Kritičko mišljenje

Što bi imalo biti to kritičko mišljenje? Ta sintagma (ili – pojam) neodoljivo već
unaprijed asocira na ono Hegelovo ironično pitanje: što znači pojam “slobodno
mišljenje”? Hegel time aludira na one englesko-škotske mislioce 17. pa i 18. stoljeća
koji su sebe tada nazivali “slobodnim misliocima” (freethinker). Hegel, naime, pita:
“slobodno mišljenje”? Dobro, ali što bi to, onda, bilo “neslobodno mišljenje”? Hegel
smatra da je takvo određenje puka besmislica, jer ili je mišljenje slobodno ili uopće
nije mišljenje. Prema tome, za njega je taj pojam puka tautologija. Hegel, naime,
ovdje misli tautologija u logičkom smislu, pri čemu je očito mišljenje poistovjetio sa
slobodom, čak štoviše s paradigmom same slobode. I time se nalazimo tek pred
pravim pitanjem.

Hegel je bio ne samo “majstor” nego i “velemajstor”, ne samo logike nego i mišljenja
uopće, pa mu u čitavoj historiji filozofije “nema para” sve tamo od najvećeg grčkog
filozofa Aristotela koji je, uostalom, i bio začetnik i autor prve tzv. formalne logike.
Njegova se veličina u ovom kontekstu sastoji i u tome što je logiku, tj. svoj “organon”
svrstao izvan filozofijskih disciplina, jer mu je sâm taj “organon” per definitionem bio
(“služio”) samo kao (formalno) sredstvo ili oruđe pravog načina mišljenja, ali još ne i
kao (filozofijsko) mišljenje samo.
Kao veliki logičar i filozof Hegel, međutim, i pored svoje misaone veličine i goleme
temeljitosti u mišljenju, nije još mogao dospjeti do onoga što bismo mi danas nazvali
“uvjetovanošću mišljenja”, iako je upravo sâm Hegel, kao povjesni mislilac par
excellence, historijski “locirao” misao svakog značajnijeg filozofa u historiji filozofije,
pa je njihove bitne stavove i misaone domete pojmovno fiksirao, i tako ih upravo
historijsko-logički “pratio” i svrstao do u svoje vrijeme. I tu leži njegovo “logičko”
određenje mišljenja kao slobodnog mišljenja u gotovo njihovu identitetu. No, rečena
uvjetovanost ipak je historijski i socijalno, pa čak i idejno ostala izvan Hegelova
vidokruga! Tek se, naime, s Marxom nakon Hegelove filozofije dospjelo, jer je – da
tako kažemo – “sazrelo vrijeme” za taj način gledanja na misaono-idejne fenomene u
najdubljem njihovu odnosu spram svoje vlastite historijsko-socijalne “usidrenosti” u
zbilju, iz koje i u kojoj “izrastaju” kao izraz i odraz svoga specifičnog vremena. Taj je
fenomen s Marxom identificiran i imenovan pojam – ideologija. Sad bismo taj pojam
mogli odrediti “dijalektički” kao “pravu sliku svog otuđenja svijeta” ili kao “točnu sliku
izokrenuta načina života”, i to kao pravi plod onoga što se s Marxom naziva
otuđenjem i postvarenjem. Mogli bismo čak tu ideologijsku svijest (ne: samosvijest!)
odrediti kao “pravu istinu” svog vremena, ako naime već mislimo – kritički! Nije,
dakle, s ideologijom riječ o tzv. krivoj svijesti, nego o pravoj, može se reći: točnoj
svijesti svog života i svojeg vremena, te se ideologija pojavljuje baš kao
istinita svijest neistinitog načina života. Ona je tako – egzistirajuća neistina. Dakako,
time se ujedno potvrđuje stav kako se istina ne može identificirati s pojmom točnosti.
Kad, naime, kažemo: sunce sija ili zid je žute boje itd., onda taj stav (misao,
rečenica) nije pitanje istine, nego puke točnosti. Točnost suda o predmetu nije još
istina, jer se istina primarno tiče istinitosti (u smislu: ljudskosti, pa čak i puke
podnošljivosti načina) našega života u cjelini. Time sada dolazimo i do Hegelova
određenja u kojemu se mišljenje poistovjećuje sa slobodom ili kao pravom
paradigmom slobode.
Logički, dakle, Hegel ima pravo! Ali, već je Aristotel svojim “smještavanjem” logike
izvan filozofije (onoga bitnoga o čemu nam filozofija ima nešto reći) ukazao na to da
se ta “istina” ne treba tražiti u sferi logike nego upravo “izvan nje”! Ukoliko bismo i
samoga Hegela (s Marxom!) mogli i morali u tom kontekstu odnosa mišljenje-
sloboda svrstati u ono određenje što smo ga nazvali ideologijskim. I to s pravom.
Tako dolazimo do toga da Hegel ima pravo i ujedno nema pravo! Ima pravo kao
logičar, a nema pravo izvan logike.

