Realnost iz koje je nastala fenomenologija je odgovor na jedan scijentizam koji je počeo da

vlada krajem 19.i početkom 20. vijeka gdje preovladava jedna pozitivistička misao pod
uticajem prirodnih nauka, preovladava psihologizam, naturalizam i istoricizam u duhovnim
naukama, i fenomenologija se javlja kao odgovor na to.

Struktura fenomenologije, misaoni tokovi itd:

Fenomenologija, fenomen, riječ je o jednoj novoj metodi filozofije, jednom novom

filozofskom stavu prema svijetu. Huserl doslovno na početku kaže „treba zauzeti jedan
fenomenološki stav nasuprot jednom prirodnom stavu prema svijetu“. Prirodni stav zauzimaju
prirodne nauke, to je stav koji tvrdi da mi kao saznajni subjekti stojimo naspram jednog
objekta koji je izvan nas i cijela spoznaja i svaki odnos je odnos ovo naše Ja prema onom
spolja i cilj toga odnosa je da se to spolja empirijski opiše i da se utvrdi neko objektivno
stanje stvari. Tom stavu se suprotstavlja Huserl, on pokazuje da nije moguće nikako spoznati
tu stvar po sebi (Kant), da nije moguće spoznati objekt po sebi, jer ono što mi znamo je uvijek
dato unutar jednog fenomena a taj fenomen jeste nešto što se pojavljuje u našoj svijesti i za
nas, i u njemu saučestvuje jednako i subjekt i objekt pol. Huserl za to koristi termin korelacija,
obostrana relacija, koja ide i sa strane objekta i sa strane subjekta, dakle to je nešto što se
pojavljuje za nas, fenomen nije identičan sa objektom, već je fenomen pojava tog objekta u
našoj svijesti, tj.za nas, prema tome fenomenologija nije istraživanje empirijskih datosti nego
istraživanje fenomena, nama su samo dati fenomeni, mi samo znamo kako se svijet pojavljuje
za nas.

Svijest nije ogledalo u kojemu se pasivno odražava neki objekt, već je svijest aktivna,
fenomen je rezultat aktivnosti svijesti, zato Huserl govori o aktima svijesti, iz našeg subjekta
struje akti svijesti prema objektu, u tom strujanju konstituiše se fenomen kao korelat subjekta
i objekta. Huserl je smatrao da filozofija treba da postane jedna stroga nauka o fenomenima,
on je riječ nauka upotrebljavao u jednom predpozitivističkom značenju, za njega je nauka
imala neki dignitet, on kaže da je pozitivizam taj dignitet srozao time što je nauku sveo na
empirijski opis, na činjeničku nauku. Za njega fenomenologija treba u teškim vremenima za
filozofiju da povrati ugled ovom pojmu nauka koji je bio izgubljen, taj ugled se nije mogao
povratiti bez ponovnog povezivanja filozofije i nauke. Otcjepljenje nauke od filozofije koje se
događalo od 17-18.vijeka - od Galileja Huserl shvata u smislu da su takve nuake dovele
evropske ljude u krizu, činjeničke nauke su napravile činjeničke ljude. Zbog toga on govori o
filozofiji kao o strogoj nauci, to ne znači da on potpada pod uticaj pozitivne nauke, on tu riječ
ne upotrebljava u pozitivističkom smislu.

Fenomenologija pokreće tradicionalni problem između mišljenja i bivstvovanja.

Novovijekovnim jezikom rečeno pokreće se problem odnosa između svijesti i predmeta
(objekta), kako nam je svijet dat u našoj svijesti. Ključno pitanje je kako mi imamo uopšte
neko mišljenje o svijetu, to je jedno ključno pitanje. Svijet je korelat naše svijesti, svijet je
fenomen, nije svijet neko objektivno stanje stvari već je on korelat naše svijesti. U tom smislu
se svijest pojavljuje kao jedna od temeljnih struktura u fenomenologiji, da je fenomoenologija
jedno učenje o svijesti, ali s druge strane fenomenologija je i jedna teorija o svijetu ali svijetu
kao korelatu svijesti, odnosno svijetu kao fenomenu.
Dr.riječima svijest u sebi nosi predmet na koji je ona upućena. Tu Huserl polazi od jednog
svojstva svijesti koji on preuzima iz srednjovijekovne filozofije pa kasnije nalazi kod Frensisa
Brentana, tu čuvenu njegovu kategoriju intencionalnosti, svijest je intencionalna, Huserl je u
toj intencionalnosti svijesti pronašao jednu osnovu za fenomenologiju. Intencija od glagola in
- tendere(tendere – smjerati, in – u, smjerati u) , ciljati k nečemu, drugim riječima svijest
nikada nije prazna, ona uvijek cilja, smjera na neki objekt, na neki sadržaj, ona je uvijek
svijest „O“. Ona je uvijek upućena na nešto, ona je uvijek svijest o nečemu, ne može postojati
svijest ni o čemu, svijest je uvijek intencionalna. Intencionalnost je to bitno svojstvo svijesti
da u sebi nosi svoj predmet na način što se odnosi prema njemu, ona konstituiše u sebi pojavu
predmeta, odnosno fenomena. Tu je dovedeno u pitanje jedno pozitivističko shvatanje da je
predmet odražen u svijesti a da je svijest samo neko pasivno ogledalo koje prima neki
nadražaj preko naših čula i na taj način se konstituiše neka percepcija, Huserl to dovodi u
pitanje, on hoće da kaže da je svijest aktivna da ona učestvuje u konstituisanju tog fenomena a
da se predmet pojavljuje za nas, da on ne ostaje izvan nas, i to sve zahvaljujući
intencionalnosti. Fenomeni su načini datosti u svijesti, svijet nam je dat preko fenomena koji
su pojave za našu svijest. Kako se to predmet pojavljuje u našoj svijesti? Svako predmetno
područje, svaka regija postojanja je u korelaciji sa datostima u svijesti, ovo se tiče jednako
realnih predmeta kao što su klupe, stolice, ali isto tako i za irealne predmetnosti, ideje,
zamisli, jer mi možemo da zamislimo irealne predmete i ova datost u našoj svijesti važi i za
jedne i za druge. Huserl hoće da nam kaže da čulno opažanje ne može pokriti biti u idealnoj
sferi jer se tiče samo realnog svijeta, takođe o realnom svijetu se ne može iskazati na bazi
ejdetskih zrenja, jer na to područje jedino upućuje opažanje. Ti akti svijesti su mnogobrojni i
mnogoznačni, nije samo čulno zahvatanje akt svijesti već i dejstvo naše volje, našeg zrenja,
naše intuicije, zamisli, postoji mnoštvo akata svijesti. Zato Huserl kaže da najvažniji zadatak
fenomenologije jeste da odredi vrste akata svijesti koje pomoću korelacije odgovaraju
predmetnim regijama svijeta, dakle svijet ima mnoštvo regija, prema njima su usmjereni
različiti akti svijesti, opažanje, zrenje, ti akti su upućeni i na realna i idealna stanja.

