Računarske mreže i protokoli

PREDAVANJE 2

Uvod u računarske mreže

Mreža i čvorovi

Mreža je skup međusobno povezanih čvorova određenim linkovima (vezama). Komunikacijska mreža je
sistem hardvera i softvera koji se koriste da se omogući razmjena informacija između korisnika nekog
sistema. Računarska mreža je komunikacijska mreža koja se sastoji od računara i mrežne opreme koji su
međusobno povezani u cilju omogućavanja razmjene informacija i korištenja zajedničkih resursa
(podataka, aplikacija i hardvera). Jedan računar je ograničen na vlastiti hardver i softver, a mogućnosti
računara se povećavaju povezivanjem sa drugim uređajima formirajući računarsku mrežu.
Internet je globalna komunikacijska mreža koja omogućava prenos podataka u digitalnom obliku.

Čvor u mreži

Veza (link)

Slika. Graf mreže

Čvor u mreži je funkcionalna jedinica koja posjeduje procesne i memorijske resurse i koja je preko mreže
povezana sa drugm jedinicama u mreži.
Veze između čvorova su kanali preko kojih čvorovi komuniciraju i razmjenjuju podatke korištenjem
nekog od protokola. Međuosobno komuniciranje čvorova u mreži ostvaruje se prenosom signala, tj.
porukama koje se šalju i primaju u kanalu mreže. Komunikacioni kanal je fizički transmisijski medij kao
što je provodnik (žica) ili logička veza preko multipleksiranog medija kao što je radio kanal.

Slika. Prenos podataka od izvora do odredišta

1
Najvažnije funkcije komunikacionih sistema su:

 da ostvare komunikaciju i prijenos podataka,

 da odrede pravac protoka podataka,
 da izvrše transformaciju procesa u oblik koji se zahtjeva,
 da ostvare kontrolu protoka podataka,
 da usklade brzinu prijenosa podataka.

Računarska mreža se može definisati i kao dva ili više uređaja koji su međusobno povezani nekim
medijem (kabl, vazduh) i koriste isti „jezik“ (protokol) za međusobnu komunikaciju, odnosno razmjenu
podataka, kreirajući na taj način određenu logičku i fizičku cjelinu. Postoje različite vrste mreža kao što
su računarske, telefonske, mobilne, itd. i one su u mogućnosti da međusobno komuniciraju ili da se u
svom radu oslanjaju jedna na drugu.

Slika. Jednostavna računarska mreža između dva računara

Računarske mreže omogućavaju međusobno komuniciranje računara pomoću neke stalne ili privremene
veze. Za umrežavanje više računara potreban je poseban hardver i softver, te poznavanje načina
umrežavanja. Umrežavanje podrazumijeva ostvarivanje veze u cilju razmjenjivanja resursa, ideja ili
informacija između dvije tačke. Povezivanje računara se, osim pomoću kablova, može ostvariti i bežično
preko radio tehnike, pa postoji više tehnoloških rješenja koja se koriste da bi se omogućilo da jedan
uređaj komunicira sa drugim.

a) b)
Slika. a) samostalne PC konfiguracije, b) zajedničko korištenje resursa

2
Standardizacija računarskih mreža

Kod izgradnje računarskih mreža vrlo je značajna standardizacija svih funkcionalnih, mehaničkih i
električnih karakteristika opreme. Jedino na taj način uređaji različitih proizvođača i vlasnika, koji su
smješteni na raznim stranama svijeta, mogu uspješno i ekonomično međusobno komunicirati. Standarde
donose nacionalne ili međunarodne organizacije za standardizaciju.
Formalne standarde donose međunarodne i nacionalne organizacije, npr.:
 ISO (International Standardization Organization), najčešće formalno prihvaća ranije postavljene
interne standarde, poznata specifikacija ISO-OSI referentnog modela mrežne arhitekture.
 ITU - T (International Telecommunications Union, ranije CCITT), donio niz važnih preporuka s
područja telekomunikacija, npr. V – preporuke za prijenos podataka preko analogne mreže
(modemi), X – preporuke za prijenos podataka preko digitalne mreže (X.25 paketna mreža), I –
preporuke za integrirane mreže (ISDN, među njima i ATM.
 ANSI (American National Standardization Institute USA) - niz standarda sa područja računarstva.
 NBS (National Bureau of Standardization USA), federalna organizacija za standarde USA.

Međutim, kako je napredak tehnologije često brži od formalne procedure standardizacije, sami
proizvođači opreme novim produktima postavljaju tzv. de-fakto, interne ili industrijske standarde.
Nakon početne faze burnog razvoja, nove tehnologije se naknadno formalno standardiziraju. Interne
standarde donose pojedine kompanije ili njihova udruženja (konzorciji), npr:
 INTEL, proizvodnja 80x86 procesora, standardizira PCI sabirnicu PC računara,
 IEEE (Institute of Electrical and Electronic Engineering), institut udruženja elektrotehničara čiji su
standardi prihvaćeni kao međunarodni, standardizira lokalne mreže (802.x),
 EIA (Electronics Industries Association USA), standardizira sučelje RS232,
 LIM (Lotus Intel Microsoft USA), poznata specifikacija proširenja memorije PC-XT računara.
 ATM Forum , udruženje proizvođača ATM opreme, aktivna u donošenju niza standarda,
 VESA, udruženje proizvođača grafičkih kartica,
 PCMCIA, konzorcij koji donosi standarde za povezivanje perifernih uređaja u obliku kartica.

Brojni sistemi u računarstvu

Brojni sistemi se koriste za predstavljanje brojeva. Jedan brojni sistem se uvijek sastoji iz baze (osnove) b
i skupa simbola koje nazivamo ciframa. Najpoznatiji brojni sistem je dekadni sistem ili decimalni sistem
(baza je 10). Pored dekadskog u računarkim komunikacijama se znatno koriste i binarni (baza 2), oktalni
(baza 8) i heksadecimalni (baza 16) brojni sistem. Teoretski je moguć sistem sa bilo kojom bazom.
Dekadni brojni sistem je danas najrasprostanjeniji. Porijeklom dolazi iz Indije, a u Evropi se prvi put
pojavljuje u 10. vijeku, tada još bez nule.

3
Binarni brojni sistem prvi je koristio Leibniz u 17. vijeku. Danas je pored dekadnog sistema ovo
najrasprostarnjeniji sistem zbog upotrebe u digitalnoj tehnici i računarstvu. Binarni sistem je brojni
sistem sa bazom 2. To znači da se svaki broj predstavlja isključivo sa dvije cifre (uobičajeno sa 0 i 1).
Heksadecimalni brojni sistem je sistem na bazi 16. Svi brojevi se predstavljaju sa 16 cifara. Kao cifre se
koriste (0, 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9, A, B, C, D, E, F). Broj 10 se piše kao A, broj 11 kao B itd., do slova F koje
predstavlja broj 15. Heksadecimalni sistem se koristi u računarstvu u kombinaciji sa binarnim sistemom.
Za razumijevanje ovih sistema potrebno je napraviti strogu razliku između broja, kao prirodno-
matematičkog pojma i njegovog predstavljanja. Npr. broj 10 se može predstaviti kao A, u slučaju da
koristimo heksadecimalni sistem ili kao 1010 ako se koristi binarni sistem.

Tabela. Brojni sistemi

Nažalost, mnogi imaju pogrešno razumijevanje kada se primjenjuju pojedini brojni sistemi. Treba
naglasiti da se za mjerenje veličina memorije, diska, datoteka i baza podataka u industrijskoj praksi
koriste jedinice s nešto drugačijim značenjem. To znači da oznaka „kilo“ označava 210 (1024), a ne 103
(1000), zato što se za izražavanje veličine memorije u računarstvu koristi binarni brojni sistem. Tako
memorija 1 KB sadržo 1024 bajta. Slično tome, memorija od 1 MB sadrži 2 20 (1.048.576) bajtova, a od 1
GB sadrži 230 (1.073.741.824) bajta, a baza podataka od 1 TB sadrži 240 (1.099.511.627.776) bjtova.
Međutim, komunikaciona linija brzine 1 kb/s prenosi 1000 bitova u sekundi, a lokalna mreža od 10 Mb/s
radi brzinom 10.000.000 bitova u sekundi zato što se ove brzine izražavaju u dekadnom sistemu.