Time se vraćamo na sâm početak našeg izlaganja u odnosu na pojam – kritičko

mišljenje. U vezi s tim pitanjem i samim određenjem neodoljivo nas odmah asocira
veza s jednim bitnim Fichteovim stavom koji se pokazao upravo epohalnim sve do
današnjeg dana. Taj čuveni stav, za koji bismo mogli reći da pogađa i pojam istine i
pojam ideologije, glasi: “Svatko odabire takvu filozofiju, kakav je čovjek!” Da, dobro
misli i dobro kaže taj Fichte! Time je, međutim, iskazano to da se i ta istina i ta
sloboda “odabiru” svojom vlastitom odlukom, naime, da se bude ili ne bude u istini i
slobodi. Sâm Hegel je u Fenomenologiji duha naglasio kako istina (a to se isto tako
odnosi i na slobodu!) ne može predati (drugome) poput kovanice novca, a time je
želio naglasiti da se ona mora tek izboriti, što znači s mukom stjecati i steći! A kako
će je izboravati onaj kome ni do istine ni do slobode nije stalo, nego želi živjeti i u
neistini i u neslobodi (jer mu je u njima i na pretpostavci njih – “jako lijepo”)? Pitanje
istine i pitanje slobode, što su gotovo identični pojmovi (a naročito u ovom kontekstu
raspravljanja o pojmu kritičkog mišljenja!) vrlo su, dakle, složeni problemi, te se i
pojmu kritičkog mišljenja treba opreznije pristupiti. Ako se pri tom držimo Fichteova
stava, koji “zadire pod kožu”, onda se i ta kritičnost (mišljenja) mora najuže povezati
sa samim životom, te je i naslov našeg napisa najuže povezan s onim: život nekad i
sad.
Ako je, dakle, sâm pojam kritike i kritičkog mišljenja (prema Fichteovom stavu)
najuže povezan s našim životom, a moglo bi se to još drastičnije formulirati pa
kazati: s održanjem gole egzistencije svakoga od nas, onda se doista – hoćeš-nećeš
– prije svega nalazimo pred upravo životnom odlukom na kritičko ili nekritičko
mišljenje, a to onda znači: ili na život u istini ili na život u neistini! Tertium non datur! I
tu onda pada naša odluka, ne samo na to hoćemo li kritički misliti, nego u tom
kontekstu: hoćemo li kritički živjeti, dakle i djelovati, tj. praktički se kritički odnositi
kako prema svemu oko nas, tako i prije svega prema sebi samima. Ako je tu u
pitanju i istina i sloboda, onda valja imati u vidu onu duboku, upravo epohalnu
spoznaju klasične njemačke filozofije kako i istina i sloboda imaju svoj izvor u
unutrašnjosti subjekta, pa tu onda i počinje odluka na istinu i na slobodu kao
neodvojiv impuls za istinski slobodan način života. Zato kad Fichte kaže “odabire
filozofiju”, onda je to za njega neodvojivo od onoga “odabire život”, jer bi inače za
njegov pojam filozofije bila to ne samo puka apstrakcija koja nema veze s životom,
nego bi ta filozofija bila puko “besplodno besposličarenje”. A najčešće se pod
“filozofijom” to i tako razumije, što je dakako jako daleko od života i istine.
Ako se, dakle, u tom kontekstu govori o filozofiji (naravno: kao par
excellence kritičkome mišljenju prije svega), onda je ne samo s tim povezano pitanje
o smislu života, nego je to pitanje (već implicitno) sama srž filozofijske misli kao
takve! Jer, pitanje o smislu života upravo je i samo eminentno filozofijsko pitanje.
Utoliko možemo na to neposredno nadovezati stav Leszeka Kolakowskoga, kako o
smislu života ne pitaju oni koji su se već “dobro smjestili” u taj neposredni postojeći
život! Zato je i sama formulacija pitanja postoji li smisao života u osnovi pogrešna, jer