Postoji pluralitet načina zahvatanja, nije samo naučni, postoje i izvan naučni odnosi prema
svijetu, prema tome fenomenologija analizuje ove korelativne odnose koji leže u osnovi
svakog znanja, svih nauka, otkrivajući na taj način temelj svakog saznanja, a taj temelj jeste u
subjektivnosti, odnosno svijesti koja daje smisao svakom saznanju, naime svijet koji
saznajemo kao fenomene ima za nas smisao, jer svijet ne bi imao nikakvog smisla da je on po
sebi, baš zbog toga što je svijet fenomen naše svijesti zbog toga on ima smisao. Huserl
kritikuje pozitivizam jer takva nauka smatra da saznaje svijest kakav je on objektivno po sebi
a ne onako kako se on pojavljuje za nas ljude. Zato naučno saznanje ima smisao, jer je ono
fenomenalno, jer je ono saznanje fenomena, u tom smislu Huserl želi da izgradi jednu
fenomenološku metodu koja bi bila usmjerena na saznanje fenomena, a koja bi prevashodno
počivala na jednom fenomenološkom stavu prema svijetu, a to je stav da je svijest
intencionalna, da nam je svijet dat u aktima naše svijesti, nasuprot jednom stavu koji
zauzimaju prirodne nauke, koji on naziva prirodni stav.
Taj prirodni stav treba staviti u zagrade da ne bi ometao ovaj fenomenološki stav, i on taj stav
stavljanja u zagrade naziva zauzeti stav epoche – nešto što je zagrađeno, zaoukruženo, epoha.
Dakle staviti prirodni stav u zagrade da ne bi ometao, on to zove i redukcijom, redukovati
znači oduzeti, staviti van snage, van važenja, dakle Huserl započinje sa jednom
metodomfenomenološke redukcije gdje se prirodni stav redukuje da bi na scenu mogao da
stupi fenomenološki stav. On ne želi da ukine empirijske nauke, već samo želi da pokaže da
one imaju ograničeno važenje i on smatra da mora postati ejdetskom (suštinskom) naukom
koja će im biti temelj. Emprijska nauka je bez suštine, npr. biologija, opisuje biljni i
životinjski svijet ali te nauke ne znaju šta je život, zato je potrebno ukazivati na suštinu.

Fenomenologija kao jedna filozofska nauka, on ne želi da riječ „nauka“ prepusti

empirističkim stremljenjima. Kao filozofska nauka fenomenologija obrađuje tematska
područja, on tu upotrebljava termin regionalne ontologije (ontologija – nauka o bivstvovanju),
biologija ima svoju regionalnu ontologiju koja jeste ejdetska nauka za biologiju, fizika ima
takođe jednu regionalnu ontologiju koja govori o suštini prirode, uprkos nekim empirijskim
opisima fizičkog svijeta. On se zalaže da nauka ima jedno ontološko utemeljenje koje će
zapravo dati fenomenologija. Njegovo shvatanje fenomena nije nikakva kopija pozitivnih
nauka, već se ispostavlja za svaku predmetnost kao smisao te predmetnosti, tj. on misli da
može da postoji jedna filozofska egzaktnost iza emprijske egzaktnosti. Zato on 1911 piše spis
„filozofija kao stroga nauka“, međutim to nije samo naziv jednog spisa već je to njegov stav,
kritički stav. On kritikuje dvije savremene struje novovijekovnih nauka, riječ je o naturalizmu
i istoricizmu, a u okviru ovoga naturalizma može se govoriti i o psihologizmu. Ovo „-izam“
ima negativnu tendenciju u savremenom mišljenju, ono je predmet Huserlove kritike. Šta je to
naturalizam? Huserl kaže da je to tendencija koja je posljedica razvoja prirodnih nauka.
Natura (priroda), naturalizam – učenje da sve što postoji ima neku prirodnu osnovu, i tu
prirodnu osnovnu u nauci treba objasniti i pronaći, ali Huserl kaže da iza ovog naturalizma
stoji jedno uvjerenje da sve ima prirodnu datost, da je sve predmet ne samo stvari već i ideje i
svijet, tako recimo psihologija tvrdi da sve naše psihičke pojave može svesti na naturalističke
osnove, moderna psihologija koja se zasniva na biologiji, fiziologiji i neurologiji želi sve
psihičke procese i pojave objasniti pomoću fizoloških osnova i neuroloških procesa u mozgu,
psihologija danas više nije psihologija nego neurologija. Psihologija je moderna nauka koja je
počela od jedne fiziologije, dakle Huserl je pokazao da u osnovi nauke stoji jedan naturalizam
jedno naturalističko uvjerenje da sve ima jednu prirodnu osnovu, ne samo prirodne nego i
pshičke pojave, dakle psihologizam je forma naturalizma koja se tiče čovjekovog psihičkog
života. Sav duhovni, duševni i društveni svijet se može svesti na jednu fizičku prirodu koja je
empirijski dostupna, prema tome sav jedan svijet ideja je samo jedna izmišljotina, paučina,
sve se može svesti na naturalističku osnovu.

U Logičkim istraživanjima da je takav stav naturalizma (psihologizma) besmislen, on to

