1.

Uvod

Kasnosrednjovjekovni utvrđeni grad Ružica je smješten na prostoru između sjevernih

dijelova Papuka i Krndije, te oko 2,5 kilometara od grada Orahovice u Slavoniji. Grad
zaprema površinu od oko 8000 metara kvadratnih te je tijekom svoje kratke povijesti često
bio nadograđivan radi prilagodbe sve razvijenije artiljerije, a svoj najveći uspon je imao
tijekom vladavine Iločkih velikaša krajem 15. i početkom 16. st. Nakon pada pod tursku
vlast postao je manja utvrda, a nakon njihovog odlaska krajem 17., st. potpuno je prestao
život na njemu.1

U ovom seminaru ćemo obraditi povijesni kontekst, te se baviti materijalnom ostavštinom

grada u vidu arheoloških ostataka i arhitekture cjelokupnog kompleksa.

1
S. ANDRIĆ - M. RADIĆ, 2005, 7.
 2. Povijest grada Ružice i okolnog prostora

Prema povijesnim podatcima postoji više naziva za grad Orahovicu uz koje se veže i grad
Ružica, a neki od njih su Roholcza, Rahowcza i slično tome, to je prvo bio naziv potoka
koji tamo protječe i koji se kasnije nadovezao za ime naselja. U blizini Ružice se nalaze
dvije građevine, jedna je Stari grad koji je vjerojatno ranije i jednostavnije zdanje od Ružice,
a druga je stambena palača koja je odmah podno grada Ružice. Kroz ovaj prostor je prolazila
važna prometnica koja je povezivala rijeke Savu i Dravu danas poznata pod nazivom
„Rimski put“, što govori o strateškom položaju ovih tvrđava.2

Prvi poznati vlastelin Orahovice je bio Pot iz obitelji Gyor s početka 13. st., a zatim njegov
sin Acho. Isprava kralja Andrije II. iz 1228. g. nam je važna jer spominje da posjed
Raholchinih velikaša bio između Drave i obronaka Papuka te rijeke Voćinke na zapadu, a
isprava ostavlja mogućnost postojanja utvrđenog naselja iz tog stoljeća na ovako važnoj
srednjovjekovnoj prometnici za koju imamo podatak i u darovnici kralja Bele IV. Iz 1250.
g. Kasnije imamo podatak da je orahovičko područje bilo pod vlašću magistra Ugrina
Iločkog iz roda Chaak na prijelazu iz 13. u 14. st. u vremenu borbi za mađarski tron pa se
pretpostavlja da je novi kralj Karlo Robert iz roda Anžurvinaca dao Ugrinu ovaj posjed.3

Prvi spomen tvrđave Orahovice je iz 1321. g. koji govori da je riječ o kraljevskom posjedu
kojeg je u 1347. g. kralj Ludovik I. dao svojem glavnom taverniku Lovri Totu zvanom
„Slaven“ i njegovim rođacima kao zamjena za tvrđavu Zrin. Lovrin rod vjerojatno potječe
iz same Slavonije prvo kao rod manjeg značenja, a zatim je Lovre tijekom službe za kralja
Karla Roberta stekao veliki ugled te je bio zastavnik, župan i tavernik. Nakon njegove smrti
1349. g. njegovi su sinovi i braća podijelili posjede među sobom, a Orahovicom je zavladao
Lovrin sin Lokos Jakobov, brat velikog Iločkog kneza Nikole Konta koji je ujedno i prvi
začetnik orahovičke loze. Tijekom 1403. godine orahovički su velikaši proglašeni
izdajnicima pošto su se uvrstili u pristaše protukralja Ladislava Napuljskog koji je te godine
bio okrunjen u Zadru pa im je kralj Žigmund oduzeo posjed i nakratko predao hrvatsko-
slavonskom banu, ali ih je do 1408. g. pomilovao i vratio posjed. Do 1430. godine je većina
roda Lokosevih iz Orahovice izumrlo zajedno s potomcima Nikole Konta Iločkog i kao
rezultat toga, udovica Nikolinog unuka Ladislava, Ana iz poljske obitelji Šćiborić, svojeg
najmlađeg sina Nikolu ostavlja za velikaša Orahovice i drugih obiteljskih posjeda. Njegova

