I Marković-Fonologija I Morfonologija 2012-2013

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Hrvatski standardni jezik:

fonologija i morfonologija
Dr. sc. Ivan Marković, doc.
2012/2013.
IZVEDBENI NASTAVNI PLAN (SILAB) ZA KOLEGIJ
HRVATSKI STANDARDNI JEZIK – FONOLOGIJA I MORFONOLOGIJA
PREDDIPLOMSKI STUDIJ KROATISTIKE
AK. GOD. 2012/2013.
OPIS KOLEGIJA
Predmet: Hrvatski standardni jezik

Kolegij: Fonologija i morfonologija
Nositelj: Dr. sc. Ivan Marković, doc.
Izvođači: Dr. sc. Ivan Marković, doc.
ECTS: 5 bodova
Jezik: Hrvatski
Trajanje: 1 semestar, III. (zimski)
Status: Obavezan kolegij za studente III. semestra jednopredmetnog i dvopredmetnog studija kroatistike
Uvjet za upis: Položen ispit iz kolegija Jezične vježbe 1 i Jezične vježbe 2
Cilj kolegija: Usvajanje temeljnih znanja o općoj fonologiji te o fonetici, fonologiji i morfonologiji
hrvatskoga standardnog jezika.
Korespondentnost i korelativnost programa: Program je izravno povezan s programom hrvatske
morfologije te s relevantnim poglavljima hrvatske pravopisne i pravogovorne norme.
Oblik nastave: Predavanja i seminari (2P + 2S).
Praćenje i ocjenjivanje studenata: Studenti sudjeluju u svim oblicima nastave, na seminarima aktivno;
konačna ocjena oblikuje se na završnom ispitu.
Način polaganja ispita: Pismeno.
LITERATURA
I. Obavezna
Badurina, Lada – Ivan Marković – Krešimir Mićanović. 2008. Hrvatski pravopis: §§ 1–67. Drugo izdanje.
Zagreb: Matica hrvatska.
Barić, Eugenija – Mijo Lončarić – Dragica Malić – Slavko Pavešić – Mirko Peti – Vesna Zečević – Marija
Znika. 1995; 2005. Hrvatska gramatika: 39–93 [Fonetika i fonologija]. Zagreb: Školska knjiga.
Marković, Ivan. 2010. Hrvatska fonetika, fonologija i morfonologija. Skripta. http://omega.ffzg.hr.
1
II. Dopunska
Babić, Stjepan – Dalibor Brozović – Ivo Škarić – Stjepko Težak [Babić et al.] 2007. Glasovi i oblici hrvatskoga
književnoga jezika. Velika hrvatska gramatika. Knjiga prva. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Babić, Stjepan – Milan Moguš. 2010. Hrvatski pravopis: §§ 1–73. Zagreb: Školska knjiga.
Brozović, Dalibor. 2006. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda. Zagreb: Školska knjiga.
Brozović, Dalibor. 2007. Fonologija hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus. [Ili: Babić et
al. 2007: 159–257.]
Chomsky, Noam – Morris Halle. 1968. The sound pattern of English. New York: Harper & Row.
Garde, Paul. 1993 [1968]. Naglasak. Prev. D. Raguž. Zagreb: Školska knjiga.
Handbook of the International Phonetic Association: A guide to the use of the international phonetic alphabet. 2007
[1999]. 8th printing. Cambridge: Cambridge University Press.
Jakobson, Roman. 2008 [1990]. O jeziku. Prir. L. R. Waugh – M. Monville-Burston. Prev. D. Lalović.
Zagreb: Disput.
Jakobson, Roman – Morris Halle. 1988 [1956]. Fonologija i fonetika. U: Temelji jezika: 5–49. Prev. I.
Martinčić. Zagreb: Globus.
Jelaska, Zrinka. 2004. Fonološki opisi hrvatskoga jezika: Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb: Hrvatska sveučilišna
naklada.
Lass, Roger. 1984. Phonology: An introduction to basic concepts. Cambridge: Cambridge University Press.
Mandić, David. 2005. Metrička fonologija. Suvremena lingvistika, Zagreb, 59–60: 81–101.
Mihaljević, Milan. 1991. Generativna i leksička fonologija. Zagreb: Školska knjiga.
Muljačić, Žarko. 1972. Opća fonologija i fonologija suvremenoga talijanskog jezika. Drugo izdanje. Zagreb: Školska
knjiga.
Odden, David. 2008 [2005]. Introducing phonology. 6th printing. Cambridge: Cambridge University Press.
Silić, Josip. 1992. Status skupova št i žd u hrvatskom jeziku. Suvremena lingvistika, Zagreb, 34: 262–280.
Silić, Josip – Ivo Pranjković. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta: 11–33
[Fonologija]. Zagreb: Školska knjiga.
Škarić, Ivo. 2006. Hrvatski govorili! Zagreb: Školska knjiga.
Škarić, Ivo. 2009. Hrvatski izgovor. Zagreb: Nakladni zavod Globus. [Ili: Babić et al. 2007: 15–157.]
Težak, Stjepko. 2007. Morfonologija: Glasovne promjene u hrvatskome književnome jeziku. U: Babić et al.
2007: 259–276.
Trask, Robert Lawrence. 1996. A dictionary of phonetics and phonology. London – New York: Routledge.
Turk, Marija. 1992. Fonologija hrvatskoga jezika (raspodjela fonema). Rijeka – Varaždin: Izdavački centar Rijeka
– Tiskara Varaždin.
Vukušić, Stjepan – Ivan Zoričić – Marija Grasselli-Vukušić. 2007. Naglasak u hrvatskome književnom jeziku.
Velika hrvatska gramatika. Knjiga četvrta. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
2
RED PREDAVANJA PO TJEDNIMA
1. Uvod
Sadržaj: Uvod u opće te fonetiku, fonologiju i morfonologiju hrvatskoga jezika
2. Artikulacije
Sadržaj: Odredbena obilježja ljudskoga jezika – Raščlanjivost ili artikuliranost
3. Morfonologija I.
Sadržaj: Uvod u morfonologiju – Tipologija glasovnih promjena
4. Morfonologija II.
Sadržaj: Hrvatske glasovne promjene I. – Asimilacije – Ispadanja – Umetanja – Prijeglasi
5. Morfonologija III.
Sadržaj: Hrvatske glasovne promjene II. – Palatalizacije – Sibilarizacije – Jotacije – Prijevoj
6. Fonetika I.
Sadržaj: Uvod u fonetiku – Fon – Alofon – Transkripcija – IPA
7. Fonetika II.
Sadržaj: Hrvatski fonovi – Transfonemizacija
8. Fonologija I.
Sadržaj: Alfabet – Fonem – Razlikovna obilježja – Strukturalistička – Generativna – Autosegmentalna
9. Fonologija II.
Sadržaj: Hrvatski fonemi I.
10. Fonologija III.

Sadržaj: Hrvatski fonemi II. – Kriteriji fonemskosti i suvremeni hrvatski jat
11. Slog I.
Sadržaj: Uvod u slog i slogovanje – Zvonkost – Stopa
12. Slog II.

Sadržaj: Hrvatski slogovni obrazac i podobrasci
3
13. Slog III.
Sadržaj: Hrvatska fonotaktička ograničenja
14. Prozodija
Sadržaj: Uvod u prozodiju – Osnove hrvatskoga naglasnog sustava i naglasnih tipova
15. Zaključak
Sadržaj: Sabiranje i zaokruživanje gradiva
4
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2012. Hrvatska fonologija i morfonologija – 01
ODREDBENA OBILJEŽJA LJUDSKOGA JEZIKA
Pred nama su dva semestra u kojima se bavimo fonologijom i morfologijom te

morfonologijom, dakle jezičnim disciplinama koje se bave fonemima, fonovima, morfemima,
morfovima – rezultatima raščlambe, artikulacije jezika – i smjenama do kojih dolazi zbog
nesnošljivosti pojedinih skupina fonova na morfskim granicama. Ali odakle uopće fonemi i
morfemi, što su oni, kako smo do njih došli i što nam oni o ljudskome jeziku kao takvu kažu?
Jezik je sustav. Sustav je ukupnost jedinica i njihovih međuodnosa. Budući da su jedinice

jezika znakovi, dakle značenjske jedinice, jezik je značenjski ili semiotički sustav. Dapače
jezični znakovi, jezik kao znakovni sustav i komuniciranje jezikom kao osobita semioza
prvorazredne su teme opće semiotike i unutar nje zauzimaju povlašteno mjesto.1
Semiotičkih sustava ima različitih: sustav prometnih znakova, ikone na računalu, životinjsko
glasanje, igre (npr. šah, nogomet) i njihova pravila, znakovni jezik gluhih, neverbalna
komunikacija (namigivanje, trzanje ramenom, pokazivanje srednjega prsta…) itd. Ljudski
jezik kao semiotički, značenjski sustav ima neka obilježja koja ga razlikuju od ostalih. Kroz
povijest mnogi se znanstvenik, filozof, jezikoslovac pitao o razlici ljudskoga jezika kao
semiotičkoga sustava od svih drugih semiotičkih sustava. Jedan od poznatijih pokušaja u
suvremenosti – danas već zastario, ali važan jer je u okviru modernoga jezikoslovlja bio
pionirski – svakako je onaj utjecajnog američkoga jezikoslovca Charlesa F. Hocketta, koji je u
nekoliko radova s kraja 1950-ih i u 1960-ima pokušao usustaviti posebnosti ljudskoga jezika
kao značenjskoga sustava prema ostalim značenjskim sustavima, posebno životinjskima.2
1
Semiotika je – prema jednoj definiciji Charlesa S. Peircea, velikog američkog semiotičara (1839–1914, izg.
['pers]!) – nauk o naravi te o temeljnim inačicama semioze. Dakle nije znanost o znakovima, nego o znakovnim
procesima ili semiozama. Inače termin semiotika prvi je upotrijebio F. de Saussure, smatravši da je lingvistika
tek uvod u buduću opću teoriju znakova – semasiologiju. Semiologija je dakle iznikla upravo iz jezikoslovlja.
Semioza je proces u kojemu znak razvija svoju djelotvornost, svoju znakovljivost. Pravi predmet semiotike
prema Peirceu nisu znakovi po sebi i nije komuniciranje, nego su to procesi semioze. Vrste semioze jesu:
fizikosemiotika (o naravnome znakovlju), ekosemiotika (o okolišu), biosemiotika, zoosemiotika,
antroposemiotika (koja uključuje jezik, neverbalnu komunikaciju i sl.)… Nekoliko tema semiotičke lingvistike:
temeljna pitanja značenja, odnos između semantike i semiotike, semiotička pitanja jezičnoga razvoja, pitanja
neglasovnih jezičnih kodova, jezična ikoničnost i odrednice jezika.
2
Zoosemiotika proučava uporabu znakova u životinja. Termin je uveden 1963. Interes, naravno, postoji od
davnina, od Aristotela do Darwina. Suvremenu zoosemiotiku usustavili su Ch. W. Morris, Th. A. Sebeok i dr.
Mnoge su vrste proučavane (npr. dupini, konji, psi), ali najviše pčele (tzv. plesni jezik, v. dalje), komuniciranje
ptica i komunikacijske sposobnosti čovjekolikih majmuna.
1
Hockett je iznio petnaestak odredbenih, definitornih obilježja (engl. design features, DF),3
općih svojstava koja ljudski jezik razlikuju od ostalih semiotičkih sustava kojima se ljudi i
životinje služe. Uzgred, ali važno: Činjenica da je nešto odredbeno za ljudski jezik ne kaže
ništa o hijerarhiji sustavâ, ne kaže da je ljudski jezik nadmoćan drugim sustavima ili bolji od
njih, nego samo to na koji je on način od drugih sustava sporazumijevanja i semioze različit.
Tek sekundarno može se govoriti o prednostima kojega sustava nad drugima.4 Hockettov niz
ovakav je, s napomenom da je Hockettu jezik glasovno-rječita komunikacija, odnosno ne
uključuje pismovnu i gestičku komunikaciju, što ima posljedica i DF:5
I. DF koja se tiču (glasovnoga) kanala ljudske komunikacije:

1) Glasovno-slušni kanal
2) Posvudašnji prijenos (prijenos širenjem, emitiranjem) i usmjeren prijam
3) Brzo umuknuće (zamiranje)
II. DF koja se tiču pragmatike, društvenog okvira jezične komunikacije i posljedica na ljudsko ponašanje:
4) (Među)razmjenljivost
5) Povratna sprega
6) Specijaliziranost
IV. DF koja se tiču semiogeneze, uvjeta stjecanja jezika:
16) Mogućnost učenja (učljivost)
13) Tradicija (prijenos) kulturom
III. DF koja se tiču semantike ljudskoga jezika:
7) Semantičnost (referencijalnost, značenjskost)
10) Premošćivanje razdaljine (dislociranost, izmještenost)
14) Laž (vrdanje, »muljanje«)
15) Reflektivnost
8) Arbitrarnost (nemotiviranost, proizvoljnost)
V. DF koja se tiču ljudskoga jezika kao koda:
9) Razlučivost (diskretnost)
11) Proizvodnost (produktivnost)
12) Dvostruka raščlanjenost
3
Pri opisima obično se promatra njihov najveći broj (16), inače broj se kretao od 7 do 16; naknadno su obilježja
raspoređena u pet skupina. Kao dodatno obilježje, tada (17), možemo dodati sintaktički ustroj ljudskoga jezika.
4
Na to se nadovezuju 1) načini zoosemioze za koje čovjek nije osposobljen, npr. prostorno određenje jeke, sonar
(šišmiš, kit), bioluminiscencija (krijesnice), orijentacija elektricitetom (jegulja u mutnoj Amazoni), globalno
orijentiranje na daljinu (ptice selice), sofisticirani komunikacijski i osjetilni kanali morskoga psa…; 2) oblici ljudske
komunikacije koje »racionalna« zapadna kultura ne prihvaća spremno, poput telepatije, raznih oblika vidjelaštva…
5
Prema: Hockett (1963; 1977: poglavlje 7), Nöth (2004: 323, 329–35), Lyons (1977: 70–85), Matasović (2003),
Tekavčić (1979: 17–9). Numeracija je Hockettova, podjela prema Nöthu (2004: 332, prijevod A. Stamaća).
2
Pogledajmo sad svako od tih obilježja i je li ono zapravo odredbeno za ljudski jezik. Naime za
najveći dio obilježja može se reći da su – onoliko koliko sad znamo – opovrgnuta kao odredbena
za ljudski jezik, odnosno ima ih i u drugim semiotičkim sustavima, osobito zoosemiotičkima.
I. Odredbena obilježja koja se tiču glasovno-slušnoga kanala ljudske komunikacije

DF 1. Glasovno-slušni kanal (engl. vocal-auditory channel). Jezik se proizvodi pomoću
govornoga trakta, jezični signali primaju se sluhom.
Ali: U tom smislu ljudski jezik ne razlikuje se od životinjske komunikacije. Sam Hockett
(1977: 126–7) ističe da svi sisavci osim žirafa rabe glasovno-slušni kanal, a tako i ptice.
DF 2. Posvudašnji prijenos širenjem i usmjeren prijam (engl. broadcast transmission and
directional reception). Govor se od svog izvora kreće u svim smjerovima i može savladati
zapreke (u tome se razlikuje npr. od svjetlosti, komunikacije svjetlosnim signalima), a
primatelji su u stanju locirati mu izvorište, dakako, unutar razumna dosega.
Ali: Tako je i u životinja. Usto, nedostatak je takva komuniciranja – i u ljudi i u životinja – što
signale mogu čuti i oni kojima signali nisu namijenjeni.
DF 3. Brzo umuknuće ili zamiranje (engl. rapid fading, odnosno transitoriness). Izgovoreni
signal ubrzo zamre i oslobađa se put daljnjim porukama.
Ali: Tako je i u životinja.
Nedostacima (DF 3) čovjek je doskočio izumom pisma, koje, čini se (Hockett 1977: 149), u
životinjskome svijetu nema korelata. Pismo ima znatnih nedostataka – temelji se na
vizualnome kanalu, pa mora biti vidljivo, pismom je teško prenijeti nerječite poruke
situacijskoga konteksta, pismo pismo zahtijeva pozornost, angažman čitanja i pisanja,
primatelj je ograničen u prostoru – ali prednost mu je što ne zamire, što je zapisano, ostaje.
Prva tri obilježja (DF 1–3), i Hockett je o tome pisao, nisu odredbena za ljudski jezik.
II. Odredbena obilježja koja se tiču pragmatike, društvenog okvira jezične komunikacije i
implikacija na ljudsko ponašanje
DF 4. Razmjenljivost ili međurazmjenljivost (engl. interchangeability). Odrasli i zdravi
članovi ljudske jezične zajednice mogu biti pošiljatelji i primatelji poruka – sposobni su
odašiljati i primati svakovrsne poruke, pošiljatelj i primatelj rabe isti sustav.
Ali: Zapravo je tako i u životinja, samo što u je njih čest slučaj da signale jednoga spola mogu
primati i razumjeti samo pripadnici drugoga spola (u parenju). A i u jezikoslovlju su odavna
poznate jezične zajednice s velikim razlikama muškoga i ženskoga govora.
3
DF 5. Potpuna povratna sprega (engl. total feedback). Govornik sebe sam čuje dok proizvodi
poruku i može ju nadzirati, nadgledati i (samo)ispravljati.
Može li to koja druga vrsta, ne zna se, ali za čovjeka je to važno. Kao i razmjenljivost (DF 4)
povratna sprega ima i društvenu protegu – omogućuje uzajamno društveno djelovanje među
sugovornicima. Dapače, a posve je vjerojatno da to druge vrste ne mogu (Hockett 1977: 137),
ljudsko biće može glumiti uloge, jednostavno rečeno, može razgovarati sam sa sobom,
glumeći dva pošiljatelja i dva primatelja poruke. Usporedimo li to s vizualnom i tjelesnom
semiozom u životinja, razlika je jasnija – paun ne vidi sam sebe dok se šepuri, ali vidi ga
paunica, i nema nikakva posebna razloga da se paun šepuri sam za sebe.
DF 6. Specijaliziranost (engl. specialization). Dva su joj tumačenja. Prvo (v. npr. Tekavčić
1979, nije posve jasno odakle to tumačenje) podrazumijeva da ljudski jezik ne služi drugoj svrsi
do komunikaciji i nije povezan s drugim fiziološkim funkcijama. Čovjek ima specijalizirane
govorne organe kojima svjesno upravlja i uz govor može istovremeno obavljati i druge funkcije
jer za govor ima specijaliziran govorni trakt.6 Važno je podsjetiti da Hockett jezik izjednačava s
govorom, čime se otklanjaju sve one živine koje imaju specijalizirane komunikacijske organe.
Drugo (tako u Hocketta 1977: 137–41; usp. i Lyons 1977), veli se da je specijaliziran onaj signal
kojega fizička posljedica i učinak na primatelja nisu fukcionalno povezani. Primjer: Kazati Dođite
za stol! nije ništa drugo nego proizvesti zvučne valove. Takvi su specijalizirani signali.
Nespecijalizirani signali oni su u kojih su fizička posljedica i učinak na primatelja povezani.
Primjer: Postavljanje stola signal je da će se za stolom jesti i na nespecijalizirani i vizualni način
odgovara verbalnomu pozivu na ručak, znak je za okupljanje obitelji. Na taj drugi način (DF 6)
bilo bi zapravo obilježje koje se tiče semantike i koda ljudskoga jezika (v. dalje, §§ III i V).
6
Govoriti, to zahtijeva tek neznatan fizički napor (za razliku od nas životinje se »sve unesu« u komunikaciju –
Tekavčić 1979). S tim u vezi usp. razvoj govornih organa u Homo sapiensa:
200 000 BP (BP = engl. before present, ustaljen način mjerenja vremena u arheologiji, geologiji, antropologiji) –
Homo sapiens (mozak 1 200–1 400 cm3), ukopni obredi, samoukrašavanje, odjeća, prometala, oblikovanje
glasovnoga trakta, mišićje omogućuje mimiku.
50 000 BP – Homo sapiens sapiens (mozak 1 500 cm3), posve razvijen jezik, moderni čovjek.
Premda neki jezičnu sposobnost – ili barem sposobnost simboličnoga komuniciranja – pripisuju već Homo
habilisu (≈ 2 000 000 BP) te H. ergasteru ili H. erectusu (≈ 1 900 000 BP), drugi ustraju na 50 000 BP. Od
1960-ih do 1980-ih pokazalo se da je tek H. sapiens bio u stanju larinksom – spustio se – proizvesti glasove k, g,
i, a, u. Danas se pretpostavlja da je ljudski jezik star otprilike 100 000–50 000 godina. Spušteni grkljan, larinks,
važna je odlika odrasle ljudske jedinke (u djeteta je i u drugih primata larinks podignut), kao što je to i
pokretljivo meko nepce, velum, koje možemo podići i spustiti i tako proizvoditi oralne i nazalne glasove.
(Problem je što mi ne možemo znati kako je prvi jezik izgledao i čemu je služio, a bez toga nema dalje. Drugim
riječima, sada je univerzalno stanje takvo da nema jezika bez p i t, ali je li to uvijek bilo tako? Jezici kojih
govornici i danas žive u kamenom dobu uopće nisu slični ostatku svijeta – npr. odakle u njima poredak OS?)
4
IV. Odredbena obilježja koja se tiču semiogeneze, uvjeta stjecanja, usvajanja jezika
DF 16. Mogućnost učenja ili učljivost (engl. learnability). Svaki pripadnik ljudskoga roda
može naučiti jezik. Tko govori koji god jezik, može naučiti i drugi.
Ali: Ni to nas ne razlikuje od životinja. I ptice uče od starijih pripadnika vrste. Svaka ptica
pjevica može naučiti pjevati. Poznati su mnogi pokusi s poučavanjem majmuna engleskomu.
Neke ptice i majmuni rezus (makaki) mogu naučiti riječi, a čimpanze i do nekoliko stotina.
Čovjekoliki majmuni. Ne-ljudski primati najsrodniji su čovjeku, pa nije čudo da su semiotičarima bili zanimljivi.
Njihova se inteligencija pokazivala/dokazivala uporabom oruđa i oružja (štapova), smišljanjem složenih
strategija pri rješavanju problema (naslagati kutije da se dođe više), prepoznavanjem sebe u ogledalu, složenim
društvenim i ponašanjem u igri. I u majmuna dakle postoje faber, politicus i ludens. Semioza u čovjekolikih
majmuna odvija se putem taktilnog, akustičkog (ima razlika: orangutani govoto gluhi, među čimpanzama jako
razvijena glasovna komunikacija), olfaktivnog (miris) i pojnaprije vizualnog kanala. Visoko su razvijene gestika,
mimika, govor tijela. Sposobni su i za metakomunikacijske signale (npr. radi razlikovanja ozbiljnosti i igre),
pokazivanje društvenoga statusa, postoje i pregovori o provođenju ciljeva i nakana. Majmuni proizvode vokalne
signale emotivnog izraza, obrane teritorija, pripadnosti skupini i obitelji, za nalaz hrane i za grabežljivca.
U literaturi se često navode pokusi s čimpanzama (Nöth 2004; Lyons 1977). Čimpanza Sarah uspjela je naučiti
rječnik od više od stotinu komada plastike, različitih oblika i boje – povezivati ih sa specifičnim značenjima,
koja možemo smatrati imenicama, glagolima, pridjevima. Naučila je te komade plastike kombinirati linearno,
nešto kao jezično (prema sustavu koji su istraživači uspostavili). Uspjela je načiniti kombinacije koje prije nije
vidjela. Tako su Sarah i Washoe na neki način uspjeli doseći sintaktički ustroj i proizvodnost.7
Stav o tome što su čimpanze uspjele naučiti svakako ovisi o tome kako definiramo jezik. Kako
god, posve je sigurno da je to jako daleko od složenosti sintaktičkog ustroja ljudskoga jezika.
DF 13. Tradicija ili kulturalni prijenos (engl. cultural or traditional transmission). Valja ju
shvatiti u opreci prema genetičkoj transmisiji. Jezične se konvencije dalje predaju učenjem i
poučavanjem, ne genetskim materijalom. Jezik se usvaja kulturom, ne naturom. Ne treba
posebno podsjećati na napuštenu dojenčad koju su odgojile životinje – nije usvojila jezik.
7
Pokušaji da se majmune nauči ljudskomu (engleskomu) jeziku traju od 1930-ih.
Čimpanze Viki i Gua (1933) unatoč dugogodišnjem poučavanju naučile 4 riječi.
Čimpanza Washoe (1969) poučavana je gestičkom jeziku, savladala je 132 znaka, a nešto kasnije Koko Petterson
645 znakova. Pojavila se i mogućnost stvaranja poruka od 2–3 riječi, kreativna generalizacija, apstrakcija.
Sintakse nije bilo! Nije se razvila sposobnost razlikovanja gramatičnih od negramatičnih rečenica. Uporaba je
bila indeksna, ikonična i djelomice simbolična. Objekti su se mogli označivati i u odsutnosti.
Čimpanza Sarah (1970-e, 1980-e) poučavana je posebno uspostavljenom jeziku koji se sastojao od raznobojnih
plastičnih simbola. Istraživači smatraju da je ovladala i rudimentarnom sintaksom jer je mogla spajati lance
izjavnih i upitnih rečenica do 4 riječi.
5
Ali: Danas znamo da mnoge životinjske vrste mnogo svog ponašanja usvoje učeći, ne samo
instinktivno. Ptice uče pjev; zov je instinktivan, ali finese u pjevu i njihove korekcije ovisne su
o interakciji sa starijim pripadnicima vrste (npr. u zebâ, engl. chaffinch). Pjev jest urođen i
instinktivan, ali njegov razvoj jako ovisi o tome sluša li ptić starije zebe kako pjevaju.
Ptice. Glasovna proizvodnja ptica dijeli se na zov i pjev. Zov se sastoji od kratkih nota koje priopćuju o objektima
u neposrednoj blizini, npr. o izvoru hrane, pogibelji, hranidbi, gnjezdištu. Mnoge vrste ptica imaju različit zov za
opasnost iz zraka i na tlu. Zov služi i izvještavanju o emocijama (radost, tuga, uzbunjenost), pa ima i prikazbenu
funkciju, funkciju reprezentiranja, a ima i zovova s fatičkom funkcijom, kojom zovnik održava kontakt s
pripadnicima vrste. Pjev je složeniji i može se segmentirati na jedinice koje se nazivaju kiticama, slogovima ili
frazama i impulsima. Značenje pripada pjevu u cjelini i služi vabljenju partnera i obrani vlastita teritorija. Zov je
urođen, pjev se stječe učenjem; kao i kod ljudskog jezika za učenje pjeva postoji starosna granica.
III. Odredbena obilježja koja se tiču semantike ljudskoga jezika

DF 7. Semantičnost (engl. semanticity). Pod time misli se na Jakobsonovu referencijalnu
funkciju, odnosno na sposobnost da se ljudskim jezikom posreduje značenje.8
Ali: To je zapravo na neki način tautologično i ne može biti posebnost ljudskoga jezika jer
imaju ju svi semiotički sustavi. Pa i giboni imaju poseban zov kojim upućuju na izvor hrane.
Ono što bi mogla biti posebnost jest tip značenja koji se ljudskim jezikom može posredovati.
Ljudski jezik nije samo ekspresivan, nego je i deskriptivan i socijalno informativan, pa
prenosi i značenja o govorniku (ekspresivna funkcija), o sugovorniku ili ovisno o njemu
(konativna funkcija), o situaciji, ima funkciju uspostavljanja i održavanja komunikacije
(fatička funkcija)… A ima i neka vrlo specifična značenja (npr. glagolska vremena,
pokaznost, kondicionalnost, kauzalnost, značenja afiksalnih morfova i sl.).
DF 10. Premošćivanje razdaljine (izmještenost, dislociranost, engl. displacement, termin je iz
Bloomfield 1933). Riječ je o rijetkoj sposobnosti komunikacijskih sustava – ima ju ljudski
jezik, vjerojatno i pčelinji ples (Hockett 1977: 147) – da se njima posreduju značenja
prostorno i vremenski udaljena od izravne situacije. Uz to obilježje možemo reći dvoje.
Prvo, važnost dislociranosti potječe iz stava da je jezik nastao kao odgovor na neposredne
situacije (npr. opasnost i sl.), a da su značenja o udaljenim pojavama sekundarna (što je jedna
od tema kognitivne i naravne lingvistike). Danas smo prilično uvjereni u to da prva ljudska
rečenica nije bila bizoni su dolje kraj jezera. Prije će biti da je u temeljima ljudskoga jezika
8
Jakobsonove funkcije ove su: referencijalna (tiče se referenta, onoga o čemu se govori), ekpresivna ili
emotivna (tiče se pošiljatelja, adresanta), konativna (tiče se primatelja, adresata), fatična (tiče se uspostave
komunikacije, kontakta), metajezična (tiče se koda), poetska (tiče se obavijesti same).
6
razgovor i ogovaranje (što potvrđuje argumentna struktura svih jezika – subjekt, glagol, bliži i
dalji objekt; četverovalentni glagoli jako su rijetki, obično su dvo- i trovalentni – netko
nekomu nešto govori, daje i sl.) (Matasović 2003; 2005). Na svoj način o tome govori o
postava jezika – to da profesor pred punom dvoranom govori desecima studenata, to nije
normalna jezična situacija, jezik nije »podešen« za to, takav govor zahtijeva osobit napor,
povišen glas i sl. Ono što možemo reći, jest da je točno da djeca »udaljena« značenja –
prostorno i vremenski udaljene referencije i aluzije – usvajaju kasnije.
Drugo, izmještenosti ima i u životinja. Ptica javlja o udaljenu grabežljivcu, pčela javlja o
udaljenu izvoru hrane, a zadnja istraživanja pokazala su da su čimpanze sposobne i
proizvoditi i razumjeti signale koji se odnose na neprisutne i prostorno udaljene entitete
(vjerojatno ne i vremenski), da do neke mjere mogu »govoriti« o predmetima koji su odsutni.
DF 14. Laž (izvrdavanje, »muljanje«, engl. prevarication). Ljudskim jezikom moguće je kazati
štogod lažno, beznačajno ili besmisleno, možemo govoriti o nepostojećim, izmišljenim, mitskim
svjetovima, možemo maštati, biti jezično duhoviti (u tom se smislu i razlikujemo od životinja).
Ali: Sasvim je sigurno da i u zoosemiozi ima pretvaranja i laganja, a postoje ozbiljni dokazi
da dupini mogu maštati i biti duhoviti. Najzapaženiji oblik životinjskoga muljanja svakako je
mimikrija. Tu ima i zavaravanja – životinje glume šepanje, napad, ozljedu, smrt da zavaraju
grabežljivca ili žrtvu, pretvaraju se da su nešto drugo (npr. imitacijom glasa), da su mrtve i sl.
DF 15. Reflektivnost (engl. reflectiveness, reflexivity). Jezikom se tko može služiti i za to da
govori o jeziku (Jakobsonova metajezična funkcija). Koliko znamo, to može samo ljudski
jezik, no i to proizlazi iz prirode ljudskoga jezika, koji je deskriptivan, ne samo ekspresivan.
DF 8. Arbitrarnost (nemotiviranost, proizvoljnost, engl. arbitrariness). Ljudski jezik sustav je
takvih znakova u kojemu je odnos nositelja znaka i objekta znaka (izraza i sadržaja)
proizvoljan, arbitraran, nemotiviran, upravo simboličan, a ne ikoničan ili indeksičan.9
9
Podjetimo se, Ch. S. Peirce znakove dijeli ovako (Peirce 1991; Nöth 2004: 178ff):
Simbol = Ch. S. Peirceu i L. Bloomfieldu visoko arbitraran, u F. de Saussurea motiviran (na tragu tradicije
Kantove i Hegelove – simbol pravde je vaga). Peirceu kriteriji za simbol nisu arbitrarnost i konvencionalnost,
nego zakonitost i naviklost kao kategorije trećosti. Konvencija nije nuždan, nego dovoljan kriterij simboličnosti.
Jezični znakovi simboli su ne temeljem arbitrarnosti i konvencionalnosti, nego zato što njihova interpretacija
slijedi opće pravilo jezične zajednice. Prema mnogima simboli su glavna značajka ljudske semioze i u evoluciji
počinju zapravo od čovjeka. Ključna su razlika zoosemioze i antroposemioze.
Ikon = Znak koji svoj objekt predstavlja na temelju kakva sličnosnog odnosa. Obilježja znaka kod ikona sliče
obilježjima označenoga predmeta, odnosno veza je između znaka i onoga što on predstavlja naknadno
uspostavljena, nije inherentna (ovisno o odnosu sličnosti to mogu biti npr. metafore, slike, fotografije, ikone na
računalu, točkice na zemljovidu koje označavaju gradove i crte koje označavaju ceste; odatle i tri vrste
ikoničnosti: slikovna, dijagramatična /crtežna/ i metaforična, v. dalje).
7
Kao važna za ljudski jezik arbitrarnost je uočena u F. de Saussurea (1916). Strukturalna je

lingvistika, uopće suvremeno jezikoslovlje pri svojemu konstituiranju, dugo slijedilo
saussureovsku dogmu o dogovorenosti i nemotiviranosti jezičnoga znaka. Arbitrarna priroda
jezičnoga znaka ima i važnu posljedicu za produktivnost: Kad bi značenja na bilo koji način bila
simetrična obliku znaka, jezični sustav ne bi bio u stanju proizvesti tako mnogo značenja koliko
mogu svi poznati ljudski jezici i mogli bismo posredovati veoma malen broj značenja, koja bi
usto bila jako promjenljiva. Arbitrarnost kao odredbenica ima međutim dva problema – em u
životinja, istraživanja pokazuju, ima arbitrarnosti em u ljudskome jeziku ima ikoničnosti.
Prvo, u životinjskome svijetu ima arbitrarnosti. Navodno je glasanje dupina arbitrarno
(Matasović 2003), a poznat je i slučaj s majmunima vervet ['vəːvit] ili makaki, koji se različito
glasaju za različite predatore (zmije, leopardi, orlovi, opasnost iz zraka i sa zemlje, i to
altruistično pozornost skreću na sebe). Ako maknemo u stranu interspecijske zanimljivosti
(mahanje psa repom ustranu znači prijateljstvo, u mačke neprijateljstvo, u makakija
vodoravan rep znači strah, u pavijana je to pak okomit rep), ostaju nam ipak intraspecijski
fenomeni, npr. to da je otkriveno da u nekih vrsta pčela postoje tzv. dijalekti, dakle ista se
stvar unutar iste vrste imenuje različito, dakle arbitrarno.10 Životinjski pozivi na uzbunu nisu
ikonični jer nisu motivirani sličnošću. Ali nisu ni simboli jer se proizvode instinktivno i bez
konvencije. U komunikaciji životinja prevladavaju indeksičnost jer je za interpretaciju
znakova potrebna vremensko-prostorna veza te ikoničnost jer je tumačenje signala nerijetko
izravno povezano s njihovom jačinom, intenzitetom (što je opasnost veća, to će gibon jače
skakati i kričati). O čemu prošlom, budućem i onostranom među životinjama nema
komunikacije (to je i važna razlika prema čovjeku, o čemu govori DF 10).
Drugo, u jeziku ima i ikoničnosti i simptomatičnosti, indeksiranja, nearbitrarnih postupaka.
Tradicija ideje ikoničnosti jezičnih znakova seže do u antiku (v. Genette 1976).11 Također je
Jezični znakovi koji svojim glasovnim ili pisanim oblikom pokazuju sličnost, suglasje ili strukturno zajedništvo s
onim što označuju ili sadržavaju ikonični su znakovi.
Indeks = Odnos znaka i predmeta metonimičan je, znak je pod zbiljskim utjecajem objekta na koji upućuje
(uzrok, najava, trag, odjek, npr. tragovi stopa, smjer kažiprsta, kucanje na vratima, uzvik u prometu). Indeks je sa
svojim objektom fizički povezan, među njima ima uzročno-posljedične veze.
Indeksi u jeziku jesu one riječi koje same po sebi upućuju na jezičnu situaciju ili kontekst, npr. deikse (ovdje,
sada, ja, ti). Simptom se uglavnom tretira kao podvrsta indeksa. Tu negdje su i signali.
10
Karl von Frisch (1965) otkrio je i različite pčelinje dijalekte u različitih vrsta pčela (bilo poznato još Darwinu).
11
Zanimanje za načelo ikoničnosti zanovio je O. Jespersen (1922), koji je među prvima ponovo prepoznao
važnost ikoničnosti za lingvistiku.
8
zanimljivo da se jezik hrani upravo nearbitranim načinima. Nove riječi nastaju otprilike ovim
načinima: 1) onomatopeje (npr. kokodak), 2) simbolizam glasova (npr. i podrazumijeva nešto
malo, o u veliko), 3) tvorba riječi (npr. ploča ~ pločica), 4) metaforizacija. U (1) i (2) imamo
posla sa slikovnom ikoničnošću.12 Slično, u fonologiji uopće nije neobično rabiti pojmove kao
tamno/svjetlo, visoko/nisko, što su potpuno ikonični termini. Uz to se dade povezati npr. i
podizanje glasa, galama (koja je očito prirodno, a ne kulturno determinirana), po kojoj se ne
razlikujemo od gibona. U (3) na neki način imamo posla s dijagramatičnom ikoničnošću.13
Tipičan je primjer takve ikoničnosti porast fizičkoga sadržaja u množinskim oblicima ili u
stupnjevanju pridjeva – uvijek su fizički veći od temeljnih oblika (zato je u hrvatskome
zanimljiv odnos građanin ~ građani, u kojemu je množinski oblik kraći). U tekstu tipičan je
primjer takve ikoničnosti Jakobsonovo veni, vidi, vici (retorički ordo naturalis, neikonički je
ordo artificialis). U frazeologiji se također govori o prirodnome redu riječi: Adam i Eva, Ivica
i Marica (muško-žensko), zlato i srebro (vrijedno-manje vrijedno), gore-dolje i sl. Samim
time lijevo-desno zapravo je neobično. Ikoničnost jezičnoga znaka proteže se i na takva
obilježja kao što je redoslijed rečeničnih komponenata – on je uvelike arbitraran (u jezicima
svijeta potvrđeni su svi redoslijedi), ali ne može biti slučajno da npr. redoslijede VOS, OVS,
OSV, odnosno OS nalazimo u tek nekoliko jezika jedva – majanski, malgaški, karipski
hiškarjana, brazilski šavante – sve redom narodi koji i danas žive u kamenome dobu.14
V. Odredbena obilježja koja se tiču ljudskoga jezika kao koda

Dolazimo do bitnoga – razlučivosti ili diskretnosti, plodnosti ili produktivnosti te
raščlanjivosti ili artikuliranosti ljudskoga jezika – odrednica za koje se čini da ih ima samo
ljudski jezik. Na neki način tu je zapravo riječ o sintaksi, morfologiji i fonologiji.
DF 9. Razlučivost ili diskretnost (engl. discretness). Podrazumijeva to da se repertoar znakova
ljudskoga jezika sastoji od izrazitih, odjelitih, razlučivih, diskretnih jedinica, odnosno da
među njima ne postoji kontinuitet, ne postoji stupnjevanje nositelja znakova; jedinice jezika
nisu neprekidnosne, kontinuirane, neizrazite naravi (engl. continuous, fuzzy), nego su
12
Slikovna ikoničnost u jeziku bi bila neposredna sličnost kakvoće fonetskoga ili pismovnoga materijala s
njegovim sadržajem. Dakle ono što imamo npr. u onomatopejama i u ideografskim pismima.
13
Dijagramatična ikoničnost u jeziku bila bi sklad odnosa u jezičnome sustavu i jezičnoj uporabi s jedne i
značenja s druge strane. Ima je u morfologiji, tvorbi riječi, frazeologiji, sintaksi, tekstu.
14
Što bi moglo imati veze i s nastankom jezika. Neobično je da ti stari, netaknuti jezici izgledaju potpuno
drugačije od »razvijenih« jezika svijeta. Dakle pitanje je kako su izgledali praprajezici.
U kraticama kojima se u tipologiji označuju redoslijedi rečeničnih sastavnica V = glagol, S = subjekt, O = objekt.
9
apsolutno razlikovne – nešto ili je jedan znak ili je drugi znak, ili pravi razliku ili ne. Osobito
je to važno u fonologiji – fonovi su kontinuirani, među njima nema izrazite granice,
razlikovnost u jeziku temelji se ne na fonovima, nego na fonemima, koji su diskretni,
razlikovni. To se lijepo vidi u razlikama pojedinih jezika – u fonovima [č] i [ć] idealni
govornik hrvatskoga vidi diskretnu razliku, govornik nekog drugog jezika tu čuje isti fonem.
To nas vjerojatno razlikuje od životinja,15 ali pitanje je je li to u ljudskome jeziku baš tako.
Čini se da bi kognitivna lingvistika imala tu što reći – nije u jeziku baš sve ili-ili, postoji
prototip i rub. To se vidi već na inventaru fonema kojega jezika – nije čudo da u kroatistâ ne
postoji sloga o broju fonema u hrvatskome (usp. npr. odraz jata, razliku č i ć). Strukturalistima
unatoč danas držimo da nije u jeziku baš sve ili-ili, nije 1 i 0, nije jest jedinica-nije jedinica.
DF 11. Proizvodnost (engl. productivity, openess). Time se hoće reći da je ljudski govornik
sposoban i proizvesti i razumjeti neograničen broj iskaza svojega jeziku, uključujući one koje
nikad nije čuo, i to načelno tako da uopće nije svjestan toga da ih nikad nije čuo ni rekao.
Ljudski jezik otvoren je, proizvodan sustav (engl. open, productive), uvijek je moguće skovati
novu riječ ili iskaz ili starima pridati novo značenje. Tu jezičnu produktivnost omogućuju
morfologija i sintaksa (koja se stoga kadšto izdvaja kao DF 17, v. tablicu na str. 13).
Osobito zanimljivo kod djece – kad se jezik savlada, proizvodnja je neograničena. Jezik se ne
može sav naučiti – nauči se model i onda se stvara. To će posebno naglašavati N. Chomsky i
tradicija generativne, proizvodne gramatike. Dapače čovjek razlikuje gramatično od
negramatičnoga – ono što pripada njegovu jeziku, a što ne pripada. Važno je uočiti složenost
iskaza koje proizvodimo jer po tomu se čovječja proizvodnost razlikuje od životinjske.
Čovjek je sposoban proizvesti izrazito složene iskaze, njihov beskonačan broj, a to mu
omogućuje sintaksa. Nijedna druga vrsta ne može smisleno nizati, smisleno graditi, kreirati,
ulančavati znakove u riječi, sintagme i rečenice. Nijedna druga vrsta nema tako složenu
gramatičku ustrojenost u svojoj komunikaciji (subjekt, objekt, predikat, argumentna
struktura). To je u izravnoj vezi i s artikulacijom (v. dalje). Čovjek je sposoban i stilistički
mijenjati svoj iskaz. U tom smislu jezik je i kreativan, ne samo produktivan – jedan se iskaz
može kazati na zapravo neograničen broj načina. Mi se riječima možemo igrati. Najzad,
nijedna živinska vrsta neće se domisliti predstavljanju tek mogućih ili mitskih svjetova.
15
Životinjsko glasanje koje se temelji na pojačavanju intenziteta ikonične je naravi i teško je reći da je diskretno.
Možda jest. Hockett je (1977) još uvijek dvojio u to, odnosno prigovarao je zoolozima da u proučavanju životinjskoga
glasanja još nisu bili počeli postavljati prava pitanja. Jesu li prava pitanja do danas dobila odgovor, ne znamo.
10
Što se životinja tiče, moglo bi se činiti da su pčele svojim pokretima (engl. bee dancing)
sposobne proizvoditi beskonačan broj značenja kojima drugim pčelama kazuju u kojem je
smjeru izvora hrane i koliko daleko (svojim položajem prema suncu i intenzitetom pokreta).
Pčele svoju vrstu mogu obavještavati o mjestu gdje su pronašle hranu, vodu, novo mjesto za gnijezdo. Poruka se
prenosi slušnim i opipnim kanalom. Miris pak signalizira kakvoću pronađena predmeta referencije. Primateljice
dekodiraju poruku na temelju vibracija prouzročenih plesom vjesnice.16 Semiotički gledano takva komunikacija
dopušta prijenos neograničena broja poruka. Kreativni potencijal ipak je ograničen jer služi uglavnom
označivanju izvora prehrane. Smjer mjesta naznačuje se indeksnim znakom – podatak o smjeru može se
razumjeti samo na mjestu na kojem se proizvodi. Naznaka mjesta dijagramatički je ikon jer nudi
korespondenciju između razdaljine i brzine. Razlike suodnosa znakova i objekata rudimenti su stanovite
arbitrarnosti znakova, pa pored indeksnog i ikoničnog možemo govoriti i o stanovitu simboličkom aspektu.
No formalna jednostavnost tih pokreta nema nikakve veze sa složenošću sintaktičkog ustroja i
heterogenosti značenja koja može proizvesti ljudski jezik. Usto, bee dancing nije arbitraran –
pokreti i položaj prema suncu u uskoj su vezi s daljinom i smjerom hrane. Pčele kao izvor
hrane mogu obilježiti beskonačno mnogo mjesta, ali mogućnosti priopćavanja novih sadržaja
time su iscrpljene. Tu dakle nema kreativnosti u kombiniranju znakova i u pravljenju novih.
Saberimo. Treba li lučiti životinjske »jezike« od ljudskoga? Ima li to veze jedno s drugim?
Jezikoslovci će često reći da samo čovjek ima jezičnu sposobnost, životinje ne, a ne »nemaju
u manjoj mjeri«. Zapravo jedino što od definicije ljudskoga jezika pomoću definitornih
obilježja još uvijek stoji jest to da nijedna druga vrsta nije sposobna strukturirati
konstituentske strukture, nijedna ne posjeduje gramatiku. Kritika pokušaja ustanovljivanja
jezika u životinja i kreće otuda.17 Oni koji zagovaraju diskontinuitet između zoosemioze i
16
Za otkriće plesnoga jezika u pčela i proučavanje njihova vladanja općenito (od 1920-ih nadalje) Austrijanac K.
von Frisch dobio je g. 1973. Nobelovu nagradu, a jezikoslovci i semiotičari potaknuti su na poredbena
istraživanja. Dvije vrste plesa prenose različite poruke. Kružni ples – ukazuje na mjesto udaljeno 50–100 m. To
će mjesto pčele naći ako slijede vjesnicu. Vijugavi ples – u krugovima osmice, javlja o mjestu udaljeno 0,1–13
km. Brzina plesa pokazuje udaljenost (veća brzina = veća udaljenost), a smjer plesa pokazuje kut pod kojim se
treba kretati prema suncu. Frisch je (1965) pokazao da postoji i srpasti ples za srednje udaljenosti.
17
Uvjereni istraživači tvrde da je razlika između čovjeka i ostalih primata kvantitativna, a jezikoslovac i
semiotičar Th. A. Sebeok g. 1991. piše da su svi pokušaji s primatima čist promašaj (v. Nöth 2004). Osnovni je
Sebeokov prigovor efekt malog Ivice u istraživanjima – nama se čini, jer to želimo, da se čimpanze ponašaju
inteligentno, a zapravo se vladaju kao dresirane životinje – reagiraju na situacijske indicije. Usto istraživanja su
uvijek prejednostavno postavljena – premala mogućnost da majmun uopće pogriješi. Pozitivno je ipak to što su
istraživanja pokazala da su životinje sposobne za simboličku uporabu znakova.
I dalje je više nego dvojbeno mogu li životinje znakove rabiti prema gramatičkim pravilima i kreativno iznalaziti
nove simbole (M. Donald, g. 1991.). I dalje je načelan stav da je samo čovjek – loquens (Homo loquens).
11
antroposemioze (npr. E. H. Lenneberg, N. Chomsky), vele da se nijedna vrsta ne može

smatrati pretečom čovjeka, pa nema razloga pretpostaviti da bi neka vrsta imala ikakav
primitivni oblik ljudskoga jezika. Diskontinuitet međutim isto ima problem – njegovi
zagovornici premalo vode računa o procesima kognicije, koji su stariji od jezika samoga.18
DF 12. Dvostruka raščlanjenost (engl. duality /of patterning/, fr. double articulation). Double
articulation uvid je Andréa Martineta (1949) kojim se želi kazati da je jezik takav semiotički
sustav kojega se jedinice daju raščlanjivati, artikulirati na značenjske segmente, a ti
značenjski segmenti na segmente koji nemaju značenja, ali imaju razlikovnu ulogu.19 Sa
semiotičkog stanovišta golema je prednost ljudskoga jezika što pomoću ograničena broja
neznačenjskih elemenata može tvoriti neograničen broj značenjskih. Jezik dakle ima dvije
razine strukturalne organizacije – gramatičku i fonološku. Složene jedinice dijele se na
najmanje značenjske (morfeme), a tê onda na neznačenjske, koje služe razlikovanju značenja
(foneme). Izrazita je i ekonomična (gospodarna) prednost takva ustroja ta što se relativno
malenim brojem neznačenjskih jedinica (obično 30–40, kadšto 15-ak, kadšto 80-ak, ali nikad
150) proizvodi neograničen broj značenjskih. Kad bi fonemi na bilo koji način bili ikonični,
mogućnost bi njihova kombiniranja u veće jedinice bila jako ograničena.
Kako je u životinja? Tu može biti riječi samo o nekim rudimentima arbitrarnosti. Postoje
izvještaji koji tvrde da u pojedinih životinjskih vrsta ima toliko zovnih elemenata koliko i
fonema u ljudskim jezicima (npr. u europskih zeba 20-ak zovnih jedinica, a u trnomuharica
25). Ti elementi zapravo odgovaraju morfemima jer imaju značenje. Makaki se služe trima
jasno razlikovnim signalima za uzbunu pri pojavi ptica (orlova), leoparda i zmija. U
dokumentarcima saznajemo da je isto u pustinjskih pasa (različito glasanje za kojota, jazavca i
škanjca). Pripadnici vrste u skladu s time vladaju se na različite načine pri bjegu. No ti signali
uvelike su ovisni o nazočnosti objekta referencije, pa u tih znakova prevladava indeksičnost.
18
O tome piše danas neobično popularan i utjecajan psiholog S. Pinker (bavi se evolucijskom psihologijom,
temeljima jezika, odnosom jezika i uma), inače Chomskyev kolega s MIT-a.
19
Usput, Hockett se (1960; 1963; 1977) ne poziva na Martineta, ali rabi neke Hjemslevljeve termine.
12
Tablična usporedba odrednicâ ljudskoga jezika sa zoosemiotičkim sustavima20
Dozivi Psi – s
Glasovni Dresirane Zebe i Medne
gibona i glasom i
jezik čimpanze vrane pčele
čimpanze bez glasa
I. Kanal
DF 1. Glasovno-slušni kanal + − + + + −
DF 2. Posvudni prijenos, usmjeren prijam + o + + + o
DF 3. Brzo zamiranje + + + + + +
II. Pragmatika
DF 4. Razmjenljivost + + + + o o
DF 5. Potpuna povratna sprega + + + + + o
DF 6. Specijaliziranost + + + + + +
II. Semantika
DF 7. Semantičnost + + + + + r
DF 10. Izmještenost značenja + + − − r o
DF 14. Mogućnost laganja + + − + − −
DF 15. Reflektivnost + r − − − −
DF 8. Arbitrarnost + + r − r r
IV. Semiogeneza
DF 13. Predaja u naslijeđe + + o − + o

DF 16. Učljivost + + o o + o
V. Kod
DF 9. Razlučivost + + + − + −
DF 11. Proizvodnost + o − − r −
DF 12. Dvostruka raščlanjenost + − − − − −
DF 17. Sintaksa + r − − − −
20
Prema: Nöth (2004: 272). Legenda: (+) postoji, (−) nedostaje, (r) rudimentarno, (o) ograničeno.
13
ARTIKULACIJA LJUDSKOGA JEZIKA
Artikuliranost (articulus lat. ‘članak’, dakle artikulacija je raščlamba, članjenje), odnosno

raščlanjenost, raščlanjivost jezika veoma je važno obilježje ljudskoga jezika. Pritom na umu
valja imati da se ona shvaća dvojako (Martinet 1982: 5–6; Muljačić 1972): Prvo, ljudski jezik
artikuliran je na način koji smo dosad bili opisali, dakle kao sustav znakova koji se dadu
raščlanjivati. Svaki kompleksni jezični znak (npr. sintagma – kompleksni znak prvoga
stupnja) može biti raščlanjen na veći ili manji broj jednostavnih, koji svaki per definitionem
ima svoj izraz i svoj sadržaj, oblik i značenje. Drugo, glasovi ljudskoga jezika raščlanjivi su.
Životinjski i ljudski krikovi i zvukovi nisu artikulirani (to je ono što se narodski misli pod
neartikulirano). Krik se ne dade raščlaniti na manje dijelove i čitav odgovara cjelini osjeta
(npr. bolnog). Krik se ne dade ulančavati ni u veće smislene cjeline. Za razliku od krika
glasovni ostvaraj fonema – fon – raščlanjiv je na svoja izgovorna i slušna obilježja.
Kako se dakle ljudski jezik raščlanjuje? Spomenuli smo dosad dvije artikulacije. One imaju i
svoja nemaštovita imena – prva i druga. (To prva, druga, treća… ionako je sporedno.)
Prva artikulacija raščlanjivanje je sintagmi – složenih, kompleksnih znakova prvoga stupnja
– na morfeme, odnosno raščlanjivanje najmanjih složenih znakova na najmanje (nesložene)
znakove, značenjske jedinice (Martinet 1982; Muljačić 1972):
baka → bak-a
prabakina sestra → pra-bak-in-a sestr-a
radimo → rad-i-mo
pečem kokoš → pek-e-m kokoš-ø
Rekosmo, svaka jedinica do koje smo raščlambom došli ima i izraz i sadržaj, i oblik i
značenje. Izraz morfema je morf. Dva ili više morfa koje povezujemo s istim morfemom jesu
alomorfi, npr. [pek] u pek-ar-ø, [pec] u pek-i-mo, [peč] u pek-e-m alomorfi su morfema
{pek}.21 Morfeme ćemo bilježiti vitičastim zagradama (u nas ne baš uobičajeno):
bak- = {bak}
-a = {nom.}{jd.}{e-deklinacija}
21
Dakako, morf ne mora biti fizički ostvaren, može biti i neostvaren, odnosno morfem može biti i [ø].
14
Značenje morfema (kadšto se zove semem) može biti leksičko i gramatičko. Otud i podjela:
1) Leksički, ili korijenski, ili radikalni (R) nosioci su temeljnoga značenja (bak-, rad-, kokoš-).
2) Afiksalni su svi koji nisu leksički, vezani su na leksičke, obično modificiraju značenje
leksičkih ili uspostavljaju gramatičke odnose, mogu biti prefiksi (P, lijevo do leksičkoga),
sufiksi (S, desno od leksičkoga), infiksi (unutar leksičkoga – takvih u hrvatskome nema
premda gramatike kažu da ima), cirkumfiksi (s obiju strana leksičkoga – nisu osobito česti u
jezicima svijeta), interfiksi (spojnici), transfiksi i sl. Prema funkciji afiksalni se dijele na:
2a) Tvorbene ili rječotvorne, npr. pref. pra- u prabaka, suf. -i- u radimo
2b) Gramatičke ili oblikotvorne, npr. suf. -a u prabaka, suf. -mo u radimo
Termin morfem uveo je Poljak Jan Baudouin de Courtenay oko g. 1880. Da ga i danas rabimo,
za to je vjerojatno najzaslužniji veliki američki jezikoslovac Leonard Bloomfield (1933).22
Morfska granica, šav ili junktura spoj je dvaju morfova. Ona nam je važna jer na njoj
dolazi do promjena fonova u sastavu morfova (glasovnih promjena, v. predavanja 02–03).
Morfonologija ili morfofonologija (engl. morphophonology, morphonology, am.
morphophonemics) jest jezikoslovni nauk o promjenama fonova – onda eventualno i fonema
– unutar morfova koje su posljedica dodira morfova, odnosno okoline u kojoj se morf nalazi.
Ili drugačije, morfonologija je nauk o morfonološkim alternacijama. Termin morfonologija
uveo je Nikolaj Trubeckoj g. 1929.23 Nešto rjeđe rabi se termin i morfofonemika.
Druga artikulacija raščlanjivanje je najmanjih značenjskih jedinica (morfema) na najveće
neznačenjske, na foneme (Martinet 1982; Muljačić 1972):
{bak} → /b/ /a/ /k/
Takve jedinice nemaju sadržaja, imaju samo izraz – fon. Dva ili više fona koje povezujemo s
istim fonemom jesu alofoni. Foneme ćemo bilježiti u kosim zagradama, fonove u uglatima.
Termin fonem skovao je kao prijevod za njem. Sprachlaut ‘glas’ ne osobito važan francuski
fonetičar Alain Dufriche-Desgenettes (1873), to je uglavnom sve po čemu je poznat, a za
njegovo proširenje važni su J. Baudouin de Courtenay (Kazanjska škola u Rusiji), poslije F.
de Saussure, L. V. Ščerba, D. Jones, Praška škola, E. Sapir, L. Bloomfield.
22
Martinet (1960) ima termin monem, s napomenom da nema ustaljena termina za pojam o kojem je riječ!
23
Trask (1996: s. v.) piše da ga je skovao H. Ułaszyn, a da su ga 1930-ih proširili N. Trubeckoj i L. Bloomfield.
Termin je Trubeckojev, a Poljak H. Ułaszynov je zaslužan za termin morfonem (1927).
15
Treća artikulacija raščlanjivanje je fonema i fonova na razlikovna obilježja.24 Ovisno o

tome kakav će se pristup primijeniti i kojemu će se dati prednost – artikulacijski ili akustički,
odnosno fonetički ili fonologijski – ta će razlikovna obilježja biti izgovorna ili slušna:
[b] → zvučni dvousneni konsonant

/b/ → zvučni difuzni gravisni bemolni konsonant
[a] → srednji otvoreni/niski nezaobljeni vokal
/a/ → kompaktni vokal
[k] → bezvučni jedreni konsonant
/k/ → bezvučni kompaktni gravisni konsonant
Strukturalistička, osobito živa i u nas, inzistira ponajviše na slušnim obilježjima – ono što
opažamo, percipiramo i utvrđujemo kao razliku (na kojoj se temelji fonem – fonem dakle nema
značenje, ali razlikuje značenje). U novije doba s novijim pristupima vraćamo se i blagodatima
fonetike, izgovornih obilježja, koja su nam intuitivno – neobično, ali je tako – puno bliža.
Četvrta artikulacija (ili treća) raščlanjivanje je semema (a to je, rekli smo, sadržaj, značenje
morfema) na manje značenjske jedinice, semove (pa se onda i zove semska ili
komponencijalna analiza). Tako se mogu članiti i leksički i neleksički morfemi:
{bak} → 1. krvni predak, 2. dva koljena iznad, 3. ženski25

{a} → 1. nominativ, 2. jednina, 3. e-deklinacija
Peta artikulacija (ili treća, a zapravo prva) pojavila se kao ideja u novije doba (u nas
ponajviše u radovima M. Kačića, npr. 1997), potaknuta zanimanjem za konceptualnu,
pojmovnu stranu jezika i podrazumijeva konceptualno raščlanjivanje izvanjezičnoga svijeta
na leksije (pojmovne jezične jedinice, minimalne sintagme, odnosno minimalna »oka« u
mreži koju jezik »baca« na pojmovni svijet, na izvanjezično), koje se onda dijele na morfeme:
‘kuća’ hrv. ø kuća ‘ja radim’ hrv. ø radi-m26

engl. the house engl. I work-ø
fr. la maison fr. je travaill-e
njem. das Haus njem. ich arbeit-e
24
Obilježja se različito nazivaju – razlikovna obilježja, IDO (inherentna distinktivna obilježja), URO (unutarnja
razlikovna obilježja) i sl.
25
U 3. odsječku razlikuju se baka i djed.
26
Drugim riječima, hrv. prezentsko -m znači ‘ja’, 1. lice sg., ono što je u zapadnoeuropskim jezicima zamjenica.
16
Zašto je ta artikulacija zanimljiva? Zanimljiva je upravo zbog konceptualizacije svijeta. Stara

je spoznaja da svaki jezik na izvanjezično »baca vlastitu rešetku, mrežu«. E sad, činjenica je i
to da mi svijet oko sebe ne doživljavamo kroz morfeme. Svijet oko sebe (npr. kuću) ne
doživljavamo kao kuć- + -a, nego kao hrv. kuća, fr. la maison, engl. the house. Tako
izvanjezično ojezičujemo. Rešetka konceptualizacije, vidimo, u europskim jezicima može
obuhvaćati određenost ili ju ne obuhvaćati, može obuhvaćati gramatičko lice ili ga ne
obuhvaćati. Ali npr. u jeziku nutka27 postoji riječ, sad bismo rekli leksija, koja glasi
inikwihlminih’isit, a raščlanjuje se ovako (Baker 2001: 25–6):
inikw-ihl-minih-’is-it
vatra/gorjeti-u kući-MNOŽINA-malen-PROŠLOST
Ovisno o uporabi – imeničkoj ili glagolskoj – znači ‘plamičci koji su gorjeli u kući’ (imenica)
ili ‘nekoliko plamičaka tinjalo je u kući’ (glagol). Nutka je o inkorporativan, polisinetički
jezik koji u jednoj sintagmi, leksiji inkorporira pet morfema, ono što su u hrvatskome
rečenični dijelovi subjekt, predikat i priložna oznaka.28 Riječ je dakle o potpuno drugačijoj
konceptualizaciji svijeta – kroz jezik – od one u hrvatskome i njemu bliskim jezicima.
Zaključak. S opće strane vidjeli smo da je artikuliranost, raščlanjivost ljudskoga jezika ono
što ljudski jezik kao semiotički, značenjski sustav razlikuje od drugih sustava, odnosno vidjeli
smo da su artikuliranost i gramatika (sintaksa) – koliko sad znamo29 – ono što ljudski jezik,
dakle čovjeka, najvjerojatnije razlikuje od životinje, unatoč izvještajima o dvostrukoj
27
Nutka je vakašanski jezik. Vakašanski i sališki jezici govore se na krajnjem JZ Kanade (Britanska Kolumbija),
na otoku Vancouveru i susjednome kopnu.
28
Inkorporacija je gramatički proces pri kojemu jedan flektivni oblik riječi objedinjuje dva ili više leksičkih
morfema (obično je riječ o glagolu s njegovim dopunama).
29
Rezultati istraživanja o majmunima i pčelama malo-malo pa budu vijest u medijima. Usto, literatura o
postanku ljudskoga jezika – povezana s antropologijom, arheologijom, genetskim istraživanjima, psihologijom,
kognitivnim znanostima – u zadnje vrijeme postaje nepregledna, što je sve donedavno bilo nezamislivo.
Još g. 1866. pariško je Jezikoslovno društvo u članku 2. svojega statuta izričito kazalo da neće prihvaćati radove
koji se bave postankom jezika ili stvaranjem univerzalnoga jezika, očito potaknuto mnogim onodobnim
diletantskim pokušajima (v. Jespersen 1968 [1922]: 96). Danas pak samo Oxford University Press ima čitav
knjižni niz posvećen upravo temi evolucija jezika, a nije ništa neobično da važne radove o evoluciji jezika pišu
antropolozi, biolozi, kognitivni znanstvenici, evolucijski psiholozi, neuroznanstvenici ili pak matematičari.
17
raščlanjenosti u majmunâ i papigâ.30 S praktične strane artikulacije jezika uvele su nas u ono
čime ćemo se sljedeća dva semestra baviti – neznačenjskim jedinicama koje sudjeluju u
razlikovanju značenjskih, najmanjim značenjskim jedinicama, promjenama do kojih u
neznačenjskima dolazi na spojevima najmanjih značenjskih, najmanjim izgovorljivim
segmentima (slogovima) i segmentima od kojih je govor sačinjen (glasovima).
30
Neće biti naodmet imati to na umu dok učimo hrvatsku morfologiju i sintaksu.
18
MORFONOLOGIJA I
Rezultat prve artikulacije jezika jesu morfemi (v. predavanje 01). Morfem je (~ grč. µορφή,
morph ‘oblik’ + -em, engl. morpheme) najmanja jezična jedinica koja ima i oblik i značenje,
i izraz i sadržaj. Oblik, izraz morfema jest morf (engl. morph). Mjesto na kojemu se morfovi
pri svojem ulančavanju dotiču, dolaze u kontakt, jest morfska granica, ili spoj, ili šav, ili
junktura (engl. juncture, morph/eme/ boundary). U hrvatskome govorimo o ovim granicama
među morfovima:1 1) između dvaju prefikasa (P+P), npr. pre-poručiti, ne-iz-poručen, iz-pri-
po-vijedati; 2) između prefiksa i korijena (P+R; R = lat. radix), npr. za-ruke, na-ručiti, na-uk,
na-učiti; 3) između dviju osnova ili dvaju korijena (R+R, unutar njih može biti spojnik ili
interfiks, u hrv. najčešće -o-), npr. ljev-o-ruk, ruk-o-met, vjer-o-nauk, stran-putica; 4) između
korijena i sufiksa (R+S), npr. ruč-ica (ruk-ic-a), naruč-iti (na-ruk-i-ti), zaruč-en (za-ruk-je-n-
ø), uč-iti (uk-i-ti), uč-enost (uk-je-n-ost-ø); 5) između dvaju sufikasa, odnosno između osnove
i gramatičkoga sufiksa (S+S), npr. naruč-i-m, stran-č-ic-a (stran-k-ic-a), putnic-i (putnik-i),
nauk-a, nauči-ti, nauči-m. Njima još valja dodati 6) granicu među riječima, koja se unutar
sebe može opet podijeliti na granicu između naglasnice i nenaglasnice (klitike) i granicu
između dviju naglasnica. Morfski ustroj (struktura) promjenljivih višemorfskih riječi u
hrvatskome može se stoga prikazati ovako, pomoću morfskih utora (engl. slot):
P0,1, 2… R interfiks R S0,1, 2… SGR. oblik riječi
ø ø ø uk ø ø *uk
ne ø ø uk ø ø neuk
ne ø ø uk ost ø neukost
ø ø ø uk i ti učiti
ø ø ø uk i m učim
na ø ø uk i ti naučiti
na ø ø uk ø a nauka
na ø ø uk nik ø naučnik
na ø ø uk je+n ø naučen
na ø ø uk je+n+ost ø naučenost
ne+na ø ø uk je+n+ost ju nenaučenošću
ø věr o uk i+telj ø vjeroučitelj
ø věr o uk i+telj+ic a vjeroučiteljica
ø věr o uk i+telj+stv o vjeroučiteljstvo
1
U morfonologiji govorit ćemo o morfovima, ne o morfemima, kako je u nas manje-više uobičajeno. Morfem je
jedinica, »ideja«, a morf je – kao ostvaraj – taj koji se mijenja.
1
ø věr o (na)uk ø ø vjeronauk

ø stran ø put ic a stranputica
iz ø ø gub i ti izgubiti
ø dan ø gub i ti dangubiti
iz+pri+po ø ø věd a ti ispripovijedati
Granice među morfovima nemaju posve isti karakter. Univerzalno je u jezicima tako da su
granice između prefiksa i korijena te između dvaju korijena sklonije aglutinaciji
(naljepljivanju), granica pak između korijena i sufiksa fuziji (stapanju) glasova. Krajevi riječi
lakše podnose fonetsku redukciju negoli počeci, koji su skloniji su tomu da se na njima morfske
granice očuvaju, što se odražava i u različitoj naravi različitih morfskih granica.
Postoje, naravno, i jednomorfske riječi, tako neki veznici (npr. a, ali, ili), čestice (npr. da, ne),
neki brojevi (npr. pet, šest), neki prijedlozi (npr. na, o, po), neki prilozi (npr. jučer, tik).
Jednomorfske riječi nepromjenljive su, ali nisu sve višemorfske promjenljive, primjerice
izvedeni prilozi (npr. nabrzinu, potrbuške), prijedlozi (npr. uoči, izvan), veznici (npr. iako).
Pritom valja imati na umu i to da je i u oči gramatički morf, gramatem, ali da u prijedlogu
uoči više nije. Konačno, za morfsku analizu načelno vrijedi sinkronija, no nije uvijek lako
odrediti što to sinkronija jest (dan-as?, ot-/a/c-ø?, po-četi?, na-četi?).
Morfonologija ili morfofonologija (engl. morphophonology, morphonology, am.
morphophonemics) jest jezikoslovni nauk o promjenama fonova – onda eventualno i fonema
– unutar morfova koje su posljedica dodira morfova, odnosno okoline u kojoj se morf nalazi.
Ili drugačije, morfonologija je nauk o morfonološkim alternacijama. Morfonološka
alternacija, ili smjena, ili promjena jest alternacija fonskoga sastava alomorfova, morfova
koji su ostvaraj istoga morfema. Promjena može biti kvalitativna (promjena fona unutar
morfa) i kvantitativna (promjena dužine morfa), a može i oboje. Međunarodno se za
alternacije ili glasovne promjene unutar morfova rabi još i termin alomorfija.2
Alomorfi (~ grč. λλος, állos ‘drugi’ + µορφή, morph ‘oblik’, engl. allomorph) ili morfske
alternante, inačice jesu međusobno supostavljene izrazne inačice istoga morfema. Budući da
su morfemi i fonemi jedinice, ideje, predodžbe, u njihovu zapisu uzimaju se onaj morf i onaj
fon koji najmanje ovise o okolini, okružju, kontekstu, a univerzalno najneutralnija okolina,
ona koja izaziva najmanje alomorfije, jest a…a. Tako između više alomorfova i alofona
2
Termin alomorfija rabi se uglavnom u morfologiji, gdje ima nešto šire značenje (v. o tome npr. Marković 2012:
39–41). U optjecaju je i termin sandhi-promjena, pričem onda interni sandhi obuhvaća promjene unutar riječi,
a eskterni sandhi promjene na spojevima riječî. Sandhi-promjene zapravo su tek jedna vrsta morfonološke
alternacije, isprva u značenju promjena na spojevima riječî, dakle »eksterni sandhi«. Termin dolazi od skt. sam-
dhi ‘sa-staviti, s-veza, s-poj’, dakle već u terminu samu imamo takvu promjenu, mdh → ndh.
2
odabrani morf i fon zovu se dubinskom ili temeljnom postavom ili dubinskim ili temeljnim
prikazom (engl. underlying representation). Kadšto se može dogoditi – i u tome nema ništa
sporno – da se dubinska postava ne podudara ni s jednom površinskom. Tako će u ovoj skripti
biti s bilježenjem hrvatskoga jata, koji ćemo dubinski prikazati kao ě (v. o tome komentar
dalje, a u gornjoj tablici korijenski morf vjer(a) bilježimo kao věr), ali i s daleko manje
spornim slučajevima, kao što je to primjerice komparativni sufiks -j-, kojega nema ni u jednoj
površinskoj postavi, ali razumno ga je pretpostaviti u dubinskoj:
/jak/j/i/ [j čī] 〈jači〉3
/žut/j/i/ [ž ćī]
〈žući〉
/brz/j/i/ [b žī] 〈brži〉
/lud/j/i/ [l ī]
〈luđi〉
/glup/j/i/ [gl pĺī] 〈gluplji〉
Razlika dubinske i površinskih postava – koja se još zove i apstraktnost prikaza – pitanje je
mjere, o kojemu različite teorije misle različito. Morfeme i foneme bilježimo dakle
dubinskom postavom, tako smo ih zapisali i u gornjoj tablici i primjerima, u kosim
zagradama.4 Dubinska postava naših primjera korijenskih, leksičkih morfema bili bi dakle
/uk/, /věr/, /strān/ i sl. Ponavljamo, morfemi su predodžbe, upravo prikaz naših predodžaba, i
kao takvi lišeni svake stvarnosti i potpuno neosjetljivi na dodir. Ono što se dodiruje, ono što
dolazi u kontakt s drugom stvarnom činjenicom i biva podvrgnuto njezinu utjecaju, jesu
morfovi, ostvaraji morfema, njihove površinske postave ili površinski prikazi (engl. surface
representation). Pri tom dodiru – kako to u stvarnosti sa stvarnim činjenicama biva – morfovi
su, odnosno glasovi, fonovi od kojih su sastavljeni, podvrgnuti fonetskim promjenama.
Posljedica fonetskih promjena jest alomorfija. (Alo)morfe i (alo)fone bilježimo površinskim
postavama, u uglatim zagradama. Neki primjeri alomorfova morfema /uk/, /rūk/ i /strān/ jesu:
[uk] nàuk
[uč] ùčiti
[uč] nàučnīk
[uč] čen (gpt.)
3
U izlomljenim zagradama bilježi se (pravo)pisani oblik riječi.
4
Uzusi su različiti, morfemi se kadšto pišu i u vitičastim ili u dvostrukim kosim zagradama; vitičaste ili
dvostruke kose zagrade pokazuju se potrebnima kad se žele istaknuti razine apstrakcije.
3
[rūk] rúka
[rūk] rúkē (Gsg.)
[rŭk] r komēt, rukòvati se

[rūc] na rúci (Lsg.)

[rŭč] rùčica, r čnī, rùčērda

[rūč] narúčiti, zarúčiti

[rŭ ] nárudžba5
[strān] strána, odstrániti, str n (prid.)

[strān] stránē (Gsg.)

[străn] strànica, str nākā (Gsg.)
[strāń] òdstrānjen
[străń] odstranjívati
[străŋ] str nka
[străm] strànputica
Stupnjevi koje dubinska postava pri svojemu postvaraju u površinsku postavu prolazi,
odnosno fonološka pravila kojima je dubinska postava pri svojemu postvaraju podvrgnuta,
zovu se izvod ili derivacija (engl. derivation). Mogli bismo ju prikazati ovako:
dubinska postava /rūk/a/ /rūk/i/ /rūk/ic/a/
izvod (pravila) – sibilarizacija palatalizacija, kraćenje
površinska postava [rúka] [rúci] [r čica]

5
Tu je zapravo prema č. Mogli bismo pretpostaviti i da je prema k, ali tada bi trebalo proširiti sinkrono pravilo

o palatalizaciji i kazati da do nje dolazi i ispred b u sufiksima -b-a, -b-en-i.
4
TIPOLOGIJA GLASOVNIH PROMJENA
Morfonologija je dakle disciplina koja proučava promjene fonskoga sastava morfova.

Promjene mogu biti uvjetovane dodirom s drugim morfom, naglaskom, uopće kontekstom u
kojemu se pojedini morf našao. Sve takve promjene tradicionalno se zovu glasovnim
promjenama, u anglo-saksonskoj literaturi nerijetko i fonološkim procesima. Glasovne
promjene dadu se tipologizirati, razvrstavati. Dat ćemo stoga njihovu načelnu podjelu, koja bi
trebala vrijedjeti univerzalno u jezicima.6 Uz dvije napomene. Prvo, valja imati na umu da su
pojedini termini koji se i međunarodno rabe »predteoretski«, ali ipak izrazito ukorijenjeni u
pojedine filološke tradicije (pa ih u tom smislu i ne treba mijenjati). Drugo, budući da je riječ
o tipologiji, promjene kojima se tipovi oprimjeruju uopće ne moraju biti standardne; to što je
standard uzeo u svoj korpus, a što nije, sasvim je druga priča; mnoge od promjena koje će se
navesti sasvim su normalne u uzusima hrvatskih gradova, ali nisu dio hrvatskoga standarda.
Jačanje ili forticija te slabljenje ili lenicija pomicanja su prema jačemu, odnosno slabijemu glasu.
Termini jačanje i slabljenje počivaju na ne uvijek lako objašnjivoj intuiciji o tome da su pojedini
glasovi »jaki« ili »jači«, a drugi »slabi« ili »slabiji«, premda se neke zakonitosti dadu utvrditi
usporedimo li otvorenost, zvonkost i artikulacijsku napetost glasova (Lass 1984: 178; Spencer 2005:
61). Tradicionalno se tako uzima da su okluzivi jači od frikativa, frikativi od aproksimanata, oralni
glasovi od glotalnih, bezvučni od zvučnih, prednji i stražnji vokali od središnjih. Dakle bog! → bok!
(kajkavsko obezvučivanje finalnoga konsonanta) bilo bi jačanje, forticija, jednako kao što je to bila i
vokalizacija jerova (poluvokala) u povijesti hrvatskoga. Primjer slabljenja jest rotacizam, prijelaz
međuvokalskih frikativa u rofoni glas,7 ili pak potpuna lenicija intervokalnoga frikativa z:
psl. ježe → jere (hrv. jer), ne mozi → hrv. nemoj (usp. pomozi)
dijal. možeš → moreš, kaže → kare
Krajnjim oblikom slabljenja može se smatrati gubljenje ili ispadanje (engl. deletion,
truncation) – najslabiji je onaj glas kojega nema, odnosno koji je [ø].
Ovisno o tome što ispada i gdje, razlikujemo nekoliko vrsta:
6
Literatura: Lass (1984: 169ff), Odden (2008: 226ff), Spencer (2005: 45ff), Katamba (1996: 79ff), Mihaljević
(2002: 13–20), Škarić (1991: 339–361), Trask (1992; 1996), Simeon (1969), Ivšić (1970: 17ff).
7
Rofoni ili rotični glasovi jesu sve vrste glasa [r] koje se u jezicima javljaju; termin dolazi od grčkoga slova – ro.
5
Afereza je ispadanje glas(ov)a s početka riječi:
hrv. znaš šta → naššta, pšenica → šenica, hoću → oću, hajde → ajde,8 onako → nako,
elektrika → lektrika, imitacija → mitacija, operacija → peracija
Sinkopa je ispadanje glas(ov)a – obično vokala, ali i konsonanata – iz sredine riječi:
hrv. valjada → valjda, držite → dršte, četiri → četri,9 koliko → kolko, veliki → velki,
dvadeset → dvaeset → dvajs(t), bogme → bome, orijent → orjent, dijeta → djeta, pacijent → pacjent
štok. tisuću → tiśću, osjećam → ośćam, Posušje → Poššje, Isusa → Issa,
nećeš → neš, šta ćeš → štaš, što se tiče → štiče, meni se čini → meščini, nikakvih → niki(h)10
zgb. nekakav → neakav, nevjerojatno → nerojatno, nemam → neam, dragi gledatelji → drai gleatelji11
Apokopa je ispadanje glas(ov)a s kraja riječi:
hrv. tako → tak, onako → onak, odmah → odma, raditi → radit, gledati → gledat
reg. sad → sa, gledat → gleda (ne mogu gleda od umora)
Redukcija konsonantskih skupova često se uzima kao zasebna promjena:
reg. pčela → čela, tvrdi → trdi, vlas → las, gdi → di, tko → ko, svrbiti → srbiti
Haplologija je ispadanje jednoga od dvaju istih slogova u slijedu (najčešće, premda slogovi i
ne moraju biti isti niti baš mora biti riječ o slogovima):
hrv. zakononoša → zakonoša, tankokosa → tankosa, trbuhobolja → trbobolja, kukuruz → kuruz(a)

inter. morfofonologija → morfonologija, mineralologija → mineralogija, tragikokomedija → tragikomedija
engl. Anglaland ‘zemlja Anglâ’ → England (Crowley – Bowern 2010: 29)
Premda i sama dobar kandidat za promjenu, riječ haplologija nije joj podvrgnuta (*haplogija),
što nije neobično jer haplologija je univerzalno vrlo neredovita (Stemberger 1981).
8
I kod govornika onih govorâ koji imaju [h].
9
N. B. četrdeset je »normalno«, a četri je »nepismeno«. Ispadanje neneglašenih zatvorenih vokala (npr. i, u)
univerzalno je vrlo često.
10
Tako npr. Vlatko Marković. U pojedinim primjerima imamo i kontrakciju, što je opći termin za stezanje
riječi ili skupine riječi nakon gubljenja dijela njezina materijala (kao npr. ne imam → nemam, tvojega → tvoga).
11
Mislav Bago i Nikolina Pišek ne govore nego tako.
6
Za naglasak u suvremenome hrvatskome važno je i tzv. naknadno, kompenzacijsko duljenje,

pojava poznata u mnogim jezicima – kad jedan glas ispadne, susjedni se glas (obično vokal)
nerijetko produlji, npr. pošto su slabi jerovi u povijesti hrvatskoga ispali, produljen je vokal
ispred njih; zato danas u paradigmi imamo b g ~ b ga (ne b g ~ b ga), kòlac ~ kólca.12

Dodavanje ili umetanje glasova rjeđe je od gubljenja, kadšto se skupno zove epenteza.
Nekoliko je utvrđenih – u jezicima svijeta koliko-toliko čestih – vrsta:
Proteza je dodavanje glasa na početku riječi:
hrv. rvati → hrvati, rđa → hrđa, rzati → hrzati

jagnje (usp. lat. agnus), jabuka (usp. njem. Apfel), vidra (usp. lit. údra)
dijal. vuglec, vura, vuho, oko → joko, at → hat
Ivan → Jiva, Andrija → Jandra, Elizabeta → Jalža
rom. šp. España, fr. Espagne
šp. estudiante, fr. étudiant (usp. lat. studium), fr. espace, esprit (usp. lat. spatium, spiritus)
Ekskrescencija je umetanje konsonanta između drugih dvaju ili jednostavno njegovo dodavanje:13
hrv. gluplji, groblje, omamljen, uzglavlje, zašarafljen

razg. identičan → indentičan, bacil → bakcil, daklem, zbiljam
dijal. bez → brez, bezobrazan → brezobrazan, zdrak (~ zrak), ždral (standardno, sic! umetnuto)
dalm. s nama → s naman, ljudima → ljudiman
Anaptiksa je umetanje vokala između dvaju konsonanata:
psl. větrъ, ognъ → hrv. vjetar, oganj

hrv. objekat, fakat, bosanski
Drugim riječima, hrvatsko sekundarno a (»nepostojano«) anaptiktičko je. Takvi vokali

internacionalno se još zovu i parazitskima ili skt. terminom svarabhakti.
Svojevrsni parazitski vokali jesu i ono što u hrvatskome zovemo navescima (sad ~ sada,
dobrog ~ dobroga, dobrom ~ dobrome, mojem ~ mojemu).
12
Na drugome primjeru pokazuje se i veoma jako hrvatsko naglasno pravilo – u skupini VSC (vokal-sonant-
konsonant) V je uvijek u hrvatskome dug. O slogovnome objašnjenju v. o tome i u Jelaska (2004: 198).
13
Terminologija nije posve ustaljena – kadšto se epenteza smatra nadređenom ekskrescenciji, kadšto se s njome
izjednačuje, u anglo-saksonskoj literaturi ekskrescencija je dodavanje konsonanta na kraju riječi (npr. engl. no ‘ne’ →
nope), odnosno isto što i paragoga. U hrv. se za umetanje l između labijala i j tradicionalno rabi termin epenteza.
7
Metateza ili premetanje glasova nije osobito česta ni sustavna u jezicima svijeta:14
psl. korva → krava, gord → grad, berg → brěg, vorna → vrana, galva → glava, melka → mlijeko
hrv. sve (usp. stsl. vse), tko (usp. stsl. kъto), žlica (usp. stsl. lьžica), gomila (usp. stsl. mogyla),15
koromač (← komorač), Zabreg (← Zagreb), barjak (usp. tur. bayrak),
kaplar (← tal. caporale), puška (← njem. Büchse)
čak. zajik (← jazik ← językъ)
šp. milagro (*miraglo, usp. lat. miraculum), cocodrilo (usp. lat. crocodilus)
Metatezom jt jd → tj dj postali su i današnji oblici izvedenica glagola ići (P = prefiks):16
inf. P-i-ø-ti → P-jti → P-tji → P-ći npr. doći, naći, poći, zaći…
pz. P-id-e-m → P-jdem → P-djem → P-đem npr. dođem, nađem, pođem, zađem…
Samo u pz. idem nemamo takav razvoj (standard nije prihvatio iđem).
Fuzija ili stapanje (kadšto i koalescencija) takva je promjena pri kojoj dobiveni glas
zadržava neka glasovna svojstva obaju polaznih:17
hrv. hrvatski → hrvacki, gradski → gracki

jedanaest → jedanajst → razg. jedanes, četrnaestica → četrnajstica → četrnestica
rekao → reko, pisao → piso, kao → ko, orao → oro
Dobar dio suvremenih hrvatskih jotacija jesu fuzije, npr. kj → č u jak ~ jači (v. predavanje 03).
Fisija ili cijepanje glasova česta je promjena u jezicima svijeta. Tako se npr. u povijesti
hrvatskoga jedinstveni glas jat rascijepio na i ili j i e. U starijim gramatikama spominje se
također promjena koju suvremene hrvatske gramatike izbjegavaju spomenuti, a kojom se
dobro objašnjava promjena u riječima s »problematičnim« sufiksom -stvo, pa bi se npr. riječ
pjesništvo (← pjesnik + -stvo) analizirala otprilike ovako:
14
Slavenski jezici imaju u svojoj povijesti neobično sustavnu i pravilnu metatezu likvida i vokala.
15
U arheologiji je mogila i danas termin.
16
V. i napomene uz Promjene u glagola I. i II. vrste (predavanje 03).
17
U povijesti slavenskih jezika npr. monoftongizacija diftonga (psl. *kaina → cěna), postanak nazalnih vokala
(psl. *penti → pętь).
8
1) pjesniktvo ispadanje s iz skupa kstv

2) pjesničtvo palatalizacija k → č18
3) pjesnitštvo cijepanje afrikate č na tš
4) pjesništvo ispadanje t is skupa tštv
Isti razvoj povijesno imamo u č-to → š-to (usp. gore metatezu kto → tko) ili čtiti → štiti
‘štovati, poštovati; čitati’ (usp. štivo, štilac, pošten, dakle u poštovani štioče to imamo dvaput).
Asimilacija ili jednačenje te disimilacija ili razjednačivanje česte su promjene – jedan se
glas mijenja pod utjecajem drugoga, postaje mu ili više sličan ili manje sličan.
Mogu biti unatražne ili regresivne (pogođeni je glas ispred uvjetujućega) i unaprijedne ili
progresivne (uvjetujući je glas ispred pogođenoga).
Asimilacija se može se odvijati pod utjecajem gotovo svih segmentalnih obilježja, načina i
mjesta artikulacije glasova. U hrv. npr. imamo jednačenje po zvučnosti (način artikulacije):
gladka → [glatka], izkopati → [iskopati]
a jednačenje prema mjestu artikulacije (tvorbe) jest npr. jednačenje nazala prema bilabijalu,
labio-dentalu ili velaru:
hinba → [himba], invalid → [iµvalid], banka → [ba ka]
Takve su promjene načelno i suvremene hrvatske palatalizacija i sibilarizacija. Sve one

regresivne su. Progresivne asimilacije u jezicima svijeta rjeđe su. Takav je u hrv. prijeglas,
smjena stražnjega i prednjega vokala ovisno o tome je li ispred njega nepalatal ili palatal:
selo ~ polje, selom ~ poljem, rogovi ~ noževi
U engleskome progresivno je npr. jednačenje po zvučnosti:
engl. cat-s [-s], dog-s [-z], bell-s [-z]
kao što danas imamo u hrv. mozak ~ mozga (*moska), s time da je tu riječ o iskonskome zg
(psl. mozgъ), odnosno »problem« nije u genitivu, nego u nominativu (mozag → mozak).
Jednačenje se ne mora provoditi samo među kontaktnim glasovima, na blizinu, nego do njega
može doći i među distaktnim glasovima, na daljinu, usp. hrv. stand., razg. ili dijal.:
18
U tzv. korijenskome pravopisu tako se i pisalo (naravno, nije se tako izgovaralo).
9
apoteka → apateka, potkošulja → potkušulja, blagovaona → blagavaona, kalodont → kaladont,

čizma → čižma, šezdeset → šeždeset,19 osušiti → ošušiti, stolnjak → stoljnjak, cušpajz →
čušpajz (usp. njem. zu Speise [cu špajzə])
Sustavno jednačenje vokala na daljinu zove se još i metafonija, pričem se onda još razlikuju umlaut
(regresivno) i vokalska harmonija (progresivno), premda se ti termini nerijetko izjednačuju.
Disimilacija također može biti neposredna i daljinska:
psl. pletti → plesti, vedti → vesti20

hrv. padežem → padežom, jarbol (usp. lat. arbor), razg. sumnjati → sumljati, stiropor → stiropol
kajk. mnogo → vnogo21
Rekosmo, glasovne promjene u hrvatskome uglavnom su regresivne. Progresivne su promjene

u hrvatskome »treća« palatalizacija (a),22 prijeglas o//e, odnosno uvjetovanost vokala u
sufiksu nepalatalnošću ili palatalnošću prethodnoga konsonanta (b), promjene u pojedinim
leksemima, poput jednačenja po zvučnosti (c) ili nestandardno i/ili dijakronijski, npr. zvučno
v iza bezvučnih h i p prelazi u bezvučno f (d):
a) reći (rek-ø-ti) ~ ricati (ric-a-ti), trgnuti (trg-nu-ti) ~ trzati (trz-a-ti)

b) bratom ~ mačem, bratov ~ kraljev
c) mozak ~ mozga (*moska), drozak ~ drozga/droska ‘drozd (vrsta ptice pjevice)’
d) hvala → hfala → øfala, upvati → upfati → uffati → ufati
Glasovne promjene mogu se nadalje promatrati i prema svojoj uvjetovanosti, odnosno

kontekstima u kojima se pojavljuju. Promjene mogu biti neuvjetovane, djelatne pri svakom
ostvaraju pojedinog glasa, bilo na razini jezične zajednice bilo u govoru pojedinca (takva je
promjena npr. artikulacijsko izjednačavajne hrvatskih [č] i [ć]), i mogu biti uvjetovane dodirom s
glasovima drugih morfova, naglaskom, uopće okolinom u kojoj se pojedini glas našao.
Uvjetovane glasovne promjene mogu biti uvjetovane na dva načina. Do nekih glasovnih promjena
dolazi naime sustavno i redovito na svim granicama morfova, uključujući granice među riječima.
19
Tako npr. Damir Kajin i Slavko Linić.
20
Takav opis ne bi ni za suvremeni hrvatski bio loš (to je najbolji način da se objasniti I. glagolska vrsta).
21
Puno potvrda u starim tekstovima. Usp. srp. razg. mnogo → mlogo, ili znanu pjesmicu Kad mlidijah umreti.
22
Dijakronijski, premda bi se sinkronijski dala opisati i regresivno (v. predavanje 03).
10
Za takve možemo kazati da su fonološki ili upravo fonetski uvjetovane te da su »žive«. Takva su u
hrv. npr. jednačenja po zvučnosti. Druge glasovne promjene odvijaju se međutim samo u točno
određenim morfološkim kontekstima (tom i tom padežu tog i tog roda, tom i tom vremenu tog i
tog lica i sl.) i zapravo su odjek »nekad živih« fonetskih promjena, koje u jeziku opstaju snagom
leksika ili analogije. Za takve možemo kazati da su morfološki uvjetovane. Takva je u hrv. npr.
palatalizacija. Da ne bi sve bilo jednostavno, ni tu kadšto nije lako odrezati – što je fonološki, a što
morfološki uvjetovano. Odnosno, kad nešto i jest fonetski uvjetovano, nerijetko je u jeziku –
primjerice hrvatskome – doista moguće pobrojiti kontekste u kojima do takve promjene dolazi.23
I. Fonološke/fonetske glasovne promjene uvjetovane su fonetskim obilježjima glasova
(fonova) koji dolaze u dodir, njihovim istim, sličnim, različitim artikulacijskim obilježjima,
prisutnošću ili odsutnošću kojeg obilježja. U hrvatskome takve bi bile ove:
1) jednačenje konsonanata po zvučnosti
2) jednačenje konsonanata po mjestu tvorbe
3) ispadanje konsonanata
4) umetanje j
5) umetanje a
6) vokalizacija l
7) prijeglas
8) smjena ě//e
Promjene 1–4 (eventualno 5) – koje su jedine u pravome smislu »žive« – prelaze granicu
pravopisne riječi, a njihovo (ne)bilježenje sankcionira ortografska/pravopisna norma (jedanput
~ stambeni, s bratom ~ zbogom, vidjet ću ~ *vidjeću). Promjene 5–8 ne prelaze granicu riječi i
uvelike ovise o morfološkome kontekstu, pravopisna norma o njima nema što kazati.
II. Morfološke glasovne promjene uvjetovane su posve određenim morfološkim (obličnim i
tvorbenim) okružjima u kojima se glas u morfu nađe. Nerijetko i one imaju – barem
dijakronijsko – fonetsko objašnjenje. U hrvatskome takve bi bile ove (v. predavanje 03):24
1) palatalizacija
2) sibilarizacija ili druga palatalizacija
3) druga sibilarizacija ili treća palatalizacija
4) jotacija
23
To što hrv. gramatike ne drže mnogo do toga, odnosno ne trude se osobito da sustavno popišu sve kontekste u
kojima do pojedine promjene dolazi, problem je gramatika, a ne glasovnih promjena.
24
Do (6) i (7) dolazi unutar korijenskoga morfa, odnosno nisu promjene na morfskoj granici, ali su morfološki
uvjetovane promjene. Promjena unutar korijena u (4) fonetski je uvjetovana.
11
5) promjene u I. i II. glagolskoj vrsti

6) prijevoj
7) naglasne promjene
8) internacionalni sloj promjena
Do promjena 6 i 7 dolazi unutar korijenskoga morfa, odnosno to nisu promjene na morfskoj
granici, ali su morfološki uvjetovane. U 7 spada i većina promjena koje se u gramatikama opisuju
kao »alternacije ije//je« (v. predavanje 03). Promjena unutar korijena u (4) fonetski je uvjetovana.
Rezultat glasovnih promjena i njihova uvjetovanost. Fon koji je rezultat glasovnih
promjena može biti takav da ga govornici doživljavaju kao nov fonem, odnosno kao
realizaciju drugoga fonema, ili takav da ga govornici – ako su ga uopće svjesni – doživljavaju
tek kao kontekstualno uvjetovan ostvaraj istoga fonema. Je li u pojedinome slučaju riječ o
prvome ili drugome, nije uvijek lako kazati. Npr. nitko se neće zabuniti i kazati Vjd. junake
(umj. junače), ali zabunit će se npr. pri bilježenju jednačenja po zvučnosti i napisati
predprostor (što je u arhitekturi osobita česta »pogreška«, nacrti su puni predprostorâ).25 To
znači da u jednačenju po zvučnosti postoji sjećanje, ili dojam, ili pojam o polaznome fonemu
(ovdje /d/), iako govornici ne izgovaraju nikako drugačije nego pretprostor. Koliko je taj
pojam u kojega govornika jako prisutan, opet je pitanje koje nema jednoznačan odgovor i
zahtijeva ozbiljna psiholingvistička istraživanja.26 Ono što se univerzalno može kazati, jest da
načelno i univerzalno fonološki uvjetovane promjene češće kao razultat imaju alofone istih
fonema, a da morfološki uvjetovane češće kao rezultat imaju ostvaraj drugog fonema.
Uzroci glasovnih promjena. Zašto do glasovnih promjena uopće dolazi? Na to pitanje uopće
nije lako odgovoriti, obično je riječ o spletu mnogih utjecaja. Evo nekih mogućih:27
– Težnja za lakšim izgovorom. Naravno, što je teže, a što lakše, nije uvijek lako reći, ali može
se kazati da u fonetici vrijedi načelo da izvogorni napor ide do razine komunikacijske
isplatljivosti, tj. do onoliko koliko je potrebno za razgovijetnost.
– Utjecaj jednih glasova na druge i strukture sloga općenito. Opće je pravilo da vokali, kao
nositelji slogova, više utječu na nevokale nego što je obratno. Na početku sloga jači je glas koji
je drugi po redu, a na kraju sloga onaj koji je bliže jezgri (usp. gdi → di, radost → rados).
25
S druge strane svi govornici hrvatskoga jednačenje po zvučnosti u govoru provode posve nesvjesno (oko toga
se ne treba truditi, to je jednostavno tako), na svim granicama – s bratom je [zbratom].
26
U hrvatskome je pitanje o fonemskosti rezultata promjene važno i zbog praktične stvari kao što je pravopis –
načelno bilježimo one promjene za koje smatramo da rezultiraju promjenom fonema. Hrvatski pravopis čak i
propisuje da se piše natprosječan, ali iznadprosječan; izgovorno to je isto.
27
V. Mihaljević (2002: 24ff), Škarić (1991: 339ff), Lass (1984: 315ff), Odden (2008: 250ff).
12
– Naglasak. Naglasak je najvjerojatnije bio uzrok indoeuropskoga prijevoja, koji imamo i u

suvremenim ie. jezicima (v. predavanje 03). U francuskome je pak apokopirano sve što se
nalazilo iza naglašenoga sloga (pa je zato u francuskome redovito naglašen zadnji slog).
– Fonemski sastav, odnosno popunjavanje praznina u njemu, da bi on postao simetričan,
integriran. Stoga ne čude problemi s hrvatskim odrazom jata – ako je onako kako tvrdi
Brozović (1991), onda je to jedini hrv. diftong, ili barem jedini vokal koji može biti samo dug.
– Ekonomičnost, odnosno težnja da se sa što manje fonema postigne što više. Budući da je
njihova razlikovna uloga minimalna, a čestotnost izrazito mala (o čestotnosti hrv. fonova v.
predavanje 04a), ne čudi da se gubi razlika hrvatskih parova č ~ ć, ~ .
– Način kako djeca usvajaju jezik – nikad nije potpuna preslika govora starijih.
– Utjecaj drugih jezika i njihova izgovora, utjecaj prestižnih govora unutar jednoga jezika.
Npr. hrvatski standard poznaje epentezu l zato što ju ima štokavski. Kajkavski nema
epentezu; da je standard nastao na temelju kajkavskoga, ni u standardu je ne bi bilo.
– Analogija, koja je i inače u jeziku izrazito utjecajna, usp. hrv. dijal. ili razg. orah ~ orasi →
oras, nuždan ~ nužna → nužan, baktati ~ bakćem → bakćati, metati ~ mećem → mećati i sl.
Formulacija glasovnih promjena. Uvriježeno je glasovne promjene bilježiti posebnom
notacijom, koja kazuje što se mijenja (pogođeni glas, A), u što se mijenja (odraz, B), zbog
čega se mijenja (uvjetujući glas, C), u kojoj okolini ( / ), progresivno ili regresivno ( __ ):
A → B / __ C
Prema tomu jedna od hrv. palatalizacija (k → č ispred e, npr. u Vjd. junače) bilježila bi se:
k → č / __ e
a jedan primjer druge hrv. sibilarizacije (k → c između i i a, npr. u ricati) ovako:
k → c / i __ a
Granicu riječi označit ćemo sa # (ljestve), granicu morfema znakom +, granicu sloga znakom $,
segmenti koji ne utječu na promjenu zatvaraju se obično u oble zagrade. Više segmenata koji
promjenu uvjetuju ili su joj podvrgnuti mogu se ograditi vitičastim zagradama, npr. u hrv. drugoj
sibilarizaciji (reći ~ ricati, stegnuti ~ stezati, teći ~ tjecati, puknuti ~ pucati, trgnuti ~ trzati):
{k, g, h} → {c, z, s} / {i, e, ě, u, } __ a
13
Zaključno. Morfovi se ulančavaju u veće jedinice. Budući da su fizički entiteti, u njima zbog
toga dolazi do promjena u njihovu fonskome – pa i fonemskome – sastavu. Slijedi ponešto
podroban opis svake pojedine glasovne promjene u hrvatskome, opis kakav hrvatskim
gramatikama kronično nedostaje.28 Pritom uvijek valja imati na umu da govorimo o
standardnome hrvatskom. To znači da je primaran sinkronijski (ne povijesni) i eksplicitno
normiran hrvatski (dijalektalni, razgovorni i sl. podaci nisu time manje zanimljivi i
standardu). To također znači da će se načelno opisivati sustavne promjene, one koje zahvaćaju
sav jezični materijal ili barem njegov zamjetan dio. Postoje naime promjene koje su ili
neobjašnjive (u smislu sustavnog objašnjenja) ili se pojavljuju u tek pojedinoj riječi (također
uvelike neobjašnjivo). Evo nekih primjera nesustavnih promjena (1)29 te onoga kako bi prema
sustavnim pravilima i raščlambi (3) »trebalo« biti ili i jest (2):30
1) žućkast31 2) žutkast 3) žut-k-ast-ø

luckast lutkast lud-k-ast-ø
bockati botkati bod-k-a-ti
grickati griskati griz-k-a-ti
lickati liskati liz-k-a-ti
recka reska rez-k-a
malecki ? ?
ovolicki ovolički? ovo-lik-k-i
ovolicni, ovolišni ovolični? ovo-lik-n-i
lišce ličce? lic-c-e?
protimba protivba protiv-b-a
pljosnat plosnat, plošnat ploh-n-at-ø
paljba palba, paoba pal-b-a (usp. molba, seoba)
Konačno, dobra opisa morfonologije nema bez poštena i dosljedna opisa morfologije (gdje
morfska granica jest, a gdje nije). Takav opis morfologije još uvijek čekamo.
28
Morfonologije kao zasebna poglavlja u hrv. gramatikama nema. Ona se obrađuje napola u Fonologiji napola u
Morfologiji; tako se onda Morfologija opterećuje podacima i iznimkama, a sustavan, cjelovit uvid u glasovne
promjene izostaje (što je još očitije ako različita gramatička poglavlja pišu različiti pisci).
29
Najopsežniji njihov popis i opis daje Maretić (1899), nešto ima i u Babića (1986). U nemalu broju njih kao
rezultat se ispred k umjesto t ili s pojavljuje glas c, što upućuje i na neku pravilnost. Usp. i deminutivne glagole
tipa pec-k-a-ti (~ pek-ø-ti), sěc-k-a-ti (~ sěk-ø-ti), tuc-k-a-ti (~ tuk-ø-ti) (v. i Maretić 1899: 378).
30
Ovo »trebalo« nipošto ne valja shvatiti u smislu kakve god normativne preporuke.
31
Skok (1971–1974: s. v. ast) tumači da je prema komparativu, kao crnjkast.
14
Napomena o hrvatskome pravopisu. Hrvatski pravopis (ortografija) od pravopisa I. Broza

(1892) umjereno je fonološki (kroz 19. st. uglavnom je bio morfološki, »korijenski«, što je
restituirano u NDH), što znači da se glasovne promjene bilježe unutar riječi (ne i na spoju
dviju riječi, tzv. eksterni sandhi, dakle zbogom, ali s bratom), a i u bilježenju unutar riječi ima
iznimaka (ne pišemo hrvacki, nego hrvatski, ne stramputica, nego stranputica). Uz opis svake
promjene koje se to može ticati valja stoga spomenuti i bilježi li se ona ortografski ili ne.32
Napomena o bilježenju jata. O tome je li odraz jata – i koji – u suvremenome hrvatskome
fonem ili nije, je li morfonem ili nije, u kroatistici nema sloge. Bez ikakve namjere da se u
tome išta riješi ovdje ćemo taj odraz uglavnom bilježiti sa ě. Ističemo da pri bilježenju
suvremenih hrvatskih primjera to ě nije nikakav praslavenski, dijakronijski fonem, nego je
jednostavno dubinski način bilježenja činjenice suvremenoga hrvatskoga oko koje ne postoji
sloga. Zašto ipak bilježimo jedinstveno, sa ě, ne sa ije, je, ie? – Zato što je opis morfonologije
(glasovnih promjena, fonotaktike, ustroja sloga i sl.) daleko jednostavniji ako pretpostavimo
da je riječ o dubinski jednoj jedinici, kakva god njezina narav bila. U suprotnome vazda
iznova zbog nesavršenosti hrvatske grafije (u tome ona nije ništa drugačija od drugih) treba
napominjati jesu li nizovi slova i-j-e i j-e jat ili ne, što izrazito i nepotrebno opterećuje opis.
Napomena o glagolskim vrstama. U opisu glasovnih promjena rabit ćemo uvriježenu (u
većini gramatika) podjelu hrvatskih glagolskih vrsta i razreda prema infinitivnoj osnovi:33
I. peći (pek-ø-ti) ~ pečem, gristi ~ grizem, plesti ~ pletem, čuti ~ čujem

II. viknuti (vik-nu-ti) ~ viknem, dignuti ~ dignem
III. vidjeti (vid-ě-ti) ~ vidim, bježati ~ bježim
IV. misliti (misl-i-ti) ~ mislim, nositi ~ nosim
V. gledati (gled-a-ti) ~ gledam, plakati ~ plačem
VI. kupovati (kup-ova-ti) ~ kupujem, bičevati ~ bičujem, kazivati ~ kazujem
VII.34 biti ~ jesam/budem, htjeti ~ hoću, ići ~ idem, spati ~ spim
32
Pravopis ima i povratni utjecaj, odnosno govornici nekih promjena nisu ni svjesni samo stoga što te promjene
nisu zapisane, i obratno, pojedine promjene provode se ili ne provode zato što pismo tako sugerira (vizualnost
pisma i pravopisa nerijetko ima takav povratni utjecaj na svijest o jeziku).
33
Takvu podjelu nalazimo u većini hrv. gramatika – u A. V. Tkalčevića (11871; 21873; 31876), T. Maretića
( 1899; 21931; 31963), J. Florschütza (11905; 71943), Barić et al. (11979; 21990; 31995; 41997). U Ivšićevoj
1
Poredbenoj slavenskoj gramatici (1970), Tvorbi Stj. Babića (11986; 21991; 32002), Gramatici J. Silića i I.
Prankovića (2005), u radovima Z. Jelaska nalazimo drugačije, suvremenije i zapravo konzistentnije podjele
hrvatskih glagola, nerijetko utemeljene na prezentskoj osnovi.
34
»Nepravilni« glagoli.
15
JEDNAČENJE KONSONANATA PO ZVUČNOSTI
Alternacije
1) C−ZV → C+ZV / __ C+ZV
glazba (glas/iti/ + -ba), narudžba (naruč/iti/ + -ba), zgaziti (s- + gaziti)
2) C+ZV → C−ZV / __ C−ZV
nepce (neb/o/ + -ce), rasplakati (raz- + plakati), otkad (od- + kad)
Odnosno: Bezvučni konsonant ispred zvučnoga jednači se u zvučni i obratno.35
Ne provodi se u pismu36
i) d + c č ć s š na granici P+R, R+R, R+S: nadčovjek, odcijepiti, odseliti, kadšto, radšta, gradski, sudski, sudstvo,
mladac ~ mlaca/mladca37
ii) prefiksi ispod-, iznad-, prefiksoid četvrt-: ispodprosječan, iznadprosječan, četvrtzavršnica
iii) u prefiksu kad nema gubljenja konsonanta, odnosno kad se konsonant produžuje: nadtrčati [nat rčati]
‘nadmašiti u trčanju’ (~ natrčati ‘naići trčeći’)38
iv) na granici dviju osnova: pingpongaš, ivanićgradski, bogtepitaj, ali: svagdan (ne pišemo svakdan)
v) u nepotpuno prilagođenim riječima stranoga podrijetla: gangster, pitbul, nokdaun, vašingtonski, jurisdikcija
vi) u pojedinim prezimenima i imenima mjesta te u njihovoj sklonidbi: Zubčić, Podpićan, Dabac ~ Dabca
vii) pri ispuštanju slova (bilježi se apostrofom): drž’te lopova
viii) u izvedenicama od kratica: esdepeovac (← SDP)
35
Bezvučni su u hrv. p t k c č ć s š f h, zvučni su b d g z ž.

