Njemacki Zivot - Brunhilde Pomsel

Naslov
izvornika Ein Deutsches Leben, was uns die Geschichte von

Goebbels’ Sekretärin für die Gegenwart lehrt
Objavljeno prema sporazumu s književnom agencijom Kossack GbR
© 2017 by Europa Verlag GmbH & Co. KG, Berlin, München
© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2018.
© za prijevod Ines Meštrović i Fraktura, 2018.
Je li to loše i je li to egoizam kad ljudi tamo gdje ih se postavi
čine nešto što je dobro za njih, znajući da će time nauditi nekome
drugome? No tko bi takvo što učinio? Nitko ne misli tako daleko.
Bili smo kratkovidni i ravnodušni.
BRUNH ILD
E POMS EL, MÜNC H
EN 2013.
Njemački život nije samo jedan od najvažnijih doprinosa

suočavanju s Holokaustom, već je s obzirom na aktualnu političku
situaciju i prijeko potrebna, trajna opomena sadašnjim i budućim
generacijama.
DAN IE L CHAN
OCH, PREŽ IV JEL I HOL OK AU
ST A
Predgovor
Thore D. Hansen
Toliko blizu jednom od najvećih zločinaca u povijesti kao Brunhilde Pomsel bila je
samo nekolicina ljudi u ono doba. Radila je kao stenografkinja i tajnica Josepha Go‐
ebbelsa u Ministarstvu promidžbe. Ubrzo nakon Hitlerovog dolaska na vlast, najprije
se učlanila u NSDAP (Nacionalsocijalističku radničku stranku Njemačke) kako bi
osigurala mjesto na Državnom radiju (Reichsrundfunk). Godine 1942. prelazi u Mi‐
nistarstvo za narodno prosvjećivanje i promidžbu te sve do kapitulacije Berlina u
svibnju 1945. radi u predsoblju Hitlerovog ministra promidžbe, okružena nacistič‐
kom vrhuškom. Još posljednjih dana rata, kada su ruske postrojbe već ušle u Berlin, u
bunkeru je tipkala dopise i čak šivala zastavu za službenu predaju Berlina, umjesto da
iskoristi priliku za bijeg. O tome nije progovorila više od sedam desetljeća.
U dokumentarnom filmu Njemački život redatelji Christian Körnes, Olaf S. Mül‐
ler, Roland Schrotthofer i Florian Weigensamer posjeli su Brunhildu Pomsel pred ka‐
meru i pustili je da pripovijeda o svom životu, koristeći pritom impresivnu rasvjetu u
inače crno-bijelom filmu. Njezina životna priča, koju pripovijeda nakon toliko godi‐
na, istovremeno je začujuća i fascinantna. Ova se knjiga temelji na tim sjećanjima
snimljenim 2013. godine. Autor ih je složio kronološkim redom i brižno korigirao na
mjestima gdje je to iziskivala gramatika ili je to bilo nužno zbog transponiranja go‐
vornog jezika u pisani tekst.
Pripovijest Brunhilde Pomsel počinje njezinim djetinjstvom u Berlinu, gdje je ro‐
đena 1911. godine. Govori o početku Prvog svjetskog rata i šutljivom ocu, koji se
1918. neozlijeđen vraća iz Rusije, o strogom odgoju koji je prošla kao najstarija sestra
uz četvero braće, što ju je trajno obilježilo. Brunhilde Pomsel odrasla je u jednoj od
boljih berlinskih četvrti. Otac joj je bio povučen čovjek, a o politici se kod kuće nije
razgovaralo. Njezina se obitelj, u usporedbi s drugima, mogla pristojno prehraniti,
dok su u ostatku Berlina, kao i u drugim dijelovima Njemačke, materijalne prilike ši‐
rokih slojeva stanovništva bile krajnje nesigurne. Zemlju su zahvatili nemiri, politički
ekstremne suprotnosti između komunista, koji su prosvjedovali, i nacionalsocijalista
očitovale su se u uličnim sukobima koji su sve više bili obilježeni nasiljem. No u ber‐
linskoj četvrti Südende, u kojoj su se pretežito nalazile vile, to se nije toliko osjećalo.
Svoj ravnodušni stav prema tek osnovanoj stranci NSDAP i nacionalsocijalistič‐
kom pokretu Brunhilde Pomsel retrogradno je ocijenila presudnim za svoju karijeru.
www.balkandownload.org
BRUNHILDE POMSEL, NJEMAČKI ŽIVOT
Heinz, s kojim je imala ljetnu avanturu, upoznao ju je potkraj 1932. sa zaslužnim čas‐
nikom koji je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu. Bio je to Wulf Bley, poslije radijski
reporter i član stranke NSDAP od prvog dana. Dakle uzeo ju je pod okrilje upravo
čovjek koji će nakon pobjede NSDAP-a na izborima 1933. kao reporter kićenim rije‐
čima komentirati mimohod s bakljama, kojemu je nazočila cijela nacistička elita.
Ubrzo nakon što je Hitler preuzeo vlast, Bley je povukao Brunhilde Pomsel u kazali‐
šte Deutsches Theater, gdje je taj nesuđeni pisac kao dramaturg potpuno zakazao.
Napokon je kao član NSDAP-a dobio još jednu priliku i preuzeo funkciju na Držav‐
nom radiju, te od Pomsel zatražio da se učlani u stranku, kako bi je mogao povesti sa
sobom kao svoju tajnicu.
Ubrzo nakon toga Wulf Bley je ponovno premješten, no susret s njime za Brunhil‐
du Pomsel bio je početak uspona koji ju je doveo u sam centar moći. Bio je to poče‐
tak nevjerojatne biografije koju će ispričati tek kada je već dosegla “biblijsku dob”.
Premda su u proteklih sedamdeset godina izblijedjela mnoga sjećanja, živo se pri‐
sjeća najvažnijih događaja i prekretnica. U ovim isječcima iz njezinog burnog života,
ali i u odnosu Brunhilde Pomsel prema vlastitim iskustvima na Državnom radiju i
poslije u Ministarstvu promidžbe, mogu se naći mnoga proturječja. Uvijek iznova
nailazimo na mjesta gdje nam nešto prešućuje, da bi to onda ipak priznala na dru‐
gom mjestu i upravo u tome se skriva draž praćenja njezine priče.
Životna priča Brunhilde Pomsel ne služi tomu da dođemo do novih spoznaja od
historijskog značaja. Naprotiv, ona nam omogućava otvoren uvid u osobine tadašnje
sljedbenice nacista, pa je stoga možemo shvatiti i kao opomenu našim suvremenici‐
ma i svima nama. Ne može se poreći da se sada, kao što je slučaj bio i onda, nalazimo
usred situacije u kojoj su antidemokratske tendencije i desničarski populizam doprli
do mjesta gdje mogu postati opasni za društvo i demokratski sustav: naime do same
jezgre društva.
Političko-sociološke analize najkasnije od 2015. godine uznemireno postavljaju
pitanje kako to da je u Europi i u SAD-u opet postalo prihvatljivo iznositi desničarske
ideje, paušalno diskriminirati određene skupine u društvu, koje se proglašavaju de‐
žurnim krivcima, te tolerirati napade na manjine poput ratnih izbjeglica. Pobjedom
Donalda Trumpa na izborima i njegovim imenovanjem za 45. predsjednika Sjedinje‐
nih Američkih Država na sam je vrh dospio čovjek koji će populistima u Europi dati
daljnji zamah, jer je sličnim parolama i simplificiranim rješenjima u sve složenijem
svijetu uspio mobilizirati svoje birače, dok preko 40% američkih birača uopće nije iz‐
ašlo na izbore.
U brojnim državama na Zapadu ponovno se glasno traži jako “vodstvo”, no na
takve zahtjeve nije se uzvratilo prosvjedima širokih razmjera. Služe li se populisti i fa‐
šisti opet pasivnim sljedbenicima, masom zavijenom u šutnju, ne bi li istisnuli demo‐
PREDGOVOR
kraciju?
Brunhilde Pomsel nije se zanimala za politiku. Na prvom mjestu bili su joj posao,
materijalna sigurnost, osjećaj dužnosti prema pretpostavljenima, potreba za pripad‐
nošću. Slikovito i s puno intimnih detalja opisuje svoj profesionalni uspon. Odbija
osobnu krivnju za zločine počinjene u vrijeme nacionalsocijalističkog sustava.
Međutim nakon premijernog prikazivanja filma Njemački život u Izraelu i San
Franciscu rijetko su se mogli čuti prezirni komentari ili optužbe. “Skidam kapu pred
onime tko sa sigurnošću za sebe može ustvrditi da nije sudjelovao” – komentirala je
dopisnica novina Frankfurter Rundschau.
Umjesto da izazove osudu Brunhilde Pomsel, taj je dokumentarni film gledatelje
potaknuo na razmišljanje o nekim pitanjima, uglavnom o našem dobu. Ponavljaju li
se mračne tridesete godine dvadesetog stoljeća? Jesu li naš strah, naša ignorancija i
pasivnost na kraju odgovorni za jačanje nove desnice? Nekoliko smo desetljeća vjero‐
vali da je bauk fašizma prevladan. Ali iz primjera Brunhilde Pomsel jasno se vidi da
to nije slučaj. Pomseličini začudno jasno formulirani opisi bezazlene svagdašnjice
usred rata, njezin uspon kao “apolitične djevojke”, njezina emotivna distanciranost
od stvarnosti u filmu se bez komentara suprotstavljaju Goebbelsovim citatima, prizo‐
rima brda leševa, Židova oslobođenih iz koncentracijskih logora koji sliče na kosture,
propagandističkom materijalu i drugim aspektima koji otkrivaju pravu istinu o na‐
cističkom Reichu, tvoreći jak kontrast u odnosu na Pomseličina opažanja i sjećanja.
Asocijacije gledatelja i neizbježne usporedbe s današnjim stanjem potaknule su
me da u ovoj knjizi Pomseličina iskustva suprotstavim aktualnom razvoju i na taj ih
način tematiziram. Jesu li pretjerane bojazni da bi se povijest mogla ponoviti? Ili smo
već odavno došli do točke nakon koje se nova epoha fašizma i autoritarnih režima
više neće moći zaustaviti? Daje li nam priča Brunhilde Pomsel naznake o tome do
koje mjere težnja za osobnim probitkom potiče naše ignoriranje društvenih i politič‐
kih razvojnih trendova?
Kako bi se uspostavila poveznica između biografije Brunhilde Pomsel i sadašnjos‐
ti, moramo se pozabaviti pitanjem odgovornosti demokratskih elita za aktualan ra‐
zvoj i razmotriti postoje li tu paralele s tridesetim godinama 20. stoljeća.
Izazovi modernog doba u vidu digitalizacije, financijskih kriza, klimatskih pro‐
mjena, socijalnih okvirnih uvjeta u umreženom svijetu te strah od pada standarda i
prevelikog broja stranaca koji proizlaze iz toga, kod dijela stanovništva dovode do
povlačenja u privatnu sferu pa čak i do radikalizacije. Brunhilde Pomsel živjela je pri‐
je više od sedamdeset godina u dobu drugačijem od našega. Iznosi nam argumentaci‐
ju za svoje odluke, uključujući i manje važne, koje se gledateljima i čitateljima u prvi
mah čine prividno logičnim, razumnim i uvjerljivim do onog trenutka kad se usred
njene priče svatko može zapitati: Da, pa zar ne bih onda i ja završio u Goebbelsovom
predsoblju? Koliko se Brunhilde Pomsel skriva u svakome od nas? Ili da citiramo

provokativno pitanje što ga je nedavno postavio jedan urednik nakon premijere fil‐
ma: “Zar nismo svi mi pomalo Pomsel?”
A milijuni Pomselica koji uvijek razmišljaju samo o vlastitom probitku i materijal‐
noj sigurnosti, odobravajući pritom prešutno nepravdu u društvu i diskriminaciju,
solidan su temelj za svaki manipulativan, autoritaran sistem. Pa stoga opasniji od ra‐
dikalnih stalnih birača ekstremističkih stranaka. Brunhilde Pomsel na kraju je bila
prisiljena gledati kako njezina zemlja u ponor odvlači čitav jedan kontinent.
Prije no što se povijest ponovi, bavljenje paralelama između prošlosti i sadašnjosti
pruža nam priliku da tako precizno ugodimo svoj moralni kompas da budemo u sta‐
nju primijetiti kada kucne čas da zauzmemo stav, ustanemo te se jasno i otvoreno su‐
protstavimo radikalizaciji. Ne baratamo li svi i previše lakomisleno svojim unutar‐
njim moralnim mjernim instrumentom? Za koje smo primitivne, kratkoročne, ba‐
nalne i površne ciljeve ili prividne uspjehe spremni žrtvovati to unutarnje mjerilo?
Na ta nam pitanja priča Brunhilde Pomsel ne može i neće dati općevažeće odgovore.
Do tih ćemo odgovora doći samo kroz individualnu spremnost na promišljanje.
U brojnim europskim zemljama i napokon u jednoj od najmoćnijih država na svi‐
jetu, u SAD-u, populisti su u usponu. Neke vlade srednjoeuropskih država, primjeri‐
ce u Poljskoj ili Mađarskoj, već rade na trajnoj razgradnji demokratskog sustava. Da
ni ne spominjemo Tursku, gdje su prestala važiti načela pravne države i slobode miš‐
ljenja, a masovna uhićenja i valovi čistki protiv desetaka tisuća navodnih kritičara
predstavljaju ogledni primjer za mehanizme diktature u začetku. Koja neće biti pos‐
ljednja.
A tu je još i fenomen Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, s najprljavijom
predizbornom kampanjom u povijesti SAD-a, usmjerenom protiv manjina i useljeni‐
ka te protiv establishmenta. Predizborna kampanja vodila se pomoću laži i rasističkih
parola, osiguravši nadasve umješnom mešetaru za nekretnine mandat predsjednika.
To su, uz sve oštrije tonove koji se mogu čuti u Europi, glasnici nove epohe auto‐
ritarnih struja koje ugrožavaju same temelje slobode i demokracije. Polazeći od te po‐
zadine, priča Brunhilde Pomsel služi kao emotivna matrica koja čitatelje sučeljava s
itekako aktualnim pitanjem vlastite odgovornosti za aktualna politička zbivanja, upo‐
zoravajući nas da više ne smijemo odvraćati pogled. Može poslužiti i za snimku sta‐
nja gdje se svi mi nalazimo kao društvo i svatko od nas ponaosob.
Brunhilde Pomsel na sljedećim stranicama pripovijeda o svom djetinjstvu, p radu
u odvjetničkoj kancelariji jednog Židova, svom ulasku u stranku, dolasku na Državni
radio, prelasku u Ministarstvo promidžbe, gdje je radila sve do kraja rata, te zatoče‐
ništvu u sovjetskom internacijskom logoru i o svom puštanju na slobodu. Kroz njenu
biografiju provlači se i sudbina njezine prijateljice, Židovke Eve Löwenthal, koja je u
PREDGOVOR
Berlinu najprije kao feljtonistica još nekako uspijevala spojiti kraj s krajem, da bi je
zatim 1943. iz Berlina deportirali u koncentracijski logor Auschwitz gdje je ubijena.
Kroz Pomseličinu priču postaje razvidno da je nedostatak interesa širih slojeva
stanovništva za politiku, koji ide ruku pod ruku s gubitkom empatije i solidarnosti,
bio jedan od uzroka za uspon i uspjeh nacionalsocijalista, iako njezina razmatranja
nisu, niti mogu biti lišena proturječja.
Priča Brunhilde Pomsel je svojevrsna introspekcija, na temelju koje svatko od nas
može neminovno razjasniti svoju vlastitu poziciju. Ili da citiramo poljskog pisca An‐
drzeja Stasiuka: “Što je veći strah nas birača, tim veće kukavice biramo. A ti gospoda‐
ri straha potom će žrtvovati sve da ostanu na vlasti: nas, našu zemlju i naš kontinent
Europu.”
Hoćemo li se kukavički skloniti u zaklon ili se tome suprotstaviti?
Siječanj 2017.
Prije 1933. godine ionako nitko nije razmišljao o Židovima, to je
bila puka izmišljotina kasnijih nacista. Tek smo kroz
nacionalsocijalizam postali svjesni toga da su to drugačiji ljudi.
Poslije je sve to bio dio programa za istrebljenje Židova. Nismo
imali ništa protiv Židova.
Politika nas nije zanimala
Mladost u Berlinu 30-ih godina
Sjećanja Brunhilde Pomsel počinju maglovito, izbijanjem Prvog svjetskog rata u kolo‐
vozu 1914. kada je imala tri godine. Majka je iznenada primila brzojav; otac je trebao
biti među prvima koje će mobilizirati i poslati u rat. Naglo su otputovali kočijom u
Berlin, kako bi na kolodvoru u Potsdamu ispratili oca. Nakon četiri godine rata, otac se
u studenom 1918. neozlijeđen vraća kući.
Sjećanja su mi jako važna. Ona me i proganjaju. Ne daju mi mira. Zaboravila sam,