pokazuje na razlici idealno logičkih predmetnosti od akata svijesti koje je moguće emprijski
opisati. Jedno pitanje koje pokreće Huserl jeste da li logički zakoni po svojoj prirodi mogu
biti dio psihologije kao emprijske nauke ili su sasvim drugačijeg tipa, kako je moguće logičke
zakone empirijski opisati, to nisu emprijske datosti, kako je moguće matematičke stavove
empirijski zasnovati, matematika se može primijeniti u empiriji ali to što se matematika može
primijeniti to ne znači da je to suština matematike, primjena nije suština. Cijela matematika se
kreće sa idealnim a ne ralnim datostima, to što se ona može primjenjivat' to je nešto drugo.
Huserl demonstrira jednu poziciju psihologizma i naturalizma i njihove protivrječnosti gdje
on kaže da zakoni logike i matematike imaju bezuslovno značenje dok empirijski zakoni u
psihologiji se izvode iz indukcije a to je nabrajanje činjenica i uopštavanje. Ako bi logički
zakoni proizlilazili iz psihologije onda bi oni izgubili svoje bezuslovno značenje, izgubili bi
nužnost,opšte važenje. Time on kritikuje Džon Stjuarta Mila koji je smatrao da je normativna
logika dio psihologije, tj. učenje o mišljenju, suđenju kao psihičkim sposobnostima.
Naturalizam je platforma prirodnih nauka. Druga tačka Huserlove kritike je istoricizam,
njegova platforma su duhovne, društvene nauke. Istoricizam je zavladao u 19. i 20. vijeku, to
je vjerovanje da postoji jedna istorijska stvarnost koja je nezavisna od spoznajnog subjekta i
koja se može činjenički opisati kao što se i prirodna stvarnost može u prirodnim naukama
opisati i na tome su se zasnovale pozitivne društvene nauke, sociologija, istoriografija,
etnologija itd, te nauke su vjerovale da kao što prirodne nauke opisuju prirodni svijet na bazi
činjenica tako i u društvenim naukama se može jedan istorijski svijet opisati i saznati. Huserl
to smatra pretjerivanjem u nastojanju da kategorijama koje se tiču konkretnih istorijskih stanja
obuhvate cijelo duhovno područje, on smatra da je to nemoguće, jer emprijske duhovne nauke
da se strukture stalno mijenjaju tako što jedna struktura ukida drugu, naime, istorijski svijet je
stalno u nekoj promjeni, stalno se smjenjuju neke društvene pojave kao istorijske pojave.
Time ne postoji nikakva apsolutna istina u duhovnim naukama o ljudskom svijetu i o čovjeku
i tu stalno postoji jedna relativna istina, tako je istina i o čovjeku promjenljiva. On kaže da
upravo ovaj istoricizam koji kaže da sve treba saznati u istorijskom kretanju i promjenama
vodi jednom relativizmu. Ono duhovno, ono bitno se svodi na jedno empirijsko stanje i tako
postoji samo jedna relativna istina koja ima ograničen rok važenja. To pretjerivanje jeste
posljedica prirodnih i društvenih nauka zato što one nisu u stanju da preuzmu zadatak koji
nadmašuje jedno pozitivistčko saznanje, one nemaju tu mogućnost da nadiđu jednu
deskriptivnu spoznaju, i svedene su na jednu činjeničku evidenciju, na jedan opis stanja stvari
i na ustanovljenje neke uzročno posljedične veze koja stoji iza nekog opisanog stanja koja se
proglašava naučnim zakonom. Zašto one nemaju tu mogućnost, zbog toga što su iz sebe
izbacile filozofske potencijale, misleći da će time napredovati, one su sebe onemogućile, i
zato naturalizam i istoricizam nastupa „kao“ filozofija, one su jedna ideologija nauke, jedno
„kao“ filozofsko opravdanje nauke, uzima formu filozofije ali nije filozofija, jedna lažna
filozofija. Huserl kaže oni su nefilozofska filozofija, jedna pogrešna filozofija, jer one ono
posebno žele prevladati i učiniti univerzalnim. Posao filozofa jeste da se zapita o posljednjim
temeljima koji leže u pluralnosti svijeta,filozof treba da pronađe temelj, cjelinu, jer pozitivne
nauke su raskomadale svijet na dijelove i svaka od njih taj dio istražuje i dalje rascjepljuje,
Huserl za povrat toga nalazi u transcedentalnoj subjektivnosti, to je ključan pojam, pojavljuje
se i kod Kanta kada Kant govori o tran.moći sazajnog subjekta, Huserl kaže da postoji jedno
transcedentalno JA koje omogućuje da nam svijet bude dat samo na osnovu tog
transcedentalnog Ja može se objasniti smisao svijeta za nas, smisao života pa i smisao samih
pozitivnih nauka. Nauke i svakodnevni život bez filozofije ne mogu otkriti ovu
transcedentalnu subjektivnost kao korelat svijeta, taj odnos za pozitivne nauke ostaje sakriven
i nedodoriljiv, nauke mogu deskripcijom saznavati svijet ali nikada ne mogu saznati samo
saznanje i suštinu same nauke, naučnici ne znaju šta je nauka, ono što Hajdeger kaže „oni
istražuju a ne misle“. Taj odnos transcedentalnog subjekta i svijeta postaje zagonetka za
pozitivnu nauku, on se jedino može otkriti pred filozofskom sviješću. Osnovna tema
Huserlove filozofije jeste korelacija transcedentalnog subjekta i svijeta. Prirodnjak, naturalist
ovu temu ne razvija, ona za njega ostaje zagonetka, jer on subjekt svodi na jedno emprijsko
JA, svi smo mi emprijsko Ja, jedno psihološko ja, to empirjsko Ja svijet shvata kao svoj
prirodni objekt, ovo je Jabuka, stolica, sto. Svijet je skup prirodnih objekata za jedno
empirijsko Ja, ovaj empirijski Ja subjekt kod prirodnih nauka je redukovan u korist objekta, Ja
se gubi u prirodnom saznanju, to sami naučnici kažu da se mi trebamo odvojiti od svoje
subjektivnosti kako bi bili objektivni, to je jedan paradoks, jer kako mi možemo saznajni
subjekt lišiti subjektivnosti u korist objektivnosti, to je samo jedna obmana. Hajzenberg je
ustanovio princip neodređenosti koja dokazuje da na fizičkim pojavama u eksperimentu, da je
jedan od uslova koji utiču na eksperimentisanu pojavu mora uzimati onaj ko posmatra tu
pojavu, tj .onaj koji posmatra utiče na događanje te fizičke pojave, dakle ne može se subjekt
ni u fizičkim posmatranjima izuzeti od uticaja, a kamoli u psihičkim i društvenim
posmatranjima. Subjekt se želi eliminisati.

Relativizam postaje ideal i prirodnih i istorijskih nauka, drugim riječima ove nauke u
jendostranosti nalaze temelj cijelog svijeta, sve svode na jednu relativnost. Zato ove nauke
dovode čovjeka u životnu krizu u koju zapada čovječanstvo tako zahtjev za fenomenologijom
vidi kao rješavanje ove krize. Empirijske nauke bez ejdetskog stava dovode u krizu jer
eliminišu smisao i subjektivnost.

Huserl hoće da pokaže da jedna zgrada znanja koja je konstituisana ne samo između
emprijskih i ejdetskih nauka već i fenomenologije kao transc.nauke, nijedna od ovih triju
struktura ne može preuzeti funkciju one druge i nezamjenljive su, tim Huserl želi da ukaže na
jednu zakonitiost fenomenologije koju on naziva zakonom korelacije, zakon odnosa akta
svijesti i predmeti tu zakonitost da svakoj određenoj predmetnosti odgovara određena vrsta
datosti u svijesti. Potrebno je razlikovati predmetnost i predmet. Ovaj sto je predmet, njegova
pojava u svijesti je predmetnost, predmet je predmetan za svijest, ovaj sto grupa ljudi u
prostoriji vidi drugačije, fenomen ovog stola je za njih predmetan na drugačiji način, jer svi ga
drugačije vide, svima se pojavljuje u svijesti na drugačiji način. Huserl navodi primjer
katedre, njoj se može pristupiti empirijski, katedra se posmatra kao veličina, izgled, drvo itd,
istoricizam ovoj katedri može da pristupi iz prizme primjene u istoriji itd, fenomenolog
pristupa katedri s obzirom na njemu suštinu, na njen eidos, on ima u vidu bivstvo katedre, tj.
ono opšte i nužno svake katedre bez obzira u kakvoj se formi ona pojavljuje, jer katedra je u
suštini jedna jedinstvena, može da sagori a da suština i dalje ostane, Pogledom na činjeničku
predmetnost traži se da se zaustavimo na empiriji, to je jedan prirodni stav prema tom objektu,
pogled na transc.fenomenološku predmetnost traži da zauzmemo jedan fenomenološki, tj.
kako se pojavljuje suština za nas u našoj svijesti. Huserl kaže da se ne pojavljuje čulna datost
predmeta, nego suština, fenomen kuće jeste suština svake kuće.

