean
architecture as an example of “pure” forms that expressed bare arrangements of el-
ementary volumes, stripped down to the basic geometric shapes. They developed
projects marked by “geometric abstraction” and “technical symbolism” such as Karl
Maria Kerndle’s design of Sepulchral Chapel (1903). This project reflects linearity,
abstraction, reduction of decorative elements on one hand, and technical construc-
tions and materials on the other. It reveals an abstract composition of geometric
forms stripped of ornament – a large white cube is divided in two equal parts by
a narrow vertical entrance and a set of stairs; it is completely free from decoration,
simple white and pure. It seemed that Kerndle wanted to champion the idea of pure
architecture that was later mastered by Le Corbusier.48 The Sepulchral Chapel fea-
tures the concepts of symmetry and monumentality in the design inspired by Wag-
ner’s simplified classicism, but Kerndle reduces the formal elements to the abstract
geometric shapes. The design is guided by fee rein to Kerndle’s imagination, some-
thing that Wagner encouraged in his teaching.
46
his was written in 1898, from the Wagnerschule 1898 , supplement to “Der Architect” in Sarnitz,
T
Ernst Lichtblau, 19-20.
47
Borsi and Godoli, Vienna 1900: Architecture and Design, 178.
48
Le Corbusier was also interested in folk architecture. In his youth, he travelled around the Balkans and
recorded various thoughts on Macedonian houses, wooden buildings on the shores of Bosphorous
and in Constantinople.
• 313 •
asja mandić
Ernst Lichtblau’s interest in folk architecture came from his travels through
the Bosnian region. In 1907 in the Austrian journal “Der Architect,”49 he pub-
lished an essay with sketches and photographs of different parts of Bosnia, places
such as Sarajevo, Mostar, Jajce, and Banjaluka. The architect was interested in
houses that were build during the Ottoman rule, in architecture composed of
inexpensive material and wooden structure stripped off any kind of ornaments,
set in an environment still untouched by Western civilization. This exploration
of the folk, exotic and even “primitive,” which finds its parallel in the painting
from the late nineteenth and early twentieth-century, represented escapism from
the cruel urban life, and eventually grew into an inspiration for design free from
academic historicism.
The combination of travel sketches and designs introduced the idea of a col-
lage in which existing forms or regional Bosnian architecture were analyzed, broken
down and recomposed into new architectural units. The “assembly” is based on the
selection of basic geometric forms, and reinforcing them with more enduring ma-
terials: natural stone walls, visible brick or stucco walls.50 In his sketches such as
House for Bosnia, Lichtblau uses the recognizable roof from Bosnian folk architec-
ture and recomposes it into a new architectural unit creating a new simplicity based
on the symbiosis of the “primitive” and “academic” architectural attitude.51
Even though the School was marked by the “spirit of experimentation,” all
projects were approached from the aspect of possibilities of their concrete realiza-
tion, and thus were fully discussed, analyzed and critiqued.52 On daily bases Wag-
ner worked responsibly, intensely and individually with each student. The students
were also obliged to participate in weekly meetings where published projects were
together examined, commented and critiqued and each student was stimulated to
actively participate in the discussion and freely formulate his critique. The concept
of Wagner’s teaching was oriented towards critical and creative approach to prob-
lems in architectural design and many students who graduated from other architec-
tural schools attended these meetings as a part of their postgraduate education.53
The rigid curriculum Wagner established in his school enabled two thirds of his
students to make a living work in the important architectural offices: besides Wag-
ner’s own, in those of Josef Hoffmann, Ohman Bauer, Max Fabijani…
49
er Arhitekt, journal ran by Ferdinand Fellner Ritter von Feldegg, was a major promotor of Wagner
D
School since 1989. For more information on the activities of the journal and its publications see
Poceto, “Vagnerova škola,” 535-549.
50
Sarnitz, Ernst Lichtblau, 22.
51
Nedžad Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine: Razvoj bosanskog stila, Sarajevo Publishing and
Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1998, 229-232.
52
Poceto, “Vagnerova škola: 1894-1912”, 537-538.
53
Ibid., 537.
• 314 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
The most progressive years of the Wagner School were between 1897 and 1907
when the experimental architecture was created through optimism and euphoria
over new forms. The Wagner School publications in 1905/1906 and 1907/1908
were very significant for the history of modern architecture at the time — this was
understood to be the turning point in the move towards modernity.54 The students
continued where their master left off since Wagner was deeply influenced by the
traditional views of his predecessors and the general attitude of conservative Vien-
nese society, which was more inclined towards preservation than innovation and
was hostile towards novelties.55 He recognized the need for new architecture guided
by the requirements of purpose, necessity and new materials, but never completely
distanced himself from historicism. Fully aware of the difficulty of introducing and
developing new ideas in the traditional environment, Wagner attempted to prepare
his students and apprentices for “path with thorns” as he described architect’s pro-
fession in Modern Architecture. His teaching encouraged them to develop new styles
and change society guided by the modern spirit of constant progress, something
Wagner himself was not able to reflect freely in his works.
His students and collaborators talk about this teaching as stimulating and en-
couraging such as Josef Hoffmann56 who expressed works of genuine thanks to his
master: “He understood how to encourage us and to support our hope. He had the
gift of gladly bringing out all dormant abilities, of promoting and leading. He was
truly a great and important teacher.”57 This notion is similar to Robert Oarley’s ac-
count on Wagner published in Der Architect in 1919:
His activity as a teacher was success chiefly because he was capable of rous-
ing the young to very intensive work and to a colossal volition…One thing
every student has learned: to carry every assignment to its ultimate conclu-
sion, to study it in every sense and to elaborate it with the greatest preci-
sion, always with the desire to seek and invent something still better.58
54
rnst Lichtblau, “Wagnerschule-Arbeiten aus der Jahren 1905/06 and 1906/07” and an appendix,
E
Leipzig 1910 in Sarnitz, Ernst Lichtblau, 22.
55
Carl Schorske described Vienna through the “specific Viennese situation”: “the modern age in
Vienna was handicapped by history; the modern age, modernity, and modernism were set off
against each other...there was no activism, no real futurism and no radical modernism in Vienna.”
See Carl Schorske, Fin-de-Siécle Vienna:Politics and Culture, Vintage Books, New York, 1981, 6.
56
Hoffmann was Wagner’s student and assistant.
57
This statement is from 1928. See Eduard Sekler, Josef Hoffmann, Princeton University Press,
Princeton 1985, 13.
58
Robert Oarley, “Otto Wagners Persönlichkeit,” in Sekler, Josef Hoffman, 13.
• 315 •
asja mandić
traditional Vienna, was still a barrier to the development of these ideas, but the
Wagner School gave them space for experimentation. They were given freedom by
their professor and this was quite uncommon at the academies of their time: no
art school of the nineteenth and twentieth centuries produced such a profusion of
revolutionary ideas and projects in such a short period of time, going far beyond
anything designed by Wagner himself.59
Through the Wagner School and the works of his students and collaborators,
Otto Wagner exerted a strong influence on Austrian architecture and more broadly,
on the European avant-garde. In Austria, he had an enormous impact on several
generations of students, among them the generation that formed the Vienna Seces-
sion (1887) and the one that created the Austrian Werkbund (1913).
Wagner’s assistant Joseph Maria Olbrich (1867-1908) and one of his most tal-
ented students, Josef Hoffman, who graduated with a Prix de Rome in 1895, co-
founded an anti-academic art movement, the Vienna Secession. Joseph Maria Ol-
brich was not Wagner’s student, but he was hired as a draftsman in Wagner’s office
and thus was impacted by the master’s ideas. Wagner encouraged his assistants to
participate in architectural competitions and Olbrich entered a number of them.
The most important competition was for the North Bohemian Museum of Ap-
plied Arts in Reichenberg (1895). This project clearly revealed Wagner’s influence:
an abstracted classicism with quickly drawn semi traditional details. A few years
later, Olbrich designed the Secession building (1897-1898), his most recognized
edifice. Individualism and free expression, which were inspired and encouraged in
both Wagner’s atelier and school, were distinguishable in the design of his assistant.
Here Olbrich freely uses the treasury of tradition to reinforce and refresh the sense
of form, but at the same time he is moving towards his individual style in a confident
and self-assured way. In the 1914 exposition in Cologne, the Deutscher Werkbund
honored the late Olbrich as one of its “twelve apostles” along with such contempo-
raries as Peter Behrens, Josef Hoffmann, and Henry van der Velde.60
Josef Hoffmann (1870-1956) was also working for Otto Wagner, but at the
same time he was establishing his position as an individual architect and making
a name for himself. He was one of the founders of the Werkbund which played a
significant role in the history of the modern movement. Only four years after he
graduated, Hoffmann was appointed professor at the Kunstgewetbeschule in Vi-
enna. As a practitioner he shared a classicist-rationalist tradition with Wagner, but
his works are much more innovative. Around 1902 Hoffmann was beginning to
move towards simplification and formal purification based on the post-1889 work
59
Otto Antonia Graf, Master Drawings of Otto Wagner, Academy of Fine Arts, Vienna 1987, 23.
60
Macmillian Encyclopedia of Architects, Vol. 3., (ed. Adolf K. Placzek), The Free Press, a Division
of Collier Macmillian Publishings, Co, Inc, New York, 1982, 315-318.
• 316 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
• 317 •
asja mandić
uniform students…that from the great A’s and B’s come countless a’s
and b’s…In contrast, the products of ‘Wagnerschule’ offer a refreshing
picture of constant individualization, which can be regarded almost as
a continued education.64
The competition project for the Grandstand at the pony-trotting stadium in Vi-
enna (1911-1913) reflects the trio’s development of their own concepts regarding
the relationship between structure and form but Wagner prepared them for this
task since sporting installations and stadiums had been a favored subject in the Wag-
ner School. Sport and the ferroconcrete structure of these buildings were seen as
parallel and highly compatible expressions of the strength, vigor and efficiency of
the new century65 hence these forms and materials exemplify the architects’ com-
prehension of the functional requirements of the building.
Between 1924 and 1928 Hoppe and Schönthal66 designed the large social hous-
ing block the Sandleiten estate. The design was derived from Wagner’s polemic Die
Grosstadt (published in 1911) where he rejected the decentralized garden suburb as
inappropriate for the economic and social needs of a highly mobile working popula-
tion with little job security. This reflects the predominance of the former Wagner
students in the design and planning of the housing estates promoted by the socialist
city council in Vienna.67 These housing blocks were created by Hubert Gessner,
Reumann-Hof (begun 1924), Karl-Seitz-Hof (begun 1926) and by various other
Wagner students: Ernst Lichtblau, Rudolf Perco, Camillo Discher and Karl Ehn.
Karl Ehn’s design of the social housing project Karl Marx Hof (1927-1930) has
been discussed in Curtis’ Modern Architecture Since 1900 as an important monument
in the history of modern architecture and urbanism between the wars and as a “de-
scendant of the Wagner School.”68 The Karl Marx Hof recalls the monumental order
and rhythmic spacing of the arches often practiced by Wagner himself. The use of the
clear-cut elevations, the absence of ornament, the flat roofs and linearity all resemble
designs of Wagner School students, such as Kerndle, Hoffmann or Lichtblau.
Otto Wagner, Adolf Loos, Josef Maria Olbrich, Josef Hoffmann and a number
of Wagner’s students played a major role in Austria’s vital contribution to modern
architecture in Europe. Austrian architect Adolf Loos, who was probably the most
revolutionary modern architect and theorist in fin-de-siècle Vienna, greatly admired
64
Joseph August Lux, Otto Wagner quoted in White, Three Architects from the Master Class of Otto
Wagner, 67- 68.
65
White, Three Architects from the Master Class of Otto Wagner, 81.
66
Kammerer was working on his own at this time.
67
White, Three Architects from the Master Class of Otto Wagner, 88-90.
68
Curtis, Modern Architecture Since 1900, Prentice Hall, Inc. Englewood Cliffs, New Jersey, 1987, 171.
• 318 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
Wagner. In his theory and design Loos advocated functional simplicity, appropriate
use of materials and freedom from decoration. He was a strong proponent of pure
forms, stripped from ornament. In “Ornament and Crime” (1908) Loos claimed
that “The evolution of culture is synonymous with the removal of ornament from
utilitarian objects….we have fought our way through freedom from ornament.”69 He
sees ornament as “a crime against the national economy that should result in a waste
of human labor, money and material.”70 Loos was very critical of Viennese architects
such as Olbrich and Hoffmann who used decoration in many works of architecture
and design, albeit he addressed their master, Otto Wagner as “the greatest archi-
tect in the world…a key figure in the development of twentieth-century European
architecture.”71 In Germany, Wagner’s significance can be detected in Peter Behrens’
speech on Josef Hoffmann when he refers to Wagner as a “stimulating and order-
ing spirit of Vienna’s artistic life,” an “urbanistic genius of his time” and a man who
“exerted influence on the entire artistic activity of his country”72 or in Bruno Taut’s
statement that he is to a certain extent indebted to the Wagner School.
The influence of Wagner and his school spread throughout Europe, especially
to former Czechoslovakia, Bulgaria, Hungary, Croatia, Bosnia, Slovenia, and other
countries in Eastern Europe and the Balkan Peninsula. The history of modern archi-
tecture in Czechoslovakia dates from the turn of the century when Wagner student
Jan Kotěra returned in 1898 from Vienna. Kotěra, regarded as the father of Czech’s
architecture, developed rational architecture based on unplastered brickwork73 and
carried it over to his students and collaborators. He was appointed director of the
Academy of Fine Arts in Prague and as a professor he cultivated two generations
of architects, cubist and the functionalist, including Josef Gočár, who was Kotěra’s
successor at the Academy. Another student of Wagner, Pavel Janák, known as a rep-
resentative of Prague avant-garde cubism, developed from the Wagnerian modern
trend but soon felt a danger of uniformity in the rationalistic style. In 1911 he pub-
lished the Manifesto of Cubism with Josef Gočár and Josef Chochol74 and a group
69
dolf Loos, “Ornament and Crime” in Programs and Manifestoes on 20-century Architecture, (ed.
A
Ulrich Conrads) The MIT Press, Cambridge, 1964, 21-23.
70
Ibid.
71
The Dictionary of Art, Vol. 32, Grove’s Dictionaries Inc., New York, 1996, 760.
72
Sekler, Josef Hoffmann, 495.
73
Vladimir Slapeta and Wojciech Lesnikowski, “Functionalism in Czechoslovakian Architecture,”
in East European Modernism: Architecture in Czechoslovakia, Hungary and Poland Between the
Wars 1919-1936, (ed. Wojciech Lesnikowski), Rizzoli International Publications Inc., New York,
1996, 59.
74
Josef Chochol was initially influenced by the Wagnerian modern trend but later he drew his
inspiration from cubism. The best examples of his pure, cubist architecture are houses in Prague
below Vysehrad Hill (1911-1913).
• 319 •
asja mandić
of artists. Despite this Janák still acknowledged Wagner’s significance in the history
of modern movement.
Wagner’s system can and must be the basis for an analysis of the present
situation in architecture. Historically he was the first modern archi-
tect. He was the first to be systematically and exclusively preoccupied
with ideology. He was the most concrete. He should rightfully be des-
ignated the master of European architecture, not only because of his
achievements, but also because he influenced all the other centers of
Modernism in Europe. 75
Wager students, particularly Kotěra, along with Janák, and Plečnik76 had a cru-
cial influence on the development of modern architecture in Czechoslovakia in
1920s, 1930s and 1940s — all the projects that represent great works of architec-
ture emerged from the “schools” of these architects.77
Functionalism in Hungary was inspired by the work of Otto Wagner and his
students Josef Hoffmann and Max Fabiani. Turning away from eclecticism and the
excesses of Art Nouveau, Hungarian architects looked to their Austrian neighbors
for new forms. The most outstanding architects were: Béla Málnai, Béla Lajta and
József Vágó. Lajta’s Rózsavölgyi House and the Chech-Hungarian Bank are sig-
nificant monuments of Hungarian early modern monuments. Málnai’s bank shows
simplified classicism in its projecting bays and vertical elements, which can be found
in the works of Wagner and Hoffmann.78
Slovenians Max Fabiani and Jože Plečnik both went through Wagner’s training
and Fabiani closely collaborated with Wagner, the latter’s influence is very distin-
guishable in the Portois & Fix Department Store (1899) and the apartment and
commercial building Artaria (1900). Jože Plečnik joined the Wagner School in
1895. In 1903 and 1905 he designed an office and residential building in the center
of Vienna for Johannes Zacherl. The building transcended Wagner’s relatively sim-
ple façades and monumentality. Peter Altenberg, a friend of Loos, praised the de-
sign in a letter to Plečnik:
This noble and simple fortress…seems to have sprang out of the ground
through its own noble strength. It broke conventions with monstrous
vigor. It subdued, annihilated everything else.79
75
Borsi and Godoli, Vienna 1900: Architecture and Design, 200.
76
Plečnik lived in Prague from 1911 until 1922 where he taught at the school of arts and crafts.
77
Poceto, “Vagnerova škola: 1894-1912”, 547-548.
78
Janos Bonta, “Functionalism in Hugarian Architecture” in East European Modernism, 128.
79
Borsi and Godoli, Vienna 1900: Architecture and Design, 218-219.
• 320 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
In the use of color Zacherl building suggests Adolf Loss’s later stated principle
that color should be dependent of used materials.80
In 1911 Jože Plečnik was appointed professor at the School for Arts and Crafts
in Prague and later at Ljubljana University. He was the founder of the Slovenian
school of architecture where another student of Wagner, Ivan Vurnik also taught.
The influence of the Wagner School spread southward from the Slovenian border
to Croatia. Viktor Kovačić, who taught at Zagreb University, and Alois Bastl, both
Wagner students were certainly the fathers of modern Croatian architecture.
Besides the influence exerted by Wagner’s students and collaborators within
regions that were once under Austro-Hungarian rule, the stamp of the Wagner
School could also be found in Scandinavian and Italian architecture. The architects
from these regions were exposed to the architectural solutions of Wagner’s students
through the Wagner School publications of their designs. The architecture of Scan-
dinavian architects, Sven Silow and Gunnar Morssing, for instance, reflect that in-
fluence. In Norway Oscar Shou’s design for the National Theater in Bergen (1906-
1909) also carried a mark of the Wagner School. Alvar Alto’s teacher Nyström was
also influenced by the school.81
Italian futurist architect, Antonio Sant’ Elia, clearly indicates this influence, par-
ticularly the drawings (Study, 1912) which resemble Emil Hoppe’s sketches (Study,
1902). Sant’ Elia pyramidal arrangements of simple volumes strongly reinforced
by a stairway follow Hoppe’s technique of drawing elevations from close up and
bellow.82 The influence of Wagner’s student is obvious and the architect and critic
Giulio Arata, in 1914 recognized Sant’ Elia’s debt to the Wagner School: “In some
drawings he imitates the rather cold forms of Margold or lets himself be influenced
by the Austrian Wagnerian school.”83 The publications of Wagner School were a
constant and treasured source of ideas for Sant’ Elia. His belongings at the time of
his death were scattered, with the exception of the publication Wagnerschule 1902
which is the only book known to have belonged to him.84
Wagner’s students contributed to the development of modern architecture, particu-
larly in the training of future generations of architects, in various places in Europe and
even in the United States of America. The political, social and economic turmoil in Aus-
tria and the rest of Europe, World War I and the Civil war in Austria in 1934 forced
80
Poceto, “Vagnerova škola: 1894-1912”, 544.
81
Ibid., 204.
82
Ibid., 181.
83
Arata “La prima Mostra d’ Architetture promossa dall’ Associazioone degli Architetti Lombardi”
(1914) in Esther da Costa Meyer. The Work of Antonio Sant’ Elia: Retreat into the Future, Yale
University Press, New Heaven, 1995, 39.
84
Esther da Costa Meyer. The Work of Antonio Sant’ Elia, 39.
• 321 •
asja mandić
many architects to emigrate to the United States, for example: Ernst Lichtblau (1883-
1963), Rudolph Michael Schindler (1887-1953) and Richard Neutra (1892-1970).
Ernst Lichtblau emigrated to the United States in 1939. In 1945 he began teach-
ing at Cooper Union as a textile design instructor and worked as a design consultant
for New York’s largest department store, R.H. Macy & Company. In 1948 he was
appointed Professor and Head of the Department of Interior Design at the Rhode
Island School of Design. Documentation from the School’s student yearbooks and
publications suggest a remarkable transformation under the influence of Lichtblau.
In “Interior Architecture at Rhode Island School of Design”, RISD Alumni Bulletin,
Charles Fink writes:
Ever since Professor Ernst Lichtblau arrived at Rhode Island School
of Design from Vienna in 1947 and was persuaded to teach students
interior rather than architectural design, the Department of Interior
Architecture has been taken a direction which probably is still unique
to professional programs in interior design. Lichtblau…liberated a
profession which had embraced classicism for a century. The transfor-
mation he brought about was immediate and complete. Out went the
trappings of a traditional curriculum in interior decoration…in fact,
the entire eclectic vocabulary…his students learned to analyze space re-
quirements in terms of the nature of activities and functions…85
Lichtblau’s role as a professor was similar to Wagner’s — he had the ability to en-
courage, support and prepare his students for the path of new discoveries in design.
The other Viennese architects who emigrated to the United States left their marks
as architects, some of them in the vocabulary of the modern, functionalist language.
R. M. Schindler enrolled in the Wagner School in 1910. Through Wagner, Loos
and Frank Lloyd Wright, he became interested in America; he studied Wright’s
Wasmuth Portfolio in 1910. In 1914 Schindler went to Chicago to fulfill a three-
year contract with a firm and after that starting in 1918 he spent a few years work-
ing in Wright’s office. Wright sent him to Los Angeles to oversee construction of
one of the projects they were working on, the Barnsdall Hollyhock House, where
Schindler remained and worked in isolation. His most notable architectural forms
were of concrete responding to the cubic forms and the De Stijl movement in Neth-
erlands. Schindler’s cubes were broken up so that interior and exterior flowed to-
gether. His architecture therefore does not retain much of Wagner’s influence, but
Wagner’s encouragement of individualism and free expression as well as the ability
to “stimulate his students with sparkling spirit” and give them exposure to the work
of American architects, was significant for Schindler’s future career.
85
Sarnitz, Ernst Lichtblau, 36.
• 322 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
In 1923 Richard Neutra emigrated to the United States where he spent a few
years working for Louis Sullivan and then Frank Lloyd Wright. He developed pure-
ly modern forms detached from historicism. Even though his work does not appear
as anything Wagner ever designed, the influence of the master is noteworthy. In an
interview in 1955 Richard Neutra stated:
At the earliest age it was Otto Wagner, who was a contemporary of
Louis Sullivan…. He built all the railway stations of the city of Vienna
and the subway stations. There was belt line where it was possible to
pay five cents and travel the whole day, never leave, just go around. I did
that. And this was a great instruction in architecture because I was just
looking at these stations from below and then I was looking at them
also from above. It was a fairly low tuition, as you can see, and very
instructive. This man had a great influence on me and I decided at that
time that I would become an architect. He started as a Renaissance
architect or in the style of eclecticism of that age, but he became gradu-
ally and in a most interesting development, a person who completely
divorced himself from all stylistic canons…he had tremendous influ-
ence on a generation of students and on the world. He became very
well known also in this country, but that has been forgotten now.86
In the overall history of modern architecture Wagner has been treated as a mar-
ginal figure and the historians did not really elaborate his architecture or his the-
oretical concepts in the context of development of modern movement. The first
historians, such as Hitchcock and Johnson, Pevsner and Giedion, included Wagner
in their narratives, but never thoroughly discussed what was his contribution to the
modern movement.
These historical narratives are classified by the historian Panayotis Tournikiotis
as “operative” for they construct the origins of the modern movement and present
modern architecture as new, original independent and liberated from tradition.
They are intended to serve as interpretations of the relatively recent past, of the
spirit of the age or Zeitgeist, which is perceived as a collective consciousness or the
spirit of a collective archetype that expresses itself in various spheres of human life
and acts as dynamic force that unfolds history.87 Based on the belief in Zeitgeist
which carries the notion of influence, the reasons for the origins of events, move-
ments or architectural forms and causal relationships between them i.e., they have
a central thread and a moving force that carries the notion of evolution, origins,
86
eter John, Oral History of Modern Architecture:Interviews With the Greatest Architects of the 20th
P
Century, N. Abrams Inc., New York, 1994, 93-94.
87
Demetri Porphyrios, “Notes on a Method,” in On the Methodology of Architectural History, (ed.
Demetri Porphyrios), Architectural Design, St. Martin Press, New York, London, 1981, 96-97.
• 323 •
asja mandić
• 324 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
90
anayotis Tournikiotis, The Historiography of Modern Architecture, MIT Press, Cambridge,
P
Massachussetts, 1999, 101.
91
Porphyrios, On the Methodology of Architectural History, 99.
92
Bruno Zevi, The Modern Language of Architecture, Da Capo Press, New York, 1994, 6.
93
Ibid., 67.
94
Ibid., 171.
• 325 •
asja mandić
and its significance has not been enlightened yet. Pozzetto claims that Wagner’s
teaching was so progressive that almost all five points from Le Courbusier’s theory
(except the one on building placed on free standing pillars) were represented in
the program of the Wagner School95 and that the school was a real inspiration for
development of new architecture that replaced cannons with personal sensibilities
of an architect.96 Therefore the significane of Wagner’s role as a teacher has been
acknowledged, but it still remains to be discovered.
In the examination of modern architectural histories in regard to the contribution
of Otto Wagner to the development of modern movement one can conclude that
the description of his theory and practice have been constructed in a certain way and
Wagner School almost forgotten, especially in the early architectural histories. The
impact of the school was perhaps excluded from these discourses because the majority
of designs remained in the school’s publications; they were never executed because
of the socio-economic and cultural context of conservative, traditional Vienna. The
other possible reason for excluding the Wagner School from these histories was the
fact that not all of Wagner’s students were paving the way to modernism. Leopold
Bauer (1872-1938), for instance, failed to keep pace with the developments of his
time; his buildings continued the nineteenth-century eclectic mode. Hence Wagn-
er School was not producing all-modern and innovative spirits; some of its students
never pushed Wagner’s modern concepts further and never developed modern forms.
The early, operative histories are also characterized by avoidance any kind of polemical
approach. Modern architecture is presented as new, original, independent and liber-
ated from historicism, thus any further elaboration on Wagner would bring in contra-
dictions, discrepancies and ambiguities to their discourses. These historical narratives
reflect pastoral views towards history because they deny contradictions, dissonances
and tensions97 and select only historical facts that will help them in constructing clear-
cut, straightforward and unambiguous histories.
Such approach faced strong criticism from postmodern theorist who questioned
the truthfulness of historical narrative as a vehicle for representing the contents of
the past. The notion of historical knowledge presented through the narrative form,
argues historian Alun Munslow, positions history together with literature for it
carries a badge of its author and his subjectivity — his selection and use of facts is
never innocent and accordingly history could be labeled as fiction.98 This literary
or fabricated character of history always carries a badge, a voice of its authors hence
the biases and subjective accounts of architectural historians are reflected in the
95
Poceto, “Vagnerova škola: 1894-1912”, 544.
96
Ibid., 535.
97
Heynen, Architecture and Modernity, 14.
98
Alun Munslow, Deconstructing History, Routledge, New York, 1997, 4-5.
• 326 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
Bibliography:
1. Architecture in Austria: A Survey of the 20th Century. Berlin: Birkhäuser Publish-
ers, 1999.
2. Berry, Duncan. “From Historicism to Architectural Realism,” in Mallgrave, Fran-
cis, ed., Otto Wagner: Reflections on the Raiment of Modernity, Santa Monica: The
Getty Center for the History of Art and the Humanities, 1993, 243-281.
3. Borsi, Franco and Edzio Godoli. Vienna 1900: Architecture and Design. New
York: Rizzoli International Publications, Inc., 1986.
4. Bonta, Janos. “Functionalism in Hugarian Architecture” in Lesnikowski Wo-
jciech, ed., East European Modernism. New York: Rizzoli International Publica-
tions Inc., 1996, 125-181.
99
Tournikiotis, 221-222.
100
Munslow introduces this term in order to describe a process of organizing of the evidence in
relation to other examples, where historian’s own views and cultural situations usually emerge. See
Munslow Deconstructing History.
• 327 •
asja mandić
• 328 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
• 329 •
asja mandić
43. Schorske, E. Carl. Fin-de-Siécle Vienna. Chicago: University of Chicago Press, 1967.
44. Schwarzer Mitchell. “Gathered this Unruly Folk: The Textual Colligation of
Historical Knowledge on Architecture”, Journal of Architectural Education,
(May 1991), 144-149.
45. Scully, Vincent. Modern Architecture: Architecture of Democracy. New York:
George Braziller, 1975.
46. Sekler, Eduard. Josef Hoffmann. Princeton: Princeton University Press, 1985.
47. Shedel, James. Art and Society. Paolo Alto: The Society for the Promotion of
Science and Scholarship, 1981.
48. Slapeta, Vladimir, Wojciech Lesnikowski. “Functionalism in Czechoslovakian
Architecture,” in East European Modernism: Architecture in Czechoslovakia,
Hungary and Poland Between the Wars 1919-1936, (ed. Wojciech Lesnikowski),
Rizzoli International Publications Inc., New York, 1996, 59-113.
49. Tournikiotis, Panayotis. The Historiography of Modern Architecture. Cambridge,
Massachussetts: MIT Press, 1999.
50. Varendoe, Kirk. Vienna 1900: Architecture and Design. New York: The Muse-
um of Modern Art, 1986.
51. Viollet-le-Duc, E. E. Lectures on Architecture. New York: Dover Publications
Inc.,1987.
52. Wagner, Otto. Sketches, Projects and Executed Buildings. New York: Rizzoli In-
ternational Publications, Inc, 1987.
53. Wagner, Otto. Modern Architecture: A Guidebook for His Students to This Field
of Art. Santa Monica: The Getty Center for the History of Art and the Hu-
manities, 1988.
54. White, Ian Boyd. Three Architects from the Master Class of Otto Wagner. Cam-
bridge, Massachusetts: The MIT Press, 1989.
55. Zevi, Bruno. The Modern Language of Architecture. New York: Da Capo Press, 1994.
• 330 •
Otto Wagner’s Role as a Professor in the History of Modern Architecture
Asja Mandić
Uloga Otta Wagnera kao profesora u historiji modern arhitekture
Sažetak
U historiji moderne arhitekture uočljivo je prisustvo austrijskog arhitekte Otta
Wagnera (1841-1918), počevši od prvih modernih “klasika”, iz 1930tih i 1940tih
godina, gdje se njegova teorijska i praktična dostignuća stavljaju u kontekst poja-
ve nove, originalne, inovativne arhitekture, do historijskih narativa pisanih kasnih
1960tih, 1970tih i 1980tih godina, koji problematiziraju sposobnost objektivne
valorizacije i sistematizacije arhitektonskih dostignuća od strane svojih prethodni-
ka. Kritičkim osvrtom na uticajne i autoritativne historije moderne arhitekture i
analizom Wagnerove teorije i njegovih arhitektonskih objekata, može se zaključiti
da ni u svojoj teoriji, ni praksi ovaj austrijski arhitekt nije bio inovativniji od svojih
prethodnika, te da je njegova pozicija konstituirana na specifičan način i to u odno-
su na ideološke strategije razmatranih historičara arhitekture i njihova nastojanja da
definiraju izvore moderne arhitekture, elaboriraju njen razvoj, te da je uspostave kao
stil. Uvidom u dostignuća Wagnerovih studenata sa “Wagnerove škole” rad “Uloga
Otta Wagnera kao profesora u historiji moderne arhitekture” namjerava pokazati da
se Wagnerov doprinos razvoju moderne arhitekture treba tražiti u njegovoj peda-
goškoj praksi, odnosno načinu na koji je birao, podučavao i stimulirao svoje studen-
te da traže nova arhitektonska rješenja, u pristupu kojim je studentima dozvoljavao
potpunu umjetničku slobodu i imaginaciju. Pored osvrta na načine funkcioniranja
Wagnerove škole (1894-1914), na “eksperimentalni duh” njegove metodologije
rada, na njegovu predanost radu sa studentima, ovaj rad analizira i arhitektonske
radove studenata navedene škole i pronalazi utjecaje Wagnerove i teorije i arhitek-
tonske i pedagoške prakse u kontekstu otklona od akademskog historicizma. Wa-
gnerovi studenti izvršili su utjecaj ne samo na modernu arhitekturu Austrije, već i na
arhitekturu zemalja Istočne Evrope i Balkana kao što su nekadašnja Čehoslovačka,
Bugarska, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, a ostavili su pečat i na arhitek-
turu Skandinavskih zemalja, Italije i Sjedinjenjih Američkih Država.
• 331 •
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
725.24(497.6 Tešanj)”19”
72.071 Vancaš J.
Abstract: This paper discusses the project for the building of the Muslim merchant
and agricultural bank in Tešanj, which was created by architect Josip Vancaš in 1910. Un-
fortunately, this project was never executed and the building of the Bank was finished in
1911 according to completely different plans. Also, the paper discusses the development of
economy, social relations and the erection of new edifices in Tešanj after 1878. To a certain
extent there is also talk about the activities of the mentioned Bank and its president Adem-
aga Mešić. The paper also deals with the business activities and social relations of Adem-aga
Mešić. The project for the Bank in Tešanj is viewed within the context of Vancaš’s contribu-
tion to the development of the “Bosnian style” in the architecture of Bosnia and Herzego-
vina at the beginning of the 20th century.
Key words: Tešanj, First Muslim credit cooperative in Tešanj, People’s credit Bank
stock company in Tešanj, Private National Bank in Bosnia and Herzegovina (Priv./ate/
Landesbank /des/ Bosn./ien/ und /der/ Hercegov./wina/), architect Josip Vancaš, “Bosnian
style,” Adem-aga Mešić.
• 333 •
Mirza Hasan Ćeman
• 334 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
uloge i značaja kasabe Tešanj u osmansko3 i austromađarsko doba.4 Za rad koji sam
podnio na naučnom skupu Tešanjski prostor u prošlosti – Povodom 450 godina vakufa
Gazi Ferhad-bega korišten je i najvećim dijelom istraženi materijal koji se odnosi na
kasabu Tešanj u vrijeme austromađarske vlasti.
• 335 •
Mirza Hasan Ćeman
Godine 1878. na području Bosne i Hercegovine postojalo je preko 100 naselja koja
se po islamskim, odnosno osmanskim nazorima mogu smatrati urbanim naseljima
tipa kasaba, odnosno šeher. Jedan manji dio tih naselja posjedovao je u svojoj strukturi
i značajno predosmansko i predislamsko naslijeđe preuzeto najvećim dijelom iz bosan-
skog srednjovjekovlja, ali i nešto manjim dijelom iz razdoblja kasne antike, koje je bilo
ugrađeno u novu – zajedničku osmanskodobnu naseobinsku cjelinu. Jedna značajna
odlika takvih gradova bila je da isti nisu bili jednokonfesionalni već su u njima živjeli,
pored muslimana, i kršćani oba vjerska polariteta, te znatno manji broj Jevreja.
Dolazak Bosne i Hercegovine pod vlast Austro-Mađarske monarhije 1878. g. do-
veo je naše već od ranije kompleksno bosanskohercegovačko društvo u susret i sraz s
načinom života zemalja jedne srednjoeuropske i podunavske monarhije. U istraživa-
nju povijesti Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918. g. do sada je najviše pažnje posve-
ćivano istraživanju povijesnih činjenica, razvoju ekonomije i oblicima arhitektonskog
i općeg kulturnog djelovanja (uglavnom u većim urbanim centrima – gradovima).
Najmanje pažnje posvećivalo se istraživanjima posebnih društvenih odnosa i procesa
koji su nastupili nakon 1878. g, a koji su se odražavali na život širih društvenih sloje-
va. Među tim istraživanjima posebnu važnost trebaju imati i istraživanja razvoja naših
urbanih naselja unutar kompleksnih društvenih odnosa nove Monarhije, te, posebno,
susret i sraz dviju urbanih praksi i tradicija koje se susreću na našem prostoru: one stare
domaće bosanskohercegovačke urbane tradicije obilježene odlikama, na jednoj strani,
islamskog povijesnog grada, osmanske urbane prakse i domaće autohtone srednjovje-
kovne tradicije i, na drugoj strani, one nove srednjeeuropske austrijske i mađarske na-
seobinske urbane tradicije.
Izučavanje razvoja gradova Bosne i Hercegovine u vremenskom razdoblju od 1878.
do 1918. g. može se ostvarivati kroz opće aspekte promatranja procesa urbanizacije5
određenih naselja i kroz šest posebnih aspekata razvoja bosanskohercegovačkih gra-
dova u navedenom razdoblju. Svi navedeni aspekti međusobno se duboko isprepliću.
Posebni aspekti koji se tiču razvoja gradova Bosne i Hercegovine u vremenskom raz-
doblju od 1878. do 1918. g. su: opći povijesni, političko-upravni, privredni (ekonom-
ski), društveni, kulturalni i prostorno-urbanistički i arhitektonski aspekt razmatranja
položaja gradova Bosne i Hercegovine nakon austromađarskog preuzimanja istih. Bo-
sansko-hercegovački gradovi trebaju se razmatrati kroz nevedene aspekte, pri čemu
se ni u jednom trenutku ne smije i ne treba zaboraviti da su ti gradovi bili određeni
proteklom i u određenoj mjeri sačuvanom osmanskodobnom tradicijom i njihovim
budućim razvojem i mogućim preoblikovanjem u novim prilikama iza 1878. g.6
5
ako sam razvoj bosanskohercegovačkih gradova u vremenskom razdoblju od 15. st. do 1878. g.
T
promatrao kroz 33 opća aspekta. Vidj. Mirza Hasan Ćeman, Povijest, tipologija, sadržaji, funkcije,
struktura i topografija ..., vol. 1-4, passim.
6
U ovom slučaju može se simbolički govoriti o položaju bosanskih i hercegovačkih gradova između
tradicije koju simbolizira nazor na Istanbul kao metropolu Osmanskog carstva i svojevrsnog
• 336 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
• 337 •
Mirza Hasan Ćeman
osposobljenosti i vojne operativnosti istih garnizonskih posada i nekih tvrđava (gradina) u kojima
su isti bili smješteni (raspoređeni) od početka 19. st. do 1878. g. Podatke o stanju gradova pred
austromađarsku okupaciju donose u određenoj mjeri sljedeći autori: Hamdija Kreševljaković,
“Prilozi povijesti bosanskih gradova pod Turskom upravom.” Prilozi za orijentalnu filologiju.
Orijentalni institut, Sarajevo, 2(1951), 115-184; Hamdija Kreševljaković, “Stari bosanski gradovi.”
Naše starine 1(1953), 7-45. Sarajevo i Hamdija Kreševljaković – Hamdija Kapidžić, “Stari
hercegovački gradovi”. Naše starine 2(1954), 9-21. Navedena dva autora citiraju više drugih autora
koji u svojim radovima određenu pažnju posvećuju pojedinim gradovima. Navođenje istih, kao i
nekih mlađih radova, ovdje se izostavlja radi ekonomičnosti prostora.
9
Razlozi koji su doveli do toga da Tešanj nije bio posebno izložen austromađarskim stremljenjima
u regulaciji, odnosno preregulaciji prostorne osnovice grada i uvođenju (izgradnji) novih objekata
u njegovom tkivu izlaze izvan okvira ovog članka i isti se namjeravaju detaljnije izložiti u knjizi
posvećenoj razvoju Tešnja od 1878. do 1918. g.
10
Konak, tur, riječ s više značenja. U kontekstu u kojem se ova riječ spominje označava objekt,
odnosno zgradu u kojem je bio smješten valija ili neki drugi (po polažaju niži) osmanski upravni
dostojanstvenik ili vojni zapovjednik. Nakon 1878. g. isti izraz zadržan je i za objekte upravnih i
sudskih ustanova koje je podigla nova austromađarska vlast na području bosanskih i hercegovačkih
gradova. Do kraja 60-ih godina 20. st. izraz Konak odnosio se na lokalnoj razini na zgradu
nekadašnjeg Sreza (Kotara) i potom Općine Tešanj.
11
Špitalj, izv, iz njem. Hospiz, das, s nešto širim značenjem. U ovom slučaju riječ znači bolnica.
• 338 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
• 339 •
Mirza Hasan Ćeman
• 340 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
Slika 1. Položaj zemljišne parcele na kojoj je bilo planirano podizanje objekta banke. Isječak
iz karte: Tešanj – Katastarski premjer 1882. g. Izdavač: Vojno-geografski institut u Beču
(Militärgeographisches Institut, Wien). Zone 27. Colonne XVIII. Section 10. Viertel c, Sztl.
a/1 a/2 A. Izvorni razmjer 1 : 3125.
novca (krune) Austro-Mađarske monarhije za srpski dinar i tokovi privrednog razvoja i kretanja
financijskog kapitala nisu bili, po mome mišljenju, naklonjeni podizanju jednog takvog objekta
neposredno nakon 1918. g. Međutim, u novim prilikama koje su nastupile iza 1921. g. moguće je
pretpostaviti ciljano (plansko) plasiranje financijskog kapitala preko ove banke na područje Tešnja
u cilju razvijanja privredne djelatnosti i financijskog poslovanja, posebno u kontekstu rješenja
pitanja vlasništva nad zemljištem. U tom kontekstu moglo se desiti da je na ovaj način osnažena
Narodna kreditna banka d.d. u Tešnju mogla podići novi poslovni objekt za svoje potrebe iza 1919.
g. U takvom slučaju upis iz 1922.g. odgovarao bi činjenici da je objekt bio podignut neposredno ili
par godina prije godine upisa parcele na ime jasno određene osobe. To pitanje je potrebno istražiti
i promatrati ga u kontekstu činjenice da je isti objekt pripadao porodici Širbegović.
18
Ovaj projekt nosi dataciju 19. travnja 1910. g. i nosi potpis arhitekte Josipa pl. Vancaša. Josip
Vancaš (1859-1932.) je hrvatski arhitekt koji je završio studij arhitekture na Visokoj tehničkoj
školi u Beču, te potom studirao arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Josip Vancaš
proveo je značajno vrijeme i u Bosni i Hercegovini. U Sarajevu je živio od 1884. g. U svom radu
u Bosni i Hercegovini djelovao je kao Kraljevski Gradjevni nadsavjetnik. Na temelju navoda u
dokumentaciji koja se čuva u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu arhitekt Josip
• 341 •
Mirza Hasan Ćeman
Projektni planovi (skice) objekta, naručeni su tokom 1909. ili neposredno početkom
1910. g. Zanimljivo je da na crtežima fasada na skicama stoji naslov objekta: Prva
muslimanska kreditna zadruga u Tešnju iako je ista ustanova (osnovana 1906.) već
jedno vrijeme djelovala pod nazivom Muslimanska trgovačka i poljodjelska banka
d.d.19 Nije sigurno dali bi taj jedan manji arhaizam u naslovu banke mogao sugerirati
da su planovi mogli biti naručeni i nešto ranije dok je banka još uvijek nosila naziv
Prva muslimanska kreditna zadruga. Zanimljivo je da na crtežu fasade banke stoji
isti naziv ispisan i u ćiriličnom pismu i pokušaj da se isti izvede u arapskom pismu što
nije izvedeno korektno već u pojednostavljenoj imitaciji istog. Arapski ispis sačinio
je netko (očito J. Vancaš) tko nije poznavao arapsko pismo i arapski, odnosno turski
jezik.20 (Vidj. sl. 2-4)
U slučaju ovog objekta potrebno je naglasiti da dokumentacija sačuvana u Histo-
rijskom muzeju BiH u Sarajevu više predstavlja skicu rješenja fasada objekta, a nikako
puni idejni i izvedbeni projekt objekta. Crteži su informativnog karaktera bez deta-
lja izvedbe. Dokumentacija ne sadrži tlocrtna rješenja podruma, prizemlja i sprata,
presjeke objekta, rješenja krovne konstrukcije te detalje fasada. Međutim, ponuđeno
rješenje je ipak veoma zanimljivo. Arhitekt Josip Vancaš poznat je po svojim graditelj-
skim rješenjima koja se kreću od uređivanja objekata unutar vojnih tabora (logora),
vladinih i poslovnih objekata izvedenih u različitim varijacijama od objekata arhitek-
ture klasicizma do postsecesijskog razvoja t.zv. “bosanskog stila.”21 U slučaju projekta
(skica) banke u Tešnju J. Vancaš odlučio se na svojevrsnu kombinaciju stilova.