Bezvučni c f h nemaju fonemskih zvučnih parnjaka – [ ] [ ] [ ] nisu fonemi, nego tek njihovi alofoni, i

ostvaruju se kao položajne inačice ili u stranim imenima, odnosno imenima stranoga podrijetla: otac bi [ota bi], ʒ
Kaladze [kala e], grof bi [gro bi], Afganistan [a ganistan], strah ga je [stra gaje], Vrhbosna [vr bosna].

U starijim gramatikama parnjakom od f smatra se v (grof bi [grovbi], Afganistan [avganistan]), no tada bi ovca,
Ivka moralo u štokavskome biti [ofca], [Ifka], a ipak nije (u kajkavskome jest).
36
S manjim ili većim razlikama u pojedinim pravopisnim priručnicima. Valja podsjetiti da se jednačenje po
zvučnosti događa se na svim morfskim granicama, pa i na granici među riječima (s bratom, kod kuće), ali to
nismo uzeli kao pravopisno relevantno jer se u hrv. ne bilježi nijedno jednačenje među riječima.
37
To vrijedi ako se d bilježi; kod sufiksa -ština (Sloboština) d se ne bilježi.
38
U prefikasa koji završavaju na d, npr. pod-, od-, nad-, pred-.
16
Posljedice na izgovor39
i) d + c č ć s š: geminacija (udvajanje) ili [cs]/[čš] na granici P+R, R+R (nadčovjek [nač ovjek], odseliti [oc eliti],
odšetati [očšetati], [oč etati]), geminacija ili [cs] na granici R+S (mladca [mlac a], gradski [gracski])40
ii) dva ista konsonanta: izgovaranje obaju (nadtrčati [nadtrčati]) ili geminacija (nadtrčati [nat rčati])
Napomene
Sonanti, premda inherentno zvučni, ne uvjetuju jednačenje konsonanata, smisliti je (s-misl-i-ti) u hrvatskome
standardu smisliti, nije zmisliti, kao u kajkavskome, kvaka nije gvaka, klupa nije glupa, tvoj nije dvoj, plav nije
blav, član nije džlan. Standardni leksemi poput zmorac ‘maestral, smorac, vjetar s mora’ izuzetak su.
Ispred ā-ā u Gpl. izvorno zvučni konsonant ostaje zvučni, izvorno bezvučni postaje zvučni:
opaska ~ opazaka (*opasaka), bilješka ~ bilježaka (*bilješaka), pripovijetka ~ pripovijedaka (*pripovijetaka),

tvrtka ~ tvrdaka (ob. tvrtki, *tvrtaka), vrabac ~ vrapca ~ vrabaca (*vrapaca), svizac ~ svisca ~ svizaca (*svisaca)
narudžba ~ narudžaba (*naručaba), svjedodžba ~ svjedodžaba (*svjedočaba), svat ~ svadba ~ svadaba (*svataba)
Analogija očito igra svoje jer u tom položaju bezvučni konsonant inače sasvim naravno dolazi, usp. npr. Gpl.
mačaka, voćaka, tipaka, pataka, smokava, dasaka, krušaka i sl.
39
N. B. Ortoepska norma nije potpuno »normirana«. V. i dalje, napomene uz ispadanje konsonanata.
40
Razlika ima veze s aglutinacijskom, odnosno fuzijskom naravi pojedinih šavova (usp. ovdje str. 1).
17
JEDNAČENJE KONSONANATA PO MJESTU TVORBE
Alternacije
1) {s, z} → {š, ž} / __ {č, ć, , , š, ž, , ń}

iščašiti (iz- + čašiti), ščepati (s- + čepati), obraščić (obraz + -čić), pašče (pas + -če), nošnja (nos/iti/ + -nja),
pažljiv (paz/iti/ + -ljiv)
Odnosno: Dentali s z mijenjaju se ispred palatala u palatale š ž.

Dopuna: Dentali s z mijenjaju se ispred palatala ć ń zapravo u palatale ś ź. Što oni u hrvatskome nisu glasovi

s fonemskim statusom, u morfonologiji je nevažno.
2a) n → m / __ {p, b} 2b) n → ŋ / __ {k, g, h}
čimbenik (čin/iti/ + -benik), himba (hin/iti/ + -ba), stambeni (stan/ovati/ + -beni), banka [baŋka]
Odnosno: Alveolar n mijenja se ispred bilabijala – zapravo labijala (v. dalje Napomene 2) – u bilabijal m.
Dopuna: Alveolarni nazal n mijenja se ispred velara u velarni nazal ŋ.
3) {k, g, h} → {č, ž, š} / __ {č, , ń}

Kadšto se u gramatikama kao jednačenje po mjestu tvorbe tretira i promjena velara g h ispred palatala č u
palatale ž š, usp. roščić (rog + -čić), oraščić (orah + -čić), trbuščić (trbuh + -čić). Promjene poput buha ~ bušljiv,
podsmijeh ~ podsmješljiv, plah ~ plašljiv, strah ~ strašljiv, briga ~ brižljiv, straga ~ stražnji inače nisu osobito
prisutne u hrvatskim gramatikama. Babić (1986: 422ff) spominje i promjenu k, ali za to nema potvrde; potvrda bi
mogla biti tučnjava, eventualno možda siječanj (ako gledamo prema G siječnja).
Ima razloga da se (3) u hrvatskome smatra tipom palatalizacije (o palatalizaciji v. predavanje 03).
Ne provodi se u govoru (1)
i) kad su s z ispred ĺ ń završni glasovi prefiksa, odnosno na šavu P+R: sljubiti, izljubiti, razljutiti, raznjihati
N. B. Na granici dviju riječi promjena se provodi, ali opet ispred ĺ ń ne: niz čelo [niščelo], kroz šake [kroš ake],
ni u džep ni iz džepa [iž epa], iz ćeifa [iśćeifa], ali s njim [sńim], ne [śńim], s ljubavlju.
ii) u skupovima sĺ sń zĺ zń kad je riječ o ě: ozljeda, sljepoća, snjegovi, zakasnjelost, pobjesnjeti41
41
Glagolski sufiks -je-ti (tradicionalna III. gl. vrsta) zapravo je -ě-ti (vidjeti, voljeti, bjesnjeti, opraznjeti), pa bi
Max Rockatansky »trebao biti« Pobjesnjeli, a ne Pobješnjeli, premda je uzus već i pobješnjeli, zakašnjeli i sl.
18
Napomene (1)
Konsonant c ne podliježe promjeni: pronicljiv, pucnjava.

Konsonant z promjeni podliježe, ali ispred -ljiv također počesto ne: pretkazljiv (!pretkažljiv), dokazljiv
(!dokažljiv), gramzljiv (!gramžljiv).
Norma uglavnom dopušta dvojnost ispred sufiksa -ljiv u riječima s korijenom te(g/z)-: istezati ~ istežljiv i
istezljiv, rastezati ~ rastežljiv i rastezljiv (u govoru i pismu nađe se i rastegljiv).
Regionalne promjene koje prelaze granicu riječi i koje se tiču ne provođenja u govoru (i) i (ii) nisu činjenica
hrvatskoga standarda: š njim, ižljubiti, šnjegovi i sl. (regionalno će i u korijenu riječi biti npr. šljez ← sljez).
Ne provodi se u pismu (2)
i) prefiks izvan-, prefiksoidi čukun-, šukun-: izvanbračni, šukunbaba

ii) na granici dviju osnova: stranputica, vodenbuha
iii) ispred sufiksoida -put: jedanput
iv) u izvedenicama od kratica: enbeaovski/enbiejevski (← NBA)
v) u posuđenicama se ovisno o tradiciji i načinu bilježenja u izvornome jeziku provodi ili ne provodi: komfor,
amfora, invalid, bombon (ali: konformizam, konvoj, rinfuza, maskenbal)
Napomene (2)
Promjena se provodi i preko granice riječi, npr. on bi [ombi].
Škarić (2009: 109) pravilu dodaje i promjenu n → m, npr. u jedan mu, što bismo mogli imati i u kakvoj izvedenici
s prefiksima poput izvan-, pan- (npr. izvanmaternični, panmakedonski), tek što bi tu bila riječ o aglutinacijskoj
granici P+R. Što se zapravo na kontaktu n+m događa, nije lako kazati, naime nije baš sigurno da nm u Mijanmar
(Burma) i njutnmetar, gdje je granica R+R ili slična njoj, izgovaramo sa [m] ili [m ].
Kako se iz primjera poput komfor vidi, dental/alveolar n podliježe promjeni i ispred labio-dentala v f, ali naše
gramatike imune su na tu činjenicu (sporedno je je li to zbog toga što takva spoja unutar domaćih riječi nema;
ima ga na spoju riječi, dakle u eksternome sandhiju, i u posuđenicama). Pritom nastaje labio-dentalni nazal [ ],
alofon fonema /m/, kao u tramvaj, amfora, invalid, infarkt, on vas (v. o tome i predavanje 04b).
Ispred ā-ā u Gpl. izvorno n postaje m: hiniti ~ himba ~ himaba (*hinaba, ob. himbi, himba).
19
ISPADANJE KONSONANATA
Alternacije
1) C1C1 → C1
bezzvučan → bezvučan, preddvorje → predvorje, russki → ruski, ražžalostiti (raz+žalostiti) → ražalostiti
Odnosno: U konsonantskome skupu dvaju istih konsonanata jedan ispada. Zapravo je riječ o degeminaciji.
2)42 {t, d} → ø / __ {c, č, ć, , , št}

otac ~ oca, sudac ~ suca, napitak ~ napici, očevidac ~ očevici, burad ~ buradžija, sloboda ~ sloboština
Dopuna: Konsonanti t d ispred s š na granicama P+R i R+R stapaju se sa s š u (geminirane) afrikate c č (npr.
podstanar [poc( )tanar] ili [pocstanar], kadšto [kač( )to] ili [kačšto]), a na granici R+S stapaju se sa s (npr.
hrvatski [hrvacki] ili [hrvacski]), a ispadaju ispred š (npr. Hrvat+ština [hrvaština], slobod+ština [sloboština]).
3) {st, št, zd, žd} → {s, š, z, ž} / __ C43
gostiti ~ gozba, koristan ~ korisna, zalistak ~ zaliska, godište ~ godišnji, nužda ~ nužnost, rastao ~ rasla
Kad su s z završni konsonanti prefiksa, dakle kad nemamo skupove st zd, nego kontakt s+t z+d, do promjene ne
dolazi: stlačiti, istkati (iz-tkati), bezdlačnost.
4) Kao posebno pravilo mogu se izdvojiti česta ispadanja do kojih dolazi na kontaktu korijena i sufikasa -ski, -stvo,
-ština, koja imaju mnoge posljedice. U gramatikama su kojekako opisana. Najbolje je pretpostaviti da pri pojedinim
kontaktima s š iz sufiksa prvo ispada, potom dolazi do drugih promjena, npr. palatalizacije koju uvjetuju k t.
Ako korijen ima s z š ž, konsonanti s š iz sufiksa ispadaju jer imamo kontakt dvaju istih (prema pravilu 1): Rus ~
ruski, Englez ~ engleski ~ engleština, muž ~ muški, lupež ~ lupeški ~ lupeštvo.
Konsonanti k g h c (nerijetko i z) palataliziraju se ispred k t pošto je s š iz sufiksa ispalo: Krk ~ krčki, radnik ~
radnički, iseljenik ~ iseljeništvo, drug ~ društvo, Požega ~ Požeština (← Požeg-tina), Chicago ~ čikaški,44 siromah
~ siromaški ~ siromaštvo, Rac ~ rački. Primjeri za z: kolovoz ~ kolovoški, Pariz ~ pariški, ali: Englez ~ engleski.
42
Poznato pravilo – i vječiti pravopisni problem – o kontaktu dentala i afrikate.
43
Osim ako je C sonant j ĺ r v, npr. popustljiv, prištljiv, pastrva, nozdrva, pastva; j jotira, npr. lišće, grožđe.
44
Posuđenice uvijek pokazuju koliko je promjena živa. Ova pokazuje da jest i da pri eksplikaciji ne treba
potezati povijest jezika i činjenicu da je -ski nekad bilo -ьsky. Praslaveni nisu ništa znali o Chicagu.
20
Ako korijen ima č, konsonanti s š iz sufiksa ispadaju: Poreč ~ porečki ~ Poreština (← Poreč-tina).
Ako korijen ima ć, sufiks se vlada različito: Gospić ~ gospićki, ali: kuća ~ pokućstvo.
Poseban je »problem« pojava nemotiviranoga š u sufiksu, npr. iza vokala: NDH ~ endehaški, Bordeaux ~ bordoški.
5) Rijetka pojava je i redukcija skupova tvĺ dvĺ → tĺ dĺ (Neretva ~ Neretljanin, Budva ~ Budljanin).45
Koliko je u morfonologiji važan kontekst, pokazuju npr. zabrtvljen, ukotvljen – u gl. prid. trp. redukcije nema.
Ne provodi se u pismu, a u izgovoru uglavnom udvaja, geminira na granici P+R:

i) prefiksi izvan-, nad-, nuz-, od-, pred-, pod-, unutar-, uz-: izvannastavni, nadtrčati, odtugovati, nuzzarada
ii) prefiksi i prefiksoidi post-, sub-, hiper-, inter-, trans- i sl. u posuđenicama: posttraumatski, subpapilaran,
hiperrealističan, transsibirski, krimmilje
iii) u skupini jj u superlativu: najjači, najjužniji
Ne provodi se u pismu (2, 4)
Ne provodi se u pismu, a u izgovoru uglavnom udvaja, geminira:

i) na granici P+R, R+R: odcijepiti, nadčovjek, odćarlijati, oddžogirati, podđakon, podstanar, nadšumar, kadšto
ii) ovisno o pravopisnome propisu na granici R+S: zadatak ~ zada(t)ci, medvjed ~ medvje(d)če
Posuđenice su rijetke, npr. aparatčik.
iii) u sklonidbi imena: Gradac ~ Gradca/Graca
iv) ispred sufikasa -ski i -stvo konsonanti d t pišu se: bratski, hrvatski, internetski, bratstvo, gospodstvo46
Ispred sufiksa -ština konsonanti d t ne bilježe se: hrvaština, gospoština, sloboština, Sloboština, Buzeština.
i) u skupovima stn stk u izvedenicama od posuđenica na st:47 protestni, tekstni, azbestni, aoristni, feministkinja
Slično i posuđenice astma, čistka, ali: robustan ~ robusni. Na granici R+R npr. rostfraj, rostbif.
ii) u pojedinim domaćim pridjevima radi razlikovnosti (granica R+S): grozdni (← grozd), prstni (← prst) i sl.
iii) na granici R+R, odnosno granici dviju osnova: osamnaestmetarski, šeststo (600) i sl.
45
V. Babić (1986: s. v. -janin).
46
Spomenimo usput ne osobito preporučljivu imenicu prisustvo (hrv. prisutnost), koja bi prema pravilu trebala
glasiti (i tako se pisati) – prisutstvo. Usp. isti odnos odsu(t)stvo ~ odsutnost.
47
Pojedini pravopisni priručnici, zanimljivo, odustaju od tog pravila u pojedinim primjerima, a s druge strane
inzistiraju na očuvanju korijena u domaćih izvedenica na tac, tak, dac, dak (preporučuju zadatci, ali aorisni i sl.).
21
Napomena
Ispadanja 1–3 odvijaju se i na granici riječi, ali se, naravno, ne bilježe:
vidjet ću [vidjeću]
narast ćeš [naraśćeš]
lud čeka [lu č eka]
na tom mjestu [na to m( )jestu]
iz mog kraja [iz mo k( )raja]
danas čekam [današ čekam]
Napomena o degeminaciji vokala
Rekosmo, pravilo (1) o ispadanju konsonanata zapravo je pravilo o degeminaciji, procesu suprotnome od
geminacije, udvajanja. U hrvatskome ima i degeminacije vokala, premda se o njoj malo govori. Doduše, u
vokala je nešto drugačije jer oni mogu u hrvatskome biti i kratki i dugi, pa nije neobično da se dva ista kratka,
npr. u gl. prid. radnome, stope u jedan dugi, npr. u gl. prid. rad. m. roda od ubosti (u-bod-ø-ti):
u-bod-ø-l-ø → uboo → ùbō
(Neki – mnogi – govornici izgovaraju upravo uboo me /komarac/.) Međutim i u posuđenica u razgovornome
jeziku često imamo ovakve izgovore, s kratkim vokalom:
vákuum [vakum]
zoòloškī (vrt) [zološki]
NATO-ov [natov]
Dakle ne samo da se ne izgovaraju dva ista vokala nego se i taj jedan izgovara kratko (V1V1 → V1). To je tim
zanimljivije što je zapravo riječ o vokalima na morfskim šavovima, što samo pokazuje koliko normalan izvorni
govornik do morfskoga šava drži (na stranu vakuum, ali u zoološki neka svijest o šavu ipak postoji).
Slično se događa i u posvojnih pridjeva sa -in od stranih imena s dočetnim [i]:
Amy+in
Britney+in
Cindy+in
Unatoč pravopisnoj preporuci – barem u nekim pravopisnim priručnicima – da bi ih valjalo pisati Amyin, Britneyin
(bez obzira na ovakav ili onakav izgovor), praksa uglavnom piše onako kako izgovara – Amyn, Britneyn.
22
UMETANJE J
Alternacija
V1V2 → V1jV2
Odnosno: Između dvaju vokala od kojih je barem jedan i ili e (uključujući ě) umeće se poluvokal j, odnosno [i].
pijem (pi-e-m), čujem (ču-e-m), smijati (← smě-ja-ti ← smě-a-ti)

špijun, dijeta, karijera, zodijak, avenija, G alibija, G hobija
bio [biio], radio [radiio], biolog [biiolog], kokain [kokaiin], kreirati [kreiirati], Nokia [nokiia]
Napomene
Pravilo se ponajviše odnosi na vokalske skupove Vi iV ea ue, koji su češći, ali i druge, npr. au (gled-a/j/-u).
Ortografski tretman toga j poseban je problem i u pravopisnim priručnicima nerijetko različito riješen, osobito
pri pisanju toga j u sklonidbi stranih imena (G Verdia ili Verdija, Nokie ili Nokije).48
U svakom slučaju svi se slažu barem u tome da se u skupu io intervokalno j ne piše nikad.49
Napomena o umetanju v
Za razliku od umetanja j – koje je posve sinkrona, »živa« hrvatska promjena – umetanje v promjena je koju
osvještavamo tek usporedbom pojedinih sinkronih oblika, a u govornikâ o njoj nikakva svijest ne postoji.
Ipak, gramatički – morfološki – opis u nekim svojim dijelovima postaje jednostavniji ako pretpostavimo da u
hrvatskome ima i sinkronoga umetanja intervokalnoga v, usp. npr. ove glagolske parove:50
upiti (u-pi-ø-ti) ~ upijen (u-pi-e-n-ø) umiti (u-mi-ø-ti) ~ umiven (u-mi-e-n-ø)

zabiti (za-bi-ø-ti) ~ zabijen (za-bi-e-n-ø) zaliti (za-li-ø-ti) ~ zaliven (za-li-e-n-ø)
s(a)viti (s-vi-ø-ti) ~ s(a)vijen (s-vi-e-n-ø) s(a)kriti (s-kri-ø-ti) ~ s(a)kriven (s-kri-e-n-ø)
zabiti (za-bi-ø-ti) ~ zabijati (za-bi-a-ti) dobiti (do-bi-ø-ti) ~ dobivati (do-bi-a-ti)
48
Više o tome v. u pravopisnim priručnicima, npr. Anić – Silić (2001), BFM, BMM. Tek za razmišljanje
napomena o dosljednosti: ako Sarkozy [sarko'zi] ~ Sarkozyja, zašto ne i Camus [ka'mi] ~ Camusja?
49
Jedina riječ koja ima ijo jest vijoriti (što je prema vihoriti), premda se u hrvatskim pravopisima kadšto
»omaknu« i karijola (umj. kariola) i slične omaške.
50
U Akademijinoj Morfologiji (Babić et al. 1991a: 711) upravo se tako kaže – neki glagoli I. vrste u
glagolskome pridjevu trpnome »infinitivnoj osnovi dodaju v«.
23
UMETANJE A
Alternacija
CC$ → CaC
Odnosno: U konsonantski skup koji ne može biti na kraju sloga umeće se a.
U kroatistici se nerijetko govori o »gubljenju nepostojanog a« u kosim padežima. Valjalo bi se osloboditi te

predodžbe jer riječ je o umetanju, ne ispadanju, kojim se umetanjem razbija konsonantski skup koji prema
hrvatskim fonetskim i fonotaktičkim pravilima ne može biti na kraju sloga.51 Kao i obično nije problem u kosim
padežima (G star.ca, D star.cu, I star.cem), nego upravo u nominativu (N *starc → sta.rac). Tako je onda lako
objasniti i zašto skupovi st št zd žd ne dobivaju sekundarno a – zato što oni (jedini) mogu biti na kraju sloga.52
Konteksti
1) Njd. imenica m. roda a-deklinacije i ž. roda i-deklinacije
nokat (: nokta), hrbat (: hrpta), papar (: papra), vjetar (: vjetra), pedalj (: pedlja), obujam (: obujma), naramak (:
naramka), starac (: starca), pas (: psa), posao (: posla), kotao (: kotla), vidjelac (: vidioca), mislilac (: mislioca)
plijesan (: plijesni), misao (: misli), bojazan (: bojazni), zaravan (: zaravni)
Tako i posuđenice: ritam, metar, meštar, orkestar, realizam, Egipat, ali: subjekt, insekt, indeks, student, asistent,
recept, jogurt, afekt, prefiks, kaladont, herc, nerc, desk, biceps i sl.
Rijetko ili nikako: akcenat, elemenat, dijalekat, akat i sl.53
Imenice a- i i-deklinacije na st št zd žd ne umeću: most, grozd, kost.
Naglasni tip mùdrac ~ mudràca, odnosno imenice poput maslac, tjesnac, podlac, zdenčac, vjenčac, kovitlac
nemaju nepostojano a.
Sekundarno a kratko je, prema tomu a u naglasnome tipu jùnāk ~ junáka također nije nepostojano.
Dakako, u Gmn. sekundarno a produženo je (n kātā, st rācā).
51
Što je Silić dobro opisao – u smislu sinkronije – još g. 1969. (v. Silić 1968–1969).
52
O skupovima na kraju sloga – osobito onima u posuđenica – v. predavanje 08.
53
Gdjegdje je došlo do razlikovanja značenja, usp. akt ‘prikaz ljudskoga tijela’ ~ akat ‘spis, pisani dokument’,
fakt ‘činjenica’ ~ fakat (prilog ili uzvik odobravanja).
24
2) Gmn. imenica m. i sr. roda a-deklinacije i ž. roda e-deklinacije
staraca, nokata, hrbata, pedalja, obujama, pasa, vidjelaca, mislilaca

jutara, stabala, stakala, vesala, dobara, ogledalaca, sunaca, žezala, vjedara, zala, jajaca, okaca, žumanaca
igara, ženidaba, narudžaba, bilježaka, crkava, četaka, mačaka, dasaka, pjesama, metala, smokava
Posuđenice u Gmn. uglavnom redovito (za razliku od Njd.): metara, realizama, subjekata, insekata, asistenata,
recepata, prefikasa.
Tako i u posuđenice e-deklinacije: katedara, regimenata, sorata, banaka.
Dakako, u Gmn. e-deklinacije mogući su različiti gramatički morfovi, pa umetanje a nije nužno, kadšto će biti
jako neobično: sabalja, majaka, ženaka, pokćeraka, tvrdaka.
Imenice e-deklinacije na st št zd žd ne umeću, npr. *zvjezada, *cesata (usp. Javljanje sa zagrebačkih cesata).
Ispred a zvučni se »vraća« (bilježaka, ne bilješaka), bezvučni ne (svjedodžaba, ne svjedočaba).

Imenice tipa himba »čuvaju« m (sonanti su također zvučni): himaba (ne hinaba, običnije himbi, himba).
3) Pojedine izvedenice od imenica sa suglasničkim skupom na kraju osnove
jutro ~ jutarnji, okno ~ okance, svjetlo ~ svjetalce, Bosna ~ bosanski, crkva ~ Podcrkavlje, Neretva ~ Poneretavlje
4) Njd. (i Ajd. za neživo) pridjeva m. roda
sladak (: slatka), kratak (: kratka), sav (: sva), sitan (: sitna), oštar (: oštra), mudar (: mudra), konačan (: konačna)
5) Gl. prid. rad. m. roda glagolâ I.2, I.3, I.4
rekao (rek-ø-ti ~ rek-ø-l-ø → rek-ø-/a/l-ø), pekao, tresao, grizao, crpao, grebao (usp. ž. i sr. rod: rekla, reklo)
N. B. U glagola V. nemamo sekundarno a, nego je ono a glagolsko: pitao, pitala, pitalo (pit-a-ti ~ pit-a-l-ø).
Napomene
U pojedinim kajkavskim imenima imamo sekundarno e:
Čakovec ~ Čakovca, Gubec ~ Gupca, Dubec ~ Dupca, Črnomerec ~ Črnomerca54

ali: Maček ~ Mačeka, Slaviček ~ Slavičeka, Brabec ~ Brabeca, Kovačec ~ Kovačeca55
54
Jezično »neasimilirani« štokavci u Zagrebu vele da žive u Dubecu i na Črnomerecu.
55
To ovisi i o tome kako govornik izgovara svoje ime, što vrijedi i za strance. Navodno je D. Demeter sebe
izgovarao po hrvatsku, pa je onda i u tradiciji Demeter ~ Demetra. B. Šuleka naprotiv nikad nismo zvali Šulkom.
25
Takvo e pojavljuje se i u drugim slavenskim jezicima (slovenskome, ruskome, češkome, poljskome,

bugarskome, makedonskome), što onda utječe i na njihovu različitu prilagodbu u hrvatskome.56
Slično kao sekundarno a vlada se a koje se umeće na granici prijedloga ili prefiksa i korijena (osnove):
k+kg ka klupi, ka gradu, ali: k stolu, k roditeljima…

s+sšzž sastaviti, saznati, sa strane, sa školom, sa zubima, sa žlicom, ali: sprijateljiti, s prijateljima …
Tako i sa mnom. Kadšto se kaže da je tako i u skupinama s + ps pš (sa psom, sa pšenicom).
Sekundarno a imamo i kod zamjeničkih enklitika: uza me, kroza me, preda se i sl.
Slično i u pojedinih glagola s početnim konsonantskim skupom: obamrijeti (~ obuzeti), odagnati (usp. odgurati) i sl.
56
Svaki se govornik hrvatskoga za sebe može upitati kako bi izgovorio G od slov. imena Kekec i Bedanec. Ili još
bolje ako ime nije prezentno, ako nema tradiciju u hrvatskome, nego se u komunikaciji javi kao novina (slučajno
npr. Dinamo igra protiv dotad nepoznata bugarskog kluba Ludogorec iz Razgrada).
26
VOKALIZACIJA L
Alternacija
l → o / __ $
Odnosno: Sonant l vokalizira se na kraju sloga u o; moglo bi se zapisati i ovako: l$ → o.
Konteksti
1) Njd. imenica m. roda a-deklinacije
dio, anđeo, kotao, smisao, posao, veo… (usp. G dijela, anđela, kotla, smisla, posla, vela…)
2) Imenice na -(V)lac (osim u Njd. i Gmn.)
prevodilac ~ prevodioca ~ prevodiocu ~ Nmn. prevodioci ~ Gmn. prevodilaca, mislilac ~ mislioca ~ misliocu ~
mislioci ~ mislilaca, talac ~ taoca ~ taocu ~ taoci ~ talaca57
3) Njd. imenica ž. roda i-deklinacije
misao, pomisao, zamisao, pogibao ‘pogibelj’, izrastao ‘izraslina’
4) Ispred sufikasa -ba, -bina
seliti ~ seoba, dijeliti (děl-i-ti) ~ dioba (děl-b-a), moliti ~ móba ‘etnol. skupni rad na veliku poslu, npr. žetvi’ (←
mooba), naseliti ~ naseoba, naseobina
5) Gl. prid. rad. m. roda
čitao, htio, smio, umio, razumio, dijelio (usp. čitala, htjela, smjela, umjela, razumjela, dijelila)
6) Pridjevi m. roda
cio, mio (usp. cijela, mila)
57
Usp. i taokinja, sa sufiksom -kinja; ali: bijelac ~ bjelkinja.
27
Odstupanja i dvostrukosti
i) u imenica i pridjeva sa l na kraju dugoga sloga te u umanjenica na -ce (skupina VSC, dakle dug vokal):
bijel (usp. bio, Biograd), bol, bolnica, bolna (usp. dijal. bóna),58 č lnī (usp. č onī), rázdjēlnica (usp. diònica),

jelka, general (usp. dijal. đenèrō ← đenerao), bālnī, stalni, sol, stol, stolnjak
Gjd. bijélca, p lca, ználca, Gjd. žálca

djelce, odijelce, kandilce, ogledalce, krilce, ali: čelce i čeoce, grlce i groce, selce i seoce
ii) ponekad i u imenica sa l na kraju kratkoga sloga:
mòlba, žàlba, s kol (usp. dijal. móba, s kō)
iii) neki pridjevi sa -ski:
anđeoski i anđelski, seoski i selski (ali: generalski, sokolski, đavolski…)
iv) imenice od prefiksalnih tvorenica glagola dijeliti:
odjel i odio, predjel i predio, razdjel i razdio
Napomena
Današnji sufiks -(V)ona -(V)onica (npr. u gostion/ic/a, blagovaon/ic/a, kupaon/ic/a, rađaon/ic/a, praon/ic/a)
također je rezultat vokalizacije l, usp. npr. slov. gostilna.
58
Ali usp. steona (krava): s-tel-n-a.
28
PRIJEGLAS
Prijeglas, ili metafonija, ili umlaut (njem. Umlaut, međunarodno prihvaćen termin), ili vokalska mutacija (engl.
vowel mutation) fonetski je uvjetovana alternacija vokala, točnije alternacija uvjetovana jednačenjem,
asimilacijom prema glasu ispred ili iza vokala.
Za razliku od prijevoja, ili apofonije, ili ablauta (njem. Ablaut), ili vokalske gradacije (v. predavanje 03), koji su
ie. jezici naslijedili iz prajezika, prijeglas se razvija u pojedinim ie. jezicima i ne utječe na promjenu značenja.
Prijeglas je čest u germanskim i keltskim jezicima (npr. irskome, velškome). U keltistici se za nj rabi i engl.
termin affection, a veoma bliska prijeglasu jest i vokalska harmonija (engl. vowel harmony).59
Usp. primjere prijeglasa u pluralu u njemačkome i engleskome uzrokovane vokalom u sufiksu: njem. Buch
‘knjiga’ ~ Bücher ‘knjige’, engl. mouse (← *mu s) ‘miš’ ~ mice (← *my s/iz/) ‘miševi’ (iz današnjeg oblika ne
vidi se da je prijeglas uvjetovan starim sufiksom -iz, koji je u međudobi otpao).
U hrvatskome ćemo kao prijeglas promatrati dvije promjene.
Alternacije
1) {o, e} → {e, u} / C+PAL+ __
Odnosno: Vokali o e u sufiksu smjenjuju se sa e u ako oblična osnova završava palatalom.60
2) ě → i / __ {a, e, o}
Odnosno: Jat se (ě, bio dvoglas ili ne, bio fonem ili ne) smjenjuje ispred a e o sa i.
Smjena (1) opisana je u hrvatskim gramatikama, smjena (2) veoma loše ili nikako. Metodološki problem sa
sinkronijskog gledišta u smjeni (1) može biti taj što mi pretpostavljamo da je o polazno. Smjenu (2) Jelaska (2004:
42) tumači nemogućnošću triftonga. Ako je tako, ako je ě diftong, onda u iznimci sjeo ipak imamo triftong.
Konteksti (1)
1) NAVIjd. imenica sr. roda
polje ~ poljem (: selo ~ selom), godište ~ godištem, Goražde ~ Goraždem
59
Prijeglas koji zahvaća više afikasa, osobito u aglutinativnim jezicima poput turskoga ili mađarskoga. Mnogo
su rjeđi slučajevi da afiks uvjetuje vokalsko harmoniziranje korijena (Maddieson 2001: 544).
60
Pod palatalom tu se misli i na c j r št žd.
29
2) VIjd. te morfovi za »dugu« množinu imenica m. roda
muž ~ mužu ~ mužem (: brat ~ brate ~ bratom), konj ~ konju ~ konjem, dužd ~ dužde ~ duždem, Toni ~ Tonijem
muž ~ muževi (: stol ~ stolovi), prišt ~ prištevi, plašt ~ plaštevi, hrušt ~ hruštevi, dužd ~ duždevi
3) Vjd. ž. roda e-deklinacije imenica sa sufiksom -ica
učiteljica ~ učiteljice (: žena ~ ženo)
4) Pridjevski sufiks -ov-/-ev- te pridjevski i imenički sufiksi s tim formantom
-ov- : -ev- bratov, suprugov : mužev, stričev, očev

-ov-c- : -ev-c- tuđmanovac : pusićevac
61
-ov-n- : -ev-n- duhovan, bunovan, poslovan : duševan, muževan, kućevan
-ov-njak- : -ev-njak- strukovnjak, vidovnjak : daždevnjak
-ov-it- : -ev-it- glasovit, strelovit, redovit, silovit, vjetrovit, trnovit : grčevit, žuljevit, krševit, slojevit
-ov-sk-i : -ev-sk-i bogovski, snobovski, novakovski : kraljevski, nojevski, matoševski
-ov-štin-a : -ev-štin-a bratovština : radićevština
5) Glagolski sufiks -ova-/-eva- za VI. vrstu
prijatelj-eva-ti, bič-eva-ti, izvoj-eva-ti (: kup-ova-ti, lud-ova-ti, imen-ova-ti, trg-ova-ti)
6) GDALjd. zamjeničke i pridjevske oga-sklonidbe (uključujući komparativ i superlativ)
svježi ~ svježega (: plavi ~ plavoga), naš ~ našega, tvoj ~ tvojega
Konteksti (2)
smijati (← smě/j/ati), smijem (← smě/j/em, usp. imenicu smijeh), sijati (← sě/j/ati, usp. imenicu sjeme)
vidio (← viděo ← viděl), htio (← htěo ← htěl), bdio (← bděo ← bděl), donio (← doněo ← doněl)
dio (← děl), dioba (← dělba), vidioca (← vidělca, Njd. vidělac)
bio (← běl), cio (← cěl)
Usp. i nije (← ně + je) te povijesni razvoj deklinacije pridjeva, npr. nov-ě-i → noviji, mlad-ě-ih → mladih,
imperfekta, npr. plet-ě-ahъ → pletijah (v. npr. Brozović 1991: 440; Maretić 1899: passim).
61
Zanimljivo, u književan, književnik, književnost imamo -evan, -evnik, -evnost premda korijen nije palatalan
(knjig-). Zašto ne knjigovan (usp. blagovati, blagovaonica)? Uopće, riječ je o rijetku slučaju – jorgovan je
pozajmljenica, nema baš domaćih pridjeva s korijenom na g i sufiksom -ov-n-.
30
Odstupanja i dvostrukosti
i) Ijd. jedno- i dvosložnih imenica m. roda koje u slogu ispred gramatema imaju e (tumači se kao disimilacija):
kelj ~ keljom, hmelj ~ hmeljom, Beč ~ Bečom, zec ~ zecom, mjesec ~ mjesecom, padež ~ padežom
ali: učitelj ~ učiteljem, prijatelj ~ prijateljem (jer su trosložne ili i više od toga)
U imenica sr. roda pravilo vrijedi, usp. zelje ~ zeljem (*zeljom), naselje ~ naseljem (*naseljom).
ii) Ijd. m. roda i posvojni pridjev imenica na -ar:
ribarom/ribarem, ribarov/ribarev, zlatarom/zlatarem, zlatarov/zlatarev, carom/carem, carev (?carov)
Nekadašnja palatalnost r vidi se i u imenici more (*moro).
iii) imenice ž. roda e-deklinacije:
žena ~ V ženo ~ I ženom, a jednako tako i: duša ~ dušo ~ dušom, kuhinja ~ kuhinjom, sreća ~ srećom
Nekad davno prijeglas je obuhvaćao i e-deklinaciju, usp. naslov pjesme Zač mi tužiš, duše.
iv) složenice sa spojnikom -o-:
dušobrižnik, srednjovjekovlje, gornjogradski, noćobdija, prednjonepčani, trećoredac
Nije beziznimno: očevidan, trećerazredni, druželjubiv, smeđenarančast, mlađebrončanodobni (*mlađo-) i sl.
v) u posuđenicama:
bendžo ~ bendžom, mačo ~ mačom, gaučo ~ gaučom
Nije beziznimno: linč ~ linčem, ali u glagolu će biti linčovati, premda se čuje i linčevati.
Slično se koleba pravilo o disimilaciji u muzej ~ muzejem/muzejom (usp. i imenice tipa farizej, spondej i sl.)
vi) u stranim imenima (nije posve normirano, ali čini se da preteže):
George ~ Georgeom ~ Georgeov, Bush ~ Bushom ~ Bushov, Boccaccio ~ Boccacciom ~ Boccacciov
Slično je i s domaćim prezimenima, npr. Frangeš ~ Frangešov, Oremuš ~ Oremušov.
31
U imenima na i j smjena se provodi: Henry ~ Henryem, Hemingway ~ Hemingwayem.
vii) pojedini pridjevski sufiksi i izvedenice:
-ov- od biljaka:62 trešnjov, višnjov (usp. maslinov, lipov, šljivov, šljivovica, smokov, jabukovača, kruškovača)
-ov-it- mješovit, kišovit
viii) gl. prid. rad. od sjesti, -djeti (nadjeti, zapodjeti i sl.)63
sěd-ø-ti ~ sěo (sa dl → l, samo dijal. sio, v. predavanje 03, str. 18)
na-dě-ø-ti ~ napoděo
U pridjeva vreo (~ vreti), zreo (~ zreti) imamo smjenu ě//e (v. dalje, str. 34).
ix) pridjevski i zamjenički fleksijski sufiksi:
smeđ-e, smeđ-ega, smeđ-emu, svjež-e, svjež-ega, svjež-emu, luđ-e, luđ-ega, luđ-emu, najluđ-e, najluđ-ega, najuđ-
emu, koj-e, koj-ega, koj-emu, moj-e, moj-ega, moj-emu, naš-ega, naš-emu, č-ega, č-emu
Ovamo idu komparativ i superlativ, prilozi postali od pridjeva (usp. dobro ~ bolje, mnogo ~ više, brzo ~ brže) te
zamjenice (usp. k-oga ~ č-ega). Poznata iznimka bila bi zamjenica sav, sva, sve, u kojoj imamo nepalatalnu
osnovu i -e: sve, svega, svemu (razlozi su dijakronijski: zamjenica je postala metatezom pristupnih sonanta i
frikativa od staroga vs, vsja/vsa, vse, usp. stsl. vьsь, vьsê/vьsa, vьse). Među pridjevima pravilu nisu podvrgnuti
oni s korijenom na št, primjerice vješto, vještoga, vještomu (*vješte, *vještega, *vještemu), tašto, taštoga,
taštomu (*tašte, *taštega, *taštemu). Pokretni će se vokali, navesci, u Lsg. disimilirati, pa će se kod palatalnih
osnova izjednačiti s dativnima, primjerice od crveni imamo Dsg. crvenomu ~ Lsg. crvenome, ali od smeđi
imamo Dsg. smeđemu ~ Lsg. smeđemu (*smeđeme), tako i Lsg. svježemu (*svježeme), Lsg. većemu (*većeme),
Lsg. boljemu (*boljeme), Lsg. kojemu (*kojeme), Lsg. čemu (*čeme) i sl.
Napomena
Bilo pod utjecajem analogije bilo pod utjecajem povijesti jezika (kad su osnove doista mogle biti palatalne) u
razgovornome jeziku veoma često do preglašavanja o//e dolazi i ondje gdje mu nije mjesto. Ta pojava osobito se
tiče Ijd. i Nmn. imenica m. roda, odnosno sufikasa om em i ov ev.
62
Normativna nastojanja da -ov- (usp. npr. Babić 1986: 341–2) bude jedini sufiks za izvedenice od biljaka nisu
posve prihvaćena. I praksa pokazuje drugačije, odnosno javljaju se oblici sa svim trima sufiksima (ov, ev, in),
usp. npr. soja ~ sojin, buča ~ bučin, kamilica ~ kamiličin, trešnja ~ trešnjev, trešnjin, Trešnjevka, višnja ~
višnjev, višnjevača, višnjin, Višnjevac, jojoba ~ jojobov, jojobin, češnjak ~ češnjovka. Prije nekoliko godina o
tome je u časopisu Jezik napisano nekoliko radova (S. Ham, Stj. Babić).
63
Oblici tipa djesti, nadsjesti sekundarni su, korijen je -dě-, ne -děd-.
32
Okvirno se može kazati ovako:
i) načelno, prema pravilu, o dolazi na nepalatalne osnove, e na palatalne:
grad ~ gradom ~ gradovi, stol ~ stolom ~ stolovi, sin ~ sinom ~ sinovi, bok ~ bokom ~ bokovi, bič ~ bičem ~
bičevi, noj ~ nojem ~ nojevi, malj ~ maljem ~ maljevi, panj ~ panjem ~ panjevi, koš ~ košem ~ koševi, puž ~
pužem ~ puževi, plašt ~ plaštem/plaštom ~ plaštevi, dažd ~ daždem ~ daždevi/daždovi
ii) e dolazi i na domaće osnove na c te u imenicama car i knez:
otac ~ ocem ~ očevi, zec ~ zecom (disimilacija) ~ zečevi, stric ~ stričevi, car ~ carevi, knez ~ kneževi/knezovi
ali: vitez ~ vitezovi, a žrec ‘vrač’ obično ima kratku množinu
Dočetno c r z (← dz) u tim riječima podrijetlom je palatalno (cь rь dzь) te se i danas uglavnom tako vlada.
iii) norma je vrlo nejednoznačna u tretmanu oblika imenica stranih osnova na c (pa i št žd):
plac ~ placom ~ placovi/placevi, šlic ~ šlicom ~ šlicovi/šlicevi, vic ~ vicom ~ vicovi/vicevi, blic ~ blicom/blicem
~ blicevi, špic ~ špicom ~ špicevi, sic ‘sjedalo’ ~ sicom ~ sicovi/sicevi, gušt ~ guštom ~ guštovi, dužd ~
duždom/duždem ~ duždovi/duždevi
Obično takvo e ne palatalizira osnovu, ali usp. princ ~ prinčevi, herc ~ hercom ~ hercovi/herčevi, sic ~ sičevi.
Osnove na ć prema pravilu: toć ‘umak’ ~ toćevi, sić ‘vjedro’ ~ sićevi.
iv) norma načelno ne prihvaća oblike sa e u imenica u kojih dočetno r podrijetlom nije palatalno te u imenica u
kojih dočetno t podrijetlom jest palatalno ili se tako vlada:
sir ~ sirom ~ sirovi, dar ~ darom ~ darovi, pir ~ pirom ~ pirovi, put ~ putom ~ putovi, kut ~ kutom ~ kutovi
v) norma načelno ne prihvaća »naknadno umekšavanje« osnova na s z t, bilo domaćih bilo stranih:
nos ~ nosom ~ nosovi, mraz ~ mrazom ~ mrazovi, mlaz ~ mlazom ~ mlazovi, kurs ~ kursom ~ kursovi, štos ~
štosom ~ štosovi, šos ~ šosom ~ šosovi, kros ~ krosom ~ krosovi, šut ~ šutom ~ šutovi
Pa ipak, u razgovornome jeziku više su nego česti sirevi, nosevi, mrazevi, šutevi, busevi (autobusi)…
33
SMJENA Ě//E
Alternacija
+Crě → +Cre
Odnosno: U kratkome slogu dugi se ě smjenjuje s kratkim e ako se u istome morfu (korijenskome) ispred njega
nalazi skup konsonanta (C) i r (koje se zbog konsonanta ispred sebe onda tradicionalno zove »pokriveno r«).
vrěme ~ vremena, strěla ~ strelica, grěšiti ~ greška, trězan ~ trezniji, brěg ~ brežuljak ~ bregovi, prěk ~ preči,
uvrěditi ~ uvreda, privrěditi ~ privreda, vrědan ~ vredniji, ždrěbe ~ ždrebad
Ako C ne pripada istomu morfu, odnosno ako je dio prefiksa, odnosno ako je riječ o C+rě, do smjene ne dolazi:
razrjeđivati (~ raz-rěd-i-ti), razrješavati (~ raz-rěš-i-iti), odrješit (od-rěš-it-ø)
Premda u okviru pravopisnih sporova uzdignuta na razinu skoro pa vrhunaravna kroatističkoga pitanja, promjena
nije ništa drugačija od svih drugih promjena u hrvatskome, s jednakom mjerom dosljednosti, kadšto i većom. Da
je tomu tako, pokazat će leksemi u kojima se ona dogodila u povijesti, u kojima ju više i ne primjećujemo, npr.
hren (~ psl. xrěnъ), mreža (~ stsl. mrěža), vreća (~ stsl. vrěšta), breme (~ stsl. brěmę), vreti (~ psl. vьrěti), zreti
‘sazrijevati’ (~ psl. zьrěti), zreti ‘gledati’ (~ psl. zьrěti), prefiks pre- (~ stsl. prě-), ili npr. suvremeni hrv. odnosi
oblika s dugim i onih s kratkim korijenskim slogom, poput srijeda ~ sredina, posred, srednji.
Iznimaka – u smislu da ju neki govornici u pojedinim oblicima pojedinih leksema ne provode – ima, ali ni po
tome se ona ne razlikuje od drugih promjena (usp. iznimke u sibilarizaciji, kod koje je pravilâ daleko manje
negoli iznimaka, v. predavanje 03). Jedini leksem u kojemu se ona u hrv. doista nikad ne provodi jest ogrjev.
U kojoj je mjeri ona pravopisno pitanje? – Ni u najmanjoj. Kao što pravopisno pitanje nije je li lokativ Požegi ili
Požezi, Šri Lanki ili Šri Lanci, tako to nije ni je li strelica ili strjelica. Tko govori Požegi ili Šri Lanki piše g ili k,
tko govori Požezi ili Šri Lanci piše z ili c, tko govori strelica, piše strelica, tko govori strjelica, piše strjelica. Za
razliku od toga [slatka] svi govornici hrvatskoga izgovaraju kao [patka], ali na pravopisu je da odluči hoće li se
taj oblik pisati slatka ili sladka (pa onda pravopis zovemo fonološkim ili morfološkim, odnosno »korijenskim«).
Nekoliko pitanja s tim u vezi: Pojedini govornici govore grješka, zaprjeka, uvrjeda, ali ne govore privrjeda.
Treba li onda i HEP biti Hrvatska elektroprivrjeda? I što u vezi sa svime time ima kazati hrvatska ortoepska
norma (dakle ne ortografska, nego ortoepska), ako takvo što postoji? Drugim riječima, ima li ona išta kazati ili
svi govornici mogu govoriti onako kako su čuli doma ili kako misle da bi trebalo govoriti? Ako je tako, čemu
onda standardni jezik? A sve da standard ili eksplicitna ortoepska norma (koje nema) i propišu da od sutra svi
moramo govoriti preprjeka (možda i prjeprjeka), tko bi to »poslušao«?
Kao i inače, pitanje je u velikoj mjeri i kvantitativno: Koliko i kojih govornika hrvatskoga mora govoriti
brjegovi, grješka, zaprjeka, sprječavati da bi norma kazala da bi tako trebali govoriti svi?
34
MORFONOLOGIJA II
Slijedi opis alternacija do kojih dolazi u posve određenim morfološkim – fleksijskim i

derivacijskim – kontekstima. S njima u vezi nekoliko napomena: prvo, u takvih su promjena
morfološki konteksti jednako važni kao što su i formulacije promjena (drugačije rečeno,
hrvatska sibilarizacija nije tek »k g h ispred i prelazi u c z s«, nego je »k g h ispred i prelazi u
c z s u tim i tim morfološkim kontekstima«1); drugo, hrvatske gramatike morfološke kontekste
o kojima je riječ ni izdaleka nisu sve popisale (općenito, morfonologija u hrvatskim
gramatikama zauzima malo vlastita prostora, ali su zato opisi morfologije izrazito opterećeni
morfonološkim podacima); treće, u onome što je popisano ima nedosljednosti i nepotpunosti,
što nerijetko proizlazi iz puke terminološke neraščišćenosti, osobito u vezi s time što
palatalizacija jest općenito i načelno, a što palatalizacijom zovemo u hrvatskome (ukratko,
ono što u hrvatskome zovemo palatalizacijom, sibilarizacijom i jotacijom, općenito govoreći
tek su podvrste palatalizacije uzete u širem i općenitom smislu, v. dalje); četvrto, pri opisu
promjena kadšto nije lako razdvojiti dijakroniju i sinkroniju; peto, budući da oko morfske
raščlambe – utvrđivanja morfskih šavova – ne postoji uvijek sloga, neće uvijek biti sloge ni
oko toga gdje i do kakve promjene dolazi; šesto, do najvećega dijela promjena o kojima će
dalje biti govora dolazi na šavu R+S (palatalizacija, sibilarizacije, najveći dio jotacija,
promjene u I. i II. gl. vrsti), samo do prijevoja dolazi unutar R.
Sve u svemu i ohrabrujuće – hrvatsku filologiju u morfonologiji čeka velik posao. Ovdje je
donesen pokušaj nacrta onoga kako bi opis takvih hrvatskih alternacija mogao izgledati.
1
A oni se dadu prebrojiti na prste jedne i pol ruke, v. dalje. Po tome se takve promjene izrazito razlikuju od onih
koje smo dosad opisivali, primjerice jednačenja po zvučnosti, koje se odvija uvijek, svagda i u svim kontekstima.
1
PALATALIZACIJA
Palatalizaciju ćemo promatrati kao smjenu glasova k g h c z sa č ž š č ž ispred vokala (ne samo e) i ispred konsonanata
k n t (što tradicionalno u nas ili nije opisano ili je zanemareno). Razlika prema jotaciji – zvuči jednostavno, ali nije –
jest ta što pri palatalizaciji – kako ćemu ju ovdje razumjeti – nemamo posla s glasom j (nepostojanje j u sufiksu ključan
je test za palatalizaciju). Budući da je rezultat palatalizacije i jotacije isti, a da nismo uvijek načistu s raščlambom na
morfove, tumačenja će se nužno razlikovati. Npr. je li u nožurina, djevojčura sufiks -ur- ili -jur-? – Prema bradurina,
travurina, gadura zaključujemo da je -ur- jer bi inače bilo brađurina, travljurina, gađura. Kadšto međutim neće biti
lako odrezati. Usp. npr. ljepuškast i debeljuškast – tu očito imamo i -uš- i -juš- (jer nije *ljepljuškast). Problemi osobito
dolaze do izražaja kad se uzme u obzir motivacija pojedinih izvedenica – je li što izvedeno od čega ili nije.
Alternacije
1) {k, g, h, c, z} → {č, ž, š, č, ž} / __ {e, i, a, u}
pečeš, možeš, vršeš, očevi, kamiličin, viteže, pješčani, srčan, vjenčac, nožurina, dječurlija
Dopuna: {sk, zg} → {št/šč, žd/ž } / __ {i, a, u}
koska ~ koščica, koštica, ljuska ~ ljuštiti ~ ljuštura, mozak ~ moždani, moždina, mazga ~ maždica
2) {k, g, h, c, z} → {č, ž, š, č, ž } / __ {k, n, t}
ruk-a ~ ručka, raz-nog-k-a → raznoška, obě-ruk-ke → objeručke, slug-kinja → skuškinja, Viking ~ Vikinškinja,
kvoc-a-ti ~ kvočka, junak ~ junački, vrag ~ vraški, siromah ~ siromaški, Čeh ~ češki, Pariz ~ pariški
pjesnik ~ pjesništvo, drug ~ društvo, siromah ~ siromaštvo, kukavica ~ kukavištvo, vitez ~ viteštvo
ruka ~ ručni, krug ~ kružni, kruh ~ krušni, lice ~ lični, ali: mlaz ~ mlazni, veza ~ vezni2
Pravilu (2) moglo bi se još dodati i c; naime ne pretpostavljamo da je umetnuto a to koje palatalizira (npr. noga ~
tronožac, kruh ~ krušac), nego da je to – gledamo li genitivnu osnovu – upravo c (usp. tronog-c-a, kruh-c-a).
Isto kod npr. vrh ~ vršak, letimice ~ letimičan prema k n (usp. vrh-k-a, letimic-n-a), ne prema umetnutom a.3
Objašnjenje za pjesnički (pjesnik + -/s/ki), pjesništvo (pjesnik + -/s/tvo), mnoštvo (mnog- + -/s/tvo), praški (Prag-
+ -/s/ki), rački (Rac + -/s/ki), pariški (Pariz + -/s/ki), kolovoški (kolovoz + -/s/ki) v. i u predavanju 02 (str. 7).
2
Drugim riječima, z se ispred n ne palatalizira.
3
Takav pogled na stvari nije tradicionalan, ali s dijakronijom nije u neskladu ništa manje od onoga koji bi
smatrao da je umetnuto a to koje palatalizira. Pitanje je međutim gdje je onda kraj – treba li onda i za narudžba
(na-ruk-b-a) pretpostavljati palatalizaciju k → č / __ b ili je narudžba ipak prema naručiti? Kako god odlučimo,
na jednoj strani dobivamo, na drugoj gubimo.
2
Konteksti
1) Glagoli I.4: prezent (-ē-), aorist 2/3. l. jd. (-e-), gl. prid. trp. (-e-n-)
možeš, vršem, rečem, tečem; pomože, ovrše, reče, diže; ispeče, ovršen, vučen, pečen
Da je riječ o palatalizaciji, vidi se po 3. l. mn. pz. (mogu, peku, vrhu, a ne *možu…). Po tome se glagoli I. vrste
razlikuju od V.2 (vikati ~ viču, plakati ~ plaču, lagati ~ lažu, jahati ~ jašu, kihati ~ kišu, potjecati ~ potječu).
Tako i u imperfektu (-āh-):4
vući (vuk-ø-ti) ~ vučah, peći (pek-ø-ti) ~ pečah
2) Glagoli III.2: infinitiv, prezent
jačati (: jek-a) ~ ječim
Ti glagoli inače se ne opisuju palatalizacijom, premda to dijakronijski jest tako: *jek-ē-ti → *jek-ě-ti →
palatalizacija → *ječ-ě-ti → progresivni prijeglas ě//a → ječ-a-ti ~ ječ-i-m.
Takvi su npr. bježati (: bijeg, odnosno běg) ~ bježim, klečati (: kleknuti) ~ klečim, kričati (: krik) ~ kričim,
pljuštati (: pljus/a/k, pljuska) ~ pljuštim, prštati (: prskati) ~ prštim, zviždati ~ zviždim i sl.
Sinkronijski bi se moglo pretpostaviti da palataliziraju i a i i.
3) Glagoli IV.: infinitiv (-i-), prezent (-ī-)
množiti ~ množim, skočiti, mučiti, zračiti, služiti, osnažiti, sušiti, lisičiti, kolčiti, ljuštiti, smožditi
U glagola IV. vrste gl. prid. trp. ima -je-n- (baciti ~ bačen, voziti ~ vožen), pa bi onda i množiti ~ množen bila jotacija.5
U umoriti ~ umoren, bodriti ~ bodren i sl. pretpostavljamo da j ispada iza r. Tako onda i aor. i ipf.
Isto možemo pretpostaviti za glagole III. vrste, usp. npr. pregorjeti (pre-gor-ě-ti) ~ pre-gor-je-n-ø → pregoren.
4) Vjd. imenica m. roda a-deklinacije (-e)
striče, junače, vojniče, druže, Bože, duše, viteže, kneže
4
Naravno, ako je sufiks -ijāh-, onda dolazi do sibilarizacije: vucijah, pecijah. Napomena: U glagola vrste I.4
izlučujemo imperfekatski morf -āh- (tako npr. Barić et al. 1995: § 654; Težak – Babić 2007: § 1090), ne -jāh-
(kako je u Silić – Pranjković 2005: § 261). Povijesni razvoj v. u Matasović (2008: § 336). Time smo glagolsku
vrstu I. posve oslobodili jotacije, u njoj dolazi samo do palatalizacije i sibilarizacije.
5
Gramatike se ne bi s time složile.
3
5) »Duga« množina (-ev-) imenica tipa otac, stric, zec, knez
očevi, stričevi, zečevi, kneževi, ali: vitezovi
6) Množina imenica oko, uho i-deklinacije te množinski oblici u s-deklinaciji imenice uho
oči, očiju, očima, uši, ušiju, ušima, ušesa (uh-es-a), ušesā, ušesima
7) Imenički sufiksi
-ac-ø zdenčac, vjenčac

-an-ik-ø zupčanik, pješčanik
-ar-ø stočar, knjižar, mjesečar, klobučar, lončar, rogožar (ali: pekar, tokar, slikar, bankar, kuhar…)
-arij-a lončarija
-c-ø tronožac, glušac (ali: tukac)
6
-e-ø deminutivno: momče, lisiče, pače
-enj-e gl. im. od glagola I.4: vučenje, pečenje
-er-ø stožer7
-er-d-a ručerda
-et-in-a uličetina, ručetina
-ev-ić-ø stričević
-ev-in-a očevina, stečevina
-ic-a ručica, nožica, mušica, kvržica, božica, uličica, zečica, daščica (ali: bakica, ulizica, kolegica…)
-ić-ø vražić, vučić, lončić
-ij-a hajdučija
-ik-ø jošik (ali: brezik)
-ik-a srčika, vršika
-in-a množina, junačina, količina, južina, brežina, kračina, gorčina, moždina (ali: nekolicina)
-injak-ø pačinjak, guščinjak
-išt-e proročište, pribježište (ali: sjecište, stjecište)
-iv-o sječivo (ali: pecivo)
8
-(a)k-ø oblačak, tračak, sniježak, vršak, grašak, parožak (pa-rog-k-ø)
-k-a ruka ~ ručka, znak ~ značka, noga ~ raznoška, kvocati ~ kvočka, uho ~ uška, bjelouška
9
-kinj-a sluškinja, Korenica ~ Koreničkinja, Viking ~ Vikinškinja, viteškinja, antropološkinja
-nik-ø supružnik, ručnik, količnik, prašnik
6
Dvojba: Odnos sufikasa -če-ø i -e-ø, tip magarče i magare. Odnosno, je li momak momk-če-ø ili momk-e-ø?
7
Prema stog. Druga riječ s tim sufiksom jest pleter (: plesti, plet-ø-ti), koja pokazuje da nije jotacija (*plećer).
8
Deminutivno -k-! Usp. -jak- u Jotaciji.
9
V. i Babić (1986: § 894ff).
4
-(s)tv-o pjesništvo, društvo, mnoštvo

-(š)tin-a Požeština, siromaština
-ulj(a)k-ø brežuljak, čovječuljak
-ur-a djevojčura
-ur-d-a nožurda
-ur-in-a nožurina, ptičurina, daščurina
-ur-lij-a dječurlija
8) Pridjevski sufiksi
-an-i10 pješčani, srčani, daščani, trščani, sunčani, moždani

-av-ø samo kod c: tričav, iskričav, bubuljičav
-ev-ø samo kod c: stričev, sunčev, mjesečev, te u knežev
-in-ø samo kod c: kamiličin, Daničin, u novije doba bančin (bančini krediti)
-it-ø očit, naočit, vječit, različit
-k-ø težak (ali: prhak, blizak, mrzak, sklizak)11
-n-ø snažan, prašan, grešan, mučan, nepresušan, nepomičan, mozaičan, tragičan
-n-i knjižni, bračni, krušni, južni, bubrežni, jabučni, ušni, električni, bibliotečni
-(s)k-i junak ~ junački, vrag ~ vraški, siromah ~ siromaški, bolnica ~ bolnički, Rac ~ rački
U književan, književnik, književnost imamo neočekivano -evan, -evnik, -evnost (a ne -ovan…) i palatalizaciju g.
9) Priložni sufiksi
-ice malčice (: malko), ničice (: nice, niknuti)

-ke objeručke (obě-ruk-ke), natraške (na-trag-ke), četveronoške (četver-o-nog-ke), potrbuške (po-trbuh-ke)
Odstupanja
i) neke posuđenice i izvedenice od njih: kolegica, antikni, barokni (*baročni), analogni, groteskni
ii) hipokoristici i pridjevi od hipokoristika: bakica, mačkica, buhica, bakin, zekin, Lucin
Napomena
10
J. Silić (Silić – Pranjković 2005: 175) piše da je tu sufiks -jani, dakle jotacija. Tako se međutim ne može
objasniti zvjezdani (*zvježđani), žljezdani.
11
Nije sigurno da ima drugih potvrda osim težak (teg-k-ø, usp. u-teg-ø → uteg, s-teg-nu-ti → stegnuti, teg-in-a
→ težina, teg-i-ti → težiti), premda ćemo u Babića (1986: 442) naći nejačak, veličak, količak, toličak. Naime
nije sigurno da su to sinkronijski isti sufiksi; -k- u težak ono je koje se pri komparaciji nerijeko gubi, ono koje
imamo u plitak, gladak, sladak i sl.
5
Imperfektnim i aoristnim gramatemima smatraju se u hrv. gramatici h še še smo ste hu te h ø ø smo ste še. Kad bi
se h smatralo dijelom glagolskoga sufiksa,12 moglo bi se govoriti o palatalizaciji h:
pz. ipf. aor.

gled-a-m gled-a-mo gled-ah-ø gled-ah-mo u-gled-ah-ø u-gled-ah-mo
gled-a-š gled-a-te gled-ah-e gled-ah-te u-gled-a-ø u-gled-ah-te
gled-a-ø gled-a-u gled-ah-e gled-ah-u u-gled-a-ø u-gled-ah-e
Prednost bi takve raščlambe bio bi paralelizam ličnih gramatema s prezentskima (mo te u), barem u pluralu; nije
nevažno da analiza ne bi odudarala od duboke dijakronije (iskonski riječ je o VsV → VhV).13
Nedostatak je potreba za uspostavnom novoga pravila za h → s: hmo → smo, hte → ste. Suvremenih pokušaja
da se kao imperfektni i aoristni sufiks uzimaju -as- -os- -ěs-, čini se, nema.
Posebno je pitanje segmentacija 2. i 3. l. jd. aorista: uobičajeno u-gled-a-ø, pa onda i rek-e-ø, ili neuobičajeno
rek-ø-e, čime bismo dobili paralelizam s ličnim gramatemima jednine imperfekta (ø e e).
12
Pokušaja takve analize bilo je (v. Jelaska 1991; Kačić 1994).
13
Pravilo ruki u psl. (s → h / {r, u, k, i} __ V), kojega se rezultat analogijom proširio na sve aoriste (v. npr.
Mihaljević 2002: 125ff). Promjena se datira o. 500–400. g. pr. Kr., u vrijeme odjeljivanja slav. i balt. jezika.
6
SIBILARIZACIJA
Sibilarizacija je kao i jotacija (v. dalje) u širem smislu podvrsta palatalizacije. Ne zato što bi c z s bili palatali,
nego zato što je palatalizacija u širem smislu svako oprednjenje glasova, pomicanje njihove artikulacije prema
nepcu, što slušno raspoznajemo kao njihovo umekšavanje. No ako palatalizacijom u hrvatskome zovemo
promjenu koju smo maločas opisali, onda je razlika jasnija – sibilarizacija je u hrvatskome ona promjena pri
kojoj se velari mijenjaju u sibilante (o glasovima i njihovim nazivima v. predavanje 04a).
Alternacija
{k, g, h} → {c, z, s} / __ i
ruka ~ ruci, junak ~ junaci, noga ~ nozi, monah ~ monasi
Odnosno: Velari k g h ispred prednjega vokala i smjenjuju se sa sibilantima c z s.
Konteksti
1) NDVLImn. imenica m. roda a-deklinacije (-i, -ima)
junaci, junacima, vuci, vucima, razlozi, razlozima, monasi, monasima, orasi, orasima
2) DLjd. imenica ž. roda e-deklinacije (-i)
majci, ruci, nozi, svrsi
3) Glagoli I.4: imperativ (-i-), imperfekt (-ijā-)14
reći ~ reci ~ recimo ~ recite, vući ~ vuci, vrći (vrh-ø-ti ‘vršiti žito’) ~ vrsi, vrći (vrg-ø-ti ‘staviti’) ~ vrzi, pomoći
(po-mog-ø-ti) ~ pomozi,15 vucijah, pecijah, vrsijah
4) Imenički sufiksi (pojedini leksemi)16
14
Tako i u imperativnim složenicama: vucibatina, sjecikesa, strizibuba, ali u užgi- ostaje g (Babić 1986: 326).
15
Maretić (1899: 240) piše da od ožeći, strići imamo zapravo »nepravilne« imperative – ožeži, striži (umjesto ožezi,
strizi). Zašto ne bismo imali pravilne? – Dijalektalno se u hrv. najnormalnije od vrći ‘staviti’ govori imperativ vrzi.
16
Počesto u pojedinim leksemima sibilarizacija, a u ostalima palatalizacija.
7
-in-a nekolicina (ali: količina, množina…)

-išt-e sjecište (ali: proročište, utočište)
-iv-o pecivo (ali: sječivo)
-iz(a)m-ø katolicizam, skepticizam17
-iv- neizreciv, neporeciv18
6) Nije uobičajeno, ali kao sibilarizacija mogle bi se sinkrono tumačiti i smjene k ispred k n, poput:19
ovolik ~ ovolicki ~ ovolicni, tolik ~ tolicki ~ tolicni
Odstupanja i dvostrukosti (1)20
i) imenice sa završnim skupovima -ck -čk -ćk -đk: natucak ~ natucki, dečki, mački/mačci, omećki/omećci
Tako i imena: Srećko ~ Srećki.21
ii) jednosložne posuđenice: Bask ~ Baski, bronh ~ bronhi
iii) toponimi s neštokavskih područja: Debeljaki, Piceki, Čehi, Novaki
Ali etnonimi: Česi, Slovaci.
iv) neke tuđice i/ili posuđenice: flamingi i flaminzi
Odstupanja i dvostrukosti (2)
i) neke imenice s osnovom na jedan konsonant: deka ~ deki, kuka ~ kuki, kolega ~ kolegi, psiha ~ psihi, zaliha ~ zalihi
ii) imenice odmila: baka ~ baki, seka ~ seki, zeko ~ zeki, striko ~ striki
iii) imenice na -cka -čka -ćka -ska -tka -sha -zga: kocka ~ kocki, mačka ~ mački, voćka ~ voćki, patka ~ patki,
zagonetka ~ zagonetki, tvrtka ~ tvrtki, pasha ~ pashi, mazga ~ mazgi
Ali i: pljusci, tvr(t)ci…
iv) neke imenice koje se dočinju sa -ska -ška -tka -vka: guski i gusci, humoreski i humoresci, puški i pušci, travki i travci
v) imenice sa sufiksom -k-a kojima osnova završava na sonant: crnki, čakavki, intelektualki, agronomki
vi) imena i prezimena: Jasenka ~ Jasenki, Micika ~ Miciki, Đuka ~ Đuki, Luka ~ Luki
17
Uglavnom kod k (usp. anarhizam), kod izvedenica od imena ni kod k (usp. petrarkizam, kafkizam, trockizam).
18
U glagola I.4, uz koje dolazi i sufiks -ljiv (istegljiv ili istežljiv, dostigljiv ili distižljiv).
19
O mogućim sibilarizacijama ispred k (npr. sjeckati) v. i predavanje 02 (str. 12).
20
Kako se navode u gramatikama, ne mora uvijek biti tako. Općenito, sibilarizacija je takva promjena u kojoj je
više iznimaka nego pravila, a gramatike upravo uživaju u njihovu popisivanju i opisivanju.
21
Pokazuje dokle gramatike idu – tko je ikad upotrijebio množinu od Srećko?
8
vii) zemljopisna imena ovisno o tradiciji i navikama: Krka ~ Krki, Meka ~ Meki, Kartaga ~ Kartagi, Lika ~ Liki i
Lici, Požega ~ Požegi i Požezi
Ali samo: Africi, Americi, Rijeci…
viii) zemljopisna imena na -ska -ška: Aljaski i Aljasci, Baški i Bašci, Gradiški i Gradišci
9
DRUGA SIBILARIZACIJA
Povijesno, riječ je o promjeni starijoj (!) od prve sibilarizacije, i to progresivnoj. Promjena je neko vrijeme
nestala iz hrvatskih gramatika kao dijakronijska. »Oživljena« je u Silić – Pranjković (2005).
Ponajviše se tiče glagola V.I i V.2 koji stoje prema glagolima I.4 i II. s korijenom na velar.
Alternacija
{k, g, h} → {c, z, s} / {i, e, ě, u, r} __ a
Odnosno: Velari k g h između i e ě u r i vokala a smjenjuju se sa sibilantima c z s.
Konteksti
reći (rek-ø-ti) : ricati (rik-a-ti) ~ ričem

peći (pek-ø-ti) : picati (pik-a-ti) ~ picam/pičem (ili pěcati ~ pěcam, dijal. npr. o rakiji)
nići (nik-ø-ti) : nicati (nik-a-ti) ~ ničem
taći (tak-ø-ti) : ticati (tik-a-ti) ~ tičem
taknuti (tak-nu-ti) : ticati (tik-a-ti) ~ tičem
kliknuti (klik-nu-ti) : klicati (klik-a-ti) ~ kličem
maknuti (mak-nu-ti) : micati (mik-a-ti) ~ mičem
dići (dig-ø-ti) : dizati (dig-a-ti) ~ dižem
užeći (u-žeg-ø-ti) : užizati (u-žig-a-ti) ~ užižem
udahnuti (u-dah-nu-ti) : udisati (u-dih-a-ti) ~ dišem
pregnuti (preg-nu-ti) : prezati (preg-a-ti) ~ prežem
stegnuti (s-teg-nu-ti) : stezati (s-teg-a-ti) ~ stežem
kleknuti (klek-nu-ti) : klecati (klek-a-ti) ~ klecam
presjeći (pre-sěk-ø-ti) : presijecati (pre-sěk-a-ti) ~ presijecam

preteći (pre-tek-ø-ti) : pretjecati (pre-těk-a-ti) ~ pretječem
tuknuti (tuk-nu-ti) : tucati (tuk-a-ti) ~ tucam

puknuti (puk-nu-ti) : pucati (puk-a-ti) ~ pucam
muknuti (muk-nu-ti) : mucati (muc-a-ti) ~ mucam
vući (vuk-ø-ti) : vucarati (vuc-ara-ti) ~ vucaram
trgnuti (trg-nu-ti) : trzati (trg-a-ti) ~ trzam
10
Napomena
Promjena je vrlo ograničena, zapravo se dadu pobrojiti glagoli u kojima do nje dolazi, usp. npr. bez promjene:
leći (leg-ø-ti) : lijegati (*lijezati), viknuti : vikati (*vicati)
premda s druge strane imamo korak ~ koračati i obilježeno (»pjesnički«) koracati.
U pojedinim neglagolskim leksemima nalazimo alternacije koje bi se mogle podvesti pod drugu sibilarizaciju,
npr. u peći (pek-ø-ti) ~ pecara ‘zgrada u kojoj se peče, npr. rakija, ražanj’ (u pekara smjene nema).
Dijakronijski, mnogošta je u hrvatskome rezultat progresivne sibilarizacije (npr. c-ovi u sufiksima -c, -ce, -īc, -
ica, kao u starac, sr(d)ce, vjetric, djevica, ili u leksemima mjesec, z(aj)ec, knez, vitez, v. npr. Jurišić 1992 [1944]:
28–32; Mihaljević 2002: 162–166), ali sinkronijski dostaje da ju prepoznamo u navedenih glagola, za koje i u
sinkronome stanju lako nalazimo usporednice s kojima ih možemo staviti u opreku.
11
JOTACIJA
Jotacija – kako ćemo ju ovdje razumjeti, a to je nešto šire no što se tradicionalno u nas čini – složena je fonetska,
fonološka i morfonološka promjena. Evo kako: Prvo, jotacijom ćemo smatrati svaku onu promjenu koja je
uzrokovana glasom j (jota, prema grč. i). Time ćemo ju ujedno razlikovati od palatalizacije jer u širem smislu i
jotacija je palatalizacija – posljedica joj je umekšavanje prethodnoga glasa, nastanak palatala ili palataliziranih
glasova (v. npr. Bhat 1978). S tim u vezi valja imati na pameti da se različiti hrv. j-ovi, odnosno j-ovi iz različitih
sufikasa vladaju jako različito (primjere v. dalje). Drugo, promjene uzrokovane glasom j u hrvatskome zapravo su
raznorodne: tu ima fuzije (jak ~ jači, mlad ~ mlađi), asimilacije (bog ~ božji, vuk ~ vučji), epenteze (glup ~ gluplji,
grob ~ groblje) (o terminima v. predavanje 02). Treće, fuzijske jotacije ima i na morfskim šavovima (R+S), ali ima
je i u korijenu (uzrokovana sa ě, npr. koljeno, ljeto, ljepota, mlijeko izg. [mĺéko], slijepac izg. [sĺépac], snijeg izg.
[sń g]) te u posuđenicama (injekcija izg. [ińèkcija], bombonijera izg. [bombońéra]), po čemu se ona razlikuje od
onoga što u hrv. zovemo palatalizacijom (do čega dolazi samo na morfskim junkturama, upravo na spoju R+S).
Alternacije
1) {k, g, h, c, z, s, t, d, l, n}j → {č, ž, š, č, ž, š, ć, , ĺ, ń}

skačem (: skak-a-ti), pomažem (: po-mag-a-ti), mašem (: mah-a-ti), plaća (: platiti), Brođanin (: Brod), gonjenje
(: gon-i-ti), zamoljen (: zamoliti), mičem (: mic-a-ti), orošen (: o-ros-i-ti)
2) {p, b, m, v, f}j → {pĺ, bĺ, mĺ, vĺ, fĺ}
gluplji (: glup), groblje, osamljen (: o-sam-i-ti), kravlji (: krav-a), zašarafljen (: za-šaraf-i-ti), Vakufljanin
Tradicionalno se »zaboravlja« da je promjeni (2) podložno i f, odnosno svih pet hrvatskih labijala (tri bilabijala i
dva labio-dentala). Stoga bi formulacija mogla biti ovakva: C+LAB j → C+LAB ĺ.
3) {k, g, h, c}j → {čj, žj, šj, čj}
čovječji, vražji, božji, ovčji, bodbrežje, orašje, naličje, vučjak
Glasovi s z ne podliježu promjeni (3): pas ~ pasji, koza ~ kozji, prsa ~ poprsje, gus(ka) ~ gusji, klas ~ klasje,
rogoz ~ rogozje, glas ~ suglasje, voz ~ podvozje, breza ~ brezje, vlas ~ vlasju, sluz ~ sluzju.
Dupuna: {st, št, sk, sl, sn, zd, zg, zn}j → {št/šć, št/šć, šč/šć/ščj/št, šĺ, šń, žd/ž , žd/ž /ž j, žń}

12
koristiti ~ korišten, lijeska ~ liješće, Sisak ~ Siščanin, guska ~ guščji, iskati ~ ištem/išćem, zamisliti ~ zamišljen,
kasniti ~ kašnjenje, grozd ~ grožđe, mlazni ~ mlažnjak, dažditi ~ dažđenje, mazga ~ maždžji
Dopuna se tradicionalno tretira kao »spoj« jotacije i jednačenja po mjestu tvorbe, ali opis sa skupovima (J. Silić
rekao bi – morfonima) korektniji je jer: prvo, podrazumijeva da alternira čitav morf, a ne samo pojedini fon
unutar njega; drugo, lakše objašnjava razliku između ražalost(iti) ~ ražalošćen, ostrast(iti) ~ ostrašćen s jedne te
oprost(iti) ~ oprošten, korist(iti) ~ korišten s druge strane (zašto nije *oprošćen, *korišćen).
Dopuni bi se dali pribrojiti još neki skupovi, ali oni su ili jako rijetki (npr. šk u Baška ~ baščanski/bašćanski), ili
nepotvrđeni (npr. zl, koje bi moglo biti u pretpostavljenome Tuzla ~ Tužljanin).
Posebno bi se pravilo moglo onda utvrditi i za skup ht u drht(-a-ti) + -je-m → dršćem.
Konteksti
1) Glagoli I.5 i I.6 s prezentskim korijenom na l n: prezent (-jē-)
žeti ~ žanjem/žnjem, peti/penjati ~ penjem, mljeti ~ meljem, klati ~ koljem, slati ~ šaljem/šljem
J. Silić (Silić – Pranjković 2005: 81) za sve glagole I. vrste pretpostavlja prezentsko -e-, pa su mu korijeni: žanj-,
melj-, kolj-, šalj-. Drugim riječima, ne pretpostavlja jotaciju.
2) Glagoli III.1: s korijenom na l n u infinitivu (-ě-), svi u gl. prid. trp. (-je-n-ø)
voljeti, boljeti, željeti, crnjeti, ?veljeti (prezent: velim), ali: plavjeti, vidjeti, letjeti, kipjeti, visjeti, živjeti, žudjeti
voljen, željen, žuđen, zacrnjen, viđen, doživljen, povišen
Drugim riječima, i jat u hrvatskome jotira, ali samo l n: *viđeti, *lećeti, *lebđeti, *življeti.
3) Glagoli IV.: imperfekt (-jāh-), gl. prid. trp. (-je-n-ø)
moliti ~ moljah ~ moljen, misliti ~ mišljah ~ mišljen, pamtiti ~ pamćah ~ pamćen, broditi ~ brođah ~ brođen, javiti
~ javljah ~ javljen, brazditi ~ bražđah ~ bražđen, globiti ~ globljah ~ globljen, zarobiti ~ zarobljen, izvaditi ~
izvađen, razmaziti ~ razmažen, nositi ~ nošen, isprositi ~ isprošen, baciti ~ bačen, voziti ~ vožah ~ vožen
Problem: Glagoli s korijenom na k g h. U gl. prid. trp. također jotacija (u infinitivu i prezentu palatalizacija), jer
IV. vrsta ima trp. prid. na -je-n- (može se tumačiti bilo korijenom na k g h bilo gubljenjem j iza č, ž, š): mučiti ~
mučen, množiti ~ množen, okružiti ~ okružen, rastočiti ~ rastočen, svršiti ~ svršen.
Iza palatala i r pretpostavljamo gubljenje -j: omeđiti ~ omeđen, uništiti ~ uništen, izopćiti ~ izopćen, smanjiti ~ smanjen,
spojiti ~ spojen, smožditi ~ smožden, ukočiti ~ ukočen, uzemljiti ~ uzemljen, usporiti ~ usporen, smiriti ~ smiren, pomiriti
~ pomiren, premoriti ~ premoren, proširiti ~ proširen, pokoriti ~ pokoren, ostvariti ~ ostvaren, pokvariti ~ pokvaren.
13
U glagola na -stiti imamo otprilike ovakvu raspodjelu promjena (priručnici i uzus nisu baš ujednačeni):
i) -šten- brstiti, krstiti, koristiti, -mjestiti, oprostiti, pokostiti, pustiti, -propastiti, -vijestiti, -vlastiti, -vrstiti
ii) -šćen/-šten- izustiti, mastiti, mrijestiti, -mostiti, -svijestiti
iii) -šćen- ražalostiti ~ ražalošćen, ostrastiti ~ ostrašćen
Ovamo se nekako »ugurao« i jedan glagol I. vrste, rasti (rast-ø-ti): srasti ~ srašten, urasti ~ urašten. Prid. trp. u
glagola I. vrste inače redovito ima -e-n-ø. U glagola tipa potresti ~ potrešen, donijeti ~ donešen, nagristi ~
nagrižen norma baš ne prihvaća jotaciju (preporučljivije je potresen, donesen, nagrizen), no srašten nitko ne
pokušava »vratiti« u srasten. Prema zaposliti je zaposlen, ne ?zapošljen, dakle obratno od srasti; moglo bi se
tumačiti i kao pridjev za-posl-en-ø (usp. staklo ~ staklen, lim ~ limen); imenica je zaposlenje, ne ?zapošljenje.
4) Glagoli V.1 (imperfektivni) s palatalom: infinitiv (-ja-, -jāva-), prezent (-jā-, -jāvā-), imperfekt
roditi ~ rađati ~ rađam, shvatiti ~ shvaćati, platiti ~ plaćati, pomoliti ~ pomaljati, uroniti ~ uranjati, pustiti ~
puštati, osloboditi ~ oslobađati, utopiti ~ utapljati, smisliti ~ smišljati, dogoditi ~ događati, ugoditi ~ ugađati,
ponoviti ~ ponavljati, mijesiti ~ miješati, ispratiti ~ ispraćati, mijena ~ mijenjati, skloniti ~ sklanjati, okusiti ~
okušavati, iskusiti ~ iskušavati, obnoviti ~ obnavljati, vidjeti ~ viđati, pokus ~ pokušati, san ~ sanjati
sunce ~ sunčati, konac ~ skončati, klupko ~ sklupčati, korak ~ koračati, jak ~ jačati, gorak ~ gorčati, velik ~
veličati, sluh ~ slušati ~ preslušavati, vijenac ~ vjenčati ~ vjenčavati
Problem: Treba li prema korijenskima k g h c pretpostaviti palatalizaciju? I kako onda tumačiti umnožiti ~
umnažati i sl. glagole, koji u IV. vrsti imaju palatalizaciju (usp. ovdje str. 3)?22
5) Glagoli V.2: prezent (-jē-), imperativ (-ji-)
lagati ~ lažem ~ laži, vezati ~ vežem, vikati ~ vičem, glodati ~ glođem, pomagati ~ pomažem, micati ~ mičem,
skakati ~ skačem, puhati ~ pušem, jahati ~ jašem, hramati ~ hramljem, nicati ~ ničem, zobati ~ zobljem, disati ~
dišem, baktati ~ bakćem, hroptati ~ hropćem, mazati ~ mažem, iskati ~ ištem, pritiskati ~ pritištem/pritišćem
Imperativ tih glagola različito se opisuje, kao -ji-ø na infinitivnu osnovu (pis-ji-ø) ili kao -i-ø na prezentsku
osnovu (Silić: piš-i-ø). Ako je ovo drugo, ako je osnova prezentska, kako objasniti imperativ reci?
6) Glagoli VI. (imperfektivni) s palatalom: infinitiv (-jāva-, -jīva-), prezent (-jāvā-, -jujē-)
22
Problem je tim veći što glagoli s k g h c u korijenu nisu imperfektivni i – za razliku od većine drugih opisanih
u pravilu – nisu nastali prema glagolu, nego prema imenici ili pridjevu.
14
navaliti ~ navaljivati ~ navaljujem, poniziti ~ ponižavati ~ ponižavam, ukrotiti ~ ukroćivati ~ ukroćujem, najaviti
~ najavljivati ~ najavljujem, osmisliti ~ osmišljavati ~ osmišljavam, premostiti ~ premošćivati ~ premošćujem,
osloviti ~ oslovljavati ~ oslovljavam, kazniti ~ kažnjavati ~ kažnjavam, isprazniti ~ ispražnjivati ~ ispražnjujem,
iskoristiti ~ iskorištavati ~ iškorištavam
Problem: Glagoli s korijenom na k g h. Kako tumačiti naručiti : naručivati i sl. glagole, koji u IV. imaju palatalizaciju?
7) Glagoli htjeti i ići: prez. i ipf. (htjeti), ipf. (ići), izvedenice u prezentu, imperativu, aoristu
htjeti (htě-ø-ti, korijen s prijevojem hot-) ~ hoću, hoćah

ići (i-ø-ti) ~ iđah (id-jah-ø), doći ~ dođem, dođi, dođoh, naći ~ nađem, nađi, nađoh, naići ~ naiđem, naiđi, naiđoh
Standard nije prihvatio obratno: ići ~ iđem, doći/dojti ~ dojdem, naći/najti ~ najdem. J. Silić (Silić – Pranjković
2005: 81) za sve glagole I. vrste pretpostavlja prezentsko -e-, pa mu je korijen iđ- (na-iđ-e-m).
8) Ijd. imenica i-deklinacije (-ju)
sol ~ solju, krv ~ krvlju, kost ~ košću, radost ~ radošću, smrt ~ smrću, glad ~ glađu
Imenice koje završavaju na ć ĺ ń gube j: noć ~ noću, žeđ ~ žeđu, obitelj ~ obitelju, stijenj ~ stijenju.
Imenice na č ž š r ne gube j: riječ ~ riječju, laž ~ lažju, kokoš ~ kokošju, stvar ~ stvarju.
Imenice na s z nemaju jotaciju: vlas ~ vlasju, sluz ~ sluzju.
9) Imenički sufiksi
-j-a krađa, svađa, gošća, gospođa, vuča, braća, vođa, kolovođa, sječa, drvosječa, plaća, građa,
pismonoša (: nos-i-ti), zemlja (: zem-n-i, in-o-zem-stv-o), kiša (: kis-nu-ti)
23
-jaj-ø poremećaj, porođaj, događaj, zagrljaj, oproštaj, premještaj, pobačaj, tečaj, snošaj, izvještaj
-jak-ø 24 seljak, luđak, rođak, mlađak, plićak, imenjak, zdravljak, dešnjak, vučjak, Livnjak, Zeničak,
Posavljak, mlažnjak (ali: prosjak, veznjak)
-jan-in-ø građanin, kršćanin, Europljanin, Rabljanin, Krfljanin, Crnovršanin (: Crni Vrh), Puljanin,
Rimljanin, Klišanin, Baščanin/Bašćanin (: Baška), Splićanin, Kijevljanin, mještanin, Parižanin,
Gvožđanin (: Gvozd), Zvižđanin (: Zvizda)
23
Usp. -aj-ø u primjerice otkucaj, izdisaj, zalogaj, trzaj, zapletaj, vapaj, napadaj, doticaj, vapaj, zaveslaj…
24
N. B. Dugo a u -jak- (sèljāk ~ seljáka, r đāk ~ r đāka). Usp. deminutivno -(a)k- u Palatalizaciji te -āk- npr. u

čudak, prostak, ljevak, novak i sl. Dakle tri sufiksa naoko slična (-(a)k-, -āk-, -jāk-), s različitim utjecajem na
korijen, a da su različiti, vidimo po površinskim oblicima.
15
-j-e groblje, naličje, bezvlađe, podnožje, orašje, cvijeće, grmlje, granje, snoplje, liješće, pruće, slavlje
hrašće, raskršće, grožđe, bezvlašće, zapešće
-jenj-e gl. im. od III. i IV.: viđenje, voljenje, življenje, moljenje, mišljenje, uništenje, gošćenje, pamćenje
Glagolska imenica od sjediti/sjedjeti, letjeti, lebdjeti ne jotira: sjedenje, letenje, lebdenje/lebdjenje/lebđenje.

