Pitanja iz Atomske fizike

1. Atom i njegova struktura

Atom je najmanja jedinica materije koja definiše hemijske elemente. Materija u čvrstom,
tečnom, gasovitom stanju, ili u obliku plazme se sastoji od neutralnih ili jonizovanih atoma.
Atomi su veoma mali: veličina atoma se meri u pikometrima — bilionitim delovima (10−12)
metra.[1] Svaki atom se sastoji od jezgra i jednog ili više elektrona koji kruže oko nukleusa.
Nukleus se sastoji od jednog ili više protona i tipično sličnog broja neutrona (vodonik-1
nema neutrona). Protoni i neutroni se nazivaju nukleonima. Preko 99,94% atomske mase
je u jezgru.[2] Protoni imaju pozitivno električno naelektrisanje, elektroni imaju negativno
električno naelektrisanje, a neutroni nisu naelektrisani. Ako je broj protona i elektrona
jednak, taj atom je električno neutralan. Ako atom ima višak ili manjak elektrona u odnosu
na protone, onda on ima sveukupno pozitivno ili negativno naelektrisanje, i naziva se jon.
Atom je stabilni elektro neutralni sustav jezgre i elektronskog omotača.
Sastoji se od jezgre i elektronskog omotača. Jezgra sadrži pozitivno nabijene protone i
nenabijene neutrone, a elektronski oblak je građen od negativno nabijenih elektrona.
Elektroni su raspoređeni u ljuskama odnosno orbitalama. Nisu sve orbitale jednako velike.
U orbitalama bližim jezgri stane manji broj elektrona, a u onim daljim od jezgre stane veći
broj elektrona. Svojstvo atoma da popuni posljednju (najudaljeniju) orbitalu naziva se
afinitet prema elektronu.
Protoni i neutroni imaju podjednaku masu, te su oko 2000 puta teži od elektrona čiju masu
zanemarujemo, pa zbog toga jezgra čini 99,95 %[4] mase atoma. Masa elektrona me, masa
protona mp i masa neutrona mn su fundamentalne konstante, i mogu se pronaći u tablici
periodni sustav elemenata.
Teže čestice (protoni i neutroni) locirani su u atomskoj jezgri (nukleusu), elektroni
zauzimaju mnogo veći volumen oko jezgre (elektronski oblak).
Jezgra je definirana:
Atomskim,protonskim ili rednim brojem Z = broj protona = broj elektrona Atomski,
protonski ili redni broj označava se sa Z Z=N(p)=N(e)
Masenim ili nukleonskim brojem A = broj protona + broj neutrona. Maseni ili nukleonski
broj A = N(p)+N(n) U jezgri atoma nalazi se proton i neutron,a u elektronskom omotaču
elektron.N(p+),N(n0),N(e-)

2. Thomsonov model atoma

Thomsonov model atoma ili model pudinga sa šljivama je prvi pokušaj da se napravi model
atoma, a učinio ga je Joseph John Thomson 1903. [1]

Početkom 20. stoljeća znanstvenici su spoznali da iz atoma potiču elektroni, alfa-čestice, pa i

svjetlost ili fotoni, pa se došlo do uvjerenja da atomi imaju složenu građu. Otuda je došla misao
da je potrebno da se izgled građe atoma prikaže slikovito ili da se postavi model atoma.
 Prema Thomsonovom viđenju o građi atoma, atom je pozitivno nabijena kuglica, polumjera oko
10-10 metara, s ravnomjerno raspoređenim električnim nabojem, u kojoj se nalaze negativno
nabijeni elektroni, koji imaju neutralan učinak na prostorni pozitivni naboj te kuglice.
Pretpostavljalo se da u tom modelu atoma, elektroni titraju oko svojih ravnotežnih položaja, a
prema klasičnoj elektrodinamici, elektroni koji se kreću ubrzano, zrače elektromagnetske valove.
Thomsonov model atoma je prestavljao atom kao harmonični oscilator. [2]

3. Nedostaci rutherfordovog modela atoma

Po klasičnoj teoriji elektron koji kruži zrači elektromagnetski val čija je frekvencija jednaka
frekvenciji kruženja elektrona, naravno pri tome gubi energiju te se u spiralnoj putanji približava
jezgri. Kako se približava jezgri smanjuje mu se polumjer putanje a povećava frekvencija pa bi
atom zračio kontinuirani spektar frekvencija.

Ovim modelom se dobro opisuje raspršenje alfa-čestica, ali ne i atomski spektri. Ako se elektroni
gibaju po zatvorenim krivuljama, a elektron. emitira elektromagnetske valove čime mu se
mijenja brzina, znači da bi elektroni stalno emitirali, gubili energiju i konačno pali na jezgru!

Znači, po klasičnoj fizici atom je nestabilan i emitira samo kontinuirani spektar što je sasvim
suprotno od eksperimentalno utvrđene stabilnosti atoma i linijskog spektra koje zrače

Klasična fizika ne može objasniti nastanak linijskih spektara atoma; svi pokušaji u tom smislu
završili su neuspjehom

4. Kako je Rutherford zamišljao strukturu atoma – pokusi

E. Rutherfod 1909 svojim eksperimentom ukazao na neodrživost Thomsonovog modela.

Rutherford je promatrao raspršenje -čestica (jezgre helija He++) na metalnoj foliji. Nakon prolaska
kroz metalnu foliju -čestice su detektirane na fluorescentnom zaslonu. Na taj način određena je
raspodjela -čestica u ovisnosti o kutu raspršenja .
-čestice se raspršuju na jezgrama zbog odbojne elektrostatske sile.

Većina -čestica prolazi kroz foliju neznatno odstupajući od svog prvobitnog smjera, manji dio se
otklanja pod većim kutom, a neke od njih su odbijene natrag (kut od 1800).

Thomsonov model atoma je bio na snazi sve dok na snazi sve dok Ernest Rutherford, zajedno s
Hansom Geigerom i Ernestom Marsdenom, nije izveo pokus s alfa-česticama i zlatnim listićem 1909. i
postavio teoriju za Rutherfordovo raspršenje, na osnovu kojeg je dokazano postojanje atomske
jezgre. Pošto je Rutheford izračunao da je polumjer atomske jezgre oko 10 000 puta manji od
polumjera atoma, on je zaključio da atomi nisu loptice s ravnomjernom gustoćom, već da imaju
izuzetno veliku šupljikavu građu. [2]

5. Koje su dobre, a koje loše strane Rutherfordovog modela atoma

Rutherford i njegovi suradnici 1909. god. bombardirali su metalne folije alfa česticama i promatrali
promjenu njihova smjera gibanja pri prolazu kroz folije.

Thomsonov model ne može objasniti dobivene rezultate.

