BUGARSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

Na početku rata Bugarska je proglasila neutralnost, ali je bila izvrgnuta stalnim pritiscima iz Berlina da
uđe u rat. Neutralnost je zadržala i kad je 7. rujna 1940. pod insistiranjem Njemačke i pristanak SSSR-
a, sklopljen sporazum u Kraiovi kojim joj je vraćena Dobrudža od Rumunjske. Kad je sklopljen Trojni
pakt Berlin-RimTokiyo britanski kralj upozorio je Borisa da ne ulazi ni u kakve pregovore s Hitlerom,
ali Britanci nisu mogli tada braniti Bugarsku od Njemačke. Kad su Rumunjska i Mađarska prešle na
stranu Berlina pritisak na Bugarsku postao je neizdrživ, a njemačke jedinice pripremale su se da je
napadnu. Car je stoga 1. Ožujka 1941. g. u Beču potpisao pristupanje Trojnom paktu. Kad su
osvojene Jugoslavija i Grčka, bugarske jedinice stupile su na njihovo tlo (vardarska Makedonija,
Egejska regija). Bugarska se opet našla na istim pozicijama kao i za prvog svjetskog rata: u borbi za
teritorije i ujedinjenje svih Bugara (car Boris III. proglašen je carem ujediniteljem). Napad na SSSR
uzrokovao je organiziranje pokreta otpora pod vodstvom komunističke partije koji su se uglavnom
borili diverzantskim akcijama i napadima na vladine zgrade. Kad je njemačka vojska doživjela poraz na
istočnom frontu komunisti su pozvali sve snage u Bugarskoj nezadovoljne vladom da im se priključe.
Tako je 1943. g. osnovana Domovinska (Otečenstvena) fronta čiji glavni program je bio ukloniti
Bugarsku iz Sila osovine, ukinuti monarhiju i uvesti demokratske slobode. Fronta je osnovala i svoju
vojsku (NOVA). Poraz na istočnoj fronti, te teška ekonomska situacija potaknuli su i cara Borisa III. da
pokuša uspostaviti kontakt s zapadnim silama. No to nije uspjelo, jer je car u kolovozu 1943. g. umro.
Umjesto njega vladalo je Vijeće regenata (njegov brat Kiril, Filov i general Mihov). No Vijeće nije
uspjelo riješiti krizu. Počela su saveznička bombardiranja Sofije. 1944. bilo je još nekoliko pokušaja da
se kontaktiraju saveznici, ali je bilo prekasno kad je započela operacija Yash-Kišinjev. Sovjeti su ušli u
Bugarsku. Namjesništvo je moralo prihvatiti novu vladu na čelu s Muravjevom koja je vratila Ustav i
višestranačje. No SSSR je ipak 5. rujna 1944. objavio rat Bugarskoj. Uz njegovu podršku Domovinska
fronta organizirala je masovne vojne operacije i 6. rujna objavila rat Njemačkoj. 9. rujna zbačena je
Muravjeva vlada i uspostavljena nova na čelu s Georijevim.

BUGARSKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Nakon kratkotrajne koalicijske vladavine, komunisti su potpuno preuzeli vlast. Ukinuta je monarhija
(1946), a Bugarska je proglašena republikom. Premijer je postao Georgij Dimitrov. Mirovni sporazum
sa saveznicima potpisan je 1947. g. Prema njemu Bugarskoj je dopušteno da zadrži Dobrudžu, ali ne i
okupirane dijelove Makedonije. Dimitrov je počeo uklanjati političke protivnike (Petkov) i pripadnike
ostalih političkih stranaka. Donošenjem novog ustava država je postala jednostranačka, industrija je
nacionalizirana, a poljoprivreda kolektivizirana. Bugarska je striktno pratila unutarnju i vanjsku
politiku SSSR-a, pa je tako stala i na Staljinovu stranu u sukobu s Jugoslavijom. Nakon smrti Dimitrova
1949. g. zamijenio ga je po nalogu Staljina Červenkov koji je trebao završiti preobrazbu KPB-a prema
sovjetskom modelu. Beogradski sporazum o prijateljstvu 1955. g. između SSSR-a i Jugoslavije ga je
srušio s vlasti, jer je za vladanja vrijeđao Tita, a to sad nije bilo u skladu s sovjetskom politikom. U
razdoblju od 1951-1952 deportirano je iz Bugarske više od 160.000 Turaka. Odnosi s Turskom i
Grčkom popravili su se tek nakon 1954. g. Bugarska je 1949. g. postala članicom SEV-a, a 1955. g.
Varšavskog pakta i UN-a. Sredinom 50-ih došlo je do poboljšanja odnosa unutar partije, osobito
nakon Staljinove smrti, kada su rehabilitirani neki politički protivnici. 1965. g. neki vojni časnici
pokušali su izvesti puč, ali bez uspjeha. Bugarska je pomogla SSSR-u u vojnoj akciji protiv
Čehoslovačke 1968. g. Iste godine Todorov Živkov, koji je bio premijer od 1962. g. postao je
predsjednik. 1971. g. donesen je novi ustav koji je propisivao partijsko uređenje i partiji davao vodeću
ulogu u državi i društvu Osamdesetih godina pokrenuta je velika kampanja bugarizacije oko 800.000
etničkih Turaka. Turci su prisiljavani da uzimaju bugarska imena, a turske novine i radio stanice su
ukinute. 1986. Živkov je pokušao provesti ograničene ekonomske reforme, koje nisu imale mnogo
uspjeha. 1990. g. izabran je prvi nekomunistički predsjednik Zelav. 1991. prihvaćen je novi ustav koji
je uveo višestranačje.