Tako i od bdjeti ~ bdim: bdjenje (*bđenje).
Od mniti ~ mnim glas n očekivano se jotira: mnjenje.
Od glagola I. vrste bdjeti ~ bdijem, mniti ~ mnijem imamo sufiks -enje, ispred kojega se korijensko ě preglašava
u i: bdijenje, mnijenje (dakle tu nije riječ o ije = ě, nego je to ě/j/e). Tako i htjeti (htě-ø-ti) : htijenje (htě-enj-e).
U glagola s korijenom na r pretpostavljamo ispadanje j: širiti ~ širenje, miriti ~ mirenje.
-j-i komparativ: mlad ~ mlađi, blijed ~ bljeđi, vis(ok) ~ viši, tan(ak) ~ tanji, krat(ak) ~ kraći, bliz(ak) ~
bliži, žut ~ žući, jak ~ jači, grub ~ grublji, drag ~ draži, suh ~ suši, crn ~ crnji, glup ~ gluplji, krut ~ krući
U komparativu pridjeva na r sufiksalno će j ispasti: *širji → širi.
-j-i posvojno: lisičji, jesenji, kravlji, labuđi, ovčji, vražji, božji, vučji, bivolji
-jan-sk-i baščanski/bašćanski
-jiv-ø ranjiv, neumoljiv25
-juš-k-ast-ø debeljuškast (ali: ljepuškast)
Odstupanja
i) pojedini leksemi, uključujući one s posebnim konotacijama ili u posebnim kontekstima: Podvelebitje,
Zakarpatje (i Zakarpaće), žitje (žiće, životopis sveca), brat(i)ja, rodjak, netjak i sl.
ii) posuđenice: subjekt (*subljekt), objekt, tamjan, injekcija, konjunkcija, bombonijera, garsonijera, plafonijera,
gondolijer, somelijer, hotelijer, žardinijera, krupje i sl.
Napomene
Jotacija koju smo bili formulirali pod (3) kadšto se u hrvatskim gramatikama smatra vrstom palatalizacije. Ona to i
jest, no kako rekosmo, svaka je jotacija vrsta palatalizacije. Zato smo jotaciju ovdje odredili – ništa osobito mudro, ali
ipak – kao svaku onu promjenu do koje dolazi pod utjecajem glasa j, bio njezin rezultat ovakav ili onakav.
Jednostavnije govoreći, ako u grana ~ granje (gran-j-e) i krava ~ kravlji (krav-j-i) imamo jotaciju (o tome gramatike i
ne dvoje), onda je sasvim naravno kazati da ju imamo i u orah ~ orašje (orah-j-e) i ovca ~ ovčji (ov-c-j-i).
25
Ti primjeri nedvojbeno su jotirani. Kod primamljiv, lomljiv, ljepljiv, uporabljiv, probavljiv i sl. nije lako reći je
li tu riječ o jotaciji s epentezom ili jednostavno o sufiksu -ljiv, koji imamo npr. u štedljiv, upadljiv, pokretljiv i sl.
16
Pravogovorna norma – ako takvo što uopće postoji (postoji ono što je prihvaćeno, uzus, ali norma baš i ne) –
uglavnom ne prihvaća jotaciju l n u posuđenica tipa injekcija, konjugacija, hotelijer, bombonijera, garsonijera,
gondolijer, kanconijer i sl., ali u govoru do nje često dolazi, u pojedinim leksemima posve prihvaćeno, usp. milje
(fr. milieu), atelje/atelijer (fr. atelier), somelijer ~ izg. someĺe (fr. sommelier), žil(i)jen ~ izg. žiĺen (fr. Julienne),
karabinjer ~ izg. karabińer (tal. carabiniere), bombonijera ~ izg. bombońera.
Usp. i »zagrebačku« jotaciju u milijarda → izg. miĺarda, talijanski → izg. taĺanski.
Ni primjeri poput giljotina (fr. guillotine), marseljeza (fr. Marseillaise), bataljun (fr. bataillon), biljar ili bilijar
(fr. billiard), brilijant ili briljant (fr. brillant) nisu daleko od toga premda su zapravo posljedica slobodne
transfonemizacije francuskoga ill [j] (o transfonemizaciji v. predavanje 05).
17
PROMJENE U GLAGOLA I. I II. VRSTE
Objedinit ćemo nekoliko promjena – fuziju, disimilaciju, ispadanje i umetanje konsonanata – koje nalazimo
u oblicima glagola vrstâ I.1, I.3, I.4 te II. Smatraju se inače dijakronijskima, pa se u suvremenim gramatikama i
ne navode, međutim bez svijesti o njima teže je opisati odnose u suvremenoj morfologiji (npr. u infinitivu,
prezentu, gl. prid. radnome, gl. pril. prošlome) no što zapravo jest. One, uostalom, nisu ni više ni manje
dijakronijske i sustavne ili pravilne od palatalizacije, sibilarizacija, jotacije. Evo nekih takvih:
{k, g, h}t → ć
rek-ø-ti → reći, tak-ø-ti → taći, sěk-ø-ti → sěći, pek-ø-ti → peći, mog-ø-ti → moći
leg-ø-ti → leći, žeg-ø-ti → žeći, vrh-ø-ti → vrći
{t, d} → s / __ t
plet-ø-ti → plesti, met-ø-ti → mesti, cvat-ø-ti → cvasti, krad-ø-ti → krasti, pad-ø-ti → pasti, bod-ø-ti → bosti,
jed-ø-ti → jesti, sěd-ø-ti → sěsti, pred-ø-ti → presti, (do)ved-ø-ti → (do)vesti
{p, b} → {ps, bs} / __ t26
crp-ø-ti → crpsti, tep-ø-ti → tepsti

dub-ø-ti → dupsti, greb-ø-ti → grepsti, zeb-ø-ti → zepsti
{t, d} → ø / __ {l, v}
plet-ø-ti ~ plet-ø-l-ø → plel (→ pleo), plet-ø-ti ~ plet-ø-vši → plevši (npr. uplevši se),
cvat-ø-ti ~ cvat-ø-l-ø → cval (→ cvao), cvat-ø-ti ~ cvat-ø-vši → cvavši (npr. procvavši),
krad-ø-ti ~ krad-ø-l-ø → kral (→ krao), krad-ø-ti ~ krad-ø-vši → kravši (npr. ukravši),
bod-ø-ti ~ bod-ø-l-ø → bol (→ bo), sěd-ø-ti ~ sěd-ø-l-ø → sěl (→ sjeo), pad-ø-ti ~ pad-ø-vši → pavši (npr. napavši)
{t, d, p, b} → ø / __ n
kap-nu-ti → kanuti (: kap-a-ti), top-nu-ti → tonuti (: u-top-i-ti), gib-nu-ti → ginuti (: po-gib-a-ti),

o-šib-nu-ti → ošinuti (: šib-a), kret-nu-ti → krenuti (: kret-a-ti), raz-grt-nu-ti → razgrnuti (: raz-grt-a-ti),
pre-vrt-nu-ti → prevrnuti (: pre-vrt-a-ti), s-kid-nu-ti → skinuti (: s-kid-a-ti)
26
U Barić et al. (1995: 86) ta promjena opisana je kao alternacija s//ø (crpsti ~ crpem, tepsti ~ tepem), dakle kao
da u prezentu s ispada. Kako će ispasti kad ga nikad nije ni bilo? Opasku ne treba shvatiti zlurado – iz
gramatičkoga pravila vidi se da i sinkroni opis zahtijeva nekakvo pravilo, pitanje je samo kakvo.
18
Napomene
U vezi s glagolima na -sti usp. i gresti ‘ići’ ~ gredem (gred-ø-ti ~ gred-e-m), klasti ‘postaviti’ ~ kladem (klad-ø-ti
~ klad-e-m), danas ili posve dijalektalne ili nepostojeće; njihove korijene imamo međutim u imenicama izgred,
oklada, prilogu uzgred i sl.
Poseban je slučaj glagol ići (i-ø-ti) i njegovi oblici i izvedenice, npr. ići ~ idem, naići ~ naiđem. Tu je zapravo riječ
o dijakronijskome premetanju jt → tj u prefigiranim oblicima (na-iti → najti → natji → naći, pa posredno i ići).
Ispadanje t d ispred l primjenljivo je i na imenice sa sufiksom -l-, koje bi se dubinski prikazale ovako:
sjesti (sěd-ø-ti) ~ sjediti (sěd-i-ti) ~ sijelo (sěd-l-o)

jesti (jed-ø-ti) ~ jedem (jed-e-m) ~ jelo (jed-l-o)
no takvo objašnjenje sinkronijski je kratka dometa zbog imenica poput sedlo (sed-l-o), metla (met-l-a) i sl.
O tome pak da u imenicâ tipa vlast, slast, propast, zavist, vijest, povijest i sl. postoji nekakav dubinski sufiks -t
(usp. mazati ~ mast) koji uvjetuje disimilaciju prethodnoga dentala, o tome govornička svijest ne postoji nikakva
i sinkronijski bi o tome vjerojatno bilo ipak malo preambiciozno, preapstraktno govoriti (ne i nemoguće):
vladati (vlad-a-ti) ~ vlast (vlad-t-ø)

zavidjeti (za-vid-ě-ti) ~ zavist (za-vid-t-ø)
pripovijedati (pri-po-věd-a-ti) ~ pripovijest (pri-po-věd-t-ø) ~ usp. ispovijed, bez -t- (iz-po-věd-ø)
Nešto su manji problem skupovi skn zgn, kakve imamo u glagolima pljusnuti, stisnuti, briznuti, zviznuti jer se
njihova redukcija kao proširenje može dodati pravilu o ispadanju konsonanata (v. predavanje 02):
s-tisk-nu-ti → stisnuti (: s-tisk-a-ti), brizg-nu-ti → briznuti (: brizg-a-ti)
Više je neobičan glagol brinuti (: brig-a-ti), što je zapravo iznimka jer g ne ispada ispred n: dignuti, stegnuti,
izbjegnuti, sagnuti, pognuti i sl. (v. Maretić 1899: 73).
U pojedinim glagolima II. vrste imamo i ispadanje jednoga od n-ova ili pak ispadanja koja se podvode pod opće
pravilo (npr. skup stn, v. predavanje 02):
raz-plin-nu-ti se → rasplinuti se, s-gust-nu-ti se → zgusnuti se, o-čvrst-nu-ti → očvrsnuti
U korijenima glagola I. vrste ima i mnogo prijevoja (v. dalje).
19
PRIJEVOJ
Prijevoj, ili apofonija, ili ablaut (njem. Ablaut, međunarodno prihvaćen termin), ili vokalska gradacija (engl.
vowel gradation) alternacija je vokala u korijenskome morfu, tipična promjena u indoeuropskim jezicima. Drži
se da su mu uzroci obično akcenatski, iako se u ie. suvremenim jezicima oni nerijetko ne dadu utvrditi ili kao
takvi objasniti. Za razliku od prijeglasa, ili metafonije, ili umlauta, ili vokalske mutacije (v. predavanje 02)
prijevoj ima značenjske posljedice. Kao prijevojna osnova, baza, sredina tradicionalno se uzima e (rekao), kao
visina o (rok), kao nizina i (ricati), a praznina je ø (goniti ~ gnati). Ovisno o jeziku i korijenu prijevojnih
stupnjeva može biti 2, 3, 4, 5, 6. Usp. primjere prijevoja u konjugaciji njemačkih i engleskih tzv. jakih glagola:
njem. helfen ~ half ~ geholfen ‘pomoći’, engl. sing ~ sang ~ sung ‘pjevati’, write ~ wrote ~ written ‘pisati’.
Prijevoj može biti kvantitativan (mijenja se samo dužina vokala) i kvalitativan (mijenja se vrsta vokala).
U hrvatskome prijevoj imamo u glagolima I. vrste i korijenima od kojih su tvoreni te plodne prijevoje u tvorbi
nesvršenih glagola V. vrste, uključujući kvantitativno-kvalitativni prijevoj ŏ//ā:
I.
pro-rek-ø-ti pro-rok-ø pro-rik-a-ti iz-rěk-om

proreći prorok proricati izrijekom
plet-ø-ti plot-ø pre-plit-a-ti plet-er-ø

plesti plot preplitati pleter
u-mrě-ø-ti u-mr-e-m u-mir-a-ti u-mor-ø

umrijeti umrem umirati umor
zva-ø-ti zov-e-m do-ziv-a-ti zov-ø

zvati zovem dozivati zov
I./IV. V.
sklòpiti sklápati
ròditi ráđati
uròniti uránjati
okòpati okápati
ùbosti ubádati
govòriti razgovárati
zàgledati zaglédati
zàsjesti zasjédati
sm sliti smíšljati
20
Usp. još neke primjere:
brati berem birati izbor

gnati ženem27 goniti, izgon
prati perem ispirati sudoper, perilica
zatrti zatrem zatirati zator
nazreti nazrem nazirati nazor
prozreti prozrem prozor
napeti napnem napinjati napon
biti boj
napiti napoj
zaviti zavoj
do-ved-ø-ti dovedem dovod
do-vez-ø-ti dovezem dovoz
prinijeti prinesem prinositi prinos
nanijeti nanesem nanositi nanos
sjediti saditi (na)sad
pro-tek-ø-ti protečem protjecati protok
izvrijeti izvrem izvirati izvor
umrijeti umrem smrt, umor
letjeti letim lijetati let
u-lek-ø-ti (uleći) luk
U suvremenim hrvatskim gramatikama prijevoj se uglavnom drži dijakronijskom pojavom, pa se kao takav ili ne
obrađuje ili je – npr. Barić et al. (1995: 85) – sasvim neobično obrađen kao proširivanje osnove (svojevrsna
infiksacija), zajedno s neobaveznim samoglasnicima, navescima, te nepostojanim a.
27
Danas običniji, zapravo isključivi oblik jest gnam; ženem je prema genem (dakle gnati ~ genem, kao brati ~
berem), s korijenskom palatalizacijom g → ž.
21
NAGLASNE PROMJENE
Naglasne promjene također su glasovna promjena. Fleksijski i derivacijski uvjetovanim naglasnim promjenama
nećemo se ovdje posebno baviti.28 Zapravo ih spominjemo zbog tzv. alternacija ije//je//e//i//ø, koje se u
gramatikama nerijetko obrađuju objedinjeno (npr. u Barić et al. 1995: 88–91), premda je zapravo riječ o
raznorodnim promjenama – naglasnim promjenama, prijevojima, prijeglasima, promjeni ě//e iza Cr.
Najveći nedostatak takvih pregleda jest nuždan dojam da u hrvatskome postoji nešto kao fonetska alternacija
ije//je. Takva alternacija ne postoji. Postoji alternacija dugo//kratko, kao kod svih vokala, ili – ovisno o tretmanu
odraza jata – alternacija diftonga (ie) s dvama fonovima (je), odnosno alternacija dugog i kratkog diftonga.
Drugim riječima, velika većina alternacija dugo ě//kratko ě istovjetna je alternacijama ā//ă, ē//ĕ i sl. i trebalo bi
ih obrađivati zajedno s njima. Kakav je njihov pravopisni tretman, to uopće nije stvar gramatike, o tome pišu
pravopisi. Ili kao pitanje: Ako su Sivoj gramatici u poglavlju Fonetika i fonologija važne ove alternacije:
bijēl ~ bjĕlkast
bijēl ~ bjĕlina
vijēk ~ vjĕkovi
zvijēzda ~ zvjĕzdurina
djĕd ~ djēdo
zašto joj u istome tom poglavlju nisu važne ove promjene:
plāv ~ plăvkast

cn ~ cr nina
grād ~ grădovi
trāva ~ trăvurina
sĕstra ~ sēka
Riječ je o posve istim promjenama slogotvornoga glasa, a one nisu alternacija ije//je, nego alternacije
dugo//kratko. (Što se jasnije vidi ako jat zapišemo sa ě.) Skloni smo školstvo okrivljivati za nepismenost (»ne
znamo ije i je«); ne treba kriviti školstvo kad ni ozbiljnim gramatikama nije jasno da ije u bijel nije [ije], nego je
jednostavno dugo [je], odnosno dugo ě (a u bjelina je jednostavno kratko [je], odnosno kratko ě).
Pravopis se tu dakle povratno nametnuo gramatici, odnosno činjenica da je ě jedini vokal koji u dugom i u kratkom
slogu pišemo različito, utjecala je na gramatičke opise, koji su jednostavno »izmislili« morfonološku promjenu koje
u hrvatskome nema. To, inače, nije jedini slučaj loše povratne sprege pravopisa i gramatike. O smjeni ije//je kao
sinkopi nekoj mjeri možemo govoriti samo u pozajmljenica, gdje jata uopće nema (npr. orijent → orjent, hijena →
hjena, pacijent → pacjent, v. predavanje 02), tek što je i tu problem isti – što mi sa ije u hijena zapravo bilježimo?
28
Nešto o njima v. u predavanju 10.
22
INTERNACIONALNI SLOJ PROMJENA
Svi europski jezici imaju sloj internacionalizama (međunarodnica, međunarodnih riječi), riječî mahom podrijetlom
iz grčkoga i latinskoga. U tom sloju postoji – za svaki jezik zaseban, ali i donekle sličan – niz alternacija
naslijeđenih iz izvornih jezika koje se odražavaju u njihovim izvedenicama. Takvih alternacija ima na granici
prefiksa i korijena, u korijenu, na granici korijena i sufiksa, pa ako je latinski imao primjerice ovakve smjene:
lat. in+mortālis → immortalis ‘besmrtan’, in+ratiōnālis → irratiōnālis ‘nerazborit’, ad+fīgo →

affīgo ‘pribijem’, ē-dūco ‘iz-vodim’ ~ ē-volvo ‘iz-valjujem, iz-valjam’ ~ ex-clāmo ‘iz-viknuti’
ago ‘gonim; zanimam se; činim’ ~ āctum [a ktum] ‘gonjeno; činjeno’ ~ actio [ak io] ‘gonjenje;

činjenje’, fīgo ‘pribijem, pribodem’ ~ fīxi [fi ksi] ‘pribih’ ~ fīxum [fi ksum] ‘pribijeno’
onda su se one manje ili više pravilno i redovito odrazile i u jezicima primaocima, primjerice:
hrv. iracionalan ~ indeklinabilan, afigirati ~ afiks ~ afiksacija ~ fiksacija ~ fiksiran, reagirati ~

reakcija, educirati ~ edukacija, evolucija ~ eksklamacija
Govornička svijet o takvim smjenama mala je ili nikakva ponajviše zbog neprozirnosti korijena o kojima je
riječ.29 Ovdje nećemo navoditi alternacije, nego ćemo riječi okupiti u uvjetne tipove. Unutar njih može biti
znatnih razlika, ali neke će se pravilnosti nazirati, primjerice u riječima latinskoga podrijetla smjene t → c / __ ij
(usp. garantirati ~ garancija, erektirati ~ erekcija, Dalmatinac ~ Dalmacija ~ dalmatinski, pa i demokrat ~
demokracija), ili k → c / __ ij, ir (usp. sekta ~ secirati), ili {g, h} → k / __ t (usp. reagirati ~ reaktivan,
apstrahirati ~ apstraktan), ili koliko-toliko pravilno smjenjivanje korijena, primjerice onih s nazalnim infiksom.
Gdješto ćemo radi veće prozirnosti navesti i morfsku raščlambu.30
konvencija i negacija
konvenirati (kon-ven-ir-a-ti) ~ konvencija (kon-ven-c-ij-a) ~ konvent (kon-ven-t-ø), invenirati (in-ven-

ir-a-ti) ~ invencija (in-ven-c-ij-a) ~ inventivan (in-ven-t-iv-n-ø), advent
negirati (neg-ir-a-ti) ~ negacija (neg-ac-ij-a) ~ negator (neg-at-or-ø) ~ negativan (neg-at-iv-n-ø) ~
negativac (neg-at-iv-c-ø), operirati ~ operacija ~ operator ~ operativan ~ operativac
evocirati (e-voc-ir-at-i) ~ evokacija (e-vok-ac-ij-a) ~ evokator (e-vok-at-or-ø), provocirati ~ provokacija
~ provokator ~ provokativan, abdicirati (ab-dic-ir-a-ti) ~ abdikacija (ab-dik-ac-ij-a)
29
A i zbog naobrazbe. Nacrt takvih alternacija u hrvatskim gramatikama nije postojao sve do gramatike Silić –
Pranjković (2005: § 547), u kojoj je J. Silić o njima dao dosta napomena.
30
Upravo morfsku, ne morfemsku, pomoću pravila moglo bi se doći do dubinskih postava, tek što je pitanje
kakav je njihov status u hrvatskome. O osnovama latinske morfonologije i o smjenama u latinskim korijenima v.
Gortan – Gorski – Pauš (2005; osobito §§ 10–25, 189–92, 211–38), podrobnije i dijakronijski v. Matasović
(1997). Vrlo pouzdan smjerokaz za konkretne riječi bit će Rječnik stranih riječi B. Klaića, u kojemu god izdanju.
23
kolizija i progres
kolidirati (ko-lid-ir-a-ti) ~ kolizija (ko-liz-ij-a), aludirati ~ aluzija, elidirati ~ elizija, eksplodirati ~

eksplozija ~ eksplozivan, implodirati ~ implozija, ekskludirati ~ ekskluzija ~ ekskluzivan, ekspandirati ~
ekspanzija
konvertirati (kon-vert-ir-a-ti) ~ konverzija (kon-verz-ij-a) ~ konvertit (kon-vert-it-ø), pervertirati ~
perverzija ~ pervertit
reperkutirati ~ reperkusija
progredirati ~ progresija ~ progres, regredirati ~ regresija ~ regres, kongres
akvizicija i ingerencija
akvirirati (a-kvir-ir-a-ti) ~ akvizicija (a-kviz-ic-ij-a) ~ akviziter (a-kviz-it-er-ø), rekvirirati ~

rekvizicija ~ rekvizit
ingerirati (in-ger-ir-a-ti) ~ ingerencija ~ ingestija, digestivan ~ digestija ~ digestiv, gesta (ges-t-a)
reakcija i apstrakcija
reagirati (re-ag-ir-a-ti) ~ reakcija (re-ak-c-ij-a) ~ reaktor (re-ak-t-or-ø) ~ reaktivan (re-ak-t-iv-n-ø) ~

reagens (re-ag-ens), secirati (sec-ir-a-ti) ~ sekcija (sek-c-ij-a) ~ sekta (sek-t-a) ~ sektor (sek-t-or-ø)
apstrahirati (aps-trah-ir-a-ti) ~ apstrakcija (aps-trak-c-ij-a) ~ apstraktan (aps-trak-t-n-ø), kontrahirati ~
kontrakcija, ekstrahirati ~ ekstrakt
konstrukcija i institucija
konstruirati (kon-stru-ir-a-ti) ~ konstrukcija (kon-struk-c-ij-a) ~ konstruktor (kon-struk-t-or-ø),

instruirati ~ instrukcija ~ instruktor
konstituirati (kon-stitu-ir-a-ti) ~ konstitucija (kon-stitu-c-ij-a) ~ konstitutivan (kon-stitu-t-iv-n-ø),
institucija ~ institut, prostituirati ~ prostitucija ~ prostitutka
egzekutirati ~ egzekucija ~ egzekutor ~ egzekutivan
misija i pozicija
emitirati (e-mit-ir-a-ti) ~ emisija (e-mis-ij-a), komitet ~ komisija, transmitor ~ transmisija

oponirati (o-pon-ir-a-ti) ~ opozicija (o-poz-ic-ij-a), eksponirati ~ ekspozicija, disponirati ~ dispozicija,
komponirati ~ kompozicija, postponirati ~ postpozicija ~ postpozitivan, imponirati
injekcija i redakcija
24
injicirati (in-jic-ir-a-ti) ~ injekcija (in-jek-c-ij-a) ~ injekt (in-jek-t-ø) ~ injektor (in-jek-t-or-ø), inspicirati

~ inspekcija ~ inspektor, retrospekcija ~ retrospektivan, koncipirati (kon-cip-ir-a-ti) ~ koncepcija (kon-cep-c-ij-
a) ~ koncept (kon-cep-t-ø) ~ konceptualan (kon-cep-t-ual-n-ø), percipirati ~ percepcija ~ perceptivan, recipirati ~
recept ~ receptivan
redigirati ~ redakcija ~ redaktor, korigirati ~ korekcija ~ korektor ~ korektivan
fikcija i erupcija
fingirati (fing-ir-a-ti) ~ fikcija (fik-c-ij-a) ~ fiktivan (fik-t-iv-n-ø), fungirati (fung-ir-a-ti) ~ funkcija

(funk-c-ij-a) ~ funkcionalan (funk-c-ion-al-n-ø), frangirati (frang-ir-a-ti) ~ frakcija (frak-c-ij-a), restringirati (re-
string-ir-a-ti) ~ restrikcija (re-strik-c-ij-a-) ~ restriktivan (re-strik-t-iv-n-ø), transfundirati (trans-fund-ir-a-ti) ~
transfuzija (trans-fuz-ij-a), tangirati (tang-ir-a-ti) ~ taktilan (tak-t-il-n-ø), refundirati (re-fund-ir-a-ti) ~
refundacija (re-fund-ac-ij-a) ~ refuzija (re-fuz-ij-a), konjugirati (kon-jug-ir-a-ti) (sic!, *konjungirati) ~
konjunkcija (kon-junk-c-ij-a) ~ konjunktivan (kon-junk-t-iv-n-ø)
erumpirati (e-rump-ir-a-ti) ~ erupcija (e-rup-c-ij-a) ~ eruptivan (e-rup-t-iv-n-ø), korumpirati ~ korupcija
~ koruptivan
kriza i kaos
kritičan ~ kritizirati ~ kriza, protetičan ~ protetika ~ proteza, metatetičan ~ metateza ~ metatezirati,

epentetski ~ epenteza, hipnotičan ~ hipnotizirati ~ hipnoza, telekinetički ~ telekineza
kaotičan ~ kaos
refleks i skepsa
reflektirati ~ reflektor ~ refleksija ~ refleks, anektirati ~ aneksija ~ aneks, anorektičan ~ anorektičar ~

anoreksija, anaptiktički ~ anaptiksa, metataktički ~ metataksa, sintaktički ~ sintaksa, prakticirati ~ praksa ~
praktičan, klimakterij ~ klimaks
skeptičan ~ skeptik ~ skepsa, eliptičan ~ elipsa, kolabirati ~ kolaps, epileptičar ~ epilepsija
Dugotrajna uporaba internacionalizama i činjenica da se oni počinju vladati prema pravilima suvremenih jezika
– dakle bez svijesti o izvornim promjenama, o izvornome vladanju korijenâ – dovode do posve očekivanih
odstupanja od navedenih smjena, pa nije rijetkost da se pojedine izvedenice ne vladaju više »klasično«. Tako
valja razumjeti pojave koje ili su već sasvim legitimne ili se kadšto javljaju gdje im nije mjesto, primjerice:
refleksivan i reflektivan, elipsoid i eliptoid, !anoreksičan i anorektičan (usp. anektiran), !disleksičan i

dislektičan, !eruptirati i erumpirati (usp. korumpirati)
25
Pa onda refleksivan pojavom izrazito nadmašuje reflektivan, anoreksičan se analogijom nameće umjesto
anorektičan, isto disleksičan umjesto dislektičan, a opet, sintaktički će normativno imati izrazitu prednost pred
sintaksički, što će biti proskribirano kao nehrvatsko.
U internacionalni sloj spadaju i pojave progresivnog ozvučivanja s iza sonanata n r (sonanti su inherentno
zvučni), a ispred vokala ili na kraju riječi, kakvo imamo primjerice u:
diskurs → diskurz, ekskurs → ekskurz, konsekvencija → konzekvencija, konsultirati → konzultirati,

konsultacije → konzultacije, insistirati → inzistirati (usp. kurs, *kurz, ekskurzija, konzulat, *konsulat)
konzervans, menza, cenzor, inzulin, inzult, verzija (usp. *konservanz, *konzervanz, sekans, kosekans,
personal, arsenal, konsonant, insolventan)
Prema takvim promjenama norma i uzus imaju različite i ne uvijek definirane stavove.31
Iz dosadašnjih se već primjera moglo vidjeti da su i prefiksi podvrgnuti naslijeđenim te nekim inovativnim
jednačenjima i ispadanjima. Otuda primjerice u hrvatskome:
ab- ab-origin, ab-eracija, ab-normalan, ap-surd, aps-trakcija, aps-tinencija

ad- ad-verb, ad-jektiv, ad-renalin, a(d)-ditiv, a(f)-firmacija, ag-nostik, a(g)-glutinacija, a(l)-lativ,
ak-cident, a(k)-kvizicija, a(n)-neksija, a(p)-pozicija, a(r)-rogantan, a(s)-similacija, ad-sorpcija, ad-strat
kon- ko(n)-artikulacija, ko(n)-itus, ko(n)-horta, ko(n)-herencija, kon-cept, kon-junkcija, kon-tekst,
kog-nomen, ko(l)-laboracija, ko(l)-lokacija, ko(l)-lega, kom-pozicija, kom-paracija, ko(m)-mentar, ko(m)-
munikacija, ko(m)-mutacija, ko(r)-rekcija, ko(r)-rupcija
de- de-mobilizirati, de-blokirati, dez-orijentirati, dez-infekcija, dez-odorans
dis- dis-kreditirati, dis-proporcija, di(s)-gresija, di(s)-menzija, di(s)-sertacija, di(f)-ferencija, di(f)-
famacija
eks- e(ks)-vokacija, e(ks)-volucija, e(ks)-dukacija, e(ks)-lativ, eks-klamacija, eks-tenzija, eks-trakt,
eks-hibicija, eks-humacija, egz-aktan, egz-il, egz-altiran
in- in-auguracija, in-dividualan, in-jekcija, in-tolerancija, im-personalan, im-potentan, i(m)-
migrant, i(m)-munitet, i(l)-legalan, i(l)-luminacija, i(r)-relevantan, i(r)-racionalan
inter- inter-pretacija, inter-val, inter-regnum, inte(r)-rogativan, inte(l)-lekt, inte(l)-ligencija
ob- ob-dukcija, ob-jektivan, op-servacija, op-strukcija o(k)-kupacija, o(f)-fenziva, o(m)-misija,
o(p)-pozicija, o(p)-portunizam
sub- sub-jekt, sub-urban, sup-kultura, sup-trakcija, sup-skript, su(b)-spenzija, su(b)-spektan, su(p)-
plement, su(p)-primirati, su(f)-fiks, su(g)-gerirati
31
Nešto savjeta v. u Barić et al. (1999: 286–7). Kakav je njihov realan odjek, drugo je pitanje.
26
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2012. Hrvatska fonologija i morfonologija – 04a
UVOD U HRVATSKU FONETIKU
Druga Martinetova artikulacija (raščlamba) ljudskoga jezika, ili kako je to Ch. Hockett zvao,
engl. duality of patterning (v. predavanje 01), tiče se onih jedinica koje nemaju značenje, ali
imaju moć razlikovanja značenja, razlikovne su. Te zamišljene, pojmljene jedinice – fonemi –
u govoru se postvaruju kao glasovi ili fonovi. Glas ili fon (engl. phone, zast. phthong, sone)
najmanji je fonetski odsječak (segment), motren kroz svoja fonetska obilježja, onkraj svojega
fonološkog, odnosno razlikovnog statusa (Trask 1996: s. v.), odnosno najmanji zamjetljivi i
razlučivi odsječak zvuka u govornome lancu (Crystal 2008: s. v.).1 Kako nastaju glasovi
ljudskoga jezika, kakve je glasove čovjek uopće u stanju proizvesti, po čemu se oni razlikuju,
kakvih glasova u jezicima svijeta ima i što od svega toga nalazimo u hrvatskome? – Svime
time bave se različite grane fonetike (grč. phōn ‘glas’, phōnēticós ‘glasovni’), znanosti koja
se bavi artikulacijskim (izgovornim) i auditivnim (slušnim) obilježjima ljudskoga govora i
ljudskih glasova, načelno neovisno o tome imaju li ti glasovi u pojedinome jeziku razlikovnu
ulogu, lingvistički rečeno, neovisno o tome imaju li status fonema. Naprotiv fonologija (grč.
phōn ‘glas’, -logía ‘-slovlje’) načelno proučava kako ljudski jezik funkcionalno – u smislu
razlikovanja značenja – glasovni materijal iskorištava. No da bismo do fonema uopće stigli (v.
predavanje 06), valja krenuti od fonova, glasova. Glasove jezika svijeta prema njihovim
artikulacijskim obilježjima opisuje IPA.2 Pogledat ćemo kako se ljudski glasovi tvore, kako
izgleda fonetički opis hrvatskih glasova te kako se on uklapa u univerzalnu sliku.3
Izgovorni organi ili artikulatori dijelovi su ljudskoga tijela – svi oni od grkljana (larinksa)
naviše (v. dalje prikaz) – kojima se oblikuju glasovi. Najveći dio glasova ljudskih jezika –
najkraće rečeno i koliko je za nas potrebno, bez ulaženja u anatomske, fizičke i fiziološke
detalje – nastaje istiskivanjem zraka, zračne struje iz pluća kroz dušnik prema glasnicama,
1
Veoma sličnu odredbu nalazimo u Barić et al. (1995: 39). Zastarjeli termin ftong danas ne rabi nitko, ali
spomenusmo ga jer ga zapravo rabe svi – govorimo o monoftonzima, diftonzima…, ne o monofonima, difonima…
2
IPA = International Phonetic Association/Alphabet, Međunarodna fonetička udruga/alfabet.
3
Za lakše praćenje onoga što slijedi v. dalje prikaze izgovornih organa (str. 18) i IPA-inu tablicu glasova (str.
13). Zvučni zapisi glasova lako su dostupni na internetu, v. Literaturu (možda bude barem malko zanimljivije
kad se oni čuju), preporuka: http://web.uvic.ca/ling/resources/ipa/charts/IPAlab/IPAlab.htm.
IPA-inu fonetskom alfabetu, premda ga nalazimo još u Ivšić – Kravar (1955), u kroatistici se tradicionalno
pridaje malo prostora; u fonetici je nešto bolje, ali tek Škarić (2009) pregledno donosi opis usklađen s IPA-om
(opet, ne potpuno usklađen). U nas se tradicionalno rabi slavenski transkripcijski alfabet, kakav nalazimo u
hrvatskim gramatikama, pravopisima, dijalektologiji (v. npr. Fonološki opisi 1981; Lončarić 1996; Lisac 2003).
1
koje pri govoru titraju (priljubljuju se i razmiču), i dalje prema ostalim izgovornim organima,
manipulacijom kojih nastaju različiti glasovi. Nastanak glasa pomoću glasnica zove se
glasanje ili foniranje (Škarić 1991; 2009), odnosno glasničenje ili fonacija (Jelaska 2004),
engl. phonation. Glasničenje će biti precizniji termin jer glasanje može obuhvaćati i nejezične
i nesvjesne činjenice, koje nisu glasovi, npr. ljudske krikove, uzvike, smijeh, kihanje, hrkanje,
šmrcanje i sl. – sve su to oblici ljudskoga glasanja, ali nisu oblici glasničenja. Ako je tako,
odredbu glasa sad možemo i dotjerati: Glas ili fon najmanji je govorni odsječak, čujna
posljedica pokretanja i oblikovanja zračne struje u govoru (Jelaska 2004: 22), odnosno
čovječji zvuk koji nastaje titranjem glasnica u grkljanu (Škarić 2009: 34). Škarić dapače
(ibid.) razlikuje termin glasnik (usp. samo-glasnik, su-glasnik), što mu je najkraći cjelovit
hotimičan izgovorni pokret – ponovljiv, izostavljiv, dometljiv i zamjenjiv u cijelosti.4 Sve to
glas ili fon razlikuje od pukih, prvotnih zvukova i krikova, koje proizvodi i čovjek, no oni nisu
artikulirani – niti su oblikovani govornim organima niti su onda raščlanjivi na svoja izgovorna
obilježja. Zvuk je takorekuć početno stanje glasa. Zvuk su mehanički titraji (vibracije) koje
čovjek može čuti (od 16 Hz do 20 000 Hz, herc = titraj u sekundi) (tako piše u svakom
udžbeniku fizike, tko piše i Škarić 1991: 146). Glas nastaje pošto se zvuk oblikuje, artikulira,
pa onda bude slušno zamjetljiv i razlučiv od drugih, pa onda i raščlanjiv, artikuliran.5
Najveći dakle dio glasova u jezicima svijeta nastaje strujanjem zraka iz pluća, i to izlazno,
istiskivanjem zraka. Takvi se glasovi onda zovu plućnima, pulmoničnima (engl. pulmonic) i
izdisajnima (ekspiratornima). Takve glasove imaju svi jezici svijeta. Plućni glasovi mogu biti
i udisajni (inspiratorni). Premda ih kao razlikovnih u jezicima svijeta nema, dakle nema ih
kao glasova u jezičnome smislu, s jezičnom svrhom, i premda takvo izgovaranje čovjeku i
nije naravno, zapravo se svi glasovi mogu izgovoriti i udisajno. Udisajni će se izgovor
pojaviti npr. u govornoj žurbi, pri poremećenu disanju, pri izgovoru hrvatskih
zvukova/glasova koje proizvodimo u usklicima, npr. nosni tjesnačnik u značenju mirisanja
(»šnjofanje«), usklik oh ili ah u zaprepaštenju i sl. (Škarić 1991: § 275; Jelaska 2004: 28–9).6
Plućni glasovi temelje se na »mehanizmu« koji se engl. zove pulmonic airstream mechanism.
4
Termin glasnik nije općeprihvaćen, pa ćemo se u svim tim značenjima služiti terminom glas.
5
Zato smo u predavanju 01 (str. 14) spomenuli različita značenja termina artikulacija – artikulacija je i
oblikovanje (upravo govornim organima) i raščlanjivost. Ono što zovemo zvukovima i krikovima, to nemaju.
6
U hrvatskome se ne javlja udisajni izgovor pojedinih izričaja kao što je udisajno oui ‘da’ u francuskome kao
znak izražajnoga potvrđivanja (Škarić: ibid.).
2
Glasovi se međutim mogu proizvoditi i bez zračne struje, odnosno pomoću pregrade. Takvi se
onda zovu neplućnima, nepulmoničnima (engl. non-pulmonic) ili pregradnima. Kod njih
ne govorimo o izdisajnim i udisajnim inačicama (jer pri njihovu izgovoru ne sudjeluju pluća,
nema »disanja«), nego o egresivnim i ingresivnim. Pregrada pri proizvođenju takvih glasova
može biti gdje god u usnoj šupljini; misli se pritom zapravo na jednu od dviju pregrada koje
pri njihovu izgovoru nastaju, druga će biti velarna (tako je npr. kod klikova, v. dalje) ili pak
glotalna, grkljanska. »Mehanizmi« na kojima se temelje takvi glasovi engl. se zovu velaric
airstream mechanism (kod klikova) i glottalic airstream mechanism (kod glotaliziranih i
laringaliziranih konsonanata) (Maddieson 1984: 99; Ladefoged – Maddieson 1996: 246). Ako
su pregrada jezik ili usne, glasovi se engl. zovu click, odnosno hrv. klikovi ili kloknici. Klikovi
su uvijek ingresivni, takvi da zračna struja ulazi u vokalni trakt. Takvi glasovi svojstveni su
veoma malu broju jezika, ali u onima koji ih imaju, a takvi su npr. khoi-sanski jezici na jugu
Afrike, može ih biti neobično mnogo i mogu biti neobično frekventni.7 U ostalim jezicima
klikove nalazimo kao zvukove/glasove sa specifičnim holofraznim (o holofrazi v. predavanje
06) ili onomatopejskim službama i značenjima, npr. u hrv. pri oponašanju poljupca
(»cmokanje«; Jelaska taj dvousneni glas zove pusnikom, bit će prema pusa, jer engl. se taj
dvousneni klik kadšto zove kiss click, v. npr. Trask 1996: s. v.), pri negodovanju i prijekoru
(»coktanje«, c-c-c!; Jelaska taj zubni glas zove coknikom), pri oponašanju konjskoga hoda
(otprilike tl; Jelaska ga zove kljočnikom). Ako je pregrada grkljan, glasovi se zovu
glotaliziranima, a mogu biti izbačajni ili ejektivi te ubačajni ili implozivi. Ejektivi su jezicima
svijeta koliko-toliko uobičajeni, primjerice ima ih kabardinski (Kavkaz),8 implozive nalazimo
primjerice u vijetnamskome i u nekim nigersko-kongoanskim jezicima (Afrika).
Pogledamo li IPA-inu tablicu (v. dalje), vidimo da je podjela na plućne i neplućne glasove
»krovna« – u gornjoj i najvećoj tablici plućni su, ispod nje lijevo neplućni. Zatamnjena polja
na gornjoj tablici zauzimali bi glasovi koji se drže nemogućima (čovjeku neizgovorivima).
Obje tablice sadrže konsonante, trapez u sredini desno vokalski je. To nas vodi do sljedećega.
Pri prolasku kroz izgovorne organe zračnoj struji prolaz može biti više ili manje otvoren.
Otvorenost je stupnjevita, pri izgovoru pojedinih glasova velika (npr. pri izgovoru glasa [a]),9
pri izgovoru drugih potpuno smanjena, odnosno u jednome trenutku prolaz je zraku prekinut
7
U jeziku !xóõ (izg. otprilike [kho] ili [ho], khoi-sanski, Bocvana, o. 4 000 govornika, i inače znan kao rekorder
po broju fonema, v. predavanje 06) više od 70% riječi počinje klikom (Ladefoged – Maddieson 1996: 246).
8
U kabardinskome su bezvučno t i glotalizirano t’ različiti fonemi (Matasović 2005: 64–5).
9
Nije dakle čudno da zubar kaže »recite aaa!« (a ne »recite u« ili »recite k«) – [a] je univerzalno najotvoreniji glas.
3
(tako npr. pri izgovoru glasa [p]). Svi ostali glasovi prema otvorenosti negdje su između [a] i
[p]. Najčešće se u otvorene glasove ubrajaju glasovi od [a] do [i] [u], a oni »sljedeći«, tek
nešto manje zatvoreni od [i] [u] – a to su [j] [w] [v] – ubrajaju se u zatvorene. Prema takvoj
djelomično proizvoljnoj a djelomično utvrdivoj mjeri otvorene glasove zovemo vokalima ili
otvornicima (engl. vowel), a zatvorene konsonantima ili zatvornicima (engl. consonant).
Tradicionalno se govori i u nijansiranijim terminima, pa se [j] [w] – koji su zapravo ništa
drugo doli vrlo kratki [i] [u] – nerijetko određuju kao poluvokali ili pak kao klizni glasovi
(engl. glide); često ćemo ih naći kao dijelove diftonga, npr. i u hrv. ie. Zatvornici, opet, unutar
sebe mogu se razlikovati prema tomu je li u njih zatvor manji ili veći, je li djelomičan ili
potpun, je li prolaz zračnoj struji tek sužen ili potpuno prekinut. Ako je prolaz struji dovoljno
velik da pri proizvođenju glasa nema primjetna šuma, riječ je o sonantu ili zvonačniku (engl.
sonant); ako je prolaz struji toliko malen da se pri proizvođenju glasa javlja primjetan šum
(trenutan, praskovit ili trajan), riječ je o opstruentu ili šumniku (engl. obstruent,
tradicionalno »pravi konsonanti«, kadšto i turbulenti). Na IPA-inoj tablici i konsonanti i
vokali poredani od najzatvorenijih do najmanje zatvorenih. Zato su u gornjem redu
konsonanti poput [p] [b] [t] [d], a u donjima oni poput [j] [l], među vokalima najviši su oni
najzatvoreniji, najniži oni najotvoreniji, upravo [a]. U hrvatskome načelna trojna podjela
izgleda ovako – konsonanti su: [p] [t] [k] [b] [d] [g] [s] [š] [z] [ž] [f] [h] [c] [č] [ć] [ ] [ ],
sonanti su: [j] [l] [ĺ] [m] [n] [ń] [r] [v], vokali su: [i] [ie] [e] [a] [o] [u].
Usput, terminološki se dobro držati naziva zatvornik (konsonant) i otvornik (vokal), premda ni
tradicionalni suglasnik i samoglasnik nisu loši, ali tu podjelu nikako ne treba miješati sa
neslogotvornim i slogotvornim glasovima jer em zatvornici mogu biti slogotvorni (npr. hrv. r
s u krv, pst!) em otvornici mogu biti neslogotvorni (npr. hrv. i u u dvanaest, kauguma). Dakle
r nikako ne može biti »samoglasno«, »vokalno«, »otvorničko«, može samo biti slogotvorno.10
I konsonanti i vokali dadu se dalje opisivati prema svojim izgovornim obilježjima (treća
artikulacija!), mjestu i načinu oblikovanja, položaju jezika i usana pri njihovu izgovaranju i sl.
Prije no što reknemo nešto o tome, vratimo se još glasničenju. Glasničenja je nekoliko osnovnih
vrsta – bezvučnost, haktanje, zvučnost, šapat, škripa, s mogućim njihovim kombinacijama
10
O tome v. u predavanju 08. U gramatici Barić et al. (1995: § 55) stoji doslovno ovako: »Glasovi koji su nositelji
sloga zovu se slogotvorni glasovi. Slogotvorni su glasovi samoglasnici. Neslogotvorni su glasovi svi suglasnici.«
Od tih triju rečenica točna je samo prva. Niti su svi slogotvoni glasovi samoglasnici niti su svi neslogotvorni
suglasnici. To bi se moglo tako kazati samo ako pretpostavimo da je nositelj sloga šva, [ə], ali Siva gramatika to ne
pretpostavlja, nego nastavlja (§ 56): »Osim vokalskih samoglasnika slogotvorni su i sonatski samoglasnici [ ], [ ],

[ ] […] i nefonemski, neutralni samoglasnik [ə]«. Glas [r] ni u jednome jeziku pa ni u hrvatskome nije samoglasan,
on ili je [rə] ili je [ər], prema tomu ili je nosilac sloga uvijek [ə] ili je nosilac sloga [r], ne mogu to biti oba.
4
poput dahtanja, mrmorenja i sl. (v. Jelaska 2004: 31–2). Bezvučnost je takvo glasničenje pri
kojemu je glasište otvoreno; tako u hrvatskome nastaju konsonanti koje zovemo bezvučnima
(engl. voiceless). Hak(t)anje ili aspiracija kratko je razdoblje čujne bezvučnosti koja prati glas
prije ili poslije njegova izgovora; prepoznajemo ju kao jako slabi glas [h], odnosno hak.
Zvučnost je takvo glasničenje pri kojemu su glasnice lagano priljubljene pa titraju; tako u
hrvatskome nastaju vokali, sonanti, a od konsonanata oni koje i tradicionalno zovemo zvučnima
(engl. voiced). Pri šaptu je glasište suženo pa zračna struja proizvodi jak šum; bezvučni ostaju
nepromijenjeni, a umjesto zvučnih glasova dobivamo šaptave. Pri škripi glasište je gotovo
zatvoreno, a glasnice ukrućene i gotovo potpuno priljubljene. Haktanje je zapravo podvrsta
bezvučnosti, a šapat i škripa na neki su način podvrste zvučnosti. Te tri podvrste, ako je
potrebno, označavaju se posebnim dijakritičkim znakovima (v. IPA-inu tablicu, diacritics) –
haktanje (engl. aspirated) povišenim h, šapat (engl. breathy voiced) i škripa (engl. creaky
voiced) dvjema točkama, odnosno tildom ispod slova. Koji će jezici koju od vrsta glasničenja
rabiti kao razlikovnu, posve je drugo pitanje. Nemalo je jezika u kojima postoji razlika
aspiriranih i neaspiriranih glasova (hoće reći, njihova fonološka razlika, npr. /ph/ ~ /p/),11 čak
ima jezika koji razlikuju škripave i neškripave glasove, neki će pak pojedine vrste glasničenja
rabiti stilogeno ili izražajno, npr. hrvatski će tako rabiti šapat i škripu, pucketav, hrapav glas. No
razlika bezvučnih i zvučnih glasova toliko je u jezicima svijeta proširena kao razlikovna da se
bilježi i na IPA-inoj tablici – konsonant lijevo u »kućici« bezvučni je, konsonant zapisan desno
zvučni je, usp. hrv. parove [p] ~ [b] i sl. (sonanti su svi zvučni, pa su svi zapisani desno).12
Pogledajmo sad kako se konsonanati i vokali opisuju i što se sve o njima iz IPA-ine tablice
dade očitati. Držat ćemo se zasad onoga što je važno za hrvatski, i to za glasove s fonemskim
statusom, tek usput spomenuti pojedine glasove kojih u hrvatskome nema.13 Pritom valja
obratiti pozornost na razlike u IPA-inu i tradicionalnome hrv. bilježenju (kadšto su one
zbunjujuće!). Jedini dio IPA-ine tablice kojega se sad nećemo dotaknuti jest onaj dolje desno,
koji se tiče suprasegmenata (nadodsječaka), tonova i prozodije (o tome v. u predavanju 10).
11
Bengalski (indoeuropski, indo-iranski, indijski; Bangladeš) ima četiri reda okluziva i afrikate [č] – bezvučne,
zvučne, aspirirane i šaptave – dakle ima po četiri vrste glasova [p], [t], [ ], [k] i [č] (Lass 1984: 149).
12
Iz uzorka više od 600 jezika Maddieson (2011: 535–6) crpe podatak da 62% jezika opreku prema zvučnosti
ima na plozivima (okluzivima, npr. hrv. p t k ~ b d g); ta opreka mnogo je primjerice rjeđa na frikativima, pa ju
na njima ima 35% jezika (hrvatski je među njima, usp. s š ~ z ž), što se može objasniti i fiziološki (frikativnost i
zvučnost zahtijevaju drugačiju postavu izgovornog aparata, pa je njihova kombinacija relativno teška).
13
Hrvatski glasovi – imali status tipična ostvaraja fonema ili nemali – opisani su u predavanju 04b.
5
KONSONANTI
Osim prema bezvučnosti i zvučnosti, dakle prema vrsti glasničenja (v. gore), konsonanti se
obično dijele prema načinu i prema mjestu oblikovanja (artikulacije). Na IPA-inoj tablici način
oblikovanja zabilježen je odozgo prema dolje (po okomici, ordinati), mjesto oblikovanja slijeva
nadesno (po vodoravnici, apscisi). Tomu se još mogu pridodati opis prema dijelu jezika koji
sudjeluje u oblikovanju glasa te opisi glasova koji podrazumijevaju složeno oblikovanje.
Način oblikovanja. Prema načinu oblikovanja konsonanti mogu biti okluzivi, frikativi, afrikate,
nazali i aproksimanti; moguće su onda i detaljnije podjele primjerene pojedinomu jeziku, što se
ogleda i u razlici opće IPA-ine tablice i tablica za pojedine jezike. Među njima nazali na neki
način stoje u opreci prema ostalima jer se oblikuju sa spuštenim jedrom, pa zračna struja prolazi
kroz nos, ne kroz usta; svi ostali konsonanti orali su ili bukali, odnosno usni glasovi.
Okluzivi (zapornici) oblikovani su zaporom koji se brzo i potpuno uklanja. Međunarodno se
zovu i (eks)plozivi (praskavci), no u hrv. praska uglavnom nema, pa radije govorimo o zaporu:14
ptkbdg
Frikativi (tjesnačnici) oblikovani su izgovornim organima tako približenima da tvore tjesnac.

Zovu se kadšto i spirantima. U hrv. to su:
sšzžfh
Afrikate (slivenici) složeni su, sliveni, od zapornog i tjesnačnog oblikovanja.15 U hrv. to su:
cčć
Nazali se (nosnici) oblikuju prolaskom zračne struje kroz nos. U hrv. to su:
mnń
14
U Barić et al. (1995) zovu ih pregradnima, no pregradu ćemo rabiti kao termin vezan uz neplućne glasove,
koji i ne mogu biti drugo doli pregradni, prekidni (engl. stop).
15
Ta slivenost u IPA-inu je alfabetu zorna u njihovu bilježenju (v. str. 14); afrikata na osnovnoj IPA-inoj tablici
nema (v. str. 13). Povežemo li slivenost afrikata s glasovnim promjenama (v. predavanje 02), nije neobično što
dentali ispred afrikata u hrv. ispadaju, jer na neki način riječ je o spoju dvaju dentala (npr. t + c = t + ts → ts).
6
Nosni je primjerice i onaj neodređeni glas (uzvik) koji tradicionalno bilježimo kao hm.
Aproksimanti (približnici) oblikuju se tako da se pojedini izgovorni organi približe, ali ne
toliko da bi se pojavio čujan šum. Premda se različiti opisi ni izdaleka u tome neće složiti,
pojednostavnit ćemo i aproksimant smatrati natpojmom za sve glasove u donjem dijelu IPA-
ine tablice osim nazala, a riječ je zapravo o različitim tipovima glasova koje u hrvatskome
bilježimo slovima j l r v. U hrv. su to onda ovi:
jlĺrv
Dalje se među njima onda mogu razlikovati »pravi« aproksimanti ili kliznici [j] [v] te likvidi
(protočnici) [l] [ĺ] [r]. Likvid jest natpojam za laterale (glasove l-tipa) i rotične, rofone
glasove (glasove r-tipa). U hrv. imamo lateralne aproksimante (bočne približnike) [l] [ĺ] i
vibrant (treptajnik, engl. trill) [r]. Kakvo je zapravo hrvatsko [r] – upravo s koliko se treptaja
jezikom artikulira (treptajnici su vrste glasa r kod kojih je treptaja jezikom više od 1, u hrv. 1–
3, pa i više) – to se ni fonetičari još nisu dogovorili.16 Kako god, treptajnici se međunarodno
(engl.) zovu trill, dotačnici se (jedan doticaj jezika i stijenke, najčešće desni) zovu engl. tap, a
engl. flap treća je vrsta glasa tipa r, koju u nas Jelaska zove okrznik.17
Lateralnih frikativa (bočnih tjesnačnika) (v. IPA-inu tablicu) u hrvatskome nema.
Mjesto oblikovanja. Pratimo li na prikazu izgovornih organa od izvana prema unutra ili na
IPA-inoj tablici slijeva nadesno, konsonanti mogu biti bilabijali, labio-dentali, dentali,
alveolari, postalveolari (prepalatali), palatali, velari, uvulari, faringali i glotali.
Bilabijali (dvousnenici) oblikuju se gornjom i donjom usnom. U hrv. to su:
pbm
Labio-dentali (usneno-zubnici) oblikuju se donjom usnom i gornjim zubima. U hrv. to su:
vf
Dentali (zubnici) oblikuju se tako da jezik zube dodiruje ili im se približava. U hrv. to su načelno:
czstd
16
Pregled različitih mjerenja v. u Jelaska (2004: 45).
17
Z. Jelaska zaslužna je za najveći dio domaće fonološko-fonetske terminologije.
7
Alveolari (desnici) oblikuju se tako da jezik desni dodiruje ili im se približava. U hrv. to su načelno:
(t d) n r l
U hrvatskome, kao ni u većini jezika svijeta, zubni i desnički izgovor nisu razlikovni (osim u
frikativa), nego se smatraju izgovornim inačicama, obično ovise o izgovoru pojedinoga
govornika ili skupine govornika.18 Stoga se i u različitim opisima hrvatskih glasova različito
grupiraju,19 a vrlo često spajaju se u jednu skupinu i nazivaju jedinstveno zubnicima (dentalima):
c z s t d n r l. Zato ćemo ih na tablicama (v. str. 14) razdvojiti tek isprekidanom crtom.
U hrvatskome nema interdentala (međuzubnika), ali takvi su glasovi relativno poznati zbog
engleskih [ ] i [ ] (npr. u three ‘tri’ i father ‘otac’), koje IPA AmE stavlja među dentale.
Palatali (nepčanici) svi su oni glasovi koji se oblikuju dodirom jezika s predjelom od
prednepčanoga grebena do granice nepca, koja se zove jedro ili meko nepce (velum). Dijele se
na postalveolare i »prave, meke« palatale. Postalveolari ili prepalatali (prednepčanici) tvore se
na nadzubnome grebenu. U hrv. to su oni koji se tradicionalno zovu »tvrdim« palatalima:
č šž
Dodirom jezika o nepce oblikuju se »meki« palatali (nepčanici, svodnjaci). U hrv. to su:
ć ĺńj

O mjestu oblikovanja palatala u hrvatskim priručnicima ne postoji osobita sloga, ali načelno
možemo kazati da iznesena podjela vrijedi. Za hrvatski je još važno reći da alofonske glasove
[ś] [ź] na temeljnoj IPA-inoj tablici nećemo naći, ali navedeni su među other symbols, kao
alveolo-palatali ili palatalizirani frikativi (v. dalje Napomenu o frikativima, str. 17).
Velari (jedrenici) oblikuju se na jedru (velumu), stražnjem, mekome dijelu nepca. U hrv. to su:
kgh
Uvulari (resičnici) glasovi su koji se oblikuju dodirom ili približavanjem jezika s resicom
(uvulom). U hrvatskome takvih nema (ima u govornim poremećajima, npr. kad netko
18
Zato su na IPA-inoj tablici objedinjeni; usp. i Jelaska (2004: 50).
19
Škarić (1991; 2009) »zubnonadzubnima« smatra c z s t d, pa je otprilike takav opis ušao i u IPA Cro, gdje je
Škarić bio jedan od suautora.
8
izgovara tzv. račlavo r). Uvularan je primjerice francuski i njemački glas rotični glas (glas
tipa r), upravo [ ].20 Faringali se (ždrijelnici) oblikuju u ždrijelu (farinksu), laringali ili
glotali (grkljanici) u grkljanu (larinksu). Ima li takvih glasova u hrvatskome, nije posve
sigurno. Od Brozovićevih fonoloških opisa, koji su preuzeti u Barić et al. (1979; 1995),
počelo se govoriti i o njima, barem kao o mogućim i nerazlikovnim inačicama glasa [h].
Jezik. Prema dijelu jezika koji sudjeluje u oblikovanju glasovi se također mogu razvrstavati,
ali za hrvatski takva podjela tradicionalno nije bila zanimljiva i postala je to tek u novije doba.
Na temeljnoj IPA-inoj tablici navedeni su zasebno samo retrofleksni (podvršni) glasovi, oni
koji se oblikuju tako da se jezik prevrne unazad i podvršjem, podvrškom dodirne dio gornje
čeljusti negdje od desni do nepca (usp. dalje Napomenu o frikativima, str. 17).21 Najviše
glasova tvori se prednjim, najpokretnijim i najokretnijim dijelom jezika, koronom, pa se takvi
onda zovu koronalima (okretnicima, takav je i veći dio hrvatskih glasova). Vrhom, vrškom
jezika oblikuju se apikali (vršnici), oštricom, ravnom površinom iznad vrška jezika laminali
(uzvršnici), gornjim dijelom jezika dorsali (hrptenici, leđnici, npr. u hrvatskome [k] [g] [h]
[o] [u]), korijenom jezika radikali (korjenici, u hrvatskome ih nema).
Složeno oblikovanje. Većina glasova oblikuje se jednostavnim oblikovanjem, jednim
primjetnim načinom, odnosno na jednome mjestu. Neki se međutim glasovi tvore složeno,
dvama načinima, odnosno istodobno na dvama mjestima (v. npr. Jelaska 2004: 57), pa ih
držimo suoblikovanima ili koartikuliranima (engl. co-articulated). Ako su dva oblikovanja
ravnopravna, riječ je o dvostrukom oblikovanju (engl. double); ako je jedno od dvaju
podređeno, načelno se onda govori o dodatnom oblikovanju (engl. secondary).
Na IPA-inoj tablici neki su dvostruko artikulirani glasovi doneseni među other symbols, tako i već
spomenuti hrvatski [ś] [ź] (IPA: [ ] [ ]). Ondje će se naći i poluvokalni aproksimanti, labijalno-
velarni (usneno-jedreni) [w], i labijalno-palatalni (usneno-nepčani) [ ], kakve nalazimo u
engleskome (npr. why [wa ] ‘zašto?’, weather [weðə( )] ‘vrijeme’), u francuskome (npr. oui [wi]
‘da’, plui [pl i] ‘kiša’, nuit [n i] ‘noć’, étui [et i] ‘etui’, huit [ it] ‘osam’), u poljskome (gdje se
[w] bilježi sa ł, npr. łabędź ‘labud’, łamać ‘lomiti’, łopata ‘lopata’). Glasa [w] ima i u hrvatskim
20
Robert i Grevisse (1988) imaju [ ], što bi prema IPA-i bio uvularni treptajnik; prema IPA-i francusko i
ʀ
njemačko [r] jest [ ], zvučni uvularni frikativ. Zanimljivo, govornici hrvatskoga imaju svijest o »neobičnome«

francuskome [r], to čak doživljavaju kao francusku specifičnost, ali nemaju svijest o tome da je njemačko [r] isto
takvo ili veoma slično. Jednostavno rečeno, kad želimo oponašati Francuza, počnemo govoriti francusko [r] (još
ako naglasak prebacimo na kraj riječi i j izgovaramo [ž] – to je to). S njemačkim nije tako. Kako to objasniti?
21
Kako se iz IPA-ine tablice vidi, oznaka za retrofleksnost obično je repić udesno. Spominjemo to zato što se
takvim dodatnim znakom, dakle neadekvatno, u gramatici Silić – Pranjković (2005) bilježi labio-dentalni nazal,
koji se prema IPA-i bilježi kao m s repićem ulijevo (v. predavanje 04b).
9
dijalektima, u standardu ga ne nalazimo, premda se u opisima pojavljuje (v. predavanje 04b).

Među dvostruko artikuliranim glasovima znan je i velarno-bilabijalni (jedreno-dvousneni) glas,
onaj koji se u zapadnoeuropskim jezicima bilježi sa qu- (npr. tal. qua ‘tu’).
Dodatno oblikovanje može biti primjerice labijaliziranost (ousnjenost), palataliziranost
(onepčenost), velariziranost (ojedrenost), faringaliziranost (oždrijeljenost), nazaliziranost
(onosnjenost) i sl. Tako će npr. u hrvatskome [k] ili [t] ispred [u], kao u kuga, tuga, biti
drugačiji nego ispred [i], kao u kiša, tiša, ili ispred [a], kao u kakav, takav, bit će labijalizirani
(izgovarat će se zaobljenih usana – izgovorni organi »pripremaju se« za zaobljen vokal koji
slijedi). Ako je dodatno oblikovanje u pojedinome jeziku važno (eventualno i razlikovno, ne
tek položajno uvjetovano kao u hrvatskome), ono se bilježi malim slovom desno poviše
osnovnoga – dodatna slova i dijakritici na IPA-inoj su tablici doneseni u tablici dolje lijevo
(npr. labijalizirani [t] [d] zapisat će se kao [tw] [dw]). Hrvatske [ś] [ź], ali i ostale »meke«
palatale, mogli bismo smatrati zapravo palataliziranima (v. Škarić 2009: 61).
Popratno oblikovanje. Pojedine skupine glasova takve su da im je zajedničko još neko
artikulacijsko obilježje. U njih dakle nije riječ o dvostrukom ni o dodatnom oblikovanju, nego
tek o prepoznavanju još nekog njima zajedničkog i obaveznog oblikovnog svojstva. Tako su
neki glasovi primjerice trajni, neki su prekidni, neki su kratki, neki dugi (npr. dugi vokali ili
pak udvojeni konsonanti), a neke odlikuje primjetno visok šum, odnosno sibilantnost. Potonji
– zovemo ih sibilantima (šuštavcima) – u hrvatskome su ovi: [c] [č] [ć] [ ] [ ] [s] [š] [z] [ž].
Među njima pak tri zubna možemo onda zvati zubnim sibilantima ili piskavcima: [c] [z] [s].
Ako to nazivlje primijenimo na hrvatsku morfonologiju (v. predavanje 03), možemo kazati da
je u hrvatskome sibilarizacija smjena jedrenika (velara) s piskavcima, odnosno zubnim
šuštavcima, a da je palatalizacija smjena jedrenika (velara) s prednepčanim šuštavcima.
Dijakritici. Samo dvije napomene (v. dalje IPA-inu tablicu i tablicu u predavanju 04b). Prvo,
valja paziti na razlike između tradicionalne slavenske i IPA-ine transkripcije, posebno na
razliku u bilježenju slogotvornosti i neslogotvornosti te bezvučnosti i zvučnosti. Drugo,
podslovni dijakritici + (oprednjen, isturen, engl. advanced) i − (ostražnjen, povučen, engl.
retracted) vjerojatno bi se mogli upotrijebiti za ono što Brozović (1991) u jakobsonovskoj
tradiciji zove povišenim (dijeznim) i bemolnim (sniženim) alofonima od [k], [g], [h], [l], [n].22
22
V. o tome i u Muljačića (1972: §§ 28–9), s artikulacijskim, akustičkim (perceptivnim) opisom tih
Jakobsonovih obilježja (dijazisirani ~ nedijazisirani i bemolizirani ~ nebemolizirani); dijeznost se ondje
označava zarezom (npr. [k,]) ili slovom b, bemolnost kružićem (tako i Brozović, npr. [k°]) ili pak podslovnim w.
10
VOKALI
Vokali su uglavnom zvučni, rijetko u jezicima nalazimo bezvučne. Dobar dio vokala oralni je
(usni), no ni nazalni (nosni) vokali u jezicima nisu rijetki, ima ih otprilike petina jezika svijeta
(Ruhlen 1978; Jelaska 2004: 38), primjerice francuski, portugalski, poljski, imao ih je u svojoj
povijesti u hrvatski (odnosno svi slavenski jezici).23 Vokali se obično opisuju prema visini do
koje jezik u oblikovanju dolazi, odnosno prema položaju donje čeljusti (nisko ~ srednje ~
visoko), prema smjeru/položaju dijela jezika koji artikulira (prednji ~ srednji ~ stražnji), prema
zaobljenosti usana te prema promjeni kakvoće glasa (ako je ima). Sve to upravo je tako
prikazano na vokalskome IPA-inu trapezu (ako jezik ima samo tri visine, a takav je i hrvatski,
dostaje i opis vokalskim trokutom). Termini visoko/zatvoreno i nisko/otvoreno odgovaraju
onomu što je gore i dolje na okomici trapeza (trokuta); termini prednje, srednje i stražnje onomu
što je lijevo, u sredini i desno na vodoravnici. Dodatna tipologija vokala može obuhvaćati još
neka njihova svjstva, poput dužine, nosnosti, tipa glasničenja i sl. (Maddieson 2011: 541).
Što je za konsonante opreka bezvučnosti i zvučnosti, za vokale je u smislu univerzalnosti u
jezicima i važnosti na IPA-inoj tablici opreka nezaobljenosti i zaobljenosti usana pri izgovoru.
Na vokalskome trapezu vokal zapisan lijevo od točke izgovara se nezaobljenih usana, onaj desno
od točke zaobljenih usana.24 To se lako dade oprimjeriti već parom visokih/zatvorenih prednjih
vokala [i] ~ [y]. Glasa [y] hrvatski nema, a riječ je jednostavno o »zaobljenome i«, dakle kao kad
»naše« hrvatsko [i] pokušamo izgovoriti sa zaobljenim usnama. Tada dobijemo [y], odnosno ono
što njemački ima u München, Düsseldorf, Jürgen, (Albrecht) Dürer, (barun) Münchhausen,
Bühne ‘bina, pozornica’, Führer ‘vođa’, a francuski u Truffaut, Saussure, Curie, (Isabelle)
Huppert, (kralj) Ubu, menu ‘meni, jelovnik’, jury ‘žiri’, purée ‘pire (npr. od krumpira, mrkve)’.
Budući da hrvatski toga glasa nema, pri transfonemizaciji će odabrati »najbliži«, a to je [i].25
Prema kakvoći vokali mogu biti jednostavni i složeni. Jednostavni su monoftonzi (jednoglasi),
kakvi su hrvatski [i] [e] [a] [o] [u] i središnji [ə]. Složeni su vokali oni u kojih pri oblikovanju
dolazi do primjetne promjene kakvoće (usp. gore o složenom oblikovanju konsonanata).
23
O nazalnim vokalima govorimo kad su oni razlikovni prema oralnim adekvatima; ako su tek alofonske inačice
oralnih, obično kažemo da su nazalizirani. Ruhlen (1978) na uzorku 700-tinjak jezika nazalne vokale nalazi u
njih 150-ak. O nazaliziranim vokalima u suvremenome hrvatskom v. Napomene u predavanju 04b.
24
Što je u IPA Cro posve krivo obilježeno; u trapezu ovdje na str. 15 označeno je kako treba.
25
O transfonemizaciji v. predavanje 05.
11
Složeni vokali najčešće su diftonzi (dvoglasi), kakvi su hrvatski [ie] (jat, npr. dijete, bijeg), [ai]
(npr. u dvaaest), ili [au] (npr. u aut, faul, flauta, kauguma, vjerojatno u auto, barem u nekih
govornika), mogu biti i triftonzi (troglasi, ima ih u nekim hrvatskim dijalektima),26 a ima
izvještaja i o tetraftonzima (četveroglasima).27 Promjena kakvoće složenoga vokala na IPA-inoj
se tablici označava strelicom, a složenost kao takva – slično je i sa slivenim konsonantima,
odnosno sa složenim oblikovanjem – može se dodatno obilježiti ligaturom, nadslovnim ili
podslovnim lukom koji spaja sastavnice složena glasa, npr. ie (hrv. jat, ě), ts (hrv. c).
Jedno od pitanja vezanih uz diftonge koje će se pojaviti i u raspravama o hrvatskome jatu (v.
predavanje 07) teško je odgovorivo: Kad imamo posla s dvoglasom, a kad zapravo s dvama
glasovima, i koja je razlika?28 Drugo će biti: Može li diftong biti kratak ili je on uvijek dug?
Za drugo Lass (1984: 112–3, 138) donosi važan podatak iz islandskoga, koji ima i duge i
kratke dvoglase, a dužina im se pridružuje posve jednako kao i jednoglasnim vokalima. Tako
je u isl. Njd. ís [i ] ‘led’ ~ Gjd. íss [i] ‘leda’, a jednako je i u diftonga, npr. læs [ai ] ‘pismen’ ~
læst [ai] ‘pismeno (sr. rod)’. Ima li onda možda i hrvatski kratak dvoglas (npr. Gjd. djeteta)?
Šva ([ə], njem. Schwa, termin za takav hebrejski vokal, rabi se međunarodno) središnji je,
neutralni vokal, koji se u hrvatskome pojavljuje uza sve izdvojeno izgovorene konsonante (ne
možemo izgovoriti [b], uvijek izgovaramo [bə], stoga je termin suglasnik posve adekvatan).29
Na IPA-inoj tablici doslovno je u sredini. Hrvatski nema njemu bliskih glasova, pa će taj glas
načelno služiti za fonetsku adaptaciju (transfonemizaciju) svih okolnih vokala iz središta IPA-
ine tablice, kakve nalazimo u drugim jezicima, npr. u engleskome.30
26
Mogući uzrok prijeglasu ě → i / __ o (v. predavanje 02) Jelaska (2004) traži u izbjegavanju troglasa. Ako je to
tako, odnosno ako ostvaraj hrvatskoga ě jest dvoglas [ie], a ne dva glasa ([je]) (v. predavanje 07), i ako je tu onda
doista riječ o troglasu (usp. N děo → dio, gpr. m. htěo → htio, prid. m. cěo → m. cio), onda bismo u hrvatskome
standardu mogući troglas imali u iznimci za taj prijeglas – glagolskome pridjevu radnome sjeo [sieo ].
27
Koji uglavnom spadaju u rijetke kuriozitete. Trask (1996: s. v. tetraphthong) prenosi da je jedan fonetičar od
žene u Mississippiu čuo da engl. brown ‘smeđ’ izgovara [bræ æ n], s četveroglasom [æ æ ].
28
Ista je stvar s afrikatama. Po svemu što o hrvatskome slogu i hrvatskoj morfonologiji znamo st št zd žd (čak i
skupovi sk zg) vladaju se u hrvatskome kao afrikate, ne kao konsonantski skupovi. Treba li ih promatrati kao
foneme? Da se taj problem pojavljuje u mnogim jezicima, pokazuje Lass (1984: 26–7) s engleskima [tS] [dʒ ]
(npr. church [tS tS] ‘crkva’, judge [dʒ dʒ ] ‘sudac’) – jedini su skupovi koji se u engleskome pojavljuju i na
početku riječi (drugi se pojavljuju samo između dvaju vokala i na kraju riječi), pa je ta njihova posebnost
dovoljna da se smatraju afrikatama, ne skupovima (za razliku od npr. [gz] u exam, eggs, [ps] u absent, apse i sl.).
29
O razlici njegova položaja kod slogotvornih i neslogotvornih konsonanata v. predavanje 04b.
30
O transfonemizaciji v. predavanje 05, nešto primjera v. i u predavanju 04b.
12
TABLICA IPA31
31
Izvor: http://www.langsci.ucl.ac.uk/ipa/. Svakih nekoliko godina IPA tablicu doradi ili revidira. Ovo je
najnovija, revidirana inačica tablice iz g. 2005. U tablici iz g. 2005. redoslijed konsonanata odozgo dolje bio
nazali, plozivi, frikativi, aproksimanti…, što je i logičnije; općenito je ona u nekim pogledima bila informativnija
(npr. u opisu dijakritika). Nešto starije inačice v. npr. u Jelaska (2004: 230) ili IPA (2007 [1999]: ix).
(Prebacivanjem u Word pa opet u PDF tablica se hoće zamutiti, pa je preporuka da se skine izravno s interneta.)
13
HRVATSKI KONSONANTI32
Tablica prema IPA-i
Bilabial Labio-dental Dental Alveolar Postalveolar Palatal Velar

Plosive p b t d k g
Affricate

Fricative f s z
ʒ
x
Nasal m n J
Trill r
Lateral Appr. l
Approximant
Tradicionalnim hrvatskim simbolima i terminima
Usneno- Desnici, Prednepčani, Nepčani,

Dvousneni Zubni Jedreni
zubni nadzubni grebeni svodni
Zaporni p b t d k g
Sliveni c č ć
Tjesnačni f s z š ž h
Nosni m n ń
Treptajni r
Bočni pribl. l ĺ
Približni v
i
Slovima hrvatske abecede i međunarodnim terminima
Bilabijali Labio-dentali Dentali Alveolari Postalveolari Palatali Velari

Okluzivi p b t d k g
Afrikate c č dž ć đ
Frikativi f s z š ž h
Nazali m n nj
Vibranti r
Lateralni apr. l lj
Aproksimanti v j
32
Objašnjenja v. gore u tekstu. Ovdje je dano 25 glasova s fonemskim statusom, odnosno 25 osnovnih
kosnonantskih alofona. Tablicu s većim brojem alofonskih i nepulmoničnih glasova v. na kraju predavanja 04b.
14
HRVATSKI VOKALI33
Trapez prema IPA-i
i • • u
ie
e • ə • o
a•
Hrvatski vokalski trokut
prednji srednji stražnji

visoki i• •u
ie •
srednji e• ə •o
niski a•
Hrvatski vokalski trokut s četirima visinama
U dijalektologiji se – jer u dijalektima vokalski inventar može biti bogatiji – za razliku po dvaju e-ova i o-ova,
kakvih u standardu nema, rabe simboli slavenskoga transkripcijskog alfabeta s točkom i s repićem (desno je IPA-
in simbol): ẹ = e (više, zatvorenije), e = (niže, otvorenije),

= o (više, zatvorenije), o =
(niže, otvorenije).
prednji srednji stražnji

visoki i• •u
poluvisoki ẹ• •
ə
poluniski e•

•o

niski a•
33
Objašnjenja v. gore u tekstu.
15
ČESTOTNOST HRVATSKIH FONOVA
Ovako izgledaju rezultati triju računa – Maretićeva (1899: §§ 15–6; na 10 mjesta iz

Karadžićeva prijevoda Novoga zavjeta uzeo je oko 2 000 riječi, odnosno 10 000 glasova, i
prebrojio ih, dakle nije računao postotke nego upravo broj glasova, među njima nije pronašao
[f] i [Z], slovni slijed ije za dugi jat tretira kao tri glasa, pa su podaci za i, j, e veći no što su
stvarni, s njim čita kao [ś ńim], bratski kao [bracki]), Škarićeva (1991: § 920) i Brozovićeva
(2007: § 370; želeći donekle ispraviti nedostatke obaju, jednostavno je izračunao aritmetičku
sredinu prvih dvaju računa). Dok ne imadnemo ozbiljniju statistiku, pomoći će i to:
Maretić % Škarić % Brozović %
e 10,99 a 11,64 a 11,22

a 10,79 i 9,61 e 10,17
i 10,35 e 9,34 i 9,98
o 9,60 o 8,98 o 9,29
j 5,03 n 5,44 n 5,01
s 4,64 s 4,97 s 4,81
n 4,57 r 4,79 j 4,60
u 4,29 u 4,55 u 4,42
d 4,28 t 4,55 r+ 4,34
v 4,02 j 4,16 t 4,28
t 4,00 m 4,03 d 3,92
m 3,67 d 3,56 m 3,85
r 3,43 v 3,51 r 3,84
k 3,18 k 3,44 v 3,77
p 2,26 p 2,69 k 3,31
l 1,94 l 2,89 p 2,48
g 1,92 z 1,79 l 2,42
b 1,73 g 1,60 g 1,76
š 1,50 b 1,44 z 1,63
z 1,49 š 1,20 b 1,59
č 1,20 c 0,88 š 1,35
ć 0,91 č 0,81 č 1,06
ĺ 0,90 ć 0,75 ć 0,83
h 0,73 h 0,71 ĺ 0,78
ž 0,64 ń 0,70 c 0,72
ń 0,63 ĺ 0,66 h 0,72
c 0,56 ž 0,63 ń 0,67
0,45
0,19 ž 0,64

0,31 f 0,14 0,50
0,01 0,015
0,25
f 0,00 f 0,07
Z 0,00 0,01
16
Napomena o frikativima
Rekosmo, afrikata na općoj IPA-inoj tablici nema (hrv. c č ć ). Frikativi su navedeni, ali među njima nema dvaju hrvatskih alofonskih frikativa (palatalizirani frikativi ś ź),

odnosno ti su navedeni među koartikuliranima (engl. co-articulated), među other symbols. Na tablici bi se nalazili između postalveolarnih i palatalnih.
Bilab. Labio-dent. (Inter)dent. Retrofl.34 Alveol. Postalv. Palataliz. Palatal. Velar. Uvular. Faringal. Glotal.

IPA f v s z x h

HR s z š ž ś ź h

hrv. fakultet engl. three šved. Paerson hrv. kosa hrv. šaka hrv. lišće njem. ich hrv. muha njem. Dach engl. high
Primjer
šp. Cuba hrv. šef bi engl. the polj. ż hrv. suza hrv. žaba hrv. grožđe engl. yeast hrv. strah ga fr. i njem. r češ. hora
34
Retrofleksni je izgovor onaj pri kojemu se vrh jezika (apeks) prevrće, savija unazad prema gore, prema prednepcu; zato u hrvatskome zvuče otprilike kao rš rž.

17
IZGOVORNI ORGANI
Glasovi se onda međunarodno zovu…

I. Nosna šupljina (lat. nasus ‘nos’) • nazali, hrv. m n ń
II. Usna šupljina (lat. os ‘usta’, bucca ‘obraz’) • orali, bukali
I 1–2. Usne, gornja i donja (lat. pl. labia) • labijali, hrv. p b m, labio-dentali, hrv. v f
3. Zubi, gornji i donji (lat. pl. dentes) • dentali, hrv. t d, interdentali, engl. ð
4–6. Desni i nadzubni greben, prednepce, koritašce (lat. alveola ← alveolus ‘koritašce’)
• alveolari, postalveolari (prepalatali)
7. Tvrdo nepce, svod (lat. palatum durum) • palatali, hrv. ć ź ś ĺ ń j i e a

8. Meko nepce, jedro, velum (lat. palatum molle) • velari, hrv. k g h o u
9. Resica (lat. uvula) • uvulari, fr. njem. r
II III. Grlo (lat. guttur) • guturali, uključujući uvulare
10. Ždrijelo, farinks (grč. phárygx) • faringali
11. Grkljan, larinks (grč. lárygx), glasnice i glasište, glota (prostor između glasnica, grč. lat. glottis)

• laringali, glotali, npr. prekidnik
IV 12. Zalistak grkljana, epiglotis • epiglotali
IV. Jezik (lat. lingua) • lingvali
III 13. Korijen (lat. radix) • radikali
14–15. Leđa, hrbat (lat. dorsum) • dorsali
16. Uzvršak, širi vrh (lat. lamina ‘pločica, oštrica’) • laminali
17. Vrh (lat. apex) • apikali
18. Podvršak (lat. subapex) • retrofleksni
(V. Dušnik) (grč. lat. trachea)
(V–VI) (VI. Pluća) (lat. pl. pulmones) • pulmonični
18
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2012. Hrvatska fonologija i morfonologija – 04b
HRVATSKI GLASOVI
Budući da je riječ o fonovima/glasovima, njihov opis u tablici fonetički je (artikulacijski, izgovorni), ne fonološki (percepcijski, akustički, slušni, pomoću fonemskih razlikovnih obilježja; tako je opisano samo nekoliko
»Brozovićevih«). Popisana je većina onih koji se u hrvatskim priručnicima mogu naći, pa i više od toga, njih 60-ak; Škarić ih (1991; 2009) ima 43–44, Brozović ih (1991) ima 54, ali spominju i druge.
Fonovi se donose prema abecednomu redu hrvatskih grafema kojima se obično bilježe (drugi stupac, ABC), u trećem stupcu (HR) simbol je kojim se u hrvatskome pojedini fon tradicionalno fonetski bilježi, u četvrtome (IPA)
njegova oznaka prema IPA-i, u desnome su (Opis) opis, primjeri i komentari. Fonovi s fonemskim statusom, odnosno osnovni alofoni hrvatskih fonema zatamnjeni su. Slogovna granica bilježi se točkom (v. dalje tablicu
dodatnih IPA-inih simbola). Uz pojedine glasove u zagradu je stavljen i broj pod kojim se u IPA-i vodi (IPA sve simbole, oznake, svakovrsnu notaciju numerira). Glasovi se mogu čuti na internetskim stranicama (v. Literaturu).
Literatura: Barić et al. (1995), Brozović (1991), IPA (2007), Ivšić – Kravar (1955), Jelaska (2004), Muljačić (1972), Pullum – Ladusaw (1996), Silić – Pranjković (2005), Škarić (1991; 2009), Turk (1992), Vukušić et al. (2007).
ABC HR IPA Opis

1. a a a • srednji niski (otvoreni) nezaobljeni vokal (304)
• hrv. a, ako, mama, patka
• hrv. fon bilježen slovom a prema IPA-i zapravo je srednje a, između nezaobljenih a (prednje) (304) i (stražnje) (305), i u preciznoj
transkripciji pisao bi se ä (s dijakritikom za ‘središnji’), usp. engl. stražnje a u arm [ m] ‘ruka’, calm [k m] ‘miran’, ili fr. femme [fam]

‘žena’, noir [nwa ] ‘crn’ ~ pas [p ] ‘ne’, bas [b ] ‘nizak’ (Petit Robert i Grevisse /1988/ razlikuju, IPA Fr ima samo srednje [a])

2. ae ai / aj aj / ai • diftong, hrv. jedanaest [jedanaist], dvanaest, četrnaestica… ili u jako »opuštenom«, nestandardnom izgovoru dvadeset [dvaist]

• Barić et al. (1995), Silić – Pranjković (2005), Jelaska (2004) – diftong, Brozović (1991) ne spominje, Vukušić et al. (2007) imaju trinaèstica
3. b b b • zvučni bilabijalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
• hrv. baba, brak, žaba, rob, slab
4. c c • bezvučna dentalna afrikata (nema fonemskoga zvučnog parnjaka)

• hrv. car, caklina, cura, cvijet, cijena, crknuti, djeca, maca, starac

• prema IPA-i c je bezvučni palatalni ploziv (107), usp. čak. jako meko [ć] (Škarić /2009/: [C]), češ. čeština [' c na] ‘češki’, tělo [cεlo] ‘tijelo’
5. c / dz / ts / tz Z • zvučna dentalna afrikata (zvučni parnjak od hrv. [c])

• hrv. otac bi [ota bi], zec ga, u posuđenim imenima tipa Kaladze, Fitzgerald, Pittsburgh, Kitzbühel, kadšto u posuđenici mezzosopran,

na morfskoj granici, junkturi (dakle nema slobodnu distribuciju): pacba (dijal., prema pacati), nadzvučni, nadzor (pri bržem izgovoru)
• P. Budmani (u ARj-u, od g. 1883., od slova D nadalje) za taj je glas u dubrovačkim dijalektizmima uveo slovo Z
• tal. zero [' ro] ‘nula’, mak. ѕвезда → dzvezda [' v zda] ‘zvijezda’, polj. dzwon [ v n] ‘zvono’, gruz. → dzvali [ vali] ‘kost’

• prema IPA-i je zvučni postalveolarni (prednepčani) frikativ, hrv. [ž]

• laminalni (uzvršni) dentalni/alveolarni frikativni klik (177), u hrv. uzvik negodovanja (coktanje): c!, c-c-c!

6. c! / ts! c!
• klikovi (glasovi koji podsjećaju na cmokanje, coktanje, oponašanje poljupca, konjskoga hoda, dozivanje konja (npr. svinuto [tl] /Škarić
1991: 127/) i sl. kao fonemi opstoje samo u khoi-sanskim jezicima (jug Afrike, Bocvana, Namibija, njima govore Hotentoti i Bušmani,
npr. u filmu Bogovi su pali na tjeme) te u nekim njima susjednim bantuškim jezicima (npr. zulu); u ostalim jezicima samo u uzvicima
1
ABC HR IPA Opis

7. č č • bezvučna postalveolarna (prednepčana) afrikata
• hrv. čast, čovjek, čupati, čičak, učiti, vrač, vrč

• prema IPA-i označuje slivenost [t] (hrv. t) i [ ] (hrv. š)
• u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [ć], odnosno [ ]

8. ć ć • bezvučna palatalna afrikata

• hrv. ćaća, leća, mućak, kuća, neću, golać, mladić
• prema IPA-i označuje slivenost [t] (hrv. t) i [ ] (hrv. ś, kao u lišće, gošća bezvučni postalveolarno-palatalni frikativ)

• u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [č], odnosno [ ]
9. d d d • zvučni dentalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
• hrv. dan, dom, disati, nada, pod
• prema IPA-i d je alveolar, a dodatni znak za dentalni izgovor je : d (dent. i alv. izgovor u jezicima obično nisu razlikovni)

10. dž • zvučna postalveolarna (prednepčana) afrikata

• hrv. džamija, džep, hodža, svjedodžba, imidž (tj. u posuđenicama ili položajno prema [ ], u domaćim riječima nema ga u slobodnoj distribuciji)
• prema IPA-i označuje slivenost [d] (hrv. d) i [ ] (hrv. ž)

• u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [ ], odnosno [ ] (tako i u hrv. – rijetko će tko koga ispraviti da »krivo« izgovara)
11. đ • zvučna palatalna afrikata

• hrv. đak, đipati, leđa, luđak, tuđ

• Đ. Daničić (u Ogledu ARj-a, g. 1878.) za taj glas predlaže slovo đ, uzevši ga iz »sjevernih njemačkih jezika« (staronordijski, islandski)
• prema IPA-i označuje slivenost [d] (hrv. d) i [ ] (hrv. ź, kao u grožđe, zviježđe, zvučni postalveolarno-palatalni frikativ)

• u jezicima svijeta rijetko razlikovan prema [ ], odnosno [ ] (tako i u hrv. – rijetko će tko koga ispraviti da »krivo« izgovara)

12. e e e • prednji srednji nezaobljeni vokal
• hrv. eto!, deset, žena, ruke
• hrv. fon bilježen slovom e prema IPA-inoj tablici zapravo je između višeg (zatvorenijeg) (302) [e] i nižeg (otvorenijeg) (303) [ ], usp. fr. et [e] ‘i’,

bébé [bebe] ‘beba’ ~ lait [l ] ‘mlijeko’, bête [b t] ‘životinja’, ili kajk. razliku visoko (zatvoreno) [ẹ] ~ nisko (otvoreno) [e] ili [ ] (črẹšńa ~ d set)

13. f f f • bezvučni labio-dentalni frikativ (128) (u standardu nema fonemskoga zvučnog parnjaka)
• hrv. fakultet, figa, fuga, foka, kafić, grof, šef

14. f v • zvučni labio-dentalni frikativ (129) (zvučni parnjak od hrv. [f])

• hrv. grof bi [grov bi], šef ga [šev ga], Afganistan, ofbrodvejski (← engl. Off-Broadway)

• u hrv. se tradicionalno bilježi sa (digama, arhaično grč. slovo), Škarić (2009) sa , a IPA ga bilježi sa v (129) (tako i u starim hrv.

gramatikama); sa v se u hrvatskome označuje labio-dentalni približni sonant (prema IPA-i malo ipsilon: (150), hrv. vatra [ atra])

2
ABC HR IPA Opis

15. g g g • zvučni velarni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
• hrv. gaziti, glava, magarac, noga, bog, rog
16. g gº – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: gurav, moruzgva, korugva (»dublje i tvrđe«, sniženo/bemolno [g])
17. g g’ – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: ginem, gepard (»više i mekše«, povišeno/dijezno [g])
18. h x/h x/h • bezvučni velarni frikativ
• hrv. hodati, hlad, hrast, hvala, muha, bahat, strah
• hrv. glas označen slovom h izgovorno je prihvatljiv i kao velarno [x] (140) i kao glotalno, laringalno (grkljansko) [h] (146) (u Barić
et al. /1995: 51/ čak faringalno, dakle [ħ] (144), a možda je i samo lapsus); zapravo svaki bezvučni frikativ koji se izgovara na velumu
i dublje u hrv. se prepoznaje kao /h/ (govornici hrv. te glasove slušno ne razlikuju, za razliku od npr. slč. ili hebr. govornika)
• prema IPA-i h je bezvučni glotalni frikativ, kao u engl. hat [hæt] ‘šešir’, njem. haben [ha bən] ‘imati’, njem. Hand [hant] ‘ruka’

• [h] u hm nije dovoljno istraženo, odnosno nije dovoljno istražen glas uzvika koji bilježimo sa hm (Brozović 1991: 402)
19. h xº – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: hulja, hvala (»dublje i tvrđe« [x]), ali ne kod laringalnoga [h]
20. h x’ – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: hiniti, heljda (»više i mekše« [x]), ali ne i kod laringalnoga [h]
21. h • zvučni velarni frikativ (141) (zvučni parnjak od [x])
• hrv. strah ga je [stra ga je], Vrhbosna

• u hrv. se i prema IPA-i bilježi sa (gama); dakle parovi su x~ i h~ (u hrv. sva četiri dolaze u obzir), možda i ~

22. h /h • zvučni glotalni frikativ (147) (zvučni parnjak od [h])

• usp. češ. Praha ‘Prag’, hora [' ora] ‘gora, planina’, slč. hora [' ra], bjrus. ara [ a'ra], ukr. ora [ ra]; Muljačić (1972) piše

da se u ukr. i bjrus. etimološko [g] pomaklo sve do ždrijelnoga (faringalnoga) [ħ] ili do [ ] i tako postalo parnjak fonema /h/ ili /x/

• Škarić (1991) veli da se laringalni (grkljanski) frikativ, koji on bilježi sa [h] (prema IPA-i to bi bilo [h] ili [ ]), prepoznaje iza
vokala ispred pauze: jako je slab, a dade se »čuti« kad se zvučni zapis sluša unatrag, npr. on ima [on ima] → ami no [hami no]
23. i i i • prednji visoki (zatvoreni) nezaobljeni vokal
• hrv. i, idem, ipak, vino, oni
24. ije / je ie / ijē / ijē / ě ie • prednji visoko-središnji (zatvoreni) nezaobljeni dvoglas/diftong (usp. Napomenu)

• od kraja 19. st. u hrv. se bilježi uglavnom troslovom ije (mlijeko, cvijet), kadšto dvoslovom je (pjev, djeva, Gmn. vjera)
• fonem? Brozović – da, Barić et al. – da, Škarić – ne, Silić – Pranjković – ne, Jelaska – da (i dugi i kratki, ne samo dugi)
25. j i/j/i j/i • palatalni aproksimant [j] & neslogotvorno kratko [i], hrv. jug, jama, jezik, bujati, znoj & pijem, Marija, dijeta

• u hrv. su se dakle poistovjetila dva gotovo ista fona – sonant [j] (rjeđi, izrazitiji je na početku riječi koje imaju ju-: jug, jutro, jučer) i
neslogotvorno [i] (češći, između dva vokala od kojih je barem jedan [i] ili [e]: pijem, Marija, županije, dijeta, hijena, higijena);

razlika među njima izrazito je mala (svaki govornik može na sebi provjeriti osjeća li ju), vjerojatno bi najbolje bilo zanemariti ju
3
ABC HR IPA Opis

26. k k k • bezvučni velarni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
• hrv. kakav, kava, krv, ruka, otok, petak
27. k kº – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u], [v]: kost, kuditi, bukva (»dublje i tvrđe«, sniženo/bemolno [k])
28. k k’ – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e]: kiša, keziti se (»više i mekše«, povišeno/dijezno [k])
29. l l l • alveolarni lateralni aproksimant (Brozović /1991/ veli da je u tradiciji hrv. uporabne norme [l] kakvo je u zapadnome
Sredozemlju, ne u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi; pa ipak, dalmatinsko [l] osjetno je mekše od kontinentalnoga)
• hrv. lav, lan, mala, palac, golać, gol
30. l • slogotvorni alveolarni lateralni aproksimant (Brozović mu /1991/ pripisuje napetost, koju [l] nema)

• u hrv. u posuđenicama (manje ili više prihvaćenima): bicikl, nobl, bofl, džentlmen, ansambl, hakl, šatl, imenima Vltava, Plzeň
• u hrv. se slogotvornost tradicionalno bilježi kružićem, prema IPA-i pak crtom ispod slova
31. l lº – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [o], [u]: lov, luka (»dublje i tvrđe«, sniženo/bemolno [l])
32. l l’ – • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred [i], [e], [j], [ć]: lik, stol je (»više i mekše«, povišeno/dijezno [l])
33. lj ĺ/ļ • palatalni lateralni aproksimant

• hrv. ljaga, ljubav, ljiljan, valjati, voljeti, kralj, žulj

• u hrv. se tradicionalno bilježi sa ļ ili ĺ, Jelaska (2004) sa λ (lambda), prema IPA-i sa (»okrenuti« ipsilon ili »okrenuta« lambda)

34. lj ĺ • slogotvorni palatalni lateralni aproksimant, u hrv. u posuđenim imenima poput Kremlj [kremĺ] ili [kreməĺ]

35. m m m • bilabijalni nazal
• hrv. mama, momak, muž, sam, ispred bilabijala prema /n/: nastamba, himba, jedanput, on bi, čak i jedan mu (Škarić 2009: 109)
36. m ô • slogotvorni bilabijalni nazal, u hrv. u uzviku hm [h ] ili [həm], tuđicama tipa bak(e)nbart [bak bart] ‘zalizak, zuluf’

37. m / n µ µ • labio-dentalni nazal, u hrv. nazal ispred labio-dentala: tramvaj, amfora, invalid, infarkt, komfor, konformizam, slogotvorno u imenima tipa Rosenfeld
• Škarić ga (1991) piše sa [v] ([travvaj], [ivvarijanta]), Škarić (2009) ipak sa [µ], Silić (– Pranjković 2005: 15, 17) govori o zubnome [m] i piše ga

sa [m], s repićem udesno – [tr mvai] (kao da je retrofleksan), a znakom [µ] piše »nosno m« u bomba ([m] jest nosno! tu je riječ o nosnom [õ]!)

