OŠ „Džemal Bijedić“

Miljanovci

Dijete, njegova porodica i škola

Azra Zukančić Okanović

Profesor njemačkog jezika i književnosti

0
 ULOGA ŠKOLE U PSIHOSOCIJALNOM RAZVOJU DJETETA

Djetetov psihosocijalni razvoj, njegovo ponašanje, osjećanja, mentalno zdravlje zavisi od

njegovih genetskih ili drugih biološko uslovljenih karakteristika i od uticaja djetetove okoline.
Rezultat su procesa u kojima se događaju složene interakcije između djeteta i za dijete
značajnih životnih okolina. To su prije svega: porodica, škola, vršnjačka grupa i druge
formalne i neformalne grupe iz životne sredine u koju je dijete uključeno.
Među najvažnijim karakteristikama djeteta koje utiču na njegovu psihosocijalnu situaciju i
odnose sa oklinom jesu temperament i duge karakteristike ličnosti, razvoj, zdravstveno stanje,
sposobnosti, prethodna životna iskustva.

Životna Škola
iskustva
Sposobnosti Porodica Druge grupe

Zdravlje
DIJETE Vršnjaci OKOLINA
Temperament
druge osobine Organizacije Institucije
djeteta

Interakcijski model razvoja i nastanka psihosocijalnih poremećaja

Temperament je zbir ili, bolje, kombinacija karakteristika reagiranja i djelovanja djeteta.

Temperament je važan faktor u procesu socijalizacije. Dijete svojim temperamentom aktivno
utiče na odnose i ponašanja okoline prema njemu.
Od temperamenta zavisi:
- kako dijete doživljava svijet
- kako se odaziva
- do neke mjere, kako se drugi odnose, kako se prema njemu ponašanju
- kakva su djetetova životna iskustva.

Osobine temperamenta koje su od naročite važnosti za djetetovu socijalizaciju i odnose jesu:

- nivo aktivnosti
- ritmičnost bioloških potreba i funkcija
- jakost reakcija
- istrajnost
- socijabilnost-društvenost
- sposobnost učenja iz iskustva, i dr.

Za djetetov razvoj i zadovoljstvo od velike važnosti je skladnost njegovih ličnih

karakteristika, i karakteristika za dijete značajnih ljudi u njegovim užim i širim životnim
sredinama. Za proces socijalizacije i za djetetovo prilagođavanje na zahtjeve i očekivanja
okoline su naročito značajne temperamentne osobine. Govorimo o lako odgojivoj djeci i o
teško odgojivoj djeci.
Lako odgojiva djeca (75%) su djeca sa temperamentom koji u ključuje karakteristike kao što
je npr. pozitivno osnovno emocionalno raspoloženje.
Teško odgojiva djeca (10%) – ta djeca su često sa neritmičkim fiziološkim djelovanjem npr.
poremećeni ritam sna.

1
Što je psihosocijalno zdravlje?

To je povezanost između unutrašnjih događanja (psihičkih, emocionalnih) i socijalnog

djelovanja (odnosa sa drugim, rada i drugih vidova socijalnog ponašanja).
Cjelina psihosocijalnog zdravlja je kombinacija dole navedenih kvaliteta:
- unutrašnje psihičko stanje (sreća)
- dobri odnosi sa ljudima (sa vršnjacima)
- dobro djelovanje (uspješnost u školi)
- normalni razvoj (postizanje psihosocijalnih razvojnih faza u istoj starosti kao i većina
druge djece)
- sposobnost ugrađivanja iskustva (ugodnih i neugodnih) u pozitivan lični razvoj
- sposobnost savladavanja životnih zadataka, prepreka i poteškoća (psihička otpornost)

Psihosocijalni problemi i poremećaji

Između psihosocijalnog zdravlja i psihosocijalnih poremećaja postoji niz pojava za koje ćemo
upotrijebiti izraz „poteškoća“. Radi se o pojavama u ponašanju i procesu učenja koji
predstavljaju opterećenje za samo dijete i za njegovu okolinu, ali bilo bi nepravedno kada
bismo na njih upotrijebili izraz „poremećaj“.

Uticaj škole na psihosocijalni razvoj djece

Uticaj škole na psihosocijalni razvoj djece možemo analizirati kroz dva pitanja:
- Kako škola može nanijeti psihosocijalnu štetu djetetu?
- Kako škola može zaštititi mentalno zdravlje i psihosocijalni razvoj djeteta koje živi u
neugodnim okolnostima i dijete koje je ispostavljeno brojnim faktorima rizika?