smisao ne postoji nego treba biti izboren. Ili što je već u tome implicirano: postojeće
kao takvo, dakle ono što već jest (bitak) nije ili još nije smislen, što do svoga
klasičnog izražaja dolazi u Kantovu bitnom razlikovanju bitka i trebanja (dakle onoga
što već jest i onoga što bi tek trebalo da bude). Odatle je Hegel povukao radikalnu
konsekvenciju stavom: bitak=zlo! Utoliko i tragati za smislom života znači već nalaziti
se u dimenziji trebanja koje, kao što je poznato, jeste otvoreni horizont moralnosti
(ljudskosti) za Kanta. Tako bismo mogli zajedno sa Kolakowskim ustvrditi kako za
smisao života ne pitaju konzervativci, reakcionari, a mi bismo (u vezi s našim
pojmom re-evolucije) mogli dodati i: kontra-revolucionari, što ovdje ima da znači anti-
životni propagatori isključivo postojećega kao pukog aktualiteta. Riječ je naime o
tome da u skladu s rečenim takvi nikada nisu dospjeli do nivoa kritičkog mišljenja, pa
shodno tome ni ne postoji takvo nešto kao konzervativno ili reakcionarno kritičko
mišljenje, jer bi to već svojim iskazom bilo doista prava contradictio in adiecto (ili
naški: drveno željezo). Tako dolazimo gotovo do sinonima: kritičko
mišljenje=progresivno mišljenje, tj. takvo mišljenje koje pledira za bolji, ako već ne i
dobar život, što eo ipso znači da je to mišljenje po svojoj biti okrenuto u buduće, te je
bitno budućnosno mišljenje. Ono je samim time – borbeno mišljenje, a to ovdje znači
da je spremno praktički se založiti za tu budućnost, pa je time ujedno – spremno za
rizik, te je po svojoj biti svako kritičko mišljenje – rizično mišljenje. Zajedno s Ernstom
Blochom rekli bismo da je kritičko mišljenje po svojoj biti – utopijsko (ne dakako:
utopističko, što nipošto nije isto). To, međutim, proizlazi odatle što je sâm čovjek po
svojoj biti utopijsko biće, jer je – da bi i sam opstao – nužno okrenut u buduće.
Nekad
Tako dolazimo i do tog drugog relata u našem pitanju. Što bi dakle imalo značiti to:
“nekad” u kontekstu našeg problema? Kada to “nekad”? To jest, na što bi se ovdje
odnosilo to “nekad”? To “nekad” moglo bi se dakako odnositi na “sâm početak
svijeta” ili određenije: na čitavu historiju otkad čovjek postoji? Možemo li uopće
zamisliti da čovjek otkad je počeo misliti o svom životu na bilo koji način nije ujedno
mislio na svoju budućnost, tj. na način kako bi se održao na životu? Naravno da ne
možemo, jer to on čini i mora činiti za golo samoodržanje. Izložen svim mogućim
nepogodama, teškoćama i opasnostima života, čovjek je svagda “bio prisiljen” da u
tom smislu kritički misli o svom životu, te bi onda ta “kritičnost” i mogla i morala biti
sama pretpostavka njegova života od samih početaka svjesnog njegova života.
Međutim, to bi s obzirom na do sada rečeno bilo i suviše apstraktno postavljeno! Taj
pojam kritičnosti odudarao bi od same srži svakidašnjeg čovjekova života. Jer ona –
reći ćemo to tako – “prirodna” njegova određenost ili, kako bi to Fichte odredio, onaj
ne-aktivni, prilagodljivi, tromi, liniji manjeg otpora skloni moment čovjekove
prirodnosti kao puke neposrednosti (Hegel bi rekao: sirovosti kao još-ne-ljudskosti za
sebe), jest ono što samim sobom još nipošto ne garantira onu odlučnost koja je pravi
movens čovjekove kritičnosti, kako smo je pokušali osvijetliti u njezinoj biti.