U toj zgradi znanja empirijske nauke se nalaze na najnižem stupnju, na tom stupnju činjenice
odnosno predmeti su nam dati u čulnoj svijesti, na višem stepenu predmeti su zahvaćeni kroz
njihove biti, tj.kroz eidos, tu se radi o ejdetskim naukama i na najvišem nivou se pojavljuju
transcedentalne datosti u kojima se saznaje odnos svijest - svijet, u tom transc. otkriva se
način na koji su nam fenomeni dati. U ovom smislu Huserl govori o transc.fenomenologiji i
metodi.

Za Huserla postoje 3 vrste saznanja prema svijetu, 3 vrste stava, 3 vrste odnosa. Prva vrsta su
pozitivne nauke, bilo prirodne bilo društvene, zatim slijede ejdetske nauke i na najvišem
nivou su nauke o transc.subjektivnosti. 3 vrste stava, empirijski stav, stav jednog empirijskog
ja, ejdetski stav iza koga stoji jedno ejdetsko ja i ono ima ejdetski stav koji želi da sazna
suštinu i transcedentalni stav koje zauzima jedno transc. Ja. Ovaj posljednji trans.stav je
temeljan za sve ove druge stavove, ako idemo po logici utemeljenja onda je ovaj transc. stav
utemeljujući i za ejdetski i za prirodni stav. Prirodni stav je onaj u kojem se mi odnosimo
prema određenim predmetima, stav je isti a predmeti se mijenjaju, npr.životinja, biljka
itd...dakle stav je isti samo se objekti mijenjaju. Interesi i potrebe su usmjereni na predmete
naših želja i htijenja, ovo je jedan naivni stav prema svijetu, zdravorazumski (svakodnevni)
stav koji vjeruje da je svijet skup objekata nezavisnih od naše svijesti. On je konstatativni
stav, on konstatuje neko stanje stvari i ne traži nikakav viši smisao, ostaje na pukom opisu,
svijet je ono što jeste, skup činjenica.

Transc. stav može da objasni i prirodni i ejdetski stav, kao i samog sebe. Zato Huserl
fenomenologiju vidi kao jedan put ka transc.stavu koji treba da nas oslobodi naivnosti
prirodnog stava, treba da se oslobodimo zaljubljenosti i vezanosti za predmete i da se
odvojimo od svakodnevne samorazumljivosti. U toj naivnosti ljudi vjeruju da je sve
razumljivo da se sve zna, njima ništa nije nerazumljivo, sve je razumljivo, sve je jasno, nema
šta da se pita. Trebamo se osloboditi mnijenja (doxa) radi episteme, jer mnijenje je jedno
uvjerenje da su predmeti nezavisni od Ja, od subjekta, nezavisni od svijesti o njima, to treba
staviti u zagrade, van snage. Da bi se oslobodio jedan transc.nivo razmatranja treba staviti u
zagrade svako mnijenje da je svijet skup objekata. Potapa se vjera da je svijet skup predmeta,
da svijet jeste kroz egzistenciju predmeta, potapa se takva vjera. Redukuje se, stavlja se u
zagrade, potapa se, to je jedno uvjerenje, empirijske nauke se zasnivaju na jednom
naturalističkom uvjerenju. Svijet kao skup predmeta nije tema fenomenologije, predmet
fenomenologije je svijet kao fenomen, a u fenomenima se pojavljuju suštine. Potrebno je
izvrišiti epoche, to ne znači poreći svijet već znači da o svijetu ništa nismo saznali ako nismo
zahvatili njegovo bivstvo, epoche preokreće interesovanje od empirijskih datosti prema
bivstvu, prema suštini. To je istovremeno izlazak iz naivnosti (Fink), to je izlazak iz jednog
zdravorazumskog stava. Pitanje je na koji način nam je svijet dat; svijet je dat u svijesti koja
je intencionalna, time se otkriva fenomenološko polje transc.subjektivnosti u kojem svijet
zadobija smisao za nas, tako za fenomenologiju sada pitanje smisla postaje ključno pitanje, on
za nas ima smisao, jer je nama dat, to nije neki svijet po sebi. Fenomenološka spoznaja se
izvršava u zrenju (intuicija, gledanje suština), jer on ne gleda empirijske datosti, i zbog toga
fenomenolog ne objašnjava pojmovno izvođenje dedukcija već se služi intuicijom, a njegov
prvi korak jeste redukcija. Redukcija je metod fenomenologije. Drugi korak je zrenje biti koje
se pojavljuje, sam pojam zrenja, intuitivnog gledanja se tiče jednog proširenog saznanja.
Huserl upotrebljava originarnu datost. U toj datosti predmetnost je najbliža predmetu, u njoj
se daje suština, u tom smislu fenomenološka metoda jeste zrenje istraživanih fenomena, zato
se fenomenologija može shvatiti kao jedna kritika uma koji teži dogmatizovanju, zatvaranju u
samorazumljivosti, zato Huserl smatra da je fenomenologija bitna, ne samo za filozofiju nego
i za evropskog čovjeka, jer ona stalno onemogućuje njegovo zatvaranje i dogmatizovanje u
sheme pozitivne nauke.

Huserl koristi dva metoda, ejdetsku i transcedentalnu redukciju, u njegovoj kritici naturalizma
se govori o dvije vrste nauka, nauka o bitima- ejdetska nauka i nauka o činjenicama,
filozofska epoche (redukcija) čini da se u zagrade stavlja ovaj prirodni naturalistički stav, jer
empirizam poriče ideje, biti i njihovu spoznaju i smatra da je svako saznanje iskustveno,
činjeničko, za činjeničke nauke biti ili suštine su metafizičke utvare kojih se treba osloboditi.
Zato Huserl piše, greška empirizma je u tome što apsolutizuje empiriju, nasuprot tome Huserl
govori o čistoj (ono znanje koje je čisto od empirije) nauci. Čista filozofija zahtjeva intuitivne
sudove koji su utemeljeni u originarno dajućoj svijesti. Bog stvaralac svijeta, on je originarni
stvaralac, onda su naši akti svijesti kao što Bog stvara svijet, tako su zahvaljujući našim
aktima svijest stvara fenomen o svijetu, u originarnoj datosti svijet nam je dat u originarnoj
datosti naše svijesti, to je intuicija – zrenje. Npr. prije nego nam neko empirijski objasni neko
stanje stvari, mi već intuiramo šta će se sledeće desiti, već u prvoj rečenici kad nam se neko
obrati možemo da pretpostavimo šta će sledeće da se desi. Empirijske nauke hipotetički
postavljaju jednu ideju pa tek poslije pribavljaju činjenice da bi potvrdili tu ideju, sama
empirijska nauka nije čisto empirijska već mi imamo neke uvide izvan empirijskih koji se
kasnije nastoje dokazati u empiriji. Idealizam odbacuje empirizam. Ali kod Huserla se ne radi
o idealizmu. Npr. Platonova filozofija je idealizam, ideje su objektivno date nezavisno od
naše svijesti, Huserl se protivi takvom stavu, jer eidos je dat u svijesti jer bez korelacije nema
eidosa, bez originarne datosti u svijesti nema eidosa, zato on prigovara platonovskom
idealizmu – realizmu.

