UNIVERZITET U BIHAĆU

PRAVNI FAKULTET

DEMOKRATIJA I LJUDSKA PRAVA

II KOLOKVIJ

2010/2011
1. PRAVO NA ŽIVOT
Kada govorimo o zaštiti integriteta ljudske ličnosti na prvom mjestu se nalazi pravo na život, kao osnovno
pravo čovjeka. Pravo na život je neotuđivo ljudsko pravo i istovremena obaveza za sve da ga poštuju.
Međunarodna zaštita ovog prava pošla je od izričitog zahtjeva za zakonsku zaštitu prava na život i zaštitu
od samovoljnog lišavanja života, ograničavanja smrtne kazne u pogledu izricanja i izvršenja u zemljama u
kojima nije ukinuta, zatim uspostavljanje dodatnih garancija za zaštitu prava nad osobama nad kojima treba
da bude izvršena smrtna kazna do ukidanja smrtne kazne u cilju jačanja ljudskog dostojanstva i poboljšanja
uživanja prava na život. Bez zaštite prava na život izgubila bi se svaka svrha i namjena svih ostalih prava i
sloboda. Upravo zato , poštovanje ovog prava je- ako se izuzmu strogo predviđeni izuzeci- apsolutno.
Pravo na život uređeno je Evropskom konvencijom : „ Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom
i niko ne može biti namjerno lišen života. Lišenje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz
upotrebe sile koja je apsolutno neophodna: -u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja; - prilikom
zakonitog lišenja slobode ili sprječavanja bjekstva osobe koja je zakonito lišena slobode; - u akciji
poduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.
2. PRAVO NA SLOBODU I LIČNU SIGIRNOST
Pravo na slobodu jedno je od najvažnijih ljudskih prava. Država u okviru svog pravnog sistema garantira i
štiti slobodu i ličnu sigurnost svojih građana, te jedina ima mogućnost da represivnim djelovanjem svojih
organa ograniči ili uskrati slobodu građanima. Osnovni smisao prava na slobodu i ličnu sigurnost usmjeren
je prema državnim organima, i od njih zahtijeva da se ograničenje ili uskraćivanje slobode temelji na
zakonu. Zatim da je jednoobrazno, nediskriminirajuće kontolirano i praćeno obavezom naknade štete onom
licu na koje je nezakonito primijenjeno. Pravo na slobodu i sigurnost je posebno dragocjeno pravo zato što
je ono uvjet i osnova za ostvarenje čitavog niza drugih ljudskih prava i sloboda udruživanja, pravo na
poštovanje privatnog i porodičnog života, sloboda kretanja i sl. Niko ne smije biti lišen slobode, osim iz
razloga i po postupku koji je predviđen zakonom: zakonit pritvor na osnovu presude nadležnog suda,
zakonitog hapšenja ili pritvora zbog neizvršavanja zakonite sudske odluke; pritvaranje društveno
poremećenih lica, alkoholičara, narkomana i skitnica, radi sprječavanja širenja zaraznih bolesti itg.

3. ZABRANA TORTURE I OKRUTNOG I PONIŽAVAJUĆEG POSTUPANJA ILI KAŽNJAVANJA

Negativna implikacija prava na slobodu je zabrana torture i svakog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg
postupanja koje vrijeđa dostojanstvo ljudske ličnosti. Zabrana mučenja izvršena je na apsolutan način, i kao
takva ne dopušta nikakve njihove izuzetke niti restrikcije, ili pak derogacije. Ovlaštenik ovog prava je
svaka osoba, u svakom trenutku i na svakom mjestu, a država kao obveznik dužna je da ne učini bilo što što
bi moglo označiti povredu ovog prava, kao imperativne norme međunarodnog prava. Komisija za ljudska
prava je izdiferencirala 3 spomenuta oblika zabranjenog ponašanja na sljedeći naćin :
- mučenje- nečovječno postupanje sa određenim ciljem, kao što je dobijanje obavještenja ili
ustupaka iz izvršavanja kazne;
- nečovječno postupanje ili kažnjavanje- ponašanje koje namjerno izaziva teške patnje, mentalne
ili fizičke, a koje je u tim okolnostima neopravdano;

1
 - ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje- postupanje koje grubo ponižava čovjeka pred drugima
ili ga primorava da se ponaša protiv svoje volje ili savjesti.
Najznačajniji dokument u ovom području je Konvencija protiv torture i drugih surovih , nehumanih ili
ponižavajućih kazni ili postupanja. Kao jedan od instrumenata za praćenje primjene ove Konvencije
ustanovljen je Komitet protiv torture. Mučenje, nečovječno ili ponižavajuće ponašanje koje čine policijski i
slični organi da bi iznudili priznanje, naročito je raširena pojava u totalitarnim sistemima fašističkog ili
boljševičkog tipa.
4. ZABRANA ROPSTVA I PRISILNOG RADA
Zabrana ropstva i prisilnog rad veliki je napredak u uklanjanju i sprječavanju „posebno ponižavajućeg
oblika eksploatacije i potčinjavanja čovjeka od strane čovjeka“. O zabrani ropstva i prinudnog rada govori
se u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava. Jasno se razlikuju ropstvo i potčinjeni položaj od
prinudnog ili prisilnog rada. Ropstvo i potčinjenost, predstavljaju oblike potčinjavanja koje pojedinac nije u
stanju da ukine ili da ih promijeni. Oni predstavljaju ozbiljne oblike ugrožavanja čovjeka.
Konvecija o ukidanju ropstva (1956.godina,Ženeva) je dala def koja kaže: ropstvo je stanje ili položaj
pojedinca nad kojim se vrše „atributi vlasništva ili neki od njih“.