Naše pitanje, međutim, ni ne seže tako daleko. To bi onda bilo bavljenje mnogo
dubljim i presudnijim filozofijskim problemom kojim se bave svi ozbiljniji filozofi, bilo
direktno, bilo indirektno! To je, naime, po svojoj biti najdublje povjesno pitanje
određenja čovjeka i njegova (suvremena) života, koje dobiva svoje specifično
osvjetljenje (po našem mišljenju najozbiljnije tek sa i nakon klasične njemačke
filozofije). Zato ovo “naše nekad” u naslovu smjera na mnogo užu “lokaciju”, pa se
njime primarno misli – da se to tako odredi – na naš život u toj danas tako nazvanoj
ex-Jugoslaviji. Pitamo, dakle, o kritičkom mišljenju nas samih koji smo (sad moramo
reći čak: nekad) živjeli u onoj tzv. socijalističkoj Jugoslaviji od 1945. do 1990. godine.
A to je bilo i jest ono vrijeme koje je odredilo živote mnogih još živućih ljudi (građana
i državljana) toga razdoblja ne samo jedne nego mnogih generacija ovog podneblja.
Mogli bismo dakle reći – bar što se tiče autora ovog teksta i njegovih suvremenika –
da je ovdje riječ o vlastitom životu u dimenziji aktualnosti koja još traje, pa
pokušavamo odgovoriti: što nam se to zapravo događalo i dogodilo s tim “našim
životima”?!

Dakle, pitanje glasi: naše kritičko mišljenje u vrijeme tzv. socijalističke Jugoslavije
sve do njezine propasti?! Dvije “ključne riječi” ovdje bi mogle biti: kritičko i propast!
Naime, u smislu: tko bi bio na toj kritičkoj poziciji kroz to vrijeme, a tko je “zaslužan”
za propast te državne (i ne samo državne nego i društvene i zajedničke kulturne)
tvorevine zvane Jugoslavija? Dakako da se time ne iscrpljuje čitava problematika
života navedena razdoblja! Ali između jednoga i drugoga svakako postoji neka,
možda i dublja veza. Bez pretenzije da se temeljito i uspješno odgovori na ta pitanja,
pokušat ćemo bar donekle odgovoriti na one momente koji bi mogli biti relevantni za
ovako postavljenu našu temu: kritičko mišljenje nekad i sad, pri čemu za ono “sad”
ostaje da se naknadno nešto kaže u slijedu problema.