Vancaš navodi se, odnosno službeno slovi kao: Direktor Bosansko Hercegovačkog Gradjevnog
Dioničkog Društva, Sarajevo (= Bosn./isch/ Herc./zegowinische/ Bau – Akt./ions/ Gesellschaft,
Sarajevo), Kraljevski Gradjevni savjetnik, Kraljevski Gradjevni nadsavjetnik i Ovlašten civilni
arhitekt. Bio je veoma plodan arhitekta. Projektovao je i izgradio veliki broj različitih objekata
izvedenih u historijskim stilovima, stilu secesije, te u t.zv. “bosanskom slogu” (stilu). O arhitekti
Josipu pl. Vancašu vidjeti više kod Ibrahim Krzović, Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878-1918.
Katalog UGBiH. Sarajevo, 1987, 253 i passim unutar tekstova knjige. Up. i Alija Galijašević,
Tešanjske zanatlije, 54 – navodi Nikola Ilijić, Razvitak zadrugarstva u Bosni i Hercegovini od 1900.
do 1941. godine. Naučno društvo SRBiH. Sarajevo, 1964, 22. Bosanski glasnik. Sarajevo, 1912,
525, Alija Galijašević, Ekonomske prilike, 36, 48 i d, 62 i d.
19
Projektni planovi nalaze su u arhivi Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu (nekadašnji
Muzej Revolucije) u zbirci planova i crteža arhitekte Josipa Vancaša. Vidj. Krzović, Arhitektura
Bosne i Hercegovine 1878-1918., 225 i d, posebno 227, te ilustr. 230 na str. 253.
20
Ukoliko tekst nije bio pisan arapskim pismom prilagođenim bosanskom jeziku.
21
O t. zv. “bosanskom stilu” vidj. Krzović, Arhitektura Bosne i Hercegovine 1878-1918., 225 – 228. Up.
i Ibrahim Krzović, Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini. Edicija Kulturno naslijeđe, Sarajevo,
2004, 187-197; Nedžad Kurto, Arhitektura Bosne i Hercegovine – razvoj bosanskog stila. Edicija
Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 1998, passim, posebno u drugom dijelu knjige; Borislav Spasojević,
Arhitektura stambenih palata austrougarskog perioda u Sarajevu. Izd. Rabic. Sarajevo, 1999, 23-24.
• 342 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
• 343 •
Mirza Hasan Ćeman
Slika 4. Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša.
Pročelje zgrade od strane rijeke Tešanjke. © Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
• 344 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
23
atma, tur. Çatma. Riječ s nešto širim značenjima. Temeljno značenje koje bi bilo blisko kontekstu
Č
u kojem se riječ ovdje navodi je kućni zid izveden u konstrukciji od drvenih greda (gredica) koje
između nosivih greda mogu biti poredane uspravno ili koso. Takva osnovna konstrukcija zida
izvedenog iz drvenih greda bila je “ošipkana” (obložena) prućem (veoma često ljeskovim) koje je
imalo zadaću da omogući lakše prihvatanje (vezanje) strukture maltera kojim se, na kraju, takav
drveni zid omalterisao. Iz navedenog opisa može se izdvojiti glavno značenje izraza čatma (osnovna
konstrukcija zida izvedenog iz drvenih greda) koje u izvedbi nekih arhitektonskih objekata
podizanih na području Bosne i Hercegovine tokom osmanskog razdoblja ima nešto drugačije
značenje. Konkretno, ovdje se radi o manjem vidikovcu izvedenom u drvetu, a podignutom na
krovnoj konstrukciji begovskih kula. U ovom slučaju čatma ima prvenstveno ulogu osmatračnice
i kao takva u potpunosti se uklapa u fortifikacijski kartakter begovskih kula i begovskih odžaka
unutar kojih su iste podizane. U određenom smislu riječi čatma je mogla poslučiti i kao svojevrsni
vidikovac za trenutke dokolice, koji je podizan na objektima begovskih kula i unutar begovskih
odžaka s osnovnom namjenom, koja je ovdje već navedena.
24
Iz crteža se ne može zaključiti sa sigurnošću da li se ovdje radi o manjim kamenim “bunjama” ili o
oblaganju tanjim kamenim pločama. Mislim da bi se u ovom slučaju prednost mogla dati izvedbi
fasade u tehnici manjih kamenih “bunja” koje su bile uklopljene u zid, odnosno koje su tvorile
punu masu volumena zidova. Međutim, ne može se niti isključiti mogućnost oblaganja fasade
prizemlja zgrade tanjim kamenim pločama oblikovanim u lažnoj tehnici (u imitaciji) “bunje” na
način oklesavanja (otesavanja) prihvatljivih komada kamena ili čak nešto grublje sječenih kamenih
ploča. U ovom posljednjem slučaju kamena obloga ne čini sastavni dio središnje (konstrukcijske i
nosive) mase volumena zidova već samo oblogu istih.
• 345 •
Mirza Hasan Ćeman
• 346 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
• 347 •
Mirza Hasan Ćeman
29
O arhitekturi ishodnih kuća vidj. Mirza Hasan Ćeman, „Ishod na Ilidžu” (= Kulturni i historijski
spomenici Ilidže iz osmansko doba). u: ILIDŽA. Kultuno- historijska monografija. Ilidža, 2000,
str. 202-293 /= Mirza Hasan Ćeman, “Outing to Ilidža” (= Cultural and Historical Monuments
of Ottoman Ilidza). in: ILIDŽA-Kultuno- historijska monografija. Izdanje na engleskom jeziku.
Izdavač: Općina Ilidža, Sarajevo, 2004, str. 202-293/. Vidj. i naučni elaborat Mirza Hasan Ćeman,
“Ishodne kuće na području Ilidže.” Naručitelji Općina Ilidža i Turistička zajednica Općine Ilidža.
Sarajevo, mart 2002. g. Potrebno je napomenuti da se je u izradi kultuno- historijske monografije
Ilidža u navedenom članku potkrala jedna greška. Pri unosu (DTP) već lektoriranog teksta u
pripravljeni arak za štampu izraz ishodne kuće preimenovan je iz nepoznatih razloga u izraz ishodišne
kuće. Vjerovatno se ovdje radi o proizvoljnoj ocjeni izvršitelja (operatera) na DTP poslovima da pri
uklanjanju brojeva ilustracija iz izvornog teksta (što nije dosljedno provedeno u cijeloj monografiji)
riječ ishodna preimenuje u ishodišna. Očito se riječ ishodišna kuća smatralo logičnijom nego li
ishodna kuća.
30
Mirza Hasan Ćeman, “Ishodne kuće,“ passim.
• 348 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
je od strane Prve muslimanske kreditne zadruge (s o. j.), koja uskoro djeluje pod ime-
nom Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke d.d. sa sjedištem u Tešnju. Vidljivo
je da navedena banka nije pripadala nizu filijala Priv.(atne) Zemaljske banke u Bosni
i Hercegovini već jasno određenom muslimanskom dioničkom društvu koje djeluje
kroz spomenutu banku sa sjedištem u Tešnju.31 Međutim, bez obzira na navedenu
razliku Josip Vancaš za poslovni objekt u Tešnju primijenio je projekt (bolje rečeno
skicu) “.... tipske zgrade, koja je imala nešto od reprezentativnih begovskih kuća i kula,
ali i nešto od javnih objekata – kao što su hanovi,” koji je stvorio za ovu priliku.32 Iz
analize poslovnih prilika i prostornih situacija u mjestima (gradovima) u kojima se
planiralo podizanje zgrada filijala Priv.(atne) Zemaljske banke može se zaključiti da
je Josip Vancaš svoje projekte banakâ zasnivao na uobličenju zgrada koje su trebale
biti smještene na relativno uskom jezičcu prostora i koje su najmanje s dvije, a pone-
klad i sa tri strane svojom fasadom bile okrenute ulici, odnosno ulicama. U slučaju
Tešnja predviđeno je da objekt bude okrenut sa dvije strane ulici, s trećom stranom
prema rijeci Tešanjci, a s četvrtom stranom naslanjao se na susjedni objekt na desnoj
strani ulice Karaula koja vodi od Donje ka Gornjoj Čaršiji. Takav prostorni smještaj
omogućavao je J. Vancašu da na fasadama zgrada izvodi različita rješenja kamerija
kao produžetaka divanhana koje su prepuštene preko zid donjeg dijela objekta. Jo-
sip Vancaš takva rješenja s kamerijom izvodio je čak i na spoju dviju strana zgrada.
Kod svih objekata krovna konstrukcija je skoro u potpunosti identična.
Na kraju potrebno je naglasiti da projekt Josipa Vancaša za podizanje poslovnog
objekta Prve muslimanske kreditne zadruge s o. j. u Tešnju nije izveden. Na ovom
stepenu istraživanja nije poznato šta je bilo toliko presudno što je uvjetovalo od-
bijanje Vancaševog plana za podizanje zgrade Prve muslimanske kreditne zadruge s
o. j. (Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke d.d.) u Tešnju i prihvaćanje drugog
plana autor kojega nam ostaje, za sada, nepoznat. Činjenice da se ovdje radi samo o
skicama objekta banke i da isti nije izveden već je izveden drugi projekt daje temelja
za zaključivanje da su Vancaševi crteži predstavljali samo skice. T.j, te skice nisu ni-
kada predstavljale potpunu projektnu dokumentaciju, odnosno nisu nikada prerasle
u istu jer su bile odbijene od strane investitora.
Objekt Prve muslimanske kreditne zadruge s o. j. (Muslimanske trgovačke i po-
ljodjelske banke d.d.) u Tešnju izgrađen (završen) je 1911. g. po potpuno drugim
planovima i predstavlja u potpunosti drugačiju koncepciju planiranja i izvedbe
jednog poslovnog objekta. (Vidj. sl. 6) Ostvareni objekt podignut je na lokaciji
na kojoj je bio predviđen i Vancašev objekt. Smatram da je u konačnoj izvedbi
31
oguće poslovne veze između Priv.(atne) Zemaljske banke u Bosni i Hercegovini sa sjedištem
M
u Sarajevu i Prve muslimanske kreditne zadruge (s o. j.) u Tešnju trebaju biti predmet posebnih
istraživanja bankarskog poslovanja na području Bosne i Hercegovine u navedenom razdoblju.
32
Krzović, Arhitektura Bosne ..., 227. O objektu ove banke u Tešnju govori i N. Kurto, Nav. dj, 266,
sl. 75, desno, 382.
• 349 •
Mirza Hasan Ćeman
• 350 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
Trenutno mi nije poznato tko je autor drugog projekta, odnosno 1911. g. izve-
denog objekta Prve muslimanske kreditne zadruge s o. j. (Muslimanske trgovačke i
poljodjelske banke d.d.). Do danas nisam uspio pronaći podatke o projektantu objek-
ta Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke d.d. koji je izveden u Donjoj Čaršiji. 33
Također, sada ne raspolažem niti podacima koji bi dali bilo kakvu informaciju (po-
tvrdili) da li je Josip Vancaš mogao biti autor i projekta izvedenog objekta. Naime,
investitor(i) je (su) mogao (-li) zahtijevati pojednostavljenje predloženog projekta
u izvedbi ili izradu potpuno novog i jeftinijeg projekta. Osim toga izvedeni pro-
jekt nosi u sebi neke manje odlike svojevrsnog klasicističkog rješenja nekih dijelo-
va fasada i isti je svojim odlikama u okviru Tešnja predstavlja relativno ‘moderan’
objekt. Isti je u odnosu na Vancašev projekt, i pored nekih klasicističkih detalja na
fasadama, nešto moderniji i isti potiskuje arhitektonske (i likovne) odlike lokalne
arhitekture (t.zv. “bosanskog stila” koji je u to vrijeme bio u razvoju) za koju je, očito
prema mišljenju upravitelja i akcionara ove banke, “prošao [je] stari vakat.”(?!) Da
li se ovdje radi o utjecaju Adem-age Mešića na konačni izbor i izvedbu projekta,
poslovnog čovjeka koji je poslovnim djelovanjem i političkim orijentacijama (i kon-
cepcijama) bio veoma ‘moderan’ teško je reći. Činjenica da je Adem-aga Mešić usred
mahale Tabaci u Tešnju dao podići svoju porodičnu kuću u stilu koji u mnogo čemu
odudara od lokalne arhitekture i bosanske muslimanske i bošnjačke tradicije mogla
bi to, uvjetno rečeno, potvrđivati. Adem-aga Mešić dao je izgraditi i objekt svoje
ville između Medakova i Bukve kraj Tešnja u stilu sličnom onom u kojem je izvedena
njegova porodična kuća u Tabacima.
Zahtjev za pojednostavljenjem predloženog projekta u izvedbi ili za izradu pot-
puno novog i jeftinijeg projekta ne bi morao isključiti daljnji rad Josipa Vancaša na
izradi jednostavnijih planova (projekta) i, konačnu, izvedbu istog projekta.
U slučaju objekta Prve muslimanske kreditne zadruge s o. j. (Muslimanske trgo-
vačke i poljodjelske banke d.d.) izvedenog 1911. g. radi se o arhitektonskom objek-
tu uobičajenom za razdoblje austromađarske vlasti u BiH koji su podizani u ovoj
provinciji i koji nose odlike manjih poslovnih objekata srednjeeuropske arhitekture
onoga vremena. Objekt je jednokatan, četvrtaste je osnovice i s nešto izlomljenom
troslivnom (trovodnom) krovnom konstrukcijom pokrivenom crijepom.34 Objekt
ima veoma naglašene katni i krovni profilacijski vijenac izveden u jednostavnoj kla-
sicističkoj profilaciji koji razdvaja prizemlje od sprata i naglašava prijelaz spratnog
33
oji pokušaji da u Arhivu Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu pronađem bilo kakav pisani
M
dokument, crtež (skicu) ili neki drugi trag koji bi ukazivao tko je autor izvedenog objekta u Tešnju
ostao je bez uspjeha. Daljnja potraga za istim ostaje zadaća za buduća istraživanja.
34
Kako je objekt banke prislonjen uz već od ranije postojeći objekt u pravcu protezanja Karaule
prema Gornjoj Čaršiji time je uvjetovano troslivno (trovodno) konstrukcijsko rješenje krova.
Karaula je naziv za glavnu ulicu koja vodi od Donje do Gornje Čaršije u Tešnju.
• 351 •
Mirza Hasan Ćeman
• 352 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
• 353 •
Mirza Hasan Ćeman
• 354 •
Projekt zgrade Muslimanske trgovačke i poljodjelske banke u Tešnju arhitekte Josipa Vancaša
• 355 •
Mirza Hasan Ćeman
Summary
This paper discusses the project for the building of the Muslim merchant and
agricultural bank in Tešanj, which was created by architect Josip Vancaš in 1910.
Unfortunately, this project was never executed and the building of the Bank was
finished in 1911 according to completely different plans and presents a wholly di-
fferent concept of planning and executing of a business structure. Also, the paper
discusses the development of economy, social relations and the erection of new edi-
fices in Tešanj after 1878. To a certain extent there is also talk about the activities
of the mentioned Bank and its president Adem-aga Mešić, as well as the position
and role of architect Josip Vancaš in the constructing of certain buildings in Tešanj.
The paper also deals with the business activities and social relations of Adem-aga
Mešić which could have brought this prominent citizen of Tešanj into contact with
a notable business architect Josip Vancaš. This meeting could have brought Vancaš
into making of the project blueprints for the building of the Muslim merchant and
agricultural bank, and open further business possibilities for him to work in Tešanj.
The project for the Bank in Tešanj is viewed within the context of Vancaš’s contri-
bution to the development of the “Bosnian style” in the architecture of Bosnia and
Herzegovina at the beginning of the 20th century.
• 356 •
Izvorni znanstveni rad (Original scientific paper)
94(497.6 Gračanica)”1966”
323(497.6 Gračanica)”1966”
amir duranović
Gračanica 1966. godine: Odjeci IV sjednice
Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije*
•
Apstrakt: Na osnovu dostupne arhivske građe autor u ovome radu rekonstruira kretanja
u Gračanici nakon IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije 1. jula
1966. godine. Dostupna građa omogućila je rekonstrukciju pozitivnih i negativnih reakcija
na donesene odluke, raspoloženje političkih funkcionera i lokalnog stanovništva što pruža
mogućnost za ostvarenje uvida u stanje društvenih odnosa u lokalnoj zajednici. Iako
pojedini izvori, koji bi mogli detaljnije predstaviti kretanja u ovoj sredini, nisu dostupni,
ostvarenim uvidom u raspoloživi materijal predstavljena je jugoslavenska tema u svojoj
mikroregionalnoj varijanti.
Ključne riječi: Gračanica, Brionski plenum, Aleksandar Ranković, Savez komunista
Jugoslavije
Abstract: Grounded on available archival sources, the author reconstructs the move-
ments in Gračanica after the 4th meeting of the Central committee of the League of Com-
munists of Yugoslavia on 1st July 1966. The accessible sources enabled the reconstruction of
positive and negative reactions on the passed decisions, the mood of political functionaries
and local population, which offers the possibility to understand the state of social relations
within the local community. Even though certain sources, which could give us a more deta-
iled image of this environment, are not available, the existing materials enabled us to present
a Yugoslav topic in its micro regional variant.
Key words: Gračanica, the Brioni Plenum, Aleksandar Ranković, the League of Com-
munists of Yugoslavia
*
ad prezentiran na naučnoj konferenciji “Istraživanje lokalne historije u Bosni i Hercegovini”.
R
Gračanica: 10. decembar 2010. godine.
• 357 •
amir duranović
Pristup
Ideja za prezentiranje pojedinih saznanja o kretanjima u Gračanici tokom 1966.
godine nakon IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije javila
se tokom istraživanja navedene pojave na širem bosanskohercegovačkom prostoru.
Dostupna arhivska građa, iako nedovoljna za potpuno sagledavanje reakcija, pojava
i odjeka, ipak pruža mogućnost za rekonstrukciju njihovih temeljnih tokova. Skoro
bez ikakvog uporišta u bosanskohercegovačkoj historiografiji, što je dovoljan po-
kazatelj opravdanosti njenog istraživanja, tema koju ovdje prezentiramo u osnovi
je rezultat direktnog susreta sa primarnom izvornom građom uglavnom partijske
provenijencije. Nekoliko izvještaja o kretanjima u Gračanici 1966. godine omogu-
ćili su ostvarenje uvida i otvaranje teme. Smatramo da će pojedine informacije do
kojih smo došli u ovom radu poticajno djelovati na sveobuhvatnije pristupe ova-
kvim temama iz lokalne historije, ne samo Gračanice nego i drugih sredina u Bosni
i Hercegovini. Iako u osnovi smatramo da prilikom istraživanja tema iz lokalne hi-
storije ne bi trebalo insistirati na općim mjestima bosanskohercegovačke, odnosno
jugoslavenske historije, u uvodnom dijelu smo ipak ukazali na osnovna kretanja u
Jugoslaviji šezdesetih godina 20. stoljeća kako bismo našoj temi dali odgovarajući i
neophodni kontekst.
*
1
rhiv Tuzlanskog kantona (ATK), Sreski komitet Saveza komunista Tuzla, A/66, kutija 2, sign. IIa2,
A
Informacija o reagovanju i komentarima članova Saveza komunista i građana na odluke IV plenuma
CK SKJ (Banovići, 12. jula 1966). Dokumente iz Arhiva Tuzlanskog kantona korištene u ovom
radu ustupio mi je prof. dr. Husnija Kamberović na čemu se iskreno zahvaljujem.
• 358 •
Gračanica 1966. godine: Odjeci IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije
članovi, formirana od strane IK CKSKJ 16. juna 1966, podnijela je Plenumu izvje-
štaj (Izvještaj o stanju, metodu rukovođenja i pojavama zloupotreba u organima dr-
žavne bezbjednosti) sa osnovnim zaključkom da u radu Službe postoje tendencije da
se ona postavi iznad društva. U istom izvještaju naglašeno je kako su te tendencije,
uočljive od uvođenja samoupravljanja, tokom posljednjih godina dobile jači inten-
zitet što je rezultiralo monopolom u radu Službe te opasnosti da se SDB pretvori u
silu izdvojenu i jaču od društva.2
**
• 359 •
amir duranović
• 360 •
Gračanica 1966. godine: Odjeci IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije
je 2. jula svojim ponašanjem “najavio” svoj slučaj budući da je njegova prva reakcija
na vijest o padu Aleksandra Rankovića bila obraćanje Opštinskom odboru boračkih
organizacija u kojem je rekao da će “predati partijsku knjižicu, zato što se to tako radi
protiv Marka [Aleksandra Rankovića, op. a.]”.7 Odluka o isključenju Nikolića i Hu-
skanovića saopćena je svim organizacijama u Gračanici, a njima sličan je i slučaj želje-
zničkog radnika Tešanović Milorada iz Boljanića koji je uzvikivao “živio Ranković”.8
Ipak, u njegovom slučaju, izvorna građa nam ne nudi podatke koji bi nas upoznali sa
njegovom daljom sudbinom.
Dva dana ranije, 6. jula održan je sastanak OO SK Varoš na kojem se raspravljalo o
odlukama Brionskog plenuma gdje je pokrenuta diskusija o radu pojedinih službenika
sektora državne bezbjednosti. U konkretnom primjeru, zahtijevalo se preispitivanje
rada Jefte Vidića i Stevana Paljiša. Iznesena je tvrdnja kako je početkom godine sači-
njen jedan spisak emigranata i njihovih veza te kako su se na tom spisku našla imena
“nekih odgovornih društveno-političkih radnika i rukovodilaca u komuni”. Nakon što
je uočeno ovakvo djelovanje, sačinjen je pismeni prigovor načelniku Sreskog sekreta-
rijata unutrašnjih poslova radi poduzimanja izvjesnih mjera iz njegove nadležnosti.
Osim navedenih primjera, reakcija i komentara na odluke IV sjednice CK SKJ bilo
je i na sastanku aktiva Saveza komunista Preduzeća “Bosna-azbest” (gdje je ponovo
osuđen slučaj Ace Nikolića), zatim aktiva Saveza komunista pri ZZ “Bratstvo” Grača-
nica te sastanak OO SK u Obućarskom pogonu čiji su članovi jednoglasno prihvatili,
odnosno podržali odluke IV sjednice CK SKJ.9 Na ovome mjestu vrijedi potcrtati za-
pažanje o sastanku aktiva SK pri ZZ “Bratstvo” gdje je napomenuto da je sastav aktiva
SK pri ovoj radnoj organizaciji takav da ga sačinjavaju komunisti sa čitavog područja
općine Gračanica, a rade na takvim radnim mjestima gdje su mogli čuti komentare, te
su izjavili da nema komentara u negativnom smislu. Ovaj podatak pokazuje kako su
svi organizacioni partijski nivoi s naročitom pažnjom pratili sve reakcije te o zapaže-
nim raspravljali na održanim sastancima.
Vremenski podudarne vijesti pratimo i sa sastanka OO SK Željezničke stanice
Sočkovac od 6. jula 1966. godine gdje su prisutni članovi SK dali jednoglasnu podrš-
ku odlukama da bi u svojim diskusijama naglasili njihov značaj. Prisutni diskutanti
osim na ovom forumu, razmatran je i na konferenciji SSRN-a podružnice Varoš. ABH, Fond: CK
SKBiH, k. 3, 1966. Osim navedenih podataka, u opširnoj informaciji o stanju u Gračanici iz avgusta
1966. navedeno je kako je na grobu Adema Alića, Huskanović govorio o pojedincima koji su već
ranije isključeni iz SKJ po liniji IB-a, te je naveo da je “Adem Alić oko sebe okupljao naprednu
muslimansku omladinu” mada nema navedenih pojedinosti o karakteru te grupe. ATK, Sreski
komitet SK BiH Tuzla 1965-66, Informacija o sprovođenju odluka IV Plenuma CK SKJ na području
opštine Gračanica.
7
Isto.
8
Isto.
9
ABH, Fond: CK SKBiH, k. 3, 1966.
• 361 •
amir duranović
10
TK, Sreski komitet Saveza komunista Tuzla, A/66, k. 2, sign. IIa2, Informacija o sprovodjenju
A
odluka IV sjednice CK SKJ na području opštine Gračanica (Gračanica, 11. jula 1966).
11
Isto.
12
“Ja, na primjer, znam da u Gračanici neće ići stanje kako treba. Mi smo dobili neke informacije o
radu tih ljudi dole. Istina, jedan od njih je bolestan čovjek, jer inače pametan ne bi mogao tako da
radi. On je nas obavještavao o nekim, navodnim malverzacijama predsjednika Opštinske skupštine,
o porodičnim primanjima našeg Mirka Garića koji je sasvim savjestan i fin čovjek, a dobijeno je
preko CK i anonimno pismo. Kada smo mi uporedili to pismo i njihova obavještavanja ustanovili
smo da se radi o istim ljudima, o istom načinu obavještavanja. Mi smo ih zvali i pitali ih šta to
oni rade. Medjutim, oni neće da priznaju da su oni pisali pismo. Tamo će trebati otići. Drugovi iz
opštinskog komiteta su tražili da se dodje. Ja sam spremio sve materijale koji su u vezi sa ovim i mi
ćemo dole otići. Ja vjerujem da će biti još takvih slučajeva, budimo u to uvjereni, jer mi sve stvari
u potpunosti ne znamo.” ATK, Fond Sreski komitet SK BiH Tuzla, A/66, k. 1, Zapisnik sastanka
Sekretarijata Sreskog komiteta SK Tuzla održanog 12. jula 1966.
• 362 •
Gračanica 1966. godine: Odjeci IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije
Mustafa Šabić je u svom govoru naglasio i činjenicu da određeni članovi SKJ nisu
u stanju da razumiju i prihvate novi politički kurs.13 Oslanjajući se na Iširlijine sta-
vove, Mustafa Šabić svojom diskusijom, koja je također dosta neodređena, ukazuje
na pojave u komitetima karakterizirajući ih kao neadekvatne trenutnom stepenu
političkih odnosa i neskladne sa donesenim odlukama. Osim toga, ako bismo otpo-
re starijih članova SKJ pojedinim odlukama tumačili u kontekstu “žala za prošlim
vremenima”, što nam Šabić na određeni način sugerira, onda navedene probleme iz
diskusije možemo razumijevati i u kontekstu novog političkog, ali i privredno-eko-
nomskog kursa jugoslavenske politike šezdesetih godina.
Do sada prezentirani odjeci i reakcije na IV sjednicu CK SKJ govore o razli-
čitim vidovima reagovanja od strane stanovnika određene sredine. S druge strane,
ni Partija nije bila nespremna na provođenje donesenih odluka. Odlučnost da se
donesene odluke adekvatno prezentiraju javnosti možda najslikovitije prikazuje br-
zina reakcije. Naime, u primjeru Gračanice već 2. jula u 11h održan je prvi, kraći,
a u 18h prošireni informativni sastanak OK uz prisustvo svih članova. Na tim sa-
stancima dogovoreni su dalji koraci, odnosno širenje informacija o Brionskom ple-
numu, a već tada bili su pripremljeni i adekvatni propagandni materijali. Do 15.
jula svi značajniji učesnici političkog života bili su upoznati sa novom političkom
situacijom. Istovjetan model ponašanja partijskih rukovodstava možemo pratiti i u
drugim sredinama. Osim brzine, kada se radi o nekim pitanjima kao što je stanje u
državnoj bezbjednosti i sektoru unutrašnjih poslova, moguće je upratiti i određenu
vrstu zabrinutosti viših institucija. Ilustraciju toga već smo mogli vidjeti u diskusiji
Avde Iširlije o stanju u Gračanici, a drugi primjer je prisustvo Rude Tomića, člana
CK SKJ, na sastanku šireg aktiva komunista (pristuno oko 300 osoba) u Gračanici
19. jula 1966. na kojem se detaljnije raspravljalo o atmosferi sa sjednice na Brionima
kao i stanju u sektoru državne bezbjednosti.14
Dostupna građa pokazuje kako se, za razliku od diskusija u pojedinim OO SK,
više diskutiralo na forumima SSRN i pojedinim radnim organizacijama i kako su
te diskusije, ponuđenom količinom informacija znatno bogatije. Jedno od mogu-
ćih objašnjenja zbog ovoga tiče se tadašnjih pozicija pojedinih članova rukovodstva
Partije. Naime, Informacija kojom raspolažemo govori o tome kako je dio članstva
13
“ Ja sam se za izvjesne stvari u prošlosti pitao, zbog čega one dolaze? Mi smo imali u opštinskim
komitetima u Gračanici, Brčkom i još nekim, slučajeva da se ljudi oko jasnih pitanja kolebaju a
kada bi se malo ispitala suština, onda bi se vidjelo da je u pozadini stajao neki uticaj, jer iako su
usvajali određena pitanja oni su se ustručavali da se otvoreno izjasne za odredjena gledišta. Po mom
mišljenju, ima danas ljudi u komitetima koji su više UDBAŠI nego komunisti. To su pojedinci, stari
komunisti, čija su shvatanja u našim uslovima takva da oni još uvijek žale za prošlim vremenima,
kojima ovaj naš razvoj izgleda kao neko rasulo, koji su svjesno ili podsvjesno nalazili utočišta u
organima UDBE, informisali ih o stvarima i o radu rukovodstva, njihovom djelovanju”. Isto.
14
ATK, Sreski komitet SK BiH Tuzla 1965-66, Informacija o sprovođenju odluka IV Plenuma CK SKJ
na području opštine Gračanica.
• 363 •
amir duranović
• 364 •
Gračanica 1966. godine: Odjeci IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije
• 365 •
amir duranović
• 366 •
Gračanica 1966. godine: Odjeci IV sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije
Amir Duranović
Gračanica in 1966: The repercussions of the 4th meeting of the Central com-
mittee of the League of Communists of Yugoslavia
Summary
The idea for the presentation of certain information about events in Gračanica
during 1966, after the 4th meeting of the Central Committee of the League of Co-
mmunists of Yugoslavia, emerged during research of the mentioned episode on the
broader area of Bosnia and Herzegovina. The available archival sources, even though
insufficient for a complete overview of reactions, events and repercussions, still offer
an opportunity for the reconstruction of their fundamental courses. The presented
data show how the repercussions of the Brioni Plenum on the local level had several
thematic directions. The first reactions were followed by the most significant change
on the federal level, the withdrawal of Aleksandar Ranković from all functions that
he previously held. Other presented examples confirm the basic statement from the
beginning of the paper that in the mid 60’s of the 20th century the Yugoslav society in
a wider sense, i.e. the Bosnian-Herzegovinian society in a narrower sense, faced a num-
ber of political and economical problems, and the mentioned examples from Gračani-
ca depict one Yugoslav topic in its micro regional variant.
• 367 •
vvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvvv
zijad šehić
Republika Bosna i Hercegovina i
međunarodna diplomatija 1993. godine
•
Abstrakt: Polazeći od konstatacije da se na kraju 1992. godine jasno pokazao neuspjeh
međunarodne diplomatije da se okončaju ratni sukob u Republici Bosni i Hercegovini,
autor u članku razmatra diplomatske aktivnosti u toku 1993. godine koje su bile ključne
za očuvanje njene državne strukture. Od donošenja Vance – Owenovog plana na početku
1993. godine aktivnostima međunarodne diplomatije profilirao se plan koji je predviđao
očuvanje državnosti Bosne i Hercegovine, uprkos planovima o njenoj razgradnji.
Ključne riječi: Bosna i Hercegivina, EZ, UN, mirovni pregovori, Ženevska konferenci-
ja, državna struktura, međunarodne organizacije, diplomatija
Abstract: Starting with a conclusion that the failings of the international diplomacy in its
attempts to end the war in Republic of Bosnia and Herzegovina became blatantly obvious at
the end of 1992, the author considers the diplomatic activities during 1993 which were crucial
for the preservation of the Republic’s state structure. From the Vance-Owen plan at the begin-
ning of 1993, the activities of the international diplomacy profiled a plan which anticipated
the preservation of Bosnia and Herzegovina’s statehood, despite the plans of its destruction.
Key words: Bosnia and Herzegovina, European Community, United Nations, Peace
negotiations, Geneva conference, state structure, international organizations, diplomacy
• 369 •
zijad šehić
• 370 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
država, u kojoj deset autonomnih provincija ima značajne funkcije kao izraz nagla-
šene decentralizacije i dekoncentracije vlasti. U prvom dijelu pod naslovom Opće
uređenje se utvrđivalo tako da BiH ostaje u svojim međunarodnim granicama, pri
čemu bi bila podijeljena u deset provincija, čije bi granice bile unesene u Ustav, uz
mogućnost njihove izmjene samo na bazi amandmana koji bi zahtjevao veliku ve-
ćinu. “Privremena mapa” deset provincija, od kojih su tri (1, 5, 9) imale bošnjačku
većinu, sa 26,36% površine BiH, tri sa većinskim hrvatskim stanovništvom (3, 8,
10) sa 25,87% površine BiH i tri sa većinskim srpskim stanovništvom (2, 4, 6) sa 42,
23% teritorije BiH, te Sarajevo u okviru proširene provincije 7 sa 5,54% površine
BiH, bile su definitivne u okviru Ustava BiH.6
Uprkos ubistva predsjednika Vlade RBiH Hakije Turajlića 8. januara 1993. godine
pregovori su nastavljeni. Slobodan Milošević je prvi put direktno učestvovao u prego-
vorima. Radovan Karadžić je 12. januara najavio svoje slaganje sa mirovnim planom
Vancea i Owena, uz uvjet da se sa time složi i Parlament Srpske republike u BiH. On se
uskoro velikom većinom glasova složio, čime su stvoreni uvjeti za nastavak pregovora.7
U tim danima u traženju diplomatske podrške, poduzete su značajne aktivnosti
Vlade RBiH. Ministar Haris Silajdžić je boravio u Bonnu. Za vrijeme posjete prigo-
vorio je EZ i UN da su svojom politikom podržavali agresiju na Bosnu i Hercegovi-
nu. Zahtijevao je isporuku oružja RBiH, da bi se Armiji RBIH omogućila efektivna
odbrana.8 Predsjednik RBiH A. Izetbegović je na vanrednoj sjednici IOC u Dacaru
u Senegalu 11. januara 1993. godine zahtijevao međunarodnu vojnu intervenciju, u
slučaju da bosanskohercegovački Srbi nastave napade na Bošnjake te da se njihovo
teško naoružanje stavi pod međunarodnu kontrolu. Taj zahtjev je ušao i u završno
saopćenje Konferencije.9
Na sastanku EZ povodom potpisivanja konvencije o nuklearnom naoružanju, 13.
januara 1993. godine u Parisu, ministri spoljnih poslova su naglasili svoju podršku
Mirovnoj konferenciji u Ženevi, smatrajući da tamo predloženi prijedlozi predstavljaju
jedinu mogućnost za mirno rješenje. Potrebno je bilo da bosanskohercegovački Srbi
6
I bidem, 116-117. Iz činjenice da provincije imaju etnički predznak, može se uočiti apsurdi u
izvedbi konstitutivnosti naroda. Odnos pojedinih naroda u ukupnom stanovništvu BiH prema
Vance-Owenovom planu je bitno različit. Dok je učešće Bošnjaka u ukupnom broju stanovnika
prema rezultatima popisa iz 1991. iznosilo 43,74%, bošnjačkim provincijama je pripadalo 26,36%
teritorija. Srbi, koji su činili 1991. 31,33% stanovništva u BiH imali bi srpske provincije sa 42,23%
teritorija BiH, dok bi bosanskohercegovački Hrvati, koji su prema popisu stanovništva iz 1991.
činili 17,27% stanovništva, dobili provincije koje su činile 25,87% teritorija BiH. Dok su Bošnjaci
imali apsolutnu većinu u bošnjačkim provincijama sa 61,95% učešća u ukupnom stanovništvu, a
Srbi sa 59,90%, Hrvati su imali sa 45,84% učešća u ukupnom stanovništvu hrvatskih provincija
samo relativnu većinu.
7
Europa Archiv, 3/93, Bonn 1993, Zeittafel 34 (dalje: EA, Z…).
8
Ibidem, Z. 26.
9
Ibidem, Z. 34.
• 371 •
zijad šehić
u narednih šest dana prihvate ustavne okvire i vojna pitanja bezuvjetno, a ukoliko se
to ne desi EZ će zatražiti poduzimanje posebnih mjera. Naglašeno je da je bošnjačko
stanovništvo u Bosni i Hercegovini izloženo neizmjernim ljudskim patnjama. Vođe
SRJ su pozvane da iskoriste svoj utjecaj koji imaju na bosanskohercegovačke Srbe
da prekinu sa dotadašnjim nasilnim aktima i njihovom neopisivom brutalnošću
prema stanovništvu Republike Bosne i Hercegovine, jer sebe i SRJ guraju u potpunu
međunarodnu izolaciju koja će za njih dugoročno imati teške posljedice.10
Vance-Owenov plan je predstavljao prekretnicu jer je princip ujedinjene Bosne
i Hercegovine bio izmijenjen u prilog njene etničke podjele. Već 15. januara 1993.,
pozivajući se na postignute dogovore na Međunarodnoj konferenciji u Ženevi, snage
HVO su pokušale dalje izgraditi predviđene provincije i osigurati ih vojno i politički.
Hrvatska strana je pokušala da prije postizanja dogovora o Vance-Owenovom planu u
provincijama 3, 8 i 10 stavi pod komandu i snage A BiH ili ih, u slučaju odbijanja, pri-
sili na povlačenje. Tim planom potaknut je raskid labavog saveza ABiH i HVO. Plan
je davao Hrvatima daleko više teritorija nego što su imali stanovnika i više nego što su
stvarno kontrolisali, što je potaknulo HVO da usvoji istu strategiju koju su primijenili
bosanskohercegovački Srbi. Interpretirajući Vance-Owenov plan kao zeleno svjetlo
HVO je poduzeo pokušaj zauzimanja dodatnih oblasti koje je kontrolisala bosanska
Vlada, posebno u srednjoj Bosni i u okolini Mostara, uključujući i oblasti u kojima
su Hrvati bili u značajnoj manjini. Dok se bosanska Vlada opirala da potpiše diktat
Vance-Owenovog plana o podjeli, koji su prije svega podržavale Francuska i Velika
Britanija, vođstvo HZ HB je rado prihvatalo taj plan. Prethodno je hrvatska Vlada
sugerisala lordu Owenu uključivanje 11 “hrvatskih općina” u sastav provincija Travnik
i Mostar, u kojima su Hrvati predstavljali manjinsko stanovništvo - Travnik (36,9%),
Novi Travnik (39,6%), Vitez (45,7%), Bugojno (34,1%), Gornji Vakuf (42,6%), Bu-
sovača (48,1%), Fojnica (40,9%), Jablanica (17,8%), Konjic (26%), Mostar (33,8%),
Stolac (33,1%).11 Hrvati su bili oduševljeni Vance-Owenovim planom jer se poklopio
sa njihovim ciljevima - dobili su teritorij povezan sa Hrvatskom, koji je duboko zadi-
rao u samo srce srednje Bosne. Odmah su sa oduševljenjem prihvatili taj plan.12
Na sastanku odbora za Evropsku političku saradnju, EZ i njene članice su osudile
akcije hrvatske vojske koje su štetile mirovnim pregovorima u Ženevi. Naglašeno je
da niko izvan Bosne i Hercegovine ne smije poduzeti mjere koje ugrožavaju mirovni
proces.13 Na pritisak posrednika C. Vancea i D. Owena 27. januara 1993. jedinice
10
Bulletin …, Bonn, 18. 01. 1993., Nr 6, 47.
11
Tilman Zilch, “Etničko čišćenje. Genocid za veliku Srbiju” Dokumentacija Duštva za ugrožene
narode, Sarajevo, januar 1996, 199.
12
Laura Silber, Alan Litl, Smrt Jugoslavije, Otokar Keršovani, Opatija, 1996, 306. U šali, inicijali
HVO tumačeni su kao H(vala) V(ance) O(wenu).
13
Bulletin..., Kopenhagen/Brüxelles, 25. 01. 1993, Nr 7, 79.
• 372 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 373 •
zijad šehić
• 374 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 375 •
zijad šehić
26
EA, 6/93, Z. 74
27
Peter Bonin, Rußland und der Krieg in ehemaligen Jugoslawien, Forschungsschwerpunkt Konflikt
und Kooperationsstrukturen in Osteuropa an der Universität Mannheim, 1994, 35.
28
Ibidem, 51, 53...
29
EA, 7/93, Z. 86-87.
• 376 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 377 •
zijad šehić
vjerskog, kulturnog i javnog života grada Sarajeva su nakon iscrpne rasprave o dota-
dašnjem toku mirovnim pregovora o RBiH koji su vođeni u Ženevi i New Yorku a
u skladu sa Izvještajem državne delegacije koja je učestvovala na ovim pregovorima,
14. marta 1993. na zajedničkoj sjednici aklamacijom donijelo zaključke: Odobren
je dotadašnji rad državne delegacije na ovim pregovorima, Vance-Owen plan se u
osnovi smatrao prihvatljivim, uz potrebu nekih modifikacija. Zaključeno je da se na
pravedan način riješi pitanje statusa Sarajeva, jer je podjela na nacionalnoj osnovi
neprihvatljiva; trebalo je da se u prelaznom periodu pored Predsjedništva zadrže i
funkcije Vlade BiH kao izvršnog organa, koja je trebala da bude sastavljena na mul-
tinacionalnoj i multipartijskoj osnovi. Sastavni dio mirovnog plana morao je biti i
princip njegove realizacije.33
Vlada RBiH je 20. marta 1993. godine kod Međunarodnog suda u Den Haagu
podigla optužnicu protiv SRJ zbog genocida, zahtjevajući da se protiv nje poduzmu
privremene mjere.34 U okviru pregovora u New Yorku predsjednik RBiH A. Izetbe-
gović je 25. marta potpisao i posljednji dio mirovnog plana i time prihvatio plan u
cjelini, uz uvjet da se primjenjuje nakon potpisa sve tri strane.35 Ministri EZ su se
sastali 26. marta 1993. godine, pozdravljajući odluku bosanskohercegovačke Vlade
da potpiše Vance-Owenov plan kao i sporazum Bošnjaka i Hrvata o prelaznim rje-
šenjima. Ministri EZ su se nadali da će Vijeće sigurnosti UN podržati mirovni plan i
doprinijeti njegovom provođenju. Na bosanskohercegovačke Srbe je trebalo izvršiti
dodatno pritisak međunarodne zajednice.36
Na konferenciji za štampu delegacije RBiH nakon povratka iz New Yorka, o
njenom radu i potpisanim dokumentima govorio je ministar vanjskih poslova Ha-
ris Silajdžić. Naglasio je da je odlučujući se za potpisivanje dokumenta delegacija
uzela u obzir promijenjen položaj bosanskohercegovačkog pitanja u kontekstu
međunarodnih odnosa. Nakon premještanja pregovora u New York i imenova-
nja specijalnih izaslanika SAD i Ruske Federacije pitanje Bosne i Hercegovine je
uvršteno u dnevni red odnosa među zemljama koje manje ili više odlučuju o svjet-
skom poretku. S obzirom da je ovo pitanje preraslo u svjetski problem, jasno je da
se ne može riješiti bez učešća svih značajnijih međunarodnih faktora. Istaknuto
je da direktno učešće SAD i Ruske Federacije uz Evropsku zajednicu obezbjeđuju
utjecaj svih faktora a time se uvodi određen metod i red u rješavanju pitanja Bosne
i Hercegovine.37
33
arodni sabor BiH aklamacijom usvojio zaključke. Oslobođenje, Broj 16074, 16. marta/ožujka
N
1993, 3.
34
EA, 8/93, Z. 91.
35
Ibidem, Z. 100.
36
Ibidem.
37
Spremni za mir i odbranu. Oslobođenje, Broj 16090. 1. aprila/travnja 1993, 2.
• 378 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
38
EA, 8/93, Z. 98.
39
Midhat M. Hasanbegović, Bosanski pakao viđen izvana 1992-1997, Chicago 1997-Sarajevo 2003,
Knj. 2, 133. Štabovi za planiranje NATO-a zaključili su 20. marta 1993. pripreme za kontrolu
letova iznad teritorija Bosne i Hercegovine. Paralelno su tekle pripreme za angažiranje mirovnih
snaga koje su trebale realizirati odredbe dogovorenog mirovnog procesa. U roku od 72 sata
trebalo je predviđene borbene avione premjestiti na aerodrome u Italiji i započeti sa probnim i
demonstrativnim letovima.