38. n n n • alveolarni nazal

• hrv. nada, noga, noć, grana, ona, dan
39. n ŋ ŋ • velarni nazal, u hrv. ispred velara: stranka, sjenka, tanko, banka, bitanga, tango, bronhitis, inhalirati
40. n ö • slogotvorni alveolarni nazal, u hrv. njutn, te neke neadaptirane i ne osobito prihvaćene tuđice: rehnšiber, štemajzn, krafn, kragn

41. n n’ • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred nepčanika: inćun, anđeo, punđa, on će, on je

42. n • Brozović ga (1991) prepoznaje ispred prednepčanika: kandža, branša, Vjd. rastanče, opančar, inženjer

43. nj ń J • palatalni nazal

• hrv. njak (glasanje magarca), Gjd. njega, Gjd. nju, sanjati, munja, konj, panj, velaran (!?) ispred velara: sanjke [saJ ke]

4
ABC HR IPA Opis

44. o o o • stražnji srednji zaobljeni vokal
• hrv. oko, noga, polovica, brod, to
• hrv. fon bilježen slovom o prema IPA-inoj tablici zapravo je između višeg (zatvorenijeg) (307) [o] i nižeg (otvorenijeg) (306) [ ],
usp. fr. eau [o] ‘voda’, jaune [ on] ‘žut’ ~ homme [ m] ‘čovjek’, corps [k ] ‘tijelo’, njem. Kohl [kho l] ‘kupus’ ~ Gott [g th] ‘bog’

ʒ

([p] [t] [k] obično aspirirani), ili kajk. visoko (zatvoreno) [ ] ~ nisko (otvoreno) [o] ili [ ], ili dubr. zatvoreno a, npr. grad [gr d]

45. p p p • bezvučni bilabijalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
• hrv. palac, kapati, stopalo, glup
46. r r r • alveolarni vibrant
• hrv. rana, ruka, rosa, tri, hrast, more, bor
47. r ü • slogotvorni alveolarni vibrant

• hrv. prst, crv, trg, drvo, vrba, rt, Hrvat, umrli, groce (← grlce), Zelenortska Republika
• kao i svi slogotvorni sonanti izgovara se sa šva ([ə]) ispred, za razliku od [r], kod kojega je šva iza ([ər] ~ [rə]); to i jest

problem s Brozovićevim minimalnim parom stro (Vjd. od stra) ~ stro (gl. prid. rad. m. r. od ìstrti) jer izgovor je i u glagolu u

većine govornika neslogotvoran: dvosložno [i.stro] ili [is.tro], a ne trosložno [i.stər.o], za razliku od npr. ž. r. istrla [i.stər.la],
koji međutim nema para; parovi tipa Zádro (prezime) ~ z dro (od zadrti) još su manje dobri zbog različita naglaska

• naglasak se obično nalazi upravo na [ə], dakle na vokalu: [tərg], [vərba], [ərt] (zato su ga ilirci i pisali: parst, pèrst); izgovor

[t g], [v ba] zvuči izrazito patetično i rijedak je (Škarić 1991: 351), premda Brozović (1991) piše da je češći

• u hrv. se slogotvornost tradicionalno bilježi kružićem, prema IPA-i pak crtom ispod slova (v. Napomene)
• slovopisno se [r] i [ ] danas ne razlikuju (kao ni drugi neslogotvorni i slogotvorni), premda se kadšto javi potreba za tim, npr.

apostrofom: g’roce (Brozović /1991/ ima gr’oce), zeleno’rtski (zbog nerazlikovanja javlja se izgovor [ze.le.nor.tski] kao
[spor.tski], umjesto [ze.le.no.rts.ki]), za’rže (da se ne izgovara kao Gjd. marže, Anić /1998/ ima zàərzati, Anić /2003/ zà’rzati)
48. s s s • bezvučni dentalni frikativ
• hrv. san, sova, svijet, kosa, bos, slogotvoran u uzviku pst! [pəst]

49. š š • bezvučni postalveolarni (prednepčani) frikativ

• hrv. šaka, šuma, šešir, vrša, koš, slogotvoran u uzviku ššš! ‘tiho!’

50. š ś • bezvučni palatalizirani ili postalveolarno-palatalni frikativ (»između« postalveolarnog [ ] i palatalnog [ç], npr. njem. ich [ ç])

• hrv. šljiva, lišće, gošća, čišći (komparativ), pišljiv, prokišnjavati, trešnja, grist ću, grozd ću (ubrati)
51. t t t • bezvučni dentalni okluziv (engl. plosive = praskav, u hrv. zapravo okluziv, odnosno zaporni)
• hrv. tata, tuga, lopata, put, rt
• prema IPA-i t je alveolar, a dodatni znak za dentalni izgovor je : t (dent. i alv. izgovor u jezicima obično nisu razlikovni)

5
ABC HR IPA Opis

52. u u u • stražnji visoki (zatvoreni) zaobljeni vokal (308)
• hrv. uho, kukuruz, muka, lud, Ajd. vodu
53. u u u • neslogotvorno [u], hrv. aut, auto, faul, flauta, kauzalan, kauguma, Australija, lauf, zalaufati

• usp. chiuaua → čivava (intervokalno neslogotvorno [u] ima tendenciju potpuna gubitka vokalnosti, kao i intervokalno [i])
• Brozović (1991) veli da je auto trosložno (à.u.to ~ Gmn. ūtā, kao kòrito ~ Gmn. k rītā, ili gòvedo ~ Gmn. gòvēdā/g vēdā

/Vukušić et al. 2007: 63/), a ne dvosložno (àu.to ~ Gmn. áutā ili utā), premda to baš nije sigurno (čini se da je češći dvosložni

Gmn.), Jelaska (2004: 42, 139) govori o mogućem diftonškom izgovoru [au] (u nekih govornika), usp. auto, kauguma

• hrv. ortoepska norma uglavnom ne prihvaća promjenu eu → ev, npr. euro, eutanazija, eunuh, Euripid, Zeus, Euterpa, Europa
(govori se i [europa] i [evropa], dapače [evropa] mnogo češće, ali nitko ne govori [evripid]), usp. srp. evro, evnuh, Zevs
• tradicionalno se u hrv. – a tako i prema IPA-i – neslogotvornost označuje s polukružnicom ispod slova
54. v v υ • labio-dentalni aproksimant
• hrv. vatra, voda, vuna, čuvati, cvrčak, lav, lov
• prema IPA-i labio-dentalni aproksimant bilježi se sa υ (malo grč. ipsilon) (150), a v je zvučni labio-dentalni frikativ (129),
koji je onda parnjak bezvučnomu labio-dentalnom frikativu, koji se bilježi sa f (128), kao u kajk. krf (obezvučeno na kraju
riječi) ~ Gjd. krvi, fkral ‘ukrao’ ~ vlovil (kajkavski dakle ima par frikativa: [f] i [v]; zato štokavci kajkavsko živci čuju kao
[žifci], ovce i novce kao [ofce i nofce] – kajkavci to tako izgovaraju), ili u engl. fine [f] ‘dobar’ ~ vine [v] ‘vinova loza’
• hrv. (štokavski) fon bilježen sa f nema fonemskoga zvučnog parnjaka (to nije v, kako stoji u starijim gramatikama) jer bi ovce
i novce onda moralo biti [ofce i nofce], a u standardu nije, nego [ovce], [novce] kao u [ovaca], [novac]; riječ je o tome da se u
hrv. sa v bilježi aproksimativni sonant (IPA: υ), a ne frikativni opstruent, a prema IPA-inu bilježenju f i v su frikativi
55. v w – • Brozović ga (1991) prepoznaje između stražnjih vokala [o] i [u]: novu, novo, a zabilježen je i u opisu hrv. u IPA-i: vuk [wu k]

• Škarić (1991: 349) piše da takav dvousneni izgovor (vuk, voda) nije obavezan
• prema IPA-i w je zvučni labijalno-velarni aproksimant, kao u fr. oui [wi] ‘da’, engl. why [wa ] ‘zašto?’, ili polj. glas pisan
slovom ł (»poljsko l«), što baš i ne odgovara »ležernom« izgovoru hrv. novo (izgovor sa [w] jaaako je ležeran)
56. z z z • zvučni dentalni frikativ
• hrv. zakon, zub, kazati, koza, kolovoz, slogotvoran npr. u onomatopajma zzz (npr. spavanje u stripu), bzzz (npr. za muhu, zvono)
57. ž ž • bezvučni postalveolarni (prednepčani) frikativ
ʒ
• hrv. žaba, žut, riža, plaža, muž, svjež

• u hrv. se tradicionalno bilježi sa ž, prema IPA-i je Z (što je u hrv. tradicionalno znak za [ ]: otac bi)

58. ž ź • zvučni palatalizirani ili postalveolarno-palatalni frikativ (»između« postalveolarnog [ ] i palatalnog [ ], npr. brit. engl. yeast [ i st] ‘kvasac’)

• hrv. žnjeti, grožđe, pažljiv, pažnja, mržnja, stražnji, ražđačiti se
6
ABC HR IPA Opis

59. – ə ə • srednji vokal (322)
• u hrv. uza konsonante i sonante (b [bə], r [rə], l [lə], dakle »iza« njih), slogotvorne sonante (r [ər], l [əl] dakle »ispred« njih), u
stranim imenima poput Le [lə] Corbusier, Le [lə] Monde (ako se ne transfonetizira u [e], npr. Churchill → hrv. [čerčil], Berkeley
→ hrv. [berkli], Tottenham → hrv. [totenhem], rijetko u [a], npr. Burt Simpson → hrv. [bart], Richard Burton → hrv. [barton])
• u hrv. se kao [ə] razumiju različiti vokali iz sredine IPA-ina vokalskog trapeza: (397), (323), ə (322), (326), (395), (324)

• psl. jer (ь) i jor (ъ) bili su visoki, ne srednji, otprilike [ ] (317) i [ ] (316), nezaobljeno polusrednje [i] i nezaobljeno [u]

60. – • bezvučni glotalni (laringalni) okluziv, grkljanski prekidnik/zapornik, engl. glottal stop

• u hrv. ispred vokala iza pauze: a Ana [a ana], i onda [i onda]; Škarić ga (2009: 70) prepoznaje ga ispred slogotvornoga [r],

vjerojatno onda ispred svih slogotvornih nevokala, odnosno razliku neslogotvornoga i slogotvornoga [r] prikazuje kao [rə] ~ [ r]

• usp. npr. fonem u arap. ’Allāh [ l h] ‘Bog, Alah’, hebr. [ alefbet] ‘abeceda’, njem. beobachten [bə' o baxtn] ‘paziti, motriti’, par

vereisen [f ' a zən] ‘smrznuti se, slediti’ ~ verreisen [f ' a zən] ‘putovati’, ili položajno u fr. les héros [le( )e o] ‘junaci’ ~ les

hommes [lez m] ‘ljudi’,1 ili dijal. engl. alofon od finalnoga /t/ ili /t/, /k/ između naglašenog i nenaglašenog vokala (npr. u cockneyu,

kao u Mućkama): bottle ['b ə ] ‘boca’, city ['s ] ‘grad’, Britain ['b ən] ‘Britanija’, lucky ['l ] ‘sretan’, Tottenham ['t nəm]

1
Franc. ima »dva« početna h, od kojih nijedno nije oznaka glasa, ali se ipak razlikuju. H aspiré ‘haktavo, udisajno h’ doći će u pozajmljenicama iz germanskih jezika, ono blokira
vezivanje (fr. liaison), a transkribira se apostrofom, npr. h [’aS], sg. héros [’e o], pl. les héros [lee o]. H muet ‘muklo, nijemo h’ doslovno je ništa, pa se ničim i ne transkribira, doći

će u naslijeđenim riječima, npr. h [aS], sg. homme [ m], ne blokira vezivanje, odnosno ne blokira ostvarivanje inače nečujnoga prethodnog konsonanta, npr. pl. les hommes [lez m].

7
Napomene
U hrvatskim opisima relativno se malo – ili gotovo ništa – govori o nazaliziranim vokalnim alofonima u skupinama vokal + nazal + granica sloga (+ slog koji počinje nevokalom),
kao u lampa, anđeo, škemba, bend, limfa, linđo, inćun, bomba, bombon, longeta, umbula, lungić, punđa, a tu se može govoriti o nazaliziranim vokalima: [lã.pa], [bõ.ba] i sl.
Malo više spominje se geminiran, udvojen izgovor pojedinih konsonanata i sonanata (npr. Brozović 1991; Barić et al. 1995), kao u subpolaran [sup olaran], subbiocenski,

poddlaka, poddijalekt, predturski, najjači, krimmilje, izvannastavni, superrevizija, nadtrčati, oddžogirati, podđakon, nuzzarada, nuzštitnjača, uzsaditi se, uzšetati se i sl.
Dosta se u hrv. govori o izgovoru skupina [d, t] + [c, č, ć, s, š, z, ž], ali ortoepska norma nije jednoznačna: premda se većina opisa slaže u tome da se u posve prihvaćenu govoru oni
stapaju u [c], [č], [ć], [ ], [ ] (Maretić /1899/ piše čak i kašto, rašta, što se danas smatra dijalektalnim, dakle ispred [št]), nerijetko norma propisuje nesliven izgovor: gradski [gracki] i

[gracski], bratski [bracki] i [bracski], Hrvatska [hrvacka] i [hrvacska], podčiniti [počiniti] i [poččiniti] i [poč initi], odseliti [oceliti] i [ocseliti], nadživjeti [na ivjeti] i [na živjeti] i sl.

Brozović (1991: 433), premda kaže da je sliveni izgovor u otac ~ oca ~ oče prevladao, veli da ni [occa], [očče] nisu još posve isključeni (ipak, teško da bi govornici to potvrdili).
Slogotvornost je svojstvena sonantnim glasovima (r, l, ĺ, m, n), ali može se – doduše, u neprototipnim leksemima (uzvici, onomatopeje) – pojaviti i u drugih glasova, usp. [m] u hm, [s] u
pst!, [š] u ššš! (sve je to zapravo neartikulirano, glasanje, ali ne glas) ili leksemima poput hkati [hə.ka.ti] ‘govoriti h’, pskati [pəs.ka.ti] ‘govoriti siktavo’, krivo pišeš č-ove i ć-ove [čə.o.ve
i ćə.o.ve] (sa švaom iza konsonanta!) (v. i Jelaska 1991: 77). Slogotvorno [r] tradicionalno se smatra zasebnim fonemom (Brozović mu /1991/ pripisuje obilježje napetosti, koju /r/
navodno nema), u novije doba počesto ne jer – ako je razlika u slogovima, onda nema minimalnoga para (Jelaska 2004; Mihaljević 1991).
Diftonzi su u hrvatskome ovi (uvelike ovise o izgovorome stilu govornika, nema jednoznačna stava o njihovoj opstojnosti): ie (bijel, bjelina, lijep, ljepota), ai (dvanaest, četrnaestica), au

(auto, autor, kauguma, alaj-čauš), ia (Mia, Diana), iu (mjuzikl).

Zanimljivi su rezultati istraživanja Z. Jelaska (1997, prema 2004: 137): -ae- u jedanaest 9/10 ispitanika izgovara jednosložno, ali 2/3 ih smatra da bi trebalo izgovarati dvosložno!
Usto, govornici iz Dalmacije češće izgovaraju dvosložno, a pojedini priručnici izvedenice tako i naglašavaju (jedanaèstica, tako npr. Vukušić et al. 2007).
Diftong ie (jat, odnosno njegov refleks): i) neki jezikoslovci ne smatraju ga fonemom, nego slijedom dvaju fonema (j+e) (Silić – Pranjković 2005; Turk 1992; Škarić 1991), ii) neki

fonemom smatraju samo dugi diftong (Brozović 1991; Barić et al. 1995; Raguž 1997), iii) neki fonemom smatraju diftong kao takav, kratak ili dug (Jelaska 1989; 2004).
Među (i) neki ga smatraju morfonemom, pa bi dugo [je] bila jedna od mogućih realizacija morfonema /ě/, a morfoni bi bili [jĕ] – odjel, [jē] – dijeliti, [e] – opreka, [i] – dio.

J. Silić nerijetko govori i o morfonemima /st/ i /zd/ (nekad su se u gramatikama navodili kao dio glasovnog inventara), s realizacijama, morfonima st št šč šć sk i zd žd ž ž zg.
Hrvatski jezik nema kodificiranu ortoepsku normu. (Prozodijsku ima, ali malo je se tko drži.) Postoji uporabna, uzusna norma, oko koje pak u pojedinostima ne postoji sloga.
8
IPA-ini dijakritici važni za hrvatski
kružić ispod slova bezvučnost, npr. iznadprosječan kvačica ispod slova zvučnost,2 npr. Afganistan, pitbul
º
h
povišeno h desno uz slovo aspiriranost + plus ispod slova oprednjenost, npr. kit
j
povišeno j desno uz slovo palataliziranost, umekšanost − minus ispod slova ostražnjenost, npr. kuća
w

povišeno w desno uz slovo labijaliziranost, zaobljenost vodoravna dvotočka iznad vokala centraliziranost, središnjost (vokala)
n
povišeno n desno uz slovo nazalnost, nosnost (konsonanata) tilda iznad vokala nazaliziranost, nosnost (vokala)

»mostić« ispod slova dentalnost, zubnost, npr. onda

okomita crtica ispod slova silabičnost, slogotvornost, npr. bicikl . točka slogovna granica

»gornja« polukružnica ispod slova nesilabičnost, neslogotvornost, npr. aut | okomita crta stopna granica

»donja« polukružnica, ligatura vezivanje, odsutnost stanke, npr. kod tebe || dvije okomite crte intonacijska granica

dvotočka (trokutaste točke) dugo, udvojeno »gornja« poludvotočka poludugo

»donja« polukružnica iznad slova jako kratko

" povišena okomita crta lijevo od sloga primarni udar % snižena okomita crta lijevo od sloga sekundarni udar
2
Dakle ne donja polukružnica ( ), kao što je u Škarića (2009).

9
SUMMARY
Pulmonični konsonanti
Bilabijali Labio-dentali Dentali Alveolari Postalveolari Palatalizirani Palatali Velari Glotalni

(Dvousnenici) (Usneno-zubnici) (Zubnici) (Desnici) (Prednepčanici) (Onepčenici) (Nepčanici) (Jedrenici) (Grkljanici)
Okluzivi

p b t d k g
(Zapornici)
Afrikate

(Slivenici)
Frikativi

f v s z x h

(Tjesnačni)
Nazalni
m µ n J ŋ
(Nosnici)
Trill
r
(Vibrant, Treptajnik)
Lateralni Aproksimanti

l
(Bočni približnici)
Aproksimanti
j

(Približnici)
Nepulmonični konsonanti
Bilabijali Dentali Alveolari Palatali

(Dvousnenici) (Zubnici) (Desnici) (Nepčanici)
Klikovi (Kloknici) »cmok!« »c!« »c!« »c!«, »tl!«
Vokali i diftonzi
i• •u
ie •
e• ə •o
ai • au •

a•
10
TRANSFONEMIZACIJA
U uskoj vezi s tablicama i hrvatskim glasovima spomenut ćemo još pojam transfonemizacije.
Hrvatski – kao ni drugi jezici – nije imun na kontakte s drugim jezicima. Pri kontaktima, kroz
povijest i danas, dolazi do posuđivanja iz drugih jezika. Posuđivanje može biti leksičko (posuđuju se
riječi iz drugih jezika, kalkiraju frazemi), morfološko (preuzima se npr. tvorbeni formant, ili se npr.
kakva fleksija počne vladati prema onoj u drugome jeziku), sintaktičko (preuzimaju se čitave
konstrukcije, npr. tip zavisne rečenice, redoslijed rečeničnih komponenata), pa i fonološko, pričem
je za hrvatski tipičan primjer povijesni razvoj današnjega fonema f, ili pak razvoj fonološkoga
statusa fonema (bez turcizama, a poslije anglizama, i danas bi to bio tek položajni alofon fonema č
– u naslijeđenu hrvatskome leksiku nema ga u slobodnoj distribuciji),1 ili pak polagano usvajanje
diftongâ ili barem za hrvatski neobičnih vokalskih skupina (usp. oaza, euro, chihuahua → [čivava]
ili [čiuaua], Glasgow → [glazgou]), ili pak usvajanje pozajmljenih slogovnih obrazaca.2 Pri
posuđivanju iz drugih jezika riječi prolaze fonološku i morfološku prilagodbu, adaptaciju.
Fonološka adaptacija zove se u nas obično transfonemizacija.3 O čemu je tu riječ?
Hrvatski, vidjeli smo, ima svoj glasovni ustroj, engl. sound pattern. Svoj ustroj ima svaki jezik i ne
postoje dva jezika kojih bi glasovni ustroj bio navlas isti. Uostalom, i unutar jednoga jezika ustroji su
različiti (npr. govornici iz Dalmacije, Like, Istre, Slavonije, Zagreba – svi oni zamišljene idealne
hrvatske glasove izgovaraju zapravo različito, toliko različito da ih prema tomu možemo i zemljopisno
smjestiti). Hrvatski ima svoju mrežu glasova. Mreža se može shvatiti preneseno, ali i doslovno (IPA-
ina tablica vizualni je ostvaraj te doslovne mreže). Mreže drugih jezika – pa onda i tablice za te jezike
– drugačije su od hrvatske. Čak i onda kad se glasovi u mrežama dvaju jezika poklapaju, postoje fine
razlike – bilo stoga što je ukupan ustroj drugačiji (pa su i odnosi tog jednog glasa s ostalima drugačiji)
bilo stoga što se glas u drugom jeziku ipak malo drugačije izgovara (npr. napetije, aspirirano, s
drugačijim dodirom jezika i pojedinoga dijela usne šupljine i sl., što se iz IPA-ine tablice ne vidi).
1
Kadšto se u nas veli (J. Silić, preuzima i Jelaska 2004) da je to jedinstven primjer u svjetskim okvirima da se
opstojnost kojega fonema dokazuje stranim riječima. Pritom valja biti oprezan – prvo, teško da znamo sve o
svjetskim okvirima, drugo, nije uvijek lako reći što je strano, a što nije; usp. npr. kojim se riječima i u kojim
položajima dokazuje fonem /ž/ u engl. (v. npr. IPA AmE; Quirk et al. 2007: viii) – redovito je riječ o nepotpuno
adaptiranim romanizmima, odnosno galicizmima, ili je [ž] tek rezultat palatalizacije (usp. npr. please ~ pleasure).
2
O slogovnim obrascima – temeljnome i posuđenima – v. predavanje 08.
3
Termin nalazimo u radovima barda naše kontaktne lingvistike R. Filipovića (v. npr. Filipović 1986, ili na istim
temeljima nastalu knjigu Sočanac et al. 2005). Općenito o kontaktnoj lingvistici v. npr. Matras (2009). Možda bi
prikladniji termin bio transfonetizacija, koje bi transfonemizacija bila tek posljedica, ali to je već druga priča.
1
Što se onda mora dogoditi kad se posuđuju riječi iz drugih jezika, odnosno kad izvorni
govornik npr. hrvatskoga hrvatskim glasovima izgovara riječi iz drugih jezika? – Govornik te
riječi, odnosno glasove od kojih su one sastavljene, mora transfonemizirati, prilagoditi
glasovima svojega jezika (dakle upravo transfonetizirati), onomu što mu u njegovu
glasovnome sustavu stoji na raspolaganju. Razlikujemo obično tri vrste transfonemizacije (v.
Filipović 1986: 72ff; Sočanac et al. 2005) – potpunu, djelomičnu i slobodnu.4 Potpuna (nulta)
ona je kad u jeziku primaocu postoje odgovarajući fonemi za foneme u jeziku davaocu:5
engl. team [tiːm] hrv. tim

mađ. fityfiritty hrv. fićfirić
njem. Tratsch [traːÍ] hrv. trač
Djelomična (kompromisna) ona je pri kojoj za foneme jezika davaoca postoje u jeziku
primaocu samo djelomično podudarni fonemi (vokali se mogu razlikovati po otvoru, ali ne po
mjestu artikulacije, konsonanti po mjestu, ali ne po načinu artikulacije), primjerice:
engl. jam [ʤæm] hrv. džem [em]

fr. résumé [rezyme] hrv. rezime
mađ. bakancs hrv. bakandža6
Slobodna transfonemizacija ne odvija se – prema modelu o kojemu je riječ – prema fonetskim

principima, već se zasniva na ortografiji ili na nekom izvanlingvističkom faktoru:
engl. thriller ['θrilə] hrv. triler

engl. whiskey ['wiski] hrv. viski
engl. dollar [dɔlə] hrv. dolar
engl. thong [θɔŋ] hrv. tanga
engl. pullover [ pʊl'əʊvə] hrv. pulover
'
mađ. cipellő hrv. cipela
njem. Schuster ['Suːst6] hrv. šuster
4
Ponavljamo, riječ je o modelu najčešće korištenu u domaćoj znanosti, što ne znači da je taj jedini i najbolji,
naprotiv ima i neke ozbiljne nedostatke. Nešto metodoloških novina u pristupu lingvistici jezičnih dodira među
kroatistima donijela je u zadnje vrijeme B. Štebih, koja se bavi dodirom kajkavskoga s njemačkim.
5
Već taj prvi oblik transfonemizacije »sumnjiv« je. Rekosmo da se fonovi dvaju jezika nikad ne poklapaju potpuno.
6
Tu imamo i transmorfemizaciju – imenica u hrv. pripada e-sklonidbi (ima gramatički morf -a, kojeg u mađ.
nema); tako je i u daljim primjerima slobodne transfonemizacije – tanga, cipela.
2
Ipak, ni u slobodnoj transfonemizaciji – a ona je zapravo najzanimljivija i najproblematičnija –

ne treba odbacivati fonetiku. Naime i kod nje vladaju neki zakoni, i kod nje govornik jezika
primaoca u inventaru svojih glasova »traži« onaj najbliži, onaj koji izgovorno najviše sliči
izvornomu, jedino što pri odabiru pritom mogu presuditi ortografija ili kakav drugi izvanjezični
čimbenik, npr. prema engl. bezvučnomu interdentalnom frikativu [θ] hrv. će standard odabrati
okluziv [t], a ne frikativ [s]. Govorimo o standardu, ali nije rijetkost da govornici – osobito oni
koji engleski počnu učiti u kasnijoj dobi – three ‘3’ izgovaraju [sri], s frikativom.7
Nije nepoznat ni španjolski slučaj (v. Vinja 2006: 10–11; Muljačić 1972: § 43; BMM: poglavlje
11). Španjolski slovopis ima slova b i v, ali suvremeni španjolski nema foneme /b/ i /v/, nego
samo /b/, s alofonima [b] i [ß] (drugi, frikativ, dolazi u intervokalnome položaju).8 To znači da
je u Amenábar, Córdoba te Almodóvar i Sevilla zapravo isti fon (frikativ [ß], bliži našem [v]),
ali u hrvatskome se taj fon pod utjecajem šp. grafije transfonemizira na različit način – kao b i
kao v, odnosno izgovaramo [amenabar] i [kordoba] te [almodovar] i [seviĺa]. Sve bi to
vjerojatno bilo drugačije da je hrvatski kroz svoju povijest sa španjolskime bio u izravnome,
slušnome kontaktu; slobodna transfonemizacija pokazuje da je kontakt bio preko pisma.
Rumunjsku gimnastičarku N. Comăneci znamo u hrvatskome kao [koma'neči]. Grafija je tu
zasigurno odigrala svoje, jer ona je zapravo prije [komaneč], jednako kao što je Bucureşti
izgovorno [bukurešt], kako taj grad i zovemo (Bukurešt), a ne [bukurešti]. Uostalom, slavenska
se prezimena na -ić (npr. veoma često srpska) u rumunjski, tj. u rumunjsku grafiju, prenose
upravo sa -ici (npr. Belodedić → Belodedici, što će Rumunj onda izgovoriti kao [belodedič]).
Naravno, stvari s transfonemizacijom nisu jednostavne ni kad se postave tako načelno, a kamoli
da bi to bile u praksi. Problema je mnoštvo. – Npr. kad su glasovni ustroji jezika izrazito
različiti. To se i na engl. može pokazati, koji ima mnogo više vokala od hrvatskoga. Kako npr.
transfonemizirati prezime glumca C. Firtha? Em i nije hrvatsko i, em se r ne izgovara, em th
nemamo. Ostaje [fəːt]? Na razlici među glasovnim ustrojima počiva i dobar dio manje ili više
uspjelih štosova iz američkih filmova o Japancima (»nesretni« Japanci nemaju [r] i [l], nego
samo jedan glas – [ɽ]).9 – Ili npr. kad između jezika davaoca i jezika primaoca postoji još i jezik
7
Usp. sudbinu engl. zvučnoga interdentalnoga frikativa [ð] u njemačkome – kad želi karikirati »loš njemački«
izgovor engleskoga Sacha Baron Cohen a. k. a. Bruno govori frikativ [z], ne okluziv [d], npr. [zis iz…] (this is…).
8
V. IPA-inu tablicu ili napomenu o frikativima u predavanju 04a.
9
Pa onda problemi s izgovorom Mr. Boba Harrisa, Rogera Moorea, The Rat Pack, Rip my stockings! na početku
filma Lost in translation. Ili u bedastim hrv. reklamama s Kinezima koji izgovaraju [liža] = riža (mandarinski
ima alveolarni aproksimant [l] i retrofleksni aproksimant [ ], kantonski prema IPA-i čak samo [l], ali ne i [r]).
3
posrednik (usp. »dvojbu« ofenziva ~ ofanziva, hoćemo ili po latinskom, po njemačkom ili po
francuskom, ili njem. Schwager → mađ. sógor → hrv. šogor, njem. Büchse → mađ. puska →
hrv. puška). – Ili npr. kad se okolnosti kroz povijest promijene, pa nekad dalek jezik postane
svima prezentan, ali pojedine su se riječi ustalile prema kakvu tradicionalnome načelu (svi mi
danas znamo da Englezi svoj glavni grad ne zovu [london], ali mi ga ipak i dalje zovemo). – Ili
npr. kad se riječ iz stranoga jezika pozajmljuje prvo u dijalektu (koji, dakako, ima svoj glasovni
ustroj, različit od standardnoga), pa tek potom iz dijalekta ulazi u standard (usp. npr. birtija,
bircuz ← njem. Wirtshaus ‘gostionica’, uzvik i prilog (na) aptak ← njem. hab Acht! ‘pazi!,
pozor!, obrati pažnju!’, bajbuk ‘zatvor, ćuza, rešt, prdekana’ ← njem. bei Wache ‘pod stražom’,
kirbaj ‘proštenje, sajam uz crkveni god’ ← njem. Kirchweih), ili pak u jezik primalac ulazi iz
dijalekta stranoga jezika (npr. krumpir ← njem. dijal. Gruntbirne dosl. ‘zemljana kruška’, njem.
stand. jest Kartoffel). – Ili npr. način bilježenja pozajmljenica i odnos prema bilježenju:
attachment, jumbo(plakat), stage, tsunami u hrv. se izgovaraju [atačment], [ambo], [stej],
[cunami], ali u govornikâ postoji nemali otpor prema tomu da ih tako i zapišu; koliko godina
uporabe mora proći da bismo ih počeli tretirati kao sendvič, džem, taj(i)ce?
Skup ts sam po sebi je zanimljiv. U hrvatskome ga načelno pišemo tako, nefuzionirano u c.
Prikazujući opis transfonemizacije (transkripcije) u pravopisu AS svojedobno je D. Brozović
bio prigovorio transkripciju engl. ts → hrv. c (Yeats → izg. jejc, Pittsburgh → izg. picburg).10
Nama se to vizualno doista može činiti neobičnim, ali ništa drugo nemamo u taj(i)ce (engl.
tights), buce ‘debele čizme’ (engl. boots), šorc ‘kratke hlač(ic)e’ (engl. shorts), enac/henc
‘igranje rukom u nogometu’ (engl. hands), nec ‘mreža u tenisu’ (njem. Netz). Yeats se ili
Mitsubishi u pisanome tekstu najvjerojatnije neće pojaviti u izgovornom obliku (eventualno u
nekom pridjevu, ali i tad se transkripcija može izbjeći, odnosno može ostati izvorno pisanje),
ali izgovorit će se [jejc] i [micubiši], tako da problema ne bi smjelo biti, a pogotovo ih ne bi
bilo s cunami. Koja se to obavijest u poruci gubi ako se cunami i muha ce-ce zapišu sa c, a ne
sa ts? Uostalom, državu na jugu Afrike zovemo Bocvana, ne Botswana. I u čemu je problem?
10
U članku posve jasna naslova – »Loša transkripcija i na krivome mjestu« (Jezik, god. XLVIII /2001/, br. 3–4).
Usputna tema za razmišljanje: Pravopis u idealnome svijetu možda doista nije mjesto za transkripciju, ali: prvo,
takav idealni svijet ne postoji, pa i veliki engleski, američki, francuski, slavenski ortografski priručnici redovito
donose iscrpne obavijesti o grafijskome prenošenju i o izgovoru stranih imena (to se dakle smatra dijelom široko
mišljene jezične kulture; ortografski priručnici u zapadnim kulturama mnogo su obuhvatniji no što se u nas misli,
nešto su kao priručnici za uređivanje pisane riječi, npr. knjige); drugo, dok ne smislimo kamo bismo s time,
pravopis je jedino mjesto za takve podatke; treće, kao sveprisutan priručnik pravopis je zapravo najbolje mjesto za
takve podatke, jer kakav bio da bio i koji bio da bio, pravopis je ipak praktičniji i dostupniji od primjerice
višetomne enciklopedije. (Usput, sasma nelingvistička, gotovo prosta aluzija – možda je Brozović pomislio: »A što
smo se Kovačec i ja mučili s transkripcijom u Hrvatskoj enciklopediji kad su to ona dvojica stavila u svoj
pravopis?« – Pravopis ima gotovo svako hrvatsko kućanstvo, svih enciklopedija počesto nema ni u bibliotekama.)
4
Jasno, mi ne govorimo o bilježenju stranih riječi i imena, koje bilježenje, opet, podliježe
tradicijskim i pravopisom normiranim pravilima, mi govorimo samo o njihovu izgovoru. Slova
iz drugih latiničnih grafija – da u druge i ne zalazimo – ne tako davno bila su ozbiljan tehnički
problem pa su se jezikoslovci još prije 20-ak godina domišljali kako npr. pisati islandsko slovo
ð (npr. Brozović 1991), kojega nije bilo ni na jednome stroju (premda je isto to slovo Daničiću
bilo uzor za hrvatsko slovo đ, v. predavanje 06), a dovoljno stari sjećaju se sredine 1980-ih i
svih mogućih načina na koje su novine bilježile npr. prezime Lecha Wałęse (»u mome srcu
mazurka«). M. Mihaljević objavio je g. 1991. knjigu Generativna fonologija hrv. redakcije cksl.
jezika u kojoj se [] piše sa dj (istodobno objavio je Generativnu i leksičku fonologiju, u kojoj
ipak ima slovo đ); strojevi su, naravno, imali slovo đ, ali u to doba otkrivali smo nov i čudesan
svijet računala i računalne obrade teksta, a računalni programi slovo đ imali nisu svi. Danas
međutim, kad svaki drugi osmoškolac ima iPhone, a fontova je na izbor, u novinama ćemo ili u
titlovima opet vidjeti Muenchen i slične izmišljotine – to već spada u posebnu vrstu nemara.11
Sociolingvistika je zaseban i osobit problem. Drugim riječima, zaseban je problem kako će se

govornici i norma pojedinoga jezika prema transfonemizaciji odnositi.
Ponovimo, transfonemizacija je normalan i naravan fonetski, dakle jezični postupak. Govornik
hrvatskoga – sve dok govori hrvatski – engl. Wimbledon, Los Angeles, njem. München, Köln, fr.
Curie, Champs-Élysées ne može izgovoriti drugačije nego [vimbldon], [losaneles] (može i
[loseneliz]), [minhen], [keln], [kiri], [šamzelize]. Ali posve je deseto pitanje kako će to od
drugih govornika biti prihvaćeno, kakav će govornici o tome imati stav, što će o svemu tome
reći eksplicitna norma, i kako će to što kaže norma povratno odjeknuti u govornoj zajednici.
Primjerice premda se engl. zvučna postalveolarna afrikata načelno, redovito i eksplicitno
propisano u hrv. transfonemizira kao [] (usp. npr. jam → džem, joker → džoker, jeep → džip,
juice → džus,12 image → imidž, teenager → tinejdžer, ili pak Angelina Jolie → izg. anelina
oli, George → izg. or, John → izg. on), u prijevodnim potpisima na hrvatskim televizijama
redovito prema Los Angeles viđamo losanđeleski, a ne losandželeski (naravno, ako nije
losangeleski). – Zašto? Zašto je to prihvatljivo, a kad prodavač kestena na Kvatriću uz malu i
veliku ima i đambo mjericu, e onda je to nepismeno (za razliku od jumboplakata, što navodno
11
A što drugo očekivati ondje gdje je registarska oznaka za Đakovo – DJ. Dobro da Šibenik nije SH, a Čakovec – CH.
12
Usp. đus ‘izjednačenje u gemu u tenisu’, što je prema prastaru engl. romanizmu deuce [djuːs].
5
pokazuje da znamo engleski)!? Ako je zbog intuitivne veze s hrv. riječju anđeo, dokle ta
intuicija ide i koji su njezini dosezi? Ima hrvatskih govornika koji znadu španjolski – hoće li
onda oni prema svojoj intuiciji Los Angeles transfonemizirati drugačije? I tko će biti »u pravu«?
Drugi primjer mogao bi opet biti C. Firth. Najočekivaniji bi transfonemizirani oblik tog
prezimena bio [firt]. Međutim stupanj poznavanja engleskoga takav je da bi oblik [firt] lako
mogao biti proglašen »seljačkim«, neukim, ignorantskim. Danas je modernije,
sociolingvistički prihvatljivije takva »problematična« imena izgovarati što bliže izvorniku.
Treći primjer mogli bi biti portugalski nogometni trener José Mourinho [žu'ze mo'rińu] i
portugalski nogometaš Eusébio [eu'zebiu], koje Hrvati redovito – pod utjecajem španjolskoga,
grafije, ili čega već – izgovaraju [žo'ze mu'rińo] i [eu'zebi(j)o]. To onda ima posljedice i na
sklonidbu, jer prema [mu'rińo] Gjd. glasi [mu'rińa], a prema korektnijemu [mo'rińu] Gjd. bio
bi [mo'rińua], kao kakadu ~ kakadua, Malibu ~ Malibua, Pompidou ~ Pompidoua. S druge
strane, ipak, u zadnje se vrijeme sve češće dade čuti da se u govorenim medijima portugalski
političar José Manuel Barroso izgovara [ba'rozu], što je svakako bliže izvornomu.
Sve to dakle ovisit će i o tome o kojemu je stranome jeziku riječ, o stupnju poznavanja toga
jezika, o stupnju prestiža koji jezik davalac u jeziku primaocu ima… Primjer bi »poznatosti«
mogao biti islandski. Što prosječan Hrvat znade o tome kako se izgovaraju islandska imena,
primjerice grad Reykjavík, pjevačica Björk Guðmundsdóttir, nogometaš Eiður Smári
Guðjohnsen? – Nema pojma.13 A ipak ih nekako izgovara, uglavnom posve neislandski,
napola engleski, napola njemački. No druge govornike to ni najmanje ne uzrujava. Tu dakle
uopće nema odnosa i stavova kao što imamo u jumbo-jet, džambo-džet i đambo-đet. Ako ih
ima, oni su drugačiji negoli u slučaju engleskoga – islandski je prihvatljivije izgovarati
»krivo«, neislandski; tko pokuša izgovoriti pravo, taj je odmah prepotentan i glumata.
Sljedeća stepenica jest jezična kultura – individualna (pojedinčeva) i opća (posvjedočena npr.
u školstvu i u govorenim medijima). Primjer može biti norveški, u hrvatskoj kulturi ipak nešto
čuveniji (doslovno) od islandskoga. Ne tako davno govornici u medijima počeli su norveško
(s)kj izgovarati kao [š] ([ś]) ili [ć]. Isprva je to zahtijevalo naviku slušatelja i nije prošlo bez
komentara, no s vremenom se slušateljstvo naviklo, naučilo da je tako korektnije, pa je danas
normalno da je skijaš Kjetil André Aamodt otprilike [šetil] ili [ćetil], skijaš Lasse Kjus
otprilike [šus] ili [ćus], nogometaš Ole Gunnar Solskjær otprilike [solšer] ili [sol(ś)ćer].
13
Sociolingvistička su i posve legitimna pitanja ova: Treba li uopće imati? Ako ne treba, smije li i od koga
zahtijevati da znade kako se izgovaraju hrvatska? I koja je mjera stvari – trebamo li znati kako se izgovaraju sva
svjetska imena ili samo neka? Zašto ruska otprilike znamo, ukrajinska nešto manje, a bjeloruska nikako?
6
U cijelome tom kolopletu sasvim su očekivane nelingvističke ocjene poput prenemaganje

(Brozović bi kazao – snobizam), ili pak osuda zbog nepoznavanja stranoga jezika, ili pak
kompleks »malih« jezika prema »velikima« i sl. Na sve to valja biti spreman. Da ne bi bilo
zabune, hrvatski ni u tome nije iznimka. Ajaccio, glavni grad Korzike i rodno mjesto
Napoleonovo, u nas je manje-više znan u otprilike talijanskoj verziji [a'jačo] (korzički bi bilo
otprilike [a'jaču]), odnosno verziji za koju mi mislimo da je talijanska (ako je Boccaccio –
[bokačo] i catenaccio – [katenačo], valjda je Ajaccio – [ajačo]), no kako Korzika pripada
Francuskoj, službeno se on zapravo zove [aža'ksjo]. Kad Francuz kaže [a'jačo], to se uglavnom
od drugih obrazovanih Francuza tretira kao glumatanje (»pravi se pametan, želi reći da zna kako
se to doista izvorno kaže, a mi ostali smo ignoranti«). Pa ako Francuz nema problema s time da
Ajaccio izgovara po francusku, zašto bi Hrvat imao problema da francuska imena izgovara po
svoju? I gdje je granica? Zašto frankofona imena na -a Hrvati »uporno« ne tretiraju kao
francuska (premda sva ostala tretiraju) i sklanjaju ih kao Luka ~ Luke (usp. Derrida ~ Derride,
Benzema ~ Benzeme, Tigana ~ Tigane), doduše s naglaskom na ultimi, zadnjem slogu, tako
valjda zvuči francuskije? A opet, genitiv od Delacroix i Degas nikad neće biti Delacroe i Dege.
To bi sad pak opet bilo »seljački«, jer »svi znaju« da je genitiv [delakro'aa] i [de'gaa]. Zašto
spominjemo sklonidbu francuskih imena? – Zato što je ona izravno povezana s fonologijom,
upravo prozodijom (naglasak na zadnjem slogu uvjetuje u hrvatskome drugačiju sklonidbu), a
očito i s pravopisom (vizualnost pisma još jednom povratno djeluje na jezik – ako je Gjd.
Degasa normalno, zašto Gjd. Derridaa nije?).14 Sve to najzad pokazuje koliko je tu različitih
znanja, navika, tradicija, prestiža isprepleteno. S jedne strane postoji svijest o francuskim
Francuzima, s druge svijest o nefrancuskim Francuzima (pa Derrida je Alžirac, Benzema je
alžirskoga podrijetla, a tamnoputi je Tigana iz Malija, to svi znaju, ne),15 s treće ne osobito
poznavanje francuskoga, s četvrte jaka svijest o tome da je u francuskome naglasak na zadnjem
slogu, s pete grafijski oblik imena, sa šeste tradicija standardnoga (k tomu i maloga) jezika koji
ipak uvelike drži do izvornosti. Jednostavno je pitanje: Ima li sve to na umu Francuz kad
izgovara hrvatska imena? – Vjerojatno ne. Njemu je Janica Kostelić – [žani'ka koste'lik].
14
Vizualnost pisma ogleda se i u ocjenama poput one da bi Ijd. i pridjev od Bruce Lee ipak trebali biti Leejem,
Leejev, jer bi tri e zaredom Hrvatima bila jako neobična, ime Tennessee da ne spominjemo. Ali tri o u Ijd. i u
pridjevu od John Woo nisu nam toliko neobična, pa tu ne umećemo ništa – Wooom, Wooov. Ili?
15
Sve u sve, oduševljava količina obavijesti kojima prosječno obaviješten hrvatski govornik i sportski kladilac o
Francuzima raspolaže ili misli da bi trebao raspolagati. Kamo sreće da toliko zna o govornicima svojega jezika.
7
Dodatak iliti kejsstadi: Engleske pozajmljenice u havajskome. U predavanju 06 nekoliko će

se puta spomenuti havajski, jezik s fonološkim sustavom svega 13 fonema, neobičnim između
ostalog i stoga što bi ako se broje i dugi i kratki vokali bio jedan od svjetskih rariteta s više
vokala od konsonanata, stoga što ima h, a nema s itd. Gussenhoven – Jacobs (2005: §§ 3.2–3)
daju vrlo poučan uvid u to što se događa kad se u takvu jeziku adaptiraju riječi iz jezika s triput
više fonema, kakav je engleski, dakle kad nekakvih plus-minus 35 jedinica treba izgovoriti s 13
domaćih. Slog je u havajskome uvijek otvoren (V, ili CV, ili CVV, v. o tome predavanje 08),
prema tomu svi će se engleski zatvoreni slogovi morati otvoriti, a fonološki je sustav ovakav:
p k ʔ i u
m n h e o
w l a
Pa da ne bi sve ostalo na našim palanačkim hrvatskim nadmudrivanjima, evo primjera

(Gussenhoven – Jacobs 2005: 39; engl. izgovor njihov je). Ako imamo na pameti havajski
fonološki sustav, oni ne mogu biti ni neobični ni začudni, oni mogu biti samo takvi kakvi jesu:
engl. hav.
Albert ‘A.’ ['ælbət] → ʔalapaki
ticket ‘karta, ulaznica’ ['tɪkɪt] → kikiki
soap ‘sapun’ [səʊp] → kopa
beer ‘pivo’ [bɪə] → pia
kilt ‘kilt’ [kɪlt] → kiliki
brush ‘četka’ [brʌS] → palaki
story ‘priča’ [stɔri] → kole
school ‘škola’ [skuːl] → kola
wine ‘vino’ [waɪn] → waina
rice ‘riža’ [raɪs] → laiki
bell ‘zvono’ [bεl] → pele
flour ‘brašno’ ['flaʊə] → palaoa
zodiac ‘zodijak’ ['zəʊdiæk] → kokiaka
thousand ‘tisuću’ [θaʊzənd] → kaukani
palm ‘dlan; palma’ [pɑːm] → paama
elephant ‘slon’ ['εləfənt] → ʔelepani
Merry Christmas [mεri krɪsməs] ‘Čestit Božić!’ dođe mu ga u hav. nešto kao [mele kelikimaka].
8
UVOD U HRVATSKU FONOLOGIJU
Abeceda je ustaljeni poredak grafema u latiničnim pismima; alfabet bi bio ustaljeni poredak
grafema u kojem god pismu, odnosno hrvatski i međunarodni termin nisu posve istoznačni. Grafem
načelno valja uzeti kao apstraktniji pojam od slova ili grafa, ili barem složeniji (slično kao odnos
morfema prema morfu, v. predavanje 02, ili fonema prema fonu, v. dalje). Grafem je predodžba,
grafem je jedinica unutar pojedinoga slovopisnoga sustava, koja se ostvaruje putem slova, odnosno
grafa. Primjerice grafem 〈a〉 (zapisat ćemo ga slovom a u izlomljenim zagradama), može se ostvariti
na ove načine, ovim znakovima: a, A, a, A, a, A… Sve te realizacije grafema 〈a〉 jesu slova,
odnosno grafovi, a kako ih je više, one su uvijek samim time i alografi. Jedan se grafem može
ostvarivati i drugačije, složenije, pomoću više jednostavnih znakova, pa se primjerice grafem 〈ń〉
(zapisat ćemo ga tako) može ostvariti ovako: ń, Ń, ñ, Ñ, nj, Nj, NJ, ń, Ń, ñ, Ñ, nj, Nj, NJ, ń, Ń, ñ, Ñ,
nj, Nj, NJ… Dakle s jednim ili dvama slovima, koja dva slova tada nisu realizacija dvaju grafema,
nego jednoga! Jedan grafem može se dakle ostvarivati, realizirati pomoću više slova, grafova. Tako
u različitim abecedama postoje monografi ili jednoslovi (npr. hrv. a, b, c), digrafi ili dvoslovi (npr.
hrv. dž, lj, nj), trigrafi ili troslovi (o hrv. ije v. dalje, njem. sch 〈š〉 u njem. Schwester ‘sestra’, fr. eau
〈o〉 u fr. eau ‘voda’), tetragrafi ili četveroslovi (npr. engl. ough 〈u〉 u engl. through ‘kroz’, njem. tsch
〈č〉 u njem. Deutsch ‘Nijemac’, fr. eaux 〈o〉 u fr. Bordeaux), pentagrafi ili petoslovi (ti su izrazito
rijetki, npr. njem. tzsch 〈č〉 u njem. imenima tipa Nietzsche, ili u irskome, gdje ima i heksagrafa,
šestoslova). Slovo ili graf jednostavan je oblik – slovo grafem može ostvarivati sámo, slovo se može
nadograđivati dodatnim (dijakritičkim, nadslovnim i podslovnim) znakovima, slova se mogu slagati
u višeslove, multigrafe. Tek pojednostavljeno grafem i slovo mogu se razumjeti jednakoznačno.
Koliko hrvatska abeceda ima grafema? – Naravan je odgovor 30. Tako piše u svim
priručnicima (pravopisnima, pučkoškolskima i sl.). Kako s time zapravo stvari stoje?
Grafemâ – sad pojednostavljeno, slovâ – u hrvatskoj je latinici, recimo, 30: 27 jednoslova i 3
dvoslova (dž lj nj). Među jednoslovima 22 su jednostavna, a 5 je izvedenih (č ć đ š ž; slova i j
tradicionalno se ne smatraju izvedenima premda imaju točkicu ponad stupa).
Što bilježimo slovima hrvatske abecede? – Bilježimo foneme, ili bolje, fonove koji su tipični
ostvaraji pojedinih fonema. Po tome je hrvatska latinica – prema Lj. Gaju, koji joj je postavio
temelje, zovemo ju kadšto i gajicom (v. na kraju predavanja) – fonemsko pismo (ne slogovno,
ne slikovno i sl.). Ako je tako, onda bi 30 hrvatskih grafema odgovaralo brojci 30 hrvatskih
fonema. Kako s time stvar stoji? Koliko hrvatski uopće ima fonema? Je li odnos grafema i
1
fonema uvijek jedan za jedan? – Ni na jedno postavljeno pitanje zapravo nema jednoznačna
odgovora. Odgovori na njih nužno su isprepleteni, a uvriježeni odgovori na pojedina od njih,
koliko god uvjerljivi bili, kadšto ne bivaju dosljedni u primjeni na druga pitanja.
Evo kako bi otprilike izgledao odnos hrvatskih slova (ABC) te hrvatskih fonova koji su tipični
ostvaraji hrvatskih fonema zabilježenih tradicionalnim hrvatskim simbolima (HR) i
simbolima Međunarodne fonetičke udruge (IPA, v. predavanja 04a–b):
ABC a b c č ć d dž đ e f g h i j k l lj m n nj o p r s š t u v z ž
HR a b c č ć d e f g h i i k l ĺ m n ń o p r s š t u v z ž

IPA a b d e f g x i j k l m n o p r s S t u
z ʒ
Fonem je pak temeljna fonološka jedinica, temeljna jedinica fonološkoga sustava kojega god
jezika. Fonem je (engl. phoneme) jezična jedinica koja nema značenja, odnosno (apstraktna)
predodžba o najmanjoj jedinici koja utječe na promjenu značenja, a sama ga nema (Trask
1996: s. v.); najmanja linearna (sljedbena) jedinica u jezičnome sustavu koja služi za
sporazumijevanje tako da razlikuje značenja, iako je sama bez značenja (Jelaska 2004: 61).
Jedinice manje od fonema nisu više linearne (sljedbene), nego simultane (istodobne). Budući
da utječe na promjenu značenja, za fonem su načelno ključna akustička obilježja, ona njegova
obilježja koja se sluhom percipiraju (opažaju) istodobno. Ta se obilježja zovu razlikovnima
(distinktivnima). Dakle ključna za fonem jest opreka (kontrast) prema drugomu fonemu.1
Udruživanjem fonemâ nastaju riječi različita značenja. Kao pri svakom jezičnom ulančavanju
pritom su važni i izbor fonema i njihov redoslijed u nizu.2 Fonem je rezultat druge jezične
artikulacije, koja je zaslužna za gospodarnost, ekonomičnost jezika – s konačnim i zapravo
malim brojem razlikovnih jedinica bez značenja (fonemâ u jeziku ima od 15-ak do nekoliko
desetaka, ali nema jezika s 200 fonema) moguće je njihovim izborom i nizanjem načiniti
beskonačan broj značenjskih jedinica (morfema, rezultata prve jezične artikulacije). Fonem se
(p)ostvaruje, realizira kao fon. Fonemi su ideje, predodžbe, oni nam nisu neposredno dani, do
njih dolazimo apstrahiranjem fonova. Usporedimo li nekoliko fonova koje u hrvatskome
bilježimo slovom n, uz malo slušnoga truda razaznajemo da su oni zapravo različiti:
1
Zato se fonem kadšto zove i razlikovnim glasom; fonem je čista drugost (Jakobson – Halle 1956).
2
Mogućnostima i ograničenjima u nizanju fonema unutar riječi i sloga pojedinoga jezika bavi se fonološka
poddisciplina koja se zove fonotaktika (v. predavanje 08).
2
narod, strana, Ana, jedan [n] alveolarno ili dentalno

onda [n] dentalno (ispred dentala)
stranka, banka, Anka, tango [ŋ] velarno (ispred velara)
izvannastavni [n ]
geminirano, udvojeno, produženo

anđeo, inćun, injekcija [n’] [nj] palatalizirano (ispred palatala) (v. Brozović 1991)
grančica, kandža [ ]
ispred postalveolara (v. Brozović 1991)
U pojedinim izvedenicama pisat ćemo kadšto već i druga slova (nj, m):
granje [ ]

palatalni nazal
jedanput, nastamba, himba [m] bilabijalni nazal
invalid, konformist, komfor [µ] labio-dentalni nazal
bombon [õ] nazalno o?
Od svih tih fonova najmanje je o okolini, kontekstu ovisan onaj prvi – [n] kakvo imamo u
narod, strana, Ana, jedan (kontekst a…a tipično je i univerzalno najneutralniji).3 Zbog toga što
je najmanje ovisan o okolini, držimo ga tipičnim predstavnikom fonema o kojemu je tu riječ, pa
onda i taj fonem dubinski predočujemo, prikazujemo (engl. underlying representation) kao /n/.
Budući da je fonem ideja, mogli bismo ga prikazati i kao /?/, i kao /&/, i kao /17/, ali to ne bi
bilo praktično ni intuitivno. Fon kakav imamo u strana smatramo tipičnim ostvarajem fonema
/n/, a fonove kakve imamo u stranka, anđeo, izvannastavni smatramo položajno uvjetovanim
inačicama fonema /n/. Sva ta četiri fona mi u svojem umu povezujemo s jednom te istom
jedinicom, kad govorimo i kad slušamo svoj jezik, sva ta četiri fona doživljavamo kao članove
jednoga te istog razreda. Taj razred (engl. class), taj skup istih (!) obilježja koja u tim četirima
različitim (!) fonovima u svojem umu prepoznajemo – to je fonem, upravo fonem /n/. Fonove
kakve imamo u granje, jedanput, himba ne smatramo više ostvarenim inačicama fonema /n/,
nego ostvarajima drugih fonema – /ń/ i /m/,4 koji pak svoje tipične ostvaraje imaju npr. u
riječima manjak, njak (glasanje magarca), mama. Posebno je pitanje o kojemu se fonemu radi
npr. u riječima komfor, invalid, bomba. Dakle beskonačnu sveukupnost svojih ostvarenih
glasova govornik hrvatskoga u svojem umu razvrstava u nekih 30-ak razreda. On vrlo dobro
može razlikovati mnogo više glasova (v. predavanje 04b), ali sve te glasove on svodi na 30-ak
razlikovnih razreda. Ti razlikovni razredi, te razlikovne jedinice – to su hrvatski fonemi.
3
Zato zvučni zapisi kojima se glasovi u fonetici oprimjeruju i zvuče otprilike ovako: »na a-na«, »pa a-pa« i sl.
4
Premda se već u tome neće svi složiti. Zato ne čudi ni pravopisna dvojba pri bilježenju tih riječi.
3
Usto metodološka napomena, podrazumijeva se, ali valja ju iskazati: Naravno da se pri uspostavi
fonemskoga sustava pojedinoga jezika moramo prije svega osloniti na svoju intuiciju o slušnoj
sličnosti glasova, kako god ona neuhvatljiva, labava bila. Foneme pronalazimo među sličnim
fonovima. Krenuvši od riječi poput kap, kip, kut – a [k] u njima izgovaramo različito, u njima su
dakle tri različita, ali slična početna glasa, uvjetovana slijedećim vokalima – mi dolazimo do fonema
/k/. No suho teorijski mogli bismo krenuti i ovako: Iza [a] i [i] u hrvatskome imamo [p], a iza [u]
imamo [t]. Dakle: [p] i [t] okolinom su uvjetovane inačice jednoga fonema, a na nama je samo da
utvrdimo koji je to. Takvu metodu unaprijed odbacujemo – ne samo stoga što bismo pomoću drugih
riječi lako dokazali da to nije tako, nego stoga što intuitivno [p] i [t] nikako ne okupljamo u isti
glasovni razred, u svijesti, pomisli izvornoga govornika hrvatskoga to su unaprijed različite jedinice.
Vidjesmo da se fonem može (p)ostvariti, realizirati na nekoliko načina (v. i Škarić 1991: 350–1):
1) Kao svoj tipični ostvaraj: narod, strana, Ana;
2) Kao položajna, kombinatorna inačica: stranka, banka, Anka, izvannastavni, anđeo;
3) Kao tipični ostvaraj drugoga fonema, onako kako bi se idealno ostvario drugi fonem:
jedanput, nastamba (kao mama), granje (kao njak, glasanje magarca);
4) Kao položajna, kombinatorna inačica drugoga fonema: invalid, komfor;
5) Kao nula, ništa, npr. pri gubljenju: kazalištni → kazališni, mjestni → mjesni;
6) Nešto što nije fonem može se ostvariti kao fon, npr. pri umetanju: a Ana, bio → bijo.5
Izgovorne inačice ili varijante pri ostvaraju istoga fonema jesu alofoni (grč. állos ‘drugi’,
phōn ‘glas’, engl. allophone) tog fonema.6 Inačice koje su načelno neovisne o kontekstu,
fonološkoj svojoj okolini, odnosno najmanje moguće ovisne o njemu i emocionalno neutralne
zovu se osnovnim, temeljnim inačicama (fr. variantes fondamentales) ili osnovnim
alofonima. Takve su npr. inačice fonema /n/ u strana, Ana, narod. U hrvatskim se
gramatikama nerijetko zaboravlja da prije svega valja govoriti o osnovnim inačicama.
Besmisleno je govoriti o kombinatornim i slobodnim inačicama (v. dalje) ako nemamo na
pameti to da je svaki izgovoreni fon odmah i istodobno alofon, jer pripada razredu fonova koji
su ostvaraj istoga fonema i sa svim fonovima unutar tog razreda uspostavlja odnos.7
5
Taj intervokalni fon u hrvatskome onda poistovjećujemo s fonemom /j/ (o umetanju j v. predavanje 02).
6
Varijanta je termin Praškoga jezikoslovnog kruga (N. Trubeckoj). Za termin alofon nude se u literaturi dva
podatka – da ga skovao veliki engleski fonetičar Daniel Jones (1881–1967) (Muljačić 1972: 130, bilj. 5; prenosi
podatak iz rada Čeha Josefa Vacheka), odnosno da ga je g. 1938. u svojoj disertaciji skovao poznati američki
jezikoslovac Benjamin Lee Whorf (1897–1941) (v. npr. Trask 1996: s. v. allophone; tako tvrdi i Wikipedia).
7
Isti će se metodološki problem javiti i u morfologiji u odnosu morfema i morfa, tek što će ondje utjecaj
individualnogovorničkoga biti mnogo manji, malen do razine irelevantnoga.
4
Položajno uvjetovani ili pozicijski uvjetovani alofoni (to je noviji i prošireniji termin, engl.
conditioned allophone), ili kombinatorne inačice (njem. kombinatorische Variante, fr.
variante combinatoire, engl. combinatory variant), ili komplementarne inačice (dopunske,
dopumbene), nastaju zbog utjecaja glasovne okoline u kojoj se pojedini fon ostvaruje. Takvi
su npr. ostvaraji fonema /n/ u stranka, anđeo, izvannastavni. Njihova raspodjela (distribucija)
ovisi o okolini, pa će ostvaraj fonema /n/ u Ana biti alveolarno [n] ili dentalno [n], a u Anka
velarno [ŋ]. Za takve alofone kaže se da su u komplemetarnoj distribuciji – gdje je velarno
[ŋ], ne može biti alveolarno [n], i obratno. Pribrojimo li takve alofone hrvatskih fonema
osnovnim njihovim alofonima, dolazimo do okvirne brojke 50–60 hrvatskih (alo)fona.8
Slobodni ili fakultativni alofoni (njem. fakultative Variante, fr. variante facultative, engl.
optional variant, free variation) oni su kojima je raspodjela (distribucija) slobodna, ne ovisi o
kontekstu, okolini – i u tom je smislu nepredvidljiva (za razliku od raspodjele uvjetovanih
alofona, koja je uvjatovana, pa stoga i predvidljiva) – nego o pojedinčevu dijalektalnome,
regionalnome i socijalnome podrijetlu, o njegovim fiziološkim datostima, raspoloženju,
zdravlju, životnoj dobi, spolu, naobrazbi… Izvorni govornik hrvatskoga n u strana može
izgovoriti zubno (dentalno) ili desnički (alveolarno), h u strah ~ straha može izgovoriti jedreno
(velarno) i grleno (glotalno), i to se neće smatrati odstupanjem od hrvatskoga jezika. Slobodne
inačice mogu biti generalne i individualne (v. i Trubeckoj 1971 [1939]: § I.II.1; Muljačić 1972:
§ 43). Ako se ne smatraju odstupanjem od ortoepske norme, opće su, generalne; ako je normi
prihvatljiva samo jedna, ona druga je pojedinačna, individualna (termin dakle treba shvatiti
tako, u okviru jednoga jezika, ne kao sve bezbrojne i neponovljive realizacije svakog alofona),
bilo regionalna, bilo socijalna, bilo patološka. Hrvatsko r alveolarno je, uvularno r pripada
govornim poremećajima; s druge strane francusko r uvularno je, a alveolarno r u francuskome
može biti regionalno ili pak arhaično i afektivno. Razlika između dvojega – općega i
pojedinačnoga – nije uvijek oštra: Prema hrvatskoj normi č i ć različiti su fonemi, pa bi njihovo
fonsko izjednačavanje bila individualna, regionalna odlika govornika, no prema uzusu oni su
zapravo slobodne inačice i za oba je prihvatljiv neki srednji ostvareni glas. Južnohrvatska pak
smjena finalnoga m → n (npr. ja sam → ja san) nije činjenica nadregionalno prihvaćena uzusa.
Lass (1984: 21) dodaje da čak i fonemi mogu biti podložni slobodnom odabiru, ne samo fonovi, no
da su takve pojave rubne i nesustavne. Tako će npr. engl. evolution neki govornici izgovoriti sa [i ],
neki sa [ε], i time suspendirati inače postojeću engl. opreku /i / ~ /ε/ (usp. beet ‘repa; cikla’ ~ bet
‘oklada’, bead ‘zrnce’ ~ bed ‘krevet’), što se međutim u revolution nikada neće dogoditi. Slično
bismo u hrvatskome mogli tražiti u riječi(ma) kralješnica i kralježnica, u kojoj je suspendirana inače
sasvim jasna opreka /š/ i /ž/ (usp. š liti se ~ ž liti /se/), što se u košnica ili rožnica neće dogoditi.
8
V. predavanje 04b. Teško da brojka može biti konačna, definitivna, što se vidi već prema različitim popisima u
različitim priručnicima. Dodamo li primjerice nazalizirane vokale (v. Napomene u predavanju 04b) ili pojedine
fonove koji se nigdje ne spominju (velarni nazal [ŋ] kakav imamo u stranka, tango priručnicima nije nepoznat,
pa se onda samo od sebe nameće pitanje palatalnoga nazala ispred velara, odnosno zašto se ne govori o onome
[ń] kakvo imamo u sanjke, Gjd. manjka, konj ga je…), tada bi broj hrvatskih fonova mogao biti i veći.
5
Praška jezikoslovna škola raspoznavala je i 15-ak tipova varijanata, nijansirano razlučenih

unutar triju dosad spomenutih (v. Trubeckoj 1971 [1939]: I.II.1; Muljačić 1972: 132). Danas
obično govorimo o spomenutim trima – osnovnima, uvjetovanima i slobodnima – kadšto još i
o dvama posebnim tipovima slobodnih alofona – ekspresivnima i ekstrafonematskima.
Ekspresivni ili emfatički alofoni zapravo su (fono)stilističke inačice, nerijetko praćene
posebnim naglaskom i melodijom, one koje ćemo čuti ili izgovoriti u slobodnijem
familijarnom govoru, pri hotimičnu oponašanju tuđega govora, primjerice pri oponašanju
dječjega govora, u tepanju (često umekšano, palatalizirano ostvarivanje inače neumekšanih
konsonanata, s konotacijom umilnosti, nježnosti, bezazlenosti), oponašanju dijalekata (npr.
kad S. Novak umjesto socijalistička napiše ščališčka, s mnogo štokavskoga sinkopiranja),
oponašanju nečijega govornoga poremećaja i sl. (v. također Muljačić: ibid.; Škarić 1991: §§
930–3). Ekspresivnu inačicu fonema /o/, jako dugo i malo naglasno zavinuto [o], imamo npr.
u »supersuperlativu« dooo-br , kako se u našijem stranama nerijetko najpohvalnije moguće
kaže za rakijicu pošto se malo otpije.9 Ekspresivno je u suvremenome hrvatskome [r]
izgovarati izrazito dugo, s više od dva treptaja, npr. [krrrv] (v. Škarić 2009: 79), što možemo
čuti u deklamaciji, glumi. U francuskome se s posebnim konotacijama (npr. isticanje pojedine
riječi) rabi tzv. accent d’insistance, akcent na prvome slogu, nerijetko praćen duljenjem
konsonanta (u fr. naglasak je inače redovito na zadnjem slogu). Šaptav se glas (engl. breathy,
v. predavanje 04a) – pišu Gussenhoven i Jacobs (2005: 4) – u europskim jezicima rabi za
signaliziranje povjerljivosti u govoru ili pak za komično stvaranje dojma seksi glasa.
Ekstrafonematski alofoni zovu se tako jer su izvanjski, eksterni fonološkomu sustavu jezika
o kojemu je riječ, u njemu ih inače upravilu nema, a pojavljuju se u holofraznim riječima –
riječima koje znače čitave rečenice, kakve su primjerice hrv. da, ne, onomatopeje, dozivi za
životinje i sl. Takve se riječi nerijetko fonetski vladaju posve netipično. Stoga nije čudno da i
u hrvatskih uzvika nalazimo neobične alofone, primjerice onaj neobičan nazalni glas koji
pišemo kao hm, slogotvorno s u onomatopeji pst! ‘tiho!’, jako dugo r u onomatopeji brrr!
‘zima mi je’, klikove pri dozivanju životinja, naglašen zadnji slog u uzviku a-h i sl. (neke od
tih primjera spominje i Trubeckoj 1971 [1939]: 208). Da bude jasnije: Nemaju sve holofrazne
riječi ekstrafonematske alofone! Fon [d] u riječi da tipičan je, prototipan ostvaraj hrvatskoga
/d/, ne može biti tipičniji, u njemu nema ništa ekstrafonematsko. Riječ da tu je samo kao
primjer holofrazne riječi, a ne kao primjer ekstrafonematske inačice fonema. Ali ako baš
hoćemo, i riječ da može imati oblik s ekstrafonematskim alofonom, primjerice kad preko
volje potvrdno ne kažemo [da], nego [nda] ili [nda] – e, u takvu obliku ono [nd] ili [nd]
ekstrafonematska je inačica fonema /d/, neke vrste prednazalizirano [d].
9
O tome je u jednome tekstu o prevođenju A. B. Šimića ozbiljno – na njegov osobit način ozbiljnoga – pisao K.
Pranjić (»Jedan troslovčan u četirma [sic!] prijevodima«, Zbornik radova s Mađunarodnoga znanstvenog skupa o
hrvatskom književniku Antunu Branku Šimiću, Drinovci, 5. i 6. rujna 2008, Matica hrvatska, Grude, 2008, str. 22).
6
Uzgred, koji bi bio odgovor na pitanje koliko hrvatski ima glasova. – Moguća su barem tri: 1)
ima 30–31, ako pod glas razumijemo razlikovne razrede glasova, tj. foneme; 2) ima 50–60,
ako pod glas razumijemo sve osnovne, neuvjetovane, i sve položajno uvjetovane ostvaraje
razlikovnih glasova, tj. alofone, i one koji uopće nemaju razlikovni status ili pripadaju
uzvicima i krikovima; 3) ima beskonačno, ako pod glas razumijemo apsolutno sve bezbrojne
inačice svih glasova koje su govornici hrvatskoga ikad izgovorili ili to misle učiniti.
A koliko fonema hrvatski ima? Do koliko razlikovnih jedinica dolazimo apstrahiranjem onih
50–60 osnovnih i položajnih njihovih inačica? – Ni tu odgovor nije jednoznačan.
Tradicionalna i dan-danas vrijedeća temeljna metoda utvrđivanja fonemskosti, broja fonema i
njihova inventara u kojemu jeziku, jest metoda komutacije ili supstitucije – utvrđivanje opreka
(opozicija) iznalaženjem besprijekornih minimalnih parova, riječî različita značenja koje se
razlikuju samo jednim i to neuvjetovanim odsječkom, ili još bolje, samo jednim obilježjem, dok
su im svi ostali odsječci i naglasna svojstva isti, po mogućnosti pripadaju istoj vrsti riječi i nisu
neprototipni leksemi. Primjerice u nizu p ti ~ b ti ~ l ti ~ m ti ~ v ti ~ r ti sve redom imamo
parove kojima dokazujemo da su p b l m v r u hrvatskome fonemi, razlikovne jedinice, a idealan
među njima jest npr. p ti ~ b ti (odsječci se razlikuju samo u jednom obilježju, zvučnosti,
članovi para iste su vrste riječi, istoga naglaska, prototipne su hrvatske riječi). Među fonemima
vlada paralelna distribucija (za razliku od komplementarne, koja vlada među alofonima). U
klasičnim fonološkim teorijama (prva polovica 20. st.) metoda komutacije drži se ključnom, u
novijim pristupima ona je i dalje veoma važna, najvažnija, ali nije i jedina. Metodom
komutacije možemo doći i do subminimalnih parova, takvih koji se razlikuju i) u dvama
odsječcima (npr. hrv. kr va ~ sl va, kokoši ~ kokošji), ii) u naglasku (npr. hrv. kr va ~ tráva ~
pr va), iii) u kojima izgovor jednoga fonema nije predvidljiv (Muljačić 1972: § 41, s

primjerima iz talijanskoga, u hrvatskome je takvo što teže pronaći, možda kod [r] i [ ] u riječima
poput marže i zarže, v. predavanje 04b). Fonem /ž/ (IPA: / /) u engleskome nije baš lako
dokazati minimalnim parovima, pa za to mogu poslužiti i subminimalni (engl. near-minimal),
npr. vicious ['v Səs] ‘zloban, okrutan’ ~ vision ['vi (ə)n] ‘vid’, u kojemu se riječi razlikuju u
dvama odsječcima ([-Səs] ~ [- (ə)n]), ili npr. Asher ['aSSə] (Ašer, brat Josipov, jedan od 12
Jakovljevih sinova iz Knjige postanka) ~ azure ['a ə] ‘sjetloplav, azuran’, gdje u drugoj riječi
izgovor fonema nije predvidljiv, odnosno može biti ['a ə], ['a j( )ə], ['azj( )ə] (može i ['e -])
(Lass 1984: 20). U nedostatku minimalnih i subminimalni parovi mogu biti neka vrsta dokaza
fonemskosti. Rekosmo, fonem bi morao imati slobodnu distribuciju, raspodjelu, odnosno ne bi
smio biti kontekstualno uvjetovan, što odmah znači da izgovorne pojave na junkturama,
morfskim šavovima nisu besprijekoran dokaz fonemskosti, dakle [c] u hrvatski (~ npr. hrvački
← hrvač) nije dokaz fonema /c/ jer je rezultat glasovne promjene na morfskome šavu
7
(hrvat+sk+i), kao što u njemačkome – Muljačićev (1972: § 43) primjer – besprijekoran par ne
čine riječi Tauchen [ç] (dem. od Tau ‘uže’, dakle Tau-chen) i tauchen [ ] (‘roniti; ronjenje’,
dakle tauch-en), u kojima je razlika [ç] i [ ] uvjetovana junkturama. U tom smislu svi primjeri
koje anglo-saksonska literatura bez ustručavanja donosi za /ž/ – a posljedica su palatalizacije na
junkturi, npr. vision, pleasure – zapravo nisu besprijekorni dokaz engleskoga /ž/. I naravno,
fonem mora imati razlikovnu ulogu, jer kako mu i definicija veli – mora razlikovati jedan
morfem od drugoga, jednu riječ od druge, kako je u piti ~ biti… Ističemo da je riječ o
značenjskoj razlici. Razlike mogu biti i samo simptomatične, indeksne – različit izgovor
glasova može upućivati na spolno, zemljopisno, zdravstveno ili kakvo god stanje govornika, na
govorni stil – ali dok se ne mijenja značenje, nema ni fonemske razlike. Da saberemo, različiti
teorijski pristupi urodili su različitim prebrojavanjem i različitim inventarom hrvatskoga
fonemskog sustava, pa možemo reći da je fonema u hrvatskome »tridesetak«:
1) 29 – bez fonema j;
2) 30 – kolokvijalno rečeno, koliko slova – toliko fonema;
3) 31 – slogotvorno r fonem, diftong ie nije fonem;
4) 31 – diftong ie fonem, ali samo dugi, slogotvorno r ne;
5) 31 – diftong ie fonem, kao takav, bez obzira na dužinu, slogotvorno r ne;
6) 32 – slogotvorno r fonem, dugi diftong ie fonem;
7) 32 – slogotvorno r fonem, diftong ie fonem, kao takav, bez obzira na dužinu.
Opis (1) nalazimo u R. Jakobsona.10 Opis (2) predteoretski je, naći ćemo ga u starijim
gramatikama (19. st.), koje i nisu znale što je fonem, govorile su o glasovima.11 Opis (3) imamo
npr. u Silića – Pranjkovića (2005), gdje se [ie] ne smatra diftongom, nego dvama glasovima –
[j][e].12 Tako je i u prvome izdanju gramatike Barić et al. (1979). Opis (6) imamo u Brozovića
(1991; 2007), a otamo onda i u Barić et al. (1995; 2005). Opis (5) od kraja 1980-ih imamo u
radovima Z. Jelaska (Z. Babić). Opise (4) i (7), premda su zamislivi, u kroatistici ne nalazimo.
10
G. 1949., u prvome strukturalističkom opisu srpsko-hrvatskih fonema (»On the identification of phonemic
entities«, Travaux du Cercle Linguistique de Copenhague V, 1949; v. Muljačić 1972: 115; v. dalje Tablicu 1).
Poslije je D. Brozović (krajem 1960-ih) lako dokazao da j jest fonem, npr. u minimalnim parovima mn. kokoši ~
prid. kokošji, zamj. mi ~ imp. mij! Mogli bismo dodati dalje im. jutro ~ gl. prid. rad. utro, pril. jako ~ vez. iako i sl.
11
No nerijetko ćemo uz njih ondje naći i palatale st št zd žd. Pa kad čovjek danas usporedi rasprave o fonemima i
morfonemima s tim starim gramatikama, mora se upitati u čemu smo to uopće spoznajno napredovali. Maretić
pak (1899) govori o 31 glasu – on nema st št zd žd, ali ima (dz, npr. u lovac ga), koji piše sa ç.
12
Da je slogotvorno r fonem, J. Silić u to uopće ne dvoji (usp. par prst ~ post, mn. prsti ~ gl. pasti). Međutim
bolji bi minimalni par bio onaj koji bi u vezu doveo slogotvorno i neslogotvorno r. Takav bi prema D. Brozoviću
bio Vjd. Istro [ stro] (: Istra) ~ gl. prid. rad. istro [ st o] (: istrti). Komentar v. u tablici u predavanju 04b. Sve u

svemu, prije će biti da je slogotvorno [r] jednostavno alofon fonema /r/, a ne zaseban fonem.
8
Ako se sad vratimo hrvatskoj abecedi, i ako pretpostavimo da je slovâ (grafemâ) u njoj 30,
jasno je imamo neki problem, da odnos jedno slovo = jedan fonem nije poštovan. Gdje nije?
1) Dvoslovima dž lj nj mi, doduše, bilježimo foneme ĺ ń (npr. džamija, ljubav, panj, Ajd.
nju /prema Njd. ona/), ali ti dvoslovi jednaki su skupovima slovâ d+ž l+j n+j, kojima
bilježimo po dva fonema, d+ž l+j n+j (npr. nadživjeti, izvanjezični, injekcija).13
2) Slovom r bilježimo foneme – ako mislimo da su dva – r i . Razliku neslogotvornosti i
slogotvornosti ni inače ne bilježimo (npr. noga ~ njutn, uho ~ aut, humak ~ hm!), odnosno
neslogotvorno i zapravo bilježimo kao j (usp. [j] u jaram, jugo i [i] u pijem, dijeta).
3) Diftong ie (jat, odraz jata) – ako mislimo da je fonem, ili uopće diftong – bilježimo na
nekoliko načina. Kad je dug, skupom slovâ i+j+e (npr. dijete, tijelo, zvijezda, zvijer) ili skupom
slovâ j+e (npr. pjev, premještati, Gmn. medvjedâ, Gmn. vjerâ).14 Kad je kratak, skupom slova
j+e (npr. djeteta, tjelesa, zvjezdica, zvjerski). Zanimljivo, u pravopisnim se priručnicima autorâ
koji diftong smatraju fonemom (npr. BFM) ne govori ni o troslovu ije ni o dvoslovu je (kojima
bi se taj diftong bilježio). Kad bismo ta dva grafema pribrojili hrvatskoj latinici – što bi bilo
logično i dosljedno – ona bi imala 32 grafema. Kako god mi o odrazu jata mislili, valja istaknuti
da hrv. slovo i može biti i oznaka za fonem /i/ (npr. u i, ili, Ivo) i oznaka za »ništa« (npr. mlijeko
[mljeko], korijen [korjen], dijete [djete] ‘beba’). Dodatna je nevolja što je niz slova i+j+e
kojime se dugi diftong (ie) najčešće bilježi jednak skupu slova kojima se bilježe fonemi i+j+e
(odnosno i+i+e).15 Drugim riječima, mi u pijem mlijeko imamo dva posve različita slijeda slova
i+j+e: u pijem imamo pet grafema, pet fonema (p+i+j+e+m)16 i pet fonova – [pijem], a u
mlijeko imamo sedam ili pet grafema (ovisno o računanju, sedam jednoslova ili četiri
jednoslova i jedan troslov), pet ili šest fonema (ovisno o tretmanu diftonga, m+l+ie+k+o ili
m+l+j+e+k+o) te šest ili pet fonova – [mljeko], ili [mĺeko], ili [mlieko], ovisno o izgovoru.
Slično se dade pokazati i na odnosu riječî dijete (mn. od dijeta) ‘prehrana’ ~ dijete ‘beba’.
13
Za l+j zapravo nema primjera (možda u nekoj posuđenici, npr. povrće à la Julienne, što se obično izgovara
[žiljen] ili čak [žiĺen], premda se piše žilijen, usp. milje u predavanju 03 kod Jotacije). Ćirilica je u tom smislu
»dotjeranija« od latinice, ima jednoslove џ љ њ naspram skupova slova дж лј нј. Da bi nevolji doskočila, HAZU
(JAZU) u svojim izdanjima nerijetko rabi (nekad jest) slova ļ ń; slovo umjesto dž [ ] rabi i Škarić (2009).

14
Riječî s dugim jatom (ne produženim, nego dugim) u kojima jat bilježimo sa je u hrvatskome ima nekoliko
desetaka (v. npr. BMM: § 29), među njima i tako česte poput pjev, gnjev, bescjenje, narječje, rječnik, vjesnik.
15
Škarić (1996) na temelju pregleda računalne baze donosi podatak da je od svih riječi u hrvatskome koje imaju
slovni skup ije čak 38% onih u kojima to ije nije oznaka za dugi odraz jata, dakle više od trećine (v. predavanje 07).
16
To j nerijetko se tretira kao alofonsko neslogotvorno i, koje u hrvatskome poistovjećujemo s fonemom j.
9
Usput sasma praktična pravopisno-tehnička posljedica: Svi računalni programi za prijelom

teksta na kraju će retka rastaviti mli-jeko, di-jete, a lektori u tome neće vidjeti ništa sporno.
Ali hodža, granje ne rastavljaju hod-ža, gran-je. A to bi bilo isto. Jednostavno im netko treba
»reći« da je ije jedan grafem (kad označava dugi jat), program to ne može znati sam.
I još opaska o jednom osobitom slučaju pisanja j. Vidjesmo dakle da u hrvatskome tradicionalno
pišemo i ondje gdje glasa [i] nema (mlijeko, dijete). Iz ne posve razumljivih razloga pojedini
pravopisni priručnici preporučuju pisanje j u sklonidbi stranih imena gdje glasa [j] također nema.
O tome treba li u kosim padežima od Cibalia [cibalija], Virginia [vir inija], Nokia [nokija] pisati
intervokalno j (Nokie ili Nokije), može se razgovarati i preporuke su različite. Međutim
inzistiranje na pisanju takva j urodilo je preporukom da se i u kosim padežima od engl. Patricia
[patriša], Georgia [ o(r) a], tal. Brescia [breša], fr. Charleroi [šarlroa] piše nekakvo j. Odakle tu
intervokalno j kad intervokalnoga položaja nema, odnosno ako ga ima, nije riječ o kontaktu [i] i
drugoga vokala!? Koji izgovor podrazumijeva pisanje Gjd. engl. Patricije? – Možda [patrišje]?
4) Diftong aj – koji imamo npr. u jedanaest, četrnaestica – bilježimo sa ae, dakle u tim
slučajevima (u brojevima s formantom -naest-) sa e bilježimo j, odnosno neslogotvorno i.17
5) Mnogi su slučajevi u kojima glasovne promjene ne bilježimo. Pitanje je onda dakle koje
foneme bilježimo u jedanput, gradski, uzšetati se. Je li u himba, stambeni, zelembać, komfor,
infarkt isti fonem kao što je u jedanput, vodenbuha, stranputica, konformist, amfora ili nije? – I
ako je isti, koji je, /m/ ili /n/, ili je oboje? Ortografska konvencija – koliko god da se temeljila na
intuiciji i tradiciji – može biti jako varljiva. To da hrvatski pravopis nalaže pisanje
iznadprosječan i natprosječan, zanimljivo je samo po sebi i bez teških pitanja o fonemima. A
teško pitanje ovo je: Imamo li tu posla s dvama različitim fonemima (/d/ i /t/, i ako da, zašto?) ili
o jednome te istome fonemu koji, eto, pišemo različito (i ako je tako, je li taj fonem /d/ ili je /t/)?
Sve u svemu, budući da je fonem ideja, predodžba, nije uvijek lako odrediti što jest fonem, a što
nije. Na to utjecaja – osim (ne)postojanja minimalnoga para – mogu imati svijest o fonemu,
značenje riječi, pismenost, pravopis. Sve to utječe na predodžbu i kadšto je jednako važno kao
što su i minimalni parovi. Pa sve i ako se dogovorimo oko »broja« fonema u nekome jeziku
(npr. hrvatskome), ostat će nam pitanja tipa je li u iznadprosječan i natprosječan isti fonem.
Na pitanje postavljeno u (5) rana je praška strukturalistička fonologija (Trubeckoj 1971
[1939]: §§ I.III.2, I.V) odgovarala pojmovima neutralizacije, što je ništa drugo doli
suspendiranje opreke (kontrasta), i arhifonema (termin je g. 1929. smislio R. Jakobson).
17
Oko statusa tog diftonga priručnici se baš i neće složiti (naići ćemo na preporučene nediftonške naglaske tipa
[dvanaèstica]), no nedvojbeno je da dobar dio gradskih govornika izgovara upravo [jedànāist], [dvanàistica].
10
Arhifonem je ukupnost, upravo presjek ili najmanji zajednički nazivnik obilježjâ svojstvenih
dvama inače različitim, oprečnim fonemima, koja se ukupnost pojavljuje se na položajima
neutralizacije, onda kad je opreka među tim dvama fonemima suspendirana.18 Položaji
neutralizacije treća su vrsta položaja u kojima se fonem može pojaviti. Prva su već spomenuta
paralelna distribucija (u kojoj su fonemi razlikovni), druga su komplementarna distribucija (u
kojoj se pojavljuju alofoni), treća su neutralizacijske pozicije, takve u kojima je opreka među
dvama fonemima potrta. U kajkavskome, u ruskome ili u njemačkome takva je primjerice
pozicija kraja riječi, na kojemu se uvijek pojavljuje bezvučni konsonant, usp. npr. kajk. bok
[bok] i Bog [bok] ili njem. Rat [ra t] ‘kotač’ i Rad [ra t] ‘savjet’. U takvim njemačkim
slučajevima Trubeckoj će reći da je riječ ni o fonemu /t/ ni o fonemu /d/, nego o arhifonemu
/T/, koji niti je bezvučan niti je zvučan, on je »nenazalni dentalni okluziv kao takav«
(Trubeckoj 1971 [1939]: 79, 230), a ovisno o neutralizacijskome položaju može se ostvariti
bilo kao bezvučan bilo kao zvučan (u njemačkome to će biti bezvučno – [t]). Tako gledano u
hrvatskome G trupca (~ trupac) i G vrapca (~ vrabac) ne bismo imali ni /p/ ni /b/, nego
bismo u genitivnom obliku imali arhifonem koji bismo odredili kao bilabijalni okluziv, /P/ ili
//p// (za bilježenje će se odabrati bezvučno /p/ jer je neutralizacijska okolina bezvučno /c/).
Problem: U amfora i infarkt ne bismo imali ni /m/ ni /n/, nego arhifonem koji bismo odredili
kao…? Kao što? Kao labio-dentalni nazal? Ali u hrvatskome labio-dentalni nazal nije fonem.
Znači arhifonem može biti i nešto što nije fonem. Ako je arhifonem zaseban pojam koji
pripada zasebnoj razini opisa, onda to i ne bi bilo čudno. Samo pritom valja upozoriti na troje.
Prvo, opis se time usložnjava. To ne znači nužno da je samim time i loš. Drugo, arhifonem
možemo povezati s morfonemom (sličan pojam, ne uvijek jasno razlučen, v. predavanje 07),
terminom i pojmom kojim se u nas jako služi J. Silić primjenjujući ga na hrvatski jat – jat je
morfonem koji se ostvaruje nečim što nije on sam, a ostvaraj ovisi o morfonološkom okružju.
Jat je ukupnost svojih ostvaraja ([jē], [jĕ], [e], [i]) i istodobno nijedan od njih, jat je jedinica
druge razine. To nadalje znači da broj fonema i broj arhifonema neće biti isti. Na ograničenu
primjeru s mama, strana, himba, amfora, infarkt, banka razine bi opisa u hrvatskome bile:
arhifonemska //m// //µ// //n//
fonetska [m] [µ] [n] [ŋ]
fonemska /m/ /n/
18
U drugim klasičnim fonološkim pravcima najčešće se kao predstavnik dvaju neutraliziranih fonema odabire
jedan od tih dvaju; Praška je škola odabrala jedinicu druge vrste – arhifonem (Trask 1996: s. v. neutralization).
11
Treće, da ne bi opet ispalo da je riječ samo o hrvatskome problemu, o vrlo sličnome s nazalima
u jeziku kannada (dravidski, Indija) piše Lass (1984: poglavlje 3.3), pa utješno veli: »But what
about [J] [ŋ]? Since they are in complementary distribution, they must be allophones of one
phoneme: but which? […] the choice is arbitrary.« A da arhifonem može biti nešto što nije
fonem, pokazuje američki engleski u pojavi poznatoj kao engl. tapping (ili flapping), pri kojoj
se intervokalni /t/ i /d/ neutraliziraju u arhifonem // //, nefonemski alveolarni dotačnik (engl.
tap, v. IPA-inu tablicu u predavanju 04a) (v. npr. Lass 1984: 50; Spencer 1996: 60–1, 231):
atom ‘atom’ ['ætəm] → ['æ əm]

Adam ‘A.’ ['ædəm] → ['æ əm]
better ‘bolji’ ['betə(r)] → ['be ə(r)]
ladder ‘ljestve’ ['lædə(r)] → ['læ ə(r)]
Ako je vjerovati IPA-inu opisu američkog engleskoga (IPA AmE, v. Literaturu), a nemamo
mu baš razloga ne vjerovati (načinio ga je Peter Ladefoged /1925–2006/, jedan od
najutjecajnijih modernih fonetičara), američki engleski kao fonem ima alveolarni približnik
[ ], a ne dotačnik [ ] (barem u inačici koja je ondje opisana, a to je govor mlađega,
obrazovanoga, gradskoga stanovništva Srednjega zapada i Zapada SAD-a).
Saberimo. Do fonema dolazimo od fonova. Fonovima se bavi fonetika. Fonemima se bavi

fonologija u užem smislu riječi. Fonologiju načelno zanima percepcija, barem u okvirima
strukturalizma, odnosno kako glasove opažamo i pojmimo (kao razlikovne ili ne), bez obzira
na način njihove proizvodnje – je li proizvođač čovjek, papiga ili MP3-player. Fonologija
jednoga jezika u širem smislu riječi bavi se i fonovima, i fonemima (fonemskim inventarom
tog jezika), i glasovnim promjenama (dakle uvjetima ostvarivanja alofona), i fonotaktikom
(mogućnostima i ograničenjima u kombinacijama fonova), i slogovima, i naglaskom…
I najzad, važno je imati na pameti da ni fonetiku ni fonologiju ne valja miješati s drugim
dvjema filološkim disciplinama – ortoepijom ili pravogovorom (izabrani i eksplicitno
normirani izgovor te nauk o njemu) i ortografijom ili pravopisom (izabrani i eksplicitno
normirani način pisanja, koji uključuje izabranu i propisanu grafiju ili pismo, slovopis te nauk
o njima). Sve su te discipline povezane, ali i jasno razlučene; loše je kad se ne luče.
12
O broju i inventaru fonema u jezicima svijeta.19 Koliko u jezicima svijeta razlikovnih

jedinica – fonema – obično bude i koje su? Koje su krajnosti, koji je prosjek?
Krajnosti. Ima jezika – tako su barem opisani – s tek malo više od 10 fonema (v. Maddieson
2011; Jelaska 2004), primjerice rotokas – 11 (Papua Nova Gvineja; 6 + 5), piraha – 11
(Amazonija, Brazil; 8 + 3), havajski – 13 (austronezijski, malajsko-polinezijski, Havaji; 8 +
5),20 jatmul – 15 (engl. iatmül, Papua Nova Gvineja; 12 + 3). No ima ih – tako su barem opisani
– s više od 100 fonema, pričem se kao svojevrstan rekorder spominje jezik !xóõ (khoi-sanski,
Bocvana; mnogo dijalekata),21 koji prema nekim opisima i tumačenjima ima – 156 (128 + 28;
Maddieson 2011), prema drugima manje, ali još uvijek jako mnogo, npr. spominje se 117
konsonanata (Matasović 2001), 55 konsonanata (Maddieson 2011). Općenito, pri
prebrojavanju fonema najčešći su problem tretman tonova (jesu li razlikovni ili nisu, odnosno
treba li ih »brojiti«, čest slučaj u afričkim jezicima) te složenih vokala i konsonanata (npr. je li
riječ o afrikatama ili o sljedovima, skupovima konsonanata; usp. sličan problem s hrv. ie, st,
zd, št, žd, njem. pf).22 Ponajviše konsonanata navodno bi imali spomenuti !xóõ, potom !kung
(ili !xung, ili !xũ) – 91, ili 95, ili 97 (khoi-sanski, Namibija, Angola; mnogo klikova) i izumrli
ubiški – 73, ili 78, ili 80 (Kavkaz; posljednji govornici donedavna živjeli u Turskoj, s
Kavkaza protjerani u 19. st.), najmanje rotokas – 6 te markiški – 7 (austronezijski, malajsko-
polinezijski, Markiško otočje; p k h m n w ). Logika kaže da je najmanji mogući broj vokala
u nekome jeziku 2 (minimalna razlika). Upravo toliko ima ih u abhaškome – 2 (Kavkaz; a ə),
odnosno bilo ih je u ubiškome – 2 (a 78 konsonanata!), a prema nekim dvojbenim izvještajima
tako je i u kabardinskome – 2 (Kavkaz; i ə; prema drugim tumačenjima – 5). Kao jezici s
najvećim brojem vokala spominju se čečenski – 33 (Kavkaz; prema nekim računicama 18, što
je još uvijek mnogo), !kung – 46 (v. Gussenhoven – Jacobs 2005: 27) te bru – 68 (mon-
khmerski, Laos, Vijetnam) (v. Hagège 1995; Matasović 2005; Crothers 1978).23
19
Literatura: Maddieson (2011: 540–5), Crothers (1978), Lass (1984: poglavlje 7), Hagège (1995: 27–36), Jelaska
(2004: 62–3), Matasović (2001: 176, 179; 2005: 65–6); pojedine detaljne i pouzdane prikaze nudi i Wikipedia.
Pri »zbrajanju« u zagradi (npr. X + Y) prva brojka značit će nam konsonante, druga vokale, kojih je uvijek manje.
20
V. opis u predavanju 05. Ako se broje i dugi i kratki vokali, onda 18 (8 + 10), što bi bio jedinstven primjer u
svijetu da jezik ima više vokala od konsonanata (v. Hagège 1995; Matasović 2001; Jelaska 2004). Sličan je
primjer vičitski jezik (engl. wichita, Oklahoma, SAD), sa 17 (8 + 9) (v. Hagège 1995).
21
! u nazivu alveolarni je klik, x je velarni frikativ (kao hrvatsko h), sve u svemu, izgovara se nešto kao [kho ].