doduše, imena i neke događaje koje više ne mogu ni riječima opisati. Ali sve je ostalo
tu, kao u velikom leksikonu ili fotoalbumu. Sjećanja sežu unazad, u vrijeme kada sam
bila djevojčica. I znam da sam u životu mnogim ljudima pričinila radost već samim
svojim postojanjem, što je samo po sebi već lijepa misao.
Jasno se sjećam da smo pitali majku kada se otac vratio iz rata: “Mama, što taj stranac
radi u našem stanu?” Zatim je počelo teško razdoblje. Uslijedile su godine gladi. Pot‐
kraj Prvog svjetskog rata otvorene su pučke kuhinje. Premda je majka uvijek za nas
kuhala i sve sama pripremala, jednom je zgodom rekla: “Hajdemo i to probati”, pa je
s nama djecom otišla u neku pučku kuhinju gdje smo ručali. Na odlasku je rekla: “To
neću napraviti nikad više.”
Na povratku sam majci punila uši molbom: “Želim zabiti čavao u Hindenburga1 .”
Na trgu Königsplatz stajao je ogroman, nedovršen kip carskog feldmaršala Hinden‐
burga. Za 5 pfeniga – ili za šestaka, jer su Berlinčani kovanicu od 5 pfeniga zvali šes‐
tak – dakle za šestak ste mogli dobiti čekić i čavao koji ste smjeli zabiti negdje na tom
kipu. To je svakako trebalo isprobati. Majka je bila spremna izdvojiti novac da bi
meni priuštila to zadovoljstvo.
Otac je imao sreće. Bio je u Rusiji, cijelo vrijeme, a ipak nije ni ranjen ni ubijen.
Rat je ipak ostavio druge tragove. Postao je još šutljiviji i možda se zbog toga kod
kuće nikada nije govorilo o politici. Do dolaska nacista, a tada je već bilo svejedno, ali
to je bilo samo prividno.
Obiteljima s puno djece u ono doba nije bilo lako. U našoj je obitelji bilo petero dje‐
ce. Trebala se roditi djevojčica, ali zaredali su se sami dječaci. Tada se te stvari još
nisu mogle kontrolirati. Sve je bilo prepušteno slučaju. Za mene kao najstariju, a k
tomu još jedinu djevojčicu, to je pomalo bio teret. Uvijek sam ja bila odgovorna za
sve što su dječaci napravili. Uvijek bi rekli: “Trebala si paziti!” Danas shvaćam da dje‐
cu tada nisu dobro odgajali. Bila su tu i zbrinuta i sita, dobila bi i poneku igračku,
loptu ili lutku, ali ništa više od toga. Sve smo morali tražiti i strogo su nas odgajali. Tu
i tamo bismo dobili i pokoji šamar. A stalno se nešto događalo. Bili smo prava, nor‐
malna njemačka obitelj.
Kao najstarija morala sam tu i tamo snositi breme. Poslije, kad sam bila veća i
imala neke želje ili prohtjeve, uvijek bi mi zajedljivo dobacili: “Da, da, što bi ti sve
htjela.” Nisu vas shvaćali ozbiljno.
Živjeli smo skromno, ali uvijek smo bili siti. Gladi ili oskudice se ne sjećam, a to se
nije podrazumijevalo samo po sebi, s obzirom na masu nezaposlenih i siromašnih
ljudi.
Naš je otac sve držao pod kontrolom, a tražili smo od njega puno toga što smo
bezuspješno pokušali progurati kod mame, no ona nije nasjedala. Obično bi rekla:
“Pitaj tatu!” Kasnije nam je bio dobar prijatelj, ali dok smo bili mali, morali smo biti
poslušni.
Naučili smo što smijemo, a što ne. I naučili smo da ćemo za stvari koje se ne smiju
raditi biti kažnjeni. A bilo ih je čitav niz. Primjerice, ponekad bi kupili skupe jabuke.
Stajale su prebrojene na ormariću za suđe u zdjeli za voće. Odjednom bi jedna jabuka
nestala. “Tko je to bio, tko je uzeo jabuku? Nitko? Postrojite se! Jesi to bio ti ili ti?” To
bi pitali svakoga i odgovor je bio: “Ja nisam.” “Dobro, ako to nije bio nitko, onda
nema više jabuka.” I tada bi netko od nas rekao: “Vidio sam Gerharda kod zdjele.”
Tako bi nas djecu izigrali jedne protiv drugih.
Sjećam se još jednog primjera. Moja je majka imala naviku staviti sitan novac u ša‐
licu u kuhinjskom ormariću. Bili smo na kušnji da gurnemo ruku i uzmemo groš ili
20 pfeniga. Netko je to jednom napravio, ali se sam otkrio, kad se pojavio sa šećernim
štapićem. Djeca su nekad glupa. Takve su se stvari kažnjavale već iz egzemplarnih
razloga. I onda bi nas troje dobilo po guzi kloferom za tepih. To je zaista boljelo.
Tada bi u obitelji opet zavladao mir, otac je bio sretan što je odradio svoju dužnost,
no nama djeci to nije bilo tako strašno, a da to ne bismo eventualno ponovili.
Poslušnost je bila uvriježena u obiteljskom životu. Ljubav i razumijevanje ne bi vas
doveli daleko. Pokornost uz malo varanja, laži ili svaljivanja krivnje na drugoga, sve
je to bilo dio priče. Odrasli su nastojali u djeci probuditi osobine koje ona zapravo
nisu imala.
U svakom slučaju, kad u istom stanu živi puno ljudi, među njima ne vlada uvijek
ljubav. Svi smo dobili batina, kad bismo to zaslužili. Ja, kao djevojčica, nešto manje.
POLITIKA NAS NIJE ZANIMALA
Ali često bi mi rekli: “Upravo si ti kao najveća to trebala znati.” To su mi češće znali
predbacivati. Uvijek sam ja bila odgovorna za sve što su napravili dječaci.
Kad smo imali deset ili jedanaest godina, htjeli smo znati za koga su glasali naši rodi‐
telji. To nam nikada nisu rekli. Do danas ne znam zašto. To je bila tajna. Politika nije
bila tema u našoj kući. To nas nije zanimalo. Moj otac je ionako bio šutljiv, čak i tije‐
kom svoje mladosti. I on je bio iz obitelji s puno djece. Tek sam puno kasnije, kad je
već odavno bio mrtav, saznala da si je njegov otac oduzeo život. I da je moj otac
odrastao s braćom i jedinom sestrom u sirotištu u Dresdenu. To sam slučajno saznala
tek prije nekih četrdeset godina. Majka je tada još bila živa. Pitala sam je: “Mama, ti si
to znala?” Rekla je: “Da.” “A zašto nam to nisi nikada rekla?” “Tata to nije htio.” Tata
to nije htio i ona se toga držala.
Njegov je otac bio dvorski vrtlar na dvoru Kraljevine Saske, čak je imao i neku ti‐
tulu. Uzgojio je sortu jagode i za to dobio priznanje i vjerojatno je imao povelik ime‐
tak. Kako bilo, zatim je špekulacijama na Burzi cvijeća u Amsterdamu izgubio cijelo
svoje imanje, jako lijepu kuću s vrtom, a zatim ostavio ženu i petero djece na cjedilu
bacivši se s mosta pred vlak koji je išao prema Dresdenu. Očeva majka također je
umrla ubrzo nakon toga. Tragedija zbog koje se moj otac ženirao. Nismo to nikada
trebali saznati, no nakon puno, puno godina saznala sam to od jedne sestrične.
Sjećam se još da su roditelji često znali reći da nemamo novaca. Tata je bio deko‐
rater i imao je posla, a to je već bio pravi luksuz u ono doba. Tako da smo uvijek ima‐
li dosta. Skoro nikada nismo bili gladni, za razliku od mnogih ljudi nakon poraza
Njemačke u Prvom svjetskom ratu. Uvijek smo imali što jesti. Bilo je to jednostavno i
skromno, ali mogli smo se najesti do sita. Puno povrća. Moja je majka spravljala pre‐
divne čušpajze za kojima i danas ponekad čeznem. Bilo od kelja, bilo od (bijelog) ku‐
pusa s kimom ili od mahuna s rajčicom, a rajčice su tada bile pravi luksuz. No jelo je i
bez rajčica bilo ukusno. A za božičnu gusku uvijek se našlo. Kao i za tatino pivce pos‐
lije objeda. A mama je za Uskrs uvijek dobila nešto lijepo za odjenuti.
Kad sam imala 14 godina, moje su prijateljice ponekad znale dobiti kostim ili ka‐
put. Ja sam dobivala iznošene stvari koje bi mi prekrojili tako da mi odgovaraju. Nisu
me baš previše razmazili. Znala sam da nemamo puno novca, a kad je netko nešto
htio, onda su to htjeli i drugi, pa smo se pomalo ravnali po tomu. Stalno se govorilo o
tome da nemamo novaca, ali uredno smo plaćali najamninu, a kad je nakon pučke
škole moja učiteljica rekla: “Dijete obavezno mora ići u višu školu. Talentirana je.”
roditelji su i za to našli novca. Uz nešto truda i muke moja je majka od oca iskamčila
novac za srednju školu. Mislim da se radilo o pet maraka mjesečno koje je morao iz‐
dvojiti. I tako sam došla u srednju školu. I ostala sam do godišnjeg ispita. To je bio
završni ispit u srednjoj školi. Tko je htio na maturu, morao je ići u licej2 .
To nije dolazilo u obzir. Studij? Pa tko je tada, prije devedeset godina, uopće studi‐
rao? Samo odabrani. Mi svakako ne.
Dok sam još bila u školi, htjela sam postati operna pjevačica ili učiteljica. Bila sam
tako dobra u školi da je jedna bogata dama pitala moju majku: “Gospođo Pomsel, bi
li vaša kćerka mogla pisati zadaću kod nas s mojom Ilsom? Ja to ne mogu, a djevojka
ne napreduje, treba joj pomoć?”
Ilse je bila moja prijateljica i rado sam joj pomagala. S njom sam rješavala zadaće,
ali nisam joj dala da ih prepiše od mene, već sam joj zaista pomogla i sve objašnjava‐
la. Jako se popravila, samo zato što sam bila strpljiva s njom, a ja sam tamo rado odla‐
zila. To je bila jako bogata obitelj, uvijek bi me najprije poslužili kavom ili čajem i,
naravno, nečim slatkim, a majka joj je bila Talijanka i nekoć operna pjevačica. Imali
su predivan klavir i uvijek bi nešto pjevala, otpjevala bi nam operne arije, a mi smo
sjedile kao začarane slušajući je. To je bilo lijepo doba i meni je tako bilo bolje, jer je
kod nas u stanu uvijek bilo bučno i živo. Nikada nisam mogla na miru napisati zada‐
će. Htjela sam postati operna pjevačica, no to se izjalovilo.
A u našoj se srednjoj školi mogla pohađati nastava iz domaćinstva. Međutim otac
je rekao: “Sad je dosta. Neću još i to plaćati. Neka domaćinstvo nauči kod kuće. Goto‐
vo je sa školom.” I tako sam napustila srednju školu nakon završnog ispita.
Najprije sam ostala pomagati majci u kućanstvu. To nije moglo dobro završiti.
Bilo je grozno. Kuhinjski poslovi bili su mi strašni, a majka je bila sretna kad bih bri‐
sala prašinu po stanu, jer u kuhinji sam sve radila krivo, što je izazivalo samo nezado‐
voljstvo. Majka je oduvijek htjela da izučim nešto. Ali htjela sam čim prije početi ra‐
diti u nekom uredu, nebitno gdje, samo da je ured.
Dopadale su mi se gospođe koje su radile u uredu, dakle tajnice, uredske namje‐
štenice ili komercijalistice u osiguravajućim društvima, i to mi se činilo poželjnim za‐
nimanjem.
Zatim sam sama potražila namještenje u Berliner Morgenpost, te su novine posto‐
jale već tada. I ugledala sam Hausvogteiplatz. U ono doba to je bio gospodski kvart.
Znala sam da tamo žive viši slojevi i da je to otmjena četvrt. Na razgovor sam trebala
doći do 13 h. Odmah sam sjela u vlak i pohitala u tvrtku Kurt Gläsinger &Co. u Mo‐
hrenstraße. Sve je bilo otmjeno, predivna kuća s crvenim tepisima i dizalom. No ja
sam se uspela stepenicama s mekim sagovima. Zakoračila sam u lijep i velik ured gdje
je sjedio gospodin Bernblum, Židov, po zanimanju prokurist, strog, ali karakteran
čovjek. I tu su sjedile još tri ili četiri gospođe. Jednu od njih sam trebala zamijeniti. U
svakom slučaju, najprije me stisnuo. Pitao me sve i svašta i odjednom rekao: “Da. U
redu. Tu je volonterski ugovor, jedan od vaših roditelja ga mora potpisati, budući da
još niste punoljetni. Možete li doći još jednom s vašim ocem ili majkom?”
Uzbuđena sam se vratila kući i o tome najprije izvijestila obitelj. Imala sam što
čuti: “Bezobrazluk, otići tamo bez pitanja! I tko ti je uopće dao novac za kartu?” Ali
majka je ipak otišla sa mnom i potpisala dvogodišnji ugovor. Za bogovsku plaću od
25 maraka mjesečno.
Potom sam u tvrtki “Kurt Gläsinger &Co.” radila sve poslove koji su me dopali:
stenografija, daktilografija, a uvečer sam pohađala tečaj na Višoj trgovačkoj školi i
učila osnove knjigovodstva. Međutim upravo moje stenografske vještine, koje će mi
poslije otvoriti vrata Državnog radija (Reichsrundfunk) i Ministarstva promidžbe,
tamo nisu bile potrebne. Već sam i prije toga sjajno stenografirala, uvijek sam prva
bila gotova i to samo zato što sam u školi bila smrtno zaljubljena u svog učitelja. Ali
ne i on u mene.
Tamo sam radila dvije godine. Najljepši je bio put do posla. Gradskom željezni‐
com od stanice Südende do kolodvora u Potsdamu. Zatim sam išla pješice do Leipzi‐
ger Platza. To je bila šetnja od pola sata. A kad sam umjesto ulicom Mohrenstraße
išla duž Leipziger Straße, prolazila sam pored brojnih lijepih dućana. Predivnih mod‐
nih trgovina s nedostižnim predivnim stvarima, za koje sam mislila da ih nikada
neću moći kupiti. Pa ipak, uvijek je bilo lijepo vidjeti te haljine i sanjariti.
A rad u tvrtki, dakle svakodnevni posao, također je bio zabavan. A inače sam mar‐
ljivo učila i vjerojatno sve pošteno naučila. Na kraju sam smjela obavljati i telefonske
razgovore. Već smo neko vrijeme kod kuće imali telefon, čije je korištenje nama djeci
bilo strogo zabranjeno. Nismo se smjeli javljati, niti zvati. A koga bismo zvali? Nismo
imali pojma koga bismo nazvali. Pa tko je u ono doba uopće imao telefon? Sad mi je
gospodin Bernblum rekao: “Gospođice Pomsel, spojite me s tvrtkom ‘Schulze &Men‐
ge’. Morala sam najprije pred njime potražiti broj i okrenuti ga, dok su mi se ruke
tresle od straha. Zatim se netko javio: “Ovdje ured Südring.” Na to ću ja: “Molim vas
ured Nordring.” Zatim se opet netko javio: “A koji broj?” Potom sam im dala broj i u
nekom trenutku dobila sam tvrtku i morala još jednom reći: “Molim gospodina xy,
treba ga gospodin zz”. To je bilo teško za nekoga tko to još nikada nije radio. Ne mo‐
žete si to zamisliti. A sada mi je teško izaći na kraj s mobitelom.
No bila sam jako marljiva tada. Oduvijek sam bila takva. To je ostalo u meni. Ne‐
što prusko, ta svijest o dužnosti te pomalo i spremnost da se podredim. To je počinja‐
lo već u obitelji, tamo ste se morali uklopiti, nije išlo drugačije. Tada ništa nije išlo
bez izvjesne strogoće. Sve ste morali tražiti, niste imali ni novaca na raspolaganju.
Nije bilo džeparca kao danas, kada djeca dobivaju džeparac od određene dobi. I mi
bismo ponekad dobili nešto. Ja sam dobivala nešto novca, jer sam svakog dana nakon
ručka oprala hrpu suđa, jer je obitelj bila velika. Nekoć to nije bilo tako jednostavno
da samo otvorite vodu i isperete suđe. Morala sam zagrijati vodu u teškim loncima i
imala sam dvije posude. Jednu u kojoj se suđe pralo u vodi sa sodom, drugu za ispira‐
nje, a onda se suđe odlagalo na mjesto za sušenje. To je bilo puno posla. Stoga sam i
dobivala džeparac, mislim čak dvije marke mjesečno. Zato su mi posao u uredu, gdje
sam bila ispomoć, i prva zarada bili važni.
Kod gospodina Bernbluma sam ostala dvije godine. Zatim su mi ponudili da osta‐
nem za plaću od devedeset maraka mjesečno. O tome sam također morala razgovara‐
ti sa svojim roditeljima, jer još nisam navršila 21 godinu. A otac je rekao: “Devedeset?
Ne, to je premalo. Moraš tražiti sto!”
Idući dan sam izvijestila gospodina Bernbluma da moj otac inzistira na sto. Da,
žao nam je, ali onda vam moramo otkazati ugovor. I dali su mi otkaz. Tata je rekao:
“To je u redu, naći ćeš nešto novo.”
Tada sam prvi put morala na burzu rada, registrirana sam kao nezaposlena i u
ruku su mi tutnuli adrese gdje sam se trebala javiti za posao. Kraće sam vrijeme radila
u jednoj knjižari. Jako sam voljela čitati. Doduše, nisam još puno pročitala, ali čitanje
je bilo nešto lijepo. I plaćali su me sto maraka bez pogovora. Bilo je to one strahovito
hladne zime 1929. kada sam već napunila osamnaest godina. Posao je bio grozan. U
prostorijama je bilo hladno. Zagrijali bi ih tek kasnije, a ljudi su bili primitivni i jako
neljubazni. Bila sam strašno nesretna.
Međutim otac je na ulici sreo jednog susjeda, gospodina Goldberga, doktora pra‐
va, koji je bio Židov i radio kao posrednik osiguranja. Čavrljajući s mojim ocem pitao
je kako mu je, kako ide posao, što rade djeca. A otac je usput spomenuo: “Da, Hilde
je sad već velika, ona radi.” “A što radi?” Potom je gospodin Goldberg rekao: “Znate
što? Moja tajnica se uskoro udaje i neće moći više raditi. Pošaljite mi svoju kćerku,
ona je uvijek bila bistro dijete.”
Odmah idućeg dana otišla sam gospodinu dr. Goldbergu koji je imao ured u su‐
sjednoj zgradi i predstavila mu se, sada kao odrasla osoba. Inače ga nisam često viđa‐
la, a kad bih ga srela, pozdravila bih ga uz pristojan naklon. Nisam ni znala da me se
još sjeća. Nakon kraćeg razgovora rekao je: “Pa možemo pokušati. Osigurateljstvo je
jako zanimljivo. Ne možete znati sve, ali puno ćete toga naučiti.” I tako sam sredi‐
nom 1929. počela raditi kod gospodina dr. Goldberga.
Slijedilo je mirno i lijepo razdoblje. Prve dvije godine kod gospodina Goldberga,
koji je imao ogromnu etažu u vili, često su se održavale proslave na koje su dolazili
ljudi s puno novca. Još se sjećam proslave pedesetog rođendana njegove supruge. Sve
se trebalo zbivati pred srednjovjekovnom kulisom i on je nabavio sve što treba. Za iz‐
gradnju štandova angažirao je mog oca koji mu je puno pomogao. A kad je sve bilo
gotovo, rekao je mu je: “Trebala bi nam vaša kćerka da glumi postolarskog šegrta.”
Znala sam puno njegovih prijatelja i poznanika preko telefona. Kad me otac pitao,
odmah sam pristala. I tako sam se tamo pojavila kao postolarski šegrt. Svi su gosti bili
njegovi prijatelji Židovi. Doktor Goldberg je uvijek imao sjajne ideje. Proslava je po‐
čela kasno poslijepodne i trajala cijelu noć. Ostala sam tamo sve do jutra. Obukla sam
kratke hlače i neku jaknicu, nosila pero i čizme prebačene preko ramena. Bilo je div‐
no.
Tamo sam s vremenom naučila puno o osigurateljstvu. Stalno je bilo i prevara. Ali
bi ipak ostalo puno novca, no ne za mene. Opet sam dobivala svega devedeset mara‐
ka, što je u ono doba bila uobičajena plaća za žene koje su radile uredske poslove, ali
nakon četiri godine koje sam tamo provela, plaća mi je zadnje godine porasla na sto i
dvadeset maraka. Bilo je to 1932. godine, no dr. Goldberg je nedugo nakon toga upo‐
la smanjio moje radno vrijeme, jer mu posao više nije išao dobro. Tada sam već osje‐
tila da će raspustiti ured i ubrzo otkazati stan u Njemačkoj.
Tada sam kod njega radila samo od 8 do T3 sati. Ne bi mi ostalo ništa novca i bila
sam vrlo siromašna.
U ono sam vrijeme imala dečka koji se zvao Heinz i bio student iz Heidelberga.
Nije to bila velika ljubav, ali bio je moj prvi dečko. Moje su prijateljice sve već imale
nekoga s kim su se viđale, a ja nikoga. Radile su na tome da nas spoje. Išle smo zajed‐
no na čaj i ples, a one povele tog tipa i tamo nas spanđale. Ni on nije imao skoro ni‐
šta, budući da mu otac nije puno davao, zato što se uopće nije slagao s time da studira
umjesto da preuzme tvrtku. Ni ja nisam imala ništa. A od onoga malo što sam zarađi‐
vala, morala sam dati nešto u kuću, pa makar pet maraka. Dakle ostalo mi je vraški
malo. A kad bih se našla s Heinzom, uvijek smo išli samo u šetnju. Nije me zvao u
kino, jer bi me onda morao počastiti. A ja nisam mogla pozvati njega, jer se to nekoć
nije radilo. A kada bismo otišli na kavu, on je morao platiti. To je bilo uobičajeno.
Povrijedila bih ga da sam ga odbila. Niti bi mi to palo na pamet. Ako s muškarcem
ideš nešto pojesti ili na kavu ili nešto slično, onda on mora platiti. Bez obzira na to
što radi i koliko zarađuje. Nekoć je bilo takvih šašavih pravila kojih smo se bespogo‐
vorno pridržavali.
Jednog je dana Heinz nabavio dvije ulaznice za Sportpalast (Palača sporta, čuvena
sportska dvorana u Berlinu). Bilo je to još prije 1933. Odlazak u Sportpalast u Berlinu
uvijek je bio događaj i pol. Boksački mečevi, zatim one divne klizačke utrke, po tomu
je Sportpalast bio poznat. Dakle otišla sam s Heinzom i veselila se, jer nisam znala što
me tamo očekuje.
Dočekala me hrpa smrdljivih muškaraca koji su svi sjedili na klupama i nešto če‐
kali. I mi smo čekali. Odjednom se začula glazba i pojavila kapela, svirali su neku gor‐
ljivu koračnicu, to je još bilo lijepo, a zatim se pojavio neki debeljko u uniformi –
Hermann Göring. Održao je govor u razmetljivom tonu koji me uopće nije zanimao.
Politika. Zašto bi me to zanimalo? Pa ja sam žena, ne mora me to zanimati. Poslije
sam Heinzu rekla samo: “Na ovako me nešto više nikada nećeš odvući. Umrla sam od
dosade.” On je odgovorio: “To sam si odmah mogao misliti.” Nije me ni pokušao
uvjeriti u suprotno, nešto u stilu da je tu ustrojena stranka koja će Njemačku oslobo‐

diti od Židova.
Prije 1933. godine ionako nitko nije razmišljao o Židovima, to je bila puka izmiš‐
ljotina kasnijih nacista. Tek smo kroz nacionalsocijalizam postali svjesni toga da su to
drugačiji ljudi. Poslije je sve to bio dio programa za istrebljenje Židova. Nismo imali
ništa protiv Židova. Naprotiv. Moj je otac bio sretan što je imao nekoliko mušterija iz
židovskih krugova, jer su imali najviše novca i uvijek su dobro plaćali. Igrali smo se s
djecom Židova. Sjećam se jedne djevojčice, Hilde, koja je bila draga. U susjednoj kući
je stanovalo židovsko dijete moje dobi s kojim smo se ponekad igrali, a tu je još bila i
naša Rosa Lehmann Oppenheimer, koja je držala malu trgovinu sa sapunima, nje se
također sjećam. Nismo uopće ni pomislili da s njima nešto nije u redu. Barem ne dok
smo odrastali. A kad se nacionalsocijalizam počeo bližiti, još nismo shvaćali što bi se
moglo dogoditi. Mahali smo ljubljenom Führeru. A zašto ne? Svega je nekolicina lju‐
di prije 1933. uopće razmišljala o Židovima. Ljudi su prvi put dobili posao i novac.
Uslijed rata smo sve izgubili, a Versajskim ugovorima su nas prevarili, tako su nam to
poslije objasnili.
Općenito, nismo imali pojma što nam se sprema Hitlerovim dolaskom na vlast.
Za Brunhildu Pomsel bezbrižan život onog doba u međuvremenu se nastavlja i ona ni

ne sluti da će uskoro prihvatiti mjesto u centru moći nacističke diktature, što će promi‐
jeniti čitav njen život.
Moj je dečko Heinz mislio da sam za politiku preglupa i nedovoljno zrela. Međutim
to nije bio razlog za svađu. Imala sam jednostavno nekoga s kim sam se mogla viđati
nedjeljom. Odvezli bismo se nekamo gradskim vlakom, išli u šetnju, popili kavu, a
poslije otišli u njegov stan. Bilo je jako lijepo kad smo mogli biti sami. Nakon toga
bih često izlazila sa svojim društvom. Imala sam svoju škvadru. Svi su odreda bili
zgodni. Jedan od njih je imao motor i znali bismo se odvesti negdje u okolicu Berlina.
To su bili doživljaji za pamćenje. Sve je bilo vrlo nevino. No dečki su između sebe po‐
nekad raspravljali o politici, a mi djevojke uopće nismo bile zainteresirane za to i ni‐
smo ih slušale. Sjećam se jednoga koji je bio član Komunističke stranke Njemačke
(KPD). Bio je to naočit momak, ali navodno u KPD-u. Usprkos tome bio nam je
drag. A bio je i zgodan. Ostali su sigurno svi bili nacisti ili članovi Njemačke naci‐
onalne pučke stranke (Deutschnationale Volkspartei).
Ponekad razmišljam o tome, ali zar da si predbacujem to što me nekoć politika
nije zanimala? Naprotiv, možda je to bilo dobro, možda bi čovjek zbog mladenačkog
idealizma čak završio na jednoj strani, zbog čega bi ga ubrzo skratili za glavu. Na
mene se lako moglo utjecati u to vrijeme, ali imala sam drugačiji krug prijatelja. Oni
uopće nisu svi bili nacisti, već bogataški sinovi koji su samo tratili vrijeme. Nitko od
njih još nije radio, trebali su tek upisati studij, ili uopće nisu morali studirati. Njihovi
roditelji, koji su mahom bili bogati poslovni ljudi, to su si mogli priuštiti. Imali su
vile u četvrti Berlin-Südende, sinovi su im bili u dobi od dvadeset do dvadeset i tri
godine, a o poslu nitko od njih nije ni razmišljao, barem ne tada. Sve je to još lebdjelo
u zraku! To su bili moji prijatelji: zgodni i dragi dečki s kojima se čovjek rado družio.
Uvijek je bilo zgodnih prilika, svečanosti i školskih proslava. U gimnazijama se svake
godine održavala neka proslava. Obično se slavilo u restoranu Park u Südendeu. Bilo
je to divno berlinsko okupljalište smješteno na jezeru, okruženo šumom, veslačkim
čamcima i brodovima.
Zimi je jezero bilo zaleđeno i tada bi napravili ledenu stazu. Tik do nje nalazio se
taj predivan, ogroman restoran i lijepa kuća s dvoranom za veće svečanosti i balove
ili manje proslave. Čak i ako ste imali novaca samo za malu svijetlu pivu, za što je bilo
dovoljno 20 pfeniga, a nekad bismo i podijelili pivu. Bilo nam je bitno samo da smo
na okupu i da se družimo u gostionici. Politika nije zanimala nikoga od tih mladih
ljudi. U tom društvu, naravno, nije bio nijedan jedini Židov. Osim moje prijateljice
Eve Löwenthal, koja je često izlazila sa mnom.
Politika nas nije previše zanimala. Kada danas čujem o čemu sve razgovaraju ško‐
larke, ili kada iznose svoje mišljenje, pomislim: “Bože, kakva razlika, koja nevjerojat‐
na razlika.” Ponekad mi se čini da nemam preko sto, već da imam više od tristo godi‐
na. Toliko se promijenio cijeli način življenja.
Potkraj 1932. godine, Bruhilde Pomsel upoznala je budućeg radijskog spikera Wulfa
Bleya. Presudno poznanstvo koje će joj, nakon što Hitler preuzme vlast, otvoriti put za
posao na Državnom radiju i poslije u Ministarstvu promidžbe Josepha Goebbelsa. Pi‐
sac i radijski spiker Wulf Bley (rođen u Berlinu 1890., umro 1961. u Darmstadtu) učla‐
nio se 1931. u NSDAP (Nacionalsocijalistička radnička stranka Njemačke) i priključio
SA (Jurišnim odredima). Kasnije generacije ga poznaju kao komentatora Hitlerovog
dolaska na vlast, jer je na Državnom radiju u noći 30. siječnja 1933. komentirao mi‐
mohod nacionalsocijalista s bakljama kroz Brandenburška vrata, a poslije je bio jedan
od komentatora na Olimpijskim igrama 1936.
U svakom slučaju, moj dečko Heinz je imao znanca, pisca koji je bio poručnik u zra‐
koplovstvu tijekom Prvog svjetskog rata. Heinz je znao da kod Židova dr. Goldberga
sada radim samo na pola radnog vremena. Heinzov je znanac htio napisati svoje me‐
moare i trebao je tipkačicu, a Heinz je predložio da angažira mene. To je bio Wulf
Bley, jako drag i ljubazan čovjek, koji je stanovao nedaleko od nas te imao jako sim‐
patičnu ženu i drago dijete. Kad bih došla k njima, najprije bi me ponudili kavom i
malo bismo čavrljali. Zatim bih njegove misli bacila na papir. A priča je onda išla da‐
lje. Gospodin Bley je imao prijatelja, satnika Buscha, koji je stanovao u četvrti Berlin-
Licherfelde. I on je želio objaviti memoare pa su me pitali mogu li mu pomoći. Bila je
to velikodušna ponuda. Svakog sam dana odlazila tamo i radila sve do večere. Zatim
bi me jedan od njegovih sinova autom odvezao kući, a imali su zaista puno novca i
zahvaljujući njemu sam se skoro obogatila. Tako sam potkraj 1932. prijepodne radila
kod svog Židova dr. Goldberga, a ponekad poslijepodne kod nacista Wulfa Bleya.
Znali su me pitati nije li bilo lakomisleno raditi za Židova i za nacista? Ne. Barem
sam bila medu onima koji su u ono doba uopće imali posao. U to je vrijeme postojala
ogromna masa nezaposlenih. Već sam četiri godine radila kod dr. Goldberga i to je
zaista bilo lijepo razdoblje u mom životu. No to je bilo još prije 1933. Međutim,
odjednom se sve promijenilo.
Sve je bilo podvojeno. Tada to nisam shvaćala tako ozbiljno. Nisu
me nimalo zanimale te stvari. Bila sam mlada, zaljubljena
djevojka. To mi je bilo važno. A prošlo je toliko vremena od tada. Ne
mogu si to više uopće predočiti. Tada je to jednostavno bilo tako,
odjednom ste se našli u tome.
Hitler je naprosto bio novi čovjek
Početak rada na Državnom radiju
Potkraj 1932. Brunhilde Pomsel ima 21 godinu, prema tadašnjem zakonu tek je posta‐
la punoljetna.
Berlin je bio dinamičan i otvoren grad koji je nudio brojne mogućnosti. Naravno,
samo ljudima koji su imali novaca. Bogatim Židovima. Za dobro “potkožene” u Ber‐
linu je bilo puno opcija. Grad je nudio sve moguće sadržaje, sve što je u ono doba lju‐
dima bilo važno: kazališta, koncerte, predivan zoološki vrt. Već su tada postojala veli‐
ka lijepa kina. Uz kinoprojekciju uvijek je išla i revija. Prikazivao bi se kinofilm, za‐
tim još jedan kulturni pregled kao dodatak i nakon toga bi slijedila revija, često samo
jedan pjevač i čovjek za klavirom, ili plesna revija, primjerice Tiller Girls. Bilo je sve‐
ga. Sve što je ljudima trebalo. Što čovjeku još treba? Bilo je finih restorana, skupih
restorana u koje, naravno, nisu zalazili smrtnici. Njih sam upoznala tek kada sam po‐
čela raditi na Državnom radiju.
Međutim, koliko god hvalili i uzdizali Berlin, grad je oduvijek imao i svoje mračne
strane, posebice u ono doba, nakon što smo izgubili u Prvom svjetskom ratu. Na sva‐
kom je uglu bilo nezaposlenih, prosjaka, siromašnih ljudi. Tko je stanovao u dobroj
četvrti poput mene, u nekom finom predgrađu, ne bi to ni zamijetio. Naravno, bilo je
i cijelih četvrti prepunih bijede i siromaštva, ali tako nešto čovjek ne želi vidjeti, takvo
što ne vidite, jednostavno odvratite pogled.
Potom su u ožujku 1933. godine nacisti nenadano pobijedili na izborima. Ne znam

za koga su glasali moji roditelji. Skoro se ni ne sjećam za koga sam ja glasovala. Mis‐
lim za Deutschnationale Volkspartei. Crna, bijela i crvena boja. Ta mi se zastava odu‐
vijek sviđala. Nedjelje kad se išlo na izbore tada su bile drugačije od ostalih nedjelja.
Zastave, glazba i reklame, u Berlinu je vladalo posebno raspoloženje i sve je bilo puno
života. Izbori bili su nešto posebno. Nismo ni razmišljali o tome da je riječ o politici.
Nas mlade se uopće nije uvlačilo u to. Niti se na nas utjecalo.
Moj dečko Heinz me netom prije, u siječnju 1933. godine, poveo sa sobom u Pot‐
sdam, gdje su si stari Hindenburg i Hitler pružili ruku. Nisam čak ni pitala kakva je
to besmislica. To me uopće nije zanimalo. Primijetio je koliko sam bila glupa i neza‐
HITLER JE NAPROSTO BIO NOVI ČOVJEK
interesirana za politiku. Svakako nisam bila na njegovoj razini. Nije me ni pokušao

preobratiti. Hitlerova stranka u našem odnosu nije igrala baš nikakvu ulogu, a te go‐
dine smo se i razišli.
Kada je Hitler u siječnju imenovan za kancelara, cijeli je Berlin bio na nogama. Oni
najluđi hodočastili su do Brandenburških vrata. I Heinz je, naravno, išao u povorci s
njima. Sa mnom. Znam još samo da je Hitler stajao na prozoru Kancelarije Reicha
(Reichskanzlei). Posvuda su se okupili ljudi, hrpe ljudi, masa ljudi koji su galamili
kao danas na nogometnim utakmicama. I mi smo skandirali s njima. I nakon što smo
se dovoljno izgalamili i naklicali, masa nas je odgurala u stranu, no bili smo presretni
što smo svjedoci tog povijesnog događaja. I ja sam bila jedna od onih koji su klicali
Hitleru. Točno, i stojim iza toga. Hitler je naprosto bio novi čovjek.
Ali sigurno nisam bila oduševljena. Takve me stvari nikada nisu oduševljavale. I
poslije sam se nastojala, kad god je bilo moguće, izvući s takvih skupova. To mi je
uglavnom i uspijevalo. Sjećam se još da smo poslije, kad sam već počela raditi na Dr‐
žavnom radiju, i. svibnja uvijek morali sudjelovati u povorci koja je išla do sportskog
kompleksa (Reichssportfeld) ili zračne luke Tempelhof, kada bi dolazio Mussolini ili
drugi državnici. Tad bismo se morali pojaviti. U odjelima je bilo i nekih ljudi kojima
se nije baš previše vjerovalo. Koji bi odmah šapnuli nekome nešto, ako niste sudjelo‐
vali. Oni su pomno pratili tko se nije pojavio. Ali ni mi nismo bili bedasti. Došli bi‐
smo tamo i onda marširali u povorci dva, tri ugla. A kad se održavala neka velika po‐
vorka, morali smo se okupiti pred zgradom Državnog radija. Sjećam se još jedne zgo‐
de, kad smo marširali do sportskog kompleksa. Ali u našem smo se odjelu dogovorili
da ćemo se naći u gostionici. Svakih pet minuta netko od nas izdvojio bi se iz povor‐
ke i radije otišao na pivo. Od dvadeset ljudi uvijek je bilo dvoje tamo da bi sačuvali
privid. No to je uvijek bilo pomalo riskantno. Bilo je nekih odjela koje su pomno dr‐
žali na oku. Primjerice, radijski odjel za književnost.
Neposredno nakon dolaska Hitlera na vlast raspoloženje je bilo obilježeno novom
nadom. Pa ipak, sve nas je nemalo iznenadio Hitlerov uspjeh. Mislim da su i oni sami
bili iznenađeni.
No tada nisam bila zainteresirana za politiku. Za mene je život jednostavno išao da‐
lje. Čak sam još i radila kod dr. Goldberga. Dobro, njemu naravno nisam ispričala da
sam 30. siječnja klicala Hitleru. To nisam napravila zbog obzira prema starom Žido‐
vu. Takvo što se ne radi. Sve je bilo podvojeno. Tada to nisam shvaćala tako ozbiljno.
Nisu me nimalo zanimale te stvari. Bila sam mlada, zaljubljena djevojka. To mi je bilo
važno. A prošlo je toliko vremena od tada. Ne mogu si to više uopće predočiti. Tada
je to jednostavno bilo tako, odjednom ste se našli u tome.
Nismo se obazirali ni na povorke nacista ni na mimohode s bakljama. Nismo prida‐