Ovdje valja – ujedno nužno i autobiografski – započeti s onim što je naša generacija
doživjela borbom protiv naci-fašističkog okupatora i revolucijom koja je imala
pretenziju da se kreće u pravcu ozbiljenja – socijalizma, koji želi ukinuti i prevladati
kapitalistički društveni sistem života (kakav je djelimično bio na djelu u tzv. staroj
Jugoslaviji 1918-1941). Generacija koja “sazrijeva” u tom trenutku društvene
situacije nakon Drugog svjetskog rata stoji pred – reći ćemo ovdje tako – idejnim
izazovom realizacije jednog drugačijeg i boljeg načina života nego što ga je živjela u
staroj Jugoslaviji. Treba pri tom (također autobiografski) naglasiti: mlada generacija
tadašnjih 20 ili 30-godišnjaka koji su tek započinjali svoj intelektualni život. Riječ je
ovdje, naime, primarno o onima koji su mislili o svom životu, pa su tek tako mogli i
kritički misliti o njemu i o mogućim (budućim prije svega) uvjetima svog života. Zato
valja unaprijed reći: zadatak kritičkog mišljenja pripao je tada (kao i uvijek u životu
prije svega) socijalistički orijentiranim intelektualcima svih profila.

Ovdje kao bitno treba naglasiti: ta mlada intelektualna generacija neposredno poslije
Drugog svjetskog rata ozbiljno, zapravo najozbiljnije je shvatila “stvar socijalizma”
kao svoju vlastitu stvar i bila je najiskrenije i najdublje nošena idejom socijalizma, za
koji je vjerovala da mu je provedena revolucija otvorila i stvorila bitne mogućnosti!
Može se u vezi s tim govoriti o punom i pravom mladenačkom entuzijazmu kojim je
bila nošena ta poslijeratna generacija 1945. I tada nastupa, na djelu je ono što sam
nekoliko puta govoreći o tome nazvao “pigmalionskim momentom” toga
socijalističkoga kretanja u tadašnjoj Jugoslaviji. Zalažući se svojim vlastitim djelom i
najiskrenijim htijenjem gotovo euforično, mi smo realitet oko sebe sagledavali po
uzoru, djelu i htijenju nas samih, pa smo rezultate svega toga “otčitavali”
pigmalionski kao objektivno događanje oko sebe. Kasnije nas je političko vrhovno
rukovodstvo nazivalo “apstraktnim humanistima”, zbog čega smo se ljutili, a zapravo
je to bilo “točno pogođeno”, jer je to rukovodstvo doista bilo “u pravu”! Zalom je bio u
tome što smo mi taj socijalizam “uzimali ozbiljno”, a realitet oko nas bio je do srži
natopljen staljinističkim duhom, te je na djelu neprekidno bila prava historijsko-
socijalna i politička perverzija! A upravo tu, u tom preočitom raskoraku između ideje
(ideala) i realnosti došla je na dnevni red ta, gotovo nasušna potreba za – kritičkim
mišljenjem koje je pretendiralo da se pretvori ujedno i u praktički čin, koji bi “vratio”
čitavo kretanje na osnovnu, pravu i bitnu liniju kretanja u pravcu realizacije same
ideje socijalizma. Sukob je, dakako, bio neizbježan, pa je tih sukoba bilo između –
reći ćemo to najopćenitije tako – socijalističke ideje i htijenja u pravcu njezine
realizacije, s jedne strane, i staljinističke politike, predvođene od strane političko-
državnog rukovodstva, s druge strane. Katkada su ti sukobi poprimali drastične
oblike i dovodili do onih mjera postojeće vlasti, koja se pri tom dakako pozivala na
socijalističku ideju koju ona “brani”, oblike koji su bili najočitiji demanti svega
socijalističkoga! Jer na djelu je doista bio najordinarniji atak na samu ideju
socijalizma.

Ovdje imam ne samo pravo nego i dužnost da istaknem kako su među tim
predstavnicima i nositeljima kritičkog mišljenja tada sve do 1990. godine bili
suradnici filozofskog časopisa Praxis i sudionici Korčulanske ljetne škole (1964-
1974), od kojih mnogi danas više nisu među nama.

