57.

PITAN JE
OPRAVU

Prikladno je da poslije razboritosti [pit. 47] raspravljamo o pravednosti. U vezi s time

namecu se cetiri teme: prva o pravednosti, druga o njezinim dijelovima [pit. 61], treca o dobru
koje joj pripada [pit. 121] i cetvrta o zapovijedima koje se odnose na pravednost [pit. 122].
S obzirom pak na pravednost valja razmotriti cetiri teme: prvo o pravu, drugo o samoj pra-
vednosti [pit. 58], trece o nepravednosti [pit. 59] i cetvrto o sudu [pit. 60].

U vezi s prvim postavljaju se cetiri pitanja:

1. Je li pravo predmet pravednosti?
2. Je li umjesno dijeliti pravo na naravno i pozitivno?
3. Je li pravo naroda (ius gentium) naravno pravo?
4. Jesu li pravo gospodstva i ocinsko pravo posebna prava?

Clanak 1.
Je li pravo predmet pravednosti?
Pristup prvom pitanju. Cini se da pravo nije predmet pravednosti:
1. Naime, pravnik Celzo1 kaze da je »pravo umijece dobrote i jednakopravnosti«. No umi-
jece nije predmet pravednosti nego je samo po sebi umska krepost. Prema tome, pravo nije
predmet pravednosti.
2. Osim toga, »zakon je«, kako kaze Izidor u knjizi Etimologija,2 »neka vrsta prava«. No
zakon nije predmet pravednosti nego razboritosti, pa stoga Filozof i kaze da je zakonodavstvo
sastavni dio razboritosti.3 Prema tome, pravo nije predmet pravednosti.
3. Nadalje, pravednost prije svega podlaze covjeka Bogu. Naime, Augustin u knjizi 0
crkvenim obicajima4 kaze: »Pravednost je ljubav prema Bogu, koja samo njemu sluzi i koja
zbog toga valjano upravlja svime ostalim sto je podlozno covjeku.« No pravo se ne odnosi na
ono sto je bozansko, nego samo na ono sto je ljudsko, jer Izidor u knjizi Etimologija5 kaze da je
»bozanska zapovijed (fas) bozanski zakon, a pravo (ius) ljudski zakon«. Prema tome, pravo nije
predmet pravednosti.
AH protiv toga je ono sto tvrdi Izidor u istome djelu,6 naime, da se »pravo (ius) tako naziva
jer je pravedno (iustum)«. A ono sto je pravedno jest predmet pravednosti. Zato Filozof u V.

1 Usp. Justinijan, Digesta I, tit. 1, leg. 1.

2 Etymologiarum V, cap. 3 (PL 82,199).
3 Usp. Nikomahova etika VI 8,1141 b 25.
4De moribus Ecclesiae Catholicae I, cap. 15 (PL 32,1322).
6 Etymologiarum V, cap. 2 (PL 82,198).
6EtymologiarumV, cap. 3 (PL 82,199).
574 TOMA AKVINSKI - IZABRANO DJELO