Konvencija o ukidanju prisilnog rada je istakla da je prisilni i prinudni rad“ svaki rad ili usluga koji se
traži od bilo kog lica pod prijetnjom kazne i na koje to lice nije dobrovoljno pristalo“. Da bi postojali
prisilni ili prinudni rad, moraju postojati kumulativno dva uvjeta: da je u pitanju rad za koji nije dat
pristanak i da taj rad ima nepravedan i opresivan karakter.
5. ZABRANA DISKRIMINACIJE
Princip jednakosti ljudi, zajedno sa slobodom, ugrađen je u same temelje moderne države. Deklaracija o
pravima čovjeka i građanina već u prvom članu naglašava: „ljudi se rađaju i ostaju jednaki i u pravima“.
Društvene razlike mogu mogu postojati samo radi opće koristi. Univerzalna deklaracija izražava jednakost
na sličan način: „sva ljudska bića se rađaju slobodna i jednaka u pravima“.
Evropska konvencija tretira jednakost kao pravo pojedinca i upravo njena zaštita se usmjerava, ne na
zaštitu grupa nego isključivo na zaštitu pojedinaca. Analogno tome princip zabrane diskriminacije se
odnosi na zabranu diskriminacije pojedinaca. Uživanje prava i sloboda iz ove Konvencije omogućit će se
bez ikakve diskriminacije, po bilo kojem osnovu, kao što su spol,rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest,
političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovisko stanje ili drugi status“.
Bitna karakteristika ovog prava jeste da ono nema samostalnu egzistenciju, kao što je slučaj sa svim ostalim
pravima. Primjena ovog prava je povezana sa primjenom nekog drugog prava. Pozitivna diskriminacija je
veoma često pitanje danas, koje podrazumijeva: ona je svjesno nastojanje da se učini određena nejednakost,
kako bi se favorizirali u određenim situacijama oni pojedinci, koji su inače diskriminirani po određenom
osnovu. Posebno karakteristični slučajevi su pozitivne dikskriminacije žena,različitih etničkih,vjerskih ili
rasnih skupina. Ona je ustvari priznanje stvarne diskrimijnacije kod ljudi.

2
6. MINIMALNI STANDARDI O POSTUPANJU SA ZATVORENICIMATo je još jedan skup prava, koja
se odnose na zaštitu integriteta ljudske ličnosti. Stoje u direktnoj vezi sa pravom lica lišenih slobode na
humano postupanje i poštovanje ljudskog dostojanstva i odgovaraju cilju kaznenog režima- ponavljanje i
rehabilitacija. Ovi standardi o postupanju sa zatvorenicima predstavljaju izraz nastojanja da se pronađu i
formuliraju općeprihvaćena načela i praksa postupanja sa zatvorenicima. U njih unesena zabrana tjelesnog
kažnjavanja, kažnjavanje držanjem u mračim ćelijama i svi oblici svirepog, nehumanog ili ponižavajućeg
kažnjavanja. Zabranjena je upotreba sprava koje ograničavaju kretanje kao što su lisice,lanci, okovi i
luđačke košulje. Postojanje nezavisnog sudstva, javnost suđenja, zabrana torture, okrutnog,nehumanog i
ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja,zajedno sa minimalnim standardima u postupanju sa zatvorenicima
imaju za cilj da spriječe tiraniju države i njenih represivnih organa nad građanima.
7. LJUDSKA PRAVA U VEZI SA KRIVIČNIM POSTUPKOM
Kao skup prava u krivičnom postupku podrazumijeva se: a) pravo na nezavisno, nepristrasno, javno
suđenje pred sudom ustanovljenim na osnovu zakona;
b) pravo na pretpostavku nevinosti okrivljenog; c) pravo na poznavanje predmeta optužbe, d) pravo na
odbranu; e) pravo na predlaganje dokaza i prisustvovanje dokaznim radnjama; f) pravo na šutnju
okrivljenog; g)pravo na žalbu; h) priznanje načela ne bis in idem; i)pravo na jednakost; j)poštovanje
principa nezakonitosti.
Ovaj skup prava ima za cilj da olakšaju položaj okrivljenog lica za vrijeme trajanja krivičnog postupka, da
zaštite dostojanstvo i integritet njegove ličnosti i da mu omoguće djelotvorno suprostavljanje optužbi što
predstavlja garanciju za pravilnost suđenja.
8. PRAVO NA DJELOTVORAN PRAVNI LIJEK
Da bi jedno ljudsko pravo bilo zaista ljudsko pravo, potrebno je da pojedinac kao njegov jedini ovlaštenik
može realno id a ga koristi. Upravo zato, Evropska konvencija na posebnom mjestu ističe pitanje potrebe
da za svako ljudsko pravo bude osiguran djelotvoran pravni lijek. Drugim riječima, država ima primarnu
obavezu da osigura djelotvoran pravni lijek.
Djelotvornost pravnog lijeka ogleda se u tome da čovjek može u slučaju da je njegovo ljudsko pravo
prekršeno, da se ili ponovno uspostavi to pravo ili da mu se-ako to nije moguće, omogući naknada štete.
Upravo zato Konvencija naglašava nužnost da se u svakoj državi koja ju je potpisala, omogući čovjeku da
ostvari svako svoje prokamirano ljudsko pravo ili osnovnu slobodu. Ovdje je dakako riječ o onim pravima
kojima koja su utuživa. Pravo na djelotvoran pravni lijek je zavisno od ostalih prava, odnosno ono se
garantira u vezi sa nekim drugim pravom ili slobodom koje je povrijeđeno, dakle nema samostalnu
egzistenciju. Ovo pravo je primjenjivo samo onda ako postoji kompetentna “nacionalna instanca” koja bi
korigirala kršenja ljudskih prava. Nacionalna instance je sinonim za nacionalnu vlast, što može biti sudski i
vansudski organ.
9. KODEKS PONAŠANJA LICA ODGOVORNIH ZA PRIMJENU ZAKONA
Donesen je sa ciljem unapređenja zaštite integriteta ljudske ličnosti , posebno u situacijama gdje postoje
široke mogućnosti kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti. Ovaj kodeks ponašanja potrebno je