Osnovna škola je nakon obitelji najvažnija socijalna sredina koja određuje psihosocijalni
razvoj djece i njihovo mentalno zdravlje.

Djeca sa posebnim emocionalnim potrebama u školi

Učitelj takvoj djeci mora posvetiti više pažnje i vremena, i na poseban način im treba pokazati
da ih podupire. Sa takvim učenicima treba više razgovarati o tome kako se osjećaju kod kuće,
u razredu, kako među vršnjacima, što im prouzrokuje teškoće i aktivirati različite izvore
podrške i pomoći.
Učitelj naročito mora pomoći:
- teže traumatiziranoj djeci
- djeci koja su izgubila roditelje ili dugog člana porodice
- djeci koja dugo nemaju vijesti o roditeljima ili bližim članovima porodice
- djeci koja žive u naročito teškim uvjetima
- djeci koja su invalidna ili su hronični bolesnici
- djeci koja imaju poteškoća u uspostavljanju kontakata sa drugom djecom
- djeci sa poteškoćama u učenju
- djeci sa psihosocijalnim poremećajima

Zaključne misli

Danas brojna iskustva a i brojna istraživanja potvrđuju da učitelj i škola mogu pomoći djetetu.

2
 VJEŠTINA KOMUNIKACIJE

Komunikacija predstavlja proces razmjene te je važna za socijalizaciju kao i za razvoj

pojedinca i složen je psihosocijalni fenomen. Prema nekim autorima ima tri suštinske odlike:
1. komunikacija je proces ostvarivanja veze među ljudima,
2. komunikacija je aktivnost i
3. komunikacija se uči.

Prema obimu ljudi uključenih u komunikacioni proces može segovoriti o:

- intrapersonalnoj komunikacijai – komunikacija sa samim sobom (kad razmišljamo o
nečemu),
- interpersonalna komunikacija – podrazumijeva razgovor između najmanje dvije osobe,
- grupna komunikacija – između dvije ili više grupa,
- masovna komunikacija – omogućena je posredovanjem medija masovne
komunikacije.

Prema funkciji i karakteru u kojima smo, grupe se mogu podijeliti na:

- porodične,
- neformalne prijateljske grupe,
- formalne organizovane grupe.

Verbalna i neverbalna komunikacija

Komunikacija među ljudima nije samo upotreba jezika. Mi govorimo, slušamo, gledamo,
osjećamo – naše tijelo poptomaže ono što govorimo desetinama malih gestova, migova,
promjenama u držanju i izrazu lica. Važno je kako i šta govorimo. Riječ je moćno oružje;
može da osnaži ali i da pokoleba, da naruši samopouzdanje.
Bitna za odrasle, još više za djecu jer uče od odraslih kako da se odnose prema drugima.
Razvijajući samopoštovanje rastu u mentalno stabilniju ličnost.
Zato potrudimo se da izbjegnemo:
- etiketiranje - „Glup si, tupav, trapav, nesposoban...“
- omalovažavanje – „Od tebe nikad nišat neće biti“
- poređenje – „Kako ti je sestra bila dobra, što se ne ugledaš malo na nju?“
- odbijanje – „Sa tobom ne želim više da razgovaram.“

Šta može olakšati komunikaciju u kontaktu sa učenicima

1. aktivno slušanje – omogućava dalju komunikaciju uz doživljaj učenika da je shvaćen i

prihvaćen
2. tehnika „otvaranja vrata“, pozivi na razgovor. Nastavnik pokazuje da želi da sasluša,
da daje vremena za to, da podstiče razgovor u početku, izbjegavajući da poziv prerasta
u jedan „mehanički“ postupak bez pravog interesovanja
3. ćutanje. Do izvjesne mjere je znak podrške i ohrabrivanja, ali ne omogućava
dvosmjernost komunikacije. Učenik nakon nekog vremena nije siguran da li ga
nastavnik razumije i prihvata ono što on govori.

