THOMAS S.

SZASZ

Uredni&i

MIRJANA DOBROVIĆ IDEOLOGIJA l LUDILO

dr MURADIF KULENOVIĆ

Članci
o psihijatrijskoj debumanizaciji čovjeka

Preveo
dr JOSIP ĐAKOVIĆ

Redigirao
N
naprijed
BOŽIDAR KEREKOVIĆ
ZAGREB, 1980.
 SADRŽAJ

Predgovor 7
l UVQ.<L.__ 9
2 Mit o mentalnoj I:Jolesti 21
·r13t"ik~ iiioo1atnog ~đravlja · 35
4 Retorhl<a protivljenja 61
5 Ment"lno :zldrawje kao ideologija 82
6 što psihijatrija može a što ne može učirnit!i 93
7 Krijumčarenje ljudskih vrijednosti kiroz
psihijatriju 103
8 Osuda i oi:Jrana ludosti 115
9 Prisilna hospitalizacija mentalno
oboljelih: Zločin protiv čovječanstva 131
lO Menmlno~draVIStvene •s1užbe u školi 160
ll Psihijatrija, država i sveučilišta:
Problem profesionalnog identiteta
znanstvene psihijatrije 189
Naslov izvornika 12 Psihijatrijska klasil'ikacija kao strategija
Thoinas S. Szasz osobne prinude .214
»IDEOLOGY AND INSANITY - Essays on the Psyohiatric 13 Kamo, psihijatrijo? 244
Dehumanization of Man«
Kazalo imena i pojmova 275
© 1970, 1973 by Thomas S. Szasz
Calder & Boyars Limited, London, 1973 Muradif K!ulenović:
Szasz ili mit o duševnoj boloolli 291
l
l

Uvod

Između mnogo luckastih ·stvari koje je Rousseau re-

kao, jedna od najluckastijih i najslavnijih je ova: »Co-
vjek je rođen slobodan, a ipak je svugdje u lancima,«
Ta kićena fraza zamagljuje prirodu slobode. Jer, ako je
sloboda zapravo mogućnost neprisilnog izbora, tada je
čovjek rođen u lancima. A izazov života je oslobođenje.
Mogućnost pojedinca da izabire bez prisile ovisna je
! o njegovim unutarnjim i vanjskim uvjetima. Njegovi
unutarnji uvjeti, što će reći njegov karakter, ličnost, ili
njegov »duh« - koji obuhvaćaju njegove aspiracije i
želje jednako kao i njegove averzije i samodisciplinu -
tjeraju ga naprijed ili pak sputavaju u raznim akcija-
ma. Njegovi vanjski uvjeti, što će reći biološko ustroj-
stvo te njegova biološka i socijalna okolina koji obuhva-
ćaju njegove tjelesne sposobnosti, klimu, kulturu, za-
kone i tehnologiju njegovog društva - potiču ga da
djeluje u nekim pravcima i sprečavaju ga da djeluje u
drugim pravcima. Ta stanja oblikuju i definiraju domet
i kvalitetu slobodnog osobnog izbora. Općenito, što vi-
še nadzire svoje vanjske i unutarnje uvjete, čovjek po-
st~je sve slobodniji; ako, pak, ne uspije uspostaviti ta-
kav nadzor, on ostaje zarobljen, ili, ako je izgubi na·
Icon što ju je zadobio, on postaje zarobljen (potc. prev.).
Postoji ipak jedno važno ograničenje čovjekove slo-
bode, a to je sloboda drugih ljudi. Vanjski uvjeti koje
čovjek teži nadzirati uključuju druge ljude i društvene

9
institucije, stvarajući tako složenu mrežu uzajamnih
djelovanja i međuovisnosti. često neka osoba može po-
većati opseg svojih neprisilnih izbora jedino tako da ga
smanji svomu bližnjemu. To je istina i onda kad čovjek
samo teži samonadzoru a druge ostavlja na miru: njego-
va 'Samodisciplina učinH će težim, ako ne d .nemogućim, da
ga drugi nadziru i vladaju njime. Sto je još gore, ako
čovjek teži da kontrolira svoje bližnje, njegova sloboda
ima za posljedicu njihovo robovanje. Bezgranično pove-
ćanje .neprisilnih izbora za sve svakako je nemoguće.
Tako ispada da je individualna sloboda uvijek bila, a
tako će vjerojatno i ostati, teško stečena nagrada, koja
zahtijeva istančanu ravnotežu između samopotvrđiva­
nja dovoljnog da očuva osobnu autonomiju, i samonad-
zora dovoljnog da zaštiti autonomiju drugih.
čovjek je rođen u lancima, on je nevina i bespomoćna
žrtva unutarnjih strasti i vanjskih nadzora što ga obli-
kuju i opsjedaju. Prema tome, osobni razvoj je proces
individualnog oslobađanja, u kojem samonadzor i sa-
mousmjerenje nadomještaju unutarnju anarhiju i vanj-
sku prisilu. Stoga pretpostavke individualne slobode ni-
su samo sloboda od arbitrarne političke i interpersonal-
ne kontrole, vladanje tehničkim kompleksom varljivih
artefakata, te samopotvrđivanje i samopovjerenje do-
voljno za razvoj i izražavanje vlastitih stvaralačkih spo-
sobnosti, već također, što je još važnije, samodisciplina.
Dijalektička međuigra suprotnih tendencija ili tema
slobode i robovanja, oslobođenja i opresije, kompeten-
cije i nekompetencije, odgovornosti i samovolje, reda i
kaosa, toliko bitna za rast, život i smrt pojedinca, trans-
formirana je u psihijatriji i srodnim područjima u su-
protne tendencije ili teme »odraslosti« i •neodraslosti«,
»neovisnosti« i ,»ovisnosti• i •ludila•. Ja mislim da su
svi ti psihijatrijski termini neadekvatni i nezadovolja-
vajući, jer svaki od njih zanemaruje ili bar odvraća pa-
žnju od bitno moralnog i političkog karaktera ljudskog
razvoja i društvenog života. Tako jezik psihijatrije de-
eticizira i depolitizira međuljudske odnose i osobno po-
10
našanje. U mnogim svojim radovima pokušao sam to
prebroditi stavljajući etiku i politiku na njihovo pravo
mjesto, kad je riječ o takozvanom mentalnom zdravlju
i mentalnoj bolesti. Ukratko, pokušao sam reeticizirati
i repolitizirati jezik psihijatrije.
Iako su članci uključeni u ovaj rad pisani u razdob-
lju od desetak godina, svaki ·se bavi nekim aspektom
istog problema, naime odnosom ideologije i ludila, ka-
ko se on odrazuje u teoriji i praksi psihijatrije. Rezul-
tati ovog rada imaju, vjerujem, dvostruko značenje:
oni definiraju moralne dvojbe suvremenog profesional-
ca na polju mentalnog zdravlja, i u isto vrijeme osvjet-
ljuju osnovni politički problem našeg doba ili, možda,
j samog ljudskog postojanja. ·
· Mo(bitno moralan i politički pristup psihijatriji na-
veo me da preispitam brojne situacije u kojima se ta-
kav kut gledanja pokazao kao pogodan za nove uvide:,-
kao što su područja obrazovanja, prava, nadzora rađa­
nja i ovisnosti o drogi, politike i, naravno, same psihi-
jatrije. U svakom ovom slučaju nastojao sam pokazati
l
da, s jedne strane, težeći oslobađanju od tereta svojih
' moralnih odgovornosti čovjek mistificira i tehnicizira
·svoje probleme u životu, i da, s druge strane, zahtjev za
\ »pomoć•, tako nastao, nailazi sada na biheviorističku teh-
nologiju, spremnu i voljnu da oslobodi čovjeka njego-
i
l
.va·moralnog'tereta tretirajući ga kao bolesnu osobu. Ta
ljudska potreba i profesionalno-tehnički odgovor na nju
tvore samoodržavajući ciklus, što je nalik na pojam re-
akcije sarnor.eprodukcije u nuklearnih fizičara; kad jed-
l
j
·nom započne i dostigne »kritičan« stupanj, proces sam
sebe hrani dalje;, transformirajući sve više ljudskih pro-
blema i situacija· u specijalizirane tehničke »probleme«
koje treba »riješiti« tzv. profesionalac na polju mental-
nog zdravlja.
Ovaj proces, koji je započeo u sedamnaestom stoljeću
i uznapredovao u osamnaestom, dosegao je »kritičnu«
tollku, tj. postao eksplozivan u drugoj polovici devetnae-
stog stoljeća. Otada psihijatrija (zajedno sa svojim srod-
ll
 _nim. disciplinama. psiho analizom i psihologijom) polaže
pravo na sve veća područja osobnog vladanja i društve-
nih odnosa.
II
Osvajanje ljudske egzistencije, ili životnih procesa, od
strane profesionalaca s područja -mentalnog ·zdravlja za-
počelo je s identifikacijom i klasifikacijom tzv. mental-
n~ ~~!.esti i k~l~iniralo je miših dana tvrdnjom da je
c:Jeh. ZIV? t ~·P~:hijatrijski« problem koji treba da »rije-
ŠI« bihevwnstiCka znanost. Po mišljenju najprominent-
nijih psihijatrijskih zagovornika, taj proces je sada za-
vršen. Na primjer, Howard P. Rome, viši konzultant za
psihijatriju na Mayo klinici i bivši predsjednik Ameri-
čkog udruženja psihijatara ustvrđuje: " ... u stvari ne
~~nje nego .ci~~li ~~ijet je pravo polje za današnjeg'psi-
hiJatra, a psihiJatnJa ne treba da sustane pred veličinom
tog zadatka«.1
Zadiranje psihijatrije u čovjekovo životno putovanje
~oč~Io. je .k~o i sve najezde, na granicama njegova posto-
J~nJa I š~nlo se postupno u unutrašnjost. Najprije je
b1Io osvoJeno ono što smo smatrali »očitim« ili »teškim
slučajevima mentalnih bolesti«, tj. takozvana histerija
konverzije i psihoze koje su nekada pripadale literaturi,
mitologiji i religiji, a sada su neopozivo prihvaćene kao
psihijatrijske bolesti.
To zauzimanje vodećeg mjesta psihijatrije bilo je pot-
pomognuto logikom, slikovitim prikazima i retorikom
zna~o.sti, os~?ito medicine. Tko se onda mogao suprot-
staviti tvrdnJI da osobu koja se ponašala kao da je bo-
lesna, a u stvari to nije bila, treba nazvati »histeričnom«
i progl.~sit~ je zrelim slučajem za liječnika neuropsihija-
tra? NIJe h to naprosto bio napredak medicinske znano-
sti sličan njenom napretku u bakteriologiji i kirurgiji?
Jedn~ko tako, tko se mogao suprotstaviti da druge »po-
remecene osobe« -npr. one koje su se pred izazovom
12
stvarnog života povukle u dramatske situacije što su ih
same stvorile, ili one koje su, nezadovoljne svojim pra-
vim identitetom, uspostavile lažni identitet- budu ozna-
čene od strane psihijatrije kao »shizofrene« i »parano-
idne«?
l Na prijelazu stoljeća, a osobito nakon prvog i drugog
svjetskog rata, ovaj osvajački pohod psihijatrije znatno
je ubrzan. Rezultat je· danas taj, osobito na Zapadu, da
\ se sve teškoće i problemi života smatraju psihijatrij-
skim bolestima; te se svatko (osim dijagnostičara) sma-
.1. tra· duševno- bolesnim. Zaista, bez pretjerivanja se može
j reći dir se ,sada i na sam život gleda kao na bolest koja
počinje začećem i završava smrću, te 6ahtijeva na sva-
l
l
kom koraku toga puta vještu pomoć liječnika, a osobi-
to profesionalca s područja mentalnog zdravlja.
Razborit čitalac može ovdje osjetiti blagi prizvuk po-
znatog. Moderna psihijatrijska ideologija je adaptacija
tradicionalne ideologije kršćanske teologije na znanstve-
nu epohu. Umjesto da je rođen u grijehu, čovjek je ro-
đen u bolesti. Umjesto da je život dolina suza, on je do-
lina· bolesti. I kako je nekad čovjeka na njegovu putu
od kolijevke do groba vodio svećenik, tako ga sada vodi
liječnik. Ukratko, u Doba vjere ideologija je kršćanska,
tehnologija klerikalna, a stručnjak svećenik; u Doba lu-
dosti ideologija je liječnička, tehnologija klinička, a
stručnjak psihijatar.
Zapravo, ta medikalizacija i psihijatrizacija - i još op-
ćenitije - ta tehnicizacija osobnih, društvenih i politič­
kih stvari je, kao što je često bilo rečeno, sve prisutnije
obilježje modernog birokratskog doba. Ono što sam ovdje
htio obuhvatiti u nekoliko rečenica, a šire u člancima
koji sačinjavaju ovu knjigu, samo je jedna značajka,
premda vrlo' važna, ove moderne znanstveno-tehnološke
ideologije, točnije, ideologije zdravlja i ludila, mental-
nog zdravlja i mentalne bolesti.
Kao što sam prije istakao, ta ideologija je samo stara
zamka u novom ruhu. Vladari su uvijek rovarili protiv
svojih podanika i nastojali ih zadržati u pokornosti, a
13
 da bi postigli svoje cilJeve uvijek su se oslanjali na silu
i prijevaru. I zaista, kad je opravdavajuća retorika ko-
jom ugnjetač sakriva i prerušava svoje prave ciljeve i
metode najefikasnija, kao što je nekad bio slučaj s tira-
nijom koju je opravdavala teologija, te kao što je sada
slučaj kad se tiranija opravdava terapijom, ugnjetač ne
uspijeva samo u podčinjavanju svoje žrtve već joj kra-
de i riječi kojima bi izraznla svoju potčinjenost i lišava
je svake mogućnosti da se izbavi. Ideologija ludila je
postigla upravo taj rezultat u današnje vrijeme. Uspjela
je lišiti velik broj ljudi, ponekad se čini gotovo sve, nji-
hova vlastitog rječnika, kojim bi izrazili svoj sud a da
se ne moraju zakleti na vjernost psihijatrijskom stajali-
štu, koje umanjuje čovjeka kao osobu i degradira ga
kao građanina.
III
Poput svih ideologija, i ideologija ludila, provedena kroz
znanstveni žargon psihijatrijske >>dijagnoze«, »prognoze«
i »tretmana«, te uobličena u birokratski sustav institu-
cionalne psihijatrije i njenih koncentracionih logora
zvanih •mentalne bolnice<<, nalazi svoj značajan izraz u
onome čemu se suprotstavlja: povjerbi jednoj službeno
zabranjenoj predodžbi ili definiciji »realiteta«. Ljudi ko-
je zovemo ludima zauzeli su, za dobro ili zlo, važno mje-
sto u svakodnevnom životu. Na taj način oni mogu biti
u pravu ili krivu, mudri ili glupi, sveti ili grešni, ali bar
nisu neutralni. Luđak ne mrmlja stidljivo da ne zna tko
je, kao što bi »neurotičan« mogao; umjesto toga, on od-
lučno tvrdi da je Spasitelj ili pronalazač formule za
svjetski mir. Slično tome, luđakinja ne prihvaća s re-
zignacijom beznačajni identitet kućnog roba, kao što bi
njen •normalan« pandan mogao; umjesto toga, ona po-
nosno obznanju~e da je m-eta Djevica, tili da je žntva
podle zavjere muža.