Arhitekture i topologije računarskih mreža

Jedna od glavih prednosti uspostavljanja računarske mreže jeste mogućnost dijeljenja resursa, tj.
zajedničko korištenje resursa kao što su štampači, ploteri, memorije itd.
Prilikom planiranja rasporeda mreže, treba se razmotriti kako će se podaci prenositi preko mreže. Način
prenosa podataka kroz mrežu je određen arhitekturom mreže. Svaki tip arhitekture mreže ima niz
standarda ili protokola koji definišu kako se podaci kreću u mreži. Skup slojeva i protokola se naziva
arhitektura mreže i ona definiše:

 metodu pristupa mreži,

 topologiju mreže,
 brzinu mreže,
 tip mreže i protokole, itd.

4
Specifikacija arhitekture mreže mora da sadrži dovoljno informacija kako bi realizator mogao da za svaki
sloj napiše program ili projektuje hardver koji će slijediti pravila odgovarajućeg protokola. Svaka mreža
definiše mrežne protokole kao skup pravila za prikaz, signalizaciju, provjeravanje, podataka koji su
potrebni za slanje informacije preko neke mreže. Neke od najkorištenijih mreža su: Ethernet, FDDI (Fiber
Distributed data Interface), Token Ring, ATM (Asynshronous Transfer Mode), Frame relay, Wi-Fi, itd.
Metod pristupa mreži određuje kako određeni terminali i čvorovi pristupaju mreži, prioritete prilikom
zahtjeva za korištenjem mrežnih resursa, način izbjegavanja nastanka zagušenja u mreži i sl.
Termin topologija odnosi se na fizičko uređenje ili raspored računara, kablova i drugih komponenti
mreže. Dakle, topologija mreže određuje raspored (plan) povezivanja mrežnih čvorova - uređaja (grč.
Topos – mjesto Logos – logika) računarske mreže. Pri realizaciji mreže se ne može upotrijebiti određena
vrsta kabla za bilo koju topologiju. Za svaku vrstu kabla postoji odgovarajuća topologija, a od izabrane
topologije zavise:
 mogućnosti mreže,
 odabir odgovarajućeg prenosnog medija,
 vrsta potrebne opreme za mrežu,
 tehničke mogućnosti opreme,
 rast mreže,
 način upravljanja mrežom.

Četiri najpoznatije LAN topologije su: magistrala, zvijezda, prsten i razgranata topologija. Logičke
topologije magistrale i prstena se najčešće fizički raspoređuju kao zvijezda.
 Zvjezdasta topologija u LAN arhitekturi u kojoj su krajnje tačka na mreži prikopčane na centralni
mrežni uređaj (hub ili switch).
 Prstenasta topologija se sastoji od serije uređaja spojenih jedan na drugi čineći zatvoren krug.
 Razgranata topologija je identična magistralnoj topologiji, osim što je grananje sa više čvorova
moguće kod razgranate.

a) b) c)

Slika. Topologija računarskih mreža: a) zvijezda, b) prsten, c) razgranata

5
Topološke grane u računarskoj topologiji su komunikacioni kanali, odnosno uglavnom se odnosi na veze,
ožičenje, mada se može odnositi i na logičke veze. Topološki čvorovi su čvorovi računarske topologije
(npr. terminali, switchevi i sl.).

Slika. Mrežne topologije

Topologija magistrale (bus topology)

Magistrala ili sabirnica je glavni vod koji predstavlja kičmu mreže i duž koga su povezani računari u
određenim razmacima. Magistrala je jedinstveni komunikacioni kanal kojim se obavlja saobraćaj i
zajednički je svim čvorovima. Ova topologija se smatra pasivnom jer računari povezani na magistralu
samo osluškuju šta se dešava na njoj. Kad posredstvom mrežne kartice primjete da su podaci na
magistrali upućeni njima, prihvataju ih. Kad je računar spreman za predaju podataka, on se prvo uvjeri
da ni jedan računar ne šalje podatke na magistralu, pa tek onda šalje svoje podatke u paketu
informacija. Kod ovog tipa topologije najčešće se koriste kablovi sa T-konektorom.

6
 Slika. Topologija magistrale

Ovaj model topologije ima veliki nedostatak da se usljed prekida na kablu prekida saobraćaj u cijeloj
mreži. Pored toga labavi konektor, kratak spoj ili odvrnuti terminator dovodi do prekida. Još jedan čest
problem je da se logički kvar neke kartice koja počinje da se ponaša kao da stalno emituje podatke
ogleda u tome da se cijela mreža blokira i čeka da se pokvarena kartica isključi. Ovakvi problemi su
izazvali da ova topologija izgubi popularnost u praksi.

Topologija zvijezde (star topology)

U topologiji zvijezde računari su povezani sa centralnim uređajem za povezivanje pri čemu je svaki
računar povezan posebnim kablom na priključak razvodnika.

Slika. Topologija zvijezde

Mreže sa ovim modelom topologije koriste istu tehniku za pristup i slanje podataka kao i u topologiji
magistrale. Ovakve mreže se lako proširuju zbog toga što je svaki računar na mrežni razvodnik prikopčan
posebnim kablom. Jedino ograničenje kad je u pitanju broj priključka je broj priključaka na razvodniku,
mada se i sami razvodnici mogu prikopčati u oblik zvijezde. Nedostaci ove mreže vide se u potrebnim
kablovima koji su potrebni za svaki računar u mreži. Kupovina dodatnih razvodnika takođe dodatno
povećava troškove postavljanja mreže ove topologije. Proširivanje mreže vrši se neometano po druge
korisnike mreže. Također, ako jedan računar otkaže – to nema uticaja na međusobnu komunkaciju
ostalih članova mreže. Najosjetljivija tačka ove topologije je centralni razvodnik.

7
 Slika: Topologija: zvijezda-magistrala

Topologija stabla (three topology)

Topologija stabla se koristi pri isporučivanju usluga kablovske televizije. Prednost se ogleda u tome što je
mrežu lako proširiti jednostavnim dodavanjem još jedne grane, pa je tako izolovanje grešaka relativno
lako.

Slika. Topologija stabla

Ako korijen postane neispravan cijela mreža postaje neispravna što je veliki nedostatak ove topologije.
Ako bilo koja razvodna kutija postane neispravna, sve grane sa te razvodne kutije postaju neispravne.
Pristup postaje problem ako cijelo uređenje postane suviše veliko.

Topologija prstena (ring topology)

Topologija u kojoj su računari povezani provodnicima jedan za drugim, i čine fizički krug naziva se
topologija prstena. Informacije putuju provodnicima u jednom smjeru. Računari na mreži reemituju
pakete, odnosno primaju pakete, a zatim ih šalju sljedećem računaru u mreži.
Ova topologija se smatra aktivnom zato što računari u mreži šalju „žeton“ (token) duž prstena. Token je
posebna vrsta podataka. Ako neki računar u mreži hoće da pošalje podatke, mora sačekati da na njega
dođe red (da do njega dođe token). Na ovaj način radi IBM-ova mrežna arhitektura Token Ring.

8
Otkrivanje kvarova na ovoj mreži je otežano jer otkaz jednog računara prekida protok podataka u cijeloj
mreži. Također, dodavanje ili uklanjanje jednog računara prekida rad cijele mreže. Jedna varijacija ove
topologije se koristi u optičkim mrežama, kada se koriste dvostruke veze - dvostruki prsten. Ovo
omogućava da se čak i u slučaju prekida može pronaći alternativni put i očuvati funkcionisanje mreže.

Slika. Topologija prstena

Mrežasta topologija (mash topology)

Mrežasta topologija je posebna vrsta veze od tačke do tačke u kojoj postoje najmanje dvije direktne
putanje do svake tačke. Strožija definicija mrežaste topologije zahtijeva da svaki čvor bude direktno
povezan sa svim ostalim čvorovima.

Slika. Mrežasta (rešetkasta) topologija

9
Primjeri zadataka

Zadatak 1. 6 uređaja je povezano u mesh topologiju. Koliko kablova je potrebno? Koliko I/O portova po
uređaju je potrebno?

Rješenje:
Pošto mesh topologija podrazumijeva princip povezivanja uređaja svako sa svakim, potreban broj
n
kablova je   , gde je n ukupan broj uređaja u mreži (za naš primer n  6 ). Za konkretan primjer je
2
potreban broj kablova 15. Pošto se svaki uređaj mora povezati sa svim ostalim uređajima, onda je
potreban broj I/O portova po uređaju n 1 (uređaj se jedino ne povezuje sam sa sobom), u našem
slučaju 5.