40
Bulletin…, 14. 04. 1993, Nr. 30, 265.
41
EA, 9/93, Z. 106.
42
EA, 10/93, Z. 109.
43
EA, 10/93, Z. 117. Pooštrene sankcije protiv SRJ su stupile na snagu 27. aprila 1993.
• 379 •
zijad šehić
aprila na dnevnom redu je pored općih političkih tema bio rat u Bosni i Hercegovini.
Učesnici konferencije su zahtijevali podizanje embarga na oružje za BiH, te dogovorili
novčanu podršku u visini od 58 miliona US dolara.44
Na sastanku ministara vanjskih poslova 24. i 25. aprila 1993. u Danskoj, dogovo-
rene su “sveobuhvatne sankcije” protiv Srbije, te je podržana britanska inicijativa o
upotrebi ograničenih zračnih udara kao potpore kanadskim vojnim postrojbama u
Srebrenici, što je otklonilo američki zahtjev za obuhvatnijim zračnim udarima. Velika
Britanija se odlučno protivila bilo kojoj vrsti vojne operacije, a posebno zračnim udri-
ma sabotirajući sve američke inicijative - u februaru, aprilu i u maju 1993. godine. Sa tri
razloga su pravdali svoj stav: bojali su se da će zračni udari od Srba načiniti neprijatelje,
da će ohrabriti Bošnjake da nastave borbe što bi otežalo pregovore u Ženevi, te što
Britanci nisu vjerovali da bi sami zračni udari djelovali na Srbe. Osim toga, dokazivali
su da zračni udari iziskuju i trupe na zemlji, radi konsolidacije postignutih rezultata i
nametanja mira. Najjači argument koji su Britanci u svakom trenutku naglašavali je
bilo prisustvo njihovih trupa u humanitarnoj misiji UN. Oni su se protivili zračnim
udarima i prije nego što je i jedan vojnik stupio na tlo Bosne i Hercegovine.45
Na preporuku Vijeća sigurnosti UN koje je zaključilo da su prestale sve osnove za
učešće bivše Jugoslavije u radu drugog najvažnijeg organa Generalne skupštine UN
Ekonomsko-socijalnog savjeta, Generalna skupština UN sastala se 29. aprila i po
hitnom postupku glasanjem odlučila da SRJ ne ispunjava uvjete da ostane član ovog
organa. Stotinu sedam zemalja je glasalo za isključenje SRJ iz Ekonomsko-socijalnog
vijeća, ni jedna nije bila protiv te odluke, jedanaest ih se suzdržalo, a predstavnici
više od 60 zemalja nisu bili prisutni u dvorani tokom glasanja.46
44
a samitu OIC u Senegalu, u januaru 1993. predsjednik RBiH A. Izetbegović je naglasio da BiH
N
ima dovoljne vojne snage da se bore, ali nema oružje. Naredne godine je javno optužio Veliku
Britaniju i Francusku za ucjenu, kada su prijetile povlačenjem ako embargo bude ukinut. Ponovio
je da će Bosna i Hercegovina radije imati oružje nego humanitarnu pomoć. Bosanska vlada je
službeno bila pripremila zahtjev za povlačenje UN-a, kako bi se omogućilo okončanje embarga
i odbrana RBiH. Taj zahtjev je ipak povućen zato što Francuska i Velika Britanija nisu mogle
garantirati da će zaista slijediti skidanje embarga. Bosanska vlada je jasno iskazala spremnost da se
odrekne humanitarne pomoći u korist skidanja embargo na oružje. Najčešći argument britanske
vlade protiv skidanja embarga je bio da bi to još više razbuktalo rat i rezultiralo većim patnjama na
svim stranama. Istovremeno je diskusije o embargu koristila da bi ukazala na zamršenost sukoba
i pojačala tvrdnju o građanskom ratu. (B. Simms, Najsramniji trenutak..., 62-63). Senator Joseph
Biden, visoki član Demokratske stranke je u aprilu 1993. godine govorio kako će slanje oružja
Bosancima omogućiti barem “da se bore i umiru u dostojanstvu”. Senator Bob Dole, koji je od
samog početka kritikovao politiku predsjednika Busha, primjetio je: “Ako već niko nije voljan
braniti te ljude, oni bi barem morali imati pravo da sami sebe brane. Početkom maja 1993. godine
46 članova Kongresa pisalo je predsjedniku Clintonu u namjeri da ga potaknu da “osnaži svijest i
volju međunarodne zajednice.” (Ibidem, 54-56)
45
B. Simms, Najsramniji trenutak..., 55.
46
Ekonomsko-socijalni Savjet Generalne skupštine, Novo isključenje tzv. Jugoslavije, Oslobođenje
Broj 16119, 30. aprila 1993, 1.
• 380 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 381 •
zijad šehić
• 382 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
54
Bulletin..., 08.05. 1993, Nr 36, 315.
55
L. Silber-A. Litl, Smrt Jugoslavije..., 317.
56
B. Simms, Najsramniji trenutak…, 57, 69, 181...
57
Izjava američkog senatora Bajdena. Obeshrabrujuči mozaik ravnodušnosti. Oslobođenje, Broj
16132, 13. maja/svibnja 1993, 3. U toj se izjavi između ostalog navodilo: “Ne mogu da vam danas
ne izrazim svoju ozbiljnu zabrinutost zbog naših evropskih saveznika i njihovog ponašanja u vezi sa
bosanskim pitanjem… Ono na što ste vi naišli je obeshrabrujući mozaik ravnodušnosti, oklijevanja,
samozavaravanja i licemjerja… iskreno, nadao sam se da će će saveznici znati prepoznati nekoliko
realnosti. Prvo, da je pristup iscrtavanju mapa kako su to učinili Vance i Owen suštinski pogrešan.
Polazeći od premise da će Bosna biti podijeljena na etničke enklave, ovaj takozvani mirovni plan je
samo potakao nasilje umjesto da ga umanji. Drugo, ono sa čime smo suočeni, nije vjerski građanski
rat već očigledni čin srpskog ekspanzionizma i agresije, koji je sa svoje strane pokrenuo i hrvatske
apetite. Ovo nije nimalo više građanski rat no što su ga Njemačka, Austrija i Čehoslovačka imale
tokom tridesetih godina. Ovo je, kao što je bio slučaj, i tada, fašistička pošast, gdje religija nije
uzrok ratu već izgovor. Treće, da svjetska zajednica održavajući embargo na uvoz oružja protiv
• 383 •
zijad šehić
multietničke bosanske demokracije, čini akt moralnog silovanja. Vidim sada, da Evropljani na
jučerašnjem sastanku prihvataju Owenov stav da SAD nemaju nikakvog prava da govore o ovom
pitanju dok ne pošalju trupe. Nakon što su nam u Kuvajtu i Somaliji pridržavali kapute, oni sada
traže od nas da pošaljemo nekoliko hiljada vojnika na teren kako bismo imali pravo da govorimo i
kako bismo pomogli da se primijeni njihova nova zamisao “bezbjednih zona” za Bosance… Teško
mi je i da iskažem prezir prema evropskoj politici koja od nas sada traži da učestvujemo u nečemu
što postaje ozakonjenje srpske pobjede. Da ne brkamo pojmove, evropska politika koja se zasniva
na kulturnom i vjerskom sljepilu bila bi potpuno drugačija da su Muslimani agresori… U nedjelju,
mada štampa to nije ni zapazila, Vlada Bosne je tražila od njih da idu iz Bosne ukoliko se brinu
za bezbjednost svojih ljudi u slučaju da se ukine embargo. Smatram da oni moraju otići ukoliko
nastave da to koriste kao izgovor da bi se Bosanci lišavali temeljnog ljudskog prava na svoju odbranu
i odbranu vlastitog dostojanstva.”
58
Otvoreni sukob SAD-Evropa, Oslobođenje, ibidem, 3
59
G. Gustenau, Südslawische Lage, ÖMZ, 4/1993, 318-319.
• 384 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
U očima svjetske javnosti otkriće pokolja u Ahmićima 16. aprila 1993. kada je
ubijeno više od stotinu civila Bošnjaka, preko noći je promijnilo sliku o ratu u Bosni
i Hercegovini, u trenutku kada su SAD razmišljale o provođenju zračnih udara na
srpske položaje i prijetile skidanjem embargo na oružje za vladu RBiH. Izgledalo je
da se širenje rata i na srednju Bosnu, nakon pokolja u Ahmićima išlo na ruku onima
koji su tvrdili kako je u BiH riječ o građanskom ratu i kako ono potvrđuje oprav-
danost humanitarnog mandata UNPROFOR-a. Pokolj u Ahmićima bio je praćen
velikim publicitetom, a mnogi promatrači su počeli govoriti o podjednakoj krivnji
svih strana. Politika međunarodne zajednice a posebno odredbe Vance-Owenovog
plana su pothranjivale hrvatski ultranacionalizam. Oni su poticani da počnu provo-
diti politiku sličnu onoj koju je provodilo srpsko vođstvo. Taj događaj je potaknuo
Bošnjake na odmazdu pa je uskoro došlo do otvorenog rata.60
Na zasjedanju Savjeta EZ 10. maja 1993. godine o općim nadležnostima, uz prisu-
stvo posrednika EZ lorda Owena, ministri su se savjetovali o sukobima u bivšoj Jugo-
slaviji, naglašavajući potrebu multilateralnih akcija u okviru UN, slažući se za učešće
EZ u nadgledanju uvedenih sankcija protiv bosanskohercegovačkih Srba. Na sastanku
Savjeta Evrope, održanom 14. maja 1993. godine ministri su raspravljali o moguć-
nostima za zaustavljanje rata u BiH. Na sastanku su se predstavnici 29 zemalja EZ
izjasnili protiv ukidanja embarga na dostavu oružja Bosni i Hercegovini.61 Na sjednici
predstavnika EZ 18. maja 1993. godine naglašena je i dalja podrška Vance-Oweno-
vom planu. Istaknuto je da će EZ i dalje jačati pritisak na SRJ (Srbiju i Crnu Goru) i
bosanskohercegovačke Srbe, pri čemu ni jedna opcija nije trebala biti sključena. Osim
toga, dvanaestorica su ispoljila duboku zabrinutost napadima srpskih i hrvatskih voj-
nih snaga protiv bošnjačkog civilnog stanovništva u Bosni i Hercegovini.62
Devetnaestog maja 1993. godine u Rimu je održano savjetovanje ministara
spoljnih poslova članica EZ i ministara odbrane Zapadnoevropske unije, na kojem
je glavna tema razgovora bila situacija u Bosni i Hercegovini. Ministri su osudi-
li činjenicu da bosanskohercegovački Srbi još uvijek nisu prihvatili Vance-Owenov
plan, naglašavajući da posljednje sedmice održani referendum nema pravnu snagu
i njegov rezultat je stoga beznačajan. Oni su naglasili svoju neograničenu podrš-
ku za brzo provođenje Vance-Owenovog mirovnog plana i svih mjera predviđenih
od EZ, njenih članica i svjetske zajednice, koje mogu dovesti do političkog rješenja
trenutnog konflikta i osigurati fizičko i političko preživljavanje Bošnjaka. Ministri
su ukazali na to da protiv Srba ni jedna opcija, pa ni vojna, ne smije biti isključena,
a slagali su se sa time da svojom saradnjom sa SAD, Rusijom i drugim zainteresira-
nim stranama održavaju pritisak na SRJ i bosanskohercegovačke Srbe, privole ih da
60
C. Hodge, Velika Britanija i Balkan…, 136-148.
61
EA, 11/93, Z. 127.
62
EA, 12/93, Z. 140.
• 385 •
zijad šehić
prihvate Vance-Owenov plan i da oni odmah obustave svoje napade i politiku “et-
ničkog čišćenja.” Ministri su također osuđivali najnovije napade hrvatskih oružanih
snaga u Bosni i Hercegovini na bošnjačke civile i priključivali se oštroj opomeni EZ
i njenih članica Hrvatskoj, kojoj je zapriječeno mogućom reakcijom, ne promjene li
Hrvati svoje držanje. Istovremeno je od S. Miloševića zahtjevano da se svaka pomoć
bosanskohercegovačkim Srbima, izuzev humanitarne, obustavi.63 Narednog dana pot-
pisani su sporazumi sa Mađarskom, Rumunijom i Bugarskom, koji su trebali osigurati
striktno provođenje sankcija protiv SRJ.64
Dvadeset drugog maja 1993. godine ministri spoljnih poslova SAD, Francuske, Rusi-
je, Velike Britanije i Španije dogovorili su se na savjetovanju u Washingtonu o programu
u 13 tačaka za zaustavljanje ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini i zaštitu sigurnosnih
zona UN-a. Među predviđenim mjerama bilo je provođenje dugoročnog mira na osno-
vu plana Vance-Owena, kao i dostava humanitarne pomoći. Državni sekretar SAD W.
Christopher je odbio učešće američkih kopnenih vojnih snaga za uspostavu sigurnosnih
zona. SAD su ipak bile spremne pružiti zračnu podršku snagama UNPROFOR-a. Pre-
ma njegovoj izjavi SAD su snosile glavni teret za nadgledanje zone zabrane letenja iznad
Bosne i Hercegovine kao i za dostavu humanitarne pomoći (akcija Padobran). U izjavi
ministara pozvane su i druge zemlje da pruže konkretnu pomoć za uspostavu sigurno-
snih zona.65 Tvrdnja da je riječ o građanskom ratu, kojom je Velika Britanija sve češće
pravdala svoju politiku u Bosni i Hercegovini, podrazumjevala je manje obaveza me-
đunarodne zajednice za intervenciju, ograničavajući se na humanitarnu pomoć. Ona je
odigrala ključnu ulogu u Vijeću sigurnosti UN u vezi sa konačnim uobličavanjem Pro-
grama zajedničkog djelovanja, tako što je podržala politiku “zaštićenih zona” i ograničila
zračne udare samo na zaštitu postrojbi UN. Osim toga, bila je na čelu svih zemalja koje
su se protivile nacrtu rezolucije skupine nesvrstanih zemalja te je na sve moguće načine
zagovarala slanje što manjeg kontingenta za provođenje te politike.66
Narednog dana predsjednik Predsjedništva RBiH A. Izetbegović se u izjavi sta-
novništvu o Akcionom planu u Washingtonu izjasnio da je on neprihvatljiv, da
63
Bulletin..., 2. Juni 1993, Nr. 46, 497.
64
EA, 12/93, Z. 142.
65
Amerika-Dienst (USIS Amerikanische Botschaft in Bonn, Nr. 21, 26. 05. 1993; Gemeinsame
Erklärung von fünf Mitgliedern des UN-Sicherheitsrats über ein Aktionsprogramm zur
Befriedung Bosnien-Herzegowina, veröffentlicht am 22. Mai 1993. in Washington, D. C. EA,
18/1993., D. 373- D. 374). Dogovor iz Washingtona je imao za cilj da premosti podjele među
glavnim svjetskim silama, nakon što su Srbi odbili Vance-Owen plan. Bilo je to stvarno priznanje
postojećeg stanja, koje je ohrabrilo srpsko-hrvatske planove o podjeli RBiH. U Evropi su ga napali
Njemačka, Nizozemska, Italija, predsjedništvo EZ (kojoj je predsjedala Danska), predsjednik
Evropske komisije Jacques Delors, povjerenik EZ Hans van den Broek, povjerenik UN za ljudska
prava Tadeusz Mazowiecki, zatim nesvrstane zemlje i Organizacija islamske konferencije, kao i sam
David Owen, koji je u pregovorima ostao po strani. (C. Hodge, Velika Britanija i Balkan, 148).
66
Ibidem, 155.
• 386 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 387 •
zijad šehić
Na zahtjev zemalja članica OIC u New Yorku je 26. maja 1993. održan sastanak
kontakt-grupe OIC sa ambasadorima pet zemalja čiji su ministri spoljnih poslova
donijeli program zajedničke akcije. Svih pet ambasadora su uložili dosta truda da
uvjere svoje sagovornike iz OIC da je plan prvi korak za sprovođenje mjera koje će,
nakon što zaustave ubijanje, otvoriti put za sve ostale neophodne poteze i akcije.
Ipak su i akcenti petorice ambasadora bili različiti i ukazivali su na različite stavove.
Ambasadorica SAD Medline Albright je istakla da ne odbacuje ni jednu od solucija,
nego želi da se pojača pritisak na Srbe. Francuski ambasador Jean Bernard Merime
je uspostavljanje sigurnosnih zona označio kao privremeni korak čiji je cilj ne samo
da se sačuva civilno stanovništvo nego i da se sačuva teritorij RBiH, koji se sve više
smanjuje. Ruski ambasador Jurij Voroncov branio je ideju o upućivanju promatrača
na granicu SRJ, naglašavajući da će promatraći biti postavljeni i na granice između
Hrvatske i RBiH. Britanski ambasador David Haney je nadglasio da je program
spektar različitih mjera sračunat da pojača pritisak na Srbe i omogući pripremu za
izvođenje mnogo obuhvatnijeg plana za pacifikaciju i trajni sporazum o Bosni i Her-
cegovini. Španski ambasador je u svojoj izjavi navodio da je osnovni smisao ovih
aktivnosti bio da se sačuva jedinstvo međunarodne zajednice. Predstavnik Turske je
praktično izrazio mišljenje svih predstavnika OIC, rekavši da je njegova vlada du-
boko razočarana najnovijim programom, koji ona ne može prihvatiti i odbija svaku
politiku svršenog čina. Predstavnici OIC su posebno izrazili spremnost i zahtjev
da daju trupe za mirovne snage u BiH, a predstavnik Turske je podvukao da su one
spremne i da sasvim zamijene UNPROFOR u BiH ukoliko je njegova sigurnost
prepreka strožijim akcijama međunarodne zajednice.72
Nakon dosta dramatičnog preglasavanja i neutralisanja otpora koji je dolazio
naročito od socijalističkog bloka iz Evropskog parlamenta u Bruxellesu je 28. maja
1993. usvojena Rezolucija o BiH, kojom se davala podrška suverenoj Republici Bo-
sni i Hercegovini kao međunarodnom subjektu. Istim dokumentom parlamentarci
su izrazili čuđenje da su učesnici sastanka u Washingtonu svojim dogovorom prak-
tično željeli priznati status quo u RBiH, tako što će omogućiti zadržavanje teritorija
osvojenih silom. Evropski parlament nije odstupao od RBiH kao multikulturalne i
multinacionalne zajednice i u tom smislu je podržavao nastojanja njenih legalnih
organa da očuvaju državu kao takvu.73
Zajednička strategija koja je došla na inicijativu Rusije, dobijala je sve širi front
zajedničkog otpora članica UN, izvan kruga Petorke, praveći razdor i unutar svake
72
S astanak članica Islamske konferencije i Petorice. Program svršenog čina. Oslobođenje, Broj
16146, 27. maja 1993, 3.
73
Evropski parlament usvojio rezoluciju o BiH. Očuvati suverenu državu BiH, Oslobođene, Broj
16148, 29. maja 1993, 1. Na ovakvu odluku Evropskog parlamenta je bitno utjecao preliminarni
izvještaj njegove delegacije, koja je 10. i 11. maja boravila u Sarajevu i na licu mjesta se uvjerila u
ispravnost politike bosanskohercegovačkih zvaničnih organa.
• 388 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 389 •
zijad šehić
• 390 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
Nakon višemjesečne pauze u Ženevi se 12. juna 1993. godine sastalo Predsjedniš-
tvo RBiH u kompletnom osmočlanom sastavu. Kopredsjednik D. Owen je iznio pri-
jedlog da umjesto postojećeg Predsjedništva imenuje koordinaciono tijelo u čiji sastav
bi u ime srpskog naroda ušli Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević.
Taj prijedlog predstavnici HDZ Miro Lasić i Franjo Boras su svesrdno podržali, uslov-
ljavajući svoj ostanak u Predsjedništvu njihovim imenovanjem u koordinaciono tijelo
koje bi de facto rukovodilo kompletnom situacijom u Bosni i Hercegovini.82
U periodu od 12. do 19. juna 1993. godine predsjednik RBiH A. Izetbegović je
u susretu sa nekoliko državnika pokušao da se založi za ukidanje embarga na dosta-
vu oružja vladinim snagama u RBiH. U razgovoru sa francuskim predsjednikom
Mitterrandom 12. juna 1993. godine zamolio ga je da se založi za skidanje embar-
ga.83 Nakon toga predsjednik A. Izetbegović se 18. juna susreo sa španskim pred-
sjednikom vlade F. Gonzalesom i ministrom spoljnih poslova Javierom Solanom,
koji se izjasnio da je protiv podjele Bosne i Hercegovine u tri odvojene države., ali je
istovremeno i odbio zahtjev za skidanje embarga.84 Nakon toga predsjednik Pred-
sjedništva RBiH A. Izetbegović je posjetio Tursku, gdje je također tražio skidanje
embarga na isporuku oružja.85
Ohrabreni prećutnim stavom međunarodne zajednice na srpska osvajanja u
istočnoj i srednjoj Bosni te činjenicom da su bosanski Srbi mogli nekažnjeno odba-
citi Vance-Owenov plan, F. Tuđman i S. Milošević su počeli zajedno sa M.Bobanom
i R. Karadžićem težiti nagodbi koja bi vodila definitivnom raspadu Bosne i Her-
cegovine. Ti novi prijedlozi su uključivali masovno preseljenje stanovništva i stva-
ranje tri nacionalno homogene republike. Uz posredovanje lorda D. Owena i T.
Stoltenberga,86 Tuđman i Milošević su se 16. juna 1993. godine dogovorili o izradi
novog mirovnog plana. On je predviđao konfederalnu državu, koja bi se sastojala
iz tri nacionalne republike. Dok je Vance-Owenov plan predviđao regionalizaciju
RBiH u deset etnički miješanih kantona, povezanih u labavu konfederaciju, novi
plan je predviđao Uniju sastavljenu od tri konstitutivne republike.87 Na završetku
pregovora lord Owen je izjavio da je Vance-Owenov plan za očuvanje multiet-
ničke države propao, savjetujući Bošnjacima da nove prijedloge ozbiljno uzmu u
82
redsjedništvo jednoglasno - obustava svih sukoba, Oslobođenje, Broj 16164, 14. juna/lipnja 1993, 1.
P
83
EA, 13-14/93, Z. 148.
84
Ibidem, Z. 154
85
Ibidem, Z. 155.
86
Kopredsjednik Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji Cyrus Vance, 66-godišnji bivši državni
sekretar SAD se povukao, želeći da u budućnosti više vremena posveti privatnom životu. To mjesto
je prihvatio norveški ministar spoljnih poslova Torvald Stoltenberg. (Oslobođenje, Broj 16092, 3.
aprila/travnja 1993, 1.
87
EA, 16/93., Z. 183-184.
• 391 •
zijad šehić
• 392 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
Povjerenik EZ, Hans van den Broek je ustvrdio kako međunarodna zajednica
mora ili braniti građane RBiH ili im priznati pravo na samoodbranu. Evropski par-
lament se oglasio snažnim kritikama na račun posrednika D. Owena, koji je i dalje
imao glavnu ulogu u mirovnim pregovorima, zbog snažne podrške Velike Britani-
je.91 Vijeće sigurnosti UN je 20. juna osudio srpske napade na Sarajevo, zahtijevajući
podizanje opsade. Srbima i Hrvatima je prebačeno da sprječavaju dostavu humani-
tarne pomoći za Sarajevo.92
Susret šefova država i vlada EZ održan je u Kopenhagenu od 21. do 23. juna 1993.
Glavna tema razgovora na zasjedanju su bile privredna situacija u EZ i rat u bivšoj
SFRJ. Ministri EZ su na ovom zasjedanju naglašavali da je državno jedinstvo Bosne
i Hercegovine i nakon propasti Wance-Owenovog plana osnova za svako mirovno
rješenje. Naglašeno je da neće biti prihvaćeno od Hrvata i Srba diktirano rješenje
na račun Bošnjaka. Vijeće Evrope je pokazalo svoju odlučnost da se svako mirov-
no rješenje mora temelji na nezavisnosti, suverenitetu i teritorijalnoj nepovredivosti
Bosne i Hercegove, na zaštiti ljudskih prava i nepriznavanju nasilno zauzetih oblasti.
Vijeće se također priključilo zahtjevu Vlade RBiH za hitno primirje radi dostave
humanitarne pomoći bosanskohercegovačkom stanovništvu, naglašavajući da je za
siguran prolaz humanitarnih konvoja potrebna široka međunarodna podrška.93 Na
sastanku sa predsjednikom Predsjedništva RBiH A. Izetbegovićem evropska Trojka
je odbila zahtjev za skidanje embargo na uvoz oružja za RBiH, pa je njemački mini-
star Hellmut Kohl ostao izolovan sa svojim zahtjevom.94
Tridesetog juna 1993. godine Vijeće sigurnosti UN je odbilo prijedlog da se ski-
ne embargo na uvoz oružja za Vladu RBiH. Od 15 članova Savjeta sigurnosti samo
je šest bilo za (SAD i još pet zemalja), dok su Rusija, Kina, Velika Britanija, Francu-
ska i Španija bile suzdržane, braneći svoj stav sa argumentom da bi to ugrozilo nji-
hove vojnike angažirane u Bosni i Hercegovini. Pred sjednicu Vijeća sigurnosti na
Zapadu su lansirana čak četiri scenarija kojim se predviđalo šta će se desiti u slučaju
skidanja embarga, u suštini samo dva a ostali su varijanta prethodnih. Oni su sadr-
žavali elemente koje su zapadni političari najčešće isticali – da će skidanje embarga
samo dovesti do još većih ubijanja i da će biti ugrožena sigurnost njihovih trupa u
Bosni i Hercegovini.95
• 393 •
zijad šehić
• 394 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
podizanja embargo na oružje, dok je Velika Britanija cijelo vrijeme bila protivnik. Svojim
tvrdnjama da je u pitanju “građanski rat uvjetovan vjekovnom mržnjom”, britanski pred-
sjednik vlade John Major je oblikovao politiku Zapada, sprečavajući promjenu međuna-
rodnog stave o zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Zajedno sa Francuskom i Rusijom, u
junu 1993. godine Velika Britanija je blokirala namjeru za skidanje embarga, na koju je
H. Kohl pristao u interesu zajedničke evropske politike.98
Promjena držanja svjetske zajednice prema zbivanjima u Bosni i Hercegovini se
uskoro jasno pokazala. Na sastanku šefova Vlada sedam vodećih industrijskih zema-
lja svijeta i EZ, održanom u Tokiju od 7. do 9. jula 1993. godine u političkoj deklara-
ciji “Za sigurniji i humaniji svijet” objavljenoj drugog dana trodnevne konferencije,
učesnici su usvojili nekoliko zaključaka. Suočeni sa sve bržim pogoršanjem situacije
u bivšoj Jugoslaviji, oni su reafirmisali svoju odlučnost da se očuva teritorijalni inte-
gritet Bosne i Hercegovine i da se situacija razriješi na osnovu principa Londonske
konferencije. Oni se nisu slagali sa rješenjem koje diktiraju Srbi i Hrvati na račun
Bošnjaka i nisu prihvatali nikakvo teritorijalno rješenje bez saglasnosti sve tri strane.
Naglasili su da ako Srbi i Hrvati ustraju u komadanju RBiH kroz promjenu granica
silom ili etničkim čišćenjem, suočit će se sa bojkotom međunarodne zajednice i neće
moći očekivati nikakvu ekonomsku ili trgovačku pomoć, posebno u obnovi. Učesni-
ci su insistirali da Rezolucije Vijeća sigurnosti UN moraju biti primjenjene odmah,
kako bi se zaštitili civili i obavezali su se da će pomoći generalnom sekretaru UN
da primijeni rezoluciju 836 Vijeća sigurnosti UN slanjem trupa, zračnom zaštitom
snaga UNPROFOR-a, finansijskim i logističkim doprinosima ili odgovarajućom
diplomatskom akcijom. Postignuta je saglasnost i o tome da sankcije treba održavati
sve dok se ne ostvare odgovarajuće rezolucije Vijeća sigurnosti UN. Naglašeno je i
da treba povećati priliv humanitarne pomoći.99
Osmog jula 1993. godine održana je konsultativna sjednica Predsjedništva RBiH,
kojoj su prisustvovali i predstavnici parlamentarnih opozicionih stranaka, na kojoj se
razgovaralo o prijedlogu F. Tuđmana i S. Miloševića o konfederalizaciji Bosne i Her-
cegovine na etničkom principu. Istaknut je jedinstven stav da se ne mogu prihvatiti
oni prijedlozi koji bi vodili razgradnji i dokidanju Bosne i Hercegovine kao države,
niti prihvatiti faktičko stanje do kojeg je došlo genocidnim radnjama i drugim vrstama
ratnih zločina i silom zauzetih prostora. Međutim, trebalo je prihvatiti i najozbiljnije
razmotriti svaku inicijativu koja bi što prije mogla dovesti do pravičnog mira i prestan-
ka stradanja ljudi.100 Na sjednici Predsjedništva RBiH, održanoj 10. i 11. jula 1993.
98
Norman Cigar, Genocid u Bosni. Politika “etničkog čišćenja”, Sarajevo, 1998, 205.
99
EA, 15/93, Z. 174; Deklaracija “Grupe 7” o BiH. Odbačen diktat Srbije i Hrvatske, Oslobođenje,
Broj 16189, 9. jula/srpnja 1993, 1.
100
Sastanak Predsjedništva BiH i parlamentarnih stranaka. Razmotriti svaku inicijativu, Oslobođenje,
Broj 16189, 9. jula/srpnja 1993, 1.
• 395 •
zijad šehić
• 396 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
104
Britanija se ponovo okreće BiH. Tačerova kritikuje EZ. Oslobođenje, Broj 16203, 23. jula/srpnja
1993, 3. Tom prilikom je izjavila: “Ja govorim što govorim. Ne da bih napala Mejdžora, već
zato što ne mogu da vjerujem da Evropa može da dozvoli “etničko čišćenje” u svom srcu. Na tlu
Evrope u ovom vijeku smo se borili u dva svjetska rata da bi napravili svijet u kome će vladati mir
i demokratija. Evropskoj zajednici nedostaje liderstvo. Odlučivanje konsenzusom je farsa jer će se
uvijek naći neko ko će podržati liniju da ne treba ništa učiniti. Bosanci su to platili krvlju.”
105
Zahtjev kongresmena i senatora Klintonu. Srbima ultimatum – Ovenu suspenzija, Oslobođenje,
Broj 16205, 25. jula/srpnja 1993, 1.
• 397 •
zijad šehić
bilo osigurano.106 Posrednici Owen i Stoltenberg su 30. jula 1993. godine obznanili
da su se predstavnici sve tri strane u osnovi dogovorili o ustavno-pravnoj strukturi
BiH. Prema tome, Bosna i Hercegovina ostaje država u međunarodno priznatim
granicama. Sastojaće se od tri republike, koje ne smiju biti zasnovane isključivo na
nacionalnoj osnovi. Međunarodni subjektivitet će pripadati državi Bosni i Herce-
govini, koja ostaje članica Ujedinjenih nacija.107 Granice republika su trebale biti
predmet daljih pregovora.108 U to vrijeme vojska SR je pokrenula veliku ofanzivu na
području Igmana, odakle se mogao nadzirati glavni smjer opskrbe Sarajeva. Nakon
što je gotovo 2000 granata ispaljeno na položaje ABiH predsjednik A. Izetbegović
je napustio pregovore u Ženevi dok se srpske trupe ne povuku sa Igmana. Pred-
sjednik SAD Bill Clinton je za neuspjeh pregovora okrivio protivljenje evropskih
zemalja skidanju embarga, preispitujući mogućnost razbijanja opsade, uključujući
i jednostranu vojnu intervenciju.109 Nakon principijelnog slaganja Velike Britanije
i Francuske američki dužnosnici su objavili kako neposredno predstoji djelovanje
zračnih snaga u slučaju da srpske snage nastave stezati obruč oko Sarajeva. Nakon
sporazuma po kojem su Srbi Igman prepustili postrojbama UN utišali su se zahtjevi
za zračnim udarima. U međuvremenu je postignut dogovor po kojem će u svakoj
vojnoj akciji zajednički odlučivati NATO i UN. Budući da su se javljale sve dublje
razlike između Velike Britanije i SAD u vođenju politike prema Bosni i Hercegovi-
ni, za NATO savez i UN je razrađen poseban projekat “dvostrukog ključa.” Kada se
9. avgusta sastao NATO, nacrt deklaracije je razvodnjen, pa se priznalo da ne postoji
volja za pokretanjem zračnih udara. Naredni mjesec su propali mirovni pregovori.
Sarajevo je ostalo pod opsadom, artiljerijski napadi su se privremeno utišali, ali je još
jednom izbjegnuta opasnost od zračnih udara na srpske položaje.110
Nakon vanredne sjednice Savjeta NATO-a posvećenoj situaciji u Bosni i Herce-
govini i podršci ženevskim mirovnim pregovorima, održanoj u Bruxellessu 2. avgu-
sta 1993. godine generalni sekretar Manfred Wörner je 2. avgusta 1993. godine dao
izjavu za štampu. Naglasio je da Savjet NATO-a podržava pregovore u Ženevi koji
teže da se postigne pravedno rješenje prihvatljivo za sve, a koje počiva na principima
Londonske konferenije. Istakao je da je NATO spreman učestvovati u praktičnom
106
ustav E. Gustenau, Südslawische Lage, u: Österreichische Militarzeitschrift, Wien, 6/1993, 550.
G
107
BiH ostaje država. Oslobođenje, broj 16211, 31. jula 1993, 1. U intervjuu za Radio-televiziju BiH
predsjednik Predsjedništva RBiH A. Izetbegović je izjavio: “Glavni cilj na pregovorima je bio da
BiH opstaje kao država, jer su tendencije bile da se ona demontira i da se od nje stvore tri države
koje bi bile vrlo labavo vezane u nekakvu konfederaciju. To nam je nakon četiri dana vrlo teških i
napornih pregovora i uspjelo – ona je definirana kao država. Ostalo je da se čitav niz detalja u toj
konstrukciji popuni.”
108
EA, 17/93, Z. 184.
109
C. Hodge, Velika Britanija i Balkan..., 163.
110
Ibidem, 168.
• 398 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 399 •
zijad šehić
115
S tav američke vlade. BiH mora ostati jedna država, Oslobođenje, Broj 16231, Sarajevo 20. avgusta
/kolovoza 1993, 1.
116
EA, 18/93, Z. 203- 204.
117
Ivica Mišić, Stoltenbergov izvještaj Vijeću sigurnosti – Ženevske mape – rezultat dogovora,
Oslobođenje, Broj 16234, 23. avgusta/kolovoza 1993, 4.
• 400 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
118
esolution 859 (1993.) des Sicherheitsrats der Vereinten Nationen über die Entwicklung des
R
Krieges in Bosnien-Herzegowina, verabschidet am 24. August 1993. in New York, EA, 7/1994.,
D. 217- D 219.
119
I. Mišić, Američke trupe u BiH?, Oslobođenje, Broj 12243, 1. septembra/rujna 1993, 1.
• 401 •
zijad šehić
• 402 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 403 •
zijad šehić
128
C. Hodge, Velika Britanija i Balkan..., 161-162.
129
Predsjednik Predsjedništva BiH razgovarao sa Generalnim sekretarom UN. Pospješiti mirovni
proces. Oslobođenje, Broj 16253, 11. septembra/rujna 1993, 1. .
130
Ministri spoljnih poslova EZ. Povećati pritisak na Hrvate, Oslobođenje, Broj 16253, 11.
septembra/rujna 1993, 1.
131
Manfred Wörner – Zapad zatajio u posredničkim naporima, Oslobođenje, Broj 16253, 11.
septembra/rujna 1993, 1.
• 404 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
132
Oslobođenje, broj 16253, 11. septembra/rujna 1993, 1.
133
Džon Šalikašvili o američkom učešću u združenim snagama. Za brzu i uspješnu akciju,
Oslobođenje, Broj 16267, 24. septembra/rujna 1993, 1.
134
Vlada SAD testira raspoloženje Kongresa. Vojna podrška dogovorenom miru, Oslobođenje, Broj
16268, 25. septembra/rujna 1993, 1.
• 405 •
zijad šehić
99 godina korištenje slobodne trgovačke zone u luci Ploče, a Srbi i Hrvati su trebali
učiniti i teritorijalne ustupke.135
Dvadeset prvog septembra 1993. godine počelo je tromjesečno zasjedanje Ge-
neralne skupštine UN. Predsjednik SAD Bill Clinton je na konferenciji za štampu
održanoj 27. septembra naveo uvjete za učešće SAD mirovnim trupama u Bosni i
Hercegovini. Između ostalog bila je potrebna jasna definicija zadatka, komande i
kontrole trupa, jasan termin operacije, kao i jasna strategija i troškovi operacije.136
Posrednici mirovne konferencije u Ženevi T. Stoltenberg i lord D. Owen su
22. septembra 1993. godine vodili razgovore u glavnom sjedištu NATO-a o mi-
rovnoj misiji u Bosni i Hercegovini. Oba posrednika su se složila da samo NATO
može iznuditi mir. Generalni sekretar NATO-a je podvukao spremnost saveza da
nakon sporazuma o miru stavi na raspolaganje vojnike pod mandatom UN, na-
glašavajući da će NATO uputiti trupe u BiH samo pod jasnim mandatom i jasnim
nalogom, te na ograničen vremenski rok.137
Na konferenciji za medije održanoj 28. septembra 1993. članovi Inicijativnog
odbora Svebošnjačkog sabora predočili su rezultate tajnog glasanja o tome da li
treba prihvatiti najnoviju verziju ženevskih dokumenata. Predsjedavajući Sabora
dr Enes Duraković je saopćio sljedeće rezultate: za prihvatanje dokumenata glasa-
la su 53 sabornika (15,18%), protiv je bilo 78 (22,36%) a 218 sabornika (62,46%)
izjasnilo se za prihvatanje ženevskih dokumenata, uz uvjet vraćanja silom okupira-
nih teritorija na kojima je bošnjačko stanovništvo bilo većinsko.138
Dvadeset osmog septembra 1993. godine u Sarajevu je započelo zasjedanje
Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, na kojem je razmatran Ženevski mi-
rovni plan i personalne promjene u Predsjedništvu. Uvodno izlaganje za raspravu
o mirovnom planu podnio je predsjednik A. Izetbegović, u kojem je iznio osnovne
elemente plana, kritički osvrt na taj dokument i njegovo lično viđenje onog što se
nudi. Nakon dvodnevnog zasjedanja Skupštine Bosne i Hercegovine obznanjeni
su rezultati glasanja poslanika. Na konferenciji za medije predsjednik Skupštine
Miro Lazović je saopćio da je Skupština RBiH, uvažavajući stavove Bošnjačkog
sabora, političkih stranaka i pokreta, udruženja građana i mišljenja poslanika,
donijela nekoliko odluka i stavova. Izjašnjavajući se o ponuđenom ugovoru že-
nevskih dokumenata, 58 poslanika je glasalo za potpisivanje, uz uvjet povratka
135
EA, 19/93, Z. 235.
136
EA, 20/93, Z. 229-230
137
Ibidem, Z. 234
138
Svebošnjački sabor donio odluku – Vraćanje otetog pa potpis, Oslobođenje, broj 162272, 29.
septembra/rujna 1993, 1. Na kraju zasjedanja Svebošnjačkog sabora aklamacijom je usvojena
izjava kojom je muslimanskom narodu vraćeno historijsko ime Bošnjaci, kao oznaka nacionalnog
identiteta.
• 406 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
• 407 •
zijad šehić
• 408 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
146
A, 22/93, Z. 249; Izetbegović i Tuđman sastali se u Beču. Teritorije na arbitraži, Oslobođenje,
E
Broj 16281, 9. X 1993, 1.
147
EA, 23/93, Z. 261.
148
L. Silber - A. Litl, Smrt Jugoslavije..., 338-339.
149
Bulletin..., 10. November 1993, Nr 99, 1.109.
• 409 •
zijad šehić
150
EA, 7/1994, D. 221- D. 222.
151
U Ženevi završen sastanak o dostavi humanitarne pomoći. Deblokada u šest tačaka, Oslobođenje,
Broj 16321, 19. XI 1993.
• 410 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
152
G. Gustenau, Sűdslawische Lage..., ÖMZ, 2/1994, 167.
153
Ministarski sastanak “Dvanaestorice” u Luksemburgu o ukidanju sankcija protiv krnje Jugoslavije.
Unija za, Vašington protiv, Oslobođenje, Broj 16325, 23. XI 1993, 1.
154
Voren Kristofer, Sankcije su korisne pregovorima, Oslobođenje, Broj 16326, 24. XI, 1.
• 411 •
zijad šehić
• 412 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
158
Ministarski sastanak EU u Briselu, Oslobođenje, Broj 16344, 12. XII 1993, 1. Humanitarni konvoji
su suspendirani u BiH od 25. oktobra, kada je jedan danski vozač kamiona iz konvoja ubijen.
159
EA 7/1994, D. 222-D.226.
160
EA, 2/94, Z. 11.
• 413 •
zijad šehić
stavove i mišljenja vojnih stručnjaka, kao i glavnih svjetskih sila.161 Dok su zemlje čla-
nice EU uglavnom podržavale mirovni proces i embargo na isporuku oružja, Velika
Britanija je bila jedina zemlja koja se dosljedno protivila vojnoj intervenciji, zalažući se
za skup političkih mjera koje su pridonosile produbljivanju rata i učvršćivanju srpskih
teritorijalnih osvajanja. Na kraju 1993. došlo je do potpune fragmentacije u institucio-
nalnom odlučivanju, što je nepovoljno utjecalo na odnose Ujedinjenih nacija i NATO
saveza, dovodeći u pitanje ulogu NATO-a u novom svjetskom poretku po završetku
Hladnog rata.162 Krajem decembra 1993. Vlada R BiH je obavijestila Vladu Velike
Britanije da je odlučila da neće povesti pravni postupak protiv nje kod Međunarod-
nog suda pravde. U skladu sa ovom odlukom, dvije vlade su se smatrale obaveznim, da
postignu skoro političko rješenje putem pregovora. U tom kontekstu one su ponovo
potvrđivale svoju podršku inicijativi Evropske unije, koja se trebala razmatrati na sa-
stanku u Bruxellesu. One su osuđivale sva neprijateljska djelovanja koja vrše susjedne
zemlje i podržavale trenutnu obustavu neprijateljstava na tlu cijele Republike Bosne i
Hercegovine. Vlada Velike Britanije se obavezala da će dati veliki doprinos zajedničkoj
akciji Evropske unije za podršku u dostavljanju humanitarne pomoći.163
Zvanična korekcija prijedloga mapa razgraničenja je učinjena na ministarskom
sastanku članica Evropske unije, održanom 22. decembra 1993. godine, na kojem je
zaključeno da republika sa većinskim bošnjačkim stanovništvom obuhvata 33,33%,
sa većinskim hrvatskim stanovništvom 17,50%, a oko 49,17% sa većinskim srpskim
stanovništvom. Nakon ovih korekcija problemi teritorijalnog razgraničenja su redu-
cirani samo na kvalitet, odnosno definiranje granica republika prema kvantitativnom
učešću svake od njih u ukupnoj teritoriji BiH. Međutim, ni nakon nastavka pregovora
nije postignuta saglasnost oko petnaest spornih područja, tako da se u okviru Owen-
Stoltenbergovog plana nije zvanično ni pojavio finalni prijedlog razgraničenja prema
kvantitativnim omjerima sa ministarskog sastanka Evropske unije u Bruxellesu.164 Na
ovom sastanku dogovoreno je održavanje primirja u Bosni i Hercegovini za vrijeme
božičnih praznika, kao i početak novog kruga pregovora u januaru 1994. godine.165
161
C. Hodge, Velika Britanija i Balkan..., 174.
162
Ibidem, 175.
163
Zajednička izjava Vlade RBiH i Velike Britanije, rješenje u pregovorima, Oslobođenje, Broj
16355, 23. XII 1993, 1.
164
Kasim Begić, Bosna i Hercegovina..., 160.
165
EA, 2/94, Z. 11..
• 414 •
Republika Bosna i Hercegovina i međunarodna diplomatija 1993. godine
Zijad Šehić
Republic of Bosnia and Herzegovina and international diplomacy in 1993
Summary
During 1993 two options of Bosnia and Herzegovina’s future became distincti-
vely apparent. On one side was the policy of destruction of its state structure, and on
the other were the efforts to preserve it. The reactions of the international commu-
nity on the military and political events in Bosnia and Herzegovina were reduced to
verbal threats and the delivery of humanitarian aid. While Milošević and Tuđman
acquiescently worked on the annihilation of its historical being and definitive rea-
lisation of their state projects, the United States carefully, step by step, began achie-
ving their own goals. The key moment for the conservation of the state structure of
Bosnia and Herzegovina was encapsulated in the message of the G7 member states,
which made clear that the plans of Milošević and Tuđman would not be accepted.