knj. Etike1 kaze kako »svi govoreci o pravednosti misle na onu sposobnost (habitus) koja im
omogucuje da cine pravedna djela.« Prema tome, pravo jest predmet pravednosti.
Odgovaram: Za razliku od drugih kreposti, pravednosti je svojstveno usmjeravati covjeka
u njegovim odnosima prema drugome. Naime, kao sto joj i samo ime kaze, pravednost
ukljucuje neku jednakost prava, jer se i u puckom govoru za ono sto se izjednacilo veli da je
ispravno. Jednakost je odnos nekoga prema nekome drugom, dok druge kreposti usavrsuju
covjeka samo u onome sto se odnosi na njega samog.
Dakle, ono sto je pravo u cinima drugih kreposti, prema cemu nakana kreposti tezi kao
prema svome vlastitom predmetu, odredeno je samo odnosom prema onome koji djeluje, dok
je pravo u cinu pravednosti, cak i bez obzira na onoga koji djeluje, zasnovano na odnosu prema
drugome. U nasim djelima pravednim se naziva ono sto nekom vrsti jednakosti odgovara dru-
gome, na primjer, duzna placa za obavljenu sluzbu.
Tako se pravednim naziva nesto na sto je, kao da u sebi sadrzi ispravnost pravednosti,
upravljena djelatnost pravednosti, cak i bez obzira na to kakva je djelatnost cinitelja. No u dru-
gih se kreposti utvrduje je li nesto pravo samo prema tome kako je cinitelj to ucinio. Zbog toga,
za razliku od drugih kreposti, predmet pravednosti, tj. ono sto naziva pravednim, na poseban
nacin odreduje sam sebe. A to je pravo. Iz toga se jasno vidi da je pravo predmet pravednosti.
Odgovor na 1. razlog: Uobicajeno je da rijeci gube prvotni smisao i poprime drugo
znacenje. Tako se rijec »medicina« isprva upotrebljavala za oznacavanje lijeka sto se daje bo-
lesniku kako bi ozdravio, zatim se koristila u znacenju umijeca kojim se to postize. Tako se i
rijec »pravo« isprva upotrebljavala za oznacavanje onoga sto je pravedno, potom je primijenje-
na na umijeee kojim se spoznaje sto je pravedno, a kasnije i na mjesto gdje se pravda dijeli, pa
se kaze da se netko pojavio »in iure« (pred sudom). Stovise, govori se kako onaj koji po sluzbe-
noj duznosti dijeli pravdu, sudi po pravu, cak ako je njegova presuda i nepravedna.
Odgovor na 2. razlog: Kao sto u duhu umjetnika vec postoji neka zamisao o onome sto ce se
umijecem izvan njega ostvariti, a to se naziva pravilom umijeca, jednako tako u duhu vec postoji
neka zamisao (ratio) pravednog djela sto je odreduje razum (ratio), poput nekog pravila razbori-
tosti. Ako je izrazeno napismeno, naziva se zakonom. Naime, zakon je, prema Izidoru, »zapisana
uredba«. Prema tome, zakon u pravom smislu rijeci nije pravo nego odreden izraz prava.
Odgovor na 3. razlog: Buduci da pravednost ukljucuje jednakost, a mi ne mozemo Bogu
jednakom mjerom uzvratiti, slijedi da Bogu ne mozemo dati savrseno pravednu naknadu. Zato
se bozanski zakon s pravom ne zove »ius« nego »fas« jer Bogu, dakako, dostaje ako izvrsimo
ono sto mozemo. Ipak, pravednost nalaze da se covjek, koliko moze, oduzi Bogu tako da mu se
svom dusom podlozi.

Clanak 2.
Je li umjesno dijeliti pravo na naravno i pozitivno?
Pristup drugom pitanju. Cini se da nije umjesno dijeliti pravo na naravno i pozitivno:
1. Naime, ono sto je naravno to je nepromjenjivo i u svih isto. No u ljudskim odnosima
takvo se nesto ne nalazi, jer sve odredbe ljudskog prava u nekim slucajevima iznevjere, a i nisu
posvuda na snazi. Prema tome, nema nekakva naravnog prava.
2. Osim toga, pozitivnim se naziva ono sto proizlazi iz Ijudske volje. A nije nesto pravedno
samo zato sto proizlazi iz Ijudske volje, jer inace Ijudska volja ne bi mogla biti nepravedna. Ali
buduci daje ono sto je pravedno isto sto i pravo, cini se da ne postoji pozitivno pravo.