vali pažnju niti pobunama dvadesetih godine niti kasnijim događajima, kada je kre‐
nulo to s Hitlerom. Naime, Südende je u ono doba bio otmjeniji dio Stegliza. Kod nas
je sve bilo nekako poslušno i jako građanski. To se događalo u dijelovima grada u ko‐
jima su stanovali samo radnici. Berlinska četvrt Südende, u kojoj sam stanovala, bila
je uistinu elitna četvrt, tamo je stanovala nekolicina jako imućnih ljudi, bilo je nekoli‐
ko lijepih vila i velikih kuća, u kojima su se iznajmljivali cijeli katovi, bilo je tu otmje‐
nih trgovina i puno poslovnih ljudi. Vladao je izvjestan sklad. Mislim da u Südendeu
nisam ni jednom vidjela takvu povorku. Tamo toga jednostavno nije bilo. Niti bi itko
sudjelovao u tome. Tamo sigurno ne. A drugdje nismo ni zalazili. U novinama je pi‐
salo štošta, ali u našoj je četvrti bilo jako mirno. Atmosfera je bila dosta ugodna. Ti
neredi su se događali u glavnoj ulici, u Steglitzer Straße, kuda su prolazile povorke
nacista. Ali mi ne bismo ni zastali. Zapravo, nas se to uopće nije ticalo. A to što su se
moja braća učlanila u DJV (Deutsches Jungvolk, Njemački mladi naraštaj) i nosila
one smeđe košulje – da, to je naprosto bilo tako.
Zatim ste na ulicama sve češće mogli vidjeti Jurišne odrede. Ali oni nam nisu sme‐
tali. Nismo razmišljali o tome. Kako je postojao i Nacionalsocijalistički savez žena
(NS-Frauenschaft), doista sam se prepala da će zakonski propisati da se svi moraju
učlaniti. Bilo je propisano i kakva se odjeća mora nositi. U Savezu njemačkih djevoja‐
ka (Bund Deutscher Mädel, skraćeno BDM) sve su djevojke morale nositi plave plisi‐
rane suknje. U mojoj smo četvrti smatrali da je to grozno. Tada su u modi bile uske
suknje, a one su jurcale okolo u nekim širokim krpama. Eto, to su bile moje brige
tada. Nekako sam se izvukla od članstva u Nacionalsocijalističkom savezu žena. Ne
znam više kako mi je to uspjelo. Nije bilo prisile, ali pristupanje stranci jako se rekla‐
miralo. Nisam htjela biti ni u kakvom masovnom pokretu, to sam oduvijek odbijala.
Međutim, nakon što je Hitler došao na vlast, odmah su počeli donositi razne pro‐
pise i ubrzo se puno toga promijenilo. Odjednom je bilo puno uredbi i izvanrednih
propisa. Ali bilo je i jako puno pozitivnih stvari, počela je gradnja autocesta, to je bio
ogroman zahvat u cijelu (infra)strukturu, tako su ljude maknuli s ulice, jer je među
tim prosjacima i siromašnima bilo puno onih koji su stvarno iz nužde našli na cesti, a
ne zato što vole prodavati zjake i besposličariti. Bili su nezaposleni, a socijalna pomoć
nije bila dovoljna za njihove, uglavnom sve veće obitelji. Kod siromašnih je ljudi uvi‐
jek bilo više djece nego kod bogatih. Trebalo je prevladati posljedice Prvog svjetskog
rata i nametnute obveze, s čime se Hitler na samom početku dobro nosio.
Mladi su ljudi tada djelomice to jednostavno doživjeli kao oslobođenje. Moja bi braća
ponekad uvečer sjedila u gostionici. Što prije nisu radili. Učlanili su se u Hitlerjugend,
otišli od kuće i bili među sebi sličnima. Često su išli nekamo, odlazili na izlete i bili
daleko od roditelja. U svakom slučaju, bilo je puno stvari koje su odjednom bile bolje.
Tako da ste jednostavno morali reći: Pa da, to je sve sjajno.
Nedugo nakon toga još sam radila s Wulfom Bleyem na njegovoj knjizi, koja nije
bila sasvim gotova, a njega su odmah nakon izbora 1933. naglo pozvali da preuzme
mjesto dramaturga u kazalištu Deutsches Theater. Ponudio mi je da pođem s njim.
To je bio početak mog uspona. Da nisam slučajno upoznala Wulfa Bleya, moj bi život
vjerojatno išao sasvim drugim tijekom i završila bih kao tajnica tko zna gdje. Rekao
mi je još: “No, taj vaš šef Židov, on neće još dugo. Zar ne biste željeli raditi na Držav‐
nom radiju? Naći ću vam već nešto za diktiranje.”
Sjećam se još da mi je već prije, negdje oko Božića 1932. godine, rekao: “Dakle, ti
nacionalsocijalisti, još jedni izbori i onda će uspjeti.” U tom bi slučaju i on bio zbri‐
nut za sva vremena. I to se dogodilo. Već je prije bio u stranci. Da su u Deutsches
Theater postavili potpuno krivu osobu bez ikakvog smisla za umjetnost i da to jed‐
nostavno neće funkcionirati, to nije znao ni jedan od pametnih nacista. Ali dobio je
to mjesto već ubrzo nakon što je Hitler preuzeo vlast.
Tada se već pripremala prva velika kazališna izvedba Wilhelma Tella. S Heinric‐
hom Georgeom3 u ulozi Gesslera i Atillom Hörbigerom4 koji je glumio Tella. A ja
sam visjela u kazalištu, jer na početku nisam imala posla. Tu i tamo bi mi izdiktirao
neka pisma. Ali uvijek bi mi dao nešto više novca, toliko mu je bilo stalo do mene.
Bila sam sretna i bilo mi je zabavno raditi tamo. Posebno kad bi mi kazališna tajnica,
gospođica Von Blankenstein dopustila da je posjetim u uredu. Na jednom su zidu bili
obješeni portreti svih glumaca s posvetom. Jedan od najvećih doživljaja bio mi je
kada su se usred mog razgovora s njome odjednom otvorila vrata i ušao je – tko?
Glumac Atilla Hörbiger, koji je tada bio san svih žena. Izvadio je etui s cigaretama i
ponudio mi jednu, koju sam popušila drhtećih ruku. Takvim sam pričama znala ra‐
zveseliti obitelj za večerom.
Nekoliko mjeseci kasnije gospodin Bley mi je rekao da pregovara za posao na Dr‐
žavnom radiju. A zatim me pitao bi li me zanimalo da se zaposlim tamo. Mogao je
povesti tajnicu, no htio bi da je Radio plaća, a ne on sam, iz vlastita džepa. Sredit će
mi ugovor na Državnom radiju. Pa to je sjajno, pomislila sam, raditi u tako velikom
poduzeću, to je ogromna šansa! I stoga sam rado pristala.
Ubrzo mi je rekao: “Čini se da će funkcionirati, čini se da će funkcionirati i za vas.
Mislim da možemo računati na to.” Još smo uvijek odlazili u Deutsches Theater, jer
je tamo i dalje radio kao dramaturg.
Nedugo zatim mi je rekao: “Vi ste u stranci, zar ne?” “Ne”, rekoh, “nisam u stran‐
ci.” “Hm, bilo bi dobro da se učlanite radi tako velikog poduzeća.” “Pa”, rekla sam,
“onda ću se učlaniti.” “Da”, uzvratio je on, “ne znam je li u ovom trenutku uopće
otvorena.”
Naime stranka je u to doba bila ta stranka, i svi su se htjeli učlaniti. Jer su se nadali
da će se pojaviti veliki čovjek koji će se brinuti za male ljude. To su vjerojatno i prije
propovijedali, tako da je bilo dobro biti u stranci.
Odmah sam pomislila, pa ući ću i ja, ako (Bley) misli da ću onda moći raditi na
Državnom radiju. A kod kuće sam rekla: “Učlanit ću se u stranku, zbog toga i toga.”
Moji roditelji nisu imali ništa protiv, niti su bili za. Bilo im je svejedno. “Radi što te
volja.”
I upravo tog poslijepodneva posjetila me moja prijateljica Židovka Eva Löwenthal i

zapravo smo htjele otići na kavu. To jest, Evu bismo pozvali na kavu, jer smo znali da
nema novaca. Kad bismo rekli da idemo na kavu, to je značilo da ćemo je častiti. Sto‐
ga sam rekla: “Eva, danas ne možemo na kavu. Moram se hitno učlaniti u stranku!”
Naime, u sjedištu stranke bi uvijek otvorili vrata, propustili nekoliko stotina ili tisuća
ljudi, a vrata bi zatim opet bila zatvorena. Kako nisu stizali izraditi članske iskaznice,
jadni su ljudi opet morali čekati u repu, sve dok tijekom idućeg vala ne bi došli na
red.
“Dobro”, rekla je Eva, “idem s tobom.” Tako smo Eva i ja zajedno otišle u lokalni
ogranak stranke u Südendeu. Tamo je bila lokalna podružnica NSDAP-a. Ispred
zgrade je stajalo najmanje stotinu ljudi. Svi su se htjeli učlaniti, jer su mislili da će od
prvog u mjesecu stranka opet biti zatvorena. A bilo je korisno biti u stranci.
Morala sam stati u red. Eva je pak sjedila na nekom zidiću. Sve je išlo dosta brzo,
organizacija je bila dobra. Čovjek bi ušao i morao nešto potpisati. Mjesečna članarina
iznosila je dvije marke, to je bilo bolno, jer se radilo o jako velikoj svoti. Ali još je bol‐
nije bilo to što sam morala platiti deset maraka pristojbe za učlanjenje. To je bilo gor‐
ko, jer je to bio sav novac koji sam tada imala sa sobom. Odlazak na kavu je otpao. I
uopće: deset maraka. To je tada bilo puno novca.
Ali ipak sam potpisala, jer sam mislila, ako to s Radijem upali, onda ću brzo zabo‐
raviti na tih deset maraka. Tako je i bilo i tako sam ušla u stranku.
Kad me jednom kasnije netko pitao: “Jesi li bila u stranci?” rekla sam: “Da, bila
sam u stranci.” No inače me to nikad nitko nije pitao. A kad sam poslije radila u Mi‐
nistarstvu promidžbe, to me uopće nitko nije pitao. Čak ni ne znam jesu li oni svi bili
u stranci. To je možda bilo malo ishitreno od mene, ali nije mi ni štetilo.
Zatim sam, nakon nekoliko tjedana, od lokalnog ogranka dobila pismo i pravu is‐
kaznicu na kojoj je pisao: član NSDAP-a od tog i tog datuma. Potom sam primila još
jedno pismo u kojem je pisalo da bi članovi stranke također nešto trebali napraviti za
stranku. Trebalo bi sudjelovati u prikupljanju novca od građana na ulici i iznijeli su
nekoliko prijedloga. Pomislila sam da najprije treba malo pričekati. Stalno je bilo tak‐
vih skupova gdje bi se skupljali novci, zveckalo se škrabicama za sve živo. Mislila sam
da se to mene ne tiče. No zatim sam dobila dopis u kojem su me tražili da se javim u
lokalnu podružnicu.
Otišla sam tamo i objasnili su mi da sam sada član, a da još nisam ništa napravila
za stranku. “Da. A što bih trebala napraviti?” pitala sam. “A što ste po zanimanju?”
“Radim na Državnom radiju.” Pa onda bih mogla obavljati korespondenciju u uredu
stranke. Uvečer iza osamnaest sati, kad se dućani zatvore, treba odraditi malo kores‐
pondencije i treba im tipkačica.
Nisam imala neku izliku i tako sam morala tipkati neke beznačajne tekstove. Idući
put sam nazvala i izmislila nešto. Da ne mogu doći, jer uvečer imamo emisiju na Dr‐
žavnom radiju i moram biti tamo. Nisu imali pojma što radim na Državnom radiju.
Povjerovali su. Idući tjedan sam smislila neki drugi izgovor, sve dok mi konačno nisu
rekli da više nisu zainteresirani za suradnju sa mnom, jer se ne mogu pouzdati u
mene. Nakon toga su me konačno ostavili na miru. No svako malo bi me pozvali na
skupljanje novaca za siročad i siromašne, što mi je bilo grozno.
Posebno se sjećam jedne zgode. Zimi se održavala velika akcija skupljanja novca.
Proizvođač čokolade Sarotti, one sa Sarottijevim crnčićem, slatkim patuljkom crnog
lica u prugastom kostimu, podupirao je tu dobrotvornu akciju. Sarotti je u ono doba
bila najbolja od svih čokolada. Poduzeće je Državnom radiju stavilo na raspolaganje
kostim môra. Netko je naime rekao da bi bilo dobro kad bi osobe koje prikupljaju
novac bile malo maštovitije i nosile kostime likova iz bajki, jer se akcija održavala
usred zime. Tako je taj kostim završio u našem odjelu i svi su rekli: “Daj ga obuci,
Pomselice.” Stajao mi je ko saliven. Stvarno je bio krojen za sitnu osobu poput mene.
I napravljen od predivnog materijala, cijeli od svile. Bio je to skup i dražestan kostim.
Ostali su bili zadivljeni: Iduće nedjelje moraš na zimsku dobrotvornu akciju sa škra‐
bicom obučena kao Sarottijev moro.
Tako je i bilo. U akciji su sudjelovali svi poznati glumci koji su skupljali novac. A
narod je nahrupio, već i zbog toga da vide glumce i političare, pa i tog malog Sarotti‐
ja. Dodijelili su me tadašnjem ministru gospodarstva. On je držao govor, a ja sam
mahala škrabicom i plesala oko njega. Imala sam, naravno, ogromnu publiku. To se
zbivalo na bulevaru Unter den Linden, a zatim smo krenuli dalje prema parku (Tier‐
park) u kojem se nalazio Zoološki vrt (Tiergarten), gdje smo se zadržali neko vrijeme.
Glavno okupljanje bilo je pred dvorcem Stadtschloss i ispred Reichstaga. Plesala sam
sve dok se nije smračilo i skupljanje novca nije završilo, a kući smo mogli tek kad
smo predali prikupljen novac. Sjećam se još da me majka posjela u kadu i pokušala
skinuti smeđu šminku.
Gospodin Bley je u međuvremenu preuzeo novu funkciju na Državnom radiju, u sa‐

mom rukovodstvu, u Upravi. A ja sam dobila lijepu vlastitu sobu pored koje je bio još
jedan ured. Ta je lijepa, zgodno uređena zgrada bila puna ureda. Bila je senzacionalna
za ono doba. Zbog toga što je bila od klinkera i zbog neobičnog oblika slovila je kao
jako moderna.
Na početku nisam imala puno posla. U zgradi je bila lijepa kantina. Kolegice bi me
znale pozvati na ručak. Gore na krovu bio je predivan vrt u kojem su posluživali i jela
iz kantine. Tako sam upoznala nekoliko djevojaka s kojima sam održavala prijatelj‐
stvo još dugo, sve dok nisu umrle. Dakle cijeli život sam sačuvala neka prijateljstva
još iz doba na Državnom radiju. Jedna od njih je još živa. Godinu dana je starija od
mene.
U svakom slučaju, Wulf Bley je napustio taj posao, jednako brzo kao što ga je i
preuzeo. Naime, ispostavilo se da ni ovdje ne znaju što bi s njime. Stoga je otišao već
nakon godinu dana. Mislim da je radio do Božića i zatim nestao. Ni na Državnom ra‐
diju nisu znali što bi s njime. Bio je nitko. Nije znao ništa. Jednostavno je pustio da ga
val ponese. Bio je mladi vojnik u ratnom zrakoplovstvu, a zatim se provlačio kroz ži‐
vot bez ikakve naobrazbe ili dovršenog studija. Ali naravno, rano se učlanio u stran‐
ku. Poslije više nisam čula ništa o njemu. Bio je jednostavno jedan od starih boraca
kojima su nacisti obećali da će se pobrinuti za njih, kad dođu na vlast. Tako su i njega
htjeli smjestiti negdje. No, kao i mnogi drugi, ni on baš nije bio previše bistar. Kako
bilo da bilo, ja sam ostala na Državnom radiju.
Samo zahvaljujući slučajnom spletu okolnosti što sam upoznala Wulfa Bleya, ima‐
la sam ugovor i to jako dobar ugovor. Ah, ne sjećam se više točno, ali u svakom slu‐
čaju mjesečno sam zarađivala više od dvjesto maraka. To je bilo jako puno novca. U
usporedbi s onime za što sam se godinama mučila, to je jednostavno bila kraljevska
plaća. Najprije sam radila pri Upravi, a zatim u kancelariji ranijih direktora. To baš
nije bilo tako prestižno mjesto, jer su tu radili ljudi koje su gurnuli u zapećak. Primje‐
rice, tajnice koje su nekoć radile za staru Upravu. Prije su radile za Židove, koji su
pretežno sjedili u nadzornom odboru, a sada su svi završili na ulici ili u koncentracij‐
skom logoru. U svakom slučaju, izbacili su ih s Radija.
Tajnice koje su bile Njemice ili one “čiste prošlosti,” koje su radile za suradnike
Židove, prebacili su u kancelariju gdje su radile prijepise ili umnožavale dokumente.
Zatim sam imala nešto peha i nešto sreće. Nedugo nakon što sam počela raditi na
Državnom radiju, uhvatila me prehlada koju nisam zaliječila te je zahvatila pluća.
Bilo je sve gore pa su mi rekli da kod osiguranja podnesem zahtjev za plaćeni odmor i
provedem barem četiri tjedna u nekom od lijepih, novih odmarališta na Baltičkom

