Vlatkova strana svjeta

Kako objasniti generaciji interneta, početke, važnost, iskrenost, ljudske i umjetničke domete
djela i generacije, koja je kameru nasljedila od onih koji su slobodu sanjali u šumama (Beran,
Krvavac, Mrkonjić, Mutapčić…), a znanja i saznanja nalazila u sveukupnom nasljedju evropske
literarne i filozofske estetske misli. Kako drugačije nego internetom. Ukucajte ime Vlatko Filipović
i lahko je naći na Starom mostarskom mostu, elegantnog vremešnog gospodina, koji prijatelju
objašnjava da je u mladosti skupio snagu i skočio zbog Dragice koja ga je gledala. Vjetar «dere» ton
telefonske kamere koja se okreće prema kišovitom mostarskom jutru i vidimo momka kako slika
djevojku na Starom mostu, u pozadini čujemo Vlatkovo: «Odličnooo, ovo dvoje je….» Rez.
Neželjeni, nagovještavajući. Čitanje je lahko, režiser režira u svakoj okolnosti, a sila iznad,
odredjuje. Sila može biti, kako za koga, Bog, historijske okolnosti, sociološki okvir, Francuski Novi
val….. Dragica je izvjesnost, jer je prošla, Most stoji a na njemu jos jedan iz plejade bitnih, sprema
se za skok.
Vlatko Filipović bosanskohercegovački reditelj, scenarist, filmski pregalac i kulturni
djelatnik rodjen je 1936.godine u Hutovom Blatu, postaji na nekadašnjoj uskotračnoj pruzi
Dubrovnik - Sarajevo u kojoj je njegov otac bio otpravnik. Vlatko je u život krenuo ovom prugom i
sada možemo konstatovati da sa ovog kolosjeka nikad nije skrenuo. Dapače ovu je prugu produžio
svojim filmovima sve do Lukomira, Brača, Oberhauzena… Tamo gdje su išli Vlatkovi filmovi išla
je i ova pruga i želja da se svjetu predstavi jedan grumen duhovne Bosne, koji je Filipoviću kao
umjetniku i profesoru jugoslavenske književnosti i dokumentaristi redatelju svjetske reputacije bio
izvor i utočiste.
“Veliki smisao mog života bilo je snimanje filmova o životu što je bio oko mene i
osjećajima u meni. Činio sam to s ljubavlju i voljom, u potrazi za onim što sam želio iskazati, izreći,
u što sam vjerovao. Kasnije sam shvatio da su to simboli Bosne i Hercegovine. Bile su to teme:
kamen, običaji, planinsko selo, stećci, kraško polje, obredi, obitelj, franjevci, Sarajevo,
multietičnost, itd...”
Filipovićevi višestruko nagradjivani dokumentarni filmovi Hop Jan (1965), U zavjetrini
vremena (1964) potvrda su Vlatkove visprenosti i talenta genuinog dokumentariste, kojega su
radovi našli nezaobilazno mjesto u istoriji bosanskohercegovačke kinematografije. U momentu
kada mladi redatelj Filipović «ulazi u igru» postojali su slijedeći elementi Sarajevske skole
dokumentarnog filma: ljudi, tehnika i odredjene estetske teznje. Drugim riječima filmski saradnici
Vlatka Filipovića u njegovim počecima bili su zaljubljenici pokretnih slika ili privredni pregaoci
koji su se filmom bavili po nalogu Tita i partije. Amaterizam je proizveo madjioničare poput
Vesliglaja, Berana, Jolića, (snimatelji) i akrobate kakvi su bili Uzeir Guta, Veselin Uljarević
(scenski radnici i rasvjetljivači). Primjerom govoreći Guta je na set stigao sa kazneno popravnog
rada, na koji je bio osudjen iz razloga poznatim samo onim koji su ga denuncirali, a ono sto je
izvjesno je da je bio čovjek osebujne mašte i izuzetan crtač, kojeg su kreacije obilježile drugi plan
većine bosanskohercegovačkih filmova. Snimatelji sa kojim će Vlatko saradjivati ispekli su zanat i
do tančina naučili kameru, kao što dobar vojnik nauči svoju pušku (rastavi, sastavi, nanisani)…
Dolazak ljudi poput Filipovića, Stojanovića, Idrizovića, prve umjetnički obrazovane generacije
bosanskohercegovačkih filmskih radnika naglo je ubrzao jednu sintezu u koju su se uključili i neki
novi elementi. Važno je reći da filmskih škola nije bilo u regionu, tako da su u BiH film u ovom
drugom valu stigli zaljubljenici koji su svoju ljubav za pokretnim slikama, poduprli obrazovanjem u
srodnim medijima - arhitetektura, književnost.