Rutherford je pretpostavio da se atom sastoji od vrlo male jezgre,oko 10000 do 1000000 puta
manje od atoma u kojoj je skoncentrirana uglavnom sva masa atoma. Elektroni se gibaju oko jezgre
po zatvorenim putanjama.
 Iz klasične fizike poznato je da elektron emitira elektromagnetske valove s promjenom brzine što
znači da bi elektroni u atomu morali zračiti elektromagnetske valove, tako gubiti energiju i nakon
spiralnog približavanja konačno pasti na jezgru. Zaključujemo: po klasičnoj teoriji atom bi morao
emitirati kontinuirani spektar zračenja, a ne linijski koji zaista i emitira.

Nedostaci Rutherfordovog modela: ne možemo objasniti stabilnost atoma niti emisiju linijskih
spektara.

6.Bohrovi postulati

Bohrovi postulati

1. klasična fizika

Elektron se kreće oko atomske jezgre u kružnim putanjama, pod djelovanjem privlačne kulonske
sile, a u skladu s Newtonovim zakonima gibanja.

2. Bohrov kvantni uvjet

Umjesto beskonačno puno putanja koje su moguće u klasičnoj fizici, dozvoljene su samo one
kružne staze za koje kutna količine gibanja (angularni moment) elektrona može biti cjelobrojni
višekratnik od h/2π

1. Elektron ne može kružiti oko jezgre po bilo kojim već samo pod tačno određenim
kvanitziranim stanjima. To su tzv. dopuštene ili stacionarne staze. Krećući se po njima
elektron se nalazi u stacionarnom stanju i ne emituje energiju.

2. Atom apsorbira zračenje samo kada primi određeni kvant energije i emituje određeni kvant
energije kada prelazi iz jednog stacionarnog stanja u drugo (tj. kada prelazi iz stanja više
energije u stanje niže). Atom ne može sponatno preći iz stanja niže u stanje više energije,
nego tek kada biva pogođen sa određenim kvantom energije (fotonom). Prelazak iz višeg
stanja u niže je spontan događaj, uokviren statističkom prirodom, pri čemu se emituje kvant
energije (foton). Frekvencija emitovanog fotona pri prelasku iz višeg stanja u niže je prema
Bohrovoj formuli:
 gdje je h - Planckova konstanta.

5. Kakve su putanje elektrona u Bohrovom modelu atoma

Bohr se u svojim postulatima poslužio De Broglieve-om tezom o valovima materije. Važno

je uočiti da je Bohr potvrdio ne samo De Broglieve-u tezu, nego i Einsteinovu formulaciju
elektromagnetske svjetlosti kao roja fotona ili kvantna energije.
Zbog toga što je uveo stacionarne staze, Bohr je oslobodio planetarni model atoma (model
atoma koji prikazuje atom kao sustav "Sunce-planeti" u kojem elektroni kruže oko jezgre)
starog problema iz klasične elektrodinamike koji je upućivao na to da bi elektron morao
emitirati kontuniurani spektar elektromagnetski valova i time gubiti energiju dok se
napokon ne bi urušio u jezgru.
Još jedan dokaz u prilog stacionarnih staza su linijski spektri atoma, od kojih je najpoznatija
Pascheonova, Balmerova i Lymanova serija vodikova spektra, koje je Bohr riješio svojim
postulatima.

8. Od čega zavisi polumijer diskretnih elektronskih orbita

9. Izvedi formulu za polumijer jedne Bohrove orbite

Po Bohrovom modelu atoma elektron ne može kružiti oko jezgre po bilo kojim
već samo po odrenenim kvantiziranim stazama.

•To su stacionarne staze/putanje; krećući se po njima elektron ne gubi energiju i

ne emituje elektromagnetne talase.

• Emisija svjetlosti se dogana samo pri skoku elektrona s više na nižu

stacionarnu stazu. Dopuštene su samo one staze kojima je orbitalni moment
količine kretanja cjelobrojni višekratnik reducirane Planckove konstante.
, slijedi da je:
Preuređivanjem se dobije:

Prema kvantnom uslovu, na desnu stranu jednačine umjesto uvrstimo

jer je , a reducirana konstanta

Iz te jednačine izvučimo poluprečnik (r):

gdje je n kvantni broj koji može imati vrijednosti n=1,2,3, ...

Bohr je ovu formulu skratio uvevši oznaku α, , koja označava

najmanji mogući poluprečnik kružne putanje, tako da se formula može izraziti
kao .

Vidimo da su vrijednosti koje sačinjavaju a konstante, pa je samim tim i α

konstanta i iznosi α=0,53*10-10 metara i naziva se Bohrov poluprečnik.
10. Energija elektrona u borovom modelu atoma:
11. Izvedi formulu za energiju elektrona u Bohrovom modelu

Energija elektrona u orbiti je suma njegove potencijalne i kinetičke energije:

2) Moment impulsa elektrona može imati samo određene diskretne vrijednosti:

gdje je n glavni kvantni broj, n = 1,2,3,…, h Planckova konstanta, i .

3) Elektron u orbiti održava Kulonova sila, dakle, Kulonova sila jednaka je centripetalnoj sili:

Pomnožimo li obje strane jednačine (3) sa r:

sa lijeve strane dobijamo izraz za potencijalnu energiju čijom zamjenom u jednačini (1) nalazimo da je
ukupna energija elektrona u orbiti:

Brzina elektrona je iz jednačine (2):

što zamjenom u jednačinu (4) daje:

odnosno:
Zamjenom ove vrijednosti za brzinu v u izrazu za energiju, (5), a također i vrijednosti za k i \hbar,
nalazimo da energija elektrona u orbitama atoma vodonika ima diskretne vrijednosti koje zavise od
glavnog kvantnog broja, n:

Uvrštavanjem konstanti dobija se:

12. Kada i kako atom odašilja, a kada apsorbira energiju (foton)

1. Atom apsorbira zračenje samo kada primi određeni kvant energije i emituje određeni kvant
energije kada prelazi iz jednog stacionarnog stanja u drugo (tj. kada prelazi iz stanja više
energije u stanje niže). Atom ne može sponatno preći iz stanja niže u stanje više energije,
nego tek kada biva pogođen sa određenim kvantom energije (fotonom). Prelazak iz višeg
stanja u niže je spontan događaj, uokviren statističkom prirodom, pri čemu se emituje kvant
energije (foton). Frekvencija emitovanog fotona pri prelasku iz višeg stanja u niže je prema
Bohrovoj formuli:

gdje je h - Planckova konstant

Ako se elektronu dovede energija, može doći do apsorpcije kvanta energije i elektron prelazi u više,
pobuneno energijsko stanje ili na dalju kvantiziranu stazu (s obzirom na jezgru).