Zadatak 2. Odrediti topologiju mreže sa slike.

Slika .
Rješenje:
Ovo je klasičan primjer bus topologije, gdje su na jedan zajednički link povezani svi računari.

Zadatak 3. Odrediti topologiju mreže sa slike.

Hub

Slika.

10
Rješenje:
Uređaj hub nam ukazuje na centralni uređaj na koji se povezuju računari čineći tako topologiju zvijezda.
Međutim, u ovom slučaju za hub nije priključen računar, već zajednički link na koji se povezuje više
računara tj. bus topologija, tako da je priključak hub-a u stvari drop linija od huba do bus-a. Odavde
slijedi da je topologija mreže sa slike 2. hibridna topologija koju čini kombinacija bus topologije i
topologije zvijezde, gde je zvijezda backbone. Naravno, ovo sve važi pod pretpostavkom da je hub
aktivan uređaj, a ne pasivan tj. repeater (pasivan u smislu tumačenja podataka). U slučaju da je hub u
stvari repeater onda bi ovo bila obična bus topologija gdje bi repeater samo omogućio pojačanje signala
radi većeg dometa.

Zadatak 4. Odrediti topologiju mreže sa slike.

Hub

Slika.
Rješenje:
U ovom slučaju imamo hub uređaj kao i u prethodnom zadatku, što nam signalizira da je u pitanju
topologija zvijezda, na hub su priključena direktno dva računara. Međutim, jedan port hub-a je uključen
u prsten u kom se nalaze još tri računara. Tako da je topologija mreže sa slike 3. hibridna topologija koju
čini kombinacija prsten topologije i topologije zvijezda.

11
Zadatak 5. Odrediti topologiju mreže sa slike.

Hub

Hub Hub

Slika.
Rješenje:
Ovo je klasičan primer topologije stablo, gdje su na hub u korjenu stabla povezana dva huba, na koje su
povezani računari. Ovde vidimo da topologija stablo u stvari predstavlja proširenje topologije zvijezda.

Zadatak 6. Odrediti topologiju mreže sa slike.

Connecting
box

Slika.

Rješenje:
Pošto je ova kutija za povezivanje pasivna u pitanju je topologija prsten. Svaki računar je svojom
mrežnom karticom priključen na prsten.

12
Zadatak 7. Koja od mreža sa slike koristi prsten topologiju?

a) b)

Slika.
Rješenje:
Mreža a) koristi prsten topologiju jer su računari povezani u prsten po principu svaki računar ima dva
linka ka susjedna dva računara u prstenu, dok topologija mreže b) je neka vrsta bus topologije gdje jedan
zajednički link (ovog puta taj link je kružni što se u praksi nikad neće sresti) dijele 4 računara povezanih
na link preko drop linija.

Zadatak 8. Za svaku od navedene 4 mreže diskutovati posljedice u slučaju kad se link prekine.
a) 5 uređaja povezanih u mesh topologiju
b) 5 uređaja povezanih u topologiju zvijezda
c) 5 uređaja povezanih u bus topologiju
d) 5 uređaja povezanih u topologiju prsten

Rješenje:
a) U ovom slučaju čak i ako se prekine jedan link veza između dva računara između kojih je link u
prekidu se može opet uspostaviti ako se saobraćaj rutira preko nekog od preostalih računara u
mreži. Ako se neki računar pokvari tada on ispada iz mreže dok se ne oporavi, a ostali uređaji
normalno i dalje funkcionišu kao i veze između njih. Odavde vidimo da je mesh topologija veoma
robusna na kvarove i ona se koristi tamo gde je potreban ogroman stepen pouzdanosti. Mana je
da potreban broj kablova kvadratno raste sa povećanjem broja računara u mreži, a također raste
i broj potrebnih I/O portova sa povećanjem broja računara u mreži pa ova topologija nije
praktična i ekonomična za upotrebu.

b) U slučaju prekida nekog linka ili računara kod topologije zvijezda dolazi do ispada tog računara
(samog računara koji je pokvaren ili računara koji je povezan na hub pokvarenim linkom) iz
mreže, a ostatak mreže normalno funkcioniše. Zahvaljujući hub-u ili switch-u ovakve kvarove je
lahko detektovati. U slučaju kvara na hubu onda čitava mreža postaje nefunkcionalna i to je
kritično mjesto topologije zvijezda.

13
 c) U slučaju da se prekine bus čitava mreža postaje nefunkcionalna. Iako će pored prekida busa
računari biti podeljeni na dvije grupe (ako se link prekinuo na jednom mjestu), računari iz istih
grupa (grupa računara označava računare priključene na isti segment busa) ne mogu da
komuniciraju međusobno zbog refleksije jer završna impedansa neće biti odgovarajuća, pa će
komunikacija biti veoma loša. U slučaju kvara računara tada mreža ostaje potpuno funkcionalna.

d) U slučaju prekida linka dolazi do pada cijele mreže jer je prsten raskinut. Takav slučaj se lako
može detektovati pa se radi pouzdanosti uvodi dupli prsten (reduntantni link) i pri prekidu
jednog prstena i detekcije takvog događaja se prelazi na drugi prsten. U slučaju kvara računara
pada cijela mreža i tu ne pomaže ni uvođenje drugog prstena pa se ovaj problem prevazilazi tako
što mrežna kartica uređaja kratko spoji dva linka koji povezuju pokvareni računar sa svoja dva
susjeda tako da se pokvareni računar preskače u prstenu dok se on ne popravi.

Zadatak 9. Nacrtati hibridnu topologiju sa backbone-om realizovanim kao zvijezda i sa tri mreže u
topologiji prsten.

Rješenje:

Hub

Slika.

14
Zadatak 10. Nacrtati hibridnu topologiju sa backbone-om realizovanim kao prsten i dvije mreže sa bus
topologijom.

Rješenje:

Slika.

Zadatak 11. Nacrtati hibridnu topologiju sa backbone-om realizovanim u bus topologiji koji povezuje dva
backbone u obliku prstena. Svaki backbone realizovan kao prsten povezuje tri mreže u topologiji
zvijezde.

Rješenje:

Hub Hub
Hub Hub

Hub
Hub

Slika.

15
Zadatak 12. Nacrtati hibridnu topologiju sa backbone-om realizovanim u topologiji zvijezda koji povezuje
dva backbone u bus topologiji. Svaki backbone realizovan kao bus povezuje tri mreže u topologiji prsten.
Rješenje

Hub

Slika.

16
Zadatak 13. Mreža sadrži 4 računara. Ako se u ovoj mreži koriste samo 4 dužine kabla, koja topologija je
korištena.
Rješenje: Razmatraćemo samo opšte rješenje koje važi u svakom slučaju, jer u suprotnom bi sve
topologije bile moguće. Kod bus topologije imamo 5 kablova (1 bus i 4 drop linije) i u opštem slučaju
moguće je 5 dužina kablova. Kod topologije zvijezda imamo hub na koga je priključeno 4 računara pa
imamo da je moguće koristiti maksimalno 4 različite dužine kabla, isto je i kod topologije prsten gde je
broj kablova jednak broju računara tj. u ovom slučaju 4 pa je i ovde isti zaključak kao i kod topologije
zvijezda. Kod mesh topologije imamo 6 kablova pa je u najgorem slučaju potrebno 6 kablova različite
dužine, a kod topologije stablo imamo više kablova nego kod topologije zvijezda jer postoje i veze
između hubova pa i ova topologija u najgorem slučaju ima maksimalan broj kablova različite dužine veći
od 4. Iz prethodnog razmatranja zaključujemo da topologije zvijezda i prsten su jedini kandidati u
opštem slučaju.

Zadatak 14. Uporediti sljedeće tvrdnje sa tipom topologije:

a) Novi uređaji se lahko dodaju.
b) Kontrola se vrši kroz centralni uređaj.
c) Vrijeme prenosa se troši prilikom prolaska podataka kroz čvorove koji nisu destinacija.