2
S. ANDRIĆ - M. RADIĆ, 2005, 7-8.
3
S. ANDRIĆ - M. RADIĆ, 2005, 10-11.
 plemička karijera je obilježena visokim dužnostima poput mačvanskog bana i erdeljskog
vojvode, s tim da je banstvo možda dijelio i s Ladislavom Iločkim koji se u izvorima također
spominje.4

Nakon njegove smrti 1477. g., naslijedio ga je sin Lovro Iločki (Slika 1), koji je obnašao
dužnost mačvanskog bana i bosanskog hercega, te je pomoću ženidbe stekao još neke
posjede od obitelji Gorjanski. Lovro Iločki je bio i u sukobu s kraljem Vladislavom II.
Jagelovićem koji ga je porazio 1495. g., te mu je potom privremeno oduzeo posjede, a za to
imamo važni povijesni dokument u kojem se spominje i Orahovica te njezino osvajanje bez
otpora pri čemu je pisac donio bogati opis tvrđave i prirodnih ljepota oko nje. Sve u svemu,
kralj je ubrzo oprostio Lovri i vratio mu posjede, a to dosta govori o ekonomskoj i političkoj
važnosti koju je Lovro Iločki imao do svoje smrti 1524. g.5

Popis iz 1513. g. spominje i dvorskog kapelana u „Rahowczi“, a ta kapela i danas stoji

dobro očuvana, te je jedna od najvećih u našim srednjovjekovnim gradovima, makar se u
nijednome izvoru ne spominje sam grad, ali se spominje da je imao posadu od 50 vojnika.
Nakon Lovrine smrti započela je sudska parba za njegove goleme posjede u kojem je
njegova druga žena Magdalena, koja se u međuvremenu preudala za kraljevskog stolnika
Ladislava Morea, morala položiti crkvenu zakletvu da nije sve dokumente sakrila i otuđila
za sebe. U međuvremenu dolazi do prekida sudske parnice zbog važnih događaja koji su
uslijedili tijekom 1526. godine, a to je bitka na Mohačkom i građanski rat između pristaša
Ferdinanda Habsburgovca i Ivana Zapolje, no Vladislav More je uspio prisvojiti većinu
posjeda za sebe pomoću supruge. Uskoro potom je došlo do širenja sukoba na prostor
Slavonije gdje su Zapoljini pristaše zajedno s Turcima 1533. g. napali Moreovu tvrđavu
Palotu i zarobili mu kćer i sina te oteli golemo blago, a odmah potom su nasrnuli i na
Orahovicu koju su nakratko osvojili, ali ju je Ferdinand uspio vratiti te je More odatle slao
izvještaje o kretnji Turaka. Tvrđavu su 1537. g. Turci pokušali prvi put zauzeti, no nisu
uspjeli. Iz pisma bivše srpske despotkinje Katarine Baćani saznajemo da je Turčin Muratbeg
zauzeto grad Ružicu 1542. g. Taj se grad u prvoj polovici 16. st. spominjao kao castrum
Rahocza a do njega se spominje i oppidum Rahowcza. Iz nekih izvora znamo da je grad za
vrijeme Turaka bio tvrđava manjeg značenja koja je imala vojnu posadu, no poslije
oslobođenja Slavonije od turske vlasti krajem 17. st. grad je prestao imati svrhu, a prema
izvješću carskog povjerenika iz 1702. g. vidimo grad u ruševini bez krovova osim na

4
S. ANDRIĆ - M. RADIĆ, 2005, 11-14.
5
S. ANDRIĆ - M. RADIĆ, 2005, 14-15.
 dvorskoj kapelici gdje je ostao očuvan. Poslije su vlasnici orahovičkog posjeda bili mnogi
plemići, ali sam grad Ružica je prestao postojati.6

Slika 1: Nadgrobne ploče Nikole i Lovre Iločkog (S. ANDRIĆ - M. RADIĆ, 2005, 15.).