RUMUNJSKA U DRUGOM SVJETSKOM RATU

-- Na početku rata, Rumunjski premijer Armand Kalinesku proglasio je rumunjsku neutralnost,

zbog čega ga je Željezna garda ubila. Nakon pada Francuske i početka napada na Britaniju, Karlo je
morao stupiti u pregovore s Hitlerom. U prvim godinama rata Rumunjska je morala pretrpjeti
velike teritorijalne gubitke. 1940. g. SSSR joj je oduzeo Besarabiju i sjevernu Bukovinu. Uz pomoć
Njemačke i SSSR-a prisiljena je vratiti Bugarskoj južnu Dobrudžu. Nakon sastanka talijanskog i
njemačkog ministra vanjskih poslova u Beču odlučeno je da se Rumunjskoj uputi ultimatum da
Mađarskoj ustupi sjevernu Transilvaniju. Karlo je i na to pristao. To je uvelike uzdrmalo njegovu vlast,
a ojačalo Željeznu gardu, koja ga je uz pomoć Nijemaca natjerala na abdikaciju. Vlast je preuzeo
njegov sin Mihajlo (1940-1947). Suspendiran je ustav, a vlast polako preuzima Željezna garda i
premijer Antonesku koji zavode teror i antižidovsku politiku te se okreću na stranu Njemačke. 23.
studenog 1940. Rumunjska je pristupila Trojnom paktu. Rumunjska je sudjelovala i u napadu na
SSSR, te je tim napadom povratila Besarabiju i Bukovinu, ali je doživjela veliki poraz zajedno s
njemačkom vojskom u protunapadima sovjetske vojske kod Staljingrada. Nakon tog poraza dolazi do
kontakata rumunjske vlade s zapadnim saveznicima, ali su oni odbili razgovarati o separatnom miru
bez sudjelovanja SSSR-a. 1944. g. liberali, zemljoradnici, socijaldemokrati i komunisti organiziraju
Demokratski nacionalni blok koji je predvodila KP. Oni su ubrzo preuzeli vlast od Antoneskua i kralj je
vratio ustav, te proglasio prekid vatre u trenutku kad su prve sovjetske trupe već kročile na teritorij
Moldavije. Kralj je kasnije dobio i odličje od sovjetske vlasti, jer je pomogao svrgavanju fašističkog
Antoneskuovog režima. U ljeto 1944. Crvena armija ušla je već duboko u Rumunjsku, pa je 31.
kolovoza 1944. g. okupiran Bukurešt, a u rujnu je u Moskvi potpisano primirje. Rumunjska je morala
platiti reparacije, ukinuti anti-židovske zakone, vratiti Rusiji Besarabiju i sjevernu Bukovinu.
Uspostavljena je saveznička kontrola u Bukureštu u kojoj su dominirali Sovjeti. Mnogo rumunjskih
vojnika pomoglo je tada Crvenoj armiji u oslobođenju Čehoslovačke i Mađarske.

RUMUNJSKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA--

Nakon 2. svjetskog rata Rumunjska je prema dogovoru moćnika u Jalti došla pod interesnu sferu
SSSR-a. U listopadu 1944. g. komunisti i socijaldemokrati organizirali su Nacionalnu
demokratsku frontu i započeli s kampanjom protiv vlade Sanateskua, tražeći da se u javne
službe primi više komunista. Sanatesku je odstupio, a nakon njega formirana je vlada Radeskua
u kojoj je mjesto ministra sigurnosti dobio komunist Gregoresku, koji dovodi sve više komunista u
policiju i snage sigurnosti. U veljači 1945. dolazi do velikih nemira u Bukureštu vođenih od komunista
u koje su se umiješali i Sovjeti tražeći od kralja da smjeni Radeskua i postavi Petru Groza na njegovo
mjesto. Sovjetski ministar v.p. ponudio je kralju priznanje rumunjske suverenosti nad Transilvanijom
ako pristane na smjenu vlasti. U pomoć su pristigli i ruski tenkovi i okružili kraljevsku palaču, a crvena
armija razoružala je rumunjske vojnike. Bez pomoći zapada, Mihajlo je pritvoren, a Radesku morao
pobjeći u britansko veleposlanstvo. Vlast je preuzeo Groza. To je izazvalo proteste saveznika, jer je u
Jalti bilo dogovoreno da se u svim oslobođenim zemljama nove vlade ustanove nakon provedenih
izbora. No SSSR se nije obazirao na ove optužbe. Vlade zapadnih sila tražile su da se ustanovi
demokratska vlada s kojom bi se dogovorili uvjeti mira. Kako Groza nije htio odstupiti na traženje
kralja, Mihajlo se povukao i nije htio potpisati ni jedan zakon. Pod pritiskom SAD-a i Velike Britanije,
konačno se pristalo na održavanje izbora 1946. g. na kojima su komunisti pobijedili s gotovo 90%, što
je bila posljedica komunističke propagande i sustavnog potiskivanja ostalih stranaka. 1945. g.
sklopljen je gospodarski sporazum s SSSR-om kojim je dogovoreno stvaranje «Sovromosa»,
zajedničkih kompanija, preko kojih je SSSR kontrolirao najveći dio rumunjske privrede (naftu i uran).
U veljači 1947. g. saveznici su s Rumunjskom potpisali konačni mirovni sporazum u Parizu.
Transilvanija je vraćena Rumunjskoj, ali Besarabija i sjeverna Bukovina pripale su SSSR-u, dok je
Bugarska zadržala južnu Dobrudžu. Ograničen je broj rumunjskih vojnika i pozvana je Crvena armija
da se povuče iz Rumunjske. Kad je 1947. došlo do promjena u sovjetskoj politici prema istočnim
državama (odustajanje od politike nacionalnog puta u socijalizam i prelazak na čisti sovjetski
put), ukinute su stranke u Rumunjskoj (Zemljoradnička i Liberalna), a njihovi vođe zatvoreni.
Konačno je u prosincu 1947. izvršen pritisak na kralja da abdicira. KP i lijevo krilo Socijaldemokratske
stranke udružili su se 1948. u Rumunjsku radničku partiju. Nakon formalnih izbora 1948. g. na kojima
su gotovo sva mjesta pripala komunistima, Narodna skupština je 13. travnja 1948. proglasila
Narodnu Republiku Rumunjsku i usvojila staljinistički ustav. Privreda je nacionalizirana i planski
vođena, te je Rumunjska pristupila SEV-u. Nakon raskola Staljina i Tita, sjedište Kominforma
preseljeno je iz Beograda u Bukurešt. 1952. g. Georgiju-Dej preuzeo je vođenje države i partije od
Groze. Donesen je novi ustav koji je gotovo bio prepisani sovjetski. Georgiju-Dej je stvorio lojalni
politički aparat koji je provodio njegovu politiku. Nakon Staljinove smrti Georgiju-Dej je krenuo u
reforme i politiku novog kursa u rumunjskoj ekonomiji. 1955. Rumunjska je pristupila Varšavskom
paktu, ali je odbila kasnije dopustiti stranim snagama vojne manevre na svom teritoriju. Dolazi do
približavanja Kini zbog sličnog razmišljanja o nacionalnom putu u socijalizam. Kad je došlo do
revolucije u Mađarskoj 1956. g. i u Rumunjskoj je došlo do prosvjeda studenata i radnika za slobodu,
bolje uvjete života i kraj sovjetske dominacije. No ti prosvjedi bili su neorganizirani i slabi. Nakon
revolucije 1956. rumunjska vlada usko je surađivala s novom mađarskom vladom, a od 1963. g. sa
jugoslavenskom (zajednički projekt hidroelektrane Đerdap). Šezdesetih godina prisutno je
udaljavanje Rumunjske od SSSR-a, pa je 1964. g. donesena «Aprilska deklaracija» u kojoj se
odbacuje sovjetska hegemonija i proglašava rumunjska autonomija. Provodi se derusifizacija i
romanizacija koja je posebno pogodila mađarsku manjinu u Transilvaniji. 1965. g. Georgiju-Dej je
umro, a naslijedio ga je Čaušesku koji je nastavio politiku nacionalnog komunizma i podvostručio je
romanizaciju. 1965. Rumunjska je proglašena socijalističkom republikom. Pod njegovim vodstvom
dolazi do oštrijeg zaokreta od politike SSSR-a. Tako je Rumunjska 1967. g. priznala SR
Njemačku, a 1968. Čaušesku je dao podršku Dubčeku u Pragu. Nakon intervencije SSSR-a na
Čehoslovačku, Čaušesku se nekoliko puta sastao s Titom radi dogovora oko obrane od moguće
sovjetsko-bugarske invazije. U prvim godinama vladavina Čaušesku se pokušao predstaviti kao
reformator i narodni heroj. Politički protivnici počeli su se vraćati u zemlju, te dolazi do brojnih
kontakata sa zapadnim zemljama. 1972. g. Rumunjska je postala prva istočna zemlja članica
WMF-a. Sedamdesetih godina uspio je potpuno koncentrirati moć u svojim rukama. Njegova žena
Elena postala je 1973. g. članica Politbiroa, a on je 1974. g. izabran za predsjednika. Tada započinje
razdoblje njegove socijalističke dinastije, gdje su sva najvažnija mjesta u državi pripala članovima
njegove najuže obitelji. Početkom osamdesetih dolazi do velike gospodarske krize, koja je zemlju
gurnula u velike dugove, pa je uveden strogi režim štednje (struja, voda). S druge strane resursi su se
uzaludno trošili na skupe megalomanske projekte koji su imali za cilj veličanje Čaušeskove ličnosti.
Sve to dovelo je do velikih nemira koji su izbili 16. prosinca 1989. u Temišvaru. 22. prosinca srušena je
diktatura i uvedena demokracija i višestranačje. Novi vođa postao je Jon Ilijesku.