This strengthened the position of pro-Bosnian forces and a plan to protect its state
structure was profiled through its official state institutions.
Europeans considered that the Serbs won the war in Bosnia and Herzegovina
and that the present status should be legalized. France and Great Britain, who pro-
vided the largest contingents to UNPROFOR, were determined to oppose all mea-
sures which could cause attack on them, demanding their withdrawal together with
the humanitarian organizations, using their presence as an instrument for passing
of political decisions. The United States conducted a policy of helping the Bosnian
government to establish a military balance through the breaking of the arms embar-
go and using air force to stop the Serb aggression and defend the protected zones.
• 415 •
Prikazi, recenzije i osvrti
• 417 •
prikazi
• 419 •
prikazi
212. godine kada je proces romanizacije već Todd L. VanPool and Robert D.
prilazio kraju. Knjiga je potkrijepljena i sli- Leonard, Quantitative Analysis
kama spomenika, kao i prijevodima tako da in Archaeology, Wiley-Blackwell,
je i čitaocima koji nisu stručnjaci iz oblasti Oxford, 2011,
epigrafike znatno olakšano izučavanje spo- 350 str.
menika i korištenje ovog djela.
The development of interdisciplinary re-
Još je potrebno istaknuti da se autor izu-
search methods in archaeology is equivalent
čavajući geografsku rasprostranjenost epi-
to the increase in new understandings lead-
grafskih spomenika u značajnoj mjeri bavio
ing to the transformation of the perception
i topografijom izučavanog područja, te ubi-
in archaeology. It closes the old questions and
kacijom antičkih naselja na ovim prostorima.
opens new ones. Going through such a proc-
Stoga se ovaj rad može koristiti i pri izučava-
ess, the archaeological statistics have been
nju naselja i komunikacija antičke Bosne, ali
producing new data and insights in the sci-
se iz njega mogu koristiti i podaci vezani za
ence of archaeology. Throughout the whole
ekonomiju, stanovništvo, te brojne druge se-
book, Todd. L. VanPool and Robert D. Leon-
gmente antičke prošlosti ovih prostora.
ard, have achieved their objectives of getting
Iz svega navedenog može se zaključiti da familiar with and elaborating on mathemat-
je djelo Antiqui Homines Bosniae jedno od ics used in archaeology, using examples both
najvrjednijih djela objavljenih do sada koja students and archaeologists can generally
se bave antičkom historijom na tlu Bosne, te relate to, distinguishing between the applica-
da je autor svojim trudom značajno dopri- tion and the efficiency of statistic techniques
nio rasvjetljavanju problema romanizacije, in the quantitative analysis, understanding
prihvatanja rimske civilizacije na ovim pro- the quantitative analysis of data by students
storima, ali i poznavanju raznih segmenata aimed at the improvement in their critical
društva antičke Bosne. Treba istaknuti da thinking regarding the analysis, and intro-
je knjiga pisana svestrano, te da se dotiče ducing the issue of statistical sample.
raznih aspekata antičkog društva, ali ipak
Todd L. VanPool, Assistant Professor
dovoljno koncizno i jasno tako da se ipak
in the Department of Anthropology at the
ne gube njena osnovna nit i misao. Sva djela
University of Missouri, and Robert D. Leon-
koja se u budućnosti budu bavila ovim po-
ard, retired professor from the Department
dručjem i problematikom epigrafskih spo-
of Anthropology at the University of New
menika na ovom području, te budu nasta-
Mexico, divided the book into sixteen chap-
jala kao rezultat novih saznanja, mogu biti
ters discussing the process of analysis and the
smatrana kao svojevrsni dodatak ili nado-
hierarchy of the complexity of methods step
puna ovome djelu. Zahvaljujući ovoj knjizi
by step. Every chapter is further divided into
uspostavljeni su temelji za daljnje izučavanje
a number of subchapters systematically deal-
epigrafskih spomenika na području ne samo
ing with the particular subject matter. There
Bosne nego i ostatka Dalmacije, pri tome
is a distinctive feature differentiating this
uvažavajući eventualna nova saznanja iz ove
book from a large number of works dealing
oblasti. with this subject. It is the authors’ assump-
senaid bolić tion about the lack of knowledge in statis-
tics related to the mathematical analysis and
• 420 •
prikazi
• 421 •
prikazi
• 422 •
prikazi
je u šezdesetim godinama prošloga vijeka, kao što su kopče, pafte i aplikacije, s tim što
prilikom analize materijala vizantijskog stila su među obrađenim arheološkim nalazima
kod istraživača sa šireg balkanskog prostora, sa vizantijskim obilježjima uočena jedino
osim isticanja vizantijske komponente, pri- dugmad. U daljem procesu autorica je za
sutno i naglašeno nacionalno tumačenje obli- svaku od postojećih vrsta uradila tipologiju
ka nakita. Takav stav dosta dugo se zadržao oblika, sa veoma detaljnom serijacijom uz
kroz upotrebu termina starosrpski i starohr- utvrđivanje osobenosti u pogledu morfo-
vatski nakit. Evidentno je, da su sedamdese- logije, načina izrade i dekoracije. Također,
te i osamdesete godine XX vijeka označile i u ovom poglavlju autoricad pokušava na-
najveći napredak u proučavanju vizantijskih praviti otklon od ustaljenih termina, poput
tema, zahvaljujući rezultatima arheoloških termina naušnica, smatrajući ga upitnim sa
iskopavanja nekropola, naselja i manastir- aspekta terminologije koja nije usklađena,
skih kompleksa i detaljnijoj obradi materija- sa drugim opštim nazivima, npr. minđuše i
la vizantijskog stila, ali da se u spomenutim oboci, koji sugerišu način nošenja određe-
decenijama napravio i iskorak naprijed po- nog nakita. Dajući objašnjenja za određe-
kušavajući izdvojiti pojedine vrste u okviru ne skupine nakita, poput termina naušni-
nakita, radioničko porijeklo, puteve dolaska ca, minđuša i sljepočničarka, autorica se u
na područje Srbije, kao i uzore na kojima ovom radu opredjeljuje za termin naušnica.
je nastala i razvijala se domaća umjetnost. Ista terminološka nedoumica je i oko naru-
Autorica ističe da su predmeti vizantijskog kvica, budući da je taj opšti naziv korišten
kulturnog kruga zapaženi na gotovo svim do za nakit od različitih materijala, od tkanine
sada istraženim arheološkim lokalitetima na i metala, svojevremeno je uveden naziv griv-
području Srbije na kojima su postojali kul- na kao termin za samostalni ukras nošen
turni slojevi iz razdoblja srednjeg vijeka, ali pretežno iznad šake. Kako se nalaz “pravih”
i da je brojnost nalaza značajna i primjetna narukvica, onih od tkanine, nije sačuvao,
samo na području južno od Dunava, što je tako je u savremenoj arheološkoj literaturi
prema autorici refleksija političkih događaja naziv narukvica ostao kao češći za samostal-
i situacija tokom srednjeg vijeka ali i druga- ni ukras izrađen od metala i stakla, dok se
čijih vidova kulturnih uticaja. termin grivna smatra arhaičnim i koristi se
U poglavlju Metod razvrstavanja i gru- kao sinonim.
pisanja (17-32) autorica pravi distinkciju Iako je u prethodnom poglavlju autori-
nakita koji je nastao na području vizantij- ca dala određeni osvrt na spomenuti nakit,
skog Balkana i nakita koji je nastao na vi- u poglavlju Vrste i oblici nakita (33-114)
zantijskom naslijeđu što je rezultat vremena kroz analiziranje počelica i vijenaca, igala,
i općenito uticaja srednjoevropskog nakita. naušnica, ogrlica i privjesaka, narukvica,
Dalje, predlaže metod za grupisanje ovako prstenja i dugmadi daje nešto opširniji pri-
kompleksne skupine nalaza. Najprije je na- kaz nabrojanog nakita. Kako su se u sred-
kit sagledan u okviru većih skupina kojima njem vijeku društveni status, simboli vlasti
su obuhvaćene vrste srodne prema mjestu i dostojanstva izražavali i kroz vanjsku ma-
na kojem su nošene. Posebnu skupinu čine nifestaciju nastali su određeni predmeti, to
ukrasi na odjeći i opremi, poput dugmadi i jeste nakit koji je imao za cilj da manifesti-
ukrasnih detalja na pojasevima i remenju, ra moć. Takav nakit bile su krune, vijenci,
• 423 •
prikazi
• 424 •
prikazi
• 425 •
prikazi
• 426 •
prikazi
(razdoblja uspostave i učvršćivanja mletačke stižu kulminaciju unutar šire borbe za pre-
vlasti koja će uveliko utjecati na razvoj urbane vlast nad Dalmacijom između bosanskog
sredine Trogira). Ovdje je dat i letimičan pre- kralja Tvrtka I i ugarskog kralj Sigismunda,
gled najranije historije Trogira, od njegovog krajem 14. stoljeća. U prvi mah, prevlast u
osnivanja 220. godine prije nove ere, preko Trogiru odnose Tvrtkove pristaše na čelu sa
izrastanja u rimski municipij Tragurium, nje- Andreisima. Tada dolazi i do javnog sma-
govu emancipaciju na račun porušene Salone, knuća lidera protivničkog tabora Augusti-
te i njegovo samo rušenje u 12. stoljeću. Po na Casottija. Tvrtkovom smrću, stanje se
demografskim kriterijima, Trogir ranog peri- nanovo mijenja - 1392. Cege i Casottiji se
oda spada u red manjih dalmatinskih gradova vraćaju iz progonstva i preuzimaju vlast u
(slično Rabu, Hvaru ili Korčuli), sa oko 1500 gradu, uz neizbježne osvete nad suparni-
stanovnika. Do kraja perioda kojim se bavi cima, a dalmatinski gradovi se vraćaju pod
ova knjiga, broj stanovnika će se više nego ud- okrilje ugarske krune 2.) Druga karakteristi-
vostručiti. Vrlo je važna i terminologija koju ka je da bez obzira na smjenu vrhovne vlasti
autorica ovdje razjašnjava. Posebno je nagla- nad komunom, ona nastavlja prirodnu uzla-
šeno da se u izvorima pod nazivom “jezgra” znu putanju svoga razvoja tako dokazujući
(civitas) smatra stari dio grada razvijen na an- da širi historijski procesi nisu nužno vezani
tičkim i ranosrednjovjekovnim temeljima, a za političke prevrate.
pod “Prigrađem” (burgos) smatra naseobina Centralni dio knjige se bavi trima “pro-
koja se razvila izvan zapadnog bedema jezgre storima” unutar kojih se odvija kako urbana
od 13. stoljeća nadalje, da bi u 15. stoljeću ova izgradnja grada, tako i svakodnevni život.
dva dijela se objedinila u “Novi grad”. Komunalni prostor obuhvata i gradske zi-
U prvom poglavlju dat je kratki pregled dine, koje su nominalno pod direktnim vla-
za Trogir historijski važnih događaja u nave- sništvom vrhovne vlasti (kralja), ulice i tr-
denom periodu. Jasno je da detaljniji prikaz gove koji su jedini pod direktnom upravom
političke historije Trogira nije cilj autorice, komune i koji se proglašavaju javnima, da bi
već ovim poglavljem pokušava dati okvir u se spriječila dalja privatizacija, tj. širenje pri-
koji će smjestiti rezultate svojih istraživanja vatnog prostora. Crkveni prostor, kako raste
o urbanom razvoju grada. Dovoljno jasno utjecaj komune nad biskupijom, se polaga-
su prerađeni svi važniji periodi srednjovje- no povlači pred komunalnim.
kovne historije Trogira – vladavina Arpa- Kao glavnu karakteristiku administra-
dovića, prva mletačka uprava u 14. stoljeću, tivnih uređenja srednjovjekovnih gradova,
vladavina Ludovika Anžuvinca, nestabilno autorica navodi podjelu na četvrti, pa na
razdoblje na prijelazu 14. u 15. stoljeće ko- osnovu toga, ali i spominjanja četvrti u pi-
jim dominira sukob Tvrtka I i Sigismunda, sanju Lučića, zaključuje da je i Trogir morao
i konačni pad Trogira pod mletačku vlast biti tako uređen. U izvorima nema potvrde
1420. godine. Iz ovog poglavlja mogu se tome, spominju se tek gradski predjeli, na-
izvući dvije osnovne karakteristike trogir- zvani po najistaknutijim crkvama oko kojih
skog srednjovjekovlja: 1.) Stalna borba za- su i nastajali. To su npr. predio Sv. Ivana Kr-
raćenih plemićkih klanova, na jednoj strani stitelja, predio Sv. Lava, predio Sv. Martina,
rodova Casotti i Cega, a na drugoj rodova predio Sv. Petra itd. Također, u dokumenti-
Andreis, Vitturi i Sobota. Ovi sukobi do- ma nisu sačuvana ni imena ulica.
• 427 •
prikazi
• 428 •
prikazi
bili na suprotnim stranama grada. Od ple- rušene usljed burnih političkih dešavanja.
mićkih porodica najznačajnije su bile: Urso, Ovom monografijom Srednjovjekovni
Vodovara, Buffalis, Lučić, Cega, Vitturi, Ci- Trogir: prostor i društvo, dobijamo jedan
ppico, Casotti, Andreis i dr, i autorica naro- novi i osvježavajući pristup proučavanju
čito iscrpno donosi pregled genealogija ovih urbanog srednjovjekovlja. Uzlet gradskog
porodica. Što se tiče pučana, njih je znatno života, povezan kako sa urbanim tako i sa
teže identifikovati jer se u dokumentima društvenim faktorima, svakako je jedna od
spominju tek osobnim imenom. I tu treba najznačajnijih ostavština razvijenog sred-
razlikovati običan puk od bogatijih građana. njeg vijeka. Taj proces je, zbog obilja arhiv-
Od aktivnosti pučana, autorica je posebnu skog materijala, svakako dosta lakše pratiti
pažnju posvetila na rad bratovština, naroči- na primjeru dalmatinskih gradova, a nove
to bratovštine Svetog Duha, jedine koja će metode obrade tih podataka, koje autorica
opstati nakon zabrane njihovog rada 1365. donosi ovim radom doprinijet će još lakšoj i
godine. Od značajnijih pučana pripadni- preglednijoj analizi istih. Trogir, grad sa sud-
ka ove bratovštine treba istaći Blaža Jurjeva binom tako tipičnom i za ostale dalmatinske
Trogiranina, protomajstora Marina Rado- gradove, često prelazi iz ruku jednog vrhov-
jeva i majstora tinktora Marina Stjepanova. nog vladara u ruke drugog, no ti globalni
Unutar grada, pučani su obavljali tek neke procesi ipak ne usporavaju razvoj gradske
poslove: krojači, obućari, zidari, brijači, krč- komune, urbano izrastanje grada i formira-
mari, krznari, ali ih je većina živjela i radila u nje njegove socijalne strukture. Upravo su ti
Prigrađu. Podataka o grupisanju pojedinih procesi, usko vezani za svakodnevni život i
zanatlija iste struke u zajednička naselja, mnogo više zavisni od lokalnih faktora nego
nema sve do 15. stoljeća tj. do formiranja No- od globalne politike, u ovoj monografiji iz-
vog grada. vrsno obrađeni i prikazani u jasnom svjetlu.
U bitisanju crkvenog prostora, iz rada au-
dženan dautović
torice Benyovsky Latin, mogu se razaznati
dva kontinuirana i vrlo interesantna procesa.
Jedan je već spomenuto povlačenje crkvenog
prostora pred komunalnim, uporedo sa opa-
danjem crkvenog autoriteta pred autoritetom Десанка Ковачевић-Којић, Градски
komune. Drugi proces je još zanimljiviji, a to живот у Србији и Босни (XIV-XV
je stalna borba za prostorom dvaju najzna- вијек), Историјски институт, Studia
čajnijih prosjačkih redova – dominikanaca Historica Collecta, Београд, 2007,
i franjevaca. Upravo na primjeru Trogira i 494 str.
njegovog hroničnog nedostatka prostora i Knjiga Gradski život u Srbiji i Bosni
nekretnina, moguće je uvidjeti svu žestinu te (XIV-XV vijek) je druga po redu knjiga iz
borbe i “oružje” kojim se ona vodila. Status edicije Studia Historica Collecta, jedne od
određenog reda ponajviše je zavisio od na- zapaženijih serija koje izdaje Institut za isto-
klonjenosti trenutnog pape, ali i trogirskog riju u Beogradu. To je serija knjiga u kojima
kneza. U svoj toj borbi, ipak su lošije prošli su sabrani radovi zaslužnih historičara, koji
franjevci, koji su morali čak van gradskih zi- su svojim radom značajno obogatili histo-
dina praviti svoje zgrade, no i one su bile često rijsku nauku. Na sličan način objavljene su
• 429 •
prikazi
knjige Jovanke Kalić, Sime Ćirkovića, Dra- dovi Srbije i Bosne prije i poslije uspostav-
goljuba Živojinovića, Ljubomira Maksimo- ljanja osmanlijske vlasti. U posljednjem
vića kao i drugih autora. radu su razmotreni gradovi sa područja
Desanka Kovačević-Kojić je svoj radni Bosne i Srbije prije i poslije uspostavljanja
vijek provela na Odsjeku za historiju Filozof- osmanske vlasti, te zaključuje da je posto-
skog fakulteta u Sarajevu. Član je ANUBiH jao kontinuitet gradskog života nakon
i SANU i iza sebe ima vrlo uspješnu i dugu osmanskog osvajanja. Ne ulazi se dublje u
karijeru tokom koje se najviše posvetila izu- problematiku preobražaja ovih gradova u
čavanju privredne historije srednjovjekovne
orijentalni tip grada.
Bosne i Srbije, pretežno kroz prizmu izvora
iz Dubrovačkog arhiva. Rezultat ovoga jesu Poglavlje Gradski ambijent sadrži tek-
četiri knjige i veliki broj naučnih radova. U stove o kulturnim, zdravstvenim i drugim
okviru izučavanja privrede mnogo se posve- pitanjima u životu gradske sredine, kao što
tila proučavanju historije gradskih naselja u su pitanja izgleda određenih gradova (Beo-
srednjovjekovnoj Bosni, čiji je rezultat dje- grad, Srebrenica) i franjevci u gradskim na-
lo Gradska naselja srednjovjekovne bosanske seljima srednjovjekovne Bosne. Rad Zdrav-
države, objavljeno u Sarajevu 1978. godine. stvene prilike u srednjovjekovnoj bosanskoj
državi je koreferat sa akademikom Simom
Knjiga Gradski život u Srbiji i Bosni
Ćirkovićem u kojem su razmotreni oskudni
(XIV-XV vijek) sadrži sabrane studije u ko-
podaci o zdravstvenim prilikama kao što je
jima se autorica bavi pitanjima vezanim za
situacija u Srebrenici u kojoj su zdravstveni
gradove Srbije i Bosne u srednjem vijeku.
uslovi bili narušeni zbog prisustva velikog
Gradovi koji su predmeti ovih studija su
broja topionica. Razmotreni su i podaci o
većinom uvjetovani razvojem rudarstva na
reagovanju Dubrovčana na vijesti o epide-
ovim prostorima, ili povezanošću sa važnim
mijama u zaleđu. U tekstu Društvena struk-
putevima. Razmotrena su pitanja postanka i
tura rudarskih gradova izloženi su rezultati
razvoja pojedinih gradova, te njihov značaj
koji odlučno pobijaju tvrdnje da u nekim
za privredu. Sadrži trideset i pet studija koje
gradovima nije bila izvršena podjela rada. U
su nastale u velikom vremenskom razmaku,
ovom poglavlju se nalazi i tekst koji nosi na-
a objavljivane su u različitim publikacijama
slov O biblioteci Nikole iz Kotora, kancelara
kao što su: Istorijski glasnik, Godišnjak Druš-
na dvoru srpskih despota, u kojem se autorica
tva istoričara Bosne i Hercegovine, Istorijski
bavi pitanjem prodora humanističkih ideja
časopis i mnogim drugim.
na ova područja.
Studije u okviru knjige svrstane su u U trećem poglavlju, koje nosi naslov
četiri poglavlja. Prvo poglavlje, Gradska Faktori urbanizacije, nalaze se tekstovi
naselja, sadrži monografski pristup po- koji se bave pitanjima uloge rudarstva u
jedinim gradovima Srbije i Bosne. Tu su privrednom razvoju gradskih naselja, te
obrađeni Janjevo, Zvornik, srednjovje- odnosu rudarskih centara i sela. Pažnju
kovni trg na mjestu današnjeg Sarajeva, privlači rad Razaranje srpskih gradova
Priština, Drijeva, Fojnica, Pljevlja i Borač. u XV vijeku, u kojem je riječ o građenju
U ovom poglavlju se nalaze i studije Nase- najznačajnijih utvrđenih gradova, te
lja u zemlji Kosača i Srednjovjekovni gra- razaranju istih tokom ratovanja sa
• 430 •
prikazi
• 431 •
prikazi
dubrovačkih trgovaca za bogatstvima koje te činio je tok Drine između Zvornika i međe-
lokacije nude. Upravo takav je slučaj sa Sre- đanske Klisure (13). Sa Dubrovnikom ovo
bernicom – geografski prilično udaljenom, područje bilo je povezano putem via Drine
no, zbog bogatih rudnika srebra veoma bli- ili via Foçe, dok je prema sjeveru vezano sa
skom Dubrovačkoj općini. Zvornikom, naseljem koje svoj razvoj umno-
Najnovija knjga akademika Desanke gome duguje trgovini srebreničkim srebrom.
Kovačević-Kojić orijentisana je na srednjo- U historijskom pogledu, nastanak Srebrenice
vjekovnu historiju Srebrenice s jakim na- od najstarijih vremena povezan je sa rudar-
glaskom na ulogu Dubrovčana u njenom skim bogatstvom. Tako je u doba vladavine
razvoju. Ova knjiga predstavlja nastavak Rimskog carstva na području današnje Sre-
naučno-istraživačkog rada autorice na po- brenice egzistiralo naselje Domavija, koje je
lju proučavanja urbane historije srednjo- imalo najviši rang među rimskim naseobina-
vjekovlja. Njezin opus obuhvata dvije knji- ma – rang kolonije. Nakon burnih vremena
ge koje se odnose na opće karakteristike ranog srednjeg vijeka, novi uspon Srebrenice
srednjovjekovnih gradova: Градска насеља ponovo je vezan sa eksploatacijom rude, prije
средњовјековне босанске државе (1978) i svega srebra, po čemu je naselje i dobilo ime.
Градски живот у Србији и Босни (XIV и Autorica taj uzlet veže sa dolaskom Sasa, ru-
XV вијек) (2007), dok se u manjim radovi- darskog stanovništva iz centralne Evrope, po-
ma osvrnula na položaj i razvoj kroz koji su četkom XIV stoljeća. Upravo tada i Dubrov-
u usrednjem vijeku prošli Zvornik (1965), čani pojačavaju svoju zainteresovanost za ovo
Drijeva (1976), Fojnica (1987) i Borač područje, pa je i najstariji poznati spomen
(2003). Što se tiče dosadašnjeg stanja histo- Srebrenice, 1352. vezan za ime dubrovačkog
riografije o Srebrenici, treba istaći radove zlatara Dragoja Benvenutića.
Vladimira Ćorovića Сребрница у средњем U narednih pola stoljeća Srebrenica se
веку (1946) и Mihaila Dinića За историју razvila u glavni privredni centar srednjo-
рударства у средњовековној Србији и Босни vjekovne bosanske države s primatom čak
I-II (1955) koji predstavljaju rezultate rani- i ispred srednjobosanskog rudnog bazena.
jih proučavanja. Taj period je dobro poznat na osnovu za-
Monografija se sastoji od tri dijela sa uku- bilježenih kontakata Dubrovčana sa bosan-
pno sedam poglavlja, te jednim dodatnim skim vladarima i vlasteoskim porodicama
prilogom. U prvom dijelu autorica se bavi Zlatonosovića a kasnije Dinjičića – Kova-
nastankom i privrednim razvojem Srebre- čevića. I pored toga što je Srebrenica geo-
nice. Početnim poglavljem Појава и развој grafski bila u sastavu teritorija ovih velikaša,
насеља (13-25) dat je geografsko-historijski treba istaći da su carina i prihodi rudnika
okvir u koji je smještena ova, najproduktivni- spadali u regalije bosanskih kraljeva. Ova
ja faza razvoja srebreničkog gradskog naselja. činjenica nije dovoljno naglašena u knjizi.
Srebrenica je geografski locirana u Srednjem Od proljeća 1405, gospodar Srebrenice bio
Podrinju, strateški veoma važnoj raskrsnici je Hrvoje Vukčić Hrvatinić, no 1410. pri-
puteva za Srbiju i Ugarsku, koje je obuhvatalo siljen je da je preda ugarskom vladaru. Pod
cjelokupno porječje Drinjače i njenih pritoka, još nerazjašnjenim okolnostima, vjerovatno
uključujući Birač, Ludmer i Osat, pa prema darom Sigismunda, od jula 1411. Srebreni-
jugu do razvođa rijeke Prače. Istočnu granicu ca ulazi u sastav srpske Despotovine i tada
• 432 •
prikazi
počinje nova faza njenog razvoja. O važ- koji su preusmjeravali poslove i brinuli se o
nosti Srebrenice u ono vrijeme svjedoči i interesima rudara. Većina stručnog osoblja u
zanimljiv podatak koji autorica prezentuje: rudnicima bili su iz redova domaćeg stanov-
da je u narednih pedeset godina ona još če- ništva, koje je znanje naslijedilo od rudara
tiri puta dolazila pod vlast Bosne, a tri puta Sasa. O njihovoj stručnosti svjedoči i to da
pod vlast nove sile na Balkanu – Osmanlija. je aragonski kralj Alfons V u dva navrata po-
Samo, nije baš jasna tvrdnja autorice da je kušao da ih angažuje. Još jedno zanimljivo
Srebrenica do konačnog pada pod Osmanlije pitanje o kojem autorica raspravlja jesu i di-
1462. godine, bila pod srpskom vlašću (19), leme oko postojanja rudarskog zakonika za
kada se zna da je Despotovina pala tri godi- Srebrenicu. Na osnovu ranijih radova Sime
ne ranije, a i sama autorica nešto kasnije (35) Ćirkovića i Branislava Đurđeva na Novo-
ističe da je neposredno pred pad, Srebrenica brdskom zakoniku te na osnovu postojanja
bila u sastavu bosanske plemićke porodice osmanske kanun-name koja spominje zakon
Kovačevića. koji je proglasio vojvoda Kovač, ona zaklju-
Drugo poglavlje, Успон привреде (27- čuje da je Srebrenica morala imati sopstveni
66) posvećeno je najvažnijim granama rudarski srednjovjekovni zakon.
privrede. Ovo je možda i najvažnije po- Druga velika privredna grana srednjo-
glavlje knjige jer daje uvid u svu dinamiku vjekovne Srebrenice bila je trgovina. Za ra-
koja karakteriše svakodnevni život Sre- zliku od rudarstva, ovdje su osnovni nosioci
brenice u srednjem vijeku, te predstavlja aktivnosti Dubrovčani. Razloge za to nije
organsku vezu sa slijedećim dijelovima teško pojmiti. Dubrovčani su bili mnogo
knjige. Potrebno je istaći da je za Srebreni- bogatiji od domaćeg stanovništva, a njihovo
cu karakteristična dominacija neagrarne iskustvo i veze u trgovini bili su neprocjenji-
privrede, prije svega rudarstva i trgovine. vi. Tako, Dubrovčani u Srebrenicu donose
Izlaganje o rudarstvu započeto je opisom trgovanje pomoću kompanija, čime i u sred-
osnovne jedinice rudnika – rudarske jame njovjekovnu Bosnu dolazi jedan od osnov-
– fosse ili fovee. Mnoge od tih jama imale nih načela zapadnog poslovanja. Pored tr-
su i svoja zanimljiva imena, npr. “Suseda”, govačkih društava, u Srebrenici trgovina se
“Mirojev potok” itd. Iako su mnogi autori obavljala i preko “prokuratora”, ovlaštenih
negirali strogu podjelu rada u bosanskim zastupnika koji su u ime lica koja su ih ovla-
rudnicima, autorica ipak navodi izvore stila mogli da šalju i primaju robu, uzimaju
koji tu podjelu potvrđuju. Tako, ona ra- zajmove, vraćaju dugove, sklapaju ugovo-
zlikuje obične rudare (rupnici, srebrodelci, re i podnose tužbe. Postojali su i “faktori”,
laboratores fossarum, lavoranti) od topioni- pomoćno plaćeno osoblje koje je primalo
čara – “valturka” i vlasnika rudarskih jama robu i novac iz Dubrovnika. Potpuno je
– “gvaraka”. Inače je Srebrenicu karakterisa- logično da je u trgovini iz Srebrenice do-
lo prisustvo više topionica, smještenih u na- miniralo srebro, koje je i mjereno poseb-
seljenom dijelu grada, što je vrlo nepovoljno nom mjerom – ad pondus de Srebreniza. U
uticalo na zdravstvene prilike. Od osoblja u mnogo manjoj mjeri iz Srebrenice izvoze se
rudnicima, u izvorima, spominju se još i “ur- olovo i vosak, u čemu ulogu imaju i domaći
burari”, činovnici koji su izdavali koncesije trgovci, budući im je bila zabranjena trgovi-
za eksploataciju rudnih polja i “hutmani” na srebrom. U uvoznoj trgovini dominiraju
• 433 •
prikazi
• 434 •
prikazi
na čijem čelu je bio knez. Način biranja vi- laciju naprijed rečenog i prilogu Дубровчани
jeća i njegovog mandata nisu poznati. Ovo у Сребреници (161-227) u kome je dat poi-
vijeće se ponekada nazivalo i saski sud - Cu- menični spisak 257 vlastelina i 2196 pučana
ria Teutonicum, koji se vremenom pretvorio iz Dubrovnika, koji su spomenuti u izvori-
u curia Sclavorum ili curia purgarorum. Sve ma kao stanovnici Srebrenice.
ovo svjedoči o postojanju određenog stepena Najnoviji rad Desanke Kovačević-Kojić
samouprave koja, međutim, nikada nije dose- je primjer sveobuhvatne monografije nekog
gla nivo kao u gradovima zapadne Evrope, što srednjovjekovnog naselja. Najveća vrijednost
autorica argumentira i nepostojanjem grad- ovog djela, je prije svega u izrazitom oslanjanju
ske vijećnice. Od organa vlasti, najznačajnija na dubrovačkoj građi, te ovaj rad predstavlja
bila je funkcija kneza, koju su najčešće obna- još jednu potvrdu o vrijednosti Dubrovčana
šali članovi porodice Latinica, a koja se pre- kako za našu prošlost, tako i za sadašnjost. U
laskom u Despotovinu terminološki mijenja srednjem vijeku, razvoj Srebrenice bio je di-
u funkciju vojvode. Postojali su još carinici, rektno ovisan o zainteresiranosti dubrovačkih
telali, pristavi koji su bili izvršna vlast – neka preduzetnika za njena rudarska bogatstva, a
vrsta policije, pisari, kuriri itd. Autorica indi- danas, broj i vrijednost podataka za historiju
rektinim putem, preko dubrovačkih izvora, našeg srednjovjekovlja direktno ovise o poda-
dokazuje da je Srebrenica imala i svoj Statut, cima koje su ti poduzetnici ostavili iza sebe.
iako njegovi ostaci nisu pronađeni. Iako je Srebrenica ušla u spoznaju neakadem-
Da se srednjovjekovna Srebrenica ra- ske javnosti Svijeta tek sa užasnim dešavanji-
zvila u naselje sa svim urbanim karak- ma vezanim sa genocidom tokom agresije
teristikama, svjedoče i ostaci njene ma- krajem XX, ona je svoj zlatni period proživje-
terijalne i duhovne kulture. Iako nisu la krajem XIV i u prvoj polovini XV stoljeća,
brojni, ipak se u dubrovačkim izvorima kada je spadala u red najrazvijenijih gradova
mogu pronaći tragovi o svakodnevnom unutrašnjosti Balkanskog poluostrva. Upra-
životu stanovnika Srebrenice. Ti trago- vo taj period, ovom dugo očekivanom knji-
vi se odnose na način odijevanja, ukrasne gom, dobija svoje zasluženo visoko mjesto u
predmete, vrste oružja i jačanje pismenosti. historiografiji o srednjovjekovnoj Bosni.
U razvoju pismenosti veliku ulogu imali su
dženan dautović
franjevci iz lokalnog samostana, a autorica
izdvaja istaknutog filozofa i teologa, pori-
jeklom Srebreničanina, franjevca Jurja Dra-
gišića. Dat je i pregled vjerskih prilika, gdje Есад Куртовић, Из хисторије
se većina informacija u izvorima odnosi na банкарства Босне и Дубровника
katoličku crkvu i franjevački samostan. O у средњем вијеку (Улагање новца
Crkvi bosanskoj autorica ne daje nikakve на добит), Историјски институт,
vijesti, dok poglavlje završava zaključkom da Посебна издања, књ. 59, Београд,
su pravoslavne crkve i stanovništvo postojali 2010, 173 str.
u Srebrenici i prije osmanskog osvajanja.
Završni dio knige pripada posebnom po- Esad Kurtović je 2000. godine uspješno
glavlju Сребреница у историји балканских odbranio magistarski rad pod nazivom Ula-
градова (153-158) koje predstavlja rekapitu- ganje novca na dobit u konavoskom krugu.
• 435 •
prikazi
Rukopis tog magistarskog rada pod nazivom dobit su Sandalj Hranić, Radoslav Pavlović
Iz istorije bankarstva Bosne i Dubrovnika te Pribislav Pohvalić i Brailo Tezalović. Sva-
u srednjem vijeku (ulaganje novca na do- kom od njih autor je posvetio posebno po-
bit) objavljen je u posebnim izdanjima Isto- glavlje. Analizom poslovanja autor je došao
rijskog instituta iz Beograda 2010. godine. do zaključka da su njihovi nasljednici imali
Analizirajući na početku knjige dosadaš- pasivno učešće korišćenja dobiti na uložena
nja gledišta u historiografiji o ovoj proble- sredstva te likvidaciju glavnice.
matici autor u uvodnom dijelu konstatuje da Kroz sagledavanje učešća predstav-
osim nepreciznog prezentiranja raspoložive nika iz dubrovačkog zaleđa u ulaga-
izvorne građe neki autori su najviše grešaka nju novca na dobit autor je napravio
pravili u poistivjećivanju ulaganja novca na znatan pomak u sagledavanju ukupnog ban-
dobit sa depozitom, te u nepoznavanju teh- karstva u Dubrovniku. Poseban doprinos
nike poslovanja u okviru ovih bankarskih autora u rasvjetljavanju problema ulaganja
poslova. Iz navedenog je proizišao cilj i metod novca na dobit unutar Konavoskog kruga je
rada autora. Cilj teme je da identificira ban- u njegovom detaljnom objašnjenju tehnike
karska poslovanja i zaokruži ih u jednu cjeli- poslovanja, kojom prilikom autor ponovno
nu sa svim njihovim implikacijama u historiji ističe da je potrebno ovo poslovanje razliko-
odnosa Bosne i Dubrovnika u srednjem vije- vati od drugih bankarskih poslova, osobito
ku, putem prepoznatljive formulacije “Kona- depozita. Kako je ovo poslovanje u najužoj
voskog kruga”. Cilj istraživanja nametnuo je vezi sa prodajom Konavala Dubrovčani-
metod rada upravo kroz formulaciju “Kona- ma od strane Sandalja Hranića i Radoslava
voskog kruga”, termina kojim su obuhvaćeni Pavlovića, to su neki autori pogrešno pro-
svi akteri poslovanja. Kada je riječ o izvorima tumačili ovo poslovanje kao “garanciju” za-
autor je svoja istraživanja usmjerio na nedo- državanjem dijela novca ulagača od prodaje
voljno iskorištenu ćirilsku građu, kako objav- Konavala, dok se Dubrovniku ne osigura
ljenu tako i neobjavljenu. ulazak u posjed kupljene zemlje, uz kamatu
Autor jasno razgraničava pojam depozi- od 5%. Autor knjige ukazuje na činjenicu
ta od ulaganja novca na dobit i konstatuje da se takvo što nigdje ne spominje u doku-
da za bosanske velikaše “depozit predstavlja mentima, te da se ustvari spominje “zamrza-
najveći stupanj zaštite imovine, a ulaganje vanje” poslovanja (glavnice i isplate kama-
novca na dobit njegovu oplodnju”. Autor te) dok im se ne obezbjedi potpuni ulazak
dalje zapaža da je ulaganje novca na dobit u posjed. Obrazlažući tehniku poslovanja
u Dubrovniku dio kompleksne dubrovačke ulaganja novca na dobit autor objašnjava sve
politike u sticanju Konavala. Metodološ- njegove faze počev od otvaranja poslovanja,
kom formulacijom “Konavoskog kruga” po pa preko obrazloženja svakog dokumenta
autoru se prepoznaje težnja Dubrovnika koji prati to poslovanje. Otvaranje poslo-
za proširenje svoje teritorije. U tom sluča- vanja započinje sa najavom ulaganja koja je
ju Dubrovnik se pojavljuje u ulozi bankara uvrštena kao privilegij u povelje kojima Du-
koji raspolaže uloženim sredstvima, a ulaga- brovčani obdaruju glavne aktere u prodaji
či su bosanska vlastela iz zaleđa koja ostva- Konavala. Slijede dokumenti koji omoguću-
ruje godišnju dobit kao kamatu na uložena ju sagledavanje poslovanja, a to su vjerovni
sredstva. Glavni akteri ulaganja novca na list, matica uloga, priznanice o ostvarenoj
• 436 •
prikazi
• 437 •
prikazi
radova sabranih u ovom zborniku bio je da se Litauen 1429/30 (17-25) govori o Sigismun-
uz analizu napora ulaganih za jedinstvo, kako dovoj ulozi i držanju prema događajima veza-
Istočne i Zapadne crkve, tako i same Zapadne nim za namjeru krunjenja Witolda Litavskog
crkve, krajem 14. i tokom 15. stoljeća, osvije- za kralja. Sukob je izbio nakon sastanka u
tle diplomatski, vojni i crkvenopolitički mo- januaru 1429. na kojem je Sigismund predlo-
menti ključni za Sigismundov odnos prema žio Witoldovo krunjenje i uzdizanje velikog
pravoslavlju. Posebna je pažnja u tome smislu vojvodstva Litvanije na rang kraljevine, čemu
posvećena njegovim političkim planovima u se usprotivio poljski kralj Vladislav Jagelo.
kontekstu odbrane od osmanske opasnosti. S Poljaci su u narednom periodu poduzeli sve
obzirom na to da različiti suvremeni bizant- mjere da spriječe krunisanje koje na samom
ski izvori na grčkom jeziku također govore o kraju i nije obavljeno zbog Witoldove smrti u
pojedinim aspektima ovog problema, može oktobru 1430. godine.
se smatrati opravdanim što su vladavinu jed- Rad Ekaterini Mitsiou Vier byzantinis-
nog “zapadnog” monarha obradili znanstve- che rhetorische Texte auf westliche Herrscher
nici prvenstveno angažirani na proučavanju (Četiri bizantska retorska teksta upućena za-
tema iz prošlosti Bizanta. Upravo će zbog padnim vladarima, 27-39) donosi analizu
ovog interdisciplinarnog pristupa izdanje biti četiri pohvale koje su bizantski pisci i govor-
podjednako zanimljivo stručnjacima koji se nici uputili vladarima na katoličkom Zapadu.
bave srednjovjekovnom prošlošću Zapadne i Prvi bizantski enkomion, tj. pohvalni tekst,
Istočne Evrope. za jednog zapadnog vladara bio je posvećen
Prvi rad u zborniku je djelo Francka Co- caru Fridrihu Barbarosi (1152-1190). Nakon
llarda, D’Henri VII à Sigismond de Luxem- njega jedan je posmrtni govor (lat. oratio fu-
bourg: une dynastie impériale à l’épreuve du nebris) posvećen caru Fridrihu II od Hohen-
poison (9-16), i posvećeno je istraživanju i staufena (1212-1250). Enkomijastički tekst
dokumentiranju pokušaja trovanja vladara sličnog sadržaja bio je napisan i za kiparskog
iz dinastije Luksemburgovaca. Sigismund je, kralja i titularnog kralja Jerusalema Hugu IV
prema sačuvanim podacima, bio šesti vladar od Lusignana (1324-1359), dok je posebna
iz ove porodice kojega su protivnici nastojali pažnja u radu posvećena pozdravnom go-
usmrtiti trovanjem. Njegovi su prethodnici voru za Sigismunda Luksemburškog, čije se
– brat Vaclav, otac Karlo IV, djed Ivan, ali i autorstvo pripisuje kardinalu Isidoru Kijev-
pradjed car Henrik VII – također bili žrtve skom († 1463). Autorica ubjedljivo raspravlja
sličnih pokušaja. Autor ukazuje na činjeni- o razlozima nastanka tih tekstova, te njihovoj
cu da je bilo i drugih bolesti, poput malarije ideološkoj pozadini.
ili dizenterije, koje su suvremenici zbog ne- Naredni rad u Zborniku potpisuje au-
znanja liječnika pripisivali trovanju, ali i na tor Dan Ioan Mureşan, Une histoire de trois
to da je otrov bio korisno političko oružje empereurs. Aspects des relations de Sigismond
i značajno propagandno sredstvo, jer je de Luxembourg avec Manuel II et Jean VIII
ozdravljenje nakon pokušaja trovanja pripi- Paléologue (41-101). To je ujedno i najduži
sivano snazi vladara, njegovoj nadnaravnoj rad koji obimom obuhvata više od trećine
moći i Božijoj pomoći. knjige, a govori o Sigismundovim odnosi-
Prilog Julije Dücker, Sigismund und der ma sa suvremenicima, bizantskim carevima
Konflikt um die Königskrönung Witolds von Manojlom II i Jovanom VIII Paleologom.
• 438 •
prikazi
• 439 •
prikazi
ni Bosna nisu mnogo obećavale Sigismundu bismo stekli što bolji uvid u funkcioniranje
u pogledu stvaranja baze za anti-osmansku pojedinih ustanova i procesa koji su obilje-
politiku. Prema ocjeni autora, bosanski je žili te prostore tokom razvijenog srednjeg
kralj, čije ime, nažalost, skoro konstantno piše vijeka. Uzevši u obzir svakodnevnu komu-
u iskrivljenom obliku Trvtko, predstavljao nikaciju, te kontakte i saobraćaj ljudi, roba i
najveću prijetnju Sigismundovom autoritetu ideja u naznačenom periodu, stječe se utisak
na jugu. Autor piše i o zapadnom Balkanu da je to jedini ispravni pristup u razumijeva-
između Ugarskog kraljevstva i Osmanskog nju širih političkih i kulturoloških kretanja
carstva. Tu opisuje bosansku bitku kod Bi- koja su oblikovala stvarnost srednjovjekov-
leće u augustu 1388. protiv vojske koju je nog čovjeka. Stoga je ovakvo promatranje
predvodio Lala Šahin paša, a zasluge za po- tematike korisno i za shvatanje položaja
bjedu nad Osmanlijama u tom boju pripisuje Bosanskog kraljevstva u Sigismundovim po-
srpskoj vojsci. On zaključuje da je Tvrtkova litičkim planovima koji su, kako nam i po-
smrt, koliko god korisna za Sigismunda, ipak sljednji rad objavljen u ovom zborniku svje-
ugarskog kralja ostavila otvorenog osman- doči, bili pod snažnim utjecajem osmanskog
skim napadima, i da je svojim akcijama protiv prisustva na jugoistoku Evrope.
Tvrtka u Dalmaciji Sigismund zadao težak
emir o. filipović
udarac najvećem neprijatelju Osmanlija na
jugoistoku Evrope. Članak ocrtava svu širi-
nu zamršenih političkih odnosa u to vrijeme.
U zaključku autor sumira da je Sigismundov
sistem “tampon država”, kojeg je implemen- Dubravko Lovrenović, Stećci:
tirao tokom druge polovine svoje vladavine, bosansko i humsko mramorje
bio rezultat rezonovanja koje je imalo za cilj srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2009,
smanjivanje potencijalne “kolateralne štete”. 312 str.