Rješenje:
a) Kod topologije prsten ovo tvrđenje važi jer uređaji se lako dodaju u prsten raskidanjem prstena
na jednom mjestu i ubacivanja novog uređaja na prekinutom mjestu. Kod topologija zvijezda i
stablo ovo se također jednostavno radi ako ima slobodnog priključka na hubu, a ako nema onda
se mora uvesti dodatni hub ili hub sa većim brojem portova, ali dodavanje novog uređaja je i
dalje jednostavno. Kod bus topologije ovo nije jednostavno jer je teško na već postojećoj mreži u
bus topologiji uvesti novu drop liniju. Kod mesh topologije ovo takođe nije jednostavno zbog
dodatnog broja kablova i portova na uređajima.
b) Topologije zvijezda i stablo same po sebi podrazumijevaju u logičkom smislu centralnu kontrolu.
Kod bus topologije centralna kontrola može, a i ne mora da postoji, a ako već postoji ona se
lahko uvodi. Kod topologije prsten centralna kontrola može da se uvede, ali to bi više bilo za
poslove pouzdanosti rada mreže nego prava centralna kontrola komunikacije između računara,
tako da se može smatrati da kod topologije prsten nije efikasno uvoditi centralnu kontrolu. Kod
mesh toplogije centralna kontrola nema smisla da postoji jer su svi računari međusobno
povezani po principu svako sa svakim.
c) To se dešava obavezno kod topologija zvijezda i stablo zbog prolaska podataka kroz hubove. Kod
topologije prsten se dešava jedna takva vrsta kašnjenja usljed obrade podataka u uređaju.
Naime uređaj provjerava primljene podatke da li su namijenjeni njemu ili ne, i čim utvrdi da je
odredišna adresa drukčija od njegove on prosljeđuje te podatke dalje tako da se i to treba
uračunati kao prolaz kroz dodatne čvorove koji nisu odredišni. Kod bus topologije svi uređaji na
bus prime podatke pa i onaj kome su nameijenjeni tako da nema dodatnog kašnjenja usljed

17
 prolaska podataka kroz dodatne čvorove. Kod mesh topologije toga ne može biti jer
komunikacija između uređaja je direktna preko linka koji povezuje direktno ta dva uređaja

Zadatak 15. Pretpostaviti da se dodaju dva nova uređaja u mrežu koja sadrži 5 uređaja. Koliko novih
kablova je potrebno ako je u pitanju mreža u mesh topologiji? Koliko je potrebno novih kablova ako je u
pitanju mreža u topologiji prsten?

5
Rješenje: Kod mesh mreže u slučaju 5 uređaja imamo    10 kablova, a u slučaju 7 uređaja imamo
 2
7
   21 kabal. Očigledno nam je potrebno 11 novih kablova.
 2

Kod mreže u topologiji prstena imamo da je broj kablova jednak broju uređaja tako da pošto dodajemo
dva uređaja potrebna su nam dva dodatna kabla. Odavde vidim koliko je jednostavnije proširenje mreže
ako se gleda potreban broj dodatnih kablova u slučaju topologije prsten nego kod mesh topologije
pogotovo ako je broj računara u mreži velik.

Zadatak 16. 5 računara je povezano na zajednički kabal u multipoint konfiguraciji. Kabal ima kapacitet
100 kb/s. Ako svi računari imaju podatke da šalju koliki je srednji protok podataka za svaki računar?

Rješenje: U pitanju je bus topologija. Kod nje se primjenjuju raznovrsni protokoli. Ako je omogućen
ravnopravan pristup medijumu i ako je vrijeme prenosa svakog računara ograničeno (ograničenje može
biti ili u obliku maksimalne količine podataka koja se može odjednom poslati ili vremensko) onda svi
računari u prosjeku imaju isto vreme korištenja resursa kapaciteta linka pa bi teoretski srednji protok
svakog računara bio 20 kb/s (u trenutku kad računar šalje podatke on ih šalje sa 100 kb/s, a kad čeka
onda šalje podatke sa 0 kb/s tj. ne šalje ih pa kad se usrednji onda se dobije srednji protok od 20 kb/s).
Međutim, uvijek postoji vremenski džep između slanja dvije stanice tako da je u praksi srednji protok
nešto manji. Također, ako se koriste protokoli sa detekcijom kolizije usljed čestih kolizija bi protok bio
još manji.
Ako nema ograničenja pri slanju podataka tj. stanica šalje sve dok ima podataka da šalje, pa tek onda
sljedeća stanica itd. onda račun zavisi i od količine podataka koji svaka stanica šalje pa egzaktan odgovor
u ovom slučaju ne može da bude dat.

Zadatak 17. Kada jedan korisnik uspostavi lokalnu telefonsku vezu sa drugim korisnikom, da li je to veza
tipa tačka-tačka ili tačka-više tačaka? Objasniti odgovor.
Rješenje: U pitanju je veza tačka-tačka jer dva korisnika uspostavljaju direktnu vezu između sebe. U
principu kroz centralu tj. komutaciono polje u centrali se koriste dva jednosmjerna puta da bi se
uspostavila komunikacija u oba smjera, ali i dalje je to veza tačka-tačka jer su krajnji korisnici tačke
između kojih je uspostavljena veza.

18
Zadatak 18. Koji tip prenosa (simpleks, polu-dupleks ili pun dupleks) se može primjeniti na sljedeće
slučajeve (obrazložiti):
a) Rasprava između dvije osobe
b) Veza između kompjutera i monitora
c) Uljudni razgovor između dvije osobe
d) Televizijski brodcast
e) Reverzibilni komutacioni put

Rješenje:
a) Ovo je slučaj puni-dupleks veze jer obje osobe pričaju u isto vreme i čuju u isto vrijeme. Naravno
ovakva komunikacija u ovom slučaju nije najkvalitetnija jer često jedna drugoj upadaju u riječ ili
pričaju u isto vreme.
b) Ovo je simpleks veza jer kompjuter šalje informacije monitoru da bi se dobio adekvatni prikaz tj.
slika na monitoru. Monitor nema nikakve informacije da šalje računaru, tako da je ovo tipičan
primjer jednosmerne tj. simpleks veze.
c) Ovo je primjer polu-dupleks veze jer obje osobe pričaju i slušaju, ali kad jedna priča druga sluša i
obratno.
d) U ovom slučaju u pitanju je simpleks veza jer televizijski prijemnici primaju televizijski signal, a
sami ništa ne šalju. U modernim televizijskim sistemima postoji tzv. interaktivna televizija gdje se
neki podaci šalju u suprotnom smjeru i tada je u pitanju pun-dupleks veza.
e) Ovo može biti i poludupleks veza i pun dupleks veza u zavisnosti od realizacije.

Klasifikacija računarskih mreža

Računarske mreže se uglavnom dijele prema određenim karakteristikama i funkcijama. Postoji mnogo
kriterija za podjelu računarskih mreža. Tako npr. obzirom da računarske mreže mogu biti u stanju da
prenese jednu ili više poruka istovremeno, dijele se u dvije grupe:
 mreže osnovnog opsega, koje u isto vrijeme mogu da prenesu samo jednu poruku,
 mreže širokopojasnog opsega, koje u isto vrijeme mogu da prenesu više od jedne poruke,
pomoću različitih frekventnih opsega za različite poruke i multipleksiranjem kanala.

Prema brzini prenosa, računarske mreže se mogu klasifikovati u četiri generacije mreža:
 prva generacija sa brzinom ispod 10 Kbps (Kilobita u sekundi) pa do nekoliko stotina Kbps,
 druga generacija sa brzinom prenosa u opsegu od 1 do 20 Mbps (Megabita u sekundi). Ovdje
spadaju mreže LAN arhitektura: Ethernet sa 10 Mbps, Token Ring sa 16 Mbps i prvobitne verzije
ARCnet arhitekture – ARCnet Plus sa 20 Mbps,
 treća generacija koja podržava brzine prenosa od 100 i više Mbps i
 četvrta generacija podržava brzine veće od 1 Gbps (gigabita po sekundi).

19
Prema području koje mreže pokrivaju, tj. po udaljenosti računara razlikuju se:

 PAN (Personal Area Network),

 LAN (Local Area Network),
 MAN (Metropolitan Area Network),
 WAN (Wide Area Network).