Pri spontanom povratku u niže energijsko stanje elektron odašilje kvant energije elektromagnetskog
zračenja hn ili foton; energija je fotona jednaka razlici energija dviju staza, ili dviju energijskih nivoa,
tj.m, n = cijeli brojevi; označavaju redni broj kvantne staze.

m > n => Emisija kvanta energije hn =Em-En

m < n => Apsorpcija kvanta energije hn =Em-En

Frekvencija emitiranog svijetla iz atoma odrenena je razlikom energetskih nivoa pripadnog "skoka"
elektrona; emitirane frekvencije imaju diskretan spektar
13. Ovisnost energije elektrona na pojedinim diskretnim orbitama o glavnom kvantnom broju

14. Veza kinetičke i potencijalne energije elektrona u vodikovom atomu

15. Objasniti osnovno i pobuđeno stanje nekog atoma

Osnovno stanje atoma

Iznimna pravilnost fizikalnih i kemijskih svojstava elemenata prvi je puta uočena stoljeće prije nego se
njeno podrijetlo dalo objasniti. Njemački kemičar Johan Dobereiner 1817. godine ukazao je na
postojanje skupina elemenata sa skoro identičnim kemijskim svojstvima, misleći na litij (Li), natrij
(Na), kalij (K), te klor (Cl), brom (Br) i jod (I). Kako se sve više elemenata izdvajalo, tako su se
Dobereinerove trijade povečavale i proširivale. Prvoj skupini dodani su rubidij (Rb) i cezij (Cs), a
flour(F) je pridružen drugoj skupini. Krajni doseg ove klasifikacije bio je periodni sustav elemenata
koji je 1869. godine objavio Mendeljev. Zahvaljujući nevjerojatnom instinktu i nepokolebljivom
pouzdanju, Mendeljev nije samo poredao poznate elemente u sustav koji se održao do danas, već je i
predvidio postojanje neotkrivenih elemenata. Kako su se popunjavala prazna mjesta imenima novo
otkrivenih elemenata, tako je početni skepticizam oko Mendeljevog prijedloga slabio. Zahvaljujući
Paulijevom prijedlogu misteriozna numerologija periodnog sustava odjednom je postala očita. Iako se
ne može dobiti analitičko rješenje valne funkcije više-elektronskih sustava, mogu se, do prve
aproksimacije, odrediti strukturna svojstva valnih funkcija pojedinačnih čestica, od kojih svaku
određuju četiri kvantna broja n, l, l m , s m .Ukupna specifikacija ovih četiriju kvantnih brojeva za
svaki elektron sustava određuje strukturu elektrona. Budući da energija najnižeg stanja pojedinačnih
čestica ne ovisi o kvantnim brojevima l m i s m , dovoljno je odrediti vrijednosti glavnog kvantnog
broja n i orbitalnog kvantnog broja l. Spektroskopija za notaciju glavnog kvantnog broja koristi slovo l.
Kod, čije podrijetlo nalazimo u ranom opisu atomskih spektara, bilježi se na slijedeći način: Orbitalni
kvantni broj l 0 1 2 3 4 5 Oznaka s p d f g h.Npr. simbol 3p predstavlja elektron u stanju n=3, l=1.

Prema Paulijevom principu, broj elektrona koji se može smjestiti u stanje nekog orbitalnog kvantnog
broja l iznosi 2(2l+1); broj mogućih rješenja za l m je 2l+1 i svako od tih stanja može primiti dva
elektrona; jedan s s m2= + 1 i jedan s s m =2= − 1 . Stoga stanje p može 2 primiti najviše 6 elektrona.
Ukoliko elektronska konfiguracija uključuje više od jednog elektrona u datom (n,l) stanju, tada se
koristi eksponent. Npr. 3p4 znači da imamo četiri elektrona sa n=3 i l=1. Osnovna struktura
elemenata sastavljena je od kvantnih stanja i to tako da je ukupna energija sustava minimum te
zadovoljava uvjet principa isključenja.

Vodik (Z=1). U osnovnom stanju, taj jedan elektron imat će n=1, l=0, npr. stanje 1s. U odsutstvu
vanjskog magnetskog polja, orjentacije spinova su degenerirane.

Helij (Z=1). Osnovno stanje He je 1s². Ljusku 1s sad su popunila dva elekrona suprotne spinske
orjentacije.

Litij (Z=3). Dva od tri elektrona zauzimaju 1s stanje. Treći mora doći u slijedeće stanje najniže
energije, stanje n=2. U vodikovom atomu, stanja 2s i 2p su degenerirana , a ta degeneracija je
posljedica inverznog kvadriranog zakona Coulombovog potencijala. Potencijal elektrona litija n=1
nema takav oblik i zbog toga se energije stanja s i p razlikuju, s time da je stanje s niže. Razlog ove
energijske različitosti leži u radijalnoj vjerojatnosti valnih funkcija za l=0 i l=1. Elektron u stanju s (l=0)
ima mnogo veću vjerojatnost gustoće blizu r=0, na primjer blizu jezgre, od elektrona u p stanju (l=1).
Elektron s je navodno u “prodornoj“ orbiti i registrira snažan negativan potencijal zbog velikog
nuklearnog naboja; potencijal elektrona p je gotovo jednak vodikovom jer je nuklearni naboj od 3e
omeđen dvama elektronima u 1s stanju. U atomskoj fizici za svako n, stanja nižeg l su čvršće vezana,
npr. imaju nižu energiju od stanja velikog l. Zapravo ta je različitost energija toliko izražena u težim
elementima da su stanja 4s popunjena prije stanja 3d, a stanja 5s, 5p i 6s su popunjena prije bilo
kojih stanja 4f. Osnovno stanje litija je 1s²2s. Berilij (Z=4). Slijedeći prije navedene tvrdnje; osnovno
stanje Be je 1s²2s², prema očekivanju. Bor (Z=5). Sa popunjenim stanjima 1s i 2s, peti elektron ide u
stanje 2p; struktura bora je 1s²2s²2p. Ugljik (Z=6) do neona (Z=10). Budući da s povečanjem broja Z
imamo sve više elektona koji moraju biti razmješteni, počinju se popunjavati preostala 2s stanja. S
obzirom da vrijedi: 1 ≤ n –1, ljuska n=2 je popunjena kad se postigne struktura neona 1s²2s²2 p6
.Natrij (Z=11) do argona (Z=18). Elektronska konfiguracija za ovu grupu slijedi shemu prethodnih
osam elemenata. Natrijeva konfiguracija je: 1s2 2s2 2 p63s , a magnezijeva: 1s22s22 p63s2 . Sa
slijedećim elementom, aluminijem, počinje se puniti razina 3p i popunjava se sve do argona, a tada se
popunjavaju preostala mjesta podljuske s i p. (Uobičajeno je koristiti pojam ljuska za niz stanja datog
glavnog kvantnog broja i podljuska za niz stanja orbitalnog kvantnog broja.)

