Nebitan mali

Zovem se Manolito García Moreno, ali ako ti uđeš u moj kvart i pitaš

prvog lika koji prođe:

- Čujte, molim vas, Manolito García Moreno?

Lik, ili će slegnuti ramenima, ili će ti odbrusiti:

- Čujte, ne znam i nije me briga.

Zato što me kao Manolita Garcíju Morena ne zna ni Ušonja López koji

je moj najbolji prijatelj, iako je ponekad prasac i cinkaroš i ostalo, prljavi druker,

tako, sve zajedno i u punom smislu riječi, ali je moj najbolji prijatelj i baš je

legenda.

U Carabanchelu, mome kvartu, ako ti to nisam bio rekao, svi me znaju

kao Manolita Očalinka. Svi me poznaju, naravno. Oni koji me ne poznaju ne

znaju ni da nosim naočale otkad sam imao pet godina. Pa dobro, oni time gube.

Nazvali su me Manolito po kamionu mog oca, a kamion su nazvali

Manolito po mom ocu koji se zove Manolo. Mog su oca nazvali Manolo po

njegovom ocu i tako od početka. Ili, ako to ne zna Steven Spielberg, prvi

dinosaur Velociraptor se zvao Manolo i tako do naših dana. Do posljednjeg

Manolita Garcíje koji sam ja, nebitan mali. Tako je kako me zove moja majka u

ponekim ključnim trenutcima i to ne zato jer je istraživateljica podrijetla

čovječanstva. Zove me tako kad se sprema opaliti mi jednu ćepu. Ljuti me kad

me naziva nebitnim, a nju ljuti što me u kvartu zovu Očalinko. Očito je da nas

ljute različite stvari, iako smo iz iste obitelji.

Sviđa mi se da me zovu Očalinko. U mojoj srednjoj školi, onoj Diega

Velázqueza, svi oni koji su nešto važniji imaju nadimak. Prije nego sam dobio

nadimak, puno sam plakao. Kad bi me neki pametnjaković zadirkivao na

1
odmoru, uvijek bi me na kraju vrijeđao i nazivao četverookim ili očalinkom.

Otkad sam Manolito Očalinko, vrijeđanje je gubitak vremena. Pa dobro, također

me mogu zvati Glavonja, ali to im zasada nije palo napamet i svakako ih ne

mislim na to navoditi. Isto se događalo mom prijatelju Ušonji Lópezu; otkad ima

svoj nadimak nitko ga više ne zadirkuje za njegove uši. Jednoga dana smo

raspravljali sve u šesnaest kad smo se vratili iz škole jer je izjavio da mu se više

dopadaju njegove uši od mojih pepeljarki, a ja sam sam mu odgovorio da mi se

više sviđaju moje naočale od njegovih ušiju boje majmunove guzice. To s

majmunovom guzicom mu se uopće nije svidjelo, ali je skroz istina. Kad je

hladno uši mu poprime istu boju kao majmunova guzica u zoološkom vrtu; to je

pred javnim bilježnikom ovjereno. Ušonjina majka mu je rekla da se ne sekira

jer kad naraste, uši će se smanjiti, a ako se ne smanje, odrezat će ih kirurg i to je

to.

Ušonjina majka je baš kraljica jer je razvedena i budući da se osjeća

krivom, nikad ne diže ruku na Ušonju da mu se ne poveća trauma koju mu liječi

gospođica Esperanza koja je psihologinja u mojoj školi. Ni moja majka ne želi

da zadobijem traume, ali pošto nije razvedena, ponekad mi zalijepi jednu ćepu

što je njezina specijalnost.

Ćepa je je ćuška koji ti zalijepi jedna majka ili bilo tko drugi u onaj dio

ljudskog tijela koji se zove potiljak. Nije zbog toga što mi je majka, ali stvar je

u tome da je ona maher kakvih nema puno. Mom se djedu ne sviđa da me udara

u potiljak i uvijek joj govori: „Ako ćeš ga udarat', daj malo niže, ženo, nemoj ga

po glavi, pa uči.”