Slika. Klasifikacija povezanih sistema prema veličini (Tanenbaun)

PAN (Personal Area Network)

PAN (Personal Area Network) mreža ili lična računarska mreža koja povezuje razne uređaje: računare,
digitalne asistente, mobilne telefone i ostale uređaje. Ova mreža je geografski ograničena na samo
nekoliko metara razdaljine. Najčešće se radi o komunikaciji između manjih uređaja sa računarom ili
između samih računara koji su blizu jedan drugome. Najčešći oblik komunikacije u ovim mrežama je
preko računarskih sabirnica kao što su USB ili FireWire, dok imamo i bežične mreže (Wireless PAN -
WPAN) gdje se komunikacija najčešće odvija preko Bluetooth tehnologije ili IrDA standarda.

Slika. PAN mreža

20
LAN (Local Area Network)

LAN (Local Area Network) mreža ili lokalna računaraska mreža se koristi za povezivanje računara i drugih
resursa (npr. printeri, serveri, programi, baze podataka, itd.) unutar nekog zatvorenog prostora, obično
unutar neke zgrade ili kompleksa zgrada. LAN može imati jedan ili nekoliko stotina čvorova (praktično
umreženih računara). Računari se najčešće umrežuju specijaliziranim kablovima koji imaju veliku
propusnost podataka (npr. UTP kabal) koji se priključuju na hub ili switch. LAN je potpuno korisnička
mreža koja ne uključuje javne vodove u svojoj strukturi kabliranja ali može imati (najčešće) izlaz prema
vani (eng. gateway), koji omogućava LAN mreži i radnim stanicama povezivanje na WAN i djeljenje
podataka sa ostalim LAN mrežama i Internetom. Radna stanica - predstavlja računar korisnika u LAN
mreži.
Najčešće arhitekture koje se koriste za LAN mreže su Ethernet, Token Ring te FDDI.

Slika. LAN mreža

WLAN (Wireless Local Area Network)

WLAN (Wireless Local Area Network) je tehnologija za bežične LAN (Local Area Network) mreže. WiFi
(Wireless Fidelity) predstavlja jednu od najrasprostranjenijih WLAN tehnologija. WiFi tehnologija je
namijenjena za srednje i kraće dužine prijenosa (do nekoliko stotina metara) ali se ne može tačno
definisati o kojim se dužinama radi jer one u mnogome zavise od mnoštva faktora prijenosa: varijante
standarda koja se upotrebljava, atmosferskih prilika, optičke vidljivosti antena, kvaliteta hardvera, itd.
Za bežični prijenos su razvijeni i drugi standardi kao što su Bluetooth, ZigBee, IrDA itd.

Da bi se omogućio rad mreže zasnovane na WiFi tehnologiji neophodno je obezbijediti odgovarajuću

infrastrukturu i fizičke komponente. Ove komponente zavise od načina upotrebe mreže, odnosno da li se
radi o infrastrukturnoj ili ad hoc mreži. Po 802.11 standardu u aktivne komponente spadaju pristupna
tačka - AP (Access Point) i WLAN stanica tj. klijentski uređaj opremljen bežičnom mrežnom karticom npr.

21
prijenosni ili stolni računar, periferni uređaj poput štampača, kamere, mobiteli novije genaracije koji
imaju ugrađen WiFi interfejs itd.

Pasivne komponente WLAN mreža su antene i ostale komponente koje služe za povezivanje vanjskih
antena sa AP-ovima poput kablova i konektora.

Slika. WLAN

MAN (Metropolitan Area Network)

MAN (Metropolitan Area Network) mreža, ili mreže koje nastaju povezivanjem LAN mreža i pokrivaju
obično teritoriju jednog grada, tj. jedne oblasti. Za razmjenjivanje podataka najčešće se koristi optički
kabl ili bežični način komunikacije. MAN mreža može tako imati više umreženih LAN mreža, a preko
MAN-a može imati vezu sa Wide Area mrežom (kao što je Internet) čineći jednu veliku međusobno
povezanu mrežu računara).

Slika. Gradska mreža zasnovana na sistemu kablovske televizije

22
WAN (Wide Area Network)

WAN (Wide Area Network) su mreže javnog karaktera i omogućavaju korištenje veoma udaljenih
sistema. WAN mreža je komunikacijski sistem koji omogućuje razmjenu podataka među LAN – ovima, a
uglavnom je čine javni komunikacijski vodovi. Ulogu otkrivanje odredišta i usmjeravanje podataka od
jednog LAN-a prema drugom preko WAN-a imaju posebni uređaji koji se zovu routeri.
WAN pokriva veliku geografsku površinu, a najpoznatija WAN mreža je Internet.

Slika. WAN mreža

U praksi kompanije mogu formirati ekstranet koji predstavlja dio interneta, tj. djelimično izolovan dio
interneta. Telekomunikacione kompanije koje se specijalizuju da prodaju dodatne telekomunikacione
usluge WAN obično iznajmljuju telekomunikacione resurse od javnih prijenosnika i nude neke dodatne
usluge kao sto su: pristup internetu, e-mail (elektronska pošta), audio i video, pristup javnim bazama
podataka itd.

Klijent-server arhitektura

Prema funkcionalnom odnosu članova u mreži računarske mreže mogu biti: Host-based, peer-to-peer,
klijent-server. Neke od mreža sadržavaju računare specijalne namjene, tzv. servere, dok druge mreže
ostvaruju komunikaciju samo između čvorova u mreži. Serveri imaju namjenu da izvršavaju određene
operacija za što su namijenjeni, a postoje i serveri sa višestrukom namjenom. Primjeri servera koji se
mogu koristiti u računarskim mrežama su: File serveri (čvorovima u mreži stavlja na raspolaganje
memoriju (hard disk) i odgovara na zahtjeve za čitanje i pisanje podataka), Print serveri (stavlja na
raspolaganje jedan ili više štampača korisnicima mreže i kontroliše koji od čvorova mogu pristupiti
printerima), Server za baze podataka (predstavlja specijalnu vrstu servera koja je namenjena za rad sa
bazama podataka).

23
Peer-to-Peer (P2P)

Peer-to-Peer (P2P) je mreža gdje se nalazi mnoštvo klijenta koji su ravnopravni i dijele mrežne resurse i
podatke između sebe. Ovakve mreže se najviše koriste za dijeljenje dokumenata, video i audio podataka
itd. Nedostatak ovih mreža je da ne postoji neko ko će kontrolisati koji podaci se dijele u mreži (ne
postoji server niti neki glavni računar koji nadgleda sve ostale). Postoje i posebni programi za dijeljenje
podataka u P2P mrežama i to su obično programi za dijeljenje audio i video sadržaja. Ako korisnik
postavi upit, program pretražuje podatak pod tim imenom kod ostalih korisnika povezanih na P2P
mrežu, tj kod P2P mreža, korisnik pretražuje sadržaj svih učesnika u mreži.

Slika 2. Peer-to-Peer arhitektura

Mreže ravnopravnih računara se često nazivaju i radne grupe. Ovaj termin se odnosi na malu grupu ljudi.
Ovakvu mrežu najčešće čini 10 ili manje računara. Mreže ravnopravnih računara su relativno
jednostavne. U situaciji kada svaki računar funkcioniše i kao klijent i kao server, ne postoji potreba za
moćnim centralnim serverom, ili drugim komponentama svojstvenim mrežama velikog kapaciteta. Stoga
su ove mreže jeftinije od serverskih mreža.
U ovim mrežama mrežni softver ne mora da ima isti nivo performansi i bezbjednosti kao mrežni softver
namenjen namjenskim serverima. Mogućnost umrežavanja u mrežu ravnopravnih korisnika ugrađena je
u mnoge operativne sisteme. Zbog toga nije potreban nikakav dodatni softver. U tipičnom mrežnom
okruženju, ova vrsta mreža pruža sljedeće prednosti:

 umrežavanje je jednostavno,
 ne zahtjeva se kupovina posebnog softvera za umrežavanje,
 korisnici su sami sebi administratori i sami planiraju bezbjednost,
 ispad nekog računara iz mreže ima uticaj samo na eventualno dijeljenje resurse sa datim
računarom dok stali računari mogu da nastave rad.

Ove mreže su dobar izbor u sljedećim situacijama:

 na lokaciji ima manje od 10 korisnika,
 korisnici dijele zajedničke resurse (datoteke, štampače i sl), ali ne postoje specijalizovani serveri,

24
  pitanje bezbjednosti nije značajno,
 u doglednoj budućnosti organizacija i mreža se neće znatno proširiti.