Postoji u vezi s rečenim jedan bitni – upravo najdublji i pri svemu tome presudan
historijsko-povjesni moment prvog ranga, kojega ta rečena generacija socijalističke
provenijencije u svojem nastojanju oko kritičkoga mišljenja i htijenja nije bila do kraja
svjesna: kad, naime, kažemo da je tadašnje političko rukovodstvo “bilo u pravu”
svojom ocjenom o nama kao – “apstraktnim humanistima”, onda se to odnosi
primarno na ovo: nismo bili svjesni da se u tadašnjoj Jugoslaviji htio realizirati
socijalizam u situaciji, dakle historijsko-socijalno-kulturnoj situaciji polufeudalno-
rodovsko-plemenskog ustrojstva čitave zemlje (na čemu je propao i tzv. sovjetski
socijalizam u SSSR-u). Jednostavno rečeno: historijski uvjeti nisu ni na koji način bili
zreli za realizaciju socijalizma, bez općih historijskih pretpostavki građanske
demokracije u svim oblicima života! I tu je bio taj “kratki spoj” koji je i doveo do kraha,
iako je i u tadašnjim uvjetima u ime socijalizma učinjeno vrlo mnogo na svim
područjima života, pa taj “socijalistički mrak”, kako ga danas nazivaju nacionalisti
svih boja, nije bio toliko crn kako ga “farbaju” svi mogući mešetari i današnji pljačkaši
svega što je taj socijalizam ostvario za svoga trajanja. Ali, na kraju ovog odjeljka
valja za ono što slijedi naglasiti: kritičkog je mišljenja u tom socijalizmu bilo, i to
mnogo bilo, pa nam preostaje da o tom kritičkom mišljenju govorimo – sad.

Sad
Ovo sad odnosi se dakako na petnaest godina poslije “definitivnog rušenja
socijalizma”, a mnogi današnji mudraci, ne samo na ovim prostorima tzv. ex-
Jugoslavije nego i u svijetu slavodobitno dodaju i: propasti socijalističke
(komunističke) ideje također!? Čini nam se da su se pri tom jako prevarili, jer ih taj
socijalizam, zajedno s Marxom – kao što sam to jednom naglasio – “čeka pod
prozorom” vrlo skoro. I već je takoreći na djelu, zahvaljujući prije svega svesrdnom
zalaganju političara i “globalista” američkog tipa, koji će učiniti ono što svim tzv.
komunistima i socijalistima cijelog svijeta do danas nije uspjelo: svjetska revolucija
protiv imperijalističkoga kapitala kao najvećeg i najupornijeg rasadnika terorizma u
svijetu. No, to je drugi problem.
Nas, naime, na kraju ovog napisa zanima stanje toga “kritičkog mišljenja” u
državama nastalim nakon propasti Jugoslavije. Pri tom se zadržavamo samo na
situaciji u Hrvatskoj, a drugi neka govore o svojoj situaciji.