Moj je djed totalni car. Pred tri godine je došao sa sela i moja je majka

zagradila terasu s aluminijem i stavila je kauč da spavamo moj djed i ja. Svaku

2
noć mu razvlačim krevet. Tlaka je razvlačiti mu krevet, ali rado potrpim jer mi

kasnije da novčić od dvadeset pet peseta za moju prasicu ―to nije prava prasica,

nego kasica― i postajem užasno bogat.

Neki put me naziva prijestolonasljednikom jer kaže da je sve što je

uštedio od mirovine za mene. Mojoj se majci ne sviđa da pričamo o smrti, ali

moj djed kaže da u pet godina života koje mu ostaju misli pričati o čemu god ga

volja.

Moj djed uvijek govori da bi htio umrijeti prije 2000. godine; govori da

mu se ne da gledati što će se dogoditi u sljedećem stoljeću, da mu je ovo bilo

dovoljno. Trudi se umrijeti 1999. i od prostate jer već puno vremena muči muku

s prostatom, bilo bi malo smiješno umrijeti od nečeg drugog.

Ja sam mu rekao da bih radije naslijedio cijelu njegovu mirovinu bez da

on umre zato jer jako volim spavati s mojim djedom Nicolásom. Po cijele noći

spavamo s uključenim radiom i ako ga moja majka pokuša odnijeti, probudimo

se. Mi smo takvi. Da moj djed umre ja bih morao dijeliti aluminijsku terasu s

Budalom i to bi mi poprilično uništilo zabavu.

Budala je moj mlađi brat, jedini kojeg imam. Mojoj se majci ne sviđa da

ga zovem Budala; ne postoji nijedan nadimak koji se njoj sviđa. Samo da se zna,

ja sam ga počeo tako zvati bez da sam skužio. To nije bio jedan od onih puta kad

počneš razmišljati šakama držeći glavu jer će ti eksplodirati.

Palo mi je napamet prvi dan kad se rodio. Moj me djed odveo u bolnicu;

imao sam pet godina; sjećam se jer sam upravo bio stavio svoje prve naočale i

moja je susjeda Luisa uvijek govorila: „Jadan, s pet godina.”

Znači, približio sam se kolijevci i išao sam mu otvoriti jedno oko rukom

jer mi je Ušonja rekao da ako moj brat ima crvene oči, opsjednut je vragom. Išao

3
sam to napraviti s najboljom namjerom, a mali je zaplakao s tim fejk plačem

kojeg ima. Zatim sam dobio jezikovu juhu kao da sam ja opsjednut i prvi put

sam pomislio: „Kakva budala!” i to je jedna od onih stvari koje ti ne idu iz glave.

Tako da nitko ne može reći da sam mu nadjenuo nadimak namjerno; on je taj

koji se rodio da bi gnjavio i zaslužuje ga.

Isto kao što ja zaslužujem da me djed zove: Manolito, Novi Joselito1: jer

me moj djed naučio svoju najdražu pjesmu koja se zove Campanera2 i koja je

prastara pjesma kada nije bilo WC školjke u kući mog djeda i televizija je bila

bez zvuka. Ponekad se navečer igramo Joselita koji je bio prastari dječak koji ju

je pjevao u prošlosti i ja mu pjevam pjesmu i onda se pravim da letim i tako, jer

ako se ne igramo Joselita, jednom kad prestaneš pjevat Campaneru, pretvori se

u dosadu. Osim toga, mom djedu naviru suze na oči zbog starosti Campanere i

jer je prastari dječak završio u zatvoru; a mene je sramota da moj djed tako star

plače zbog jednog tako prastarog dječaka.

Uglavnom, ako ideš u Carabanchel i pitaš za Manolita, Novog Joselita,

isto ti tako neće željeti ništa reći ili, u najboljem slučaju, pokazat će ti na zatvor

mog kvarta kako bi ispali smiješni što je jedna navika koju imaju ljudi.