3
posmatrati unutar ukupnog političkog i pravnog sistema jedne države i ona se nalazi u zavisnosti od
postojanja humanog pravnog sistema, od postojanja odgovornosti za primjenu zakona, od mogućnosti da
bilo koja komisija za ispitivanje, ministarstva, javno tužilaštvo,sudovi, komitet građana ili neki drugi organ
kontroliraju primjenu zakona. Kodeks je koncipiran kao skup principa koji se preporučuju vladama država
članica UN, da ih ugrade u svoje nac.zakonodavstvo i praksu koju moraju poštovati lica odgovorna za
primjenu zakona. Lica odgovorna za primjenu zakona su dužna da štite ljudsko dostojanstvo i brane
osnovna prava svakog pojedinca. Sila se može primijeniti samo u neophodnim situacijama i u mjeri u kojoj
to zahtijeva dužnost. Jedna od obaveza je držanje u tajnosti povjerljivih podataka do kojih su došli
vršenjem dužnosti i zabrana zloupotrebe tih podataka i informacija. Lica odg. za primjenu zakona su dužna
da vode računa o zdravlju lica lišenih slobode, ne smiju pribjegavati aktima torture, nehumanog ili
ponižavajućeh postupanja ili kažnjavanja, ne smiju biti korumpirani, moraju poštovati zakon i ovak kodeks.
10. OSNOVNI PRINCIPI PRAVDE U VEZI SA ŽRTVAMA KRIMIALNIH RADNJI I ZLOUPOTREBE
VLASTI
Deklaracija o osnovnim principima pravde definira da žrtva može biti svako lice bez obzira da li je
počinilac djela identificiran ili nije, da li je uhapšen, da li se protiv njega vodi krivični postupak ili je
proglašen krivim, bez obzira na stepen srodstva sa žrtvom. U skladu sa načelom zabrane diskriminacije, sve
odredbe vezane za žrtvu, primjenjuju se bez obzira na rasnu pripadnost, boju kože, spol, jezik, starost,
uvjerenje,imovno stanje porodično porijeklo itd. Proširenjem statusa žrtve na članove porodice,
naglašavanjem zabran ediskriminacije po osnovu starosti i kulturne prakse, implicitno je sadržana osuda
kućnog nasilja, odnosno nasilja nad ženama i djecom, koje je dugo vremena tolerirano. Žrtvama pripada
pravo na ponašanje u skladu sa poštovanjem njihovog dostojanstva, pravo obraćanja sudskim organima,
pravo na naknadu štete koju su pretrpjele na osnovu nacionalnog zakonodavstva. Žrtve zloupotrebe vlasti
imaju pravo na restituciju od države čiji su funkcioneri ili službenici odgovorni za pretrpljenu štetu. Zatim
im pripada pravo na potrebnu materijalnu, psihološku i socijalnu pomoć koju pružaju stručne osobe.
11. PRAVO NA PRIVATNOST
Svaki čovjek ima pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, nepovredivost stana i prepiske, pravo
na sklapanje braka i jednakost supružnika, odnosno zabranjeno je proizvoljno miješanje u privatni i
porodnični život, stan ili prepisku. Iz ovoga se vidi da pravo na privatnost predstvalja relativno velik broj
međusobno povezanih, srodnih i podudarnih prava pojedinaca. Određivanje ovog prava polazi od prava
pojedinca da u svojoj intimi ne bude uznemiravan od drugih kao i od vlasti, da ima pravo da organizira svoj
život i poslove bez ičijeg miješanja, da lični podaci i informacije budu zaštićeni.
Privatnost obuhvata sljedeće oblasti: zaštita podataka, tjelesna privatnost, privatnost komunikacije,
privatnost prostora. Država se jneće miješati u vršene ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonomi
ako je neophodno u demokratksom društvu u interesu nac.sigurnosti, javne sigurnosti, ili ekonomske
dobrobiti zemlje,radi sprječavanja nereda, zaštite zdravlja ili morala. Mozemo reci da se ovo pravo najviše
krši u oblasti komunikacije, zbog moderne tehnologije i nauke (prisluškivanje telefona)

4
12. SLOBODA MISLI, SAVJESTI, RELIGIJE I UVJERENJAPriznata je kao apsolutno pravo koje ne
može ničim biti ograničeno. Ova sloboda je unutrašnja ljudska sloboda i proizlazi iz ličnog uvjerenja o
fundamentalnim pitanjima, o univerzumu i Stvoritelju. Čovjek je razumno biće, koje ima slobodu volje da
sam utvrđuje svoje moralne stavove i da se određuje prema sebi, drugim i svijetu u kojem živi. Pošto je
slobodan da bira svoje uvjerenje, sistem vrijednosti koji prihvata, odgovoran je pred sobom i vlastitom
savjesti. Niko drugi, pojedinci ili grupe ili država, nemaju pravo nametanja religije ili drugog vjerovanja.
Međutim, država ima pravo da u određenim slučajevima, u skladu sa zakonom, ograniči ispoljavanje
uvjerenja. Da bi istakli značaj ovog prava, bez obzira što ga štite Univerzalna deklaracija i Međ. pakt o
građanskim i političkim pravima, UN su usvojile i Deklaraciju o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i
diskriminacije na temelju vjere i uvjerenja.
Pravo na slobodno mišljenje podrazumijeva da pojedinac može slobodno da stvori svoje mišljenje ili
uvjerenje, bez demokratskih i neprikladnih utjecaja ili pritisaka sa strane, bilo to od same države ili neke
grupacije.
Sloboda savjesti označava obavezu države da ne vrši nikakve pritiske na savjest pojedinca.
Sloboda religije podrazumijeva pravo čovjeka da ispoljava svoju vjeru, pri čemu je država obavezna da
osigura to njegovo pravo. Država je obavezna da poštuje manifestiranje religije, odnosno 4 oblika slobode
pojedinca: da ispoljava svoju vjeru, da podučava, da prakticira i slavi.
13. SLOBODA IZRAŽAVANJA I INFORMISANJA
Sloboda izražavanja mišljenja, uvjerenja i ideja je jedno od osnovnih ljudskih prava, ali i jedan od bitnih
zahtjeva demokratske države. Sloboda izražavanje je zapravo jedan od bitnih oznaka demokratskog društva
i pluralističke demokracije.
Sloboda izražavanja je klasično, političko i demokratsko pravo – svaki građanin može da slobodno govori,
piše i štampa. Odnosno, ono podrazumijeva slobodu mišljenja i slobodu primanja i penošenja informacija ii
ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Bez ove slobode ne bi bilo moguće stvaranje
javnog mišljenja koje je element demokracije i našeg modernog političkog sistema. Sloboda izražavanja je
u tijesnoj ovisnosti od slobode onformiranja.
Sloboda informiranja podrazumijeva, kako pravo da se šire informacije, tako i pravo da se primaju
informacije. Ova sloboda koja se često uzima kao „komunikacija“ između onoga ko pruža i onoga ko prima
informacijpodrazumijeva još i slobodu prikupljanja informacija. Širenje informacija mora biti slobodno.
Sva fizička i pravna lica, uključujući i poduzeća koja se bave isključivo tim poslom, imaju slobodu širenja
informacija. Ona podrazumijeva i zaštitu izvora informacija. Te primanje informacije mora također biti
slobodno.
Sloboda izražavanja se može i ograničiti, putem određenih formalnosti, uslova,ograničenja i kazni
propisanim zakonom,ako je to u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti,
radi sprječavanja uvreda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala itd.
Da bi postojala ograničenja, moraju postojati dva uvjeta:
- da su restrikcije predviđene zakonom.da su posve u skladu sa legitimnim ciljevima.