3
Poruke koje mogu da otežaju komunikaciju sa učenicima

1. Naređivanje. Poruke ovog tipa mogu da kod učenika dovedu do osjećanja da ga

nastavnik ne razumije, da njegove potrebe u datmom trenutku nisu važne – „Sjedi, ne
interesuje me“
2. Upozoravanje, prijetnja – „Ako to ne napišeš ostaješ poslije časa“
3. Etiketiranje, ruganje – „Kmezo jedna“
4. Osuđivanje, kritikovanje – „Nikad ništa od tebe“
5. Hvaljenje, pozitivna vrednovanja – „Vidi se da si se trudio“
6. „Držanje predavanja“, pridikovanje – gotovo uvijek dovodi do prekida komunikacije
tumačeći se kao „pametovanje“.
7. Moralisanje, iznošenje raznih „Trebalo bi...“ – Poruka koja počinje „Mora...“,
„Trebalo bi...“ obično izaziva makar početni otpor i češće dovodi do odgovora „E baš
neću...“ nego „Hoću“
8. Savjetovanje, nuđenje rješenja. – Davanje savjeta može posebno kod adolescenata da
naiđe na otpor, jer npr. poruka u formi „Ja znam šta je za tebe najbolje“ može
ukazivati na stav suprotnosti na koji je ovaj uzrast posebno osjetljiv.
9. Tješenje – „Ne sikiraj se, sve će biti dobro“
10. Interpretiranje – „Ništa ne moraš da mi pričaš, sve znam“
11. Sarkazam, ismijavanje – „Blago majci koja te takvog rodila.“

Za kvalitetniji odnos sa u pravcu saradnje mogu se koristiti sljedeće strategije:

- izgraditi aktivan odnos na relaciji škola - porodica

- njegovati povjerenje i komunikaciju
- razmjenjivati informacije i znanje
- angažovati raspoložive potencijela u porodici
- razumjeti stilove vaspitanja i odnosa u porodici

4
 PSIHOSOCIJALNA KLIMA ŠKOLE

Psihosocijalna klima škole označava skup svih okolnosti (fizičkih, psiholoških i socijalnih) u
kojima se odvija proces vaspitanja i obrazovanja, kao mreža odnosa koji postoje među
učesnicima vaspitno-obrazovnog procesa (nastavno i drugo osoblje u školi, učenici, roditelji).

Elementi psihosocijalne klime u školi:

- norma, pravila ponašanja (pisana i nepisana) i sistemi vrijednosti koji važe u školi
- stavovi učenika prema školi i nastavnicima (učiteljima)
- međusobni odnosi učenika
- odnosi među članovima nastavničkog kolektiva
- odnosi između nastavnika (učitelji) i učenika
- položaj učenika u školi i razredu

Šta utiče na psihosocijalnu klimu u školi:

- način upravljanja i rukovođenja školom

- način donošenja važnih odluka u školi
- kako se rješavaju problemi u školi kao što su izostajanje učenika iz škole
- način na koji se utvrđuje i obrazlažu norme i pravila ponašanja (u pogledu načina
odijevanja)

Kako se kontroliše poštovanje normi i kako se sankcioniše njihovo kršenje?

- stil ponašanja nastavnika (učitelja) u verbalnog komunikaciji sa učenicima

- način rukovođenja radom
- lične karakteristike (osobine ličnosti) i cjelokupno ponašanje učitelja (nastavnika)
- izgled zgrade i neposredno okruženje škole
- izgled učionice
- veličina škole
- veličina i stepen urbanizovanosti mjesta u kome se škola nalazi
- sociodemografska struktura učenika (pol, socijalno porijeklo, nacionalno vjerska
pripadnost...)
- vannastavne vanškolske aktivnosti učenika
- saradnje škole sa roditeljima i širom društvenom zajednicom

5
Odlike povoljne psihosocijalne klime

- učenici imaju osjećanje pripadnosti školi i razredu

- učenici školu doživljavaju kao bezbjedno mjesto gdje se dobro osjećaju
- postoje jasna pravila i norme ponašanja u školi
- postoji uzajamno poštovanje učenika i nastavnika (učitelja)
- odnosi među članovima školskog kolektiva su korektni
- učenici slobodno i otvoreno izražavaju svoje mišljenje i potrebe u vezi sa načinom
realizacije nastave, načinom ocjenjivanja i ophođenja nastavnika (učitelja)
- učenici aktivno učestvuju u radu na času
- odnosi među učenicima su dobri
- tolerantan odnos učenika i nastavnika
- razrednu klimu karakteriše visoka grupna kohezivnost i solidarnost
- saradnja škole sa roditeljima je uspješna

Školu u kojoj vlada povoljna psihosocijalna klima učenici doživljavaju kao prijateljsku
sredinu u kojoj se osjećaju prihvaćeno i poželjno i prema kojoj imaju pozitivne stavove.