7 Nikomahova etika V1,1129 a 7.

 SUMA TEOLOGIJE - DRUGI DIG / DRUGI ODSJEK 575

3. Nadalje: buduci da nadilazi ljudsko pravo, bozansko pravo nije naravno pravo. Jednako
tako nije ni pozitivno pravo, jer se bozansko pravo ne temelji na ljudskom nego na Bozjem
autoritetu. Prema tome, nije umjesno dijeliti pravo na naravno i pozitivno.
AH protiv toga je ono sto kaze Filozof u V. knj. Etike? »Politicka pravda je djelomicno
naravna, a djelomicno zakonska,« to jest zakonom odredena.
Odgovaram: Kao sto je vec receno [cl. 1], pravo je, odnosno pravedno je neko djelo koje je
svojevrsnom jednakoscu razmjerno drugome. Medutim, nesto moze biti razmjerno nekom
covjeku na dva nacina. Na prvi nacin po svojoj vlastitoj naravi, recimo kad netko toliko daje da
isto toliko primi. To se naziva naravnim pravom. - Na drugi nacin se nesto izjednacuje ili dovo-
di u razmjer s drugime ugovorom ili zajednickim dogovorom, pa se netko smatra zadovoljnim
ako toliko i toliko primi. I to se moze zbiti na dva nacina: prvo, privatnim ugovorom sto ga medu
sobom sklapaju privatne osobe; drugo, javnim ugovorom, kad cijeli narod pristane da se nesto
drzi gotovo jednakim i razmjernim drugome, ili odredbom vladara koji je duzan da se brine za
narod i da ga predstavlja. A to se naziva pozitivnim pravom.
Odgovor na 1. razlog: Ono sto je naravno za onoga koji ima nepromjenjivu narav mora biti takvo
uvijek i posvuda. No ljudska je narav promjenjiva. I zato ono sto je naravno za covjeka moze kat-
kad zatajiti. U skladu je s naravnom jednakoscu da se ulagacu vrati ono sto je ulozio, pa kad bi ljud-
ska narav uvijek bila prava, to bi se uvijek i Sinilo. No buduci da se ljudska volja katkad izopaci, ima
slucajeva kad se polog (depositum) ne smije vratiti da ga covjek izopacene volje ne bi zloupotrije-
bio, recimo kad neki bjesomucnik ili drzavni neprijatelj zahtijeva da mu se vrati polozeno oruzje.
Odgovor na 2. razlog: Svi se slazu u tome da ljudska volja moze nesto uciniti pravednim ako
se to samo po sebi ne opire naravnoj pravednosti. Tu dolazi do izrazaja pozitivno pravo. Zato Fi-
lozof u V. knj. Etike9 i kaze daje zakonski pravedno »ono za sto u pocetku nije vaznoje li ovako ili
onako, ali kad se utvrdi, onda jest vazno«. No ako se nesto samo po sebi opire naravnom pravu,
ne moze ljudskom voljom postati pravednim, recimo da se ozakoni kako je dopusteno krasti i
pociniti preljub. Zato se u Izaiji 10 [1] i kaze: »Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne.«
Odgovor na 3. razlog: Bozanskim pravom se naziva ono sto je Bog objavio kao zakon. To je
dijelom ono sto je po naravi pravedno, ali je ta pravednost covjeku skrivena, a dijelom se odnosi
na ono sto Bozjom odredbom postaje pravednim. Zato se bozansko pravo, jednako kao i ljudsko
pravo, moze dijeliti prema ta dva kriterija. Naime, i u bozanskom pravu nesto se zapovijeda jer je
dobro, a zabranjuje jer je zlo, ali je i nesto dobro jer je zapovjedeno, a zlo jer je zabranjeno.10

Clanak 3.
Je li pravo naroda (ius gentium) isto sto i naravno pravo?
Pristup trecem pitanju. Cini se daje pravo naroda isto sto i naravno pravo:
1. Naime, svi se ljudi slazu samo u onome sto im je naravno. A sto se tice prava naroda, svi
se ljudi slazu, jer, kako kaze Pravnik,11 »pravo naroda je ono pravo kojim se sluze narodi
covjecanstva«. Prema tome, pravo naroda je naravno pravo.

8 Nikomahova etika V 7,1134 b 18.

9 Nikomahova etika V 7,1134 b 20.
10 Moze li se taj cuveni iskaz »dobro je jer je zapovjedeno« tumaciti kao moguca osnova pravnog voluntarizma?
U Tominojfilozofijii teologiji niposto. Volja iz koje proizlazi zapovijed uvijek se odnosi na neku svrhu. Cak i u Bozjim
zapovijedima postoji taj odnos zapovijedi kao sredstva i nekog cilja (koji nama moze biti i nepoznat). U gradanskom
pravu postoji uvijek nezaobilazan cilj zapovijedi, zakona i prava, a to je zajednicko dobro, dobrobit zajednice. U djelu
Tome Akvinskog stalno je prisutan realizam, pa u svojoj politickoj misli on stalno istice objektivnost pravednosti, A
to je nespojivo s pravnim voluntarizmom koji se zapravo zasniva na pravnom formalizmu.
11 Usp. Justinijan, Digesta I, tit. 1, leg. 1.
576 TOMA AKVINSKI - IZABRANO DJELO