Kako psihijatar gleda na tzv. mentalno oboljele paci-
jente, ili one inkriminirane kao mentalno bolesne? Kako
14
odgovara na njihove tvrdnje ili na tvrdnje onih koje,
budući da su u nekoj vezi s pacijentom, zanima njegovo
stanje? Psihijatar se ponaša onako kao što se očekuje
da se zdravstveni znanstvenik (smatrajući sebe takvim)
treba ponašati - ostaje •miran• i »neutralan• u odno-
su na »mentalnu bolest« koju »dijagnosticira« i poku-
šava· »liječiti«. Ali, što ako su te »bolesti«, kao što ja
tvrdim, .u visokom stupnju ljudski sukobi i proizvodi
· takvih sukoba? Kako jedan stručnjak može pomoći svo-
me bližhjemu .l.!. sukobu i ostati izdvojen od sukoba?
Odg(n~or je da on to ne može. Na taj način, dok se upor-
·Iio! ·ponašaju kao .. neutralni. znanstvenici, psihijatri su
zapravo glavni· zagovornici jedne strane u tom sukobu
a protivnici druge. U pravilu, kad se psihijatar suoči s
manjim etičkim i socijalnim sukobima, koji su kod »ne-
urotičnih pacijenata« često nazočni, on zapravo podrža-
va padjentove samodefinirajuće interese (i suprotstav-
lja se interesima onih s kojima je pacijent u sukobu);
no kad je psihijatar suočen s velikim etičkim i socijal-
nim sukobima, koji su najčešće prisutni kod •psihotič­
nih pacijenata<<, on se zapravo suprotstavlja pacijenta-
vim samodefinirajućim interesima (i podržava interese
onih s kojima je pacijent u sukobu}. Kako bilo da bilo
- a to je stajalište koje bih ovdje htio istaknuti - u
oba slučaja psihijatri skrivaju i mistificiraju svoje pri-
padništvo iza krinke terapeutske neutralnosti, nikada ne
priznavajući da li su pacijentovi saveznici ili protivnici.
Umjesto da je prijatelj ili protivnik, psihijatar tvrdi da,
je doktor i znanstvenik. Umjesto da odredi svoju inter-
venciju kao pomoć ili odmoć »pacijentu«, oslobođenje
ili opresiju »pacijenta•, psihijatar inzistira na određe­
nju kao što je »dijagnosticiranje« i •liječenje mentalne
bolesti•. Mislim da točno u tome leži moralni pro mašaj
i tehnička nespremnost suvremenog psihijatra.
Slijedeća stajališta, izabrana gotovo nasumce iz. su-
vremenih psihijatrijskih izvora, ilustriraju namjerna
demoralizaciju i tehnicizaciju etičkih problema, oprave
davajući tako svoje psihijatrijsko ustrojstvo. »Budući
15
 da psihijatar, sa znanstvene točke gledišta, mora pro-
matrati svako ponašanje - kriminalno i zakonito, zdra-
. vo i bolesno - kao determinirano«, piše Edward J. Sa-
char, izvanredni profesor psihijatrije na Albert Einstein
College of Medicine u New Yorku, >>On nalazi da je mo-
ralna osuda pojedinca nezadovoljavajuće rješenje ...
Kao što funkcije bolesnog i zdravog tijela teku u skladu
sa zakonima fiziologije, tako isto bolesni i zdravi duh
funkcioniraju prema zakonima psihologije. Nalaz da je
netko krivično odgovoran, za psihijatra znači da krimi-
nalac mora promijeniti svoje ponašanje prije nego što
ponovo zauzme svoje mjesto u društvti. To ne nalaže
moralnost, već da .tako kažemo, realitet« potcrtao Th.
S. Sz.) 2
Slično· tome, eksperimenti koje je u zatvoru Clinton,
u Dannemori, New York, proveo Ernest G. Poser, izvan-
redni profesor na odjelima za psihologiju i psihijatriju
McGill Univerziteta u Montrealu, uz potporu Governor
Rockefeller's Committee za počinioce kriminala, opisa-
ni su kao korisni » ... i da će nam pomoći da jednog da-
na postignemo takvu odluku po kojoj će neka osoba bi-
ti str-Pana u zatvor zbog mogućnosti da počini novi zlo-
čin, a ne zbog svoje krivnje ili nevinosti•.'
:Karl Menninger, jedan od vodećih američkih psihija-
tara, propovijedao je te ideje više od 40 godina. U svojoj
najnovijoj knjizi, nazvanoj »Zločin kažnjavanja«, on pi-
še: »Riječ pravda iritira znanstvenike. Nijedan kirurg
ne očekuje da ga se ·pita je li neka operacija raka oprav-
dana ili nije. Bihejvioristički znanstvenici smatraju jed-
nako apsurdnim postavljanje pitanja pravičnosti u odlu-
čivanju što učiniti sa ženom koja ne može odoljeti svom
nagonu da krade u dućanima, ili s muškarcem koji ne
može potisnuti poriv da nekog vrijeđa<<.'
Zločin tako više nije problem prava r morala, već,
umjesto toga, problem medicine i terapeuta. Tu preo-
brazbu etičkog u telmičko - zločina u bolest, prava u
zdravstvo, penologije u psihijatriju, te kazne u terapiju
- štoviše, oduševljeno podržavaju mnogi liječnici, socia-
16
lozi i laici. Na primjer, u članku »Zločin kažnjavanja« u
•The New York Times« Roger Jellinek izjavljuje: »Kao
što' doktor Menninger gorljivo dokazuje, kriminalci su
svakako bolesni, a ne zli«.'
»Kriminalci su svakako bolesni<< kažu »bihejvioristički
znanstvenici« i njihovi sljedbenici. Oni koji kažnjavaju
su kriminalci, dodaje Menninger. Od nas se tako traži
l
da vjerujemo kako su protuzakoniti čini kriminalaca za-
pravo simptomi ment'alne bolesti, a zakonski čini pred-
f stavnrka zakona su zločini. Ako: je tako, oni koji kažnja-
l vaju sami su kriminalci, pa su prema tome i oni »bole-
sni, a ne zli«. Ovdje vidimo ideologa ludosti u njegovoj
t omiljenoj djelatnosti-proizvodnji ludosti.'
, »KrimlJialci "'~ svakako bolesni<<. Zamislite! I zapamti- /
te da je svatko tko je osuđen zbog kršenja zakona po '
r definiciji !>riminahlC: ne samo unajmljeni ubojica, već i ~
liječnik koji počini ilegalni abortus; ne samo naoružani !
JPlj~čk~š; ~ego ·i posi_ovni čovjek koji ';'taji p~rez; ne sa~~,~.
paLrkuca 1 lopov, vec također kockar o obrtmk, prodavac 1 1
1
često potrošač zabranjenih droga (alkohol u eri prohibi- 1
cije, marihuana danas). Svi su kriminalci! Nisu zli a sva-[
kako nisu ni dobri; samo su mentalno bolesni - svi me-i .
đu njima bez izuzetka. Ali zapamtite: to uvijek moraju\',
biti oni - nikada mi.
Ukratko, dok je takozvani luđak onaj koji se na ka-
rakterističan način angažira, psihijatar je onaj koji na
karakterističan način ostaje neangažiran. A onda, pro-
glašavajući se lažno neutralnim u danim okolnostima,
on isključuje luđaka i njegove neprilične tvrdnje iz dru-
štva.
IV
Budući da psihijatri izbjegavaju zauzeti odgovorno sta-
jalište u vezi s problemima kojima se bave, važnije inte-
lektualne i moralne kategorije psihijatrije ostaju nepri-
znate. To se može ustvrditi postupno u obliku niza te-
17
meljnih pitanja o prirodi, djelokrugu, metodama i vri-
jednostima psihijatrije.
l. Je li djelokrug proučavanja i tretman zdravstve-
nih stanja, ili proučavanje i utjecaj društvenih momena-
ta? Drugim riječima, jesu Ii psihijatrijski predmeti ispi-
tivanja bolesti ili uloge, događaji ili akcije?
2. Je li cilj psihijatrije proučavanje ljudskog ponaša-
nja, ili nadzor ljudskog ponašanja (poremećaja ponaša-
nja)? Drugim riječima, da li je cilj psihijatrije unapre-
đenje znanja ili regulacija ponašanja (poremećaja po-
našanja)?
3. Je li metoda psihijatrije razmjena komunikacija,
ili primjena dijagnostičkih testova i postupaka liječe­
nja? Drugim riječima, u čemu se zapravo sastoji psihi-
jatrijska praksa - u slušanju i govorenju, ili propisiva-
nju medikamenata koji djeluju na mozak, te utamniče­
nju osoba označenih kao »mentalno bolesne•?
4. Konačno, je li vodeća vrijednost psihijatrije indivi-
dualizam ili kolektivizam? Drugim riječima, teži li psi-
hijatrija da bude u službi individue ili pak države?
Za suvremenu psihijatriju karakteristično je sistemat-
sko zaobilaženje svih ovih pitanja. Gotovo svaki članak
ili knjiga nekog prihvaćenog psihijatrijskog autoriteta
ilustrira ovu tvrdnju. Dva kratka primjera dostajat će
da to pokažu.
U već spomenutom članku Sachar doslovno odbija sta-
jalište da psihijatar sudjeluje u sukobu. On piše: »Radi
koga psihijatar pokušava promijeniti kriminalca? Radi
kriminalca samoga ili radi društva? Radi oboga, dokazi-
vao bi on, upravo kao što liječnik suočen sa slučajem
boginja odmah· misli na spas pacijenta, jednako kao i
na zaštitu društva«.'
U članku koji je posvećen obrani ideje da je •mental-
ni poremećaj« bolest, Roy R. Grinker, st., direktor Insti-
tuta za psihosomatska i psihijatrijska istraživanja i obu-
ku bolnice Michael Reese i Medicinskog centra u Chi-
cagu, piše: »Pravi liječnički model je onaj u kojem psi-
hoterapija sačinjava samo dio. Cjelovitost terapijskog
18
pristupa uključuje . . . izbor terapeutskog okoliša, kao
što su dom, klinika ili bolnica; izbor terapije, kao što
su medikamenti, elektrošok ili psihoterapija ...«8 Grin-
ker govori o •izboru•, a ipak ostaje diskretno i strate-
ški tih o svim pitanjima koja sam gore naveo. On ne ka-
že tko bira terapeutski· »Okoliš<< ili »terapiju« - paci-
jent, pacijentova rodbina, psihijatar, sudac, zakonoda-
'!'ac. Jednako 'tako on ne .kaže što se događa kad »paci-
jent« odluči da uopće ne bude pacijent, ili kad psihija-
tar preporuči hospitalizaciju u ustanovi, a pacijent od-
bije da se tome podvrgne.
Ti 'propusti nisu slučajni. Naprotiv, oni sačinjavaju,
kao što ću pokušati prikazati u narednim člancima, pra-
vu bit današnje »znanstvene<< psihijatrije. Zadatak su-
vremenog psihijatra, što će reći profesio.nalno lojalnog,
»dinamičkog<< ili »progresivnog« psihijatra, jest upravo
da zamagli, da istinski negira etičke dileme života, te
da ih transformira u medikalizinine i tehnicizirane :pro-
bleme pogodne za »profesionalna« rješenja.
Ukratko, pokušat ću pokazati da zasade i praksa mo-
derne psihijatrije dehumaniziraju čovjeka · negirajući,
na osnovi lažnog znanstvenog rezoniranja, postojanje
ili čak mogućnost osobne odgovornosti. Ali, upravo kon-
cept osobne odgovornosti središnji je u konceptu čovje­
ka kao moralnog bića. Bez njega individualna sloboda,
najcjenjenija vrijednost čovjeka Zapada, postaje •nega-
cija realiteta«, prava »psihotična varka«, što bi čovjeku
trebala pridati veličinu koju on zapravo ne posjeduje.
Jasnije rečeno, psihijatrija, prema tome, nije jednostavno
•liječničko umijeće iscjeljenja<<, fraza iza koje mnogi
praktičari lažnom skromnošću skrivaju svoje stvarno
djelovanje; umjesto toga, ona je ideologija i tehnologija
koja služi radikalnoj preobrazbi čovjeka.
BIUESKE UZ PRVO POGLAVUE
1. H. P. Rome: •Psihijatrija i vanjska politika: Sirenje nadlež-.
nosti psihijatrije«. Amer. J. PsychiLztry, 125:725-30, prosinac
1968, str. 729.
19
2. E. ~·.Sachar:. »Bihejvioristička znanost i krivično pravo«. Sci-
entlftc Amerzcan, 209:39-45, studeni '1963, str. 41.
3. . ~· Burnham: »Osuđenici tretirani medikamentoznom terapi-
JOm«. The New York Times, 8. prosinca, 1968. str. 17.
4. K. Mennlnger: •Zločin kažnjavanja« (New York: Viking, 1%8),
str. 17.
S. R. M. Jellinek: »Tragedija osvetnika«. The New York Times
27. prosinca 1968, str. 31.
6. T.. ~-:.sz~sz": »Proizvodnja ludosti: Komparativna studija in-
kviZICIJe 1 pokreta mentalne higijene« (New York: Harper
& Raw, 1970).
7. Sachar, u nav. dj., str. 41-42.
8. R. !l· .?rinker, st.: »Pojavni koncepti mentalne bolesti i mo-
deh liJečenja: MediCinsko stajalište<<. Amer. J. Psychiatry
125:865-Ji9, siječanj 1969, str. 866.
2
Mit o mentalnoj bolesti
'
'
U srži gotovo svih suvremenih psihijatrijskih teorija i
praksi leži koncept mentalnih bolesti. Kritičko preispi-
tivanje tog koncepta je stoga neophodno za rarumijeva-
nje [deja, institucija ,j intervencija psihijatra.
Moj cilj u ovom članku jest da pitam postoji li nešto
takvo kao što je mentalna bolest, te da ustvrdim da to-
ga nema. Naravno, mentalna bolest nije stvar ili fizički
objekt; stoga ona može postojati samo na isti način kao
što postoje i drugi teorijski koncepti. Ipak, onima koji
u njih vjeruju vjerojatno će se poznate teorije, prije ili
kasnije, ukazati kao »objektivne istine« ili »činjenice«.
Tijekom nekih povijesnih razdoblja, objašnjavajući kon-
cepti kao što su božanstva, vještice i nagoni nisu se uzi-
mali samo kao teorije već i kao sami po sebi očiti uzroci
velikog broja događaja. Danas je mentalna bolest široko
viđena u istom ·smislu, tj. kao uzrok bezbroja različitih
događaja.
Kao antidot sveopćoj uporabi pojma mentalne bole-
sti - kao fenomena samog po sebi očitog, kao teorije,
ili kao uzroka - upitajmo se: Sto se misli time reći kad
se ustvrdi da je netko mentalno bolestan? U ovom ću
članku opisati neke glavne uporabe koncepta mentalne
bolesti i pokušat ću dokazati da je taj pojam preživio
bilo kakvu kognitivnu uporabivost, koju je nekada mo-
gao imati, te da sada funkcionira kao mit.
