Nazovi me, ja nisam tu

Za vrijeme rata i agresije u Bosni i Hercegovini između ožujka

1992. i studenog 1995. godine, Banja Luka nije trpio dan rata,
niti je to bila crta bojišnice od ratnih operacija, ali još
uvijek Banjalučka svjedočio više od 150 brutalne etnički
utemeljene ubojstva Banjaluka-a građana (istina tada nije bio u
potpunosti istraženi ili objavljeni), civili koji su bili
zatočeni, mučeni, opljačkana i ubijena u Banjoj Luci i logoru
„Manjači”, samo zato što su bili Bošnjaci ili Hrvati ili ne-
Srba, a time i nezaštićeni i bez za lov dolje.

Banja Luka i svjedoci ubojstva i progone Srba koji se nisu

slagali s režimom ili pokušati otkriti, protive ili zaustaviti
droga i ruke krijumčarenja, ubojstva i pljačke, etničkog
čišćenja, ratnih zločina i drugih kaznenih zločine s kojima
stvaranje RS je počela u prvi mjesto. Čišćenje neprikladnih i
ne-dovoljno-radikalizira Srbe je bio osnovni preduvjet za
stvaranje mob režima i RS u urbanim sredinama.

Ove Banja Luci žrtve modernog etno-fašizma nikad nije službeno

priznat od strane Banjaluke i režima u RS, niti bilo koji spomen
ili druge vrste službenog sjećanja na te žrtve, označena su u
javnom ili formalni prostor Banja Luke.

Ispod ćete naći izvješće 1997 policije na ubojstva koja su se

dogodila između 1. siječnja 1992. i 1. prosinca 1997. godine na
području odgovornosti javne sigurnosti Centru Banja Luke. To je
daleko od potpunog popisa etnički temelji ubojstava. Veliki broj
takvih ubojstava su pokriveni i istražuje Vojno tužiteljstvo RS-
a. Određeni broj takvih ubojstava nisu zabilježene na sve i
podnose kao missings slučajevima. No, ovaj popis može ukazivati
na nas koji nedostaje od nje i zašto. Također nas može motivirati
da se postaviti pitanje: zašto policija ili sudstvo RS još uvijek
nema cjelovit popis ubojstva civila pogubljenih u Banjaluci za
vrijeme rata i što se dogodilo sa svim što slučajeva ubojstava?

Istraživanje analizira diskurzivna značenja etno-religioznih uličnih

grafita... u Banja Luci, nekada vojnom, a danas političkom središtu
Republike Srpske... Naglašavajući etničke i vjerske razlike, novo-srpski
etno-ekskluzivizam i rasni ili religijski elitizam, proslavljajući ratne
zločine i ratne uspjehe ili mrzeći „druge“, ti grafiti agresivno proizvode
vidljivost „naših priča“, na tako snažan način da oni proizvode diskurzivnu
nevidljivost, autocenzuru i zaboravljanje „drugih“... Tekst ukazuje na
postojanje još uvijek svježe populističke i etnofašističke legitimacije
rata i agresije, etničkog čišćenja, glorifikacije „RS“ i poslijeratnih
podjela BiH kao legitimnih ratnih dobitaka bosanskih Srba. Idući ulicama
današnje Banje Luke, mogu se čitati grafiti kao što su "Srpska Srbima!",
ili "Ko za Bosnu igra Srbin više nije!". Idući dalje mogu se uočiti nazivi
ulica kao što su Cara Lazara ili Vojvode Uroša Drenovića ili nazivi naselja
kao što su Lazarevo ili Obilićevo. Nadalje, otkrit će se veliki broj
novonastalih spomenika, kao što su bana Tisa Milosavljevića ili Stefana
Nemanje... Svi nesrpski, a time i neprikladni službeni simboli,svi
nepoželjni spomenici kulture mijenjaju se ili nestaju u intezivnom i
nasilnom valu novosrpskog etno-fašizma ... Istraživanje opisuje i
analizira te nasilne promjene koje predstavljaju kulturni zaborav kao normu
postojanja u 'RS'.

Ima jedna šala iz poslijeratne Banja Luke i ide ovako nekako: 'generacije
rođene u drugoj polovici 1970-ih i kasnije ne sjećaju se Predsjednika Tita;
generacije rođene u prvoj polovici 1980-ih i kasnije ne sjećaju se Zimskih
olimpijsjih igara 1984. u Sarajevu; i generacije rođene u drugoj polovici
1980-ih i kasnije, ne sjećaju se Muslimana i Katolika u Banja Luci!' To je
čisti fašizam, ali također i čista istina.

Srđan Šušnica: Pop-mythological urine marking of 'our' streets - Case study

of Banja Luka, Bosnia and Herzegovina (master's thesis), Univerza v
Ljubljani, Ljubljana, 2015.