3. Zaštitni radovi na Ružici

Grad Ružica je dobro organiziran i na važnom strateškom položaju zbog čega je tijekom
150 godina turske vladavine bio manja tvrđava, a popravci nisu bili potrebni osim na
nužnim dijelovima grada i to samo za vojne potrebe. Kratku bilješku o gradu nam je donio
izaslanik Pape zvani Georgiceo koji je 1626. g. obilazio katoličke zemlje pod vlašću Turaka
i pritom spominje grad s 300 naoružanih ljudi i još 200 koji žive u gradskom podnožju, a to
je tursko podgrađe zvano „Duzluk“. Sam grad je tijekom oslobađanja Slavonije od Turaka

6
S. ANDRIĆ - M. RADIĆ, 2005, 16-18.
 te izgradnjom većih fortifikacijskih sustava u Slavonskom Brodu i Osijeku postao ruševina
što je ostao do šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je tijekom toga vremena grad bio
meta brojnih umjetnika i fotografa, a zbog svoje tajnovitosti postao je podloga za brojne
narodne priče i legende. Od razdoblja prije istraživanja te su nam fotografije i crteži bili
važni zbog praćenja brojnih promjena okoline te su dobro poslužili za kasnija istraživanja
u vidu očuvanosti, pri čemu je dosta važan tlocrt G. Szabe iz 1912. g.7

Radovi su započeli u prosincu 1966. g. pod vodstvom konzervatora Ilije Kneževića te su se

odnosili na čišćenje ruševina, konzervaciju i sanaciju ugroženih dijelova, te djelomično
rekonstruiranje objekta. Radovi su u početku bili orijentirani na čišćenje dvorske kapele i
učvršćivanje jednog dijela potpornog zida koji je bio najkritičniji. U narednoj godini je
očišćena cijela kapela te se počelo raditi na njenom učvršćivanju radi sprječavanja
urušavanja zidova pri čemu je pronađen velik broj poput ulomaka kamene plastike i
keramike te oružja. U 1968. godini nastavljen je zahvat na arhitektonskim elementima
kapele, što se nastavilo i naredne godine. U periodu od 1966. do 1978. godine nije bilo
prisutnih arheologa na tom terenu nego se sva pažnja usmjerivala na konzervatorske
zahvate. Pritom je u tom periodu obnovljeno dosta arhitektonskih elemenata samog grada,
uključujući kapelu, predvorje, podrume, dvorske prostorije, vanjske zidove i slično, dok su
na nekim kritičnim mjestima ugrađeni umjetni zamjenski dijelovi od armiranog betona.8

Slika 2: prostorija broj 8 prije i poslije konzervatorskih zahvata (Z. BOJČIĆ, 2005, 24.).

7
Z. BOJČIĆ. 2005, 19-20.
8
Z. BOJČIĆ. 2005, 20-24.
U istraživanjima s kraja sedamdesetih se spominju i ostatci drvene truleži koji su ostali sačuvani
pod slojem zemlje, a riječ je bila o podnicama prostorija naznačenih brojevima koje su se
nalazile iznad nabijene zemlje, a nekoliko ih je ostalo donekle očuvano. U 1978. g. je prvi put
bio prisutan arheolog, pa je došlo do sistematizacije nalaza, njihove pohrane na primjeren način
te njihova publikacija. Od tada pa nadalje arheološki su sustavno istražene prostorije, podrumi,
predvorja i slično, a u nekim navratima su u arheološkim iskopavanjima sudjelovali i mladi
grada Orahovice a od samih nalaza su najbrojniji ulomci pećnjaka, keramike, raznih vrsta
metalnih predmeta te ulomci kamene skulpture. Zadnje arheološko istraživanje je provedeno u
1986. g., dok su konzervatorski zahvati i rekonstrukcija grada obavljani sve do 1989. godine.9

9
Z. BOJČIĆ. 2005, 25-29.