Školu u kojoj je psihosocijalna klima nepovoljna učenici doživljavaju kao neprijateljsku

sredinu.

6
 PSIHOSOCIJALNA KLIMA RAZREDA I ŠKOLE

Tu klimu stvaraju školski radnici i učenici, a potrebno i roditelji.

Na psihosocijalnu klimu škole u velikoj mjeri utiču direktor škole i druge vodeće ličnosti.

Psihosocijalnu klimu škole prije svega stvaraju slijedeći elementi:

- stvarne okolnosti rada škole i učitelja

- pisana i nepisana pravila
- kvalitet odnosa među školskim radnicima
- kvalitet odnosima među učiteljem i djecom
- komunikacije
- zahtjevi pogledu školskog rada
- raspored moći, odgovornosti
- principi i praksa radika i ponašanje učitelja
- nagrade i kazne
- toplina međuljudskih odnosa
- koliko se dozvoljavaju i stimuliraju različita mišljenja i alternativna rješenja
- standardi ponašanja
- načini rješavanja konflikata
- koliko je škola otvorena prema vani, prema roditeljima, prema volonterima

Profil se održava u sedam glavnih područja kvaliteta:

1. obezbjeđivanje prijateljske, nagrađujuće i poržavajuće klime

2. podržavanje saradnje i aktivnosti učenja
3. zabrana fizičkog kažnjavanja i nasilja
4. netoleliranje proganjanja, mučenja i diskriminacije
5. omogućavanje reakcije i kreativnih aktivnosti
6. povezivanje škole i porodičnog života kroz upućivanje roditelja
7. obezbjeđivanje jednakih mogućnosti i ravnopravnog učešća u procesima odlučivanja.

Psihosocijalna
Škola klima razreda Učitelj
Direktor pozitivna - negativna Ličnost, stručna znanja,
Psihosocijalna klima škole aktivna - neaktivna iskustva, porodičnazsituacija,
stimulativna - nestimulativna
Odnosi organizacija takmičenje - saradnja društveni položaj
sigurna - ugrožavajuća

Školski
sistem vrijednosti
Organizacija, zahtjevi Struktura i dinamika
finansijska situacija razreda
nagrađivanje Sastav razreda
učitelja Dinamika razrednih
odnosa

Šira društvena
zajednica , ekonomska Roditelji
Ekonomska i socijalna
situacija, politička situacija,
klima zajednice, institucije situacija, obrazovanje,
i obrazovni sistem društveni razvoj, sistem
vrijednosti

Šta utiče na psihosocijalnu klimu razreda

7
 ODNOS UČITELJ – UČENIK

Nastava u razredu zasniva se na mreži međuljudskih odnosa;

- Odnos učitelj – pojedinačni učenik;
- Učitelj – razred kao cjelina;
- Učenik – učenik.

Odnos između učitelja i učenika utiče na uspjeh u učenju i na stavove učenika prema školi –
da učenici vole školu, rado idu u nju, i prijatno se osjećaju osjećaju ili se plaše škole i ona im
predstavlja izvor stresa i tegoba.
Učitelj je jedna od najvažnijih osoba u djetetovom životu tokom prvih godina školovanja.
Njegova ličnost i ponašanje prema učeniku mogu ponekad da budu u spletu svih životnih
okolnosti presudni činilac svih životnih okolnosti za djetetovu budućnost i za formiranje
djetetove ličnosti, njegovog odnosa prema sebi samom, vršnjacima, drugim ljudima,
obavezama, moralnim i drugim vrijednostima.

Dobar odnos učitelja i učenika karakteriše:

- Poštovanje,
- Povjerenje,
- Pravednost,
- Briga za učenikovu dobrobit.

Dobar učitelj je: pravedan, tolerantan, taktičan, duhovit, simpatičan, ljubazan, siguran u sebe,
zainteresovan za učenike, njihov rad i razvoj.

Uspješnost učitelja zavisi umnogome od toga šta učenici misle o njemu. Uspješnost učenika u
razredu zavisi umnogome od stavova koje učitelj ima prema svakom od njih pojedinačno, jer
stavovi utiču na ponašanje učitelja prema učenicima, čak i kada se učitelj trudi da bude
nepristrasan i da se ponaša jednako prema svim učenicima.