Pozitivisti se koriste matematičkim i formalno logičkim znanjima iako te discipline nisu

empirijske, ali oni to ne žele da vide. Svaka prirodna nauka je dijelom empirijska a drugim
dijelom je matematička, ali to oni ne žele da vide, jer matematički aksiomi su intuitivne
spoznaje čiste svijesti, to nisu empirijski principi, zato Huserl kaže da treba praviti razliku
između nauka filozofskog i dogmatskog stava, naturalističko znanje je znanje dogmatskog
stava i postupa dogmatski u svojoj metodi zato su prirodne nauke odbacile jedan filozofski
skepticizam (antički) i razvile metode spoznaje spoljašnjeg svijeta prirode, glavna metoda u
naukama jeste metoda naučnog posmatranja i eksperimenta, to su metode spoljašnjeg pristupa
svijetu, u tom smislu on govori o naukama dogmatskog stava koje su okrenute stvarima i daju
prevagu stvarima nad onim koji spoznanje, njih ne zanimaju biti, oni slijepo drže do činjenica.
Na drugoj strani su nauke filozofskog stava koje istražuju mogućnosti spoznaje i sumnjaju u
granice empirijskih nauka i vrše njihovu kritiku, u tom smislu Huserl zahtijeva da se radikalno
primjeni isključenje prirodnog stava. Jer tim stavom čovjek postaje prirodni objekt, jer bez
obzira šta mi osjećamo ili mislimo mi smo jedan psihološki objekt. Čistu svijest Huserl
označava transc.sviješću a riječju epoche naziva transc.epoche koju imenuje kao
fenomenološu redukciju. Glavna tema fenomenologije nije svijet kao datost ni svijest kao
datost već svijest kao transc.osnov svake datosti. Dekartovo Ja mislim u sebe Huserlovski
gledano sažima sve svjesne akte svijesti kojima svijest intendira ka predmetu, zato Huserl ovo
Dekartovo JA ostavlja za početak po strani i bavi se njegovim aktima, nije važno Ja nego je
važno ovo mislim, osjećam, želim, dakle akt svijesti.

Polazište je svijest koje je Dekart označio kao Ja mislim, ali Huserl ga razumijeva kao jednu
sveobuhvatnost akata svijesti. Svaki doživljaj svijesti ima svoju bit koji se intuitivno može
zahvatiti, dakle cogito kao akt je shvaćen kao implicitni i eksplicitni svjesni doživljaj gdje je
doživljaj shvaćen kao eksplicitna svijest po onom predmetu a sad s druge strane kao
implicitna svijest potencijalna svijest, dakle čisti akti svijesti kao svijesti o nečemu se
izvršavaju u aktima svijesti, u tom smislu Huserl razlikuje cogito i cogitaciones, cogito je ono
JA misleće, a cogitacionaes su sadržaji njegovog mišljenja, svako cogito ima svoje
cogitaciones,to znači da postoji jedna aktuelna usmjerenost svijesti na konkretne objekte a
postoji jedna implicitna inaktuelna usmjerenost na okruženje tih objekata. Svakom cogitu
pripada intencionalnost kao svojstvo svijesti.

Huserl pravi jasnu razliku između puke stvari objekta, i intencionaalnog objekta kao njegove
datosti u svijesti.

Iz jednog prirodnog stava treba zauzeti stav transc. subjektivnosti i tek tada imamo posla sa
fenomenima. „Natrag k samim stvarima“, to znači k fenomenina, ne misli se tu na konkretnu
stvar nego na suštinu. Fenomeni su korelati same čiste svijesti ,one imaju smisao i važenje
kao mišljenje jednog cogita, jednog mislećeg ja. Fenomeni se pojavljuju kao ono mišljeno, to
mišljeno jeste fenomen, on za nas ima smisao. Misleće ja se odnosi prema predmetu i rezultat
toga jeste ono mišljeno. Akti konstituišu jedan smisao, kroz te cogitaciones – doživljaje
svijesti koji pripadaju jednom mislećem ja konstituiše se jedan smisao i taj živi tok se može
shvatiti kao jedna rijeka doživljaja, kao jedna rijeka svjesnih akata i ti akti su konstitutivni;oni
konstituišu fenomen, da bi taj fenomen bio pristupačan mora se primijeniti fenomenološki
stav epoche – fenomenološka redukcija, to znači suzdržati se od jednog svakodnevnog
mnijenja. Razlika između ejdetske i transc.redukcije? Ejdetska redukcija se tiče eidetskih
nauka, a te nauke su one regionalne ontologije, a kada je riječ o trans.redukciji onda se tu radi
o jednom pokazivanju trans.subjekta odnosno njegove konstitutivne moći. Da bi shvatili
transc.subjektivnost potrebna je razlika između empirijskog, eidetskog i transc.Ja, jer
empirijsko ja je mogli bi reći jedno biološko, dok je ono transc.Ja ono koje je sebe svjesno,
koje je sprovelo redukciju, koje je zauzelo jedan fenomenološki stav, to je subjekt koji
konstituiše svijet u svojoj apercepciji (Kant – to je ono ja koje mora moći da prati sve moje
predstave), dakle ja dok konstituišem ja sam svjestan sebe kao konstitutivnog djela, to je to
transc,JA. U „idejama za čistu fenomenologiju i fenomenološku filozofiju“ Huserl kaže „ja
stalno nalazim sebe nasuprot stvarnosti ali ljudska subjektivnost konstituiše svijet kao svoju
tvorevinu, fenomen je dakle konstituisan od strane trans.subjektivnosti. Empirijsko Ja je
privatno, individualno ja, to nije neki opšti subjekt, svako empirijsko ja je zasebno, dok
transc.Ja u sebi nosi nešto opšte, ono je čisto i upućuje na neku opštost.

Uz pomoć ejdetske redukcije vrši se jedan preobražaj jednog prirodnog – emprijskog Ja, a uz
pomoć trans.redukcije vrši se preobražaj jednog eidetskog Ja u trans. Ja, mogli bi da kažemo
da eidetska metoda i redukcija i transc.metoda i transc.redukcija djeluju zajedno, njihov cilj je
očišćenje svijesti, zato Huserl u naslovu kaže ideje za „čistu“ fenomenologiju. Eidetska
redukcija svodi činjenička stanja na biti i u tome jeste redukcija, jer činjeničke nauke se bave
opisom činjeničkih stanja, a eidetske nauke svode ta stanja na suštine i u tome prave jednu
redukciju, tako eidetske nauke govore o tipovima o tipičnim strukturama, npr. biologija
opisuje biljke i životinje a eidetska nauka bi unutar biologije govorila o tipovima života.
Međutim eidetska redukcija nije dovoljna i zato Huserl uvodi transc.redukciju, tek nakon
njenog učinka može se odrediti trans.svijest, koja je konstitutivna za fenomene. Dakle,
dvostruka redukcija. Put u transc. fenomenologiju ide kroz ova tri koraka, preko empirijskog,
eidetskog do transcendentalnog.