Zauzvrat se broj pravoslavaca odanih kralju Najstarije zapise o stećcima, najmarkan-
značajno povećao. tnijim kulturološkim biljezima Bosne i Her-
Svi radovi objavljeni u ovom zborniku cegovine, donosi Slovenac Benedikt Kuripe-
su pisani na visokom stručnom nivou i re- šić u djelu pod nazivom Putopis kroz Bosnu,
zultat su detaljnih sistematskih istraživanja Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Međutim,
u tematskim okvirima kojima se autori već tek krajem 19. stoljeća, uporedo s osnivanjem
duže vremena bave. Posebno je vrijedna pa- Zemaljskog muzeja u Sarajevu pojavljuju se i
žnje historiografska širina predstavljenih prve naučne rasprave o ovom fenomenu. Da-
tekstova i njihova sadržajna raznovrsnost. nas raspolažemo sa adekvatnim odgovorima
Također je potrebno istaknuti da je u zbor- na većinu problema vezanih za ovu oblast,
niku zastupljen interdisciplinarni pristup s ali je u pojedinim segmentima ostalo prosto-
nakanom da se kroz uzajamno promatranje ra za daljnja istraživanja. Najveći doprinos u
geografskih regija Istočne i Zapadne Evrope proučavanju ove teme dao je Šefik Bešlagić,
srednjeg vijeka dođe do novih saznanja koji naučnik koji je svoj cijeli životni vijek posve-
bi obogatili našu spoznaju o tom vremenu. tio ovom fenomenu. Od njegovih publikacija
U tom smislu je preplitanje tema i istraži- izdvajaju se dvije, jedna iz 1971. godine pod
vačkih zadataka poželjno, čak i nužno, kako nazivom Stećci. Kataloško-topografski pre-
• 440 •
prikazi
gled, te Stećci – kultura i umjetnost objavljena divsko groblje. Autor monografije donosi
1982. godine. Posthumno je 2004. objavljen i klasifikaciju ukrasnih motiva na stećcima
njegov Leksikon stećaka. Pored Bešlagića pro- u pet skupina koje se međusobno prepliću
učavanjem stećaka su se bavili i Alojz Benac, i upotpunjuju, a to su: socijalni i religiozni
Đuro Basler, Pavao Anđelić, Marian Wenzel, simboli, predstave posmrtnih kola, figural-
Ćiro Truhelka, Vid Vuletić Vukasović, Mar- ne predstave i tzv. čisti ornamenti.
ko Vego, te mnogi drugi. Najznačajniji religijski simboli prikazani
Odgovore na neka preostala pitanja o na stećcima su križ i polumjesec, a njihovo
stećcima svojom je monografijom pokušao spajanje odražava spajanje starog paganskog
dati Dubravko Lovrenović, profesor na Od- vjerovanja sa kršćanstvom. Autor dalje na-
sjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sa- vodi pojavu naziva trizna ili trzna, koji je
rajevu, član Komisije za zaštitu nacionalnih označavao centralno mjesto u selu na kojem
spomenika Bosne i Hercegovine i Komisije se izvodilo žalosno kolo za dušu pokojnika.
za saradnju sa UNESCO-m. Za ovakva mjesta ustaljen je i pojam igrište.
Knjiga je podijeljena u četiri tematske Najčešće figuralne kompozicije na stećcima
cjeline, a u sastav ove publikacije ušao je i ve- su: predstave konjanika, dvoboja, viteških
liki broj fotografija stećaka. Prvo poglavlje igara, lova, raznih životinja, predstave ljud-
pod naslovom Historiografska dekonstrukci- ske glave. Sve ove predstave se nalaze i u
ja (17-54) predstavlja uvod u studije o steć- onovremenim zapadnjačkim umjetničkim
cima. Tu su navedeni problemi u izučavanju djelima. Najčešće su konjanici prikazani sa
ovog fenomena nastali u posljednjh stotinu viteškim atributima (kopljem, mačem, lu-
godina. Među njima je najvažnije pitanje kom i kacigom), a scena dva konfrotirana
kome pripadaju stećci? Početkom 20. sto- konjanika je inače jedna od najstarijih da-
ljeća pojedini su autori podržavali teoriju tiranih figuralnih kompozicija na stećcima.
po kojoj bi stećci bili bogumilski nadgrobni Također je česta i scena lova na jelene, kao
spomenici. Autor u ovom poglavlju navodi i predstava ptice. Od preostalih prikaza tre-
više dokaza koji definitivno skidaju misteri- ba izdvojiti kao česte i motive lava, te konja.
ju bogumilstva sa stećaka. To zaključivanje Autor je uložio mnogo vremena i strpljenja
proizišlo je iz uočavanja da se na mjestima u pojašnjavanje predstava na stećcima kroz
gdje su se nalazili grobovi sa stećcima, kasni- prizmu religijsko-mitoloških značenja. Čisti
je ukopavalo i katoličko i pravoslavno sta- ornamenti su podijeljeni u tri zasebne skupi-
novništvo, te pronalaskom stećaka unutar ne: arhitektonske, biljne i geometrijske. Bo-
katoličkih crkava. gat umjetnički repertoar stećaka ogledalo je
dostignuća romaničke i gotičke umjetnosti
U sastavu drugog poglavlja Umjetnič-
srednjovjekovne epohe. Prikazi na stećcima
ka raspjevanost i razigranost smrti na stećku
predstavljaju pokušaj da se kroz alegoriju iz-
(55-156), našao se detaljan opis nastajanja
mire razum i vjera, da se nepismenom čovje-
stećaka, objašnjenja najčešćih motiva na
ku približi i rastumači Biblija.
stećcima, te epitafi. Izvorni nazivi za ste-
ćak su bilig, kam, zlamen, kuća, vječni dom, Posebno mjesto u ovoj monografiji za-
dok postoji i ona vrsta naziva koji su stolje- uzimaju epitafi. Areal natpisa na stećcima
ćima ustaljeni u narodnom govoru kao što ograničen je na istoku Podrinjem, Kona-
su mramorje, grčko groblje, kaursko groblje, vlima na jugu, Glamočem na zapadu, te
• 441 •
prikazi
• 442 •
prikazi
• 443 •
prikazi
sa primjesama provincijskih motiva. Sadrži sobom, što bi, u ovome slučaju, bila Sara-
i prikaze samoga vjerskog običaja, unutraš- jevska Hagada. Postoje različita mišljenja o
njost sinagoge, narodnu nošnju, kao i likove tome kako je tačno tekao put od Španije do
ljudi i životinja. Detalji prikazani na ilumi- Sarajeva.
nacijama i u samome tekstu su odraz jevrej- U knjizi možemo naći dosta činjenica
skog porijekla njenih sljedbenika, što autor i opisa seobe sa prostora Španije u Bosnu i
navodi radi otkrivanja njene historije i pri- Hercegovinu, razne teorije o tom putu, kao
rode nastanka. Prvobitni originalni izgled i informacije o svakodnevnom životu Jevreja
Hagade je ostao nepoznanica s obzirom da i njihovoj ravnopravnosti te poštivanju nji-
je sadašnji nastao negdje u XIX stoljeću. hove tradicije, od prvog doseljavanja nakon
Zanimljivo je to da na ovom primjerku, 1492. godine. Sve ove informacije autor na-
neprocjenjive vrijednosti, ne postoji nikakav vodi da bi približio javnosti pojavljivanje ove
pečat ili žig, koji bi označio da se nalazi u po- značajne knjige na našim prostorima, kao i
sjedu Zemaljskoga muzeja, što autor knjige da bi činjenica da je Muzej došao u posjed
objašnjava tajnim znakom, koji se prenosio knjige kupovinom iste, od ugledne jevrej-
sa jednoga direktora Muzeja na drugoga, ske porodice, koja je na rubu očaja prodala
kojeg je postavio prvobitni direktor Kosta svoju generacijsku imovinu za mnogo nižu
Hörmann, a čiji je trag i sam autor otkrio, vrijednost od njene stvarne vrijednosti, a čiji
tokom spašavanja Hagade u vrijeme ratnih je značaj otkriven tek nakon nekoliko godi-
dešavanja u Bosni i Hercegovini, u obliku na. Tokom procjene i detaljnih pregleda od
male zamotane hartije sa objašnjenjem. To strane tadašnjih svjetskih stručnjaka, Haga-
je prvi od brojnih autorovih navoda o razli- da je nekoliko puta bila izvan Sarajeva.
čitom postupanju sa Hagadom, od strane Između ostalog, da bi naglasio njen zna-
raznih ličnosti ili institucija. čaj, autor navodi mnoštvo zemalja koje su
Nakon 1492. godine krenule su mnoge tražile Hagadu na posudbu za izložbu, što je
seobe sa područja Španije. Španjolski musli- u nekoliko navrata i odobreno, kao i razne
mani najviše su se kretali preko Gibraltara, pokušaje manipulacije i preuzimanja Haga-
dok su se španjolski hebreji, koji su i sami de, među kojima i jedan pokušaj krađe, koji
sebe nazivali Sefardima, kretali u svim prav- je, kako autor naglašava, spriječen zahvalju-
cima, pa su tako neki od njih izabrali put jući brzoj i efikasnoj reakciji i konstantnoj
preko Dubrovačke luke, koja je bila jedna od opreznosti i brizi direktora i uposlenika Ze-
najznačajnijih luka tog vremena na Jadranu. maljskog muzeja.
Otuda su se na razne načine prebacivali na Njenu vrijednost potvrđuje i akcija spa-
područje Bosne i Hercegovine, pa se dosta šavanja prepričana iz prve ruke, s obzirom
njih naselilo, ili do krajnjeg odredišta barem da je inicijativa bila pokrenuta od strane sa-
prešlo preko bosanskohercegovačkoga gra- moga autora ovoga djela. U danima kada je
da Foče. Pretpostavlja se, prema autorovim Muzej i prostor oko njega bio najviše izložen
navodima, da je Sarajevska Hagada u Bosnu neprijateljskim paljbama, tadašnji direktor
i Hercegovinu stigla upravo u tim valovima Muzeja, Enver Imamović je sa nekolicinom
seoba. Moguće je da je u toku ovih premje- ljudi, po propisima i riskirajući živote, spasio
štanja stanovništva, jedna ugledna Sefard- Sarajevsku Hagadu i odnio je na sigurno, u
ska porodica ponijela ono najvrjednije sa trezor Narodne banke. U svrhu predočavanja
• 444 •
prikazi
nespremnosti koja je dočekala Muzej, autor okolnosti koje su dovele do današnje situa-
navodi i nekoliko drugih vrijednih spome- cije. Nažalost, “sef-soba” koja je trebala biti
nika i eksponata, koje su zatekli u muzeju, a napravljena prema uputama svjetskih struč-
za koje su preduzeli i uvjetima prilagođene njaka, imala je određene nedostatke, koji
mjere zaštite i spašavanja. Po riječima autora nisu uklonjeni ni dan danas, tako da je u njoj
sasvim je jasno da je Hagada bila jako dobro originalni primjerak Hagade bio izložen
čuvana i dostupna samo rijetkima, s obzirom samo na oficijelnom otvaranju iste, a u stal-
na činjenicu da su je teškom mukom pronaš- noj postavci se još uvijek nalazi i nalazit će se
li i spasili posljednju, a da su prije toga naš- reprint tog rukopisa. Donacije stranih firmi,
li njen reprint, što je, kako autor navodi, po po ko zna koji put su potvrdile njen značaj,
pronalasku odmah uočio, iako se sa njom do njeno svjetsko poznavanje i vrijednost koju
tada susretao samo u knjigama. Zemaljski muzej Sarajeva i čitava Bosna i
Knjiga otkriva i to da su, nažalost, čak Hercegovina ima, upravo zahvaljujući na-
i prije završetka rata, počele kružiti glasine porima tih ljudi, među kojima se svakako,
da je Hagada prodana, što vlasti nikako nisu mora još jednom istaći i autor ove knjige.
željele dopustiti. Usprkos činjenici da su od Kao zaključak i pokušaj buđenja svijesti
tadašnjeg direktora Muzeja i glavnoga akte- javnosti, autor navodi odnos države prema
ra spašavanja rukopisa, samoga autora knji- ovoj knjizi, Zemaljskom muzeju kao institu-
ge, dobili negativan odgovor o iznošenju ciji i svim glavnim akterima njenog postojanja
Hagade i čitanju iz nje za vrijeme praznika i historije. On objašnjava da najnoviji reprint
Pesaha, zbog izričito nepovoljnih uslova i nisu dobili niti on, niti Muzej, pa niti gosp.
opasnosti od propadanja, već dovoljno uni- Cochen, čije je ona porodično naslijeđe, sve
štene Hagade, vlasti su postupile po svome dok nije ponudio da plati pola cijene. Jedino
nahođenju i Hagada je još jednom iznesena na taj način prvobitni i stvarni vlasnik ovo-
u javnost i izložena nestručnom rukovanju, ga neprocjenjivoga djela, uspio se izboriti za
na što je direktor muzeja oštro reagirao. jedan primjerak svoga generacijskoga nasli-
O njenom svjetskom značaju svjedoči jeđa. Pored ovoga naglašena je i činjenica
i molba Amerikanaca upućena Muzeju, za da Hagada nije iskorištena onako kako bi
dozvolu snimanja dokumentarnog filma, ali trebala biti. Za razliku od svjetskih zemalja
sa originalnim primjerkom, na šta je autor, i njihovih vrijednih eksponata, Sarajevska
kao tadašnji direktor, teško pristao. U prilog Hagada se i dalje čuva skrivena u podrum-
tome idu i navodi o daljnjoj potražnji Sara- skim prostorijama, daleko od očiju javnosti,
jevske Hagade za strane izložbe, gdje se o a na pokušaju njenoga javnog izlaganja i
svakoj, sa opreznošću, dosta raspravljalo. ulaganja sredstava se, na žalost ne radi ništa,
što, kako autor želi istaći, nije samo greška
Sve ove podatke, kao i činjenicu da je
institucije, niti pojedinaca, niti nedostatak
Hagada ponovno pregledana od strane
sredstava u tome ima presudnu ulogu, nego
svjetskih stručnjaka i napore koji su učinje-
činjenica da javnost vjerovatno nije svijesna
ni za prikupljanje sredstava za njenu dalj-
vrijednosti koju posjeduje i prednosti koje
nju, adekvatnu konzervaciju i javnu izložbu
to donosi, a koje autor kroz čitavu knjigu,
originala, autor navodi kako bi javnost bila
u svakome opisu i svakoj kritici pokušava
upoznata sa naporima pojedinaca koji su
istaći.
poduzeti, kao i otežavajućih i nesmotrenih
• 445 •
prikazi
Postoji nada da će, nakon detaljne literature i bogate arhivske građe napiše bi-
analize i po uzoru na svjetske meto- ografija Gazi Husrev-bega. O ovoj znameni-
de, javnost shvatiti značaj materijalnih toj ličnosti prije nje pisali su Ćiro Truhelka
spomenika, pravilan način postupanja (Gazi Husrefbeg, njegov život i njegovo doba,
sa njima i činjenicu da su upravo oni ti Sarajevo 1912), Safvet-beg Bašagić (Gazi
Husrev beg, U spomen četiristogodišnjice do-
koji svjetskom kapitalu donose najviše
laska u Bosnu, Sarajevo 1907), Mehmed
sredstava i privlače najviše turista i da će
Spaho (Gazi Husrev-beg: slika iz bosanske
shvatiti kakvu vrijednost posjedujemo i
prošlosti, Sarajevo 1907), Hamdija Krešev-
koliko je trebamo čuvati. O tome najbo- ljaković (Gazi Husrevbeg, Sarajevo 1930),
lje svjedoče završne riječi samoga autora, Spomenica Gazi Husrevbegove četiristogodiš-
u kojima on naglašava da bi jedino tada njice, Sarajevo 1932. godine.
bilo jasno koliki je zapravo gubitak to Posebnu vrijednost monografiji Gazi
što Sarajevska Hagada, više od stotinu Husrev-beg daje veći broj neobjavljenih
godina predstavlja mrtvi kapital i što se izvora koje je dr. Zlatar koristila prilikom
ne izlaže u javnosti. istraživanja. U prvom redu vrijedi istaći
tijana križanović neobjavljene izvore iz arhiva u Istanbulu i
Ankari, zatim one iz Državnog arhiva u Du-
brovniku, te izvore iz Gazi Husrev-begove bi-
blioteke, Orijentalnog instituta, Uprave Gazi
Husrev-begovog vakufa i Istorijskog arhiva
Behija Zlatar, Gazi Husrev-beg,
iz Sarajeva. Cilj ovog rada jeste da se kroz
Orijentalni institut u Sarajevu,
objavljene i neobjavljene izvore, te korište-
Posebna izdanja XXXII, Sarajevo,
nu literaturu, na jednom mjestu, predstavi
2010, 236 str.
snažna uloga Gazi Husrev-bega kao držav-
U historiografiji značajno mjesto za- nog službenika i vojskovođe u Osmanskom
uzimaju monografije i biografska djela carstvu i da se prikaže njegov doprinos urba-
koja se iscrpno bave određenim proble- nizaciji Sarajeva kroz podizanje građevina i
mom, pojavom ili osobom. Djela ovog osnivanje vakufa.
tipa sadrže mnoštvo podataka, jezgrovi- U prvom poglavlju Gazi Husrev-beg (Od
ta su i važna za naučnu i širu javnost. Jed- Sereza do Sarajeva) autorica donosi podatak
na takva knjiga nedavno je publikovana da su tri kćeri sultana Bajezida II (1481-1512)
od strane Orijentalnog instituta u Sarajevu. bile udate za ljude sa naših prostora. Jedna od
Riječ je o monografiji Gazi Husrev-beg, dr. njih, sultanija Seldžuka, Gazi Husrev-begova
Behije Zlatar, u kojoj autorica svojim vje- majka, bila je žena Ferhad-bega, rođenog u
štim pristupom i naracijom uspijeva da nam Hercegovini. Obzirom da je Ferhad-beg bio
ukaže na impresivnu ulogu ovog namjesni- oženjen sultanijom, to nam govori da je bio
ka, vojskovođe i vakifa u historiji Bosne i markantna ličnost, jer su sultani imali obi-
Hercegovine i Osmanskog carstva u cjelini. čaj da svoje kćeri udaju za sposobne vojne
Djelo se sastoji od šest poglavlja i kako i civilne službenike kako bi ih čvršće vezali
sama autorica kaže u uvodnom dijelu, ovaj za Carstvo. Gazi Husrev-beg rođen je 1480.
rad je pokušaj da se na osnovu postojeće godine u Serezu (današnja Grčka), a nakon
• 446 •
prikazi
smrti oca, kao sultanov unuk, premješten je u Husrev-beg posjedovao u Bosni pošto nema
Istanbul gdje na carskom dvoru dobija odgoj muških potomaka, prema carskom zakonu
i obrazovanje. Iako ne postoji dovoljno po- dati pod tapiju. Ističe da su ti posjedi, doista
znatih podataka o životu Gazi Husrev-bega pripali velikom veziru Rustem-paši. Hrabri
iz mlađih dana period njegovog namjesniko- vojskovođa, sandžakbeg i najveći vakif Sara-
vanja na Balkanu prilično je osvijetljen. Ovo jeva, Gazi Husrev-beg, upravljao je Bosnom
je vrijeme kada je osmanska država bila na punih sedamnaest godina (u prekidima od
vrhuncu moći, a Gazi Husrev-beg se iskazao 1521. do 1541.), podižući građevinske objek-
kao sposoban vojskovođa čijim zaslugama su te koji će preporoditi Sarajevo i učiniti ga cen-
osvojena važna područja prema Zapadu. Be- trom ove pokrajine Osmanskog carstva.
hija Zlatar smatra da su neki osmanski hro- U drugom poglavlju pod nazivom Gazi
ničari neopravdano umanjili njegovu ulogu u Husrev-begov vakuf dr. Zlatar nam sugerira
opsadi i osvajanju Beograda (1521.). Pritom, koji su najvažniji izvori za proučavanje ovog
navodi podatak iz dokumenta koji se čuva vakufa. U knjizi donosi podatak da su se
u Arhivu Topkapi muzeja u Istanbulu da je Gazi Husrev-begova vakufska dobra nalazi-
Gazi Husrev-beg još 27. juna 1521. godine la u šest područja na tlu Osmanskog carstva
uspio blokirati sve prilaze Beogradu i da je - u Serezu (Grčka) Sarajevu, Tešnju, Jajcu,
pripremajući opsadu, 27. redžepa (3. jula Ostrovici (Dalmacija-Hrvatska) i u Požegi
1521.) došao pod Beograd. Nakon osvajanja (Hrvatska). U Sarajevu je podigao džamiju,
beogradske tvrđave 29. avgusta 1521. godi- mekteb, imaret i musafirhanu, medresu, ha-
ne u kojoj se istakao kao dobar vojskovođa i nikah i biblioteku. Za održavanje ovih obje-
ratnik dobija titlulu Gazi. U septembru iste kata uvakufio je imanja (sela), dućane, no-
godine postavljen je na mjesto bosanskog vac, kuće i dr. Gazi Husrev-beg je i određenu
namjesnika. Zanimljiv je podatak da se u sumu novca uvakufio kako bi se mogao dava-
vakufnami za Gazi Husrev-begovu medresu ti na zajam pojedincima, pa je ovaj vid zajma
iz 1537. godine prvi put susreće naziv valija prepoznat kao važan potencijal u privred-
za upravitelja jedne vojno-administrativne nom razvoju Sarajeva. Iz tapu tahrir deftera
jedinice (vali bi liva-i Bosna). Njegovu upra- (Istanbul, Başbakanlık osamnlı Arşivi - Tapu
vu obilježili su brojni uspješni vojni pohodi. Tahrir defterleri) autorica navodi podatak
Međutim, Gazi Husrev-beg će ostati poznat da je gotovina Gazi Husrev-begovog vaku-
po nemjerljivom doprinosu u razvoju Saraje- fa iznosila 900.000, odnosno 944.794 akče.
va. Bio je oženjen oslobođenom robinjom po To je donosilo prihod od 90.000, odnosno,
imenu Šahdidar koja se također iskazala kao 94.479 akči godišnje. Novac koji je davan
vakif podigavši džamiju i mekteb nedaleko na zajam privrednim subjektima donosio je
od zadužbina svoga muža. najviše prihoda, dok je po rashodima na pr-
Gazi Husrev-beg je umro u Sarajevu 18. vom mjestu bila Gazi Husrev-begova javna
juna 1541. godine. Nije imao muških po- kuhinja (imaret). Autorici polazi za rukom
tomaka. Neki historiografi objavili su da je da u pisanju prikaže opću sliku Carstva, te se
imao sina po imenu Mahmud. Međutim, nakon sažetih informacija vrlo suptilno vra-
autorica kao demantij ovom podatku navodi ća na glavnu temu svoga rada, nastavljajući
defter Bosanskog sandžaka iz 1541. godine s podacima vezanim za bosanskog sandža-
u kojem piše da će neke čifluke koje je Gazi kbega. U daljem tekstu predočava nam listu
• 447 •
prikazi
prihoda Gazi Husrev-begovog vakufa, ime- kuća za sahadžiju u neposrednoj blizini ka-
na i plaće službenika koji su obavljali duž- ravan-saraja, te da je ta kuća najvjerovatnije
nosti u zadužbinama, te podatak da je ovaj stajala uz sahat-kulu.
vakuf dugo vremena nakon namjesnikove Poslije smrti Gazi Husrev-bega iz sred-
smrti bio zaštićen od raznih uzurpacija. stava njegovog vakufa sagrađeno je, između
Historijski izvori, u prvom redu vakufname, ostalog, nekoliko hanova, vodovod i prva
kao i popisi Gazi Husrev-begovog vakufa iz bolnica u Sarajevu. Gazi Husrev-begove za-
XVI i s početka XVII stoljeća pokazuju da dužbine ne predstavljaju samo prve objekte
je ovo bio najbogatiji i najveći vakuf u Bosni. gradskog karaktera, već su one osovina daljeg
Sarajevo su tokom narednih stoljeća često razvoja grada. Ovi građevinski objekti imaju
zahvaćali požari i potresi od kojih ni ove gra- veliku vrijednost, kako u domenu graditelj-
đevine nisu bile pošteđene. Međutim, Gazi stva, tako i u njihovoj ulozi u kulturnom,
Husrev-begov vakuf je jedan od rijetkih u vjerskom, prosvjetnom i privrednom životu.
Bosni i Hercegovini koji je opstao do danas. Ovo poglavlje prate fotografije građevina iz
Gazi Husrev-begov kompleks građevina, Gazi Husrev-begovog kompleksa koji se i da-
naslov je narednog poglavlja. U ovom dijelu nas mogu vidjeti u jezgri sarajevske Baščaršije.
autorica ističe podatak da je samo u Sara- U poglavlju Hasovi Gazi Husrev-bega
jevu bosanski valija dao da se izgradi blizu prema defteru Bosanskog sandžaka iz 1530.
300 objekata. To je najznačajniji kompleks godine, navodi se podatak da je zemljišnim
sakralnih i profanih građevina podignu- posjedima ovog upravitelja pripadalo 10 gra-
tih u Bosni za vrijeme osmanske vladavine. dova, 158 sela i 64 čiftluka, sa ukupnim pri-
Većina ovih objekata nastala je u periodu hodom od 643.979. akči. Dalje nam autorica
između 1529. i 1537. godine. Od svih ar- predstavlja detaljnu lista zemljišnih posjeda
hitektonskih zdanja, autorica s razlogom Gazi Husrev-bega u Bosni, te sumu godišnjih
ističe Gazi Husrev-begovu džamiju koja je prihoda koji su ubirani sa njih. Hasovi bosan-
najmonumentalnija i najpoznatija građevi- skog upravitelja zauzimali su prostor od Sere-
na ovog vakifa. Nju je projektovao tadašnji za na istoku do područja u Dalmaciji.
glavni carigradski arhitekt Adžem Esir Ali,
Behija Zlatar u petom poglavlju Gazi
prethodnik čuvenog Kodža Mimar Sinana.
Husrev-begov dvor i svita, piše da se u Saraje-
Izgradnja ove džamije završena je 1531. go-
vu, kao sjedištu bosanskog sandžakbega nije
dine. Danas ona predstavlja jedan od simbo-
sačuvao niti jedan dvor – saraj. Zahvaljujući
la grada Sarajeva. Kada je u pitanju datiranje
svjedočenju savremenika, kako putopisaca
nastanka Gazi Husrev-begove sahat-kule,
tako i dubrovačkih poslanika, može se utvr-
većina autora koji su do sada pisali o njoj,
diti kako je on izgledao i kakvi su bili cere-
prihvatili su podatak osmansko-turskog hi-
monijali koji su vladali. Autorica smatra da
storiografa i geografa Katiba Čelebi koji je
je mjesto stolovanja Gazi Husrev-bega bila
zabilježio da je ovo zdanje izgrađeno u XVII
vjerovatno veleljepna građevina upotpunje-
stoljeću. Behija Zlatar, izgradnju sahat-kule
na skupocjenim namještajem, ali ne ubicira
smješta u vrijeme nastanka deftera Bosan-
njeno mjesto, već pretpostavlja da se sandža-
skog sandžaka 1565. godine. Ona ističe da
kbegova rezidencija nalazila u blizini njego-
se u okviru ovog deftera nalazi i popis Gazi
vih zadužbina. Na dvoru je postojao komple-
Husrev-begovog vakufa u kojem se spominje
tan ceremonijal, od trenutka kada poslanici
• 448 •
prikazi
• 449 •
prikazi
prostor bolje istraži uzimajući u obzir jedan Osman Nuri Hadžić, Džemaludin Čau-
uži vremenski period. Treći pristup predstav- šević) koji započinju borbu za nacionalno
lja pokušaj istovremenog kopanja i horizon- osvješćivanje Bošnjaka. Upravo je nacija
talno i vertikalno na različitim mjestima. mjera svih stvari i najviši cilj koji stoji pred
Ukoliko bismo prema gore navedenoj Bošnjacima tog vremena, ali i tokom cijelog
Wachtelovoj klasifikaciji pokušali svrstati 20. stoljeća. Iako sam naslov sugerira da se
četverotomni roman Halida Kadrića Dugo radi o jednom dugom svitanju autor je sa-
svitanje suočili bismo se sa nizom prepreka. svim određen da se radi o više svitanja. Tako
Roman predstavlja jednu zaokruženu cjeli- kroz lik Osmana Nurija Hadžića autor ja-
nu koja je vremenski ograničena na period sno konstatuje: Proteći će dosta tmurnih svi-
od 1901. do 2000. godine. Prostorno ro- tanja dok ne svane ono vedro, svijetlo. Upra-
man je vrlo teško definisati, najuža defini- vo u ovom kontekstu može se razumjeti i
cija ograničila bi ga na prostor dobojskog vremenska podjela romana: prvo tmurno
sela Mala Bukovica, šire to je prostor opći- svitanje Bošnjaci su dočekali 1918. i upravo
na Doboj, Tešanj i Teslić, odnosno prostor tu počinje drugi tom, drugo takvo svitanje
Bosne i Hercegovine, mada autor pojedine smješteno je u 1946. čime počinje treći tom,
likove prati i na raznim frontovima Austro- dok su posljednje tmurno svitanje Bošnja-
Ugarske ili pak u izbjeglištvu u Australiji. ci dočekali 1991. Nakon punih sto godina
Čini nam se vrlo važnim odgonetnuti sami dugog svitanja očekivanje da se taj proces
naslov romana. Ako se radi o svitanju name- okonča istinskim, svijetlim svanućem ostaje
će se nekoliko pitanja: čije/kome svitanje, bez realizacije. Naglašava se da (...) Bošnjaci
kada je i kome pao mrak te da li će i kada su ulazili u 21. stoljeće sa manje nade nego što
konačno svanuti. Na prvo pitanje autor od- su prije sto godina prelazili iz 19. u 20. stoljeće.
govor daje kroz lik Hamida Kadića (ovaj Jedno od osnovnih i najviših dostignuća Boš-
lik skoro bez sumnje možemo smatrati au- njaka kroz 20. stoljeće autor vidi u tome da
tobiografskim) koji nakon posljednjeg rata su (...) utvrdili svoj nacionalni identitet – Boš-
nudi izdavačima roman koji (...) naglašava njaci. U samoj strukturi romana autor ostaje
kako je u nemilosti jedan narod – bošnjački izvan radnje izbjegavajući da koristi prvo lice
– i da je žrtva jedino on (...). Na prigovore jednine. Ipak, ne može se izbjeći dojmu da
da je to samo dio istine i da su stradavali i je lik Hamida Kadića autobiografski, čime i
drugi Hamid Kadić odgovara: Pa neka i ti autor postaje ne samo sudionik nego glavni
drugi pišu o sebi. Potpunom mraku pred- lik u cjelokupnoj radnji u trećem i četvrtom
hodio je proces dugog smrkavanja koji je tomu. Tragajući za nacionalnim identitetom
za Bošnjake počeo još 1699. nakon što je svoga naroda autor traga i za svojim vlastitim
Osmanko carstvo izgubilo značajne terito- identitetom u mnogim slučajevima poisto-
rije u ratu nakon pohoda na Beč 1683. Ko- vjećujući vlastitu (ne)sretnu sudbinu sa sud-
načni mrak, prema autoru, Bošnjake je zade- binom naroda kome pripada.
sio 1878. dolaskom Austro-Ugarske. Dugo Osnovni historijski materijal koji je
svitanje (opet za Bošnjake) počet će 1901. autor koristio jesu, prije svega, novinski
kada se u Sarajevu okupi grupa bošnjačkih tekstovi. Istina, tokom iščitavanja roma-
intelektualaca (Safvetbeg Bašagić, Ademaga na sasvim je primjetno da je autor koristio
Mešić, Fehim Spaho, Edhem Mulabdić, mnoge monografske studije o historiji
• 450 •
prikazi
Bosne i Hercegovine te da je vršio i vlasti- rata i postratnog stanja u kome je i nastao ro-
ta arhivska istraživanja. Jedna od osnovnih man. To se prije svega ogleda u činjenici da
težnji autora jeste da bude vjerodostojan, da su Srbi predstavljeni kao primarni, vjekovni
izbriše liniju između stvarnog i fiktivnog. Sa neprijatelji. S druge strane, Hrvati mogu biti
takvom namjerom Kadrić donosi obilje hi- neprijatelji Bošnjacima, ali to stanje nije kon-
storiografskog materijala kojeg često citira i stantno nego povremeno. Zajednički neprija-
na više stranica. Tako nisu rijetka mjesta na telj (Srbi) ta dva naroda čak može približiti
kojima na 5-6 stranica autor donosi pojedi- i ujediniti u saradnji. Kada Srbi čine zločine
ne novinske tekstove ili određena pisma hi- nad Bošnjacima oni to čine kao narod, kolek-
storijskih ličnosti, što u mnogome usporava tivno, čime autor ne ostavlja nimalo sumnje
radnju romana te na mnogim mjestima od- da većina srpskog naroda podržava te zloči-
vlači koncentraciju čitaoca. U pokušaju da ne, uz časne izuzetke kojih uvijek ima. Kada
iznese jedan novi (bošnjački) pogled na hi- Hrvati napadaju Bošnjake to je uvijek izraz
storiju Bosne i Hercegovine i svoga naroda trenutne politike i odluka pojedinih ličnosti,
autor kroz radnju romana revalorizuje mno- ali nikako i nikada osjaćanja cjelokupnog na-
ge činjenice. To je možda i najupadnije kod roda. Koliko je autor pod utjecajem svakod-
lika i djela Ademage Mešića čije sve postup- nevnih dešavanja u vrijeme nastanka djela
ke u potpunosti opravdava obrazlažući da je govori i činjenica da kada govori o ratnim i
sve činio sa namjerom da pomogne svome poratnim godinama već tada oštro napada
narodu (Bio je ustaša, ali, pravedan, pošten i Milorada Dodika, koji će za Bošnjake persona
čestit čovjek). Neka pitanja koja su u histo- non grata postati, ipak, nešto kasnije.
riografiji još uvijek otvorena i nerazriješena Druga dva naroda nisu u fokusu autoro-
autor sasvim jasno definiše nagoneći vodu na vog interesovanja i skoro nikada se ne javljaju
mlin Bošnjacima: Mehmed Spaho je ubijen samostalno, kao glavni likovi određenih di-
kao i Džemal Bijedić da bi se naštetilo Boš- jelova romana. Prisutni su samo koliko su u
njacima, priznanje Muslimana kao nacije interakciji sa Bošnjacima. Srbi i Hrvati nisu
od strane komunista 1968. autor tek usput (...) puno zainteresovani da Bosna i Hercego-
spominje ne dajući mu skoro nikakav značaj vina jača i da ima svoj vlastiti državni iden-
jer (...) ne stiče se narodnost uredbom ili de- titet. Oni nisu zainteresovani jer imaju svoje
kretom već evolucijom svijesti samog naroda. druge domovine, Srbiju i Hrvatsku. Jedina
Također, tu je niz konstatacija i termina koje istina, prema autoru, jeste (...) da smo svi mi
su upitne ili, čak, neistinite. Tako četnike u ovdje jedan narod i da smo se svi nekad zvali
Drugom svjetskom ratu autor obavezno na- Bošnjani, odnosno da smo Bošnjaci različitih
ziva srpskom nacionalnom vojskom, termin vjera. U Bosni i Hercegovini kosntitutivna
etničko čišćenje likovi u romanu koriste već su sva tri naroda, dok Bošnjaci u susjednim
na samom početku stoljeća, Dubravko Lo- zemljama nisu državotovorni element. Kada
vrenović je hrvatski povjesničar a Turska je govori o posljednjem ratu autor pojedinačno
prva priznala Bosnu i Hercegovinu kao ne- navodi zločine nad Bošnjacima dajući iscrpne
zavisnu pri tome nigdje ne spominjući da je opise tih zločina. Zločine Bošnjaka spominje,
to ustvari uradila jedna većinski pravoslavna ali nikada ne opisuje stradanje drugih, jasno
zemlja, Bugarska. Ne može se ne primjetiti stavljajući do znanja da jeste bilo zločina ali
da je autor pod jakim dojmovima posljednjeg da ti zločini nisu činjeni iz mržnje nego su (...)
• 451 •
prikazi
okolnosti u kojima se ratuje i naravi vojnika to- ponaosob treba okrenuti sebi (na razini lič-
liko različite i složene da ih je nemoguće izbjeći nosti autor dopušta izuzetke tako da pojedi-
(zločine, op. N.N.) i provesti kroz pakao a da na prijateljstva opstaju), pa čak i nacionalno
ne ostane i neki crn biljeg. mješoviti brakovi, kao osnovna ćelija druš-
U svome poznatom radu Bosanski duh tva, u romanu su bez ikakve perspektive te
u književnosti, šta je to? Muhamed Filipović na početku rata većina njih se raspada.
govori da je pojedina literatura (...) Bosnu U vremenu kada mnoga književna dje-
više dijelila nego li mnoge vojske koje su preko la jedva da dostižu stotinjak strana napisa-
nje marširale i u njoj krv proljevale. Ukoliko ti djelo od skoro 2500 stranica u svakom
doista danas postoje književna djela koja slučaju predstavlja odvažan potez. Djelo
mogu napraviti toliki utjecaj na našu savre- Halida Kadrića Dugo svitanje značajno je
menost, postavlja se pitanje kakav rezultat i na polju predstavljanja historije jednom
iza sebe ostavlja djelo Halida Kadrića? Pi- širem čitalačkom krugu, da se ona učini
sano sa željom da odgovori i opovrgne oni- zanimljivom a ne suhoparnom i monoto-
ma koji su Bosnu i Hercegovini i Bošnjake nom. U tom pogledu ovakvo djelo je sva-
gledali i objašanjavali kroz prizmu vlastitih kako dobro došlo. Međutim, insistiranje da
stereotipa čini se da nije daleko odmaklo svako treba da piše o svome stradanju, da
upravo od takvih djela. Koliko je Kadrić iznosi svoju istinu o sebi i drugima vodi ka
nastojao opovrgnuti takva djela i dati jednu tome da će postojati više paralelnih istina.
novu verziju događanja govori i činjenica da Ako je Halid Kadrić u ovom romanu iznio
u ovom romanu nailazima na osnovne ideje bošnjačko viđenje istine ostavljajući pravo i
upravo takvih djela s tim da su sada uloge za- drugim narodima da napišu svoje istine, onda
mijenjene: Bošnjaci su narod koji trpe zlum je sasvim opravdano zapitati se da li će u Bo-
drugog/drugih naroda godinama pri tome sni i Hercegovini postojati onoliko istina ko-
nastojeći izvojevati svoje nacionalno prizna- liko postoji i stanovnika? Dovodeći do kraj-
nje i slobodu; nemaju svoje države nego su njih granica Kadrićev princip da svako treba
osuđeni živjeti u tuđim a svoje se samo sjeća- da piše o sebi i svome stradanju, odgovor je,
ju u prošlosti ili sanjaju u budućnosti; na jed- bez sumnje, afirmativan. U takvom kontek-
nom mjestu autor detaljno opisuje nabijanje stu bilo bi nemoguće govoriti u jednini: isto-
na kolac, kao vrhunac svakog zlostavljanja vremeno bi egzistiralo više istina, postojalo bi
i stradanja, s tim da su uloge zamijenjenje: više historija Bosne i Hercegovine i na kraju,
pravoslavci u Crnoj Gori uhvate jednog mu- postojalo bi, barem na nivou percepcije, više
slimana u toku Balkanskih ratova i nabiju ga Bosni i Hercegovina. I sve to potpuno zaseb-
na kolac. Parcijalni pogled u pokušaju da se no, bez ikakvog preplitanja i suživota.
objasni jedna složena cjelina kakva je Bosna
i Hercegovina, princip da svako treba da nedžad novalić
piše o svome narodu i njegovom stradanju
u pokušaju da se dokaže jedna i jedina istina
teško da može pomoći u pravljenju iskoraka
naprijed. Nakon čitanja romana čini se da je
izgradnja jednog društva sastavljenog iz više
naroda sasvim nemoguća i da se svaki narod
• 452 •
prikazi
• 453 •
prikazi
• 454 •
prikazi
• 455 •
prikazi
skupova i javnih prostora, štampe i medija), različitim narativima. Stoga, titostalgija kao
a posebno metodom intervjua i anketiranja. nostalgični diskurs o Josipu Brozu Titu na
Savremeni diskurs o “živom Titu” autor je prostorima bivše Jugoslavije danas ne pred-
smjestio u kontekst postsocijalističkih no- stavlja kontinuirani diskurs, već suprotno,
stalgija, u okrilje jugonostalgije kao šireg niz diskontinuiranih diskursa sa starim i
pojma koji se ne može izdvojiti iz konteksta novim elementima kojima je centar pažnje
“kolektivnog pamćenja”, “kulture svakidaš- Tito kao neprikosnovena ličnost.
njice”, ali i problematike javne upotrebe i Nakon izdašnog teorijskog opserviranja
zloupotrebe povijesnog dešavanja. autor je istraživanje usmjerio na dva “idealna
Pored predgovora, uvoda, zaključka i bi- tipa” titostalgije koje naziva “materijalizira-
bliografije knjiga je podijeljena na četiri po- na strana” i “mentalitetski stav ljudi”. Treće
glavlja. Na početku svog istraživanja autor je i četvrto poglavlje upravo govore o dvjema,
postavio niz ključnih pitanja poput – zašto, usko povezanim stranama titostalgije, kultu-
kako, odakle, s kojom namjerom prisustvo ri titostalgije i titostalgičnoj kulturi.
Titovog lika, šta on znači “ovdje i sada” i za- Prema mišljenju autora, kultura titostal-
što upravo na njegovom imenu izrasta nova gije jeste s namjerom stvoren materijalizovan
masovno-kulturna produkcija, da li upo- diskurs o Josipu Brozu Titu “prava” industrija
treba njegovog lika ima komercijalni, senti- nostalgije koja je od njegovog imena nači-
mentalni, provokativni i zabavni ili politički nila novi brend, savremenu robnu marku i
i ideološki motiv. Objašnjavajući titostalgiju amblem za široku lepezu svakodnevnih, ali i
kao slojevitu i vibrantnu, kompleksnu i kon- luksuznih proizvoda (poput upaljača, majica,
troverznu pojavu, autor je u prvom poglav- kesica šećera, privjesaka za ključeve, znački,
lju konsultirao različite definicije nostalgije. magneta za frižider, kutijica za vizitkarte,
Zaključuje da je nostalgija kompleksna, dife- olovaka, pepeljara, kalendara, vina, sendviča,
rencirana i promjenjiva, emotivno nabijena, duhana itd). U taj kontekst uklapa se sve ak-
lično ili kolektivno instrumentalizirana pri- tuelniji “Tito turizam”, a kulturom titostalgije
ča koja na binaran način veliča izgubljena “zaražena” je i masovna kultura, kao i savre-
vremena, ljude, predmete, osjećaje, mirise, mena umjetnost koja tako prerasta u tzv. ars
događaje, prostore, odnose, vrijednosti, nostalgice. “Tita” pronalazimo u pozorišnim
političke i druge sisteme i istovremeno u predstavama, filmskim ostvarenjima, on je
oštrom kontrastu prema manje vrijednoj inspiracija novim alternativnim muzičkim
sadašnjosti, slavi idealizovano jučer naspram grupama, kao i mnogim mladim vizuelnim
inferiornim danas, uljepšavajući prošlost na- umjetnicima. Kultura titostalgije udoma-
uštrb mrske sadašnjosti. ćila se u virtuelnom svijetu, pa je još 1994.
