Biografije

Alkej (7./6. st. pr. Kr.) antički je pjesnik s otoka Lezba u Egejskom moru.
Glavni je predstavnik monodijske lirike. Pripadao je grčkoj aristokraciji, bio
je politički aktivan, a svoje stavove iznosio je i u pjesmama. Pisao je i pjesme
posvećene gozbi i vinu te erotsku i ljubavnu poeziju. Njegov pjesnički opus
bio je obuhvaćen u 10 knjiga, a danas je sačuvan samo u fragmentima.

Aristotel (4. st. pr. Kr.) grčki je filozof, Platonov učenik i učitelj Aleksandra
Makedonskog te idejni začetnik i voditelj filozofske škole Likej. Osim
golemog doprinosa razvoju prirodnih i društvenih znanosti (fizike, logike,
politike, etike) Aristotel je unaprijedio i retoriku (znanost o govorništvu),
a u književnosti je počasno mjesto zaslužio djelom Poetika ili O pjesničkom
umijeću u kojem navodi pravila dobro pisanja.

Margaret Atwood (r. 1939.) autorica je brojnih knjiga pjesama,

BIOGR A FI JE kratkih priča i eseja povezanih zajedničkom temom: položajem pojedinca u
suvremenom društvu. Glavni likovi njezinih djela najčešće su žene, a sama
autorica često progovara iz feminističke perspektive. Među najpoznatijim
romanima valja istaknuti Jestivu ženu, Modrobradu, Penelopijadu (kao
inspiracija poslužila joj je sudbina Odisejeve supruge Penelope) te distopijski
roman objavljen 1985. godine Sluškinjina priča u kojem Atwood iznosi
svoje apokaliptično viđenje svijeta u kojem vlast u državi preuzimaju vjerski
ekstremisti. Nakon vrlo uspjele ekranizacije, postao je planetarno poznat.

Jane Austin (1775. – 1817.) britanska je književnica koja se danas smatra

jednom od najvažnijih autorica svoga doba dok je za života objavljivala svoje
romane anonimno. Piše ljubavne romane u kojima je česta tema sklapanja
braka iz financijskih razloga ili zabranjena ljubav zbog staleških razlika.
Njezini romani Ponos i predrasude, Emma i Razum i osjećaji i danas su vrlo
cijenjeni i imaju nekoliko svojih ekranizacija.

Julian Barnes (r. 1946.) suvremeni je engleski pisac najpoznatiji po

romanima U podzemnoj, Prije nego nego što me je srela, Engleska, Engleska te
pogotovo Flaubertova papiga u kojem autor pišući o francuskom realističkom
piscu Gustaveu Flaubertu spaja nekoliko žanrova: biografiju, pripovjednu
prozu, književni komentar, esej i leksikografiju. Poigravanje s povijesnim
činjenicama Barnes nastavlja i u romanu Povijest svijeta u 10 i 1/2 poglavlja
u kojem povijesne događaje vješto i duhovito pretvara u fikcionalnu prozu.

471

Augusto Boal (1931. – 2009.) posljednja je velika figura angažiranoga
kazališta 20. stoljeća koje je htjelo mijenjati svijet, a možda i začetnik
angažiranoga kazališta 21. stoljeća. Tvorac je forum-kazališta koje nalikuje
nimalo neozbiljnoj igri s pravilima u kojoj se prikazuje neriješen problem,
a publici se nudi mogućnost razrješenja. Cilj forum-kazališta je potaknuti
raspravu i djelovanje, time otvarati alternativne mogućnosti i ljude osposobiti
da postanu krojači svojih života.
Jorge Luis Borges (1899. – 1986.) jedan je od najosebujnijih i
najutjecajnijih svjetskih književnika, najpoznatiji argentinski pisac i najveći
zaljubljenik u knjige među piscima. „Uvijek sam zamišljao da će raj biti neka
vrsta knjižnice“, rekao je. Njegove kratke priče briljantan su spoj erudicije,
intelektualnih igara i filozofije. Svjetsku popularnost ostvaruje u šezdesetim
godinama 20. stoljeća, nakon internacionalne nagrade poslije koje su njegove
slavne zbirke priča Aleph i Izmišljaji prevedene na engleski jezik. Mnogo
pisaca slijedilo je njegov uzor, a u hrvatskoj književnosti takvi su se pisci
nazivali hrvatskim fantastičarima ili borgesovcima (P. Pavličić, G. Tribuson).