Neće znati tko je Manuel, ni Manolo, ni Manuel García Moreno, ni Novi

Joselito, ali svi će jako dobro znati tko je Manolito, poznatiji s ove strane rijeke

Manzanares kao Očalinko, poznatiji u svojoj vlastitoj kući kao „Vidi tko se našao

pričati: Nebitan mali.”

Jedan izuzetan grijeh

1
Šp. El Nuevo Joselito; dječak pjevač i filmska zvijezda u Španjolskoj tijekom 1950-ih i 1960-ih.
2
Jedna od pjesama Novog Joselita.

4
 Da idem na vjeronauk, trebao bih priznati svećeniku jedan izuzetan grijeh

koji sam počinio neki dan. Ali pošto idem na etiku, reć ću samo tebi jer si mi

drag i polovici Španjolske jer mi je također draga, jer ja nisam jedan od onih koji

idu ulicom pitajući: „E, oprostite, jeste li vi svećenik? Želite li mi ispovijediti

jedan prilično izuzetan grijeh?”

Ljudi bi me smatrali ludim: jedni bi rekli: „Ajdem gubi se, budalo”, a

ostali bi uplašeni dali petama vjetra. Moja me mama upisala na etiku da vidi

hoću li se naučiti malo pristojnosti koja mi fali: „Barem ćeš manje mljackati dok

jedeš, sine moj.”

Moj ga djed baš mljacka, ali pošto zubi koje ima nisu njegovi nego

Lidlovi, svi mu prelaze preko toga. U svakom slučaju, jedino čemu nas uči

gospođica Asunción na etici je da nam tisuću puta ponavlja da ako nastavimo

biti takvi neotesanci kao što jesmo, na izlasku iz škole postat ćemo huligani. Ali

to nije ništa novo, to nam govori na svakom satu, čak na matematici, čak u

snovima mi to govori ta neljudska žena.

Sve je to došlo zbog prilično izuzetnog grijeha (ne zato jer je moj) kojeg

sam počinio neki dan. Ispričat ću ti od početka. Naime, neki dan je došao djed

po mene u školu. Do tad je sve bilo normalno. I donio mi je u svojoj klimavoj

ruci sendvič od kabralskog sira i dođem i kažem:

- Djede, koliko ti puta moram reći da me kabralski sir podsjeća na smrad

školske svlačionice?

Do tu je sve bilo normalno. Djed mi odgovori:

- Ma ne, glupane, pa nasjeo si, naivče, onaj sa sirom je za mene a za tebe s

kakaom i maslacem.

5
 Moj je djed više puta nabacio tu šalu, bez pretjerivanja, jedno sto

pedeset tisuća petsto dvadeset i pet puta, ali kako ima problema s prostatom, ne

sjeća se pa se ja moram pretvarati kao da je šala nova i reći:

- Sva sreća, djede, na trenutak sam pomislio da ću trebati progutati onaj s

cabralesom.

Oduševljava ga što se smijem na jednu šalu koju pravimo svaki drugi

dan, kako kaže moja majka, naizmjenične dane. Do tu je sve bilo normalno to

hladno poslijepodne tamno sive zime. Moj me djed pitao:

- Nije li tvoja gospođica ova mlada djevojčica u crvenoj suknjici?

A ja sam mu odgovorio:

- Ajme, ma ne, djede, moja je gospođica ona stara i neljudska u crnoj i dugoj

suknji.

- Pa kakav peh, Manolito, suosjećam s tobom.

Do tu je sve bilo normalno jer moj djed nikad ne gubi nadu da moja

gospođica bude ta mlada djevojka sa suknjicom za koju uvijek pita. Volio bi joj

se približiti i s isprikom da ju pita kako njegovom unuku ide matematika, pozvati

ju na kavu s čajnim kolutićima, to je ono što se mom djedu sviđa piti kad dobije

mirovinu. Moj djed nikad ne gubi nadu s djevojkama. Uvijek mi govori da sam

ja na njega. Živa istina, vidi pa Susana me strašno osramotila, ali ništa, vraćam

joj se kao što se mušice vraćaju na govno. I s time ne želim reći da sam ja mušica.