moru. Liječnik se zaista složio s time i poslao me na liječenje na otok Föhr. Tamo
sam u sanatoriju provela pola godine. A Radio mi je svaki mjesec doznačivao plaću.
Imati toliko sreće u ono je doba bilo nepojmljivo. Poslije sam još jednom morala na
terapiju, ali to je trajalo svega tri mjeseca. A sve je to platio Državni radio.
Zatim su me premjestili u odjel za odnose s javnošću, tako da sam putovala na Ra‐
dijski sajam. Tamo su ustanovili da sjajno stenografiram. Bilježila sam govore politi‐
čara i drugih govornika, čak sam stenografirala i prvi Goebbelsov govor na otvorenju
sajma. Zaista sam jako dobro i brzo stenografirala, što je za odjel za odnose s javnoš‐
ću bio pravi dobitak. Tamo sam zaista voljela raditi.
Nešto kasnije prebačena sam u odjel Zeitfunk5 . Rado sam radila s muškim kolega‐
ma, starima i mladima. S izvjestiteljima i nogometnim reporterima. Eduard Roderich
Dietze6 je prenosio teniske mečeve. Rolf Wernicke7 je bio zadužen za nogomet. Jedan
od izvjestitelja bio je i gospodin profesor Holzamer8 , koji je poslije bio prvi ravnatelj
ZDF-a.
U to sam doba imala jako puno posla. Dan bi započinjao jutarnjim sastankom uz
kavu, gdje bi se za stolom razglabalo o svemu što se dogodilo u Berlinu i u svijetu.
Zatim bi na teren krenula reportažna kola (Echo-Wagen) s izvjestiteljima. Emitirali
smo vijesti, koje su se zvale Echo, ujutro, u podne i uvečer. Izvještavali smo o važnim
posjetima državnika, vojvoda ili o nogometnim utakmicama, koncertima i kazališ‐
nim predstavama. To je bilo dosta stresno. Nikada niste mogli planirati stanku za ru‐
čak ili radno vrijeme, ali uvečer bi sve završilo veselo, uz zajedničko druženje. Pone‐
kad bismo popili pivce u kantini ili bismo navratili kod Eugena. Ta se divna berlinska
gostionica nalazila odmah iza ugla. Reporteri su uglavnom bili neženje, a oni koji su
bili u braku uglavnom bi s posla otišli ravno kući. Netko je uvijek imao auto, što je u
ono doba bila iznimka, a ne pravilo. No svi su reporteri imali kola, tako da bi i mene
uvijek odvezli kući. Bila sam dio tima i tamo sam provela nekoliko predivnih godina.
Rado se sjećam Olimpijskih igara 1936. na kojima je, naravno, sudjelovao i Radio. To
je bilo predivno doba. Prije svega, mogli smo upoznati strance. Sjećam se da me na‐
zvala prijateljica i rekla mi: “Jučer sam upoznala nekog Indijca ili Japanca, u svakom
slučaju čovjeka iz sasvim drugog svijeta.” A kad je čuo da poznaje nekoga na Držav‐
nom radiju, rekao je da bi ga volio razgledati. Prijateljica me pitala mogu li to organi‐
zirati. Rekla je: “Samo da te pripremim, uputila sam ga na tebe, trebao bi uskoro
doći.” I on se pojavio. Čak je znao njemački, inače s njime ne bih mogla razgovarati.
A zatim ga je jedan od naših rukovoditelja proveo kroz kuću, onaj dio koji je smio
pokazati. Te smo večeri s njime još bili na večeri. Bila je prava senzacija uopće razgo‐
varati s nekim tko govori drugim jezikom. To je bilo nešto neuobičajeno. No recite to
danas nekom djetetu od dvanaest godina.
Berlinčani su bili neizmjerno oduševljeni Olimpijskim igrama. Berlin je bio naj‐
gostoljubiviji grad na svijetu. Sve su stanovnike pozvali da stave na raspolaganje sobe,
jer nije bilo dovoljno hotela i pansiona. I mi smo, naravno, na raspolaganje stavili
jednu sobu za što se dobivao novac. Po noći deset maraka. Osim toga, bila je i stvar
prestiža ugostiti strance. Sjećam se da su Olimpijske igre već počele, a nama se još
nitko nije javio. Roditelji su presložili spavaću sobu i lijepo je uredili. Međutim nitko
nije došao. Ali onda je, treći ili četvrti dan Olimpijade nazvao netko iz Olimpijskog
odbora u Berlinu i pitao primamo li goste. Da, naravno! I tako nam je stigla obitelj iz
Nizozemske. Vladalo je veliko uzbuđenje, svi smo još bili budni.
Ponosno smo hodali gradom. I mi smo imali goste koji su došli na Olimpijadu.
Već su imali ulaznice koje su naručili prije. Jako ljubazan par. Poslije su nam poslali
nekoliko sitnica iz Nizozemske, peciva i sir. To je bio velik događaj.
Na Državnom radiju smo tada naravno imali jako puno posla, svako malo smo
prenosili zbivanja s Olimpijskog stadiona ili iz okolice Berlina. Jedva sam stigla po‐
gledati Olimpijadu. Bila sam samo jednom na atletskoj utrci i jednom na dresurnom
jahanju. Nije bilo lako dobiti ulaznice, koje su osim toga bile skupe.
No grad se sasvim preobrazio. Kurfürstendamm (jedan od glavnih bulevara u Ber‐
linu) je odjednom poprimio pariški štih. Svi su bili dobro raspoloženi i vrijeme je bilo
lijepo. Bila je to svečanost koju je dragi Bog poklonio Führeru. Takva je bila atmosfe‐
ra u Berlinu 1936.
A kad biste išli ulicom, čuli biste engleski i francuski, ili vidjeli Indijce, toga se još sje‐
ćam. To je bilo prvi put da smo vidjeli ljude drugačije boje kože, ne baš crnce – dakle
crnaca se uistinu ne sjećam – ali tamnopute ljude. Samo sam jednom vidjela takvog
posjetitelja u Zoološkom vrtu, Indijca, to je bilo nešto nesvakidašnje.
Radio je, naravno, prenosio izvještaje s Olimpijade. Imali smo dobre, jako dobre lju‐
de koji su se poslije proslavili i počeli raditi i na televiziji. Rolf Wernicke je bio moj
šef u sportskoj redakciji i dio tima u odjelu Zeitfunk. Državni radio je u ono doba
objedinjavao sve radijske postaje. Svaka je postaja bila nadležna za svoju lokaciju, ali
kod izvještavanja su morali voditi računa o političkoj orijentaciji.
Više nije bilo slobode govora. Sve se nadziralo i prisluškivalo. Postojao je odjel
koji se bavio samo prisluškivanjem radijskih programa. Ne znam jesu li unaprijed
tražili uvid u sadržaje koji će se emitirati. Ali sam poslije saznala da je Goebbels tražio
da mu se predoči svaki scenarij, bez obzira koliko kratak ili beznačajan bio. U sve se
miješao, ulagao prigovor i križao glumce s popisa ili tražio druge, dakle uvijek je
imao utjecaj na odabir glumaca. Na Državnom radiju su postojale jasne direktive o
tome što tko smije, a što ne. Znali smo točno kako se moramo ponašati. U pojedinim
su odjelima sjedili ljudi lojalni stranci. To nisu bili stari borci, već ljudi koji su bili u
stranci zbog svojih zasluga. Često su bili neiskusni i laici po pitanju umjetnosti. Ali
radili su u stranci i k tomu imali čin bojnika (SS-Staffelführer). Nitko se nije usudio
pružati otpor ili se pobuniti. Nisu nam trebali posebni promatrači. Ljudi koji su vodi‐
li glavnu riječ na Državnom radiju svi su bili “cijepljeni”. S vremenom se tu valjda
uvuklo sve više antisemitizma, koji se nije osjećao posvuda, ali je svakako bio zamje‐
tan u radijskom odjelu za književnost. Za razliku od dječjeg programa ili programa za
žene, gdje su se puštali recepti i dječje pjesmice.
S vremenom ste upoznali sve više ljudi i znali ste tko je oštar, a tko bi inače bio sa‐
svim ljubazan tip da nije u stranci.
Kako god bilo, prvih je godina, u svakom slučaju do Olimpijskih igara, Njemačka
bila predivna. Tada još nije bilo progona Židova, tada je još sve bilo u redu. Osobno
nisam nikad prisustvovala spaljivanju knjiga. No čitala sam o tome, pisalo je u novi‐
nama, ali to se zbivalo negdje drugdje, daleko od mene. Sigurno ne bih otišla na tak‐
vo što.
U višim se krugovima sigurno više razmišljalo o svjetskoj politici. Ali mi nismo,
pa sve je bilo tako zanesenjački.
Prve smo radikalne promjene osjetili s nestankom prvih židovskih trgovina. No
kod nas ih je bilo tek nekoliko, a druge su ostale. A da je netko morao zatvoriti du‐
ćan, to se, zaboga, događalo u ono vrijeme. Mnoge su trgovine zatvorene, čak i one
koje nisu pripadale Židovima.
No zatim su postupno u našoj četvrti počeli bojkotirati židovske trgovine. Čak i
kod nas u Südendeu, koji je inače bio mirna i zapravo apolitična četvrt. To je bilo
mirno predgrađe, polovica stanovnika bili su vlasnici vila. Ipak smo još dugo poslo‐
vali sa Židovima. Moj je otac još uvijek imao mušterije Židove.
I ja sam četiri godine radila kod Židova, a tek sam zadnje godine primijetila da se
nešto događa, da neće ostati u Njemačkoj. U novinama ste mogli pročitati da su
mnogi Židovi emigrirali. Ponekad bih pomislila da bi se i moj poslodavac mogao naći
među njima. Ali brzo bih potisnula tu misao. Niste to odmah povezivali s nekim
strašnim stvarima, a niste baš mogli ni s bilo kime razgovarati o tome.
Sjećam se da sam, kad se rat počeo spremati, u ožujku 1938. s reporterom Rolfom
Wernickeom putovala u Graz. S njim se moglo otvoreno razgovarati. Htjeli smo pro‐
vesti nekoliko ugodnih dana s prijateljima. U autu je imao radio, odjednom je zausta‐
vio kola i rekao: “Krenulo je!” Vratili smo se u Berlin i tamo snimili emisiju o priklju‐
čenju Austrije (Anschluss). Wernicke je bio sve, samo ne nacist. To ga nije zanimalo.
Njega su zanimale žene i njegove reportaže o nogometu.
O priključenju Austrije iscrpno se izvještavalo. Navodno je cijeli njemački narod
bio na nogama, to su na Državnom radiju sasvim dobro odradili. Sve bi se iskrivilo i
prikazalo onako kako je trebalo biti, zahvaljujući tisućama voljnih pomagača i pobor‐
nika, koji uopće nisu shvaćali o čemu je riječ. Koji su svi bili glupi poput mene.
Dobro, kad su otvoreni prvi koncentracijski logori, kad smo prvi put čuli tu riječ,
rečeno je da će tamo završiti samo oni koji su govorili protiv Vlade ili izazvali nerede.
No dobro, pomislili smo, vjerojatno ih ne žele odmah strpati u zatvor. Poslat će ih u
koncentracijski logor radi preodgoja. Nitko nije razmišljao o tome. Dakle naš glavni
radijski spiker Jule Jaenisch, bio je divan čovjek bez kojeg cijeli radio ne bi funkcioni‐
rao. Čitao je sve jutarnje, podnevne i večernje vijesti. Jule Jaenisch je završio u logo‐
ru9 . “Da, ali zašto?” “Navodno je homoseksualac.” “Zaboga! On? Homoseksualac?”
Općenito biti homoseksualac... to je bilo grozno u ono vrijeme. Pa kakvi su to ljudi? I
to Jule Jaenisch, tako simpatičan i ljubazan čovjek. “Da, da. Ljubazni su oni, ali su ho‐
mići.” Bili smo konzervativni po pitanju seksualnosti.
Onda je iznenada nestala naša Rosa Lehmann Oppenheimer, a njezina je trgovina
zatvorena. Morali su otići, jer je s Istoka dolazilo jako puno Nijemaca. Uvijek su nam
iznova ponavljali da se Nijemci iz Sudeta sada vraćaju kući u Reich, a tamošnja sela
su opustjela i treba ih ponovno napučiti. Tamo će nastaniti Židove. Tamo će konačno
svi biti na okupu. Da, povjerovali smo u to. To smo progutali. Činilo se logičnim.
Odjednom je došlo tako puno stranaca. Pjevali su druge pjesme, govorili drugačije,
tražili su stanove i nastanili se ovdje, a Židovi su, eto, otišli tamo. Htjeli, ne htjeli. A
što se stvarno dogodilo... Još nam uvijek ne vjeruju... svi oni misle da smo sve to zna‐
li. Ništa nismo znali. To se sve lijepo prešućivalo i to je funkcioniralo.
Bila je tu mala židovska kavana i tu je još uvijek bio moj dr. Goldberg, pa tatine
mušterije u susjednoj kući i gospodin Levi. Još su uvijek zalazili na razna mjesta. Ali
malo pomalo... nestao bi jedan od njih ili netko drugi. Ali kako, što i zašto? To nismo
znali. Dok se u studenom 1938. nije dogodila ona jezovita priča – Noć pogroma (poz‐
nata i kao Kristalna noć, op. prev.).
Svi smo bili paralizirani od pomisli da se tako nešto moglo dogoditi. Da su pretuk‐
li Židove, da su uopće pretukli ljude i porazbijali prozore židovskih dućana i njihove
stvari izbacili na ulicu. U svim dijelovima grada. I tada je zapravo sve počelo. To nas
je probudilo. A onda je netko ispričao nekome da su njegove prijatelje ili rođake, ili
negdje neke susjede odveli ljudi u uniformama. Odveli su ih i odvezli u kamionima.
Da, ali kamo? Više od toga nismo znali. To je za sve, koji poput nas nikada nisu pom‐
no pratili politiku, bilo užasno.
Ja, naravno, nisam uopće pohvatala ništa od toga. Osim onoga što sam pročitala u
novinama i čula na radiju. Ali jedna je moja prijateljica, odnosno njezina sestra, u su‐
zama došla na neku našu proslavu i ispričala nam da su napali njezinog šefa Židova i
premlatili ga tako da je sav bio u modricama. Jedva je stigao do svog stana i smjesta je
napustio Njemačku. Zvao se Ludwig Lesser10 . On je bar uspio pobjeći. Neki od njih,
koji nisu marili ni za ormar, ma kako skupocjen bio, ni za glasovir ili bilo što, ostavili
su sve iza sebe i pobjegli. Dakle oni pametni su uspjeli pobjeći. A one siromašne, la‐
kovjerne, koji ništa nisu skrivili, njih su obavijestili da moraju ostaviti sve, jer će ih se
smjestiti u potpuno opremljene stanove u Čehoslovačkoj. I u to su svi povjerovali, jer
od tamo su dolazile izbjeglice: Povratak u Reich, to je tada bila krilatica. Pomislila
sam: Za ime Božje, tu je neki otac možda sjedio za pisaćim stolom, a tamo će morati
mesti gnoj iz neke štale. Ali tako je to bilo. To je bila shvatljiva mjera. Svi smo u to
povjerovali. To smo potisnuli. Pa i situacija se ubrzo opet smirila i mi smo jednostav‐
no nastavili živjeti po starom.
U to doba ženama nije bilo lako dokazati se na poslu, ali kad bi uspjele, dobile bi
priznanje. Žene su se zapravo trebale udati, roditi djecu, tomu je trebalo stremiti. Mi
smo na Državnom radiju više bile intelektualke, a ne marljive njemačke žene s veli‐
kim pletenicama oko glave, u udobnim cipelama i širokim suknjama. To smo, narav‐
no, odbijale. Već smo puno toga i previše znale o Americi, o jazzu i osjećale smo se
pomalo posebno, kao netko tko bolje razumije moderno doba.
Bilo je i nacističkih ženskih grupa. To nas nije zanimalo. Ljudi s kojima sam se
družila poznavali su židovske pisce i ponekad slušali londonski radio (misli se na
BBC, op. prev.). Ali to su bile stvari o kojima ste mogli razgovarati sa sugovornikom
samo ako ste imali jako puno povjerenja u njega. Tada se moralo strašno paziti. Mo‐
rali ste paziti da vas netko ne nasamari.
I onda je krenulo. Sjećam se ljeta 1939. i sjećam se točno dana kad je počeo rat. Bila
sam na Državnom radiju, stajala sam u uredu pored vrata i preko zvučnika sam čula
da su rano izjutra njemačke postrojbe uzvratile napad Poljskoj. Tog se trenutka sje‐
ćam kao da je bilo jučer. I znam da su svi bili zaprepašteni. Svi odreda. Na Državnom
radiju su radili sami mladi ljudi. Nije se čulo radosno klicanje. Nitko to nije odobra‐
vao ili uzviknuo “Tako treba!” Svi su bili duboko pogođeni. Toga se točno sjećam.
A već ubrzo nakon toga primili smo prve vijesti o reporterima koji su poginuli,
među njima je bio i jedan moj prijatelj, Otto Kreppke, ili jedan zgodan mladi volon‐
ter koji je stradao vrlo brzo, već prvih dana rata. Svako malo bi nam povukli novog
reportera. Poslali bi ih u Poljsku, zatim u Rusiju ili Afriku. Svega ih je nekoliko preži‐
vjelo. A poslije, kada su se Nijemci udomaćili u Parizu, odnosno u Francuskoj, stariji

su reporteri odlazili u Pariz, a ne na bojište. Oni su dobro prošli. Uvijek bi nam doni‐
jeli nešto lijepo, bocu konjaka ili šik rukavice. Jedan kolega mi je donio ludi šešir. No
u odjelu nas je bilo sve manje.
Odjednom smo dobili novog ravnatelja, Heinricha Glasmeiera11 , koji je prije bio
ravnatelj u Kolnu. Sa sobom je iz Kolna poveo mahom svoje ljude i rasporedio ih na
poželjna mjesta.
Tako je počeo rat. A ako baš niste poznavali nekoga koga su mobilizirali, to ste potis‐
nuli. Život je najprije tekao dalje. Zatim su uvedeni bonovi za hranu i odjeću. Sjećam
se što je rekla moja majka: “Bože, što da namažem Hildi na kruh?” Sve je bilo teško.
To su bile naše brige. Nismo čak ni strahovali za život mog brata. Bio je u ratu, ali
bilo mu je dobro. Tek kada su prve bombe pale na Njemačku, rat smo osjetili i ovdje,
na njemačkom tlu. Odjednom smo postali svjesni da bi moglo postati još gore. Bili
smo ravnodušni. Potom su krenule osmrtnice u novinama. Bilo ih je sve više, poslije
su cijele stranice bile ispunjene njima. Tek nas je to potaknulo na razmišljanje.
Ali nismo dvojili da ćemo sa svime time izaći na kraj. Ni druge zemlje, koje su nam
objavile rat, nismo shvaćali ozbiljno. Ostali Zapad nas nije zanimao. Nismo shvatili
da su nam tada istrgnuli slobodu iz ruku. Mogli smo misliti samo ono što nam se
propisalo, što nam se diktiralo, što je pisalo u novinama, što su tumačili na Držav‐
nom radiju. Postojali su samo Reichsrundfunk i Deutschlandfunk koji nitko nije slu‐
šao. Svi su u Njemačkoj slušali samo Državni radio. Barem mase, većina naroda, a u
to smo se ubrajali mi svi. A poslije smo tijekom rata saznali da jedna engleska postaja
emitira vijesti na njemačkom jeziku i da je, naravno, protiv Hitlera. Tomu ste se ili
smijali, ili ste to zadržali za sebe i o tome razgovarali samo s ljudima za koje ste znali
da vas neće izdati.
Posao na Državnom radiju mi tada više nije pričinjavao zadovoljstvo. Nakon smjene
ravnatelja u Berlinu su uglavnom radili ljudi iz Kölna. Svi naši berlinski reporteri bili
u ratu. Samo stari Axel Niels, koji je imao 70 godina, nije morao na bojište. Manje-
više sve ostale su mobilizirali. Jedva smo uspijevali održati pogon. Situacija je bila
podnošljiva do bombardiranja Berlina. Dok su bombe padale po Freiburgu ili u
Lübecku, o tome je izvještavao tisak i to je bilo tužno, ali kada je počela paljba po Ber‐
linu, situacija je postala ozbiljna i za nas. Bili smo stalno u strahu. A što je dulje rat
trajao, napadi su se sve više koncentrirali na Berlin. Na centralu svog tog ološa.
Morali smo živjeti s time, ne možete se stalno bojati i plakati, ili samo pobjeći. Ži‐
vite s time i to postane svakodnevica. Nas u Berlinu stalno su nagrađivali poslastica‐
ma, ili većim obrocima kave ili drugim privilegijima. Pobrinuli su se da ljudi, posebi‐
ce u glavnom gradu, ostanu mirni. Jer tko bi se onda pobunio? Svi koji su imali još
snage uglavnom su bili na bojišnici. Kod kuće su ostale samo bezazlene žene, djeca,
bolesnici i ranjenici, jednom riječju hrpa jada.
Što je dulje rat trajao, tim je više paralizirao život koji je praktički zamro. Dani su
završavali već oko šest sati uvečer. Promet je bio ograničen. Morali ste se držati mno‐
gih propisa. Na sve smo to pristali. Sve to i nije bilo tako tragično.
No prvih su ratnih godina uveli znatna ograničenja hrane. Strogo su racionirane
količine maslaca i mesa te osnovnih prehrambenih proizvoda, od griza do mlijeka.
Sve je bilo racionirano. Ja sam još dobro prošla, jer sam zbog upale pluća, koju sam
svojedobno preboljela, dobivala dodatne porcije hrane. Dobivala sam bonove za
meso, koje bi mi odmah istrgnuli iz ruke. Ionako mi nisu trebali. Dobivala sam do‐
datne bonove za maslac i prije svega punomasno mlijeko. Moja je majka bila sretna
zbog tolikog “bogatstva”. Sve je uvijek odlazilo obitelji.
Osjećala sam se pomalo kao dio elite. Već je zbog toga bilo zgodno
raditi tamo. Sve je bilo ugodno i jako mi se sviđalo. Ljudi su bili
lijepo odjeveni i ljubazni. Da, tada sam još pridavala veliki značaj
izvanjskome, što je bilo jako glupo.
Osjećala sam se pomalo kao dio elite
Uspon do Ministarstva promidžbe
Samo je neka pošast mogla spriječiti njen prelazak u Ministarstvo promidžbe, izjavila
je Brunhilda Pomsel u razgovoru vođenom u ljeto 2013. Prelazak u Goebbelsovo minis‐
tarstvo uslijedio je 1942. temeljem naloga kojemu se Pomsel, unatoč početnim dvojba‐
ma, nije mogla usprotiviti, barem ne bez represalija. Državni savjetnik i Goebbelsov
osobni referent Kurt Frowein bio je njen prvi šef u Ministarstvu promidžbe 1942.
Ministarstvo promidžbe stalno je koristilo usluge našeg kadrovskog odjela. Jednog su

dana tražili stenografa. Na Državnom radiju bila sam poznata kao dobar stenograf.
Potpuno neočekivano su mi rekli da odem na predstavljanje kod ministarskog savjet‐
nika Feigea u Wilhemstraße. Otišla sam tamo. Razgovarao je sa mnom i pitao me što
sve znam. Zatim je rekao: “Dobro. Od ponedjeljka imate pisaći stol ovdje u Wilhems‐
traße.” Uzvratila sam: “To je nemoguće. Imam toliko nedovršenih poslova, moram
najprije sve dovesti u red.”
Nije mario za to. Rekao mi je da se u ponedjeljak izvolim u devet sati pojaviti na
poslu. Odmah sam otišla kući i pripremila se, koliko je bilo moguće. Budući da su svi
moji prijatelji i znanci s Radija bili na bojištu ili poginuli u ratu, ipak mi je bilo drago
što odlazim.
Nije uvijek bilo tako jednostavno. Sjećam se još jedne kolegice s kojom sam radila
u odjelu Zeitfunk, koja je isto premještena u Ministarstvo promidžbe. Bila je očajna,
jer su joj roditelji bili stari socijaldemokrati. U tom je duhu odgojena, a to je bilo i
njeno političko opredjeljenje. A sada je trebala raditi u Ministarstvu promidžbe. Bila
je sasvim očajna. No kad sam ju jednom zgodom nazvala, rekla mi je: “Znaš, dobila
sam divan posao. Uopće nemam veze s Ministarstvom promidžbe. Moram samo u
kućama gdje stanuje Goebbels, dakle ili u njegovom privatnom stanu u Berlinu ili
njegovoj vili, složiti njegovu zbirku ploča koja je u kaotičnom stanju, dopuniti je no‐
vim pločama, a stare stvari izbaciti. To je vrlo zanimljiv posao. Sjedim u radnoj sobi
gospodina ministra, nitko mi ne smeta i bavim se glazbom.” Tamo je smjela boraviti
danima, a gospođa Goebbels bi je pozvala na objed, ali samo kad gospodin ministar
nije bio kod kuće. Gospodin ministar nije želio strance u svojoj kući. No gospođa
Goebbels je bila jako ljubazna, rekla mi je kolegica. I tako bi sjedila s njima za stolom.
To je uvijek bilo jako ugodno.

Onda su joj naredili da ode u neki dvorac. Zatim je i Hitler nekako saznao da Go‐
ebbels ima nekoga tko mu slaže ploče. To je i on poželio. Tako je njen djelokrug rada
proširen na poslove kod gospodina Hitlera, kad je bio odsutan. Nijednom ga nije vi‐
djela. Odvezla bi se u Berghof, tamo slagala ploče i tako upoznala mnoštvo ljudi.
U svakom slučaju, uvečer sam još negdje nabavila stranačku značku za prvi dan na
poslu. Mislila sam da sigurno treba nositi takvo što. Ali to nije bilo nužno. Naprotiv,
u ministarstvu su svi bili otmjeno odjeveni. I ja sam prvi dan odjenula nešto fino.
Mislila sam da tamo ljudi hodaju u planinarskim prslucima i plavoj suknji. Poput
djevojaka iz Saveza njemačkih djevojaka ili ženskog ogranka NSDAP-a, premda ni‐
sam bila njihov član. Ali nije bilo tako. To su bili posve normalni ljudi.
Trebala sam raditi kao tajnica za prvog državnog tajnika dr. Naumanna12 , Goeb‐
belsovog zamjenika. On je bio u SS-u (akronim za Schutzstaffel, Zaštitni odred).
Obožavao je lijepe, visoke plavuše. Nije mu se svidjela moja vanjština. Poslije su mi
ispričali da je navodno rekao: “Neću da mi Židovka sjedi u predsoblju.” U to sam
doba nosila potpuno crne naočale. Kosa mi je bila tamnosmeđa. Možda sam malčice
izgledala kao Židovka, nekome tko je to vidio tako.
Zatim su me dodijelili izvjesnom gospodinu Kurtu Froweinu13 . Bio je to energi‐
čan i jako mlad časnik, kojeg su povukli s bojišta zbog lakše ozljede koju je trebalo za‐
liječiti. Znam da je malo prenapuhao tu ozljedu da bi se izvukao s Istočne fronte. Že‐
lio je ostati u Berlinu i Naumann ga je kao osobnog referenta dodijelio Goebbelsu.
Bio je marljiv, brz i jako povučen. S vremenom sam shvatila zašto je povučen. Jer se
gnušao cijele te bande, a ostao je samo zato što je imao ženu i djecu i radije bio u Ber‐
linu nego na bojištu.
Dobro sam se slagala s Kurtom Froweinom. Bio je oženjen, mlad i tek nedugo u
braku, žena mu je upravo čekala bebu. Goebbels se brinuo za ljude s kojima je radio,
a to su bili njegovi osobni referenti i referenti za tisak. A taj gospodin Frowein je
praktički bio stalno s Goebbelsom, poput priljepka. Gdje je bio Goebbels, bio je i on.
A kad bi Goebbels išao na zahod i on je uvijek bio u blizini. Kamo god bi Goebbels
išao, on bi išao s njime, kad bi Goebbels otišao nešto pojesti i on je bio tu. Kad je Go‐
ebbels bio kod kuće, na nekom od svojih imanja ili u nekoj od svojih kuća, a bio je
vlasnik mnogih nekretnina, Frowein je uvijek bio s njime i tamo bi prenoćio. Znao bi
raditi neprekidno tri dana i tri noći. Bio je poput Goebbelsove sjene. Zatim bi usko‐
čio idući referent, a on se mogao odmoriti.
Nisam imala pojma kako je sve to funkcioniralo. Tek sam poslije saznala da on
nije bio jedini referent. Bilo je tu i puno drugih jako važnih ljudi. Ministarstvo pro‐
midžbe je imalo brojne odjele. Bilo je puno voditelja i zamjenika voditelja. Ministar‐
stvo je vrvjelo ljudima kojima su bile povjerene razne zadaće. Čak i kad bi samo staja‐
OSJEĆALA SAM SE POMALO KAO DIO ELITE
li i slušali. U svakom slučaju, kad je Goebbels bio u Berlinu, prijepodne se uvijek odr‐
žavao sastanak gdje se razgovaralo o aktualnom stanju kojemu je, naravno, uvijek na‐
zočio i Frowein. U dva sata bi prožvakali sve teme. Na tim bi sastancima gospodinu
Froweinu povjerili zadatke koje je trebao izvršiti. A što je morao riješiti pismenim
putem, to bih odradila ja.
Ne sjećam se, nažalost, brojnih pojedinosti, ali mnoge su stvari bile strogo povjer‐
ljive. Neke stvari nisam smjela ni prepisati. To se prije svega odnosilo na procese pro‐
tiv protivnika nacističkog Reicha. Poslije su se među inima našli i Bijela ruža14 te
urotnici koji su 20. srpnja15 pokušali izvršiti atentat na Hitlera. Bilo je nekoliko takvih
slučajeva. Ali tu je bio i svakodnevni život, koji je tekao dalje, koji je trebalo organizi‐
rati u ratu, o tomu se svemu raspravljalo. To smo morali zapisivati i bilo je puno pos‐
la.
No s indicijama da je bilo otpora, ili stvarnim slučajevima nije se izlazilo u javnost.
Ni o Bijeloj ruži ništa nije izašlo u javnosti, osim najnužnijih informacija. Ne sjećam
se više kako su tada tu priču prikazali u Münchenu. U svakom slučaju, preplavilo nas
je beskrajno suosjećanje, jer se radilo o tako mladim ljudima. Pa to su bili studenti.
Bilo je tako okrutno što su ih odmah smaknuli. To sigurno nitko nije htio. Međutim
bilo je glupo od njih što su se upustili u to. Da su držali jezik za zubima, još bi danas
bili živi – to je bilo mišljenje svekolike javnosti.
To je bilo strašno. Imala sam nekoliko dobrih prijatelja s kojima se moglo razgo‐
varati o tome. Ali samo s nekolicinom. Morali ste biti jako oprezni kad biste se do‐
takli takvih tema. Ali na kraju razgovor bi uvijek završio konstatacijom: Što učiniti?
Ništa, ne možemo ništa. Nismo baš imali ni puno vremena razmišljati o tome. Prije
nego što smo uopće stigli pomisliti, što će sada biti, već su bili mrtvi. Zbog usranog
papira, zbog letka. Bila je strašna ta presuda. Danas se, naravno, mogu diviti tomu,
tim mladim ljudima koji su jednostavno vjerovali da će dobro pobijediti. Da svatko
mora dati svoj doprinos. I učinili su što su mogli.
Osjećam ogromno poštovanje prema tim ljudima. I znam da bih učinila sve ne bih li
ih odvratila od tog pothvata. Ali tu vrstu hrabrosti nikad nisam imala. Pretpostavimo
da sam bila dio takvog kruga... ne, ne bih bila dio toga, za to mi je nedostajalo hra‐
brosti. Unatoč idealizmu koji sam i ja osjećala. Ali moj idealizam nije išao tako dale‐
ko da bih se upustila u takvo što. Stoga mi je njihov čin bio pomalo neshvatljiv.
Kad bi se dogodilo tako nešto, bili smo jako pogođeni time. Bilo je nekoliko takvih
slučajeva za koje svijet nikada nije saznao. Bilo je dovoljno ispričati neki vic o Führe‐
ru. Te bi ljude odmah uhitili i smaknuli, toga se još sjećam. Tada sam bila u Ministar‐
stvu promidžbe i to nas je sve dotuklo. A kad ste te ljude osobno poznavali, onda je to
bilo posebno drastično.

Ali to s Bijelom ružom bilo je drugačije. Da sam ikada bila religiozna, što nisam,
premda smo naravno bili kršteni i pričešćeni, u takvim bih trenucima posrnula i iz‐
gubila vjeru naočigled onoga što se događalo u ime Gospodnje. No ja se nisam usudi‐
la oduprijeti ni sudjelovati u bilo kakvom obliku otpora jer sam kukavica. Ne bih to
mogla. Ubrajam se u kukavice. No još i danas kad ljudi kažu: “Znao bih kako se odu‐
prijeti nacističkom režimu”, pokušavam im objasniti da to nije bilo moguće. Tko bi
to učinio, riskirao bi život. To potkrepljuju činjenice. Niste mogli reći ne, a ako ste to
učinili, morali ste biti spremni platiti to životom, a takvih je primjera bilo dosta.
Polako ali sigurno došlo je do dubljih promjena. Što je dulje rat trajao, to se manje
novinara vraćalo s bojišta. To smo sve primijetili. Pa ipak, niste toga bili svjesni u
svakodnevnom životu, nastavili smo živjeti po starom. Razmjere smo zapravo mogli
sagledati tek poslije. Što su značile te promjene i užas koji su donijele, kao što je to
poslije bio progon Židova, toga nismo bili svjesni.
Općenito, ako niste imali pristup određenim krugovima, skoro da i niste zamjeći‐
vali progone Židova. Osim nekoliko ljubaznih susjeda ili poslovnih ljudi za koje je ra‐
dio moj otac, nisam ni poznavala Židove.
Samo Evu Löwenthal, koja mi je bila dobra prijateljica. Njezina je obitelj bila jako
siromašna, bilo im je strašno teško još svih onih godina prije progona Židova. Eva je
jedva spajala kraj s krajem.
Bila sam jednom kod njih jer se Eva razboljela, ležala je u krevetu kada sam je doš‐
la posjetiti. Sjećam se dobro da u tom stanu nije bilo skoro ničega. Nije bilo namje‐
štaja, ni ormara, samo jedan stol sa stolcima. To je bilo čudno. Eva nije imala stalan
posao, živjela je od pisanja feljtona, ako bi ih uopće netko otkupio, što je bilo jako ri‐
jetko, to bi bile liberalne novine. Tu i tamo bi otkupili neki tekst, jer je uistinu bila ta‐
lentirana feljtonistica za određene teme. No to je bilo jednom u dva mjeseca. Obitelj
od toga nije mogla živjeti. Ako zanemarimo da je Eva bila toliki egoist, da bi od tog
novca kupila samo sebi cigarete, a ne hranu za roditelje.
Zatim sam čula da se Eva s roditeljima odselila u Friedenau. To je bilo sredinom
1942. Jednom sam je tamo posjetila, tada svi su živjeli u jednoj sobi. Cijela obitelj:
majka, otac, njezina starija sestra, koja je prodavala usisavače od vrata do vrata, i Eva.
Svi nagurani u jednu veliku sobu. To je bila samo spavaonica. O, Bože, pomislila sam,
kako strašno! A Eva mi je ispričala da su od nje tražili da radi za grad, vrtlarske poslo‐
ve ili tako nešto. A kako je to odbila i nije se pojavila, više nisu dobivali potporu. Jed‐
nostavno su ih pustili da umru od gladi.
Obitelj je već prije bila siromašna. Zbog toga smo svi pomalo pomagali Evi. Uvijek
smo je pozivali da ide s nama na pivo.