5
14. SLOBODA UDRUŽIVANJA I OKUPLJANJA
Pravo na slobodu mirnog okupljanja i udruživanja, u biti je individualno pravo čija je specifičnost u tome
da se ostvaruje kolektivno,zajedno sa drugima. Ovo pravo je lično i ljudsko pravo, koje je danas bitno za
demokratski karakter države i uopće političkog života. Pravo okupljanja podrazumijeva pravo građana da
se okupe na javnom mjestu, radi izražavanja određenih uvjerenja u zahtjevima upućenim onim organima
države koji donose zakone i druge odluke. Može se održavati na određenom mjestu i to je miting, a može i
na nekom javnom mjestu- defile. Sloboda udruživanja je pravo pojedinca da udružen sa drugima, na
relativno trajan način, ostvaruje svoje interese i ciljeve unutar i samo preko države. Vrste udruživanja
zavise od vrste ciljeva koji se žele postići udruživanjem. Najveći značaj imaju one organizacije koje se po
svojoj vokaciji formiraju radi osvajanja i vršenja vlasti u predstavničko demokratskom sistemu (političke
partije) . Zatim imamo udruženja prema ekonomskim interesima (sindikati). Imamo i organizacije sa
humanističkim ciljevima (udruženja za zaštitu ljudskih prava).
Pravo na slobodu okupljanja i udruživanja nije apsolutno pravo. Te ograničenja mogu biti propisana samo
na osnovu zakona (nacionalni interes,sprječavanje nereda,zaštita zdravlja,morala, ili prava i sloboda drugih.
15.PRAVO UČEŠĆA U VLASTI
Pravo učešća u vlasti zaokružuje politička prava i demokraciju. U osnovi ovog prava stoje građani kao
nosioci suvereniteta, njihova jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije. Pojedinci imaju pravo biti
birani na svim razinama vlasti i glasanjem legitimirati vlast. Svako ima pravo sudjelovati u upravljanju
jasvnim poslovanjem svoje zemlje, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika. Pošto su u
društvima još uvijek prisutne predrasude i stereotipi nametnuti siromašnima, obojenim i ženama, UN su
donijele posebne instrumente kojima se štite prava tradicionalno ranjivih i isključenih kategorija. To su :
Deklaracija o rasi i rasnim predrasudama, Konvencija o eliminiranju svih oblika diskriminacije žena,
Konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.
16. PRAVO NA SLOBODNE IZBORI
Pitanje slobodnih izbora bitno je pitanje svake savremene demokracije. Ako ne postoje slobodni izbori sa
svim potrebnim državnim i socijalnim institucijama, onda svakako nije moguće govoriti u demokratskoj
državi. Izbori su središnja i odučujuća oznaka demokratskog karaktera jedne demokratske države i način da
se slobodno izrazi volja birača. Da bi jedna država imala demokratski izborni sistem, potrebno je da u tom
pogledu postoje ljedeći uvjeti:
1. da se ostvari sloboda izbora što obično podrazumijeva jednakost izbornog- aktivnog i pasivnog
prava građana,direktno glasanje, izbalansiranost izbornih jedinica;
2. da se ostvari iskrenost ili autentičnost volje građana koja bi se ispoljila u tim izborima. To znači da
je potrebno da se građani informiraju o kandidatima i stanju društva, da se spriječe svi mogući
pritisci, koji ometaju građanina da ispolji svoju volju.
17. PRAVA STRANACA
Evropska konvencija o ljudskim pravima, u pogledu položaja stranaca i njihovih prava, nije bila dosljedna
svojoj obavezi. Tako je, u prvobitnoj verziji spiska prava- onih koji su dati prije protokola uz ovu

6
konvenciju o strancima spominje samo u jednom članu i to u vidu ograničenja političke aktivnosti stranaca.
Ona se odnosi na to, da država neće ugroziti ljudska prava sadržana u konvencijij ako ograniči političku
aktivnost stranaca u oblasti prava izražavanja, slobode udruživanja. Tako je Mastrihtski ugovor uveo
određene razlike između evropskih građana i građana različitih država izvan EU.
Međutim to je ispravljeno protokolima br 4 i 7 ,gdje su prvo izražena prava ,pa tek onda ograničenja
stranaca. Zabranjeno je kolektivno protjerivanje stranaca od strane država potpisnica Konvencije.
Zatim, položaj stranca koji zakonito boravi na teritoriji države uređene je protokolom br.7 i
podrazumijeva: 1. da stranca koji zakonito boravi na teritoriju dražave, ne može se iz nje protjerati osim na
osnovu odluke donesene na osnovu zakona ( ali da mu se iznesu razlozi protjerivanja, da se njegov predmet
peispita); 2. te se može potjerati bez obzira na prava koja ostavruje, ako je protjerivanje potrebno radi
zaštite interesa javnog reda ili se temelji na razlozima nacionalne sigurnosti. Princip ricochet pruža strancu
sljedeća prava: pravo na djelotvoran pravni lijek, pravo podnošenja predstavki i preduzimanja mjera u
smislu zaštite, zatim pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života.
18. PRAVO NA JEDNAKU PLAĆU ZA JEDNAK RAD
Pravo na rad definira se kao pravo koje pripada svakom licu kao mogućnost zarađivanja kroz slobodno
izabran ili prihvaćen rad. Ovo pravo podrazumijeva negaciju prisile i slobodu izbora zaposlenja. Države
članice obvezne su poduzimati mjere koje dovode do punog ostvarenja ovog prava.
One to rade kroz politiku zapošljavanja.
Pravo na jednaku plaću za jednak rad odnosi se na zabranu spolne diskriminacije. MOR je donio
Konvenciju o jednakom nagrađivanju muškaraca i žena za rad iste vrijednosti. Konvencija obvezuje države
članice da podstiču primjenu ovog prava raznim metodama – putem nacionalnog zakonodavstva,
kolektivnim ugovorima između poslodavaca i radnika i sl. MOR je usmjerio svoje aktivnosti i u pogledu
zaštite plaća od zlouporabe (obveza kupovanja od poslodavaca) .
19. PRAVO NA OGRANIČENJE BROJA RADNIH SATI I NA ODMOR
Ovo pravo je jedan od ciljeva MOR-a i sadržan je u Ustavu istog. S njim je određeno ograničavanje radnog
vremena na 8h, a radne sedmice na 48 sati (Konvencija o ograničavanju radnih sati u industrijskim
preduzećima). Pitanje uređenja sedmičnog odmora MOR riješila je donošenjem Konvencije o primjeni
sedmičnog odmora u ind.preduzećima. Ova Konvencija određuje prava osobama zaposlenim u privatnim i
javnim preduzećima na bar 24h neprekidnog odmora u svakom razdoblju od 7 dana. Pravo na plaćeni
godišnji odmor bio je također predmet reguloranja u MOR, koja je donijela Konvenciju o plaćenom
godišnjem odmoru, a odnosi se na osobe zaposlene u velikom broju industrijskih i trgovačkih djelatnosti.
Predviđeno je pravo na plaćanje odmora od najmanje 6 radnih dana, nakon radnog odnosa od 1.god, a za
osobe mlađe od 12g. barem 12 dana. Kasnije je reguliran i plaćeni godišnji odmor za zaposlene u
poljoprivredi. Kasnije je usvojena revidirana Konvencija o plaćenim godišnjim odmorima, koja kaže da
sve zaposlene osobe ( osim za pomorce) mogu koristiti plaćeni godišnji odmor nakon 6.mj. radnog odnosa
sa proporcionalno umanjenim brojem dana, a nakon godine dana radnicima pripada pravo na plaćeni
godišnji odmor od 3 sedmice.