22
Pa stoga podatke o više od 100 fonema u pojedinome jeziku uvijek valja uzimati obzirno i uvjetno.
23
Kako to izgleda sa 68 vokala i što se tu sve broji i ne broji, bogtepitaj. Koga zanima, nek čita, možda ipak nije
68, nego »samo 40-ak«: http://sealang.net/sala/archives/pdf8/vuong1999new.pdf.
13
Prosjek. Maddieson (2011) sažima rezultate mnogih istraživanja i na uzorku više od 550 jezika
utvrđuje da je prosječan broj konsonanata – između 22 i 23.24 Oko trećine jezika svijeta ima
između 19 i 25 konsonanata, ostali su ravnomjerno raspoređeni – trećina ih ima više, trećina
manje od toga. Broj konsonanata u izravnoj je vezi s njihovom složenošću i atipičnošću (ti će
pojmovi zanimati višeglasnu fonologiju, v. dalje) – što je broj konsonanata manji, to je manji i
broj »atipičnih«, kao što su klikovi, glotalizirani, dvostruko artikulirani labio-velari, lateralni
frikativi i afrikate, uvulari i faringali. Prosječan je broj vokala u jezicima – između 5 i 6.25
Toliko ih ima polovica jezika. Od ostale polovice daleko je više onih koji imaju više od toga,
odnosno postoci su ovi: 33% (> 5–6) i 16% (< 5–6). Drugim riječima, tipološki je neobično da
jezik ima manje od 5–6 vokala. Između broja konsonanata i broja vokala nema predvidljive
veze – u jezicima svijeta nalazimo podjednak broj svih kombinacija.
Inventar konsonanata najčešće uključuje dva niza zapornika (okluziva, engl. stop) – bezvučne
i zvučne (v. i predavanje 04a) – koji se obično oblikuju bilabijalno, koronalno i velarno
(koronali se u jezicima mogu razlikovati). Jezika bez okluziva nema, a veoma je rijedak slučaj
da jezik ima više frikativa od okluziva (tako je npr. u alemanskome/njemačkome u
Švicarskoj, v. Hagège 1995). Tipični su okluzivi bezvučni: p t k . Čak i havajski među onih
svojih 8 konsonanata ima p k . Da jezik ima samo zvučne okluzive, to je jako rijedak slučaj,
tako je npr. u australskome jeziku jidinj (engl. yidi ): b d d g (Lass 1984: 148).

Tipično se na tim trima mjestima – usne, jezik+nepce i jedro – oblikuju i tri zvučna nazala,
ponajprije n, a čest je i palatalni nazal; hrvatski ima m n ń i alofonsko ŋ, dakle sasvim u
skladu s tipologijom. Da jezik nema nazalnih konsonanata, to je izrazito rijedak slučaj, tako je
primjerice u nekim sališkim, vakašanskim i čimakvanskim jezicima (krajnji SZ SAD-a).26
Frikativi su najčešće bezvučni, a među njima je gotovo uvijek neka vrsta glasa s; hrvatski ima
i bezvučne i zvučne frikative (s š f h ~ z ž). Neobičan slučaj da jezik ima frikative, ali nema s,
nalazimo u maorskome (ima samo f h),27 u rotokasu (ima samo ), u havajskome (ima samo
h) (v. Lass 1984: 151–2). Dakle prototipan sustav opstruenata bio bi ovaj: p t k s.
24
Gussenhoven – Jacobs (2005: 27) imaju isti podatak – 22,8. Kao krajnosti navode 6 i 95.
25
Gussenhoven – Jacobs (2005: 27) tu imaju malo drugačiji prosjek – 8,7. Krajnosti su im 3 i 46.
26
V. npr. Hagège (1995: 30; prebrojio ih je 6 takvih), Lass (1984: 156; 8 jezika bez nazala, uključujući rotokas i
jedan jezik iz Južne Amerike), Comrie (1989: 19), Matasović (2001: 205). Još je neobičnije to da u pojedinim
sjevernoameričkim jezicima nema labijala, primjerice p, premda ima labio-velara, tako u mohočkome i
pojedinim sališkim jezicima (v. Mithun 1999: 19–20).
27
Austronezijski, malajsko-polinezijski, jezik Maorâ, pražitelja Novoga Zelanda (v. Bauer 2003: 231).
14
Od afrikata u jezicima je najčešće palato-alveolarno , odnosno hrv. č; ono što imamo u

hrvatskome, a dosta je neobično, jesu dva para veoma sličnih glasova, č ~ ć, ~ (stoga
tipološki nije čudno što se njihova razlika potire i što ih ni govornici hrvatskoga baš ne
razlikuju). U jezicima tipično nalazimo dva likvida, jedan lateralni aproksimantni (hrv. l) te
jedan rotični (glas tipa r, engl. r-sound), a taj je načešće alveolarni vibrant (upravo kao hrv. r).
Od aproksimanata česti su još palatalni (hrv. j) i labio-velarni (npr. engl. w). Havajski ima samo
l i w, nema r (v. predavanje 05). Od grlenih glasova česti su glotalni zapornik ( ) i glas tipa h.
Sve u sve, (proto)tipičan konsonantski inventar ovaj je: p t k b d g m n ŋ s š f h č l r j w .
Najčešći je vokalski inventar ovaj: i e a o u.28 Takav imamo i u hrvatskome (plus dvojbeni
diftong ie, odnosno jat); za usporedbu prema IPA-i (2007) francuski ih ima 14 (11 oralnih i 3
nazalna, plus 3 poluvokala; neki opisi broje četiri nazala, ali često se veli da se izjednačio
sa ), njemački 15 (plus 3 diftonga), arapski 3 (i a u; plus 5 diftonga). Ako jezik ima više od
toga, u pravilu će imati i tih pet. Tako postaje jasno zašto je za dobar dio jezika dovoljno
govoriti o vokalskome trokutu, trapez jednostavno nije potreban (v. predavanje 04a).
Hijerarhija je vokalskih obilježja ovakva: visina > položaj (prednjost/stražnjost) >
zaobljenost. Visina je dakle najzastupljenije njihovo razlikovno obilježje. Čak ima jezika u
kojima se vokali dadu razvrstati samo prema njoj (npr. kabardinski, adigejski, oba na
Kavkazu, v. gore i abhaški, ubiški), a položaj i zaobljenost predvidljivi su iz njihova
glasovnog okružja.29 Takvi se neobični vokalski sustavi onda zovu vertikalnima ili linearnima
(za razliku od npr. hrv. trokutnoga, triangularnoga, ili IPA-ina četverokutnoga). Pritom na
umu valja imati to da su fonemi razlikovne jedinice, predodžbe – to smo ne bez razloga već
mnogo puta rekli – i da stvarni fonetski sastav vokala tih jezika može biti jednako bogat kao
što je to i hrvatski, čak i bogatiji. Dakle to su jezici s mnogo vokalskih (alo)fona, ali s veoma
malo vokalskih fonema. Dvojbe koje smo spominjali u vezi s hrvatskim – npr. je li u himba
fonem /m/ ili je fonem /n/ – kamilica su prema određivanju fonema u tim jezicima, odnosno u
takvim jezicima obično je jako teško kazati koji je fon osnovni, neuvjetovan, pa onda i sasvim
praktično – kako pojedini fonem zvati, kako ga dubinski zapisati (v. Lass 1984: 160–1).
28
Hagège (1995: 31) piše da je takav sustav u 24% jezika, u Crothersa je (1978) takvih 55 od 209 jezika.
29
Visina je vokala i najčešći kriterij po kojemu se vokali asimiliraju, jednače u vokalskoj harmoniji (o tome v.
predavanje 02), rjeđe će to biti položaj i zaobljenost.
15
Tipično je nadalje da prednji vokali budu nezaobljeni, a stražnji zaobljeni, upravo onako kako
je u hrvatskome (usp. i e ~ o u). U jezicima s malo vokala (dakle do 5) statistički se pokazuje
da su prednji zaobljeni rjeđi od stražnjih nezaobljenih; drugim riječima, ako u jeziku s malo
vokala ima onih koji odstupaju od tipičnih (prednji nezaobljeni, stražnji zaobljeni), to će onda
biti stražnji nezaobljeni (npr. [ ], [ ], v. IPA-inu tablicu), ne prednji zaobljeni. Općenito,
prednji zaobljeni vokali često su arealno i genetski ograničeni – ima ih u zapadnim
indoeuropskim jezicima, posebno germanskima (odatle i sviklost hrvatskih govornika na
njih), uralskima, altajskima, sino-tibetskima, ali inače su jako rijetki (v. Lass 1984: 143–4).
Kao i kod konsonanata netipični će se vokali (npr. nazalni, faringalizirani, ne-zvučni) javiti
samo u jezicima koji imaju i temeljni niz pet najtipičnijih i najčešćih vokala (i e a o u).30
Za kraj još malo »statistike«.31 95% jezika ima barem jedan frikativ, 90% jezika barem jedan
sibilant, 95% jezika barem jedan likvid. S druge strane klikove ima samo 1% jezika, dvostruko
oblikovane labio-velarne glasove 6% jezika (npr. kp, gb), faringale (ždrijelnike, najrjeđu vrstu
tjesnačnika) oko 7% jezika. Duge vokale ima 48% (prema Hagègeu – 45%), duge konsonante
14% jezika. Rijedak je primjerice i slivenik (afrikata) poput njemačkoga [pf] (npr. Kopf ‘glava’,
Kampf ‘bitka, borba’, Pferd ‘konj’, Pfeffer ‘papar’, Pfarre ‘župa’ /usp. hrv. reg. fara ‘župa’ ili
farof ‘župni dvor i dvorište’ ← njem. Pharrhof/). Bell (1978) slogotvorne ne-vokale nalazi u 85
od 182 jezika (oko 47%), najčešće će to biti sonanti (zvonki glasovi, kao u hrv. r n l m), ali nije
malo slučajeva ni slogotvornih opstruenata, među kojima će češći biti frikativi (npr. s z u hrv.
pst, bzzz), a ima čak i slogotvornih okluziva (Bell /1978: 185/ daje tumačenje da je npr. u engl.
cockneyu moguće slogotvorno b, npr. u probably [probblei] ‘vjerojatno’); sve to očito uvelike
ovisi o sonornosti, zvonkosti glasova (o zvonkosti i ljestvicama zvonkosti v. predavanje 08).
Slijedi vrlo kratak pregled fonemskih razlikovnih obilježja te pregled njihova tretmana u trima
velikim jezikoslovnim i fonološkim pravcima – strukturalizmu, generativnoj lingvistici i
novijim autosegmentalnim pristupima fonologiji (višeglasnim, kako ih u nas zove Z. Jelaska).
30
U smislu vokalskoga sustava netipičan je bio i praindoeuropski, koji je imao »samo« e o a (i dosta diftonga), s
time da a i nije bilo bogzna kakvo (o pie. vokalima v. Kapović 2008: 213–32), što čak nije u skladu s prvom
Crothersovom (1978: 136) univerzalijom o vokalskim sustavima: Svi jezici imaju i a u.
31
Podaci prema: Hagège (1995 [1982]: 27–36), Jelaska (2004: 62–3; ondje se prenose podaci M. Ruhlena iz g.
1976. crpeni iz korpusa gotovo 700 jezika svijeta) te Bell (1978).
16
FONEMSKA RAZLIKOVNA OBILJEŽJA
Treća artikulacija jezika (v. predavanje 01) raščlamba je na razlikovna obilježja unutar kojega
fonema, dakle na sastavnice koje više nisu linearne, susljedne, sljedbene, nego su simultane,
istodobne (fonemi su, podsjetimo se, najmanje sljedbene jedinice). U predavanju 04a vidjesmo
koja su razlikovna obilježja glasova, fonova (npr. po čemu se razlikuju [p] i [b], po čemu [n]
ispred [a] i [n] ispred [j]), a ta su bila načelno artikulacijska, izgovorna. Fonologiju načelno
zanima kao mi [p] i [b] percipiramo, opažamo sluhom, jesu li oni nama različiti i jesu li nam
razlikovni – ima li riječi koje se razlikuju samo u [p] i [b]. Ako ima, onda govorimo o fonemima
/p/ i /b/, a razlikovna obilježja ona su na temelju kojih se među njima uspostavlja izgovorna i
čujna opreka, koja omogućuje razlikovanje riječî piti ~ biti, poj ~ boj, para ~ bara i sl.
Razlikovna ili distinktivna obilježja (engl. distinctive features)32 najmanje su simultane
(istodobne) razlikovne akustičko-artikulacijske sastavnice kojima se služimo pri opisu fonema
ljudskih jezika, svojevrstan univerzalni alfabet krajnjih (ultimativnih) sastavnica fonoloških
opisa. Fonemi su na taj način zapravo ništa doli svežnjevi, snopovi, matrice simultanih obilježja.
I naravno, razlikovna obilježja ograničena su ljudskim izgovornim i slušnim mogućnostima, svi
jezici razlikovnost crpu iz ograničene ponude. Čemu obilježja služe? – Opisu fonema. Odgovor
je jednostavan, ali i točan. Naime i fonove i foneme mi možemo bilježiti ovako i onako
(latinicom, ćirilicom, glagoljicom, međunarodnim fonetskim alfabetom, slavenskim
transkripcijskim alfabetom, črtama i rjezama), no kad im pobrojimo obilježja, onda je »to tô«,
onda je to taj i taj fon ili fonem bez obzira na način bilježenja. Nadalje obilježja su važna i zbog
morfonologije – nerijetko smo vidjeli da su pojedinim glasovnim promjenama podvrgnuti
glasovi kojima je pojedino obilježje zajedničko. To očito nije slučajno, očito je riječ o nekim
prirodnim razredima glasova, pa nam obilježja pomažu i pri opisu postojećih promjena i –
jednako važno – pri predviđanju neostvarenih. Sasvim konkretno: Sve da hrvatski i nema
pozajmljene riječi poput šaraf, Krf i sl., mi bismo na temelju [p] [b] [m] [v] – svi su labijali –
unaprijed mogli pretpostaviti da će epentetskoj jotaciji biti podvrgnuto i [f], jer je i ono labijalno
(ne jedna hrvatska gramatika ima s time problema šarafima unatoč). Dapače, generativno
jezikoslovlje glasovne promjene i ne formulira pomoću glasova, nego pomoću obilježja; tako
formulirane promjene izrazito su apstraktne, no stoga istodobno uspijevaju uhvatiti mnoga
32
Zovu ih u nas još unutarnja razlikovna obilježja (URO) ili inherentna distinktivna obilježja (IDO); engl.
termin inherent distinctive features, inače, termin je L. Bloomfielda (v. Muljačić 1972: § 42).
17
poopćenja koja nije moguće prepoznati kad se promjene formuliraju pomoću glasova. Sasvim
jednostavno: Ono što se mijenja u hrvatskoj sibilarizaciji, nisu k g h, nego velarnost.
Obilježja mogu biti razlikovna i nerazlikovna (redundantna, zalihosna, ona koja su prisutna, ali
ne čine razliku). Uspoređujemo li /p/ i /b/, razlikovno će obilježje biti zvučnost jer su prema
drugim obilježjima ta dva fonema ista. Kod sonanata i vokala zvučnost je pak redundantno
obilježje – svi su sonanti i vokali u hrvatskome zvučni, po tome se međusobno ne razlikuju. U
tablicama obilježjâ redundantna se obilježja obično ne označuju (polje se ostavlja prazno ili se
piše ništica), a razlikovna se označuju plusom ili minusom (= prisutnost ili odsutnost obilježja).
Možda nije zgorega ponoviti – dok su fonovi fizičke činjenice, stvarne, mjerljive, fonemi su
čovječji konstrukt, apstrakcije, jedinice. Kao takvi oni podliježu i različitim interpretacijama,
različitim apstrahiranjima i teorijskim pristupima.33 Fonologija 20. st. – od početnih radova
strukturalističkoga praškoga kruga između dvaju svjetskih ratova dalje – ponudila je nekoliko
teorijskih okvira unutar kojih su se razlikovna obilježja utvrđivala i omjeravala o pojedine
jezike.34 Spomenut ćemo tri, tek toliko da vidimo kako stvar funkcionira.35
Strukturalistička RO. Pionirske i ključne radove strukturalističke fonologije pisali su N.
Trubeckoj (1939 /postumno, umro je 1938/, Grundzüge der Phonologie, Temelji fonologije,
poglavlje I.IV knjige zapravo je golem opis razlikovnih obilježja, nekih 120 stranica – vokalskih,
konsonantskih i prozodijskih), A. Martinet (v. npr. 1974), R. Jakobson – G. Fant – M. Halle
(1952, Preliminaries to speech analysis, PSA, hrv. prijevod: Jakobson 2008: 293–311), R.
Jakobson – M. Halle (1956). Opis je temeljen na binarnim opozicijama, dvojčanim oprekama,
svako obilježje može imati vrijednost + i − (tako je to uvijek u strukturalizmu), i najmanjem broju
obilježja koja se mogu predvidjeti, a koja su dovoljna da se opišu fonemi pojedinoga jezika.
Obilježja su ponajprije akustička, slušna, tek potom artikulacijska, što proizlazi iz pretpostavke da
je za fonemskost bitno to kako primatelje poruke procesira iskaze koje čuje te da je pritom važna
razlikovnost, a ne detaljan fonetski opis – fonem je čista razlikovnost, pa je za nj važno samo ono
što je u konačnici razlikovno, što je + ili −, a ne ukupnost artikulacije. Ogledan su primjer hrvatski
vokali, koje možemo opisati ovako (opis je artikulacijski, ali metoda jakobsonovska):
33
Fonovi ne podliježu takvoj vrsti interpretacije – njih instrumentima možemo izmjeriti, fonetski snimiti,
rendgenski točno vidjeti kako se pojedini izgovara. Kod fonova je mnogo manje prostora za ono »ja mislim…«.
34
Zbog rata dobar je dio europskih jezikoslovaca Židova prebjegao poslije u SAD, među ostalima i R. Jakobson
(1896–1982, ruski Židov), pa i tada tinejdžer, poslije jezikoslovac, M. Halle ['hæli ] (1923–, letonski Židov).

35
Literatura: Jakobson – Halle (1988 [1956]), Jakobson (2008), Muljačić (1972: poglavlje II; opsežan i detaljan
prikaz jakobsonovskih obilježja), SPE (1968), Jelaska (2004: 79–98), Mihaljević (1991: Dodatak), Lass (1984:
poglavlje 5), Katamba (1996: poglavlje 3), Gussenhoven – Jacobs (2005: poglavlje 5).
18
i e a o u
visok + − − − +
nizak − − + − −
stražnji − − − + +
zaobljeni − − − + +
Zaobljenost se pokazuje zalihosnom, redundantnom u opisu, opis u bitno razlikovnom smislu

ništa ne gubi ako se ona ispusti iz njega. Artikulacijski je ona, dakako, prisutna i važna, ali
akustički, fonemski, razlikovno ona je zalihosna – sve se razlike među hrvatskim vokalima
mogu uspostaviti i bez nje, ona ne čini nijedna dva hrvatska vokala razlikovnima, pa će se u
fonološkom opisu hrvatskih vokala zanemariti. Za opis hrvatskih vokala dovoljna su obilježja
[±visok], [±nizak] i [±stražnji]: /i/ je [+visok, −stažnji], /e/ je [−visok, −stražnji], /a/ je
[+nizak, −stražnji], /o/ je [−visok, +stražnji], /u/ je [+visok, +stražnji]. Kazati još da su jedni
fonemi [−zaobljeni], a da su drugi [+zaobljeni], opis bi učinilo detaljnijim, ali ne bi
pridonijelo uspostavi razlike među njima, pa će se ta obavijest – koja je ionako posve
predvidljiva iz obilježja [±stražnji] – u matrici ispustiti. Nevolja će biti onda kad to fonološki
redundantno obilježje na nekoj razini opisa postane važno, npr. u opisu glasovnih promjena.
Jakobson i Halle (1956) obilježja dijele na 1) prozodijska i 2) inherentna (svojstvena, unutarnja):
1) Prozodijska (suprasegmentalna)
ton
intenzitet (jačina, silina)
kvantiteta (dužina)
2a) Sonornosti (zvonkosti)
vokalnost i nevokalnost
konsonantnost i nekonsonantnost
kompaktnost i difuznost (cjelovitost i raspršenost)
napetost i opuštenost
zvučnost i bezvučnost
nazalnost i oralnost (nosnost i nenosnost)
diskontinuiranost i kontinuiranost (prekidnost i neprekidnost)
stridentnost i nestridentnost (reskost i blagost, oštrost i mekanost)
pregradnost i nepregradnost
2b) Tonalnosti
gravisnost i akutnost (tamnoća i svijetlost)
labijaliziranost i nelabijaliziranost (zaobljenost i nezaobljenost)
dijeznost i bemolnost (povišenost i nepovišenost)
19
Strukturalizam u fonologiji važan je za kroatistiku na barem tri načina. Prvo, općenito,

strukturalistička fonologija temelj je svih kasnijih pristupa, bilo da su ju nasljedovali bilo da su ju
opovrgavali. Drugo, primijenjeno, strukturalistički opis – opis prema čuvenih 12 Jakobsonovih
opreka (v. gore, obilježja 2a–b) – nalazimo u do u jednoj novijoj hrvatskoj gramatici. Zato ćemo
ovdje donijeti njegov opsežniji prikaz, u kojemu će se među ostalim vidjeti i koliko u njemu ima
neslaganja (v. dalje Tablice 2–6). Treće, kako god mi distingvirano i nijansirano o jeziku mislili i
koliko god nam danas dogmatski strukturalistički binarizam možda nije blizak, u fonologiji načelno
i dalje vrijedi ono što je F. Katamba (1996: 41), koji sasvim sigurno ne spada među zagrižene
pobornike strukturalizma, formulirao otprilike ovako: S fonološkoga gledišta razlikovnost je
vrhovno pitanje i kao takvo najbolje ga je opisivati dvojčanim razlikovnim fonološkim oprekama;
jer sve se na kraju krajeva svodi na slušaočevu odluku – je li govornik rekao ovu ili onu riječ? Ili
kako Jakobson citira Mačku iz Alice u Zemlji Čudesa: »Jeste li rekli pig ‘svinja’ ili fig ‘smokva’?«
Prvi strukturalistički opis »srpskohrvatskoga« fonološkog sustava dao je sam R. Jakobson
(1949), potom je D. Brozović u nekoliko radova na prijelazu 1960-ih i 1970-ih (v. Literaturu)
načinio temeljite matrične opise (u Brozović /1991; 2007/ nalazimo ponovljeno to isto), takav
je opis hrvatskoga u Ž. Muljačića (11964; 21972; detaljan kompendij sve predgenerativne
fonologije), u svim izdanjima Plave ili Sive gramatike (Barić et al. 1979; 1990; 1995; 1997; u
međuvremenu usklađivan s Brozovićevim, pa se i broj hrvatskih fonema u različitim
izdanjima mijenjao, v. Tablice 3–4), u Škarića (1991), u Silića – Pranjkovića (2005).
Slijedi opis hrvatskoga pomoću strukturalističkih razlikovnih obilježja. Odredbe obilježja
donosimo prema Jakobson – Halle (1988: 29–32), Muljačić (1972: §§ 19–29), a podjelu fonema
prema Barić et al. (1995: 45–48). Navedeno je i kako pojedine foneme razvrstavaju druge
gramatike. Opisi nisu ujednačeni koliko bismo očekivali da budu. Niti se podudaraju u
pridruživanju obilježja pojedinim fonemima niti su im fonemski inventari jednaki. To osobito
dolazi do izražaja u različitim izdanjima gramatike Barić et al. (v. Tablice 3–4).36
1. Vokalnost / Otvornost ~ Nevokalnost / Neotvorenost

Prisutnost jasno određene formantske strukture, visoka ukupna izgovorna energija. Zvuk prolazi bez zatvora u
govornim šupljinama i bez šuma ili s neprimjetno šuma.
Vokalni: i e a o u ie.
Nevokalni: sonanti i konsonanti.
Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al. plus alofoni.
Škarić (1991: 359): vokalnost imaju i sonanti. Škarić (2009: 67): vokalski su (rezonantni) vokali i sonanti.
36
Autorica je Fonetike i fonologije u svim izdanjima gramatike Instituta za hrvatski jezik – Vesna Zečević.
20
2. Konsonantnost / Zatvornost / Turbulentnost / Šumnost ~ Nekonsonantnost / Nezatvornost

Niska ukupna energija, prisutnost bjeline na spektru. Šumnost je svojstvo glasa koje proizlazi iz prisutnosti
zapreke zračnoj struji u govornom prolazu. Zbog zapreke javlja se mnogo šuma.
Šumni: p t k b d g c č ć

s š z ž f h.
Nešumni: sonanti i vokali.
Škarić (1991: 359): konsonantni su svi osim vokala (dakle i sonanti). Škarić (2009: 67): šumni su konsonanti.
3. Kompaktnost / Cjelovitost ~ Difuznost / Raspršenost

Zvučna se energija pri izgovoru grupira u nekom središnjem dijelu zvučnoga spektra.
Kompaktni su: vokal a, sonanti j ĺ ń, konsonanti č ć

š ž k g h.
Škarić (1991: 359): kompaktni: a ć š ž g h. Škarić (2009: 67): kompaktni: a ĺ ń ć ć š ž k g h.

4. Difuznost / Raspršenost ~ Kompaktnost / Cjelovitost

Zvučna je energija raspršena po spektru ili je grupirana na krajnje visokim ili krajnje niskim područjima
spektra. Praćeno smanjenjem ukupne količine energije.
Difuzni su: vokali i u, sonanti l m n r r v, konsonanti p t b d c s z f.


Silić – Pranjković (2005: 16): difuzni su samo: j i u.
Škarić (1991: 359): difuzni: i u j m n c f s v z ć b d p t. Škarić (2009: 67): difuzni: i u ie j v f m n r l s z c b d p t.

5. Gravisnost / Tamnoća ~ Akutnost / Svjetlina

Svojstvo glasova koji imaju tamnu boju zvuka. Usni rezonator je veći, što i proizvodi tamnu boju. Koncentracija
energije u nižim frekvencijama spektra.
Gravisni: vokali o u, sonanti m v, konsonanti p b k g h f.
Silić – Pranjković (2005: 16): k g h jesu gravisni.
Škarić (1991: 359): k g h nisu gravisni. Škarić (2009: 67): k g h jesu gravisni.
6. Akutnost / Svjetlina ~ Gravisnost / Tamnoća

Akutnost je svojstvo glasova da imaju svijetlu boju zvuka. Koncentracija energije u višim frekvencijama spektra.
Akutni su: vokali i e ie, sonanti j l ĺ n ń r r, konsonanti c č ć

s z š ž t d.
Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al. plus alofoni, s time da su sonanti neutralni s obzirom na akutnost.
Škarić (1991: 359): akutni: i e ie j n z ž s š c č ć d t. Škarić (2009: 67): akutni: i e ie j r l ĺ n ń s z š ž c č ć

d t.
7. Nazalnost / Nosnost ~ Oralnost / Nenosnost

Svojstvo glasova koje je posljedica spuštanja mekog nepca i resice – zbog toga zvuk prolazi i kroz usnu i kroz
nosnu šupljinu. Nazalni glasovi imaju dodatne nosne formante.
21
Nazalni: sonanti m n ń.
8. Kontinuiranost / Neprekidnost ~ Diskontinuiranost / Eksplozivnost / Prekidnost

U svomu trajanju takvi glasovi nemaju naglih prekida, otvaranje i zatvaranje nije naglo.
Kontinuirani: vokali i e a o u ie, sonanti j l ĺ v, konsonanti s z š ž f h.
Kad govorni organi zaustave prolaz, nastaje zastoj, a zatim slijedi kratak prasak (eksplozija). Tako nastaju
prekidni (eksplozivni) glasovi (Barić et al. 1995: 47).
Prekidni: sonanti m n ń r r, konsonanti p t k b d g c č ć

Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al. plus alofoni, s time da su vokali neutralni s obzirom na
kontinuiranost, a m n ń imaju ±.
Silić – Pranjković (2005: 16): neprekidni: l ĺ v s z š ž f h. Važno: j nije ni prekidan ni neprekidan, a za r je
neprekidnost irelevantna.
Škarić (1991: 359): prekidni: r r p t k b d g c č ć . Škarić (2009: 66): prekidni: r r m n ń p t k b d g c č ć .

9. Zvučnost ~ Bezvučnost
Zvučnost je svojstvo glasova pri izgovoru kojih glasnice titraju.
Zvučni: b d g z ž. Bezvučni: p t k č ć s š c f h.

Kao zvučnici ostvaruju se i vokali i sonanti, koji su s obzirom na to svojstvo neutralni (ostvaruju se zvonko,
samo što ispred bezvučnih šumnika gube nešto svoje zvonkosti).
Škarić (1991: 359): zvučnost nije razlikovno obilježje. Škarić (2009: 67): zvučni su i vokali i sonanti.
10. Stridentnost / Reskost ~ Nestridentnost / Blagost

Stridentnost je svojstvo glasova pri izgovoru kojih se osjeća jači i duži šum.
Stridentni: sonant v, konsonanti f c č s z š ž
Zatvorni su glasovi (okluzivi) blagi (nestridentni) jer imaju prasak, a ne produžen šum.
Silić – Pranjković (2005: 16): stridentni: c š.
Škarić (1991: 359): stridentni: c č ć s š z ž. Škarić (2009: 67): stridentni: f c č ć

s š z ž.
11. Napetost ~ Opuštenost

Svojstvo glasova koji se izgovaraju uz veliku mišićnu napetost.
Napeti: vokali i u ie, sonanti ĺ ń r, konsonanti p t k c č ć s š f h.

Brozović (1991: 410–411) isto kao u Barić et al.

Silić – Pranjković (2005: 16): napeti: i, r.
12. Dijeznost / Povišenost ~ Nedijeznost / Nepovišenost
22
Brozović (1991: 410–411): i ie ć j ĺ ń plus povišeni alofoni alveolara i velara (l’ n’ k’ g’ h’).37

Škarić (1991: 359): povišeni su: ć ĺ ń. Škarić (2009: 67): povišeni su: ć ĺ ń.

13. Bemolnost / Sniženost ~ Nebemolnost / Nesniženost

Brozović (1991: 410–411): o u p b m f v plus sniženi alofoni alveolara i velara (l° k° g° h°).38
Škarić (2009: 67): sniženi su: u o.
14. Jakost ~
Škarić (1991: 359): c č ć f h s š p t k.
Generativna RO. Ključni rad generativne fonologije jest The sound pattern of English (1968,
SPE, Glasovni ustroj engleskoga) N. Chomskya i M. Hallea.39 S vremenom se pokazalo da
Jakobsonova obilježja nisu dostatna za opis svih glasova u jezicima svijeta.40 Chomsky i Halle
(SPE: poglavlje 7) daju »nacrt univerzalnoga skupa fonetskih obilježja« (str. 298), »popis
pojedinačnih obilježja koja zajedno predstavljaju čovjekove fonetske mogućnosti«, opisujući
svakomu obilježju »izgovorne korelate« i govoreći o »slušnim i opažajnim korelatima obilježjâ
tek tu i tamo« (str. 299). Obilježja dijele na pet skupina, znatno povećavši njihov broj, temeljeći
ih dakle na artikulaciji (o zadnjem skupu obilježja – prozodijskima – napisali su samo to da
zasad još nemaju što korisno napisati, str. 329). U Jakobsona i Hallea svako je obilježje, doduše,
imalo i svoj artikulacijski opis, ali u pojedinačnim opisima jezika inzistiralo se akustici (v. dalje
o stavu koji je u nas D. Brozović često ponavljao). U generativnome jezikoslovlju obilježja su
naredbe koje mozak šalje govornim organima; kad bi ona bila samo akustička, teško bi bilo
objasniti zašto se jednaki glasovi ili zvukovi mogu proizvesti različitim pokretima izgovornih
organa. Generativne opise hrvatskoga dali su Z. Jelaska (Z. Babić 1988–1989) i M. Mihaljević
(1991) (v. dalje Tablice 7–8). Premda je u zapadnim fonološkim priručnicima generativni
pristup odavno standard, do hrvatskih gramatika takvi opisi nisu stigli. Za kroatistiku je to
nenadoknadiva šteta jer nam gramatikografija u fonologiji za svijetom kaska dobrih pedeset
godina, a u međuvremenu se pojavilo mnogo sve novijih i novijih pristupa, s kojima postaje
37
Dijeznost se obično obilježava zarezom iznad znaka za nedijezni (Muljačić 1972); usp. tablicu u predavanju 04b.
38
Bemolnost se obično obilježava kružićem iznad znaka za nebemolni ili sa w ispod znaka (Muljačić 1972) ;
usp. tablicu u predavanju 04b.
39
Što su u sintaksi Sintaktički strukture (1957, Syntactic structures), to je u fonologiji SPE – prekretna knjiga.
Inače, M. Halle, Jakobsonov doktorand, još je g. 1959. objavio knjigu naslova The sound pattern of Russian.
40
Doduše, danas znamo da popisa obilježja kojim bi se opisali svi glasovi svih jezika svijeta i dalje nema, s
generativnom gramatikom ili bez nje, svi postojeći opisi manje su ili više manjkavi (Lass 1984: 82).
23
nemoguće ići ukorak – fonologija se razvija, novi pristupi naslanjaju se na starije, dotjeruju ih ili
ih opovrgavaju, a mi smo još uvijek zakopani u davno prevladan Jakobsonov strukturalizam.
Jezikoslovlje nije prirodna znanost pa da novi pristupi nužno znače i napredak, čak kad se u
njem i dogode kopernikanski obrati, oni su prije promjene u mišljenju o stvarima, ne u stanju
stvari kao takvih, no pretpostavka će ipak biti da u nadograđivanju ima i napretka u spoznaji.
Raščlamba u dvojčanim oprekama (iskazana, kao i prije, s + i −) zadržana je (SPE: str. 299):41
1) Glavna obilježja (engl. major class features)

konsonantski (hrv. zatvornički)
sonorni (hrv. zvonki)
vokalski (hrv. otvornički)
2) Obilježja šupljine (engl. cavity features)
koronalni (hrv. okretni)
anteriorni (hrv. sprijedni, prednji)
obilježja tijela jezika: visoki, niski i stražnji
zaobljeni
distribuirani (hrv. raspoređeni)
pokriveni (engl. covered)
glotalna konstrikcija (hrv. grkljanski zatvor)
sekundarni otvori: nazalni (hrv. nosni) i lateralni (hrv. bočni)
3) Obilježja načina oblikovanja (engl. manner of articulation features)
kontinuirani (hrv. trajni)
obilježja otpusta (engl. release): trenutni i zakasnjeli/odgođeni (z. primarni i z. sekundarni)
dodatni pokreti
sukcija (hrv. usisnost): velarna usisnost (kloknici) i implozivnost (hrv. ubačajnost)
pritisak: velarni pritisak i ejektivnost (hrv. izbačajnost)
napetost (engl. tense)
4) Obilježja izvora (engl. source features)
povećani ispodgrkljanski pritisak (engl. hightened subglottal pressure)
zvučnost
stridentnost (hrv. reskost)
5) Prozodijska obilježja (engl. prosodic features)
udar (engl. stress)
visina (engl. pitch): visoki, niski, povišeni, uzlazni, silazni i konkavni
dužina (engl. lenght)
41
S vremenom su se obilježja iz SPE-a dorađivala, otklanjani su pojedini uočeni nedostaci (v. o tome npr. Lass
1984: 82ff; Katamba 1996: 42ff; Jelaska 2004: 82f), pa ćemo u različitim priručnicima naći njihov različit broj, od
početnih 18 (Mihaljević /1991/ hrv. opisuje pomoću njih 16, v. Tablicu 8) do 30-ak. Drugim riječima, o obilježjima
iz SPE-a danas se rijetko govori u njihovu izvornom obliku, uvijek je riječ o manje ili više dotjeranim popisima.
24
Napomena o generativnoj fonologiji kao takvoj: Unutar generativnoga jezikoslovlja

fonologija ima nešto drugačiji status negoli u strukturalizmu. Kratko rečeno, generativna
fonologija ono je što se u strukturalizmu i tradicionalno u filologijama – i u ovome kolegiju –
zove morfonologijom. Kad Mihaljević piše Generativnu fonologiju crkvenoslavenskoga, on
zapravo piše njegovu – strukturalistički rečeno – morfonologiju. Opis fonemskih razlikovnih
obilježja, kako se vidi, u generativnome jezikoslovlju postoji, i to u mnogočemu precizniji
negoli u strukturalizmu, ali on tu nije sam sebi svrhom, nego je tek pomoćno sredstvo pomoću
kojega se opisuju smjene u površinskome sloju riječi, dakle ono što tradicionalno zovemo
morfonologijom. Razlikovna obilježja ancila su takvu opisu – pomoću njih i na temelju njih
glasovi se okupljaju u prirodne, naravne razrede, a pojedine se smjene onda prepoznaju
upravo na tim razredima, ne na glasovima ili fonemima kao takvima. Fonemi su svežnjevi
obilježja – ono što se u glasovnim promjenama mijenja, nisu fonemi, nego neko od obilježja.
Generativna je dakle fonologija moćan, snažan i metodološki u tančine dorađen aparat za opis
derivacije – svih promjena koje dubinska postava prolazi pri postvarivanju u površinskoj.
Slijedi objašnjenje obilježja prema Gussenhoven – Jacobs (2005: 60ff).42 U novijim opisima
kakav je taj obilježja se dijele na binarna, ona koja se tiču svih odsječaka, pa pojedini
odsječak može imati vrijednost + ili −, te univalentna (ili singularna, ili privativna), takva
koja se mogu pripisati jednom skupu odsječaka, ali ne govore ništa o ostalim skupovima.
Binarno je obilježje primjerice [±konsonantski], univalentno primjerice [LABIJALNI].
Primijetit će se da obično imaju artikulacijsku podlogu te da su skupine drugačije no u SPE.
1) Major-class features
[±consonantal]. [+cons] imaju zatvor (suženje) u središnjem dijelu govornoga, glasovnoga trakta, takav da je
dovoljan barem za frikativni izgovor. Takvi su okluzivi, afrikate, frikativi, nazali, aproksimanti. [−cons] nemaju
takav zatvor. Takvi su vokali, npr. [i, a, o], i poluvokali, npr. [j, w]. Takvi su i laringali jer je njihov zatvor u
ždrijelu, larinksu, a on se tu ne smatra dijelom vokalnoga trakta.
[±sonorant]. [+son] proizvode se takvim zatvorom u govornome traktu koji dopušta da pritisak zraka ispred i iza
njega bude manje-više jednak. Takvi su vokali, poluvokali, likvidi i nazali. [−son] proizvode se usnim zatvorom
42
Rekosmo već, obilježja su već doživjela mnoge preinake, mnogi ih priručnici tumače već na svoj način, tako i
ovaj. Uvriježeno ih je bilježiti engleskim kraticama, u najmanju ruku internacionalnima; bilježenje se usložnjuje
ako se rabe prevedeni termini (ne zato što bi bili prevedeni, nego zato što ih različiti autori prevode na svoj način,
pa zbrka bude samo veća). Hrvatski opis obilježja u jednoj inačici dostupan je u Mihaljevića (1991: 113ff).
25
koji uzrokuje znatno povećanje zračnoga pritiska. Takvi su okluzivi, frikativi, afrikate. Takvi su i laringali jer je
njihov zatvor u ždrijelu, larinksu, a on se tu ne smatra dijelom vokalnoga trakta.
[±approximant]. [+approx] odsječci su kod kojih je zatvor u govornome traktu takav da omogućuje slobodan
(ne-frikativan) izlaz zračnoj struji. Takvi su vokali i nenazalni sonanti, dakle [l, r] i sl. Ostali su [−approx].
2) Laryngeal features
[±voice]. [+voice] odsječci su kod kojih su glasnice dovoljno priljubljene da vibriraju, titraju. Takvi su vokali,
sonanti, zvučni opstruenti i zvučni faringali. [−voice] jesu bezvučni opstruenti.
[±spread glottis]. [+spread] odsječci su kod kojih su glasnice tako postavljene da u glasištu proizvode čujnu
frikciju, kod [−spread] to nije tako. [+spread] jesu aspirirani i faringalni odsječci, ostali su [−spread].
[±constricted glottis]. Kod [+constr] glasnice su napete i priljubljene. [+constr] jesu laringalizirani odsječci
(laringalizirani vokali, laringalizirani sonanti), glotalizirani opstruenti i implozivi. Ostali su [−constr].
3) Manner features
[±continuant]. [+cont] nemaju zapor, okluziju u govornome traktu, [−cont] imaju. [−cont] jesu okluzivi, nazali,
afrikate i laterali (oni mogu biti i [+cont]). Ostali su odsječci [+cont].
[±nasal]. [+nas] proizvode se sa spušteinm velumom, »mekim nepcem«. Takvi su nazalni konsonanti i
nazalizirani vokali. Ostali su odsječci [−nas].
[±strident]. Obilježje važno samo za opstruente, a odnosi se na vrstu frikcije, trenja. Odsječci [+strident]
stvaraju bučniju frikciju od ostalih. Takvi su npr. [f, s, S, χ] Stridentnost – zajedno s koronalnošću (v. dalje) –
može poslužiti za opis sibilanata (npr. [s, z, S, ]), ili za razlikovanje [f, v] od [ , ß], ili za razlikovanje [s, z] od
ʒ
[θ, ð]. Najčešće se uzima da su i afrikate [+strident] jer im je drugi od dvaju slivenih dijelova obično frikativan.
[±lateral]. Odsječci [+lat] proizvode se spuštanjem obiju ili jedne strane jezika niže od nepca (srednji dio jezika
i dalje dodiruje neki dio prednepca ili nepca), čime se omogućuje bočni prolaz zračnoj struji. Takvi su npr. [l, ],
takvi mogu biti i pojedini frikativi, koji se onda zovu lateralnim frikativima. Ostali su odsječci [−lat].
4) Place features
[LABIAL]. Odsječci oblikovani usnama, kao [f, p, m], ako su vokali, onda zaobljenih usana, kao [y, o]. Odsječci
koji su [LABIAL] mogu biti specificirani obilježjem [±round] samo kad su u kojem jeziku razlikovni. To znači da
odsječci kojih artikulacija ne uključuje nikakvu aktivnost usana načelno nisu ni [+round] ni [−round].
26
[±round]. [+round] oblikuju se zaobljenih usana, [−round] nezaobljenih. [+round] jesu npr. [pw, tw, o, u].
[CORONAL]. Oblikuju se s podignutom koronom, krunom, prednjim dijelom jezika, odnosno podignutim vrhom
i/ili oštricom, laminom, i to u rasponu od dentala to palatala. Odsječci koji su [coronal] dalje mogu biti
specificirani obilježjima [±anteriror] i [±distributed], a ako su frikativi ili afrikate također i sa [±strident].
[±anterior]. Granica je alveolarni greben. Odsječci artikulirani na njemu ili dalje prema van jesu [+ant], npr.
dentali. Odsječci oblikovani iza alveolarnoga grebena jesu [−ant], npr. postalveolari, retrofleksi, palatali.
[±distributed]. Odsječci [+distr] oblikuju se zatvorom koji zahvaća relativno velik dio vokalnoga trakta. Takvi
su npr. laminalni odsječci, oni artikulirani laminom, oštricom jezika, npr. [S, tS, ], ili engleski interdentali, jer
ʒ
premda se zubi dodiruju samo vrškom jezika, jezik pri njihovoj artikulaciji obično dodiruje i alveolarni greben,
pa je površina zapora dosta velika. Naprotiv odsječci artikulirani samo vrškom jezika (engl. tip, lat. apex), npr.
[t, d, s, z] bili bi onda [−distr]. Opreka [±distr] osobito je izražena u pojedinim australskim jezicima, u kojima
nalazimo lamino-dentale i apiko-alveolare (oni su [+distr]) te lamino-palatale i retroflekse (oni su [−distr]).
[DORSAL]. Dorsali se oblikuju sa savijenim, previjenim leđima jezika, dorsumom. Takvi su velari, uvulari i svi
vokali. Dorsali se dalje mogu specificirati ovisno o tome gdje je smješteno previjeno tijelo jezika.
[±high]. Odsječci [+high] leđa jezika dižu visoko blizu svoda usne šupljine. [+high] primjerice jesu [i, y, , , u],
također primjerice [ç, k, g, x, ŋ], a [−high] jesu npr. [e, o, a, ].

[±low]. Odječci [+low] leđa jezika imaju previjena nisko u usnoj šupljini. Takvi su npr. [a, ε, ].
[±back]. Kod [+back] leđa jezika zauzimaju sredinu usne šupljine ili prostor još dalje straga. Takvi su npr. velari
i uvulari te vokali poput [u, ə, o, ]. Kao [−back] odredit će se prednji vokali poput [i, y, ε], ali i oprednjeni

velari, poput [k] (onaj alofon od /k/ koji Brozović /1991/ označava sa [k’], npr. u hrv. kiša, nešto manje osjetan

ispred e, npr. u kesten, prema IPA-i označava se podslovnim +).
[±tense]. Vokali [+tense] oblikovani su s nešto rubnijim i nešto zatvorenijim položajem jezika od vokala
[−tense]. Opreka je relevantna samo za jezike koji imaju opreku napetih i nenapetih vokala, dakle opreke poput
[i ~ ], [y ~ ], [u ~ ]. Takvi su germanski jezici, npr. engleski i njemački.

[RADICAL] [(PHARYNGEAL)]. Odsječci artikulirani korijenom jezika, npr. [ħ], čest u arapskome, ili npr. [ ].
27
Višeglasna RO. Tu zapravo nije riječ o jedinstvenoj teoriji, nego o skupu suvremenih
fonoloških metoda i pristupa,43 uglavnom izniklih iz generativnoga jezikoslovlja, koje su
nadograđivali, dorađivali, dopunjavali spoznajama drugih pravaca, npr. kognitivne lingvistike
i sl. Nešto od njih u kroatistici nalazimo u radovima Z. Jelaska, M. Mihaljevića i D. Mandića.
Nažalost, u postojećim radovima nemamo još potpun opis razlikovnih obilježja kako ih
najnoviji pristupi vide. Ipak, oni u odnosu na prethodne imaju nekoliko prednosti.44
Prvo, višeglasni su i nelinearni. Fonologija se promatra mnogo slojevitije no prije, u
fonemskome sustavu kojega god jezika važni su ne samo artikulacija i auditivna percepcija,
nego i hijerarhija obilježja, naglasak, tonovi, slog (v. predavanje 08), način usvajanja jezika,
izgovor, pravopis (usp. na banalnome primjeru odnos prema odrazu jata u riječima pjev,
gnjev, mlijeko – kako bismo izgovarali da pišemo gnijev i bi li naša svijest o fonemima bila
drugačija, zašto govornici misle da u mlijeko postoji /i/ i sl.), prototipnost i neprototipnost (v.
dalje)… Nelinearni su – to ih razlikuje od početnih faza generativne fonologije – jer je
fonološki opis zbog svoje slojevitosti poprimio crtežne i dijagramske oblike, nije više riječ o
linearnu nizanju slijeda odsječaka i pravila, nego o složenijim, višerednim prikazima.
Drugo, uvažavaju prinos spoznajne, kognitivne teorije, uključujući teoriju prototipa, odnosno
stupnjevit odnos između prototipnih predstavnika kakve kategorije i rubnih predstavnika te
iste kategorije (u strukturalizmu nema prototipa i ruba, u strukturalizmu nešto ili jest
pripadnik kategorije ili nije, ili je + ili je −). Kad se spoji prvo i drugo, imamo ovo: Što manje
obilježja koji glas ima, prototipniji je. Prototipnost se očituje i pri usvajanju jezika – prvo se
usvajaju prototipni glasovi. Glasovi s najmanje obilježja najčešći su i prototipni – npr. vokal a
imaju valjda svi jezici, a slično je i s čestotnošću okluziva p t k (iz Tablica 9–10. vidi se da
oni doista i u hrvatskome imaju najmanje obilježja, primjerice za a je dovoljno reći da je
vokal, za t je dovoljno reći da je to u hrvatskome konsonant /nevjerojatno, ali istinito, tako
ispada prema hijerarhiziranim obilježjima/, za d da je zvučni konsonant, za p da je labijalni
konsonant, a za b da je zvučni labijalni konsonant).45 Glasovi s najviše obilježja rubni su,
43
Npr. engl. autosegmental (termin dolazi od autonomije segmenata i tonova u takvoj teoriji), metrical
phonology, theory of charm and government, dependency theory, optimality theory i dr.
44
Navest ćemo samo neke i to veoma rudimentarno. Suvremena fonologija daleko je kompleksnija no što se iz
simplificiranih natuknica koje slijede uopće dade razabrati.
45
Sam R. Jakobson g. 1960. pisao je o riječima mama i tata/papa – nije slučajno da one u jezicima često zvuče
upravo tako jer a p t m prototipni su i prvi glasovi koje dijete izgovara (jedan ima najveći otvor, drugi najveći
zatvor, treći i četvrti najveći zatvor zubni i nosni), dapače [m] dovodi u vezu s nazalnim mrmljanjem koje
dojenče ispušta pri sisanju (usta su mu pritom zatvorena), pa to [m] dijete umno počne povezivati s mamom, a
[p] i [t] za tatu maksimalno su mu kontrastivni. Rad je dostupan u hrv. prijevodu – Jakobson (2008: 363–70).
28
neprototipni – djeca ih pri usvajanju jezika usvajaju kasnije (npr. r ĺ ń doista se u hrvatskome
usvajaju zadnji, usp. npr. zašto djeca govore vejik umjesto velik, ali ne obratno, ne govore lale
umjesto jaje), oko njihova fonemskoga statusa bude najviše spora (usp. npr. hrv. ie), njihova
je razlikovnost manja (pa nije neobično da hrv. č ~ ć, ~ mnogo govornika i ne razlikuje),46
govorni poremećaji očituju se najčešće upravo na njima (usp. koliko govornika ima
»problema« s izgovorom r i koliko taj glas ima obilježja). Samim time dovedeno je u pitanje
načelo diskretnosti jezičnih jedinica (v. predavanje 01) – jezik ima prototipne, tipične
predstavnike, i netipične, rubne predstavnike pojedinih skupova, nije u jeziku sve ili/ili, da/ne,
+/−, 1/0 (što tvrdokorni strukturalistički binarizam opreka sugerira).
Općenito, u novije je doba ozbiljno dovedeno u pitanje načelo binarnih opozicija, pitanjima
poput ovih: Je li opis jezika pomoću binarnih opozicija najbolji? Mora li to baš biti tako?
Vrijedi li binarnost u svim disciplinama jednako – ako vrijedi ili ne vrijedi u filozofiji, mora li
vrijedjeti i u jezikoslovlju? Zašto a priori mislimo da su uravnoteženi i homogeni opisi bolji
od neuravnoteženih i nehomogenih, zašto a priori mislimo da oni bolje odražavaju stanje
stvari u jeziku? Dakle zašto a priori mislimo da je jezik utemeljen na dvojčanim oprekama?
Je li on doista utemeljen na njima ili bismo mi željeli da on to bude – jesu li binarni opisi
odraz jezika ili tek jedan od načina da se jezična raznolikost ugura u nama prihvatljiv opis?
Treće, uvažava izgovor, ne samo slušni dojam, akustičku percepciju. To je osobito važno
stoga što o samome slušanju, načinu na koji slušamo i svemu što na nj utječe znamo relativno
malo, odnosno znamo dovoljno da nam je jasno da fonovi nisu jedino što pri slušanju čujemo
i osluškujemo. Ili konkretno: D. Brozović u svojim radovima nerijetko veli da se uz malo
slušnoga truda i vježbe mogu savladati razlike koje on uočava. Pitanje koje nužno slijedi:
Kako onda da nitko drugi te razlike ne uočava (ili su takvi jako rijetki) i da svi imaju golemih
problema da ih »čuju« (pa onda i nauče sva ta razlikovna obilježja koja kao govornici
navodno čuju)? U vezi s tim zanimljive su i pojedine Mihaljevićeve (1991) odluke pri opisu
hrvatskih glasova aparaturom iz SPE-a, primjerice (Mihaljević 1991: 116, isticanje naše):
Obilježje [±zadržana eksplozija] dijeli okluzive od afrikata i frikativa. To obilježje razlučuje dvije vrste
zatvornih suglasnika. […] Sporno je da li se ovo obilježje može primijeniti i na frikative (kako je
učinjeno u SPE i ovdje), jer njegova fonetska definicija pretpostavlja zatvor da bi glas mogao zadržati
eksploziju. Ipak smo i frikative označili kao [+zadržana eksplozija], jer to omogućuje
jednostavniji opis palatalizacije velara i nekih suglasničkih jednačenja u našem jeziku.
46
Što je u uskoj vezi i s čestotnošću tih fonema – f najrjeđi su hrvatski fonemi (v. predavanje 04a). Glasovi č

ć u jezicima svijeta postoje, ali prava je rijetkost da jezik ima sva četiri, odnosno oba para.

29
Dakle unatoč Brozovićevu stavu da u fonologiji »svak može sve čuti samo ako se malo
potrudi«, kadšto opis nakraju ovisi o tome što je opisivač odlučio, gdje će staviti +, a gdje −.
Četvrto, naravna je, prirodna, naturalna, pa onda i intuitivna, barem to nastoji biti. (Ne treba
pritom nipošto misliti da to znači i da je jednostavna, naprotiv.) Naime koliko god bili
dosljedni, strukturalistički i generativni opisi znaju biti toliko apstraktni – jer to nastoje biti,
čitav smisao generativne gramatike jest poopćiti sve što se poopćiti dade, maksimalno
generalizirati pravila – da ih malotko intuitivno doista razumije. A kognitivna lingvistika
smatra da je to važno – da opis ne bude u preveliku raskoraku sa stvarnošću i onime što bi
izvorni govornik od njega mogao očekivati. Jer što govorniku doista znače Jakobsonova
bemolnost, gravisnost, kompaktnost? Što prosječnomu govorniku znači da je »akutnost
svojstvo glasova da imaju svijetlu boju zvuka; koncentracija energije u višim frekvencijama
spektra«? Govornik (slušalac) to možda čuje kao razliku, ali on ne razmišlja o »višim
frekvencijama spektra«, to je podatak koji je R. Jakobson očitao na instrumentu, prosječno
ljudsko biće ne razmišlja o frekvencijama spektra, a svijetlo i tamno svakomu od nas može
biti koješta. Po čemu je n akutno, a m gravisno? Po čemu je slogotvorno hrvatsko r napeto, a
neslogotvorno r nenapeto? – Može li se to doista čuti ili se taj podatak po inerciji prenosi iz
opisa jednoga jezika u drugi (npr. Muljačić vidi da takvo što rade opisivači španjolskoga s
dvama španjolskim r-ovima, pa onda to primijeni i na talijanski), iz jedne gramatike nekog
jezika u drugu (što se u nas upravilu događa)?47 Prosječnomu govorniku mnogo više –
naravno, uzimamo to sa zrnom soli – znače usnost, nosnost i sl. Vratimo se na treće – nikako
dakle ne treba zanemariti izgovorna obilježja. (D. Brozović u svojim je radovima odrješit –
traže se samo akustička obilježja; vidjesmo da je već u SPE-u bilo jasno da to nije dovoljno.)
Peto, obilježja su hijerarhizirana, nisu ravnopravna. Stoga ni opis neće biti tablični, matrični
niti će biti pun »ubitačnih« plusova i minusa. (To ne znači da će biti i jednostavni.)
Šesto, u obzir se uzimaju i reduntantna obilježja (zalihosna), ne samo razlikovna. (To su
radili već i generativci.) Često se naime pokazuje da su u drugome jeziku ili dijalektima ona
relevantna, ili se relevantnima pokažu u analizi pojedinih glasovnih promjena.
Sedmo, višeglasni opis sastoji se od čvorova, odnosno redova (engl. tier).48 U hrv. čvorovi su
prema opisu Z. Jelaska ovi: 1) korijenski ili osnovni (zapravo glas), 2) grlni (mjesto
glasničenja – bezvučnost i zvučnost), 3) nadgrlni (nosni), 4) mjesni (u hrv. zapravo usni).
47
Škarić (2009: 58) piše da je napetost ili jakost obilježje izgovora s »opažajno više mišićne snage«. Opažajno!!!
48
Jelaska (2004) engl. tier (izg. [tıə], ne *[t ıə]), prema fr. tirer ‘vući’, tire ‘redoslijed, sekvenca’, prevodi sa

čvor. Riječ je o terminu iz autosegmentalne fonologije, o razini (redu) prikaza u nelinearnom ustroju.
30
Tablica 1. Hrvatsko-srpski fonemi i njihova IDO (Jakobson 1949)49
p b f v t d c s z ć č š ž k g x n m ń r l ĺ i u e o a

vokalni ± ± ± + + + + +
nazalnost − − − + + +
saturiranost − − − − − − − − + + + + + + + + + − − + − + − − ± ± +
gravisnost + + + + − − − − − − − + + + − + − + − +
neprekidnost − − + + − − ± + + − − ± ± + + − + − + +
zvučnost − + − + − + − + − + − + − + − +
49
Cit. prema Muljačić (1972: 115). N. B. Jakobson nema fonema /j/ niti ima slogotvorno / /, ali zato govori o ulozi prozodijskih obilježja, pa dva para PDO (prozodijskih

distinktivnih obilježja) rezultiraju s još 18 fonema. Također vrijedi primijetiti da u opreku prema zvučnosti stavlja /f/ i /v/ (v. o tome u tablici u predavanju 04b).
31
Tablica 2. Matrica hrvatskih fonova (Brozović 1991: 410–411)50
k’ g’ k° g° n’ l’ l° i u ijē
p b f t d c s z ć č ś ź š ž k g x h m n ń ŋ ļ l r v w j i u e o ə a

ʒ

vokalski − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + +
šumni + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − −
kompaktni − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − + + + − − − − − − − − + − − − − − − − − +
difuzni + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + − + − − − + + + + + + + + − + + + + − − − − −
gravisni + + + + − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + + − − − − + − − − − − − − + + − − + − + − − + − −
akutski − − − − + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − + − + − + + − − −
nosni + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − − −
kontinuirani − − + + − − − − + + − − − − + + + + − − − − − − + + + + − + ± ± ± ± ± + + + + + − − + + +
zvučni − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − +
stridentni − − + + − − + + + + − − + + − − + + − − − − − − + + − − − − − − − − − + − −
napeti + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − − − − − − + − + − − − + − + − − − − − + + − + − − −
dijezni − − − − − − − − − − + + − − + + − − + + − − − − − − − − − − − − + + − + + − − − − − − − + + − + − − + − − −
bemolni + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + − − − − + + − − − − − − − − + − − − + + − − + − + − − + − −
50
U Fonologiju u Gramatici HAZU Brozović je prenio opise koje je objavio kao Brozović (1968), Brozović (1972) i Brozović (1972–1973b) (v. Literaturu).
32
Tablica 3. Akustička svojstva hrvatskih glasova – osnovna i pojačana (Barić et al. 1979: 16, 21)51
p t k b d g c č ć dž đ f s š h z ž v m n nj l lj r j i e a o u

vokalnost − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + − + + + + + −
konsonantnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − −
nazalnost − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + − − − − − − − − − −
kompaktnost − − + − − + − + + + + − − + + − + − − − + − + − + − − + − − −
difuznost + + − + + − + − − − − + + − − + − + + + − + − + − + − − − + +
neprekidnost − − − − − − − − − − − + + + + + + + − − − + + − + + + + + + −
stridentnost − − − − − − + + − + − + + + − + + + − − − − − − − − − − − − −
zvučnost − − − + + + − − − + + − − − − + + + + + + + + + + + + + + + +
gravisnost + − + + − + − − − − − + − − + − − + + − − − − − − − − − + + −
svijetao + + + + +
taman + + + + + +
sonantan + + + + + + +
eksplozivan + + + + + +
vibrant + +
afrikata + + + + +
frikativ + + + + + +
sibilant + + +
51
N. B. U prvom izdanju Insitutske gramatike nema fonema /ie/; on se pojavljuje tek od trećeg izdanja (kad gramatika postaje »Sivom«).
33
Tablica 4. Akustička svojstva hrvatskih glasova (Barić et al. 1995: 48)52
p b f t d c s z ć č ś ź š ž k g x h m n ń ŋ ļ l r v j i i u e ie o ə a

ʒ

vokalnost − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + +
šumnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − −
kompaktnost − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + + + − − + + + − − − − + − − − − − − − +
difuznost + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − + + − − − + + + + − + + + − − − − −
gravisnost + + + − − − − − − − − − − − − − − + + + + − + − − + − − − − + − − − + − − + − −
akutnost − − − + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − + + − + + + + − + + + − + + − − −
nazalnost − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + − − − − − − − − − − − − − −
neprekidnost − − + − − − − + + − − − − + + + + − − + + + − − − − + + − − + + + + + + + + − +
zvučnost − + − − + − + − + − + − + − + − + − + − + − + + + + + + + + + + + + + + + + − +
stridentnost − − + − − + + + + − − + + − − + + − − + + − − − − − − − − − + − − − − − − − − −
napetost + − + + − + − + − + − + − + − + − + − + − + − − + − + − − + − − − + + − + − − −
52
N. B. Među fonemima pojavljuje se i diftong /ie/, a opisan je i poluvokal /ə/. Upada u oči – kako studentima tako profesoru – da su [ś] i [ź] opisani kao [−stridentni], kako je i u
Brozovića (1991), ne i u ostalim opisima. Slogotvornomu [ ], kao i u mnogim drugim opisima, pridruženo je svojstvo [+napet] (v. o tome gore u predavanju).

34
Tablica 5. Hrvatska unutarnja razlikovna obilježja (Škarić 1991: 359)
k t p g d b č ć c h š ś s f ž ź z v ŋ ń n v m ļ l r j w i ie ə u o a e i

h

ʒ

vokalnost + + + + + + + + + + + + + + + + + +
konsonantnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
kompaktnost + + + + + + + + + +
±
difuznost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
0
gravisnost + + + + + + + + + +
akutnost + + + + + + + + + + + + + + + + + + + +
povišenost + + + + + +
nosnost + + + + +
jakost + + + + + + + + + + + +
prekidnost + + + + + + + + + + + + +
stridentnost + + + + + + + + + + + + + + +
35
Tablica 6. Hrvatski glasovi i njihova relevantna obilježja (Silić – Pranjković 2005: 16)
p b f t d c s z k g h ć č š ž m n ń l ĺ r v i i u e o a

turbulentni + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − − − − − − − − −
vokalni − − − − − − − − + + + + + −
kompaktni − − − − − − − − + + + + + + + + + − − + − + − − + − − − − + −
difuzni + + + − − −
gravisni + + + − − − − − + + + − − − − − − + − + − − + − +
nosni + + + − − −
neprekidni − − + − − − + + − − + − − − − + + + + − + −
zvučni − + − − + − + − + − + − + − +
stridentni − − + − − + +
napeti − − + − +
36
Tablica 7. Hrvatska generativna razlikovna obilježja (Jelaska [Babić] 1988–1989: 123)53
p b f t d c s z k g h ć č š ž m n ń l ĺ r v j i e ě a o u

zvonak − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + + + +
vokalan − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + +
konsonantan + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − − −
visok − − − − − − − − + + − + + + + + + − − + − + − − + + − − − − +
stražnji − − − − − − − − + + + − − − − − − − − − − − − − − − − − − + +
nizak − − − − − − − − − − + − − − − − − − − − − − − − − − − − + − −
prednji + + + + + + + + − − − − − − − − − + + − + − − + − − − − − − −
rubni − − − + + + + + − − − + + + + + + − + + + + + − − − − − − − −
zvučan − + − − + − − + − + − − + − + − + + + + + + + + + + + + + + +
napet + − + + − + + − + − + + − + − + − − − − − − − − − − − + − − −
prekidan + + − + + + − − + + − + + + + − − + + + − − − − − − − − − − −
oštar − − + − − + + + − − − − − + + + + − − − − − − + − − − − − − −
nosni − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + − − − − − − − − − − −
53
Tablica je eksplicitno načinjena prema SPE. Slogotvorno / / nije poseban fonem, nego alofon od /r/ u interkonsonatskom položaju. Jat (bilježen upravo kao ě) jest poseban fonem.

37
Tablica 8. Hrvatska generativna glasovna obilježja (Mihaljević 1991: 118)
p b f v t d s z š ž c ć đ č dž k g h m n nj l lj r j i e a o u
silabički − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − − + + + + +
sonoran − − − + − − − − − − − − − − − − − − + + + + + + + + + + + +
konsonantski + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + + − − − − − −
anterioran + + + + + + + + − − + − − − − − − − + + − + − + −
koronalan − − − − + + + + + + + + + + + − − − − + + + + + −
visok − − − − − − − − + + − + + + + + + + − − + − + − + + − − − +
nizak − − + − −
stražnji − − − − − − − − − − − − − − − + + + − − − − − − − − − + + +
zaobljen − − − + +
nazalan + + +
lateralan + + −
kontinuiran − − + + − − + + + + − − − − − − − + − − − + + − +
zadržanaekspl. − − + + − − + + + + + + + + + − − + − − − − − − −
napet + − − − +
zvučan − + − + − + − + − + − − + − + − + − + + + + + + +
stridentan − − + − − − + + + + + − − + + − − − − − − − − − −
38
Tablica 9. Stablo višeglasnog opisa hrvatskoga (Jelaska 2004: 87)54
Korijenski čvor • osnovni ili korijenski čvor (tj. glas) povezan je s osnovnim obilježjima načina – zatvor/otvor
• grlni, nadgrlni i mjesni čvor neovisni su jedan o drugome; ostala su obilježja podređena
zatvornički zvonki • od dosadašnjih opisa zadržane su konsonantnost, sonornost, kontinuiranost, te lateralnost (kao neobilježena vrijednost likvidnosti)
• kao novo obilježje uvedena je rofonost, koja je u hrvatskome vibrantnost (drhtajnost), možda i dotačnost
trajni protočni • vokalnost se smatra zalihosnom, pa je izbačena; a nema ni slogotvornosti kao odsječnog obilježja (važno za /r/)
drhtajni
Grlni čvor • grlni čvor predstavlja grlo kao mjesto glasničenja
zvučni • u hrvatskome je na grlnome čvoru razlikovno samo obilježje zvučnosti
Nadgrlni čvor • nadgrlni čvor nadređen je (Jelaska piše podređen!?) samo obilježju nosni
nosni • nosni nisu zvonki (nije relevantno?)
Mjesni čvor • mjesni čvor u hrvatskome podrazumijeva usne i jezik
usne • obilježja na mjesnome čvoru jesu visina, razvučenost i hrptenost

• visoki = palatali + i ie u
visoki razvučeni hrpteni • razvučeni: ć ń ĺ j i ie e
54
Pod točkama desno komentari su.
39
Tablica 10. Višeglasni opis hrvatskih glasova (Jelaska 2004: 87)55
Fonem Osnovni čvor Grlni čvor Nadgrlni čvor Mjesni čvor
p [zatvornički] usne
t [zatvornički]
k [zatvornički] [hrpteni]
b [zatvornički] [zvučni] usne
d [zatvornički] [zvučni]
g [zatvornički] [zvučni] [hrpteni]
s [zatvornički] [trajni]
š [zatvornički] [trajni] [visoki]
z [zatvornički] [trajni] [zvučni]
ž [zatvornički] [trajni] [zvučni] [visoki]
f [zatvornički] [trajni] usne
h [zatvornički] [trajni] [hrpteni]
c [zatvornički] > [trajni]

č [zatvornički] > [trajni] [visoki]
ć [zatvornički] > [trajni] [visoki] [razvučeni]
[zatvornički] > [trajni] [zvučni] [visoki]
[zatvornički] > [trajni] [zvučni] [visoki] [razvučeni]

m [zatvornički] [nosni] usne

n [zatvornički] [nosni]
ń [zatvornički] [nosni] [visoki] [razvučeni]
j [zatvornički] [zvonki] [visoki] [razvučeni]

l [zatvornički] [zvonki] [protočni]
ĺ [zatvornički] [zvonki] [protočni] [visoki] [razvučeni]
r [zatvornički] [zvonki] [protočni] [drhtajni]
v [zatvornički] [zvonki] usne
i [zvonki] [visoki] [razvučeni]

ie [zvonki] < [visoki] [razvučeni]
e [zvonki] [razvučeni]
a [zvonki]
o [zvonki] [hrpteni]
u [zvonki] [visoki] [hrpteni]
55
U opisu višeglasnih razlikovnih obilježja rabe se znakovi < i >. Oni znače razgranatu vrijednost – obilježeno/neobilježeno. Za slivenike neobilježena je prekidnost, koja se ne
navodi (prekidnost > trajnost). Za otvornike obilježena je visokost, koja se navodi (visokost > niskost, pa uz diftong ie znak pokazuje obilježenu vrijednost).
40
PRIMJERI MINIMALNIH PAROVA HRVATSKIH FONEMA
Navest ćemo samo primjere, ne parove za opreku svih fonema sa svim ostalima (v. Brozović
1991, osobito § 38). Uostalom, i ne mogu se svi fonemi »izvrtjeti« u minimalnome paru sa svim
ostalima – ili riječi za sve parove jednoga fonema sa svim ostalima jednostavno ne postoje ili je
pak fonotaktika konkretnoga jezika takva da se ne mogu svi fonemi naći u svim položajima
(npr. jat u hrvatskome nemamo na početku riječi, osim eventualno u kovanici jekavština, što se
onda zove napotpunom raspodjelom, defektivnom distribucijom, engl. defective distribution).56
p piti ~ biti, pijuk ~ fijuk, pojiti ~ dojiti, prut ~ trut, plava ~ glava, puška ~ njuška, poker ~ džoker
t trag ~ drag, trlja ~ prlja, tukac ~ džukac, trom ~ hrom, teći ~ leći, tlak ~ vlak, tad ~ sad, trak ~ zrak
k kip ~ tip, krv ~ crv, kum ~ šum, kaša ~ čaša, kuditi ~ guditi, kaca ~ faca
b bara ~ para, bor ~ tor, bijem ~ sijem, brak ~ zrak, brak ~ mrak, bos ~ nos, bod ~ vod
d dar ~ par, dama ~ tama, dar ~ žar, dubiti ~ ljubiti, dan ~ ran, drag ~ vrag
g gar ~ par, gesta ~ cesta, gukati ~ mukati, gunj ~ čunj, guša ~ suša (komp.), gar ~ žar
c cijela ~ bijela, cijuk ~ pijuk, car ~ zar, cika ~ vika, curiti ~ juriti, cijena ~ hijena, cvijet ~ svijet
č čupati ~ pupati, čuba ~ buba, čama ~ tama, čep ~ džep, čaša ~ naša, čuda (Gjd.) ~ luda, Čeh ~ ceh
ć ćuk ~ puk, ćutjeti ~ šutjeti, ćuh ~ njuh, ćud ~ lud
džara ‘posuda za ulje’ ~ para, džudo ~ čudo, džada ‘cesta’ ~ kada, džada ~ jada ‘jadnica’
đavao ~ čavao, đak ~ njak ‘glasanje magarca’, đak ~ jak
s svoj ~ tvoj, sjena ~ pjena, sala ~ šala, sol ~ vol, suh ~ njuh, sud ~ ćud, sin ~ fin
š šuljati ~ ljuljati, šaliti ~ faliti, šut ~ but, šuma ~ guma, širiti ~ viriti, šos ~ nos
z zabaviti ~ nabaviti, zov ~ lov, zibati ~ ribati, zelen ~ jelen, zet ~ set
ž žir ~ pir, žaba ~ baba, žaba ~ džaba ‘besplatno’, žig ~ mig, žega ~ njega
f fakt ~ pakt, fakt ~ takt, fama ~ dama, fijuk ~ cijuk, fah ~ šah, fasadi (Ljd.) ~ nasadi (imp.)
h hum ‘humak’ ~ šum, hodati ~ vodati, hod ~ rod, huji ~ zuji, hir ~ pir, huka ~ tuka
j jauk ~ pauk, jeza ~ teza, jama ~ mama, joj ~ njoj, još ~ loš, juriti ~ zuriti
l luk ~ ćuk, loj ~ poj, luk ~ huk, lak ~ rak, liti ~ šiti, luk ~ vuk
ĺ ljuljati ~ šuljati ~ žuljati ~ muljati, ljudi ~ sudi ‘posude’, ljaga ~ raga, ljama (životinja) ~ vama (zamj.)
m muka ~ tuka, mir ~ žir, mama ~ nama, muk ~ vuk, moja ~ boja, moliti ~ soliti, mlad ~ hlad
n nanos ~ zanos, nos ~ kos, neki ~ meki, naša ~ vaša, nuditi ~ čuditi
ń njega ~ žega, njok ~ šok, njen ‘njezin’ ~ fen, njen ~ ten, njuška ~ ćuška
56
Upravo zato važne su potencijalne, ali neostvarene neriječi, o čemu v. predavanja 07 i 08.
41
r rod ~ bod, rama ~ tama, rub ~ zub, ribati ~ gibati, rubiti ~ ljubiti, ruka ~ luka, riva ‘obala’ ~ živa (prid.)
v viriti ~ piriti, vaza ~ faza, velik ~ čelik, vir ~ hir, variti ~ žariti, vučem ~ tučem
ijē cvijet ~ cvat, bijeg ~ bog, svijet ~ svet, lijek ~ lik, lijek ~ l k, cijen ‘jeftin’ ~ crn, lijeta (pz.) ~ ljeta (Gmn.)

prsti ~ pasti, krv ~ kov, trn ~ ten ‘p t’, krst ~ kist, brk ~ b k ‘slap, brzica’, Istro (Vjd.) ~ istro (gl. prid. rad.)

U primjerima za ijē i odmah imamo i minimalne parove za pet vokala; čak ako ti parovi i ne
dokazuju fonemskost ijē i , oni sasvim sigurno dokazuju fonemskost pet hrvatskih vokala.
42
HRVATSKI SLOVOPIS
Suvremeno hrvatsko pismo (grafiju), hrvatsku latinicu – zovemo ju kadšto gajicom – pratimo od
prve polovice 19. st., ali bez prethodnih stoljeća slika bi bila nepotpuna. U glavnim crtama…57
Hrvatska je kultura tropismena. Možemo pretpostaviti da se i u vremenu prije prvih poznatih
napisa jezik onodobnih Hrvata bilježio grčkim i latinskim slovima. Od kraja 9. i početka 10. st.
Hrvati se služe glagoljicom, pismom koje je stvorio Sv. Ćiril. Otprilike od polovice 12. st. služe se
i ćirilicom, osobito na jugoistočnome području (Bosna, Hercegovina, Dalmacija, Dubrovnik),
pismom koje je na temelju grčkoga nastalo u okviru bugarske Preslavske škole, pa se
prilagođavalo pojedinim slavenskim jezicima, hrvatska se inačica u nas zove bosančicom.
Cjelovite hrvatske tekstove pisane latinicom pratimo od sredine 14. st.58 Sva tri pisma imala su
izgleda da postanu današnje suvremeno hrvatsko pismo, ali splet objektivnih povijesnih
okolnosti ipak je bio na strani latinice. Glagoljica se, doduše u veoma ograničenoj mjeri, rabila
još u 19. st., no realno ona je do 15. st. postala pokrajinskom činjenicom. U 17. st. primat latinice
nad ostalim dvama pismima konačan je. Ono što će obilježiti doba od 16. st. nadalje, jesu pokušaji
da se latinica privede svrsi – bilježenju hrvatskih glasova. Pritom vječito valja imati na umu
kojemu se to hrvatskomu latinica u pojedinim područjima i vremenima prilagođava – je li to
čakavština, je li kajkavština, je li štokavština – te sasvim praktične probleme poput lijevanja slova,
jer možda bi tko i smislio dobra slova, ali tiskarski ih meštri nisu mogli, znali ili htjeli izliti.
Latinica nam je pristizala iz dvaju smjerova. U južnoj, uzmorskoj Hrvatskoj preuzimali smo
latinske i talijanske navade, pa ćemo tu stoljećima imati npr. pocigne (počinje), nepriateglia
(neprijatelja), zarqua (crkva), uelicha (velika), x za [ž] i [ks], S za [s] i [š]. U sjevernoj,
kopnenoj Hrvatskoj preuzimali smo pak mađarske navade, pa ćemo tu stoljećima imati npr.
szueti (sveti), ztar (star), deuicze (d/j/evice), mesati (m/ij/ešati), ly za [ĺ] i ny za [ń].
Ujednačivanja i znatne intervencije nalazimo već u Marka Marulića (1521) i Petra
Hektorovića (1568, primjerice odbacivanje udvojenih slova, c, – sa zarezom – za [c] i [č]), a
odmah potom i poznatiji pokušaj zadarskoga kanonika Šime Budinića (1530–1600), koji u
djelu Summa nauka krstjanskoga (Rim, 1583) rabi ove nove znakove – ç [č], c [ć], [ž].
57
Osnovna literatura: Moguš – Vončina (1969; izrazito obavijestan tekst, kostur ovoga pregleda uvelike ga
slijedi), Vončina (1985), Vince (2002), Maretić (1889), Badurina (1996).
58
Red i zakon sestara dominikanki (Zadar, 1345), Šibenska molitva, Cantilena pro sabatho, fragment
Korčulanskog lekcionara, Žića svetih otaca (oko 1400.), sve redom čakavska djela.
43
Nekad se govorilo da je to prvi put da su u hrvatskoj grafiji primijenjeni dijakritički znakovi. To

i nije posve točno jer od najstarijega doba (npr. u Šibenskoj molitvi) za [c] nalazimo c sa sedijem
(fr. cédille ← šp. cedilla ‘malo c’, zedilla ‘malo z’) – ç, dok je c obično bilo slovo za glas [č].
Točno je ako dijakritičkim znakovima držimo samo nadredne, nadslovne znakove. Budinić je
poticaj za svoja slova mogao pronaći u češkoj husitskoj grafiji (prema reformatoru Janu Husu),
vjerojatno manje no što se nekad mislilo, te u hrvatskoj tradiciji, koju je dobro poznavao.
Protureformator Rafael Levaković (1597–1649) poznat je u domaćoj filologiji kao loš priređivač
novih izdanja Misala i Brevijara (izrazito ih je rusificirao) te kao dobar, ali neutjecajan reformator
latinice. Dijakritičke znakove dodavao je i glagoljičkim i ćiriličkim slovima, a u Brevijaru je
uglavnom prema poljskom uzoru dosljedno rabio ova slova: ç [č], ć [ć], ń [ń], ß [š], ź [ž].
Sljedeći je važan korak onaj Bartula Kašića, koji se u prvoj hrvatskoj gramatici Institutiones linguae
illyricae (Rim, 1604) i osobito u Ritualu rimskome (Rim, 1640) eksplicitno pozabavio grafijom i
svojim prethodnicima. Zalagao se za dosljednost (»bude imati sfako slovo sfuda jedno vazda samo
glasenje, a ne sad jedno sadli drugo«), pa mu je c uvijek [č], ç uvijek [c], k uvijek [k], ali ne
dosljedno i za jednoslove, pa primjerice za [š] ima Sc, za [ć] ima cch. Slovo u (za [u] i [v]) rasteretio
je uvođenjem slova v. I dalje ima dvoznačnost sa gl i gn (za [gl] i [ĺ], odnosno za [gn] i [ń]).
Veoma zanimljiv i utemeljen, ali možda preuranjen i bez znatnijeg odjeka, bio je prijedlog
Rajmunda Đamanjića u raspravi Nauk za dobro pisati latinskijem slovima riječi jezika
slovinskoga (1639): z [c], c [č], [ ], y [j], S [š], ch [ć], gh [ ], gl [ĺ], gn [ń], Sc [š]. Također je
predložio da se [gl] i [gn] bilježe sa g'l i g'n te da se dužina vokala bilježi sa (npr. à).
Na kajkavskome području, rekosmo, uzor je uređivanju grafije ponajčešće bila mađarska.
Nastojanja su osobito vidljiva u doba protureformacije. Nikola Krajačević Sartorius, koji u
drugom izdanju djelca Molitvene knyisicze (Požun /Bratislava/, 1640) dosljedno rabi gy [ ], ly
[ĺ], ny [ń], a Pergošićevo i Vramčevo ch [č] mijena u cSS. U tome ga slijedi zagrebački biskup
Petar Petretić, koji 1651. takvom grafijom objavljuje zbornik Szveti Evangeliomi (premda
Petretić piše da se oslonio na grafiju vođe ugarske protureformacije Petra Pázmánya).
Za [ž] u kopnenoj se Hrvatskoj najčešće rabilo S (na početku riječi) ili s, a x samo kad bi koji
leksikograf preuzeo koju riječ iz primorskih djela (tako npr. Adam Patačić).
Prijedloge za reformu kajkavske grafije dijakriticima nudio je u tekstu Manuductio ad
croaticam ortographiam (Zagreb, 1732) i leksikograf Andrija Jambrešić (1706–1758), a neki
od njih prihvaćeni su u školskome Kratkom navuku za pravopìszanye horvatzsko (1779).
Najdalje je u nastojanjima za dosljednošću – koja su vidljiva u svih reformatora, uspješnijih i
manje uspješnih – odnosno u nastojanjima na tom da jedan grafem uvijek ima istu glasovnu
44
vrijednost otišao vrstan reformator Pavao Ritter Vitezović (1652–1713), koji je kroz svoja
djela još od Kronike (1696) susljedno, godinama dotjerivao i svoju grafiju. Djelo De
orthographia (1697) nije sačuvano, ali saznajemo o njemu iz predgovora knjige Plorantis
Croatiae saecula duo (1703) – u njemu je Vitezović uveo ç [č] umjesto cs i ts, ć [ć] umjesto
ch i tj, l [ĺ] umjesto lj i ly, ñ [ń] umjesto nj i ny, z [ž] umjesto x i sh. U latinsko-hrvatskome
Lexiconu (rukopis, između 1700. i 1709.) uvodi još d [ ] i [ ], a znakove [ĺ] i [ń] mijenja u ľ
i ń. Time je dobio izrazitu sustavnost – »meki« glasovi obilježeni su jednom vrstom
dijakritika (ć, ď, ľ, ń), »tvrdi« drugom (ç, z), čime je jako nadmašio prethodnike. Slogotvorno
[r] bilježio je sa yr, a za skup [kv] zadržao je latinsko q. Vitezović je bio naumio izraditi svoja
slova i sam tiskati svoj rječnik (naum se izjalovio), ali sve ono što se dalje u hrvatskoj grafiji
događalo, podudara se zapravo s Vitezovićevim rješenjima (ne znamo je li Daničić za njih
znao i je li ih uzimao u obzir, ali Daničićeva slova zapravo su ista Vitezovićeva, v. dalje).
Grafiju je i ortografiju uvijek jako teško urediti individualnim pokušajima bez službene i
političke podrške. A kadšto ni ona nije dovoljna. Tako je primjerice potkraj 18. st. car Josip II.
sazvao bio povjerenstvo koje je trebalo ujednačiti hrvatski pravopis, što nije bilo bez veze s
molbom Joakima Stullija caru da mu pomogne u tiskanju rječnika, kojega je rukopis Stulli u
Beč bio donio još 1782. (objavljen je od 1801. do 1810.). Povjerenstvo je bilo »štokavsko«,
slavonsko i dubrovačko – Antun Mandić (predsjednik; biskup đakovački i važan školski
reformator), Joso Krmpotić, Marijan Lanosović i Joakim Stulli. Prva trojica zagovarala su
slavonski pravopis (Krmpotić je bio Ličanin), čak uspjela »slomiti« Dubrovčanina Stullija, koji
je onda prema slavonskome pravopisu uredio čitav svoj rječnik (prvi dio, s latinskom lijevom
stranom, objavljen je 1801. u Budimu), ali dogovor je ostao mrtvo slovo na papiru. Slavonska
grafija, inače, veoma je nalikovala kajkavskoj (npr. cs [č]), ali imala je s jedne strane sličnosti s
dalmatinskom (npr. x [ž], c [c]), s druge inovacije koje će poslije poslužiti i Gaju: lj [ĺ], nj [ń].59
U Zadru se 1820. – opet po nalogu vlasti, sada austrijske, koja je zamijenila kratkotrajnu
francusku – oformljuje povjerenstvo kojemu je zadatak ujednačiti dalmatinsku i dubrovačku
grafiju – Franjo Marija Appendini (predsjednik), Mihajlo Bobrowski, Benedikt Mihaljević,
Nikola Budrović i Pavao Miošić.60 Premda je dubrovačka grafija ostala samostalna, prema
napucima povjerenstva veoma je brzo grafijski ujednačena čitava Dalmacija, pa će takva
59
Slavonija je, podsjetimo se, od Turaka oslobođena 1699. Prva polovica 18. st. prošla je u filološkome smislu
nezanimljivo (još 1762. Relković u Satiru prigovara da nema gramatike, nema pravopisa), ali onda se u drugoj
polovici javljaju i gramatike i vrlo uspjela grafijska ujednačivanja (v. Vince 2002: 82ff).
60
Osim Appendinijeva danas su ta imena dobrano zaboravljena. O kakvim je međutim znalcima bila riječ –
kolike su jezike znali, čime su se sve bavili i gdje predavali – v. u Vincea (2002: 142–3).
45
grafija biti snažno oruđe protivnicima Gajeve ilirske grafije, npr. Anti Kuzmaniću i listu Zora
dalmatinska (1844–1849). Sve u svemu, dobar dio Dalmacije grafijski je u školama i javnosti
ujedinjen dakle već deset godina prije Gajeve reforme. Slova su prema zadarskoj komisiji bila
ova: c [c], ç [č], h [h], s [s], S [š], x [ž], jedino je za [ć] ostavljen digraf uvriježen za bilježenje
slavenskih prezimena na -ić – ch – te se umjesto gl i gn preporučuju lj [ĺ] i nj [ń].
Individualnih pokušaja dotjerivanja grafije bilo je mnogo, usto malo-malo pa osvane neki rad
o pojedincima koji su s malo ili nimalo odjeka predlagali ovakava ili onakva rješenja.
Nećemo se na njima zadržavati, nego prelazimo na one koji su djelovali mnogo uspješnije.
Jedan od temeljnih tekstova hrvatskoga narodnog preporoda – u tom vidokrugu ističu se još
Temelj žitne trgovine Josipa Šipuša (Zagreb, 1796)61 i Reč domovini od hasnovitosti pisanja
vu domorodnom jeziku Antuna Mihanovića (Beč, 1815) – knjižica je Ljudevita Gaja Kratka
osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (Budim, 1830).62 Riječ je o kajkavsko-
njemačkome tekstu u kojemu se nude grafijska rješenja po uzoru na slavenske jezike, prije
svega na češka slova s dijakriticima, dakle bez digrafa i otklanjajući od dosta proširene i
ustaljene slavonske grafije. Rješenja su sustavna i dosljedna: c [č], s [š], z [ž], g [ ], ď [ ], ľ [ĺ],
n [ń]. Budući da je hrvatski dio pisan kajkavski i za kajkavski, jat se u njemu bilježi onako
kako je u kajkavskome (e), a slova za [ć] nema jednostavno stoga što tog glasa u kajkavskome
nema (u stoletje jotacije nema pa Gaj i piše stoletje, inače je svuda [č] – hočeju, občinski,
moguči, terpeči, nadomeščali…). Odmah poslije za [ć] uvodi poljsko slovo ć (jer ni češki
nema »meko« [ć]). Svjestan da s reformom valja ići polako Gaj prve brojeve Novina
horvatskih i priloga Danicze 1835. objavljuje nereformiranim pravopisom, no već u
brojevima 10–12. piše članak »Pravopisz«, u kojem odstupa od većine svojih jednoslovnih
rješenja iz 1830. i ima ove grafeme: č [č], š [š], ž [ž], za ostale palatale uzima dodatno slovo j:
tj [ć], dj i gj [ ], lj [ĺ], nj [ń]. Od 1838. j s crticom zamijenit će »obično« j s točkom, ali još će
1854. Bogoslav Šulek u članku »O dvoglascu ie« (u časopisu Neven) predlagati da se za takvu
službu uzme j bez ikakva nadslova (u tom se inače tekstu prvi put u Hrvatskoj predlaže
razlikovanje pisanja dugog i kratkog jata – ie i je). Za jat Gaj predlaže »rogato e« – ě. Od 10.
broja nadalje Danicza će izlaziti pisana tom novom grafijom (na naslovnici 10. broja 1835.
tom grafijom objavljena je – dakle kao prvi tekst – Mihanovićeva »Horvatska domovina«).
61
Nevjerojatno dalekosežan tekst veoma obrazovana trgovca posvećen meceni i pokretaču mnogih preporodnih
zbivanja biskupu Maksimilijanu Vrhovcu, u kojem se Šipuš – Karlovčanin kao i Vrhovac – iz svoje trgovačke
perspektive žali što Hrvati nemaju zajedničkoga i jedinstvena književnog jezika.
62
Naslove smo zapisali današnjom grafijom.
46
Gajevo rješenje za jat – rogato ě – u »Osnovi slovnice slavjanske narječja ilirskoga«

(Danicza, 1836, br. 10–15) ima i Vjekoslav Babukić. Izgovor je bio fakultativan, kako već tko
u svojem narječju izgovara.63 Nekako u isto doba javio se bio i neuspio prijedlog Ignjata
Brlića, koji je u svojoj gramatici 1833. predložio y, također s fakultativnim izgovorom.
Gajeva pravopisna reforma iz 1835. postala je sastavni dio ilirskoga programa. Premda se
ilirska ideja u Slovenaca i nije baš uhvatila (ako i jest, bilo je to u Hrvatskoj, tako npr. Stanko
Vraz /Jakob Frass/ i Josip Drobnič), od 1848. Stanko Vraz i pedagog Davornin Trstenjak (po
njemu se zove osnovna škola u Trnju, tu pored FF-a, inače rodom iz Slovenije, iz Pomurja)
počinju ju uvoditi i u Slovenaca, gdje pismo dobiva ime gajica. U prvim godinama izlaženja
tu grafiju prahvaćaju Novice (Kmetijske i rokodelske novice, urednik Janez Bleiweis), a 1848.
ona je i službeno uvedena u slovenske škole te se njome Slovenci služe i danas.
Kako je izgledala ilirska grafija, poslije grafija Zagrebačke filološke škole, prikazat ćemo
četirima djelima – onomad ne osobito utjecajnim pravopisom Josipa Partaša te gramatikama
Vjekoslava Babukića i Adolfa Vebera Tkalčevića.64 Ortografija je, usput, bila »korijenska«.
Zagrebačka grafija i ortografija vrijedjet će sve do kraja 19. st., odnosno do fonološkoga
Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza.65 S napomenom da se unutar Akademije otpočetka pod
utjecajem Vatroslava Jagića rabila nešto drugačija grafija (u časopisima Književnik i Rad;
Književnik je preteča Radu, izišla su tri godišta, 1864–1866, prije stvarnoga početka rada
JAZU, naime JAZU jest utemeljena g. 1861., ali stvarno je počela raditi g. 1866.).
Partaš (1850) ima ovako: a, b, c, ć (npr. ćud), č, d, dj (npr. ledja), e, è (»glas mukli izmedju a
i e«, npr. kèrv, pèrst), ě (»izgovara se kao ie jednim otvaranjem ustah«, npr. cvět, slěp), f, g, gj
(npr. Gjuro, gjumber),66 h, i, j, k, l, lj (npr. ljudi), m, n, nj (npr. panj), o, p, r, s, š, t, tj (»glasi
posve jednako sa gori navedenim ć«, npr. platjam),67 u, v, z, ž.
63
Više o pisanju jata v. u predavanju 07.
64
Partašev pravopis iz g. 1850. danas smatramo prvijencem među hrvatskim štokavskim (književnim,
standardnim) pravopisima, no za tu smo knjižicu saznali zapravo nedavno, a o njezinu utjecaju u njezinu dobu ne
znamo ništa, no već i to da ne znamo ništa, može biti znak da su joj utjecaj i odjek bili nikakvi.
65
Potpisnik Bečkoga dogovora (1850) Ivan Mažuranić, tada predsjednik Hrvatskoga dvorskog dikasterija
(kancelarije), 1862. i 1864. za hrvatske škole propisuje »zagrebački« pravopis, ne »bečki«. Tako i pravopisna
komisija Zemaljskoga školskog odbora 1877. (pod predsjedanjem Adolfa Vebera Tkalčevića, ban je Ivan
Mažuranić). Priručnik međutim – pravopisna knjiga – nije napisan, pa Brozov pravopis nije imao konkurenciju.
66
Piše u fusnoti ovako (str. 10): »Novi spisatelji domorodni nepoznajući pravi izgovor suglasnika gj počeli su
uměsto ovoga u inostranih rěčih osebito pak u turskih pisati dž, što posve nije potrěbito; jerbo rěč ova “gjamia”
pisana sa suglasnikom gj tako glasi, kao da je pisana “džamia” sa suglasnikom dž.«
67
Korijensko [ć] pisali su u Zagrebačkoj školi sa ć, a tj se pisalo ako je bila riječ o dodiru korijenskoga t i j.
47
Babukić (1854) ima slično: à ili è (»němi glas«, npr. kàrv ili kèrv, càrkva ili cèrkva),68 ě (»da
se izgovara kao je ili ie (= ije)«), dj (npr. vodja, medja, rodjen, gradjanin), dž (npr.
svědodžba, tobdžija),69 tj (npr. platja, zlatjen, ali korijensko [ć]: neće, kći, Gundulić), lj, nj.
Tkalčević (21873, Slovnica hèrvatska): è (npr. cèrkva, hèrvatski, usp. naslov gramatike), ě
(npr. rěč, slěpac, někoč), dj (npr. tudj, vidjen, medju), tj (npr. tretji, ljutji, ali kći, dići, pleća).
Tkalčević (31876, Slovnica hrvatska): nema više popratnoga è uz slogotvorno r (usp. naslov
gramatike), ě zamjenjuju ie i je (npr. rieč, rječoslovje, njekoč; kao i za è – vrijedi načelno, u
tekstu nije dosljedno provedeno), dj (npr. tudj, vidjen), tj (npr. tretji, ljutji, ali kći, dići).
Kako se vidi, »zagrebačka« se grafija razvijala svojim tokom i uglavnom po sebi samoj i iz
sebe same. Također se vidi, premda joj tepamo gajica, da ona ima nekoliko odmaka od
prvotnih Gajevih jednoslovnih rješenja. Važnu promjenu – koja će službenim Brozovim
pravopisom iz 1892. postati ono što imamo i danas – najavit će Rječnik JAZU (ARj) i njegov
prvi uređivač i pisac, srpski filolog Đuro Daničić. Daničić u Ogledu ARj-a (1878) – tekstu u
kojemu su iznesene smjernice prema kojima će se djelo sastavljati i pisati, između ostalih i to
da kajkavske riječi u ARj ući neće – uvodi nova slova, odnosno postojeće dvoslove
zamjenjuje jednoslovima. Za povijesni rječnik kao što je ARj dvoslovi dj, gj, lj, nj nisu bili
dobra rješenja (zbog nerazlikovnosti u riječima kao djevojka/*đevojka i rođen/*rodjen), pa
Daničić rabi jednoslove đ [ ], [ ], ļ [ĺ], ń [ń]. Slovo đ uzima iz »sjevernih njemačkih jezika«
(staronordijski, islandski),70 ń iz poljskoga, ļ je načinio prema l’ iz slavenskih jezika, od
poredbenih gramatičara koji su ga rabili za sličan »istočni«, staroindijski glas (v. o tome i
Maretić 1899: § 17c). Tim slovima JAZU se u svojim izdanjima nerijetko služila i izvan ARj-
a, no izvan nje ona osim đ nisu zaživjela (služimo se nekima od njih u fonetici). Jat je Daničić
bilježio Karadžićevim načinom – ije u dugim i je u kratkim slogovima.
Od 1883. ARj uređuje Dubrovčanin Pero Budmani (od slova D nadalje) te za ne osobito česte
dubrovačke dijalektizme (o dubrovačkome govoru napisao je članak u časopisu Rad JAZU)
uvodi još slovo [ ], npr. u je ero (jedzero, odnosno jezero), ora (dzora, odnosno zora).
Maretić (1899: § 13) taj – danas bismo rekli, alofon fonema /c/ – spominje kao 31. hrvatski i
srpski glas, a »sa nevolju« bilježi ga sa ç. Slovo danas je za taj glas u kroatistici uvriježeno.
68
Babukić sam piše è: bèrzotiskom, pèrvoga, dèržimo, tvèrd, nozdèrva, žèrtva… Dodaje (str. 6) da »někoji pisci,
budući se nečuje niti jasno a niti e, neupotrěbljavaju u takovu slučaju nikakova samoglasnika«.
69
Tako se izgovara, tako ga Babukić bilježi izgovorno, ali budući da je pravopis korijenski, ne piše se dž, nego č.
70
Usp. i današnje islandsko slovo ð, koje je IPA preuzela za zvučni interdentalni frikativ, npr. u engl. the, mother.
48
Daničićevo pisanje jata i đ prihvatio je u svojem Hrvatskom pravopisu (1892) Ivan Broz, a
kako je taj odmah postao služben, tako smo njime dobili abecedu od 30 slova kojom se
služimo i danas: a, b, c, č, ć, d, dž, đ, e, f, g, h, i, j, k, l, lj, m, n, nj, o, p, r, s, š, t, u, v, z, ž.
Jat se otad i eksplicitno propisano bilježi sa ije u dugim i je u kratkim slogovima. Tako
pišemo sve do danas; sa stankom u doba NDH i u onda važećega »korijenskoga« Hrvatskoga
pravopisa (1942; 1944), u kojemu je vraćeno rješenje sa ie i je; u okviru »ZAVNOH-ovske
Hrvatske« na snazi je bilo banovinsko, četvrto izdanje Boranićeva pravopisa (1940).
Zaključno: Današnji hrvatski slovopis nije savršen (v. o tome gore na str. 9–10) – a koji uopće
jest? – u zgusnutim vremenima, kakve su bile primjerice 1990-e, osobito njihov početak, jave
se suptilni ili rogobatni, mudri ili manje mudri prijedlozi za njegovo dotjerivanje, ali što
vrijeme dalje odmiče, šanse za promjene i reforme sve su manje, ako ih više uopće ima. Čini
se da bi nas na veće promjene u budućnosti mogla nagnati samo kakva direktiva iz Bruxellesa
ili to što ćemo za nekoliko desetaka godina ionako svi pisati samo engleski ili kineski.
49
HRVATSKI PRAVOPIS
Hrvatski pravopis (ortografija) od pravopisa Ivana Broza (1892) umjereno je fonološki; od

Preporoda je u 19. st. u okvirima Zagrebačke filološke škole uglavnom bio morfološki,
»korijenski«, što je restituirano u NDH. To znači da se glasovne promjene bilježe unutar riječi (ne
i na spoju dviju riječi, tzv. eksterni sandhi, dakle zbogom, ali s bratom), a i u bilježenju unutar
riječi ima iznimaka (ne pišemo hrvacki, nego hrvatski, ne stramputica, nego stranputica). Donijet
ćemo ovdje stoga sabrano slučajeve nebilježenja hrvatskih glasovnih promjena, naravno, samo
onih u kojima ortografska norma ima što kazati, a to su fonološki uvjetovane, i to ne sve.71
Jednačenje konsonanata po zvučnosti. Unutar riječi načelno se bilježi. Ne bilježi se,
odnosno u pismu se ne provodi u ovim slučajevima:
1) d ispred c č ć s š št na granici P+R, R+R, R+S:
nadčovjek, podčiniti, odcijepiti, odseliti, odšetati, podstanar, odćarlijati

kadšto, radšta
srce, pače, gradski, sudski, brodski, sudstvo, sudac ~ suca/sudca, mladac ~ mlaca/mladca
Pravopisne preporuke za granicu R+S različite su. Kod sufiksa -ština one su irelevantne jer se
kod njega d (kao ni t) ne bilježi: sloboština, gospoština (ne slobodština, kao ni hrvatština).
2) Prefiksi ispod-, iznad-:
ispodprosječan, iznadprosječan
Kod prefikasa pod- i nad- promjena se bilježi: potpisati, natprosječan.

