Fonologija proučava plan izraza jezičnih jedinica, odnosno organizaciju
glasovne strane jezika. Zadatak je fonologije utvrditi u kojoj se mjeri ta
organizacija razlikuje u ljudskim jezicima, _ a u kojoj je ll\ieri podudarna. U tom je smislu svaka fonologija poredbena, jer se do generalizacija o glasovnoj organizaciji ljudskih jezika može doći samo njihovom (tipološkom) usporedbom. Poredbenopovijesna fonologija,s druge strane, bavi se proučavanjem glasovne organizacije genetski srodnih jezika i objašnjava zbog čega medu njima postoje podudarnosti. Glasovna strana jezika organizirana je pomoću fonoloških reprezentacija i fonoloških pravila. Fonološke reprezentacije predstavljaju mentalne strukture pohranjene u memoriji govornika nekoga jezika, dok su fonološka pravila mentalne operacije koje se odvijajU u svijesti govornika prilikom oblikovanja izraza neke jezične izreke. Temeljna fonološka reprezentacija je leksička reprezentacija. Ona sadržava jezične jedinice (morfeme ijedinice više razine, riječi) zajedno s onim podacima o njihovu izgovoru koji se ne mogu predvidjeti na osnovi nikakvih pravila. U strogom se smislu izraza samo ti podaci mogu smatrati· fonološki relevantnima, dok su na osnovi pravila predvidivi podaci zalihosni (redundantni). Podaci o izgovoru jezičnih jedinica organizirani su u fonološkim reprezentacijama na više razina. Budući da se ljudski govor odvija u vremenu, osnovna je vremenska razina prikaza (eng. timing tier). Na toj se razini prikaza govorni lanac rastavlja na niz vremenskih jedinica, označenih simbolom x, od kojih svaka odgovara najkraćem periodu u kojem je moguće ostvariti potpunu artikulaciju nekoga glasa. Jedinice vremenske razine prikaza crtama se povezuju s artikulacijama koje se u njima ostvaruju. Artikulacije, organizirane u snopove distinktivnih obilj~a, prikazuju se na zasebnoj melodijskoj razini prikaza (eng. melodie tier). Jedinica vremenske razine prikaza povezana sa svim artikulacijama koje se u njoj ostvaruju naziva se segmentom; artikulacije organizirane u snopove distinktivnih obilježja nazivaju se autosegmentima. Distinktivna obilježja intuitivno odgovaraju elementima od kojih se sastoje glasovi; svako je obilježje definirano artikulacijski tako da određuje jednu klasu glasova, odnosno segmenata nekoga jezika. Obilježja u stvari predstavljaju obavijesti koje mozak šalje artikulatorima prilikom proizvodnje nekog glasa. Premda sva obilježja ne moraju biti iskorištena u svakom jeziku, popis distinktivnih obilježja mora biti tako sastavljen daje pomoću njega moguće odrediti sve segmente u svim jezicima svijeta. Sljedećim distinktivnim obilježjima moguće je definirati sve segmente u latinskome (a s vrlo malim dopunama i u indoeuropskome): -konsonantski: suglasnici p, t, k, kW, b, d, g, f, s, h, sonanti m, n, l, r - ;sonorantni: sonanti m, n, l, r, poluvokali y, w ;-prekidni: okluzivip, t, k, kw, b, d, g, sonanti r, m, n;- nazalni: n, m.; -ZVUčni:okluzivi b, d, g, svi sonanti, samoglasnici i poluvokali: ;anteriomi:okluzivi p, b, t, d, frikativi f, s, sonanti m, n, l, r, samoglasnici e, i, poluvokali y i w.; - koronalni: okluzivi t, d, frikativ s, sonanti n, l, r: -stridentni: frikativi s, f ;-lateralni: sonant l ;-zaobljeni: samoglasnici o, u, poluvokal w, konsonant kw; -visoki: samoglasnici i, u, poluvokali y, w, konsonanti k, kw, g, h Fonološka pravila imaju dva osnovna oblika; mogu biti ograničenja protiv nedopuštenih struktura u fonološkim reprezentacijama ili operacije koje se primjenjuju na polaznim (dubinskim) fonološkim reprezen tacijama, a kao rezultate daju izvedene (površinske) fonoloMte reprezentacije. pravilo kao ograničenje; u latinskom nisu moguće kombinacije dvaju pravih suglasnika koji se razlikuju po zvučnosti. pravilo kao operacija; u latinskom, kao i u velikom broju drugihje~ . zvučni se okluziv obezvučuje ispred- bezvučnoga suglasnika OVim će se pravilom leksička fonološka reprezentacija *scribtus »pisan« pretvoriti u posvjedočeni pravilni oblik scriptus, a *regs »kralj« u rex.