2. Osim toga, ropstvo je medu ljudima nesto naravno. Prema Filozofu, u I. knj. Politike12
neki su ljudi po naravi robovi. A ropstvo, kako kaze Izidor,13 spada na pravo naroda. Prema
tome, pravo naroda je naravno pravo.
3. Nadalje, kako je receno [cl. 2], pravo se dijeli na naravno i pozitivno. No pravo naroda
nije pozitivno pravo, jer se nikad nisu sastali svi narodi da nesto zajednickim dogovorom ozako-
ne. Prema tome, pravo naroda je naravno pravo.
Ali protiv toga je ono sto kaze Izidor u knjizi Etimologija:u »Pravo je ili naravno ili
gradansko ili [pravo] naroda.« Prema tome, pravo naroda razlicito je od naravnog prava.
Odgovaram: Kako je receno [cl. 2], pravo ili naravno pravedno je ono sto je po svojoj nara-
vi primjereno drugome ili izjednaceno s drugime. To se moze zbiti na dva nacina. Na prvi nacin,
ako se promatra opcenito, muskarac je sam po sebi primjeren zeni, da po njoj ima roda, a rodi-
telj sinu da ga hrani. - Na drugi nacin, nesto je po naravi primjereno drugome, ali ne opcenito i
samo po sebi nego po necemu sto iz toga proizlazi, recimo vlasnistvo imanja. Ako se neka njiva
promatra opcenito, nema razloga da vise pripada ovome negoli onome. No ako se promatra s
obzirom na uspjesnost (opportunitatem) obradivanja i na neometano koristenje, onda postoji
odredeni razmjer po kojem pripada jednome a ne drugome, kako to pokazuje Filozofu II. knj.
Politike.15
Ako se opcenito promatra, onda to ne odgovara samo covjeku, nego i ostalim osjetilnim
bicima. Zbog toga je pravo koje se naziva naravnim na prvi nacin zajednicko i nama i ostalim
osjetilnim bicima. No »od naravnog prava«, u torn smislu, »odstupa pravo naroda«, kako kaze
Pravnik,16 »jer je ono zajednicko svim osjetilnim bicima, a ovo samo ljudima«. Naime, proma-
trati nesto u odnosu na ono sto iz toga slijedi svojstveno je razumu (proprium rationis). A
buduci da je to odredio naravni razum, naravno je za covjeka. Zato pravnik Gaj17 i kaze: »Sto je
naravni razum ustanovio medu svim ljudima, toga se pridrzavaju svi narodi, a naziva se pra-
vom naroda. «18
Time je dan odgovor na 1. razlog.
Odgovor na 2. razlog: Ako se promatra opcenito, onda to sto je ovaj a ne neki drugi covjek
rob, nije zasnovano na naravnom razlogu nego na nekoj koristi koja iz toga slijedi, ukoliko je
torn covjeku korisno da njime upravlja netko mudriji od njega, a ovome da mu onaj pomaze,
kako se kaze u I. knj. Politike™ Zato je ropstvo koje spada u pravo naroda naravno na drugi, a
ne na prvi nacin.

12 Usp.PoZi«aI2,1254al5.
lsEtymologiarumV, cap. 2 (PL 82,198).
14Isto.
15 Usp. Politika II 2, 1263 a 21. - Tomo Veres u svom prikazu enciklike Rerum novarum pape Lava XIII.
pojasnjavagore navedeni tekst (Proslost ibuducnost eneiklike »Rerum novarum«, Marulic 24 (1991) 5, str. 602, aza-
tim preuzeto i u knjizi Razmisljanja jednog krscanina. Stazama suglasja razuma i vjere, Zagreb, 2000, str. 74):
»Prema Akvincevu misljenju privatno vlasnistvo spada u tzv. pravo naroda (ius gentium), sto znaci da su ljudi na
temelju povijesnog iskustva dosli do zakljucka da ono najbolje odgovara Ijudskoj naravi i zajednici. Zasto? Zato sto
pojedinca potice na vece poduzetnistvo i marljivost, sto kod covjeka razvija osjecaj osobne odgovornosti, te jamci
drustveni mir i osobno zadovoljstvo u koristenju dobara potrebnih za zivot. Toma se, dakle, slaze s Lavovom okruzni-
com u obrani privatnog vlasnistva, ali on zajedno s crkvenim ocima ukazuje na njegove granice te upucuje na njegovu
nuznu usmjerenost prema zajednickom dobru. Tu ce drustvenu usmjerenost privatnog vlasniStva posebno naglasiti
Pio XL u enciklici Quadragesima anno (1931.), a poslije njega i ostali pape.« Vidi takoder tri razloga za posjedovanje
vlastite imovine koja Toma donosi u: Summa theol. II-II, q. 66, a. 2, cor. - Op. prir.
16 Usp. Justinijan, Digesta I, tit. 1, leg. 1.
17 Usp. Justinijan, Digesta I, tit. 1, leg. 1.
18 Vidi takoder Dino Bigongiari, Politick! nazori Tome Akvinskog, u: Toma Akvinski, Drzava, priredio Tomo
Veres, Zagreb: Globus, 1990, str. 18.
19 Usp. Politika I 2,1255 b 5.
 SUMA TEOLOGIJE - DRUGI DIG / DRUGI ODSJEK 577

Odgovor na 3. razlog: Buduci da naravni razum odreduje ono sto spada na pravo naroda,
kao nesto priblizno jednakosti, nije potrebna jos neka posebna odredba kad to odreduje sam
naravni razum, kako je rekao spomenuti ugledni pravnik.