Huserl skreće pažnju na korelaciju između cogito – misleće Ja i cogitatum – onog što je
mišljeno. Cogito jeste jedna duhovna tvorevina ili nus – duh, iz toga nus Huserl izvodi riječ
noema i noeza. Noeza upućuje na jedan misaoni proces a noema upućuje na ono što je
konstituisano u tom procesu, mišljenje i ono mišljeno. Postoje akti noeze kao akti svijesti u
kojima se konstituiše fenomen a rezultat tih akata jeste noema koja nam daje smisao onog što
je konstituisano, dakle fenomen je jedan korelat svijesti i predmeta, on se u procesu noeze
konstituiše, a ono konstituisano ima smisao a to što dobija smisao Huserl naziva noema. Ti
akti koji uspostavljaju postojanje Huserl naziva tetičkim aktima i oni postavljaju noemu u
njenom bivstvu, dakle transc.redukcijom je isključena jedna naivna vjera u svijet.

Svijet je pojava, ne u jednom empirijskom smislu, već kao jedan konstitutivni učinak jedne
svijesti koja je intencionalna, dakle, svijest je intencionalna, a to znači da ukupno jedinstvo
svih strujanja naših svjesnih doživljaja je usmjeren ka stvaranju fenomena, ti nizovi akata
svijesti kao svoj rezultat imaju jednu cjelinu koju Huserl naziva fenomen i zato on kaže da
fenomenologija uvijek mora računati na jednu intencionalnu analizu koja ukazuje na
konstitutivni karakter naše svijesti, ali ne treba pomisliti na solipsizam, jer po njemu je svijet
neka naša subjektivna tvorevina bez veze sa objektom. Svijet za nas ima smisao zaahvaljujući
ovoj transc.svijesti. Huserl uvodi termin osjenčavanja, reprezentacije, kaže da smisao dobija
pomoću tog osjenčavanja – reprezentacije. Stvari se mogu prikazivati na različite načine, a da
i dalje ostanu te iste stvari.Npr.rodna kuća ima za nas drugu reprezentaciju od nekog
prolaznika, ali kuća je i dalje kuća, ovaj način datosti stvari uprkos mnogostrukih osjenčenja –
reprezentacija zadržava jedno transc.bivstvo i zbog toga Huserl kaže da prirodni svijet i
ljudski svijet imaju transc.bivstvo. Fenomenologija nije samo teorija saznanja već i jedna
ontologija, Huserl neće da se složi da je istina relativna, on govori o apsolutnoj istini,
međutim istina se ne pojavljuje samo kao saznajni nego i kao ontološki problem, zato je za
Hajdegera bila bitna Huserlova fenomenologija zato što vodi u ontologiju, Hajdeger je još
više ontologizovao fenomenologiju, Gadamer je isto tako ontologizovao hermeneutiku.

Postoje dva pola korelacije, svijest – subjekt pol i predmet – objekt pol. Prvi korak u tom
odnosu ja pol i predmet pol, da je svijest aficirana (pobuđena) od predmeta, dakle predmet na
nas djeluje, to je taj aktivni odnos predmeta, to je pasivno receptivni stav, mi smo pasivni a
predmet je aktivan (Kant), drugi stav nalazimo kod Fihtea i Šelinga gdje akcija dolazi od
strane svijesti, svijest je aktivna, govori se o aktivnom dejstvu subjekta, Fihte govori o
djelatnom ja, kod Hegela se govori o iskustvu svijesti gdje Ja djeluje i treći stav je Huserlov, a
to je da predmet draži, budi interes svijesti, osjet je nosilac doživljaja, on nosi ono što mu je
utemeljeno – hipokeimenon –podležeće, to je jedna hile, to aktivno djelovanje predmeta je
hiletičko, ali to se može oblikovati pomoću što bi rekao Aristotel pomoću forme, a kod
Huserla to je učinak noeze odnosno akata svijesti koji daju smisao, dakle. Noeza daje našem
cjelokupnom žiotu smisao, njen rezulatat jeste noema, jedna noematička struktura koja
utemeljuje cjelinu svjesnog života. Noema je fenomen koji rezultat noeze koja je osmislila,
ona osmišljava i daje jedan smisao. Upravo je noema jezgro tog intencionalno konstituisanog
predmeta, odnosno smisao je to jezgro, to jezgro se ne smije brkati sa predmetom, dakle,
intencionalni odnos je način kako se jedno čisto transc.ja preko noeme i noeze usmjerava
prema ovom jezgru, ono se stalno pročišćava kao jedan predmetni smisao. Glavni cilj
fenomenologije jeste davanje smisla.

Čisto ja, transc.ja ne može ostati čisto zato što je svijest intencionalna, ona mora da uvijek
bude svijest „o“a Kant govori o jednom čistom Ja, tu ga Huserl koriguje, jer čisto Ja ima samo
jednu logičku mogućnost, Ja uvijek zahvata, ona je uvijek intencionalna, i tu Huserl uvodi
jedan pojam habitusa – imanje (imati), on hoće da kaže da je transc.ja habitualno, da ono
stalno ima jedan smisao, konstituiše jedan smisao, ono ne može ostati prazno, već stalno je
usmjereno na neki predmet i stalno konstituiše jedan habitualni svijet, drugim riječima Ja
konstituiše jedinstvo svjesnih doživljaja pomoću jedne imanentne svijesti koja je u vremenu,
tu Huserl uvodi pojam vremena koji će postati kasnije važan za Hajdegera.

Huserl upotrebljava termin okolni svijet, kod Hajdegera se pominje povijesni svijet, to je
svijet koji se mijenja s obzirom na smisao, ali on se gradi na jednoj podlozi zadovoljenja
čovjekovih potreba, u taj okolni svijet spadaju stvari, osobe, drugi ljudi, motivacije,
intersubjektivni odnosi, društveni odnosi itd.

Huserl u Idejama 2 govori o razlici između naturalističkog stava prema stvarima i personalnog
stava prema stvarima, Huserl insistira na toj duhovnoj dimenziji gdje se Ja kao subjekt uma
koji hoće, koji može, jer to se tiče slobode. Stvari nam nisu date po sebi, već su nam date
preko pojavljivanja nekog fenomena za nas, za našu svijest, svijet nam je dat preko
pojavljivanja za našu svijest. Stvar (fenomen)je nužno data u načinima pojavljivanjima, to
znači da su stvari i njihovo zamišljanje u korelaciji i da iz toga proizilazi njihov smisao.

Huserl govori o evidenciji svijesti, ne o čulnoj evidenciji, dakle prirodni svijet se pojavljuje
kao korelat svijesti, to u prirodnim naukama nije stvar, u prirodnim naukama svijet se
pojavljuje kao transcendentan, kao nezavisan od naše svijesti.

Hegelovog dijalektičkog iskustva svijesti nema kod Huserla, jer kod Hegela se radi o tome da
subjekt svojoj svijesti na neki način obuhvata, prerađuje objekt; data je prednost subjektu, kod
Huserla nije riječ dominaciji nekog pola već je riječ o korelaciji, ne postoji dominacija ni
objekta ni subjekta već je odnos izjednačen.