ALBANIJA ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA1941. g. vođa KP Jugoslavije Tito poslao je

u Albaniju svoje agente da ujedini albanske komuniste u jedinstvenu organizaciju. Ubrzo je

uspostavljena jedinstvena partija na čelu s Enverom Hodžom (8. 11. 1941.). Organizirana je
Nacionalna oslobodilačka fronta i počinju se organizirati partizanski odredi. Komunisti nisu u početku
imali mnogo uspjeha u Albaniji, jer komunističke partije u zemlji nije do tada faktički ni bilo zbog
nepostojanja radničke klase. Tek kad su komunisti počeli isticati nacionalno oslobođenje kao svoj cilj,
počeli su dobivati veću popularnost. S druge strane formirao se protalijanski orijentiran Bali
Kombetar koji su podržavali veliki zemljoposjednici i seljaci s ciljem borbe protiv NOB-a. Oni su se
protivili povratku kralja i tražili su uspostavu republike. Oni su uspostavili svoju poluvojnu
Belogardijsku organizaciju. Nakon kapitulacije Italije 1943. g. razoružane su talijanske čete u Albaniji.
Komunisti su preuzeli kontrolu nad sjeverom zemlje, a nacionalisti nad jugom. Pod pritiskom
saveznika održan je 1943. g. sastanak predstavnika dviju strana u selu Mukaju i formiran je Komitet
spasa za Albaniju koji će koordinirati zajedničke akcije. No suradnja se slomila na pitanju Kosova, jer
su komunisti bili za vraćanje Kosova Jugoslaviji, a nacionalisti protiv. Postignut je kompromis da se
poslije referendumom odluči o statusu Kosova. Pod pritiskom Jugoslavije komunisti su kasnije
odustali od dogovora, te su napali Bali Kombetar i gurnuli zemlju u jednogodišnji građanski rat. U
rujnu 1943. g. Albaniju su okupirali Nijemci i osnovali vladu neutralne Albanije. Stanovništvo su
nastojali pridobiti obećanjem o pripojenju Kosova, pa su tako našli suradnike među nacionalistima.
1944. g. partizani su se uspjeli pregrupirati i naoružati te su potpuno preuzeli kontrolu nad sjeverom
Albanije. U svibnju 1944. g. osnovano je Antifašističko vijeće. Ubrzo je slomljen otpor nacionalista na
jugu, a u listopadu je u Beratu osnovana privremena vlada a čelu s E. Hodžom. U studenom 1944. g.
oslobođena je Tirana iz koje su se ranije već bili povukli Nijemci. Kasnije je Hodža poslao albanske
trupe u pomoć Titu da iskorijene otpor nacionalista na Kosovu.