Kalij (Z=19) do kriptona (Z=36). Valentni elektron kalija popunjava stanje 4s, a ne 3d, zbog već
spomenutog razloga. Slično, valentni elektroni kalcija su dva elektona u 4s stanju.

Skandij (Z=21). On je prvi u skupini elemenata poznatoj kao prijelazni metali. Kako se pomičemo kroz
ovu grupu do bakra (Z=29), podljuska 3d se postepeno popunjava. Kod kroma i bakra postoji mala
nepravilnost; jedan od dva 4s elektrona pada u slobodno 3d stanje. Prijelazni metali su posebno
zanimljivi zato što spin 3d elektrona, koji je lokaliziran čak i u krutoj fazi, daje atomima lokalni
magnetski moment. Kod nikla, kobalta i željeza, 3 atomski magnetski elementi djeluju tako jako da su
na sobnoj temperaturi orjentirani u istom smjeru. Kao rezultat, ti metali pokazuju jaku magnetizaciju
- to su feromagneti.Kad je podljuska 3d popunjena, najdalji elektroni galija (Z=31) do kriptona idu u
stanje 4p.

Struktura kriptona (Z =36) je : 1s2 2s2 2 p6 3s33p6 3d10 4s2 4 p6 .

Elementi sa (Z > 36). Slijed elemenata, počevši s lantanom u kojem su stanja 4f postepeno

popunjena, nazvan je lantanidi ili rijetka zemlja. Energija stanja 5d i 4f su gotovo jednake i zbog toga
postoje neke iznimke; četrnaest stanja 4f su postepeno popunjena.

16. Kada elektron prelazi u pobuđeno stanje

Elektronski uhvat se ponekad svrstava u beta raspad. Hideki Jukava sa suradnicima je 1936.
predvidio da atomi bogati protonima u atomskom jezgru, mogu uhvatiti elektron iz prve K-ljuske
elektronskog omotača, čime bi se proton promijenio u neutron, uz istovremeno zračenje neutrina. [1]

Ako je razlika u energiji između neke radioaktivne tvari i novog kemijskog elementa u koji se ta
radioaktivna tvar raspada, manja od 1,022 MeV, onda se ne stvara pozitron budući da nema dovoljno
enerije raspadanja da bi se to dogodilo i onda se događa elektronski uhvat kao jedina mogućnost.
Tako se na promjer rubidij-83 (37 protona i 46 neutrona) raspada u kripton-83 (36 protona i 47
neutrona) s elektronskim uhvatom, a energija raspadanja je oko 0,9 MeV.
Treba zapaziti da se slobodni proton ne može mijenjati u slobodni neutron s elektronskim uhvatom.
Proton i neutron moraju biti dio velike atomske jezgre da bi se to ostvarilo. Kod elektronskog uhvata,
jedan elektron iz elektronskog omotača, obično iz K ili L elektronske ljuske, bude uhvaćen protonom
iz atomske jezgre, stvarajući neutron i neutrino:

p + e- → n + νe

Budući da se proton pretvara u neutron kod elektronskog uhvata, broj neutrona kod takvog atoma se
poveća za 1, a broj protona se smanji za 1, dok atomska masa ostaje nepromijenjena. Tako dolazi do
nuklearne pretvorbe ili transmutacije, budući da se radioaktivni atom pretvara u novi kemijski
element. Iako je atom električki neutralan, on prelazi u pobuđeno stanje, budući da jedan elektron
nedostaje u elektronskom omotaču. Tada će elektron iz više ljuske preći u K ili L ljusku, a višak
energije će stvoriti foton rendgenskog zračenja i/ili će se ostvariti Augerov efekt (foton se apsorbira
na sustav pobuđivanjem sržnog elektrona u neko pobuđeno stanje. Sustav se relaksira emisijom
drugog elektrona koji ima manju nuklearnu energiju vezanja (valentnog elektrona). Augerov efekt se
razlikuje od ionizacije jer emitirani elektroni imaju točno određene kinetičke energije).

Atom u pobuđenom stanju, nakon elektronskog uhvata, obično zrači gama-čestice da bi prešao u
stabilno stanje.

17. Linijski atomski spektri

Linijski spektri

• Daćemo malo detaljniji opis linijskih spektara jer ih je Borov model atoma uspio objasniti (za atom
hidrogena)

• Užarena čvrsta tijela, tekućine i gasovi pri visokom pritisku i temperaturi emitiraju svjetlost s
kontinuiranim valnim duljinama

• Razrjeneni plinovi (pri nešto nižem pritisku od atmosferskog) i pare metala, ako su na odreneni
način potaknuti (npr. prolaskom struje kroz njih) emitiraju diskretni - linijski spektar

• U cijevi za električno pražnjenje, spektar živine pare (koji smo vidjeli) zbog prisustva intenzivnih
linija plave (436 nm) i zelene (546 nm) daje čitavom pražnjenju karakterističan plavo-zeleni sjaj.

• Jaka crvena linija (u spektru neona) je karakteristična za taj gas. Dobivaju se tako što se iz gasnog
pražnjenja pomoću procjepa usmjeri snop svjetlosti na prizmu koja vrši razlaganje pa se na zaklonu
vide linije koje odgovaraju odrenenim talasnim dužinama
Drugi način dobivanja spektra

Apsorpcioni spektar nastaje kad kad se snop bijele

svjetlosti propusti
kroz gas ili paru , a onda pomoću procjepa usmjeri na
prizmu. Izvor bijele svjetlosti
daje kontinuiran spektar čiji jedan dio prolaskom kroz
gas ili paru biva apsorbovan
tako da se pri izlasku iz prizme pojavljuju tamne linije na
mjestima apsorbovanih
frekvencija (valnih dužina)

Vrste spektara
Vidimo da su tamne linije u apsorpcionom spektru na istom mjestu gdje su svijetle linije u emisionom
sp Svjetlost koju zrači svaki element kad se nane u gasovitom stanju razložena pomoću prizme
(spektrografa) pokazuje svoju sopstvenu, samo tom elementu svojstvenu, raspodjelu frekvencija tj.
Svoj spektar. To znači da je na osnovu spektra moguće izvršiti identifikaciju (kao otisak prsta).

• Dio fizike koji istražuje apsorpciju ili emisiju EM zračenja zove se spektroskopija.