Sjećam se još dana kad sam radila na Državnom radiju. Eva bi me nekad posjetila
tamo. Nije bila visoka, imala je riđu kosu, bila je jako sitna, nježne građe, ali imala je
tu židovsku nosinu. Ali bila je jako zgodna, imala je predivne oči. Znala je doći k
meni i kad sam već radila u odjelu Zeitfunk. Nije imala novca pa bi samo šetala Berli‐
nom. I tako je jednom zgodom otišla do Masurenallee i pomislila: “Mogla bih posjeti‐
ti Pomselicu.” Pojavila se iznebuha. Mojim kolegama reporterima bila je simpatična.
Bila je nevjerojatno duhovita i dovitljiva. Bila im je zabavna. I onda je netko rekao:
“Ti, ali ona je mala Židovka.” “Da”, rekla sam, “mislim da ima malo židovske krvi.”
No bila je prava Židovka. Znala sam joj i oca i majku. Bili su pravi pravcati Židovi.
Često sam je posjećivala i poslije, kad sam prebačena u Promi (skraćeno za Minis‐
tarstvo promidžbe). Kod njih je bilo tako otužno da mi je bilo neugodno što sam im
donijela cigarete. Bilo bi bolje da sam im donijela kruha. Drugom zgodom sam je sre‐
la u autobusu, htjela je jednom doći k meni na Državni radio. Ali to nije bilo moguće.
Rekla sam joj da radim u Wilhelmstraße kod Goebbelsa i da nije baš uputno da me
tamo posjeti. Na to je uzvratila: “Za ime Božje! Tamo ne idem!” Tada je još bila na
slobodi, to je zacijelo bilo još 1942.16
Eva je često dolazila k nama. Mama bi joj uvijek dala kruha, jer je znala da je siromaš‐
na. Iz sasvim ljudskih motiva. Nismo razmišljali o tome da se sada u politici događaju
neke stvari koje bi je mogle ugroziti. Zapravo smo i dalje živjeli sasvim sretno i bez‐
brižno. Nismo bili jako bogati, ali mogli smo si priuštiti neke sitnice i bavili smo se
sami sobom. Nismo baš previše razmišljali o siromašnim ljudima. Pa ljudi ni danas
ne razmišljaju stalno o sirotim Sirijcima koji su izgubili domove i utapaju se u moru.
Tko bi stalno mislio o tome? No kad sjedite pred televizorom, ipak pomislite: Nemo‐
guće je da se tamo opet tako nešto događa. Ali moguće je. A to će se događati i za sto‐
tinu godina i ne samo za stotinu godina, već sve dok postoji kugla zemaljska. To je u
ljudskoj prirodi.
Prošlo je još dosta vremena, prije nego što sam Evu izgubila iz vida. No nisam s njo‐
me mogla razgovarati o njenoj situaciji. A i čemu? Nismo s njom razgovarali o tak‐
vim problemima. Naime tada još u našem okruženju nije bilo slučajeva da bi Židovi
nestali preko noći. Ali to se ubrzo promijenilo.
Osobno nisam ni jednom vidjela da odvoze Židove. Navodno su ulicama Berlina
prolazili kamioni u koje bi utovarili Židove, to ne osporavam, ali ja ih osobno nikad
nisam vidjela. A svakako nisu prolazili kroz Steglitz. To je bilo malo predgrađe u ko‐
jem nije bilo kamiona. Tuda ni prije 1933. nisu prolazili kamioni Crvene fronte. U
tom dijelu grada to jednostavno nije bilo uobičajeno. Tamo nije bilo političkih zbiva‐
nja. Živjeli smo na rubu. Na rubu svega što se događalo.
Eva je odjednom nestala17 . To se nije dalo promijeniti. Vjerojatno je bila među
ljudima koje su odveli. No odveli su ih da bi nastanili prazne seoske kuće negdje na
Istoku. U ratu je bilo puno gore, tako smo mislili. A ako je bila u koncentracijskom
logoru, bila je na sigurnom. Pa nitko od nas nije znao što se tamo događa.
Nismo baš ni htjeli previše znati, nismo se htjeli nepotrebno opterećivati. Bilo je
već dovoljno što smo se sami borili s poteškoćama, otkako je opskrba postala sve loši‐
ja. Premda mi u Berlinu nismo imali prevelikih briga. Nije bilo baš svega, ali opskrba
je ipak nekako funkcionirala. Kava je bila racionirana, niste mogli dobiti sve što ste
htjeli, kao nekoć u dućanima. Morali smo se odreći mnogih stvari.
Neke smo stvari i onda mogli saznati samo iz novina. O ljudima koji su pobjegli,
primjerice o piscima, koje su namjerno pustili da odu. No što se od 1943. godine ma‐
sovno događalo sa Židovima, to sam saznala tek kad sam se sama vratila iz zaroblje‐
ništva. Inače nisam imala veze s time. Ni u Ministarstvu promidžbe nisam čula ništa
o tome. Zatim je slijedilo doba u kojem je Bijela ruža bila aktivna. U te spise uopće
nismo imali uvida. Nalazili su se u sefovima kojima nismo imali pristup.
Naš je cijeli posao u Ministarstvu promidžbe bio striktno uređen i jednoličan. Sjedili
bismo za pisaćim stolom i čekali da nam daju neki posao. Dobivali smo hrpu poslova
iz cijelog ministarstva, iz svih odjela. Pripremali smo priopćenja za prosvjećivanje na‐
roda i promidžbu jer je narod trebao prosvjećenje u svim područjima, a u svakom od
njih bila je potrebna i promidžba. Gospodarstvo, umjetnost, kazalište, opera, film –
izvještavali smo o svim mogućim tema, uključujući zabavu. Na čelu svakog odjela bio
je ministarski savjetnik. Takva je bila hijerarhija u državnoj službi, nalik piramidi.
Ministar je sjedio na vrhu, kuriri su bili na dnu, a u sredini smo bile mi, tajnice.
Naš posao uopće nisam smatrala važnim. A nije bio ni zabavan. Nije to bio neki po‐
sao koji bi imao opipljive rezultate da bismo uvečer mogli reći: “Ah, danas je bilo baš
lijepo. To sam baš dobro napravila.” Ne, nije bilo tako. Otišla bih tamo, tipkala nešto,
nešto govorila u telefon. Naravno, primijetili bismo kad bi Goebbels primio nekog
glumca jer mu je trebalo očitati bukvicu. Ali to su radili jako spretno. Bilo je stvari
koje jednostavno nisu išle u javnost. Puno su toga Goebbels i njegovi referenti zadr‐
žali za sebe. Ništa od toga ne bi iscurilo van, jer sve što je Državni radio emitirao i sve
novine već su odavno bili pod kontrolom Ministarstva promidžbe. Postojao je samo
jedan radio. Nije bilo toliko materijala za čitanje kao danas, ali Promi je sve morao
odobriti. A što se emitiralo preko radija, išlo je sve preko jednog kanala, to se nije
moglo izbjeći i nije bilo nikakvih niša. Mnoge stvari uopće ne bi završile na našem
stolu, već su se nadzirale na licu mjesta. Niste mogli stvoriti drugačije mišljenje. Jedi‐
na mogućnost bila je slušati strane radiopostaje, za što je bila zapriječena smrtna kaz‐
na. Naravno da je bilo puno ljudi koji su to ipak radili. A koga bi ulovili, mogao je ra‐
čunati s time da će to platiti životom. Nisam imala veze ni s kime tko je slušao strane
postaje. Poznavala sam, doduše, neke ljude koji su apsolutno bili protiv režima, ali
oni su bili jako podozrivi prema meni. Općenito su ljudi prema meni bili podozrivi,
čak i ako bi me znali privatno. Niste smjeli poslušati ni neki glupi vic. Za razliku od
danas. Baš sam nedavno vidjela nešto, nekog kabaretista koji se zaista obrušio na Se‐
ehofera (predsjednik bavarske vlade, danas ministar unutarnjih poslova). Takvo što
je u ono vrijeme bilo potpuno nemoguće. Nitko se to ne bi usudio. Sjećam se kada je
kabaretist Werner Finck18 odapeo nekoliko otrovnih strelica na naciste. Zbog takvih
stvari bi vas pogubili, završili biste na giljotini.
K nama inače nije dolazilo puno poznatih osoba. A ako bi se pojavili, uglavnom su
imali putra na glavi. U to sam doba sjedila u predsoblju ministrovog ureda, gdje se
nalazila prostorija s velikim staklenim vratima, tepihom i dvije fotelje. Pred očima još
vidim glumca koji je sjedio tamo, zbog nekog glupog komentara koji je izgovorio ili
napisao. Čekao je razgovor s Goebbelsom. Svi smo prošli pored njega da ga barem
odmjerimo. I pomislili: “Ti si nadrapao, danas će te dobro naribati.” Ne sjećam se
više tko je to bio. Bilo je dovoljno da vam presretnu pismo i da završi u rukama neke
veće zvjerke, pa da autora tog pisma zbog toga smaknu. To su bile stvari koje bismo
svako toliko saznali usput i koje se ne zaboravljaju.
Mi, tajnice iz predsoblja, uvijek smo znale kada ministar odlazi ili se vraća. Pojavio bi
se u našoj sobi, uglavnom s nekoliko suradnika ili pobočnika, od kojih bi jedan uvijek
visio pored njega, a mi bismo ustale i poslušno stale iza svojih pisaćih stolova. Stajale
bismo nepomično, uslijedio bi pozdrav “Heil Hitler” na što bi uzvratile s “Heil Hitler,
gospodine ministre”, nakon čega bi on nestao. Često je bio na putu ili u Führerovom
glavnom stanu (Führerhauptquartier). Na nekim ga je putovanjima pratila jedna od
tajnica, za slučaj da ministru zatreba stenografkinja. Ja sam ga primjerice pratila kad
je brzim vlakom putovao za Poznanj. Morala sam za svaki slučaj ostati u vlaku, dok je
on u međuvremenu držao govor.
Znalo se dogoditi da bi odjednom zazvonio telefon, dok su posjetitelji bili tamo, a
jedan od pobočnika bi samo doviknuo: “Brzo, neka netko dođe radi bilješki!” Zgrabi‐
la bih notes i olovku. Goebbels je raspravljao s nekim važnim gostom. Kratko bi iz‐
diktirao nešto i već sam bila vani.
Rijetko je kada zatražio od tajnica da stenografiraju tekst koji bi im diktirao na
licu mjesta. Većinu je toga najprije raspravio neposredno sa svojim referentima, koji
su zatim na tekstu radili s ministarskim savjetnicima ili ponekad suradnicima nižeg
ranga, tako da smo mi pretežno radile za njegove referente.
Goebbels je bio naočit muškarac. Nije bio visok, već manjeg rasta, da je bio viši,
bio bi doista markantan. No bio je jako njegovan, nosio je skupa odijela od najboljih
tkanina. Uvijek je bio malo preplanut. Imao je njegovane ruke, kao da je svaki dan na
manikuri. Sve je na njemu bilo besprijekorno, bez ikakve mane. Kažu da je bio šar‐
mantan, s čime bih se mogla složiti. No prema nama nije morao biti šarmantan. Mi
smo bile poput komada namještaja, koji ide uz pisaće stolove što su tamo stajali. I to
je bilo sve. Nikada se nije smiješio, niti ako je bilo cvijeća pitao je li nekome možda
rođendan, kao što to inače čine šefovi koji se na taj način ponekad pokušavaju umiliti
osoblju. Ne, toga uopće nije bilo.
Znala bih reći: “Goebbels nas doživljava kao svoje pisaće stolove.” Ne želim reći da
je bio uobražen, ali mi smo za njega bile osobe bez spola. Nikada se nije pokušao pri‐
bližiti nekoj od nas, jer nijedna nije bila tako zgodna. Uvijek je bio okružen filmskim
ljepoticama i manekenkama ili nekim pratiljama. Dakle, zaista nije morao posegnuti
za nekom od tajnica iz svog ureda.
Jednom sam sjedila pored njega u kazalištu. Kazališta su bila pod Göringom. Bio je
nadležan za Državno kazalište, operu i tako dalje, Goebbels tu nije smio imati svoje
prste. Ali manja kazališta, renesansna kazališta, komedija i slično su pak potpadala
pod Goebbelsa. I tako je jednom za svoj rođendan pozvao prijatelje u kazalište. Iza‐
brali su dvije tajnice kao pratnju. Jedna je sjedila desno, a druga lijevo do njega. No
nisu nas čak ni odvezli tamo s njime. Niti je razgovarao s nama. Samo je sjedio u sre‐
dini. Pa ipak znam da je bila velika čast da vas pozovu na takvu posebnu priliku.
U usporedbi s drugim tajnicama, bila sam pridošlica u Promi. Ali jedna je tajnica tu
radila od samog početka: gospođica Krüger, nešto starija, jako simpatična žena. Si‐
gurno je znao njezino ime. A kada bi trebao nešto, uvijek bi se njoj obratio. Stoga
smo prema njoj osjećale veliki respekt. Bila je prva. Bilo je iznimno ugodno raditi sa
svim kolegicama iz naše sobe. Dojmili su me se, naravno, i lijep namještaj i lijepi tepi‐
si. U svim su uredima bili pravi tepisi, takvo što niste imali kod kuće. Bila sam jako
prijemčiva za takve stvari.
Što se tiče “velikih zvjerki”, u Ministarstvu promidžbe se unatoč striktnoj povjerlji‐

vosti moglo čuti dosta tračeva. Goebbels je navodno imao avanturu s češkom film‐
skom divom koja se zvala Lída Baarová19 . Kažu da je nju zbilja volio. Vjerujem da je
bilo tako. Čak su se mogle čuti glasine o razvodu. No Hitler to nije dopustio. Takve
su se glasine mogle čuti već onda. Ali nikada niste mogli znati što je točno, a što nije.
No mogu si zamisliti da je to bila istina.
Inače se štošta govorkalo o njemu. Govorilo se da ima ljubavnice. Sigurno je bilo
nešto istine u tome. No tomu se nije pridavao preveliki značaj. Ako se muškarcu, koji
je u braku i ima djecu, pruži prilika da bude s nekom drugom, mladom ženom... To
nije bilo ništa novo, to mu nisu ni zamjerali. Naprotiv, o tome su se zbijale šale. Ako
su se o Goebbelsu pričali vicevi, uvijek su bili na temu žena.
Moj odnos s drugim tajnicama temeljio se na velikoj ljubaznosti, ali za razliku od
Državnog radija nije tu bilo prijateljstva. Toga nije bilo. Postojala je određena distan‐
ca. Ali sve su bile spremne pomoći. Rado sam tamo provodila vrijeme.
Pa niste ni imali više od toga. U Berlinu više ničega nije bilo. Sve je bilo zatvoreno:
kazališta, koncertne dvorane, kina.
Kad bih bila dežurna nedjeljom, znalo se dogoditi da po Goebbelsa poslije dođu
njegova djeca i zatim bi zajedno otišli kući pješice. Imali su stan u gradu, pored Bran‐
denburških vrata. Jako draga, pristojno odgojena djeca. Drugačija od djece koju da‐
nas vidite da skaču naokolo. Bila su vrlo pristojna. Tako bi vas ljubazno pozdravili, uz
naklon. Uistinu dobro odgojena djeca. Uvijek bi nam bilo jako drago kad bi došla.
Bili su stari pet do sedam godina. A kad bismo im rekli nešto u stilu: “Pa imaš stvar‐
no lijepu haljinicu!”, veselili su se. Ili ako bismo ih pitali: “Želiš li tipkati na mom pi‐
saćem stroju?”, uzvratili bi “Oh, da!” To im se jako sviđalo. Kad bismo ih posjeli za
pisaći stroj, uvukli komad papira i rekli: “Dobro, a sada napiši pismo tati. Pa ti to sjaj‐
no radiš!”, bili su razdragani. Nije mi se činilo da su Goebbelsova djeca posebno pri‐
vilegirana, a gospođa Goebbels je s djecom provodila puno vremena izvan Berlina.
Nikada nije težila tomu da igra neku važnu ulogu. Uvijek ste imali osjećaj da sve to
radi samo u svojstvu supruge jednog od najistaknutijih muškaraca u zemlji. Nije bila
nametljiva. To je bio moj dojam, bila mi je jako simpatična.
Unatoč svim simpatijama, nije se baš nužno smatralo časnim raditi u Promiju. No,
Bože, mislila sam, bar imaš posao. Htjedoh reći da smo već na Državnom radiju imali
dobre plaće. Ali sada mi je plaća bila još veća, čak nam ni za osiguranje namještenika
nisu skidali ništa. Nije bilo nikakvih odbitaka. Kad sam dobila prvi obračun plaće, os‐
tala sam bez teksta. Zaradila sam 270 maraka. To je bila dobra plaća. Ni jedna od mo‐
jih prijateljica nije imala više od 150 maraka. Sve su mi zavidjele na velikoj plaći. Plus
neoporezivi dodatak za rad u ministarstvu, 60 maraka, zatim dodatak za rad u uredu
ministra, također neoporeziv, još 50 maraka. Dakle neto koji su mi isplaćivali bio je
veći od onoga što sam nekoć dobivala kao bruto. No nije bilo neke koristi od toga
kad ništa niste mogli kupiti. Ali bio je to lijep osjećaj, jer ste ipak ponekad mogli ku‐
piti nešto.
Imala sam krojačicu koja je imala neke veze u Francuskoj. Jednom me nazvala i
rekla mi: “Gospođo Pomsel, imam predivan materijal od kojeg bi se mogla skrojiti
preslatka haljina za vas. Mogu još večeras skoknuti k vama.” Pitala sam: “A koliko bi
to koštalo?” Kad mi je rekla cijenu, odgovorila sam: “Ah, pa to je preskupo. Ali može,
svratite ipak k meni.” Uživala sam u takvim stvarima. Ali nije to imalo nikakve veze s
Ministarstvom. Nisam morala moliti da mi daju toliku plaću. Taj mi je novac doslov‐
ce pao s neba u krilo. Ali mogli ste na crnom tržištu ponekad kupiti pola kilograma
maslaca za 300 maraka, ako ste imali veze, ili bocu francuskog konjaka za 50 maraka.
To ste si mogli priuštiti. Osim toga, u Parizu smo imali ispostavu radija, a s kolegama
sam i dalje bila u dobrim odnosima. Oni su mi znali donijeti nešto, neki mali poklon
ili parfem. Dakle, bilo mi je dobro. Osjećala sam se pomalo kao dio elite. Već je zbog
toga bilo zgodno raditi tamo. Sve je bilo ugodno i jako mi se sviđalo. Ljudi su bili lije‐
po odjeveni i ljubazni. Da, tada sam još pridavala velik značaj izvanjskome, što je bilo
jako glupo.
Ljudi oko Goebbelsa nipošto nisu svi bili nacisti. Čak ste i od gospodina Froweina,
njegovog osobnog referenta za kojeg sam najprije radila, mogli čuti poneki komentar
iz kojeg se dalo iščitati neodobravanje. To je bio dokaz velikog povjerenja prema
meni. Glavni razlog zbog kojeg je radio u Promi bio je da ostane u Berlinu sa svojom
novom obitelji. To je isto bila neka vrst egoizma. Nije bio jedan od onih koji su stalno
marširali uokolo uzdignute ruke. Bila sam mu draga i kao suradnica, jer je osjetio da
nisam nacistička frajla. Nismo nikada razgovarali o tome, to se jednostavno osjećalo.
Jako smo se dobro slagali. Drugi se nisu baš slagali s njime. Dijelom su ga odbijali, jer
je na poslu bio odrješit i zahtjevan, sve je trebalo odraditi brzo. Morali ste pogoditi
pola toga što je htio reći. Prihvatila sam to i s njime sam dobro izlazila na kraj.
Ponekad ste mu po izrazu licu mogli iščitati što zapravo misli kad bi morao dati
nalog da se neke stvari odrade. Bio je sve drugo, samo ne nacist.
Potom je voditelj odjela za film iz nekih razloga zapao u veliku nemilost kod Go‐
ebbelsa i skinuli su ga s prijestolja, a na njegovo mjesto postavili gospodina Froweina.
Tako je odjednom od malog savjetnika u ministarstvu postao voditelj odjela za film i
mogao je napustiti cijelu tu uredsku mašineriju i ured koji se nalazio na trgu Wil‐
hemsplatz te otići u Babelsberg gdje su se nalazili studiji kuće UFA. Pitao me: “Želite
li poći sa mnom?” Spremno sam odgovorila: “Da.” Rekao je: “Podnijet ću zahtjev.”
Zatim je otišao svom pretpostavljenom, državnom tajniku dr. Naumannu, koji je bio
Goebbelsov zamjenik, te ga zamolio da i meni odobre premještaj. “Da”, uzvratio je
Naumann, “ali to uopće ne dolazi u obzir. Pomselica ostaje ovdje. Nju ne puštamo!” I
tako je zahtjev odbijen. Frowein je preuzeo novu funkciju, a ja sam ostala tamo i ipak
sam prebačena dr. Naumannu koji me prije odbio primiti. Odjednom sam morala ra‐
diti za njega. Bila sam marljiva tada. O, Bože, uopće ne znam zašto. Svi smo bili mar‐
ljivi. Ali ja nisam nikad izostala s posla.
Dr. Naumann je također bio oženjen i imao je djecu, no ni on nije bio vjeran. S
nama je u predsoblju ministra nekoć radila tajnica koja se nikome nije sviđala. Nju bi
Naumann nedjeljom uvijek pozvao k sebi doma. Ispričala nam je da ima i kuću na je‐
zeru Wannsee i tamo se s njome vozio čamcem. Sigurno je spavala s njime. Bila je
zgodna, visoka i vitka. Ali nitko od nas ju nije volio. Osim toga, radila je tu samo
kratko, svega nekoliko tjedana.
U to vrijeme, 1943. godine, uslijedilo je zračni napad na Berlin velikih razmjera20 .
Naša lijepa četvrt Südende bila je jedna od glavnih meta i potpuno je razrušena. Bila
sam sama u stanu kada se to dogodilo. Upravo sam došla kući. Pozvali su me na ve‐
čeru pa sam odjenula haljinu od francuske svile. Tek što sam stigla kući, začule su se
sirene. Zaboga, sad još moram u podrum. Brzo sam spakirala stvari. Uvijek smo imali
spremnu košaru, ne znam što je sve bilo u njoj, ali na vrhu je uvijek bila hrpa čarapa,
ne najlonki, one tada još nisu ni postojale, već svilenih čarapa na kojima je znala puk‐
nuti očica. Bila sam dobra u krpanju očica. Netko je izumio drvce s hvatačem očica
pomoću kojega ste mogli spasiti čarape. Najprije bih zakrpala svoje, zatim majčine,
pa od prijateljice i od prijateljičinih prijateljica. Pitali bi me: Možete li... možeš li... itd.
Zauzvrat bi mi donijele čokoladu, ako su je imale. U ono je doba to bila prava drago‐
cjenost.
I te su hrpe čarapa uvijek ležale na vrhu košare, a kad bi se začule sirene, stavila
bih još svoju torbicu gore i krenula dolje u naš podrum. Tu su sjedile domaćice koje
su gulile povrće ili plele pulover ili samo čavrljale.
Zgrabila sam košaru i krenula u svojoj svečanoj haljini dolje, jer su sirene već ječa‐
le i bio je krajnji čas jer su se čuli već neki čudni zvukovi. A zatim je otpočeo strašan
napad, prvi put smo doživjeli tako nešto. Da, i prije bi se na neki dio Berlina znala
sručiti poneka bomba. Na trgu Bayrischer Platz srušeno je nekoliko zgrada. Ali napad
još nikad nije trajao tako dugo, niti bio tako blizu nas i tako bučan. Dakle, bilo je
prestrašno. Nitko od nas nije radio ništa, svi smo samo sjedili i drhtali od straha.
Mislili smo da nam je kucnuo zadnji čas. A odjednom je netko uzviknuo: “Naša kuća
gori!” Imali smo povjerenicu za zaštitu od zračnih napada. Svaka je kuća imala tak‐
vog povjerenika koji se morao pobrinuti da na svakom katu stoje kante s vodom i
krpe za pranje. Kao priprema za brzo gašenje. Naša je povjerenica bila ljubazna žena
u dobi od tridesetak godina. Muž joj je bio u ratu. Odmah je potrčala gore, dok smo
mi ostali sjediti u podrumu. Zatim se vratila i rekla: “Da, svugdje gori i našu je kuću
zahvatio požar, ali nije tako strašno. Možda ga još možemo ugasiti.” Stoga su svi koji
su bili u stanju pohrlili gore na gašenje. I ja s njima. Zatim se osvrnula da vidi tko je
sve u podrumu. To su uglavnom bile žene, ali tu bi se uvijek zatekao i poneki muška‐
rac. Rekla mi je: “Bolje da ostanete dolje.” Vjerojatno je mislila da nisam u stanju pre‐
skočiti četiri stepenice koje su se urušile. Stoga sam ostala dolje. A muškarci su poku‐
šali, svi s kantama i spužvama u ruci, ugasiti požar, no uzeo je već previše maha. Va‐
tra se polako širila, ali je zahvatila cijelu kuću. Stoga su se svi vratili u podrum.
Prije nego što se povjerenica za zaštitu od zračnih napada uspela gore, skinula je
zlatni sat s ruke i rekla mi: “Bolje da ostanete dolje i pripazite na moj sat.” Pružila mi
ga je i gurnula sam ga u torbicu.
Ostali su se počeli vraćati. “Nećemo uspjeti! Moramo izaći iz kuće!” Da, ali kako?
U međuvremenu je sve bilo puno dima. Jedva se još moglo disati. “Moramo izaći iz
podruma!” Sa svih strana bili smo okruženi vatrom. Odjednom su se pojavili pravi
policajci ili vatrogasci, ili povjerenici za zaštitu od zračnih napada, ne sjećam se više,
nekoliko muškaraca koji su nas sve zgrabili pod ruku. Tko nije mogao hodati, njega
bi vukli ili na leđima iznijeli na ulicu.
A ja sam cijelo vrijeme nosila košaru sa sobom. U nekom sam trenutku ustanovila
da mi je nestala torbica. Ležala je gore na košari. U njoj su bili bonovi za hranu. To je
u ono doba bilo najvrednije što ste posjedovali. To je bilo kao da danas izgubite pu‐
tovnicu i znate da je nećete ponovno dobiti. Bez bonova niste mogli dobiti hranu, to
je bilo strašno.
Znam da smo zatim završili u nekom drugom podrumu, gdje sam čak uspjela pri‐
drijemati. A kad je svanulo, začuli smo poziv preko megafona da se svi stanovnici uli‐
ce okupe u obližnjem parku (Steglitzer Stadtpark). Čini se da je park bio siguran. Svi
smo se uputili onamo. Tamo nam je najprije Crveni križ svima dao porcije juhe. A
moje najvrednije stvari, novac i sve ostalo, jednostavno su iščeznule. Osjećala sam se
kao najsiromašniji čovjek na svijetu. I kamo sada? Kuće mojih prijateljica također su
razrušile bombe. Nitko nije mislio na druge, svatko je mislio samo na sebe.
Moram u ured, pomislila sam, tamo barem ima ljudi koje poznajem. Moram u
ured. Od gradskog prijevoza, naravno, ništa nije vozilo. Promet je bio potpuno para‐
liziran. Krenula sam pješice.
Odjednom sam se našla u uredu. Nitko nije imao pojma što se dogodilo. Svi su
znali da su stradali Steglitz, Südende i Lankwitz. Budući da sam kasnila na posao, vje‐
rojatno su pomislili: “Valjda se ništa nije dogodilo. Pa ona stanuje u Steglitzu.”
No odjednom sam se pojavila. Odjevena za večernji izlazak. U prvi mah su se po‐
čeli smijati, kad su me ugledali u svečanoj odori s košarom u ruci. Dok nisu shvatili
što se dogodilo.
Da, bilo je dirljivo. Svi su mi htjeli pomoći. Bili su dragi i ljubazni. Dogodilo se još
nešto čega se rado sjećam. Dok sam tako jadna stajala tamo kao žrtva bombardiranja,
u sobu je odjednom ušla tajnica gospođe Goebbels koja je također imala ured u mi‐
nistarstvu. Ali nismo je viđali, niti smo je poznavali. Očito je poslije bila kod gospođe
Goebbels i ispričala joj da je vidjela žrtvu bombardiranja, tu jadnu djevojku, kolegicu
koja je usred ureda stajala u balskoj haljini. Na pitanje gospođe Goebbels “Zar nije
imala ništa drugo za obući?” odgovorila je: “Pa otkud joj druga odjeća? To se dogodi‐
lo noćas.” Na to se gospođa Goebbels uputila prema svom ormaru i rekla joj: “Zar joj
ne možemo nekako pomoći?” i potom je uzela plavi kostim i priupitala: “Mislite li da
to može obući?” Tajnica je uzvratila: “Sitna je. Ne stane ni u što. Ne može jednostav‐
no navući neku haljinu.” Nato će gospođa Goebbels: “Taj kostim će još možda pasati.
Ili ga možda može malo prekrojiti.”
Tajnica mi je u svakom slučaju donijela taj kostim i otišla sam krojaču, tako da
sam dan kasnije bila savršeno odjevena. Takav kostim nisam još nikad imala. Bio je
od krasnog plavog vunenog materijala, s podstavom od bijele svile. Bio je predivan.
Poslije sam ga još dugo nosila. Jakna mi je dobro pristajala, no suknju je trebalo skra‐
titi. Taj je kostim još moja majka teglila sa sobom tijekom ratnih godina. U svakom
slučaju, u tom su me kostimu fotografirali poslije kad sam se vratila iz zarobljeništva.
Jakna mi je još bila dobra. Izdržala je puno toga i nadživjela prijašnju vlasnicu.
Mi smo, u svakom slučaju, bili prve žrtve bombardiranja, a žestoki su napadi krenuli
tek 1943. Često sam morala raditi uvečer do dvadeset sati. U devetnaest sati bi već
krenule sirene, tako da se nije smjelo na ulicu. Prekid zračne uzbune često bi oglasili
tek oko dvadeset i dva sata ili oko ponoći. Tada više ne bih ni stigla otići kući. Imali
smo lijepe, udobne fotelje. Spojila bih dvije i malo odrijemala. To smo često radili.
Nije nam bilo druge.
Kad bi uslijedio napad, uvijek smo se morali pobrinuti za Goebbelsov privatni
stan u Ministarstvu za promidžbu. Naime, on je imao mali, zgodno uređen stan u
sklopu ministarstva, odvojen od službenih prostorija. Ali kad su se zaredali zračni na‐
padi, napravljen je ulaz kroz koji se moglo pristupiti njegovom privatnom stanu. A
kad bi zaječale sirene, tajnica koja je bila dežurna morala je osigurati prostorije. Zgra‐
da je bila stara. Stoga je trebalo otvoriti sve prozore i spustiti zaštitne žaluzine. Imali
smo posebne žaluzine koje nisu propuštale ni tračak svjetla prema van. Zatim smo
sve umivaonike i kade morale napuniti vodom, kako bi se, za svaki slučaj, voda za ga‐
šenje požara našla pri ruci. To je trebalo napraviti i u Goebbelsovom stančiću. Bio je
to zgodno namješten stan s lijepim tepisima, malom kuhinjom, lijepo uređenim ma‐
njim dnevnim boravkom s otmjenim namještajem i kupaonicom u kojoj je bila
ogromna kada. Kadu smo do vrha morale napuniti vodom te zabrtviti prozore, a kad
bi uzbuna prestala, sve je trebalo vratiti u prijašnje stanje. Ponekad smo se usudile
sjesti na stolce presvučene predivnom tkaninom s francuskim uzorkom. Ukratko:

zadnji krik mode. To je navodno bilo poprište ljubavnih scena, u vrijeme kad se Go‐
ebbels družio s onom češkom glumicom Lidom Baarovom. Poslije sam jednom, na‐
kon rata, vidjela film u kojem je govorila o svom ljubavnom životu i vezi s Goebbel‐
som. Čini se da ga je stvarno voljela.
Mogu si zamisliti da je u nekom trenutku pomislio: K vragu i sva ta politička sra‐
nja! Zar ne bi bilo ljepše provesti život s ovom predivnom ženom?
Ubrzo je palo raspoloženje kako u Ministarstvu promidžbe tako i u cijeloj zemlji.

Nije bio načet samo moral već je pukla i opskrba. Situacija se zaoštrila. Nakon Sta‐
ljingrada21 i gubitaka koje je pretrpjela vojska, sve se promijenilo. Osjetili smo to i u
ministarstvu, premda je prvih mjeseci sve još bilo divno. Nakon početnih dvojbi
tamo mi se jako dopalo. Kao i sve što je išlo uz taj posao, lijep namještaj, ugodni ljudi.
Ali sve se to urušilo. Kompletno se raspoloženje promijenilo. Premda Staljingrad
uopće nisu napuhali, nego su to pokušali prikazati kao nevažnu stvar. Ali to im nije
pošlo za rukom.
Zatim se rat zaista zahuktao. Goebbels je sada češće bio u Promiju i šepesao svo‐
jim uredom. Nije mogao sakriti da šepa. U ono vrijeme liječnici nisu mogli to što se
može danas. Sad bi se to riješilo tako da se ništa ne bi ni primijetilo. No njegovo se
šepanje nije moglo previdjeti. Došepao bi do ureda i bez obzira na fino odijelo, koje
mu je dobro pristajalo, vidjelo se da šepa. Bilo nam ga je pomalo žao. Ali sve bi to na‐
doknadio svojom nevjerojatnom arogancijom i sigurnošću. Nekoć su ga na fotografi‐
jama često prikazivali na kamionu s drugima, kako vrbuje za Hitlera, a na glavi je
imao neku kapu. Izgledao je grozno. A sada bi u ured ušetao kao gospodin. I nisam
nikad doživjela da je ispao iz uloge. Jer ponekad bi kod njega bili ljudi – to lako mo‐
žete zamisliti ‒ s kojima bi vodio itekako oštre diskusije. Sjećam se da smo samo je‐
dan jedini put svi rekli: “Stvarno je urlao.” Na nekoga se izderao. To nam se svima či‐
nilo nevjerojatno. To je bilo jedanput i nikada više. Bio je, kako se kaže, suzdržan čo‐
vjek i uvijek pribran.
Bilo je i smiješnih trenutaka. Neki se pametnjaković dosjetio da ministrovog psa po‐

šalju za njim u Veneciju. Goebbels je sa ženom otišao na Biennale u Veneciju i tamo
je ostao nekoliko dana. Netko je vjerojatno načuo da je Goebbels rekao da bi bilo lije‐
po da je i pas s njima. A onda nas je netko isuviše revan nazvao u ured i rekao da bi
ministar volio da mu je pas u Veneciji. Sjećam se još našeg komentara: “Zar su prolu‐
pali? Da psa šaljemo zrakoplovom u Veneciju na Biennale? Zar nemaju drugih briga i
to usred rata...” To je izazvalo našu sablazan. Zatim je netko dobio nalog da se u zrač‐
noj luci Tempelhof pobrine za ukrcaj psa u avion za Veneciju. No pas je trebao puto‐
vati u nečijoj pratnji. Inače je svakog dana neki voditelj odjela za odnose s javnošću
putovao u Veneciju ne bi li ministra upoznao s najnovijim vijestima iz svijeta. To je
bio gospodin Von Schirmeister22 , jedan od referenata. Schirmeisteru su rekli: “Kad
sutra budete letjeli za Veneciju, povedite Goebbelsovog psa. Ministar bi volio da je
pas s njim.”
“Ne dolazi u obzir”, rekao je Schirmeister. “To mi uopće ne pada na pamet.” Bio je
već u godinama i osjetljiviji i smatrao je da je to nečuvena drskost.
No nije bilo lijeka. Jadničku su u zračnoj luci jednostavno tutnuli psa u ruke. Od‐
letio je s njim u Veneciju. Tamo su ga dočekali uz veliko negodovanje. Mislim da je
čak i Goebbels pobjesnio. Koji je idiot došao na ideju da se tankoćutnu i usplahirenu
životinju tamo pošalje avionom. Pas je naime bio plah. Premda je bio velik i lijep, us‐
tuknuo bi kad bi zakoračili prema njemu. Bio je i razmažen.
Ah, to sa psom je bila luda priča. Psa su dakle vratili nazad, a sve se to zbivalo u
trećoj godini rata. Goebbels je napravio ogroman cirkus. No nama je to bila sjajna
priča. Umirali smo od smijeha.
Tek sam s vremenom otkrila njegovo pravo lice. Sjećam se još čuvenog skupa u Pala‐
či sporta “Želite li totalni rat?”23 .
Znali smo da tog dana poslijepodne Goebbels drži govor. U to su se doba svi sku‐
povi već održavali poslijepodne, jer bi se svaku večer oko pola sedam već oglasile si‐
rene. Bez obzira na to jesu li zrakoplovi nadlijetali grad ili ne. No uglavnom bi se po‐
javili. Rijetko je koja uzbuna bila lažna. Više nije bilo večernjih skupova, uvečer više
nije bilo ni kazališnih predstava ni filmova u kinima, sve je prebačeno na poslijepod‐
nevne sate. Dakle, među inima je i Goebbels držao govor u Palači sporta. Odjednom
su nam javili da bi i dvije od tajnica trebale poći s njime. “Dvije od vas moraju u Pala‐
ču sporta.” “A tko?” Pogledale smo oko sebe, nijedna se nije htjela javiti dragovoljno.
Gospođa Krüger je bila najstarija i ona nije morala ići. Tako da smo morale ići ja i
jedna djevojka.
Po nas je došao jedan iz SS-a i posjeo nas u luksuzni mercedes. To je bilo lijepo za
početak. I zatim nas je odvezao u Palaču sporta u Potsdamer Straße te nas otpratio do
jedne od tribina. Imale smo dobra mjesta, tik do pozornice s govornicom. Dvorana je
već bila puna radnika koje su skupili u tvornicama. Kad su obilazeći tvornice pitali
tko bi želio doći na taj skup, najprije su se svi htjeli izvući. U ono se doba više nitko
ne bi dragovoljno javio. Stoga su sami odabrali one koji će ići. Povukli su radnike iz
tvornica i pogona da sudjeluju na toj manifestaciji u Palači sporta. Sjećam se da je
glumac Heinrich George, otac Götza Georgea (glumac poznat po ulozi inspektora Sc‐
himanskog u kriminalističkoj seriji Tatort, op. prev.), sjedio naprijed u trećem redu.
Tek što smo stigle, skup je počeo. Iza nas je sjedila gospođa Goebbels s dvoje dje‐
ce. A pored nas su sjedili SS-ovci, čini se da je to bila tribina za elitu. Zatim je umarši‐
rao orkestar. Svirali su uobičajene jurišnice i marševe, popularne pjesme i cijeli reper‐
toar koji ide uz to. A zatim je slijedio Goebbelsov govor. Bio je dobar i uvjerljiv go‐
vornik. A tog se dana toliko uživio u svoj govor da je uslijedila prava erupcija koja mi
je sličila na masovnu histeriju. U stilu: radite što vas je volja. A zatim su svi u tom
mnoštvu pomahnitali kao da su ih napale ose. Počeli su vikati, lupati nogama i maha‐
ti rukama, činilo se da će ih polomiti. Halabuka je bila nepodnošljiva.
Kolegica je stajala pored mene, grčevito stisnutih ruku, jedva smo disale i bile smo
posve užasnute onime što se zbivalo oko nas. Ne zbog Goebbelsa niti tih ljudi, već
zbog činjenice da je tako nešto uopće moguće. Nas dvije nismo bile dio te mase. Bile
smo samo promatrači, možda jedini promatrači.
Mislim da ni Goebbels više nije znao što govori. Nemam riječi kojima bih opisala
kako mu je pošlo za rukom dići tih nekoliko stotina ljudi na noge, svi su poskočili, vi‐
kali i klicali. No uspio je. Mislim da ni sam nije znao kako. Sjećam se još da smo nas
dvije stajale i da smo se čvrsto držale za ruke. Ukipljeno smo promatrale što se zbiva
oko nas. Iza nas je stajao SS-ovac koji nas je potapšao po ramenu rekavši “Barem
plješćite.” I onda smo, naravno, zapljeskale. Morale smo pljeskati. Naravno. To nam
je i rekao. Niste se mogli isključiti. To nije bilo moguće. Pljeskale smo. Kao da smo
opijene. Obje smo bile pod dojmom nečeg strašnog.
A onda je skup završio. Nakon što su se ti tipovi izdivljali. Mislim da bi nekoga
tko nije klicao na licu mjesta ubili oni pored njega. Ne znam.
U životu još nikada nisam doživjela nešto slično. To nije bilo oduševljenje, to je
bilo kao da ne znaju što rade. “Želite li totalni rat?” “Da!” Odgovor je bio jednozna‐
čan. SS-ovac koji nas je dovezao, odvezao nas je kući. Obje smo bile potpuno zgranu‐
te cijelim tim prizorom. Uopće nismo shvatile o čemu se zapravo radilo. Bile smo
pod dojmom te frenetične mase ljudi koji ni sami nisu znali zašto su pomahnitali. Bio
je to spektakl. Masa tu nije mogla ništa. A vjerojatno ni sam Goebbels. Činilo mi se
da ni sam ne zna što je zakuhao. Poput plamička koji ne zna što sve može, dok masa
odjednom ne pomahnita. Bože, mogli su isto tako nahrupiti prema pozornici i ubiti
ga.
Do tada nismo poznavali tu Goebbelsovu stranu. Nikada nismo išle na takve sku‐
pove. Stoga nas je to toliko i potreslo. Ta potpuno drugačija strana. No vjerojatno ni‐
smo dalje razmišljale o tome. Taj nas je događaj potpuno smeo.
Nekako smo to ipak probavile. Bože, bile smo još mlade, a tada se nije previše mis‐
lilo o tome, ne na način na koji se poslije razmišljalo o tome, kad je već bilo prekasno.
Čovjek ni sam nije bio svjestan toga. Premda sada, kada je prošlo toliko godina i u
međuvremenu su se dogodile mnoge stvari, na to gledam potpuno drugačije. I vidim

stvari puno dublje i čine mi se puno strašnije. Da je čovjek u stanju navesti stotine
ljudi da viču, viču i viču: “Da, želimo totalni rat!” Kad biste to danas nekome ispričali,
odmahnuo bi glavom i rekao: “Zar su svi bili pijani ili što? Što je nagnalo te ljude da
tako viču?” Da, morali su. Zaista ih je opčinio jedan jedini čovjek.
Sigurno postoje psiholozi i uopće znanost koja se bavi time kako je tako nešto mo‐
guće. Ponekad, kad se toga prisjetim, pomislim kako je to bilo moguće? Da je to na
nas tako djelovalo? Pa nisu vikali zato što su morali vikati, jer su im rekli: “Sada idete
na skup i zatim ćete svi vikati.” Ne, oni su vikali u tom trenutku, jer im je netko tko je
stajao naprijed obznanio nešto s čime su se slagali. Kao kad je jednom Isus... ne
znam. Postoji sigurno nešto čime se može objasniti zašto ljudi kad su u masi čine ne‐
shvatljive stvari. Kada biste to pitali njih same, vjerojatno bi se i sami prenerazili.
O Goebbelsu mogu samo reći da je bio odličan glumac. Dobro je glumio. A pre‐
obrazbu dobro odgojenog, ozbiljnog čovjeka u divljeg galamdžiju od njega ne bi bolje
odradio ni jedan glumac, to svakako stoji. Niste ga mogli prepoznati. To nas je toliko
i potreslo kod tog događaja u Palači sporta. Kada doživite da se čovjek kojeg vidite
skoro svaki dan, kad je u uredu, njegovan, profinjen, skoro aristokratske finoće, pre‐
tvori u mahnitog patuljka.
U tom mi je trenutku bio oduran. Ulijevao mi je strah. No to sam ubrzo potisnula.
Nisam nikada bila oduševljena njime ili takvo što. Ni poslije, kad bi se pojavio kod
nas u uredu i nešto nas ljubazno pitao. Uvijek bih se prisjetila kako je galamio u Pala‐
či sporta. A tu sad glumiš blagog, elegantno odjevenog civila.
Nedugo nakon toga Goebbels me pozvao na objed. Ministru je rečeno da dame u nje‐
govom uredu ponekad tamo moraju prenoćiti, jer nakon zračnih napada više nema
prijevoza. Pa da bi bilo lijepo da napravi neku gestu. Stoga nam je rečeno da će mi‐
nistar pozvati tajnice na objed, ali ne sve odjednom, već po dvije, na večeru u privat‐
nom krugu.
Dvije od nas bile su prve na redu i drugog su dana oduševljeno došle u ured i is‐
pričale nam: “Došli su po nas, naravno autom i odvezli nas u Schwanenwerder. Tu je
bila i gospođa Goebbels, a večera je bila divna!” Ništa pretjerano, bili smo u ratu. A
Goebbels je uvijek drugima služio kao uzor, tako da kod njega nikada nije bilo previ‐
še luksuza. No sve je bilo jako lijepo i ugodno. “Bila je to jako ugodna večer. Imat ćete
razloga za veselje, kad dođe red na vas”, to su nam rekle.
Prošlo je opet još nekoliko tjedana dok sam i ja došla na red. I da, veselile smo se
tome. Sve je počelo na isti način: limuzina je došla po nas, SS-ovac nas je odvezao na
adresu Wannsee, Schwanenwerder. Ušle smo u vilu. Otpratili su nas do blagovaoni‐

ce. Tamo je bio postavljen veliki stol oko kojeg je stajalo dvadesetak ljudi. Upravitelji
župa (Gauleiter) ili njihovi zamjenici, neke sam poznavala jer su dolazili k nama u
ministarstvo ili smo s njima surađivali.
Dakle nismo bile same s gospodinom Goebbelsom. Stol je bio ogroman. Zatim je
došao Goebbels i rukovao se s nama. Potom smo sjeli. Sjedila sam pored njega, s nje‐
gove desne strane. To je za mene ipak bila velika čast.
Zatim smo večerali. Nije razgovarao sa mnom. Razmijenili smo samo nekoliko
beznačajnih rečenica. Lijepo smo objedovali. Mislim da je poslužena guska. To je već
samo po sebi bila sretna okolnost. Zatim se Goebbels razmetao za stolom. Tu i tamo
bi i netko drugi nešto rekao. No gospodin ministar je vodio glavnu riječ. Jeo je prilič‐
no brzo i malo. Kao i drugi za stolom. Na to su me već prije upozorili: “Nemoj se pre‐
više zadržavati pri jelu. Kad Goebbels spusti vilicu ili nož, svi stanu i više se ne jede.
Dakle to što posluže treba brzo pojesti da bi čovjek imao nešto od toga.” Držala sam
se tog savjeta.
Večera je završila. Zatim je poslužen desert. Glavna tema bili su politika i bombar‐
diranja. Sa mnom je razmijenio samo neke banalnosti, nije mi postavio ni jedno
osobno pitanje. Kako dugo već radite kod nas? Ili: Jeste li udati? Imate li članove obite‐
lji, možda muža ili oca, koji su u ratu? Ništa. Nije mi uputio ni jedno osobno pitanje.
To je bio veliki minus te večeri. Jer bi inače atmosfera bila veselija i življa. Da je bilo
više šarma. To je nedostajalo. Nažalost, zapala me kriva večer.
Potom su nas odveli u susjednu prostoriju. Tamo se nalazilo neko platno. Zatim
su pustili neki glupi film koji je upravo izašao. Mogli smo ga pogledati. Potom su
nam još poslužili kavu ili tako nešto. A zatim se opet pojavio SS-ovac koji nas je
odvezao u grad. Kolegica i ja smo obje bile razočarane tom večerom.
Nakon što su me pustili iz zarobljeništva, često su me pitali što je išlo preko naših pi‐
saćih stolova. Kao dio administracije bavile smo se beznačajnim stvarima. Nije bilo
toliko posla. Sjedile smo u predsoblju i puno telefonirale. Sve su to bili jednostavni
poslovi, kao u svakom poduzeću. Gdje ne zna svatko odmah o čemu je zapravo riječ.
Nikada mi nitko nije ispričao kako su na Državnom radiju prisluškivanjem dolazi‐
li do informacija o ljudima koji su slušali onu londonsku postaju. Očito se radilo o
kritičnim informacijama. Nisam imala takve prijatelje. Možda su prema meni bili ne‐
što oprezniji, jer sam radila kod Goebbelsa pa mi mnoge stvari nisu govorili.
No nismo to ni htjeli znati. Znali smo da je rat strašan. A još su nam ga prikazali
kao rat nužan za očuvanje Njemačke, zbog čega je cijeli svijet bio neprijateljski nas‐
trojen prema nama. To je bila opća tendencija. Nismo imali ni prijatelje u inozems‐
tvu, jer prijateljstva i poznanstva prije nisu sezala tako daleko. Bili smo upućeni sami
na sebe, a to je postalo još drastičnije tijekom rata.
Kao tajnice u predsoblju uvijek smo bile spremne uskočiti, ako zatreba. Bile smo
vesela, skladna ekipa. Dobro smo se slagale. No bile su to ugodne kolegice i ništa više.
Naši su pisaći stolovi bili složeni u četverokut. Sve što bi se radilo u kući, od izvješta‐
ja, naloga ili izmjena, završilo bi na našem stolu, ali o mnogim stvarima, posebice
onim škakljivima, već bi se prije odlučilo. Samo su spisi od posebne važnosti išli mi‐
nistru i završili kod nas na pisaćem stolu.
Nismo ništa smjele pisati po njima, toga se još sjećam. Smjele smo koristiti samo
plavu tintu. Ne crvenu, ni zelenu. Mislim da je zelenu tintu koristio ministar, a crve‐
nu državni tajnik. Ne sjećam se više točno boja. Ali u svakom slučaju, po boji se već
znalo komu je spis namijenjen.
Nakon šezdeset godina mnogih se stvari više ne sjećam. No telefon je stalno zvo‐
nio, ali nisu tražili Goebbelsa. Njega su njegovi ljudi i kolege iz ministarstva zvali di‐
rektno. Imali smo najnoviji Siemensov izum, stolni telefon na kojem više niste morali
okretati broj, već biste ga samo utipkali. I spojili biste se direktno s Hermanom
Göringom. No mi nismo imale pristup tim priključcima. Mogle smo pritiskati tipke
do mile volje, ništa se nije događalo. Inače smo mogle nazvati bilo koga u svijetu i
neke jako važne ljude.
Naravno da je veći dio posla otpadao na uljepšavanje golih činjenica s fronte ili u
Reichu, koje smo ispravljale po nalogu, tako da izgledaju bolje po nas. To je bilo na‐
čelo prosvjećivanja naroda, narod je sad bio informiran, jer su mu prije druge vlade
lagale. Tim su se načelom rukovodili nacisti. Ali konkretnih primjera se danas više ne
sjećam.
Inače su nam dani bili potpuno jednolični. Tako brizantni slučajevi, kao što je
predmet Scholl24 , ne bi završili na našem stolu. No moj šef, gospodin Frowein, Goeb‐
belsov osobni referent, jednom mi je cijeli sudski spis nezapečaćen tutnuo u ruku.
Trebala sam ga odnijeti u trezor. Rekao mi je: “Molim vas da se suzdržite od toga da
bacite pogled.” I nisam to učinila, jer me šef zamolio. Ili je možda rekao: “Uzdam se u
to da nećete zaviriti.” Bilo je urgentno. Zatim je otišao. Ostala sam sama s tim spisom
u ruci i nisam zavirila. Pomislila sam: Bože, rado bih bacila pogled. Ali neću to učini‐
ti, jer se pouzdaje u to da to neću napraviti. Bila sam ponosna zbog povjerenja koje
mi je iskazao. To je bilo važnije od toga da zadovoljim znatiželju. To mi se učinilo
nadasve korektnim od mene. Nikad to neću zaboraviti.
Potkraj rata dobivali smo listove ružičaste ili žute boje. Sadržavali su najnovije istinite
podatke, brojke, informacije o gubicima u bitkama. I o njemačkim ženama koje su si‐
lovale ruske postrojbe koje su se primicale. To nam je bilo nezamislivo. Te smo po‐
datke uveličane proslijedili Državnom radiju i novinama. Ako je pisalo: “U tom selu
je silovano dvadeset žena”, mi bismo dvadeset pretvorili u trideset i tako dalje. Takvi
bi se podaci prenapuhali i prosljeđivali narodu. Strašna nedjela naših protivnika bi se
umnožila. Toga se još jasno sjećam.
U svakom slučaju, doista važne spise ili tajne naredbe uvijek smo odlagali u trezo‐
re. Jedino su referenti imali ključeve tih blindiranih ormara. U mnoge spise, čak i da
sam htjela, ne bih ni mogla zaviriti u tih nekoliko koraka na putu do trezora. Radilo
se o dvije minute. Samo se dijelom sjećam koje sam spise imala u ruci. Uglavnom se
radilo o spisima Narodnog suda25 . Kod takvih spisa nisam nikada sama napisala ni
riječ, niti su mi išta u svezi s njima diktirali, kao ni ostalim tajnicama. Nijedna ništa
nije znala. Osim toga, obvezale smo se na povjerljivost, morala sam položiti prisegu26
. Kad su me zaposlili, u ruke su mi dali knjigu s pravilima ponašanja i uzancama. Pri‐
mjerice da ne smijemo koristiti crvenu ili zelenu olovku. To je bilo najstrože zabra‐
njeno. Takve smo stvari morale znati. To sam sve najprije morala proučiti. Bilo je
puno ograničenja. Za druge stvari nismo ni znale.
Znale smo za slučajeve kad bi neki poznati pisac napisao pismo u kojem se nega‐
tivno očitovao o Hitleru ili Goebbelsu. Uhitili bi ga i strijeljali. Odmah bi ga smaknu‐
li. Takve bismo stvari ipak saznale.
Goebbels je sam pisao svoje govore koje je diktirao isključivo Richardu Otteu27 ,
koji je inače bio ljubazan čovjek i stenograf te stalno blizu ministra. Njemu bi izdikti‐
rao svoje govore ili priopćenja. Svake nedjelje novine bi objavile dugačak Goebbelsov
članak. Kad bi izašao u nedjelju, za nas je to bilo jednako novo kao i za sve druge.
Otte bi ga zabilježio. Imao je poseban ured i naravno svog tajnika. Nakon što mu je
Goebbels izdiktirao tekst, slao bi se u novine Völkischer Beobachter, to su tada bile
glavne novine, koje bi ga zatim objavile. No ni s time nismo imale nikakve veze. Kao
što rekoh, bile smo dobro plaćene stenografkinje i tajnice, koje su se k tomu još mo‐
gle i odmarati. Morale smo se samo pojaviti i to točno na vrijeme. A kad mi je kuća
stradala u bombardiranju, morala sam obići brojne urede kako bih riješila hrpu stva‐
ri. Bili su jako velikodušni i pustili bi me iz ureda da sve to obavim na miru.
Kad se jednom doista nešto dogodilo, nažalost nisam bila u uredu. Tog sam dana
imala slobodno. Povremeno bi nam dali slobodan dan. Tog sam dana bila slobodna i
provela sam ga u Neu-Babelsberg gdje je stanovala jedna moja kolegica.
Negdje oko podneva na Državnom radiju sam čula nešto o atentatu na Hitlera.
Odmah sam nazvala svoj ured u Promiju i pitala što se zbiva. “Zaboga, budite sretni
da danas niste došli u ured! Nemamo pojma što se događa. Upravo gledamo kroz
prozor. Cijeli Wilhelmsplatz je prepun naoružanih vojnika. To nije parada, pod bor‐
benom su spremom. Navodno je počinjen atentat na Hitlera. A mi smo opkoljeni.
Nitko ne smije napustiti zgradu. Nemamo pojma što se zbiva, ne znamo ništa, a
nema ni ministra Goebbelsa. Nemamo pojma kako ćemo se vratiti kući, ne smijemo
van.” Bili su na rubu očaja.
Nisam se odvajala od radija koji je neprekidno izvještavao o stanju. O svemu što
se zbivalo. Ubrzo se ispostavilo da je Hitler još živ. U ministarstvu su se nasmrt pre‐
pali za vlastitu kožu kad su vidjeli da su opkoljeni. Bila sam nesretna što nisam tamo.
Baš kad se nešto dogodilo. Nisam bila sretna što sam u Potsdamu.
Znala sam samo što su znali i svi ostali. Saznala sam cijelu priču. I za suđenje tim
časnicima pred Narodnim sudom. To je sve bilo općepoznato. S time sam zaista bila
upoznata samo kao promatrač.
Tijekom svakodnevnog posla saznale smo i za neke druge stvari. Sjećam se da su kod
Goebbelsa povremeno bili glumci. No što se događalo u ministrovom uredu, to ni‐
smo znali. Radilo se o onom filmu, Žid Süß28 . Bilo je filmova koji su se bavili židov‐
skim pitanjem prije nekih 200 godina. Ferdinand Marian29 je bio jako dobar glumac.
Glumio je lik tog Židova. Sjajno je to odglumio, cijeli film je bio izvrstan. Ali nije že‐
lio tu ulogu, već su ga prisilili na to. Vjerojatno su mu rekli, ako ne pristaneš, završit
ćeš u koncentracijskom logoru. Protivio se, ali je morao prihvatiti tu ulogu. Film je
doživio velik uspjeh, no on sigurno nije bio ponosan na to.
Goebbels se miješao u svaki film za koji se činilo da će biti uspješan. Ne u svaki
film, nego u filmove koji su obećavali uspjeh. Morali su mu predočiti scenarije tih fil‐
mova. Sam je ispravljao i popis glumaca. Toga se sjećam. Nisam osobno svjedočila
tomu, ali to se znalo. Više puta smo to doživjeli. To ga je opuštalo, bila je to njegova
igračka. Vjerojatno mu je to trebalo kao protuteža za sve one mrske poslove koje je
morao odraditi. To ga je veselilo i nije to prepuštao drugima.
Sjećam se još zadnjeg velikog filma30 u kojem je Goebbels imao svoje prste. Tada
se već bližio kraj. Film je svjesno insceniran tako da se u narodu još jednom potakne
bezuvjetna želja za pobjedom. To je bila intencija, a u tjednim pregledima vijesti mi
smo, naravno, uvijek prikazivani kao pobjednici. Puno se toga drugačije montiralo.
Goebbels se miješao u sve, čak i u umjetnost. U školama se posebna pozornost prida‐
vala nastavi umjetnosti, posebice germanske umjetnosti. Posebnu su ulogu igrali
drevni junački mitovi.
Bilo je i puno austrijskih filmova. Mnogih se još prisjećam. S glumcima kao što je
bio Attila Hörbiger, kojega sam čak i upoznala. Ili Heinrich George, otac Götza Ge‐
orgea. Bio je sjajan glumac. Mnogi su židovski glumci pobjegli na vrijeme i otišli u
Ameriku. Nekoć su i za producentsku kuću UFA radili neki židovski glumci. Dobri
ljudi koji su pobjegli na vrijeme.
Nisam imala uvijek novaca za kino, posebice kad su prikazivani prvi filmovi, a ja
još nisam počela raditi na Državnom radiju. No to je u ono doba bila glavna zabava,
jer je kazalište bilo skupo, a odlazak u operu nezamisliv.
No kulturna ponuda u ratu je bila jako ograničena. Na prvom je mjestu bila hrana.
A u međuvremenu je postojao i radio koji je bio važan zbog zabavnih sadržaja. Lovili
smo samo postaju Reichssender Berlin koja je emitirala emisije kasno uvečer oko dva‐
deset i tri sata. Uživo su prenosili zbivanja u ekskluzivnim hotelima poput Adlona,
Excelsiora, Kaiserhofa i Bristola na bulevaru Unter den Linden. Bilo je sjajnih hotela i
barova. A na radiju su prenosili glazbu iz barova i najnovije šlagere. Provodila sam
noći na sofi, dok su svi drugi bili u krevetu i odavno spavali. U to sam doba znala sve
šlagere i sama sam ih pjevušila. To je bilo predivno! Ponekad bi me majka zatekla
kako spavam na sofi. To je bilo lijepo. No to je bilo sve što je ostalo od kulture u ono
doba.
Osjećala sam kao da je odumro dio mene. U životu je bilo više
situacija kad me bilo strah. Ali sada sam bila hladna ko led, bez
ikakvih osjećaja. Nisam osjećala baš ništa. Čak ni strah. Jedino taj
osjećaj da je sve gotovo. I ništa više. Gotovo. Sve je gotovo.
Odanost do konačnog poraza
Posljednji dani u Ministarstvu promidžbe
Brunhüde Pomsel je neposredno prije sigurnog poraza donijela kobnu odluku koja će je
prisiliti da posljednje dane rata provede sa zadnjim odanim sljedbenicima režima po‐
red Führerovog bunkera u skloništu za zaštitu od zračnih napada Ministarstva pro‐
midžbe. Samo sporadično od posljednjih Hitlerovih sljedbenika doznaje što se zbiva u
Führerovom bunkeru. Među njima su Hans Fritzsche31 i Goebbelsov pobočnik Günther
Schwägermann32 , koji je na kraju morao spaliti leševe Magde Goebbels i Josepha Go‐
ebbelsa. Nakon što je Goebbels odbio potpisati kapitulaciju, Hans Fritzsche, jedan od
viših službenika u njegovom ministarstvu i poznati radijski komentator odlučuje da će
na vlastitu ruku s Rusima dogovoriti kapitulaciju. Prije nego što se s dvoje svojih služ‐
benika preko crte bojišta uputio na sovjetsku stranu, Brunhilde Pomsel još šiva bijelu
zastavu za predaju. Nakon kraćih pregovora, Fritzsche je u ime njemačke vlade trebao
objaviti da je sovjetska strana prihvatila kapitulaciju. Uvečer 1. svibnja 1945. general
Weidling, bojni zapovjednik tijekom bitke za Berlin, od svojih je postrojbi zatražio da
obustave borbu i polože oružje.
Sjećam se još skloništa za zaštitu od zračnih napada u Ministarstvu promidžbe. U Fü‐