ALBANIJA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA –

Nakon pet godina borbe protiv antikomunističkih snaga Hodža i Šehu postali su glavne figure u
Albaniji. Protivnici komunista su ili zatvoreni ili prognani iz zemlje. Komunistička konsolidacija
stvorila je i stalešku razliku u Albaniji, jer je najviše komunista dolazila iz sjevernih krajeva gdje su
živjeli Toski, dok su južni konzervativni Gegi bili zapostavljeni i nisu lako prihvatili nov način vladavine.
U prosincu 1945. g. održani su izbori na kojima je sudjelovao samo Demokratski front koji je u
glasanju kuglicama dobio 92% glasova. Skupština sazvana 1946. u siječnju ukinula je monarhiju i
Albaniju proglasila narodnom republikom. Enver Hodža je postao premijer, m.v.p., ministar vojske i
vrhovni zapovjednik. Provedena je nacionalizacija i kolektivizacija zemlje. Sve do sukoba s
Kominformom 1947. g. Albanija je bila satelit Jugoslavije, koji je Tito htio priključiti Jugoslaviji. 1946.
g. potpisan je Sporazum o prijateljstvu. Jugoslavija je plaćala nisku cijenu za sirovine iz Albanije i nije
ulagala mnogo u razvoj albanske industrije, želeći da Albanija ostane zemljoradnička zemlja. To je
izazvalo protivljenje Hodže i Špirua, pa je Tito protiv njih pokrenuo kampanju. Jugoslavija je čak išla
tako daleko da je ona preuzela predstavništvo za Albaniju na osnivačkom sastanku Kominforma 1947.
g. Stvari su se razvijale tako daleko, da je samo nekoliko dana prije isključenja iz Kominforma Albanija
htjela Jugoslaviji predložiti da postane njena sedma republika. Nakon isključenja Jugoslavije iz
Kominforma slijedi totalni obrat. Albanija se okrenula protiv Jugoslavije. Na mjesto
jugoslavenske pomoći sada je došla sovjetska. Odnosi sa SSSR-om trajali su do 1961. g. kada
Albanija nije prihvatila destaljinizaciju. Tada se okreće trećoj zemlji – Kini, te postaje jedini
komunistički kineski saveznik u Europi. Albanija se povukla iz SEV-a, a nakon sovjetske invazije na
Čehoslovačku istupila je iz Varšavskog pakta. Krajem 70ih godina Albanija nastavlja neprijateljske
odnose prema SSSR-u, ali pokušava stabilizirati odnose sa Jugoslavijom, Grčkom i Italijom. 1977. g.
dolazi do prekida odnosa sa Kinom, zbog kineske liberalizacije komunizma i uspostavljanja odnosa sa
SAD-om. 1982. g. premijer je postao Ramiz Alija. 1985. g. umro je Enver Hodža. Alija je počeo otvarati
zemlju i uspostavljati čvrste odnose sa Grčkom i Italijom. 1990. g. normalizirani su odnosi sa SSSR-om,
a 1991. g. sa SAD-om. U ožujku 1991. g. održani su prvi višestranački izbori u kojima su pobijedili
Komunisti nad Demokratima, ali su godinu dana kasnije morali odstupiti zbog katastrofalnog stanja u
zemlji i sve većeg vala iseljavanja u Italiju. 1992. g. održani su novi izbori na kojima su pobijedili
Demokrati, a Sali Beriša postao je prvi demokratski izabrani predsjednik. 1994. Albanija je primljena u
NATO-ovo Partnerstvo za mir, a 1995. g. u Vijeće Europe. 1996. g. Berišina stranka pobijedila je na
izborima koje su obilježile nepravilnosti. 1997. g. zemlju su zahvatili nemiri nakon što su propali ulozi
u piramidalne investicijske sheme. Pobunjenici su preuzeli kontrolu nad velikim dijelovima zemlje i
prijetili su i samoj Tirani. U travnju 1997. g. stigle su međunarodne snage da uspostave mir. Održani
su novi izbori na kojima su pobijedili Socijalisti, a Beriša je dao ostavku. Naslijedio ga je Redžep
Mejdani. 1998. g. Albanija je izglasala svoj prvi postkomunistički ustav.