3) U prefiksu kad nema gubljenja konsonanta, odnosno kad se konsonant produžuje (tako će
primjerice biti u prefikasa koji završavaju na d ili z, poput pod-, od-, nad-, pred-, uz-, jer
imaju raznoznačne parnjake bez d ili z, poput po-, o-, na-, pre-, uz-):
nadtrčati [nat rčati] ‘nadmašiti u trčanju’ (~ natrčati ‘naići trčeći’)

uzšetati se [uš e tati] (~ ušetati)

71
Pravopis ima i povratni utjecaj, odnosno govornici nekih promjena nisu ni svjesni samo stoga što te promjene
nisu zapisane, i obratno, pojedine promjene provode se ili ne provode zato što pismo tako sugerira (vizualnost
pisma i pravopisa nerijetko ima takav povratni utjecaj na svijest o jeziku).
50
4) Na granici dviju osnova, uključujući prefiksoid četvrt-:
pingpongaš, ivanićgradski, bogtepitaj, četvrtzavršnica, ali: svagdan
5) U nepotpuno prilagođenim riječima stranoga podrijetla i izvedenicama od njih:
gangster, pitbul, nokdaun, vašingtonski, jurisdikcija, transgresija, ali: apsorpcija, supkultura, supstrat…
6) U pojedinim prezimenima i toponimima te u njihovoj sklonidbi ako se želi zadržati autentičnost:
Zubčić, Dabac ~ Dabca, Podpićan, Medak ~ Medka
7) Pri ispuštanju slova (bilježi se apostrofom):
drž’te lopova!, bjež’te!
8) U izvedenicama od kratica:
esdepeovac (~ SDP)
9) Budući da je hrvatski pravopis fonološki, nefonemski se alofoni neće posebno bilježiti:
Vrhbosna, Afganistan, pacba
Jednačenje konsonanata po mjestu tvorbe. Unutar riječi načelno se bilježi. Ne bilježi se,
odnosno u pismu se ne provodi u ovim slučajevima:
1) Prefiks izvan-, s razgovornom inačicom van-:
izvanbračni, izvanbrodski, izvanpartijski
2) Na granici dviju osnova, uključujući prefiksoide čukun-, šukun- te sufiksoid -put:
stranputica, vodenbuha, šukunbaba, jedanput
3) U posuđenicama ovisno o tradiciji i načinu bilježenja u izvornome jeziku:
komfor, amfora, invalid, bombon, ali: konformizam, konvoj, rinfuza, maskenbal
51
4) U izvedenicama od kratica:
enbeaovski/enbiejevski (~ NBA)
5) Budući da je hrvatski pravopis fonološki, nefonemski se alofoni neće posebno bilježiti:
nošnja, pažljiv, stranka, banka, štanga
Ispadanje i fuzija konsonanata. Promjene se ne bilježe u ovim slučajevima kontakta dvaju

istih konsonanata (1–2; u izgovoru obično geminacija), kontakta d t + c č ć s š (3–7; u
izgovoru obično geminacija), kontakta d t + s (8) te kontakta skupova st št zd žd + C (9–11):
1) Prefiksi izvan-, nad-, nuz-, od-, pred-, pod-, unutar-, uz-, uključujući superlativni naj-:
izvannastavni, nadtrčati, odtugovati, nuzzarada, uzšetati

najjači, najjadniji, najjužniji
2) d ispred c, č, ć, s, š na granici na granici P+R:
odcijepiti, nadčovjek, odćarlijati, oddžogirati, podđakon, podstanar, predsjednik, nadšumar
3) Pozajmljeni prefiksi i prefiksoidi post-, sub-, hiper-, inter-, trans- i sl. te na granici R+R:
posttraumatski, subpapilaran, hiperrealističan, transsibirski, krimmilje

dvadesetdvogodišnji, dvadesettrogodišnji, ali: pedeset (50)
4) d, t ispred c, č, ć, s, š na granici R+R (što je od tih skupova doista ostvareno, a ostvareno je

jako malo, sporedno je, pravila su uvijek važna i zbog potencijalno postojećih riječi):
kadšto, radšta, petsto (500)
5) d ispred c, č, ć na granici R+S, ovisno o pravopisnoj preporuci:
zadatak ~ zada(t)ci, patka ~ pa(t)čić, sudac ~ su(d)ci, medvjed ~ medvje(d)če
6) d ispred c, č, ć na granici R+S u posuđenicama (izrazito su rijetke):
aparatčik ‘politički činovnik, birokrat u komunizmu, »čovjek političkog aparata«’
52
7) d ispred c, č, ć u sklonidbi imena ako se želi zadržati autentičnost:
Gradac ~ Gradca
8) d, t ispred sufikasa -ski i -stvo:
bratski, hrvatski, internetski, bratstvo, sudstvo, gospodstvo72
Ispred sufiksa -ština konsonanti d t ne bilježe se:
hrvaština, gospoština, sloboština, Sloboština, Buzeština
9) Skup st, št, zd, žd + C u pojedinim domaćim pridjevima radi razlikovnosti na granica R+S:
grozdni (~ grozd), prstni (~ prst), usp. grozni (~ grozan), prsni (~ prsa)
10) Skup st, št, zd, žd + C na granici R+R, odnosno granici dviju osnova:
osamnaestmetarski, osamnaestkaratni, šeststo (600), ali: šezdeset
11) U skupovima stn, stk u izvedenicama od posuđenica na st:73
protestni, tekstni, azbestni, aoristni, feministkinja, ali: robustan ~ robusni
Slično i st + C u posuđenicama na granicama R+S, R+R:
astma, čistka, rostfraj, rostbif
Umetanje j ( i ). Veliko pravopisno poglavlje. Ukratko:74 Do umetanja dolazi na svim

morfskim granicama, uključujući granice među riječima, a j se unutar riječi načelno piše uvijek
osim na granici P+R (1), u skupu io (2) te na granici R+S, R+R ako je riječ o skupovima ai, ei,
oi, ui (3). Preporuke za pisanje na granici R+S u slonidbi stranih imena različite su (4):
72
Spomenimo usput ne osobito preporučljivu imenicu prisustvo (njegovanije hrv. prisutnost), koja bi prema
pravilu trebala glasiti (i tako se pisati) – prisutstvo. Usp. isti odnos odsu(t)stvo ~ odsutnost.
73
Pojedini pravopisni priručnici, zanimljivo, odustaju od tog pravila u pojedinim primjerima, a s druge strane
inzistiraju na očuvanju korijena u domaćih izvedenica na tac, tak, dac, dak (preporučuju zadatci, ali aorisni i sl.).
74
Pregled se temelji na pravopisu BMM, u kojem je, božemeprosti, najpregledniji. Sporni će se slučaj istaknuti.
53
1) Granica P+R:
naići [najići], priobalje [prijobaĺe], poimati [pojimati], priuštiti [prijuštiti], iako [ijako], prionuti
[prijonuti], prianjati [prijańati]
Prefiks dija- ‘kroz, preko, raz-’, primjerice u dijafragma, dijagnoza, dijagonala, dijaliza,
dijabetes, dijalekt, dijaspora, valja razlikovati od prefiksoida di- ‘dvo-’, primjerice u diandrija
‘dvomuštvo’. Pojedine se riječi s prefiksoidima bi-, di- ‘dvo-’ i tri- ‘tro-’ ipak pišu sa j:
biatlon, biatlonac, triatlon, triatlonac, triangl, triangulacija, triedar, trioda, ali: bijenale, bijenij, trijenale,
dijada, trijenij, trijal, trijalist, trijalizam, trijada, trijarhija, trijas, trijumvirat
2) Skup io, bilo u naslijeđenim riječima bilo u pozajmljenima:
piti ~ pio [pijo], biti ~ bio [bijo], smjeti ~ smio [smijo], raditi ~ radio [radijo]
učionica [učijonica], gostionica [gostijonica]
škorpion [škorpijon], stadion [stadijon], violina [vijolina], biolog [bijolog], karfiol [karfijol]
radio [radijo] ~ I radiom, studio [studijo] ~ I studiom75
U skupovima ia, ie, iu, ii pišemo j:76
pijem ~ piju, bijem ~ biju, smijem ~ smiju

dijeta, hijena, higijena, pijetet, gvardijan, zodijak, pijun, radijus, primarijus, milijun, špijun, šijit
G radija (~ N radio), G studija (~ N studio)
Ovamo bi mogli ići i primjeri kao dijada, trijada, trijas (v. pod 1), koji su zapravo korijenski.
3) Skupovi ai, ei, oi, ui na granicama R+S, R+R, kakve imamo u pozajmljenicama:
naivan [najivan], laik [lajik], mozaik [mozajik], kokain [kokajin], kreirati [krejirati], heroin [herojin],
romboid [rombojid], sinusoida [sinusojida], fluid [flujid], druid [drujid]
75
Po strani ostavljamo to što instrumentalni oblici mogu glasiti i radijem, studijem (isto kao prema radij, studij).
76
Kako se i zašto dogodilo da j ne pišemo u skupu io, a u ostalim skupovima iV pišemo, posebna je tema. Maretić
je (1899: § 37) zamjerio V. St. Karadžiću što ga nije pisao dosljedno (u Karadžića ima i dioba i dijoba, i vodio i
razumijo), jer u takvim riječima »čuje se j tako jasno, da nitko ne može to poricati«. Maretić ne predlaže da se j
unutar io počne pisati (jer je za pravopis najbolje načelo quieta non movere ‘ne talasaj ustaljeno!’), samo konstatira
da od Karadžića tu imamo iznimku. Ta se iznimka onda prenosila iz pravopisa u pravopis. A zašto je u Karadžića
bilo sad ovako sad onako, Škarić (2006: 213; u napisu »Kako se sklanjaju imena Mia i Pio« iz g. 1991.) dovodi u
vezu s time »što grafem jo nije postojao u predreformskoj ćirilici«. U svojem je poznatom radu o povijesti
hrvatskoga pisanja latinicom Maretić (1889: 356) o bilježenju j bio ustvrdio ovo: »Svi pisci, koji češće, koji rjeđe,
izostavļaju znak za taj glas osobito među vokalima pisući n. pr. milia mjesto milija ili prie mjesto prije itd.«
54
4) Granica R+S u sklonidbi stranih imena i u izvedenicama od njih (različite preporuke):
Nokia ~ Nokie/Nokije ~ Nokiin/Nokijin
Više o razlikama u preporučenu pisanju (4) v. u odgovarajućim poglavljima u pravopisnim

priručnicima AS, BFM, BMM. Tek za razmišljanje napomena o dosljednosti, koja se
nadovezuje na ono već spomenuto (v. gore str. 10) u vezi s engl. Patricia, tal. Brescia i sl.:
Ako se preporučuje Nokia ~ Nokije, Chelsea ['čelsi] ~ Chelseaja, Sarkozy [sarko'zi] ~
Sarkozyja, Verdi ['ve rdi] ~ Verdija, Ohio [o'hajo] ~ Ohija (koliko je tu sad j-ova ako osnova
već ima j? kako se izgovara Ohija?), zašto onda ne i Camus [ka'mi] ~ Camusja? Inače, jedina
riječ u hrvatskome koja ima ijo jest vijoriti (u kojoj je j postalo od h, dakle prema vihoriti),
premda se u hrvatskim pravopisima kadšto omaknu i karijola (umj. kariola) i slične omaške.
5) Imena ljudi podliježu posebnim pravilima i volji imenovatelja, pa u njima imamo različito:
Mia, Diana/Dijana, Silvia/Silvija, (Ana-)Maria/(Ana-)Marija, Andrea/Andreja

Mario/Marijo, Dario/Darijo, Silvio/Silvijo
To se osobito tiče prezimena, koja su tradicijski takva kakva jesu, pa normalno imamo i Mioč
i Mijoč, i Miočević i Mijočević, i Miota i Mijota, i Paić i Pajić, i Nuić i Nujić i sl.
Smjena ě → e iza tzv. pokrivenoga r. Spominjemo ju samo da bismo podsjetili i ponovo
istaknuli da smjena ě → e iza tzv. pokrivenoga r nije pravopisni problem! Tko govori
strelica, piše strelica, tko govori strjelica, piše strjelica, o tome pravopis nema što reći.
Bilježenje dugoga jata dvoslovom je. Sabrat ćemo još bilježenje dugog i produženog jata sa je
(v. predavanje 07). Dakle dugi jat ne bilježi se u hrvatskome troslovom ije u ovim slučajevima:
1) Riječi s korijenima měr, měst, sěd:
smj r, zamjérati, zamjérānje, k tomjēr, t plomjēr, premjéštati, premjéštānje, zasjédati, zasjédānje…

2) Gmn., u kojemu je duljenje penultime (predzadnjega sloga) ispred morfa ā sustavno:
dj lā (~ dj lo), úvjētā (~ úvjet), záhtjēvā (~ záhtjev), mj stā (~ mj sto), sj nā (~ sj na)…

3) Skup VSC, u kojemu je V(okal) u hrvatskome sustavno dug (pravilo s malo iznimaka), ako
korijen inače ima kratak jat, uključujući oblik za glagolski prilog prošli, u kojemu također
imamo takav skup (Vvš, usp. pògledati ~ pògledāvši, pòdignuti ~ pòdignūvši):
55
sj nka (~ sj na), vjérnost (~ vj ra), djélce (~ dj lo), nèdjēljnī (~ nèdjelja), ponèdjēljka (~ ponèdjeljak)

v djēvši, prelètjēvši, zažèljēvši, prebòljēvši

Dug korijenski jat i u takvim se skupovima bilježi, naravno, sa ije, usp. dj lo ~ djélce
(produživanje korijenskoga kratkog jata), ali ždrijélo ~ ždrijélce (korijenski dug jat).
4) Hipokoristici i izvedenice od njih (ima ih koliko ih ima):
djédo, djédin, djéva, djévin
U hipokorističnih imena tradicionalno imamo i Stjépo i Stijépo, i Vjéko i (rijetko) Vijéko.

5) U pojedinačnim riječima, koje se dosta dobro dadu i pobrojiti:
pj v, spj v, gnj v, zbj g, djévac, vjéštac, pokoljénje, naposljétku

ìzvjēšće, násljēđe, nárjēčje, pr turjéčje, pr znorjēčje, prírjēčje, bèscjēnje, m đurjēčje, pórjēčje…

rj čnīk, vj snīk
Pojedine od njih u različitim se priručnicima tradicionalno nalaze i sa ije, primjerice izvješće i

izviješće, nasljeđe i naslijeđe, porječje i poriječje, međurječje i međurječje. Zanimljivo, riječ
je o izvedenicama kojima je korijenski slog dug (usp. vijest, slijed, rijeka), koje usto zbog
sufiksa -j-e uglavnom sustavno imaju dugu penultimu, a ipak ih tradicionalno bilježimo sa je.
Riječi rječnik i vjesnik zaseban su, opet, slučaj. One mogu imati i kratak jat, dapače, ali malotko
ih izgovara rjèčnīk ~ rječníka (kao vòjnīk ~ vojníka) ili rj čnīk ~ rj čnīka (kao pj snīk ~
pj snīka), uglavnom se izgovara dugo [jē], rj čnīk ~ rj čnīka (kao r dnīk ~ r dnīka).

Za poslije i arhaično doslije u priručnicima nalazimo sve moguće izgovore, s dugim i kratkim
jatom, čak i dvosložno – [p sliē], [p sljē], [p slje], [p slijē], [p slije]. Razgovorno će veoma
često biti – [posĺe], pogotovo kad je riječ o prijedlogu ili prefiksu, u prednaglasnom položaju.
Sasma osobit slučaj – oprečan od onoga o čemu je tu riječ – jest riječ k rijēn. Vukušić et al.

(2007: § 141) navode ju u naglasnome tipu g vōr ~ g vora, k mēn ~ k mena, dj vēr ~ dj vera,

dakle k rijēn ~ k rijena, s dužinom na drugome slugu samo u N(A)jd., u ostalim padežima kao

br tić ~ br tića (§ 134). Ako je tako, u Gjd. k rijena i ostalim kosim padežima sa ije bismo

pisali kratki jat!? – To ili je jedinstven takav slučaj ili je jednostavno previd u opisu.
Kad se sve zbroji i oduzme, pitanje je što bismo doista izgubili kad bismo sve jatove
jednostavno pisali sa je. Pa i danas pišemo bijeg, ali zbjeg. Najveći bi problem bilo onih 27%
(sic!, puno!) riječi u kojima se dugo je nalazi iza n l (v. Škarićeva istraživanja u predavanju
07), u kojima bismo zbog nesavršene hrvatske grafije mogli stvoriti nov nesporazum (slova nj
i lj ne razlikuju se od skupova n+j i l+j). Ako bi to uopće bio nesporazum…
56
HRVATSKI JAT
Status odraza, refleksa staroga jata – nazovimo ga zasad tako – u suvremenome hrvatskome
jedno je od spornih kroatističkih mjesta, ali samim time pogodno tlo za omjeravanje različitih
teorijskih pristupa, fonologije i fonetike, morfonologije, pa posredno sociolingvistike, jezične
politike i eksplicitnoga normiranja. Problem postoji od kad je eksplicitnonormativnoga rada
na današnjemu hrvatskome standardu, a uzmimo da je to zadnjih 180 godina.
Preporoditelji su problem privremeno – i to slovopisno, onda nije bilo rasprave o tome što jest
fonem, a što nije; o tome se raspravlja zadnjih 50-ak godina – bili riješili pišući , rogato , no e
stanje se usložnjava sredinom 19. st., kad se unutar Zagrebačke filološke škole, izravnoga
»sljednika« ilirskoga pokreta, koja je u to doba približni ekvivalent hrvatskoga standardnog
jezika (Zadarska filološka škola već je bila »izgubila bitku«, a Riječka nikad i nije imala
ozbiljne šanse), slovopisno počinje razlikovati jat u dugome slogu ( ) i jat u kratkome slogu e
( ) (zašto je tomu bilo tako i što je tomu kumovalo, v. dalje, str. 19), premda se znalo da
istinske razlike među tim dvama jatovima nema. Stanje se nakratko bilo ustalilo, da bi se onda
od početka izdavanja JAZU (ARj) g. 1880. i važnih, za hrvatsku eksplicitnu normu

e
prekretnih djela hrvatskih vukovaca (

I. Broza iz g. 1892.,
T. Maretića iz
g. 1899., I. Broza i F. Ivekovića iz g. 1901.) okrenulo u ono što – sa stankom za NDH

e
– imamo i danas, tj. da u dugim slogovima načelno pišemo , u kratkima .

e e
To da u dugim slogovima pišemo , dovelo je u međudobi do toga da je valjalo nanovo

e
objasniti ovo – i kad pišemo , ne izgovaramo [ije], nego dugo [je], odnosno da izgovor jata

e
u standardnome hrvatskom nije dvosložan (kakav je npr. na krajnjem jugu Dalmacije, u

Dubrovačkome primorju, ili u Crnoj Gori), nego je jednosložan. D. Brozović – jedan od
najvećih, najplodnijih i najutjecajnijih hrvatskih filologa 20. st. – krajem 1960-ih i početkom
1970-ih objavio je nekoliko važnih radova o fonologiji i pravopisu. U njima je opisao
glasovni ustroj hrvatskoga (načinio matrice prema Jakobsonovim razlikovnim obilježjima),
opisao hrvatske foneme i alofone (opis je poslije objedinjen u Brozović 1991), raščišćavao –
iznova i Stj. Ivšiću unatoč (usp. Ivšić 1942) – fonetska pitanja o izgovaranju dentala ispred
afrikata. U radu o ortoepskoj i fonološkoj vrijednosti refleksa dugoga jata (Brozović 1972–
1973b) nanovo je pokazao da je suvremeni njegov hrvatski izgovor jednosložan te da se dugi
refleks jata u suvremenome hrvatskome može smatrati zasebnim fonemom. Taj stav ponavlja
se u Brozović (1991), taj stav Brozović je žestoko i polemički branio do svoje nedavne smrti.
1
Pa ipak, unatoč tomu što je i intuitivno, i iskustveno, i na temelju Brozovićeva opisa bilo
jasno da je hrvatski refleks jata jednosložan ( i jednosložne su riječi!!!), pojedine

e e
su hrvatske gramatike sve do kraja 1980-ih dugi jat naglasno obilježavale kao da se izgovara
dvosložno. Prvo i drugo izdanje Institutske e gramatike (Barić e 1979; 1990; je
postala od trećeg izdanja, iz g. 1995.) jat u dugim slogovima naglašavaju ovako:
sn jeg t jelo
b jel pijèsak zvijèzda mlijèko
a ne onako kako to redovito činimo (imajući na pameti da se u ne izgovara):

e
snij g tij lo bij l pijésak zvijézda mlijéko
Ponovimo, riječ je o g. 1990., prije samo 20 godina! Tada odavno u Hrvatskoj nema nikoga
tko misli da je jat u hrvatskome dvosložan, odavno se u priručnicima jat naglasno bilježi
jednosložno (npr. u Stj. Babića i V. Anića i J. Silića, oboje iz g.

e

1986., još u 1970-ima u izdanjima školske

e Stj. Težaka i Stj. Babića), to čak nije ni
neko političko pitanje, pa da se kao »ne smije«; a sve i da se baš nije smjelo, godina je 1990.,
a ne 1971. ili koja već mitska. Već sljedeće, 1991. g., izlazi prvi dio Akademijine gramatike
( Stj. Babića i R. Katičića objavljene su, doduše, još g. 1986., ali

e
e e već prema redoslijedu stvari smatramo prvim dijelom), naravno, s

jednosložnim bilježenjem (u toj gramatici objavljene su Brozovićeva i Škarićeva

e ). Ali gramatika – a neki od nas

su polagali (i) prema njoj –
svejedno 1990. g. ima , , , , što nužno podrazumijeva dvosložan

e e

izgovor jata: [sni.jeg], [bi.jel], [zvi.je(.zda)], [mli.je(.ko)]. Sad, mi možemo kazati da je to bio
tek grafijski uzus i da je svima bilo jasno o čemu je tu riječ. No je li baš?
Početkom 1990-ih s osamostaljivanjem nanovo se javljaju prijedlozi za pravopisnu reformu,
odnosno za popravljanje onoga u čemu je hrvatski slovopis i pravopis manjkav (D. Brozović
jedan je od korifeja). Među ostalim reaktualizira se i status jata i način njegova bilježenja.
Dobar dio »znanstvene javnosti« Brozovićev je prijedlog ( e u dugome slogu) odbacio. G.
1994. izlazi 4. (službeno 2.) izdanje BFM-a (
c ), u kojemu se polako uvode promjene
( i , usto i , te – tada još s mogućnošću dvojnosti, poslije

e c e
e
c
c e
će se sa svakim novim izdanjem dvojnosti pomalo ukidati). U tom se pravopisu diftong e
smatra fonemom. Na taj pravopis kritički reagira I. Pranjković. Kroz odgovore Stj. Babića i
D. Brozovića na Pranjkovićeve prikaze polemika se začinje ponovo i kroz nju nastaje
2
nekoliko važnih tekstova. Neka od pitanja koja su se u polemici opet nametala ova su: Kako
kraćenjem diftonga nastaju dva glasa, odnosno kako kraćem jednoga fonema nastaju dva
fonema (usp. ~ )? Koliko je pri razlikovanju fonema bitan njihov asimilacijski

e e
e e
potencijal (jotira li jat ili ne jotira ispred sebe)? Što su fonemi, a što morfonemi, i što je od
toga dvoga suvremeni jat? Posredno se pojavilo i pitanje vrijednosti minimalnih parova. Pa
onda i e sociolingvistička pitanja o standardu kao takvu, njegovim uzorima, prestižnim
varijetetima i sl. Krajnji rezultat polemike: (hrv. ). Puno

e
e
e
galame, koji su – koji , koji su veći – koji su manji Hrvati, tko je za stvar – tko
je za Božu Maksimovića »Kundaka« (što jest – jest, ime kao izmišljeno za polemičku poentu;
ministar policije, pa ministar prosvjete u staroj Jugoslaviji, u doba poslije šestosiječanjske
diktature /g. 1929./, kad je hrvatski pravopis trebalo ujednačiti s Belićevim srpskim)…
G. 1996. fonetičar I. Škarić na temelju raznovrsnih istraživanja pokazuje da u suvremenome
hrvatskom nema izgovorne ni slušne razlike između i , što bi prema takvu

e e
uvidu – slušnome, percepcijskome – trebalo opovrgnuti fonemskost jata. G. 2009. Škarić

objavljuje

, revidiran i skraćen tekst svoje e e iz g. 1991., u kojemu
nijansira stav o refleksu jata prema trima kategorijama u kojima se zadnjih godina istraživački
kretao – , i (v. dalje, str. 28).

e

U cijelome tom kolopletu pojavili su se i priručnici koji su – nasljedujući Brozovićeva

tumačenja – za bilježenje dugoga jata ponudili dotad neobična grafijska rješenja. U

c D. Raguža iz g. 1997. stoji da diftong nije priznat, ali da bi ga trebalo priznati. Veli
se da je bilježenje s najlošije (jer to nije i jer ispada da je silazan naglasak na

e e
nepočetnom slogu). Začudo, veli se, pisanje odbacuju upravo oni koji su pokazali da je to

zapravo diftong najbliži izgovoru . Od ponuđenih rješenja izabire sa znakom za naglasak

e e
preko diftonga. Zanimljivo, Raguž ipak piše da nova pravopisna (»pravopisna«) rješenja tipa
, samo stvaraju još veću zabunu. U LZ-a (RHJ, 2000; isprva ga je

e
e
e
uređivao D. Raguž, potom J. Šonje, trenutno se radi na drugom izdanju, a urednik je M.

Samardžija) naglaske pišu preko čitava troslova, »od preko do « (pa ih Pranjković

e
polemički zove
c ); i danas je to jedini priručnik koji tako piše. Vizualno takvo
bilježenje na prvi pogled doista nije oku ugodno, ali ono i nije posve nelogično ako
prihvatimo da je jedan grafem, troslovni, trigrafni, ali jedan (v. predavanje 06, str. 9–10):

e
snıjeg mlijeko vıjek
Pitanje je samo zašto onda ne bilježe ovako (je li to tehnički ili kakav smisleniji problem?): mlıjeko.
3
Svi ostali priručnici dugi jat – naglašeni i nenaglašeni – danas obilježavaju ovako:
snij g
vij k mlijéko dijéte vijēk ùvrijēđen
Z. Jelaska (Z. Babić) u polemikama oko jata i pravopisa ne sudjeluje, ali od kraja 1980-ih
objavljuje radove u kojima na temelju novijih fonoloških i fonetičkih pristupa i analize sloga
brani neko vrijeme zaboravljenu tezu – da je diftong e kao takav u hrvatskome fonem, bez
obzira na svoju kvantitetu (bio dug ili kratak), jednako kao i svaki drugi vokal (kao npr. –
vokal fonem je kao takav, bio kratak ili dug, nije samo dugo fonem).
Nakana je ovdje kroz ključne radove prikazati kako se na stvari oko jata može gledati. Kako
se uopće uspostavlja fonemskost kojega fonema, koji su pritom kriteriji važni, a koji manje
važni, kako o tome misle fonolozi, kako fonetičari, kako kroatisti »opće prakse«, kakve to
posljedice može imati na pravopis. Krenut ćemo od osnovnih strukturalističkih postavki o
utvrđivanju fonemskosti kako ih je iznio Ž. Muljačić (mislimo na europski strukturalizam,
Jakobsonova i Martinetova tipa, američki u nas ionako nitko nije pratio), potom vidjeti kako
je te postavke na hrvatski jat primijenio D. Brozović, vidjeti što bi o svemu tome rekla
fonetska istraživanja I. Škarića te novije fonološke teorije, kakve u nas donosi Z. Jelaska. Na
kraju uzgred ćemo spomenuti i pojam morfonema, više kao prilog diskusiji, nego razrađeno,
odnosno kako na hrvatski jat gleda J. Silić, pa onda i I. Pranjković; problem je međutim što ni
Silić ni Pranjković nigdje nisu objasnili što pod terminom
e razumiju (inače, riječ je
o terminu koji se rabi u mnogim teorijama, na različite načine, ali u mnogima i ne).
Napomena za kraj. U našoj je jezičnoj kulturi pravopis, ortografija, tema
e c e e c e ,
tema uzdignuta na mjesto koje joj ni na koji način ne pripada. A pravopis i politika usko su
povezani, kako prije 180 godina tako i danas. Stoga, koliko god se to možda u svemu teškom
filološkom topništvu koje slijedi činilo banalnim, negdje u prikrajku mozga valja na pameti
imati i to da je status jata i njegovo slovopisno bilježenje nerijetko bilo i političko i
nacionalno pitanje, čak i onda kad se to na prvi pogled ne bi činilo (jednostavnije rečeno,
dokazati da je diftong e u hrvatskome poseban fonem, značilo je zapravo kazati i to da su
hrvatski i srpski različiti jezici, jer srpski tog fonema nema – o tome danas možemo misliti
ovako ili onako, ali govoriti to 1960-ih i 1970-ih tražilo je smionosti ne samo filološke). I nije
rijetkost da budu
oni koji su trenutno na vlasti ili vlast podupiru. To je dapače prije
običaj negoli iznimka. A vlast uređuje školstvo i školske programe, propisuje i preporučuje ili
odbija udžbenike, ima financijsku moć… I prije 180, i prije 120, i prije 20 godina.
4
Ž. MULJAČIĆ (1972)
41. Minimalni i subminimalni parovi
Opozicija (opreka) temeljni je pojam suvremene lingvistike, pa i fonologije.1 Dvije jedinice istoga ranga
oponiraju se na osnovi njihove komutabilnosti na osi selekcije u identičnim kontekstima. Osim tog vertikalnog
pritiska, kad neka jedinica koda pritište drugu u poruci u odsutnosti ( ), postoji i horizontalni pritisak e
na osi kombinacije, gdje se prisutne jedinice pritištu . e e
Komutacija (termin su prvi uveli lingvisti kopenhaške škole) jest postupak fonematske analize kojim se
smjenjuje segment nekog označitelja ili rečenice drugim pokusnim segmentom radi identifikacije fonematskih
jedinica. Iznalaženje minimalnih i subminimalnih parova samo je dakle podtip komutacije.
Kad neki glasovni segment (odsječak) ima status fonema?

Primjer 1. Ako neki Francuz sa sjevera izgovori na pariški način ( ‘račlavo’), a neki zemljak ili e

stranac tzv. južnim načinom ( ‘kotrljano’), značenje se riječi ne mijenja i ta se pojava tiče simptomatske
funkcije jezika2 – ima društveno značenje i odaje podrijetlo govornika.3 U nekome drugom jeziku ta pojava
može imati razlikovnu funkciju, npr. u šp. ‘pas’ ~ ‘ali’. U fr. su dakle različiti -ovi varijante istoga e e
fonema, a u španjolskome fonovi različitih fonema.

Primjer 2. U polj. su /l/ i /ł/ dva fonema ( ‘trstika’ ~ ‘dražest, milost’), dok su u engl. alofoni fonema
/l/ – svijetlo ( ) i tamno ( ) nalaze se u komplementarnoj distribuciji (raspodjeli) – prvo pred vokalima c e
(engl. ‘dug’, ‘život’), drugo u ostalim položajima (engl. ‘lopta’,

‘ubiti’).
e
Dva su mišljenja o tome kako odrediti je li neki glasovni segment fonem, ima li status fonema:
1. Prema prvome potrebno je naći barem jedan minimalni par. Najbolje je pritom prvo potražiti e e
riječi u kojima bi se trebao naći pretpostavljeni binarni parnjak, parnjak po nekom obilježju (npr. hrv. ~ ).
Da bismo ustanovili ima li u firentinskome tal. /z/, nije toliko odlučan besprijekoran minimalni par c
[ka'ziːno] ‘mali slučaj’ ~ ‘umivaonik’, koliko [ka'ziːno] ‘mali slučaj’ ~ [ka'siːno] ‘kućica’, c c c
jer u njemu razliku čine glasovi oprečni samo po obilježju bezvučno ~ zvučno.
Ako se strogo držimo tako uspostavljena kriterija minimalnoga para, latinski nema fonem /j/ niti francuski ima
fonem / / jer nema minimalnih parova koji bi se temeljili na oprekama /i/ ~ /j/, odnosno /y/ ~ / /.
2. Prema drugome, blažem mišljenju, bit će dovoljno da pronađemo slučajeve u kojima pojava nekog fona nije
predvidiva iz konteksta. Takvi su parovi subminimalni parovi.4
Činjenica da u tal. postoji golem broj pridjeva na [ese] i svega nekoliko njih gdje norma propisuje izgovor e e
[eze] po mišljenju distribucionalista dovoljna je da osigura fonemičnost dvaju sibilanata (/s/ i /z/), čak i kad ne bi
postojali poznati primjeri kao ['fuːso] ‘vreteno’ ~ ['fuːzo] ‘rastopljen’ (od ). e e
Drugim riječima, subminimalni parovi kao /inglése/ ~ /frančéze/, u kojima bez trunke logike po e e c e e
volji norme valja različito izgovarati centralni konsonant sufiksa, dokazuju fonemičnost glasa [z].
.5

e
1
. Pod Muljačić misli .

e e e
2
.O kao vrsti znakova, podvrsti , v. predavanje 01.

e e
3
. Standardni fr. rotični, rofoni glas jest [ʁ], zvučni uvularni frikativ, no u dijalektima je veoma čest i

e
[ʀ], uvularni apikalni treptajnik (tako npr. izgovara stara kraljica u filmu , koja je doduše e e
Talijanka, Katarina Medici, tj. Virna Lisi, ali nema veze).

4
. Termin rabi se i za parove koji se razlikuju u dva fonema i one koji se razlikuju u naglasku.

e
5
. Nekoliko je pitanja koja se u vezi s hrvatskim nameću. Vrijedi li opreka prema ? Je li Brozović

e
pronašao besprijekoran minimalni par za hrv. ? Je li ~ besprijekoran par? Jest, ali samo ako e c e c
unaprijed pretpostavimo da je fonem. Što ako su dva fonema? Koliko je predvidiva razlika ~ ? e e
5
43. Varijante
Još je L. Bloomfield istaknuo da je besmisleno htjeti izgovoriti fonem »u čistom stanju« jer nije moguće
izgovoriti skup razlikovnih obilježja (IDO = inherentno distinktivno obilježje) kao takav, bez ičega što je
popratno (nedistinktivnih kodificiranih i nekodificiranih obilježja). Tako se engl. ‘čovjek’ mora izgovoriti s
nekom tonskom visinom. Ta visina u engl. nije distinktivna, ali već u mandarinskome kineskom jest – ovisno o
tonskim visinama [mæn] znači 1. ‘prevariti’, 2. ‘polagano’. Predratna praška škola razlikuje dvije glavne vrste
varijanata. Zapravo su ih razlikovali 16, ali je suvremena fonologija preuzela tek 4–5 osnovnih:
1. osnovne (fr. e e e
)
2. pozicijske ili kontekstualne (fr. e c e

)
Prve su definirali kao gotovo sasvim neovisne o kontekstu i emocionalno neutralne, a druge kao ovisne o
glasovnome kontekstu. Svaki fonem ima više alofona koji se više ili manje razlikuju jedan od drugoga – prema
kontekstu, položaju prozodijskih i melodijskih obilježja i drugih kodificiranih elemenata. Ako su razlike među
ostvarajima neznatne, govori se o jednome alofonu. Svi alofoni nekog fonema sadrže ista IDO u okviru

.U

neka su od tih obilježja redundantna, ali tada se nalazimo na drugoj ravni.
e e
Pravopis ne treba zavaravati – španjolski slovopis ima slova i , ali suvremeni španjolski ne razlikuje foneme
/b/ i /v/, nego ima samo /b/, s alofonima [b] i [ß]. Dakle ‘Kuba’ i ‘grožđe’ imaju isti alofon – [ß].
Alofon [b] dolazi na apsolutnome početku riječi i u »jakoj« poziciji (iza konsonanata i likvida), a [ß] između
vokala. Nema minimalnoga para u kojemu bi [b] i [ß] alternirali.
»Istih« fonema u različitim jezicima jedva da ima. Isto bilježenje stvar je pojednostavljivanja. Engl. /d/ i šp. /d/
nisu isti fonemi, naime nisu isti fonovi, pa ni isti fonemi.
Pri utvrđivanju varijanata valja paziti na to da ne poistovjetimo kontekste koji su samo prividno identični. Pritom
je osobito važan pojam , koji se fonološki bilježi sa »+«!6 e
Njemački je primjer instruktivan. [ç] (»glas «, prema ‘ja’), palatalni frikativ, i [x] c c c c
(»glas «, prema uzviku), velarni frikativ, alofoni su jednoga fonema, fonema /x/. Parovi kao
c
ch [x] e
‘ronjenje’ (Tauch+en) i ch [ç] ‘malo uže’ (Tau+chen) nisu besprijekorni jer je riječ o dvama posve e
različitim kontekstima – u drugoj riječi između dvaju morfema nalazi se demarkativni signal zvan junktura. Dva
glasa fonovi su fonema /x/ i nalaze se u komplementarnoj distribuciji: fon [ç] upotrebljava se iza prednjih
vokala, iza /l/, /n/, /r/ i na početku morfema, a [x] u ostalim položajima, tj. iza stražnjih vokala /a/, /o/, /u/.7
3. Ako dva različita glasovna segmenta mogu stajati u identičnome kontekstu, a da ne nastane minimalni par,
zovemo ih slobodnim varijantama istog fonema; slobodne su utoliko što ne ovise o kontekstu. Praška ih je
škola zvala (fr. ). e c e
Slobodne varijante mogu biti i . Ako se ne smatraju odstupanjem od norme, one su e e e e
generalne. Individualne su ako je od dviju ili više varijanata samo jedna »dobra«, »prihvatljiva«, »normalna«.
Da bi se izbjeglo vrludanje, u civiliziranih naroda propisuje se ortoepska norma.
Mnogi Hrvati ne razlikuju foneme /ć/ i /č/, / / i / /, nego imaju kompromisne troroge /c/ i / /. Ne bi bilo velike
štete da se razlikovanje napusti: malo je savršenih parova kao ~ , najčešće se riječi ne nalaze c c
u istome registru, poput ~ , ~ (oba para imaju turcizam, koji je ionako rijedak), ili se zbog

razlike u akcentu radi o subminimalnome paru, poput ~ . Ipak, suvremena norma trudi e e e e e e
se djecu naučiti da se distinkcija održi.
6
. Muljačić (1972: 135–136) veli da bi zapravo bilo bolje govoriti o .

e
7
. Tako ni hrvatsko [] ne bi bilo zaseban fonem da nema pozajmljenica (npr. , ‘vreća’,

e
, , ), bilo bi tek položajni alofon fonema /č/ (npr.

, ). Naprotiv [ʒ] u općem
e e e
leksiku nemamo čak ni u pozajmljenicama, samo na junkturi, usp. , , , i sl. c e
Inače, u tablici navodi glasove [ç], bezvučni palatalni frikativ, i [χ], bezvučni uvularni frikativ, ali u
e
komentaru se veli da se oni mogu smatrati alofonima fonema /x/, bezvučnoga velarnog frikativa.
6
4. Marginalnim pojavama pripada i ono što Martinet zove ekstrafonematskim varijantama. Nalazimo ih u
holofrastičnim riječima (riječima koje znače čitave rečenice) poput fr. ‘da’, ‘ne’. Takve se obično ne
vladaju poput ostalih riječi jer u govoru oponiraju samo jedna drugoj. Stoga nije čudno da glas [ ], koji se često
čuje u realizaciji riječi , ne figurira među realizacijama fonema /i/ u drugim riječima.8
5. Emfatički alofoni svojevrsne su stilističke varijante. Tako npr. frikativno

u njem. e
‘ali’, »mlitavo« (

) u tal.9
c
45. Razni problemi u identificiranju fonema
Postoje, naravno, slučajevi za koje postoji više mogućih rješenja. Najčešće je riječ o afrikatama i diftonzima.10
Klasična fonologija kaže da u identificiranju treba i dovoljna i reprezentativna količina tekstova, ali ne kaže
koliki korpus treba biti ni kako se zna je li reprezentatitvan. Dok su (Z. Harris, B. Bloch), e c
klasični američki strukturalisti, napadali sve koji su radove bazirali na intuiciji ispitanika, generativci su vratili
povjerenje u osjećaj izvornih govornih subjekata.
N. Ruwet uspoređuje dva morfema koji u fr. ne postoje: */ftik/ i */stul/. Konstatira da nisu jednako nemogući –
/ftik/ krši sva pravila koja se tiču udruživanja IDO i nizanja fonema u francuskome, a /stul/ je moguć i u skladu
je s fonotaktičkim pravilima francuskoga. Zaključak (B. Malmberg): /stul/ je francuska ne-riječ (engl. e c

), a /ftik/ je

(engl.
).11 Ako nema boljih primjera, i samo teoretski
e c e e c
mogući morfemi mogu biti članovi minimalnih parova. Kad ne bi bilo drugih dokaza da su /i/ i /u/ u francuskom
fonemi, bila bi dovoljna i opreka /stil/ ~ /stul/, premda druga riječ ne znači ništa.
Nekoliko je stajališta klasične fonologije koja se primjenjuju u iznalaženju minimalnih parova:

1. Nije moguće u svakom konkretnom slučaju komutirati neki fonem sa svim ostalim fonemima. Od mogućih
kombinacija iskorištava se zapravo sasvim malen postotak.
2. Nije potrebno da članovi minimalnoga para pripadaju istoj vrsti riječi. Ipak, pojedini lingvisti savjetuju da više
cijenimo parove kao /ã/ ~ /õ/, nego parove ‘u’ ~ ‘dar’. c e e c c e e
3. U svakom jeziku postoje homonimi i sinonimi, npr. tal. homonimi ‘udarac nogom, nogomet’ i ‘kalcij’. c c c c
Homonimi bi bili dokaz da ima razlika u značenju koje ne prate razlike u označitelju; s druge strane savršeni
sinonimi kao što su i ‘moram’ dokazivali bi da ima istih značenja izraženih različitim signantima. e e
46. Jedan fonem ili dva?
Nekad smo u nedoumici treba li neke segmente u govornome lancu interpretirati kao realizaciju dvaju fonova
(od kojih je svaki alofon različitoga fonema) ili kao realizacije jednoga fona (alofona jednoga fonema).
N. Trubeckoj definirao je sedam pravila, koja se – premda dijelom zastarjela – još uvijek ponekad upotrebljavaju
u određivanju je li riječ o monofonemskosti ili polifonemskosti. A. Martinet preispitao ih je u važnome radu

(1939. g.). Prema Martinetu dva sukcesivna glasa predstavljaju dva fonema samo ako su oba
e e
komutabilna, tj. ako je moguće dobiti drugu riječ zamijeni li se najprije prvi, a zatim drugi nekim drugim
glasom.12 Komutacija se može vršiti i ništicom.13 Usporedba između fr. [tjεr] ‘trećina’ i [jεr] ‘jučer’ e e
dokazuje da su /t/ i /j/ fonemi jednako dobro kao i [tjεr] i [pjεr] ‘kamen’. e e e
8
. O hrv. holofrastičnim riječima tipa , v. predavanje 06.

e
9
. Usp. u hrv. oponašanje dječjega govora, dijalekata i sl. (v. i Škarić 1991).

e
10
. Nije dakle slučajno da će i u hrvatskome najviše sporova biti oko diftonga, pa i oko afrikata. Tako

e
je i u drugim jezicima (v. npr. napomenu o afričkim jezicima u predavanju 06, str. 13).
11
. N. B. Važni termini! U Jelaske (2004) hrvatska neriječ je npr. .

e
12
. To D. Brozović radi s [ij] i [ē], usp. Vjd. od [di 
te] ~ pz. od [d jēte].

e e e e
13
. N. B.!

e
7
Martinetov dokaz šp. fonema /č/, odnosno /tʃ/. Šp. [mutʃo] ‘mnogo’ naopačke je [oʃtum]. Da je [tʃ] c
fonem, afrikata, dokazujemo time što [ʃ] u šp. ispred sebe mora imati [t], ne može doći samo. S druge strane [ʃ]
se može komutirati s [r] (npr. ‘prćast /nos/’ ~ ‘dogovor’), ali [t] u tom kontekstu nije zamjenjiv ni sa c
čime: *[ʃato], *[kʃato], *[lʃato] nešpanjolski su morfemi.
60. Arhifonem
Arhifonem je tipično praški termin – »lansirao« ga R. Jakobson g. 1929. – koji označava bazu za uspoređivanje
dvaju ili više korelativnih fonema, bazu koja ih predstavlja u položaju neutralizacije.
Praški arhifonem odgovara M. Hallea ( , e e c c e e e
1959). Uopće, generativci su relativizirali pojam arhifonema i potpuno i nepotpuno specificiranih morfonema.
Prema N. Trubeckoju ( , 1939) arhifonem se u govoru može realizirati na jedan od ova četiri načina:
e
1. Glasom koji ne odgovara realizacijama nijednoga člana neutralizirane opozicije, ali im je sličan. Odnosno:
predstavlja neku srednju vrijednost.
2. Arhifonem se realizira kao jedan od neutraliziranih fonema. U hrv. fonemi se asimiliraju po zvučnosti.
3. Izbor arhifonemske realizacije interno je unaprijed određen. U rus. u prototonici je (prednaglasnome položaju)
opozicija između /o/ i /a/ neutralizirana i izgovara se samo /a/.
4. U nekim pozicijama arhifonem se realizira jednim, a u nekim drugima neutraliziranim fonemom. U njem.
opozicija /š/ ~ /s/ ispred konsonanata – u početnim grupama moguć je samo /š/, u finalnima samo /s/: ~ .
Trubeckoj predlaže da se arhifonemi bilježe verzalom, npr. hrv. /svaTba/, /vraBca/.
Pojam arhifonema danas se rijetko rabi i fonologija se zadovoljava tvrdnjom da fonemi imaju distribucijskih
ograničenja (ne mogu svi stajati na svim pozicijama).14
61. Hipofonem
R. A. Hall predlaže da se za slučajeve obratne od arhifonema rabi termin hipofonem.

Hipofonem bi – ili bazični fonem – bio poseban fonem s »niskom produktivnošću«, svojevrstan glasovni
apendiks nekoga drugog fonema, koji je »produktivan« u svim pozicijama.
68. Morfonologija
Termin je skovao N. Trubeckoj. Riječ je o dijelu koji proučava fonološku strukturu morfema, e e
broj fonema ostvaren u morfemu, razmjer između vokala i konsonanata u morfemu, morfoneme.
Termin e
različito se definirao.15
Prije 1939. morfonem je označavao kompleksnu sliku dvaju ili više fonema kojih je alternacija uvjetovana
morfološkom strukturom, npr. iz oblika hrv. riječi vidljivo je da u nas postoji morfonem k/c/č.
Potom je značio skup fonema koji alterniraju u jednom morfemu.
Martinet o morfonologiji nije mislio osobito dobro; u najboljem slučaju smatrao ju je dodatkom morfologiji.
Generativna gramatika zanovila je zanimanje za morfonem i morfonologiju. Generativci kao da u morfonemima

vide konkretne glasove koji se pojavljuju u fonetičkoj realizaciji.
Morfonem je tada zapravo vrsta transkripcije morfema, iz koje se onda posebnim pravilima dolazi do realizacije.
Tako se dobiva na ekonomičnosti opisa: umjesto da se za svaki alomorf nekog morfema daje posebna fonološka
transkripcija (kako je radila »klasična« fonologija), daje se jedna morfonemska transkripcija za cijeli morfem s
uputama na pravila koja sprečavaju da se homonimi ne pobrkaju. Tako se ruske riječi ‘lisica’i ‘šume’, e
koje su fonetički identične – [l’i'sa], morfonološki prikazuju različito.
14
. Pitanje je u čemu se razlikuje od . Kako ćemo vidjeti, u nas je živ termin .

e e e e
15
. Termin skovao H. Ułaszyn (v. Trask 1996, a pregledan opis razvoja v. i u Kilbury 1976).

e e
8
D. BROZOVIĆ (1991)16
1. Osnovni izgovor dugoga starog jata jest jednosložan, diftonški: [ijē].17
2. Dvosložni izgovor jata ([ijē]) rijedak je. Kao stilem javlja se kadšto u Kranjčevića, Nazora, Kovačića,
Cesarića, u Matoša pak i Ujevića gotovo da ih nema. Tradicionalna norma propisivala je dvosložni izgovor, i to s
kratim [e], dakle [ijĕ]. To je u hrvatskome uvijek bilo samo mrtvo slovo na papiru.
Brozović dakle [ijē] tretira kao fonetsku vrijednost dvoglasnika, diftonga : , , …
e e e e
To pak /ijē/ može se ostvariti i trofonemski, kao [ijē]:
Njd. e e
[dijéte] ‘beba’ može se ostvariti kao → [dijéte], i tako postaje homonimičan Nmn. od
Vjd. e e
[dij te] ‘beba’ može se ostvariti kao → [d jēte], i tako postaje homonimičan pz. od
e
Značenje tih oblika ovisi samo o tome predstavlja li u njima slijed /ijē/ zamjenu za /ijē/ ili ne.
Naime tu je teško govoriti o morfemskim granicama i o usvojenosti pozajmljenica jer se govornici općenito
slabo snalaze u etimologiji: , , / . e e e e
Naravno da kontekst odlučuje o značenju, ali u fonologiji – veli Brozović – kontekst (značenjski) nije kriterij.
Stoga se mora prihvatiti fonemni status slijeda /ijē/, koji je u jednosmjernoj opoziciji s /ijē/, koji inače
predstavlja slobodno povezivanje fonemâ /i/ + /j/ + /ē/.
3. Dva ikavska oblika u jekavštini:18

1. Prezent , : oblici s [ijē] (jednosložno) potvrđeni su u hrvatskoj tradiciji, ali su rijetki i obilježeni.19
2. Pridjevski gramatički nastavci , (npr. , , ): 20 još izrazitiji stilemi, a za razliku e e e
od (1) tu je izgovor uvijek dvosložan!
4. U riječima i imamo samo dvosložni izgovor. U je na razvoj vjerojatno utjecao Gmn. ,s e e e
osnovom .21 Prilog (i arhaizam ) jednina je riječ u kojoj su moguća sva tri ostvaraja: [p slijē], e e
[p slijē], [p slije]. U nekim novoštokavskim govorima imamo i [ija]:

, .
5. Prividni jat – stegnuto (kratki jat + ) u pz. tipa ~ , ~ , ~ . e e e e e e e e
Takvi su glagoli: i izvedenice, i izvedenice, , , , , . e e e e e e e
Zatim: ~ / , ~ , ~ / , ~ , ~ , e e e e e e e e e e
~
i sl. U tim glagolima imamo danas slobodan slijed triju fonema /i/ + /j/ + /ē/, što se najbolje vidi u 3. l.
e
mn., gdje imamo (što ne bi bilo moguće da je tu jedna jedinica). e
16
. , § 45, str. 439–452 u prvome dijelu Akademijine gramatike (Babić 1991). U njoj

e e
je Brozović ponovio što je o fonemima, alofonima i jatu kazao još krajem 1960-ih i početkom 1970-ih.
Osnovne teze ovdje su obrojčene.
N. B. Kratke reflekse jata ( , , ) Brozović ne obrađuje jer ih ne smatra posebnim fonemima. e e
17
. ili jednosložni je izgovor dviju otvorničkih kakvoća. Valja obratiti pozornost na

e
Brozovićevo bilježenje s prekriženima, spojenima i , čime pokazuje prvu od dviju vokalskih kakvoća.
18
. Riječ je o ikavskim oblicima jer je riječ o štokavštini. S ikavcima u kajkavskome druga je priča.

e
19
. Dijalektalno, npr. na krajnjem jugu Hrvatske: .

e e
20
. Riječ je o gramatemima za Lmn. i Ljd., s time da je u Ljd. tzv. određene deklinacije zapravo riječ o

e
, dakle o prijeglasu, a u Lmn. tzv. neodređene deklinacije doista je

e
. Brozović ne spominje
imperfekatsko → (kao u ), gdje je također jat. e
21
. Na drugome mjestu, u tekstu Brozović (1972–1973b) piše da je od ( ), pa ne bi bilo to.

e e e e
e
9
6. poseban je problem. Tu je naime izvorno kratki jat koji se zbog morfonologije dulji. Izgovor
e
takva jata uvijek je dvofonemni slijed [jē], i pravopisno ga bilježimo s ! Morfonološki konteksti takva e
produženog jata jesu: 1. u skupini VSC ( ~ , ~ ); 2. Gmn. ( , , e e

); 3. hipokoristici (

, ); 4. neki topovi izvedenica (

, ). c c
.22

e
Konačan dokaz o fonemskosti dugog jata jest fonetska priroda onoga ij.
Dakle dosad smo utvrdili da postoji jednosmjerna opreka /ijē/ |— /ijē/. Konačan dokaz jest pokazati da [ij] nije
alofon nekog drugog fonema, npr. /j/. Veli Brozović da doista fonetski segment [ij] nemamo nigdje drugdje.
Usto /j/ i [ij] vladaju se drugačije: /j/ se stapa (jotira) s /l/ i /n/, dok se [ij] ne stapa, ne jotira.
Minimalni par za produženi jat i [ij] jest ovaj: Gmn. e

[ĺ tā] ~ pz.
e
[lij tā].
U Gmn. od duženje je prethodilo jotaciji, odnosno dužina nije utjecala na to da [je] jotira, kao i u svim
ostalim padežima.
Postoji još mogućnost da se segmentu [ij] prizna fonemski status. Protiv toga govore distribucijska pravila jer se
/j/ može naći ispred svakog hrv. vokala, a [ij] ne može, odnosno može stajati samo ispred dugog [ē].
Istina ipak jest da /ijē/ ne može stajati iza cijelog niza hrvatskih nesamoglasnika, i u tome je u tek neznatnoj
prednosti ispred / /. Slaba je točka i izoliranost pretpostavljenog fonema /ijē/ – jedini je hrvatski diftong.
Ako bismo govorili o fonemskome slijedu /ij/ + /ē/, morali bismo pokazati opoziciju /ij/ ~ /j/, a to bi – veli
Brozović – bilo izvanredno teško (fonetski i fonološki, odrediti razlikovna obilježja na kojima se temelji).23
Također veli i da [ē] u /ijē/ nije isto što i [ē] u slijedu /j/ + /ē/ te da bi ga valjlo drugačije i bilježiti, ali da bi to
preopteretilo grafiju.
Fonemu /ijē/ veoma je lako odrediti razlikovna obilježja prema ostalim vokalima.
U prilog fonemu /ijē/ govori i prozodija uvjetovana morfonološki – poput svakog drugog samoglasnika skraćuje
se u položaju ispred naglaska.
22
. To je točno, ali u ~ siječem, ~ razumijevati produženje ipak bilježimo i grafijski.

e e e
Usto imamo i pjev, gnjev, narječje, bescjenje, naposljetku, pokoljenje i sl. – sve dugi jatovi koje ne bilježimo s

ili pravopisni priručnici dopuštaju oba bilježenja, npr. izvješće i izviješće, nasljeđe i naslijeđe, proturječje i
e
proturiječje i sl. Ili, riječi rječnik, vjesnik malotko izgovara ~ (kao ~ ) ili ~ e

(kao
~ ), uglavnom se izgovara dugo [jē],

~
(kao
~ ), ali
ne pišemo ih sa . Ili, pišemo bijeg, ali zbjeg!!! Sasma osobit slučaj jest riječ k rijēn: Vukušić (2007: § e
e
141) navode ju u naglasnome tipu ~ , ~ , ~ , dakle ~ ,s

e e

e
dužinom na drugome slugu samo u N(A)jd., u ostalim padežima kao ~ (§ 134). Ako je tako, u Gjd.
k rijena sa

bismo pisali kratki jat!? – To ili je jedinstven takav slučaj ili je jednostavno previd u opisu. e
Jedino što ostaje sporno jest na temelju čega mi zaključujemo da je [jē] kao realizacija produženoga jata
dvofonemna? Brozović to tako čuje ili?
23
. Stvar i jest u tome da nitko drugi i ne misli da između toga dvoga – onoga što D. Brozović

e
označava sa /ij/ i sa /j/ – postoji razlika. Ako razlike nema, onda je to jedan te isti fonem.
10
I. PRANJKOVIĆ (1996)24
1. Babić veli da su u novo izdanje Pravopisa stavili jer da to odražava težnje hrvatskoga jezika i da se e c
praksa opirala . e c
Pranjković: Pravopis i postoji zbog onoga čemu se praksa opire. Kako jezik može imati težnje?
2. Jat iza pokrivenoga nije nikakva srpska izmišljotina, nego je posljedica fonotaktičkih pravila hrvatskoga
jezika. To nema veze s ekavicom i ikavicom.

Čak je i (1944) imao samo: , , , , ,

,
, e e e e c e e e

,
, e
. e e e
Prijedlog pravopisnih rješenja Zemaljskoga školskog odbora na čelu s A. V. Tkalčevićem (1877) imao je:

,
, e
,
. e e e
3. Hrvatska fonotaktika u kratkim slogovima ne dopušta C+r+j. Zato nema riječi koje počinju s
,
,
,

,
(a tako je

), …(
),

…(
), e
…( ), …( e e e e c e
).
4. Pranjković pita kako to da je u jedan fonem, a u dva. Babić odgovara da je Brozović to objasnio. e e e e
Pranjković: To Brozović nije objasnio, jer da jest, Babić bi to lako ponovio.

Pranjković veli da je točno samo to da se on i javno zalagao za pisanje i u dugim i u kratkim slogovima, i da bi e
to riješilo mnoga pravopisna pitanja, podigla bi se razina pismenosti.
5. Pranjković veli da je pitanje o dvoglasu lažno – ako i jest riječ o dvoglasu (tj. ako je to fonetska činjenica),
opet je fonološki zanemarivo jer bi to bio jedini dvoglas u hrvatskome.
6. Ne može pravopis istodobno imati e e

i e
, e
i e
, e e
i e e
.25
24
. Odgovor na Babićev odgovor na prikaz BFM-a iz 1994. Teze su obrojčene.

e
25
. Ma može, kako ne bi mogao. Propedeutički je bolje da nema, ali nije pravopis matematika.

e
11
1. Naravno da se o fonemskosti diftonga e

može raspravljati. No ako Pranjković tvrdi da to fonem nije, onda to
treba i dokazati.
2. Svaki svaki fonemi su ( , odnosno engl. , e e e e e c e e e

e e
stara strukturalistička sintagma), bez obzira na to je li diftong poseban fonem ili nije. Tu ništa ne treba
dokazivati, odnosno ne treba dokazivati fonemskost u i u .27 e e e
3. Još je čudnovatija, veli Brozović, Pranjkovićeva tvrdnja da bi – ako je e

u e e
poseban fonem – i skupovi
e
u i u morali biti posebni fonemi.28
e e e
Brozović: e
u e e
savršeno je isto kao e
u e
,29 a
u
isto je kao
u
, gdje jata nikad nije bilo.
Refleksi i u e e e
i
nisu ekavski i ikavski, jer ti termini u hrvatskoj dijalektologiji imaju sasvim
posebno značenje.
Dvoglasnik u ima neslogotvoran glasovni skup prikazan slovima , koji – veli Brozović – u svojim e e
radovima bilježim s . Taj se skup ne poklapa ni s jednom fonološkom činjenicom u hrvatskome – nije ni /i/ ni
/j/ (kao u , , , , ).30 e e
4. Mogućnosti su dvije:
1. Ili je to poseban fonem, koji dolazi samo ispred – slabo rješenje jer je tipološki jako neobično i rijetko.
2. Ili je cijeli skup poseban fonem. To je puno bolje rješenje jer, premda diftonzi nisu česti, nisu ni rijetki.
Loše je i to što bi to bio jedini hrvatski diftong. No ima i jezika s jednim diftongom.
5. Pranjković veli da je u zapravo dugo , koje međutim nije fonem, ali dopušta da je možda e e e e
dvoglasnik. E pa, veli Brozović: Ako fonetske činjenice u istim okolnostima imaju svaka svoje značenje, onda se
radi o fonološkoj opreci, to jest o različitim fonemima.
A upravo tu fonetsku (pa onda i fonološku) razliku imamo u prvim slogovima:
Gmn.
~ Njd. e
Gmn.
~ prid.
Gmn.
~ pz.
Gmn.
~ pz.
Gmn.
~ pz.
Gmn.
~ prid.
26
. Odgovor na Pranjkovićevu kritiku Pravopisa BFM. Teze su obrojčene.

e
27
Engl. zapravo je parafraza strukturalističkoga načela

e c e e e
e e
(engl. ), koje zahtijeva da između fonetske i fonološke postave odnos uvijek bude takav da je jedan te

e e
isti alofon u danoj okolini uvijek ostvaraj jednog i samo jednog fonema. U suvremenijoj literaturi načelo je
odbačeno (mnogo je primjera koji mu proturječe, engl. se to onda zove , pa ih je uz poštivanje tog e
načela teško opisati) (v. npr. Lass 1984: poglavlja 2.7, 3; Trask 1996: s. v. ; ).

e e c e e e
28
. Pitanje je samo što je u toj Pranjkovićevoj tvrdnji čudnovato.

e
29
. Priručnici uglavnom bilježe (kao ~ ), Brozović pak i RHJ bilježe (kao

e

e

~
, ~
, ~ e e e e
).
30
. I. Škarić u svojim radovima (v. dalje) nastoji pokazati da Brozovićevo nije ništa drugo nego .

e
12
1. Brozović: Pravopis ne rješava status jata.

Pranjković: To je donekle točno, ali i nije: pitanje ima pravopisnu posljedicu koju je morao rješavati svaki
pravopis dosad, a BFM ga upravo rješava (!), i to tako da dugi diftong proglašava fonemom.
2. Brozović: O fonemskosti može se raspravljati. e
Pranjković: Točno, u autorskim gramatikama i sl., ali u pravopisnim knjigama – namijenjenima svima – ne bi
trebalo potezati ono što nije razriješeno.
3. Zašto diftong e
nije fonem:
1. Nema nijednoga hrvatskog samoglasnika koji bi dolazio samo u dugim slogovima, a pogotovo nema takva
koji bi kraćenjem rezultirao kvalitativno drugim fonemom. A tako je, ispada prema Brozoviću, u ~ e e

( → ),
e
~ ( → ).
e e e e e
2. Još je manje zamislivo da kraćenje bilo kojega samoglasnika ima za rezultat fonemski skup.
3. Diftong ima izrazito ograničenu distribuciju – samo u korijenskim morfemima i riječima tipa e e c
.32
Diftong je okamenjen i vezan za leksičke morfeme slavenskoga podrijetla – nije u slobodnoj distribuciji.
4. Diftong obavezno alternira s drugim refleksima jata: kratko , koje ispred i prelazi u , a ispred e e
u e
(

, ,
) – a to znači da su alternante i pozicijski uvjetovane.
e e e e
Za razliku od Brozovića Pranjković nikako ne misli da je u iu »savršeno isto«, jer ono u e e e e e
nije ni u kakvu odnosu s bilo čime, a ono u jest. e e
5. Ako je u usporediv sa u , onda je i u analogno e e e e

u
– minimalni par.
Zašto onda sve alternante ne smatraju alofonima, a ne samo dugo ?33 e
6. Dugi jat – veli Pranjković, a i Škarić je to pokazao mjerenjem – ni po čemu se ne razlikuje od tzv. produženog
jata ( i ). e e e
Također nema neke bitne razlike – a Brozović to uporno tvrdi – između trofonemskoga i diftonga : e e e

(Brozovićev primjer).34
e e
Pranjković je uvjeren da bi i aparati vjerojatno teško registrirali razliku između i . e
7. Ako nije fonem, što je? Morfonem je, kao što su morfonemi i i
.
Njihove se alternacije i alternacije koje oni uvjetuju ( , e e
) mogu objasniti samo morfonološki, a
ne fonološki (* ,* ).
Alternacije ~ ( ~ Gjd. ), ~ ( ~ Gmn. e e e e

), e
~ e
( e e
~ Gjd. e e
), e
~
( ), ~ (

) mogu se objasniti samo morfonološki.
e
31
. »Dugi refleks jata – fonem ili morfonem?« – Odgovor na Brozović (1997), gdje Brozović odgovara

e
na Pranjkovićevu kritiku Pravopisa BFM. Teze su obrojčene.

32
. Nije točno: U hrvatskome imamo jat kao glagolski sufiks (npr. vid-ě-ti), a u jata uopće

e e
nema (na to će ga poslije upozoriti i Brozović). Bolji bi primjer bio , gdje bismo mogli govoriti o jatu. e
33
. To Z. Jelaska tvrdi od 1989.

e
34
. Tu je Pranjković nešto krivo bio shvatio.

e
13
1. Je li sadašnji hrvatski pravopis fonološki?

Pranjković: Načelno jest, a sve promjene koje su BFM uvodili bile su u pravcu morfologiziranja.
2. Smatrate li opravdanim da se u i u piše jednako? e e e e
Pranjković: Pa nije ni neopravdano, odnosno ne smatra nužnim da se to razlikuje i pravopisno.

Oblici se razlikuju ortoepski ( ), a to u hrvatskome nije razlog drukčijem pisanju:
~
,
~

,
~
~ . Ako bi se išta i mijenjalo, bilo bi bolje u

pisati , a ne .
e e e
Onaj koji griješi, napisat će , , , ali nikad neće napisati , , e e e e e e

.
Uostalom i u tzv. produženom jatu piše se : ~ , ~ , ~ . e e
3. Ako smatrate da u postoji fonološka opreka, kako predlažete da se ona riješi? e e
Pranjković: Ako i postoji, nije nužno da se ona slovopisno i pravopisno izrazi. Ako bi se i izražavala, bolje bi
bilo uvijek za diftong. e
Protiv pisanja e
može se reći još ovo:
1. Pisanje ne bi olakšalo nego otežalo pravopis jer korisnici ne znaju da je u e e e

, e
, e
, e
,

trofonemski slijed, a ne diftong.
e
2. Činjenica da je hrvatski izgovor diftonga jednosložan (osim e

, e
) ide u prilog pisanju e
, a ne e
. Tko
kaže da se ne bi čitalo , dvosložno?! e e e
3. Laici pisanje e e
razumiju kao korijensko pisanje, a to predlagačima ne ide u korist.
4. Dugi jat nije fonem. Škarić je pokazao da nema razlike u izgovoru e

u e e
i e
te e
(Gjd. od e
)
i (Gmn. od

).e
5. Nema ni tradicije: se pisalo od 1877. (Tkalčevićeva Zemaljska pravopisna komisija)36 do 1892. (Brozov e
pravopis) te od 1943. do 1945. Dakle: 17 godina.

Doduše, ni nije baš hrvatska tradicija (uveli vukovci krajem 19. st.), ali tako pišemo već 100 godina.
e
6. Praktični razlozi: Bi li onda trebalo mijenjati svu književnost? Koliko bi stajala promjena imena gradova
i
? e e
7. Nije korektno da Brozović već drugi put poteže isto pitanje, a već su ga jednom svi jednoglasno odbili (1992).
35
. Odgovori na Brozovićeva pitanja u Jezičnome povjerenstvu MH.

e
36
. Nije baš točno, je B. Šulek predložio još 1854.

e e
14
Brozović veli da je samo potakao pitanje – ako je diftong fonološka činjenica, treba li to registrirati u našem
fonološkom pravopisu? Pranjković ga ni u čemu nije pokolebao. Redom odgovara:
1. Pranjković: Presedan da se kraćenjem jednoga fonema dobivaju dva.
Brozović: Glupost. Toga ne samo da ima općelingvistički nego toga ima i u hrvatskome standardu i u hrvatskim
dijalektima. Usp.:
hrv. N ~G e
posavski poddijalekt slavonskoga dijalekta (»zar smo tako brzo zaboravili Ivšića«):38 N e
~G e e
2. Pranjković: Nema nijednoga hrvatskog samoglasnika koji bi dolazio samo u dugim slogovima i koji bi
kraćenjem postajao nešto drugo.
Brozović: Možda je iznimka u hrvatskome, ali već u najbližem susjedstvu nije. Usp.:
tal. zatvoreni vokali /o/ i /e/ dolaze samo u dugima, a otvoreni /ɔ/ i /ε/ i u dugima i u kratkima
slov. vokal /ə/ dolazi samo u kratkim slogovima
3. Pranjković: Kako kraćenjem jednoga nastaju dva?
Brozović: Osim posavske situacije možemo navesti i češku – u većini čeških dijalekata i u standardnome
češkome staročeški dugi jat daje /ī/ (u pismu í), a kratki, barem iza labijala i labiodentala, /je/ (u pismu ).
»To je općepoznata slavistička činjenica.«
4. Pranjković: Ima posve ograničenu distribuciju.
Brozović: To je točno, ali i slogotvorno /r/, osobito dugo, ima isto toliko ograničenu. Ograničena distribucija nije
nešto lingvistički neobično.
5. Pranjković:
, e e
Brozović: Pranjković ne kaže ništa specijalno novo. Ta tvrdnja međutim nije apsolutna ( , ne ), niti iz nje e
proizlazi da u i nisu isti. Brozović i dalje tvrdi da su isti bez obzira na različito podrijetlo. e e e e
Ima fonologa koji misle da je i u iu fonem /b/. No oni – vele Brozović – zanemaruju fonetiku. c c
6. Pranjković:
~
, e
~ e
Brozović: Svak tko je pročitao išta od Jakobsona zna da je to glupost. Svako e

i već jesu fonemi i ne treba ih
dokazivati ( ). c e e e
e e
7. Pranjković: Okamenjenost i neslobodna distribucija.
Brozović: Glupost. Kakve veze okamenjenost ima s fonemima i što to uopće znači?! Fonologija ne poznaje uvjet
okamenjenosti.
Kakve veze ima to što dolazi samo u leksičkim morfemima. Dolaze i / / i /đ/, pa što onda? e
37
. Odgovor na Pranjković 1997.

e
38
. Stj. Damjanović u opisu strizivojnskoga govora (2006: 147) također ima: , , , ~ ,

e e c e
e e
, e
,
, s jotacijom :
c
,
, , e
, , (htjeli),
c
c

e
e

(šutjela).
Usput, jedna od klasičnih polemičkih dosjetki: Brozović svisoka kaže »zar smo tako brzo zaboravili Ivšića?«, a sam
s druge strane tvrdi da se dentali ispred afrikata ne gube (što je tvrdio taj isti Ivšić). Ivšića se sjećamo selektivno.
15
Kakve veze ima to što diftong nalazimo samo u slavenskim leksemima? To bi onda značilo da u romanskim
jezicima ne može biti fonem ono što dolazi samo u romanskim leksemima.
Pranjković je uopće krivo shvatio slobodnu i neslobodnu distribuciju.
8. Pranjković: Dugi i produženi jat fonetski se pa onda i fonološki ne razlikuju.
Brozović: Fonološka razlika ili postoji ili ne postoji, bitna ili ne. Fonološka razlika jest ona fonetska razlika dviju
fonetskih stvarnosti koja u istim uvjetima ( ) razlikuje značenje, pa je prema tomu n ~ n c e e
različito samo fonetski, a n ~ m fonološki.
Fonetski se možda u hrv. slabo razlikuju i /č/ i /ć/, ali to ne znači da oni ne čine bitnu fonološku opreku.
Ako doista nema razlike između produženoga i dugoga jata, kako objasniti razliku između Gmn. /ĺ tā/ (od
starijega /lj tā/) i prezenta /li tā/ – zašto dugi jat ne jotira ispred sebe?
Inače, Brozović veli da su e

,
,
i sl. loši primjeri jer su stariji i bolji naglasci:

, , e e e
, e
.
Također su loši primjeri i . Brozović veli da govornici možda u e e e e

‘prehrana’ i izgovaraju [je], ali
da već u ‘parlament’ to baš neće biti, kao što neće biti ni u

. e e
9. Pranjković: Morfonem.
Brozović: Pranjković veli da fonološka razina komplicira opis! »To je izvanredna teorijska novost!«
Na fonologiji nije da , nego da s kojim fonološkim jedinicama u kojem jeziku imamo posla.
Konačno, nek Pranjković još odgovori na ovo:
1. Znači li to da u
i u nisu isti
? Da su prvo dva fonema, a drugo morfonemi? Znači li to da je
e
u fonem, a u
e e e
morfonem?!
2. Sa treba biti oprezan: odnosi se samo na slavenske lekseme o-deklinacije i na kraj riječi, odnosno ne tiče se

imenica poput , . e
3. Zašto bi baš fonologija morala objašnjavati da je e

, ali
?
4. Ako je u
fonem, je li onda u morfonemu e
fonem?
5. Ako je
,
, zašto je onda e
?
16
I. ŠKARIĆ (1996)39
1. Uvod
Sve što se ovdje bude govorilo, tiče se samo hrvatskoga standardnog jezika.40
NEODREĐENOSTI
2. Prozodijska neodređenost refleksa dugoga staroga jata
Prva je i najveća prozodijska dvojba: dva sloga ili jedan.

Hrvatima nikada i nigdje izvorno i spontano to nisu bila dva sloga – ni govornicima, ni piscima, ni
jezikoslovcima (osim u ono nekoliko iznimaka – , , , ). e e e e
Dva sloga nametnuo im je Karadžić na temelju istočnohercegovačkih govora – one koje danas zovemo
»Vučurevićevim Hercegovcima«, ne širokobriješkima.
B. Šulek u članku »O dvoglascu ie« (1854, ) dvosložni izgovor smatra dijalektalnom osobinom »južnih« e e
dijalekata.
M. Rešetar (1942, JAZU) smatra da se dosložni izgovor može čuti u istočnoj Hercegovini i u zapadnoj
(jekavskoj) Srbiji.
Suvremeni hrvatski jezikoslovci svi odreda smatraju da je izgovor jednosložan.
3. Glasnička41 neodređenost refleksa dugoga staroga jata
Škarić veli da je Vj. Babukić (1836) zagovarao izgovor sa i navodi primjere , e

,
.42
B. Šulek (1854) veli da se dvoglasac u izgovoru razlikuje od – dakle diftong je. e e
M. Rešetar (1891; 1942) također ga smatra diftongom.

U naše vrijeme diftongom ga smatra Brozović (1973; 1991; 1997).
Fonetski gledano, tri su stupnjevita načina uvođenja zvuka u . Sve tri kliznički43 su zvukovi različitih strmina e
klizanja i različitoga razmaka:
1. najblaže klizanje + najmanji razmak formanata = diftong, diftonški samoglasnik implozivnoga izgovora
2. nešto strmije klizanje + veći razmak = e
3. najstrmije klizanje + najveći razmak = e
U hrvatskome se – veli Škarić – ̯ i javljaju u različitim položajima ( ̯ samo i obavezno između vokala od kojih
je jedan ili ). e
Zato je – veli – jako sumnjivo razlikovanje dugog i produženog jata ( ~ ). Tu – veli – neki osjećaju jaku
razliku (navodno: ~ ), a nje – ispada prema Škariću – nema. e
39
. Članak iz časopisa – »Što s hrvatskim refleksom dugoga staroga jata?«

e
Recimo usput da Škarić g. 1991. u Akademijinoj gramatici (Stj. Babić 1991) objavljuje veliku hrvatsku e

. Za jat je važno to da ga smatra fakultativnim fonemom, jednako kao i / /. Drugim riječima, nisu
e
fonemi, ali jesu ako se izgovore na poseban način.

40
Važna napomena: ne tiču ga se dakle dijalekti ili bilo što nestandardno, nego suvremeni općehrvatski.
41
. Tj. glasovna, fonska. Rekosmo već (predavanje 04) da ćemo Škarićev zvati glasom.

e
42
. Škarić Babukića »čita« prema J. Vončini. Stoga ne primjećuje da Vj. Babukić u veli da se

e c
u stapa – izgovara se , ne , a je znak za [đ]. Također ne primjećuje da Babukić to navodi

e e e
među samoglasnicima, kao šesti samoglasnik.

43
. Engl. .

e e
17
4. Asimilacijske neodređenosti refleksa dugoga staroga jata
Jasno je da se jatovsko asimilacijski ne vlada kao nejatovsko:
e
, e c
(* e
,*
e c
) za razliku od e
,

Jatovsko ne izaziva umetanje iza usnenih:
* e ,* e
,* e
,* e
, za razliku od e
, e
, e
Ipak, se i u kratkom i u produženom reflesku jata danas združuje sa i :
, , , kao što se združuje i nejatovsko: ,

e e e e
Škarić: Asimilacijski potencijal i distribucijska ograničenja nisu presudni i nisu dovoljan kriterij za izdvajanje
posebnoga fonema.44 Kad bi bili, trebalo bi govoriti o dvama fonemima /j/ u hrvatskome – jednome u , e e

, drugome u kratkome refleksu jata tipa

, . Usto, mnogi govornici asimiliraju i dugo
e e e e
(izgovaraju isto i i , i , i ), a istraživanja pokazuju da je tolerancija e c e c e e e e
slušača na to jako velika – većina to i ne zamjećuje. Tako da se »neasimilacijom« dugoga refleksa ne može
braniti neasimilacija kao takva: neki govornici ne asimiliraju, neki ipak da.45
To da se + asimiliraju nije ništa čudno. Slogovno gledano, time se uklanja jedna stepenica slogovnih e
okidača, što osobito dolazi do izražaja u kratkim slogovima. Ispada, dakako, onaj najlabaviji, a to je :
e
(tri stepenice okidača) → e
(dvije stepenice)
e
(tri stepenice) →
e e e
(dvije stepenice)
Kod dugih slogova to ide malo »teže« jer imamo vremena razviti dovoljnu eksplozivnu snagu.
5. Fonemska neodređenost refleksa dugoga staroga jata
Da bi dobio status fonema, morao bi se naći barem koji par riječi u opoziciji sa samo tom razlikom: /j/ ~ /i̯/.
Takva para međutim nema. Da ih ima, ne bi Brozović posezao za parovima poput Gmn. ~ prid. , e e
Gmn. ~ pz. , Gmn. ~ pz. , koji su tek subminimalni (krajevi riječi razlikuju se) e e e e
Dokaz neasimilacijom iza nije dokaz jer ima osobinu koja ga isključuje iza , dok nemaju distribucijsko
ograničenje ispred /j/.
1. Prvu sumnju, naravno, izaziva izoliranost tog fonema – to bi bio jedini diftong, jedini vokal koji smije biti
samo dug, jedini vokal ispred kojega ne mogu biti /j/, /l/, /n/, jedini vokal koji krateći se postaje dvofonemski,
jedini koji nakon asimilacije sa /l/, /n/ postaje monoftonško /e/.
2. No najslabija je točka to što nema parova riječi koje bi se razlikovale tim fonemom.
U vrlo rijetkim parovima tipa Gmn. ~ pz. – ako uopće ima opozicije – može biti da je opozicija ~ .

e e
S druge strane, tko kaže da je opozicija ~ dobra opozicija? Tko kaže da i u nije ? Moglo bi e e e e e
se i tako interpretirati.46
3. Još je gore što se ne može naći baš nijedan minimalni par koji bi se razlikovao samo u fonemu /ie/.
Reći da su to oni Brozovićevi ~ … isto je kao da se kaže da su parovi ~ , ~ c e c e c e c
,
~
,

~ ,
~ , a znamo da su to parovi različita broja fonema.47 c
44
. Ni svako ne vlada se isto, kao ni svako .

e e
45
. Čak i bez obzira na pisanje .

e e
46
. Z. Jelaska tako i čini.

e
47
. No, vidjeli smo, ništicom se može dokazivati fonemskost.

e
18
Pri Brozovićevu dokazu nedostaje upravo ona Trubeckojeva procedura za utvrđivanje fonema – u fonologiji su
obično sporne afrikate (u njem. interpretirane kao fonematske skupine) i difitonzi (u fr. interpretirane kao
polifonematske skupine, u engl. kao diftonzi). Brozović svojim parovima dokazuje nešto što tek treba dokazati.
4. Još jedna strana čudnovatosti fonema /ie/: uporno se njime razlikuju

morfemi (cvijet-ø ~ cvjet-ić i sl.)!
Od četiri vrste kvantiteta refleksa jata u trima je /j/+/e/ (kratki, skraćeni, produženi), a samo u jednoj, navodno,
/ie/ (dugi), odnosno samo se u toj zadnjoj pitamo što je zapravo.
Da je u toj dugoj kvantiteti nešto drugo od , to bi se nešto prenosilo i u kraćenju (u , ), kao što se e c e e e
e
duženjem prenosi kao ( ). e e
5. Nakraju, ali i najvažnije, Hrvati neijekavci – kojih je najviše i najurbaniji su – svi u fonološkom repertoaru
imaju i /j/ i /e/, ali nemaju ni fonemskoga /i̯/ ni diftonga /ie
/, koji bi mogao zauzimati mjesto dugoga jata.
6. Pravopisne nedoumice
Dva su pravopisna problema:
1. Manji, ali ne i zanemariv (strancima grozan, a grozan i za računalne programe za provjeru teksta): niz slova e
za nejatovski dvosložni niz triju fonema: komparativi ( ), pridjevi ( ), glagoli i izvedenice ( e e e e

,
), strane riječi i imena ( , ), padeži ( ), zamjenice ( ), tvorenice ( ).

e e e e e e e e
Takvih je riječi – prema bazi Š. Dembitza – 38% od svih onih u kojima imamo ! e
2. Veći: činjenica da e
pišemo sa e
,a e
sa . e
Škarić prenosi Maretićeve i Vončinine rezultate: u povijesti nitko nije u pismu razlikovao dug i kratak jat.
Neki su razlikovali dug i kratak slog – pišući ispred geminate – ali slova za jat (digrami, rjeđe trigrami) – uvijek
su bila ista, bez obzira na dužinu.
Vončina opaža još nešto važno: točno je da pisanje prethodi pisanju , ali to je stoga što slova nije u Europi e e
ni bilo. Čim se slovo počinje rabiti, počinju i Hrvati jat bilježiti sa . e
Prvi koji jat bilježi sa jest Mikalja u (1649–1651). Tako i Della Bella (1728), pa e e
Stulli… Svi redom pišu i u dugim i u kratkim slogovima. e
Appendini u svojoj gramatici (1808) čak piše da Dubrovčani (i u dugim i u c c e e e
kratkim slogovima)!48
Vončina zaključuje da se početkom 19. st. u Hrvata nazirao hrvatski put prema jednostavnoj jekavštini – imali
smo tradiciju, metajezik iz rječnika, gramatika, razvijenu svijest.
Ali tada već V. St. Karadžić (1787–1864) u Beču objavljuje svoja djela (1818. rječnik s gramatikom, u kojima
piše u dugome slogu) i stvari polako odlaze na drugu stranu.
e
Lj. Gaj 1835. uvodi rogato – ali za sve reflekse, uključujući ekavski i ikavski.
Sve do Bečkoga dogovora Hrvati dakle nisu imali potrebe razlikovati dugi i kratki jat.49
Šulek – da ne bude sve po Karadžićevu – 1854. sugerira pisanje u dugim i u kratkima. To potvrđuje i e e
Komisija 1877. I tako je bilo do Brozova pravopisa 1892., otkad zapravo razlikujemo dug i kratak jat.
7. Stilističke neodređenosti
48
. U odgovoru na Brozovićev odgovor Škarić spominje da ni B. Kašić u pismu nije razlikovao dugo i kratko.

e
49
. Sudionici Bečkoga književnog dogovora (1850) – I. Kukuljević, D. Demeter, I. Mažuranić, V. Pacel, Stj.

e
(Stefan) Pejaković, F. Miklošič, V. St. Karadžić, Đ. Daničić – zaključili su: 1) preporučuje se južno, tj. ijekavsko
narječje kao zajedničko književno, i za Hrvate i za Srbe, 2) refleksi jata prišu se s u dugim te u kratkim e e e
slogovima, 3) glas izgovara se i piše svagdje gdje mu je po etimologiji mjesto, 4) napušta se oblik genitiva plurala s

nastavkom i prihvaća oblik s nastavkom , 5) slogotvorno ne piše s popratnim vokalskim slovom.

Dogovor je u Hrvatskoj imao mnogo manje utjecaja no što se to poslije prikazivalo. U Zagrebu će se sljedećih
30–40 godina bez obzira na dogovor i dalje pisati načinom, sve do 1892. i pravopisa I. Broza. e
19
Ortoepskoga odgovora zapravo još nema – što je tu ruralno, supstandardno, što urbano, visokolultivirano?
Je li ruralno ili kultivirano? e
Dugo se govorilo da je jednosložni izgovor elizija. Potom smo si osvijestili da je to normalno…
FONETIČKI ODGOVOR
Maretić je 1893. zapisao nešto poput:50 Kad bismo imali, kako nemamo, njekoliko vrsnijeh fiziologa jezika…
koji bi nam pokazali kako se dugi jat izgovara, onda među pametnijem ljudima ne bi više o tom bilo prepirke.
E, pa, evo odgovora…
8a. Fonetički odgovor: Ispitivanje slušne razbirljivosti
Pokus je bio: snimiti izgovor riječi s jatom i bez jata i onda izvježbanim slušačima puštati da razabiru razlikuju li
njihove odrezane početke.
Riječi su bile: , , , , , , , , . e e e e e e e e e
Pokus je pokazao:
1. Slušači gotovo potpuno (96,5%) razlikuju početke riječi koji se razlikuju po duljini (
~
i sl.),
što će ujedno reći da su slušači puzdani za anketu.
2. Slušači gotovo potpuno (94%) razlikuju početak u ~

. To znači barem troje: em to nisu isti počeci,
em drugi nije dvosložan (jer bi bio isti), em su slušači pouzdani.
3. Početke iz ~
slušači ne razlikuju (pogodak je 55,5%, dakle pogađaju nasumično), što će reći
da im je početak isti: kratko e
.
4. Najproblematičniji par – koji bi, ako je /ie/ drugačije od /je/, morao dokazati fonemskost – a to je
~

slušači također ne razlikuju (49,5% pogodaka, dakle nasumično pogađanje).

