Čakra - «p»leti dalje

Tvrtko Kulenovic, akademik, književnik, profesor svojim djelom i angažmanom doista jeste «veliki
kamen bačen u naše sjećanje» (Tournier). Mi koji smo ga ispratili, sad plutamo po površini vode,
još smo od ovog svjeta. Dovoljno da onima koji dolaze skrenemo pažnju na veliki uzdah kojim će,
kada dođe vrijeme, i ako bude bilo sreće, zaroniti do Tvrtkova kraljevstva. Književne Bosne. Djelo
Tvrtka Kulenovića, recepcija istog i mi koji smo njegovi onoliko koliko je on naš, svjedočimo -
Tvrtko jeste prenio Kulenovićevski, bosanski plamen, kojim ga je zadužio Skender.

Završio sam gimnaziju 1980, upisao Elektrotehniku i pred vojsku otišao ljetovati na otok Mljet. Na
Mljetu sam čitao Tvrtkovu Čakru. Generacijski hit. Stvarnost je, uz razgovore sa studentima
filozofije poprimila druge dimenzije. Prije odlaska u kasarnu “Konjicka škola” u Beogradu
dokumente sam prebacio na Filozofski fakultet.
Godinu nakon, sa brkovima platonovske spoznaje, počeo studije. Bili smo zatrpani lavinom
podataka. Svi profesori su znali sve, a meni se činilo da u odnosu na profesore znam vrlo malo,
mada sam se svojski trudio. Tvrtkova predavanja bila su posječena kao NBA utakmice u odnosu na
ostale lokalne mečeve. A ja sam imao sreću da mi to bude studij. Jedne prilike, upoznajući se sa
Hajdegerom u drugim okvirima, postavio sam nakon predavanja u hodniku Tvrtku pitanje koje u
vezu dovodi Hajdegera, bazu onoga što je njegov stav, i određene stvari koje nam je Tvrtko
predavao. Okružen studentima i obavezama, zastao je,razmislio, što je i potrajalo i onda rekao - Ne
znam.
Osjećao sam se kao Mujo iz vica o pokeru i džentlmenskom ponašanju. Pomjerio se kameni uteg
školskog znanja ispred pećine moga «tubitka» i ukazao se Svijet. Od tada se svim silama svoga
intelekta i neprestanog čitanja držim ovoga «ne znam». Godine su se skupile. Hiljade situacija sam
podjelio sa mojim Profesorom, Prijateljem i Burazerom. Sada je Tvrtko promjenio dimenziju.
Da bih ga vidio «u oku duha svoga» dovoljno je da zatvorim oči. Profesor koji govori polako,
ekavski, u tamno ljubičastom džemperu. Košulju mijenja redovno, a džemper skida u proljeće.
Mnogo nas je koji smo izašli ispod Tvrtkovog, rukom pletenog, džempera. Željni zivota, žedni
saznanja slušamo ga opčinjeni. Tvrtko putuje za čitavu jednu generaciju. On nije turista, on ne sanja
putovanja. Tvrtko ih svim čulima svjedoči, i znanjem potvrđuje. Priča nam o svome boravku
gostujućeg profesora u Americi i o bazenu koji se kompletan ljulja i proizvodi velike talase, pa se
sjeti Grka i njihovog Talata. Civilizacija, naučio je generacije komparativista Kulenović, pomjera
platforme, kultura, u ovom slučaju Grčka, glača ogledalo sjećanja. Umjetnost steže i diskretnim
potezima učvršćuje. Tamo gdje je putnik Tvrtko Kulenović bio, nije bio sam. Tu je bilo i njegovo
enciklopedijsko znanje, i njegov genij sažimanja u bitnost, u energiju prepoznavanja suprotnosti
jednih u drugim. Njihovom nadopunjavanju. Pune oči vode koja se ljulja po ljudskoj komandi, tjelo
prepušteno trenutku, i onda nas talas odnese jednoj čitavoj armiji koja se nakon boja vraća u svoju
Heladu. Prvi vide more i onim koji dolaze poslije prenose riječ i zvuk Talata. Izmučeno tijelo ljulja
se u vrtu sjećanja. Ne vide more al’ znaju da se talasa, kao što moderni umjetnik ne vidi talas al’
sljedi njegov ritam. Naučio nas je Tvrtko šta je haiku, proizveo ga pred nama mnogo puta. U ove
dvije slike, susretom kulture i civlizacije na talasu erudicije Profesor Kulenovic, je u žižu doveo
svih sedam čula kojim kao bića možemo biti obdareni. Uz to nam je skrenuo pažnju da je zvuk
mora u istoj mjeri i ugodan talas koji zadovoljava ljudsku potrebu za mirom.
Raduje se svakome i svemu. Studentskim odgovorima. «Sjajno, sjajno….» odjekuje i sada
hodnicima Filozofskog fakulteta, Narodnog pozorista….Radosnim sjajem njegove bezazlenosti
dočekivani su i balantajn na odbrani diplomskog, geršl u jedinici filmskog arhiva Armije BiH u
ratu, Almine trpeze, špagete koje je jeo poslije mesa jer više voli tjesteninu.
Skromnost,erudiciju, empatiju ponio je iz kuhnje svojih roditelja, i usavršio kroz ljubav i brigu za
svoga brata Zorana, Zeku, koji se svemu radovao. Tvrtko nije bio sklon, niti spomeničkoj
akademskoj veličini niti happy endu. Ipak, u životu i vječnosti dobio je i jedno i drugo.
Meganaracije (Lyotard) I ideologije,prosle i buduće utopije, kojim je čovjek, sarajlija, bosanac,
Tvrtko Kulenovic prije i naročito tjekom rata bio izložen i sa kojim je dijalogizirao svojim djelom,
sticajem životnih okolnosti u jednom su momentu preobratile njegovo pismo u doslovan niz
fragmenata, životnih bisera,koji su zablistali u školjci njegova doma. Pisani opus je završio Tragom
Crne Zuci, a životni Detetom, Hanom. Na otvaranju izložbe Warum u opkoljenom Sarajevu,
mladim ljudima, likovnim umjetnicima je »puhnuo u krila» pričom da slika jedne ulice nije slika
jedne ulice, nego da je ona, ukoliko je umjetnički uspješna slika kosmosa. Paradoskom sfera istom
je prilikom objasnio sustinu umjetnickog procedea. Jednom kad rastavis narandzu, mozes je ponovo
sastaviti da bude velika kao svjet, ili mala kao kliker. Takva je stvar i sa Tvrtkovim dzemperom.
Uvjeren sam da njegova vlakna mogu obuhvatiti svjet, a istovremeno od njih se moze napraviti i
Arijadnino, citaj Tvrtkovo klupko.
Tvrtko je volio je scenu iz Kopolinog «Kuma» u kojoj Al Pacino ostaje sam u kuhinji okružen
glasovima svoje porodice, sjećanjima, prohujalom srećom. Mi koji smo izašli ispod Tvrtkova
džempera sad smo se našli u njegovoj kuhinji.
Ljubavlju vibriraju oproštajni tekstovi, koji svjedoče o kvalitetu Tvrtkova ljudskog, spisateljskog i
profesorskog angažmana. Ne zvuče kao oproštaj, više idu na ono naše, sarajevsko «kakav si».
«Odličan, ekstra» misleci na Tvrtka i njegovo djelo, odgovaraju, potvrdjuju, oni koji nastavljaju
Tvrtkov «p»let.