hrerovom bunkeru je bio i dr. Naumann. Mutno se sjećam da se tamo negdje nalazila
željezna ploča ili tako nešto. No to je već bilo pred sam kraj rata. Kada su zrakoplovi
već usred bijelog dana prelijetali gradove. Jednog je dana već prijepodne uslijedio
zračni napad na Berlin. Nije to veliki napad, ali zrakoplovi su letjeli tako nisko da ste
ih mogli vidjeti. Bili su to neprijateljski zrakoplovi. A dr. Naumann je sjedio za svo‐
jim pisaćim stolom i nešto diktirao, a ja sam stenografirala, nisam više mogla ni pisati
od straha. Umro je od smijeha. Kazao je: “Zaboga, pa reći ću vam kad stvarno posta‐
ne opasno!”
Napokon je ustao potpuno mirno i rekao: “Pođite sa mnom!” Zatim je sa mnom
krenuo preko trga ispred ministarstva sve do tih vrata. Mislim da se u tom trenutku
nisu mogli vidjeti zrakoplovi na nebu. Čini mi se da su nestali. Odjednom sam ugle‐
dala stepenice koje su vodile dolje. No ostavio me samu, gurnuo pred jednog SS-ovca
koji me otpratio nazad u ministarstvo. Do tada uopće nisam vidjela ta vrata. A posli‐
je, kada sam ponovno bila okružena ljudima, saznala sam da na Wilhemsplatzu pos‐
ODANOST DO KONAČNOG PORAZA
toji Führerov bunker. To mi je bio prvi glas o tome.

Sjećam se još da me u ratu stvarno obuzeo strah tijekom zračnih napada, kada bi
neke žene, posebice one histerične, rekle: “Ah, kad bi nas konačno pogodila neka
bomba pa da sve to završi!” Najradije bih viknula: “Ne! Ne, moramo preživjeti! Ja že‐
lim živjeti. Ne želim skončati pod bombama!” Osjećala sam ogromnu želju za živo‐
tom. Zašto? Ne znam. Htjela sam preživjeti. Nisam htjela umrijeti u ratu.
Potkraj rata skoro smo cijelo vrijeme sjedili u tom usranom skloništu u Ministar‐
stvu promidžbe i uzdali se u tu glupu Wenckovu33 armiju, koja se kretala iza neprija‐
teljskih linija i trebala s leđa napasti Ruse koji su se sve više primicali, što bi bilo pre‐
sudno za našu pobjedu. Vjerovala sam u to još onda kada smo u travnju, dan nakon
Hitlerovog rođendana34 , silazili u sklonište. Tada više nismo ni razgovarali. No vje‐
rovali smo u to i osjećali se sigurno. A obavještavali su nas o tome što se događa u
Führerovom bunkeru. Svako malo bi se pojavio netko tko bi nam podnio izvještaj.
Jednom se pojavio dr. Naumann. Toga se sjećam. Zanimalo ga je imamo li hrane.
Sjećam se da sam tada znala pojesti pola kile šparoga. Sirove, marinirane šparoge iz
limenke. Zatim bi se pojavio netko. Imena se više ne sjećam. Znao se pojaviti i Goeb‐
belsov pobočnik, gospodin Schwägermann, Günther Schwägermann, fin i ljubazan
čovjek, koji bi nas izvijestio o stanju.
Ispričao nam je da je Goebbels s obitelji u Führerovom bunkeru. A što je s djecom?
I djeca su tamo, cijela obitelj, sada svi stanuju u bunkeru. Da, to nam se činilo logič‐
nim. Naime, u lijepom je stanu blizu Brandenburških vrata bilo preopasno. A Rusi
nas u međuvremenu nisu više bombardirali samo iz zraka, već su na nas pucali iz Sta‐
ljinovih orgulja. Zbog toga je poveo obitelj sa sobom.
Tijekom prvih dana u bunkeru još je radio telefon. Sjećam se još da smo razgova‐
rali s Hamburgom. Imali smo čak i međugradske veze. Poslije su sve linije bile mrtve!
Zatim smo samo sjedili u skloništu koje smo pretražili nadajući se da ćemo negdje, u
nekom kutku podruma, još pronaći nešto. Vina je bilo u dovoljnim količinama. No
trebala nam je hrana. Pronašli smo limenke koje smo ispraznili. Niste mogli izaći iz
skloništa i donijeti nešto. Niste mogli čak ni pomoliti glavu iz tog podruma.
Zatim su u sklonište počeli donositi ranjenike s ceste, koji su stradali u uličnim
okršajima s Rusima. U skloništu nas je ostalo svega nekoliko. Čekali smo daljnji ra‐
zvoj. Pomalo smo počeli shvaćati da informacije o Wenckovoj armiji koja će nas os‐
loboditi očito nisu točne.
Na raspolaganju smo imali dvije prostorije, koje su dijelom bile opremljene polj‐
skim krevetima. Tako da je uvijek netko od nas mogao odspavati četiri sata i zatim
ustati kako bi nekom drugom oslobodio mjesto. To je trajalo dobrih tjedan dana.
Odjednom bismo odnekud čuli zvukove i buku. To je bila sanitetska služba koja je
povremeno u zgradu dopremala nove ranjenike. Zatvorili bismo vrata i zabarikadirali
se. Što nam je drugo preostalo?

O, Bože. Vegetirali smo. Osjećali smo da će se uskoro nešto dogoditi. Povremeno
je dolazio netko iz Führerovog bunkera. Naime, Naumann je bio tamo, a pripadnici
SS-a su nas obavještavali o tome što se događa u bunkeru. Bila sam dakle u tom po‐
drumu, kad je došao Schwägermann i izvijestio nas: “Hitler si je oduzeo život.” U
prvi mah smo svi ostali zapanjeni i samo stajali. Nitko nije izustio ni riječ, svatko je
mislio svoje. Schwägermann je nestao. Htio nas je samo izvijestiti, jer je znao da ne‐
mamo pojma o tome što se dogodilo preko puta, u Führerovom bunkeru. To je bilo
prvo što smo saznali. Svi smo znali što to znači. Rat je gotov i izgubljen. Rat je bio go‐
tov. To nam je svima bilo jasno.
Kako smo to točno saznali, tih se detalja više ne sjećam. Mislim da je prošao cijeli
dan i cijela noć, sjećam se da je prošlo dosta vremena, barem jedan dan i jedna noć.
Schwägermann se zatim ponovno vratio i rekao: “Goebbels je počinio samoubojstvo,
zajedno sa ženom.” “A djeca?” “I djeca su mrtva!” Ostali smo bez riječi.
O, Bože. To sigurno nije slutilo na dobro. Vjerojatno smo pokušali nabaviti još al‐
kohola. To nam je bilo prijeko potrebno. Možda ne svima. Ali tamo se dosta cugalo.
Trebalo nam je nešto da nas otupi. Ostali smo i bez posla. A raspoloženje? Bilo nas je
strah, ali osjećali smo da ništa ne možemo promijeniti. Obuzela nas je neka vrst re‐
zignacije. Dotle je došlo. Dokle, to nismo točno znali. Sve je gotovo. Nisam čak ni po‐
mislila: Hoće li te sada strijeljati, ili će te Rusi silovati? To je sve bilo nebitno. Osjećala
sam kao da je odumro dio mene. U životu je bilo više situacija kad me bilo strah. Ali
sada sam bila hladna ko led, bez ikakvih osjećaja. Nisam osjećala baš ništa. Čak ni
strah. Jedino taj osjećaj da je sve gotovo. I ništa više. Gotovo. Sve je gotovo.
Sjećam se još jedne stvari koja se dogodila nekoliko dana prije toga. To je bio zadnji
dan kad su naši pisaći strojevi stajali vani na terasi Goebbelsovog ministarstva. Prišao
mi je dr. Collatz35 , jedan od Gobbelsovih osobnih referenata, inače jako simpatičan
čovjek. Rekao mi je: “Pomselice, žena i kćerka su mi u Potsdamu i htio sam se poz‐
draviti s vama. Nabavio sam motor.” U ministarstvu je postojao vozni park u kojem
je bilo i motora. Tada se niste smjeli voziti, niste ni mogli, jer nije bilo benzina. Dr.
Collatz je uspio posuditi motor s nešto benzina, za vožnju do Potsdama. A zatim je
rekao: “Sjećam se da ste mi spomenuli da su vam roditelji sada u nekoj kući u Potsda‐
mu.” Naime, u našem se stanu nije moglo boraviti. Sve je bilo razrušeno, prozori su
bili porazbijani, a vrata potrgana, jer su nedaleko pale bombe. “Mogu vas povesti”,
kazao je. “Sutra ću se rano ujutro vratiti. Možete odmah sa mnom.” Odgovorila sam:
“Da, rado bih pošla s vama da još jednom vidim roditelje.”
Sjela sam straga na motor. Odvezao me, pozdravio se sa mnom i još mi rekao: “U
sedam navečer ću se vratiti i doći po vas.”

Cijelo sam poslijepodne provela s roditeljima. Od podneva sam bila tamo. Bilo je
već sedam, a dr. Collatz se nije pojavio, nije došao ni u osam ni u devet. Nisam znala
kako doći do njega. Roditelji su, naravno, ostali budni. U nekom je trenutku moja
majka rekla: “Sada idemo spavati.” Probudili smo se idućeg jutra u sedam, no dr.
Collatz se nije pojavio. Bila sam već jako nervozna, jer se znalo dogoditi da se ljudi
jednostavno više ne pojave na poslu. Bilo im je svejedno i odjednom bi nestali. Mnogi
su nanjušili što se sprema i pobjegli. No ja sam bila dežurna i bila sam dio tog tima.
Morala sam u grad, morala sam se vratiti.
Majka me pitala: “Zar baš moraš?” – “Da, moram!” Bila sam vrlo savjesna, sebe
sam shvaćala preozbiljno. Otrčala sam do kolodvora, što je samo po sebi već bila glu‐
post. U to doba željeznički prijevoz više nije funkcionirao. No začudo pojavio se vlak
gradske željeznice koji je išao u Berlin do kolodvora u Friedrichstraße.
Kako to da se pojavio? Ne znam. Došao je, stao je i odvezla sam se njime. U vlaku
su bili i drugi ljudi. Naime, u ono doba je već sve kolabiralo. S kolodvora sam se za‐
putila ravno u sklonište. Tako sam završila u podrumu. Dakle otišla sam s kolodvora
u Friedrichstraße ravno u Ministarstvo promidžbe i spustila se u sklonište, gdje sam
zatim provela još nekih deset ili jedanaest dana.
Poslije mi je netko ispričao što se dogodilo dr. Collatzu. Odvezao se ženi. Imali su
kćerkicu u dobi od deset ili jedanaest godina, dijete s posebnim potrebama, za koje su
roditelji bili jako vezani. Imali su samo to dijete. Odvezao se kući, obje poveo sa so‐
bom na Wannsee te upucao ženu i dijete i sebe. Izbrisao je tri života. Nije se dakle ni
namjeravao vratiti, ali mi nije mogao niti reći što smjera, ni da se neće vratiti nazad.
Otišao je tamo u čvrstoj namjeri i učinio to s predumišljajem, jer je mislio da nema
izgleda da preživi.
Je li mi dr. Collatz htio spasiti život? Sigurno. Vjerojatno je mislio da ću, ako ipak
shvatim što se zbiva, iskoristiti priliku i ostati na selu.
Unazad gledano, mogu reći da sam napravila ogromnu bedastoću. Bilo je to u vri‐
jeme kada smo znali da ćemo izgubiti rat. Zašto sam inzistirala na tome da se vratim?
To je bilo jako glupo od mene. No nisam razmišljala o tome što će biti dalje. Mislim
da više ništa nisam osjećala, bila sam napola mrtva, blijeda, ugasla. Teško mi je govo‐
riti o tim događajima iz prošlosti i o stanju u kojem sam bila tada.
Sada sam sretna da sam sve to dobro prebrodila. Moglo je sve ispasti i drugačije, no
onda ne bih bila u prilici razmišljati o tome, jer bi za mene priča već bila gotova. Da‐
nas mislim da sam s obzirom na sve to što sam prošla, posebice kad pomislim na loše
stvari, sa svime time donekle dobro izašla na kraj. Drago mi je da je tako i zadovoljna
sam sobom. Imam i razloga za to.
Bilo je i lijepih trenutaka. Ponekad sam bila i jako, jako sretna. Zapravo mi nikada
nije bilo dosadno. Nekad je znalo biti malčice dosadno. Bože, život se ne sastoji samo
od uspona i padova. Između njih bilo je dugih mirnih faza. Međutim takve faze ima‐
mo svi.
No neposredno prije sloma Njemačke, svi smo već mentalno bili na izmaku snaga.
Nije više bilo čudesnog oružja ni Wenckove armije koja će se pojaviti i spasiti nas.
Nismo više ni razmišljali. Sklopili smo ruke u krilu i pitali se kako će to završiti? No
bilo nas je nekoliko zbilja glupih poput mene, koji su mislili da će Wenckova armija
uspjeti napasti Ruse s leđa. Rat je već bio u završnoj fazi. No Wenckova će armija po‐
ubijati ruske vojnike i onda je sve prebrođeno. Nije više bilo puno tvrdokornih koji
su ostali u Ministarstvu promidžbe. Nisam vjerovala u tu priču zato što sam se uzdala
u to. Jednostavno sam mislila da druge opcije nema, postojala je samo ta opcija. Ta
armija postoji, doći će, izbrisat će sve pred sobom i onda će sve opet biti u redu.
Wenckova armija do zadnjeg je dana poput utvare vrludala našim mislima. U ne‐
kom smo trenutku shvatili da smo nasamareni. Neki su to shvatili i prije. Ja sam bila
tako bedasta da sam u to vjerovala skoro do posljednjeg dana. Jer mi ništa drugo nije
bilo zamislivo. Pa nismo mogli izgubiti rat. Zašto ne? Ne, to je bilo nemoguće. Napad
s leđa, to je bila ispravna taktika. Pritom nismo čak ni znali da su Rusi u to vrijeme
već bili u Njemačkoj. Bila sam tako glupa onda. Da sada, u teška vremena, kada je
štošta trebalo promisliti i prevladati, upadnete u taj unutarnji konflikt pomislivši da
ste sve napravili krivo, to si nismo mogli priznati.
Mislim da sam u životu puno toga napravila krivo. Ali tada o tome nisam razmiš‐
ljala. Mislila sam da mi je tamo mjesto, uvijek sam bila jako savjesna. Kad se radilo o
mom poslu, čovjek se mogao pouzdati u mene. To je funkcioniralo, to je bilo u redu.
A ako su mi dali neko mjesto, morala sam izvršiti svoje zadaće. To je bilo tako cijeli
moj život pa i onda. Bez obzira je li taj posao bio dobar ili loš. Nije bilo presudno gdje
radim, na Državnom radiju ili u Ministarstvu promidžbe, to je bila ista stvar. To nije
igralo nikakvu ulogu.
Tada ste mislili samo: Huh, pa još si živ. Čak i ako ti je kuća razrušena, ti si još uvi‐
jek živ. Prozori su opet razbijeni, vrata se ne daju zatvoriti, ali ti si još živ. Tako su
razmišljale tisuće ljudi koji su svakog dana morali živjeti s time. Ma nije to ništa. To
je kao da udišete zrak.
U svakom slučaju, mi smo poput štakora čučali u tom podrumu. Rusi su ušli u Ber‐
lin. Odjednom su se pojavila dvojica, koje sam poznavala, iz radiopostaje u Masure‐
nallee. Jedan od njih je bio Hanne Sobek36 , čuveni nogometaš u ono doba kad nogo‐
met nije bio tako važan kao danas. Bio je sjajan nogometaš i stoga su mu na Držav‐
nom radiju dali mjesto u odjelu za sport. On i još jedan kolega kojeg sam znala s radi‐
ja došli su pješice, jer su Rusi već bili u Masurenallee. Svi smo sjedili u skloništu. Nije
bilo telefona. Nismo imali veze s izvanjskim svijetom i sjedili smo u podrumu poput
miševa u klopci.
S nama je bio jedan brigadir. To je bio Hans Fritzsche i bilo je tu još nekoliko refe‐
renata iz Ministarstva promidžbe. Hans Fritzsche je bio zamjenik berlinskog Gaule‐
itera. Goebbels je pored svih svojih funkcija bio i Gauleiter Berlina, a u tom svojstvu
je Fritzsche bio njegov zamjenik. Sjedio je s nama u podrumu. Imali smo dvije pros‐
torije na raspolaganju. On je uglavnom bio s drugim referentima. Zatim nam je dao
nalog da iz vreća s hranom istresemo brašno, rižu i tjesteninu. Vreće smo morali ras‐
parati ili razrezati te od njih sašiti ogromnu bijelu zastavu. Nismo imali pribor za ši‐
vanje. No nekako smo uspjeli skrpati tu zastavu.
Primijetili smo da je u Berlinu postalo tiše, a kad bi se čuli pucnjevi, bili su to sla‐
biji pucnjevi iz pušaka, a ne iz topova. U svakom slučaju, sašili smo veliku zastavu. A
Fritzsche, pored kojeg su stajala još dvojica, rekao nam je da će sada pokušati izaći,
premda se vani još pucalo, i probiti se do Bendlerstraße kako bi razgovarao s Rusima.
I otišao je s nekoliko ljudi, a nas ostavio same. Na odlasku nam je još rekao: “Ostanite
ovdje, pobrinut ću se za vas. Sad ćemo s bijelom zastavom krenuti prema Bendler‐
straße.” Tamo se nalazilo glavno vojno zapovjedništvo Rusa.
Nije ih bilo nekoliko sati, a onda se pojavila grupica Rusa. Izgledali su jadno i nisu
imali zapovjednika. Pomislili smo da nas je Fritzsche, koji nam je bio drag i kojeg
smo cijenili, ipak ostavio na cjedilu. Čučali smo tamo poput stoke za klanje. Čekali
smo da dođu Rusi, koji su se odjednom i pojavili. Postrojba od pet ili šest ruskih voj‐
nika. Imali su mongolska lica. Nama potpuno strana. U nas su, naravno, bile uperene
puške. I sami su se bojali ulaska u tu zgradu s puno hodnika itd. Bili su spremni uz‐
vratiti napad. Šuljali su se hodnicima i razvalili naša vrata.
Bilo nas je desetak. Satjerali su nas na hrpu i htjeli nas izgurati van. Već smo izašli
iz podruma, kad sam začula pucanj. Netko je rekao da je to bio Meier. Istjerali su nas
kroz izlaz na Mauerstraße, koji se nalazio sa stražnje strane Ministarstva promidžbe.
Nakon deset dana prvi put smo izašli na svjetlo dana. Svi smo bili zeleni u licu, izgle‐
dali smo grozno. A oni su nas puškama tjerali da hodamo ispred njih. Pomislili smo
da je to kraj. A potom je iznenada iz Mauerstraße jedna postrojba skrenula prema
nama. S bijelom podrapanom zastavom, ali se ipak vidjelo da je zastava.
Ne sjećam se je li Fritzsche bio među njima. Ali tamo je bio jedan iz njegove prat‐
nje. Možda čak i on sam. U svakom slučaju, naprijed su bili ruski vojnici. Zatim su
nas natjerali da se vratimo u bunker.
Nismo smjeli postavljati pitanja, bili smo poput pijuna koje su gurali amo-tamo. Po‐
novno smo sjedili u podrumu. Fritzsche je otišao. Sjedili smo tamo nekoliko sati. Za‐
tim su opet došli ruski vojnici, ali ti su izgledali drugačije. Dotjerani, u dobrim odije‐
lima, bili su iz vojnog zapovjedništva, poslao ih je Čujkov, prvi sovjetski zapovjednik
koji je umarširao u Berlin37 . Nakon što je Fritzsche bio kod njega i dogovorio kapitu‐
laciju grada Berlina, obećao je da će se pobrinuti za nas. Vojnici koje nam je poslao
bili su dio elitnih postrojbi. Oni su nas izveli iz skloništa i odveli iz centra grada u
Tempelhof.
U Berlinu je vladala grobna tišina, čuli smo samo topot konjskih kopita, nekoliko
automobilskih sirena i prošao je kamion s ruskim vojnicima, ali više se nisu čuli puc‐
njevi. Grad je još uvijek bio pun leševa koje još nisu zbrinuli.
Nismo shvaćali što se zbiva oko nas. Vidjeli smo nekoliko Ruskinja u uniformama
koje su rasporedili da reguliraju promet.
Zastali smo na jednom uglu, gdje smo susreli stariji njemački par. Vidjeli su da su
nas opkolili vojnici i pitali nas: “Jeste li zarobljeni?” A mi smo odgovorili: “Ne znamo
još.” Zatim su nas Rusi povicima “Davaj, davaj!” zajedno s njih dvoje ukrcali u kami‐
on. Rusima se žurilo i njih su jednostavno ugurali u našu grupu.
Kad smo stigli nadomak Tempelhofa, strpali su nas najprije u mali dvosoban stan.
Bilo nas je desetak. Sjedili smo u tom stanu i čekali.
Tamo smo proveli noć. Nismo dobili ništa za jesti ni piti. Ništa. Onaj bračni par je
bio s nama. Rasplakali su se kad su čuli s kime su ih zatvorili, bili su potpuno očajni.
Bilo je nekoliko Rusa koji su znali njemački i najprije smo dali sve od sebe da im
objasnimo da taj bračni par ne poznajemo i da oni nemaju nikakve veze s nama. Da
su stajali na uglu i htjeli prijeći ulicu te da su ih greškom ukrcali s nama. Zaista su ih
pustili na slobodu. Povjerovali su u to!
Mene nisu pustili. Žena s kojom sam najprije bila zatvorena bila je iz Bjelorusije.
Njezini su roditelji pobjegli iz Rusije u vrijeme Velike revolucije 1918. Mnogi su Bje‐
lorusi živjeli u Berlinu. Rusima su bili još omraženiji od nacista, jer su ih smatrali iz‐
dajicama. A muž joj je bio novinar i njega su isto negdje uhvatili. Stalno su je zvali na
saslušanja, jadnu su ženu strašno mučili.
Kada su me Rusi uhitili, pomislila sam da je rat gotov i da će se sada sve nekako
normalizirati. Rusi koji su me saslušavali zapravo su svi bili ljubazni i imali su tumače
koji su dobro govorili njemački. Bili su ljubazni, pomislila sam, pustit će me da idem
kući. Tada sam još bila optimistična.
Kada smo svi skupa sjedili u sobi čekajući saslušanje, pokušali smo si predočiti
neke stvari. “Reći ćemo jednostavno da smo krenuli negdje i zatekli se usred pucnjave
pa smo se sklonili od metaka u Ministarstvo promidžbe.” Drugi su rekli: “Ne. Ne želi‐
mo upasti u kontradikciju. Jer će jedan reći ovo, a drugi ono.” Pomislila sam da bih
trebala reći istinu. Reći ću da sam radila tamo. Naravno, samo kao stenograf kod
onog groznog dr. Goebbelsa. Nikad ga nisam vidjela, zgrada je velika, a ja sam bila
samo žena na nekoj niskoj funkciji. Nikada ga nisam vidjela, ali radila sam tamo. Pri‐
je sam radila na Državnom radiju i zatim su me po službenoj dužnosti prebacili u
Ministarstvo promidžbe, to je bilo točno, ali nikada ga nisam vidjela. To je sve pisalo
u mom spisu.
Pomislila sam, ako me budu saslušavali jednom, pa drugi put – čitala sam negdje
nešto o tome – onda ću upasti u proturječje i ulovit će me u laži. No ako uvijek ka‐
žem istinu, znam da mogu ostati pri tome, a to nije ništa strašno. Pa za to me ne
mogu kazniti. O samoubojstvu ili strijeljanju nisam ni razmišljala. Pustit će me da
idem kući. Tako sam mislila.
Nisam ništa napravila, to se ispostavilo i oni su to sad znali. A nisu mi ni rekli da
će me zadržati ondje. Rekli su mi “Hvala vam” i odveli me. Pustili su me na slobodu
tek pet godina kasnije.
Zlo postoji. Đavao postoji. Nema Boga ali ima đavla.
No pravda ne postoji, nema pravde.
Nismo znali ništa
Uhićenje i novi početak
Brunhilde Pomsel je nakon uhićenja završila u sovjetskom Internacijskom logoru br. 2