 Izvršila sam jedno istraživanje (jednu anketu) u tri osnovna razreda gdje su bila
postavljena dva pitanja:
1. Koji nastvanik (učitelj) je za mene uspješan?
2. Šta ti je kod nastavnika važnije:
a. lične osobine
b. stručna znanja
c. sposobnosti

1. Za ove učenika je nastavnik uspješan ako je tolerantan, komunikativan, ako ih može

saslušati, pomoći, realno ocjenjuje, dobro prenosi znanje tj. dobro objasni pa čak i
kad je to više puta potrebno.
2. Većina ovih učenika se odlučila za lične osobine, dok su stručna zvanja i
sposobnosti na drugom mjestu. Ovdje moram takođe navesti i da je bilo učenika koji
su smatrali da su sve ove tri tačke podjednako važne.

8
 PSIHOSOCIJALNI POLJE RAZREDA

ŠIRA DRUŠTVENA ZAJEDNICA

ŠKOLSKI
SISTEM

Škola
organizacija

UČITELJ

RODITELJI
UČENICI
Uređenje
prostora

Odnosi

Pisana i
nepisana
pravila

9
 RAZRED USMJEREN NA DIJETE – POTPIRIVANJE PLAMENA

Razred i škola usmjerena na dijete predstavljaju pristup koji polazi od individualiziranog

poučavanja u kojem se poštuju sposobnosti i napori svakog djeteta da izgradi vlastito učenje.
Učenje se smatra procesom u kojem dijete mijenja svoje razumijevanje i novo znanje mijenja
ono staro.
Izgradnja razumijevanja postaje tako ključni čimbenik vrlo kompliciranog procesa učenja.
Učitelji moraju pozvati učenike da iskuse bogatstvo svijeta, ohrabrivati ih da postavljaju
vlastita pitanja i da tragaju za vlastitim odgovorima, izazivajući ih tako da razumiju složenost
svijeta.
Razred usmjeren na dijete polazi od nekoliko osnovnih načela:
- djetetu usmjeren pristup poučavanju utemeljen u individualiziranju,
- razvojno primjerni postupci koji uzimaju u obzir cjelovitost djeteta,
- centri za učenje,
- obiteljsko djelovanje,
- kontinuirano stručno usavršavanje i tehnička potpora za učitelje.

Individualizacija

Uspješne nastavne strategije kojima se promiče individualizirano učenje počivaju na

mogućnosti izbora u vođenju razreda i djelovanje, te planiranju nastavnog rada.

Centri za učenje

Centri za učenje predstavljaju najlogičniji i ujedno istraživački potvrđen kao najbolji način
organiziranja materijala za učenje u učionici. Centri za učenje, međutim, predstavljaju izvrsnu
priliku razvijanja niza socijalnih vještina kod djece.

Razvojno primjerni postupci

- Učitelji su pomagači i vodiči u procesu učenja a ne jedini izvor informacija
- Učitelji su takođe učenici – uče zajedno sa djecom
- Učitelji prije svega stvaraju situaciju za učenje
- Učitelji izmamljuju dječija pitanja i potiču njihovo razmišljanje
- Učitelji zajedno sa djecom postavljaju pravila ponašanja
- Učitelju djeluju na principu međuaktivnosti

Obiteljsko sudjelovanje
U razredu usmjerenom na dijete roditelji se uvažavaju kao prvi i najvažniji odgajatelji svoje
djece, i ujedno najvažnijim partnerima učitelja i škole.

Kontinuirano stručno usavršavanje i tehnika potpore za učitelje

Razred usmjeren na dijete zahtijeva od učitelja mnogo učenja i pripremanja. Učitelja konačno,
ponovo vidimo kao odgovornog profesionalca sposobnog donositi sve odluke u vezi svog
rada i djece.

10
 MOTIVACIJA UČENIKA

Ključna pitanja motivacije

Kada pokušavate da ustanovite da li je učenik motiviran ili ne, možete se upitati slijedeće:
- Da li poznajete učenika, njene ili njegove vrijednosti, nade, potrebe i očekivanja?
- Da li su rezultati učenja izazvani i da li ih je moguće postići uz postojeće vještine
učenika?
- Da li je na izboru mnoštvo mogućnosti za uspjeh?
- Da li ste smisleno postavili ciljeve i uključili učenika?
- Da li redovno dajete pozitivnu povratnu informaciju, podsticanje, pohvale i priznanja?
- Jeste li sigurni da učenik ima potrebne resurse?
- Da li učenik razumije potrebu i valjanost zadatka?
- Da li učeniku ne uspijeva da se dovoljno i dostojno trudi da nauči; rijeđe traži pomoć
kada ne razumije; ne uspijeva da završi svoj sastav; treba česte podsjetnike da obrati
pažnju; ne učestvuje u aktivnostima razreda?