Sa Filipovićevom generacijom BiH dokument počeo je da se estetizira. U kojoj mjeri je ovaj
«upad» estetike doprinos i obilježje autora poput Vlatka Filipovića moguće je provjeriti ukoliko
poredimo na webu bilo koju reportažu iz filmskih novosti iz ovog perioda u kojem «pruga gradi one
koji je grade» i filma «Hop Jan». Mladi Vlatko Filipović, vispren, nadaren, čini savršen dvojac sa
genijalnim snimateljem Djordjem Jolićem. Oni stvaraju film kojega se aktuelnost u filmskom
smislu potvrdila devedesetih godina prošlog vjeka sa pojavom filmova američke produkcije kao što
su «Električni snovi». «Hop Jan» nije san, to je dokumentrni film estetski precizan, minuciozno
kadriran, matematicki neprobojno «činjenja filmske tehne» (S. Musabegović), nadčulnim ritmom
talenta, tucanje kamena pretvaraju u ritam svemira. Ovaj procede po prvi put nalazimo eksplicite
upotrebljeno kao stilsko opredjeljenje u pomenutom američkom filmu. Podsjetimo se film nam
kompjuterskom montažom i snimkom priča o svjetu koji je izlazi iz kompjutera koji je pao na
zemlju. «Hop Jan» kojemu Električni snovi u svojim najznačajnijim segmentima sliče, spregnut je
mjerom ručnog kronometra tako da se njegovo isčitavanje, može porediti sa vizuelnim slusanjem
hercegovačke gange, drage Vlatkovoj strani srca. Imajuci u vidu receno vazno je napomenuti da je
Hop Jan prvi film iz bivse Jugoslavije koji je uvrsten u Arhiv njujorskog MOM-a.
Filmom «U zavjetrini vremena», Filipović je potvrdio snagu talenta i već u mladim godinama
osigurao svoje mjesto u okvirima istorije bosanske kinematografije. Bjelina, snjeg, i odjendom u
snjegu rupa, iz rupe izlaze ljudi. Lukomir, Bosna, a mogla je biti i Aljaska i Nanuk. Sjever, Jug...
Svejedno ovaj je film potvrda estetske profinjenosti koju ne smijemo porediti sa sirovošću i
neposrednim dejstvom realizma što se zadovoljava samo prikazivanjem stvarnosti. I tu je značaj i
veličina Sarajevske skole dokumentarnog filma : djela poput «Zavjetrine» su potvrda i podsjećanje
da ne postoji dokumentarni realizam koji nije duboko estetski. Drugim riječima, i primjerom ovih
Filipovićevih filmova, kada se dovitiljivost i složenost oblika estetske transpozicije ne odnose na
sam sadržaj djela oni i dalje i jos upečatljivije ispoljavaju u efikasnosti sredstava. Uzrok zbog kojeg
ce odredjeni Filipovićevi filmovi ostati u istoiriji svjetskog dokumentarnoga fiilma, nisu njihove
teme ili politicke poruke, ni to sto svjedoče o vremenima koja se neće ponoviti i koja nisu mogla
biti zabilježena kamerama mobilnih telefona, nego sto je mladi profesor jugoslavenske knjiženosti,
redatelj Vlatko Filipovic snagom svoga sjećanja, potvrdom kućnog praga od kojega ga je odvojila i
sa kojima ga je spojila jedna pruga, našao savršene saradnike u snimateljima koji su sa svojom
kamerom pričali bolje i duže no sa životnim saputnicama koje su ostajale kući u vremenima
njihovih filmskih izbivanja. Uz to je Bosna bila srediste estetskog nastojanja kojim bi se osmislila
katastrofa rata koji je obilježio Vlatkovo djetinjstvo… Ukratko, filmovi koje su zaljubljenici poput
Vlatka Filipovića u tim vremenima proizvodili kriju u sebi više estetskog znanja nego sav dekor i
nepregledne digitalnom tehnikom omogucene izrazajne mogucnosti i trikovi savremenog
dokumentarizma. Usprkos i zbog oskudnosti sredstava ovaj realizam ne priziva estetičku regresiju
nego, dapače, napredak u istraživanju, doprinos razvoju filmskog jezika proširenju njegove
stilistike.
Svjetski poznat i priznat iranski dokumentarista Abas Kiarostami ce u ovome duhu za svoje
djelo reći «Ako postoji snaga u našem radu ona proizlazi iz naše slabosti», a potvrdu ove teze naći
čemo u kratkom osvrtu na igrani procede Vlatka Filipovića. Što je išlo na dokumentarnom filmu
nije se moglo ovaplotiti u igranoj formi. Breme je bilo preveliko, a iskustvo oskudno. Po znanje se
išlo u Sarajevsku Kinoteku, inspiracija, u Filipovićevom slučaju tražila u Francuskom Novom Valu.
U tom je smislu najptopunij Filipovićev igrani film «Nastojanje» koji scenaristički svjedoči koliko
je teško preći put od čamca kojim se prelazi odredjena rijeka do njegove slike koja bi, izmedju
ostalog, trebala da kaže gledaocu, da parafraziramo Renea Margita,: Ovo nije camac ovo je……
A meni kao poštovaocu filmskog nastojanja filmskog šarmera i značajanog bih i svjetskog
dokumentariste ostaje da kazem – Ovo je Skok za Dragicu. Zaledjen kadar.