21
 II
Pojam mentalne bolesti crpe svoju bitnu potporu iz fe-
nomena kao što su sifilis mozga ili delirantna stanja -
intoksikacije, npr. - kod kojih osobe manifestiraju iz-
vjesne poremećaje u mišljenju i vladanju. Ispravno go-
voreći, ipak, to su oboljenja mozga, a ne duba. Po jed-
noj od škola, sve takozvane mentalne bolesti tog su tipa.
Njena je pretpostavka da će se neki neurološki defekt,
možda sasvim suptilan, konačno otkriti i objasniti sve
poremećaje mišljenja i vladanja. Mnogi suvremeni liječ­
' U liječničkoj praksi, kad je riječ o fizičkim smetnja-
:[' nici, psihijatri i drugi znanstvenici drže se toga gledišta,
l' j
.r što znači da se ljudske tegobe ne mogu javiti kao uzrok
'•l ,'
ir
konfliktnih osobnih potreba, mišljenja, socijalnih aspi-
'il
racija, vrijednosti, i tako dalje. Te poteškoće, za koje
ja mislim da ih jednostavno možemo zvati problemima
:ii::
življenja, na taj se način pripisuju fizikalno-kemijskim
~.·
.,
l .• 1·.
procesima, koji će biti otkriveni tijekom vremena (i bez
i:' sumnje ispravljeni) medicinskim istraživanjem.
ij
Mentalne bolesti se na taj način smatraju u osnovi sli-
čnima
ll.: drugim bolestima. Jedina razlika, prema ovom gle-
dištu, između duševne i tjelesne bolesti leži u tome što
se prva, pogađajući mozak, manifestira u smislu mental-
nih simptoma, dok se potonja, pogađajući druge organ-
ske sustave, npr. kožu, jetru i tako dalje, manifestira
preko simptoma koji se odnose na te dijelove tijela. Po
mom mišljenju, to se gledište zasniva na dvjema osnov-
nim greškama. Kao prvo, oboljenje mozga, analogno bo-
lesti kože i kosti, neurološki je defekt, a ne problem živ-
ljenja. Na primjer, defekt vidnog polja neke osobe može
se objasniti dovodeći ga u vezu s izvjesnim lezijama živ-
čanog sustava. S .druge pak strane, vjerovanje neke oso-
be, bilo to u kršćanstvo, komunizam ili pak u ideju da
joj organi trunu, te da joj je tijelo već mrtvo, ne može
se objasniti defektom ili bolešću živčanog sustava. Ob-
jašnjenje za tu vrstu pojave, uz postavku ·da nekoga za-
nima samo vjerovanje i da ne gleda na nj naprosto kao
22
na simptom ili izraz nečeg drugog što je zanimljivije,
mora se tražiti na drugi način.
D,ruga je greška epistemološka. Ona se sastoji od in-
terpretacije komunikacija o nama i svijetu oko nas kao
simptoma neurološkog funkcioniranja. To nije greška u
opservaciji ili rezoniranju, već više u organizaciji i eks-
;panzij[ znanja. U ovom slučaju greška leži u postavlja-
nju dualizma između mentalnih i fizičkih simptoma,
gdje je dualizam govorna navika, a ne rezultat poznatih
opažanja. Pogledajmo je li to tako.
ma, mi mislimo ili na znakove (na primjer, groznica) ili
simptome (na primjer, bol). S druge strane, govorimo
o mentalnim simptomima kad je riječ o . pacijentovim
komunikacijama o njemu samom, o drugima ili o svije-
tu oko njega. Pacijent može biti uvjeren da je Napoleon
ili da ga proganjaju komunisti. To će se smatrati men-
talnim simptomima samo ako promatrač vjeruje da: pa-
cijent nije Napoleon ili da ga ne progone komunisti. Iz
toga je jasno da tvrdnja »X je mentalni simptom« uklju-
čuje donošenje suda koji povlači za sobom· usporedbu
pacijentovih ideja, koncepata, ili vjerovanja, s onima
promatrača ili društva u kojem oni žive. Pojam mental-
nog simptoma je stoga neraskidivo vezan za socijalni a
osobito etički kontekst u kojem je nastao, upravo kao
što je pojam tjelesnog simptoma vezan za anatomski i
genetski kontekst.'
Da zaključimo: za one koji smatraju mentalne simpto-
me znacima moždane bolesti koncept mentalne bolesti
je nepotreban i zastranjujući. Ako 9ni smatraju da tako
označeni ljudi pate od bolesti mozga, bilo bi bolje, zbog
same jasnoće, da se kaže to, a ne nešto drugo.
23
 III
Termin »mentalna bolest« također se na široko upotre-
bljava da bi se opisalo nešto sasvim različito od bolesti
mozga. Mnogi ljudi danas uzimaju zdravo za gotovo da
je život težak.· Njegova tegobnost za modernog čovjeka
proizlazi, štoviše, ne toliko iz borbe za biološki opstanak
koliko iz stresova i nedaća inherentnih društvenim od-
nosima kompleksnih ljudskih ličnosti. U tom kontekstu,
pojam mentalne bolesti upotrebljava se da identificira
ili opiše neko obilježje takozvane ličnosti pojedinca.
Mentalna se bolest,' kao deformacija ličnosti, da tako ka-
žemo, tada promatra kao uzorak ljudske disharmonije.
Implicitno je tom gledištu da se društveni odnosi među
ljudima smatraju kao nešto inherentna harmonično, a
njihov poremećaj . isključivo posljedica je prisutnosti
»mentalne bolesti« kod mnogo ljudi. Jasno, to je pogre-
šno rasuđivanje, jer apstrakciju »mentalna bolest« pre-
tvara u uzrok izvjesnih tipova ljudskog ponašanja, iako
je ta apstrakcija stvorena da bi služila samo kao skra-
ćeni izraz za ta ponašanja. Sada se valja zapitati: koje se
vrste ponašanja smatraju indikativnima za mentalnu
bolest i od strane koga?
Koncept bolesti, tjelesne ili duševne, uključuje devi-
1
,' jaciju od neke jasno određene norme. U slučaju fizičke
bolesti, norma je strukturalni i funkcionalni integritet
ljudskog tijela. Prema tome, iako je težnja za fizičkim
zdravljem kao takvim etička vrednota, što je zdravlje
\može se ustvrditi u anatomskim i fiziološkim okvirima.
' i Sto je norma, devijacija koje se smatra mentalnom bo-
Jesti? Na to se pitanje ne može lako odgovoriti. Ali, što
l god ta norma bila, možemo biti sigurni samo u jedno:
ona se mora kretati u okvirima psihosocijalnih, etičkih
i pravnih koncepata. Na primjer, pojmovi kao što su
•ekscesivna represija« i »i>dreagiranje nesvjesnog impul-
sa« ilustriraju upotrebu psiholoških koncepata za pre-
suđivanje takvozvanog mentalnog zdravlja i bolesti. Ide-
ja da su kronično neprijateljstvo, osvetoljublje ili raz-
24
vod ~indikativni za mentalnu bolest, samo je ilustracija
llPOtrebe etičkih normi (što znači, težnje za ljubavlju,
ljubaznošću i čvrstom bračnom vezom). Konačno, pro-
šireno psihijatrijsko mišljenje da samo mentalno bole-
sna :osoba može počiniti homicid ilustrira upotrebu pra-
vnog koncepta kao norme za mentalno zdravlje. Ukratko,
kad netko govori o mentalnoj bolesti, norma prema ko-
joj se mjeri devijacija jest psihosocijalni i etički stan,
dard. Ipak, lijek za nju traži se u okvirima liječničkih
mjerila, koja su, nadamo se i pretpostavljamo, oslobo-
đena široke palete razlika od etičkog .značaja. Definici-
ja poremećaja i okviri u kojima se za nj traži lijek sto-
ga. su u ozbiljnoj opreci. Praktično značenje ovog pri-
.krivenog sukoba između utvrđene prirode defekta i stvar-
nog liječenja jedva se može dovoljno naglasiti.
. Nakon što smo identificirali norme za mjerenje devija-
cija u slučajevima mentalnih bolesti, vratit ćemo se sa-
da na pitanje: tko definira te norme pa stoga i devija-
i: ciju? Mogu se dati dva osnovna odgovora: prvo, to mo-
že biti sam pacijent, koji je zaključio da odstupa od nor-
male; na primjer, neki umjetnik može biti uvjeren da
pati od inhibiranosti u poslu, a taj mu zaključak može
poslužiti da bi potražio pomoć za sebe kod psihotera-
peuta. Drugo, može biti da netko drugi, a ne sam »pa-
cijent<<, zaključi da je potonji devijantan - na primjer,
rođaci, liječnici, sudske vlasti, društvo općenito; tada
druge osobe, a ne »pacijent«, mogu pozvati psihijatra da
učini nešto za njega kako bi ispravio devijaciju.
Ova razmatranja naglašavaju važnost postavljanja pi-
tanja: čiji je psihijatar zastupnik?, te važnost davanja
iskrenog odgovora na njega. Psihijatar (ili radnik s po-
dručja mentalnog zdravlja nemedicinske struke) može
biti zastupnik pacijenta, rodbine, škole, vojnih službi,
poslovne organizacije, suda, itd. Kad se govori o psihi-
jatru kao zastupniku tih osoba ili organizacija, tada se
ne podrazumijeva da se njegove moralne odlike, ili ideje
i ciljevi vezani uz odgovarajući način liječenja moraju
točno podudarati s onima njegova poslodavca. Na pri-
25
 mjer, pacijent u individualnoj psihoterapiji može vje-
rovati da njegov spas ·leži u sklapanju novog braka; nje-
gov psihoterapeut ne mora dijeliti to mišljenje. Ipak, kao
zastupnik interesa pacijenta on se ne smije poslužiti
društvenom ili zakonskom silom da bi spriječio pacijen-
ta u realizaciji svoga uvjerenja. Ako je sačinio ugovor
s pacijentom, psihijatar (psihoterapeut) se može s njim
i ne slagati i prekinuti s liječenjem, ali ne može anga-
žirati druge da osujete težnje pacijenta.2 Slično tome,
ako sud unajmi psihijatra da odredi stupanj duševnog
zdravlja okrivljenoga, on ne mora u potpunosti slije-
diti vrednovanja i intencije sudskih vlasti u odnosu na
kriminalca, niti mjerila koja se smatraju prikladnim u
postupku prema njemu; ipak, takav psihijatar ne može
posvjedočiti da optuženi nije lud, već da zakonodavci
to jesu, jer provode zakon koji presuđuje da su djela
optuženog protuzakonita.' Takvo se mišljenje, naravno,
može izreći - ali ne u sudnici, kao niti od strane psi-
hijatra koji je tu da pomogne sudu u obavljanju sva-
kodnevnog posla.
Da ponovimo: U suvremenoj društvenoj praksi, do na-
j laza o mentalnoj bolesti dolazi se utvrđivanjem devi-
l jacije u ponašanju u odnosu na neke psihosocijalne,
! etičke ili pravne norme. Prosuditi o tome, kao što biva
l u medicini, može pacijent, liječnik (psihijatar) ili netko
drugi. Konačno, način liječenja najčešće se traži u tera-
pijskim - ili prikrivene medicinskim - okvirima. To
;-'.1
stvara situaciju u kojoj se tvrdi da se psihosocijalne,
etičke i pravne devijacije mogu ispraviti medicinskom
akcijom. Kako su medicinske intervencije određene da
riješe samo medicinske probleme, logički je apsurdno
očekivati da će one pomoći u rješavanju problema. čije
je postojanje definirano i utvrđeno na posve nemedicin-
skom polju.
26
l 27
IV
Sto god ljudi čine - za razliku od onoga što im se de-
šava' - odigrava se u kontekstu vrijednosti. Stoga nije-
dna ljudska djelatnost nije lišena moralnih implikaci- 1
ja. Kad su vrijednosti koje stoje u pozadini izvjesnih ak-
tivnosti svojina mnogih, oni koji za njima teže, često ih
potpuno gube iz vida. Medicinska disciplina, i kao čista
znanost (na primjer, istraživanje) i kao primijenjena
lmanost ili tehnologija (na primjer, terapija), sadrži mno-
ge etičke motive i sudove. Na žalost, njih često negiraju,
potcjenjuju ili skrivaju, jer je ideal liječničke profesi-
je, jednako tako i ljudi kojima služi, tobožnji sustav
medicinske zaštite oslobođen etičkih vrijednosti. Ovaj
sentimentalni nazor očituje se u pojavama· kao što je
dobra volja liječnika da liječi pacijente bez obzira na
njihova religiozna ili politička uvjerenja. Ali takve tvr-
dnje samo služe zamagljivanju činjenice da etička !la-
čela zadiru u nebrojene ljudske djelatnosti. To što :se
medicinskoj praksi pridaje obilježje neutralnosti u od-
nosu na neke specifične probleme moralnih vrijednosti
(kao što su rasa ili spol) ne mora značiti, i zaista ne
znači, da je to moguće u odnosu na druge (kao što je
nadzor trudnoće ili reguliranje spolnih odnosa). Tako
nadzor rađanja, pobačaj, homoseksualizam, samouboj-
stvo i eutanazija i dalje postavljaju velike probleme
pred medicinsku· etiku.
Psihijatrija je mnogo čvršće vezana uz probleme eti-
ke •nego što je to medicina općenito. Ovdje upotreblja-
vam. izraz »psihijatrija« za suvremenu disciplinu koja
se bavi problemima ·življenja, a ne bolestima mozga,
što pripada neurologiji. Poteškoće odnosa među ljudi-
ma rriogu se analizirati, interpretirati i vrednovati sa-
mo u određenim socijalnim i etičkim kontekstima. Pre-
ina tome, socioetička orijentacija psihijatra utjecat će
na njegove ideje o tome što nije u redu s pacijentom,
što zaslužuje komentar ili interpretaciju, u kojim prav-
cima može biti poželjna promjena, i tako dalje. Cak i
 u medicini u užem smislu ti činioci igraju svoju ulogu,
što se vidi po nepodudarnosti stavova liječnika prema
nadZoru rađanja ili terapijskog pobačaja, a što ovisi o
njihovoj religijskoj pripadnosti. Može li netko zaista po-
. vjerovati da ideje psihoterapeuta u odnosu na religiju,
· politiku_ i srodna područja ne igraju nikakvu ulogu u
njegovu praktičnom radu? Ako igraju, s druge strane,
kakav zaključak iz toga možemo izvesti? Ne izgleda li
razumno da bismo trebali imati različite psihijatrijske
terapije - svaka da je određena prema etičkoj poziciji
k9ju utjelovljuje - za, recimo, katolike i Zidove, reli-
giozne d bezvjerce, demokrate (zapadnog tipa- op. prev.)
i komuniste, bijele moćnike i Crnce, i tako dalje? I za-
. ista, ako pogledamo kako se zapravo danas provodi psi-
hijatrijska praksa, osobito u Sjedinjenim Državama, vi-
djet ćemo da ljudi traže i dobivaju psihijatrijski tret-
man v.iše u ovisnosti o svom socioekonomskom statusu
i moralnim uvjerenjima nego o »mentalnoj bolesti«, od
koje tobože pate.' Ta činjenica ne treba više iznenaditi
od činjenice da katolici rijetko vrše praksu u klinikama
za nadzor rađanja, ili da kršćanski znanstvenici rijetko
konzultlraju psihoanalitičare.
v i· promatranog, psihijatra i pacijenta. Iako je očita, tu
Gore izneseno gledište, prema kojem se suvremeni psi-
hoterapeuti bave problemima življenja, a ne mentalnim
bolestima i njihovim liječenjem, stoji u oštroj suprot-
l nosti s danas nadmoćnim stajalištem, prema kojem psi-
/ hijatri liječe mentalne bolesti, koje su isto tako »stvar-
l ne« i »objektivne« kao i tjelesne bolesti. Smjerno pri-
mjećujem da zastupnici potonjeg gledišta nemaju do-
kaza za opravdanje svoje tvrdnje, koja je zapravo vrsta
psihijatrijske propagande: njihov je cilj da u svijesti
pučanstva stvore čvrsto uvjerenje kako je mentalna bo-
lest .vrsta kliničkog entiteta, jednako kao infekcija ili
malignitet. Da je to istina, netko bi mogao uhvatiti (u
28
smislu zaraziti 'Se - op. prev.) Hi dobiti mentalnu bolest,
netko: bi je mogao imat!\ iiii' bi se u nekome ~ogla u~ni­
jezditi,i. netko bi je mogao prenijeti na .druge, 1 konacno,
netko·bi:se mogao otarasiti 'nje. Ne samo da u tome ne-
ma ni' tračka dokaza da :potkrijepi ovu ideju, već, na-
ptotiv" sve--dokaZuje suprotn<;>'.j•• pot~ranjuje ~ledište. da
su .ono što ljudi sada- zovu nientalmm b?lest1m~ naJv.:-
ćim dijelom komunikacije koje• izraža~~J~ r:e~r~hvatljl­
ve ideje, često ·uobličene u neki neuob1caJe~ 1d1?:U· .