To hoće reći da je i tu u oba slučaja: dugo . e
5. Najopsežnije se istraživala razlika silaznih i uzlaznih dugih slogova, odnosno parovi su bili nejatovski
~
te jatovski ~ . Isjekla su se četiri početka i dana su na slušanje.

I tu se puno griješilo: 40-ak % pogodaka. Taj je ispit pokazao da tvrdnje da dugi jat pod silaznim naglaskom
naginje -početku više od kratkoga (M. Rešetar, D. Raguž) nisu utemeljene.
Pokus je – sve u sve – pokazao da je u realnosti hrvatskoga standarda razlikovanje refleksa dugog jata od slijeda

uglavnom halucinantna ( ) pojava. c
8b. Fonetički odgovor: Zvučna tvarnost
Sonogram pokazuje da se izgovori riječi , , , ne razlikuju.
I izvježbani fonetičar teško s njih očitava o kojem je početku riječ, odnosno ono što se slušno ne razlikuje
pokazuje se kao nerazlikovno i izgovorno, na sonogramu.
8c. Fonetički odgovor: Pravopisni šum
Treći pokus bio je provjera pravopisnoga šuma. Ukratko, s pokusom upoznati i uvježbani ispitanici morali su na
ekranu prepoznavati hrvatske riječi i neriječi, napisane s , , , i što brže odgovarati na to je li riječ o e e e
hrvatskim riječima. Pokus je pokazao da su najbolji/najbrži rezultati pisanja s , što je zanimljivo i stoga što e
pokazuje da stogodišnja navika pisanja ništa nije pomogla. Najgori su rezultati kod pisanja s ,51 čak i kad se e e
odbiju 22 ms (koje Škarić, opet na temelju pokusa, odbija na temelju nenaviklosti).
50
. Škarić se referira na članak (s dopunom) T. Maretića iz iz g. 1893. (prvo

e e
godište tog inače važnog časopisa, u kojemu je Maretić dosta objavljivao).

51
. To kao penicilin za Brozovićeve prijedloge.

e
20
9. Implikacije
Maretić, gorljivi zagovornik ijekavštine, 1893. napisao je da se može dogoditi da u 21. ili 22. vijeku iz e
iščezne, odnosno da se izgovor dugoga jata vrati ondje gdje je bio prije 100 godina (dakle 1800.).
Kad bismo dakle pisali dugi jat s je, dobili bismo:
1. Lakšu ortografiju.
2. Ne bismo inzistirali na razlici koje zapravo nema. Ako bi razlikovanje zatrebalo (tipa e
~ e
), mogli
bismo se poslužiti znakom za naglasak, kao što to i inače činimo.
3. Ne samo da sad s e
~ e
ne razlikujemo ništa, nego zapravo razlikujemo nešto gdje razlike nema – riječi istih
osnova i morfema.
4. Riješili bismo se istoga pisanja dugoga jata i onih 40-ak % (38%) riječi u kojima je doista e
.
5. Problem bi ostalo onih 27% riječi u kojima se dugo nalazi iza (neobično, ali je tako – čak 27%), u e
kojima bi se to izjednačilo sa (riječi poput , ). e e e
To doista jest problem i slova loše su odabrana kad su odabrana. No zato postoje .

No ne bi bilo velike štete ni da ostane ovakvo pisanje. Ionako mnogi izgovaraju , , kao što izgovaraju i

e e

, . Očito ni sto godina pisanja
c
nije utjecalo na činjenicu da se
e
izgovara upravo
c
. e e e
Trebalo bi dakle – veli Škarić – pisati:
a) e
za dug i kratak refleks jata
b) e
za foneme /ije/ u riječima tipa e
, e
, e
, e
, e
, e
i sl.
c) e
za foneme /ie/ u riječima tipa e e
, e
, e
, e
, e e
i sl.52
52
. To je i inače Škarićev fetiš – gdje nema fonema, ne treba ni slova. Samo nije jasno zašto su u

e e
tri fonema – /ije/, a u dva – /ie/, kad je to isto. e e
21
Škarić: Hrvati nikad i nigdje spontano nisu izgovarali dvosložno, osim onih nekoliko iznimaka ( , ). Dva sloga e e
nametnuo je Karadžić na temelju istočnohercegovačkih govora Vučurevićevih Hercegovaca, ne širokobrijeških.
1. Nije točno. Dvosložno izgovaraju novoštokavci Hrvati ijekavci (Dubrovačko primorje, dijelovi neretvanske doline)
i nenovoštokavci Hrvati ijekavci (zapad istočne Bosne, dijelovi srednje Bosne). Istina jest da je u svih govornika
jednosložno češće, ali pojavljuje se i dvosložno, ovisno o ritmu, brzini govora, važnosti iskaza, stilu u najširem smislu.
2. Široki Brig (ne Brijeg) pripada ikavskome području.
3. Neukusno je Hrvate ijekavce s jugozapadnog ruba istočne hercegovine zvati Vučurevićevima.
4. Netočno je da dvosložnoga jata u hrvatskoj poeziji nema.
5. Škarić ne razlikuje staru od nove jotacije: i jedino je u hrvatskome moguće (u

e e
je
epentetsko , koje je bilo dijalektalno još u praslavensko doba, to je općenito poznato), naprotiv

, e e
,

mogu glasiti i

, e
, (premda je oblicima , također nekoliko je stoljeća).
e e e e e
6. U domaćim riječima /l/ i /n/ ne mogu se naći ispred /j/, ali u posuđenicama mogu:
. U domaćim
sklopovima samo na granici riječi: , . e e
7. U Šulekovo doba za foneme se nije znalo, a Rešetar gotovo sigurno nikad nije napisao riječ e
.
8. Škarić veli – ako je dvoglasnik vokal – da bi to bio jedini vokal koji ne bi mogao doći iza /ĺ/, /ń/, /j/. Škarić
sam slabi svoje argumente jer dvoglasnik ne može doći ni iza /č/, /ć/, //, //, /š/, /ž/.
9. Škarić ne razumije opreku

~
.
10. Netočno je da hrvatski pravopis dugi i kratki jat razlikuje 100 godina. Razlikuje ga od 1854., ali tada kao / .54 e e
11. Škarić je – ne jedini – u zabludi kad kajkavce smatra ekavcima. To su koristili i oni koji su govorili o prevlasti
ekavice. Ekavica i ikavica termini su kojima se hoće reći da su se izjednačili stari jat s refleksom staroga ili e
staroga . U kajkavaca ima ekavaca, pa i ikavaca, ali golema većina na mjestu jata i staroga poluglasa ima zatvoreno
e
(ili ponegdje dvoglas ), na mjestu staroga i nosnoga ima otvoreno , pa prema tomu kajkavci nisu ekavci. e e e
12. Uzorak govornika (8) nije mu reprezentativan.55
Škarić veli – na temelju mjerenja – da nema nikakve razlike između dugog i produženog jata, te da bi ih stoga
najbolje bilo pisati isto – s . e
1. Organski ijekavski govori pomoći će nam da vidimo razliku između , i . e e e e
U hrvatskim ijekavskim govorima gdje i daju i – nema ih mnogo ali ipak – imamo i , ali e e
e e
e
e
nemamo * . A nemamo upravo zato što refleks jata u

i nije isti!!!e e e e e
2. Pisanje umjesto povećalo bi broj homografa (

~ , e
~ , ~ ). Homografa u
e e e e e e e
hrvatskome ima, ali ne treba baš raditi na njihovu umnožavanju.

3. Najnormalnije i najeuropskije bilo bi dugi jat pisati . e
4. Pisanje onemogućilo bi stilsku inačicu dvosložnog izgovora.

e
Za kraj Brozović opet citira Cesarićevu e c

.
53
. Odgovor na Škarić 1996.

e
54
. Riječ je o Šulekovu tekstu »O dvoglascu «, , 1854.

e e e e
55
. S anketama i uzorcima uvijek je dvojbeno, no činjenica je da je 8 ispitanika doista malen broj.

e
22
I. ŠKARIĆ (1999a)56
Ne želi on raspravljati s Brozovićem, ali ipak…
Škarić: Brozović i ja ipak slažemo se u mnogim stvarima:
1. da je neutralni hrvatski izgovor jednosložan

2. da je loše što smo prihvatili Karadžićev prijedlog, premda od Brozovića nije lijepo što prešućuje da Hrvati
prije Karadžića nikad dva jata nisu razlikovali
3. da su kratki refleks i produženi kratki danas /j/+/e/
4. da nije isto dugi ( ) i produženi ( ) jer dugi u versifikaciji može postati dvosložan, a produženi ne može e e e
5. da postoje asimilacijske razlike dugoga i kratkoga, premda im ne pridajemo istu važnost
Škarić: Ne slažemo u samo jednome, ali najvažnijemu: ja smatram – na temelju dugogodišnjih istraživanja,
pokusa, mjerenja, da je današnji normalan, javni, zajednički hrvatski izgovor slijed glasnika [j] i [e], bez obzira
na to je li riječ o dugome ili kratkome slogu, te da bi stoga valjalo i pisati uvijek . e
Osvrnut će se opet samo na dvoje – stilističko inačenje i asimilacijsku potenciju.
Brozović uvijek citira Cesarićevu , ali ne kaže da je u njoj dvaput umjesto , umjesto e c
, umjesto

.
Ono što međutim odzvanja jest činjenica da se dvosložni jatovi u hrvatskoj poeziji pojavljuju tek pošto nas je
Karadžić u njih uputio. Škarić je pregledao Pavletićevu i do I. Mažuranića e
od 140 dugih jatova našao samo jedan dvosložni (u M. Vetranovića).
Naprotiv u V. Nazora na većem je uzorku Škarić izbrojio čak 21% dvosložnih. A zna se – veli Škarić – i to
Nazor nije krio, da je Nazor kao Bračanin jezik učio od Karadžića, Daničića, Broza, Maretića, Ivšića.
Škarić se pita: Što je Brozović htio reći onim dijalektološkim primjerom e

~ e e
, *
e e
~
e e
i sl.?
Kakve to veze ima za standardni jezik, sve ako u dijalektu to i jest tako?
Brozović – veli – osjeća, valjda kao čovjek iz kraja gdje se to osjeća, da nema identičnosti između prvoga sloga
u i , Gmn. i pz. . Brozović tako osjeća i misli da je to za Hrvate već prosuđeno.

c e
Međutim razložni svehrvatski standard ne zanima ili ne bi trebalo zanimati kako je negdje na periferiji, na rubu
ili iznimno. Većina Hrvata su štokavci ikavci i nemaju u fonološkoj rešetki onaj Brozovićev /ije/.
Sve u sve: c e e
je ipak c e e
, što god Brozović mislio. Zemlja se vrti – e
56
. Riječ je o članku »Eppur si muove!« – odgovoru na Brozović 1999. Recimo još da Škarić (199b) u

e
ponavlja stavove i opet za sve okrivljuje to što smo u Beču g. 1850. prihvatili nesretno . Ponovo

e c e
pledira na autonomiju standardnoga jezika i upućuje zainteresirane na Brozovićev članak o razlici

sociolingvistike, genetske lingvistike i tipološke lingvistike.
23
Z. JELASKA (2004)
FONEM KAO UMNI POJAM
Fonem u umu predočava kao jedno skupinu različitih glasova, što proizlazi iz općeljudske kategorizacijske
sposobnosti. Od teorijski neograničena broja i mogućnosti odabira glasovnih razlika neki se glasovi izdvajaju
kao prikladniji za fonemski položaj od drugih, npr. . Kategoriziranje glasova na neki način je i proizvoljan
postupak. Po tome se jezici i razlikuju. Nijedan jezik nema isti fonemski sastav.
Hrvatski govornici kao jedan fonem (/n/) prepoznaju inačice glasa [n] u riječima , , e e
, e c
,

,
,
. Engleski govornici [n] i [ŋ] razlikuju kao realizacije dvaju fonema:
c e
~
.
Hrvatski kao poseban fonem izdvaja /ɲ/, engleski pak ne.
U običnim okolnostima sporazumijevanja govornici nisu svjesni razlika među fonemima, a ni unutar njih – ne
mogu svjesno opisati razlike između onepčenoga [n] u , jedrenoga [n] u , zvučno [h] u … Ako
e e
se te inačice izgovore odvojeno, ne mogu ih povezati s fonemom ili prepoznati.
FONEM KAO JEZIKOSLOVNI POJAM
Svi glasova svih jezika imaju znatno više unutarnjih obilježja no što je potrebno za razlikovanje. Pojam fonema
smišljen je upravo da bi uočio bitno – ono što čini razliku među glasovima, odnosno da bi izdvojio relevantna od
redundantnih obilježja. Različite teorijske postavke i različite definicije fonema urađaju i različitim opisima –
nije čudno da broj fonema kojeg jezika nije nikad konačno utvrđen.
I spoznajna (kognitivna) gramatika – kao i ostale teorije – fonem opisuje maksimalno obavijesno – /p/ je
bezvučni dvousneni zapornik, ništa više ništa manje. Takav ga opis razlikuje od zvučnoga dvousnenoga
zapornika /b/, od bezvučnoga zubnika/desnika /t/, bezvučnoga jedrenika /k/.
Fonemi se otkrivaju uspostavom minimalnih parova riječi – riječi koje se razlikuju samo jednim odsječkom, npr. c e
~
. Postojanje minimalnog para utvrđuje fonemski položaj nekog glasa. No nepostojanje para nije odmah i dokaz
e
nefonemskosti. To naglašava i Brozović (1991). Par možda postoji, ali nije otkriven, ili se može pojaviti, ali slučajno
nije. Pravo je pitanje kako se teorijski valja postaviti prema fonemima koji su mogući, ali neostvareni.
FONOLOŠKA PROTOTIPNOST I RUBNOST
O fonemima se ne može razmišljati odvojeno od značenjske razine – predodžba o fonemu ovisi i o tome kojim
ga leksemima pokušavamo dokazati.
U svim jezicima ima i fonema. Spoznajna lingvistika jako drži do te vrste razmatranja fonema.

Prototipnost i rubnost ogleda se kroz različita načela. Ona se veoma često neće poklapati.
Rječničko načelo
Prototipne su obične, česte, svakodnevne riječi, oblično i značenjski prototipne – odnose se na obične i česte pojmove.
Čestotnost i značenjska prototipnost s jedne te fonološka prototipnost s druge strane ne moraju se međutim
podudarati. Čestotno i značenjski prototipne, ali oblikom rubne jesu primjerice: , , , . Oblikom c e e
prototipne, ali rjeđe jesu primjerice: , , , , , , , . c e e e e
Neke su riječi rijetke pa time i manje prototipne: , , . Stručni pojmovi, stilske inačice, c e
razgovorne, dijalektalne, stručne ( , ) i sl. imaju oblične posebnosti ( , ) ili e e e e e
raspoznatljivo neslavensko podrijetlo. Riječi , , manje su prototipne od , , zbog
dativne zamjene piskavcima, ali su po čestoti i značenju prototipnije.
Neki fonemi prototipni su jer su češći i jer se njima tvore mnoge, česte, stare/naslijeđene riječi: e
.
24
Rubne riječi mogu kojemu glasu dati rubnu fonemsku vrijednost: tako je sa hrv. //. Pojavljuje se u turcizmimi i
anglizmima te na morfemskim granicama, pa mu je status sporan, premda upotpunjuje skupinu prednepčanika

. Silić Brozovićevo dokazivanje opstojnosti // opisuje kao jedinstven slučaj dokaza pomoću stranih leksema.57

Rubni se glasovi pojavljuju u stranim riječima, imenima, nazivima naroda i sl. ( e e

, e e
,
, ), stručnim nazivima ( ) i pozajmljenicama, posuđenicama, tuđicama ( , , , ).

e
Slogovna neprototipnost također može biti važna. Primjerice

je tipičniji pristup slogu od , pa je
,
običnije od .58 Kod parnjaka upravo je obratno, pa je ( e

) tipičnije od (toga i nema).
Naglasak – silazni naglasak na nepočetnom slogu neprototipan je ( e

, e e
,
, e
).
Ostala načela
Brozović (1991) veli da je dobro da leksemi u paru budu iste vrste riječi i takvih značenja da se u kontekstu
mogu zamjenjivati.
Prototipniji su fonemi češći od rubnih. Prototipniji su oni koji se jasno razlikuju od onih bliskih izgovornih
mjesta (kakvi su u hrvatskome npr. ). Rubniji su oni koji se u izgovoru slabo razlikuju ili percipiraju, npr.
razlika između i , pogotovo kad su međuotvornički. Isti slučaj sa samoglasničkim .
Rubnost fonema pokazuje se i u tome što ih izvorni govornici često zamjenjuju – , .
Međudjelovanje različitih načela
Sve se razine isprepliću. Rubni fonemi doživljavaju se kao rubni bilo stoga što se sami njihovi ostvaraji
doživljavaju kao rubni bilo stoga što se javljaju u rubnim leksemima. Još malo primjera:
Diftong javlja se u stranim riječima ( ), pa je rubniji od . e
Glas Z u hrvatskome nema minimalnog para. Pojavljuje se na spoju naglasnice i nenaglasnice, u stranim riječima,
dijalektalno, u starih pisaca (v. ARj). Ne javlja se ondje gdje bi se mogao javiti: .59 Po tome ne bi bio ni rubni
fonem. No lako je izgovorljiv, lako se zapisuje, moguć je u neriječima (npr. ), pa ga i Brozović stavlja u rubne.
DVOGLASNICI – JEDAN ILI DVA GLASA

ili jednosložni je slijed dviju otvorničkih kakvoća. Oko definicije se manje-više slažu svi, ali

nitko baš ne definira razliku dvoglasa i slijeda dvaju fonema. Stvari se razrješavaju na razini pojedinih jezika.
Noske (1982) dokazuje dvoglasnike u francuskome dvama-trima razlozima:

1. Slogovna struktura francuskoga isključuje sljedove zapornik+protočnik+kliznik, a čini se da se oni ipak
pojavljuju u riječima ‘tri’, ‘pastrva’, ‘kiša’, ‘buka’, ‘njuška, surla, rilo’ e e
2. Sljedovi kliznik+otvornik mogu biti slobodne inačice jednostavnim otvornicima ( [ilia], [ilja], [lue],
e
[lwe] ‘iznajmiti’, [nie], [nje] ‘nijekati’, [luεst], [lwεst] ‘zapad’), ali visoki otvornici kojima prethode e e
dvoslogovni skupovi zatvornik+protočnik ne dopuštaju inačni izgovor s kliznikom ( [griεf], *[grjεf] ‘pritužba’) e
Navedene riječi ne mogu imati inačice s kliznikom i jednostavnim otvornikom: *[trua], *[tryuit], *[plyi], *[brui], *[gruε̃].
3. Postoje alternacije jednoglasnika i dvoglasnika kao u ~ , ~ , ~ . e e e e
Ladefoged (1993) dvoglasnikom smatra englesko u , premda se taj dvoglas od ostalih razlikuje jer mu je e
istaknutiji dio završni. Time smanjuje broj pravila o engleskim zatvorničkim skupinama.
57
. Prisjetimo se, Ž. Muljačić (1972: § 46) piše da je sličan slučaj sa /ž/ (prema IPA-i: / /) u

e
engleskome – ima ga samo u galicizmima, i to na početku riječi, npr. ‘zavist’. P. Ladefoged u opisu am. e
engleskoga u za / / ima primjer ['a ə / - j(ʊ)ə] ‘azuran’ (što je zapravo rezultat palatalizacije). e
58
. Stoga ne čudi dijakronijska metateza → -.

e
59
. Sretniji bi primjer bio .

e
25
Sve u svemu, odredba diftonga temelji se kako na slušnoj kategorizaciji tako i na ulozi koju dotični glas ima u
pojedinome sustavu, pojedinome jeziku.
HRVATSKI DVOGLASNIK
U hrvatskome standardu postoji jedan dvoglasnik: e

. Sporadično i rubno (pri jednosložnome izgovoru)
pojavljuju se još: ( ), ( ), ( , e e c
).
Izgovor dvoglasnika
U opis hrvatskoga dvoglasnika redovito se uključuje i njegov izgovor.
Neki govornici, naročito u biranome govoru, riječi s dugim dvoglasnikom izgovaraju bez promjene prethodnih .
Valja ipak reći da je izgovorna razlika između [ĺe] [ńe] te [lje] [nje] zapravo vrlo mala, usp. ~ . e e c
Riječi se pamte i prema pisanom obliku, pa je tu i pravopis važan.60

Često se misli da kratki dvoglasnik jotira . To međutim nije lako dokazati upravo zbog male razlike izgovora:
[snjegovi], [sńegovi], [ljepota], [ĺepota].61
Škarić (1991) veli da je dvosložni izgovor fakultativan, a da je neobilježen izgovor slijeda /je/. U novijim
radovima pokazuje da govornici ne razlikuju dvoglasnik od slijeda . e e
Uloga i ponašanje dvoglasnika
Dvoglasnik dakle ne jotira . Kad se govori o dvoglasniku, opis je jednostavniji jer ne treba posebnih pravila za

~

,e
~

. e e e
Višeglasni opis pruža dodatni argument (Z. Babić 1989) – slogovna struktura. Pokazuje se naime da se
dvoglasnik, a ne slijed fonema, pojavljuje ondje gdje se sljedovi + otvornik ne pojavljuju.
Svijest o jednome ili dvama glasovima
Pokazuje se dakle da je opis s dvoglasnikom teorijski bolji. Je li psihološki opravdan?

Teško je odgovoriti na to jesu li govornici svjesni fonema . (Kao što nisu baš svjesni ni obezvučivanja na kraju e
riječi, razlike između i u i …)
Na to utječe i pismenost. Pitanje je kakva bi svijest bila da se dvoglasnik drugačije bilježi.

Primjer jezika s dugim i kratkim dvoglasnikom – islandski (Lass 1984).62
Trebalo bi pitati nepismene kako doživljavaju razliku ~ . Kao razliku u jednome odsječku ili kao e e
fonem više/fonem manje. Ali to baš nije lako, a i pitanje je što bi rezultati dokazali jer je fonološka raščlamba u
svakom jeziku vještina koju treba naučiti.
60
. Prisjetimo se, pitanje je kako bi se izgovaralo kad bismo pisali primjerice ili .

e e e e
61
. Nije baš tako, nejotirani izgovor dosta se lako prepoznaje. Tako npr. govore Ivo Banac i Mate Granić.

e
62
. V. ovdje predavanje 04a. Dobro bi još bilo jasno odgovoriti na pitanje ima li jezika u kojima

e
dvoglasnik alternira s dva glasa, kao Ivšićevo slavonsko N i ~ G je . Lass (1984: 138) daje engl. primjere e e
za alternaciju diftonga i monoftonga, npr. i [aɪ] ‘božanski’ ~ i [ɪ] ‘božanstvo’, ou [aʊ] e e e

‘dubok; mudar’~ u [ʌ] ‘mudrost’, a [eɪ] ‘human’ ~ a [æ] ‘humanost, ljudskost’.

e
26
Z. JELASKA (2005)63
U pojedinim slučajevima nije u jezicima lako odrediti jesu li dva opažena glasa dva fonema ili jedan – je li riječ
o dvama monoftonzima ili o diftongu. Ponajprije treba dobro znati pojedini jezik.
Tako je i u engleskome, u kojemu P. Ladefoged (1993) tvrdi da postoji obratni diftong (kao u ). Drugi se s c e
njime ne slažu.
U francuskome R. Noske (1982) tvrdi da postoje jednofonemski sljedovi kliznika i otvornika u riječima poput

, ,
. e e
U hrvatskome je isto s dvoglasnikom . e
Važno: Oko prototipnih se fonema u načelu ne spori nitko. No rubnije foneme i jezikoslovci i izvorni govornici
znaju različito kategorizirati.64
e
= Svjesni stav o glasovnome sastavu riječi kao najmanje jedinice.
Svakako je problem taj što su gramatičari koji su ga uveli govorili samo o dugome dvoglasniku.
Tako smo dobili da ima četiri odsječka i dvije more u korijenskome slogu, a da genitiv e e e e
ima pet
odsječaka i jednomornu jezgru korijenskoga sloga.65
Tako se ne vlada nijedna druga prozodijska pojava u hrvatskome, tj. nijedno drugo kraćenje.
Zapravo nije riječ ni o čemu nego o tome da diftong valja smatrati jednom jedinicom, bio dug ili kratak – to je
jedan te isti glas fonološki, morfološki i leksički.
Tako je i u islandskome – ima i dug i kratak diftong.
Takav stav dulje zagovara Z. Babić (1989; 1991). Tako bi se riješio golem dio poteškoća.
Teško je reći kako to treba pravopisno riješiti: / / e e e e e

. e
Mnogim govornicima bilo je čudno zapisati , , premda su upravo tako govorili. To samo hoće e e e
reći da pravopis/slovopis ima važnu ulogu pri izgradnji svijesti.66
63
Rad izlagan na skupu u čast J. Siliću. Ponavljaju se – sažeto – teze koje Z. Jelaska zastupa godinama.
64
. Takav stav u strukturalizmu je nemoguć. Ondje je – . Novije jezikoslovlje govori o

e e e
prototipnim i rubnim ostvarajima, pa se onda lakše nosi i s dvojbama.

65
. Nije baš jasno kako se došlo do onih četiriju ili pet odsječaka i dviju mora u korijenskome slogu.

e
Riječ je o N (√ – 3 odječka, 1 mora), G (√ – 4 odsječka, 1 mora). Bit će da Jelaska e e

e e e e
segmentira ovako: N (4 odječka, 2 more u prvome korijenskom slogu), G (5 odječaka, 1 mora u e e e e
prvome korijenskom slogu). Kako god, nije posve jasno što razumije pod »korijenski slog«.
66
. To je točno, samo dokle ide govornicima? Ima li norma što kazati?

e e
27
I. ŠKARIĆ (2009)67
Opis jata nijansiran je prema trima tipovima hrvatskoga standarda kojima se Škarić bavio zadnjih godina, kako
ih je on zvao – , i (Škarić 2009: 73, § 164, Tablica 2):68 e
Klasični Prihvatljivi Prihvaćeni
Redovito stari kratki jat je je je

, c
, c
, c
produljeni kratki jat je je je

,
,
,
stari dugi jat ije jē / iē jē

c e
, e
c
,
, , , e c

e
c e

e

,

e
Iznimno i i i i

,
, ,
e e e e

,
,
,
ije ije ije ije

e
, e e
, e e
, e
Kratki jat iza pokrivenoga r69 e, je e, je e

e
, c e
, c e
, c
Kratki jat iza l n ĺń+e ĺń+e ĺń+e

, , ,

Dugi jat iza l n ĺ ń + ije ĺ ń + iē

/ jē ĺ ń + ē / l n + jē
, , , ,

e e

,

, ,

67 1
Za drugo izdanje prvoga dijela Akademijine gramatike (Stj. Babić e 1991; 22007) Škarić je znatno
preradio svoju , a potom 2009. objavio kao zasebnu knjigu e
.
68
. Valja obratiti pozornost na razliku u postojanju diftonga, u naglašavanju, u asimilacijama.

e
69
. N. B. Ti primjeri razdvojeni su od »iznimnih«, , tipa , . Jedino nije jasno po

e e e
čemu je to činjenica »klasičnoga« hrvatskoga. e c
28
NABACANI KOMENTARI
Uz razliku jatovskoga i nejatovskoga j (D. Brozović, I. Škarić). 1. Ni svako sufiksalno /j/

ne ponaša se isto (što je rezultat dijakronije, ali za suvremeni opis sporedno), usp. primjerice:
~ nasuprot ~ , nasuprot , čak i s mogućim izostankom jotacije

e
e
korijenskoga : , / , / .

e e e e e
e
e
K tomu uopće se ne jotiraju ispred kolektivnoga , posvojnoga , instrumentalnoga

e
(premda inače sasvim redovno jotaciji podliježu): , , , , , .

e
e e
K tomu ponekad isto /j/ jotira ili pak ispada, primjerice u trpnome pridjevu IV. vrste: ~
, ~ , ali iza ispada, kao u ~ , ~

e

e

e e

, ali s druge strane imamo bez ispadanja , , i sl.

e

e
e

e
e
e
U instrumentalu i-vrste imamo: ~ , ~ , ~ , ~ ,

e
e

e e
~ , ~ , ~ , ~ , dakle sve varijante – i

asimilaciju, i fuziju, i epentezu, i ispadanje, i neispadanje. Jesu li to onda različiti -ovi?

2. Na granici P+R ne jotira ni /j/ koje nije od jata: , . Ali u posuđenicama

e

e
jotira, bez obzira na naš normativnoortoepski trud: , .

e c c
3. Transkripcija , bez jotacije jako je sumnjiva (izgovor [voljeti] umjesto [voĺeti]

e e
većina osvještenijih govornika prepoznaje u najmanju ruku kao otklon), tim prije što većina
govornika jotira iu , premda se već 120 godina takve riječi pišu sa .

e e e
Kako objasniti pojavu oblikâ poput ili ako sufiksalni jat ne jotira?

e e e
Općenito, ne možemo znati je li karakter jata baš posve aglutinacijski jer imamo ga samo u
tematskim morfovima glagola (npr. u III. vrsti, vid-ě-ti, ili u imperfektu I. vrste, plet-ě-ah-ø).
4. Kako objasniti treću jotaciju u kojoj dolazi , , , ,

e e e e
e c e c
‘zjenica’. Ako ničega drugoga, a ono dijalektalno u Hrvatâ svakako ima (Brozović veli

e
da ima i , rijetko, ali ima). Drugi je pak problem što se time dokazuje, odnosno kakve

e
veze i imaju sa standardnim hrvatskim.

e e e
5. Kako objasniti izgovornu jotaciju u posuđenicama, u kojima propisujemo trofonemsko :

e
→ [someĺe], → [garsońera], → [bombońera]. Drugim

e e

e
e

riječima, čak i kad pišemo , tretiramo taj slijed kao (doduše, neće biti , ali će biti

e e
e
← , ← , ← , v. predavanje 03).

e e

e
c
e
e
6. Brozović dobro veli da u imamo provedenu jotaciju (Škarić veli da tu opreka može

e
biti ~ ). Dapače rabi to i kao argument za to da to nije isto kao dugi diftong, jer u Gmn.

diftong se produžilo, ali jotacija je ostala (što se u prezentu ne događa). Jelaska veli

e
da je teško odrediti jotiramo li mi u ili ne. Govornici M. Granić i I. Banac pokazuju da i

e
29
nije, njihovo nejotiranje izrazito je primjetno kao otklon od većinskog izgovora. Dodajmo da
je pitanje jotiramo li mi u pz. ili ne. Sasvim sigurno ima govornika koji jotiraju.

e
7. Pitanje je što to znači za jezičnu svijest o jatu, ali pojedine hrvatske govornike uvijek
iznenadi kad u srpskome čuju , . Uvijek nekako očekuju , .

e e e e
Uz češki (D. Brozović). Prema IPA-i češki nema vokal /je/, ima samo /ε/ – isto je /ε/ u e ,
c e , e , e , [cεlo],
, e ‘šuma’, c e ‘kruh’, e [lεt] ‘let’, [lεːt] ‘Gmn. lj tā’.
Ali to /ε/ očito ipak do neke mjere palatalizira (mi bismo rekli, jotira) prethodni konsonant:
[ εjakiː], ['sɪl εjʃiː], ali: ['sεvεraːk].

e e

Uz morfoneme (J. Silić). Ako govorimo o morfonemima, onda znači da u imamo

morfonem //n//, s morfonima [n] ( ) i [m] ( ). Znači li to da o morfonemu treba
govoriti svaki put kad je alomorf kojega fonema takav da se fizički izjednačio s tipičnim
ostvarajem kojega drugog fonema (što je u hrvatskome jako često)? Koja je zapravo razlika
između tvrdnje da je jat morfonem (Silić, Pranjković) i da je jat fonem (Jelaska)?
Koliko hrvatski onda ima morfonema? – J. Silić najčešće govori o njih pet (

), pa
su neki pomislili da hrvatski ima e morfonema. Naravno da to nije tako. Problem je samo u
tome što J. Silić još nije prebrojio e hrvatske morfoneme. (Zadnja je obavijest da upravo
broji.) Logično bi bilo da su svi fonemi ujedno i morfonemi, samo što se pet morfonema
sastoji od dvaju fonema. A onda, opet, što nas sprečava u tome da u

vidimo e e
(slivene foneme, afrikate, kao što su npr. c sliveni )? Konačno i ključno, Silić (i
Pranjković) nigdje nisu objasnili što zapravo misle pod terminom
e .
Termin
e , inače, ima dugu tradiciju. Njime su se osim praških uvelike služili i
američki strukturalisti (Z. Harris, Ch. Hockett), no kako oni u nas nisu bogzna kako čitani,
teško da se možemo služiti njihovim odredbama. Nešto o
e i
e v.
ovdje o predavanju 06, a za kraj donosimo natuknice iz Traskova pojmovnika (1996: s. v.):
Morfofonem (morfonem). Prema nekim analizama apstraktna fonološka jedinica koja se u
različitim uvjetima ostvaruje kao dva ili više različitih e , često osobito u
. Npr. njem. ‘savez’ [-t] ima genitiv [-d]. Ako se ti segmenti [t]

e
c

e
i [d] pripišu različitim fonemima – dakle /t/ i /d/ (koji su inače u njemačkome kontrastivni) –
onda se završni segment u
može smatrati morfonemom i bilježi se kao /T/ ili kao //t//.
Morfonemima su se osobito bavili Praška škola i američki strukturalizam. Termin skovao H.
Ułaszyn (1927), a proširili su ga 1930-ih Rus N. Trubeckoj i Amerikanac L. Bloomfield.
Morfofonemska alternacija. Alternacija fonema u određenome položaju u određenome
morfemu u različitim kontekstima. Npr. tur. /p/ ~ /b/ u ‘knjiga’ ~ dativ , ili engl.
/s/ ~ /z/ ~ /ız/ u mn. c ~
~ e , ili engl. /k/ ~ /s/ u e e c
c ~ e e c
c .
30
SLOG1
Bavili smo se dosad artikulacijama jezika, prvom (morfemskom), drugom (fonemskom), trećom
(fonemâ na razlikovna obilježja). Njima smo došli do morfema i fonema. I dalje se bavimo
artikulacijama, ali sad artikulacijama govora, točnije prvom artikulacijom govora, artikulacijom
izgovornih cjelina na slogove; drugom i trećom artikulacijom govora zapravo smo se već također
bavili – to su artikulacije govora na glasove (fonove) i njihova artikulacijska obilježja. Premda ga
izvorni govornici relativno lako prepoznaju i izdvajaju, premda mnogi pismovni sustavi već
tisućama godina počivaju na njemu, premda govorne pogreške i igre riječima (metateza) pokazuju
da je on i mentalno »realan«, slog zapravo nije jednostavno opisati. Danas se slog opisuje fonetski,
fonološki, psihološki, psiholingvistički, neurolingvistički, pa u obzir valja uzeti sve definicije.
Slog je (engl. syllable, σ) osnovna izgovorna i slušna struktura u koju se glasovi međusobno
povezuju; zasniva se na opreci istaknutih i neistaknutih glasova, a istaknutost ovisi o zvonkosti
(engl. sonority) (Jelaska 2004: 99; važno je uočiti da je riječ o jedinici i izgovornoj i slušnoj, što
definicije počesto zanemare); najmanji izgovorljiv odsječak govora (Škarić 1991: 328); najmanja i
temeljna jedinica izgovora (Barić et al. 1995: 55); fonološka jedinica sastavljena od kratka niza
odsječaka koja ima jedan vrh zvonkosti (engl. single peak of sonority), jedinica neurološkoga
programiranja koju slušalac rekonstruira na temelju različitih naznaka (Trask 1996: s. v.). Slog je
dakle najmanji izgovorljiv odsječak govora. Hoće reći, glas sam po sebi nije izgovorljiv (osim
vokala, koji su i sami slogovi). Izvođenje nevokala bez vokalske pratnje, dakle izvan sloga, nije
izgovaranje i ne pripada govoru (odnosno b izgovaramo kao [bə], a to je slog). Jedinica manja od
sloga – naime tipično manja – jest mora (engl. mora), fonološka jedinica veća od odsječka (fona,
glasa, odnosno fonema), ali manja od sloga (Trask 1996: s. v.); jedinica dužine pridružena
slogovima, metrička jedinica trajanja (Jelaska 2004: 197); najmanja jedinica vremena koja se može
mjeriti, a potrebna je da bi se izgovorio jedan kratki slog (Simeon 1969: s. v.). Načelno, kratki se
slog (laki, slabi, engl. light, weak) sastoji od jedne more, a dugi (teški, jaki, engl. heavy, strong) od
dviju mora. Mora je u nekim jezicima važan ritmički element, dapače naglašljiva jedinica (Jelaska
2004), primjerice u japanskome i starogrčkome, no moguće je da u drugima nema neku važnost
(Trask 1996: s. v.). Jedinica pak veća od sloga u koju se slogovi okupljaju jest stopa (v. dalje).
U fonetskom opisu sloga (tako npr. u Škarić 1991: §§ 836–867) važni su pojmovi okidanje sloga,
prekidanje sloga, zvonkost te stepeničasti oblik sloga. Slog ima vrh i (stepeničaste) padine. Slog može
1
Osnovna literatura: Jelaska (1988–1989; 2004), Škarić (1991: 327–337; 2009), Trask (1996), Turk (1992).
1
biti neraščlanjen (neartikuliran) i raščlanjen (artikuliran). Neraščlanjen je ako mu glasovni odsječci

svojim svojstvima potpuno slijede slogovni luk. (Iz)govor takvih slogova slabo je razgovijetan (opušten
govor odraslih ili rani dječji govor, do 18 mjeseci starosti). Raščlanjen slog ima izlomljen, stepeničast
luk. Stepenica je u hrvatskome 6 mogućih. Vrh slogovnoga luka u sredini zauzima vokalska
(samoglasnička) stepenica, a ispred i iza nje nalaze se: poluvokali (i hrv. j), zvonki konsonanti, nosni
konsonanti (i hrv. v), zvučni konsonanti, bezvučni konsonanti (bezvučni su najmanje zvonki, v. dalje
ljestvicu). Škarićev opis raščlanjenoga sloga s ljestvicom zvonkosti ovakav je (upravo stepeničast):
6. samoglasnici
5. polusamoglasnici polusamoglasnici
4. zvonki zvonki
3. nosni nosni
2. zvučni zvučni
1. bezvučni bezvučni
Odjednom se u hrvatskome slogu mogu ostvariti najviše 4 stepenice, npr. u slogu [smra] (to vrijedi za
uzlaznu strminu! I. M.).2 Svih 6 stepenica u nas se ne može ostvariti ni teorijski jer se prve dvije
nužno asimiliraju po zvučnosti. Na jednoj stepenici može biti više glasova, npr. na 1. do tri.
Ključan je pojam u opisu sloga zvonkost ili sonornost (engl. sonority) (tako npr. u Jelaska 2004).
Riječ je o relativnome svojstvu; ono se (navodno, I. M.) dade mjeriti, a opažljivo je (opet navodno,
I. M.) i slušno.3 Bez obzira na razlikama među teorijama i neuhvatljivost pojma zvonkosti fonološki
je prihvaćeno načelo poretka prema zvonkosti (engl. sonority sequencing principle), koje kaže da se
glasovi u slogu nižu prema svojoj zvonkosti – vrh sloga (engl. peak), najistaknutiji je, najzvonkiji
glas, a okružen je sve manje i manje zvonkima prema padinama sloga. Opće načelo zvonkosti glasi:
Od početka pristupa do vrha sloga zvonkost raste, od vrha sloga do kraja odstupa zvonkost pada.
U riječima smrtni, stvrdjeti imamo čak 5, odnosno 6 zatvornika, ali prema načelu zvonkosti to nije i 5, 6
neslogotvornih jer je r tu slogotvorno. Najveći broj neslogotvornih glasova u pristupu hrvatskoga sloga
jest 4, i to tako da je četvrti neslogotvorni dio dvoglasa ie – npr. strijela, spriječiti, zgriješiti, ždrijelo.
Napomena o jatu. Mnogo je puta dosad spomenuto, ali nije zgorega ponoviti: U hrvatskoj latinici dugi jat
načelno bilježimo sa ije, no to je izgovorno [iē] ili [jē], dakle jedan slog, a ne [i.je] (iznimka je riječ dvije
2
Usp. i početne slogove npr. u ždrijelo [ždrje.lo], k stricu [kstri.cu].
3
Trask (1996: s. v.) veli da je zvonkost »an elusive notion«, neuhvatljiv pojam.
2
[dvi.je]). Dakle brijeg je jednosložna (!) riječ (tako i bijes, lijek, grijeh, krijes, snijeg, ždrijeb i sl.), nije
dvosložna, kako to grafija sugerira (*bri.jeg), a pristup u tom jednom slogu ima dva ili tri člana – br ili brj,
već ovisno o tome tretiramo li jat kao diftong ili ne. U prikazu hrv. sloga to uvijek valja imati na umu.
Da bi se opće načelo zvonkosti primijenilo na pojedini jezik, valja za svaki jezik načiniti ljestvice
(hijerarhije) zvonkosti. Za hrvatski ih je načinjeno već nekoliko, s različitim brojem stupnjeva.4 Jelaska
(2004: 146–8) daje ovakvu hrvatsku ljestvicu zvonkosti s podljestvicama (desno su komentari):5
1 šumnici
1.1 bezvučni zapornici ptk • nije dakle čudno da p t k ni u jednom jeziku nisu slogotvorni
1.2 zvučni zapornici bdg • usp. moguće slogotvorno b u cokneyu (v. predavanje 06)
1.3 bezvučni slivenici cčć
1.4 zvučni slivenici

1.5 bezvučni tjesnačnici s š f h • rubno i oni mogu biti slogotvorni (npr. pst!, ššš!)
1.6 zvučni tjesnačnici zž • odavde naviše sasvim su rubno slogotvorni (usp. npr. zzz!)
2 usneni zvonačnici vm • m imamo rubno, u onomatopejama tipa hm, pa onda i glagolu
hmkati, a v bi se možda moglo pojaviti kao slogotvorno
3 svijetli (akutni) nosnici nń • samo je njutn standardna riječ sa slogotvornim n, ostale nisu
(npr. bratn, kragn, rehnšiber, jakn…)
4 bočnici lĺ • l često slogotvoran (npr. nobl, bicikl, džentlmen, monokl, debakl,
spektakl, titl, hakl, kripl, Vltava),6 ĺ samo u imenima kao Kremlj
5 treptajnik r • sasvim normalno slogotvoran u hrvatskome
6 prijelaznik j • nikad slogotvoran iako ima visoku zvonkost (to mi mogao biti
usputan dokaz da je j zapravo neslogotvorno i)
7 otvornici
7.2 visoki iu • većinom slogotvorni, ali ne uvijek (usp. dvanaest, faul)
7.2–4 dvoglasnik ie

• slogotvoran (oznake 7.2, 7.4, 7.4 stavljene su zbog različita
izgovora u različitim govornim stilovima)
7.4 srednji eo • redovito slogotvorni
7.7 niski a • uvijek slogotvoran (nikad neslogotvoran), dakle najprototipniji
hrvatski vokal, a tako je i univerzalno
4
V. Jelaska (2004), Muljačić (1972: 161): 14 stupnjeva (Z. Babić, 1989), 9 stupnjeva (Z. Junković, 1973), 8 stupnjeva (I.
Škarić, 1991), 7 stupnjeva (Z. Babić, 1989), 6 stupnjeva (I. Škarić, 1991), 5 stupnjeva (R. Noske, 1982).
5
Ako se bolje pogleda, ljestvica je vrlo slična IPA-inoj tablici odozgo prema dolje: okluzivi – afrikate – frikativi –
nazali – vibrant – aproksimanti – vokali. Zvonkost je dakle to veća što je veća otvorenost glasa, njegove artikulacije.
6
U povijesti hrvatskoga bio je slogotvoran i u naslijeđenu leksiku, poslije se vokalizirao (*v k → vuk, *s za → suza,

*p n → pun, *p k → puk, * žujk → ožujak) ili postao neslogotvoran (* ž → laž).
3
Prikaz sloga. Obrazac je (engl. template) apstraktno stablo u koje bi se trebali moći uklopiti slogovi
pojedinoga jezika da bi bili prepoznati kao prihvatljivi izvornim govornicima. Slog se (σ; engl.
syllable, σ) sastoji od pristupa (P; engl. onset, O) i sroka ili rime (R; engl. rhyme, R); rima se sastoji
od jezgre (J; engl. nucleus, peak, N) i odstupa ili kode (O; engl. coda, lat. cauda ili coda ‘rep’, C):
σ (slog)
R(ima)
P(ristup) J(ezgra) O(dstup)
Svi se slogovni dijelovi mogu dalje granati, imati više od jednoga člana. Obavezan dio sloga samo
je jezgra, ostali nisu nužni, kadšto ih i nema. Tako već i hrvatsko a, npr. veznik a, čini slog.
Glasovni sastav sloga određen je ukupnim fonološkim sustavom pojedinoga jezika. Neka su
slogovna svojstva opća, univerzalna, druga su u različitim jezicima različita. Neki jezici imaju npr.
samo otvorene slogove (npr. japanski, havajski),7 drugi brojne zatvorene slogove (npr. engleski,
vijetnamski),8 neki pak jezici imaju isključivo jednočlane pristupe (npr. talijanski).9 U hrvatskome je
samo 15% zatvorenih slogova; točnija računica o rasporedu glasova veli da se u nas na početku
slogova nalazi 87,5% konsonanata, a na završetku njih tek 12,5%. Prema njihovu ustroju, pričem nam
je V = vokal, a C = ne-vokal, statistika zastupljenosti hrvatskih slogova ovakva je (Škarić 1991: 329):
V 9,6%
VC 1,7%
CV 60,0%
CVC 9,3%
VCC 0,0%
CCV 15,3%
CVCC 0,1%
CCVC 3,0%
CCVCC 0,6%
CCCV 0,7%
CCCVC 0,3%
CCCVCC 0,0%
7
U japanskome se od ne-vokala u odstupu – ako zanemarimo detalje – može pojaviti samo nazal n, koji je u slogovni
sustav japanskoga preuzet iz kineskoga, dakle golema je većina slogova ondje otvorena (v. Yamasaki-Vukelić 2006:
291). Havajski ima 8 konsonanata i 5 (10) vokala (v. predavanja 05, 06), ukupno 162 moguća sloga, svi su otvoreni.
Iz povijesti jezika znamo da je nekad i u povijesti hrvatskoga vrijedio zakon otvorenih slogova. Nekada su riječi poput [san],
[dan], [sin], [rječ], [slog] na svojemu kraju morale imati još jedan vokal (»poluglas«, jedan od jerova) i biti zapravo dvosložne.
8
Vijetnamski ima 21 konsonant, 9 kratkih i 9 dugih vokala, ukupno 23 638 slogova (Jelaska 2004: 99).
9
Jelaska (2004: 128). Dakle u talijanskome nema sloga poput dva, tri, tvoj, grub, kamoli poput strah, ždral.
4
Prototipni slog. Jelaska (2004: 128) piše da je univerzalno prototipan slog CV (dakle otvoren je), imaju
ga svi jezici svijeta, prvi se pojavljuje u jezičnome razvoju djeteta (usp. tipično ma.ma, ta.ta i sl.). Škarić
pak (1991: 328) piše da je arhetipski slog CVC, što je i zanimljivo i nelogično jer upravo Škarić (v.
tablicu) prebrojava da je slogova CV u hrvatskome čak 60%. Zajedno sa slogovima V, CCV i CCCV
oni čine 85% hrvatskih slogova, dakle 85% hrvatskih slogova otvoreno je (a CVC je zatvoren)!
Središnji dio sloga, jezgru, najčešće čine vokali, otvornici (koji se u slogu onda mogu zvati i
samoglasnicima); a je u svim jezicima slogotvoran glas. No ima i neslogotvornih vokala (npr. hrv. [i] u
dvanaest [dvanaist]), a ima i slogotvornih konsonanata, zatvornika (hrv. crn, bicikl, njutn, engl. bottle,
button). Zatvornici tipično čine rubne dijelove, padine sloga; npr. t nikada ni u jednome jeziku nije
silabem, slogotvoran glas. Središnji dio sloga može imati i dva glasa; tada je jedan vršni (a uvijek, o e
najčešće), ostali su nevršni (obično i u ə), pa je obično riječ o diftonzima. Slogovi s jezgrenim
zatvornicima u jezicima svijeta izuzetni su, pojavljuju se u malu broju riječi i samo u nekim jezicima (v.
predavanje 06). Da su otvornici tipični nosioci sloga, pokazuje i to da oni sami mogu činiti slog, a da
zatvornik sam nikada ne može činiti slog ni u jednome jeziku.10 Na pameti valja imati i to da
jezikoslovlje koje u obzir uzima prototipove uzima u obzir i ono što nije tipično (ali postoji).11 Kao i u
drugih kategorija, npr. fonema, rubni, neprototipni članovi skupova nerijetko izazivaju sporenja jer ih
govornici i stručnjaci različito kategoriziraju (klasičan hrv. primjer jest jat). Obilježja prototipnoga
sloga prema spoznajnome (kognitivnome) fonološkom opisu ova su (Jelaska 2004; desno komentar):
1) Jezgru čini otvornik • tj. jezgra je vokal

2) Rima se ne grana • tj. slog je otvoren
3) Slog ima pristup • tj. slog je C…, a ne V…
4) Pristup se ne grana • tj. slog je C…, a ne CC…
5) Odstup se ne grana • tj. …C, a ne …CC
6) Jezgra se ne grana • tj. jezgra je kratki vokal
7) Ako se jezgra grana, ima jednake članove • tj. češće dugi vokal nego diftong
8) Svako slogovno mjesto zauzima samo jedan član • tj. češće CVC nego složenije kombinacije
Hrvatski slogovni obrazac. Pogledajmo sad kako izgleda hrvatski slogovni obrazac, prvo onaj
kojim se mogu opisati riječi naslijeđena hrvatskog leksika, potom i onaj koji nam omogućuje opis
pozajmljenica (kako već rekosmo u predavanju 05, pozajmiti se mogu i slogovni obrasci).
10
Važno: Ne treba miješati slogotvornost i vokalnost. To se lijepo vidi na hrvatskome slogotvornom r – ono je
slogotvorno, ali nije vokal. Zapravo je pitanje jesu li zatvornici ikad slogotvorni ili je to ono šva koje se uz njih pojavljuje.
11
Teorije nesklone razlikovanju tipičnoga i netipičnoga, prototipnoga i rubnoga, uvijek imaju problema s
ukalupljivanjem – kalup nikad nije dovoljno savršen da obuhvati sve ono što u realnome jeziku postoji.
5
Hrvatski slogovni obrazac: osnovni ili temeljni. Obrazac za naslijeđene hrvatske riječi, za
hrvatske riječi domaćega podrijetla, dakle za prototipne hrvatske slogove (Jelaska 2004):
P J
P2 P1 J1 J2 O
s a n san
b o o l bol
s k u p sk p (im.)
s k u u p sk p (prid.)

s m r t smrt
k r r v krv
g r i e h grijeh
k o o st kost
Jedini skupovi koji mogu biti u odstupu jesu st št zd žd. Mogu se tretirati se kao jedno mjesto, u
fonetskom smislu dakle kao afrikate. To onda olakšava i prikaz tročlanih pristupa jer hrvatski, kao
većina indoeuropskih jezika, u pristupu može imati samo ovakve tročlane i četveročlane skupove:
sšzž + ptkbdg mv fh + jlĺmnńrv + j (jatovsko)
Dakle raspored je: 1) frikativ s š z ž; + 2) ili okluziv (p t k b d g), ili »ostatak« frikativa (f h), ili
sonant m v (najmanje zvonki sonanti, v. gore ljestvicu); + 3) sonant (j l ĺ m n ń r v); + 4) prvi dio
jata. Takve skupove imamo u stvar, strah, smrad, svrab, sklop, splav, škver, zbroj, zdrav, zglob,
ždral, ždrijeb i sl.12 Najsloženiji slogovi u naslijeđenu hrvatskome leksiku jesu oni tipa strast,
ždrjeb (pisano ždrijeb), kstri.cu (takve pristupe imamo samo na kontaktu jezičnih riječi, unutar
jedne riječi nemamo pristup kstri, kstrj, gždrj i sl.). Kontakt s drugim jezicima namro je hrvatskomu
pozajmljenice drugačijega slogovnog ustroja no što je naslijeđeni. Za takve je riječi – koje su,
naravno, postale hrvatskim riječima – potrebno načiniti dodatni, pomoćni slogovni obrazac.
12
Pritom nije nezanimljivo i to da s z š ž prije okluziva u pristupu narušava opće načelo zvonkosti (različiti ie. jezici s
tom će se činjenicom baktati različito, npr. fr. i šp. to neće dopuštati, pa je ondje nemoguće student, Španjolska i sl.).
6
Hrvatski slogovni obrazac: temeljni s pomoćnima. Služi za opis pristupâ s 3 člana (npr. zdrav,
strast) i odstupâ u pozajmljenim riječima s 2 i 3 člana (npr. park, keks, tekst, punkt i sl.) (Jelaska
2004; dijelovi obrasca u zagradama u detaljnijem prikazu popunili bi se drugim dijelom dvočlanih
hrvatskih sljedova poput st št zd žd sk šk i sl. – zanemarit ćemo to radi jednostavnosti):
P J O
P2 O1
(P2’) P2 P1 J1 J2 O1 (O1’) O2
st r o g strog
zg l o b zglob
st r a a st strast
sh v a shva.ti.ti13
c v i e t cvijet
c v ie cvje.to.vi
h t ie htje.ti
s n i e g snijeg – bez jotacije dugim jatom
s ń e e g snijeg – s jotiranim n14
s ń e snje.go.vi – s jotiranim n
n ai st tri.naest.ic.a [trinàjstica]15
žd r i e ždrije.lo
k žd r i e k ždrije.lu
p a r k park
k e k s keks
t e k st tekst
p u n kt punkt
13
Jedina hrvatska riječ sa shva- (a i tu je s- iskonski prefiks); u s-hrana umetnuto je sekundarno a, pa imamo sahrana.
14
O problemima s prikazom diftonga ie v. Jelaska (2004: 121–125); valja imati na pameti da u Jelaske ie može biti i dugo i
kratko i da se može izgovarati različito – s jotiranjem prethodnoga sonanta ili bez jotiranja. Da bi to objasnila i »ucrtala« u
obrazac, Jelaska se mora poslužiti pravilom popunjenja mjesta (engl. Empty Node Convention) – kad se i pridruži pristupu,
prazno mjesto popunjava se istim onim vokalom koji je ostao u jezgri (pa od s-n-i-ē-g dobijemo s-ni-e-e-g → s-ń-e-e-g).
15
S naglaskom [trinaèstica], kakav se preporučuje u nekim priručnicima, bez diftonga, bilo bi ovako: tri.na.est.ic.a.
7
U kontaktu sa stranim jezicima u hrvatskome su se pojavili odstupni konsonantski skupovi koji danas
ne podliježu pravilu o umetanju a (v. predavanje 02). Evo primjera nekih takvih (v. i Turk 1992: 75):
okluziv+okluziv pt kt gd recept, koncept, akt, smaradg
okluziv+frikativ ps ks gips, keks, boks, iks, indeks
okluziv+sonant kl kr tl tn bl bicikl, hakl, betl, masakr, njutn, portabl
okluziv+frikativ+okluziv kst tekst
frikativ+okluziv st št sk ft aorist, socijalist, mošt, gušt, disk, saft

sonant+okluziv jk jd lk lt mp mt mb ng nd
nk nt rt rk rd rg vs štrajk, ofsajd, kalk, talk, alt, trening, fond,
cink, šank, argument, student, asistent, samt,
romb, kamp, adverb, koncert,
ekspert, jogurt, apsurd, park, kirurg, nagotovs
sonant+frikativ js jz ls lf mf ms ns nš nž nf
rs rš rž rh rf gnajs, paradajz, impuls, golf, trijumf, mum(p)s,
agens, revanš, oranž, senf,
kurs, marš, morž, autarh, morf
sonant+afrikata nc nč rc princ, punč, herc, kvarc
sonant+sonant jl jn jv lm nr rm rn rv emajl, mejl, kombajn, dizajn, drajv, film,

žanr, nerv, koncern, alarm
sonant+okluziv+okluziv nkt rkt rpt instinkt, punkt, infarkt, ekscerpt
sonant+okluziv+sonant mbl mpl ngl ntl rkl rgl ansambl, templ, singl, serkl, vergl, triangl,
džentl.men
sonant+okluziv+frikativ nks larinks, farinks
sonant+sonant+afrikata jnc ajnc
sonant+frikativ+afrikata ršč boršč
sonant+frikativ+sonant jzl pajzl
8
Kad pogledamo te skupove i skupove u naslijeđenim hrvatskim riječima (most, prst, hrušt, plašt,
grozd, dažd), sasvim neobično izgledaju pridjev gord i imenica zubr, koju nalazimo u HER-u (s.
v.): m zool. ‘najveći europski kopneni sisavac iz porodice goveda’, psl. *z brъ (rus. zubr, češ. zubr),
lit. stumbras. Brozović (1991: 423) ima zubre ‘europski bizon’, u minimalnome paru sa đubre.
Tročlani odstupi koji završavaju sonantom vjerojatno se ipak moraju promatrati kao dvosložni
(an.sam.bl, džen.tl.men, paj.zl i sl.), odnosno vjerojatno će ih veći dio govornika tako slogovati.
Skupovi tr tm zm tradicionalno se razbijaju sekundarnim a: ritam, metar, orkestar, realizam i sl.
Za kraj nešto primjera hrv. slogova, naslijeđenih, pozajmljenih, u imenima (ti znaju biti jako neobični):16
V a, i, u, pə, kə, u.o(.čiti), o(.ca), i(.li)

CV da, ne, ja, mi, ma.ma, no.ga, sr.ce, pr.vi, na.ru.či.ti, ma.te.ma.ti.ka
VC on, od, uz, iz
CVC sin, san, konj, pas, pet, crn, dan, noć, pot.pun, bom.baš
CCV tri, dva, svi, sva.tko, pti(.ca), gle(.da), mno(.go), pče(.la), ste(.ga), hra(.na)
CCVC glup, kralj, smrt, sram, knez, kraj, sluh, stih, snob, psić, ptić, spas, sram, trud
CVCC most, prst, kost, dažd, golf, pult, film, šarm, (di.)zajn, (para.)dajz, romb, (sma.)ragd
CVCCC tekst, (in.)farkt, (la.)rinks, punkt, singl, pajzl, boršč, (eks.)cerpt
CCVCC hrast, grozd, prost, spust, kvart, princ, šnaps, sport, (ve.)stern, (kon.)flikt, (kom.)pleks, (ču.)špajz
CCCV ksto(.lu), snije(.ži.ti), stro(.ga), shva(.ti.ti), (po.)zdra(.vi.ti), krije(.sni.ca), stra(.na)
CCCVC strah, zglob, strog, snijeg, zbroj, splav, zdrav, krijes, Cmrok, Ps(.)kov (grad u Rusiji)
CCCCV strije(.la), ždrije(.be), ždrije(.lo), kstri(.cu)
CCCVCC strast, štrajk
CCCCVC ždrijeb
VCC iks, akt, art, (h)aps, oks, (na) eks, eks(.kurs)
VCCC17 ajnc, Omsk (grad u Rusiji)
CVCCC Kursk (grad u Rusiji)
18
CCVCCC (in.)stinkt, štokrl, Škovrlj, Škomrlj
CCCVCCC19 štrumpf
20
CCVCCCC štamprl
16
U primjerima radi preglednosti bilježimo ovako: V = jezgra sloga, ne nužno vokal; C = konsonant ili sonant, st št zd
žd tretiramo kao CC (mogli bismo i kao jedno C); dugi jat (u pismu ije) tretiramo kao j+e, odnosno CV.
17
Izrazito rijedak tip, samo u pozajmljenicama, ako uopće ima neka osim ajnc.
18
Problematično – što.krl? Usp. i prezime Ško.vrlj – r je slogotvorno. U suprotnome imamo dva likvida u odstupu, a to
se protivi jednom od fonotaktičkih ograničenja (v. dalje, ograničenje 6).
19
Problematično – kako mi to uopće izgovaramo, [štrumf]? Možemo li mi izgovoriti (štru)mpf, (mu)mps?
20
Jelaska (2004) spominje i takve, ali čini se da će to ipak biti dvosložno: štam.prl, što.krl.
9
SLOGOVANJE21
Slogovanje ili raščlamba (artikulacija) govorne riječi na slogove jedna je od osnovnih govornih
sposobnosti, najvjerojatnije povezana s kognitivnim razvojem (Jelaska 2004). Riječi nekoga jezika
govornici uglavnom rastavljaju isto. Razmimoilaženja ima, ali ona nisu toliko česta, a mogu biti i
posljedica različita izgovora, primjerice u hrvatskih nevokalskih silabema:
umro u.mr.o u.mro (usp. u.mr.la)

istro i.str.o i.stro
bicikl bi.ci.kl bi.cikl
Sličnih razlika u engleskome ima u riječima poput paddling, frightening, reddening, mysticism,
hire, fire, hour, meal, seal, mediate, što samo hoće reći da i u govornikâ drugih jezika ima razlika u
slogovanju. Da bi se one u analizi izbjegle, redovito se razmatraju upravo počeci riječi, jer kod njih
je nedvojbeno da je riječ i o početku sloga. Unutar riječi slogovanje je dvojbenije i govornici će
slogovati različito, usp. npr. hrv. [se.stra] ili [ses.tra], [str.šĺen] ili [strš.ĺen], [brac.tvo] ili [brat.stvo].
Slog je dio govorne (fonetske) riječi, dakle može prelaziti granice jezične riječi:
idem s tobom i.dem sto.bom

iz Bosne i.zbo.sne
kod Ane ko.da.ne
Kadšto se razlikuju dvije vrste slogovanja – govorno i pismovno. U izgovoru se riječi sloguju
drugačije ako je svrha da sugovornik bolje razumije kako da zapiše, pa će zato biti mli.je.ko. To je
pismovno slogovanje, kao i hr.vat.ska. Ako pak tko nije dobro čuo, ponovit ćemo mu mlje.ko, s
dvama slogovima, te hr.va.cka. Fonetiku, naravno, pismovno slogovanje zanima tek usputno.
Pomoću općega načela zvonkosti i ljestvica zvonkosti (v. gore) određuje se vrh sloga, ali ne i
slogovna granica. Za određivanje slogovne granice potrebna su dodatna načela slogovanja (v.
dalje), a za opis mogućih slogova pojedinoga jezika valja navesti i dodatna ograničenja u
slogovanju, odnosno ograničenja u raspodjeli fonema, odnosno fonotaktička ograničenja (v. dalje).22
21
Literatura: Jelaska (2004), Škarić (1991), Barić et al. (1995).
22
Ograničenja se kadšto zovu i pravilima, u generativnoj teoriji filtrima. Važnije od terminologije jest to da ona djeluju
istovremeno, odnosno nije važno kojim se redoslijedom primjenjuju.
10
Načela slogovanja. Podjela na slogove ima neke univerzalne težnje, ali uvelike ovisi i o pojedinome
jeziku (npr. govornici hrvatskoga slogovat će Ham.burg, govornici svahilija neće rastavljati mb). No i
unutar jednoga jezika riječi se na slogove mogu rastaviti različito, a da se ne naruše nikakva slogovna
pravila. Evo kako bi izgledala načela za hrvatski (mogu se motriti i hijerarhijski):
1) Opće načelo zvonkosti. Od početka pristupa do vrha sloga zvonkost raste, a od vrha sloga do
kraja odstupa zvonkost pada (a sve to u skladu s ljestviicom zvonkosti za pojedini jezik):
maj.ka (*ma.jka), maj.čin (*ma.jčin)
Iznimka su pristupi s početnim frikativom s š z ž, manje zvonkim od okluziva koji ga slijedi:
star, strah, spoj, ška.re, štit, štrik, zrak, zglob, zbroj, ždral, zdrav.stvo
2) Načelo najvećeg pristupa (engl. maximal onset principle). Prednost u okupljanju neslogotvornih
glasova ima sljedeći, odnosno dalji slog, onoliko koliko je u jeziku moguće.23 Prisjetimo se, slogovi CV
i CCV čine 3/4 hrvatskih slogova. Kao i u većini jezika pristup je znatno bogatiji od odstupa:24
ma.ma (*mam.a), pa.met (*pam.et), Hr.vat (*Hrv.at), pr.vak (*prv.ak, bez obzira na krv, trn, srp),
Hr.va.ti.ca (*Hrv.at.ic.a), kon.sti.tu.i.ra.ti (*kon.stit.u.ir.at.i)
Postoje još načela najvećeg odstupa (engl. maximal coda), koje je zapravo teorijski konstrukt, jer ga
se ne drži nijedan jezik (*majč.instv.o, *pos.est.rim.stvo), te dvoslogovno načelo (engl.
ambisyllabic), koje kaže da glas može pripadati dvama slogovima (npr. po./s/.e./st/.rim.stvo).
3) Izbjegavaju se slogovi s pristupom koji ne može biti na početku riječi. Tako se pristupi:
i.zvla.či.ti, ku.po.vni, ko.pno, tla.pnja
ne kose s načelom zvonkosti, ali nisu prototipni pristupi (nema ih na početku riječi), pa će običnije biti:
iz.vla.či.ti, ku.pov.ni, kop.no, tlap.nja
23
V. Mihaljević (1991: 51), Jelaska (2004: 174), ili formulaciju u gramatici Barić et al. (1995: 56): »U hrvatskom
jeziku prednost u okupljanju neslogotvornih glasova ima dalji slog«. Tu prednost dalji slogovi imaju i univerzalno.
24
Škarić (1991) to formulira otprilike ovako: U nas je opći oblik slogovnoga luka nesimetričan, tako da mu je početak
znatno jači od završetka (više nego dvostruko). Zbog toga će stvarna prozodijska slogovna granica, ako se izgovorne
osobine suglasnika tomu ne protive, presijecati međusamoglasničku suglasničku masu tako da joj glavnina pripadne
početku sljedećega sloga, a manji dio završetku prethodnoga.
11
4) Dva ista glasa ne mogu biti u istome slogu. Rastavljaju se:
naj.jači, nuz.zarada, nad.trčati, koso.ok, kontinu.um, zo.o.loški
5) Dva vokala ne mogu biti u istome slogu. Rastavljaju se. Iznimka bi bili diftonzi (ako ih ima):
da.o, vidi.o, u.očiti, na.učiti, i.ako, o.aza, moza.ik, bo.a

brieg, liep, dva.naist, faul, aut, au.to
6a) Dva konsonanta ili sonanta – ako je zvonkiji drugi – u međuvokalskome položaju obično se
oba prenose u sljedeći slog:25
o.smi, na.knada, za.vlačiti
6b) Dva konsonanta ili sonanta – ako je zvonkiji prvi ili su jednake zvonkosti – u
međuvokalskome položaju načelno se rastavljaju:26
om.ča, ov.ca, gor.čina, bol.no, voj.ni, ur.lik, gor.ljiv, dovolj.no, or.mar, taj.na, pam.titi, tram.vaj, bor.ba,
bum.bar, sanj.ke, tan.ka, of.sajd, noć.ca, fić.fi.rić, po.god.ba
Pritom, naravno, vrijedi i kriterij (3) – izbjegavaju se skupovi koje ne nalazimo na početku riječi
(zato je moguće pat.ka i pa.tka, um.no i u.mno, ali nije o.fsajd, nego samo of.sajd).
7) Tri konsonanta (uključujući sonante) u međuvokalskome položaju obično se rastavljaju na C.CC:
op.stati, pot.kresati, ot.platiti, voj.ska, po.kuć.stvo, pum.pni

ali: projekt.ni (kt je jedan od čestih odstupnih skupova u posuđenicama, pa se ne rastavlja, slično kao st)27
Iznimka su skupovi u kojih je prvi dio skup frikativa i okluziva st št sp šp sk šk zd žd zb žb zg žg:
ra.zgra.biti, po.spješiti, stvr.djeti, o.skvr.nu.ti, po.pu.stljiv(?)
25
Škarić (1991) piše da je u istraživanih govornikâ omjer V.CCV : VC.CV = 4 : 1.
26
Škarić (1991) piše da je u istraživanih govornikâ omjer u konsonanata jednake zvonkosti V.CCV : VC.CV = 1,3 : 1,
odnosno stanovita se prednost – očekivano, odnosno u skladu s temeljnim načelom – daje prijenosu u sljedeći slog.
27
A kad bi se i rastavio, imali bismo slog tni, koji je netipičan (kao i tmi, koji ipak imamo npr. u tmi.na).
12
8) Prototipnost sloga. Kod neprototipnih slogova (među njih spadaju i slogovi u posuđenicama,
toponimima, prezimenima) mogu se javiti razlike u slogovanju. Neprototipni slogovi i inače su
zanimljivi. Tako u hrvatskome imamo obične i prototipne riječi ptica i pšenica, koje međutim imaju
jako neobične pristupe (pt-, pš-), koje nemamo nigdje drugdje (pristup ps- imamo u sklonidbi i
izvedenicama od pas, dakle psa, psovati, psina…, pozajmljenicama kao psiha, ali zapravo isto
rijetko). Ili, imamo gdje (pristup gd-, gdj-), ali nemamo bezvučni parnjak kt- (osim u primjerima
kao k tomu ili posuđenicama tipa ktitor). Sve to može utjecati i utječe na glasovne promjene, pa
odatle metateze poput kto → tko ili redukcije poput tko → ko, ptica → tica, pšenica → šenica.
9) Svijest o morfemskoj granici. Ako je u govornika živa svijest o morfemskoj granici, slogovanje će
se pretežno ravnati prema toj morfemskoj granici, tj. jezični će oblici imati prednost pred govornima.
Zbog toga govornici češće sloguju:
gle.dam.ih, kod.a.ne, iz.a(.)u.stri.je, raz.o.bli.či.ti
nego:
gle.da.mih, ko.da.ne, i.za(.)u.stri.je, ra.zo.bli.či.ti
10) Izgovor. Kad smo u govornome ritmu, dolazi do fonetskih promjena i slogovi se dijele
drugačije. To nije ništa neobično. Pri bržem je izgovoru dopušteno djelomično kršiti ograničenja
sljedova (tu onda djeluje dvoslogovno načelo), ali ne i opće načelo zvonkosti: bap.ski i ba.pski.
11) Pismo. Grafija kadšto jako utječe na svijest o slogu, usp. sudstvo, Hrvatska, mlijeko, riječ
(grafija, odnosno svijest o pisanom obliku riječi, »onemogućuje« govornicima da vide ono što čuju,
a čuju suc.tvo, hr.vac.ka ili hr.va.cka, mĺe.ko, jednosložnu riječ – rječ).
12) Opći izgled slogovnoga luka. Maksimalan broj glasova u pristupu hrvatskome slogu jest 4 (a 4.
može biti samo j od jata, inače 3), u odstupu 3 (i to samo u posuđenicama):
strij.ela, sprije.čiti, zgrije.šiti, ždrije.lo, ždrijeb, ždrije.be

tekst, punkt, in.farkt, in.stinkt, eks.cerpt, fa.rinks, boršč
13) Fonotaktička ograničenja pojedinoga jezika. Dođosmo dakle do fonotaktike…
13
FONOTAKTIKA
Fonotaktika proučava pravila mogućnosti i ograničenja u nizanja fonema unutar riječi, morfema ili
sloga (Trask 1996: s. v.). Ukupnost svih položaja ili okolina u kojima se pojedini fonem kojega
jezika ostvaruje pri udruživanju u veće jedinice zove se distribucijom (raspodjelom) fonema.
Cilj je fonotaktike utvrditi glasovni sastav mogućih riječi u kojem jeziku. Pritom valja razlikovati
ostvarene riječi, neriječi i nemoguće riječi. Neriječ bi prema fonotaktičkim pravilima kojega jezika
mogla bi postojati, ali nije ostvarena. Hrvatske neriječi bile bi npr. tan, kljap, prn, slest, žgvazd.
Važnost neriječi dolazi do izražaja u utvrđivanju fonemskosti kojega glasa, pri utvrđivanju
minimalnih parova.28 Za razliku od hrvatske neriječi nehrvatska riječ kosi se s hrvatskim
fonotaktičkim ograničenjima. Nehrvatske riječi bile bi npr. pfta, lcat, msust, mbat, strength, pklat.
Raspodjela glasova u slogu. Osim općega načela zvonkosti ima i drugih ograničenja za glasovne
sljedove koja su odgovorna za to da se u hrvatskim slogovima ne pojavljuju svi sljedovi koji se
mogu pretpostaviti.29 Ograničenja ponajprije ovise o međusobnim odnosima razlikovnih obilježja
fonemâ, koja mogu biti dopustiva, isključiva i snošljiva (Jelaska 2004): 1) dopustiva ili
kompatibilna omogućuju spojeve fonema koji ih imaju; 2) isključiva ili inkompatibilna ne
dopuštaju, to jest isključuju mogućnost spajanja fonema koji su po njima suprotstavljeni, primjerice
u hrvatskome zvučnost i bezvučnost, ili se kompaktni tjesnačnici i slivenici ne mogu spajati sa
šumnicima suprotne vrijednosti (*šs, *sš, *zž, *žz, *cč, *čc), ili se isključuju sljedovi dvaju tamnih,
gravisnih fonema (*pf, *fp, *pb, *bp, *fb, *bf); 3) snošljiva ili tolerantna omogućuju spojeve u
rubnim, netipičnim morfemima i slogovima, primjerice u posuđenicama snošljiva je vokalnost (npr.
oaza, euforija), snošljiva su dva usnena zvonačnika (npr. tramvaj), snošljive su rijetke ili
jedinstvene skupine kompaktnih fonema suprotnih vrijednosti (npr. kći, kšatrija, lakši, krhko).
Sljedovi u padinama sloga podložni su ograničenjima raspodjele. U hrvatskome – kao i u većini jezika
– pristup je bogatiji i češći od odstupa. Rekosmo već, najveći broj konsonanata u slijedu u hrvatskome
jest 4. Kad ne bi bilo ograničenja, 25 bi se hrvatskih konsonanata moglo nanizati u 390 625 (= 254)
mogućih sljedova. Ostvareno ih je međutim tek 160-ak, i to u pristupu slogu, u odstupu znatno manje,
odnosno – kad se izuzmu strane riječi i onomatopeje – tek četiri, mnogo puta spomenuti st št zd žd.
28
Kadšto u rječničkome fondu jednostavno nema potvrda za sve minimalne parove, pa se u tom slučaju – kao slabijoj,
ali postojećoj mogućnosti – možemo uteći neriječima (v. i pokuse s francuskim neriječima u Muljačić 1972).
29
Ograničenja u raspodjeli hrvatskih fonema prikazivali su dosad Z. Junković (g. 1973.), M. Turk (g. 1987., 1992.,
1996.), Z. Babić (g. 1989.) – v. Jelaska (2004).
14
Opće načelo zvonkosti, odnosno ljestvica zvonkosti odgovorna je za to da na rubovima sloga nema
skokovitih sljedova, odnosno ne može u pristupu manje zvonki slijediti više zvonki glas, a u
odstupu mu prethoditi (*mš-, *vg-, *nd-, *ns-, *lc-, *ĺđ-, *ńh-, ili u odstupu *-šm, *-gv, *-dn). Opće
načelo zvonkosti ne dopušta ni da se svi sonanti nađu jedan za drugim u pristupu (*nv-, *nm-, *ńv-,
*lm- i sl., i obratno, u odstupu: *-vn, *-mn i sl.). Međutim opće načelo zvonkosti ne isključuje
izričito skupove istozvonkih glasova niti je ono odgovorno za to da je npr. među sonantima jako
malo spojeva (npr. nema sljedova nl, ńl, nĺ, ńĺ, nr, ńr, lr, ĺr). Za takvo stanje valja utvrditi dodatna
ograničenja. Evo kako bi onda izgledala hrvatska fonotaktička ograničenja:30
1) Ograničenje netipičnosti – postoje netipični sljedovi, odnosno sljedovi koji su rijetki ili
pojedinačni ili ih ima samo u posuđenicama (i to rijetkima):
gdje, kći, tko, tkati, psi, pšenica, ptica, shodno, shvatiti, ktetik, sfera, šnaps, senf, smaragd, kiks, emajl, mejl
ali nemogući su: *ptr, *psl, *rbst (usp. njem. Herbst ‘jesen)’, *nfs, *ngf i sl.
Nekih spojeva u pristupu nema, ali su prihvatljivi (npr. dg, jer postoji tk, npr. o.dgo.vor, o.dgu.li.ti –
kako u kojih govornika), neki teško prihvatljivi (npr. tĺ, pń, npr. pe.tlja, še.pr.tlja, pri.hva.tljiv, tla.pnja),
a neki posve nemogući (npr. cč, kh, bg, kp). Rijetkih spojeva ima u arhaizmima, regionalizmima:
bz (bzova), ck (cklijeti, cklo, ckvara), čk (čkalj), čp (čpag), čt (čtiti), čr (čreda, črešnja), črč (črčkati, črčka)
2) Ograničenje jednakosti – udvojeni glasovi ne mogu se naći na početku riječi, odnosno sloga; ako
se nađu u slijedu (i ako se ne stope u jedan, v. predavanje 02), to je uvijek na granici slogova, dakle
dva ista glasa u slijedu u hrvatskome ne mogu biti tautosilabična, ne mogu pripadati istomu slogu:
naj.ja.či, nuz.za.ra.da, va.ku.um, zo.o.lo.ški
3) Ograničenje sljedova vokala – sljedovi vokala nisu svojstveni hrvatskomu, javljaju se u

tvorenicama (presijeca ih morfemska granica), uzvicima, u riječima stranoga podrijetla. Ako se
sljedovi i pojave, najčešće se pripadati različitim slogovima (osim ako se ne diftongiziraju):
naučiti, uočiti, radio, seoba, zreo, au!, jauk, aorta, aorist, flauta, mozaik, oaza, boa, oboa
30
V. Jelaska (1988–1989; 2004: 162–171; ovdje su ograničenja tek drugačije raspoređena i imenovana; neka bi se još
mogla dodati, a neka i oduzeti). Inače, u suvremenoj fonološkoj i morfološkoj teoriji postoji pravac optimalnosne
teorije. Promatranje fonoloških i morfoloških datosti u jezicima kroz ograničenja (a ne kroz pravila) zasluga je upravo
te teorije. Osnovna je misao ova: U jeziku postoje ograničenja, a jezikoslovca zanima koji oblik ta ograničenja krši
najmanje, pa je u tom smislu optimalan – ne najbolji, nego najmanje loš, onaj koji narušava najmanje ograničenja.
15
4) Ograničenje zvučnosti – ne mogu jedan uz drugi biti konsonanti različiti po zvučnosti.

Olakotna je okolnost što u hrvatskome postoji pravilo asimilacije po zvučnosti (v. predavanje 02).
5) Dva labijala ne mogu biti u slijedu:
*bf, *pm, *fm, *mv…
Ako se pojave, takve sljedove mora rastaviti slogovna granica:
ob.ma.na (*o.bma.na), him.ba (*hi.mba, to bi narušavalo i načelo rasta zvonkosti), tram.vaj, kom.for, kom.pak.tan
Usp. u njem. prihvatljivo Kopf ‘glava’, Pferd ‘konj’ (ali Hamburg se mora slogovati Ham.burg).
6) Dva velara ne mogu biti u slijedu:
*hk, *kg…
7) Labijal i velar ne mogu biti u slijedu:
*kp, *pk, *hp, *bg…
Dakle zipka mora biti zip.ka. Usp. i nemoguć slijed u pklatovi u pjesmi Zabranjenog pušenja.
8) Dvije afrikate ne mogu biti u slijedu:
*cč, *c , *čc, * č…
9) Afrikate i frikativi ne mogu biti u slijedu (c č ć – s š z ž f h):
*čz, *đz, *ćš…
10) Okluzivi t d i afrikate ne mogu biti u slijedu (t d – c č ć ):
*tc, *d …

S tim je usko povezano i morfonološko pravilo o ispadanju dentala ispred afrikata (v. predavanje 02).
16
11) Okluzivi t d i sibilantni frikativi ne mogu u slijedu (t d – s š z ž):
*ts, *tš, *dz, *dž, *tž, *tz, *dš, *ds
Takvi se sljedovi mogu sliti s jednim članom u pristupu ili odstupu tvoreći afrikate:
hrvatski → hr.vac.ki, sudstvo → suc.tvo, odstraniti → od.stra.ni.ti / oc.tra.ni.ti
Dopušteni su u pristupu snošljivi skupovi ct čt ćt, a u odstupu st št zd žd; i snošljivi se

pojednostavljuju (usp. povijesni prijelaz čt → št: čto → što, počten → pošten).
12) Postalveolar i palatalna afrikata ne mogu biti u slijedu (č š ž – ć ):
*šć, *ćš, *žć, * ć, *ž …

Jelaska (2004: 170) govori o ograničenju razvučenosti. Ograničenje se tiče fonema, ne fonova:
Fonovi š ž jednačit će se ispred ć , pa će slijed biti dopušten, npr. li.šće, gro.žđe.
13) Postalveolari i palatalne afrikate te dentali ne mogu biti u slijedu (č š ž ć – c z s):
*z , *z , * z, *žz, *sć, *čs, *sš…

14) Sonanti ń ĺ i sonant j ne mogu biti u slijedu:
*ĺj, *ńj
15) Neusneni nazal i likvid te dva likvida ne mogu biti u slijedu (n ń – l ĺ r):
*lĺ, *ĺl, *lr, *rl, *rĺ, *ĺr, *nl, *ln, *ńr, *nĺ, *ĺl, *ńĺ
Npr. riba kir.nja, ne može se slogovati ki.rnja. Skupinâ rn nr rl ima u odstupu u posuđenicama:
šmarn, vestern, žanr, Karl
17
STOPA31
Spomenut ćemo još pojam stope, koji će nas iz slogova prevesti u prozodiju riječi. U suvremenoj je
lingvistici dugo bio zanemaren, a onda u 1970-ima postao formalni konstrukt kojim se uspješno
objašnjavaju mnoge akcenatske i intonacijske, čak i morfološke pojave u jezicima svijeta.
Škarić (2009: 116): Isticanje jednoga sloga između neistaknutih govorna je univerzalija koju imaju
svi govori bez obzira na jezične posebnosti, pa tu osobinu ima i predjezični dječji govor. Istaknuti
slog ili arza uz neistaknute slogove ili teze tvori temeljnu ritmičku figuru – stopu. Ritam je stopâ
središnji ritam u govornoj troritmičnosti (slogovâ, riječî i rečenicâ), koja je temeljna odredba
govora. Govorenje u stopama – to jest u slogovima okupljenima oko jednog istaknutoga – osobina
je koja se kao dar nasljeđuje, a ne prosljeđuje se usvajanjem, kao što se primjerice usvaja jezik.
Stopa je (engl. foot, Φ) temeljna jedinica ritma u fonologiji, a sastoji se od slijeda slogova među
kojima je jedan istaknut udarom ili kakvim drugim prozodijskim elementom. (Naravno, u sličnu
značenju pojam stope poznat je i kao temeljna jedinica ritma u poeziji.) Nazivi stopa nisu se mijenjali
od antike. Jedino što valja imati na pameti jest da se istaknutim slogom može smatrati dugi slog
(kvantitativno, naspram kratkih) ili pak naglašeni slog (metrički, naspram nenaglašenih). U fonologiji
riječ je obično o naglašenome slogu. Arza, ili jaki, ili dominantni slog bilježi se sa — ili sa s (engl.
strong, kadšto H/eavy/); teza ili slabi slog bilježi se sa ∪ ili sa w (engl. weak, kadšto L/light/):
trohej —∪ hrv. gláva, nòga, Hvāt, ko, sàkō, bìfē, nè znām, ì jā ì ōn
jamb ∪— hrv. Hrvt, sak, bif, studnt, i j i n
daktil —∪∪ hrv. Hvātskā, ngomēt, svkako

amfibrah ∪—∪ hrv. junáštvo, takóđer, nazòvi!, prepíši!, dirìgent, telèfōn, fakùltēt
anapest ∪∪— hrv. dirignt, asistnt, telefn, fakultt, kakad
Najčešće stope u općem hrvatskome jesu daktil (npr. n gomēt ili n gomet, oko 30%) i trohej (npr.
gláva, oko 28%), a dalje slijede amfibrah (npr. takóđer), jamb (npr. bir ili bir , i t ) i anapest (npr.

dirig nt) (Škarić 2009).32 Pritom je, dakako, riječ o govornim riječima, ne samo pravopisnima.

31
Osnovna literatura: Škarić (2009: 116ff), Trask (1996), Mihaljević (1991: 53ff), Simeon (1969).
32
U onome što Škarić zove klasičnim tipom, dakle u onome kako se uglavnom propisuje i u hrvatskim gramatikama i
rječnicima, jamba i anapesta – stopa s naglašenim zadnjim slogom – i nema (nego bi bilo bìrō, dirìgent).
18
Neki jezici imaju stalno mjesto naglaska, pa je naglašeni slog ujedno i znak granice naglašene riječi.
U francuskome je redovito naglašen posljednji slog, što daje opći dojam jampskoga ritma. U češkome
je prvi, pa se češki doima kao da je trohejski. U makedonskome i poljskome pretposljednji, što daje
dojam daktilskog ili amfibraškog govora. Hrvatski, engleski, talijanski i mnogi drugi jezici imaju
slobodno ili poluslobodno mjesto naglaska u riječi. Ta sloboda nije međutim jednako iskorištena. U
hrvatskome naglasak najčešće pada na prvi slog riječi (66%), na drugi znatno rjeđe (25%), na treći
jako rijetko (6,7%), na četvrti zanemarivo rijetko (1,6%) (Škarić 2009: 117). Doduše, ima i primjera
još daljega naglaska, npr. na petome slogu u riječima poput demokratizacija [de.mo.kra.ti.zá.ci.ja].
Klasičnih stopâ ima još, npr. spondej (— —), pirihij (∪ ∪), molos (— — —), tribrah (∪ ∪ ∪),
amfimakr(os) ili kretik (— ∪ —), bakhej (— — ∪), antibakhej (∪ — —), korijamb (trohej + jamb,
— ∪ ∪ —), antispast (jamb + trohej, ∪ — — ∪), peon prvi (— ∪ ∪ ∪), peon drugi (∪ — ∪ ∪),
peon treći (∪ ∪ — ∪), peon četvrti (∪ ∪ ∪ —), jonik (spondej + pirihij, — — ∪ ∪), epitrit (— —
— ∪), dipodija (dva troheja, dva jamba ili dva anapesta), tripodija, tetrapodija, dimetar (dvije
dipodije). No u fonologiji dostajat će gore oprimjerene, a spondej i pirihij zapravo su besmisleni
(Mihaljević 1991: 55) jer ako smo stopu prihvatili kao konvenciju i jedan slog proglasili jakim,
onda njegov sestrinski slog mora biti slab. Zapravo se u suvremenoj fonologiji češće rabe samo
trohej i jamb. Prikaz riječi (fr. mot, M) gostionica na metričkome stablu bio bi ovakav:
Φ Φ
s w s w w
go sti o ni ca
odnosno:
w s
s w s w w
go sti o ni ca
19
Usput, sufiks -(V)onica rezultat je vokalizacije l u -(V)l.ni.ca, usp. slov. gostilna ‘gostion(ic)a’.
Ili npr. riječ obradovati (Jelaska 2004: 196):
Φ s
s w s w w
ob ra do va ti
Kako stope mogu biti korisne u morfologiji? – Istraživanja pokazuju da će se npr. pri tzv.
ekspletivnoj infiksaciji (poput infiksacije engl. bloody, fuckin u abso-bloody-lutely, abso-fuckin-
lutely) riječ razbijati upravo na stopnoj granici. Budući da je riječ gostionica (trohej + daktil) slična
stopnog ustroja kao i engl. absolutely (ovisno o slogovanju, upravo ovisno o tome je li lutely
trosložni ili dvosložni dio, to je trohej + daktil ili trohej + trohej), možemo učekivati da bi
infiksacija bila gosti-bloody-onica.33 Ili, kad premećemo višesložne riječi, premećemo ih po
slogovnoj i stopnoj granici (npr. za.gre.ba.čki → ba.čki.za.gre), kad gradimo stopljenice, stapamo ih
na slogovnoj i stopnoj granici (npr. do.vi.đe.nja × buon.gior.no → do.vi.đor.no). Čitava jedna grana
suvremene morfologije bavi se samo takvim pojavama. Više o tome, možda, u sljedećem semestru.
33
Hrvatski adekvati za bloody, fuckin i sl. redom su trosložni (tko ne vjeruje, nek si prevede), pa to može biti razlog
zašto do infiksacije ne dolazi, ili još ne dolazi (v. o tome i Marković 2009).
20
PROZODIJA1
Prozodija je (grč.
←
+
‘pratnja uz pjevanje’, engl.
; izvorno u
antici prozodija je nauk o poetskome metru i versifikaciji) u fonetičkome smislu nauk o tonu i
intonaciji, govornoj glasnoći i naglasku, boji glasa, spektralnome sastavu govornoga zvuka,
stanci, govornoj brzini, ritmu, govornoj modulaciji, načinu izgovora glasova, mimici i gesti –
unutar riječi te na razini većoj od riječi, sve do razine teksta, diskursa (najopsežniji hrv. prikaz
v. u Škarić 1991: III. dio). U užem smislu, kao dio fonologije opće i pojedinoga jezika, nauk
je o naglasku i proučava ono što je od strukturalističke fonologije (v. predavanje 06) smatrano

ili
, nadodsječnim obilježjima – unutar riječi.

Naglasak je (engl.
) isticanje, odnosno istaknutost (engl.
) pojedinoga sloga
unutar fonetske, izgovorne riječi. Istaknuti slogovi u upreci su s neistaknutima,
nenaglašenima. Glasovi u kakvoj izgovornoj riječi ili u govornome nizu mogu biti prisutni ili
odsutni, naglasak je pak obavezan dio izgovorne riječi. Razlikovni glasovi zovu se fonemima,
razlikovna pak prozodijska obilježja

ili
(tj.
)

. jezikâ svijeta razlikuju se po obilježjima koja sadrže, po njihovoj

raspodjeli, po pokretnosti naglaska i sl. Slog se može istaknuti trima različitim, nezavisnim
sredstvima, obilježjima –
,
,
, ili kakvom njihovom kombinacijom,

odnosno jezici koji se naglaskom služe kao značenjski razlikovnim sredstvom čine to pomoću
jednoga, dvaju ili svih triju obilježja, pa tako zagrebački urbolekt (gradski idiom) ima samo
jedno svojstvo (udar), neki drugi hrvatski idiomi dva, standardni hrvatski jezik sva tri.
Udar, ili
, ili
, ili

(engl.
) relativna je jačina i/ili glasnoća glasa,

odnosno stupanj jačine kojom se slog izgovara. Označava se obično povišenom crticom,
viskom ispred naglašenoga sloga, kadšto (rijetko) podebljanim vokalom, a u novijoj,
višeglasnoj, autosegmentalnoj fonologiji asteriskom, zvjezdicom ponad naglašenoga vokala:
"noga "nogomeːt nogo"metaːš
noga nogomeːt nogometaːš
* * *
noga nogomeːt nogometaːš
1
Osnovna literatura: Jelaska (2004), Garde (1993), Škarić (1991; 2009), Vukušić (2007), Barić (1995).
1
Nerijetko se govori o
i
udarima (kadšto i o detaljnijim podjelama).

Pritom se sekundarni udar označava sniženom crticom ispred sloga:2
%nogo"metaːš
Slogovi s primarnim i sekundarnim udarom odgovaraju onomu što smo u predavanju 08

označili kao
slogove u stopi (nasuprot
),
je dakle dvotrohejski.
(engl. ) onaj je u kojemu se naglasak ostvaruje ponajprije udarom,

pa se primjerice za engleski, španjolski, ruski kaže da su udarni jezici (Trask 1996). Udarni je i
zagrebački kajkavsko-štokavski urbolekt – nema istaknute tonove i dužine, nego samo udar:
zgb. kajk.-štok. nogome"taš stand. hrv. nogo"metaːš

pre"pisati pre"piːsati
pre"pišem "prepiːšeːm
Drugim riječima, samo je udar razlikovan, a tonovi i dužina mogu se u udarnome jeziku
ostvarivati različito – biti viši ili niži, duži ili kraći – ali nisu razlikovni (Jelaska 2004).
Ton je (engl.
) razlikovna visina (engl.
) sloga/vokala.3 Dva su osnovna tipa tonova

– jednostavni i složeni. U
tonovima (engl.
) visina se ne mijenja, nego

je ton ravan – bilo visok (engl. /
/), bilo srednji (engl. / /), bilo nizak (engl. /

/). U

, ili
, ili
, ili
, ili
tonovima (engl.
)
visina se mijenja. Standardni hrvatski ima dva složena tona, silazni i uzlazni, a dijalektalno (u
staroštokavštini, čakavštini, kajkavštini) imamo i silazno-uzlazni ton – u vrlo dugom akcentu
koji zovemo akutom ili neoakutom i bilježimo tildom (znakom ˜ ) ponad vokala, usp. npr.
‘posuda’ ~
‘sudište’, hvarski čak.

‘kraj’ ~
‘kralj’ (v. Ivšić 1970: 178; 1971: 34).

(engl. ) onaj je u kojemu se riječi i njihovi oblici razlikuju

tonovima, primjerice mandarinski kineski (tj. standardni kineski), norveški, joruba (Nigerija),
ili pak onaj u kojemu
slog ima određen ton, kakav je mandarinski kineski. Mandarinski

ima četiri tona – ravni, silazni, silazno-uzlazni i uzlazni – s razlikovnom ulogom:4
2
Usp. dodatne IPA-ine znakove u predavanju 04b (suprasegmentalne i tonske kvalitete opisane su dolje desno).
3
IPA za pojedine tonove ima svoje znakove (v. IPA-inu tablicu, predavanje 04a, str. 12, dolje desno), ali
bilježenje u pojedinome jeziku često ovisi o tradiciji (za hrvatski v. dalje).
4
V. Li – Thompson (1981: 6–8), Trask (1996: s. v. ), Muljačić (1972: § 43), Jelaska (2004: 194). Li –
Thompson ( ) pišu da je mandarinski sustav relativno jednostavan u usporedbi s južnokineskim dijalektima.