Pascal Bruckner (1948.) suvremeni je francuski pisac i filozof, autor
tridesetak knjiga u kojima obrađuje teme poput individualne slobode,
ljubavi, zapadnog osjećaja krivnje i religiozne fanatičnosti. Za roman
Kradljivci ljepote dobio je poznatu nagradu Renaudot, a njegov roman
Gorki mjesec ekranizirao je slavni redatelj Roman Polanski.
Juraj Bubalo (r. 1976.) hrvatski je pisac koji putuje i piše još od
studentskih dana. Uz članke iz područja filozofije i popularne kulture
objavio je tri knjige: romaneskni putopis Put Indije, Sto dana Azije – dnevnik
s putovanja po jugoistočnoj Aziji i putopisno-esejistički Dodir Orijenta.
Suradnik je popularno-znanstvenog časopisa za mlade Meridijani, a radi
i kao gimnazijski profesor u Zagrebu.
Italo Calvino (1923. – 1985.) talijanski je književnik rođen na Kubi.
Smatra se jednim od glavnih predstavnika postmodernizma u Italiji.
Najpoznatija djela su mu romani Ako jedne zimske noći neki putnik i
Nevidljivi gradovi. Usporedno s pripovjednim djelima, Calvino je napisao i
objavio brojne eseje: osim svjetski poznatih Američkih predavanja (tiskanih
postumno 1988.), za razumijevanje njegova opusa i talijanskoga kulturnog
konteksta važna je esejistička zbirka Kamen šutnje.
472
Biografije
Zdenka Janeković-Römer (r. 1961.) znanstvena je savjetnica
u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Predavala je na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je bila voditeljica Poslijediplomskog
studija na Odsjeku za povijest. Glavna područja njezinog istraživanja
su plemstvo, obitelj, društvena praksa i kultura u srednjovjekovnom i
ranonovovjekovnom Dubrovniku. Na spomenute teme objavila je osam
knjiga te više od sedamdeset radova. Sudjelovala je na mnogim znanstvenim
skupovima i radionicama u zemlji i inozemstvu, kao i u uredništvima
znanstvenih časopisa.
Dobriša Cesarić (1902. – 1980.) vrlo je poznat hrvatski pjesnik čije
stihove mnogi znaju napamet. Autor je brojnih pjesama koje danas imaju
antologijsku vrijednost (Voćka poslije kiše, Slap, Balada iz predgrađa,
Pjesma mrtvog pjesnika, Povratak...). Cesarićev izraz je jednostavan, topao
i nenametljiv pa osvaja široko čitateljstvo, a zbog naglašene melodioznosti i
ritma njegove su pjesme lako pamtljive, a neke i uglazbljene.
Agatha Christie (1890. – 1976.) počela je pisati detektivske romane u
inat svojoj sestri i 1920. godine objavila je svoj prvi roman Misteriozna afera
u Stylesu te predstavila svog najpoznatijeg lika Herculea Poirota. Napisala
je više od osamdesetak romana u kojima se pojavljuju njezini najpoznatiji
likovi detektiv Poirot i Miss Marple, a među najčitanijim romanima su
Ubojstvo u Orient Expressu i Deset malih crnaca. Najprevođenija je spisateljica
detektivskih romana na svijetu prema kojima su snimljeni filmovi i serijali.
Vladan Desnica (1905. – 1967.) bio je literarno svestran autor: pjesnik,
esejist, feljtonist, scenarist i prevoditelj, no najvažnija je dostignuća postigao
proznim djelima. Desnica se odlikuje izrazitim darom zapažanja, bogatom
maštom, razvijenim esejističkim zapisima umetnutima u djelo te stilskim
savršenstvom. Njegova su najbolja djela Zimsko ljetovanje i Proljeća Ivana
Galeba.