Svega se sjećam i sada, kao zreo čovjek, znam da ne znam. A ono sto svjedočim kada smo moj
dragi Profesor i Prijatelj Tvrtko Kulenović i ja, njegov student, u pitanju je : Sejo Čamo koji mi je
dao Čakru u ruke reditelj je Profesorove radio drame «San o staklu», a ja sam reditelj Profesorova
filma «Smrt u Sarajevu ». Čakru ne bih znao objasniti ali bismo je nas dvojica, siguran sam, znali
odsvirati na violini. Jesenjoj.
Tvrtkovim riječima receno:„Postmoderna prica se ne pise O, ona se pise U:predstavlja ne samo
međusobni unutrašnji dijalog raznih formi, putopisa, dnevnika, eseja, poetskog zapisa, ispovijesti,
nego I dijalog naroda sa narodima, država sa državama, gradova sa gradovima,a za takav dijalog
potrebno je ne znanje iz Herbarija nego iskustvo SUŽIVOTA“.
Da nije ljudi kao Tvrtko Kulenović svjet bi zaboravio da umjetnost za svrhu ima da nas totalitetom
iskustva drži daleko od potrošačkog transa koji ne pravi razliku između smrti jednog djeteta i smrti
teleta u klaonici, da parafraziram M. Butora, sjećajuci se Tvrtka koji me je i tome naučio. Govorio
mi je da zmajevi ne postoje, a u ratu me je stavio na njihova krila. U tome nije bio sam. Sarajeva i
onih koji ga srcem stanuju ce biti. Sve drugo ce proci.
Spavaj mirno Burazere, leti dalje, tvoje klupko se nastavlja. Mnoge si naučio da pletu čvršće. A i
recept si ostavio. Od Save do Une, od Čakre do Čovjekove porodice.
Shine on you crazy diamond.