2
yī ‘odjeća’ yì ‘značenje’ yǐ ‘stolica’ yí ‘sumnjati’

shū ‘pisati’ shù ‘tehnika’ shǔ ‘kategorija’ shú ‘sijerak (žitarica)’
mā ‘mama’ mà ‘psovati’ mǎ ‘konj’ má ‘guba (bolest)’
U tonskim jezicima česta je i pojava
(engl.
), jedne vrste
vokalske harmonije (usp. predavanje 02), promjene u kojoj susjedni tonovi jedni na druge
utječu onako kako u hrvatskome jedni na druge asimilacijski utječu pojedini glasovi. Npr. u
mandarinskome:
‘konj’ +
‘vozilo’ →
‘kola; kočija’ (Li – Thompson 1981: 8).

(engl. ) smatra se različitim od tonskoga utoliko što u njemu samo

slogovi (ili more) moraju biti određene visine, dok se ostali onda vladaju prema
predvidljivim pravilima. Primjerice u japanskome mora biti obilježen samo položaj pada visine,
a ostale se visine onda vladaju predvidljivo, premda ćemo i ondje naći opreke zanimljive kao
što su i mandarinske, npr. ovisno o tonu
može značiti ‘bijel’ i ‘dvorac’ (Trask 1996).

Jelaska (2004: 203–4) daje nešto drugačiju podjelu jezika ovisnu o uporabi tona. Veli da se
svi jezici tonom služe na neki način te da se dadu razlikovati intonacijski i neintonacijski.
tonom razlikuju prozodijske jedinice veće od riječi. Takav je primjerice

engleski. To znači da su u takvu jeziku razlike u visini pojedinih slogova posljedica

intonacijskog obilježavanja rečeničnih dijelova, a ne riječi. Takvi jezici obično imaju
naglasak. visinskom se razlikom služe u okviru riječi. Takve jezike zove

jezicima s
naglaskom. Visinski naglasak ima i hrvatski standard jer se u govornim

riječima visinom služi kao fonološkim sredstvom (o
v. dalje). Jezici s
visinskim naglasnim sustavom dijele se prema odnosu tona i udara: – u jednima ton se
pridružuje prema udaru (npr. skandinavski jezici, pojedini njemački dijalekti, pojedini
hrvatski dijalekti, mandarinski kineski); – u drugima udar se pridružuje tonu (npr. u
hrvatskome ili u hrvatskim idiomima s akutom); – u trećima ton i udar pridružuju se neovisno
jedan o drugome (npr. japanski, pojedini sjevernoamerički indijanski jezici).
Dužina, ili
, ili
(engl.
,

,
) relativno je trajanje sloga,

ili vokala, čak i konsonanata (što se međutim često ne smatra prozodijskim obilježjem).5
Svi jezici – ogledano prema relativnomu trajanju – imaju
ili
, mnogi imaju

i
, a neki razlikuju i više od dva stupnja dužine, primjerice estonski ih ima tri
(kratki, dugi i jako dugi – v. Jelaska 2004: 197). Kračina se ne označava posebno ili se
5
V. Jelaska (2004: 197). Inače, termin (engl. ) češće se rabi u fonologiji, a (engl. )

obično u fonetici; riječ je zapravo o istome (v. Trask 1996; Jelaska 2004).
3
označava polukružnicom ponad vokala ( ili ), a dužina se najčešće označava dvotočkom (
ili
)6 ili makronom (crtom ponad slova), rijetko i ponovljenim vokalom:
nogo"metaːš nogo"meta:š nogo"metāš nogo"metaaš
Kračina – gledano sad kroz pojam sloga – znači da je jezgra sloga nerazgranata, dužina znači
da je jezgra razgranata. Kračini odgovara jedna mora, dužini odgovaraju dvije more (o
i

v. predavanje 08). Važno je imati na pameti da su kračina, dužina i mora relativne

vrijednosti. Drugim riječima, dvije more ne moraju biti – gledano apsolutno, u milisekundama
– dvostruko duže od jedne more. To se može vidjeti i na suvremenome hrvatskome, u kojemu
dugi naglašeni slogovi nisu dvostruko duži od kratkih naglašenih slogova, nego su duži
otprilike za pola, pa i manje, ali i dalje ih prikazujemo kao dvije more. (Time se dugo bavio I.
Škarić. Važno je kazati da je riječ o mjerenjima izgovora suvremenoga hrvatskoga kako se on
doista govori, kako ga govore obrazovani gradski govornici, ne o nekom zamišljenom ili
ostvarenom hrvatskome kakav se tradicionalno propisivao i dugo njegovao primjerice u
hrvatskome kazalištu, a pogotovo nije riječ o hrvatskome kakav se govori u nekom dijalektu.
Pritom ipak valja imati na umu da je u štokavskim gradovima – ponajprije Osijeku i ostalim
slavonskim gradovima – dužina ipak »duža« no drugdje.)7
U pojedinim jezicima, inače, naglašljiva jedinica upravo je mora, a ne slog, odnosno u tim
jezicima u dugim slogovima udar može biti bilo na prvoj bilo na drugoj mori.
Također, na pameti valja imati i to da dužina i udar ne moraju biti povezani. To govornici
hrvatskoga nesvjesno znaju. U hrvatskome standardu postoje zaudarne dužine – tradicionalno
ih zovemo zanaglasnima – odnosno dugi nenaglašeni slogovi koji uvijek dolaze iza udarnoga
sloga (u hrvatskim dijalektima normalan je slučaj i taj da dužina bude i ispred udara, npr. u
govorima slavonskoga dijalekta

,

, u standardu to nije moguće jer su mu u

temelju novoštokavski govori u kojima se u povijesti jezika udar pomakao naprijed).
Ovisno o mogućnosti pomicanja naglaska naglasni se sustavi dijele na one s vezanim ili
nepokretnim naglaskom i one s pomičnim ili pokretnim naglaskom (v. Jelaska 2004). Jezici
s

imaju stalno mjesto naglaska, odnosno naglasak je u njima uvijek (=

najčešće) na istome slogu od početka ili od kraja riječi. Tako je primjerice naglasak u
6
Prema IPA-i ta dvotočka ima trokutaste »točke«, ali to se praktičnosti radi obično zanemaruje.
7
Kratko o tome v. u Škarić (2009: 127), gdje su prikazana mjerenja koja pokazuju da kratki naglašeni slogovi
traju 22–23 ms, a dugi naglašeni slogovi 32 ms. Odnos ušao je već i u gramatike (v. Silić –

Pranjković 2005: 19). Detaljnije o tome v. u Škarić (1991: 322), Jelaska (2004: 206–207).
4
mađarskome i češkome uvijek na prvome slogu, u velškome i poljskome uvijek na

predzadnjemu (na penultimi), u francuskome uvijek na zadnjemu (na ultimi). U tim jezicima
naglasak je predvidljivo, zalihosno obilježje. U latinskome je naglasak na predzadnjem slogu
ako je taj slog zatvoren ili dug, a na trećemu od kraja ako je taj slog otvoren ili kratak. Jezici s

nemaju predvidljiv naglasak u pojedinim riječima, odnosno u tim

jezicima naglasak može razlikovati riječi istoga glasovnoga sastava. Takvi su primjerice8
njemački (npr. njem.
['gebet] ‘dajte (imp.)’ ~
[gə'beːt] ‘molitva’), talijanski (npr.

tal.
['ankora] ‘sidro’ ~
[an'kora] ‘još; opet’), ruski (npr. rus.
['muka]
‘muka’ ~
[mu'ka] ‘brašno’), sličnih slučajeva ima i u engleskome (npr. engl.
[sə'spekt] ‘sumnjati’ ~
['saspekt] ‘osumnjičenik’), najzad i u hrvatskome (npr. hrv. pz.

2. pl.
,
,

~ imp. 2. pl.
,
,
). U jezicima s posve
slobodnim pokretnim naglaskom mjestâ naglaska može biti koliko je i slogova.

Riječ. O pojmu
više će govora biti na

. Zasad će dostajati da se ima na umu

razlika
(ono što je u tekstu omeđeno bjelinama),
(riječi kao

sastavnice apstraktnog, idealnog umnog rječnika/leksikona) i
.
Govorna ili fonetska riječ – a ta nas u prozodiji zanima – slijed je glasova s jednim
naglaskom.9 Oblik leksikonske riječi može i ne mora imati naglaska. Oblici koji imaju naglasak
zovu se
ili
riječima. Oblici koji ga nemaju zovu se
, ili

, ili
riječima (o hrvatskim klitikama v. predavanje 10b). Govorna riječ –

proizlazi iz njezine odredbe – mora imati naglasak. Mogu ju činiti jedna naglasnica ili pak jedna
naglasnica i više nenaglasnica zajedno. Nenaglasnice se oko naglasnice okupljaju u

(zove se još i
, što je zapravo opet govorna ili fonetska riječ), i već

prema tomu s koje strane naglasnice dolaze budu
(
,
;
ispred naglasnice) ili
(

,
; iza naglasnice). Npr. u hrvatskome:
– P šēm. naglasnica

– Nepíši! nenaglasnica/proklitika + naglasnica

– P šēšli? naglasnica + nenaglasnica/enklitika

– Nèpīšēm! nenaglasnica/proklitika + naglasnica (silazni naglasak prešao na proklitiku)
8
Transkripcija je u svim primjerima koji slijede posve pojednostavljena.
9
Fonetska riječ u različitim se jezicima može različito definirati (npr. naglaskom, dosegom vokalske harmonije,
slogovno i sl.); za hrvatski vrijedi definicija koja u obzir uzima (jedan) naglasak.
5
HRVATSKI NAGLASNI SUSTAV
Prije no što se išta ovako uvodno i u najkraćim crtama – koliko program
zahtijeva
– o hrvatskome naglasnom sustavu kaže, valjalo bi napisati mnogo uvodnih napomena. S
druge strane postoji, opet, opasnost da napomene pojedu samu stvar. Što je u tom smislu
pravo, a što krivo, ostavit ćemo po strani i kazati tek nekoliko načelnih.
Hrvatska
naglasna norma – kako je zapisana primjerice u suvremenim hrvatskim

rječnicima, gramatikama ili u Vukušić
(2007) – jedno je, a hrvatska
,

naglasna norma sasvim je nešto drugo. To se, doduše, može kazati za norme svih razina
hrvatskoga jezika (koje kao eksplicitne postoje, u predavanju 04b rekosmo da ortoepska baš i ne
postoji), ali u naglasku je daleko najizraženije. I tako je otkad hrvatskoga standarda postoji.
Dodatna je otegotna okolnost eksplicitno propisanoga naglaska što on ni jučer nije imao niti
danas u Hrvata ima prestiž koji bi morao imati ako želi postati općeuporabni. I po tome se
hrvatska prozodija razlikuje od ostalih jezičnih razina – u morfologiji, sintaksi, leksiku, čak i u
fonologiji, postoji neka svijest o prestižnosti eksplicitno propisanoga standarda, pa otud i svijest
o potrebi da se te norme savladaju. Prema propisanoj prozodiji postoji pak nemali otpor.
Čitav kompleks pitanja o tome zašto je tomu tako nemoguće je tu i otvoriti. To je mjesto na
kojemu se isprepliću sociolingvistika, psiholingvistika, pragmalingvistika, povijest jezika
unutrašnja i vanjska. Činjenica da ono kako se govori u dvama od četiriju velikih hrvatskih
gradova – jedan od tih dvaju glavni je i središte administrativno, medijsko, kulturno,
obrazovno i znanstveno, političko, privredno – nema mnogo veze s propisanim naglasnim
sustavom, a da je propisani naglasni sustav isprva nastao opisivanjem govora koji uopće
nije/nisu na tlu današnje Republike Hrvatske, samo su početne napomene u tom smislu.10
Konačno, stavovi filologâ – kroatista (standardologa i dijalektologa), fonetičara, lingvista – o
tome kako bi standardni hrvatski naglasni sustav imao izgledati, ako već nismo zadovoljni s
ovime što imamo, nemalo se razlikuju. Odakle te razlike sve proizlaze, opet je pitanje za sebe.
Kad se sve sabere, vraćamo se na početak. Slijedi dakle kratak prikaz hrvatskoga standardnog
naglaska sa sviješću o svim mogućim reperkusijama njegova iznošenja, sviješću o svim
poteškoćama i otporima koje suvremeni govornici hrvatskoga prema njemu imaju i gaje.
10
Bi li Firentinci (Toskana) i Rimljani (Lacij) pokazivali nevoljkost prema talijanskomu standardu da je on slučajno
bio nastao na temelju govora istarskih Talijana ili pak govora Kalabrije, Sicilije? – Primijeni na hrvatski!
6
Hrvatski naglasak11 istodobni je ostvaraj
(opreka prema prisutnosti i odsutnosti

siline),
(opreka silaznosti i uzlaznosti) i
(opreka kračine i dužine).

Naglaska su četiri –

ili

(KS),

ili
(KU),

(DS)
i

(DU). Tradicionalno ih – tako u gramatikama i rječnicima već više od stotinu

godina – bilježimo s četirima dijakritičkim, nadslovnim znakovima:
KS KU DS DU
m ma sèstra m jka báka

k ća žèna s ša rúka

r ba nòga k st zíma

ko sèlo m so víno

Z dar žìvot gr d Zágreb

Zaudarnu dužinu bilježimo makronom (znakom ˉ ) ili »krovićem, strehicom« (samo kad ne
pišemo druge naglaske): Gmn.
/
. Krović kadšto rabimo i umjesto dugosilaznog

naglaska (osobito kad ne pišemo druge naglaske): Njd.
/

(npr.

/

).
Kadšto se za bilježenje naglasaka služimo okomitom crtom i makronom. Crtu pišemo uz
naglašeni
(lijevo za silazni, desno za uzlazni naglasak), ne uz naglašeni slog:12
KS KU DS DU
m'ama se'stra m'ājka bā'ka
k'uća že'na s'ūša rū'ka
r'iba no'ga k'ōst zī'ma
'oko se'lo m'ēso vī'no
Z'adar ži'vot gr'ād Zā'greb
11
Ponavljamo, kad kažemo , mislimo na standardni hrvatski (kao što i uvijek mislimo), a kad mislimo na

, mislimo na eksplicitno opisan i normiran hrvatski kakav imamo u suvremenim gramatikama

i rječnicima. Kad ne bude riječ o standardu mišljenu tako, to će se posebno istaknuti.

12
Takav način rabi npr. Garde (1993 [1968]); u nas nije osobito čest, ali spomenut je u Silić – Pranjković (2005:
19), a rabe ga u pojedinim svojim radovima – s manjim ili većim modifikacijama – B. László i M. Kapović. U
novom izdanju svoje gramatike proveo ga je i D. Raguž (drugo izdanje gramatike iz g. 1997. objavljeno je
nedavno, ali nedostupnije je od prvoga). Jedna mu je od prednosti mogućnost razlikovanja silaznih naglasaka već
prema tomu prenose li se na proklitiku/prefiks neoslabljeno (kao \\) ili oslabljeno (kao \), pa su onda ,

zapravo 'blato, 'kōst (prenose neoslabljeno). Usput, koji se silazni naglasak prenosi neoslabljeno, to je iz
hrvatskih gramatika nemoguće saznati, prema tomu i naučiti (tko to nije ponio iz materinskog idioma, a želi
naučiti, može to samo slušajući, ako i to). Barić (1995: 92–3) navode, doduše, neke primjere i pravila, ali
ona su uglavnom praktično neupotrebljiva, a Vukušić (2007) prave metodološki previd pa uz dobar dio
naglasnih tipova koji dolaze u obzir uopće ne navode kako se naglasak prenosi (v. predavanje 10b).
7
Najzad, prema IPA-inu alfabetu bilježenje bi bilo ovakvo (v. IPA-inu tablicu; za hrvatski se

rabe oznake za konturne, obrisne tonove: ˆ za silazni ton /engl.
/, ˇ za uzlazni ton /engl.

/, ː za dužinu /engl.
/, a akut bi se bilježio kao silazno-uzlazni, odnosno ˆˊ ):
KS KU DS DU
mâma sěstra mâːjka bǎːka
kûća žěna sûːša rǔːka
rîba nǒga kôːst zǐːma
ôko sělo mêːso vǐːno
Zâdar žǐvot grâːd Zǎːgreb
Odmah valja reći da je najljući problem neštokavcima, ali i mnogim štokavcima, razlikovanje
dvaju kratkih naglasaka. U stvarnome suvremenom jeziku njihova je izgovorna razlika toliko
mala da se teško razaznaje (v. i Škarić 2009: 128), odnosno razaznaje se tek »prema očekivanju
i provjerom prijenosa naglaska na prefiks« ili pak – dodajmo – usporedbom s dijalektalnim
ostvarajima (ako je u dijalektu

,
,
,
,
,

, u standardu mora
biti

,
,
,
,
,
,

), što samo pokazuje čemu se sve

utječemo da bismo prepoznali o kojemu je kratkome naglasku riječ. Idealno razlika tih dvaju
naglasaka može se grafički opisati Ivšićevim (1970; 1971) propedeutičkim načinom:
ž

Njd. žèna Vjd. no

v

Njd. vòda Ajd. du
Time se hoće reći da je u kratkouzlaznome naglasku (
,
) silina, udar, ekspiratorna snaga

nešto manja no u kratkosilaznome (
,
), ali da je zato u slogu iza kratkouzlaznoga (
,

) ona i dalje dosta velika i ne odudara toliko od naglasne, dok je u slogu iza
kratkosilaznoga (
,
) ona znatno manja od naglasne. Tonove je još teže čuti (uzlaznost i

silaznost). Razliku je osobito teško razaznati kad poslije naglašenoga sloga dolazi dug slog.
.13 U vezi s Ivšićem budi rečeno da je 1960-ih godina generativna fonologija

uzlazne naglaske počela smatrati ostvarenjem naglaska na

slogu, što je danas

općeprihvaćeno, a pomoglo je i opisu hrvatskoga. Tako je 1980-ih pokazano da tradicionalni
nazivi četiriju hrvatskih naglasaka ne odgovaraju fonetskoj njihovoj naravi. No u kroatistici i
13
Detaljnije v. u Jelaska (2004: 205ff).
8
slavistici toliko su duboko ukorijenjeni da nije vjerojatno da će se zamijeniti, jednako kao ni

dijakritički znakovi kojima se oni bilježe, koji pak nisu skladni s međunarodnima.
Također je pokazano – a pokazali su to stranci koji su se bavili hrvatskime, primjerice Japanci,
vrlo senzibilizirani na tonove – da se visoki ton u hrvatskome čuje u silaznim naglascima te u

slogovima uzlaznih. Slično stvari tumači i Garde (1993: 45). Pitanje je dakle već
postavljeno, na neki je način na nj i odgovoreno, ali do gramatika još nije stiglo: Što je naglašeno
u slogovima s uzlaznim naglascima? Ono što mi tradicionalno smatramo naglašenim slogom ili
slog koji je iza tog sloga (a ondje gdje je uzlazni naglasak zapravo je neka vrsta pred-jeke)?
Hrvatski je naglasak visinski (Jelaska 2004: 206). Udar se slogu pridružuje prema tonu, a
nosilac tona je mora (tako je barem u prototipnim riječima).14 Dakle hrvatski se naglasak
sastoji od udara i visokoga tona. Visoki ton ograničen je na udarni i zaudarni slog. Riječi
imaju samo jedan visoki ton, osim pojedinih izvedenica (npr.
,
), u kojima
se mogu pojaviti dva visoka tona. Kod uzlaznih naglasaka visoki je ton na zaudarnome slogu.
U suvremenijim (višeglasnim, autosegmentalnim) opisima prikaz hrvatskih naglasaka u
riječima
,
,
,
,
,
izgledao bi ovako (Jelaska 2004):
udarna dionica * * * * * *
dužinska dionica mama maːjka miloːst tuːga dobrota nogometaːš
tonska dionica H L HL HL LH LH LH
Razlikovni u hrvatskome mogu biti i udar, i ton, i dužina, usp. primjerice:
pz. gòvorīte imp. govòrite

v dīte v dite

ùčinīte učìnite
pz. progòvorī aor. pr govorī

im. l da prid. lúda

ml da mláda

Nmn. lj di Gmn. ljúdī

Djd. gr du i svij tu (lat. ) Ljd. u grádu i u svijétu

vl sti i stv ri na vlásti i u stvári

14
Zato u Barić (1995: 68) hrvatski naglasak zovu tradicionalnije – ili . Jezike s

udarnim naglaskom zovu , , .

9
Gjd. národa Gmn. nárōdā

Njd. l k (povrće) Njd. l k (oružje)

gr d (oborina) gr d (naselje)

òtok (kopno okruženo vodom) tōk (oteklina)

m šić (mali miš) mìšīć (dio tijela)

p s (životinja) p s (pojas)

To međutim ne znači da tu imamo posla i s različitim fonemima. Riječ je o fonovima koji ovisno
o leksikonskim datostima morfemâ koje čine i morfologiji oblikâ poprimaju različit naglasak.
Osnovna pravila/ograničenja hrvatskoga naglašavanja. Sve gramatike već po inerciji
nabrajaju poznata osnovna četiri ili osnovnih pet pravila o hrvatskome naglašavanju: 1) Samo
prvi slog može imati sva četiri naglaska (npr.

,

,
,
); 2) Silazni naglasci
ne mogu biti na unutrašnjim slogovima (npr. *
,*
,*



), odnosno
silazni naglasak može biti samo na početku riječi; 3) Zadnji slog višesložnih riječi ne može
biti naglašen (npr. *
, *
); 4) Jednosložne riječi mogu imati samo silazne
naglaske (npr. *
,*

);15 5) Dugi slog ne može biti ispred naglašenoga (npr. *
).
Dobar dio njih međutim – prva tri posve sigurno – zapravo ne vrijede, odnosno vrijede za

hrvatski leksik, za
oblike i tvorbe, za
hrvatsko naglašavanje,
ali ne za hrvatski standard u cjelini, a pogotovo ne za govor obrazovanih hrvatskih gradskih
govornika. Odstupanja od tih pravila nemalo je i ona zapravo nisu odstupanja, nego su samo
slučajevi naglašavanja manje prototipnih leksema (npr. posuđenica), oblikâ (npr. Gmn., koji
je manje prototipan od npr. Njd. i Gjd.), tvorbi (npr. izrazito duge riječi, složenice, kratice),
sintaktičkih jedinica (npr. spoj prednaglasnice i riječi sa silaznim naglaskom).16
U neprototipnome leksiku, neprototipnim oblicima i tvorenicama imat ćemo i ovo:
i) Gmn. imenica sa sekundarnim i s uzlaznim naglaskom (posve naravno i unutar novoštok.):
mušk rācā (mùškārācā, mùškarācā), Dalmat nācā (Dalmàtīnācā, Dalmàtinācā),

isk stāvā (ìskūstāvā, ìskustāvā), ud vācā (ùdōvācā, ùdovācā)

15
Što se sad lijepo dade povezati s onim što smo rekli o uzlaznome naglasku – ton se ostvaruje na slogu iza
udarnoga, a u jednosložnim riječima tog sloga nema.
16
Uostalom, pravilo o silaznome naglasku na početnim slogovima nije pravilo, nego je opet samo prototipni
primjer silaznosti. Silazni naglasci u hrv. su ionako prototipni, najbolji primjer hrv. naglaska (Jelaska 2004: 215).
10
ii) složenice i superlativi (posve naravno i unutar novoštok.):17
brodovl snīk, poljopr vreda, primopr daja, kupopr daja, n jdalekovìdnijī, n jrùžnijē

iii) neprenošenje naglaska na proklitiku:
ner dīm (nèrādīm), i n ij (ìōn ìjā), izM tkovića (ìzMetkovića)

iv) imena stranoga podrijetla i strana imena:
Danij la, Mir la, Ant nio, Montevid o, Mil no

v) posuđenice:
stud nt (stùdent), apsolv nt (apsòlvent), dirig nt (dirìgent), rezim /rezim (rezìmē), sak /sak (sàkō),

žir /žir (žìrī), violin st (violìnist), violin stica (violìnistica), telev zija (telèvīzija, telev zija),

kokak la (?!kokàkōla), termin tor (termìnātor), pred tor (prèdātor), radij tor (radìjātor)

vi) uzvici:
oh , ah
o o
vii) akronimi:
esad ( , ?*esàdē), hadez ( , ?*hadèzē), esdep ( , ?*esdèpē), haes s ( , ?*haèses)

viii) uzlazni naglasci mogu se u razgovornome jeziku ostvariti na zadnjemu ili u jedinome slogu
ako je otpao jedan slog iza naglaska (tako barem kažu u Barić
1995, pa neka im bude):
donés!, pokáž!, šút!
Posuđenice. Kad već spomenusmo posuđenice, evo još nekoliko načelnih pravila o njihovoj
akcenatskoj adaptaciji, i to opet u smislu klasičnoga naglašavanja (v. Barić
1995; Ivšić
1970: 175–6). Mogu li ona komu pomoći ili objasniti što, drugo je pitanje:
17
Nećemo spominjati u gramatici omiljele primjere tipa , i sl.

11
i) Riječi s naglaskom na prvome slogu imaju silazni naglasak na istome slogu:
fr ska, k os, l rva, l vōr

ii) Naglasak morfološki adaptiranih (transmorfemiziranih) riječi obično ostaje na izvornome

mjestu kao ̏ ili ʹ (ako je na prvome slogu) ili kao ʹ (ako je u sredini riječi):
gr pa, gr pa, kl ka, vága, cígla, cvéba, epizóda, garáža, kréma, violína, kultúra, persóna, Európa

iii) ako je udar na zadnjem slogu, pomiče se na prvi slog kao ̏ ili na prethodni slog kao ̀ (dug
zadnji slog ostaje dug i nakon pomicanja):
nteres, mperativ, s perlativ, stùdent, dirìgent, satèlit, komùnist, imperàtīv, superlàtīv

iv) ako je udar na unutarnjem slogu, ili ostaje uzlazni na istome slogu ili je uzlazni na
prethodnome, a neke riječi mogu imati i silazni naglasak na prvome slogu (dug slog nakon
pomicanja naglaska ostaje dug):
realìzam, dìrektor, filozòfija, kòrektor, ntuitīvan, k nvencionālan, psolūtan, nternacionālan

»Demokratizacija« naglasne norme. Premda su već napisani radovi s doslovno takvim

naslovom (I. Pranjković), ovdje ćemo taj neobičan pojam

privesti svojoj svrsi i

razumjeti čak nešto šire. Svjesni naime svih problema s ovladavanjem klasičnom hrvatskom
naglasnom normom i njezinim stvarnim uzusnim stanjem filolozi već neko vrijeme na različite
načine pokušavaju doskočiti jadu i domisliti se izlazu. Većini je, naravno, jasno da s hrvatskom
naglasnom normom ne ide baš kako je zamišljeno, pa se nude rješenja za pomoć. Pritom se
dade prepoznati nekoliko načelnih struja. Ako izuzmemo ekstremne slučajeve – iskreno rečeno,
jednako legitimne – poricanja svake mogućnosti propisivanja naglasne norme ili pak
protivljenja standardu nastalu na štokavštini kao takvu, ostaju nam – i) nastojanja da se hrvatska
naglasna norma odmakne od tzv. klasične i privede upravo hrvatskoj zapadnoj novoštokavštini,
ali i dalje relativno strogoj (ako predikacija
tu išta vrijedi), utemeljenoj na hrvatskim

zapadnonovoštokavskim govorima; – ii) nastojanja da se hrvatska naglasna norma
»demokratizira« priznavanjem činjenice da unutar postojeće ima mnogih odstupanja (kao
lajtmotiv tu se pojavljuju silazni naglasi na nepočetnim slogovima, naglasak posuđenica,
prijenos silaznoga naglaska na proklitiku); – iii) priznavanje činjenice da se u zadnjih nekoliko
12
desetljeća razvio jedan općehrvatski prihvatljiv govorni uzus obrazovanih gradskih govornika,
koliko-toliko prihvaćen u svim četirima velikim hrvatskim gradovima, prisutan u nacionalnim
govornim medijima, u školstvu i sl., s manje ili više prešutim pitanjem: Što bi se dogodilo kad
bismo taj sutra stavili u gramatike, barem u naznakama, pa ionako velik broj govornika tako
govori i ne smatra da griješi (odnosno nema nikakva motiva učiti tzv. klasičan naglasak)?
U svemu tome nije nevažno ni to koji je filolog podrijetlom odakle; iskustvo pokazuje da
filolozi štokavci pokazuju nešto manje razumijevanja prema neštokavcima no što bi
neštokavci očekivali ili željeli, čak i onda kad misle da su jako naglasno »liberalni«.
Budući da smo dosta prostora posvetili naglasku koji imamo u gramatikama (a koje

slijede sve redom utemeljene su na njima, v. predavanje 10b), donijet ćemo sad samo
nekoliko odrednica onoga što je I. Škarić bio prozvao
(v.
Škarić 2009: 121–5), odrednica u kojima se taj razlikuje od
:18
i) tri naglaska – kratki ( ‶ ), dugosilazni ( ˆ ), dugouzlazni ( ′ ) – odnosno neutralizacija
kratkosilaznoga i kratkouzlaznoga u jedan (kratkouzlazni ne podiže ton sljedećega sloga);
ii) trajanje dugih slogova skraćeno je, a kratkih nešto produljeno;
iii) gube se etimološki zaudarni dugi slogovi (npr.
→
,
→
), tako i u
sufiksima (npr.
→
), donekle se čuvaju oni koji ostaju u živim prijenosima
naglaska (

~

,

~


,
→
), oni koji nastaju kao posljedica
kontrakcije (
→
) te oni u skupu VSC (
,
,
,
);19
iv) silazni naglasci mogu biti na nepočetnim, čak i na završnim slogovima (npr.

,

,
,

,
/
,
), samo dugouzlazni ne može biti na zadnjem

slogu (ali se zato kadšto pojavljuje umjesto dugosilaznoga, npr.
umjesto
);
v) neobavezan prijenos silaznoga naglaska na proklitiku (npr.


,


,20
21



) ili pak potpuno bez prijenosa (osobito kod dužih riječi), osim u ustaljenim
kolokacijama (kao što su npr.
,

,


i sl.);
18
nešto je poput kalka engl. termina (RP) ‘prihvaćeni izgovor’.

19
U skupu VSC (vokal-sonant-konsonant) vokal je u hrvatskome uvijek dug. To je važno i snažno pravilo,
pravilo s malo iznimaka. N. B. U standardu bi naglasak na navedenim riječima bio uzlazni – i sl.

20
N. B. Kratko , u normiranome standardu bilo bi .
21
N. B. Kao ni kod tako ni tu nema zaudarne dužine, u normiranome standardu bila bi u Ijd. -sklonidbe.

13
vi) prijenos naglaska »gdje ne treba«, upravo zbog nerazlikovanja kratkih naglasaka i
analogijom prema drugim naglasnim tipovima (
umjesto
, a prema
mjesto22 (

odnosno
~
), ili pak prijenos na
umjesto
,

umjesto
,
umjesto
,
umjesto
i sl.);
vii) opće ujednačivanje naglasnih paradigmi (o naglasnim uzorcima ili tipovima v. predavanje
10b), odnosno gubljenje promjenljivih paradigmi (npr.
~
ujednačuje se u
~

kao
~
,
~
i
~
u
~
i

~
, vokativi tipa

u

/

i sl.).
Tomu se još dadu pribrojiti ove fonološke odlike (usp. i predavanje 07, str. 28):
viii) neutralizacija afrikata [č] i [ć] te [] i [] u »srednje« [č] i [];
ix) slogotvorno uvijek je kratko (npr.
→
,
→
,
→
);
x) dvofonemski skup
kao sljednik naglašenoga starog jata (dakle niti ima diftonga niti je
taj diftong fonem, nego se dugo potpuno poistovjetilo s dvofonemskim slijedom ).

Rezultati Škarićevih analiza – koje su slika onoga kako bi uznapredovala sociolingvistička

regionalna dijalektologija trebala izgledati, dok se tradicionalna još uvijek iscrpljuje u opisima
fonologije, rijetko morfologije, skoro nikada sintakse govora nečije bake,23 a sve hrvatske
bake žive valjda na selu, u gradovima baka nema – kadšto su bili ismijavani, kadšto
dočekivani kao nedobrodošli i kao oni koji u standardni jezik unose nered (u kojem je inače
idila, teče med i mlijeko), no priđemo li im koncilijantno, oni nam mnogošta govore o
realnome suvremenom hrvatskom, doduše jednoga, ali velika dijela hrvatskih govornika.
Kako ćemo ih i hoćemo li ih uopće primijeniti i uzimati u obzir, drugo je i drugotno pitanje.
22
Čelni ili čeoni naglasak termin je kojim se označuje morfološki uvjetovan silazni naglasak na početnome slogu,
svojstven npr. vokativu ( ~ , ~ , ~ , ~ ), aoristu ( ~ ,

), gl. prid. radnomu ( ~ , , ), gl. prid. trpnomu ( , ,

). Dakle ne svaki silazni naglasak na početnome slogu, nego onaj uvjetovan morfološkom kategorijom.

23
Sasma obična i nezlonamjerna pitanja: Ima li hrvatska dijalektologija odgovor na pitanje koja je razlika u
vezničkome repertoaru (zapadnonovo)štokavskoga i standardnoga jezika? Zanima li ju to uopće ili je jedino važno
čija baka ima akut, a čija nema, koja veli , koja , koja , koja , koja , a koja ?

14
TABLICE
Pod radnim naslovom Tablice objedinit ćemo popise – jednostavno rečeno – onoga što se o
hrvatskome naglasku dade naštrebati, ako se već nema sluha (što je slučaj u mnogih – ili većine
– inače posve osviještenih i zainteresiranih govornika). I to onako kako je zabilježeno u
normativnim priručnicima, i u tom smislu odudara od stvarnog hrvatskog uzusa.1
A dade se naštrebati ovo: – koje su hrvatske klitike (riječi bez naglaska, koje naslanjaju na
naglasnice i s njima čine izgovornu cjelinu), – gdje su u standardnome hrvatskome morfološki
uvjetovane zaudarne dužine, – ponešto o klasičnome prenošenju naglaska na proklitiku, –
ponešto o naglasnim tipovima te o onima koji silazni naglasak prenose neoslabljeno.2
Nećemo to spominjati, ali dadu se također naštrebati naglasci zatvorenih vrsta riječi, npr.
zamjenica, brojeva i sl., koliko god priručnici propisivali njihove različite ostvaraje.3
1
O kojemu v. u predavanju 10a.
2
Naglasne tipove donijet ćemo prema Vukušić et al. (2007), najopsežnijem i jedinom njihovu suvremenome
prikazu, premda ne baš uvijek najracionalnije raspoređenu (prema broju slogova riječi, moglo se reducirati).
3
O razlikama među priručnicima također nismo govorili, ali posve lagan test za to mogu biti pojedine riječi
osnovnoga, temeljnoga leksika, poput strana svijeta. Naime ako se normativci ne mogu »dogovoriti« oko toga
koji je naglasak na sjever, zapad, istok, što onda očekuju od prosječno zainteresirana puka!?
1
KLITIKE
Proklitike.4 1) Prijedlozi: svi jednosložni (na, do, u, uz, pri itd.), pojedini dvosložni (među,
mimo, nada, oko, poda, pokraj, preko, prema), svi složeni s prijedlogom iz- (između, ispod,
ispred, iznad); 2) Čestice: niječna (ne), potvrdna (da), intenzifikatorske (i, ni, npr. ni ja ni on),
upitna (zar); 3) Veznici: a, da, i, ni, pa, te (t ).
Proklitike su nenaglašene kad se nađu ispred riječi s uzlaznim naglascima:
u vòdi, bez nádē, na jèziku, pri rádu, ne zòvi

Naglasak na proklitiku prelazi kad se proklitika nađe ispred riječi sa silaznim naglaskom (što
je uvjetovano leksički i morfološki; premda posvećeno normom, u suvremenome jeziku sve
manje, osobito u imenica i pridjeva, a pogotovo naglasak ne prelazi na veznike; v. dalje) te
kad se proklitika nađe ispred pauze, odnosno kad stoji samostalno:
gr d ~ grād, vòda (A v du, L vòdi) ~ vodu, šk la ~ ù škōlu, zn m ~ nè znām

Izustio je to – nakon nekoliko trenutaka – otišao…

Znaš li koliko je sati? – N !

Enklitike. 1) Zamjenički oblici: nenaglašeni lični (G me, te, ga, je, nas, vas, ih; D mi, ti, mu, joj,
nam, vam, im; A me, te, ga/nj, ju/je, nju, nas, vas, ih), nenaglašeni povratni (G se, D si, A se); 2)
Glagolski oblici: nenaglašeni prezent glagola biti i htjeti (sam, si, je, smo, ste, su; ću, ćeš, će,
ćemo, ćete, će), nenaglašeni aorist glagola biti (bih, bi, bi, bismo, biste, bi); 3) Veznik: li (Pitaju
li za nas, recite im da ne znate ništa); 4) Čestice: upitna (znaš li), povratna (smijem se).5
Od enklitika, koje su uvijek nenaglašene, naglašen može postati samo oblik glagola biti, i to
kad ima rečenični naglasak:

ko t nè bi, j b h.

4
Barić et al. (1995) donose još neke dvojbene, npr. već dvosložni prijedlozi upitni su, trosložni između, umjesto,
veznik kad, s druge strane neke veznike ne donose.
5
Valja razlikovati povratnu zamjenicu sebe/se (brijem se, brijem sebe, brijem si bradu, razgovaram sa sobom) i
povratnu česticu se (smijem se, *smijem sebe).
2
PRIJENOS SILAZNOGA NAGLASKA
Na prednaglasnicu se prenose silazni naglasci. Ovisno o tome koji naglasak potom na

prednaglasnici nastaje razlikuju se dvije vrste prenošenja: 1) Ako na prednaglasnici nastaje
kratkouzlazni naglasak, prenošenje je oslabljeno (jer dio siline ostaje na idućem slogu):
k ća, u k ću → ù kuću, iz k ćē → ìz kućē, iza k ćē → izà kućē, ispred k ćē → isprèd kućē

Tako preneseni naglasak ostaje na zadnjem slogu prednaglasnice (usp. isprèd kućē).
2) Ako na prednaglasnici nastaje kratkosilazni naglasak, prenošenje je neoslabljeno (jer je
sva silina na prednaglasnici):
u v du → vodu, do gr da → d grāda, iznad gr da → znad grāda

Tako preneseni naglasak pomiče se na početak prednaglasnice (usp. znad grāda).

Razlog različitu pomicanju dijakronijski je – neoslabljeno se pomiču iskonski praslavenski
silazni naglasci, a oslabljeno sekundarni silazni. Sinkronijski, govornici koji razliku u
prijenosu »ne čuju«, jednostavno moraju naučiti koji leksemi naglasak prenose neoslabljeno
(takvih je leksema manje). Gramatika Barić et al. (1995) donosi tipove leksema koji prenose
neoslabljeno, ali bez iscrpnih popisa oni su neupotrebljivi. U Vukušić et al. (2007) ima nešto
popisa, ali ne i svih (i ne podudaraju se s Barić et al. 1995, usp. npr. riječ put).
U suvremenome jeziku prenošenje je sve rjeđe, a ta tendencija to je jača što je riječ duža:
iz M tkovića → !ìz Metkovića, iz Č pljinē → !ìz Čapljinē, iz Vj trenicē → !ìz Vjetrenicē

To se može objasniti općom tendencijom napuštanja neistoslogovnih naglasnih preinaka (što

prenošenje naglaska jest). Naglasak se koliko-toliko stabilno i/ili obavezno prenosi samo u
sintagmama niječnice i glagola:
nè dām, nè znām, nè vidīm, nè rādīm, nè dignēm, nè jāmčīm, nè vjerujēm, !?nè imenujēm

te neoslabljeno u ovome naglasnom tipu (prezent, aorist), premda je i to već rijetko:
n počnēm, n zaspēm, n opomēnū, n opsovā

3
Pravila koja vrijede za prijenos naglaska na prednaglasnicu vrijede, dakako, i za prijenos na prefiks:
p šēm ~ nàpīšēm, n sīm ~ ìznosīm, sl j ~ m đuslōj

Nije uvijek lako reći što je pravo, usp. npr. prijedloge i priloge tipa nàkraj, ùvrh, ili činjenicu
da Siva gramatika ima još i primjere kòljeno ~ n tkoljenica, vèlik ~ p velik, a da ništa ne kaže

o tome zašto se tu sad odjednom uzlazni naglasak prenosi (!) na prefiks kao kratkosilazni.
I. Neoslabljeno pomicanje. Barić et al. (1995) donose ovakav popis kategorija koje naglasak
prenose neoslabljeno (je li taj popis uporabljiv, nije posve sigurno):
1) Jednosložne i dvosložne imenice m. i ž. roda s dugosilaznim naglaskom u Njd. (u kosim
padežima može biti i kratak):
gr d ~ grād, gr d ~ pr ko grāda, n ž ~ n nōž, n ć ~ nōć, vl st ~ p d vlāst, vl st ~ d vlāsti…

2) Dvosložne imenice m. i ž. roda s nepostojanim a koje u Gjd. imaju isti naglasak kao u Njd.:
m sao, m sli ~ zvan mīsli, plij san, plij sni ~ d plijēsni…

3) Dvosložne imenice sr. roda s dugosilaznim naglaskom koje u i Gjd. imaju dva sloga, a
osnova im završava na jedan konsonant (osim zbirnih imenica na -je):
m so ~ d mēsa, zl to ~ d zlāta, tij lo ~ kr z tijēlo, sij no ~ n sijēno…

4) Dvosložne imenice sr. roda s kratkosilaznim naglaskom koje u i Gjd. imaju dva sloga, a u
osnovi im je ili o:
g lo ~ grlo, z no, d vo, b do, s ce, ko, p lje, k lo, pr so, sl vo

tako i: lj to, n bo, ho

5) Dvosložne imenice m. i ž. roda s kratkosilaznim naglaskom i dužinom koje u Gjd. imaju tri sloga:
k mēn ~ n kamēn, blāk ~ p d oblāke, p stēn, p jās, p mēt ~ n pamēt, j sēn, ž lōst…

4
6) Imenice ž. roda e-deklinacije koje na predzadnjem slogu imaju uzlazni naglasak,6 a u

DAjd. i NAmn. naglasak se pomiče na prvi slog i mijenja u silazni (takvih je 60-ak):
gláva ~ n glāvu, rúka ~ rūku, nòga ~ n noge, vòda ~ vodu, kòsa ~ kosu

tako i trosložne na -oća, -ota, -ina:7 sramòta ~ n sramotu, širìna ~ širinu, samòća ~ n samoću…

7) 2. i 3. lice jd. aorista (s čelnim naglaskom):
kradē ~ n ukradē, p tonū ~ n potonū, z držā ~ n zadržā, p tkresā ~ n potkresā

8) pojedini glavni brojevi:
dv , dv jē, tr , p t, š st, s dam, sam, d vet, d sēt, st , dv je, tr je, ba, bje

npr. dvoje, n sedam, dvijē r ke, z trī s ta, z stō g dīnā

9) Zamjenica što i instrumentali mnom, tobom (Vukušić et al. 2007 kažu i zamjenica s m):

z što si dòšao?, p što si dòšao?, s mnōm, pr da mnōm, n d tobōm

Vukušić et al. (2007), rekosmo već, kadšto uz naglasne tipove izričito napominju da naglasak
prenose ovako ili onako, ali veoma nedosljedno. Donosimo popis eksplicitno određenih te
onih koji mogu doći u obzir, ali prijenos im nije opisan (takvi su označeni upitnikom i
uskličnikom; brojka označava paragraf, pod kojim se tip ujedno vodi i u Kazalu):
141?! g vōr, blavor, busen, češer, čopor, djever, greben, grumen, jasen, javor, kamen, korijen,

kremen, lovor, mramor, plamen, pramen, prsten, pršljen, remen, sjever, spomen,
stožer, stremen, stršljen, znamen
145?? r k, čas, lom, mozak, rat, skok, skup, splet, tok, trošak, vjetar

148 st p, ban, brijest, cijeđ, čunj, dijel, drijem, drijen, dvor, đak, gaj, grič, gunj, hrast, hrušt, hum,
ključ, knez, kralj, križ, kut, lijek, lug, malj, mir, mulj, nož, panj, plast, plašt, prišt, put, puž,
rit, rug, skut, smuđ, stric, sud, svak, šaš, štap, šulj, trud, vrač, zlić, ždral, žir, žmul, žrec…
149 gr d, brk, član, dub, glas, hram, hvat, jad, kum, mrak, mrav, pas, prud, prut, smrad, stan, strah,

trag, val, vrat, vuk, znak…
6
Sic! A koji bi drugi imale na predzadnjem slogu!?
7
Svaki se govornik može zapitati koliko je taj prijenos živ (usp. stih Umrijet ću noćas od ljepote – òd ljepotē?!).
5
150 r g, Bog, boj, bok, brod, broj, dom, gnoj, god, goj, gost, hod, kot, kov, kraj, kroj, led, loj, lov,

med, most, nos, plod, plot, post, raj, rod, roj, soj, sok, srok, tast, bor, tov, voz, zbroj, znoj…
151 st l, vrh, vol

221?? bl go, bilje, carstvo, cvijeće, drvlje, gorje, klasje, more, perje, pivo, trnje, ušće, zdravlje, zrno…

224?? š lo, bilo, blato, brašno, klupko, koplje, ljeto, nebo, muško, srce, ulje, vrhnje, zelje, zubalo,

žensko, žezlo, zrno…

229?

ko, oči, uho, uši
230? mj sto, brdo, grlo, polje, zvono, žito

231?

j zero

242? j re, drvo, dupe, gušče, janje, kopile, kuče, lane, mače, pače, pile, ptiče, puce, pule, tane, vuče

243? p stōrče, balavče, mladunče, pitanče

245? pr se, mule, zvijere, ždrijebe

248? r me, breme, ime, međuvrijeme, nevrijeme, poluvrijeme, sjeme, sljeme, tjeme, vime

249? vrijéme, nebo, tij lo
287?! 8 planìna, budala, bistrina, bistroća, bjelina, bjesnoća, bljedoća, brzina, čistina, čistoća, čvrstina,
dolina, dubina, glatkoća, gluhoća, gorčina, gospoda, kakvoća, krasota, kratkoća, ljepota,
oblina, punoća, sirota, sramota, širina, visina, živina…
320 gláva, duša, ruka
322 grána, glavnja, greda, ovca, peta, resa, sluga, srijeda, srna, stijena, strana, strijela, svinja,
vojska, zima, zvijezda
325 gòra, daska, igla, kosa, loza, metla, pčela, rosa, smola, zora, pa i buha, muha, zmija
328 vòda, noga, zemlja
394?! zn nōst, bolest, jesen, ludost, milost, mladost, pomoć, radost, starost, žalost…

404?! stv r, bit, bol, brv, cijev, čar, čast, ćud, draž, glad, hrid, kap, klijet, kob, luč, mast, mlađ, mliječ,

mrijest, nit, pest, riječ, sapi, skrb, slast, sluz, snijet, splav, srž, strast, svijest, trst, tvar, vijest, vlas,
vlast, vlat, zvijer, žeđ, žest
405 m sao, plijesan, ravan

406 n ć, čađ, dob, kći, kost, krv, laž, moć, osti, peć, pleći, prsi, raž, sol, svast, uš, zob, žuč

8
Vrijedi isto kao u prethodnoj bilješci: Svaki se govornik može zapitati koliko je taj prijenos živ.
6
II. Oslabljeno pomicanje.

1) prijedlog, veznik + imenice koje ne prenose neoslabljeno:
òd kućē, dò mājkē, ì mājka…
2) prijedlog, veznik + redni broj, pridjev:
nà drugōm katu
3) ne + glagol (svi osim tipa mrēm, p čnēm; usp. i Vukušić et al. 2006: 153):

nè znām, nē čujēm, nè plēšēm
4) zamjenice (osim onih u I.9):
ì jā, ì mene, nì jā, nì tī, zà sebe, òd svōga, pokràj njīh, pokràj mene, pokràj njē, međù nama
III. Poseban je slučaj pojava naglaska na proklitici u sintagmama proklitika + enklitika.

1) DU na jednosložnome prijedlogu koji se dočinje vokalom + enklitika me, te, se:
pó me, zá te, ú se
2) DS na jednosložnome prijedlogu koji se dočinje vokalom + enklitika nj:
p nj, z nj,
nj
3) KS na jednosložnome prijedlogu s naveskom te dvosložnome prijedlogu + enlitika:
zā me, pr dā se, m đū se, kr zā nj

Uz češće oblike prèda mnōm, pòda mnōm javljaju se i n d tobōm, pr da mnōm, z mnōm, te
međù sobōm, predà mnōm i sl.
7
ZAUDARNA (ZANAGLASNA) DUŽINA
I. Osnovni položaji (leksički i prijenosom uvjetovani)
1) U riječima pojedinih naglasnih tipova: kàpūt, šèšīr, g vrān, k kōš, k rāk, g vōr, k mēn, p mēt, òdāvno i sl.

2) Ispred skupa VSC + kratki slog: màgarac ~ màgārca, B garin ~ B gārka (ali: b garskī, prema Ivšićevu
pravilu). U toj skupini vokal je uvijek dug, bio naglašen ili ne: st rac ~ st rca, n djelja ~ n djēljnī i sl.
3) U izgovornoj cjelini na mjestu dugoga naglaska koji je prebačen na proklitiku ili prefiks: šk la ~ ù škōlu, gr d
~ grād ~ v legrād, zn m ~ nè znām ~ dòznām i sl.

II. Gramatički morfovi
Imenice
i) Gjd. e-deklinacije: rúkē, sèstrē, vòdē, žènē, pr vdē, knj gē
ii) Ijd. e-deklinacije: rúkōm, sèstrōm, vòdōm, žènōm, pr vdōm, knj gōm
iii) Gmn. svih deklinacija: zvōrā (N ìzvor, kao biser, jezik, majmun), n kātā (N n kat), k ljēnā (N kòljeno),

sestárā, žénā, m jāka/m jkā/m jkī, náredābā/nárēdbā/náredbī, gòstī, kòstī, ml dostī, ùšijū, gōstijū, p stijū, rùkū

Ispred genitivnog -ā prethodni je slog uvijek dug, bio naglašen ili nenaglašen (ispred -ī ne nužno).
»Neodređeni« oblici pridjeva
i) Ijd. m. i sr. roda: dòbrīm

ii) GDLIjd. ž. roda: dòbrē, dòbrōj, dòbrōm
iii) GDLImn. svih triju rodova: dòbrīh, dòbrīm(a)
DLImn. s naveskom može biti: -īma i -ima. Neki filolozi vele ipak da nema razloga da navezak -ă pokrati prethodno -i-.
»Određeni« oblici pridjeva svih triju rodova te u komparativu i superlativu (i priloga)
i) m. rod: N j kī, G j kōg(a), D j kōm(u)… mn. j kī, j kīh, j kīm(a)… komp. j čī, super. n jjačī

ii) ž. rod: N j kā, G j kē, D j kōj… mn. j kē, j kīh, j kīm(a)… komp. j čā, super. n jjačā

iii) sr. rod: N j kō, G j kōg(a), D j kōm(u)… mn. j kā, j kīh, j kīm(a)… komp. j čē, super. n jjačē

DLI mn. s naveskom može biti: -īma i -ima.

Dubletne likove imaju i komp. i super. priloga: j ko ~ j če i j čē ~ n jjače i n jjačē.
Glagoli
8
i) prezent: v dīm, v dīš, v dī, v dīmo, v dīte, v dē
ii) aorist 3. l. mn.: v dješē/v dješe
iii) imperfekt: p tāh, p tāše, p tāše, p tāsmo, p tāste, p tāhū (N. B. i -ū u 3. l. mn. je dugo)
iv) imperativi na -j: č vāj (č vājmo, č vājte), bàcāj, p tāj, vj rūj, pùtūj, nàpīj se, ràzbīj
v) gl. pril. sadašnji i prošli: v dēći, v djēvši
vi) gl. prid. trpni na -an, -ut, -et: b cān, v zān, ùpītān, sk nūt, n čēt, pr klēt, zēt

III. Tvorbeni morfovi
Imenice
-āč ìgrāč, kòvāč, istražìvāč

-ād m mčād, t lād, ùnučād

-āj/-jāj d gađāj, gođāj, ređāj, proštāj, sm rāj, v pāj

-āljka/-īljka kàzāljka, krìžāljka, cjèdīljka, nòsīljka, svjètīljka

-āk/-jāk/-njāk čùdāk, dèšnjāk, dìvljāk, menjāk, ìstočnjāk, lj šnjāk, nòvāk, pròstāk, r bnjāk, r đāk, sèljāk

-ānje/-ēnje gl dānje, m šljēnje, páljēnje

-ār š mār, br vār, m tičār, polìtičār, željèzār

-āš nogomètāš, spòrtāš, sìdrāš, udaràljkāš

-ātor/-ītor snàgātor, gladìjātor, organìzātor, invèstītor, repètītor
-īk brèzīk, v bīk
-īvo gn jīvo, pl tīvo, str ljīvo

-īšte/-līšte/-alīšte gl dalīšte, gl dīšte, gòdīšte, kùpalīšte, kàzalīšte, parkìralīšte, sveùčilīšte
-nīk vòjnīk, rj čnīk/rjèčnīk/rj čnīk, r dnīk, nèvjērnīk, nárednīk
-ōst ml dōst, glúpōst, autonómnōst
-ōv šàrōv, gàrōv (ali: nìtkōv/n tkov, làžōv/làžov)9
-ūn bogàtūn, ljùtūn
Dužina na -ād ostaje u cijeloj skonidbi: m mčād ~ G m mčādi.

Na -ōst samo u NAjd.: múdrōst ~ G múdrosti.

Dug je slog ispred -je: záčēlje, násēlje, ùzglāvlje, pòp e
e
e
ispred -stvo (bez obzira na dužinu u osnovnoj riječi):

r o e o u e o $ % & $ % &
c r ! o # u ( ) ! o #
$ % & . /

! e * + ! o ! o ,
r ! o # a ( r 0 ! o 1 ( r ! o 2 3 4 ! o r 5 6 ! o * 6 r 0 ! ! o 3 0 r ! o 1 3
r ! o
9
Prelaze u tip m šić ~ m šića i žìvot ~ živòta.
9
Pridjevi
-āć-ī brìjāćī, šìvāćī, pìsāćī

-āk samo u: dv jāk, j dnāk, tr jāk

-inj-ī mràvinjī, pčèlinjī

-j-ī kòzjī, čòvječjī, bòžjī
-n-ī i sl. r tnī, k šnī
-nj-ī i sl. vèčērnjī, sàdašnjī, jučèrašnjī (usp. N v čēr, kao p mēt, d bīt)

-sk-ī i sl. h vātskī, jùnāčkī, vràškī, mùškī, svjètskī

Dakako, u pridjeva na -ī dug je zapravo gramatem, ali praktičnosti radi navodimo te sufikse ovdje, ne u II. Dug
je slog ispred -(a)n- (odnosno -n-ī) u ovim sufiksima:
-āl(a)n i sl. c remonijālan, d jetālan, f zikālnī, dverbijālnī, pr ncipijēlan, tr dicionālan, mocionālan,

n cionālnī, f nkcionālnī, ntelektuālan, t kstuālan, s ksuālnī

-ār(a)n l gendāran, l terārnī, m netārnī

-iōnī k misiōnī

-ōz(a)n i sl. r ligiōzan, mbiciōzan, k priciōzan

-āš(a)n n stāšan
-āv(a)n viđāvan
-āz(a)n g jāzan, lj bāzan

-īv(a)n gresīvan, s gestīvan, tributīvnī

-(j)āh(a)n ž vāhan, ml đāhan

-(j)ūš(a)n s ćūšan, m jūšan

-ōv(a)n/-ēv(a)n b nōvan, r šēvan, m žēvan, gl sōvnī, d šēvnī

Prilozi
-ačkē naglavàčkē
-cē doslòvcē, uzastòpcē
-icē prímjericē, kr omicē, kr domicē
-kē naopàčkē, trbùškē, sjedèćkē, ležèćkē

-kī sjedèćkī, ležèćkī
U -o/-e (lijépo, lako) i -ski (jùnāčki) preferiraju se oblici bez dužine.

10
IMENIČKI TIPOVI NEPROMJENLJIVA NAGLASKA
Kratkosilazni
m šić ‘mali miš’ G m šića

g bavac G g bāvca

mj sēc G mj sēca L mj sēcu / mjesécu

d vorēd G d vorēda

g vōr G g vora L g voru / govòru

r zgovōr G r zgovora

p duzētnīk G p duzētnīka

bl to G bl ta Gmn. bl tā

st palo G st pala Gmn. st pālā

j nje G j njeta zb. j njād

g dina G g dinē I g dinōm

knj ga G knj gē I knj gōm Gmn. knj gā

ml dōst G ml dosti L ml dosti / mladòsti

p mēt G p mēti L p mēti / paméti

bavijēst G bavijēsti L bavijēsti / obavijésti
Dugosilazni

l panj G l pnja

j jnīk G j jnīka

pl ćenīk G pl ćenīka

m jka G m jkē

b ljka G b ljkē Gmn. b ljākā
11
Kratkouzlazni
òžujak G òžūjka Gmn. òžujākā

jèzik G jèzika

Gmn. j zīkā / jèzīkā
dèsničār G dèsničāra Gmn. dèsničārā
t govac G t gōvca Gmn. t govācā
gòvedo G gòveda
sèlo G sèla Gmn. sélā
òsōblje G òsōblja
tèle G tèleta

zb. t lād

d žava G d žavē Gmn. d žāvā / d žāvā
žèna G žènē Gmn. žénā

V ž no
djèvōjka G djèvōjkē I djèvōjkōm Gmn. djèvojākā
H vātskā G H vātskē

Šv dskā G Šv dskē
màrljivōst G màrljivosti
ùspāvānōst G ùspāvānosti
kukùruz G kukùruza
optìmist G optìmista
ideàlist G ideàlista
gladìjātor G gladìjātora
atlètičār G atlètičāra
račùnalo G račùnala Gmn. račùnālā
lubènica G lubènicē I lubènicōm
dolìna G dolìnē

V d lino
prijatèljica G prijatèljicē V prijatèljice Gmn. prijatèljīcā
veličìna G veličìnē V veličìno Gmn. veličínā
stolnotenisàčica G stolnotenisàčicē
nezainterèsīrānōst G nezainterèsīrānosti
12
Dugouzlazni
bádem G bádema Gmn. bádēmā

písac G písca

V p šče Gmn. písācā / p sācā
nástavak G nástāvka Gmn. nástavākā
pójam G pójma Nmn. pójmovi / pòjmovi
záručnīk G záručnīka V záručnīče
víno G vína Gmn. vínā
násēlje G násēlja Gmn. násēljā
sáveznīštvo G sáveznīštva Gmn. sáveznīštāvā
náredba G náredbē I náredbōm Gmn. náredābā / nárēdbā / náredbī
kúma G kúmē V k mo I kúmōm
púčānka G púčānkē V púčānko I púčānkōm
ljúbav G ljúbavi V ljúbavi I ljúbavlju
múdrōst G múdrosti V múdrosti I múdrošću
fijáker G fijákera Gmn. fijákērā
hajdúkovac G hajdúkōvca Gmn. hajdúkovācā
ilírac G ilírca

V līrče Gmn. ilírācā / ìlīrācā / il rācā
iskústvo G iskústva V iskústvo Gmn. iskústāvā / ìskūstāvā / isk stāvā
naprézānje G naprézānja
neprílika G neprílikē I neprílikōm Gmn. neprílīkā
siréna G sirénē I sirénōm V s rēno
Kanáđānka G Kanáđānkē I Kanáđānkōm V Kanáđānko

Dalmatínac G Dalmatínca V D lmatīnče Gmn. Dalmatínācā / Dalmàtīnācā / Dalmat nācā
definícija G definícijē V definícijo
gimnazijálac G gimnazijálca
bibliotéka G bibliotékē Gmn. bibliotékā

V b bliotēko / bibliot ko
reprezentatívac G reprezentatívca I reprezentatívcem

V reprezentàtīvče / reprezentat vče / r prezentatīvče
13
IMENIČKI TIPOVI PROMJENLJIVA NAGLASKA
Muški rod
L ràtu Nmn. ràtovi

r t G r ta
G hrásta L hrástu Nmn. hrástovi / hràstovi

hr st
L grádu

gr d G gr da D gr du Nmn. gr dovi
L bròdu

br d G br da D br du
st l G stòla D stòlu L stòlu
žìvot G živòta V ž vote L živòtu
kòvāč G kováča Nmn. kováči

V k vāču
Ženski rod
pčèla G pčèlē L pčèli

A pč lu V pč lo Nmn. pč le, Gmn. pčélā
vòda G vòdē L vòdi

A v du V v do Nmn. v de, Gmn. vódā
djèca G djècē

A dj cu V dj co
rúka G rúkē D r ci / rúci, A r ku L rúci
srijéda G srijédē L srijédi

A srij du
L stvári

stv r G stv ri Nmn. stv ri
L kòsti

k st G k sti D k sti Nmn. k sti
Srednji rod

g lo G g la L g lu Nmn. g la, Gmn. g lā
me G mena Nmn. imèna, Gmn. iménā
dijéte G djèteta L djètetu

V dij te
14
GLAGOLSKI NAGLASNI TIPOVI
pèčēm ne pèčēm imp. pèci

p ći
ìspeći ispèčēm ne ispèčēm imp. ispèci
t ći túčēm ne túčēm imp. túci
ìstūći istúčēm ne istúčēm imp. istúci
gr sti grízēm ne grízēm imp. grízi, g. p. r. gr zao
zàgristi zagrízēm ne zagrízēm gl. prid. rad. zàgrizao
žívjeti žívīm ne žívīm imp. žívi
dožívjeti dòžīvīm ne dòžīvīm gl. prid. rad. dožívio
mnòžiti mnòžīm ne mnòžīm

gl. prid. trp. mn žen, pòmnožen
pomnòžiti pòmnožīm ne pòmnožīm imp. pomnòži
ròditi nè rodīm

r dīm aor. ròdih, 23. r dī
nè plačēm

pl kati pl čēm gl. prid. rad. pl kao, ìsplakao
nòsiti nè nosīm imp. nòsi

n sīm
v djeti v dīm nè vidīm imp. v di
prèdvidjeti prèdvidīm ne prèdvidīm imp. prèdvidi
nè pāmtīm

p mtiti p mtīm imp. p mti
mórati m rām nè mōrām 3. mn. mórajū
sramòtiti sramòtīm ne sramòtīm
hváliti

hv līm nè hv līm gl. prid. trp. hv ljen
nahváliti nàhvālīm ne nàhvālīm gl. prid. trp. nàhvāljen
pítati nè pītām

p tām imp. p tāj
upítati ùpītām ne ùpītām 3. mn. upítajū

d žati d žīm ne d žīm imp. d ži
zad žati zàdržīm ne zàdržīm imp. zàdrži
nè znām

zn ti zn m imp. zn j
zòvēm ne zòvēm imp. zòvi

zv ti
pròzvati prozòvēm ne prozòvēm imp. prozòvi
zàbavljati / zabávljati zàbāvljām ne zàbāvljām imp. zàbāvljāj
15
OZNAKE
// fonem, dubinski prikaz fonema

{} morfem, dubinski prikaz morfema; uređeni skup jedinica (u fonologiji)
[] fon ili morf, površinski prikaz fona ili morfa
// // morfonem
+ tvorbeni odnos
→ slijedi, postaje od
~ dovodi oblike u sustavni odnos
: dovodi oblike u sustavni odnos
- morfska ili morfemska granica

. slogovna granica
| stopna granica
# granica riječi (u zapisu glasovnih promjena)

$ granica sloga (u zapisu glasovnih promjena)
+ granica morfema (u zapisu glasovnih promjena)
* loše tvoreno, neprihvatljivo; u prajezicima rekonstruirano, bez pisane potvrde

? dvojbena tvorba i/ili prihvaćenost od govornikâ
! pragmatički i stilistički obilježeno, razgovorno, neformalno
Za zapis (notaciju) glasovnih promjena v. predavanja 02–03.

Za ostale IPA-ine simbole i dijakritičke znakove važne za hrvatski v. predavanja 04a–04b.
LITERATURA
Anić, Vladimir. 1998. Rječnik hrvatskoga jezika. Treće izdanje. Zagreb: Novi Liber.
Anić, Vladimir. 2003. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Prir. Ljiljana Jojić. Zagreb: Novi Liber.
ARj = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880–1976. Vol. I–XXIII. Zagreb: JAZU.
AS = Vladimir Anić – Josip Silić. 1986. Pravopisni priručnik hrvatskoga ili sprskoga jezika. Zagreb: Sveučilišna
naklada Liber – Školska knjiga; 2001. Pravopis hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
Babić, Stjepan. 1986. Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku: Nacrt za gramatiku. Zagreb: JAZU –
Globus.
Babić, Stjepan – Slavko Pavešić – Stjepko Težak [Babić et al.] 1991a. Oblici hrvatskoga književnog jezika
(Morfologija). U: Babić et al. 1991b: 453–741.
Babić, Stjepan – Dalibor Brozović – Milan Moguš – Slavko Pavešić – Ivo Škarić – Stjepko Težak [Babić et al.]
1991b. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: Nacrti za gramatiku. Zagreb:
HAZU – Globus.
Babić, Zrinka. 1988–1989. Slogovna struktura hrvatskoga književnog jezika. Jezik, Zagreb, 36/3: 65–71; 4: 123–
128; 5: 133–146.
Babić, Zrinka. 1991. Generativni opis konjugacijskih oblika. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo.
Babić, Zrinka – Višnja Josipović. 1991. U potrazi za sustavnim prikazom hrvatskih naglasaka. Suvremena
lingvistika 31–32: 37–58.
Babukić, Věkoslav. 1836. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga. Danica ilirska, Zagreb, II/10–15: 37–60.
Babukić, Věkoslav. 1854. Ilirska slovnica. Zagreb: Bèrzotiskom nar. tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja.
Badurina, Lada. 1996. Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja: Metodologija rada na pravopisu. Rijeka:
Izdavački centar Rijeka.
Baker, Mark C. 2001. The atoms of language: The mind’s hidden rules of grammar. New York: Basic Books.
Bakran, Juraj. 1996. Zvučna slika hrvatskoga govora. Zagreb: Ibis grafika.
BFM = Stjepan Babić – Božidar Finka – Milan Moguš. 2003. Hrvatski pravopis. Sedmo izdanje. Zagreb:
Školska knjiga.
BMM = Lada Badurina – Ivan Marković – Krešimir Mićanović. 2008. Hrvatski pravopis. Drugo izdanje.
Barić, Eugenija – Lana Hudeček – Nebojša Koharović – Mijo Lončarić – Marko Lukenda – Mile Mamić –
Milica Mihaljević – Ljiljana Šarić – Vanja Švaćko – Luka Vukojević – Vesna Zečević – Mateo Žagar
[Barić et al.] 1999. Hrvatski jezični savjetnik. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje –
Pergamena – Školska knjiga.
Barić, Eugenija – Mijo Lončarić – Dragica Malić – Slavko Pavešić – Mirko Peti – Vesna Zečević – Marija Znika
[Barić et al.] 1979. Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
[Barić et al.] 1990. Gramatika hrvatskoga književnog jezika. Drugo izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
[Barić et al.] 1995. Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga.
1
Bauer, Laurie. 2003. Introducing linguistic morphology. Second edition. Edinburgh: Edinburgh University Press.
Bell, Alan. 1978. Syllabic consonants. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 153–201.
Bhat, D. N. S. 1978. A general study of palatalization. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 47–92.
Bloomfield, Leonard. 1970 [1933]. Language. London: George Allen and Unwin Ltd.
Brabec, Ivan – Mate Hraste – Sreten Živković. 1961. Gramatika hrvatskosrpskoga jezika. Četvrto izdanje.
Zagreb: Školska knjiga.
Browne, Wayles. 2006. Serbo-Croat. U: Comrie – Corbett (eds.) 2006: 306–387.
Brozović, Dalibor. 1968. O fonološkom sustavu suvremenog standardnog hrvatskosrpskog jezika. Radovi VII/7
[Filozofski fakultet u Zadru; Razdio lingvističko-filološki 4]: 20–39.
Brozović, Dalibor. 1972. O alofonskoj problematici u hrvatskoj ortoepiji (Fonemi i alofoni u standardnome
hrvatskosrpskom jeziku). Radovi X/9 [Filozofski fakultet u Zadru; Razdio lingvističko-filološki 6]: 5–24
+ Matrica fonema.
Brozović, Dalibor. 1972–1973a. O nekim načelnim pitanjima pravopisne i ortoepske norme. Jezik, Zagreb,
XX/1: 12–19.
Brozović, Dalibor. 1972–1973b. O ortoepskoj vrijednosti dugoga i produženog ijekavskog jata. Jezik, Zagreb,
XX/3: 65–74; 4: 106–118; 5: 142–149. [Idem: Brozović 2006: 27–63].
Brozović, Dalibor. 1972–1973c. Dentali ispred afrikatâ: Gube se ili se izgovaraju: O jednom starom
pravopisnom i ortoepskom pitanju. Jezik, Zagreb, XX/5: 129–142.
Brozović, Dalibor. 1991. Fonologija hrvatskoga književnog jezika. U: Babić et al. 1991b: 379–452.
Brozović, Dalibor. 1997. O pravopisu i dvoglasniku pisanome ije. Jezik, Zagreb, 45/1: 37–40.
Brozović, Dalibor. 1998. Uz Škarićev prilog o standardnome hrvatskom refleksu staroga dugog jata. Jezik,
Zagreb, 46/2: 62–66.
Brozović, Dalibor. 1999 [1998]. O refleksima jata i o fonemima i morfonemima. Jezik, Zagreb, 46/4(2): 144–
151.
Brozović, Dalibor. 2006. Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda. Zagreb: Školska knjiga.
Brozović, Dalibor. 2007. Fonologija hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Chomsky, Noam – Morris Halle. 1991 [1968]. The sound pattern of English. New York: Harper & Row.
Comrie, Bernard. 1989 [1981]. Language universals and linguistic typology: Syntax and morphology. Second
edition. Chicago: The University of Chicago Press.
Comrie, Bernard – Greville G. Corbett (eds.) 2006 [1993]. The Slavonic languages. London – New York:
Routledge.
Crothers, John. 1978. Typology and universals of vowel systems. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 93–152.
Crystal, David. 2008. A dictionary of linguistics and phonetics. Sixth edition. Malden, MA – Oxford – Carlton,
VIC: Blackwell Publishing.
Crowley, Terry – Claire Bowern. 2010. An introduction to historical linguistics. Fourth edition. Oxford. Oxford
University Press.
Ćavar, Małgorzata Ewa. 2006. Feature geometry and palatalization. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i
jezikoslovlje, Zagreb, 32: 53–74.
Damjanović, Stjepan. 2006 [1998]. Bilješke o govoru i imenu sela Strizivojne. U: Slavonske teme: 145–160.
Zagreb: Pergamena.
2
Desnica-Žerjavić, Nataša. 2006. Strani akcent. Zagreb: FF Press.

Filipović, Rudolf. 1986. Teorija jezika u kontaktu: Uvod u lingvistiku jezičnih dodira. Zagreb: JAZU – Školska
knjiga.
Fonološki opisi = Fonološki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora
obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atlasom. 1981. Eds. Pavle Ivić et al. Sarajevo: ANUBiH.
Gaj, Ljudevit. 1983 [1830]. Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa… Pretisak. Zagreb: Sveučilišna
naklada Liber.
Garde, Paul. 1993 [1968]. Naglasak. Prev. Dragutin Raguž. Zagreb: Školska knjiga.
Genette, Gérard. 1985 [1976]. Mimologije: Put u Kratiliju. Prev. Nada Vajs. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
Grevisse, Maurice. 1988. Le bon usage: Grammaire française. 12e édition refondue par A. Goosse. 2e tirage.
Paris-Gembloux: Duculot.
Greenberg, Joseph H. 1966 [1963]. Language universals: With special reference to feature hierarchies. Second
edition. The Hague – Paris: Mouton.
Greenberg, Joseph H. – Charles A. Ferguson – Edith A. Moravcsik [Greenberg et al.] (eds.) 1978. Universals of
human language. Vol. 2: Phonology. Stanford, CA: Stanford University Press.
Gussenhoven, Carlos – Haike Jacobs. 2005 [1998]. Understanding phonology. Second edition. London: Hodder
Arnold – Hachette Livre.
Hagège, Claude. 1995 [1982]. Struktura jezikâ. Prijevod i predgovor Vj. Ćosić. Zagreb: Školska knjiga.
Harris, Zellig S. 1963 [1951]. Structural linguistics. Sixth impression. Chicago – London: The University of
Chicago Press – Phoenix Books.
Hayes, Bruce. 2009. Introductory phonology. Malden, MA – Oxford – Chichester: Wiley-Blackwell.
HER = Hrvatski enciklopedijski rječnik. 2002. Zagreb: Novi Liber. [Etimologija: R. Matasović]
Hewitt, George. 2005. Georgian: A learner’s grammar. Second edition. London – New York: Routledge.
Hockett, Charles F. 1955. A manual of phonology. Indiana University Publications in Anthropology and
Linguistics. Memoir 11 of the International Journal of American Linguistics. Baltimore: Waverly Press.
Hockett, Charles F. 1960. Logical considerations in the study of animal communication. U: W. E. Lanyon – W.
N. Tavolga (eds.) Animal Sounds and Communication (Washington, D. C.: American Institute of
Biological Sciences, Symposium Series number 7): 392–430. [Cit. prema: Hockett 1977: 124–162.]
Hockett, Charles F. 1963. The problem of universals in language. U: Greenberg (ed.) 1966: 1–29. [Idem: Hockett
1977: 163–186.]
Hockett, Charles F. 1977. The view from language: Selected essays 1948–1974. Athens: The University of
Georgia Press.
IPA = Handbook of the International Phonetic Association: A guide to the use of the international phonetic
alphabet. 2007 [1999]. 8th printing. Cambridge: Cambridge University Press.
IPA AmE = Peter Ladefoged. 2007 [1999]. American English. U: IPA: 41–44.
IPA De = Klaus Kohler. 2007 [1999]. German. U: IPA: 86–89.
IPA Cro = Damir Horga – Ernestina Landau – Mijo Lončarić – Ivo Škarić. 2007 [1999]. Croatian. U: IPA: 66–
69.
IPA Fr = Cécile Fougeron – Caroline L. Smith. 2007 [1999]. French. U: IPA: 78–81.
Ivšić, Stjepan. 1938–1939. Etimologija i fonetika u našem pravopisu. Hrvatski jezik, Zagreb, I: 3–13.
3
Ivšić, Stjepan. 1942. Naš izgovor kroz rime. Alma mater Croatica, Zagreb, V/8–9: 273–285.
Ivšić, Stjepan. 1970. Slavenska poredbena gramatika. Prir. Josip Vrana – Radoslav Katičić. Zagreb: Školska
knjiga.
Ivšić, Stjepan. 1971. Izabrana djela iz slavenske akcentuacije. München: Wilhelm Fink Verlag.
Ivšić, Stjepan – Miroslav Kravar. 1955. Srpsko-hrvatski jezik na pločama: Izgovor i intonacija s recitacijama.
Zagreb: Epoha – Jugoton.
Jakobson, Roman. 2008 [1990]. O jeziku. Prir. Linda R. Waugh – Monique Monville-Burston. Prev. Damjan
Lalović. Zagreb: Disput.
Jakobson, Roman – Morris Halle. 1988 [1956]. Fonologija i fonetika. U: Temelji jezika: 5–49. Prev. Ivan
Martinčić. Zagreb: Globus.
Jakobson, Roman – C. Gunnar Fant – Morris Halle. 2008 [1952]. Pojam razlikovnoga obilježja. U: Jakobson
2008: 293–311. [Hrv. prijevod rada Preliminaries to speech analysis.]
Jelaska 1988–1989 = Babić, Zrinka. 1988–1989.
Jelaska 1991 = Babić, Zrinka. 1991.
Jelaska, Zrinka. 2004. Fonološki opisi hrvatskoga jezika: Glasovi, slogovi, naglasci. Zagreb: Hrvatska
sveučilišna naklada.
Jelaska, Zrinka. 2005. Dvoglasnik ili dva glasa. U: Od fonetike do etike (Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof.
dr. Josipa Silića): 83–97. Ed. Ivo Pranjković. Zagreb: Disput.
Jespersen, Otto. 1968 [1922]. Language: Its nature, development and origin. Thirteenth impression. London:
George Allen & Unwin Ltd.
Jurišić, Blaž. 1992 [1944]. Nacrt hrvatske slovnice. I: Glasovi i oblici u povijesnom [poviestnom] razvoju.
Kačić, Miro. 1994. Hrvatski glagolski sustav. Suvremena lingvistika, Zagreb, 37: 59–74.
Kačić, Miro. 2001. Jezikoslovna promišljanja. Zagreb: Pergamena.
Kačić, Miro – Milena Žic Fuchs. 1997. La notion de lexie: la IIIème articulation et les parties du discours.
Proceedings of the XVIth International Congress of Linguists: Paper No. 0301. Oxford: Pergamon.
Kapović, Mate. 2008. Uvod u indoeuropsku lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.
Katamba, Francis. 1996 [1989]. An introduction to phonology. 8th impression. London – New York: Longman.
Kilbury, James. 1976. The development of morphophonemic theory. Amsterdam: John Benjamins B. V.
Klajn, Ivan. 2002. Tvorba reči u savremenom srpskom jeziku. Vol. I–II. Beograd – Novi Sad: Zavod za
udžbenike i nastavna sredstva – Institut za srpski jezik SANU – Matica srpska.
Ladefoged, Peter – Ian Maddieson. 1996. The sounds of the World’s languages. Oxford – Cambridge, MA:
Blackwell Publishers.
Lass, Roger. 1984. Phonology: An introduction to basic concepts. Cambridge: Cambridge University Press.
László, Bulscú. 1996. Bilježka o književnōme naglasku hrvātskōme. Suvremena lingvistika, Zagreb, 41–42:
333–391.
László, Bulscú. 2001. I tako se kola kretoše koturati nizbrdo. Vijenac, Zagreb, IX/185 (5. IV. 2001): 20–21.
Li, Charles N. – Sandra A. Thompson. 1981. Mandarin Chinese: A functional reference grammar. Berkley – Los
Angeles – London: University of California Press.
4
Lisac, Josip. 2003. Hrvatska dijalektologija. 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori
torlačkog narječja. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.
Lončarić, Mijo. 1996. Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.
Lončarić, Mijo – Vesna Zečević. 1999 [1998]. Još o dvoglasniku pisanom ije. Jezik, Zagreb, 46/3(1): 113–115.
Lyons, John. 1977. Semantics. Vol. 1. Cambridge: Cambridge University Press.
Maddieson, Ian. 1984. Patterns of sounds. Cambridge: Cambridge University Press.
Maddieson, Ian. 2011. Typology of phonological systems. U: Jae Jung Song (ed.) 2011. The Oxford handbook of
linguistic typology: 533–548. Oxford: Oxford University Press.
Maretić, Tomo. 1889. Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima. Djela JAZU, knj. IX. Zagreb: JAZU.
Maretić, Tomo. 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Štampa i naklada
knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch).
Maretić, Tomo. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Drugo izdanje. Zagreb:
Obnova.
Marković, Ivan. 2009. Tri nehrvatske tvorbe: infiksacija, reduplikacija, fuzija. Rasprave Instituta za hrvatski
jezik i jezikoslovlje 35: 217–241.
Mandić, David. 2005. Metrička fonologija. Suvremena lingvistika 59–60: 81–101.
Martinet, André. 1939. Un ou deux phonèmes? U: Martinet 1974: 115–129.
Martinet, André. 1949. La double articulation linguistique. U: Martinet 1974: 1–41.
Martinet, André. 1974 [1965]. La linguistique synchronique. 4e édition. Paris: Presses Universitaires de France.
Martinet, André. 1982 [41980, 11960]. Osnove opće lingvistike. Prev. August Kovačec. Zagreb: Grafički zavod
Hrvatske.
Matasović, Ranko. 2001. Uvod u poredbenu lingvistiku. Zagreb: Matica hrvatska.
Matasović, Ranko. 2003. Nove spoznaje o evoluciji jezika. Predavanje na ZLK, Zagreb, 18. XI. 2003.
Matasović, Ranko. 2005. Jezična raznolikost svijeta: Podrijetlo, razvitak, izgledi. Zagreb: Algoritam.
Matasović, Ranko. 2008. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.
Matešić, Josip. 1970. Der Wortakzent in der serbokroatischen Schriftsprache. Heidelberg: Carl Winter
Universitätsverlag.
Matras, Yaron. 2009. Language contact. Cambridge: Cambridge University Press.
Mihaljević, Milan. 1991. Generativna i leksička fonologija. Zagreb: Školska knjiga.
Mihaljević, Milan. 2002. Slavenska poredbena gramatika. 1. Uvod i fonologija. Zagreb: Školska knjiga.
Mithun, Marianne. 1999. The languages of Native North America. Cambridge: Cambridge University Press.
Moguš, Milan – Josip Vončina. 1969. Latinica u Hrvata. Radovi Zavoda za slavensku filologiju, Zagreb, 11: 61–
81.
Muljačić, Žarko. 1972 [1964]. Opća fonologija i fonologija suvremenoga talijanskog jezika. Drugo izdanje.
Zagreb: Školska knjiga.
Nikolić-Hoyt, Anja. 2005. Hrvatski u dodiru s engleskim jezikom. U: Sočanac et al. 2005: 179–205.
Nöth, Winfried. 2004 [2000]. Priručnik semiotike. Drugo izdanje. Prev. Ante Stamać. Zagreb: Ceres.
Odden, David. 2008 [2005]. Introducing phonology. 6th printing. Cambridge: Cambridge University Press.
Oxford = The new Oxford dictionary of English. 2000. CD-ROM, version 3.53. Oxford: Oxford University
Press.
5
Pavešić, Slavko – Stjepko Težak – Stjepan Babić. 1991. Oblici hrvatskoga književnog jezika (Morfologija). U:
Stjepan Babić et al. 1991. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika: Nacrti za
gramatiku: 453–741. Zagreb: HAZU – Globus.
Peirce, Charles Sanders. 1991. Peirce on sings: Writtings on semiotic. Ed. by James Hoopes. Chapel Hill –
London: The University of North Carolina Press.
Pranjković, Ivo. 1996. Odgovor koji izaziva mučninu. Republika, Zagreb, 52/5–6: 25–38 [Idem: 1997.
Jezikoslovna sporenja: 74–96. Zagreb: Konzor].
Pranjković, Ivo. 1997. Je li dugi refleks jata fonem ili morfonem. Jezik, Zagreb, 45/5: 192–195 [Idem:
Pranjković 2008: 9–18].
Pranjković, Ivo. 1999. Odgovori na Brozovićeva pitanja. Vijenac, Zagreb, god. VII (1999), br. 136, str. 24 [Idem:
Pranjković 2008: 9–18].
Pranjković, Ivo. 2008. Sučeljavanja: Polemički dueli oko hrvatskoga jezika i pravopisa. Zagreb: Disput.
Pullum, Goeffrey K. – William A. Ladusaw. 1996. Phonetic symbol guide. 2nd edition. Chicago – London: The
University of Chicago Press.
Quirk, Randolph – Sidney Greenbaum – Geoffrey Leech – Jan Svartvik [Quirk et al.]. 2007 [1985]. A
comprehensive grammar of the English language. Twenty-first impression. Harlow, Essex: Longman.
Raguž, Dragutin. 1992. Jednosložna zamjena dugoga ě u hrvatskom jeziku. Jezik, Zagreb, 39/5: 129–138.
Raguž, Dragutin. 1997. Praktična hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska naklada.
Rešetar, Milan. 1942. Izgovor i pisanje praslav. vokala ě u dugim slogovima. Rad JAZU, Zagreb, 273: 207–225.
RHJ = Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Ed. Jure Šonje. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža –
Školska knjiga.
Robert = Le nouveau Petit Robert. 1996. CD-ROM, version 1.1. Paris: Dictionnaires Le Robert.
Rubenstein, Herbert. 1950. A comparative study of morphophonemic alternations in standard Serbo-Croatian,
Czech and Russian. Columbia University dissertation. Ann Arbor, MI.
Ruhlen, Merritt. 1978. Nasal vowels. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 203–241.
Schenker, Alexander M. 2006. Proto-Slavonic. U: Comrie – Corbett (eds.) 2006: 60–121.
Silić, Josip. 1968–1969. Fonemska distribucija i sekundarno a u suvremenom hrvatskosrpskom književnom
jeziku. Jezik, Zagreb, 16/4: 110–114.
Silić, Josip. 1991. Ustrojstvo glagolske osnove. Suvremena lingvistika, Zagreb, 31–32: 3–12.
Silić, Josip. 1992. Status skupova št i žd u hrvatskom jeziku. Suvremena lingvistika, Zagreb, 34: 262–280.
Silić, Josip. 1998. Morfologija hrvatskoga glagola: Tipovi osnova. Riječki filološki dani, Rijeka, 2: 241–274.
Silić, Josip – Ivo Pranjković. 2007. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska
knjiga.
Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Vol. I–II. Zagreb: Matica hrvatska.
Skok, Petar. 1971–1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Vol. I–IV. Eds. Mirko Deanović –
Ljudevit Jonke – Valentin Putanec. Zagreb: JAZU.
Sočanac, Lelija – Orsolya Žagar-Szentesi – Dragica Dragičević – Ljuba Dabo-Denegri – Antica Menac – Anja
Nikolić-Hoyt [Sočanac et al.] 2005. Hrvatski jezik u dodiru s europskim jezicima: Prilagodba
posuđenica. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Spencer, Andrew. 2005 [1996]. Phonology. Malden, MA – Oxford – Carlton, VIC: Balckwell Publishing.
6
Stemberger, Joseph Paul. 1981. Morphological haplology. Language 57: 791–817.

Škarić, Ivo. 1991. Fonetika hrvatskoga književnog jezika. U: Babić et al. 1991b: 61–377.
Škarić, Ivo. 1996. Što s hrvatskim standardnim refleksom dugoga staroga jata? Govor, Zagreb, 13/1–2: 1–23
[Idem: Škarić 2006: 153–170].
Škarić, Ivo. 1999a. Eppur si muove! (Osvrt na Brozovićev osvrt). Jezik, Zagreb, 46/3: 115–119 [Idem: Škarić
2006: 171–175].
Škarić, Ivo. 1999b. Ije je je. Vijenac, Zagreb, god. VII (1999), br. 136, str. 23 [Idem: Škarić 2006: 176–180].
Škarić, Ivo. 2006. Hrvatski govorili! Zagreb: Školska knjiga.
Škarić, Ivo. 2009. Hrvatski izgovor. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Šulek, Bogoslav. 1854. O dvoglascu ie. Neven, Zagreb, III/2: V–X.
Tekavčić, Pavao. 1979. Uvod u lingvistiku za studente talijanskog jezika. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.
Težak, Stjepko. 1981. Ozaljski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik, Zagreb, 5: 203–428 + karte I–IV.
Trask, Robert Lawrence. 1992. A dictionary of grammatical terms in linguistics. London – New York:
Routledge.
Trask, Robert Lawrence. 1996. A dictionary of phonetics and phonology. London – New York: Routledge.
Trask, Robert Lawrence. 2005 [1999]. Temeljni lingvistički pojmovi. Prev. Benedikt Perak. Zagreb: Školska
knjiga.
Trubetzkoy, N. S. [Trubeckoj, Nikolaj Sergeevič]. 1971 [11939; 31962; trans. 1969]. Principles of phonology.
Trans. by Christiane A. M. Baltaxe. Second printing. Berkeley – Los Angeles: University of California
Press.
Turk, Marija. 1992. Fonologija hrvatskoga jezika (raspodjela fonema). Rijeka – Varaždin: Izdavački centar
Rijeka – Tiskara Varaždin.
Ultan, Russel. 1978a. A typologycal view of metathesis. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 367–402.
Ultan, Russel. 1978b. Size-sound symbolism. U: Greenberg et al. (eds.) 1978: 525–568.
Vince, Zlatko. 2002. Putovima hrvatskoga književnog jezika: Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških
škola i njihovih izvora. Treće, dopunjeno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.
Vinja, Vojmir. 2006. Gramatika španjolskog jezika s osnovama španjolsko-francusko-talijanskog uspoređenja.
Deveto izdanje. Zagreb: Školska knjiga.
Vončina, Josip. 1985. Temelji i putovi Gajeve grafijske reforme. Filologija, Zagreb, 13: 7–88.
Vukušić, Stjepan – Ivan Zoričić – Marija Grasselli-Vukušić [Vukušić et al.]. 2007. Naglasak u hrvatskome
književnom jeziku. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Yamasaki-Vukelić, Hiroshi. 2006. Kratka gramatika japanskog jezika. U: Japansko-hrvatski hrvatsko-japanski
rječnik: 289–320. Zagreb: Naklada Nediljko Dominović.
7
INTERNETSKE STRANICE SA ZVUČNIM ZAPISIMA GLASOVA
http://web.uvic.ca/ling/resources/ipa/charts/IPAlab/IPAlab.htm
[IPA-ina tablica sa zvučnim zapisima. Praktično i preporučljivo!]
http://www.langsci.ucl.ac.uk/ipa/
[IPA-ine stranice.]
http://hctv.humnet.ucla.edu/departments/linguistics/VowelsandConsonants/
[UCLA Phonetic Lab, stranice s tekstovima P. Ladefogeda i zvučnim zapisima najrazličitijih glasova i
glasničenja. Malo nepraktične, ali mnogo materijala.]
http://en.wikipedia.org/wiki/International_Phonetic_Alphabet
http://en.wikipedia.org/wiki/Wikipedia:IPA
http://en.wikipedia.org/wiki/Consonant
http://en.wikipedia.org/wiki/Vowel
[Wikipedia, da, dapače.]
Svojedobno veoma dobra stranica http://archive.phonetics.ucla.edu/ prestala je postojati (projekt se ugasio).

I Marković-Fonologija I Morfonologija 2012-2013

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

I Marković-Fonologija I Morfonologija 2012-2013

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Hrvatski standardni jezik:

Predmet: Hrvatski standardni jezik

10. Fonologija III.

12. Slog II.

ODREDBENA OBILJEŽJA LJUDSKOGA JEZIKA

Pred nama su dva semestra u kojima se bavimo fonologijom i morfologijom te

Jezik je sustav. Sustav je ukupnost jedinica i njihovih međuodnosa. Budući da su jedinice

I. DF koja se tiču (glasovnoga) kanala ljudske komunikacije:

I. Odredbena obilježja koja se tiču glasovno-slušnoga kanala ljudske komunikacije

Čimpanze Viki i Gua (1933) unatoč dugogodišnjem poučavanju naučile 4 riječi.

III. Odredbena obilježja koja se tiču semantike ljudskoga jezika

Kao važna za ljudski jezik arbitrarnost je uočena u F. de Saussurea (1916). Strukturalna je

V. Odredbena obilježja koja se tiču ljudskoga jezika kao koda

antroposemioze (npr. E. H. Lenneberg, N. Chomsky), vele da se nijedna vrsta ne može

Tablična usporedba odrednicâ ljudskoga jezika sa zoosemiotičkim sustavima20

DF 13. Predaja u naslijeđe + + o − + o

ARTIKULACIJA LJUDSKOGA JEZIKA

Artikuliranost (articulus lat. ‘članak’, dakle artikulacija je raščlamba, članjenje), odnosno

{bak} → /b/ /a/ /k/

Treća artikulacija raščlanjivanje je fonema i fonova na razlikovna obilježja.24 Ovisno o

[b] → zvučni dvousneni konsonant

{bak} → 1. krvni predak, 2. dva koljena iznad, 3. ženski25

‘kuća’ hrv. ø kuća ‘ja radim’ hrv. ø radi-m26

Zašto je ta artikulacija zanimljiva? Zanimljiva je upravo zbog konceptualizacije svijeta. Stara

P0,1, 2… R interfiks R S0,1, 2… SGR. oblik riječi

ø věr o (na)uk ø ø vjeronauk

/jak/j/i/ [j čī] 〈jači〉3

/brz/j/i/ [b žī] 〈brži〉

/glup/j/i/ [gl pĺī] 〈gluplji〉

[rūc] na rúci (Lsg.)

[rūč] narúčiti, zarúčiti

[strān] strána, odstrániti, str n (prid.)

[strān] stránē (Gsg.)

dubinska postava /rūk/a/ /rūk/i/ /rūk/ic/a/

izvod (pravila) – sibilarizacija palatalizacija, kraćenje

površinska postava [rúka] [rúci] [r čica]

o palatalizaciji i kazati da do nje dolazi i ispred b u sufiksima -b-a, -b-en-i.

TIPOLOGIJA GLASOVNIH PROMJENA

Morfonologija je dakle disciplina koja proučava promjene fonskoga sastava morfova.

Afereza je ispadanje glas(ov)a s početka riječi:

Sinkopa je ispadanje glas(ov)a – obično vokala, ali i konsonanata – iz sredine riječi:

Apokopa je ispadanje glas(ov)a s kraja riječi:

Redukcija konsonantskih skupova često se uzima kao zasebna promjena:

hrv. zakononoša → zakonoša, tankokosa → tankosa, trbuhobolja → trbobolja, kukuruz → kuruz(a)

Za naglasak u suvremenome hrvatskome važno je i tzv. naknadno, kompenzacijsko duljenje,

hrv. rvati → hrvati, rđa → hrđa, rzati → hrzati

hrv. gluplji, groblje, omamljen, uzglavlje, zašarafljen

Anaptiksa je umetanje vokala između dvaju konsonanata:

psl. větrъ, ognъ → hrv. vjetar, oganj

Drugim riječima, hrvatsko sekundarno a (»nepostojano«) anaptiktičko je. Takvi vokali

Metatezom jt jd → tj dj postali su i današnji oblici izvedenica glagola ići (P = prefiks):16

hrv. hrvatski → hrvacki, gradski → gracki

1) pjesniktvo ispadanje s iz skupa kstv

gladka → [glatka], izkopati → [iskopati]

hinba → [himba], invalid → [iµvalid], banka → [ba ka]

Takve su promjene načelno i suvremene hrvatske palatalizacija i sibilarizacija. Sve one

selo ~ polje, selom ~ poljem, rogovi ~ noževi

U engleskome progresivno je npr. jednačenje po zvučnosti:

engl. cat-s [-s], dog-s [-z], bell-s [-z]

apoteka → apateka, potkošulja → potkušulja, blagovaona → blagavaona, kalodont → kaladont,

psl. pletti → plesti, vedti → vesti20

Rekosmo, glasovne promjene u hrvatskome uglavnom su regresivne. Progresivne su promjene

opaska ~ opazaka (opasaka), bilješka ~ bilježaka (bilješaka), pripovijetka ~ pripovijedaka (*pripovijetaka),

2a) n → m / {p, b} 2b) n → ŋ / {k, g, h}