Clanak 4.
Jesu li pravo gospodstva i ocinsko pravo posebna prava?
Pristup cetvrtom pitanju. (5ini se da pravo gospodstva i ocinsko pravo ne treba luciti kao
posebna prava:
1. Naime, pravednosti je svojstveno da »se svakorae da ono sto rau pripada«, kao sto kaze
Ambrozije u I. knj. 0 sluzbama.20 No pravo je predmet pravednosti, kako je receno [cl. 1]. Pre-
ma tome, pravo svakome jednako pripada. Zato pravo gospodstva i ocinsko pravo i ne treba
svrstavati u posebna prava.
2. Osim toga, zakon je izraz onoga sto je pravedno, kako je receno [cl. 1, odg. 2]. No svrha je
zakona zajednicko dobro drzave i kraljevstva, kako je vec utvrdeno,21 a ne privatno dobro ne-
kog pojedinca ili cak jedne obitelji. A buduci da gospodar i otac pripadaju kucanstvu, kako je
receno u I. knj. Politike,22 ne treba ni postojati nekakvo posebno gospodstveno ili ocinsko pra-
vo, ili nesto tako pravedno.
3. Nadalje, medu ljudima postoje mnoge razlike po polozaju, pa su, na primjer, neki voj-
nickog, neki duhovnog, a neki vladarskog staleza. Prema tome, trebalo bi i za njih ustanoviti
nekakvo posebno pravo.
Ali protiv toga je da Filozof u V. knj. Etike23 razlikuje pravo gospodstva, ocinsko pravo itd.
od onoga sto je gradanski pravedno (iusto politico).
Odgovaram: Pravom, ili pravednim, naziva se ono sto je u razmjeru s drugim. No »drugi«
ima dvostruko znacenje. Najprije da je nesto naprosto drugo, da je posve razluceno, kao sto je
to ocito u dva covjeka koji nisu podlozni jedan drugome nego su obojica podlozni vladaru
drzave. Prema Filozofu, u V. knj. Etike,24 medu takvima postoji ono sto je u pravom smislu
rijeci pravedno. - Drugo, kad se kaze da je nesto drugo od necega, ali ne naprosto, nego u smi-
slu da pripada tome necemu. Tako je u ljudskim odnosima sin nesto ocevo, jer je na neki nacin
dio njega samoga, kako je receno u VIII. knj. Etike,25 a rob je gospodarev, jer je njegovo orude,
kako se kaze u I. knj. Politike.26 Zato se oca sa sinom ne moze porediti kao s naprosto drugim,
pa zato tu i ne postoji ono sto je u pravom smislu rijeci pravedno, nego neko pravo, naime ocin-
sko. Zbog jednakog razloga ni izmedu gospodara i roba ne postoji nesto sto je u pravom smislu
rijeci pravedno, nego medu njima vlada pravo gospodstva.
Premda je zena nesto muzevljevo jer se on, kako kaze Apostol u Poslcmici Efezcmima 5
[28], odnosi prema njoj kao prema vlastitom tijelu, ipak je odjeljenija od muza negoli sin od oca
ili rob od gospodara. Naime, ona je ukljucena u neku vrstu drustvenog zivota, u brak.27 Zato,

wDe officiis I, cap. 24, n. 115 (CCSL 15, sir. 41,80; PL 16, 62).
21 Usp. Summa theol. I-II, q. 90, a. 2.
22 Usp. Politika 12,1253 b 5.
23 Usp. Nikomahova etika V 6,1134 b 8.
24 Usp. Isto, 1134 a 26.
26 Usp. Isto, VIII12,1161 b 18.
26 i
b Usp. Politika 12,1253 b 32; 1254 a 14.
27 Vidi takoder Summa theol. II-II, q. 104, a. 5, cor.; A. Nussbaumer, Der hi. Thomas und die rechtliche Stellung
der Frau, Divus Thomas (Fribourg) 11 (1933) 63-75,138-156.
578 TOMA AKVINSKI - IZABRANO DJELO