.. Ovo nije mjesto::da••se detaljno. razmatraJU shcnost~
i razlike' između~ tjelesnih· i duševnih bolesti. Trebalo bi
dostajati- da se. 'istakne 'da;·dok<se-termin »tj:lesna b.o-
lest« odnosi na fizikal'nokemijske pojave na koJe ne utje-
če to· što: su ,dostupne javnosti; dotle se termin »du-
šiwna bolest«,, odnosi 'na sociopsihološke događaje, na
koje bitno utječe to što su dostupne javnosti. Tako psi-
hij<~tar,ne' može stajati po strani, hiti to č!ni .u o~osu
na•[osobu koju promatra, što patolog moze 1 naJcešće
čini.. ·P~lhijatar. je upućen na sliku nečega što smatra
s·a5tavnim ·dijelom stvarnosti, i što, kako on mi_sli, dru-
štvo; smatra stvarnošću, te promatra i prosuđuje pona-
šanje pacijenta u svjetlu tih uvjerenja. Sam pojam ."~e?-­
talni simptom« ili »mentalna bolest« tako uklJUCUJU
skrivenu usporedbu, i često sukob, između promatrača
činjenicu treba ponovo istaći ako netko želi, kao ja
ovdje, ·pobiti opću sklonost negiranju moralnih aspeka-
ta psihijatrije i njihovu zamjenjivanju medicinskim ~<'o~­
ceptima i intervencijama koji SU tobože oslobođeni SI-
stema vrijednosti.
. Tako se psihijatrija naširoko prakticira kao da ne
donosi ništa više do li vraćanja pacijenta iz stanja men-
talne bolesti u stanje mentalnog zdravlja. Dok je opće­
nito pr-ihvaćeno da mentalna bolest stoji u nekoj vezi
s, društvenim i interpersonalnim relacijama čovjeka, pa-
radoksalno se drži da problemi vrijednosti - što će re-
ći etike - ne dolaze do izražaja u tom procesu. Sam
Freud je išao tako daleko da je tvrdio: »Smatram da
29
 etiku treba prihvatiti kao gotovu činjenicu. Ja, u stvari,
nikada nisam učinio· ništa podlo.•' Zapanjujuće je ta-
ko .nešto reći, osobito kad je posrijedi netko tko je pro-
učavao čovjeka kao društveno biće s tom dubinom ka-
ko je to Freud činio. To ovdje spominjem da bih po-
kazao kako je pojam »bolesti« - kad je riječ o psiho-
analizi, »psihopatologiji« ili •mentalnoj bolesti« - upo-
trebljavao Freud i većina njegovih sljedbenika, kao na-
čin za klasifikaciju izvjesnih tipova ljudskog ponaša-
nja koji spadaju u djelokrug medicine, pa stoga nužno
izvan djelokruga etike. Ipak, ostaje tvrdoglava činjenica
da se, u izvjesnom smislu, velik dio psihoterapije vrti
oko razjašnjenja i odmjeravanja ciljeva i vrijednosti -
od kojih mnogi mogu biti uzajamno kontradiktorni -
i načina na koji ih se može najbolje dovesti u sklad,
realizirati ili odbaciti.
Budući da je niz ljudskih vrednota i metoda kojima
se one polučuju tako golem, i budući da su mnogi cilje-
vi i sredstva uporno nepriznati, sukobi između vredno-
ta glavni su izvor sukoba u odnosima među ljudima. I
zaista, reći da su ljudski odnosi na svim razinama -
od majke i djeteta, preko muža i žene, do naroda i na-
roda - bremeniti stresom, napetošću i neskladom, zna-
či, ponovo, reći nešto očito jasno. Ipak, i ono što je oči­
to može se pogrešno razumjeti. Mislim da je to ovdje
slučaj. Jer, čini mi se da smo u našim znanstvenim te-
orijama propustili prihvatiti jednostavnu činjenicu da
su· ljudski odnosi inherentna b rem eniti poteškoćama, a
da bismo ih učinili makar i relativno skladnima potre-
bno je mnogo strpljenja i velikog truda. Tvrdim da je
sada ideja mentalne bolesti u službi zamagljenja izvjes-
nih poteškoća koje ovog časa mogu biti inherentne
- iako ne moraju biti nepromjenjive - društvenim od-
nosima ljudi. Ako je tome tako, taj koncept služi kao
varka: umjesto da svraća pažnju na konfliktuozne ljud-
ske potrebe, aspiracije i vrijednosti, koncept mentalne
bolesti donosi nam amoralnu i impersonalnu »stvar« -
•bolest« -.,.-- kao objašnjenje za probleme življenja. Mo-
30
žemo se prisjetiti s tim u vezi da se, ne tako davno, đa­
vole i vještice držalo odgovornima za ljudske probleme
življenja. Vjerovanje u mentalnu bolest kao u nešto dru-
go a ne teškoću čovjeka da nađe zajednički jezik sa svo-
jim bližnjim, izravni je nasljednik vjerovanja u demone
i vradžbine. Mentalna bolest tako postoji ili je •stvar-
na« na sasvim isti način na .koji su vještice postojale
ili bile »Stvarne«.
VI
Smatrajući da mentalna bolest ne postoji, ja očito ne
impliciram, niti mislim, da društvene i psihološke po-
jave, kojima je ta etiketa pridodata, ne postoje. Kao
što su ljudi u srednjem vijeku imali ličnih i društvenih
nevolja, jednako tako su i suvremeni ljudski problemi
dovoljno stvarni. Ono što me zanima jesu etikete koje
im pridodajemo i ono što činimo s ·njima nakon što stno
ih etiketirali. Demonološki koncept problema življenja
otvorio je put terapiji po stazama teologije. Danas vje-
rovanje u mentalnu bolest uključuje - ne, štoviše za-
htijeva - terapiju putem medicine ili psihoterapije.
Ja ovdje ne nudim novu koncepciju za »psihijatrijsku
bolest« ili novu vrstu »terapije«. Moj cilj je skromniji
i u isto vrijeme ambiciozniji. Sastoji se u tome da po-
javt;. koje .sada zovemo mentalnim bolestima promotri-
mo nanovo i jednostavnije, da ih uklonimo iz kategori-
je oboljenja, .te da ih promatramo kao izraz čovjekove
borbe s problemom kako da živi. Problem je svakako
golem, a njegova veličina ne odražava samo čovjekovu
nemoć. da se nosi· sa svojim ·okolišem, već, još više, nje-
govo sve dublje spoznavanje sebe.
Pod· problemom življenja podrazumijevam eksploziv-
nu lančanu reakciju koja je započela otkazivanjem mi-
losti božje čovjeku, jer je sudjelovao u uživanju voća s
drveta spoznaje. Svijest čovjeka o sebi i svijetu oko sebe
čini se da neprestano raste, namećući mu u svom bu-
đenju sve veći teret razumijevanja.' Taj teret treba oče-
31
 kivati i ne smije ga se pogrešno razumjeti. Jedini razu-
man .način da ga olakšamo jest upravo razumijevanje i
prikladno djelovanje osnovano na takvom razumijeva-
nju. Osnovna alternativa leži u tome da djelujemo tako
kao da taj teret nije ono što stvarno zamjećujemo, i da
potražimo spas u zastarjelom teološkom viđenju čovje­
ka. ·Prema tom viđenju, čovjek ne oblikuje svoj život ni-
ti veći dio svijeta oko sebe, već kroči putem svoje sud-
bine u svijetu koji su stvorila viša bića. To može logič­
no dovesti do opravdanja neodgovornosti pred prividno
neizmjernim problemima i nepremostivim teškoćama.
Međutim ako čovjek ne preuzme sve veću odgovornost
;za svoja djela, i individualno i kolektivno, malo je vje-
rojatno da će se neka viša sila ili biće prihvatiti tog za-
datka i nositi teret umjesto njega. Stoviše, ovo doba
ljudske povijesti nije baš sklono prihvatiti zamagljiva-
nje čovjekove odgovornosti za počinjena djela skriva-
njem iza plašta sveobjašnjavajućeg koncepta mentalne
bolesti.
VII
Pokušao sam pokazati da je pojam mentalne bolesti
preživio bilo kakvu upotrebljivost koju je mogao ima-
ti, i da sada predstavlja mit. Kao takav, on je pravi na-
sljednik religioznih mitova općenito, a vjerovanje u
vradžbine. posebno: Funkcija tih sustava vjerovanja bi-
la je da djeluju kao društveni trankvilizatori (psihofarma-
kološke supstancije s pretežno sedativnim .djelovanjem,
op. pr.) i da pothranjuju nadu da se izvjesni problemi
mogu rješavati nadomjesnim ili simboličko-magijskim
postupcima. Koncept mentalne bolesti tako uglavnom
služi zamagljivanju svakodnevne činjenice da je za ve-
ćinu ljudi život neprest:;ma borba, ne za biološki opsta-
nak, već za »mjesto pod suncem«, >>duševni mir«, ili ne-
ku drugu stvar ili vrijednost. Jednom kad se zadovolje
potrebe za očuvanjem tjelesnog integriteta, ili možda
vrste, čovjek se susreće s problemom osobnog značenja:
32
Sto da učini sa sobom? Za što da živi? Ustrajno vjero- 1
vanje u mit o mentalnoj bolesti omogućava ljudima da l
izbjegnu suočenje s tim problemom i da vjeruju da men- (
talno zdravlje, shvaćeno kao odsutnost mentalne bole- ·.
sti, samo po sebi osigurava donošenje pravih i sigurnih
životnih odluka. Ali činjenice stoje drugačije. Upravo
mudre odluke u životu gledano unatrag, ljudi smatraju
dokazom dobrog mentalnog zdravlja!
Kada tvrdim da je mentalna bolest mit, tada ne ka-
žem da lična sreća i društveno devijantna ponašanje ne
postoje; samo kažem da ih mi kategoriziramo kao bo-
lesti na vlastitu štetu.
Izraz >>mentalna bolest« je metafora koju smo pogre-
šno uzimali za činjenicu. Ljude zovemo fizički bolesni-
ma kad se njihove tjelesne funkcije kose s nekim ana-
tomskim i fiziološkim normama; slično tome, ljude zo-
vemo mentalno bolesnima kad se njihovo osobno pona-
šanje kosi s nekim etičkim, političkim ili socijalnim nor-
mama. To objašnjava zašto su mnoge povijesne ličnosti,
od Isusa do Castra, i od Joba do Hitlera, bile dijagnos-
ticirane kao oboljele od ove ili one psihijatrijske bolesti.
Konačno, mit o· mentalnoj bolesti učvršćuje nas u vje-
rovanju u njenu logičnu posljedicu: da bi društveni od-
nosi bili harmonični, zadovoljavajući i sigurna osnova
za dobar život kad ne bi bilo razornog utjecaja mental-
ne bolesti, ili psihopatologije. Ipak, opća ljudska sreća,
bar u ovoj formi, samo je primjer mašte pune želja. Mi-
slim da ljudska sreća, ili blagostanje, jesu mogući, ne
samo za nekolicinu odabranih, već u dosad neslućenim
razmjerima. Ali to će biti moguće postići samo ako se
mnogi ljudi, ne tek nekolicina, budu htjeli i mogli po-
šteno suočiti i hrabro uhvatiti ukoštac sa svojim etič­
kim, ličnim i društvenim sukobima. To znači imati hra-
·brost i iznalaziti rješenja za surogate problema - kao
kad se, na primjer, vodi bitka oko želučane kiseline i
kroničnih smetnji umjesto da se rješava bračni sukob.
Naši protivnici nisu demoni, vještice, sudbina ili men-
talna bolest. Mi nemamo neprijatelja protiv koga se mo-
33

žemo boriti, istjerati ga ili odagnati >>liječenjem«. Ono
što imamo to su problemi življenja - bilo da su biološ-
' ki, ekonomski, politički ili sociopsihološki. U ovom član­
' ku bavio sam se samo problemima koji spadaju u po-
sljednju grupu, a u okviru te grupe uglavnom s onima
koji se odnose na moralne vrijednosti. Polje kojemu se
moderna psihijatrija obraća golemo je, i ja se nisam
trudio da ga obuhvatim. Moja se polemika ograničavala
l,, na tvrdnju da je mentalna bolest mit kojemu je zada-
ća da prikrije i tako učini ukusnijom gorku pilulu mo-
i
ralnih sukoba u ljudskim odnosima.
BIUESKE UZ DRUGO POGLAVUE
1. Vidi T. S. Szasz: »Bol i zadovoljstvo: Studija tjelesnih sen-
zacija« (New York: Basic Books, 19S7), osobito s~. 70----81;
»Problem psihijatrijske nozologije•. Amer. J. Psych<atry, 114:
40S-13, studeni 1957.
2. Vidi T. S. Szasz: »Etika psihoanalize: teorija i metoda auto-
nomne psihoterapije« (New York: Basic Books, 1965).
3. Vidi T.· S. Szasz: »Pravo, sloboda i psihijatrija: istraživanje
društvene uloge mentalnozdravstvene prakse« (New York:
Macmillan, 1963). ,
4. R. S. Peters: »Koncept motivacije« (London: Routledge &
Kegan Paul, 19S8), osobito str. 12-IS.
S. A. B. Hollingshead i F. C. Redlich: »Društvena klasa i men·
talna bolest« (New York: Wiley, 1958).
6. Navedeno u E. Jones: )>Život i djelo Sigmnnda Freuda« (New
York: Basic Books, 1977), sv. III, str. 247.