7
20. SINDIKALNA PRAVA I SLOBODE
Sindikalna prava podrazumijevaju pravo svake osobe da sa drugima osniva sindikat, da se učlani u sindikat
po svom izboru, uz uvjet da su pravila sindikata unaprijed utvrđena u cilju zaštite i unapređenja
ekonomskih i socijalnih interesa.
Sindikatima pripada pravo na slobodno obavljanje djelatnosti. Ogranicenja prava na slobodno obavljanje
djelatnosti moguca su samo na temelju zakona, u interesima nacionalne sigurnosti i radi zaštite prava i
sloboda drugih.
Zakonska ogranicenja su moguca kod pripadnika oružanih snaga, policije i državne uprave. Sindikalna
sloboda je također jedan od ciljeva upisanih u ustav MOR-a. Konvencija o sindikalnoj slobodi i zaštiti
sindikalnih prava je jedan od temeljnih dokumenata MOR-a. Ova konvencija predviđa razna prava iz
oblasti sindikalnih sloboda: - pravo na organizaciju ;- pravo na pristupanje bez diskriminacije ;- pravo da
osnuju i pridruže se sindikatu kojem žele ;- zabranjeno je prisiljavanje na smo jedan sindikat i drugo .
Konvencija o primjeni načela prava organiziranja i kolektivnog pregovaranja ima za cilj zaštitu sindikalnih
prava od poslodavaca i njihovih organizacija, zaštitu radnika od diskriminacije po osnovu pripadanja
sindikatu.
Članicama je ostavljena sloboda u primjeni ovih odredbi na vojsku i policiju.
21. PRAVO NA SOCIJALNU SIGURNOST
Ovo pravo ima za cilj da osigura socijalnu sigurnost svakoj osobi kao članu društva, a posebno u
slučajevima bolesti, nezaposlenosti, nesposobnosti, udovištva, starosti ili drugog manjka sredstava za život.
MOR je donijela Konvenciju o minimalnim normama socijalne sigurnosti. S njom su obuhvaćeni svi rizici i
sva davanja sa tendencijama proširivanja na cjelokupno stanovništvo. Ova konvencija se odnosi na granu
socijalne sigurnosti i svaku državu ugovornicu obvezuje prihvacanje u najmanje 3 oblasti. U pogledu osoba
to je:
- najmanje 50 % ukupno zaposlenih
- određene kategorije aktivnog stanovništva u iznosu od 20%
- sve stanovnike čije je imovno stanje ispod određenog maksimuma.
Konvencijom je određena i minimalna norma u pogledu davanja zdravstvene njege, davanja u naturi i
periodičnih novčanih naknada.
22. ZAŠTITA PORODICE, ZAPOSLENE MAJKE I DJETETA
Određenje porodice kao prirodnog,osnovnog, sastavnog dijela društva, dovodi do obveze društva na što
širu pomoć i zaštitu obitelji posebno u vremenu u kojem na obitelji leži odgovornost za izdržavanje i
odgajanje djece. Društvena briga i zaštita porodice odnosi se na zaštitu majke u vremenu prije i poslije
rođenja djeteta, omogućavanju korištenja porodiljskog plaćenog odsustva ili odsustva uz davanje iz
socijalnog osiguranja zaposlenim majkama. Zaštita djece i omladine obuhvata zaštitu od ekonomske i
socijalne eksploatacije, zakonsku zaštitu od rada na poslovima koji izlažu opasnosti moral ili
zdravlje,dovode u opasnost život, škode normalnom razvoju. MOR je donio razne dokumente i Konvencije
kojima je regulirano ovo pravo. To si: Konvencija o zapošljavanju žena prije i poslije porođaja i