Do tu je sve bilo normalno. Skoro svako poslijepodne smo govorili isto,

smijali smo se istim stvarima i marendali isto: i tko je kriv? Mi sami jer volimo

slušati stalno isto i tko ne voli, nek' ide u Norvešku kao što je otišao moj ujak

Nicolás.

6
 Onda, u ovom trenutku prilično nebitnom naših života dolazi jedan lik

od njih brdo koji se mogu vidjeti u mom kvartu i kaže mom djedu da mu da

dvjesto peseta. A moj djed mu odbrusi:

- Malo morgen da ću ti dati dvjesto peseta.

I dođe lik i izvadi ogroman nož i zaprijeti nam bez razmišljanja:

- O, dat ćeš mi itekako sve ono što imaš.

Rekao nam je da ima sidu i da je sida na nožu. Moj je djed koji se

predomisli kad malo navaljuješ s nožem rekao:

- Dogovoreno. Manolito, daj ovom tako ljubaznom gospodinu novac.

Ja sam ga imao; moja mi ga majka stavi u džep svaki dan da kupim listić

za loto jer u mojoj kući bi nam se svima svidilo iznenada postati miljunaš i

poslije kao da se nikad nismo znali. Iz nečega bi trebalo biti vidljivo da smo iz

iste obitelji.

Počeo sam vaditi novčić za novčićem. Moja mi ga majka da u novčićima

da se riješi sitniša u novčaniku i naravno pljačkašu je puknuo film. Bez obzira

na to što je pljačkaš, dolazi trenutak u životu pljačkaša kada se umore čekati jer

imaju druge stvari za napraviti. Meni je, od nervoze, palo dvadeset kovanica po

pet peseta na pod i kad se lik spustio da ih pokupi i taman da će pobjeći

neosvrćući se, mogao sam mu vidjeti nož izbliza i pročitao sam:

„Uspomena iz Mote del Cuerva”.

I ja sam, da bi načeo neku temu u tom trenutku užasno napete atmosfere,

rekao:

- Taj je nož iz sela mog djeda.

I dođe moj djed i počne propitkivati: „Zašto ti imaš nož iz Mote del

Cuerva, i kad si bio tamo kako se zvala tvoja majka, koja je tvoja krvna grupa i

7
koje si boje nosio gaće...?” Moj djed uvijek pretvori u daveža kada naiđe na

nekoga tko je iz Mote del Cuerva, Cuence. Na kraju naš pljačkaš dođe i kaže mu

da da, da je iz Mote del Cuerva, i kaže mu ime svoje majke. (Ime majke

pljačkaša, a ne ime majke mog djeda; ona je umrla pred sto godina i nije stvar u

tome da se sad rasplačemo za sve ljude koji su umrli na planeti Zemlji.) Njegova

je majka bila Joaquina, nadimka Tulava; moj ju je djed poznavao. Pljačkaš mu

je rekao da mu nije palo napamet reći majci da ima sidu jer bi se mogla zabrinuti

i jer je to, uostalom, bila prljava laž pljačkaša. Moj mu je djed rekao da ako

nastavi pljačkati po mom kvartu, nazvat će Tulavu koja je svetica i da će zvati

policiju da ga uhite s lisicama pa da ljudi na ulicama pokazuju na njega

govoreći: „To je onaj lopovčić koji se usudio opljačkati Nicolása Morena i

Manolita Očalinka.”

Na kraju moj mu je djed odbrusio:

- I daj mi nož, pa ne želim da ime mog sela bude na lošem glasu zbog tvojih

zločina, pokvarenjače.

To je rekao moj djed. Naš se odvratni pljačkaš ponio prilično dobro,

istina, dao je mom djedu nož „Uspomena iz Mote del Cuerva”, Cuence,

i „pokunjeno” nam je vratio novac, kako kaže moja majka.