Huserl razlikuje formalne i materijalne nauke o bitima, gdje on smatra da fenomenologija

pripada materijalnim eidetskim naukama, logika bi pripadala formalnim, gdje svakom rodu
odgovara određena regionalna ontologija. Fenomenologija je deskriptivna nauka o bitima
čistih doživljaja svijesti, i ona se razlikuje od matematike kao jedne formalne eidetske nauke.
On je bio uvjeren da je fenomenologija moguća kao jedna egzaktna nauka koja opisuje biti, u
tom smislu je on vjerovao da fenomenologija kao jedna metoda može osloboditi jedno
fenomenološko polje istraživanja koje je bilo zatrpano i zbog toga je filozofija bila
marginalizovana od strane pozitivnih nauka.

Kriza nauka kao izraz radikalne krize evropskog čovjeka. Pitanje je kako to da moderna nauka
dovodi evropskog čovjeka u krizu. Huserl kritikuje fizikalizam, objektivizam moderne nauke,
to je jedna strana, druga strana je kako to nastaje ta kriza, tj,kako nauka može dovesti u krizu
jedansvijet života – lebenswelt. Dovodi ga u krizu što podmeće umjesto jednog svijeta života
koji je po Huserlu shvaćen kao nešto što utemeljuje sve ljude, svi smo tu utemeljeni, umjesto
tog svijeta života nauka podmeće jedan naučni svijet, svijet je ono što nauka kaže o životu.
Huserl kaže da je svijet života mnogo širi, mnogo bitniji, mnogo temeljniji i da se ne može
porediti sa jednim svijetom produkovanja, on kaže da su i same nauke dio tog života, a ne
nikako neka osnova.

Kako to da nauka napreduje a da isto tako dovodi čovjeka u krizu? Izgubljena je veza između
nauke i života, činjeničke nauke su odvojene od života. Činjeničke nauke ne mogu ništa reći o
ljudima kao slobodnim subjektima koji traže smisao itd. On postavlja pitanje da li mi možemo
živjeti u svijetu bez smisla. U svakoj nauci postoje ljudska pitanja, jer čovjek je onaj koji se
pita, iz modernih nauka ta pitanja su izgubljena, potrebno je ta pitanja opet vratiti. Ako se
metafizička pitanja isključe iz saznanja onda počinje dominacija pozitivnih nauka – bez
smisla. Pozitivna nauka je ono što je ostalo poslije progona metafizike, dakle prognana su sva
bitna pitanja o slobodi, Bogu i suštini. U prosvjetiteljstvu se još uvijek držao neki odnos
između nauke i filozofije ali konsekvencije prosvjetiteljstva su neosnovana vjera u nauku,
dakle nema više vjere u filozofiju. Ljudi su počeli da vjeruju da će nauka riješiti sva
čovjekova pitanja. Filozofija je postala sluškinja nauke i na tom polju je nastao cijeli spektar
pozitivističkih stremljenja ka nauci i analitičkoj filozofiji. Model univerzalne filozofije se
raspao, izgubila se vjera u to umno i tad je došlo do gubitka smisla, a kad se izgubi smisao
onda se ulazi u krizu, nestaje vjera u čovjeka i slobodu.

Huserlova namjera je bila da filozofiju odmakne od literarnog pristupa, i treba je učiniti

suštinski važnom za život, jer ona čim počne da se bavi literarnim starima to znači da je
smaknuta sa mjesta koje joj pripada, pitanje smisla i mjesta koje govori o stanju vremena, jer
filozofi po Huserlu treba da budu funkcioneri čovječanstva. Smisao matematizovanja jeste
primjena mjerljivih datosti na objektivne činjenice, ta primjena mjerljivih skala se naziva
mjerenje. U svakoj prirodnoj nauci i svakoj oblasti postoje neke mjerne jedinice koji su
idealiteti koji se prevode u kvantitete, mjerenjem se empirijski objekti preobraćaju u
matematičke objekte, kvaliteti u kvantitete, tako se već kod Galileja priroda shvata kao jedan
matematički univerzum. Geometrija i aritmetika služe kao sredstva da se jedan
subjektivizaam naučnika preobrati u objektivizam. Već je Hjum posumnjao u kauzalni stil, taj
stil je problematičan jer matematička konstrukcija je jedan idealni sistem i matematizovanje je
jedno idealizovanje, a to vrši čovjek. Onošto nauka naziva objektivnim, to je idealizam.
Galilej je tvrdio da sve što opažamo ima jedan matematički indeks. Postoji dvostrukost u
matematizovanju, prvi korak je mjerenje, drugi korak se odnosi na kauzalnost gdje se kroz
kauzalne zakone otkriva jedna beskonačna datost i vjeruje da se konačno otkrio jedan ključ po
kome se svijet odvija. Ovo matematizovanje svijeta se odvija kroz primjenu jedne naučne
metode i zato metoda postaje središte nauke.

Naučnik ne misli već primjenjuje metodu i ispisuje mjerne datosti. Svijet se shvata kao
racionalna struktura, jer se on shvata po sebi kao racionalan i matematičan. Za ovo Huserl
optužuje Dekarta koji je prvi razdijelio prirodu i duh, pa kritikuje i Hobsa koji je uveo
psihologiju u smislu jedne racionalne naturalističke nauke, zatim Spinozu koji filozofiju
izlaže geometrijskim redom, tu je etika shvaćena kao jedan matematički sistem. Napušta se
transcedentalizam – ono ljudsko iskustvo - u ime onog objektivnog.

Huserla su kritikovali u svojim „Logičkim istraživanjima“ zapostavlja probleme koji su

vezani za istoriju, probleme svakodnevnog života. Svi su njegovu fenomenologiju samo
razumijevali samo kroz saznanje, epistemološke probleme. Stoga on naslovljava treći dio u
„Krizi evropskih nauka“ – sledećim naslovom - put u fenomenološku transcedentalnu
filozofiju preko rekursa koji polazi od svijeta života. Huserlova težnja je da se fenomenologija
ukorijeni u istorijskoj stvarnosti. Ovaj treći dio knjige je posvećen svijetu života – lebenswelt.
Prvi dio je kritika nauke gdje se izražava jedan odbojan stav prema pozitivizmu, međutim u
pozadini stoji jedan zahtjev za rehabilitacijom svijeta života, on je vjerovao da njegove
fenomenološke analize mogu ispraviti dvije anomalije tj. naturalizam i istoricizam.

Za razliku od srednjovijekovnih i antičkih potraga za suštinama, od Hobsa pa nadalje vjeruje

se u moć računanja i proračuna i vjeruje se da se time otkrivaju skrivene strukture stvari,
međutim već je Hjum posumnjao u to shvatajući da su naučni opisi korisne izmišljotine, ali
ipak izmišljotine koje nam daju moć i ta moć stoji iznad iste. Zbog toga je Huserl pokrenuo
ovo pitanje povratka na filozofiju koja će povratiti povjerenje u jedan razum, ali ne
matematički razum, nego razum koji će imati povjerenja u intuiciju, zrenje, refleksiju, koje će
se osvrnuti na jedan svijet života, ne nešto izvan nas nego ono što je s nama. On se trudi da se
nauka vrati u svijet života, da se naučni prikazi prirode stave u svijet života, tj.on želi da
rehabilituje taj svijet života. Potrebno je razviti jedan stav svijeta života u kojem ovaj
naturalistički stav participira sa jednim personalistističkim, duhovnim stavom. Već je Diltaj
ukazao na taj svijet života. Diltaj pravi razliku između objašnjenja i razumijevanja, vezujući
objašnjenje za prirodne nauke, gdje objasniti nešto znači dovesti u kauzalni odnos, a s druge
strane razumjeti nešto prije svega odnosi se na istorijski svijet, na svijet života gdje se jedna
društvena pojava razumije u vezu sa svojim ciljem, sa svrhom.