Danijel Dragojević (1934.) za većinu ljubitelja poezije najbolji je živući
hrvatski pjesnik. Svoju prvu zbirku Kornjača i drugi predjeli objavljuje 60-ih
godina 20. stoljeća. Dobio je nekoliko književnih nagrada, no poznato je da
ih često ne preuzima, ne pojavljuje se na javnim događanjima i ne pristaje
davati intervjue. Posljednje dvije zbirke zovu se Negdje (2013.) i Kasno ljeto
(2018.) te su najprodavanije hrvatske knjige poezije.
473

Umberto Eco (1932. – 2016.) talijanski je književnik, kritičar i
teoretičar kulture 20. i 21. stoljeća. Kao teoretičar književnosti, istakao se
idejama koje iznosi u knjizi Otvoreno djelo u kojoj se bavi odnosom teksta i
čitatelja i pritom svjesno izostavlja autora. Imao je privatnu biblioteku s više
od 30.000 naslova. Govorio je kako je ljude mogao podijeliti na one koje
je odmah pitao koliko su ih je pročitali i na one koji su znali da su važnije
one koje će tek biti pročitane. Smatra se, uz Itala Calvina, najvažnijim
talijanskim postmodernističkim književnikom, a njegovo najpoznatije djelo
je roman Ime ruže (1980.) .
Alberto Fortis (1741. – 1803.) talijanski je književnik za kojeg se
pisalo da je postao svećenikom da bi mogao proučavati prirodne znanosti
i književnost, jer je bio siromašan. U Rimu je učitelje zadivio poznavanjem
svega osim teologije, a uzor mu je bio Ruđer Bošković. Putovao je često
u pratnji,putovanja su mu bila ponekad novčano potpomognuta, nekad i
mimo znanja duhovnih vlasti tako da je s vremenom raskinuo s augustinskim
redom. Od tada je zarađivao istraživanjem, pisanjem i skupljanjem starina za
kolekcionare. Iako je njegovo djelo Putovanje po Dalmaciji (1774.) odjeknulo
kao senzacija, padovanske sveučilišne profesore ostavila je ravnodušnima
i Fortis je više puta odbijen na natječaju za profesora jer su ga smatrali
preslobodoumnim za obrazovanje i odgoj mladeži.
John Fowles (1926. – 2005.) engleski je pisac kojeg danas ponajviše
pamtimo po romanu Ženska francuskog poručnika koji se smatra pravim
primjerom postmodernog romana. U tom djelu pokazuje zanimanje za
ljubavne odnose, a jednom je i sâm naglasio da živi kroz svoje romane jer
u likovima koje stvara upisuje dio sebe. U posljednjih deset godina svoga
života objavljivao je autobiografsko djelo Drvo i svoj dnevnik.
Carlo Goldoni (1707. – 1793.) talijanski je komediograf i reformator
kazališta. Nakon dugog razdoblja u kojoj je talijanska komedija bila svedena
samo na šablonske improvizacije commedie dell› arte, Goldoni glumcima
vraća tekst, a likove produbljuje, te radnjom opisuje onodobnu zbilju
talijanskog života. Opis talijanskih trgova, ribarskih mjesta i gostionica
uvelike podsjeća na našu Dalmaciju, pa uspjele skupne prizore stručnjaci
često analiziraju uspoređujući ih s prizorima iz Držićevih djela. Goldonijeve
najpoznatije komedije su Gostioničarka Mirandolina, Ribarske svađe i
Kavana.
474
Biografije
Olja Savičević Ivančević (1974.) suvremena je hrvatska spisateljica
koju su još u školskim klupama zbog iznimnoga književnog talenta zvali
čudom od djeteta. Prvu je zbirku pjesama objavila s 14 godina (Bit će strašno
kada ja porastem), a kao zrela pjesnikinja dokazala se zbirkom Kućna
pravila,koja je dobila prestižnu nagradu Kiklop za najbolju zbirku 2007.
godine. Njezine kratke priče i romani vrlo su čitani i prevedeni na desetak
jezika, a ističe se svjetski uspjeh romana Adio kauboju iz 2010. godine.
Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895. – 1925.) jedan je od
poznatijih ruskih pjesnika. U mnogim pjesmama prve faze njegova
stvaralaštva izražen je utjecaj njegovoga djetinjstva u idiličnoj seoskoj
prirodi. Dolaskom u Petrograd uključio se u umjetničke krugove, ali je
postao i strastveni zagovaratelj ideja Listopadske revolucije. Kako revolucija
nije ispunila njegova očekivanja, psihički se slomio i okončao život
samoubojstvom u hotelskoj sobi. Jesenjinove iznimno popularne pjesme
utjecale su na kulturu ondašnje Rusije, a antologijske su Pjesma o kuji, Pismo
majci, Ti ne voliš i ne želiš mene i mnoge druge.
Silvije Strahimir Kranjčević (1865. – 1908.) jedan je od najvećih
hrvatskih pjesnika. Na literarnoj se sceni pojavljuje u svojim ranim
dvadesetima i gotovo trenutno pridobiva naklonost književne kritike.
Njegov je stvaralački put išao mirno i sigurno, bez velikih skokova u
kvaliteti i tematici. U najsnažnijoj zbirci Izabrane pjesme Kranjčević se bavi
univerzalnim ljudskim pitanjima i problemima suvremenog društva (npr.
pjesme Radniku i Gospodskom Kastoru) te zaslužuje naziv prvoga velikog
hrvatskog socijalnog pjesnika. Osim domoljubnim i socijalnim temama,
Kranjčević poezijom često izriče oštru kritiku Crkve o kojoj progovara iz
pozicije razočaranog vjernika (pjesme Mojsije, Zadnji Adam, Golgota, Eli!
Eli! Lamâ Azavtâni?!), dok u posljednje dvije zbirke Trzaji i Pjesme iz njega
progovara rezignacija i zasićenje svijetom.
Hanibal Lucić (1485. – 1553.) hrvatski je renesansni pjesnik i dramatičar
podrijetlom iz hvarske plemićke obitelji. Iza Lucića ostao je malen, ali jako
vrijedan opus. Njegov kanconijer Pisni ljuvene sadrži tek 22 pjesme koje
pokazuju razvijenu fazu hrvatskog petrarkizma. Najpoznatija pjesma Jur
nijedna na svit vila i do danas je zadržala antologijsku vrijednost, a svjetovna
drama Robinja uživala je u svoje vrijeme veliku popularnost.
475

Alberto Manguel (r. 1948.), argentinski autor, zaljubljenik je u knjige.
Već kao šesnaestogodišnjak zaposlio se u knjižari u Buenos Airesu i paralelno
je čitao tada već slijepom Borgesu, slavnom piscu 20. stoljeća. Dosta godina
kasnije, kao već zreli autor, opisao je zagonetnog genija u romanu S Borgesom.
Svoj prvi roman napisao je još kao student, bio je prevoditelj i urednik, a
autor je i mnogih publicističkih djela među kojima je uspješnica Povijest
čitanja.
Pavo Marinković (r. 1967.) danas je poznatiji kao redatelj, no u
devedesetim godinama prošloga stoljeća svoju karijeru počinje kao
perspektivan dramski pisac te piše drame 2010. godine objavljene pod
nazivom Tužne komedije. Za svoje je drame Pavo Marinković dobio mnoge
nagrade, a njegov film Trešeta (čiji je i scenarist i koredatelj) lansira ga u svijet
hrvatskog filma, gdje se kao redatelj ističe kasnijim naslovima Ljubavni život
domobrana i Ministarstvo ljubavi.
Ranko Marinković (1913. –2001.) hrvatski je književnik rođen na
Visu koji se uz Miroslava Krležu smatra najboljim hrvatskim prozaistom
20. stoljeća. Naklonost kritike zadobio je zbirkom novela Ruke (unutar
koje je nekoliko antologijskih naslova), a zasluženo mjesto velikana naše
književnosti potvrđuje 1965. godine objavom postmodernog romana
Kiklop, koji je nakon piščeve smrti u jednoj anketi proglašen najboljim
romanom hrvatske književnosti uopće. Ranko Marinković istaknuo se i kao
dramski pisac: njegova Glorija tematikom i kvalitetom iskače iz onodobne
produkcije. Riječ je, svakako, o piscu nevelikog, ali izrazito vrijednog opusa.
Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.) centralna je ličnost razdoblja
hrvatske moderne i jedan od najvažnijih hrvatskih književnika uopće. Živio
je po većim europskim gradovima, a u Parizu se upoznao s pjesništvom
Charlesa Baudelairea, začetnika nove književne estetike, ali i s novelistikom
američkoga pisca Edgara Allana Poea. Obojica su snažno utjecali na
Matoševo pisanje. Matoš od 1908. živi u Zagrebu u materijalnoj oskudici,
unatoč velikom angažmanu na hrvatskoj književnoj sceni toga doba. Za
života je objavio većinom prozu (Iverje, Novo iverje, Umorne priče, Pečalba...).
Matoševa jedina zbirka pjesama objavljena je nakon njegove smrti, a gotovo
sve pjesme u zbirci predstavljaju vrh hrvatskoga vezanog stiha.
476
Biografije
Fran Mažuranić (1859. – 1928.) najpoznatiji je po zbirci lirskih crtica
Lišće, u kojima vrlo kratkom formom izražava duboke misli i dojmove. Sin
putopisca Matije Mažuranića, nakon što je zbog lošeg ponašanja otpušten
iz vojne službe, odlazi iz Hrvatske i gubi mu se svaki trag. Iako njegov opus
nije velik, svjedoči o vrlo zanimljivom, drukčijem autorskom glasu onoga
vremena.
Šišmundo (Šiško) Menčetić (1457. – 1527.) dubrovački je pjesnik
koji se smatra, uz Džoru Držića, najstarijim hrvatskim svjetovnim lirikom i
predstavnikom prve faze dubrovačkoga petrarkizma. Menčetićeve su pjesme
(njih više od 500) uglavnom ljubavne i religiozno-refleksivne tematike, a
nalaze se u zasebnom rukopisu te unutar Zbornika Nikše Ranjine.
Slavko Mihalić (1928. – 2007.) hrvatski je književnik u čijem se opusu
najviše cijeni lirsko stvaralaštvo. Autor je preko 40 knjiga među kojima je
19 pjesničkih zbirki. Nekoliko njegovih pjesama je antologijskog značaja:
Majstore, ugasi svijeću, Prolazim Zrinjevcem i Približavanje oluje.
Alice Munro (r. 1931.) ili kanadski Čehov, kako je nazivaju oduševljeni
kritičari i brojna publika, Nobelovu nagradu za književnost 2013. godine
dobila je nakon objavljenih 14 zbirki jer je “kratku priču uspjela dovesti
do savršenstva”. U središtu njezinih priča su obični ljudi u prijelomnim
trenucima svojih života, u borbi s vlastitom prošlošću, unutarnjim
dvojbama, sumnjama, krivnjama ili ljubavima. “Kad čitam priče Alice
Munro, dovodim se u stanje tihe refleksije i razmišljam o vlastitom životu:
o odlukama koje sam donio, stvarima koje jesam ili nisam napravio, o
tome kakva sam osoba, o neizbježnosti smrti. Munro je jedna od one šačice
pisaca - nekih živih, ali većinom pokojnih - na koje mislim kad kažem da je
književnost moja religija…” izjavio je njezin kolega pisac Jonathan Franzen.
U hrvatskom prijevodu od Munroinih zbirki ističu se Služba, družba,
prošnja, ljubav, brak i Dragi život.
Pablo Neruda (1904. – 1973.) jedan je od najznačajnijih
hispanoameričkih pjesnika i dobitnik Nobelove nagrade za književnost
1971. godine. Objavio je tridesetak pjesničkih zbirki, a njegov je izraz
obilježio put od neoromantičarskog pjesnika do autora socijalne poezije.
Budući da je živio u vremenu političkih previranja u Čileu, Neruda se
istakao i kao strastveni kritičar diktature i društvene nepravde, zbog čega
je imao mnoštvo sljedbenika. Do danas se sumnja u prirodnu smrt toga
velikog miljenika naroda. Najpoznatije su mu zbirke Dvadeset ljubavnih
pjesama i jedna očajna te Opći čileanski spjev.