U tako predočenom teorijskom okviru kreirana prva “Cyber Yugoslavija”, dok je u
autor zaključuje da jugonostalgija kao i ti- Sarajevu 2005. godine registrirana “Država
tostalgija nisu puko žaljenje za nečim čega Titoslavija”, koja ima svoju zastavu, himnu,
nema i ne može se više vratiti, nego je to glavni grad, ustav, pasoš. Iz svog istraživanja
želja za nečim čega nikada i nije bilo, to su “na terenu” autor zaključuje da ne postoje ve-
“snovi o nekadašnjim snovima” a ne o ne- like razlike kulture nostalgije na prostoru biv-
kadašnjoj stvarnosti. One se ne temelje na še Federacije. Detaljno predstavljajući enteri-
stvarnom historijskom događanju nego na jer kafića ‘’Tito’’ u Sarajevu, naglašava da je
• 456 •
prikazi
• 457 •
prikazi
današnjih političkih lidera, nastalim i iz razvoj srpskih zemalja srednjeg veka; Srednjo-
inata kao subverzija postojećoj vlasti. Autor vekovno nasleđe Balkana: institucije i kultura;
zaključuje da se titostalgija može tumačiti i Srpsko društvo od druge polovine 17. veka do
kao izraz neprihvaćanja sadašnje političke kraja Prvog svetskog rata. Postojnosti i prome-
situacije, kao protestni gest, odbrana od ne; Između evropskih uzora i stereotipa: Srpska
novih ideoloških tokova. Kao takva, ona nacionalna integracija 1804 – 1918. Struktu-
ukazuje na nekadašnje, sada zaboravljene ra samog časopisa karakteristična je drugim
vrijednosti, nastojeći da afirmira ono sličnim naučnim publikacijama. Tako je sa-
pozitivno u “Titovom izgubljenom svijetu”. držaj podijeljen u dvije velike cjeline: Članci
Knjiga pred nama ilustrirana je fotografijama i rasprave te Prikazi.
koje demonstriraju i kulturu nostalgije i Ako danas historiju želimo posmatra-
nostalgičnu kulturu. Navedena bibliografija ti kao modernu, samostalnu, zaokruženu
ukazuje da se autor obimno koristio oblast naučne spoznaje, što ona svakako
literaturom objavljenom u cijelom svijetu jeste već duži vremenski period, njena naj-
koja tretira ovu problematiku, ali i to da je bitnija odlika, pored kritičnosti, bila bi in-
knjiga kruna do sada objavljenih autorovih terdisciplinarnost. Da bi došao do naučne
radova. Usredočenost autora da analizira istine, historičar je prinuđen da se koristi
titostalgiju, razloge i uvjete njenog nastanka postignutim rezultatima niza drugih nauč-
i razvoja, debatirajući sa argumentima “za” i nih oblasti. Igor Stojić u radu naslovljenom
“protiv” u kontekstu kompleksne političko- Физичко-антрополошка анализа скелета
ekonomske stvarnosti, daje iznimnu из аварске некрополе са локалитета
vrijednost ovoj knjizi. Старчево Ливаде (9-32) prezentira rezulta-
dženita sarač-rujanac te do kojih je došao analizom 12 grobova iz
avarske nekropole otkrivenih na lokalitetu
Livade u Starčevu. Analizom su obuhvaćene
osnovne karakteristike svakog skeleta, pol,
Историјски часопис, књ. LVIII individualna starost, analiza zuba, tjelesna
(2009), Историјски институт, visina, te marker okupacionog stresa. Oste-
Београд, 2009, 323 str. ološki materijal činili su jedna dječija indi-
vidua u prvim godinama života, dvije mla-
Zahvaljujući naporima Istorijskog institu- dalačkog uzrasta i devet odraslih individua,
ta iz Beograda pred nama se nalazi još jedan četiri ženskog i pet muškog pola. Prema pri-
broj Istorijskog časopisa kojim ova ugledna lozima pronađenim u grobovima, nekropola
ustanova predstavlja svoju djelatnost užoj je datirana u kraj VII i u VIII vijek. Prilikom
naučnoj ali i široj čitalačkoj publici. U ovom obrade osteološkog materijala korištene su
broju Istorijskog časopisa većina objavljenih standardne antropološke metode. Inače, sa
radova nastali su kao rezultat istraživanja na teritorije današnje Vojvodine poznat je ve-
nekom od projekata koje finansira Ministar- oma mali broj avarskih nekropola koje su
stvo za nauku i tehnološki razvoj Republike arheološki obrađene, a ni sam lokalitet Li-
Srbije: Srpske zemlje u ranom srednjem veku; vade u Starčevu nije u potpunosti istražen.
Srbija i mediteranski svet u poznom srednjem Toga je svjestan i sam autor Igor Stojić kada
veku; Srpska država i društvo u izvorima kaže da se rezultati iskazani antropološkom
srednjeg veka; Privredni, društveni i kulturni
• 458 •
prikazi
analizom moraju uzeti s oprezom s obzirom Pravo preče kupovine korišteno je dugo
na malu statističku signifikantnost. Upravo u običajima raznih naroda koji su štitili
zbog toga ne treba žuriti sa preciznijim arhe- pravne institute povezane sa kolektivnom
ološko-historijskim tumačenjem i kontek- svojinom porodice i šire društvene zajed-
stom. Tek dalja istraživanja ovog lokaliteta i nice. U radu Право прече куповине према
njemu srodnih dat će nam jasniju sliku. законодавству цара Стефана Душана
Planina Rudnik, najviša planina Šumadi- (63-77) autorice Biljane Marković nastoji se
je, izdvaja se po mnoštvu rudokopa u kojima objasniti kako se institucija preče kupovine
se, gotovo neprekidno, vrši rudarska proi- tretira u sačuvanim rukopisima zakonodav-
zvodnja od prahistorije do današnjih dana. stva cara Dušana, te postoje li neke razlike
Položaj srednjovjekovnog grada Rudnika još između starijih i mlađih redakcija rukopi-
uvijek nije precizno utvrđen. Brojni materi- sa. Pravo preče kupovine pominje se samo
jalni tragovi, podaci iz pisanih izvora i lokalna u jednom pravnom tekstu zakonodavstva
toponomastika, ukazuju na nekoliko mogu- cara Dušana – u Justinijanovom zakonu.
ćih lokacija na kojima treba tražiti centralno Iako je utvrđeno da je pravni tekst poznat
srednjovjekovno gradsko naselje na planini kao Justinijanov zakon uzor imao u bizant-
Rudnik. Vladeta Petrović i Dejan Bulić u skom pravu, vrlo je vjerovatno da je pravo
radu Проблем убикације средњовековног preče kupovine kao običaj u ovakvoj formi
Рудника (43-62) nastoje da predoče rezul- postojalo i kod Srba te je tako i pretočeno u
tate dosadašnjih istraživanja i uključe u rje- pisano pravo, uz moguće i samo djelimično
šavanje ovog problema do sada nedovoljno ugledanje na vizantijsko pravo.
korištene izvore. Ustvari, autori nastoje da ri- Na osnovu objavljene građe iz Kotor-
ješe dilemu koja je prisutna u historiografiji: skog i Dubrovačkog arhiva i literature u radu
da li je srednjovjekovno naselje bilo na istom naslovljenom Петар Катена, которски
mjestu kao i ono iz osmanskog vremena? трговац (14. век) (79-91) autorica Marica
Na osnovu arheoloških ostataka osmanskog Malović-Đukić prikazala je život i rad Petra
Rudnika koji svjedoče o životu na tom istom Katene kao primjer poslovnog čovjeka karak-
lokalitetu i prije dolaska Osmanlija te na terističnog za Primorje u poznom srednjem
osnovu pisanih izvora, u prvom redu najra- vijeku. Prateći poslovanje ovog uspješnog tr-
nijih osmanskih defterskih popisa, autori do- govca i kreditora možemo pratiti i proučavati
laze do zaključka da se srednjovjekovni grad društveno-ekonomsku historiju Kotora u pr-
nalazio na istom mjestu gdje grad nalazimo voj polovini i sredinom XIV vijeka.
i u osmanskom periodu. Indikativno je da Marko Šuica u radu Битка код
Osmanlije samo preuzimaju ime Rudnik bez Никопоља у делу Константина Филозофа
dodavanje bilo kakvog epiteta (npr. Yeni) da (109-124) problematizira informativnu po-
označe, eventualni, nastanak novog naselja. zadinu bitke kod Nikopolja (1396) u žitju
Veliki broj hrišćanskih kuća koje bilježi naj- Stefana Lazarevića od Konstantina Filozofa.
raniji popis Smederevskog snadžaka iz 1476. Način na koji Konstantin Filozof prikazu-
također ukazuju na malu vјerovatnoću da je je ulogu despota Stefana Lazarevića u ovoj
u periodu osmanskog osvajanja došlo do ne- bici odudara od načina prikazivanja nje-
kog većeg pomјeranja stanovništva na ovom gove uloge u drugim važnim političkim i
prostoru. vojnim događajima. Konstantin Filozof ne
• 459 •
prikazi
navodi čak ni prisustvo Stefana Lazarevića Đuro Tošić u radu Босански “Лутајући
što je sasvim sigurno potvrđeno drugim izvo- витезови” Паштровићи (147-172) na
rima. Autor s pravom postavlja pitanje razlo- osnovu postojeće literature, te objavljene, a
ga takvom postupku? Komparacijom opisa posebno neobjavljene arhivske građe dubro-
drugih događaja u kojima učestvuje Stefan vačke i kotorske provenijencije, prikazuje
Lazarević a koje Konstantin podrobno opi- dolazak trojice od petorice sinova Radoslava
suje te oslanjajući se na druge izvore jasno se Paštrovića (Andrija, Nikolica, Aleksa, Osto-
dolazi do zaključka da je uloga Stefana Laza- ja, Radič) iz paštrovićke oblasti u Zeti na
revića namjerno prešućena od strane Kon- područje srednjovjekovne trebinjske župe.
stantina Filozofa. To je i sasvim za očekivati Posebno je obrađena diplomatska služba
ako se zna da je ovaj tekst nastao sa određe- trojice, preko Kotora, izbjeglih Paštrovića
nom svrhom i po narudžbi patrijarha Irineja. (Alekse, Ostoje i Radiča) koji su u skladu
Ako se još uzme vrijeme nastanka djela, tride- sa vlastitim interesima – uz česte prekide i
setih godina XV vijeka, kada dolazi do sređi- prelaženja sa jedne na drugu stranu- obavlja-
vanja odnosa između Despotovine i Ugarske li kod najistaknutijih bosanskih feudalaca.
sasvim je jasno da Stefanova uloga u borbi Najduže su se zadržavali i najtješnije sara-
protiv hrišćanske lige i njegovog potonjeg si- đivali sa Radosavom Pavlovićem kojem su
zerena, ugarskog kralja Žigmunda, nije mogla pomagali u turbulentnim vremenima rješa-
na lak i dopadljiv način da se uklopi u željenu vanja tzv. konavoskog pitanja te potrebe za
strukturu, a da ne utječe i na osobitu kon- stalnom komunikacijom sa Osmanlijama.
cepciju literarnog žanra kome je Konstantin Da su Paštrovići ipak najviše gledali vlastiti
pristupio pod utjecajem svjetovnih biografija interes govori i činjenica da najmlađi od Pa-
vizantijskog tipa. štrovića, Radič, koji je služio kod Pavlovića
Na osnovu objavljene građe i literature sve dok nisu izgubili trebinjsku oblast, pre-
Neven Isailović u radu О фамилијарима lazi u službu kod hercega Stjepana Vukčića
Хрвоја Вукчића Хрватинића у Сплиту Kosače. Na primjeru Paštrovića možemo još
(1403-1413) (125-146) prikazuje fragmen- bolje sagledati svu kompleksnost situacije u
te biografija ličnosti koje su zauzimale zna- srednjovjekovnoj Bosni u njenim posljed-
čajna mjesta u upravi grada Splita u periodu njim decenijama postojanja.
1403-1413. Te ličnosti pripadale su krugu Srđan Rudić u radu Неколико нових
familijara (službenika, ljudi) hercega Hrvo- података о Рестоју Милохни (173-180)
ja Vukčića Hrvatinića, tadašnjeg splitskog na osnovu, u literaturi do sada nekorištene,
gospodara. Njihova djelatnost nije se samo povelje ugarskog kralja Sigismunda, koja se
ograničavala na pravni i upravni domen, čuva u Državnom arhivu u Budimpešti do-
već je obuhvatala i posredničke, poslaničke nosi nove podatke o bosanskom vlastelinu
i vojne dužnosti. Najveći dio rada predstav- Restoju Milohni i njegovoj porodici. Po-
lja prikaz karijera trojice najviših Hrvojevih velja je nastala 19. januara 1436. u vrijeme
funkcionera u Splitu: kneza Petrice Jurjevića kada se bosanski kralj Tvrtko II zajedno sa
iz Vrbasa, miles-a Raupa (Raufa) Dragovića pratnjom, u kojoj je bio i Restoje, nalazio
iz Sane i kneza Cvitka Tolihnića iz Rame. Tu u Ugarskoj. Iz povelje saznajemo niz poje-
su još spomenuti i Gojčin, Vukac, Ugrinov, dinosti iz života Restoja i njegove porodi-
Križan Markov te Pavao Vučina. ce: otac mu je bio iz mjesta Bogonynagora,
• 460 •
prikazi
saznajemo da je Restoje imao brata po ime- tokom Berlinskog kongresa te odnose među
nu Medoje i rođaka Nikolu, koji mu je, naj- velikim silama.
vjerovatnije, bio brat od strica. Poimenično U ovom prikazu detaljnije smo se
se navode i posjedi koje Sigismund daje zadržali na onim radovima koji razmatraju
Restoju: castellum Sberchyky te posjede So- probleme historije Bosne i Hercegovine,
brystze, Sederdye i Sagorzczani, sve u Bosni. posebno njenoga srednjovjekovlja. Pored
U radu Srđana Katića Потрошни ovih radova, koje smo detaljnije predstavili,
материјали у османском рударству и svojim kvalitetom, aktuelnošću i važnošću
металургији (197-207) donose se zani- ne zaostaju ni drugi. Treba svakako
mljivi podaci o faktorima koji su utjecali spomenuti rad Titre de Trpimir selon les dires
na rad rudnika, intenzitet iskopavanja te de Gottschalk (33-42) Tibora Živkovića i
načine prerade metala. Vrlo značajnu ulogu Bojane Radovanović, zatim rad Gordane
u rudarstvu i metalurgiji igrali su i potrošni Tomović Посед српског властелина Детоша
materijali, koji su, često, uslovljavali samu у XIV веку (93-107), rad Valentine Živković
proizvodnju i preradu ruda. Na tom poslu Култови светитеља заштитника од куге
bilo je angažovano više ljudi nego u rudnici- у Котору (XIV-XVI век) (181-196), potom
ma i topionicama. Potrošni materijali: drv- rad Tatjane Katić “Сироте кудељице”и
na građa, ćumur, vatrostalna glina i dr. imali баштинице: два типа хришћанских
su presudan značaj u rudarstvu sve do XIX удовичких домаћинстава у османском
vijeka. Stoga da bi se sagledalo osmansko ru- царству – на примеру Призренског санџака
darstvo u potpunosti neophodno je pažnju у 16. bеку - (209-229), rad naslovljen
obratiti i na ovaj vrlo važan faktor u cjeloku- Београдска митрополија по попису из 1826.
pnom procesu rudarske proizvodnje. (231-247) autora Nedeljka Radosavljevića,
Aleksandar Karateodori-paša bio zatim rad Aleksandra Rastovića Реформски
je istaknuti osmanski diplomata i šef пакет Едварда Греја за Мaкедонију 1908.
tročlane delegacije koja je na Berlin- године (261-274), te na samom kraju rad
skom kongresu 1878. zastupala interese Dragoljuba R. Živojinovića Вудро Вилсон и
Osmanskog carstva. U radu Тајни мемоар Лондонски пакт 1915. године (275-299).
Александра Каратеодори-паше са Берлин- I ovaj broj Istorijskog časopisa donosi niz
ског конгреса (249-260) Mirjana Marinko- kvalitetnih radova koji će, sigurno, doprini-
vić prenosi utiske sa Berlinskog kongresa jeti boljem razumjevanju, kako otvorenih
koje je ovaj diplomata zapisao u Tajnom historiografskih pitanja, tako i onih koja u
izvještaju. Ovaj izvještaj na turskom je štam- literaturi do sada nisu detaljnije razmatrana.
pan od strane turskog historičara Mahmud Dodatni kvalitet predstavlja činjenica da
Dželaledina 1909. u trećem tomu djela Mi- polje interesovanja, pored Srbije, i u ovom
rat-i-Hakikat, a deset godina kasnije i na broju predstavlja šire regionalno područje.
francuskom pod naslovom Tajni izvještaj Tako se nekoliko radova direktno odnosi
o Berlinskom kongresu upućen Visokoj Por- na pitanja iz historije Bosne i Hercegovi-
ti od strane Karateodori-paše, prvog turskog ne, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore te
predstavnika od strane pisca Bertan Bare- Mađarske. U vremenu kada je bilo kakva
ja. U radu se razmatra turski prijevod ovog izdavačka djelatnost uspjeh, posebno ako se
djela, koje oslikava atmosferu koja je vladala radi o stručnoj literaturi, raduje činjenica da
• 461 •
prikazi
• 462 •
prikazi
• 463 •
prikazi
Nilević u radu “O srednjovjekovnom bo- Mostaru krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
sanskom dinaru – prilog biografiji bosanskog Na osnovu Ćorovićevog rada “Naučni rad
novca” daje kratak osvrt na historijat i poja- u našoj sredini” Nilević je vidio razočare-
vu novca u Bosni. Prvi bosanski vladar koji nje zbog nepovoljnih uslova za naučni rad,
kuje novac bio je ban Stjepan II Kotromanić kako u Mostaru i Sarajevu, tako i u ostalim
koji imitira venecijanski, dubrovački i srpski gradovima Bosne i Hercegovine. Na osnovu
novac. Sa kovanjem novca nastavlja i Tvrt- drugog Ćorovićevog djela “Bosna i Herce-
ko I po ugledu na dubrovački dinar. Poslije govina” donosi pregled kulturnih i književ-
Tvrtkove smrti nastaje razdoblje kada kova- nih djelatnosti u Mostaru.
nje novca u Bosni prestaje sve do 1436. kada Kratak osvrt na dolazak i život Jevreja u
Tvrtko II ponovo počinje kovanje novca, od Bosni i Hercegovini, Nilević je dao u radu
kojih su najpoznatiji groševi, dinar i poludi- “Jevrejski hod kroz bosansku istoriju”. Njiho-
nar. Kovanje novca nastavljeno je sve do pada vo naseljavanje u Bosnu počinje tokom 16.
srednjovjekovne bosanske države. Još jedan stoljeća, a prvi put se spominju 1557. i 1565.
Nilevićev rad u ovom časopisu pod nazivom u šerijatkim sidžilima u Sarajevu. Govori o
“Zadržati ime dinar” govori takođe, u nešto njihovom društveno-političkom položaju za
kraćem obliku o bosanskom dinaru. vrijeme Osmanske vlasti da bi završio izlaga-
U časopisu se dva rada odnose i na nje sa 20. stoljećem, odnosno sa vremenom
osmanski period, od kojih u prvom pod netolerancije prema Jevrejima. Drugi dio
nazivom “O postanku stare pravoslavne cr- rada odnosi se na privrednu aktivnost Jevre-
kve u Sarajevu” Nilević postavlja pitanje ja. Dolazak Sefarda za vrijeme Osmanske, i
nastanka stare pravoslavne crkve, odnosno Aškeneza za vrijeme Austro-ugarske vlasti,
postavlja pitanja da li je postojala prije dola- obogatilo je Bosnu u više oblasti – ekonomiji,
ska Osmanlija, ili je sagrađena za vrijeme nji- prosvjeti, kulturi, medicini.
hove vladavine. Međutim, nije utvrdio tačno U nizu od četiri članka “Šta da rade Srbi?
vrijeme nastanka crkve, s obzirom da se u def- Zajednička kuća”, “Satane vodaju narod –
terima iz 15. i početka 16. stoljeća u Sarajevu teze o Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Republi-
ne spominje ni jedna crkva. Njeno postojanje ci Bosni i Hercegovini”, “Ova zemlja može
je zasvjedočeno tek 1539/40 godine. Drugi biti zajednički dom” i “Patnička Bosna”
rad “Georgije Mitrofanović – jedan od naj- objavljenih u dnevnom listu “Oslobođenje”
većih srpskih slikara osmanskog vremena” u toku rata i neposredno poslije rata, Nilević
govori o slikaru iz prve polovine 17. stoljeća govori o srpskom narodu u Bosni i Hercego-
koji je bio u službi patrjarha Pajsija. Njegov vini, koji je prema njegovom mišljenju ostao
prvi spomen je iz 1615/16. godine, odnosno bez svjetovnog i duhovnog vodstva. Zatim
vrijeme iz kojeg potiču njegova prva datirana analizira stanje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi,
djela. Sve podatke o njemu saznajemo sa 17 koja se prema njegovom mišljenju svela na
zapisa koje je Mitrofanović ispisao na freska- dva sveštenika, barem što se Sarajeva tiče. U
ma i ikonama. Slikao je po manastirima u zadnjem članku se osvrće na pisanje nekih
Hercegovini, Crnoj Gori i Dalmaciji. stranih autora o Bosni kao što su Susan Son-
U radu “Mostar u djelu Vladimira Ćo- tag i William Hunt.
rovića” Nilević na osnovu djela V. Ćorovića Uvodno predavanje sa Tribine Institu-
govori o kulturnim i političkim prilikama u ta za istoriju, u spomen na Borisa Nilevića,
• 464 •
prikazi
održao je Ibrahim Karabegović pod naslo- prilika koje su nastale pripajanjem Huma Bo-
vom “Naučno i publicističko djelo dr. Borisa sni 1326. Posebnu pažnju obraća na humsku
Nilevića” gdje donosi njegovu biografiju i eparhiju i na vrijeme njenog ukidanja. Piše
daje jedan uvid u njegov angažman na na- o upadu bosanske vojske na teritoriju Srbije
učnom polju, ističući njegovu doktorsku 1329. godine s obzirom na dileme u historio-
disertaciju pod nazivom “Srpska pravoslav- grafiji vezano za ovaj događaj iznosi mišljenja
na crkva u Bosni i Hercegovini do obnove pojedinih autora, ali daje i svoje, smatrajući
Pećke patrijaršije 1557. godine”. da se taj upad mogao desiti iste godine kada
U radu “Posljednji Pavlovići u naučnom se vlast bosanskog bana učvrstila u Humu. Na
opusu Borisa Nilevića” Esad Kurtović daje kraju rada raspravlja o konfesionalnoj pripad-
pregled proučavanja vlastele Pavlovića tokom nosti Stjepana II Kotromanića.
prošlog stoljeća, počevši od Jovana Radoni- Elmedina Kapidžija u članku “Vjerska
ća, Alekse Ivića, Ćire Truhelke i Vladimira politika sremskog kralja Dragutina”govori
Ćorovića koji su dali određeni doprinos po- o Dragutinovom odnosu sa papom te dola-
znavanju ove vlasteoske porodice, do Borisa sku franjevaca u sjeveroistočnu Bosnu. Daje
Nilevića koji je posljednje Pavloviće obradio pregled događaja vezanih za kralja Dragu-
u svom magistarskom radu. Kurtović ističe da tina od abdikacije do preuzimanja vlasti u
je Nilevićev pristup obradi ove teme ozbiljan Mačvanskoj banovini u čiji sastav su ulazili
istraživački angažman, najviše zbog njegovog dijelovi Bosne – Usora i Soli. Zbog pojave
truda u detaljnom istraživanju neobjavljenje hereze veže se i dolazak franjevaca u ove
arhivske građe. Smatra da je Nilević metodo- krajeve koje je papa poslao na Dragutinov
loški unaprijedio istraživački postupak i re- zahtjev. Autor se oslanja na Nilevićevo sta-
zultate istraživanja u odnosu na ranije gene- jalište da su veze sa papom bile uvjetovane
racije historičara koji su se bavili izučavanjem političkim interesima i vezama sa ugarskom
Pavlovića. U historiografiji sudbina posljed- krunom. Na kraju, raspravlja o Dragutino-
nih Pavlovića poslije 1463. ostalo je otvoreno voj vjerskoj pripadnosti, odnosno iznosi sta-
pitanje na koje Nilević u svom jednom radu jališta historiografije od kojih jedni smatraju
donosi podatak da je Pavao, sin vojvode Pe- da je ostao u pravoslavnoj vjeri, a drugi da je
tra Pavlovića preživio i da se spominje 1467. prigrlio katoličku vjeru.
Kurtović smatra da spomenute ličnosti nisu Seka Brkljača govori o Nilevićevoj mo-
povezane sa Pavlovićima, nego da pripadaju nografiji “Srpska pravoslavna crkva u Bosni
široj lozi Radivojevića – Jurjevića – Vlatko- i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije
vića među kojima je bio pojedinac sa istom 1557. godine” gdje daje osvrt na Nilevićevo
titulom, imenom i prezimenom, tako da ta shvatanje i pristup rješenju pojedinih pita-
Nilevićeva tvrdnja nema potvrde u izvorima. nja i iznošenje stavova prema određenim pi-
U radu Nedima Rabića “Odnosi Bosne tanjima vezane za konfesionalnu sliku sred-
i Srbije u vrijeme Stjepana II Kotromanića” njovjekovne Bosne s obzirom na postojanje
autor nastoji kroz prizmu Nilevićeve mo- tri vjerska elementa – katoličanstva, pravo-
nografije “Srpska pravoslavna crkva u Bosni slavlja i Crkve bosanske.
i Hercegovini do obnove Pećke patrijaršije Nekoliko autora kao što su Salih
1557. godine” prikazati odnos Srbije i Bosne. Jalimam,Vera Katz, Enes Pelidija, Ibrahim
Rabić govori o promjeni vjerskih i političkih Spahić, Muhidin Pelesić govore o liku i
• 465 •
prikazi
djelu Borisa Nilevića, njegovom naučnoi- na tri glavna dijela; Tematski blok “Miho
straživačkom radu i doprinosu razvoju hi- Barada” (život i odjeci), Članci i Ocjene i pri-
storiografije, učešću na raznim projektima, kazi. Prva cjelina sadrži sedam radova koji
tribinama, okruglim stolovima i izdavačkoj razmatraju život i znanstveno djelovanje po-
djelatnosti. vjesničara Mihe Barade. Ova cjelina započi-
Na kraju, treba spomenuti bibliografiju nje radom Fani Celio “Životni put i znan-
prof. dr. Borisa Nilevića (1947-1999) koju stveni doprinos don Mihe Barade” (11 – 23)
je priredio Esad Kurtović. Bogata bibliogra- u kojem autorica govori o životu Mihe Bara-
fija sadrži, pored spomenute monografije, de od svećeničkih dana, početku zanimanja
preko stotinu manjih članaka, rasprava, bi- za proučavanje povijesti. Osim toga rad se
lješki, prikaza i osvrta. osvrće i na radove koji su dali doprinos izu-
čavanju hrvatske srednjovjekovne povijesti.
O doprinosu Borisa Nilevića razvoju
Osim toga autorica ističe značaj Barade u
historiografije kao i nastojanju da se što
radu s arhivskom građom i otkrivanju novih
vjernije i objektivnije prikažu događaji s ja-
spoznaja o srednjem vijeku Hrvatske.
kim uporištem u adekvatnoj izvornoj građi,
možda najbolje govore njegova djela. Treba Mirjana Matijević Sokol u radu “Notae
posebno izvojiti spomenuti magistarski rad, epigraphicae, palaeographicae, chhronologi-
i njegovu doktorsku disertaciju, koje su Ni- cae, historiographicae (...) u radovima M.
levićevo ime u naučnim krugovima učinile Barade” (23 – 35) bavi se dostignućima
prepoznatljivim i vrijednim spomena. Zato Mihe Barade u paleografskim analizama
na desetogodišnjicu njegove smrti, nije izo- natpisa na paleografskim i epigrafskim spo-
stao angažman kolega i prijatelja da se sjete menicima kao i u rješavanju krucionalnih
njegovog lika i djela. Tribina Instituta za srednjovjekovnih pitanja drugačijim po-
istoriju, održana krajem 2009. u spomen na gledima na već postojeća rješenja. Krono-
Borisa Nilevića govori sama za sebe. U časo- loška pitanja kojima se bavio Barada nisu
pisu “Historijska traganja” pored predavanja uvijek i prihvaćena, ali se Barada pokazao
sa Tribine, uvršteno je nekoliko Nilevićevih kao izvrstan medievist, poznavatelj pale-
radova objavljenih u raznim časopisima i ografije, diplomatike i srodnih disciplina,
dnevnim listovima, što je veoma korisno s iako nisu njegova sva mišljenja i prihva-
obzirom da su mnogi od tih radova teško ćena, on je svojim doprinosom u nekim
dostupni široj čitalačkoj publici. područjima izučavanja srednjeg vijeka Hr-
vatske napravio iskorak.
sejfudin isaković
Treći rad u tematskom dijelu je autorice
Irene Benyovsky Latin “Rad Mihe Barade na
Trogirskim spomenicima – objava dokumena-
Povijesni prilozi, XXX/40, Hrvatski ta XIII. i XIV. stoljeća” (35 – 45) u kojem se
institut za povijest, Zagreb, 2011, 256 prati sudbina srednjovjekovne građe Trogir-
str. skog arhiva za što je zaslužan Miho Barada
objavljivanjem i transkripcijom dokumenata
U izdanju Hrvatskog instituta za povi- iz ovog arhiva. Uz Dubrovnik i Zadar samo
jest u svibnju 2011. izašao je novi broj (40) Trogir ima objavljenu sačuvanu građu iz XIII.
“Povijesnih priloga”. Časopis je podijeljen stoljeća, te je ta građa dragocjena za izučava-
• 466 •
prikazi
nje srednjovjekovnog perioda Trogira. Velika Barade)” (71 – 81) na osnovi literature i
je važnost objavljene građe za izučavanje sva- izvora kao i postavki Mihe Barade pokušava
kodnevnog života, uprave i društvenih zbi- uz pomoć tzv. Christallerove teorije središ-
vanja trogirske općine, a kojom su se mnogi njih mjesta dati novo svjetlo na izučavanje
povjesničari služili u svojim radovima zahva- Vinodolskog kraja.
ljujući djelovanju Mihe Barade i objavljivanju U drugoj cjelini časopisa koja se sastoji
ovih izvora u četiri toma. od pet članaka, prvi rad je Gordana Ravan-
Tomislav Galović u časopisu ima dva čića, “Oporuke, oporučitelji i primatelji opo-
rada, u prvom “Miho Barada kao nastavnik ručenih legata u Dubrovniku s kraja trinae-
pomoćnih povijesnih znanosti i profesor hr- stog i u prvoj polovici četrnaestog stoljeća” (97
vatske povijesti” (45 – 63) donosi put Mihe – 121) u radu se govori o mogućnosti istra-
Barade kroz školovanje i prati stručno usavr- živanja svakodnevnog života, društvenih
šavanje, rad na Filozofskom fakultetu te nje- odnosa Dubrovčana preko oporuka koje se
gov znanstveni rad. Autor se posebno osvr- nalaze u Državnom arhivu u Dubrovniku.
će na period od 1933. - 1943. koji je vezan Autor na zanimljiv način uz kvantitativnu
za predavački period Barade na predmetu metodu, popraćenu grafikonima pokušava
pomoćnih povijesnih znanosti i period od predstaviti oporuke i legate koji u sebi sadr-
1938. – 1954. tj do kada je umirovljen kao že obilje raznolikih informacija javnog i pri-
profesor hrvatske povijesti. U radu “Biblio- vatnog života kao i duhovnost srednjovje-
grafija radova Mihe Barade” (81 – 97) koji je kovnih Dubrovčana ali i upućuje i na druge
ujedno i posljednji rad ove tematske jedinice mogućnosti istraživanja koje pružaju vijesti
autor u izlaganju donosi kronološki objav- iz oporuka koje se nalaze u DAD-u.
ljivanu bibliografiju Mihe Barade koja broji Klemen Pust, “Le genti della citta, delle
101 rad, objavljen za života, posthumno ali i isole e del Contado, le quale al tutto volevano
u pretisku pojedinih ranijih radova. partirisi”. Migrations from the Venetion to the
Ante Birin “Miho Barada – suautor udž- Ottoman Teritory and Conversion of Veneti-
benika za hrvatsku povijest (Hrvatska povi- on Subjects to Islam in the Eastern Adriatic
jest za 8. Razred srednjih škola)” (63 – 71) in the Sixteenth Century” (121 – 161) rad
autor se u izlaganju osvrće na udžbenik koje- razmatra uzroke migracija i prelaska Mle-
mu je uz Lovru Katića, Jaroslava Šidaka sua- čana na teritorij Osmanskog carstva koji su
utor bio i Miho Barada. Poseban naglasak u ekonomske, socijalne, osobne prirode kao
radu se daje dijelu udžbenika kojeg je pisao i upućenosti ove dvije sile jedne na drugu
Barada, a odnosi se na period ranog srednjeg zbog sukoba koji se vode na graničnim po-
vijeka. Barada je u ovaj udžbenik koji je jedi- dručjima. Bilo je dobrovoljnih emigracija
no sintetičko djelo ovog znanstvenika unio u nadi u bolji život, ali i prisilnog prelaska.
nova tumačenja koja su i danas opće prihva- Jedan od uzroka zašto ne dolazi do većeg
ćena. Birin na kraju izlaganja ističe da ovaj broja konverzija s islama na katoličanstvo je
udžbenik krasi visoka znanstvena razina, nepovjerljiv stav rimokatoličke crkve prema
zbog baradinih najnovijih istraživanja koja konverzantima u kršćanstvo iz islama.
su tu ugrađena. Lovorka Čoralić, “Campagni e qastal-
Gordan Ravančić, “Topografija Vinodola di della Suola dei remѐri: hrvatski veslari u
i teorija centraliteta (Vinodol u djelu Mihe Mlecima (XV. – XVII. Stoljeće)” (161 – 177)
• 467 •
prikazi
važnu ulogu u udruzi mletačkih izrađivača ničnom području. Ovakav način ratovanja
vesala imali su tijekom prošlosti i brojni nije dovoljno istražen te ostavlja prostora za
hrvatski iseljenici. Tragom izvora i litera- slične studije s posebnim osvrtom na poli-
ture autorica nastoji ukazati na djelovanje tičko-pravne, socioekonomske i kulturne
Hrvata u udruzi. Rad promatra i svakod- kontekste habsburško-osmanskih sukoba.
nevni život kao i gospodarske mogućnosti Treći dio Priloga sadržava ocjene i prika-
hrvatsko-mletačkih veza. Prate se sudbine ze devet autora (227 – 244), treba napome-
pojedinih majstora koji su obavljali ista- nuti da časopis sadržava na početku svakoga
knute pozicije u udruzi mletačkih istra- članka ključne riječi i na kraju sažetak na en-
živača vesala. Ovi članovi pridonosili su gleskom jeziku što uvelike olakšava korište-
gospodarskom i vojno-pomorskom ugledu nje i preglednost. Povijesni prilozi sadržava-
Venecije. ju brojne radove na temu Miho Barada koja
Dubravka Božić Bogović, “Osobna ime- daje sliku velikog znanstvenog radnika, od-
na u matičnim knjigama krštenih za naselja gajatelja i istraživača koji je dao svoj dopri-
Draž i Popovac krajem 18. Stoljeća” (177 nos hrvatskoj historiografiji, a ostao poznat
– 195) kako napominje autorica osnovana samo manjem krugu znanstvenika i istraži-
namjera rada je analizirati osobna imena ve- vača koji se koriste njegovim radovima i do-
zana uz dodjeljivanje imena djeci u ovim na- stignućima. Radovi posvećeni njegovom ži-
seljima kroz desetogodišnji period. Iz izlože- votu svakako doprinose boljem poznavanju
nog može se zaključiti da su imena u Draži i lika i djela ovog velikog znanstvenika. Osim
Popovcu dodjeljivana muškoj i ženskoj djeci tematskog bloka, časopis sadrži izvorne ra-
kršćanskog porijekla, nadijevana najčešće po dove pet autora koji svaki na svom području
imenima kumova, spomendanu svetaca koji doprinose rasvjetljenju lokalne ali i hrvatske
se slavi na dan krštenja, zaštitniku župe..., a povijesti općenito. Časopis je svakako dobra
u Popovcu znatan je dio i njemačkih imena podloga za istraživače ali i one koji žele ne-
zbog naseljavanja Nijemaca. što više saznati o prošlosti jer sadrži kvalitet-
Kristina Milković, “Represalije protiv ne članke i prikaze više autora.
Podzvizda 1845. godine. Fenomen četovanja slaven tadić
i malog rata u kasnim krajiškim društvima
na hrvatsko-bosanskoj granici” (195 – 227) u
radu se objašnjava pojam četovanja kao na-
čina ratovanja isključivo iregularnih postroj-
Грађа о прошлости Босне 4,
bi i malog rata kojeg karakterizira uporaba
Академија наука и умјетности
lakih postrojbi koje također nisu regularne.
Републике Српске, Одјељење
Događaj koji se razmatra, Jelačićev pohod
друштвених наука,
na Podzvid 1845. godine okarakteriziran
Бања Лука, 2011, 175 str.
je kao represalija koja u biti legalizirana i
formalizirana odmazda. Ove represalije spa- Tokom 2011. godine izdavačka produkcija
daju u red pograničnih sukoba koji su imali o historiji srednjovjekovne Bosne obogaćena
karakter manjeg vojnog pohoda. Posljedica je i novim brojem časopisa “Građa o prošlo-
ovog sukoba je diplomatski incident kao i sti Bosne”. Riječ je o njegovom četvrtom bro-
prekid dosadašnjih komunikacija na pogra- ju, kojeg izdaje Odjeljenje društvenih nauka
• 468 •
prikazi
Akademije nauka i umjetnosti Republike Srp- je ista oštećena na nekoliko mjesta. Osim
ske. Kao što je to slučaj s prethodnim brojevi- toga brojni autori koji su se bavili datom
ma istog časopisa, osnovni sadržaj čini diplo- tematikom pravili su pogreške pri čitanju.
matička građa o bosanskom srednjovjekovlju. N. Isailović je uzevši u obzir dosadašnje
Od ukupno trinaest predstavljenih isprava pristupe veoma studiozno i precizno čitaocu
jedna je pisana latinskim, dok su ostale, svjedo- približio razmatrani dokument. Tekst ispra-
čanstvo zabilježeno ćirilskim pismom. ve je pisan latinskim pismom.
Prva isprava koja je prezentirana u ovom U ovom broju časopisa Građa o prošlosti
broju djelo je Dejana Ječmenice: Povelja Bosne kao autor se pojavljuje i jedna ruska
bana Tvrtka knezu Vlatku Vukoslaviću; historičarka. Marija Aleksandrovna Černova
1357. g. Predstavljeni materijal govori o pred sobom je imala predstaviti ispravu koju
ključnim elementima vazaliteta u bosan- su Dubrovčani uputili supruzi Sandalja Hra-
skoj državi; vjernoj službi i vjeri gospodskoj. nića, Jeleni: Pismo Dubrovčana gospođi Jeleni
Nalazi se u Mađarskom državnom arhivu u o carini u Ljutoj; 1399. g. Specifičnost datog
Budimpešti. Objavljivana je u sklopu Ker- dokumenta ogleda se u samom naslovu gdje
mendskih isprava, iako nije pripadala tom su uočljivi glavni akteri za rješenje pitanja ca-
korpusu. Autor je istakao da je ovo izdanje rine. Kompleksnost odnosa veće je time ako
načinjeno na osnovu snimaka isprave iz znamo da se osim vladara, velikaša i drugih
aprila ove godine ali nam nije predočio fo- istaknutih ličnosti za postizanje određenog
tografije sa trenutnim stanjem iste. cilja znalo pregovarati i sa suprugama nekih
Isti autor opisao je još jednu ispravu sa velikodostojnika, u ovom slučaju sa Jelenom
sličnom tematikom: Povelja bana Tvrtka Hranić.Autorica je kratko izložila stanje u
knezu Pavlu Vukoslaviću; 1367. g. Istaknu- Bosni nakon smrti kralja Tvrtka I, ističući po-
te su okolnosti nastanka iste, naglašavajući javu velikaša i njihovu želju za teritorijalnom
da je dokument nastao kao rezultat borbe kontrolom određenih dijelova zemlje, što je
bosanskog bana Tvrtka da se održi na vlasti dovelo do ovakvih okolnosti. Isprava je prije
1366.g. Pripada skupu Kermendskih isprava ovog imala dva izdanja.
a njena današnja destinacija ne može se sa Pavle Dragičević se bavio pitanjem du-
sigurnošću utvrditi. Autor je istakao ošteće- brovačke trgovine solju te nam je u tu svr-
nost predmetnog svjedočanstva. Interesan- hu izložio dvije isprave: Dva pisma Dubro-
tna je i činjenica da je od nekoliko izdanja vačke opštine knezu Raupu; 1403, 1405. g.
posljednje objelodanjeno 1982. godine. Ove dvije isprave su rezultat politike Du-
Još jednu ispravu iz kancelarije bosan- brovnika u cilju rješavanja nelegalne trgovi-
skog, sada već kralja, Tvrtka I Kotromanića ne solju u Sutorini. Autor nam je u nešto du-
izložio nam je Neven Isailović: Povelja kra- žem izlaganju predstavio historijat problema
lja Tvrtka I Kotromanića Šibeniku; 1390. g. sa trgovinom istaknutim artiklom i okolno-
Dokument datira s kraja Tvrtkove vladavine sti koje su dovele do nastanka isprava. Su-
a govori o privilegijama koje dotični vladar protno tome, diplomatičke osobine istih su
daruje gradu Šibeniku kao zahvalnost za vrlo kratko izložene. Originali nisu sačuvani
priznavanje njegove vlasti. Autor podvla- a postojeći prepisi nalaze se u Državnom
či da nijedno dosadašnje izdanje nije dalo arhivu u Dubrovniku u prvom tomu serije
do kraja tačan tekst predmetne isprave, jer Lettere e commissioni di Levante.
• 469 •
prikazi
Koncizno i jasno Tamara Vuković izlo- Tokom prve polovine XV stoljeća bo-
žila nam je dvije isprave iz korespondencije sanski vladari ali i velikaši izdali su mnoštvo
Dubrovnika i bosanskog velikaša Pavla Radi- isprava od kojih su neke direktno oblikovale
novića: Dva pisma dubrovačke opštine knezu bosanske državne granice. Jednu takvu raz-
Pavlu Radenovići iz 1405. g. Riječ je o doku- motrio nam je Rade Popović: Povelja vojvo-
mentima koji imaju sve standardne dijelove de Sandalja i braće mu Vukca i Vuka kojom
karakteristične za jednu ispravu. Objašnjeni ustupaju Dubrovčanima svoj dio Konavala;
su svi dijelovi ali i napravljena paralela među 1419. g. Važnost isprave se odražava u tome
njima, što je autorica povezala sa tadašnjim što ona govori o ustupanju bosanskog dijela
aktuelnim političkim dešavanjima u Bosni. teritorije Dubrovniku. Autor se nije upuštao
Ovako slikovita analiza izuzetno olakšava u iznošenje detalja kada je opis iste u pita-
razumijevanje sadržaja isprave, posebno zbog nju, već je uputio na rad Gregora Čremošni-
nedostupnosti fotografija istih u ovom izda- ka koji je analizirao dotični dokument.
nju predstavljenog časopisa. Polaganje novca na dobit bosanske gos-
Jednu od najznačajnih isprava srednjo- pode u Dubrovnik bila je ustaljena praksa
vjekovne bosanske države predstavio nam je od početka XV st. Primjer jedne takve tran-
Rade Mihaljčić: Povelja kralja Stefana Tvrtka sakcije predstavio nam je Aranđel Smiljanić:
Tvrtkovića kojom Dubrovčanima potvrđuje Dubrovačka potvrda knezu Brailu Tezalovi-
Slansko primorje; 1405. g. Dotični dokument ću o primanju novca na dobit; 1427. g. Kao
je karakterističan ne samo zbog obima već i kulminacija tog posla nastala bi isprava, koji
sadržine koja govori o izdvajanju jednog dije- je u ovom slučaju grad Sv. Vlahe izdao svom
la bosanske državne teritorije ali i o dubrovač- klijentu Brailu Tezaloviću. Opisane su okl-
koj politici i težnji za sopstvenim proširenjem. nosti koje su dovele do njenog nastanka.
R. Mihaljčić je pravio i malu komparaciju sa Isprava je dobro očuvana, čuva se u Dubro-
sličnom ispravom koju je Dubrovniku izdao vačkom arhivu i do sada je objavljivana tri
kralj Ostoja 1399. godine. Autor je zbog zna- puta.