8
Konvencija o zaštiti materinstva, regulira položaj žena zaposlenih u industriji, na neindustrijskim i
poljoprivrednim radovima, te žena koje za plaću rade kod kuće.
Zaštita obitelji podrazumijeva pravo na standard koji je dovoljan pojedincu i njegovoj obitelji da ne
oskudijeva u osnovnim potrebama kao što su hrana, odjeća, smještaj, te uvjeti života. Zapošljavanje žena
koje imaju porodične obveze treba biti bez ikakve diskriminacije, a da bi se uskladilo porodično i radno
države trebaju organizirati razlicite službe i servise. Predviđena je i pomoć porodici u cilju izdržavanja
djece,u vidu povremenog plaćanja ili osiguranja odjeće, hrane, smještaja,odmora itd.
Pravo na najbolje postizanje najboljeg fizičkog i mentalnog zdravlja se realizira kroz obvezu država da
poduzimaju mjere za smanjenje broja mrtvorođene djece
i smrtnosti djece kao i stvaranje uvjeta za zdrav pomladak da poboljša sve vidove higijene sredine, da
sprječava i lijeci epidemična, endemična, profesionalna i druga oboljenja i da svima osigura ljekarske
usluge i pomoć u bolesti.
Ovo pravo podrazumijeva izgrađen, efikasan, svima dostupan zdravstveni sistem.
23. ZAŠTITA IMOVINE
Katalog ljudskih prava koji je prihvatila Konvencija ne sadrži ekonomska i socijalna prava, ali postoji jedan
izuzetak u pogledu prava na neometano uživanje privatnog vlasništva. Svako fizičko ili pravno lice ima
pravo na neometano uživanje svoje imovine.Niko ne može biti lišen, osim u javnom interesu i pod uvjetima
predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pravo na neometano uživanje vlastite
imovine jedno je od esencijalnih ljudskih prava. Zagovornici škole prirodnog prava smatrali su privatno
vlasništvo nezamjenjivim elementom prirodnog poretka određujući mu time trajan i univerzalan karakter.
Napad na privatno vlasništvo, napad je prirodni poredak, a time se onda čini nepravda. Upravo zato svaki
čovjek ima pravo na zaštitu svog vlasništva, na isti način na koji ima pravo na zaštitu slobode i jednakosti
kao osnovnih slogana Francuske revolucije. Upravo iz ovoga se izvodi obaveza države i međunarodne
zajednice da zaštiti pravo na neometano uživanje privatnog vlasništva, kao osnovne stabilnosti društva i
njegovog napretka.
Naravno, zaštita prava na privatno vlasništvo ima, kao i najveći broj ostalih ljudskih prava, svoja
ograničenja. To podrazumijeva, da država može samo u općem interesu zakonom propisati izvjesna
ograničenja u vršenju prava na privatnu imovinu. Značaj ovog prava ogleda se i u činjenici da ga je
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, iz oblasti ekonomskih i socijalnih prava,
jedino prihvatila.
24. SLOBODA KRETANJA
Sloboda kretanja, uz slobodan protok roba, kapitala i usluga, u temeljima je evropske integracije. Svako ko
se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu
boravišta. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu. Nikakva ograničenja ne
mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava, osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su
nužna u demokratskom društvu. Ova ograničenja se odnose i na državljane i na strance jedne države,te
postoje dva ograničenja:

9
 1. ovo pravo podložno je ograničenjima koja su predviđena zakonom i predstavljaju neophodne
mjere u jednom demokratskom društvu radi zaštite nacionalne bezbjednosti, očuvanja javnog
poretka, za sprječavanje kriminala, zaštitu morala , zdravlja, zaštite prava i sloboda drugih itd.
2. sloboda kretanja može biti ograničena u određenim zonama koje su, prema zakonu, opravdane
javnim interesima.
Kada su u pitanju državljani, jasno se kaze: niko ne može biti protjeran sa teritorije države čiji je
državljanin i ne može biti lišen prava da uđe na teritoriju države čiji je državljanin. Ali nije zabranjena
njihova ekstradicija, ukoliko to izričito nije zabranjeno zakonom. Mastrihtskim i Šengenskim sporazumom
utvrđeno je da je svaki građanin jedne države ujedno i član EU.
25. PRAVO NA OBRAZOVANJE
Pravo na obrazovanje priznaje se svakom pojedincu i vezano je za puni razvoj ljudske ličnosti i
dostojanstva. Obrazovanjem se pojačava svijest i potreba poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda. U
obrazovanje treba da budu ugrađeni principi tolerancije, prijateljstva među narodima i poštovanje svih svih
rasnih, etničkih ili vjerskih grupa. Realiziranje ovog prava podrazumijeva osnovne principe kao što su
jednaka dostupnost školovanju svim pojedincima,
obvezno uvođenje besplatnog osnovnog školovanja, a postupno ostvarivanje besplatnog srednjeg i višeg
školovanja. Države treba da razvijaju školsku mrežu na svim stepenima, da omoguce korištenje stipendija i
da poboljšavaju materijalne uvjete života i rada nastavnog osoblja.
Konvencijom o borbi protiv diskriminacije u oblasti prosvjete podrazumijevaju da je prilikom prijema u
škole zabranjena svaka diskriminacija učenika, uz obavezu da je u svim državnim školama istog stepena
isti nastavni plan i prigram, te jednaki uvjeti u pogledu kvalitete nastave.
26. KULTURNA PRAVA
Stvarajuci atmosferu u kojoj se čuvaju, razvijaju i štite naučna i kulturna dostignuća, u kojoj se poštuje
istraživačka i stvaralačka sloboda, u kojoj su zaštićeni moralni i materijalni interesi autora u oblastima
nauke,književnosti i umjetnosati, a građani učestuvju u kulturnom životu, udopunjava se obveza države za
kreiranjem opće ekonomske, socijalne i kulturne situacije u skladu sa vizijom čovjeka koja izrasta iz
Kataloga ljudskih prava.
Države stranke Međ. pakta o ekonomskim,sovijalnim i kulturnim pravima priznaju svakome pravo: da
sudjeluje u kulturnom životu, da se koristi znanstvenim napretkom i njegovom primjenom,poštuju slobodu
koja je potrebna za znanstveno istraživanje i stvaralačke djelatnosti itd.
27. PRAVO NA RAVNOPRAVNOST NARODA
Pravo na ravnopravnost naroda iz AfriČke povelje izvedeno je iz Povelje UN koja dostojanstvo ljudske
liČnosti povezuje sa pravima koja pripadaju svim ljudima bez diskriminacije u unutrašnjem pravnom i
politikom poretku i koje se štiti sistemom ljudskih prava u zemljama članicama UN, ali isto tako priznaju
pravo
na dostojanstvo naroda, pravo da budu jednaki i ravnopravni u sistemu međ.odnosa i odnosa u UN.
Ekonomska, politička, kulturna dominacija jednog naroda nad drugim direktno je suprostavljena pojmu