GRČKA ZA VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA –

Na početku rata Grčka je proglasila neutralnost. No Italija je htjela okupirati Grčku nakon njemačke
okupacije Čehoslovačke. 28. 10. 1940. g. upućen je Grčkoj ultimatum kojim je Italija tražila da joj se
utupe uporišta na grčkom teritoriju. Kad je Grčka odbila ultimatum, talijanske trupe započele su
napade iz Albanije. No grčka se vojska brzo organizirala i prešla u protuofenzivu, te zauzela dobar dio
Albanije. U ožujku 1941. g. Talijani su započeli novi napad, a Njemačke trupe ulaze u Bugarsku, a
odatle i dijelom iz Jugoslavije prodiru u sjevernu Grčku. 24. 4. 1940. vlada je proglasila kapitulaciju, a
kralj i vlada pobjegli su iz zemlje. 1. srpnja 1941. KP Grčke poziva grčki narod na otpor i u rujnu 1941.
g. organizira Vrhovni organizacioni komitet EAM u koji su ušli predstavnici KP, Nezavisne
zemljoradničke stranke, Saveza narodne demokracije i Socijalističke stranke. U siječnju 1942. g. EAM
je osnovao i svoju vojsku ELAS na čelu s generalom Grigorijadisom. S druge strane predstavnici desnih
stranaka koje nisu ušle u EAM osnovali su svoju Grčku nacionalnu demokratsku vojsku ili EDES pod
zapovjedništvom pukovnika Zervasa. Na insistiranje Engleza stvoren je jedinstveni Vrhovni štab
ustaničke vojske u lipnju 1943. g. u koji je ušao Zervas. Tim sporazumom EAM je priznao jedinice
EDES-a kao snage koje se bore protiv okupatora. Kako su Čerčil i Ruzvelt odlučili da u grčkoj obnove
monarhiju, nastojali su da prevlada desno krilo u partizanskom pokretu odnosno EDES. Tako je
saveznička komanda na Bliskom istoku davala veću pomoć EDES-u nego ELAS-u. Zbog toga u
listopadu 1943. g. dolazi do ponovnih sukoba, nakon čega saveznici uskraćuju pomoć ELAS-u. U rujnu
1944. g. sklopljen je sporazum kojim su partizanske snage došle pod zapovjedništvo komandanata
savezničkih snaga u Grčkoj. Izbjeglička se vlada u listopadu 1944. g. vratila iz Londona i uz pomoć
EDES-a počela likvidirati EAM. Kad su saveznici postavili ultimatum EAM-u da razoruža ELAS, izbio je
građanski rat. U veljači 1945. g. potpisan je sporazum s vladom u Varkizi kojim je dogovoreno
razoružanje ELAS-a. Nakon toga započinju progoni EAM-a. Njegovi pripadnici počinju se povlačiti u
planine i organizirati u partizanske grupe koje su se 1946. g. povezale u Vrhovni partizanski štab.