7. S tim u vezi pogledaj S. K. Langer: »Philosophy in a New
Key« (1942) (New York: Mentor Books, 19S3), osobito pogle-
daj pog. S. i 10.
l
l
r
i
l 3
i
Etika mentalnog zdravlja
Počnimo s nekim definicijama. Prema Webster's Third
New International Dictionary (Websterov ·treći novi in-
ternacionalni rječnik, neskraćen), etrlka je »d.iscipJ.ina
koja se bavi onim što je dobro i loše, ili pravo i krivo,
Hi što je moralna dužnost i obveza ...«, ona je tako-
đer »Skup moralnih načela ili zaokruženi niz vrijedno-
sti ...« i »načela vladanja koja vrijede za pojedinca ili
profesiju: standardi ponašanja ... ~
Etika je tako dzrličito ljudska 'Stvar. Postoje· »načela
vladanja« .koja vode pojedince i grupe, ali nema takvili
načela koja vode ponašanje životinja, strojeva ili zvijez-
da. Stvarno, riječ »vladanje« uključuje: samo se osobe
vladaju, životinje se ponašaju, strojevi funkcioniraju,
a zvijezde se kreću.
Da 1i je, tada, suvtiše reći da je s·vako pojedinačno -ljud-
sko ponašanje 'koje sačinjava vladanje u cjelini - ·ko-
je je, drugim riječima, rezultat izbora ili potencijalnog
iZbora, a ne jednostavno refleksa - ipso facto moralno
vladanje? U svakom takvom vladanju, razmatranja o do-
bru i zlu, o ispravnom i pogrešnom igraju svoju ulogu.
Logično,. njihovo ·proučavanje spada u djelokrug etike.
Etičar je znanstvenik za ponašanje par excellence.
Ako razmotrimo definiciju i praksu psihijatrije, ipak
ćemo vidjeti da se umnogome radi o prikr.ivenoj re-
definiciji prirode i djelokruga psihijatrije. Prema Web-
35
gteru, psihijatrija je »grana medicine koja se bavi zna-
nošću i praksom liječenja mentalnih, emocionalnih sme-
tnji i smetnji ponašanja, osobito onih koje nastaju na
endogeiioj osnovi ili kao rezultat pogrešnih međuljud­
skih odnosa«; i dalje, ona je »rasprava ili slovo o teo-
riji etiologije, prepoznavanju, liječenju ili prevenciji men-
talnog, emocionalnog poremećaja ili poremećaja pona-
šanja, ili pak primjena psihijatrijskih načela na bilo ko-
je polje ljudske djelatnosti (socijalna psillijatrija)«; tre-
će, to je »psihijatrijska služba u općoj bolnici (ovog pa-
cijenta treba uputiti na psihijatriju)«.
Nominalni cilj psihijatrije je proučavanje i liječenje
mentalnih poremećaja. Ali, što su to mentalni poreme-
Ćaji? Prihvaćanje postojanja skupine fenomena zvanih
»mentalne bolesti«, bez ispitivanja uvjeta pod kojima
neka osoba može označiti druge kao •mentalno bolesne«,
odlučujući je korak u prihvaćanju etike mentalnog
zdravlja.' Ako definiciju spomenutog rječnika uzmemo
ozbiljno, proučavanje velikog dijela ljudskog ponašanja
neprimjetno se prenosi s etike na psihijatriju. Jer, dok
se etičar, pretpostavimo, bavi samo normalnim (moral-
nim) ponašanjem, a psihijatar samo abnormalnim (emo-
cionalno poremećenim) ponašanjem, •sama razlika među
njima očituje se na polju etike. Drugim riječima, tvrd-
nja da je neka osoba mentalno oboljela uključuje do-
nošenje moralnog suda o njoj. Staviše, zbog društvenih
posljedica takvog suda, i •mentalno oboljeli« i oni koji
ga liječe postaju glumci u moralističkoj drami, iako je
ona pisana medika-psihijatrijskim žargonom.
Uklonivši mentalno poremećeno ponašanje iz djelo-
kruga etike, psihijatar je morao opravdati svoju reklasi-
fikaciju. On je to učinio redefinicijom kvalitete ili pri-
rode ponašanja koje proučava: dok etičar proučava mo-
ralno ponašanje, psihijatar proučava biološko ili meha-
ničko ponašanje. Prema riječima Webstera, psihijatri
se bave ponašanjem »koje nastaje na endogenoj osnovi
ili kao rezultat pogrešnih međuljudskih odnosa«. Ovdj~
treba usmjeriti pažnju na riječi »Osnovi« i »kao rezu!-
36
tat«. Ovim je riječima prijelaz s etike na psihologiju, i
prema tome na medicinu i psihijatriju, sigurno dovr-
šen.
. Etika je punoznačna samo u kontekstu nezavisnih po-
' jedinaca ili grupa, koje vrše manje ili više slobodne, ne-
lJ prisilne izbore. Vladanje koje rezultira iz takvih izbora
trebalo bi imati razloge i značenja, ali ne osnove (uzro-
ke - op. pr.). To je dobro poznati polaritet između de-
terminizma i voluntarizma, kauzaliteta i slobodne volje,
r prirodne znanosti i znanosti o moralu.
r Definiranje psihijatrije u gornjem· smislu ne vodi sa-
mo preraspodjeli disciplina koje se uče na sveučilištima
već i podupire određeno gledište o prirodi nekih tipo-
va ljudskog ponašanja, te o čovjeku općenito.
Pridajući »endogene osnove• ljudskom ponašanju,
takvo se ponašanje klasificira kao događaj, prije nego
kao akcija. Diabetes mellitus je bolest uzrokovana en-
dogenim nedostatkom enzima potrebnih za metabolizam
ugljikohidrata. Pozivajući se na to, endogena osnova de-
presija mora biti ili metabolički defekt (to jest, pretho-
dni kemijski događaj) ili defekt u >>međuljudskim od-
nosima• (to jest, u nekom prethodnom povijesnom do-
gađaju). Budući događaji ili očekivanja isključeni su
. kao moguće »osnove<< osjećaja depresije. Ali, je li to ra-
zumno? Pogledajmo milijunaša koji je financijski upro-
pašten zbog poslovnih neuspjeha. Kako ćemo objasniti
njegovu »depresiju• (ako tako želimo označiti njegovu
potištenost)? Zar tako da je smatramo rezultatom spo-·
menutih događaja, ili možda nekih drugih u djetinjstvu?
Ili izrazom njegova viđenja sebe i svojih moći u svije-
tu, sadašnjem i budućem? Izabrati prvo znači redefini-
rati moralno vladanje kao psihijatrijsko oboljenje.
Iscjeliteljske vještine - osobito medicina, religija
i psihijatrija - djeluju u društvu, a ne izvan njega. I
zaista, one su važan dio društva. Stoga se nije čuditi
da te institucije odražavaju i promiču primarne moral-
ne vrednote društva. Staviše, danas, kao. i u prošlosti,
jedna ili druga od tih institucija služi oblikovanju dru-
37
 štva podržavajući izvjesne vrijednosti, a protiveći se
drugima. Koja je uloga psihijatrije u promicanju mag-
lovitog sustava etike u suvremenom američkom druš-
tvu? što su moralne vrednote koje ona stavlja pred dru-
štvo i nameće društvu? Pokušat ću dati nekoliko odgo-
vora ispitujući poziciju nekih reprezentativnih psihija-
trijskih radova i objašnjavajući prirodu etike mental-
nog zdravlja. Isto tako ću pokušati pokazati da se u di-
jalogu između dvije glavne ideologije našeg vremena -
idealizma i kolektivizma - etika mentalnog zdravlja iz-
ravno obara na kolektivizam.
II
Covjek žudi za slobodom i boji je se. Karl R. Popper
govori o •neprijateljima otvorenog društva« 2, a Erich
/ Fromm o onima koji »bježe iz slobode•.' žudeći za slo~
{ bodom i samoodređenjem, ljudi žele da su sami kao
individue, ali, plašeći se usamljenosti i odgovornosti,
oni se također žele udružiti sa svojim bližnjima kao čla­
novi neke grupe.
\ Teoretski, individualizam i kolektivizam su antagoni-
l stički principi: za prvi, vrhunske vrednote su osobna
autonomija i individualna sloboda, a za potonji, solidar-
nost s grupom i kolektivna sigurnost. Praktički, antago-
\ čaren je iz Rusije i njegov je prijevod objavljen u »The
nizam je samo djelomičan: čovjeku je potrebno oboje
- da bude sam, kao jedinstvena individua, i sa svojim
bližnjim kao član grupe. Thoreau* u Walden Pondu i čo­
vjek u sivom flanelskom odijelu u svojoj birokratskoj or-
ganizaciji, dva sU: kraja spektra: većina ljudi teži da plovi
između tih krajnosti. Individualizam i kolektivizam mo-
gu se tako prikazati kao dvije obale brze rijeke, između
·kojih mi - kao moralna bića - moramo ploviti. Opre-
zan, plah i možda »mudar• ići će srednjim putem: kao
praktični političar; on će težiti za prilagodbom na »dru-
• Henry Thoreau (1817-1862), američki književnik, op. ur.
38
štvenu stvarnost« potvrđujući i negirajući individuali-
zam kao i kolektivizam.
Iako će, općenito, etički sustav koji vrednuje indivi-
dualizam biti neprijateljski onome koji vrednuje kolek-
tivizam, i obrnuto, treba istaći jednu važnu razliku me-
đu nJima: u jednom individualističkom društvu ~judi
se ne sprečavaju silom da formiraju dobrovoljne orga-
nizacije, niti ih se kažnjava ·ako prihvaćaju podređene
uloge u grupama. Suprotno tome, u kolektivističkom
društvu ljude prisiljavaju da sudjeluju u izvjesnim or-
ganizacijskim aktivnostima, a kažnjavaju ih ako žive od-
vojeno i nezavisno. Razlog toj razlici je jednostavan: kao
društvena etika, individualizam teži da umanji prisilu
i podupire razvoj pluralističkog društva, dok kolektivi-
zam smatra prisilu potrebnom da ·bi se postigao željeni
cilj i podupire razvoj singularističkog društva. .
Kolektivistička etika pokazala se na primjeru u So-
vjetskom Savezu, kao u slučaj.u Josifa Brodskog. Dvade-
set i četiri godine star, židovski pjesnik Brodski prive-
den je na suđenje u Lenjingrad zbog »provođenja para-
zitskog načina života<<. Optužba potječe iz .sovjetskog
pravnog koncepta koji je prerastao u zakon 1961. god.
kojim se može protjerati stanovnik grada ako ne obav-
lja »društveno koristan posao«! ·
Brodski je imao dva saslušanja, prvo 18. veljače i dru-
l go 13. ožujka 1964. godine. Prijepis suđenja prokrijum-
New Leader•.' Na prvom saslušanju Brodski je nejasno
optužen što je pjesnik i što ne radi »produktivniji<< po-
sao. Zaključujući ga, sudac je odredio da se Brodski
»pošalje na službeno psihijatrijsko· vještačenje u toku
kojeg će se utvrditi pati li Brodski od neke vrste psi-
hičkog oboljenja ili ne, te da li će ta bolest osloboditi
Brodskog od upućivanja u neko udaljeno mjesto na pri-
silni rad. Uzimajući u obzir da je iz njegove povijesti
bolesti vidljivo da je Brodski izbjegao hospitalizaciju,
naređeno je da odjel policije br. 18 bude zadužen da
ga privede na službeno psihijatrijsko ispitivanje•.'
39
 To stanovište karakteristično je za kolektivističku eti-
ku. Ono se također ne razlikuje· od stanovišta .suvreme-
ne američke institucionalne psihijatrije. u oba sistema,
osoba koja nije nikome naudila, ali se smatra >>devijan-
( tnom«, definirana je kao mentalno bolesna; ·njoj se na-
ređuje da se podvrgne psihijatrijskom ispitivanju; ako
se u,sprotivi, to se smatra dodatnim znakom mentalne
abnormalnosti.'
Brodski je proglašen krivim i poslan »U udaljeno mje-
ll sto na pet godina prisilnog rada•.' Ta presuda, to tre-
, ba istaći, bila je istovremeno terapijska, jer je težila aa
·l
unaprijedi »osobno blagostanje« Brodskog, i penalna,
jer je težila da ga kazni za zlo koje je nanio društvu.
To je, također, klasična kolektivistička teza: što je do-
bro za zajednicu dobro je i za pojedinca. Budući da se
pojedincu uskraćuje pravo na bilo kakvo postojanje iz-
van grupe, ovo izjednačenje jedinke s množinom sasvim
je logično.
Drugi jedan ruski pisac, Valerij Tarzis, koji je ob-
javio knjigu u Engleskoj u kojoj opisuje nezavidan po-
ložaj . pisaca i intelektualaca pod Hruščovljevim reži-
mom, bio je zatočen u mentalnoj bolnici u Moskvi. Mo-
žemo se prisjetiti da je američki pjesnik Ezra Pound
j~dnako prošao: bio je zatočen u mentalnoj bolnici u
Washingtonu, D.C.'. U svom autobiografskom romanu
»Odjel 7« Tarzis kao da želi reći da je prisilna hospita-
lizacija u mentalne ustanove široko primjenjivana so-
vjetska tehnika za suzbijanje društvene izopačenosti."
Cini se jasnim da neprijatelj sovjetske države nije ka-
pitalistički poduzetnik, već usamljeni radnik - nisu to
Rockefeleri nego Thoreaui. U religiji kolektivizma here-
l za je individualizam: izopćenik par excellence je osoba
l koja odbija da bude član tima.
Ustvrdit ću da glavno napredovanje suvremene ameri-
čke psihijatrije - izražene kroz tzv. socijalnu psihija-
triju - teče u smjeru stvaranja kolektivističkog društva,
sa svime što to uključuje u ekonomskoj politici, osob-
noj' slobodi i društvenom konformitetu.
40
III
Ako. pod »socijalnom psihijatrijom« podrazumijevamo
brigu o mentalnom zdravlju koju vodi društvo preko
javnih fondova - a ne pojedinci ili dobrovoljne grupe
preko privatnih fondova - tada je socijalna psihijatri-
ja stara kao i američka psihijatrija. (U većini ostalih
zemalja psihijatrija je također započela kao društveni
pothvat i nikada nije prestala funkcionirati na taj na-
čin.)
Od nedavna, od kada i postoji izr'!z »socijalna psihi-
jatrija<<, mnogi psihijatri slobodno priznaju da je to sa-
mo još jedna reklamna fraza u neprekidnoj kampanji
profesionalaca da se prodaju javnosti. Na četvrtom go-
dišnjem sastanku Udruženja upravitelja mentalnih bol-
nica, glavna je tema bila socijalna psihijatrija - »Sto
ona jest, a što nije.« 11
'. »Sto je socijalna psihijatrija?« upitao je upravnik je-
l
dite državne bolnice s istoka SAD. Njegov je odgovor
j glasio: »Ovog sam ljeta bio na dva evropska kongresa
i ne znam što se pod tim terminom podrazumijeva ...
Kad ljudi o tome govore, rijetko je jasno što je to.«~>
Za psihijatra u srednjozapadnoj državi »Socijalna psi-
hijatrija ... znači suradnju u okvirima postojećih me-
dicinskih i psihijatrijskih kapaciteta.« 13 Ovo gledište po-
držao je psihijatar iz bolnice u jednoj istočnoj državi
SAD rekavši: »U Pensilvaniji državne bolnice već služe
zajednicama u kojima su 'locirane . . . One obavijaju
praksu socijalne psihijatrije.« 14 Takav je put napretka u
psihijatriji.