Pozitivan pristup

Nemotivisani učenici mogu namjerno da se opiru radu. Kada se susretnu sa nemotiviranim

učenicima učenici obično postanu ljuti i neprijateljski ili se predaju i ne pomažu učeniku.
Rezultat toga je da je učenik viđen kao „problem“, učitelji imaju manja očekivanja i osjećaju
se krivi zbog njihovog neuspjeha.

Pozitivniji pristup je potreban da se provjere svi ključni faktori:

Unutrašnji faktori
- Je li učenik sposoban da uradi zadato?
- Je li učenik svjestan ciljeva učenja?
- Da li učenik uživa učešće nove vještine?
- Da li učenik izgleda kao da ga je strah neuspjeha?
- Je li učenik nemotiviran i u ostalim oblastima kurikuluma?

Vanjski faktori
- Da li ima nekih promjena kod kuće?
- Da li dijete neko proganja?
- Da li je dijete nahranjeno i njegovano prilikom dolaska u školu?
- Da li učenik ima iskustva u neočekivanim neuspjesima?
- Postoje li vanjski motivatori?

Ključne tačke
- Motivacija ne objašnjava, nego opisuje ponašanje učenika
- Mnogi učenici, opisani kao neko ko nema dovoljno motivacije su veoma motivirani da
izbjegnu rad.
- Većina neuspješnih učenika susreču prepreke u učenju.
- Uspjeh je najsnažnije oruđe za pomaganje neuspješnoj djeci.
- Kroz analizu prepreka u učenju možemo kreirati individualne programe.

11
 KAKO SLUŠATI DJECU SA
EMOCIONALNIM POTEŠKOĆAMA

Slušanje djeteta sa emocionalnim poteškoćama je umjetnost; ne postoje stroga i stalna pravila.

Djeca sa emocionalnim poteškoćama je lako povrijediti jer imaju nizak nivo samopouzdanja i
emocionalno su nestabilni. Kada razgovaramo sa djecom koja su emocionalno ranjiva jezik je
sredstvo da premostimo jaz između nas. Riječi nikada ne prodru do stvarne dubine osjećaja
koje svako od nas doživljava. Na primjer, u normalnoj situaciji se dijete kojemu je neko od
vršnjaka uzeo olovku samo požali te napravi viku i galamu, dok dijete sa emocionalnim
poteškoćama reaguje ljutito i agresivno. U slučaju djeteta sa emoconalnim poteškoćama
ljutnja koju nosi u sebi i iskaljuje na svojim vršnjacima je prouzrokovana zanemarivanjem i
ranjavanjima koje doživi kod kuće. S obzirom da radimo sa djecom koja imaju emocionalne
poteškoće trebamo znati razumjeti njihove načine ispoljavanja.
Djetetovo ponašanje daje ključne informacije o tome što doživjavaju i osjećaju u sebi.

Rad sa djetetovim emocijama

Emocije treba doživjeti i zaštititi ih od potiskivanja i vršenja negativnog uticaja na dijete.

Treba imati na umu da su emocije normalne, zdrave reakcije na životna iskustva.

Predlažemo nekoliko ideja: pomoći djeci koja mogu imati problema sa ispoljavanjem emocija
ili ne žele da podijele svoje emocije sa drugima:

1. Kreativni radovi (pasivni) kao što su priče poezija, filmovi, igre.

2. Kreativni radovi (aktivni) kao što su slikanje, lončarstvo, pjevanje, drama, ples. Sve
kreativne aktivnosti će omogućiti ispoljavanje emocija.
3. Vježbe kao što su trčanje, gimnastika, plivanje, nogomet, odbojka. Kod neke djece će
stres koji doživljavaju rezultirati u fizičkoj napetosti jer je njihovo tijelo usmjereno na
borbu ili val reakcija.
4. Relaksacija kao što su vježbe za disanje, opuštanje mišića.

Ključne tačke

Emocije koje se kriju u dječijem ponašanju mogu da se nauče.