čaja isprave i nekih nedovoljno jasnih detalja Sva kompleksnost i šarolikost pitanja
uputio na rad Gregora Čremošnika, koji se vjerne službe i vjere gospodske ogledaju se
bavio razmatranim svjedočanstvom. u jednom primjeru koji nam je predstavio
Dva pisma dubrovačke opštine vojvodi Aranđel Smiljanić: Povelja vojvode Đurđa
Sandalju povodom kupovine broda i jed- Vojsalića kojom potvrđuje baštinske posjede
ne pomorske nepogode; 1412. g. Ove dvije braći Đurđevićima; 1434. g. Ovajput se u
isprave koje je odabrao Pavle Dragičević svojstvu garanta vjere gospodske pojavljuje
od velikog su značaja jer govore o jednom jedan velikaš, Đurađ Vojsalić. Okolnosti
novom aspektu djelovanja bosanskih veli- nastanka isprave su dosta složene stoga
kaša i njihovoj svestranosti. Iz uvodnih na- A. Smiljanić uzima nešto više prostora za
pomena istaknuto je da su dotične isprave objašnjavanje okolnosti. Autor postavlja
do danas objavljene tek dva puta. Originali i pitanje, uz ponuđene mogućnosti kao
nisu sačuvani već prepisi u Dubrovačkom odgovor, a to je: Na koji način je predmetna
arhivu. Oba dokumenta sadrže uobičajne isprava dospijela u Dubrovnik? U samom
formulare sa svim elementima koji grade svjedočanstvu se navode imena gradova,
jednu ispravu. župa i sela, kao i podaci o etničkoj i vjerskoj
• 470 •
prikazi
pripadnosti stanovništva Donjih Kraja. ili termine, već su jednostavno istakli kako
Riječ je o nesumnjivo važnim podacima su ti pojmovi objašnjeni u nekim ranijim
koji ovu ispravu svrstavaju u znamenitije brojevima istog časopisa. To možda nije
dokumente bosanskog srednjeg vijeka. najadekvatnije rješenje i može da predstav-
Svoju drugu ispravu u ovom broju ča- lja otežavajuću okolnost za čitaoca ukoliko
sopisa Građa o prošlosti Bosne prezen- mu u datom trenutku potrebni časopis nije
tirao je Rade Popović: Povelja vojvode dostupan.
Ivaniša Pavlovića Dubrovčanima; 1442. semir hambo
g. Ako uzmemo u obzir površinu da-
tog dokumenta, on spada među najveće
južnoslavenske. Riječ je o standardnoj ispra-
vi koja je trebala da reguliše i potvrdi sve do-
Međunarodni znanstveni skup
tadašnje dubrovačke privilegije isposlovane
“Stjepan Tomašević (1461.-1463.) –
od Radoslava Pavlovića. R. Popović ističe
Slom srednjovjekovnog Bosanskog
monumentalnost i ljepotu isprave čiji for-
Kraljevstva”, Jajce, 11-12. studenog
mular sadrži sve standardne dijelove počevši
2011. godine
od invokacije, dispozicije i na kraju potpisa
dijaka. Jajce, kraljevski grad srednjovjekovne
Kao posljednji dokument predstavljen Bosne, od 11. do 12. studenog 2011. bio je
u ovom broju časopisa od strane Srđana mjestom susreta povjesničara iz Bosne i Her-
Rudića, je jedna vrsta potvrde o porijeklu cegovine, Hrvatske, Mađarske i Srbije. Povod
Juraja Bogišića: Potvrda da je Juraj Bogišić njihova okupljanja bila je 550. obljetnica
sinovac Braila Tezalovića; 1469. g. Ispra- od krunjenja posljednjeg bosanskog kralja
va je trebala da potvrdi da je spomenuti Stjepana Tomaševića (1461.–1463) te raz-
J. Bogišić sinovac kneza Pavla Radinovića. mišljanja o uzrocima i posljedicama njegova
U tom smislu prikazan je rodoslov porodce krunjenja. Međunarodni je znanstveni skup
Tezalović. Original potvrde nalazi se u Dr- u organizaciji Hrvatskoga instituta za povi-
žavnom arhivu u Dubrovniku. jest u Zagrebu i Katoličkoga bogoslovnog
Ovaj broj predstavljenog časopisa kako fakulteta u Sarajevu, a pod pokroviteljstvom
vizualno tako ni uređivački ne razlikuje se Općine Jajce, pružio niz izlaganja iz različitih
mnogo od prethodnih brojeva. Detaljan historiografskih perspektiva i prijeko potre-
opis diplomatičke građe o srednjovjekov- ban dijalog kako bi se o tome sagledali svi on-
noj bosanskoj državi, što je postavljeni cilj dašnji izvori, nastale legende i historiografski
časopisa Građa o prošlosti Bosne, važan je ne pogledi. Budući da su upravo s tom naka-
samo u historiografskom smislu već i zbog nom došli na skup izlagači iz Sarajeva, Za-
kontinuiteta koji će omogućiti detaljan uvid greba, Beograda i Budimpešte, uspjeh znan-
u neophodnu izvornu podlogu, koji pred stvenog skupa bio je zajamčen i očekivano
sebe postavlja svaki istraživač. Jedinu pri- plodonosan.
mjedbu koju možemo istaći odnosi se na Pozdravnu su riječ na otvaranju skupa
dio koji govori o prosopografskim podaci- uputili dekan Katoličkog bogoslovnog fa-
ma. Na nekoliko mjesta u časopisu autori kulteta u Sarajevu prof. dr. sc. Pavo Jurišić i
nisu objašnjavali određene titule, ličnosti zamjenik ravnateljice Hrvatskog instituta za
• 471 •
prikazi
povijest u Zagrebu dr. sc. Gordan Ravančić pristup te rad na izvorima. Zanimljiva je nje-
u ime organizatora, zatim jajački gvardijan gova primjedba da se na dostojan način nije
fra Niko Petonjić, predstavnica hrvatskog obilježila 500. obljetnica pada srednjovjekov-
veleposlanstva u Sarajevu Maja Foretić ne Bosne, ali je prigodni tekst Ante Babića
Pećnik i vrhbosanski nadbiskup Vinko Pu- povodom obljetnice usmjerio historiografiju
ljić koji je u pozdravnoj riječi istaknuo da u pravom smjeru kojem stremi posljednja dva
se prošlost uvijek treba sagledavati kritički i naraštaja medievista.
objektivno točno onako kakva jest. Nakon Drugo je izlaganje Pad Bosne 1463. g.
toga bosanskohercegovački je kardinal cije- prema osmanskim narativnim izvorima odr-
lo vrijeme znanstvenog skupa prisustvovao žao dr. sc. Dino Mujadžević iz Hrvatskog
nečujno, bilježeći predano riječi govornika instituta za povijest u Zagrebu. Kao povje-
u svoj notes. Političkih predstavnika Općine sničar mlađeg naraštaja i osmanist zagrebač-
Jajce, kako onih na vlasti tako i onih u opor- ke turkologije naglasio je da se u historio-
bi, nije na skupu bilo premda je skup organi- grafiji nedovoljno koriste osmanski izvori o
ziran u velikoj općinskoj dvorani. padu srednjovjekovne Bosne ponajviše zbog
Znanstveni je skup otvorio mr. sc. Emir nedostupnosti i jezične barijere. Još uvijek
O. Filipović s Filozofskog fakulteta Univer- su neiskorišteni, premda odavno poznati,
ziteta u Sarajevu dojmljivim izlaganjem Hi- zapisi suvremenika Ašik-paše Zade i Dur-
storiografija o padu srednjovjekovnog Bosan- sun-bega. Razlog sloma Bosanskog Kraljev-
skog Kraljevstva. Odmah je naglasio da Bosna stva Ašik-paša Zade drži odbijanje davanja
nije pod Osmanlije, kako mnogi površno i u danka i ubojstvo sultanovih izaslanika u
ne znanju tvrde, pala šaptom, nego je plod Bosni što je vjerojatno bio izgovor za već
višedesetljetne osmanske politike na Balka- planirani napad. Dursun-begova je kronika
nu. Mladi je medievist pružio kritički uvid gotovo nezapažena u historiografiji, a do-
u cjelokupnu historiografiju o slomu Bosan- nosi rijetko znane podatke o višemjesečnom
skog Kraljevstva s ovih prostora, počevši od nemilosrdnom pokoravanju Bosne, njezinih
dubrovačkih pisaca 16. i 17. stoljeća, franje- utvrda i nepristupačnih mjesta.
vačkih kroničara 17. i 18. stoljeća, Pavla Ri- U narednom je izlaganju Kraj sred-
ttera Vitezovića, fra Ivana F. Jukića, fra Ante njovjekovnog Bosanskog Kraljevstva u
Kneževića sve do znanstvenih rezultata i in- dubrovačkim izvorima prof. dr. sc. Zden-
terpretacija Franje Račkog, Vjekoslava Klai- ka Janeković-Römer iz Zavoda za povije-
ća, Safvet-bega Bašagića, Lajosa Thallóczyja, sne znanosti HAZU u Dubrovniku pratila
Vjenceslava Vlajića, Vladimira Ćorovića, dnevnopolitički i diplomatski razvoj odnosa
Marka Perojevića, Mihajla Dinića, Ante Ba- između Dubrovnika i Bosne u 1463. godi-
bića, Desanke Kovačević, Sime Ćirkovića, ni. Istaknula je da je posljednji bosanski
Srećka M. Džaje i Marka Šunjića. Namjerno kralj previše očekivao od Dubrovnika koji
se zaustavio na pretposljednjem desetljeću je već nekoliko godina Osmanlijama pla-
20. stoljeća jer s pravom drži da se ne može ćao dankom svoju slobodu. No, kraljevo je
dati najobjektivnija slika o povijesnom peru smaknuće potaknulo dubrovačku vlast da
svojih suvremenika. Iz njegova se izlaganja mobilizira dodatnih 400 vojnika, organizira
nazire put kojim današnja i buduća historio- straže na svojim granicama, sruši svoje pred-
grafija mora ići, a to je kritički i komparativan građe, uvede obvezni post i molitvu u gradu.
• 472 •
prikazi
• 473 •
prikazi
njenice da još nije bio okrunjen krunom sv. Mekanović rekao da je Tomašević izgubio
Stjepana. S učvršćivanjem njegova položaja glavu jer je ubio vlastitog oca, sultanova pri-
u Ugarskom Kraljevstvu povećavale su se jatelja, kojeg je ovaj dao osvetiti svojim poho-
šanse za uspostavu protuosmankog štita pre- dom 1463. godine. No, Jakša Raguž smatra
ma srednjoj Europi. Prekretnicu predstavlja da je Žigmund barem u početku bio sultanov
Korvinovo ugarsko zaposjedanje Jajca koje igrač u trvenju između Ugarsko-Hrvatskog
je uslijedilo svega nekoliko mjeseci nakon Kraljevstva i Osmanskog Carstva za Bosan-
pada Bosne. Nakon toga izlaganje je održao sko Kraljevstvo. Reagirao je i Hrvoje Kekez
dr. sc. Richard Horvath iz istog instituta o naglasivši da ne postoji nijedan relevantan
jajačkoj utvrdi i Jajačkoj banovini za Mati- izvor o ocoubojstvu Stjepana Tomaševića i
jaša Hunyadija (Korvina). Kronološkim je da je najvjerojatniji razlog njegovu tragičnom
slijedom pratio napore u organizaciji Jajačke kraju života taj što je odbio dati Osmanlija-
banovine kao granične vojno-administrativ- ma danak i što je zaigrao kartama protivnim
ne jedinice Ugarskog Kraljevstva, zatim dje- Korvinovoj politici na Balkanu. Potom se
lovanje Nikole Iločkog kao bosanskog kralja javio Bruno Ljubez, srednjoškolski profesor
između 1471. i 1477. godine te konačno iz Jajca i pisac knjige o povijesti Jajca, napo-
utvrđivanje Jajca kao vojnog središta južnih menuvši da se porez nije mogao plaćati zbog
krajeva Ugarskog Kraljevstva čime je unatoč gubitka stanovništva koje je već desetljećima
stalnom pritisku pomaknut njegov pad pod bježalo iz Bosne pred osmanlijskim naletima.
Osmanlije sve do 1526. godine Tako je završila jutarnja sesija.
Potom je otvorena diskusija o saslušanim Popodnevnu je sesiju izlaganjem Bosan-
izlaganjima. Prvi se za riječ javio Đuro Tošić ska vlastela u oslobađanju Jajca od Turaka
koji je, pohvalivši izlaganje Emira O. Filipovi- 1463. godine otvorio prof. dr. Đuro Tošić iz
ća, napomenuo da bi u pregled historiografije Istorijskog instituta u Beogradu. Naglasio je
trebao uključiti knjigu Kratki pregled istorije nedovoljno istican podatak da su se Matijaše-
Huma i Zete Slobodana Radovanovića jer je voj akciji u oslobađanju Jajca pridružili neki
došao do podatka kako je 130 bosanskih ve- bosanski velikaši kao što su herceg Stjepan
likaša izginulo s kraljem i kako ih je 8 prešlo Vukčić Kosača, njegov sin Vladislav te Ra-
na islam. Jako mu se dojmilo izlaganje Rober- dič i Vučihna Banović. Po oslobođenju grada
ta Holjevca, osobito dio o bosanskoj kraljici Kosače su primljeni među ugarsko plemstvo i
Katarini koja je umrla u Rimu s napomenom nagrađeni Skopljanskom i Livanjskom župa-
da postoji i osmanski izvor o kraljičinoj smr- nijom, o čemu svjedoči pismo koje je umjesto
ti koji je objavio Gliša Elezović. Nakon toga u siječanj 1464. pogrešno prilikom objave
javio se Enes Ribić, liječnik iz Jajca, kazavši 1960-ih datirano u 1401. godinu.
da nitko u izlaganju nije točno rekao zašto Nakon toga uslijedilo je izlaganje dr. sc.
je Stjepan Tomašević bio ubijen. Činjenica Marije Karbić iz Podružnice za povijest
je da osmanska vlast nije htjela zatrti kraljev- Slavonije, Baranje i Srijema Hrvatskog in-
sku lozu jer Stjepanov brat Žigmund nije bio stituta za povijest u Slavonskom Brodu pod
ubijen. Na to se javio Đuro Tošić iznoseći naslovom Uloga plemstva s područja današ-
predaju o Stjepanovu polubratu Žigmun- nje Slavonije u obrani Jajačke banovine. Nje-
du i zarobljavanju kraljeve djece na putu zino izlaganje prati djelovanje slavonskog
za Hercegovinu. Potom je Husein Sejko plemstva za Jagelovića u Jajačkoj banovini.
• 474 •
prikazi
• 475 •
prikazi
više svojih hagiotopografskih karata BiH u Kovačića, Vladimira Vratovića, Darije Ba-
velikom formatu svom auditoriju. gić Bagarić, Ive Pranjkovića do Herte Kune,
U izlaganju O obitelji bosanskog protu- zaključio je da je bosanski srednjovjekovni
kralja Radivoja Ostojića (prilog rasvjetljava- latinitet nedovoljno istražen i zastupljen u
nju bračnih veza posljednjih Kotromanića s literaturi. Lako je pak potvrditi da je bio dio
plemstvom iz dravsko-savskog međurječja) dr. viteško-dvorske kulture bosanskog srednjo-
sc. Stanko Andrić iz Podružnice za povijest vjekovlja i liturgijskog svakodnevlja u kato-
Slavonije, Baranje i Srijema Hrvatskog insti- ličkim crkvama srednjovjekovne Bosne. Na
tuta za povijest u Slavonskom Brodu osvrnuo kraju je iznio brojčani podatak o latinskim
se na brak između Radivoja Ostojića, strica izvorima bosanskog srednjovjekovlja, zau-
Stjepana Tomaševića, i Katarine plemenite stavivši se podrobnije na sačuvanoj epigraf-
Velički iz Požeške županije. Radivoj je neko skoj, heraldičkoj i numizmatičkoj građi.
vrijeme bio protukralj Tvrtku II. i svom bratu Potom je održao izlaganje prof. dr. sc.
Stjepanu Tomašu, a potom je stao uz sinovca Dubravko Lovrenović s Filozofskog fakul-
Stjepana Tomaševića s kojim je 1463. godine teta Univerziteta u Sarajevu pod naslovom
i pogubljen. Utvrdio je da je Radivojev sin Crni bosanski kralj u historiografiji i narod-
Matija Šabančić bio neko vrijeme osmanski noj predaji. Osvrnuo se na posljednjeg bo-
kandidat za bosansku krunu i da se zadnji put sanskog vladara, ujedno i prvog koji je bio
spominje 1471. godine. Radivojeva udovica okrunjen papinskom krunom, preko kojeg
Katarina, koja je s Radivojem imala još dva su se prelomili svi do tada neizmireni po-
sina, doskora se preudala za slavonskog ple- vijesni računi između Osmanskog Carstva,
mića Ivana Svetačkog iz Križevačke županije. Ugarskog Kraljevstva i Papinske kurije.
Nakon toga uslijedilo je zapaženo izla- O posljednjem okrunjenom Kotromaniću
ganje dr. sc. Tomislava Galovića s Filozof- govore ne samo brojni povijesni izvori i li-
skog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod teratura, nego i narodna predaja koja je nje-
naslovom “Ego a puero baptizatus fui et li- govo ime čuvala predanije u odnosu na sve
tteras Latinas didici…” – prilog proučavanju ostale bosanske kraljeve zajedno. Upamćen
latinske pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni je kraljev bijeg iz Jajca, predaja osmanskim
(s posebnim osvrtom na 15. stoljeće). Naglasio trupama u Ključu, pogubljenje i sahrana Jaj-
je da se u srednjovjekovnoj Bosni nije pisalo cu na lokalitetu Kraljev grob koji se nalazio
samo ćirilicom, što se počesto i samo ističe nasuprot Plivina vodopada na Humu. Izla-
u literaturi, nego i glagoljicom te nadasve ganje je bilo praćeno razmišljanjima kojem
latinicom. Stoga se srednjovjekovnu Bosnu identitetu pripada rečeni kralj i je li on zbog
zbog uporabe latinskog jezika mora držati toga crna kraljevska figura na šahovskom
jednom od zemalja zapadnoeuropskog civi- polju povijesti ovih prostora.
lizacijskog kruga jer o tome svjedoče njezini U izlaganju Portret bosanske kraljice Ka-
epigrafski te nadasve diplomatički i narativ- tarine Vukčić Kotromanić? povjesničar umjet-
ni izvori. Prošavši cjelokupnu literaturu o nosti Husein Sejko Mekanović se pita da li
bosanskom latinitetu od Dragutina Proha- je ženski portret iz Kapitolinske galerije doi-
ske, Julijana Jelenića, Josipa Vrane, Vojislava sta bio pravi portret kraljice Katarine Vukčić
Bogićevića, Šimuna Šonje, Željka Puratića, Kotromanić kako su se još od 16. stoljeća
Đure Baslera, Pave Anđelića, Ante Slavka propitivali njezini istraživači. Pritom je po-
• 476 •
prikazi
nudio vizualan prikaz zanimljivih portretnih ne zemni kraljevi ostaci postali su povodom
paralela talijanske umjetnosti koji se mogu međusobnih bošnjačko-hrvatskih optužaba
dovesti u vezu s navedenim portretom koji koje katkada, nažalost, traju i do danas.
je slikar Ferdinand Quiquerez objavio 1874.
Nakon njegova izlaganja praćena pre-
godine kao reprodukciju u zagrebačkom Vi-
zentacijom otvorena je diskusija koja se
encu. Također je iznio neka razmišljanja veza-
uglavnom ticala posljednjeg izlaganja te su
na uz epitaf kraljice Katarine u Rimu.
riječ uglavnom imali Jakša Raguž, Dubrav-
Skup je zaključio dr. sc. Jakša Raguž iz ko Lovrenović i Borislav Grgin. Time je
Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu međunarodni znanstveni skup formalno
izlaganjem Sudbina posmrtnih ostataka kralja bio završen. Sudionici su skupa i gosti mogli
Stjepana Tomaševića 1463.–1888.–1992.– nakon ručka razgledati stari jajački grad pod
1999. Najprije je iznio sve izvore sa spome- vodstvom dr. sc. Enesa Milaka koji je sekre-
nom kraljeve smrti u svim inačicama (tri su tar Društva za zaštitu kulturno-historijskog
moguće: odsijecanje glave, deranje kože i stri- i prirodnog naslijeđa Jajca. Predvečer je u ja-
jeljanje strijelom). Potom se usredotočio na jačkoj crkvi sv. Luke uzoriti kardinal Vinko
1888. godinu kada su po predaji na zaravnu Puljić u koncelebraciji mjesnog biskupa Fra-
Borovi iskopani njegovi zemni ostaci koji su nje Komarice, jajačkog gvardijana fra Nike
postali habsburškim simbolom kontinuiteta Petonjića predvodio misu na kojoj se okupio
vladanja katoličkih vladara nad Bosnom. Pre- dobar broj vjernika. Molilo se za domovinu
gledao je i svu relevantnu literaturu vezanu Bosnu i Hercegovinu.
za Jajce u 20. stoljeću te je ustanovio da se u
komunizmu osobito napadalo Truhelkino ivan botica
iznašašće jer je kraljevski bosanski grad Jajce
bio i grad gdje je rođena Jugoslavija. Na kraju
je donio prikaz zbivanja sa zemnim ostacima
koji se pripisuju kralju u posljednjem deset-
ljeću 20. stoljeća. Uočio je da su Tomaševiće-
ve kosti postale simbolom svih triju zaraće-
nih strana. Tako HVO i franjevci namjerno
1992. godine drže kraljeve ostatke u opko-
ljenom Jajcu jer bi evakuacijom, po njihovu
mišljenju simbola hrvatstva i katoličanstva,
izazvala panika u stanovništvu. Istodobno
Stanislav Galić, pukovnik vojske Republike
Srpske, daje priopćenje da se Jajce mora oslo-
boditi jer je to prijestolnica srpskih kraljeva
Bosne. Da su Srbi doista držali do toga, vidi
se po tome što je kraljev sarkofag prije mini-
ranja iznesen na sigurno iz franjevačke crkve.
U ratnim biltenima Armije BiH govori se o
Jajcu kao o stolnom gradu bosanskih kraljeva.
Nakon oslobođenja Jajca u rujnu 1995. godi-
• 477 •
Aktivnosti Odsjeka za historiju
• 479 •
Obilježavanje 60. obljetnice Odsjeka za historiju
21. oktobar 2010.
•
• 481 •
Obilježavanje 60. obljetnice Odsjeka za historiju
• 482 •
Obilježavanje 60. obljetnice Odsjeka za historiju
Esad Kurtović, Emir O. Filipović, Zijad Šehić, Enver Imamović i Amir Duranović
• 483 •
Obilježavanje 60. obljetnice Odsjeka za historiju
Zijad Šehić, Enes Pelidija, Vesna Mušeta-Aščerić, Ivo Komšić, Emir O. Filipović,
Dubravko Lovrenović, Pejo Ćošković
• 484 •
Obilježavanje 60. obljetnice Odsjeka za historiju
• 485 •
Obilježavanje 60. obljetnice Odsjeka za historiju
• 486 •
Izvještaj o radu Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske
historije za 2011. godinu
•
Ideja o osnivanju društva koje bi svoje aktivnosti posvetilo srednjovjekovnoj
prošlosti Bosne postojala je već duže vremena na Odsjeku za historiju. U reali-
zaciju te zamisli i konkretnije aktivnosti u pogledu pokretanja takve organizacije
krenulo se krajem 2010. godine nakon razgovora sa studentima koji su u to vri-
jeme pohađali prvu godinu drugog ciklusa studija – naučni smjer (oblast srednji
vijek) na Odsjeku za historiju. Zajednički dogovor polučio je zaključak da bi se
jedno takvo društvo trebalo osnovati s ciljem unaprijeđivanja nastavnog procesa,
zbog praktičnih potreba medievalista da svoje aktivnosti izraze u pristupačnijim
formama i da se omogući što lakše prikupljanje korisnih informacija iz domena
struke i nauke.
Prvi radni sastanak grupe održan je 11. februara 2011. godine, i na njemu je,
pored podijeljenih zaduženja i obaveza članovima, također odlučeno da se aktiv-
nosti Društva pokušaju ozvaničiti od strane nadležnih tijela Filozofskog fakulteta.
Inicijativa koja je potom upućena Nastavno-naučnom vijeću Odsjeka za historiju
i Nastavno-naučnom vijeću Filozofskog fakulteta u Sarajevu usvojena je sedam
dana kasnije, 18. februara 2011. godine, što se može smatrati i službenim datu-
mom na koji je Društvo počelo svoje aktivnosti.
Prema zaključcima donesenim na Prvom radnom sastanku odlučeno je da
Društvo čine nastavnici, saradnici i studenti Odsjeka, kao i vanjski suradnici, te
da se njegova djelatnost odnosi na propagiranje i razvoj historiografije, zaštitu
struke te proučavanje i očuvanje srednjovjekovne bosanske baštine. Osnovni ci-
ljevi i zadaci Društva obuhvatali bi: stručno usavršavanje, praćenje izdavačke pro-
dukcije, razmjenu informacija, prezentaciju i promociju, te praćenje djelatnosti
akademskih, kulturnih institucija u Bosni i Hercegovini, organiziranje predava-
nja, promocija, studijskih izleta i druženja, objavljivanje članaka, radova, prikaza,
recenzija, osvrta, komentara i izvještaja. Također je zamišljeno da Društvo ima
funkciju svojevrsne istraživačke mreže kojoj je osnovni cilj pomaganje zainteresi-
ranima u proučavaju raznih aspekata bosanskog srednjovjekovlja i uspostavljanje
komunikacije među historičarima koji se bave srednjovjekovnom historijom.
• 487 •
emir o. filipović
• 488 •
Izvještaj o radu Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije za 2011. godinu
• 489 •
emir o. filipović
• 490 •
Izvještaj o radu Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije za 2011. godinu
• 491 •
amir duranović
Dijalog četvrtkom u devetnaest
•
U skladu sa planiranim aktvnostima na Odsjeku za historiju, tokom 2011. go-
dine Dijalog četvrtkom u devetnaest okupljao je uglavnom historičare s ciljem aka-
demske debate o pojedinim temama iz historije. Cilj je bio omogućiti dijalog pos-
tdiplomcima i doktorantima koji pripremaju obrazloženja za svoje magistarske,
odnosno doktorske disertacije, ili se nalaze u određenoj fazi izrade svoga rada, da
iskažu dileme i probleme s kojima se suočavaju u istraživanjima, te da u širem krugu
historičara provjere svoje određene teze. Na ovaj su način određeni problemi deba-
tirani s ciljem njihova prevazilaženja, čime se pokušalo doprinijeti kvaliteti budućih
magistarskih i doktorskih disertacija. Također, što je jednako važno, historičarima
koji pišu svoje radove omogućeno je da u određenom istraživačkom stadiju provjere
svoje istraživačke teze. To je bila prilika da čuju konstruktivne prijedloge koji tako-
đer mogu utjecati na kvalitet konačnog rada. Konačno, historičarima koji su završili
svoje radove omogućeno je da kroz ovaj Dijalog dalje promoviraju rezultate svojih
istraživanja.
Tokom održavanja Dijaloga, studenti postdiplomci, studenti Prvog i Drugog ci-
klusa redovnog studija historije (i drugi studenti) bili su u prilici međusobno bolje
se upoznati, diskutirati o pojedinim temama najčešće iz novovjekovne historije te
saznati rezultate novijih istraživanja koja se provode.
Konačno, u skladu sa namjerom organizatora Dijaloga, studenti Filozofskog fa-
kulteta bili su u prilici upoznati se sa profesorima – historičarima, koje do sada nisu
poznavali, a koji su im bili poznati samo kao autori historiografskih djela koje su
čitali u okviru ponude historiografskih naslova tokom studija. Cijeneći pokazani
interes publike za ovakvu vrstu akademske debate, kao i interes među historičarima
mlađe generacije, ostala je mogućnost da se Dijalog unaprijedi u pojedinim deta-
ljima organizacijske naravi te nastavi kako bi pozitivni trendovi pokazani u prvoj
godini održavanja Dijaloga dobili kvalitativno unaprjeđenje.
• 493 •
amir duranović
Prilog
Popis prezentiranih i diskutiranih tema tokom 2011. godine
Br. Tema Uvodničar Moderator Datum
Bosna i Hercegovina
u političkoj projekciji
Prof. dr. Husnija
1. intelektualnih krugova u Edin Omerčić 24. II 2011.
Kamberović
Bosni i Hercegovini u
periodu 1991-1996
Bosna i Hercegovina u
srbijanskim sredstvima
javnog informiranja i Prof. dr. Husnija
5. Denis Veladžić 24. III 2011.
izdavačko-publicističkoj Kamberović
djelatnosti od 1980. do
1984. godine
Titov fond za stipendiranja
mladih radnika i radničke
djece Socijalističke Doc. dr. Edin
6. Aida Ličina 14. IV 2011.
republike Bosne i Radušić
Hercegovine
(1974-1986)
• 494 •
Dijalog četvrtkom u devetnaest
Bosanskohercegovački
Doc. dr. Dino Prof. dr. Husnija
9. muslimani i (de) 12. V 2011.
Abazović Kamberović
sekularizacija
• 495 •
Promocija zbornika radova
Bosna i Hercegovina u okviru
Austro-Ugarske 1878-1918.
• 497 •
amir duranović
•
Nakon što je u martu 2009. godine uspješno realizirana ideja o održavanju kon-
ferencije o historiji Bosne i Hercegovine pod austro-ugarskom vlašću u organizaciji
Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Akademije nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine i Regionalnog ureda austrijske kooperacije za nauku, obrazova-
nje i kulturu Sarajevo, u proteklom periodu se s nestrpljenjem očekivalo štampanje
najavljenog zbornika radova. Završni čin realizacije ovog značajnog projekta bio je
njegovo objavljivanje i zvanično predstavljanje.
Odsjek za historiju, zajedno sa službama Filozofskog fakulteta, organizirao je 10.
novembra 2011. godine promociju zbornika radova s namjerom da akademskoj, ali
i široj javnosti predstavi zbornik radova, koji po svome obimu i sadržaju ukazuje na
značaj poduzetog organizacionog i izdavačkog poduhvata. Prije svega, uočljivo je kako
je redakcija Zbornika učinila veliki napor da prikupljene tekstove tematsko-hronološ-
ki sistematizira u jedinstvene cjeline, a sam Zbornik je, kao cjelina, multiperspektivan
i multidisciplinaran pogled na bosanskohercegovačku političku, ekonomsku, demo-
grafsku, kulturno-religijsku historiju austro-ugarskog perioda (1878-1918).
U svečanoj sali Dekanata Filozofskog fakulteta, uz moderiranje mr. Amile Kasu-
mović, promociju Zbornika radova otvorio je dekan Fakulteta, prof. dr. Ivo Kom-
šić upoznavši prisutne sa nastojanjem Fakulteta da unaprijedi izdavačku djelatnost
na Fakultetu istaknuvši, pri tom, odvažnost Odsjeka za historiju u tom nastojanju.
Nakon uvodne riječi dekana Komšića, promotori Zbornika predstavili su svoja za-
pažanja o objavljenim tekstovima. Najprije je akademik prof. dr. Dževad Juzbašić u
svom osvrtu skrenuo pažnju na prvi dio Zbornika u kojem su sadržani uglavnom
tekstovi iz domena političke historije. Zatim je prof. dr. Husnija Kamberović pred-
stavio drugi dio Zbornika u kojem su se autori radova fokusirali na demografsku
problematiku i kretanja stanovništva u Bosni i Hercegovini 1878-1918. godine, a
na kraju je prof. dr. Zijad Šehić predstavio završni dio Zbornika radova s fokusom
na teme iz ekonomske i kulturne historije Bosne i Hercegovine kao i na cjelokupni
angažman tokom njegove pripreme i konačne redakcije.
• 499 •
dževad juzbašić
•
Zbornik radova “Međunarodna konferencija Bosna i Hercegovina u okviru
Austro-Ugarske 1878-1918 održana u Sarajevu 30-31. marta 2009.” (Sarajevo 2011,
602 str.) sadrži 26 radova različitog karaktera i naučnog nivoa. Radovi odražavaju
stavove njihovih autora, što je u predgovoru i naglašeno. Redakcija se uzdržala od
intervencije u tekstovima, pa se u nekim od radova mjestimično nalaze i izvjesni
navodi koji su u nauci prevaziđeni ili su vrlo diskutabilni. Ostavićemo naučnoj
kritici da o tome sudi. U svom osvrtu nešto ću reći prvenstveno o radovima koji su
dati u prvom dijelu i odnose se na političku istoriju.
U kraćem prilogu na njemačkom jeziku “Bosnien-Herzegowina unter österrec-
hisch-ungarische Herrschaft. Eine Zwischenbilanz” (21-32) Karl Kaser povlači me-
đubilansu o karakteru austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom, pokrenutoj
prvenstveno od austrijskih književnika i književnih naučnika o pitanju kolonijalizma
i postkolonijalizma. Prateći dostignuća istoriografije Kaser dolazi do zaključka da se
položaj Bosne i Hercegovine pod austrougarskom upravom teško može označiti kao
kolonija. Istovremeno, pak, smatra da će se naučna diskusija dalje nastaviti.
Izvještaji britanskog konzula Freemena parcijalno su već korišteni od nekoliko
istoričara koji su se bavili problemima okupacije i otpora u Bosni i Hercegovini.
Međutim, Edin Radušić u članku “Ustanovljenje austrougarske vlasti u Bosni i Her-
cegovini prema izvještajima britanskog konzulata u Sarajevu” (33-53) cjelovito tre-
tira ovaj problem. On podrobno analizira izvještaje britanskog konzulata u Bosni
i Hercegovini u razdoblju od ulaska austrougarske vojske u Sarajevo 19. 8. 1878.
do kraja 1879. godine. Pri tome on ne upoređuje podatke britanskog konzula sa
drugim istovrsnim podacima iz literature, nego se ograničava se na rekonstrukciju
slike po Freemanovim izvještajima. U tim tekstovima najviše je pažnje posvećeno
toku okupacije i pruženom otporu, organizaciji vlasti, pitanju zaposjedanja Sandža-
ka, odnosu organa vlasti, posebno vojnih, prema pojedinim grupama stanovništva,
dajući karakteristike vodećih vojnih ličnosti. Često se kritikuju postupci i politika
novih vlasti, prije svega generala Filipovića prvenstveno u odnosu prema muslima-
nima, a pohvaljuje se general Würtenberg, a naročito general Jovanović i njegovo
držanje prema stanovništvu u Hercegovini. Rad je rezultat temeljitog arhivskog
istraživanja u Londonu.
• 501 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
Zijad Šehić u članku “Aneksiona kriza 1908-1909. i njene posljedice” (55-85) raz-
matra odjek proglašenja aneksije Bosne i Hercegovine u zemlji i evropskim političkim
centrima. On sintetički prati tok krize i ukazuje na njene političke posljedice u Evropi
do izbijanja Prvog svjetskog rata. U određenoj mjeri je korišten dio relevantne litera-
ture u ovom prilogu da bi se prikazali stavovi pojedinih aktera. Šehić zaključuje da je
diplomatski uspjeh Austro-Ugarske i Njemačke označen docnije od većine istoričara
kao politički promašaj i konačna prekretnica koja je vodila u svjetski sukob.
Rasprava Dževada Juzbašića “Aneksija i problem donošenja Zemaljskog ustava
(štatuta)” (87-132) već je objavljena i na njemačkom jeziku u Südost-Forschunge-
nu (Bd. 68, 2009, 247-297). Na osnovu arhivskih istraživanja u Beču i Sarajevu u
radu je prikazano kako su državno-pravne kontroverze, a posebno problem tretira-
nja agrarnih odnosa, te uopće narasli antagonizmi u konkurentskoj borbi između
Austrije i Ugarske za Bosnu i Hercegovinu, kao i kriza vlade u u Ugarskoj stajali na
putu donošenja ustavnih zakona. Mada je car javno obzanio njihovo hitno donoše-
nje moralo je proći petnaest mjeseci da se oni proklamiraju.
U kratkom prilogu Marc Stefan Peters piše “Koncepcija rješavanja južnoslaven-
skog pitanja Stjepana baruna Sarkotića” (87-132) što je inače tema njegovih dosa-
dašnjih istraživanja. Sarkotić je od 1917. zastupao subdualističko rješenje južno-
slavenskog pitanja, pa je u zadnjim danima Monarhije zagovarao i podjelu Bosne
i Hercegovine između dva njena dijela. Kao što je poznato Sarkotić se poslije rata
borio protiv Kraljevine SHS i Jugoslavije, pa je pristupio je u Beču ustaškom pokre-
tu, od koga se poslije marsejskog atentata distancirao.
Zoran Grijak publicira rad “O nekim važnijim aspektima problema konverzija na
katolicizam u Bosni i Hercegovini u austrougarsko razdoblju u svjetlu neobjavljenih
arhivskih izvora”(143-165). Tekst je baziran na istraživanjima autora u njegovoj diser-
taciji “Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Štadlera (Zagreb 2001, str.
602) i projekta “Katolicizam, islam i pravoslavlje u identitetskim procesima u BiH”.
Autor zaključuje da su pragmatični ciljevi austrougarske uprave doveli do favoriziranja
pravoslavaca, a naročito muslimana prilikom konverzija na katolicizam. To je imalo
za posljedicu odlučno odbijanje Svete stolice i katoličkog episkopata da prihvati re-
striktivno zakonodavno reguliranje konverzija i vodilo ih u sukobe sa vlastima. Štadler
je insistirao da se konverzija na katolicizam regulira po uzoru na zakone u Monar-
hiji. Možemo primijetiti da autor ispušta iz vida da je Austro-Ugarska kao katolička
država bila direktno zainteresirana za jačanje katoličke crkve, kojoj je s obzirom na
broj vjernika uprava u Bosni i Hercegovini davala skoro dvostruko više sredstava od
ostalih vjerskih zajednica i uz to još je imala bogatu materijalnu pomoć iz Monarhije i
inozemstva. Smatrajući katoličku crkvu snažnim osloncem svoje politike na Balkanu,
Monarhija je želila katoličku akciju učiniti umjerenom, vodeći računa o postojećem
stanju. Nasuprot tome Štadler ispoljava izrazite propagandne i prozelitske tendencije
• 502 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
ponašajući se, kao i svjetovni kler, često kruto i netaktično. Ovo je našlo dovoljno mje-
sta u literaturi, koju, kad se radi o ovom pitanju pisac ne uzima u obzir.
Stanje i položaj muslimanske vjerske inteligencije neposredno po okupaciji Bosne
i Hercegovine predmet je rada Edina Veladžića pod naslovom “Vjerska inteligencija
bosanskohercegovačkih muslimana i njena struktura u prvoj deceniji austro-ugarske
uprave” (167-194). U prvom dijelu rada autor je nastojao da na osnovu literature
prikaže položaj muslimana, mjestimično preuzimajući i prevaziđene ocjene. Tako
on piše da su austro-ugarske vlasti slale odnosno tolerirale agente koji su vršili agita-
ciju da se što više muslimana iseli te da se na njihova mjesta dovedu kolonisti (174),
što je netačno. Također, on ne precizira kada piše o valovima iseljenika (177). Među-
tim, u drugom dijelu priloga autor je korektno naveo podatke i interpretirao ih da-
jući strukturu vjerske inteligencije muslimana u periodu od 1878. do 1888. godine.
U kraćem prilogu “Prva godina Prvog svjetskog rata: Džemaludin ef. Čaušević na
stranicama Sarajevskog lista” (195-202) Amir Duranović analizira djelatnost reis ul
uleme. Poslije atentata Čaušević osuđuje počinjeno djelo, ali istovremeno opominje
muslimane na “red, mir i očuvanje dobra susjeda”. On potom upozorava na korektno
držanje prema pripadnicima drugih vjera. Istovremeno sarađuje sa vlastima pružaju-
ći im aktivnu podršku u ratnim naporima, objavljujući svečano i sultanov manifest o
džihadu, te prethodno organizuje prijem za grupu njemačkih oficira i vojnika. Me-
đutim, po raspadu Monarhije on pozdravlja dolazak srpske vojske u Sarajevo, da bi
se u novoj državi borio za interese muslimana. U radu pisac navodi samo više manje
od ranije poznate podatke, ali ih sa svoje strane uopće ne interpretira.
Reći ću nešto i o jednom radu koji se bavi demografskim pitanjima i nosi naslov
“Deosmanizacija Balkana i kretanja bosanskohercegovačkih muhadžira” (207-233),
autora Safeta Bandžovića. Rad je pisan na osnovu literature, a uvodni dio je izrazito
esejističkog karaktera. U njemu su izostali bilo kakvi podaci o uticaju osmanske vla-
davine na ekonomsko-društveni razvoj zemalja i naroda Balkana, kao i uzroci usta-
naka i propadanja Osmanskog Carstva. Jedino je rečeno da se “osmanski poredak
urušavao ne zato što je počivao na multietničnosti, već zbog povezanosti sa drugim
vremenom nedoraslim ustanovama države” (215). Autor se poziva na stanovište
Skendera Rizaja da meta ruske politike nisu bili Austro-Ugarska i istočna Evropa,
nego Osmansko Carstvo i Balkan, a prva žrtva bili su muslimani na Balkanu. Riza-
jev rad, koji se citira, bio je predmet rasprave na međunarodnom skupu održanom
na Ilidži od 1. do 3. oktobra 1975. Dijelovi njegovog referata su tom prilikom os-
poravani, posebno što se on poveo za ocjenama turskog istoričara Bilala E. Simsira,
koji nije izvršio samostalnu kritičku analizu izvorne građe, pa je cijeli problem sveo
samo na sukob muslimana i panslavista (O tome posebno diskusija prof. Grafena-
uera. “Međunarodni naučni skup povodom 100-godišnjice ustanka u BiH i dru-
gim balkanskim zemljama i Istočnoj krizi 1875-1878. godine”, tom II, ANUBiH,
• 503 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
Posebna izdanja, XXX/4, Sarajevo 1977, 197 i 433). Istina, na ovom skupu progo-
ni i migracije muslimana u doba Istočne krize nisu bili predmet pažnje. Međutim,
prihvatajući nekritički Simsirove podatke Bandžović piše da je krajem 1878. godine
iz Bosne krenulo 50 000 ljudi za Istanbul (222), i neosnovano tvrdi da se u prvih
pet godina nakon okupacije iselio najveći broj Bošnjaka. On se u napomeni pri tom
poziva na A. Nametka (A. Nametak, Nacionalno osjećanje bosanskohercegovačkih
muslimana iseljenih u Tursku, Ustaški godišnjak, Zagreb 1942) i M. Imamovića
(M. Imamović, Bošnjaci u emigraciji. Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967,
Sarajevo 1996, 51), premda Imamović o tome ništa ne piše (207 i 221, napomena
84). Ne stoji ni tvrdnja da je Autro-Ugarska “od 1871. pripremala i potpomagala
i srpske ustanike u Bosni 1875.” (216). Inače, prvenstveno su austrougarski vojni
faktori težili zaposjesti Bosnu i Hercegovinu i osigurati zaleđe Dalmacije. Još je na
Krunskom vijeću u Beču odlučeno 29. januara 1875. da se u slučaju uspješne bune
i sjedinjavanja Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom zemlja okupira.
Bandžović se u napomenama poziva ne samo na relevantnu literaturu, koju obimno
citira, nego mjestimično i na razne napise čija je vrijednost posve upitna. On te na-
pise izjednačava sa radovima koji počivaju na arhivskim istraživanjima insistirajući
da iseljavanje muslimana tretira prvenstveno kao vjersko pitanje. Pri tome ponekad
dolazi do sasvim neadekvatne interpretacije citirane literature. Tako npr. on neosno-
vano tvrdi da je dr. Hamdija Kapidžić smatrao psihološke uzroke primarnim (219).
Pri tom se poziva na jedan rad Dževada Juzbašića u kome je izričito rečeno da su
psihološki momenti igrali značajnu ulogu, koja se ne smije apsolutizirati nego se
mora pozabaviti i promjenama u materijalnoj osnovi društva, što je bio i stav Kapid-
žića. Kapidžić izričito ukazuje da su ekonomski uzroci igrali glavnu ulogu prilikom i
iseljavanja muslimana u Tursku (Prilozi Instituta za istoriju, 11-12, 1975-1976, 304-
305). U istu ravan Bandžović stavlja rezultate istraživačkih radova koji ukazuju da
iseljavanje muslimana iz Bosne i Hercegovine nije bilo u interesu Austro-Ugarske, sa
stavovima da je Monarhija omogućavala njihovo iseljavanje da bi brže sprovela kolo-
nizaciju stranaca (220), što je bio i stav srpske politike i propagande. Ovi, kao i drugi
propusti, javljaju se u više radova koje autor objavljuje počevši od knjige “Iseljavanje
Bošnjaka u Tursku” (Sarajevo 2006). Inače, u ovom radu pisac prati tok iseljavanja
bosanskohercegovačkih muhadžira i ukazuje na osmansku politiku njihovog nase-
ljavanja na Kosovu, u Makedoniji, Albaniji i Anadoliji, ističući njihov nepovoljan
položaj. On daje ocjenu o poraznom uticaju Balkanskih ratova 1912-1913. na polo-
žaj muslimana i status izbjeglica, a osvrće se i na austrougarsku politiku u odnosu na
izvjestan povratak iseljenika u Bosnu i Hercegovinu.