prema Filozofovim rijecima,28 izmedu muza i zene postoji sire podrucje pravde negoli izmedu
oca i sina ili izmedu gospodara i roba. No buduci da su muz i zena blisko povezani u kucanskoj
zajednici, kako je receno u I. knj. Politike,29 ni medu njima ne postoji ono sto je u pravom smi-
slu rijeci gradanski pravedno, nego prije gospodarsko pravo.
Odgovorna 1. razlog: Svojstvenoje pravednosti da se svakome osigurapravo koje mu pri-
pada, ali pod pretpostavkom da je to odnos jednoga prema drugome. Naime, ako netko sebi da
ono sto je duzan dati, to se ne naziva necim pravednim u pravom smislu rijeci. Buduci da je ono
sto je sinovljevo ocevo, a robovo gospodarevo, ne postoji prava pravednost oca prema sinu ili
gospodara prema robu.
Odgovorna 2. razlog: Sin je kao sin nesto ocevo, a jednako je tako rob kao rob nesto gospo-
darevo. Medutim, svaki je od njih, kad se promatraju kao odredeni ljudi, nesto sto postoji za
sebe, razluceno od svega drugoga. I zato obojica, kao ljudi, imaju pravo na pravdu. Zbog toga i
postoje neki zakoni koji ureduju odnose izmedu oca i sina i gospodara i roba. No kad se jednog i
drugog promatra kao nesto sto pripada drugome, tada tu nema necega sto je pravedno, ili pra-
va, u savrsenom smislu.
Odgovor na 3. razlog: Sve ostale razlike medu osobama u drzavi u neposrednoj su vezi s
drzavnom zajednicom i s njezinim vladarom. Zato s obzirom na njih vrijedi ono sto je pravedno
u punom smislu rijeci pravednosti. Medutim, to sto je pravedno razlikuje se prema razlicitim
sluzbama. Zato se i govori o vojnom pravu, sluzbenickom pravu, svecenickom pravu, ali ne zato
sto bi tu manjkalo ono sto je u pravom smislu rijeci pravedno, kao kad se govori o pravu ocin-
stva ili gospodstva, nego stoga jer svakom stalezu i osobi prema posebnoj sluzbi pripada nesto
posebno.

LITERATURA
L. ARNHART, Thomistic Natural Law As Darwinian Natural Rfght, Social Philosophy and Policy 18
(2001) 1-33.
J. M. AUBERT, Le droit romain dans I'oeuvre de Saint Thomas, Paris, 1955.
R. BAGNULO, II concetto di diritto naturale in San Tommaso d'Aquino, Milano, 1983.
L. CHARETTE, Droit naturel et Droit positif chez saint Thomas d'Aquin, Philosophiques 8 (1981)
113-130.
M. GRABMANN, Das Naturrecht der Scholastik von Gratian bis Thomas von Aquin, u: Mittelalter-
liches Geistesleben I, Miinchen, 1926, str. 65-103.
L. LACHANCE, Le concept de droit selon Aristote et S. Thomas, Ottawa-Montreal, 21948.
S. LIPPERT, Recht und Gerechtigkeit bei Thomas vonAquin. Eine rationale Rekonstruktion im Kon-
text der Summa Theologiae, Marburg, 2000.
0. LOTTIN, Le droit naturel chez S. Thomas d'Aquin et ses predecesseurs, Bruges, 1931.
R. M. PIZZORNI, Diritto naturale e Diritto positivo in S. Tommaso d'Aquino, Bologna: Edizioni Stu-
dio Domenicano, 31999.
R. M. PIZZORNI, II diritto naturale dalle origini a S. Tommaso d'Aquino, Edizioni Studio Domenica-
no, Bologna: Edizioni Studio Domenicano, 32000.
L. PONTON, La definition du droit naturel d'Ulpien: sa reprise par Thomas d'Aquin et son actualisation
comme critique des droits de I'homme, Laval Theologique et Philosophique 52 (1996) 845-861.
M. VILLEY, Questions de Saint Thomas sur le Droit et la Politique, Paris: PUF, 1987.
P. N. ZAMMIT, The concept of rights according to Aristotle and St. Thomas, Angelicum 16 (1939)
245-266.

28 Usp. Nikomahova etika V 6,1134 b 15.

29 Usp. Politika I 2,1253 b 6; 1259 a 39.