Sprečavanje neovlaštenog pristupa računarima i podacima podrazumijeva definisanje šifre (lozinke) za

resurs (npr. za određeni direktorijum), koji se koristi preko mreže. U mreži ravnopravnih korisnika, svaki
korisnik sam podešava sopstvenu bezbjednost, pa je zato teško sprovesti centralnu kontrolu. Ovaj
nedostatak kontrole ima značajne posljedice na bezbjednost mreže, jer pojedini korisnici mogu da ne
primjenjuju nikakve mere bezbjednosti. Stoga, ukoliko je bezbjednost bitan faktor, bolje rješenje
predstavlja serverska mreža.
Peer-to-peer (P2P) arhitektura predstavlja vid distrubuiranog računarstva u kome svaki čvor (eng. node)
ima dvostruku ulogu. Svaki čvor P2P mreže komunikaciju sa ostalim članovima P2P mreže obavlja putem
simetričnog softvera koji se može ponašati i kao klijent (zahtjevajući podatke ili usluge od ostalih
čvorova) i kao server (odgovarajući na zahtjeve ostalih čvorova). Na ovaj način P2P arhitektura
omogućava veću autonomiju članova mreže.
Glavni nedostatak P2P arhitekture jeste adresiranje članova mreže. Dok je kod klijent-server mreža
potrebno samo da klijenti imaju informaciju o tome koji serveri su dostupni na mreži (i koja je njihova
adresa) kod P2P arhitekture je potrebno da svaki član ima informaciju dostupnosti ostalih članova. Iz tog
razloga postoji više različitih arhitektura unutar P2P arhitekture:
 decentralizovana arhitektura,
 centralizovana arhitektura,
 hibridna arhitektura.

Decentralizovana P2P arhitektura predstavlja arhitekturu najbližu osnovnom P2P modelu. Ona je
sačinjena isključivo od peer čvorova koji međusobno komuniciraju direktno.

Slika. Šema decentralizovane P2P mreže

Kod decentralizovane P2P arhitekture ne postoji centralni registar članova već se otkrivanje ostalih
članova vrši preko internog protokola (najčešće u vidu broadcast zahtjeva). Centralizovana P2P
arhitektura predstavlja “kombinaciju” P2P i klijent-server arhitektura.

25
 Slika. Šema centralizovane P2P mreže

Kao i kod decentralizovane P2P arhitekture mrežu čine peer čvorovi koji međusobno komuniciraju
direktno sa tom razlikom da postoji centralni “server” čiji je zadatak evidentiranje peer članova mreže.
Hibridna P2P arhitektura predstavlja varijantu centralizovane P2P arhitekture koja se koristi u
slučajevima kada se mreža sastoji od velikog broja peer čvorova i/ili uloga servera podrazumijeva i
dodatne operacije sem evidentiranja.
Kod hibridne P2P arhitekture ulogu servera preuzima veći broj Supernode čvorova. Ove čvorove najbliži
peer čvorovi koriste kao servere dok adresne informacije vezane za peer čvorove supernode čvorovi
međusobno razmjenjuju.

Slika. Šema hibridne P2P mreže

Host-based

Host-based mreže su zasnovane na jednoj od najstarijih mrežnih arhitektura. Kod mreža ovog tipa u
centru mreže se nalazi računar (uglavnom računar boljih performansi), tzv. mainframe računar na koga
su povezani terminali. Razlika između mainframe i terminal članova je u tome što mainframe računar
obavlja sve operacije dok terminali služe samo kao interfejs sa korisnicima. Host-based arhitektura svoju
popularnost u ranim fazama razvoja računara i računarskih mreža duguje visokoj cijeni procesorske moći
koju je bilo neekonomično pridruživati korisničkim računarima, terminalima.

26
Danas se mreže sa host-based arhitekturom rijetko sreću u svom izvornom obliku. Razlog zbog koga je
host-based arhitektura danas u upotrebi nije velika razlika u cijeni između terminala i centralnih servera
već je u pitanju smanjenje troškova kroz centralizovanu administraciju.

Klijent-server arhitektura

Ako su sve datoteke i podaci smješteni na serveru (poslužitelju) koji šalje odgovor (opslužuje) klijente,
onda za takvu arhitekturu kažemo da je dvoslojna arhitektura (eng. Two-tier architecture). Struktura
takve arhitekture prikazana je na slici:

Slika. Klijent-server arhitektura

Klijent-server je arhitektura mreže gdje su korisnik (klijent) i server odvojeni ili neravnopravni. Jedna od
osnovnih namjena klijent-server arhitekture je da omogući istovremeni pristup serverima od strane više
računara. Klijent je obično aktivan (šalje zahtjeve) i čeka dok se isti ne ispune. Server je pasivan, čeka na
zahtjeve te ih ispunjava i šalje korisniku. Serveri su obično računarske mašine sa dobrim konfiguracijama
i karakteristikama zbog toga što istovremeno moraju obraditi mnogo zahtjeva (veliki broj klijentskih
zahtjeva se obrađuje na serveru). Servere obično pogone i posebni operativni sistemi (npr. Windows
server, SQL Server, itd.) za razliku od običnih – klijent operativnih sistema (npr. Windows, Linux, itd.).
Serverski operativni sistemi su u više segmenata bolji (u zavisnosti od namjene) i sadrže naprednije
opcije od korisničkih OS jer su podešeni za posebne namjene.
Klijent-server mreža podrazumijeva okruženje u kojem dva ili više računara mogu raditi zajedno da bi
riješili određeni problem. Pod pojmom klijent-server procesiranje podrazumijeva se okruženje u kojem
se kombinuju hardverski, softverski i resursi podataka dva ili više računara u cilju procesiranja određene
aplikacije. Klijent-server mreža može biti LAN mreža, povezane LAN mreže, WAN mreža, povezane WAN
mreže, te povezane LAN i WAN mreže. Softverski resursi i resursi podataka koje dijele računari na mreži
pohranjeni su na serverima.

27
 Slika. Tipična mreža bazirana na primjeni servera

Klijent-server arhitektura je jedan od najčešće korištenih pristupa kod distribuirane obrade podataka.
Korjeni ove arhitektura se nalaze kod mainframe računara (host-based arhitektura) i njima priključenih
terminala. Sličnost sa ovom arhitekturom jeste postojanje jednog člana sposobnog za izvršavanje
zadataka koji su van mogućnosti ostalih članova mreže. Međutim, postoje bitne razlike između ove dvije
arhitekture. Kod host-based arhitekture terminali nemaju nikakvu mogućnost obrade podataka dok kod
klijent-server arhitekture klijenti od servera dobijaju podatke koje zatim koriste u lokalnom procesu
obrade. Zatim, mainframe računari predstavljaju autonomne članove mreže koji za proces obrade
podataka koriste lokalne resurse. Nasuprot tome, server se u vidu klijenta može obratiti drugim
serverima u mreži za određeni resurs ili distribuiranu obradu.
Između klijenta i servera postoje različiti nivoi interakcija, koji se mogu klasificirati na sljedeći način:

 Host-driven terminal emulation – klijent se povezuje na server, na isti način kao što se terminal
povezuje na host računar. Praktično, server obavlja sva procesiranja.
 Host-driven front-ending – klijent zaustavlja poruke dobivene od servera (host računara), i
konvertuje ih u bolji user-friendly interface, nego što je standardni interface koji server
obezbjeđuje. Sva važnija procesiranja izvršava server, i stvaranje user-friendly interfacea je jedini
posao koji izvršava kljinet.
 Host-driven client-server procesiranje – klijent pokreće aplikaciju omogućavajući joj da izvrši
određene akcije za server (host računar). Na primjer, server može uzrokovati da klijent prikaže
mnu, window ili dialog box, raspoložive na serveru. Obično, jedna, ili više prikaznih opcija mogu
biti izvršene na računaru klijenta, po uputstvima servera (host računara). Korisnici klijent
računara također mogu vratiti informaciju serveru.
 Client-driven client-server procesiranje – server izvršava dio procesiranja na zahtjev klijenta. U
biti, klijent zahtjeva od servera da izvrši procesiranje; server tada izvršava operaciju, i šalje
rezultate klijentu. Klijent koristi te rezultate da bi završio zadatak na kom radi.
 Peer-to-peer client-server procesiranje – klijent i server rade zajedno u izvršavanju procesiranja,
tj. ravnopravno procesiranje. Klijenti i serveri mogu zamijentiti uloge nekoliko puta tokom
procesiranja; klijenti i serveri mogu zahtijevati jedni od drugih servise.