Ono što mi se učinilo osobito zbunjujuće u ovom iz-
vještaju bilo je da, iako mnogi sudionici tog skupa ni-
su bili sigurni što je socijalna psihijatrija, ili što bi mo·
gla biti, ipak su svi izrazili jasnu namjeru da na tom
polju igraju vodeću ulogu. Jedan psihijatar iz srednjo-
zapadne državne bolnice reče: »Sto god socijalna psihi-
jatrija bila, ili što god postala, trebali bismo u njoj su-
djelovati. Bolje je da preuzmemo vodstvo, ili će nam
41
drugi odrediti podređenu ulogu. Trebali bismo funkcio-
nirati kao socijalnopsihijatrijske bolnice. Budemo li sje-
dili skrštenih ruku i govorili da nismo socijalnopsihija-
trijski centri za mentalno zdravlje, mnogi će nam lju-
di naređivati što da radimo.«" Predsjednik organizaci-
·i
je upravitelja bolnica pozvao je tada članove »da pri-
hvate rukovodeću ulogu«. Opća jednodušnost postignuta
je u slijedećem: »Ako ne budemo sudjelovali i preuzeli
vodeću ulogu, drugi će nam odrediti podređenu ulogu na
dnu zbivanja«," upozorio je psihijatar iz državne bolnice
jedne srednjozapadne države SAD.
Ako je to socijalna psihijatrija, što je u njoj novo?
Zašto je uzdižu i preporučuju kao da je neka napredna
medicinska novina, koja obećava da će revolucionirati
»liječenje<< »mentalno oboljelih<<? Odgovor na ovo pita-
nje zahtijevao bi povijesno proučavanje, u koje se ov-
dje neću upuštati." Neka nam bude dostatno da spome-
nemo specifične sile koje su izbacile socijalnu psihija-
triju kao zaseban pokret ili disciplinu. Te su sile dvoja-
ke - jedne političke, a druge psihijatrijske.
Socijalna politika modernog intervencionističkog libe-
ralizma, koju je u ovoj zemlji lansirao Franklin D. Ro-
osevelt, dobila je snažnu podršku za predsjednikovanja
Johna F. Kennedyja. Poruka predsjednika Kennedyja
Kongresu o »Mentalnoj bolesti i mentalnoj retardaciji<<
od petog veljače 1963. godine odražava takav duh. Iako
je briga o hospitaliziranim mentalno oboljelima tradi-
donalno bila djelatnost države blagostanja - koju pro-
vode službe raznih državnih odjeljenja za mentalnu hi-
gijenu i Uprave veterana - on je zagovarao još širi pro-
gram, potpomogn~t društvenim fondovima. Predsjednik
je rekao: »Predlažem nacionalni program za mentalno
zdravlje koji bi pomogao da se brizi o mentalno obolje-
lima da posve novo značenje i pristup ... Vlada na svim
razinama - federalnoj, državnoj i lokalnoj - privatne
fundacije i pojedini građani moraju se suočiti sa svojim
odgovornostima na tom polju.<< 18
42
Gerald Caplan, čiju je knjigu Robert Felix nazvao »Bi-
blijom ... radnika na polju socijalnog mentalnog zdrav-
lja<<, pozdravio je tu poruku kao »prvo službeno prezen-
tiranje te problematike od strane šefa vlade u ovoj ili
bilo ,kojoj drugoj zemlji.<<" Ubuduće, dodao je on, »pre-
venciju, liječenje i rehabilitaciju mentalno oboljelog i
mentalno retardiranog valja smatrati društvenom odgo-
vornošću, a ne privatnim problemom kojim će se bavi-
ti pojedinci i njihove obitelji u konzultaciji sa svojim
mec:Lioinskim savjetnicima<< .20
Bez jasne definicije što je socijalna psihijatrija, ili
što ona može ili hoće učiniti, pothvat je proglašen dob-
nm naprosto zato što je to timski napor, koji uključuje
društvo i vladu, a ne lični napor, koji uključuje poje-
dince i njihove dobrovoljne organizacije. ·Rečeno nam
je da je promocija »socijalnog mentalnog zdravlja<< ta-
ko kompleksan problem da zahtijeva intervenciju vla-
de - ali da je građanin pojedinac odgovoran za njegov
uspjeh.
Socijalna psihijatrija je sve prije no jasna stvar; nje-
na priroda i ciljevi samo su visokoparne fraze i utopij-
ska obećanja. I zaista, možda jedina stvar koja je u sve-
mu tome jasna jest mržnja prema psihijatru u privat-
noj praksi koji se posvećuje pojedinom pacijentu: nje-
ga se smatra osobom koja se bavi sramotnom djelat-
nošću. Njegova uloga više nego podsjeća na onu Brod-
skoga, pjesnika-parazita iz Lenjingrada. Michael Gorman,
na primjer, navodi s odobravanjem primjedbe Henryja
Brosina o društvenoj ulozi psihijatra: »Nema sumnje da
je izazov uloge psihijatra u nas neprestano prisutan.
Zanimljivo je pitanje kako ćemo izgledati u budućnosti.
Ne stereotipi i strašila starih AMA* privatnih poduzet-
nika.«21
Iznio sam gledišta nekih propagatora socijalne psihi-
jatrije. Ali što je sa samim radom kao takvim? Njegov
glavni cilj čini se da je širenje kolektivističke etike men-
• AMA - American Medical Association (Američko liječničko
udruženje - op. prev.).
43
 taJnog zdravlja kao vrste svjetovne religije. Poduprijet
ću ovo gledište citatima iz vodećeg udžbenika socijalne
psihijatrije, »Načela preventivne psihijatrije• Geralda
Cap lana.
Ono što Caplan opisuje jest sustav birokratske psihi-
jatrije u kojoj sve više psihijatara sve manje zaista ra-
di s. takozvanim pacijentima. Osnovna uloga socijalnog
psihijatra jest da bude »konzultant za mentalno zdrav-
lje«; to znači da on govori s ljudima, koji pak govore s
.l drugim ljudima, i konačno netko govori, ili ima neku
vrstu kontakta s nekim koga se smatra aktualno ili po-
tencijalno »mentalno bolesnim«. Ta shema funkcionira
u skladu s Parkinsonovim zakonom: 22 stručnjak na vrhu
piramide je tako važan i toliko zaposlen da treba gole-
mu armiju potčinjenih da mu pomažu, a njegovi pot-
činjeni trebaju golemu armiju potčinjenih drugog reda
itd. U društvu suočenom s nezaposlenošću širokih raz-
mjera zbog automatizacije i velikih tehnoloških napre-
daka, izgledi »preventivne« mentalnozdravstvene dndu-
strije, spremne i kadre da apsorbira golemu količinu
ljudske snage, trebali bi zaista biti politički privlačni.
Oni to i jesu. Pogledajmo sada malo pobliže stvarni po-
sao socijalnog psihijatra.
:Prema Caplanu, glavni zadatak socijalnog psihijatra
jest da više i bolje podmiruje »sociokulturne potrebe«
naroda. Nije sasvim jasno što su u stvari te potrebe. Na
primjer, »specijalist za mentalno zdravlje<< opisan je
kao netko ·tko >>nudi konzultaciju zakonodavcima i ad-
ministratorima i surađuje s ostalim građanima da bi se
utjecalo na vladine ustanove kako bi se izmijenili zako-
ni i propisi<<.23 Jasnim engleskim jezikom rečeno, on je
kuloarski agent za birokraciju mentalnog zdravlja.
Socijalni psihijatar također pomaže »zakonodavcima
i dobrotvornim vlastima da poboljšaju moralnu atmos-
feru u domovima gdje se odgajaju (nezakonita) djeca,
kao i da utječu na njihove majke da se udaju i tako im
priskrbe postojane očeve<<. 24 Iako Caplan spominje brigu
socijalnih psihijatara o utjecaju razvoda na djecu, nema
44
nikakvog komentara o savjetovanju žena koje žele po-
moć. u .vezi ·s. razvodom,· abortusom ili kontraceptivima.
, •D.ruga'zadaća specijalista za mentalno zdravlje jest da
ispita >>Uvjete života svoje ugrožene grupe populacije
i da utječe na one koji određuju te uvjete tako da nji-
hovi zakoni, propisi i politika ... budu modificirani na
prikladan način•." Caplan ističe da on ne zastupa vladu
u ime psihijatara; •ori. je svjestan da bi psihijatar mogao
tako postati agent ilL zagovornik izvjesnih političkih ili
društvenih grupa. On 'rješava problem tako što izjavlju-
je da svaki psihijatar•mora o tome sam donijeti odluku,
te da ta knjiga nije namijenjena·onima koji se žele po-
svetiti grupama od specijalnog interesa', VeĆ »Onima koji
f svoje napore •primarno usmjeruju smanjenju mentalnih
l poremećaja u •riašini• zajednicama«.26 Ali on priznaje da
!
'
razlikovanje psiMjatra koji koristi svoje •profesional-
l
l no znanje u slUžbi· neke· organizacije i •onoga koji ra-
di u· neko] organizaciji s namjerom da postigne cilj svo-
Je struke« nije· tako. jednostavno u praksi. Na primjer,
komentirajući ulogu psihijatara konzultanata on skrom-
no primjećuje da njihov uspjeh »nije lišen povezanosti
sa činjenicom da su oni bili u stanju svim srcem pri-
l).vatiti najviše ciljeve organizacije, a njihov je entuzija-
zam brzo zamijećen od strane vođa<<."
O stvarnoj ulozi psihijatra na klinikama njegove zaje-
dnice (osobito u odnosu na njegovu ulogu na klinici za
zaštitu djece, gdje je promatrao majku koja ima •po-
remećen« odnos sa svojim djetetom), Caplan piše: >>Ako
psihijatar preventivac može uvjeriti zdravstvene vlasti
na klinikama da su njegovi zahvati zapravo logično pro-
širenje tradicionalne liječničke prakse, njegova će ulo-
ga biti sankcionirana od strane svih zainteresiranih, uk-
ljučujući i njega samoga. Sve što je do njega jest da raz-
radi tehničke detalje«.23
Ali to je upravo ono što ja smatram centralnim pita-
njem: da li je takozvani rad na polju mentalna zdrav~
lja »logično proširenje tradicionalne liječničke prakse«,
bilo preventivne ili kurativne? Ja bih rekao da to nije
45
logičko već retoričko proširenje." Drugim riječima, prak-
sa mentalnozdravstvene edukacije d socijalne psihijat-
rije nije zdravstvena praksa, već moralno uvjeravanje
i politička prisila.
IV
Kao što je prije istaknuto, mentalno zdravlje i bolest
nisu ništa doli nove riječi koje opisuju moralne vrijed-
nosti. J oš više uopćeno, semantika pokreta mentalnog
zdravlja nije ništa doli novi rječnik za promicanje po-
sebne vrste svjetovne etike.
To se gledište može potvrditi na nekoliko načina. Po-
kušat ću to ovdje učiniti navodeći mišljenja koja su iz-
ražena u monografiji »Mentalno zdravlje i sustavi vri-
jednosti<< Znanstvenog komiteta Svjetske unije za men-
talno zdravlje, u izdanju Kennetha Soddyja.
U prvom poglavlju autori otvoreno tvrde »da je men-
talno zdravlje povezano s načelima koja ovise o domi-
nantnoj religiji ili ideologiji odnosnog društva•."
Nakon toga slijedi pregled različitih koncepata men-
talnog zdravlja što ih predlažu različiti autori. Na prim-
jer, prema Soddyjevu mišljenju, •stav zdrave osobe
prema životu lišen je napetosti; njene ambicije kreću se
u okvirima praktične realizacije ... << 31 Međutim, prema
mišljenju kolege čije gledište on navodi, mentalno zdra-
vlje »zahtijeva dobre međuljudske odnose sa sobom,
drugima i s Bogom<< 32 - definicija koja glatko svrstava
sve ateiste u red mentalno bolesnih.
Autori razmatraju sporni problem odnosa između dru-
štvene adaptacije i mentalnog zdravlja. Oni na začuđu­
jući način uspijevaju izbjeći problem za koji tvrde da
ga rješavaju: »Mentalno zdravlje i socijalna adaptacija
nisu identični ... To se može ilustrirati činjenicom da
bi tek nekolicina ljudi osobu koja je postala bolje prila-
gođena zbog toga što je napustila dom i prešla u drugu
društvenu sredinu, smatrala da je na taj način postala
mentalno zdravom ... U prošlosti, a još i danas u nekim
46
l
t
društvima prilagodba društvu bila je visoko cijenjena ...
kao znak mentalnog zdravlja; a neuspjeh u prilagodbi
još se više smatrao znakom mentalne bolesti ... Posto-
je slučajevi i situacije u kojima, sa stanovišta mental-
nog zdravlja, pobuna i nekonformizam mogu biti mnogo
važniji od društvene prilagodbe.<<" Ali nisu dani krite-
riji za razlučivanje, »Sa stanovišta mentalnog zdravlja<<,
situacija na koje se moramo prilagoditi od onih protiv
kojih se trebamo pobuniti.
Ima tu još mnogo licemjernih budalaština ove vrste.
Tako se kaže: »Dok je malo vjerojatno da se možemo
složiti s pretpostavkom da su svi 'loši' ljudi mentalno
bolesni, moguće je složiti se da se ni za jednu 'lošu'
osobu ne može reći da posjeduje najveću moguću razi-
nu mentalnog zdravlja, i da su mnogi 'loši' ljudi men-
talno bolesni.<< 34 Problemi o tome tko treba odlučiti tko
su to »loši<< ljudi, te po kojim se kriterijima o tome od-
lučuje, jednostavno su zataškani. Ovo zaobilaženje stvar-.
nog postojanja sukoba etika u svijetu najistaknutije: je
obilježje te studije. Možda se jedan od ciljeva zagovara-
nja mutne, ali ipak razumljive etike mentalnog zdravlja
sastoji u tome da se to negiranje podrži. I zaista, čini se
da je pravi cilj socijalnog psihijatra da zamijeni jasan
politički rječnik maglovitom psihijatrijskom semanti-
kom, a pluralistički sustav moralnih vrijednosti singu-
larističkom etikom mentalnog zdravlja. Ovdje imamo
jedan primjer kako se to postiže:
»Naše je stajalište da zauzimanje superiornog stava
jedne socijalne grupe prema drugoj ne vodi mentalnom
zdravlju niti jedne od tih grupa.<< 35 Nakon toga slijede
pojednostavnjeni primjeri o problemu Crnaca u Ameri-
ci. Nema sumnje da je tu izražena zadivljujuća senti-
mentalnost. Ali, stvarni problemi psihijatrije nisu veza-
ni uz apstraktne grupe već uz konkretne pojedince. Ipak,
ništa se ne govori o stvarnim odnosima među ljudima
- na primjer, između odraslih i djece, liječnika i paci-
jenata, stručnjaka i klijenata; niti kako je u tim razli-
čitim situacijama za uspostavljanje odnosa, koji je ega-
47
 litaran j funkcionalan, potrebna vrhunska vještina i na-
por .svih zainteresiranih, (i koji je, u nekim slučajevi­
ma, katkad nemoguće ostvariti).
Dok etičar mentalnog zdravlja sam sebe razotkriva
kad diskutira o mentalnoj bolesti i zdravlju, njegova
·moralna pozicija još je jasnija kad diskutira o psihija-
trijskom liječenju. I zaista, zagovornik mentalnog zdrav-
lja sad nam se ukazuje kao graditelj društva na širokoj
skali; on će biti zadovoljan ni manje ni više nego dobi-
vanjem dozvole da izvozi svoju vlastitu ~deologiju na
svjetsko tržište.