• Ta mjerna tehnika je veoma zastupljena jer se frekvencija (talasna dužina) može mjeriti sa tačnošću
od milijarditog dijela osnovne jedinice ektru za isti element Osnove praktične spektralne analize
postavio je Kirhof 1859. godine. U godinama nakon toga uraneni su mnogi eksperimenti i prikupljeno
mnoštvo podataka o linijskim spektrima raznih elemenata. Stvorene su čitave „banke podataka“ za
razne elemente. Tako je i helijum prvo otkriven pomoću spektralne analize sunčeve svjetlosti prije
nego je izolovan na Zemlji Tražila se veza izmenu atomskih spektara dobijenih iz usijanih gasova i
para i moguće strukture atoma jer po klasičnoj elektrodinamici atomi emituju svjetlost, tj. imaju
svojstvo električnih oscilatora koji zrače energiju u obliku EM valova

• Prikupljen je veliki broj podataka o linijskim spektrima

• Uočeno je da se linije u linijskim spektrima rasporenuju u odrenene grupe. Takve linije su nazvane
spektralne serije ili nizovi.

• Kako utvrditi odnose izmenu linija pojedinih spektralnih grupa i da li se pomoću njih može odrediti
valna dužina svjetlosti koja tim inijama odgovara?
18. Nacrtati energetski spektar vodikovog atoma

Vodikove spektralne linije dijele emisioni spektar atoma vodika u spektralne serije, čije se valne
duljine mogu izračunati iz Rydbergove formule. Te spektralne linije se stvaraju jer se elektroni kreću
između energetskih razina u atomu. One su važne u astronomiji za otkrivanje prisutnosti vodika u
svemirskim objektima i za proračun crvenog pomaka, da bi se izračunala brzina udaljavanja ili
približavanja izvora zračenja.

19. Kako se određuju spektralne serije

20. Objasniti linijski spektar vodika

Spektralne linije vodika odgovaraju pojedinim skokovima elektrona između energetskih razina.
Najjednostavniji model vodikova atoma je opisan sa Bohrovim modelom atoma. Kada elektron skoči
sa više energetske razine na nižu energetsku razinu, emitira se foton sa odgovarajućom valnom
duljinom.

Spektralne linije su grupirane u serije prema broju n’ iz Rydbergove formule. Linije imaju naziv po
slijedu počevši od najveće valne duljine (najniže frekvencije), koristeći grčka slova za svaku seriju. Na
primjer, skok elektrona iz energetskih razina 2 → 1 se naziva “Lyman-alfa” (Ly-α), dok skok 7 → 3 se
naziva “Paschen-delta” (Pa-δ). Neke spektralne linije se nalaze izvan tih serija, kao što je vodikova
linija 21 cm, koja se odnosi na vrlo rijetke atomske događaje. Mnoge od njih su vrlo slabe i mogu se
vidjeti samo u labaratoriju. Linije koje su izvan vidljivog dijela spektra često se ne mogu vidjeti u
Sunčevom spektru, jer Zemljina atmosfera apsorbira veći dio infracrvenog i ultraljubičastog zračenja.
[1] [2]

21. Paulijev princip

Kvantno stanje elektrona u atomu opisano je s četiri kvantna broja.

Paulijev princip kaže da dva elektrona u atomu ne mogu imati sva četiri kvantna broja jednaka.
To znači da ne mogu biti opisana istom valnom funkcijom.
 Elektroni u atomu prvo popunjavaju orbitale najniže energije, a to su one bliže jezgri. Ako su
popunjena sva niža stanja, kažemo da je atom u osnovnom stanju.

Atom u pobuđenom stanju ima energiju veću od osnovne, no i dalje je električki neutralan.

22. Crno tijelo

Idealno crno tijelo je tijelo koje upija sve valne duljine elektromagnetskog zračenja, koje padaju na
njega. Idealno crno tijelo ne postoji, ali ga može prilično dobro zamijeniti velika zatvorena šupljina sa
malim otvorom i koja je toliko neprozirna da jedva odbija zračenje, budući da zračenje koje uđe u tu
šupljinu, gotovo da nema šansu da izađe. Budući da idealno crno tijelo upija sve valne duljine bez
gubitaka, ono isto emitira sve valne duljine bez gubitaka, ovisno samo o termodinamičkoj
temperaturi tog tijela.

23. Toplotno zračenje i njegove osnovne karakteristike

Toplinsko zračenje je elektromagnetsko zračenje svih tijela koja se nalaze na temperaturi iznad
apsolutne nule (0 K), odnosno odzračena energija ovisi samo o temperaturi promatranog tijela i
stanju njegove površine. Primjer toplinskog zračenja je infracrveno zračenje koje emitiraju obični
radijator ili električni grijač. Osoba u blizini vatre ili bilo kojeg drugog vrućeg tijela će osjetiti zračenje
topline, čak i ako je okolni zrak jako hladan. Kako temperatura dalje raste, iznad 900 K, tijelo počinje
žariti crvenu, zatim narančastu, žutu, bijelu i plavu boju. Kada se tijelo vidi bijelo, to znači da postoji
znatan udio ultraljubičastog zračenja. Pripadajuće boje:[10]

°C Pripadajuća boja

480 zagasiti crveni sjaj

580 tamno crvena

730 izrazito crvena, skoro narančasta

930 tamno narančasta

1100 blijedo žuto narančasta

1300 žuto bijela

> 1400 bijela (iz daljine žučkasta)

24. Od čega zavisi jačina zračenja i šta je to.

Zračenje (radijacija)

Između Sunca i Zemlje je prostor u kome nema supstance (vakuum). Zbog toga prethodna dva
mehanizma prenošenja toplote ne mogu funkcionisati. Dakle nema ni provođenja ni konvekcije. Iz
iskustva izlaganja sunčevim zracima mi znamo da oni zagrevaju tela na koja padaju. Ovaj način
prenošenja toplote se naziva zračenje. Dakle Sunce u prostor zrači elektromagnetne talase, preko
kojih se prenosi toplota. Elektromagnetni talasi imaju jednu zanimljivu osobinu da im nije potrebna
sredina da bi se prostirali, tj. mogu se prostirati kroz vakuum.

Sva tela koja imaju temperaturu višu od temperature apsolutne nule zrače toplotu gde površina ima
značajnu ulogu, ali istovremeno i apsorbuju energiju u obliku elektromagnetnih talasa. Na nižim
temperaturama zagrejano telo predaje toplotu najvećim delom putem konvekcije i provođenja,
mada svakako postoji i zračenje samo je ono manje izraženo, jer su temperature bliske pa je mala
razlika četvrtih stepena apsolutnih termodinamičkih temperatura, dok će na višim temperaturama
preovladati odavanje toplote putem zračenja.