28
Iako su instaliranje, konfigurisanje i upravljanje kod serverskih mreža znatno složeniji nego kod mreža
ravnopravnih korisnika, one imaju brojne prednosti. Server je napravljen tako da omogući pristup
brojnim datotekama i štampačima, uz odgovarajuće performanse i bezbjednost. Kod serverskih mreža je
moguće administriranje i kontrolisanje zajedničkog korištenja resursa iz jednog centra. Ovako se resursi
lakše pronalaze i čine dostupnijim nego kod mreža ravnopravnih korisnika. Sigurnost je najčešće osnovni
razlog opredeljivanja za serversku mrežu.
U zavisnosti od važnosti podataka, moguće je praviti rezervne kopije više puta dnevno ili sedmično. Kako
su najhitniji podaci centralizovani na jednom ili nekoliko servera, ovaj proces je vrlo jednostavan.
Serverske mreže mogu imati hiljade korisnika. Takvom mrežom se ne bi moglo upravljati kada bi se
primjenio princip ravnopravnih korisnika, ali savremeni alati za nadgledanje i upravljanje mrežama
omogućavaju da serverska mreža normalno funkcioniše i sa ogromnim brojem korisnika.
U trsoslojnoj arhitekturi datoteke i podaci nisu smješteni izravno na poslužitelju već u odvojenoj bazi
podataka. Baza podataka je u pravilu smještena na odvojenom poslužitelju, a u slučaju velikog broja
upita moguće je da postoji velik broj poslužitelja koji se zajedno koriste kao jedna baza podataka.

Slika. Troslojna arhitektura

Kao što joj i ime govori troslojnu arhitekturu čine tri osnovna sloja. Prvi sloj je klijentski koji uključuje
preglednik (eng. browser) koji preko mreže (Internet) pristupa drugom sloju. Srednji sloj je aplikativni
server (npr. web server) na kojem se izvršavaju skriptni jezici ili izvršne datoteke. Na trećem sloju se
nalazi sistem za upravljanje bazom podataka i sama baza podataka. Primjer funkcionisanja troslojne
arhitekture je opisan u nastavku na primjeru pregledavanja web stranice bazeirana na ovoj arhitekturi.
Prvi sloj – klijent (računar sa preglednikom). Kada korisnik pomoću preglednika pošalje zahtjev za
nekom stranicom poslužitelju weba, tada poslužitelj prvo izvršava program koji dohvaća podatke iz baze
podataka. Dohvaćeni podaci se obrađuje, te se u HTML obliku šalju natrag pregledniku. Poznatiji web
preglednici su Internet Explorer, Mozila Firefox, Google Chrome, Opera itd.

29
Drugi sloj – poslužitelj weba i skripti jezici. Temelj srednjeg sloja je poslužitelj weba. Danas se najčešće
koristi poslužitelj weba Apache, ali je vrlo čest i IIS (Internet Information Server) koji je komercijalni
poslužitelj. Osim ova dva, koja čine najveći dio svih poslužitelja, na raspolaganju stoji i veliki broj drugih
koji su u pravilu specijalizirani za neko područje – na primjer: jednostavnost upotrebe, brzina, mala
upotreba memorijskih resursa i slično. Iako i ostali mogu biti dobar odabir ako se zna što je tačno
potrebno odabir nekog od dva navedena je u pravilu dobar budući su dovoljno fleksibilni i omogućavaju
jednostavna proširenja. Osim poslužitelja weba, u srednjem sloju danas se najčešće koriste skriptni jezici
zbog svoje fleksibilnosti i prenosivosti na različite platforme. Jedan od popularnijih skriptnih jezika je
PHP. Brojni su razlozi velike prihvaćenosti tog programskog jezika, a samo neki od najčešćih su:

 upotreba otvorenog kôda – PHP programski jezik ima u potpunosti otvoren kôd,
 vrlo visoka razina integracije s HTML-om i potrebama weba,
 mogućnost upotrebe i u najsloženijim sistemima,
 može se bez ikakvih preinaka koristiti i pod Linux, Windows, Solaris i ostalim platformama,
 brzo izvršavanje – uz raspoložive optimizacije programi pisani u programskom jeziku PHP
mogu se vrlo brzo izvršavati,
 dobra podrška zajednice – na razvoju i upotrebi programskog jezika PHP radi vrlo veliki broj
pojedinaca čime se osigurava njegova budućnost i ažurnost.

Treći sloj – baza podataka. Sloj baze podataka se koristi za memorisanje podataka. Također, ovaj sloj
omogućava istovremeni pristup podacima s nekoliko odvojenih poslužitelja. Zadaću upravljanja
podacima u bazi podataka preuzima sistem za upravljanje bazom podataka (eng. Database Management
System – DBMS). Sistem za upravljanje bazom podataka (SUBP) brine o smještaju i dohvatu podataka.
Iako je sam po sebi vrlo složen on u pravilu znatno pojednostavnjuje sve operacije. Danas gotovo svi
sistemi za upravljanje bazom podatka za dohvat, analizu i obradu koriste SQL (eng. Structured Query
Language). Danas na raspolaganju postoje brojni sistemi za upravljanje bazama podataka. Neki od
najpoznatijih su: Oracle, DB2, MS SQL, MySQL i PostgreSQL.
Vrlo često pitanje je kada uopće odabrati troslojnu arhitekturu odnosno upotrebljavati bazu podataka ili
ne za pohranu informacija. Preporučuje se koristiti bazu podataka u sljedećim slučajevima:
 više različitih korisnika istovremeno trebaju pristupati podacima,
 postoji veći broj zapisa koji se trebaju ažurirati,
 odvojeni podaci su povezani nekim vezama,
 podaci se moraju pridržavati određenih pravila – npr. broj znakova u nizu, numerička vrijednost
podatka i sl.,
 potrebno je brzo pretraživati velike količine podataka,
 važno je osigurati sigurnost, tajnost ili integritet podatka,
 ažuriranje, dodavanje ili brisanje je složen ili vrlo čest zadatak.

Za razliku od navedenih, postoje i slučajevi u kojima je primjena odvojene baze podataka nepotrebna
kao što je slučaj kad postoji samo jedna vrsta podataka ili kada je upravljanje podacima jednostavno.

30
 Protokoli u računarskim mrežama

Protokoli su pravila i procedure koje služe za komuniciranje. Izraz „protokol" se koristi u različitim
kontekstima. Kada je više računara umreženo, pravila i tehničke procedure, koje upravljaju njihovom
komunikacijom i saradnjom, nazivaju se protokoli. Protokoli su standardi koji omogućavaju računarima
da komuniciraju preko mreže. Postoji mnogo protokola i svaki ima svoju namjenu i izvršava različite
poslove. Postoje i različiti protokoli sa istom namjenom, a koji imaju svoje prednosti i ograničenja.
Mrežni protokoli definišu zajednički skup pravila prema kojima se ponašaju računari koji su umreženi.
Mrežni protokoli su ujedno i najvažniji elementi računarske mreže.
Specifikacija protokola obično uključuje:
 format poruke koja se prenosi,
 tretman greške u komunikaciji.

Dakle, protokoli definišu format i redoslijed poruka koje se razmjenjuju između dva ili više
komunicirajućih entiteta, kao i akcije koje se preduzimaju nakom slanja ili prijema poruke ili nekog
drugog događaja. Protokol može označavati i softver kojim se realizuje određeni skup pravila za
komunikaciju. Razni oblici komunikacije između računara ili programa obično se ne mogu ostvariti
jednim velikim protokolom. Umjesto toga, stvaraju se porodice protokola koji međusobno surađuju i
organizovani su u “slojeve” (nivoe -layers).
Funkcija protokola je određena i njegovom pozicijom na OSI sloju. Neki protokoli rade samo na
određenom OSI sloju. Na primjer, protokol koji radi na fizičkom sloju omogućuje da paket podataka
prođe kroz mrežnu karticu (NIC) do mrežnog kabla. Također, protokoli mogu zajednički da rade u steku
ili nizu protokola. Kao što mreža na svakom sloju OSI modela ima nove funkcije, tako i različiti protokoli
zajednički rade na različitim nivoima jednog steka protokola. Nivoi u steku protokola „preslikavaju"
izgled slojeva OSI modela. Za protokole je bitno pomenuti da svaki sloj OSI modela ima svoj protokol i
skup protokola svih OSI slojeva koji funkcionišu kao jedna cjelina naziva se stek.