Autori počinju svoju diskusiju o promicanju mentalnog
zdravlja spominjući »Otpor« prema njemu: »Načela na
kojima se temelji uspjeh pokušaja da se izmijene kul-
turni uvjeti u interesu mentalnog zdravlja, kao i opas-
nosti pri takvim pokušajima, vrlo su važni momenti za
praktični rad u mentalnom zdravlju ... Uvođenje pro-
mjene u društvo može biti podložno uvjetima koji su
jednaki onima što se javljaju u slučaju djeteta . .. << (kur-
ziv dodan)." Ovdje prepoznajemo sličan medika-psihija-
trijski model ljudskih odnosa: pacijent je kao neuko di-
jete koje treba »zaštititi«, ako je potrebno, autokratski
i bez njegova pristanka, a to će učiniti stručnjak, koji
je nalik na roditelja, mjerodavnog za sve.
Mentalni higijeničar koji prihvaća to gledište i djelu-
je na taj način zauzima milosrdno stanovište prema svo-
jim (nevoljkim) pacijentima: on ih smatra, u najboljem
slučaju,. glupom djecom kojoj treba poduka, a, u naj-
gorem slučaju, zlim kriminalcima koje treba izmijeniti.
On vrlo često teži za tim da poluči vrijednosnu promje-
nu prijevarom i silom, a ne istinom i primjerom. Ukrat-
ko, on ne provodi ono što propovijeda. Obrazac ljuba-
vi prema bližnjemu kao sebi ravnom, koji mentalni hi-
gijeničar tako zdušno želi izvesti u »psihijatrijski ne-
razvijene<< dijelove svijeta, čini se da svugdje ostaje bez
osobite podrške. Ili bismo možda trebali ispustiti iz vi-
da. odnose crnih i bijelih u Sjedinjenim Državama, ili
pak odnos psihijatra i pacijenta koji to ne želi biti?
48
Autori nisu u potpunosti nesvjesni tih poteškoća. Ali
oni, 'čini se, misle da je dovoljno ako priznaju da su
svjesni da takvi problemi postoje. Na primjer, objas-
nivši .sličnosti između kineskog sistema pranja mozga
i. prisilnog psihijatrijskog liječenja, oni pišu:
»Termin pranje mozga .•. primijenili su s njegovim ne-
sretnim dodatnim značenjima na psihoterapijsku pra-
ksu oni koji joj nisu naklonjeni. Mi smatramo da pouku
iz ovoga trebaju najsvesrdnije izvući oni koji su odgo-
vorni za provedbu prisilnog psihijatrijskog liječenja pa-
cijenata. Upotreba prisile ili prevare gotovo će se sigur-
no učiniti opakom onima koji gledaju neprijateljski ili
sa •strahom na ciljeve psihoterapije« (kurziv dodan)."
»Benevolentni« despot, bilo politički ili psihijatrijski,
ne· voli da se njegova benevolencija dovodi u pitanje.
Ako se to dogodi, on se služi klasičnom taktikom tlači­
telja: pokušava ušutkati kritičara, a ako to zakaže, po-
kušava ga degradirati. Psihijatar to postiže tako da one
koji se s njim ne slažu proglašava »neprijateljima<< ili
»mentalno bolesnima<<. Ovdje nam se kaže da se oso-
ba koja priznaje sličnosti između pranja mozga i prisil-
nog psihijatrijskog liječenja ipso facto neprijateljski od-
nosi prema ps ih ij a tri j i.
• Stajalište da »pouku ... trebaju naj svesrdnije izvući
oni koji su odgovorni za provedbu prisilnog psihijatrij-
skog liječenja<< (kurziv dodan) zahtijeva poseban osvrt.
Upotrijebljeni jezik uključuje činjenicu da nasilno pro-
glašeni mentalno bolesni postoje po prirodi stvari -
dok, zapravo, njih stvaraju velikim dijelom psihijatri.
Na taj način, nakon što su postavili mučan problem pri-
silnog psihijatrijskog liječenja, autori zakazuju u nje-
govu razrađivanju na jasan i nedvosmislen način; umje-
sto toga, oni osporavaju emocionalno zdravlje i moral-
nost namjera onih koji se usuđuju osvrnuti na problem
kritički.
To protivljenje kritičkom preispitivanju vlastitih dok-
trina i metoda može biti potrebno mentalnom higijeni-
čaru, upravo kao što je potrebno misionaru ili političa-
49
 ru: cilj svakog od njih je da pokori duše i duhove, a ne
da razumije ljudske probleme. Nemojmo zaboraviti na
opasnost pokušaja da se razumije druga osoba. Taj na-
por zahtijeva neslaganje s nečijim gledištima i preispi-
tivanje nečijih vjerovanja. Mudra osoba koja želi učiti
na svojem vlastitom primjeru mora uvijek biti spremna
da prizna grešku i da promijeni svoja shvaćanja. Ali to
nije ono što mentalni higijeničar želi: on ne želi promi-
jeniti svoja shvaćanja, već shvaćanja drugih.
U jednoj analizi pokreta mentalne higijene, koja je na-
pisana pred gotovo 30 godina, Kingsley Davis istakao je
upravo to, a još i više. Komentirajući »obiteljska savje-
tovališta«, Davis primjećuje da takve ustanove ne nude
medicinski tretman već moralnu manipulaciju: »Prije
nego što .U2Jmognemo liječiti takve pacijente, neophodno
je promijeniti njihov životni cilj; ukratko, mora se dje-
lovati ne na njihovu anatomiju, već na njihov sustav vri-
jednosti«." Nevolja je, naravno, u tome što ljudi obično
ne žele mijenjati svoje ciljeve - oni ih žele zadržati. Re-
zuJtat je toga >>ela se može očekivati da samo oni ·klijen-
ti čiji ciljevi odgovaraju društveno sankcioniranim vri-
jednostima dođu svojevoljno u takve ustanove. Ostale
osobe, čije su želje u suprotnosti s opće prihvaćenim vri-
jednostima, klonit će ih se; njih se može privesti samo
putem prisile ili prijevare•." Niti Davis ne bježi od toga
da ustvrdi ono što mnogi znaju a tek rijetki se usude
i:llreći - naime »... da se mnogi k1ijen<ti namamfjujru u
obiteljska savjetovališta putem lažnih informacija•."' Na
sličan način mnogo više ih biva namamljene u državne
mentalne bolnice i socijalnopsihijatrijske klinike. Soci-
jalna psihijatrija se tako javlja, bar po mom mišljenju,
kao nov pokušaj da se oživi i proširi stara industrija
mentalne higijene.
Prvo, postoji novi tip reklamne kampanje: edukacija
iz mentalnog zdravlja predstavlja napor da se naivne
osobe namame kako bi postale lclijenti socijalnopsihi-
jatrijskih ustanova. I onda, kad se stvori potreba - ili
u ovom slučaju, kad se ona samo nasluti - industrija
50
se širi: to se očituje u stalnom porastu izdataka za po-
stojeće mentalne bolnice i klinike te stvaranje novih, još
više automatiziranih tvornica, koje se zovu »Sektorski
centri za mentalno zdravlje«.
Prije nego zaključim ovaj napis o etici mentalnozdrav·
stvenog rada, želio bih ukratko nešto reći o vrijednosti-
ma kako su ih predstavili autori knjige »Mentalno zdrav-
lje i sustavi vrijednosti<<.
Oni zagovaraju promjenu kao takvu; njezin smjer če­
sto ostaje nespecificiran. »Uspjeh unapređivanja mental-
nog zdravlja ovisi dijelom o stvaranju klime pogodne za
promjenu, i vjerovanju da je promjena poželjna i mogu-
ća.•" Oni također ističu potrebu preispitivanja izvjesnih
»nedokazanih postavki<<; ipak, nijedna se od njih ne od-
nosi na prirodu rada na polju mentalnog zdravlja. Um-
jesto toga, oni ubrajaju u nedokazane postavke takve
ideje kao što su » ... majka je uvijek najpogodnija oso-
ba za brigu o vlastitom djetetu«.42
Mislim da se svemu ovome moramo usprotiviti sa sta-
jališta osnovne logike i morala: ako treba govoriti o mo-
ralnim vrijednostima i ako ih treba unaprijediti, njih
treba smatrati onim što jesu - moralne vrijednosti, a
ne zdravstvene vrijednosti. Zašto? Zato što moralne vri-
jednosti jesu i moraju biti legitimna briga svakoga i ne
potpadaju pod specijalnu kompetenciju bilo koje .odre-
đene grupe; dok zdravstvene vrijednosti (a osobito nji-
hova tehnička provedba), jesu, i moraju biti uglavnom
briga stručnjaka za zdravlje, osobito liječnika.
v
Bez obzira na to kako ga zvali, danas je mentalno zdra-
vlje unosan posao. To je danas istina za svako moderno
društvo, bez obzira na političku strukturu. Nemoguće je
stoga razumjeti sukob između individualističkih i kolek-
tivističkih vrednota u psihijatriji bez potpunog razumi-
51
 jevanja društvene organizacije brige o mentalnom zdrav-
lju.
Iznenađujuće je da se u Sjedinjenim Državama 98%
skrbi za hospitalizirane mentalno bolesne provodi kroz
federalne državne i okružne vlade.". Situacija u Velikoj
Britaniji slična je ovoj. U Sovjetskom Savezu postotak
je, naravno, 100%.
Možemo biti sigurni da to nije cjelovita slika stanja
u Sjedinjenim Državama ili Velikoj Britaniji. Privatna
praksa je još uvijek ono što taj. termin označuje: privat-
na. To ipak ne znači da se za psihijatrijsku hospitalnu
skrb plaća iz društvenih fondova, niti da se za psihija-
trijsku ambulantnu skrb plaća iz privatnih fondova. Am-
bulantne službe se financiraju iz privatnih i društvenih
sredstava. Uključujući sve tipove skrbi, cijeni se da »oko
650/o cjelokupnog. tretmana mentalno obol jenih pacije-
nata otpada na subvencionirane službe, a 35% na privat-
ne i dobrovoljnim sredstvima pomognute službe«."
O implikacijama golemog i sve većeg udjela vlade u bri-
zi za mentalno zdravlje nije se, po mome mišljenju, vo-
dilo dovoljno računa. Stoviše, ma kakvi problemi proiz-
lazili iz vladina nadzora bolničke mentalnozdmvstvene
skrbi, te su poteškoće povezane s problemom koji logi-
čno prethodi: kakav je cilj brige koja se provodi? Ne
pomaže ništa ako kažemo da je taj cilj preobrazba men-
talno bolesnog u mentalno zdravog pacijenta. Vidjeli
smo da termini »mentalno zdravlje« i »mentalna bolest•
l
l
označuju etičke vrijednosti i društvene zasade. Na taj
način sustav bolnica za mentalno oboljele služi, iako na
prikriven način, promicanju određenih vrednota i za-
sada, a potiskivanju drugih. Koje će se vrednote promi-
cati, a koje potiskivati, ovisi, naravno, o prirodi društva
koje provodi »zdravstvenu« skrb.
l donošenje zakona, morala bi posezati za političkim oru-
Kažemo ponovo, da sve to nije novo. Slična gledišta
već su drugi izrazili. Davis je primijetio da je budućim
klijentima obiteljskih klinika (savjetovališta) »rečeno na
ovaj ili onaj način, putem predavanja, novinskih rekla-
ma ili diskretnih oglasa, da klinika postoji zato da po-
52
mogne· pojedincima da prebrode svoje teškoće; a zapra-
vo postoji da bi pomogla postojećem društvenom poret•
kuuirednom namamljen na kliniku, pojedinac može biti
žrtva daljeg obmanjivanja u obliku propagande koja
ga uvjerava da njegov najviši interes leži u tome da či­
ni ono što očigledno ne želi, kao da se: ,najviši interes'
može prosuđivati prema bilo čemu drugome doli pre-
ma vlastitim željama«.45
Zbog nedobrovoljnog karaktera te vrste klinika ili bol-
nica, slijedi, prema Davisu (ja se s njime slažem), da ta
služba »mora naći izvore prihoda u subvencijama (filan•
tropskim ili vladinim) a ne u profitu od zarada. Dalje,
budući da se njena svrha identificira s društvom u naj-
širem smislu, a ne· s pojedinom osobom· kojoj služi, te
budući da postizanje ove svrhe zahtijeva upotrebu sile
ili dezinformaciju, ona mora djelovati kao ruka zakona
ili vlade. Mi ne dopuštamo upotrebu sile i prijevaru po-
jedinaca u njihovom privatnom životu ... Stoga, da bi
rješavala obiteljske sukobe primjenom društvene prinu-
de; klinika za obiteljsko savjetovanje mora konačno do-
biti moć ili bar krinku institucije pod patronatom drža-
ve, da bi provodila sistematsko obmanjivanje kao što ga
provodi Crkva«.46
Može li društvo podržati kliniku koja bi zdušno zastu-
pala interese klijenata stavljajući ih iznad interesa sa-
mog društva? Davis je razmatrao tu mogućnost i zaklju-
čio da je to nemoguće. Jer, kad bi postojala takva klini-
ka, »morala bi, poput one druge vrste, upotrebljavati si-
lu i obmanu - ne prema klijentu pojedincu već prema
društvu. Morala bi kuloarskim razgovorima utjecati na
žjem, i, povrh svega, javno negirati svoju: pravu svrhu«."
(Vidjeli smo da organizirana američka psihoanaliza či­
ni upravo to) .48
Davis je jasan u osnovnim alternativama s kojima se
psihijatrija mora suočiti; ali odbija da se u njima suoči:
»Individualističke bi klinike prihvatile standarde svojih
klijenata. Druga vrsta klinike prihvatila bi standarde
53
 l
l
društva. U praksi, jedino je potonje prihvatljivo, jer dr-
žava posjeduje moć da upotrijebi silu i laž« .49 Stoga kad
klinike za obiteljsko savjetovanje ili druge vrste mental-
nozdravstvenih ustanova pokušavaju pružati obje vrste
usluga, »One pokušavaju jahati dva konja usmjerena u
suprotnim pravcima• .50
Usporedba skrbi koja se provodi u bolnicama za men·
talno oboljele u Rusiji i Americi potkrepljuje tvrdnju da
su vrijednosti i zasade koje psihijatrija podržava ili po-
tiskuje u ovisnosti o društvu koje provodi psihijatrijsku
zaštitu. Odnos liječnika i bolničkih kreveta prema broju
stanovnika po prilici je isti u obje zemlje. Međutim, ta
sličnost je varljiva. U Sovjetskom Savezu postoji oko
200.000 psihijatrijskih bolničkih kreveta; u Sjedinjenim
Državama oko 7SO.OOO. Prema tome, »11,2% svih bolni·
čkih kreveta u Sovjetskom Savezu otpada na psihijatrij-
ske ·pacijente, u usporedbi sa 46,4% u SAD«.51
Ovu razliku treba najviše pripisati određenoj društve-
noj i psihijatrijskoj politici koja podržava hospitalizaci-
ju mentalno oboljelih u Americi, a osujećuje je u Rusi-
ji. Štoviše, naglasak psihijatrijske skrbi Sovjeta je na
prisilnom radu, dok je u nas naglasak na prisilnoj doko-
lici; oni prisiljavaju psihijatrijske pacijente da proizvo-
de, dok ih mi prisdljavamo da konzumiraju. Izgleda ma-
lo vjerojatno da ove »terapeutske« prioritete ne treba
dovoditi u vezu s kroničnim pomanjkanjem radne snage
u Rusiji i \kroničnim viškom ovdje.