477

Cees Nooteboom (r. 1933.) romanopisac je, pjesnik i novinar,
dobitnik najvažnijih nizozemskih književnih nagrada i pisac koji se često
spominje kao kandidat za Nobelovu nagradu. Među njegovim mnogim i
raznovrsnim djelima izdvaja se roman Rituali, koji je prvi preveden na velike
svjetske jezike te je tako ovoga iznimnog autora doveo do širokog čitateljstva.
Kristian Novak (r. 1979.) hrvatski je književnik i jezikoslovac te
sveučilišni profesor. U razdoblju od 1998. do 2009. je reprezentativac
Hrvatske u karateu, osvajač više europskih i svjetskih medalja. Dvostruki je
dobitnik nagrade Tportala za roman godine (2014. i 2017.), nagrade Ksaver
Šandor Gjalski te nagrade Fran Galović. Dok mu prvi roman Obješeni prolazi
nezapaženo, Črna mati zemla privlači kritiku i široko čitateljstvo, a roman je
preveden na više jezika i adaptiran u uspješnu kazališnu predstavu ZKM-a.
Novakov treći roman Ciganin, ali najljepši (2016.), koji tematizira život
Roma u Međimurju, ali uplećući znatno širi spektar društvenih pojava,
smatra se vrhunskim ostvarenjem koje je Novaka učinilo najcjenjenijim
hrvatskim suvremenim piscem mlađe generacije.
Vesna Parun (1922. – 2010.) vrlo je značajna hrvatska pjesnikinja.
Rođena je na Zlarinu, otoku koje je svojim mediteranskim šarmom dosta
utjecao na teme o kojima piše u svojim pjesmama. Autorica je mnogih
zbirki pjesama među kojima se mogu izdvojiti njezina prva zbirka Zore i
vihori (1947.) s kojom tematski odudara od ostalih tada nastalih djela i Crna
maslina (1955.) s kojom započinje autoričino zrelo razdoblje. Autorica je
antologijske pjesme Ti koja imaš nevinije ruke. O sebi govori u Autobiografiji
10 rečenica: „Od prve do šeste godine: lovila morske puževe. Od šeste
do osamnaeste: pasla tuđe koze (na Parnasu). U osamnaestoj: sazrela za
nerazumno stupanje u život. U dvadesetoj: prodavala mlijeko na cesti
Sesvete – Zagreb. U dvadeset petoj: preselila u Beograd da naučim kuhati.
U trideset prvoj: još jednom pokušala loviti morske puževe.”
Pavao Pavličić (1946.) hrvatski je književnik i književni povjesničar.
Autor je velikog broja knjiga, mnogih filmskih scenarija i TV drama te
se smatra jednim od najplodnijih domaćih romanopisaca. Njegove prve
novelističke zbirke, Lađa od vode i Dobri duh Zagreba, imaju elemente
fantastike. Poznatiji Pavličićevi kriminalistički romani su Stroj za maglu i
Rakova djeca. Večernji akt i Koraljna vrata govore o odnosu umjetnosti i
zbilje, a Rukoljub je knjiga pisama upućena slavnim Hrvaticama i ženskim
likovima u književnosti.
478
Biografije
Jerome David (J. D.) Salinger (1919. – 2010.) poznati je američki
književnik, iako se rano povukao i prestao pisati. Njegov najpoznatiji roman
Lovac u žitu (1951.) prodan je u 15 milijuna primjeraka, a kod publike su
bili dobro prihvaćeni i drugi njegovi romani Franny i Zooey, Seymour i
Podignite visoko krovnu gredu, tesari. Na vrhuncu slave počeo je zabranjivati
objavljivanje svojih tekstova, biografskih podataka i bilo kakvo reklamiranje
svojih djela. U izolaciji je i umro.
Sapfa (7. st. pr. Kr.) grčka je književnica s otoka Lezba koja je provela
svoj život u Mitileni gdje je upoznala pjesnika Alkeja koji joj je posvetio
stihove. Sapfa je osnovala školu za djevojke u kojoj ih je podučavala, poticala
filozofske rasprave i poticala njihov duhovni razvoj temeljen na kultu božice
Afrodite. Najviše je pisala ljubavne pjesme i himne, ali su djelomično
sačuvane, osim pjesme u cijelosti Himna Afroditi. Poznata je po svojim
stihovima o ljubavnoj žudnji i strasti.