Kako rade protokoli

Proces prenosa podataka preko mreže odvija se u nekoliko koraka. Na svakom koraku realizuje se
određena aktivnost. Aktivnost se odvija po striktno definisanim pravilima i procedurama koje se nazivaju
protokol. Ukupne tehničke operacije, pomoću kojih se podaci prenose preko mreže, biće podijeljeni u
posebne, sistematične korake. Na svakom od tih koraka događaju se izvijesne akcije kojih nema na
nekom drugom koraku. Svaki korak sadrži sopstvena pravila i procedure ili protokol. Koraci protokola
moraju da se sprovedu u skladu sa redoslijedom koji je isti za svaki računar u mreži. U predajnom
računaru ovi koraci se izvršavaju od vrha ka dnu. U prijemnom računaru ovi koraci moraju da se
sprovedu u obrnutom redoslijedu.
Na predajnom računaru protokol:

 dijeli podatke u manje cjeline (pakete), koje može da obrađuje,

31
  paketima dodaje adresne informacije tako da odredišni računar na mreži može da odluči da li
oni pripadaju njemu,
 pripremi podatke za prenos kroz mrežnu karticu (NIC) i dalje kroz mrežni kabl.

Na prijemnom računaru, protokoli sprovode isti niz koraka, ali obrnutim redosledom:

 preuzimaju pakete podataka sa kabla,

 kroz mrežnu karticu unose pakete podataka u računar,
 iz paketa podataka uklanjaju sve informacije o prenosu koje je dodao predajni računar,
 kopiraju podatke iz paketa u prihvatnu memoriju (bafer) koja služi za ponovno sklapanje,
 ponovno sklopljene podatke proslijeđuju aplikaciji u obliku koji ona može da koristi.

Potrebno je da oba računara, predajni i prijemni, svaki korak izvedu na isti način kako bi primljeni podaci
imali istu strukturu kakvu su imali prije slanja. Dakle, protokol je skup pravila pomoću kojih se upravlja
razmjena podataka između dva entiteta (čvora). Skup tih pravila (elemenata protokola) čini:
 sintaksa (pravilo za formatiranje i kodiranje podataka, tj. određuje nivo signala i format u kome
se podaci šalju),
 semantika (pravilo kontrole informacija i korekcije grešaka),
 timing (vremenski raspored - određuje usklađivanje brzine u radu, tj. pravilo za određivanje
brzine komunikacije i sekvenci).

Ulogu protokola ćemo objasniti na uobičajenom razgovoru prikazanom na slici.

Slika. Protokoli ljudske i računarske komunikacije

32
Pravila ponašanja među ljudima (ili makar, dobro vaspitanje) nalaže da sve počinje pozdravom.
Uobičajen odgovor bi također glasio „Zdravo”. Jasno je da srdačan odgovor „Zdravo” prvoj osobi znači da
se razgovor može nastaviti i da može pitati koliko je sati. Drugačiji odgovor na početno „Zdravo” (recimo,
„Ostavi me na miru!” ili „Ne razumijem!”) ukazivao bi na to da druga osoba ne želi ili ne može da nastavi
razgovor. U tom slučaju, prema pravilima ponašanja među ljudima, prva osoba ne bi ni upitala koliko je
sati. Dešava se da prva osoba ne dobije odgovor na svoj pozdrav i u tom slučaju ona odustaje od toga da
pita koliko je sati. U pravilima ponašanja među ljudima važi to da postoje određene poruke koje se šalju,
kao i određeni postupci koji se preduzimaju u zavisnosti od dobijenog odgovora i drugih okolnosti
(recimo da prilikom razgovora ne dobijemo odgovor u toku nekog određenog vremena).
Jasno je da poslate i primljene poruke, kao i postupci koje preduzimamo prilikom slanja i primanja tih
poruka ili dok čekamo na odgovor imaju ključnu ulogu u pravilima ponašanja među ljudima. Ukoliko bi se
ljudi ponašali drugačije (npr. jedna je osoba dobro vaspitana, ali druga nije, ili jedna razumije pojam
vremena, a druga ne) razgovor između njih ne bi bio moguć i ne bi se postiglo ništa korisno. Isti važi i za
umrežavanje – neophodno je da dva (ili više) uređaja koji međusobno komuniciraju koriste isti protokol
kako bi ispunili neki zadatak.
Razmotrimo sada još jednu sličnost sa ljudima. Pretpostavimo da ste na predavanjima (na predavanju o
umrežavanju računara, recimo). Predavač nejasno priča o protokolima i zbunjeni ste. Predavač zastaje i
pita: „Ima li nekih pitanja?” (poruka je poslata i primili su je svi studenti koji ne spavaju). Dižete ruku
(šaljući nedvosmislenu poruku predavaču). Predavač razumije šta želite i nasmješi se, izgovarajući:
„Izvolite...” (šalje poruku koja vas ohrabruje da postavite pitanje), vi postavljate pitanje (to jest, šaljete
svoju poruku predavaču). Predavač sluša vaše pitanje (prima poruku sa vašim pitanjem) i odgovara na
njega (šalje poruku sa odgovorom). I iz ovog primjera se vidi da su prenošenje i primanje poruka, kao i
niz uobičajenih postupaka koji se preduzimaju prilikom slanja i prijema tih poruka predstavljaju srž
protokola za postavljanje pitanja i odgovaranje na njih.
Da bi računari različitih hardverskih i softverskih platoformi mogli međusobno komunicirati, nužno je
poštivanje nekih mrežnih protokola. Protokoli imaju jasno definisane prodedure prijenosa i kontrole
prijenosa poruke. Protokoli koji su hardverski implementirani u interfejsima mrežnih kartica dva fizički
povezana računara upravljaju protokom bitova kroz „žicu” između te dvije mrežne kartice. Protokoli za
kontrolu zagušenja saobraćaja u krajnjim sistemima kontrolišu brzinu kojom se paketi prenose između
pošiljaoca i primaoca. Protokoli u ruterima određuju putanju kojom paketi putuju od izvora do
odredišta.

Slojeviti model protokola

Za prikaz interakcije između različitih protokola, uobičajeno je koristiti slojeviti model. Slojeviti model
opisuje rad protokola koji se pojavljuju unutar svakog sloja, kao i interakciju sa slojevima iznad i ispod
njega. Postoje prednosti korištenja slojevitog modela za opis mrežnih protokola i operacija. Korištenje
slojevitog modela:
 Pomaže u dizajniranju protokola, jer protokoli koji djeluju u određenom sloju imaju definirane
informacije na osnovu kojih mogu djelovati i definirane interfejse za slojeve iznad i ispod.

33
  Potiče konkurenciju jer proizvodi odrazličitih proizvođača mogu raditi zajedno.
 Sprječava da tehnologije ili promjene mogućnosti u jednom sloju utječu na druge slojeve.
 Osigurava zajednički jezik za opis funkcija i mogućnosti mreže.

Korištenje slojevitog modela pomaže u dizajniranju kompleksnih, višenamjenskih mreža koje su

sastavljene od opreme različitih proizvođača. Različiti slojevi sistema mogu biti individualno dizajnirani,
ali i dalje sasvim dobro funkcionišu zajedno.
Svrha slojeva je tačno razgraničavanje pojedinih funkcija u umrežavanju na način da jedan sloj nema
nikakvog utjecaja na susjedne. Na taj način omogućen je njihov pojedinačni razvoj, te promjena sklopova
u uređaju (računaru) bez utjecaja na njegovu funkcionalnost. Naprimjer, zamjena neispravne mrežne
kartice zahtijevati će samo ponovni upis nekoliko parametara bez obzira od kojeg proizvođača je nova,
programi za čitanje pošte međusobno će raditi, iako su od različitih proizvođača i drugo. Tako će i mreže
različitih proizvođača međusobno besprijekorno komunicirati.
Naravno standard se vremenom nadopunjava i poboljšava u skladu s tehnološkim razvojem
komunikacija i mreža. To su načelna rješenja (model) kojih se pridržavaju svi proizvođači mrežne
programske i sklopovske podrške, iako su nazivi pojedinih slojeva često različiti.

34