Dobar slušatelj ima oboje; dobre namjere i potrebne vještine.
Djeci u stisci možemo ponuditi jasnu i pozitivnu podršku.
Djeca se nose sa dodatnim izazovima koristeći dodatnu emocionalnu energiju.
Inkluzija je glavni edukacioni izazov. Mnoge barijere treba prevazići, ali tražimo rješenja
onda je to moguće.

12
 ODNOSI I SARADNJA IZMEĐU UČENIKA I RODITELJA

DIJETE

RODITELJI ŠKOLA

Trokut: dijete, roditelj i škola

Školu danas posjećuje obično jedan roditelj, najčešće majka a trebalo bi oba i to uzajamno, s
obzirom da je obitelj-porodica svakako najznačajniji činilac sveukupnog razvoja djeteta. Ona
se općenito smatra najpodesnijom sredinom koja je više od svih drugih dužna da zadovolji
osnovne potrebe cjelokupnog razvoja djeteta: tjelesnog, odgojnog, psihičkog, moralnog,
socijalnog te da osigura razvoj svih njegovih dispozicija i karakteristika. Takođe su škola i
porodica dva međusobno povezana sistema i njihov zajednički član je dijete. Odnosi između
škole i porodice utječu na djetetovo osjećanje i djelovanje u školi. To je naročito važno za
djecu koja imaju probleme u učenju ili psihosocijalne teškoće. Dijete može biti razapeto
između velikih suprotnosti u vrijednostima, zahtjevima, pravilima ponašanja i jednog i drugog
sistema, na primjer može živjeti u porodici koja uopšte ne cijeni obrazovanje za razliku od
škole za koju je obrazovanje glavna vrijednost; može biti opterećeno poljskim ili kućnim
radovima što mu onemogućava da ispunjava školske zahtjeve. Znači, porodica i škola mogu
vući dijete svaka na svoju stranu.

Škola i porodica djeluju u suprotnom pravcu

RODITELJI DIJETE ŠKOLA

Škola i porodica pritišću dijete

RODITELJI DIJETE ŠKOLA

Učitelji dobro znaju da je za pomoć djetetu sa školskim poteškoćama nužna saradnja škole sa
roditeljima.

13
Odnose između škole i porodice predstavljaju slijedeće sheme:

Škola i porodica ne sarađuju

RODITELJI ŠKOLA

- konflikti zbog djetetovih školskih problema,

- strah roditelja,
- velike razlike u vrednotama porodice i škole,
- veliko kulturalno ili socijalno oslovljene razlike,
- zanemarivanje djeteta od strane roditelja.

Škola preplavi porodični život i odnose

PORODICA ŠKOLA

- velika briga roditelja zbog djetetovih školskih problema,

- pretjerano ambiciozni roditelji za koje je djetetov školski uspjeh najvažniji,
- porodični život i odnosi pod velikim uticajem školskih događanja.

Dobra sadadnja škole i roditelja

PORODICA ŠKOLA

- roditelji i škola sarađuju normalno,

- porodični život nije u zavisnosti od školskih događanja, ali roditelji prate djetetov
razvoj u školi
- intenziviranje saradnje kad se pojavi problem.

Škola i porodica ne sarađuju

Do takve situacije dolazi prije svega:

- ako postoje velike razlike u vrijednostima porodice i škole u pogledu značaja
obrazovanja ili velike kulturalno ili socijalno uslovljene razlike,
- ako roditelji počnu izbjegavati školu radi djetetovih poteškoća (u školi čuju samo loše
stvari o djetetu, prekoravanje), strah ih je ili im je nezgodno otići u školu zbog svega
što ih očekuje,
- ako su roditelji u konfliktu sa učiteljima radi djetetovih školskih problema.

14
Škola preplavi porodični život i odnose

Radi se o situaciji u kojoj su roditelji preokupirani brigom za djetetovo školovanje. Porodične

aktivnosti, ritam života, rekreacija, sadržaj razgovora, koncentrirani su na školu i zavisi od
škole. Takva situacija se dešava prije svega:
- ako dijete ima poteškoća u školi, a roditelji pretjerano podređuju odnose i porodične
aktivnosti školskoj situaciji i problemima,
- u porodicama u kojima se školskom uspjehu pridaje izvanredno značenje, čak kada je
dijete dobar đak (da ne bi njegov školski uspjeh pao, da bi imalo dobre ocjene),
- kad mnoga djeca u višim razredima osnovne škole kod kojih je preokupacija roditelja
sa školom odraz njihove brige da li će dijete imati krajem osnovne škole dovoljno
dobre ocjene za ulazak u očekivanu srednju školu,
- ako je dijete samo pretjerano ambiciozno ili pretjerano zabrinuto za svoj školski
uspjeh.