Ako bismo željeli ukazati na bitnu razliku između opisanog socijalističkog poleta i
htijenja u perspektivi realizacije socijalizma, s jedne strane, i sadašnje situacije u
Hrvatskoj, s druge strane, onda bismo najopćenitije bitnu atmosferu jedne i druge
strane mogli opisati tako da je socijalistička opcija bila bitno okrenuta u budućnost, a
sadašnja nacionalistička okrenuta je u prošlost. Na djelu je ovdje prava povijesna
perverzija: prošlost preuzima na sebe ulogu orijentira za budućnost!? Pa, normalno
se onda postavlja pitanje o kojemu raspravljamo: gdje je tu mjesto za bilo kakvo
kritičko mišljenje? Ako, naime, prošlost ima da zamijeni budućnost (bilo to pojedinca
ili cijelog društva), onda na djelu može biti samo puko tavorenje od danas do sutra,
jer tu onda nikakvoga “kompasa” za bilo kakav smisleni život – nema na vidiku! A u
takvoj povjesnoj situaciji upravo živimo! Ovo sad posve je ispražnjeno od bilo kakve
ideje, perspektive i smisla, jer je ono buduće stavljeno ad acta. Pljačka, korupcija,
mito, organizirani kriminal od vrha do dna, što se šatrovački imenuje “drp-sistem”,
jedina je realna opcija Hrvatske danas, pa tko u tome uspije, njemu dvije!
Što se pak tiče kritičkog mišljenja, u toj i takvoj društvenoj, političkoj i kulturnoj
situaciji, do dna natopljenoj nacionalističkim duhom, svaka se iole kritička misao
odmah krsti – neprijateljskim činom protiv “samostalne, suverene i demokratske
Hrvatske”, pa onda bivate proglašeni jugonostalgičarem, srbofilom, komunjarom ili
običnim sumnjivim elementom koji radi na rušenju hrvatske države! Kakva kritika,
kakvi bakrači! Budi pravi i pošten Hrvat, a što bi to zapravo imalo značiti osim
povlađivanja postojećim državnim ili privatnim pljačkašima, to tzv. domoljublje nitko
do sada nije uspio odrediti! Ta zatrovanost stanovništva nacionalističkim duhom kao
pravim anti-duhom dostigla je do drastičnih razmjera i propagandističnih uspjeha.
Javni se život srozao na najniže stupnjeve. Laž je postala “domoljubno-domovinska”
kategorija najviše vrijednosti. Novinarka javno demonstrira svoje domoljublje tako što
kaže da će “i lagati za svoju državu, ako treba”! Pazimo dobro: “za svoju državu”!
Trebala je samo malo konkretizirati i reći: za svoju pljačkašku državu! I kakvo je tu
kritičko mišljenje ne samo moguće nego uopće i potrebno?! Tako ovo sad i kritičko
mišljenje dospijevaju do apsolutne suprotnosti, a “nacionalna omladina” u “duhu
vremena” urla po stadionima i estradnim koncertima stare ustaške parole i pjeva
najodvratnije nacionalističke pjesme. A pri tom vlast protuustavno poklanja Italiji i
Sloveniji svoje jadransko ribolovno područje, da se time “demokratski” dodvori
Europskoj zajednici! Samo Ante Pavelić poklonio je Dalmaciju i otoke Italiji, jer je to
morao kao revanš za svoj ilegalni boravak u fašističkoj Italiji za vrijeme Mussolinija. I
to se danas u Hrvatskoj naziva “pravim domoljubljem”!
Kritičko će mišljenje u Hrvatskoj još morati počekati svoje vrijeme, ako do njega
ikada više dođe! Živi bili pa vidjeli! Tako dolazimo do toga da bismo danas morali i
mogli iskreno zavapiti, a da pri tom ne budemo nipošto pretjerani: gdje su ona
nekadašnja zlatna socijalistička vremena kad je kritičko mišljenje moglo biti na
djelu!? Historija je doista puna svakakvih apsurda i perverzija, naročito u sferama
duha.

Hegel ipak nije bio posve u pravu svojim ironiziranjem tautologije “slobodno
mišljenje”, jer doista postoji i “neslobodno mišljenje” koje se zove – ideologija (ili:
ideološko ne-mišljenje). A ono je na djelu svakodnevno, a u svojim najdrastičnijim
oblicima pod vladavinom svih vrsta nacionalizma u ovim krajevima. Albert Canus je u
svom spisu “Mit o Sizifu” izrekao i misao kako bivaš potkopavan čim počinješ misliti!
To je bila, doduše, karakteristika svih vremena, ali pod vlašću nacionalističkog anti-
duha to je ipak najnepodnošljivije! To je, naime, prava tragedija!

Kad bi nacionalisti dospjeli do kritičkog mišljenja ne bi više bili – nacionalisti.