Apsorpcija, refleksija, transparencija

Zračenje je rezultat unutaratomskih promena tokom kojih se unutrašnja energija tela pretvara u
energiju koja se putem elektromagnetnih talasa prostire na druga tela. Ukupna energija zračenja koje
pada na neko telo delimično se apsorbuje, delimično reflektuje, a delimično prođe kroz njega.

a = Pa/Pu,

gde je Pa snaga apsorbovanog zračenja, a Pu ukupna snaga zračenja,

Pu = Pa + Pr + Pt = aPu + rPu + tPu = Pu(a+r+t)

a+r+t=1

 a - koeficijent apsorpcije

 r - koeficijent refleksije

 t - koeficijent transparencije

1. Za a = 1, apsolutno crno telo; apsorbuje svu toplotu;

2. Za r = 1, aposluno belo telo; reflektuje svu toplotu;

3. Za t = 1, aposlutno transparentno (dijatermno) telo, propušta svu toplotu.

Izračunavanje zračenja

Količina toplote ΔQ koja se putem zračenja emituje od strane apsolutno crnog tela srazmerna je
vremenu emitovanja Δτ, površini S, ali i emisionoj sposobnosti (moći) tela Wec, koja je srazmerna T4.

ΔQ = σT 4 SΔτ
Ukupna emisiona moć (sposobnost) crnog tela Wec (energija koju telo izrači sa jedinične površine u
jedinici vremena) data je Štefan-Bolcmanovim zakonom:

σ = 5.7⋅10−8 W/m2K4 Štefan-Bolcmanova konstanta

Wec = σT 4

Emisiona moć (sposobnost) We bilo kojeg tela zavisi od relativne emisione sposobnosti tela e (0<e<1),
koja je karakteristika materijala i strukture površine tela koje zrači:

We = e σT4

25. Kirchofov zakon

Kirchhoffov zakon
Problem sivog tijela; neka se u posudi čiji zidovi imaju
temperaturu T nalazi crno tijelo. Snga koju tijelo predaje
posudi u ravnoteži je jednaka nuli te je apsorbirani tok
energije jednak emitiranom toku:
e = a =  u
Ako zamjenimo crno tijelo sivim, mijenja se apsorbirani
tok:
a = (1-)u = u
Omjer emitiranog toka sivog tijela i crnog tijela pri
jednakoj temperaturi zovemo faktorom emisije, .
Rekacija za emisionu moć:
fst(,T) = fct(,T) = fct(,T)
Jednakost faktora emisije i faktora apsropcije:
() = ()
zove se Kirchhoffov zakon.

26. Stefan –Boltzmanov

tefan-Boltzmannov zakon tvrdi da je ukupna količina energije j*, koju idealno crno tijelo zrači, po
jedinici površine i u nekoj jedinici vremena, direktno proporcionalna sa četvtom potencijom
termodinamičke temperature T:
gdje je σ - konstanta proporcionalnosti ili Stefan–Boltzmannova konstanta, koja se dobiva iz ostalih
prirodnih konstanti, a vrijednost je:

gdje je k – Boltzmannova konstanta, h – Planckova konstanta i c – brzina svjetlosti u vakuumu. U

stvarnosti ne postoji idealno crno tijelo, koje emitira 100 % svjetlosti, nego imamo sivo tijelo, kojeg
dodatno karakteriziramo sa ε – stupanj emisije (od 0 do 1; za idealno crno tijelo ε = 1):

ukupna količina zračenja j* ima dimenziju kao (J / (m2 x s ) = W / m2). Za temperature T jedinica je
Kelvin. Stupanj emisije (od 0 do 1; za idealno crno tijelo ε = 1) uglavnom ovisi o valnoj duljini svjetlosti
ε = ε(λ).

Da bismo dobili snagu zračenja nekog tijela, treba uzeti u obzir i njegovu površinu A (u m2):

Ovaj zakon vrijedi za idealan toplinski stroj, kod kojeg je svjetlost radni medij, a ne plin. U stvarnosti,
vrijednosti su uvijek nešto niže.

27. Winov zakon

Wienov zakon pomaka tvrdi da je rapored valnih duljina, kod toplinskog zračenja idealnog crnog
tijela, vrlo sličnog oblika za sve temperature, osim što se vršna vrijednost pomiče sa povećanjem
temperature, prema manjim valnim duljinama i ima veću vrijednost. Wienov zakon pomaka proizlazi
iz Planckova zakona i tvrdi da je vršna vrijednost valne duljine zračenja obrnuto proporcionalna sa
termodinamičkom temperaturom idealnog crnog tijela.

gdje je λmax - valna duljina sa vršnom vrijednosti intenziteta zračenja, T - termodinamička

temperatura idealnog crnog tijela, i b – Wienova konstanta pomaka i jednaka je 2,897768551 × 10−3
m•K.

Wienov zakon pomaka u ovisnosti od frekvencije:

gdje je α ≈ 2,821439, k - Boltzmannova konstanta, h - Planckova konstanta, a T - termodinamička

temperatura idealnog crnog tijela. Drugi način je korištenjem formule:
gdje je c – brzina svjetlosti u vakuumu. [1] [2] [3

28. Plankova hipoteza

Planckova hipoteza

•Da bi objasnio raspodjelu frekvencija (valnih duljina) zračenja crnog tijela Planck je pretpostavio da
se emitirana energija može pojavljivati samo u obliku diskretnih paketa (kvanata) koji su
proporcionalni s frekvencijom. Atom, dakle ne može apsorbirati ni emitirati bili koji iznos energije,
već samo točno određeni paket energije. To bi značilo da će viši modovi harmoničkog oscilatora
(atoma) biti manje popunjeni i na taj način ne dolazi do UV katastrofe koja slijedi iz Rayleigh-Jeans
zakona.

E=h*f. problem nastaje zbog precjenjivanja doprinosa visokofrekventnih oscilacija, koje uopće ne
mogu biti pobuđene ako je temperatura preniska, i zato nemaju energiju kT

•Planck je nadalje pretpostavio da je vjerojatnost zauzeća pojedinog nivoa data Boltzmannovom

raspodjelom. Prema tome, ako s P0 označimo vjerojatnost da je neki oscilator u osnovnom stanju,
vjerojatnost da je u n-tom višem dozvoljenom stanju iznosi
29. Objasniti razliku između kontinuiranih i kvantiziranih veličina

30. Fotoelektrični efekat

Fotoelektrični efekat je prvobitno otkriven od Heinrich Rudolf Hertza. Hertz je istraživao električno
pražnjenje između dvije elektrode. Pri eksperimentu je otkrio da intenzitet elektrona, struja, raste
ako se elektrode osvjetle ultravioletnim svjetlom. Poslije njegovog otkrića urađeni su novi
eksperimenti. Sistem sa anodom i katodom se postavi u vakumsku cijev. Oslobođeni elektroni se
privlače od anode. Struja kroz cijev (foto struja) zavisi od napona između anode i katode.

Ultravioletno svjetlo ima višu energiju od vidljivog svjetla i može čak rastvoriti neke materijale,
naročito plastične materijale zbog čega se oni moraju posebno formirati za vanjske potrebe. U
pokušajima gdje se metal osvjetli visoko energetskim svjetlom, sa kratkom talasnom
dužinom/visokom frekvencijom, otkrilo se da metal oslobađa elektrone koji leže u površinskom sloju
metala. Za elektrone koji leže dublje traži se veća energija jer su jače vezani. Einstein je to formulisao
1905. zbog čega mu je 1922. g. dodijeljena Nobelova nagrada.