Huserl hoće da kaže da nam je svijet života već dat kroz mnoge procese ali je samo važno da
budemo u jednom budnom životu, to je stanje koje reflektuje, koje naš subjekt drži u jednoj
otvorenosti, u tom smislu svijet života je jedino moguće dohvatiti kroz subjektivni odnos i
zato on jeste tema fenomenologije, dakle reflektivni subjekt koji se neposredno odnosi.
Potrebno je objektivizam dovesti u pitanje, kako bi se probudio jedan refleksivni subjektivni
stav koji bi zahvatio sadržaje svijeta života, a šta spada u taj svijet? – Huserl kaže da postoji
više slojeva tog svijeta, najdonji sloj tog svijeta života je čista priroda, univerzum svih tijela u
prostoru i vremenu i taj najdonji sloj je korelat našeg naturalističkog stava, ali istovremeno to
je ono što je osnova svakog našeg Ja, svaki naš subjekt je primordijalno vezan za neku svoju
prirodu, najdonji sloj čine objekti kao prirodna tijela, oni su nam dostupni osjetilnim
iskustvom. Drugi sloj je takođe vezan za čistu prirodu, za njenu cjelinu, forme prostora i
vremena koje se konstituišu i ono što Kant naziva apercepcijom, ono Ja koje može pratiti sve
naše predstave. Svijet života je mnogovrsno polje ljudskog djelovanja u koje spada i filozofija
i nauka kao teorijska praksa. Nad ovim prirodnim svijetom stoji jedan sloj djelovanja i
saznanja koji nazivamo istorijom koju čine prethodne generacije,, to je povijesno nastali
svijet, u njemu su sedimentirani, nataloženi istorijski talozi, dostignuća, subjektivni doživljaji,
taj svijet sa ta dva sloja – jedan prirodni i jedan istorijski – oduvijek postoji.

Svijet života nije prosti skup, već ukupni smisao koji se konstituiše jeste svijet života. Govor
o svijetu kao ukupnom smislu svih sedimentacija, on nije ništa statično već je taj smisao nešto
što je dinamično, nešto što se mijenja, i tu se radi o iskustvima na koja se oslanja, a koja su
nam od prije poznata i sve to zajedno jeste taj svijet. Isprva ovaj termin svijet života u Ideji
fen. se odnosi na okolni svijet koji nas okružuje, a u Krizi evropskih nauka on koristi ovaj
termin, svijet života kao intersubjektivnost, svijet svih ljudi. Taj svijet je subjektivan i
intersubjektivan u isto vrijeme, taj svijet je važeći za sve nas, on je objektivan, ali ne u smislu
objektivizmu već u smislu zajedništva. Svijet života je temeljno tlo i njegov noematski sadržaj
čini smisao i zahvaljući tom smislu sve dobija značenje i važenje, pa i nauka, ona ima smisla
jedino u horizontu ovog svijeta života, a ne izvan njega. Stoga on govori o jednoj univerzalnoj
nauci čiji će predmet biti svijet života koji je prethodno nama dat. I on upotrebljava termine
„od prije poznat“ „pretpostavljen“, svijet koji se tiče smisla. To je svijet koji privlači naše
saznanje, koji je polje habitualnog nagona.

U svom tekstu „O iskustvu i sudu“ Huserl ovaj svijet života označava kao jedinstven, cjelovit.
On upotrebljava kovanicu „horizontnost“, svijet je horizont, gdje se kroz tu kovanicu želi
pokazati jedinstvo, uspostavljeno na bazi konstituitvne subjektivnosti. Gdje god postoji
horizontnost tu postoji smisao, zato mi kažemo da nešto ima smisla iz tog i tog horizonta.
Grčka riječ horizont, linija razdvajanja između neba i zemlje, na toj razmeđi se nešto vidi.

Totalitet svijeta života nikad nije dat originarno i evidentno već se prikazuje posredno kroz
otvorenost, svijet života se otvara kroz posebne svjetove koji se konstituišu u ovom
noematskom smislu, iz toga Huserl zaključuje da je svijet pluralan, da u sebe uključuje
mnoge svijetove i da se prikazuju kroz različite horizonte. Ono krajnje daje smisao, ona
omogućuje da se posebni svjetovi unutar svijeta života povežu u cjelinu. Ako je zaboravljena
krajnja svrha svijeta života to nas dovodi u krizu.

Same nauke moraju dobiti smisao u odnosu na taj svijet, ako nauke imaju neki smisao, one ga
moraju dobiti iz horizonta tog svijeta života, same nauke ne mogu imati smisao ako su
izolovane iz svijeta života. Moderna nuaka je ispustila ideju nauke, ona funckioniše bez te
ideje, ona je ispustila jedan telos, krajnji cilj. Ne postavlja se pitanje koji je krajnji cilj već se
istražuje onako bez cilja, u beskonačnost. Grci nisu znali za taj pojam beskonačnosti i
napredka, kod njih preovladava jedan ciklični koncept shvatanja vremena. Smisao svijeta
života je marginalizovan. Postavlja se pitanje da li nauka ispunjava ideju nauke, a ta ideja je
nastala u Grčkoj. Grčka nauka je imala teleologiju, jer taj pojam nauke je mišljen u jednoj
univerzalnosti, smisao je izgubljen okupacijom matematizacije.

Fenomenološka metoda redukcije treba da oslobodi mogućnosti za saznanje svijeta života koji
se otkriva u raznim varijantama, zato Huserl i zahtijeva da se nauka mora vratiti ka svijetu
života, mora se vratiti subjektu u smislu jednog transc.subjekta. U tekstu „o iskustvu i sudu“
govori o horizontu svijeta, jedinstvu svijeta na bazi subjektivnosti tj.na bazi mišljenja. Drugim
riječima on govori o horizontu na osnovu koga sve što postoji ima jedan dublji smisao. Svijet
nije puka ukupnost stvari već cjelina smisla, svijet ima smisao u svojoj cjelini, on je
otvorenihorizont. On se nikada ne može zatvoriti. Tek u otvorenosti vidimo da postoje mnogi
svjetovi. Bitno je pomenti jednu dimeziju života u onom Mi, Mi ljudi za koje svijet ima
važenje. Mi ljudi znači mnoga JA, ali istovremeno i intersubjektivna iskustva tih Ja.
Intersubjektivnost ukazuje na relaciju, dakle ova Ja nisu jedna pored drugih nego su u relaciji,
npr. biti nečiji prijatelj, poznanik, biti tu za drugog, to upućuje na intersubjektivno iskustvo,
zajednički horizont. Dakle svijet subjektivne transcedentalnosti ne isključuje svijet
intersubjektivnosti. Mora se osmisliti čovjekov put u svijet života, i biti častan filozof
podrazumijeva to osmišljavanje.