10
slobode, jednakosti i nediskriminacije.Zahtjev za ravnopravnost naroda istaknut je prema svim drugim
narodima i državama u sistemu međ.odnosa sa jedne, i UN koje imaju obavezu stvaranja uvjeta koji neće
pogodovati mogućim konfliktima, sa druge strane.
Pravo naroda na ravnopravnost vezano je i za formalno potvrđivanje nediskriminacije, suprotstavljeno je
apartheidu kao zločinu protiv čovječnosti, a kojem su narodi Afrike bili izloženi.
28. PRAVO NA SAMOOPREDJELJENJE
U vremenu konstituiranja građanskih i političkih prava i građanski revolucija ovo pravo se razumijevalo
kao zahtjev da politička vlast bude utemeljena na volji građana. Korijeni ovog prava ,ovako kako su
formulirana u Povelji UN, ustanovljena su Atlantskom poveljom. Generalna Skupština je prva priznala ovo
pravo kao fundamentalno i pozvala Ekonomski i socijalni savjet da se izrade mjere za uživanje ovog prava.
Generalna skupština priznala je da je pravo naroda na samoopredjeljenje preduvjet uživanja svih drugih
ljudskih prava, i pozvala je sve države, da ga u skladu sa Poveljom UN poštuju. To je označavalo da države
koje pod svojom upravom imaju nesamoupravne teritorije ili kolonije olakšaju realizaciju ovog
prava,davanjem mogućnosti stanovništvu da se referendumom izjasni o budućem statusu tih teritorija i da
im omogući nezavisnost. Pravo na samoopredjeljenje poznaje dva aspekta, vanjski i unutrašnji .
Vanjski znači pravo naroda da se slobodno bez stranih utjecaja, opredijeli na određeni politički status. Za
istaknuti je :- pravo na samoopredjeljenje ukljucuje u sebe i pravo upravljanja nacionalnim resursima ( ili
ga ono nužno prati);
-istovremeno znači i pravo svakog naroda da odredi ekonomski i socijalni sistem koji mu najviše odgovara
;- nosilac prava na samoopredjeljenje je narod a prava na nezavisnost država .Unutrašnje pravo na
samoopredjeljenje ima status klasičnog ljudskog prava i znaci da svaki građaninima pravo i mogućnost
utjecaja na vršenje javnih polova i time na određenje svog političkog statusa.
29. PRAVO NA UPRAVLJANJE NACIONALNIM RESURSIMA
Države članice ove povelje obvezuju se da uklone sve oblike strane ekonomske eksploatacije a posebno
one koje vrše međunarodni monopoli kako bi omogućili svojim narodima potpuno uživanje u prednostima
koje proističu iz njihovih nacionalnih izvora. Ovo pravo je u suprotnosti s klasičnim ljudskim pravima,
pravo na svojinu s jedne strane i nacionalizacija imovine stranaca s druge strane.
Razvijene zemlje zadržale su krajne restriktivno tumačenje ovog prava da kao pravo može pripadati samo
zemljama koje su pod inozemnom dominacijom i to kao tranzitorno ovlaštenje.
30. PRAVO NA RAZVOJ
Smisao prava na razvoj nalazi se u dubokoj vezi sa ostalim pravima naroda koje sadrži Africka povelja i
razumijeva se u otporu prema svim oblicima strane ekonomske, političke i kulturne dominacije koji države
i narode afričkog kontinenta održava u položaju podređenosti. U kontekstu ljudskih prava ovo pravo
podrazumijeva zadovoljenje temeljnih ljudskih potreba za život (hrana, voda, obrazovanje, zdravstvena
zaštita i dr). Kada ovako shvatimo pravo na razvoj, to u suštini znači prihvaćanje razvojne politike koja u
svom središtu ima potrebe čovjeka u svim dijelovima svijeta. odnosno, razvoj u ekonomskom, socijalnom i
kulturnom smislu, te pravo pojedinca na svestran, ukupan razvoj ličnosti koji pokriva se segmente života.

11
Ovo pravo na slobodan i samostalan izbor razvojnog puta upotpunjuje ostala prava prije obrađena
(samoopredjeljenje, korištenje i upravljanje nacionalnim resursima) i tako zaokružuje pojam nezavisnosti.
31. PRAVO NA MIR
Svi narodi imaju pravo na unutrašnji i međunarodni mir i sigurnost. Načela solidarnosti i prijateljskih
odnosa koji se podrazumijevaju u Povelji UN i potvrđuju u Povelji Organizacije afričkog jedinstva,
uređivat će odnose između država.
Ovo pravo u teoriji o ljudskim pravima nailazi na najveće otpore.
Smetnje su se nalazile u pogledu toga kako će se konstatirati : da li kao pravo pojedinca ili kolektiviteta ,
jer se u međ.aktima pominje kao pravo na mir u smislu zaštite globalnog mira. Te je u tim uvjetima pravo
na mir nerealno, a time i nepodesno za normiranje. Ono spada u prava treće generacije.
UN su malo radile na ovom pitanju i prevagnuli su politicki interesi nad pravnim obvezama koje su bile
ustanovljene Poveljom UN po ovom pitanju. Rad UN a posebno Vijeca sigurnosti je bio opterećen
konkretnim interesima stalnih članica koje su imale snažan uticaj na rad UN i Vijeca sigurnosti. Tako
ispada da je ovo pravo nerealno jer ga UN samo deklarativno podržava.
32. PRAVO NA ZDRAVU ŽIVOTNU OKOLINU
Iako je ovo pravo slično kao i pravo na mir ,ono je sasvim drugačije shvaćeno na zapadu, pa se može reci
da je ovo pravo zapadni trend i daleko je izraženije nego u Africi. Pravo na zdravu okolinu izrasta iz
zajedničke potrebe svih ljudi da se zaštite od negativnih posljedica koje prouzrokuju opasnosti narušavanja
ekološke ravnoteže. Poremećaji u prirodi prouzrokovani svim vrstama zagađenja, opasnostima koje se
pojavljuju kao produkt civilizacije, izlažu jednakom stepenu ugroženosti sve ljude i otuda je lakše
postizanje konsenzusa na uvrštavanju ovog prava u Katalog ljudskih prava.
Štokholmska deklaracija definira pravo čovjeka na slobodu i jednakost u tadovoljavajućim uvjetima
života, u okolini čiji kvalitet treba da mu omogući život u dostojanstvu i blagostanju, kao i obavezu čovjeka
da čuva svoju okolinu za sadašnje i buduće generacije. Evropska konvencija sadrži ovo pravo kao ljudsko
pravo i Sud za ljudska prava EU u praksi štiti ovo pravo.
33. GRAĐANSKA I POLITIČKA PRAVA ŽENA
Konvencija o političkim pravima žena navodi da se politička prava, kao segment ljudskih prava, odnose na
žene, da žene trebaju ova prava uživati pod istim uvjetima kao i muškarci i bez diskriminacije. Tako žene
imaju sljedeća prava:
❖ pravo glasanja na izborima pod istim uvjetima kao i muškarci, bez diskriminacije( aktivno
biračko pravo);
❖ pravo da budu birane u sva javno izabrana tijela, ustanovljena nacionalnim zakonom, pod istim
uvjetima kao i muškarci, bez ikakve diskriminacije(pasivno biračko pravo);
❖ pravo da obavljaju javne dužnosti i javne funkcije, ustanovljene nacionalnim zakonodavtsvom,
pod istim uvjetima kao i muškarci i bez ikakve diskriminacije.
Zatim je poznata Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, koja obavezuje države članice
na poduzimanje odgovarajućih mjera za uklanjanje diskriminacije žena u političkom i javnom životu. Ova