• 504 •
husnija kamberović
•
Drugi dio zbornika odnosi se na radove iz demografije, i to uglavnom na iseljava-
nje muslimanskog stanovništva sa Balkana i pitanje njemačkih kolonija u Bosni, dok
se jedan rad bavi problemom uzgoja i prerade duhana u Hercegovini tokom Prvog
svjetskog rata.
Safet Bandžović, čiji je rad prof. Juzbašić već spomenuo na kraju svoje pro-
motivne besjede, bavi se pitanjem deosmanizacije Balkana od 1878. do početka
Prvog svjetskog rata (str. 207-234). Rad je široko postavljen, uz navođenje brojne
literature, koja se često i ne odnosi na osnovnu temu. Donosi niz podataka o boš-
njačkim muhadžirima koji se iz Bosne i Hercegovine pomjeraju prema krajevima
u Osmanskom carstvu (od Sandžaka i Kosova, preko Makedonije i Albanije do
Sirije i Palestine). Također spominje i slučajeve povratka pojedinih muhadžirskih
porodica, o čemu je nešto opširniji nacrt u našoj historiografiji već ostavio To-
mislav Kraljačić u svojih nekoliko radova o povratku muslimanskih iseljenika iz
Osmanskog carstva.
Carl Bethke, historičar iz Leipziga, piše o njemačkim kolonistima u Bosni od
1878. do 1918. godine, o njihovom životu, ideologiji i socijalnoj praksi i to koriste-
ći izvore evangelističke crkve pohranjene u Evangelističkom centralnom arhivu u
Berlinu, ali koristi, doduše u manjoj mjeri, i izvore iz Arhiva Bosne i Hercegovine te
Političkog arhiva Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu. Dok se većina dosadaš-
njih radova o kolonistima temeljila na izvorima same uprave o njima, Bethke je na
temelju nove građe na ove koloniste gledao iz unutarnje perspektive i time analizirao
njihovu percepciju svijeta oko sebe, a ne samo percepciju drugih o njima.
Bethke piše o osnutku kolonije Windhorst između Bos. Gradiške i Banje Luke
1879. godine, o putovanju Crhistiana Palmera u Bosnu 1881. s ciljem da utvrdi
broj protestanata i provjeri da li je Bosna pogodna za njemačke koloniste, o koloniji
Franz Josefsfeld kod Bijeljine, koju su formirali “Podunavske Švabe iz Južne Ugarske
(tj. Vojvodine)”. Riječ je o prvoj brojnijoj evangelističkoj koloniji koju se formirali
Švabe iz Vojvodine 1886. godine, uglavnom iz Banata i Nove Pazove. Bethke
pokazuje kako odnosi unutar ovih kolonija nisu bili homogeni, nego su također
obilovali brojnim konfliktima, o čemu navodi određene primjere. Bethke spominje
i Nijemce iz Rusije, kolonije oko Prnjavora (“Mala Europa”), te na primjeru
• 505 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
• 506 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
Amila Kasumović, u radu pod naslovom Njemački kolonisti u Bosni u toku Prvog
svjetskog rata (str. 287-302) piše o akcijama njemačkih kolonista koji su tokom Prvog
svjetskog rata pokazivali želju da dobiju svoje predstavnike u bosanskohercegovač-
kom Saboru (kada on jednom obnovi svoj rad). Oni su u tu svrhu pravili određene
elaborate i pisali pisma predstavnicima Monarhije, čak do samog cara Karla, nasto-
jeći pokazati kako su njemačke kolonije s ekonomskog stanovišta prava blagodat za
Bosnu, a sa političkog su velika vrijednost zbog dosljedne lojalnosti koju iskazuju
prema dinastiji Habsburga. Pred očima nam se smjenjuju pisma ažurnog župnika
Oehlera (koga ranije spominje i Carl Bethke u svom radu), potom dr. Kiliana Bren-
zingera, prepiska Zemaljske vlade i Zajedničkog ministarstva finansija itd. Premda
smo i ranije iz jednog rada profesora Iljasa Hadžibegovića znali nešto više o plano-
vima za naseljavanje ruskih zarobljenika njemačke nacionalnosti na prostor istočne
Bosne, ovaj rad Amile Kasumović obiluje ne samo nizom novih informacija nego i
novih ideja. Ponavljam, posebno je važno istaknuti da se ovdje prati ideja kolonista
da dobiju svog zastupnika u bosanskohercegovačkom Saboru, u čemu ih je podrža-
vao i jedan poslanik austrijskog parlamenta. Kolonisti nisu bili zadovoljni izbornim
sistemom zasnovanim na konfesionalnoj osnovi, koji njima nije omogućavao pri-
stup Saboru. Modernim rječnikom bismo mogli kazati da su njihovi zahtjevi bili
preteča spora što su ga Sejdić i Finci dobili protiv Bosne i Hercegovine nezadovoljni
diskriminacionim izbornim sistemom. No, njemački kolonisti u tome nisu uspjeli.
Mada su imali svoje mjesto u vojnom sistemu (opskrbljivali su vojsku mlijekom,
mesom, i dugim, te služili i u bosanskohercegovačkim regimentama – doduše više
kao prevodioci nego aktivni borbeni vojnici) kolonisti su imali i ideje o napušta-
nju Bosne, što je bilo primjetno još pred početak rata. Ovdje autorica, govoreći
o agitaciji za iseljavanje, u nedostatku dokaza za agitaciju među njemačkim kolo-
nistima, primjenjuje princip analogije, što nije baš najsigurniji način za stvaranje
detaljne slike o temi, osim što pruža samo opću sliku agitacije (mada su metode
agitacije gotovo svugdje identitične, pa i kod agitacije za iseljavanje njemačkih
kolonista – kao uostalom i kod agitacije za iseljavanje na primjer muslimana iz
Bosne u Osmansko carstvo). No, ovdje je zanimljivo da je čak njemački konzul u
Sarajevu nagovarao njemačke koloniste da ne prihvataju zemaljsko pripadništvo
Bosne i Hercegovine nego da prihvate državljanstvo Njemačke, mada je ovo ostalo
bez ikakvog rezultata. Autorica spominje i slučajeve iseljavanja njemačkih koloni-
sta iz Bosne u Latinsku Ameriku, ne ulazeći dublje u obim tog iseljavanja (koji je,
vjerovatno, bio minimalan), te na kraju ukazuje, više u obliku nacrta, uobičajene
probleme s kojima su se kolonisti suočavali (prije svega vezano za prijenos vlasniš-
tva nad zemljom i slično).
Na kraju je rad Marije Naletilić (str. 303-321) koja, u okviru razmatranja mjera
koje Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu poduzima za razvoj privrede u toku
• 507 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
• 508 •
zijad šehić
•
U trećoj tematskoj cjelini Zbornika su predstavljena tri rada historičara iz Češke
Republike u kojima se razmatra uloga Čeha u ovom značajnom periodu bosanskoher-
cegovačke prošlosti. Ladislav Hladki je u radu pod naslovom Pogledi Čeha na Bosnu i
Hercegovinu u 1878. i 1908. godini ukazao na činjenicu da su se Česi intenzivnije počeli
interesirati za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme velike Istočne krize 1875-1878. godine, a
njihove predstave su tada bile romantičarski obojene, iskrivljene i ponekad idealizirane.
Nakon okupacije BiH 1878. godine doselio se veliki broj čeških službenika, tehničkih
stručnjaka, učitelja, ljekara, glazbenika, umjetnika i naučnika, koji su u značajnoj mjeri
bili zaslužni za razvoj bosanskohercegovačke kulture i školstva. Češka politička elita je
značajniju pažnju posvetila Bosni i Hercegovini u vrijeme neoslavenskog pokreta, po-
litičke koncepcije koja je imala iskrivljene i netačne informacije o vanjskoj politici Au-
strougarske monarhije. Iluzornost i naivnost neoslavenskog pokreta došla je do izražaja
posebno u jesen 1908. godine, kada je izvršena aneksija Bosne i Hercegovine.
U radu pod naslovom Češki pisac i novinar Josef Holeček (Kritički prikaz na au-
strougarsku okupaciju BiH) autor František Šistek je u širem kontekstu ocrtao uvje-
tovanost negativnih stavova Josefa Holečeka prema okupacionoj politici u Bosni i
Hercegovini. Kao uvjereni slavenofil garanciju uspješnog kulturnog, političkog i pri-
vrednog razvoja južnoslovenskih naroda Holeček je vidio u njihovoj najužoj suradnji
i integraciji. On je Bosnu i Hercegovinu označio za “zajedničku domovinu jednog
naroda tri vjere – Južne Slavene je vidio kao narode koji su veoma bliski, srodni po
svom zajedničkom slavenskom porijeklu, jeziku i kulturi. Odbacivao je nazor svojih
literarnih savremenika koji su tvrdili da je zadatak i uloga češke književnosti u tome da
prenese “svjetlost zapada” na slavenski istok.” Autor konstatira da se Holečekovi tek-
stovi o Južnim Slavenima - ubrajajući tu i radove posvećene bosanskohercegovačkoj
tematici- doimaju kao zanimljiv i neobičan primjer intelektualnog transfera. Pored
utjecaja slavenofila Holeček je inspiraciju i uporište za svoje tekstove u velikoj mjeri
crpio i pronalazio u neposrednoj balkanskoj sredini. Njegovim posredništvom u češku
sredinu su prodirali nazori radikalnih južnoslavenskih intelektualaca te te odjeci ideo-
logije tadašnje crnogorske elite.
Radom pod naslovom František Valoušek – sudionik i svjedok zbivanja u istoč-
noj Bosni u vrijeme Aneksione krize autor Aldin Ljuca aktualizira pitanja njegove
• 509 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
memoarske građe obima 3600 rukopisnih strana a koja je pisana djelimično 1933. a
najveći dio u razdoblju od 1946. do 1949. godine. Na osnovu rukopisa njegov sta-
riji sin Sjavomir je napravio nešto skraćeni izvod memoara, obima 600 gusto kuca-
nih stranica teksta, a Dagmar Dorovski je u Brnu objavila 1999. memoare u kraćim
izvodima pod naslovom Sjećanje na Bosnu. Ovim radom autor stručnoj javnosti
skreće pažnja na iznimnu vrijednost ovih memoara, analizom fragmenata rukopisa
pokazuje kako je zbivanja u vrijeme Aneksione krize procjenjivao Monarhiji lojalni
žandarm, te ukazuje na činjenicu da je dio rukopisa koji se odnosi na dramatične rat-
ne godine 1914-1918. u potpunosti izostavljen a on bi svakako bio najinteresantniji
za stručnu javnost i širu čitalačku publiku.
U četvrtoj tematskoj cjelini zastupljeni su radovi interdisciplinarnog karaktera
koji se odnose na historiju, književnost, umjetnost te historiju svakodnevnog života.
U radu pod naslovom Bosansko srednjovjekovlje u putopisu Heinricha Rennera
autor Pejo Ćošković na publicističkoj podlozi prati bosansko srednjovjekovlje - kako
se ono doživljavalo i interpretiralo u začecima bosanskohercegovačke historiografije.
Stanje dotadašnje historiografije je utjecalo na činjenicu da je autor bosansko srednjo-
vjekovlje zastupljeno u sadržaju putopisa Heinricha Rennera tematski oblikovao u više
smišljenih cjelina: a) najstariji pabirci (na rubu pamćenja) b) glavni akteri i njihova
uloga (priča o razdorima) c) vjerske prilike (sloga u neslozi) d) ostaci stvarnosti (život
i nestajanje). Stupajući u kritički dijalog sa tim sadržajima, autor ukazuje na činjenicu
kako je u politički motiviranim djelima, kakvi su bili putopisi s kraja XIX st. i starija
povijest našla svoje mjesto, ne kao izazov za istraživačkim traganjem nego kao divlje-
nje nepovratno prošlim vremenima. U proteklih stotinjak godina istraživanja bosan-
skog srednjovjekovlja su uznapredovala, stručna se literatura umnožila a naša znanja
upotpunila. Autor upućuje čitatelja na novije radove iz bosanskog srednjovjekovlja u
kojima su stare zablude ispravljene, kako bi mogli čitati i razumijevati pojedina pišćeva
izlaganja, posebno kada se temelje na neprovjerenim činjenicama.
Autor Sanjin Kodrić u radu pod naslovom Mjesto pamćenja historijske traume
– Austrougarska tema u novijoj bošnačkoj književnosti ukazuje na činjenicu da je
književna praksa gradila a potom i kontinuirala i modificirala i različite u osnovi
ustaljene memorijsko – reprezentacijske opcije, tzv. memorijske figure -figure sje-
ćanja, među kojima je jedna od najizrazitijih figura novih vremena i povijesnih ra-
skršća, a unutar nje naročito “austrougarska tema” koja inicijalno konstituira cjelinu
ove figure. U okviru “austrougarske teme” javlja se prvi bošnjački roman Edhema
Mulabdića Zeleno busenje, nakon čega će se ovoj temi vraćati niz autora u različitim
književnim žanrovima, koji retroaktivno ulaze u naročitu traumu što je podrazumi-
jeva austrougarska tema.
Autor Fatmir Alispahić je u tekstu pod naslovom Političke refleksije u bošnjač-
koj književnosti austrougarskog perioda ilustrativno naveo nekoliko upečatljivih
• 510 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
pojava, koje su imale medijološku misiju uspostave ideološke linije između političke
stvarnosti i nužnosti da Bošnjaci definiraju i objedine sebe u novim okolnostima.
Bošnjački pisci su upotrebom epskih i povijesnih motiva nastojali ustanoviti i izgra-
diti postosmanski bošnjački identitet, koji je u skladu sa austrougarskom politikom
bosanstva i bosanskog integralizma dobio podršku razvijanja domoljubnog osjeća-
nja. Kao ogledni primjer za političke refleksije u bošnjačkoj književnosti autor navo-
di pitanje iseljavanja Bošnjaka u Osmansko carstvo, što se kao motiv provlačilo kroz
sve žanrove bošnjačke književnosti. To pokazuje da je bošnjačka književnost bila ve-
zana za historijski kontekst u kome je nastala, kao njegova refleksija i njegov činilac.
U radu Hane Jounis Utjecaj austrougarskih podanika na svakodnevni život u
Sarajevu pred okupaciju Bosne i Hercegovine data je analiza društvenog života u
Sarajevu u vrijeme doseljavanja austrougarskih podanika, koji su donijeli nove obi-
čaje i tradiciju i utjecali na svakodnevni život u Sarajevu pred okupaciju 1878. go-
dine. Ukazano je na činjenicu da se u Sarajevu doseljavanjem austrijskih podanika
udomaćio pojam a la franca, koji je označavao zapadne utjecaje, za razliku pojma
ala turka, koji je označavao osmanske obićaje. Pod tim utjecajima mnogi elementi
tradicionalnog života su se napuštali ili mijenjali. To se posebno odnosilo na druš-
tveni život, stil oblaćenja, kao i pojavu poroka i navika koje su do tada bile strane
bosanskohercegovačkom društvu (alkohol kocka, pojava vanbračnih zajednica i sl.).
U svim segmentima života moglo se zapaziti miješanje raznih utjecaja i mogućnost
izbora između tradicionalnog i novog, koje je, nailazeći na razne otpore, ipak posta-
jalo dio svakodnevnog života stanovnika Sarajeva.
Autorica Sonja Dujmović u radu Pogledi Jelice Belović Bernadžikovske iz nje-
ne bosanske “Sopstvene sobe” predstavlja sliku bosanskohercegovačkog društva na
prelazu iz XIX u XX stoljeće, viđenu kroz prizmu njenih memoara, pisanih prije
jednog stoljeća. Njen narativni sadržaj zadržava svoju kritičku oštricu usmjerenu
prema onovremenim idejama i društvenim vrijednostima, društvenim odnosima i
hijerarhiji. Ona nije imala iluzija o svom položaju i ulozi, rodno određenoj. Odu-
prla se upornim i kontinuiranim pisanjem, iznalazeći za svoj životni izbor moto “U
Formi je život- u radu je spas.” Izolovana od društva, lišena pripadnosti stvarnim
ili artificijelnim zajednicama, društveno otuđena a neposredno nadgledana od tog
tradicionalnog društva, sa usađenim parametrima te sa istančanim moralnim i etič-
kim nazorima, senzibilnošću na sruštvene nepravde, ona se samoprijegorno okretala
radu, sa jasnom sviješću da nije dovoljno biti izvrstan u svojoj sobi, nego se nešto od
te izvrsnosti mora pokazati i u javnom životu, i po mogućnosti vlastitim primjerom.
U radu pod naslovom Bosna i Hercegovina na izložbama za vrijeme austrougarske
uprave autorica Alma Leka razmatra značaj velikih svjetskih, milenijskih i regionalnih
izložbi na njen privredni, ekonomski i kulturni razvoj. To se posebno odnosi na izložbe
u Budimpešti, Beču, Briselu i Parisu. Pored toga što su one bile sjajno sredstvo putem
• 511 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
kojeg se širilo opće saznanje o zemlji i pokazao uspjeh misije Autrougarske monarhije,
koju je preuzela Berlinskim mirovnim ugovorom 1878, posjetioci izložbi su imali
mogućnost da spoznaju stvarnu sliku o Bosni i Hercegovini, njenim prirodnim
ljepotama, običajima... Osim velikih svjetskih i milenijskih bilo je organizirano i više
nacionalnih izložbi na kojima je učestvovala Bosna i Hercegovina.
Autorica Snježana Vasilj se u radu pod naslovom Arheologija i arheološka istra-
živanja u Bosni i Hercegovini u vrijeme austrougarske uprave osvrnula na period
kada su položeni temelji arheologije kao znanosti koja je ubrzo postigla značajne
rezultate: uskoro je osnovan Zemaljski muzej, pokrenut časopis te istraženi brojni,
reprezentativni lokaliteti koji su skrenuli pažnju znanstvane javnosti ne samo prema
posebno atraktivnoj prapovijesti nego i prema antičkoj i srednjovjekovnoj arheolo-
giji. Prvi eksponati koji su se našli u prapovijesnoj zbirci došli su u vrijeme djelovanja
Muzejskog društva i novoosnovanog Zemaljskog muzeja 1888.-1914. godine, kada
je istraženo i znanstveno obrađeno šest velikih prapovijesnih lokaliteta: Glasinac,
Debelo Brdo-Zlatište-Soukbunar, Jezerine, Butmir, Ripač i Donja Dolina. Iako su
antička istraživanja bila u drugom planu njihov značaj je neosporan, što su potvrdila
prva otkrića do kojih je došlo na lokalitetima Gradina u Srebrenici, u okolini Biha-
ća, Konjica Tomislavgrada, Skelana, Mogorjela. Iako nije bilo velikih istraživanja
brojni srednjovjekovni spomenici su značajno popunili muzejsku zbirku.
U radu pod naslovom Historicizam u arhitekturi na primjeru katoličkih sakral-
nih objekata u Sarajevu 1878-1918. autorica Andrea Baotić navodi da je da je hi-
storicizam, koji je imao za cilj stvaranje novog izraza primjenom i interpretacijom
prethodnih epoha u evropskoj arhitekturi našao svoj izraz u graditeljstvu BiH na-
kon okupacije 1878. Ograničavajući se na prikaz sakralnog graditeljstvo katoličke
provenijencijes namjerom da se vrednuju reprezentativni primjeri historicizma koje
novouspostavljena vrhbosanska nadbiskupija gradi pod upravom zemaljske vlade u
Sarajevu. U prvih petnaest godina okupacije broj katoličkih bogomolja je porastao
sa 35 na 188 crkava. Vrhbosanska nadbiskupija je podizala reprezentativne histori-
cističke objekte, koji su bili oblikovani prema tada aktualnim umjetničkim idejama
o “čistoči i jedinstvu stila”. Nastajali su kao odraz društvenih kretanja, te u tom kon-
tekstu imaju i povijesnu vrijednost. Na kraju autorica izražava nadu da će stručna
valorizacija graditeljstva u periodu austrougarske uprave, koja do danas nije naprav-
ljena, potvrditi visok domet sakralnog historicističkog graditeljstva.
Autorica Željka Poloni u svom radu pod naslovom Olomouc, posljednje utočište
bosanskih vojnika razmatra pitanja koja se odnose na bosanskohercegovačke žrtve u
toku I svjetskog rata, sahranjene na području Češke Republike. Mauzolej, otvoren
1926. godine, u kojem se nalaze posmrtni ostaci vojnika iz Kraljevine SHS, najviše
porijeklom iz Bosne i Hercegovine, zbog neriješenih pravnih pitanja propada. Bu-
dući da je spomenik zajedno sa parcelom na kojoj se nalazi 3. III 1929. poklonjen
• 512 •
Promocija zbornika radova Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918.
Kraljevini SHS, nakon disolucije SFRJ postoji više njenih pravnih nasljednika, što
onemogućava izvođenje radova na objektu. Spomenik se urušava, posmrtni ostaci
propadaju a rješenje da se on zaštiti još uvijek nije na vidiku.
U petoj tematskoj cjelini predstavljen je stručni rad Harisa Zaimovića, Arhiv-
ska građa austrougarske administracije u bosanskohercegovačkim arhivima (kratak
pregled fondova austrougarske provenijencije). U njemu je dat prikaz administra-
tivno-upravnog uređenja Bosne i Hercegovine i način funkcionisanja administraci-
je. Predstavljena je organizacija registratura administrativno-upravnog aparata kao
i dat pregled sačuvanih fondova tih institucija. Ukazano je i na činjenicu da je u
proteklom stoljeću dio arhivske građe koji se odnosi na administrativno-upravne
institucije u Bosni i Hercegovini, zbog nepostojanja svijesti o potrebi čuvanja i arhi-
viranja vrijednih i značajnih dokumenata i spisa, uništen ili otuđen. Na kraju autor
zaključuje da bi se unapređenje kvalitete poslovanja arhivske službe u Bosni i Her-
cegovini uz učešće u kvalitetnim projektima, ekplicitniju brigu države za arhivske
institucije i baštinu koju čuvaju te povećanje stručnog kadra i smještajnih kapaciteta
mogli očekivati značajniji rezultati u istraživanju, obrađivanju i sređivanju vrijedne
arhivske građe.
Bila bi to zgusnuta zapažanja autora u ovom Zborniku. Svojim prilozima oni su
dali značajan doprinos i obogatili naša saznanja o ovoj važnoj epohi bosanskoherce-
govačke prošlosti.
• 513 •
amila kasumović
•
Četrdesetogodišnji period austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini predstavlja
jedan od najinteresantnijih perioda u prošlosti ove zemlje. Godina 1878. je bila pre-
kretnica u daljem razvoju Bosne i Hercegovine, a 1908. i 1914. su, sticajem okolnosti,
dovele Bosnu i Hercegovinu u žižu interesovanja evropske javnosti. Svaka od navede-
nih godina je simbol jednog događaja, ali i zapečaćena vremenska kapsula koju otvara-
mo prigodom različitih obljetnica. Takve obljetnice su upravo pred nama.
Ideja da se organizira jedan međunarodni skup povodom stogodišnjice aneksije
Bosne i Hercegovine, javila se sredinom 2008. godine. Međutim, od samog početka
se nametnuo koncept šireg sagledavanja cjelokupnog perioda austrougarske uprave s
naglaskom na interdisciplinarni pristup. Posao oko organizacije međunarodne kon-
ferencije su preuzeli Filozofski fakultet u Sarajevu, uz poseban angažman Odsjeka za
historiju, Akademija nauka i umjetnosti BiH i Regionalni ured austrijske kooperacije
za nauku, obrazovanje i kulturu. Finansijsku potporu projektu je osiguralo Federalno
ministarstvo obrazovanja i nauke, Ministarstvo obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo
i Fondacija za izdavaštvo/nakladništvo Sarajevo. Vrlo je značajno istaći naše partnere
na projektu, jer bez njihovog učešća realizacija konferencije ne bi bila moguća.
Međunarodna konferencija “Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske
1878-1918” je održana u periodu od 30. do 31. marta 2009. godine u prostorijama
Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Popraćena je istoimenom izložbom, koja je privukla
pažnju znanstvene, ali i šire javnosti. Pored učesnika iz Bosne i Hercegovine, skupu
su prisustvovali i istraživači, naše uvažene kolege i prijatelji, iz Hrvatske, Austrije,
Njemačke, i Češke. Izlaganja referata su bila podijeljena po panelima, koji su
razmatrali različita pitanja iz bosanskohercegovačke historije omeđene 1878. i
1918. godinom. Skup je otvoren panelom o okupaciji Bosne i Hercegovine 1878.
godine. Potom je bilo riječi o aneksiji Bosne i Hercegovine, Prvom svjetskom ratu,
ali i temama koje su se ticale svakodnevnog života, privrede, kulture i znanosti iz
ovog perioda. Svoje referate je izložilo 30-ak učesnika konferencije, a u zborniku,
koji se nalazi pred vama, objavljeno je 26 radova koji su dostavljeni Redakciji.
Pri tome treba istaći da Redakcija ne dijeli sve stavove autora čiji su radovi objavljeni.
amila kasumović
• 515 •
In memoriam
• 517 •
Sima Ćirković (1929-2009)
•
Kada nam ode netko koga istodobno volimo i poštujemo, osjetimo prazninu s
kojom se teško nosimo. Takav je osjećaj ostavio neočekivani odlazak akademika,
profesora, pedagoga iznad svega, vrsna čovjeka, Sime Ćirkovića. Njegovom smrću
izgubili smo puno svi mi koji smo ga poznavali, od njega učili, s njime vodili na-
dahnute razgovore, prijateljevali. Velik je to gubitak i za povijesnu znanost, napose
bosanskohercegovačku i srpsku, jer je prof. Ćirković posljednji u nizu povjesničara
koji su se sustavno bavili bosanskim srednjovjekovljem. Njegova Istorija Bosne rano
se nametnula kao svojevrsni udžbenik studentima povijesti na Filozofskom fakulte-
tu u Sarajevu i taj status je zadržala do danas, što na najbolji način potvrđuje koliko
je njezin autor prisutan i cijenjen kao znanstvenik u nas.
Rođen je u Osijeku 29. siječnja 1929, osnovnu školu i gimnaziju polazio je u
Somboru i Beogradu, gdje je potom studirao povijest na Filozofskom fakultetu
1948-52, a doktorirao 1957. Kratko je radio u Državnoj arhivi u Zrenjaninu i Na-
rodnoj biblioteci u Beogradu, 1955. izabran je za asistenta, u Istorijskom institutu
SANU u Beogradu, docenta 1957, izvanrednoga profesora 1963. i redovitoga 1968.
na Filozofskome fakultetu na kome je djelovao do umirovljenja 1994. Kao pedagog
i profesor uživao je poštovanje brojnih generacija studenata, a kao znanstvenik uva-
žavanje stručnjaka iz zemlje i inozemstva.
Za bavljenje znanstvenim i nastavnim radom bio je odlično pripremljen, svestrano
obrazovan – ukratko erudita. Izvrsno je poznavao jezike na kojima su nastajala povi-
jesna vrela kojima se povjesničari u proučavanju srednjega vijeka služe (latinski, grčki,
• 519 •
pejo ćošković
• 520 •
sima ćirković
Kada ovim javnosti dostupnim navodima dodam osobna iskustva iz naših susre-
ta, razgovora (konzultacija) i atmosferu koja je tijekom njih nastajala, ne mogu ne
priznati prazninu što ga više nema među nama, ali i ponos što sam ga imao za uči-
telja i odgojitelja koji je pratio i usmjeravao moje bavljenje strukom. Sreća ga je bila
poznavati, a čast imati ga za učitelja i prijatelja. Ja sam imao sreću – hvala mu.
pejo ćošković
• 521 •
Prof. dr. Ibrahim Karabegović (1931-2011)
•
U Sarajevu je 27. augusta 2011. godine preminuo Ibrahim Karabegović, povje-
sničar koji zauzima značajno mjesto u bosanskohercegovačkoj historiografiji. Pro-
fesor Karabegović je svojim angažmanom dao doprinos radu Instituta za istoriju, te
Odsjeka za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Rođen je 5. juna 1931. godine u Modriči. Tu je stekao osnovno obrazovanje. Poha-
đao je gimnazije u Banja Luci, Derventi i Doboju, gdje je i maturirao. Studij historije
je završio 1956. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Vratio se u rodni kraj
gdje je radio kao profesor historije u osnovnoj školi i gimnaziji. Na mjesto asistenta
na Institutu za istoriju radničkog pokreta (danas Institut za istoriju) primljen je 1963.
godine. Nedugo nakon toga je upisao postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu u
Beogradu, gdje je 1966. odbranio magistarski rad pod naslovom Rascjep u radničkom
pokretu BiH 1919-1920. godine. Doktorsku tezu Reformizam u redničkom pokretu u
Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata (1919-1941) odbranio je 1976. godine na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Stekao je zvanje naučnog savjetnika 1985. godine.
Profesor Karabegović je bio angažiran i kao direktor Instituta za istoriju u dva na-
vrata. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je izabran u zvanje redovnog profesora
1994. godine gdje je držao nastavu iz predmeta Istorija Jugoslavije. Bio je i glavni i
odogovoni urednik časopisa Prilozi.
U svom naučnom radu je stavljao fokus na socijalnu historiju i historiju reformi-
stičkog radničkog pokreta. Iza sebe je ostavio dvije autorske i šest koautorskih knji-
ga, preko četrdeset naučnih i stručnih radova. Za svoj naučni i društveni angažman
je primio nagradu Veselin Masleša i 27-julsku nagradu. Umirovljen je 2004. godine.
Profesora Karabegovića će se rado sjećati njegovi bivši studenti, magistranti i
doktoranti, kao i radne kolege i prijatelji.
amila kasumović
• 523 •
Bogumil Hrabak (1927-2010)
•
Bogumil Hrabak je rođen 11. januara 1927. godine u Zrenjaninu. Niže školo-
vanje završio je u Zrenjaninu i Senti, a studij historije na Filozofskom fakultetu u
Beogradu (1946-1951). Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1957.
godine sa doktorskom tezom pod naslovom Dubrovački izvoz žitarica iz Otoman-
skog carstva do početka 17. veka. To je bila prva disertacija iz oblasti historije koja je
odbranjena na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U svojoj dugoj nastavničkoj kari-
jeri radio je na fakultetima u Beogradu, Prištini, Novom Sadu, Kosovskoj Mitrovici,
Nikšiću i Banjoj Luci, te povremeno i drugim naučnim institucijama, u Vojnoisto-
rijskom institutu i Institutu za istoriju radničkog pokreta u Beogradu. Bio je redovni
član Akademije nauka i umetnosti Kosova. Umro je u 83 godini, u Beogradu 12.
decembra 2010. godine, a sahranjen je u Novom Bečeju.
Baveći se historijom u širokom opsegu od srednjeg vijeka do novijeg vremena
ostavio je značajnog traga u proučavanjima historije jugoistočne Evrope. Prepo-
znatljiv je po iscrpnim istraživanjima arhivske građe u brojnim arhivima Evrope
i zasluženo je nosio epitet najvećeg arhivskog radnika. Učestvovao je na brojnim
znanstvenim okupljanjima i na polju stručnog rada ostvario je bogat opus. Autor
je 40 knjiga i više od 700 radova po čemu je jedan od najplodnijih srpskih histo-
ričara. U svojim radovima bavio se raznovrsnim temama iz historije jugoistočne
Evrope, među kojima je značajno mjesto imala i prošlost Bosne i Hercegovine. Svoj
dugogodišnji angažman na proučavanju historije Bosne i Hercegovine krunisao je
ponovnim objavljivanjem svojih ranijih i novijih radova u višetomnom djelu Iz sta-
rije prošlosti Bosne i Hercegovine, (I-VI, Beograd 2003-2009).
esad kurtović
• 525 •
Diplomirani studenti Prvog (trogodišnjeg) i Drugog
(petogodišnjeg) ciklusa po bolonjskom sistemu školovanja na
Odsjeku za historiju, Katedri Historija umjetnosti i Katedri
Arheologija (2008-2011)
•
PRVI CIKLUS – završen trogodišnji studij
HISTORIJA (2008-2011)
jednopredmetni i dvopredmetni studij
• 527 •
Diplomirani studenti
• 528 •
Diplomirani studenti
• 529 •
Diplomirani studenti
• 530 •
Diplomirani studenti
• 531 •
Diplomirani studenti
ARHEOLOGIJA (2011)
jednopredmetni studij
• 532 •
Diplomirani studenti
HISTORIJA
Šačić Amra
Amra Šačić je rođena 20. septembra 1986. godine u Sarajevu gdje je završila
osnovnu školu i gimnaziju. Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek za historiju, zavr-
šila je u julu 2008. godine i stekla zvanje Bakalaureat historije. Master studij upisala
je u septembru iste godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na odsjeku za historiju,
naučno usmjerenje, oblast Stari vijek.
U drugom ciklusu studija boravila je dva mjeseca na stručnoj specijalizaciji u
okviru CEEPUS programa u Republici Hrvatskoj. U razdoblju od 1. marta do 1.
aprila 2009. godine kao dio spomenutog programa odslušala je nastavu na Sveučili-
štu Juraj Dobrila u Puli u ulozi gostujućeg studenta Odsjeka za povijest pri Odjelu
za humanističke znanosti. Potom je u periodu od 1. decembra 2009 – 1. januara
2010. godine boravila na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao gost Od-
sjeka za arheologiju. Učestvovala je kao dio arheoloških timova na istraživanjima
na lokalitetima Krivoglavci kod Vogošće (novembar 2006) i Atmejdan, džamija sa
medresom iz osmanskog razdoblja (septembar 2007).
Amra Šačić odbranila je završni diplomski rad 22. februara 2011. godine (Antički
epigrafski spomenici istočne Hercegovine).
••
Pandža Maja
Maja Pandža je rođena 23. maja 1986. godine u Zenici gdje je završila osnovnu ško-
lu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu godine 2005. upisuje dva smjera,
historiju i bibliotekarstvo. Godine 2008. je stekla titulu bakaleaurat historije i biblio-
tekarstva a iste godine upisuje master iz oblasti starog vijeka na Odsjeku za historiju.
U drugom ciklusu studija boravila je dva mjeseca na stručnoj specijalizaciji u
okviru CEEPUS programa u Republici Hrvatskoj i Republici Slovačkoj. Prvi studij-
ski boravak je bio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, kao gost Odsjeka
za arheologiju, u periodu od 1. marta do 1. aprila 2009. Drugi studijski boravak je
bio na Filozofskom fakultetu Univerziteta Komenskeho u Bratislavi, također Od-
sjek za arheologiju, od 1. novembra do 1. decembra 2009. godine.
Maja Pandža odbranila je završni diplomski rad 23. februara 2011. godine (No-
vac na tlu Bosne i Hercegovine do uspostave rimske vlasti).
••
• 533 •
Diplomirani studenti
Rabić Nedim
Nedim Rabić je rođen 16. juna 1986. godine u Gradačcu. Osnovnu i srednju
školu završio u rodnom gradu. Završni rad Bosna i Srbija u doba Stjepana II Ko-
tromanića odbranio je marta 2011. godine, nakon čega je stekao zvanje magistra
historije. Radi u Institutu za istoriju kao stručni saradnik za srednji vijek. Područje
interesovanja je historija Bosne u prvoj polovini 14. stoljeća i bibliografija bosan-
skog srednjeg vijeka. Radove objavljuje u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Služi se
njemačkim i engleskim jezikom.
Nedim Rabić odbranio je završni diplomski rad 31. marta 2011. godine (Bosna i
Srbija u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića).
••
Harčević Dijana
Dijana Harčević je rođena 18. juna 1987. godine u Bihaću. Harčević je osnovnu
školu završila školske 2000/01. godine. Akademske 2005/06. upisala je studij histo-
rije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je 2008. godine stekla zvanje BA histo-
rije. Akademske 2008/2009. u septembru Harčević upisuje MA studij Historije na
Filozofskom fakultetu u Sarajevu, naučno usmjerenje, oblast Novi vijek. Harčević
je učestvovala na Regionalnom ISHA Zagreb seminaru – Kultura i moć u oktobru
2011. godine.
Dijana Harčević odbranila je završni rad 29. septembra 2011. godine (Bosna i
Hercegovina, zemlja i narod prema evropskoj putopisnoj literaturi i objavljenim kon-
zularnim izvještajima od polovine 19. stoljeća do 1878. godine).
••
Ešpić Meris
Ešpić Meris rođen je 20. januara 1987. godine u Olovu. Nakon završene srednje
škole, 2006. godine upisuje se na redovan studij Odsjeka za historiju Flozofskog fa-
kulteta u Sarajevu. U periodu od 2006. do 2009. godine završava prvi ciklus studija,
nakon čega upisuje drugi ciklus (master studij), oblast novi vijek – naučni smjer.
Poslije redovnog pohađanja studija i položenih ispita, kandidat je stekao pravo da
odbrani završni diplomski rad.
Meris Ešpić odbranio je završni diplomski rad 15. novembra 2011. godine (Pri-
vreda Bosne i Hercegovine u Prvom svjetskom ratu prema pisanju onovremene štampe).
••
• 534 •
Diplomirani studenti
Hambo Semir
Semir Hambo je rođen 24. juna 1988. godine u Foči. Po završetku opće gimna-
zije u Goraždu 2006. godine, upisuje Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek za Hi-
storiju. Prvi ciklus studija u trajanju od tri godine završava 2009. godine odbranivši
dodiplomski rad na temu: Dvor i dvorska kultura u srednjovjekovnoj Bosni. Aka-
demske 2009/2010. godine upisuje Drugi ciklus studija na istom odsjeku, naučni
smjer, oblast stari vijek-srednji vijek.
Tokom studija bio je aktivni član Asocijacije za prava studenata na Filozofskom
fakultetu. Također, boravio je na jednomjesečnoj studentskoj razmjeni, preko pro-
grama CEEPUS, na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio je prikaze knjiga u
dva naučna časopisa; Bosna franciscana i Prilozi. Trenutno je član Društva za prou-
čavanje srednjovjekovne bosanske historije – Stanak.
Semir Hambo odbranio je završni diplomski rad 16. novembra 2011. godine
(Bosna i Dubrovnik u doba bosanskog bana Mateja Ninoslava).
••
Sulejmanagić Amer
Amer Sulejmanagić je rođen 2. januara 1961. godine u Sarajevu gdje je zavr-
šio osnovnu školu, gimnaziju, studirao i diplomirao na Arhitektonskom fakultetu
1985. godine. Na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu
je 2011. godine završio drugi ciklus studija historije srednjeg vijeka. Zaposlen je u
Kantonalnom zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Saraje-
vo kao viši stručni saradnik za zaštitu graditeljske baštine. Područje njegovog intere-
sovanja su numizmatika i heraldika, oblasti iz kojih je objavio više stručnih i naučnih
radova u zemlji i inostranstvu.
Amer Sulejmanagić odbarnio je završni diplomski rad 18. novembra 2011. godi-
ne (Grb Pavlovića).
••
Dardagan Amer
Amer Dardagan, rođen je 1987. u Sarajevu. Nakon završetka sarajevske Treće gi-
mnazije upisuje se na redovan studij Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sa-
rajevu, odbranio je dodiplomski rad 2009. na temu Bogomilski pokret u Bugarskoj
i Makedoniji iz predmeta Historija jugoistočne Evrope u srednjem vijeku. Kao stu-
dent završne godine diplomskog studija Odsjeka za historiju, naučni smjer, oblast
srednji vijek, trenutno je angažiran na proučavanju odnosa bosanske države i Bu-
garske u razvijenom srednjem vijeku, kao i na izučavanju karaktera srednjovjekovne
• 535 •
Diplomirani studenti
• 536 •
spisak suradnika
Spisak suradnika
• Aydın Babuna, Boğaziçi University İstanbul, Türkiye
• Bahrudin Beširević, JU “II srednja škola”, Cazin
• Senaid Bolić, Student Odsjeka za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Seka Brkljača, Institut za istoriju, Sarajevo
• Samojko Cvijanović, Medicinska škola, Doboj
• Mirza Hasan Ćeman, Katedra za historiju umjetnosti, Filozofski fakultet u
Sarajevu
• Pejo Ćošković, Odsjek za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Dženan Dautović, Student Odsjeka za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Enes Dedić, Student Odsjeka za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Haris Dervišević, Katedra za historiju umjetnosti, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Midhat Dizdarević, Student Katedre za arheologiju, Filozofski fakultet u
Sarajevu
• Marjan Drmač, Student Odsjeka za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Bojana Dujković-Blagojević, Udruženje nastavnika istorije u BiH,
EUROCLIO – HIP
• Haris Duraković, JU Druga gimnazija, Mostar
• Amir Duranović, Odsjek za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Mirza Džananović, Student Odsjeka za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Emir O. Filipović, Odsjek za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Samir Hajrulahović, Četvrta gimnazija Ilidža i Osnovna škola “Hrasno”
• Zijad Halilović, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i
Hercegovine, Sarajevo
• Semir Hambo, Sarajevo
• Ladislav Hladký, Brno, Češka Republika
• Mahir Hrnjić, Student Katedre za arheologiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Arifa Isaković, Osnovna škola “Hašim Spahić”, Ilijaš
• Sejfudin Isaković, Student Odsjeka za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Senada Jusić, Osnovna škola “Umihana Čuvidina”, Sarajevo
• Dževad Juzbašić, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
• Husnija Kamberović, Institut za istoriju, Sarajevo
• Amila Kasumović, Odsjek za historiju, Filozofski fakultet u Sarajevu
• Vera Katz, Institut za istoriju, Sarajevo
• Aida Kovačević, Pedagoški zavod, Mostar
• Tijana Križanović, Student Katedre za arheologiju, Filozofski fakultet u
Sarajevu
• 537 •
spisak suradnika
• 538 •
upute autorima za oblikovanje priloga
• 539 •
upute autorima za oblikovanje priloga
1. Citiranje knjige
Osnovni oblik:
Ime Prezime, Naslov djela u kurzivu, Izdavač, Mjesto izdanja, Godina izdanja,
citirane stranice. (kod stranica se ne mora koristiti skraćenica str. ili pp. nego se samo
piše broj stranice)
Primjer:
Marko Šunjić, Narodi i države ranog srednjeg vijeka, Rabic, Sarajevo, 2003, 235.
Ukoliko se isto djelo ponovo navodi u tekstu na drugome mjestu treba upotrijebiti
skraćeni citat u kojem se navodi prezime autora, a naslov skraćuje na nekoliko riječi.
Osnovni oblik:
Prezime, Skraćeni naslov djela u kurzivu, citirane stranice.
Primjer:
Šunjić, Narodi i države, 237.
Ukoliko se isto djelo ponovo navodi u tekstu na drugome mjestu treba upotrijebiti
skraćeni citat u kojem se navodi prezime autora, a naslov skraćuje na nekoliko riječi.
• 540 •
upute autorima za oblikovanje priloga
Osnovni oblik:
Prezime, “Skraćeni naslov članka u navodnicima”, citirane stranice.
Primjer:
Babić, “O odnosima vazaliteta”, 32.
Ukoliko se isto djelo ponovo navodi u tekstu na drugome mjestu treba upotrijebiti
skraćeni citat u kojem se navodi prezime autora, a naslov skraćuje na nekoliko riječi.
Osnovni oblik:
Prezime, “Skraćeni naslov članka u navodnicima”, citirane stranice.
Primjer:
Perica, “Uloga crkava u konstrukciji državotvornih mitova Hrvatske i Srbije”, 221.
• 541 •
upute autorima za oblikovanje priloga
• 542 •
RADOVI
Filozofskog fakulteta u Sarajevu
(Historija, Historija umjetnosti, Arheologija)
Knjiga 2
2012.
Izdavač
Filozofski fakultet u Sarajevu
Za izdavača
Ivo Komšić
UDK
Elvira Poljak
DTP
Amra Mekić
Štamparija
Amos Graf, Sarajevo
Tiraž
500