William Shakespeare (1564. – 1616.) jedan je od najpoznatijih
pisaca na svijetu čije je ime sinonim za svevremensku vrijednost pisane
riječi. O njegovu životu ima vrlo malo sigurnih podataka, no zna se da se
bavio glumom i stvarao na početku iz financijskih razloga. Stoga je logično
da je pisao mnogo, a kako je postao slavan, njegova mu je kazališna skupina i
kazalište The Globe donijela financijsku sigurnost. Umire u rodnom gradiću
Stratfordu i za sobom ostavlja 37 drama od kojih su najpoznatije tragedije
Romeo i Julija, Hamlet, Othello, Kralj Lear i Macbeth, komedije Na Tri
kralja ili Kako hoćete, Mnogo vike ni za što i drugo. Shakespeareove poeme i
soneti predstavljaju ga i kao vrsnog liričara.
Ivan Slamnig, (1930. 2001.) suvremeni je hrvatski pjesnik, prozni pisac,
esejist, prevoditelj, sveučilišni profesor i komparatist književnosti. Ostaje
zapamćen kao pjesnik koji se igra riječima (poeta ludens), uključuje u svoju
poeziju posuđenice, žargonizme, arhaizme, standardne riječi želeći poeziju
učiniti dostupnom svakom čitatelju. Ili se jednostavno samo poigrati
riječima. Neke od njegovih zbirki pjesama su Aleja poslije svečanosti, Naronska
siesta i Dronta. Autor je romana Bolja polovica hrabrosti koji se smatra prvim
hrvatskim postmodernističkim romanom. Pisao je i književnoznanstvena
djela.
479

Antun Šoljan (1932. – 1993.) bio je profesionalni pisac i prevoditelj.
Jedno je vrijeme i bio urednik dvaju važnih časopisa za književnost: Krugovi
i Književnik, te je bio predsjednik hrvatskoga PEN-a (Poets, Essayists,
Novelists). Autor je raznovrsna književnog opusa, okušao se u gotovo svim
žanrovima i vrstama. Prvu pjesničku zbirku Na rubu svijeta (1956.) pisao
je istovremeno s feljtonima, a zanimale su ga raznovrsne teme. Posljednja
zbirka Prigovori objavljena je 1993. godine. Poznat je kao preteča proze u
trapericama u hrvatskoj književnosti, a danas najviše cijenimo njegov kratki
roman Kratki izlet.
Wisława Szymborska (1923. – 2012.) poljska je pjesnikinja,
prevoditeljica i književna kritičarka, dobitnica Nobelove nagrade za
književnost 1996. godine. U svojim je pjesmama slavila ljudsku raznolikost i
jedinstvenost, koristeći ironiju i sarkazam kao protest protiv uniformiranosti
i „idiotizma savršenosti“. Napisala je ukupno manje od 400 pjesama, koje
su je zbog hrabrosti, topline, originalnosti i duhovitosti pjesničkog izraza
učinile najvećom poljskom pjesnikinjom. Neke njezine zbirke su: Zato
živimo, Vidik sa zrnom pijeska, Život s nogu.
Antun Branko Šimić (1898. – 1925.) hrvatski je ekspresionistički
pjesnik čija je jedina zbirka Preobraženja izdana 1920. prva zbirka
slobodnog stiha na našem jeziku. Budući da je vrlo mlad obolio od teške
bolesti, pjesnik je zaokupljen temom smrti, suprotnosti duha i tijela, a kroz
njegovo nesvakidašnje pero provlače se i teme ljubavi, siromaštva, rodne
Hercegovine. Po mišljenju mnogih povjesničara književnosti i kritičara,
Šimić je najbolji pjesnik novije hrvatske književnosti.
Nikola Šop (1904. – 1982.) hrvatski je pjesnik koji je zbog izbora svojih
tema poznat kao moderni kršćanin, omiljen zbog nenametljive iskrene
religioznosti. Njegovi junaci često su obični mali ljudi, prosjaci, siromasi,
sluškinje, a motiv Isusa u liku čovjeka predstavlja Šopa kao pjesnika koji se
ističe jednostavnošću i čistoćom izraza. Pjesma Isus čita novine nalazi se u
zbirci Isus i moja sjena.