Dobra sadadnja škole i roditelja

Škola i roditelji sarađuju u razumnom obimu. Prekrivanje duhovnog i akcijskog prostora škole
i porodice je umjereno: roditelji brinu za djetetovo školovanje, pomažu mu u radu, bilo time
da mu daju podršku, bilo u konkretnoj pomoći u učenju ili pisanje nekog zadatka, bilo time da
potraže pomoć izvana. Škola i porodica su u stalnim kontaktima u okviru redovnih susreta
(satovi razgovora, roditeljski sastanci itd.) a prema potrebi i češće. Kada se problemi pojave
učitelji i roditelji u partnerskoj saradnji nastoje pomoći djetetu.
Takav odnos je najugodniji za dijete.

Osnovni uslovi i sadržaj dobre saradnje između učitelja i roditelja jesu:

- poštovanje roditelja od strane učitelja,
- prisnost, iskrenost u odnosu prema roditelju,
- razumijevanje / empatija za roditelje,
- zajednički interes učitelja i roditeljaza dobrobit djeteta,
- partnerski odnos u saradnji sa roditeljima, itd.

15
 POTREBE I MOGUĆNOSTI EFIKASNIJE SARADNJE ŠKOLE I PORODICE

Odnos porodice i škole treba se zaniva na dopunjavanju uloga, a ne na njihovoj zamjeni, s

obzirom na jedinstvenost cilja vaspitanja. To znači da između vaspitanja u porodici i škole ne
postoje protivriječnosti u pogledu svakodnevnog uticaja na vaspitanje djece. Razlike postoje
samo u specifičnostima sadržaja, metoda i postupaka vaspitno-obrazovnog rada koji se
primjenjuje u školi i porodici u specifičnostima uslova u kojima se odvija vaspitno-obrazovni
proces sa djecom.

Mogućnosti efikasnije saradnje porodice i škole

Među mogućim mjerema koje bi mogle doprijnijeti prevazilaženju navedenih slabosti u praksi
saradnje porodice i škole prema našem mišljenju bile bi slijedeće:
- u toku obrazovanja i stručnog usavršavanja nastavnika neophodno je veću pažnju
posvetiti njihovom teorijskom i praktičnom osposobljavanju za ovo područje
pedagoške djelatnosti,
- u procesu saradnje razvijati partnerske odnose sa roditeljima (a ne samo kao
posmatrače), putem međusobnih razumijevanja, uvažavanja i pomaganja
- autoritet; povjerenje kod roditelja graditi na znanju i profesionalnom odnosu prema
radu,
- programske sadržaje u podizanju pedagoške kulture roditelja zasnivati na stvarnim
potrebama i interesovanjima roditelja, a u njihovoj realizaciji primjeniti aktivne
metode i oblike učenja,
- blagovremeno i temeljito pripremati roditeljske sastanke i druge oblike saradnje sa
prijedlogom konkretnih mjera u rješavanju određenih problema u razvoju i ponašanju
djeteta, a koje treba da budu stručno argumentovane i smireno izložene,
- aktivnije uključivanje roditelja i drugih stručnjaka u lokalnoj sredini u ostvarivanju
programskih zadataka u školi,
- intenzivnije uključivanje pedagoško-psihološke službe u ovaj vid pedagoške
djelatnosti škole.

I na kraju potrebno je istaći da sama škola i porodica, i pored odgovarajuće saradnje, ne mogu
u potpunosti ostvariti svoju vaspitnu funkciju bez šireg angažovanja i drugih činilaca u
neposrednoj lokalnoj sredini.

Samo usklađenim vaspitnim djelovanjem porodice, škole i drugih činilaca društvene sredine
moguće je ostvariti jedinstvo vaspitnih uticaja na razvoj ličnosti djeteta a time i njegovo
uspješno pripremanje za život u društvu.

Moje mišljenje je da je jako važno da roditelji konstantno sarađuju sa razrednim

stariješinom, nastavnicima i školom.

16
Literatura:

„Škola i mentalno zdravlje“ – priručnik za nastavnike

Štampa: „GRIN“ Gračanica

„Psihološko-pedagoške postavke odgoja i obrazovanja“ – Hajrudin Bošnjak

17