Pojam glasovne podudarnosti temeljni je pojam poredbenopovijesne
fonologije. Postojanje sustava glasovnih podudarnosti smatra se jednim od dva temeljna dokaza genetske srodnosti jezika. Izmedu dva jezika, A i B, postoje glasovne podudarnosti ukoliko se u riječima ista ili slična značenja u istim glasovnim okolinama pojavljuju isti segmenti. Važno je uočiti da segmenti koji se podudaraju ne moraju biti slični u fonetsk.om smislu, većjedino predvidivo podudarni. Naprimjer, latinskom segmentu s na početku riječi u grčkom odgovara oštri hak Ta se pravilnost očituje u sljedećim primjerima riječi istoga značenja: lat. sequor »slijedim«: gr. epomai., lat. somnus »san«: Važno je da primjera u kojima se takve glasovne podudarnosti pqjavljuju ima što više, tj. da su podudarnosti rekurentne. Glasovne podudarnosti za koje nema poznatih opovrgavajućih protuprimjera nazivat ćemo glasovnim zakonima. Proces rekonstrukcije zajedničkoga prajezika neke jezične porodice moguće je promatrati na tri razine. Na prvoj, formalnoj razini, rekonstrukcije shvaćamo kao apstraktne simbole koji nam omogućuju da sažeto zapišemo podudarnosti među posvjedočenim jezicima. Drugu razinu rekonstrukcije.možemo nazvati materijalnom. Materijalna rekonstrukcija fonološki i fonetski interpretira simbole pretpostavljene u rekonstruktu; pri tome rekonstruirane simbole interpretiramo kao segmente pra jezika, a pravila izvođenja kao glasovne promjene kojima su iz segmenata prajezika nastali segmenti posvjedočenih jezik. U fonološkoj i fonetskoj interpretaciji rekonstruiranih segmenata i fonološkoga sustava rekonstruiranog prajezika služimo se tipološkim filtrima kako bismo izbjegli pogreške. Sinkronijska tipologija poučava . nas koje su rekonst~cije usporedive s pojavama posvjedočenim u većem broju jezika svijeta; dijakronijska tipologija poučava nas koje su jezične promjene dobro posvjedočene u jezicima čija nam je čitava povijest poznata. U našim se rekonstrukcijama rukovodimo, dakle, sljedećim načelom: od dviju mogućih interpretacija neke prajezične pojave bolja je ona koja je dobro posvjedočena u većem broju jezika svijeta. Treća razina rekonstrukcije najspekulativnija je s obzirom na svoje rezultate, a najrealističnija s obzirom na pitanja kojima se bavi. Na toj razini, koju možemo zvati prostorno-vremenskom, pokušavamo rekonstruirani prajezik interpretirati u prostoru i vremenu, odnosno utvrditi kada se i gdje govorio, te kako se tijekom svoje povijesti razvijao. Glasovni zakoni interpretirani kao jezične promjene djeluju, kao što smo vidjeli, bez iznimaka (po definiciji). Oni, medutim, nisujedini činilac jezičnih promjena. Druga su dva važna činioca analogija i ujednačivanje Analogija je proces kojim jedan jezični element biva zamijenjen drugim na osnovi neke proporcije odnosa, koja se algebarski može izraziti kao a:b = C:X, pri čemu x biva zamijenjen odgovarajucimm novim oblikom. Naprimjer, u latinskome s prelazi po glasovnom zakonu u r između samoglasnika (tzv. »rotacizam«,); zbog te promjene imenica. arbos »stablo« ima kose padeže arboris, arborem, itd. Međutim, analogijom prema imenicama poput genitor, genitOris, genitorem u latinskom je i arbos dobila novi nominativ jednine arbor, koji prividno proturječi glasovnom zakonu. Algebarski se proporcija te ·analogije može izraziti ovako: genitOrem:genitor = arborem:x iz čega izlazi x = arbor. U'jednačivanje je proces kojim jedan jezični element biva zamijenjen drugim. kako bi se postigla ujednačenost neke morfološke paradigme. Naprimjer, prema jednom giasovnom zakonu qu u latinskom prelazi u c ispred o i u (§25), te bi stoga paradigma glagola sequi »slijediti« trebala glasiti *secor, sequeris, sequitur, sequimur, sequimini, *secuntur. Medutim, djelovanjem ujednačivanja ta je paradigma preoblikovana u posvjedočenu, s posljedicom da 1. l. sg. i 3. l. pl. imaju oblike koji prividno proturječe glasovnomu zakonu (sequor, sequuntur).
Često jedno te isto pravilo može imati dvije interpretacije: sa stanovišta
jezičnoga opisa interpretirat ćemo ga kao sinkronijsko fonološko pravilo, a sa stanovišta jezične povijesti kao dijakronijsku glasovnu promjenu. Naprimjer, rotacizam, prelazak latinskoga s u r između samoglasnika, moguće je protumačiti kao fonološko pravilo koje je djelovalo u klasičnom latinskome, i koje je »odgovomo« za brojne nepravilnosti u morfologiji (prijelaz s u r u kosim padežima imenica genus, generis »rod«,. Međutim, to pravilo ima i dijakronijsku interpretaciju, stoga što se radi o glasovnoj promjeni koja se dogodila u 4. stoljeću pr. Kr. (na arhajskim latinskim natpisima rotacizma još nema, npr. oblik Numasioi na Fibuli Praenestini, klas. lat. Numerii).