GRČKA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

-- Prvih godina nakon rata Grčka je bila zahvaćena građanskim ratom između EAM-a (partizana) i
monarhističke vlade (EDES-a). Do kraja 1946. g. Jedinice Demokratske vojske držale su dobar dio
teritorija pod svojom kontrolom, što je prisililo vladu da u proljeće 1947. g. započne veliku ofenzivu,
koja nije imala mnogo uspjeha. Tako je 1947. g. na tom teritoriju organizirala Privremena
demokratska vlada s generalom Markosom na čelu. Tada Amerikanci u atmosferi hladnog rata
preuzimaju kontrolu nad grčkom vojskom od Britanaca. No njihova taktika borbe pokazala se također
bezuspješnom i Demokratska vojska zauzima nove teritorije i dolazi nadomak same Atene.
Monarhisti organiziraju protunapad. Kad je započela Staljinova antijugoslavenska kampanja unijelo je
to konfuziju u redove grčkog oslobodilačkog pokreta, koja je dosegla vrhunac 1949. g. kada je CK KPG
uklonio Markosa. Vladine snage to su smjesta iskoristile u velikoj ofenzivi i razbile i dijelom uništile
Demokratsku vojsku, nakon čega je Privremena vlada u listopadu 1949. g. bila primorana objaviti
prekid otpora. 1947. g. umro je kralj Georg II. i naslijedio ga je sin Paul. Nakon građanskog rata KP je
zabranjena. Država je bila pod potpunom kontrolom rojalista koji su vladali prema ustavu iz 1911. g.
Kralj je imao potpunu kontrolu nad vojskom i državnom administracijom u kojoj su bili isti oni ljudi
koji su pod Metaksasom surađivali s neprijateljem. No oni su bili antikomunisti i to je bilo dovoljno da
ponovno vladaju. 1951. g. donesen je novi ustav koji je stvorio čvrstu konzervativnu vladu koja je
vladala do 1963. g. Pod ovom vladom Grčka je uspjela oživjeti svoje gospodarstvo, a zemlja se strogo
orijentirala prema zapadu. 1952. g. primljena je u NATO. 1954. g. potpisan je ugovor o savezništvu s
Turskom i Jugoslavijom koji se ipak slomio zbog razmirica Grčke i Turske oko suvereniteta nad
Ciprom. 1964. g. na izborima su pobijeđeni rojalisti i na vlast dolazi Unija centra na čelu s
Papandreuom. Iste godine umro je kralj Paul, a naslijedio ga je mladi Konstantin II. Kako je
Papandreu bio protivnik monarhije Konstantin II. je tražio način kako da ga ukloni. Prisilio ga je na
ostavku 1965. g., nakon kampanje protiv njega i njegovog sina koji je optužen da je pokušavao
organizirati ljevičarske grupice među vojnim zapovjednicima. Prije izbora 1967. g. grupica desno
orijentiranih časnika organizirala je u travnju 1967. g. vojni puč i uspostavljena je vojna diktatura jer
su svu vlast u rukama imala trojica generala: Papadopoulos, Spandidakis i Patakos. Mnogo liberali i
ljevičari su zatvoreni, a nakon propalog pokušaja da povrati vlast u egzil je morao otići i kralj, a
general Zeoitakis je postavljen za regenta. 1968. g. donesen je novi ustav koji je uvelike ograničio
vlast monarha, a povećao one premijera. 1973. g. Neki časnici mornarice pokušali su izvesti novi puč,
ali nisu uspjeli. U lipnju 1973. g. konačno je ukinuta monarhija, a Grčka je postala predsjednička
republika, a Papadopoulos prvi predsjednik. Da bi se uklonili ostali vojne vlasti i vratio međunarodni
ugled Grčkoj, raspisani su izbori za 1974. g. No krajem 1973. g. izvršen je novi prevrat u kojem je
ubijen Papadopoulos. Naslijedio ga je Gizikis. Nakon neuspjelog pokušaja preuzimanja kontrole nad
Ciprom vojna vlast na čelu s Gizikisom odstupila je u srpnju 1974. g. Dozvoljene su ponovno sve
stranke i počinje vraćanje političkih emigranata u zemlju. Ponovno je uspostavljen ustav iz 1951. g.,
ali je referendumom odbijeno ponovno uspostavljanje monarhije. Na izborima 1977. g. pobijedila je
Nova demokratska stranka, ali je izgubila vlast 1981. g. od Panhelenskog socijalističkog pokreta
(Pasok) koji je vodio Papandreu. Tako su socijalisti na vlast u Grčkoj došli tek u osamdesetim
godinama. Oni su izgubili izbore 1990. g. kada na vlast dolazi ponovno Nova demokratska stranka.
Ona započinje program privatizacije državnih poduzeća, koja su nakon Pasokove vlade bila zapala u
velike dugove. No Pasok je opet došao na vlast 1993. g. 1995. g. razriješen je sukob oko Makedonije
modifikacijom imena nove države i zastave. 1995. predsjednik je postao Stefanopulos, a Papandreua
je 1996. g. zamijenio Kostas Simitis koji je nastavio socijalne reforme