12
Konvencija ponavlja prava iz prethode konvencije i dopunjava ih sa: pravom žena da učestvuju u kreiranju
i provođenju vladine politike,da učestvuju u radu nevladinih organizacija i udruženja, pravo da
predstavljaju svoje vlade na međunarodnoj razini, te da učestvuju u radu međunarodnih organizacija.
Građanska prava žena- Konvencija o eliminiranju svih oblika diskriminacije ponovila je : da žene imaju
jednaka prava pred zakonom kao i muškarci, jednaku pravnu sposobnost u građanskim stvarima i jednake
šanse da se njome koriste,jednaka prava na zaključenje ugovora i upravljanje imovinom, jednakost i
ravnopravan tretman u svim fazama postupka pred sudom, jednaka prava u pogledu slobode kretanja i
slobode izbora mjesta boravka i prebivališta.
Polazeći od globalne historijske tradicije, u kojoj je ukupna pozicija žena određena prvo statusom u
porodici, a potom statusom u braku, da se na osnovu tog statusa izvode sva ostala prava, ili mogućnosti
njihovih uživanja, odnosno, građanska, politička, ekonomska i socijalna, te kulturna prava duboko su
povezana i međusobno uvjetovana, treba razumjevati značaj međ.instrumenata koji određuju ženska prava
u braku. Tu se spominje Konvencija o pristanku braka, minimalnoj dobi za brak i registriranje braka,
zatim Pekinška deklaracija- koja štiti integritet ličnosti, koji uključuje fizičku,psihičku i moralnu
dimenziju ženske ličnosti, te cijeneći spolnu specifičnost. Usvajanjem Deklaracije o eliminaciji nasilja
nad ženama,označila je početak ozbiljnog bavljenja ovom temom na globalnoj, ali i lokalnoj razini.
34. EKONOMSKA, SOCIJALNA I KULTURNA PRAVA ŽENA
Ekonomska, socijalna i kulturna prava pripadaju ženama pod jednakim uvjetima kao i muškarcima, bez
ikakve diskriminacije.
Ekonomska prava: pravo na rad kao neotuđivo pravo svih ljudi; pravo na jednake mogućnosti
zapošljavanja,pravo na slobodan izbor profesije i zaposlenja; sigurnost zaposlenja; pravo na jednaku
nagradu uključujući i beneficije, kao i na jednak tretman za jednak rad; pravo na socijalnu zaštitu, posebno
u slučaju odlaska u penziju, nezaposlenosti, bolesti; pravo na zdravstvenu zaštitu, uvođenje plaćenog
porodiljskog odsustva ili sličnih beneficija bez gubljenja prava na ranije radno mjesto, primanja po osnovu
staža i socijalna primanja.
Socijalna prava: podsticanje pomoćnih društvenih službi kako bi se roditeljima omogućilo da usklade
porodične obaveze s obavezama na radnom mjestu i učešćem u društvenom životu;
osiguranje posebne zaštite žena za vrijeme trudnoće na onim radnim mjestima za koje je dokazano da su
štetne za trudnice; ravnopravnu dostupnost zdravstvenih usluga; pravo na porodična davanja; pravo na
bankarske zajmove, hipotekarne i druge vrste kredita; pravo učešća u rekreativnim aktivnostima,sportu i
svim oblicima kulturnog života; primjena odredbi na žene na selu itd.
Kulturna prava: jednake uvjete u pogledu karijere i profesionalnog usmjerenja, u pogledu mogućnosti za
učenje i sticanje diplome u obrazovnim ustanovama; dostupnost jednakim nastavnim programima, jednaki
ispiti i nastavno osoblje; otklanjanje tradicionalnog shvaćanja o ulogama muškaraca i žena na svim
stepenima i svim oblicima obrazovanja, podsticanjem stvarnja mješovitih odjeljenja i drugih vrsta
obrazovanja; jednake mogućnosti korištenja stipendija; jednake mogućnosti za bavljenje sportom i fizičkog
odgoja itd.

13
Kao što se vidi, Konvencija o eliminaciji svih oblika diksriminacije predstavlja jedan od najvažnijih
instrumenata za zaštitu ženskih prava.
35. PRAVA DJETETA
Uvođenjem i definiranjem prava djeteta kao samostalne oblasti u Katalogu ljudskih prava upotpunjen je
filozofski, ideološki i pravni koncept ljudskih prava, čime ona postaju bitna značajka koja prati životni
ciklus čovjeka.
Konvencija o pravima djeteta za cilj ima odgoj u duhu ideala koji definira povelja UN, a posebno da taj
odgoj bude u duhu mira, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti. U pravu djeteta ugrađeno je
načelo zabrane diskriminacije i ova prava treba da se uživaju i štite na isti način kao i ostala LJP. Priznaje
se značaj tradicije i kulture naroda u razvoju ličnosti djeteta.
Lista prava iz ove Konvencije veoma je bliska građanskim, uvjetno političkim, ekonomskim, socijalnim i
kulturnim pravima u prilagođenom obliku.
To su: - pravo na zaštitu fizičkog, psihičkog, moralnog i društvenog integriteta djeteta ;politička prava
djeteta ; pravo na posebnu društvenu zaštitu; socijalna prava ; kulturna prava ; te posebni
aspekti zaštite.

14