Da bi elektron napustio površinu metala potrebna mu je minimalna energija za napuštanje, W.

Energija jednoga fotona je , gdje je Planckova konstanta a je frekvencija fotona. Da bi elektron
napustio površinu metala potrebna mu je znači energija veća od minimalne energije W, .
Maksimalna kinetička energija koju foton dobije nakon što napusti površinu metala je:

Ako u eksperimentu variramo talasnu dužinu fotona, intenzitet svjetla ili materijal katode može se
zaključiti sljedeće:

 Struja kroz cijev raste sa naponom i kroz vrijeme postaje konstantna.

 Ako se doda dovoljno negativan napon, , struja kroz cijev prestaje. Napon je nezavisan od
intenziteta svjetla ali raste sa frekvencijom svjetla. Konstanta je ista za sve materijale ali je
frekvencija različita za različite materijale
  Ako je frekvencija svjetla manja od ne dolazi do nastanka fotoelektričnog efekta.

Veza između maksimalne kinetičke energije, i napona je:

je elektronov naboj:

Ako izjednačimo jednačinu i dobijamo Einstienov zakon fotoelektričnog efekta:

Fotoelektrični efekat dokazuje da se energija fotona, kvant, može prenijeti na elektrone.

31. Izlazni rad kod fotoelektričnog efekta

32. Objasniti vezu između izlaznog rada i granične frekvencije
33. Energija fotona

Foton je elementarna čestica, kvant elektromagnetskog zračenja, koji se u vakumu giba

brzinom svjetlosti c. Nema masu mirovanja, a sadrži energiju

, gdje je h Planckova konstanta, a ν frekvencija zračenja.

Energija fotona može se prikazati i u drugom obliku, koji je matematički korektan

, gdje je T perioda fotona,

a čini se da daje uvid u prirodu fotona i Planckove konstante: Planckova konstanta mogla bi
biti energija fotona koji ima periodu od T = 1 s ("standardni foton"), a (pojedinačni) foton bi
mogao biti (pojedinačni) elektromagnetski val, čija je perioda obrnutoproporcionalna energiji.

34. Objasniti od čega zavisi fotoelektrični učinak

35. Od čega zavisi brzina isijavanja elektrona

zlazi iz metala, bez obzira na intenzitet zračenja.

Kinetička energija emitovanog elektrona se može odrediti eksperimentom. Postava, koju je

osmislio Lenard, sastoji se od fotoelektričnog metala (katode) koji je postavljen pored anode
unutar evakuisane staklene cijevi. Kada svjetlo padne na površinu katode, izbačeni elektron je
privučen od anode, proizvodeći fotoelektričnu struju. Otkriveno je da je intenzitet dobijene
fotoelektrične struje proporcionalan intenzitetu upadnog zračenja, iako brzina elektrona ne
zavisi od intenziteta zračenja, već od frekvencije zračenja.

Za mjerenje kinetičke energije elektrona, treba nam izvor promjenljivog napona i obrnuti
terminal. Kada se potencijal V kroz cijev okrene, oslobođeni elektroni će biti sprječeni da
stignu do anode. Samo oni elektroni sa kinetičkom energijom većom od e|V| će stići do
negativne ploče i doprinjeti struji. Mjenjajući V dok ne dostigne vrijednost Vs, koju nazivamo
zaustavni potencijal, na kojoj svi elektroni, pa čak i oni sa najvećom energijom, okreću nazad
prije nego što stignu do kolektora (mjenjač struje), jer se tok fotoelektrične struje prekida u
potpunosti. Zaustavni potencijal Vs je vezan za kinetičku energiju elektrona relacijom:

a prema onome što sljedi, umjesto |Vs| pišemo prosto Vs. Sa ovom prethodna relacija postaje
ili

Graf funkcije Vs od frekvencije je prava linija, slična gore desno (graf 2b), sa nagibom h/e. To
pokazuje da je zaustavni potencijal linearno zavisan od frekvencije upadnog zračenja.

Miliken je 1916. godine dao sistematsku eksperimentalnu potvrdu Ajnštajnove teorije

fotoelektričnog efekta. Sakupio je veliki broj eksperimentalnih podataka o fotoelektričnom
ponašanju koristeći različite metale. Potvrdio je tačnost prethodne relacije. U dodatku,
Miliken je našao eksperimentalnu vrijednost Plankove konstante h, koju je dobio mjereći
nagib h/e i dobio rezultat sa greškom manjom od 0,5%.

Zaključak je da fotoelektrični efekat zaista pruža ubjedljiv dokaz korpuskularne prirode

elektromagnetnog zračenja. Ajnštajn (Albert Einstein, 1879 – 1955) je 1922. godine dobio
Nobelovu nagradu: za svoj zasluge u teorijskoj fizici, a posebno za otkriće zakonitosti
fotoelektričnog efekta.

Primjer 2.
Kada ultravioletni zraci talasnih dužina λ1 = 280 nm i λ2 = 490 nm padnu na površinu olova,
proizvedu fotoelektrični efekat maksimalne energije 8,57 eV i 6,67 eV respektivno.

1. Procjeniti numeričku vrijednost Plankove konstante.

2. Izračunati radnu funkciju i graničnu frekvenciju olova.

Rješenje: (1.) Kinetičke energije emitovanih fotona možemo pisati:

pa oduzimanjem nalazimo:

Otuda:

Kako je 1 eV = 1,6 × 10-19 J, izlazi numerička vrijednost:

To je veoma tačan rezultat.

(2.) Radna funkcija metala se može dobiti iz bilo kojeg od dva data podatka, npr.
Granična frekvencija metala je

36. Granični napon

Druga opažena osobina efekta je vezana za gibanje električnih naboja koji napuštaju metalnu
ploču. To se gibanje može zaustaviti ako se električni naboji koče vanjskim električnim
poljem. Pokusi su pokazivali da veličina napona kočenja uopće ne ovisi o intenzitetu
svjetlosti, već samo o njenoj valnoj duljini. To se također nije moglo objasniti teorijom o
svjetlosti kao valu: ona je predviđala da će s povećanjem intenziteta rasti napon kočenja koji
neće ovisiti o valnoj duljini.

Ako je m masa elektrona i vmax je maksimalna brzina izbačenih elektrona, onda vrijedi:

Gornja jednadžba pokazuje da maksimalna brzina emitiranih elektrona ne ovisi o intenzitetu

ulazne svjetlosti. Gornju jednadžbu možemo pisati:

V0 - napon zaustavljanja ovisi linijski s frekvencijom ulaznog svjetla.