John Ronald Reuel Tolkien (1892. – 1973.) engleski je književnik i
filolog, autor brojnih fantastičnih priča i romana o Međuzemlju, fiktivnom
svijetu vilenjaka, patuljaka, hobita i čarobnjaka za koje je autor osmislio i
posebne jezike. Osim trilogije Gospodar pristenova (1954. – 1955.) koja se
sastoji od romana Prstenova družina, Dvije kule i Povratak kralja, Tolkien
je napisao i roman Hobit (1937.) koji radnjom prethodi ostalim knjigama
trilogije. Osim velikog broja izdanja, romani prerađeni u scenarije za četiri
filma koja redateljski potpisuje Peter Jackson, a sam je autor značajno utjecao
na žanr fantastike i brojne pisce koji su se bavili sličnom tematikom.
480
Biografije
Tin Ujević (1891. – 1955.) jedno je od najvećih imena hrvatske poezije
20. stoljeća. Poznat po svom boemskom životu koliko i po neizmjernom
pjesničkom talentu, Tin je život proveo premještajući dom: od rodnoga
Vrgorca preko Pariza i Beograda pa do Zagreba, gdje gostionica Blato još
čuva uspomene na svoga slavnog gosta. Ujević je svojim pjesništvom prešao
put od Matoševa učenika preko utjecaja velikog Baudelairea i simbolista
do vlastite poezije koja se ističe vjerom u čovjeka i zanosom prema životu,
suncu, dječjem duhu. Antologijske su njegove pjesme Svakidašnja jadikovka,
minijaturno remek-djelo Notturno ili pak Odlazak, koji je uspješno uglazbio
Arsen Dedić.
Mavro Vetranović (1482. – 1576.) dubrovački je pjesnik i dramatičar.
Školovao se u Italiji, a nakon povratka u Hrvatsku živio je u samostanima.
Većina je njegovih pjesničkih djela izgubljena, ali u književnom naslijeđu
ostale su drame Posvetilište Abramovo i Orfej, a kao pjesnik poznat je, uz Moju
plavcu, po pjesmi kojom je stao u obranu Marina Držića, Pjesanca Marinu
Držiću u pomoć. Posljednje djelo koje piše je autobiografsko-alegorijski ep
Piligrin. U Vetranovićevu se književnom opusu mogu uočiti gotovo sve
kvalitete dubrovačke renesanse književnosti.
Virginia Woolf ( 1882. –1941.) engleska je književnica koja je stvorila
neke od najznačajnijih ženskih likova u svjetskoj književnosti koristeći se
metodama modernističkog romana. Njezino je najpoznatije djelo Gospođa
Dalloway, koje se navodi kao najbolji primjer struje svijesti, a tomu se
približila i u romanima Prema svjetionika i Valovi. U djelima dominiraju
ženski likovi i njihova senzibilnost (zaokupljenost traženjem smisla života,
prošlošću, odnosima među ljudima). Značajan je Woolfin esej Vlastita soba
u kojem se zauzima za neovisnost žene te stječe status začetnice feminističke
esejistike.
Marija Jurić Zagorka (1873. – 1957.) prva je hrvatska profesionalna
novinarka, aktivistica i najčitanija hrvatska autorica. Odabrala je težak život
samostalne i samosvjesne žene kroz koji se probijala uglavnom britkošću i
hrabrošću da čini ono što žene toga doba nisu mislile da smiju ili mogu.
Premda joj to nije bilo prvo djelo, pravu čitateljsku afirmaciju stekla je
romanesknim ciklusom Grička vještica. U razdoblju 1912. – 1953. objavila
je dvadesetak romana koje su čitatelji nestrpljivo iščekivali u novinama, gdje
su izlazili u nastavcima. Okušala se i u pisanju kriminalističkog romana
(Kneginja iz Petrinjske ulice). Uređivala je i uglavnom sama ispunjavala
Ženski list, prvu hrvatsku reviju namijenjenu ženama.
481