U Rusiji »radna terapija<< se razlikuje od običnog ra-
da po tome što se provodi pod okriljem psihijatrijske
institucije, dok se rad obavlja pod okriljem tvornice ili
poljoprivrednog dobra. Nadalje, kao što smo vidjeli u
slučaju Josifa Brodskog, ruskog se kriminalca osuđuje
na rad, a ne na ljenčarenje kao njegovog američkog pan-
dana. Sve to proizlazi iz dva osnovna razloga: prvo, iz
sovjetske sociopolitičke teorije, koja drži da je »proiz-
vodni rad« potreban i dobar za društvo i pojedinca; dru-
go, iz sovjetske socioekonomske činjenice da je u siste-
mu mamutske birokracije (kojoj manjkaju adekvatne
54
provjere i regulativi) potrebno sve više ljudi za obavlja-
nje sve manje rada. Tako Sovjeti imaju kronično po-
manjkanje radne snage.
U skladu s takvim uvjetima, Rusi radije nastoje zadr-
žati ljude na njihovim radnim mjestima nego ih slati u
mentalne bolnice. Ako netko više nije poželjan na svom
radnom mjestu, primoravaju ga da radi u »psihijatri}
skim vanbolničkim ustanovama ... gdje pacijenti mogu
. provesti cijeli dan na radu ...«52 30-tih godina ovog sto·
ljeća, za vrijeme kulminacije staljinizma, razvila se »ne-
kritička zanesenost radnom terapijom<<, a rezultat je to-
ga bio da su »bolnice bile nalik na industrijske pogo-
ne«.53
Sasvim je očito da je razlikovanje između radne tera-
pije i običnog rada u Rusiji arialogno .razlikovanju izme-
đu upućivanja u bolnice za umobolne kriminalce i zatva·
ranja u zatvore u Sjedinjenim Američkim Državama.
Mnoge sovjetske bolničke radionice, kako saznajemo,
»organizirane su tako da djeluju kao normalni tvornički
pogoni, upošljavaju svoje lagano hendikepirane, ali pro-
duktivne pacijente neograničeno vrijeme, i ·plaćaju im.
redovite plaće, dok oni svakodnevno putuju na posao i
natrag kućama kao da su u neprekidnom radnom odno-
su ... Zna se za skrivene radionice koje su njihovi uprav-
nici iskorištavali za privatnu korist ... << 54
· U Sjedinjenim Državama vlada obično ne posjeduje
niti nadzire sredstva za proizvodnju. Proizvodnja do-
bara i '(većina) uslužnih djelatnosti u rukama su privat-
nih osoba ili grupa. Kad bi vlada odlučila da osobe pod
njenim nadzorom proizvode dobra ili se bave uslužnim
djelatnostima, to bi stvorilo problem konkurencije u od-
nosu na privatno poduzetništvo. Taj se problem najpri·
je· pojavio u vezi sa zatvorima a sada nam se javlja u ve-
zF s mentalnozdravstvenim ustanovama. Dioničari kor-
poracije General Motors (ili njihovi službenici), ne bi
bili osobito sretni kad bi vlada Sjedinjenih Država odlu-
čila da kažnjenici u saveznim zatvorima proizvode auto·
·mobile. Tako je, eto, posao zatvorenika u Americi sve-
ss
 den .na izradu registarskih tablica,. a onaj mentalno obo-
ljelih, na pranje podova ili rad u kuhinji ili pomoćnim
odjelima bolnica.
Ono štO· bih htio istaći je slijedeće: za razliku od Ru-
sije, najveći socioekonomski problem u Sjeclinjenim
Državama je višak, a ne manjak potrošnih dobara; isto
tako, mi irhamo višak, a ne manjak produktivne radne
snage. Rezultat je naša kronična i dobro poznata neza-
poslenost, k<>ja rijetko iznosi manje od 5% ukupne rad-
ne snage (tu nisu uključene starije osobe sposobne za
rad). Prema tome, u američkim bolnicama za mentalno
oboljele koristan i produktivan rad se ne favorizira, već
se, ako je potrebno, sprečava silom. Umjesto da defini-
ramo prisilni rad kao terapiju - kao što to čine Sovje-
ti-: mi definiramo prisilno ljenčarenje kao terapiju. Je-
dini rad koji se dopušta (ili podržava) jest onaj koji je
potreban da bi se održala bolnička oprema i služba, a
čak i u okviru toga samo onaj rad ·za koji se smatra da
ne konkurira privatnom poduzetništvu.
Kao što sam svojedobno iznio," hospitalizacija u men-
talne bolnice u Sjedinjenim Državama služi dvostrukoj
socioekonomskoj svrsi. Prvo, definirajući ljude u bolni-
cama za mentalno oboljele kao nesposobne za rad (i če­
sto :ih sprečavajući da rade, čak i nakon njihova otpu-
sta), sustav mentalnozdravstvene skrbi služi smanjenju
naše nacionalne stope nezaposlenosti; mnoge se ljude
klasificira radije kao .mentalno oboljele, a ne kao soci-
jalno nepodobne ili nezaposlene. Drugo, stvarajući go-
lemu organizaciju psihijatrijskih bolnica i pridruženih
<nstitucija, mentalnozdravstvena skrb pomaže da se po-
boljša zaposlenost; i zaista zapanjuje broj psihijatrijskih
i parapsihijatrijskih službi koje se na taj način stvara-
ju. Kao rezultat toga, osjetna redukcija izdataka za men-
talnozdravstvenu birokraciju prijeti istom vrstom eko-
nomskog poremećaja kao· i redukcija izdataka za si-
stem obrane, i možda je jednako »nezamisliva«.
Stoga mi se čini da, suprotno često ponavljanoj pro-
pagandi o visokoj cijeni mentalne bolesti, mi nalazimo
56
.suptilnu ekonomsku računicu u produžavanju, i čak po-
,većavimju .. broja takvih »bolesti«. Suočeni, kao što je-
smo; s· hiperprodukcij om i nezaposlenošću, mi očito mo-
žemo sebi priuštiti »cijenU<< skrbi za stotine tisuća »men-
·talno oboljelih« i njihovih članova obitelji. Ali, možemo
1li sebi dopustiti >>cijenu« nebrige za njih i tako nezapo-
slenima dodati, ne samo takozvane mentalno bolesne,
111ego i ljude koji ih »Hječe« i na njima provode »istra-
živanje«?
Ma kakvi bili tobožnji ciljevi socijalne psihijatrije,
njena stvarna djelatnost čini se da je uvjetovana socio-
:ekonomskim i političkim faktorima kao i činjenicama
koje sam ovdje istakao.
l
1\
VI
·l
l
i Psihijatrija je moralan i društven pothvat. Psihijatar se
i bavi problemima ljudskog ponašanja. On je, stoga, uvu-
:l 'čen u situaciju sukoba - najčešće između pojedinca i
l grtipe. Ako želimo razumjeti psihijatriju, ne možemo za-
tvoriti oči pred ovom dilemom: moramo znati čiju stra-
nu psihijatar zastupa - pojedinca ili grupe.
Zagovornici ideologije mentalnog zdravlja opisuju pro-
blem na drugačiji način. Ne naglašavajući sukobe među
ljudima, oni izbjegavaju da se uvrste eksplicitno u za-
stupnike ili pojedinca ili grupe. Kao što to oni žele vidje-
ti, umjesto da favoriziraju interese jednih ili drugih. ili
moralne vrijednosti, oni zastupaju »mentalno zdravlJe«.
Ovakva su me razmatranja dovela do zaključka da je
·koncept mentalne bolesti izdaja zdravog razuma i etič­
kog poimanja čovjeka. Zasigurno, kad god govorimo o
konceptu čovjeka, naš početni problem je problem de-
finicije i filozofije: što podrazumijevamo pod čovje­
kom? Slijedeći tradicije individualizma i racionalizma,
držim da je ljudsko biće osoba u tolikoj mjeri koliko
može birati slobodno bez prisile. Sve što povećava nje-
govu slobodu, povećava njegovu čovječnost; sve što uma-
57
;nJUJe njegovu slobodu, umanJuJe njegovu čovječnost. 7. Za usporedbu sovjetskog krivičnog zakonika i američkog za~
kona o mentalnoj higijeni pogledaj T. S. Szasz: »Zakon,
l'rogresivna sloboda, nezavisnost i odgovornost čine ga sloboda i psihijatrija: Istraživanje društvene uloge mentalno-
·Čovjekom: progresivno porobljavanje, ovisnost i neod- zdravstvene prakse« (New York: Macmillan, 1963), str. 218
:govorncist čine od njega stvar. Danas je neizbježno jasno -21.
8. )>Suđenje Josifu Brodskom«, nav. članak, str. 14.
-da, bez obzira na podrijetlo i ciljeve, koncept mentalne 9. Vidi T. S. Szasz, »Zakon, sloboda i psihijatrija« glava 17.
·bolesti služi da zarobi čovjeka. Taj koncept to provodi (Vidi bilj. 7. gore).
tako da dopušta - zapravo naređuje - jednom čovje­ 10. V. Tarzis: »Odjel 7: Autobi9grafski roman«, prijevod Katya
Brown (London and Glasgow: Collins and Harvill, 1965).
·ku da nametne svoju volju drugome. 11. Izvještaj: »Socijalna psihijatrija i mentalne bolnice<<. Fron-
VJdjeli smo da su zagovornici mentalnozdravstvene tiers of Hospital Psychiatry, 1:1-2 & 9, 15. studenog 1964 .
.skrbi, osobito kad se takva skrb provodi preko vlade, 12. Isti izvor, str. 2.
:zapravo zagovornici moralnih i socioekonomskih intere- 13. Isti izvor.
14. Isti izvor.
:sa države. To jedva da može iznenaditi. Kakve bi druge 15. Isti izvor, str. 9.
interese oni mogli predstavljati? Sigurno ne one tako- 16. Isti izvor.
17. Za dalju raspravu pogledaj T. S. Szasz: >>Kamo psihija-
zvane pacijenata, čiji su interesi često suprotni onima trijo?«, ovaj rad, pag. 13. .
·države. Na taj način psihijatrija - sada ponosno nazva- 18. J. F. Kennedy: >>Poruka predsjednika Sjedinjenih Drž~-ya ko·
na »socijalna psihijatrija« - postaje u velikoj mjeri ja se odnosi na mentalnu bolest i mentalnu retardaciJU«, 5.
veljače, 1963; 88. Kongr., Prva sjednica, Predstavnički dom,
:sredstvo nadzora nad pojedincem. U društvu mase, to Dokument broj 58; pretiskano u Amer. J. Psychwtry, 120:729
se najbolje postiže priznavanjem njegova postojanja sa- -37, veljača 1964, str. 730. .
·mo kao člana grupe, a nikada kao individue. 19. G. Caplan: »Načela preventivne psihijatrije« (New ·york:
Basic Books, 1964), str. 3.
Opasnost je jasna, a na nju su upozorili mnogi. Kad 20. Isti izvor.
·se u Americi ideologija totalitarizma promiče kao faši- 21. Navedeno u M. Gorman: »Psihijatrija i državna politika<<.
·zam ili komunizam, nju se hladno odbacuje. S druge Amer. J. Psychiatry, 122:55-60, siječanj 1965, str. 56.
22. C. N. Parkinson: »Parkinsonov zakon i druge studije o ad-
·strane, kad se ista ideologija promiče pod krinkom men- ministraciji« (1957) (Boston: Houghton Mifflin Co., 1962).
talno:odravstvene shbi, nju .-;e toplo prihvaća. Tako se 23. Cap1an, u nav. dj., str. 56.
·čini mogućim da ondje gdje fašizam i komunizam nisu 24. Isti izvor, str. 59.
25. Isti izvor, str. 62-63.
·uspjeli kolektivizirati američko društvo, mentalnozdrav- 26. Isti izvor, str. 65.
:stvena etika uspije. 27. Isti izvor.
28. Isti izvor, str. 79.
29. Pogledaj Szasz, >>Mit o mentalnoj bolesti<<; također >>Mit o
BIUESKE UZ TRECE POGLAVUE mentalnoj bolesti« u ovom radu, pog. 2, i »Retorika protivlje-
nja«, u ovom radu, pag. 4.
1. Vidi T. S. Si:asz: »Mit o mentalnoj bolesti: Osnove teorije 30. K. Soddy izd.: »Transkulturalne studije u području mental-
osobnog vladanja« (New York: Hoeber-Harper, 1961). nog zdravlja: Identitet, mentalno zdravlje i sustavi vrijed-
2. K. R. Popper: »Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji« nosti« (Chicago: Quadrangle, 1962), str. 70.
(Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1950). 31. Isti· izvor, str. 72.
3. E. Fromm: >Bijeg iz slobode« (New York: Rinehart, 1941). 32. Isti izvor, str. 73.
4. The New York Times, 31. kolovoza, 1964, str. 8. 33. Isti izvor, str. 75-76.
.5. »Suđenje Josifu Brodskom: prijepis.<< The New Leader, 47:6 34. Isti izvor, str. 82.
-17, 31. kolovoza 1964. 35. Isti izvor, str. 106.
6. Isti članak, str. 14. 36. Isti izvor, str. 173.

58 59
 37. Isti izvor, str. 186. .
38. K. Davis: »Primjena znanosti na međuljudske odnose: Kri-
tika. ideje o klinici za obiteljska pitanja«·. Amer. Sociological
Rev., 1:236-47, travanj 1936, str. 238.
39. Isti izvor, str. 241.
40. Isti izvor.
41. Soddy, u nav. dj., str. 209.
42. Isti izvor, str. 208.
43. D. Blain: »Mentalno zdravstveno djelovanje: Mogućnosti i
odgovornosti privatnog sektora društva«. Amer. J. Psychiatry,
121:422-27, studeni 1964, str. 425.
44. Isti izvor.
45. Davis, u nav. dj., str. 241--42.
46. Isti izvor, str. 242--43.
47. Isti izvor, str. 243r
48. Pogledaj T. S. Szasz: »Psihoanaliza i procjena: Prilog reto-
rici koncepta bolesti u psihijatriji«. Amer. J. Psychotherapy,
18:635--43, listopad 1964; •Crtica o psihijatrijskoj retorici«.
Amer. J.. Psychiatry, 121:1192-93 (lipanj), 1965.
49. Davis, u nav. dj., str. 244.
50. tsti izvor, str. 245.
51. J. Wortis i D. Freundlich: •Psihijatrijska radna terapija u
Sovjetskom Savezu«. Amer. J. Psychiatry, 121:123-25, kolo-
voz 1964, str. 123.
52. Isti izvor.
:i 53. Isti izvor, str. 124.
54. Isti izvor, str. 127.
55. T. S. Szasz: »Osvrt na Ekonomiju mentalne bolesti«, od Ras-
hija Feina (New York: Basic Books, 1958)«. AMA Archives
of General Psychiatry, 1:116--18, (srpanj) 1959.