37. Izvest formulu za količinu kretanja fotona

38. Comptonov efekat

Komptonov efekat
Najubjedljiviju potvrdu čestične prirode zračenja dao je Kompton svojim eksperimentom iz 1923.
godine. Rasipajući X-zrake slobodnih elektrona, našao je da je talasna dužina rasutog zračenja veća
od talasne dužine ulaznog zračenja. To se moglo objasniti samo pretpostavkom da se X-zrake fotona
ponašaju kao čestice.

Prema klasičnoj fizici, upadno i rasuto zračenje bi trebali imati iste frekvencije. Klasično, kako je
energija X-zraka previsoka da bi bila apsorbovana od slobodnih elektrona, upadno X-zračenje bi
trebalo da sadrži neko oscilatorno električno polje koje koje šalje elektrone u oscilatorno kretanje.
Tako, zračiće svjetlošću iste talasne dužine ali intenziteta I koji zavisi od intenziteta upadnog zračenja
I0. Niti jedno od ovakvih predviđanja klasične fizike nije bilo u skladu sa eksperimentom. Kompton je
eksperimentom našao da talasna dužina rasutog X-zračenja raste za iznos Δλ, koji se naziva talasni
pomak (eng. wavelength shift) i koji ne zavisi od upadnog zračenja već samo od ugla rasipanja.

Kompton je uspjeo objasniti svoj eksperimentalni rezultat tek nakon tretiranja upadnog zračenja kao
struje čestica - fotona - koje se elastično sudaraju sa pojedinim elektronima. U tom procesu rasipanja,
zakonitost elastičnog odbijanja elektrona od fotona dolazi od zakona održanja energije i impulsa, kao
što se vidi na sljedećoj slici.

Graf 3. Kompton rasipa foton (energije hν i vektora impulsa p) po slobodnom, stacionarnom

elektronu. Desno: nakon sudara, foton je rasut pod uglom Θ sa energijom hν'.

Uzmimo da se ulazni foton, energije E = hν i impulsa p = hν/c sudara sa elektronom u mirovanju. Ako
se foton rasipa sa impulsom vektora p' pod uglom θ dok se elektron odbija sa impulsom Pe, zakon
održanja impulsa daje:

što vodi do
Zbog zakona održanja energije, energije elektrona prije i poslije sudara su, redom:

Kako su energije ulaznog i rasutog fotona, redom E = hν i E' = hν', zbog zakona održanja energije
sljedi:

ili

što vodi do

Kvadriranjem obe strane i pojednostavljivanjem, na kraju dobijamo

Tako da je talasna dužina pomaka:

gdje se λc = ℏ/mec = 3,86 × 10-16 m naziva Komptonova talasna dužina elektrona, pri čemu je ℏ = h/2π.
Tu relacija povezuje ulaznu i izlaznu talasnu dužinu sa uglom rasipanja, potvrđuje Komptonov
eksperimentalni rezultat: pomak talasne dužine X-zraka zavisi samo od ugla rasipanja a ne od
frekvencije (ili talasne dužine) ulaznih fotona.

Zaključak je da Komptonov efekat potvrđuje da se fotoni ponašaju kao čestice: oni se sudaraju sa
elektronima kao materijalne čestice. Kompton (Arthur Holly Compton, 1892 – 1962) je 1927. godine
dobio Nobelovu nagradu: za otkriće efekta koji se zove po njemu, zajedno sa Vilsonom (Charles
Thomson Rees Wilson, 1869 – 1959) koji ju je dobio za: svoje metode koje električki nabijene čestice
čini vidljivim kondenzacijom pare.
Primjer 3.

Fotoni visoke energije (γ-zrake) su rasuti po elektronima u mirovanju. Pretpostavimo da su fotoni

rasuti unazad i da su njihove energije mnogo veće od energije elektrona u mirovanju, E >> mec2.

1. Izračunati talasnu dužinu pomaka.

2. Pokazati da je energija rasutih fotona pola energije mase u mirovanju elektrona, bez obzira
na energiju ulaznih fotona.

3. Izračunati kinetičku energiju odbijenih elektrona ako je energija ulaznih fotona 150 MeV.

Rješenje: (1.) U slučaju da se proton odbija nazad (tj. θ = π), talasna dužina pomaka postaje:

Vrijednost Δλ je lako dobiti koristeći ℏc = 197,33 × 10-15 MeVm i mec2 = 0,511 MeV:

(2.) Kako je energija rasutog fotona E' sa talasnom dužinom λ' u relaciji E' = hc/λ, prethodna jednačina
postaje:

gdje je E = hc/λ energija ulaznog fotona. Ako je E >> mec2 dobijenu vrijednost možemo aproksimirati
sa:

(3.) Ako je E = 15 MeV tada se kinetička energija odbijenih elektrona može dobiti iz zakona održanja
energije:

Kvantna fizika

Konstante

c = 2,9979 × 108 m/s

e = 1,602 × 10-19 C
h = 6,626 × 10-34 Js
ħ = h/2π = 1,055 × 10-34 Js
ħc = 197,327 MeV fm = 197,327 eV nm
k = 1,381 × 10-23 J/K
= 8,617 × 10-5 eV/K
σ = 5,67 × 10-8 W m-2 k-4

Prefiksi
p (piko) = 10-12
n (nano) = 10-9
μ (mikro) = 10-6
k (kilo) = 103
M (mega) = 106
G (giga) = 109
T (tera) = 1012

Osnovne relacije

Svjetlost se emituje i apsorbuje u kvantima, tj. u česticama talasa koje nazivamo fotonima energije:

gdje je ν frekvencija, a λ talasna dužna svjetlosti. Brzina svjetlosti c i Plankova konstanta h su

univerzalne kosntante. Impuls fotona je:

Ista formula povezuje impuls i talasnu dužinu i drugih čestica (elektron, proton), ali njihova brzina v
nije brzina svjetlosti c. Brzina čestice je:

gdje su ν frekvencija i λ talasna dužina čestice. Izražena pomoću mase m čestice, njena talasna dužina
iznosi:

Relacije koje povezuju brzinu v, impuls p, talasnu dužinu i kinetičku energiju nerelativističke čestice
mase m su:

39. Zakon održanja količine kretanja za sudar kod Comptonovog sudara?40. Zakon o održanju
energije kod Comptonovog sudara? 41. Izvedi formulu za vezu promjene talasne dužine i ugla
odbijanja fotona kod Comp. ef.
42. Borov kvantni uvjet po DeBrogliu
43. Kako se izračunava talasna dužina čestice koja se kreće
44. Objasnite dali su mogući ogib i interferencija elektrona
45. Heisenbergova nejednakost
46. Važnost Heisenbergove nejednakosti za opis kretanja čestice mase jedan mikrogram

Lijep pozdrav

Doc. dr.Alija Muhibić