koji je uređen u kolovozu 1945. na području bivšeg koncentracijskog logora Buc‐
henwald. Taj je logor uspostavljen po zapovijedi narodnog komesara za unutarnje pos‐
love Lavrentija Berije i bio je sasvim izoliran od vanjskog svijeta te je uglavnom služio
kao zatočenički logor za naciste, njihove sljedbenike i ratne zločince. Zatvorenici nisu
imali kontakt s članovima svojih obitelji i općenito su bili odsječeni od bilo kakvih in‐
formacija iz vanjskog svijeta. Mnogi zatvorenici su tijekom zatočeništva umrli od bo‐
lesti ili pothranjenosti.
Odbijajući priznati svoju krivnju, Brunhilde Pomsel retrospektivno iznosi svoj sud o
Josephu Goebbelsu i nacističkom režimu.
Da sam poslušala dr. Collatza, ne bih završila u tom koncentracijskom logoru38 , niti
bi me Rusi prebacivali iz jednog logora u drugi. Trebala sam, naravno, otići iz Berli‐
na. Naš je stan bio uništen, tamo nisam mogla ostati. No takva mi je bila sudbina.
Tko je uopće mogao utjecati na svoju sudbinu u to burno doba? Malo je onih koji
mogu reći: Napravio sam to i to, iz tog i tog razloga. To se naprosto dogodilo! No ja
sam imala peh da su me uhitili. Da sam bila u svom razrušenom stanu, a ne u Minis‐
tarstvu, ne bi došli Rusi i istjerali me iz skloništa. Da sam ostala kod kuće, možda se
ništa ne bi dogodilo.
Naravno da se poslije razmišljalo o tome nije li se nešto moglo poduzeti protiv nacis‐
ta. No to nije bilo moguće. Ili ste trebali biti spremni platiti to životom. Morali ste biti
pripravni na najgore. Bilo je dovoljno takvih primjera. Sve to skupa bio je zločin
ogromnih razmjera, poslije je to svima bilo jasno. Ali tada... Propaganda nas je svjes‐
no obrlatila i tako smo upali u to. Za to je trebala i povelika doza gluposti. No predu‐
vjet je bio i da niste imali nikakve kontakte sa svijetom. A tko je u ono vrijeme još
imao kontakte s inozemstvom? Nitko.
A oni malobrojni koji su pokušali pružiti otpor... Komu je to koristilo? Nitko od
njih više nije živ. Mnogi su očekivali nešto sasvim drugo od te države. I po preporuci
se brzo učlanili u stranku i htjeli dati svoj doprinos. Nepokolebljivu volju da svjesno i
s uvjerenjem uđu u stranku imali su zapravo samo pripadnici SS-a. I naravno SA.
Premda kod potonjih to više nije bilo tako izraženo. Jurišni odredi (SA) su bili više za
običan puk. Ali kad se radilo o SS-u, s njima ste ipak trebali biti malčice na oprezu.
Bez obzira na to kako sam upala u taj politički žrvanj, ipak sam bila izvan njega.
Ne razmišljam o tome. Ne bih ni znala reći kako se to uopće moglo spriječiti. Uvijek
će biti glupih ljudi koji će slijediti krive ljude. No to su morali skupo platiti. Zapravo
si ne mogu zamisliti da bi se to moglo ponoviti. Ali jesu li ljudi nešto naučili iz toga,
to ne znam.
Njemačka je po završetku Prvog svjetskog rata ostala bez jakog vodstva. Nije bilo
ni jedne osobe od formata. Zbog toga je Hitler tako lako došao na vlast. Bilo je previ‐
še nezaposlenih, to je bilo njegovo jedino uporište.
Danas imamo potpuno drugačiji oblik vladavine, način življenja pa i drugačiju
vladu.
Ne, mislim da je nemoguće da se takvo što ponovi. Naravno da se nacionalsocijali‐
zam mogao spriječiti. Ali tada ste imali samo suprotstavljene ekstreme. Komunizam i
nacionalizam kao dva krajnje suprotstavljena pola. Danas granice više nisu tako oš‐
tre.
Tek sam nakon zatočeništva saznala što se dogodilo. Drugi su ljudi u Njemačkoj to
saznali malo-pomalo. Po završetku rata i nakon Nürnberških procesa postupno su
saznali što se zapravo dogodilo u ono doba. To je isto loše, kad nešto saznate malo-
pomalo. Kad jednog dana saznate djelić priče, pa drugog dana opet djelić. Čovjek se
navikne na to. Kada sam svojedobno u logoru odjednom saznala za te stvari, vidjela
te slike masovnih grobnica, to me trgnulo. Ali to nije bila naša krivnja, kad nismo
znali za to. I to nikada neće biti moja krivnja. Ne. Čak sam i sama bila zatočenik u
Buchenwaldu i Sachsenhausenu i u jednoj tvornici u Istočnom Berlinu koju su oku‐
pirali Rusi, dakle nisam nikada bila u ruskom zatvoru, ali ni tu nismo saznali ništa o
tim stvarima koje su se ondje dogodile. Bili smo izolirani.
A što se tiče Goebbelsa, tek sam na kraju uistinu shvatila kakvi su to bili ljudi, Go‐
ebbels i njegova žena. Pa mogli su pobjeći. Pitam se prije svega zašto su se ubili i po‐
sebice zašto su morali ubiti djecu? Dobro, došli su Rusi, ali Hanna Reitsch39 im je po‐
nudila da ih zrakoplovom prebaci iz zemlje. Navodno je svojim malim zrakoplovom
mogla još sletjeti, ukrcati ih i prevesti njih i djecu negdje izvan zemlje. Prije svega ne
shvaćam tu majku.
Priča se, negdje sam to jednom čula, da se najstarija kćerka strašno opirala tomu
da proguta pilulu. Prije toga su im vjerojatno dali tablete za spavanje. Dijete je očito
znalo ili slutilo što će se dogoditi i navodno se opiralo. Nezamislivo mi je da to može
NISMO ZNALI NIŠTA
napraviti majka.
Da si je Goebbels oduzeo život, dobro, sigurno mu ništa drugo nije preostalo. Ali
sve ostalo je kukavičluk! Uvući u to djecu, to je neoprostivo! Djeca bi ostala na životu
i postala samostalni ljudi. Ne, to je tako brutalno. Kako majka može ubiti vlastitu dje‐
cu koju je donijela na svijet? I onda još tako promišljeno ubojstvo. Za spontano uboj‐
stvo ponekad još postoji opravdanje. Ali to je svakako ogroman zločin, kao i cijeli rat.
Dakle, da se ljudi koji su izazvali cijelu tu tragediju, izvuku na takav način i svale od‐
govornost na druge, to je za mene kukavičluk. Progutali su neku pilulu i nestali.
Göring je, eto, samo jednom zagrizao i nestao. A drugi su morali odgovarati. No onaj
koji je uistinu bio odgovoran, sjedio je na samom vrhu. Hitler!
Da su postojali koncentracijski logori, to sam oduvijek znala, ali da ljude tamo šalju u
plinske komore i spaljuju, o tome uopće nisam imala pojma. Kad pomislim da sam i
sama u Buchenwaldu stajala pod takvim tušem, kad su nas vodili na kupanje... Morali
smo skinuti odjeću i objesiti je na neku kuku. Kuka br. 47 je bila moja. I dok sam se
tuširala, očistili bi nam odjeću, odnijeli je u drugu prostoriju i objesili na kuku, opet
pod istim brojem. Tako da sam je poslije mogla naći. U međuvremenu sam stajala,
nekih četvrt sata, u velikoj prostoriji s pločicama. A gore su bili veliki tuševi, ravno‐
mjerno raspoređeni na stropu. A kad bi iz njih krenula voda, stali ste ispod i čekali da
mlaz lijepo poteče. Dobili biste komadić sapuna i mogli ste se oprati. Voda je cijelo
vrijeme bila topla, a kad bi krenula hladna voda, otišli bismo preko, u onu drugu
prostoriju koja je bila zagrijana i ugodne temperature. Zatim bismo se obukli i otišli.
Poslije mi je pozlilo pri pomisli da su na istom mjestu, kojemu smo se mi uvijek vese‐
lili zato što ćemo se konačno okupati u toploj vodi, jer je u barakama bilo samo hlad‐
ne vode, da su iste te cijevi i tuševe koristili da bi kroz njih pustili plin i poubijali Ži‐
dove. Ne znam točno kako su to radili, ali tako su ih ubijali.
No osjećala sam se jako loše i smatrala sam da je pogrešno što su Rusi pokupili upra‐
vo mene. Jer nisam ništa napravila, bila sam samo tipkačica kod gospodina Goebbel‐
sa. Ne, ne dopuštam da se u meni probudi svijest o krivnji. Krivi ste kad nešto napra‐
vite. Ja nisam ništa napravila, samo sam imala peh što tog dana, kada su Rusi “pro‐
češljali” Ministarstvo promidžbe, nisam ostala kod kuće.
Ali naravno da sam kriva, ako se pod krivnjom podrazumijeva glupost. No nitko
od nas to nije želio. Svi su se nadali novom uzletu nakon poraza u Prvom svjetskom
ratu, koji je i uslijedio prvih godina. Ponovnom procvatu poniženog naroda koji je
izgubio rat i u Versajskim ugovorima bio prikraćen za neka prava koja su iz njih tre‐
bala proizaći.
Za stravična zlodjela znali su prije svega oni ljudi koji su imali izravne veze s tim
ustanovama i zatvorima. A oni nisu govorili o tome, već zbog straha da će sami ispa‐
štati zbog svojih zločina. Nisu čak svi ni bili članovi stranke. Među njima je sigurno
bilo puno običnih, jednostavnih, pomalo glupih, u svakom slučaju politički glupih
ljudi, koji nisu previše razmišljali o tome.
Nisam bila sljedbenik nacista, jer bih u tom slučaju znala više. Zapravo sam više ili
manje zbog nepromišljenosti završila u toj glupoj stranci u kojoj je bila većina.
Ali moje zatočeništvo je na neki način bila sreća u nesreći. Kad su Rusi već prešli nje‐
mačku granicu, najprije sam se strahovito bojala što će napraviti njemačkim ženama.
Da, to nam je svima bilo nezamislivo.
No to se nije dogodilo, a gdje ćete završiti, to nitko nije znao. Većina se po završet‐
ku rata našla u situaciji da nisu znali od čega će živjeti. Poduzeća, koja su im nekoć
davala plaću, bila su uništena ili su krahirala. Novac je postao bezvrijedan. Sjećam se
još da smo u kolovozu 1945. sjedili ispred baraka u Buchenwaldu. Nismo morali ra‐
diti, samo smo sjedili i razgovarali o tome kako je kod kuće, što će se dogoditi i kako
će sve to ići dalje. Sjećam se još da sam jednom zgodom rekla: “Kod Rusa barem do‐
bivamo ječmenu kašu ujutro, u podne i uvečer. Tko zna imaju li naši kod kuće uopće
što za jesti.” Nismo imali nikakvih informacija o tome kako je drugima u Njemačkoj.
Prolazili smo i nagle promjene raspoloženja. Čak sam i tijekom zatočeništva u Buc‐
henwaldu doživjela lijepe, nezaboravne trenutke. U Buchenwaldu sam stajala na po‐
zornici i glumila u priprostom kazališnom komadu što ga je napisao jedan od zatvo‐
renika, a podržao jako simpatičan ruski kapetan koji poslije, nažalost, više nije bio za‐
povjednik logora. Smijenjen je, a umjesto njega dobili smo zapovjednika koji je pak
bio sklon Nijemcima i puno je toga učinio za zatvorenike.
U Buchenwaldu su još nacisti izgradili pravo kazalište, s pozornicom i udublje‐
njem za orkestar, za tada privilegirane zarobljenike i ljude koji su tamo radili kako bi
imali neku zabavu. Novi zapovjednik je sve to dao dovesti u red. A zatim je, u prvom
redu za svoje ruske vojnike i stražare, dao izvoditi neke predstave s klaunovima, s
presvlačenjem, kao u cirkusu, s izlijevanjem sapunice na glavu i takvim stvarima.
Morate znati da je u logoru bilo i ljudi poput Heinricha Georgea. Jedan od zarob‐
ljenika bio je intendant kazališta Nollendorf, a bilo je i filharmoničara, članova orkes‐
tra kojima su Rusi nabavili instrumente. Otišli su nekamo i nekim civilima oduzeli
violine i flaute te ih donijeli u logor i složili sjajnu glazbenu kapelu. To je prvenstveno
bilo zamišljeno za ruske vojnike, ali se s vremenom tu uvuklo i ponešto njemačko.
A zatim je zapovjednik logora dopustio tom intendantu da s glumcima uvježba
NISMO ZNALI NIŠTA
neki njemački komad. Osam dana prije izvedbe jednu zarobljenicu, koja je bila člani‐
ca glumačke družine, ulovili su s ruskim vojnikom. Vojnik je odmah dobio premje‐
štaj, a nju su maknuli iz kazališne grupe tako da smo ostali bez glavne glumice. Tre‐
balo je brzo naći zamjenu. Pitali su me mogu li napamet naučiti tekst. “Naravno da
mogu!” spremno sam odgovorila.
U zarobljeništvu ste, naravno, razmišljali o mnogim stvarima. Opet je prošla još
jedna godina. A ja sam još uvijek tu. Što ću raditi kad se vratim kući? Hoću li uopće
ponovno uhvatiti korak? Kako sam kod Rusa morala ispomagati u krojačkoj radioni‐
ci, imala sam već neku bazu. Nikada nisam dugo bila besposlena.
Ponekad sam imala i dosta sreće. Po mom povratku u siječnju 1950. najprije sam
ostala u čudu kada sam čula čega sve ima. Odjednom se pojavila nova radiopostaja i
primili su me čak kao tajnicu. Kad sam se vratila, najprije sam se htjela zaposliti u
postaji RIAS Berlin. Ali sigurno ne primaju bivše naciste. Radila si u Ministarstvu
promidžbe, ti si nacist. Dobro, onda sam nacist. Nisu bili spremni na iznimke. Zatim
sam došla u postaju Südwestfunk, gdje me nekoliko ljudi poznavalo otprije. Nekoć su
kao reporteri izvještavali o ratu i bili u propagandističkim odredima. Opet su zasjeli
na neko mjesto. Ne znam više točno tko je sve onda uspio pobjeći iz Ministarstva
promidžbe. Kurt Frowein je uspio, ali njega više nikad nisam srela. I Naumann koji je
sve do zadnjeg trena bio pored Führera u Glavnom stanu te se zajedno s Martinom
Bormannom40 i Schwägermannom uspio probiti iz Berlina.
Jednom mi se javio dr. Naumann, kad sam već bila u Baden-Badenu. “Draga gos‐
pođice Pomsel, raduje me da ste među onima koji su preživjeli taj strašan rat i da
vam je ponovno dobro te da ste dobili lijepo mjesto na radiju Südwestfunk. Bio bih
jako sretan kad biste mi se javili. Sreo sam neke dobre prijatelje.”
Naumann je sreo i Wernera Titzea koji je tada bio glavni urednik postaje Südwest‐
funk i njegov školski kolega. Obojica su bili iz Görlitza i vjerojatno su se slučajno su‐
sreli u Bonnu. U razgovoru su se dotakli ljudi s Državnog radija i iz Ministarstva pro‐
midžbe, tko koga poznaje, i tako vjerojatno došli do mene.
Na svu sreću, otišla sam svom tadašnjem šefu, programskom direktoru Lotharu
Hartmannu s kojim sam poslije otišla u München. Pitala sam ga što on misli o tome i
odvratio me od toga da se javim Naumannu. Poslušala sam ga i nekoliko dana kasnije
u Spiegelu pročitala da je sudjelovao u nekoj uroti kojoj je cilj bio infiltrirati se u FDP
(Slobodna demokratska stranka). Još je uvijek bio nacist. Nakon toga više nisam čula
ništa o njemu. Pa svi su oni bili koju godinu stariji od mene, nitko od njih više nije
živ.
To se uvijek iznova provlači kroz tisak. Netko od njih se opet pojavio. Nacisti koji
su poslije, nakon rata, radili na njemačkim sudovima. Mnogi su dobro znali kako se
izvući od odgovornosti. Ja to nisam znala. Niti sam smatrala da je to potrebno.
Za sve te strašne stvari saznala sam doista tek nakon svog zatočeništva. I o razmje‐
rima progona Židova i o koncentracijskim logorima. Prije puštanja na slobodu nisam
razgovarala ni s kim, ni sa članovima obitelji, ni s kolegama. Bila sam u rukama Rusa
i time je stvar bila riješena. A sve što je poslije slijedilo – Nürnberški procesi, nova va‐
luta, osnivanje DDR-a – sve sam to saznala tek kad sam se u siječnju 1950. vratila
kući i stavila na stol pred majku 24 marke rekavši: “Mama, to je sve što sam zaradila
u pet godina.” Naime taj su mi novac isplatili posljednjeg dana u logoru. A potom mi
je majka rekla: “Dijete, taj novac možeš odmah baciti u koš. To je istočnonjemački
novac.”
Sjećam se još nekih smiješnih situacija. Za prvom večerom pitah: “Mama, otkad
jedemo samo bijeli kruh?” A ona će: “Bijeli kruh. Pa to nije bijeli kruh.” Bio je to
obični kruh, no meni se činio kao bijeli. Možete si zamisliti što smo dobivali u logo‐
ru. Crni kruh, ali kakav! Za mene je ovo bio sasvim novi svijet. Sve se promijenilo.
Prilikom saslušanja su me pitali jesam li negdje sakrila kapsulu cijankalija. Nisu
mi dali. Uzela bih je, ali ne za sebe. No ipak je ne bih progutala. Nisam se namjerava‐
la oprostiti od života. Ali možda bih je ipak uzela u Sachsenhausenu. Tada sam stvar‐
no bila na izmaku snage. No to je bilo tri mjeseca prije mog puštanja na slobodu. Dr‐
žala sam jednom nož u ruci, koji inače niste smjeli imati. Bio je tup. Igrala sam se nji‐
me i pomislila: Kako li se režu žile? Svakako ne tupim nožem. Ta mi je misao samo
proletjela glavom, no odmah sam odložila nož pomislivši: “Ne, ne. Takvu glupost
neću napraviti.” Inače nisam od onih koji brzo bace koplje u grmlje. Sjećam se da je
jedna od Führerovih tajnica izjavila da je bila ponosna što je iz Hitlerovih ruku uzela
takvu kapsulu, ali ni jedna žena iz Ministarstva promidžbe nije bila preko puta, u Fü‐
hrerovom bunkeru.
U svakom slučaju, sreća me uvijek pratila. U nekom trenutku opet bih ugledala iz‐
laz. Uglavnom bi bio drugačiji nego što sam to zamišljala. Često sam bila očajna, no
uvijek je nekako išlo dalje i zbog toga sam to što sam danas. Naravno, više nisam ona
mala naivna djevojka kojoj je život samo zabava. Upoznala sam život sa svim njego‐
vim fasetama.
A tu je bila i Eva Löwenthal, koja mi nije izlazila iz glave. Što se zbilo s njom? Tek
sam nekoliko desetljeća kasnije, prilikom posjeta nekom memorijalnom centru u
Berlinu saznala što joj se dogodilo. Razgledala sam centar, otišla k nekom iz uprave i
pitala ih mogu li mi dati informacije o nestalim osobama. Znala sam samo njeno ime
i otprilike dob. “Tražim Evu Löwenthal”, rekoh. Upravitelj se sa mnom uputio do ne‐
kog aparata na čijem su se zaslonu mogla vidjeti imena. Pronašli smo je. Bila je godi‐
nu dana starija ili mlađa od mene. Prema tim informacijama je umrla, a pisalo je i
NISMO ZNALI NIŠTA
koje godine. Potkraj rata, početkom 1945. To je bilo sve što sam saznala.
Eva je uvijek s nama sjedila za stolom. Eva je bila dio našeg društva. Bila je pamet‐
na, načitana, pored nje sam se često osjećala glupom. Pomislila bih: Ti i tvoja pučka
škola. A sada sam saznala da je mrtva. To mi je bilo nepojmljivo. U mojoj četvrti pro‐
gon Židova nije poprimio razmjere kao u drugim dijelovima grada. Većina je otišla
na vrijeme, imali su novaca i veze u inozemstvu. No kretali su se samo u svojim kru‐
govima. Primjerice krug poznanika dr. Goldberga koji me znao pozvati na manje
svečanosti, gdje se okupljala cijela rodbina iz tvrtke Schuhaus Leiser. Rađali su djecu
u nedogled. Imali su puno djece. Već zbog imovinskog statusa nisu dolazili u doticaj
s drugima poput nas. Osim toga, većina židovske djece pohađala je privatne škole.
Eva je bila nešto drugo. Znali smo da je treba zaštititi, jer nije imala novca. Nije se
mogla ni zaposliti, jer ste kod razgovora za posao morali navesti kojoj vjerskoj zajed‐
nici pripadate. To je jednostavno bilo tako. No takvih je razlika bilo i medu Židovi‐
ma. I među njima je bilo puno sirotinje. Primjerice, Rosa Lehmann Oppenheimer
koja je imala malu trgovinu sapuna. Rado sam navraćala tamo kad sam bila mala. U
trgovini se uvijek osjećao miris petroleja. Pa ipak, kad bi rukom, koja nije uvijek bila
čista, posegnula u veliku staklenku s bombonima i tutnula mi šaku nezamotanih
bombona, bila mi je najdraža na svijetu. Rosa Lehmann Oppenheimer. Odveli su i
nju, to su mi ispričali kasnije, puno kasnije. Bila je jedna od siromašnih Židova. Bilo
je i takvih.
Kada je Hitler došao na vlast, za sve je već bilo prekasno.
Nisam bila kriva
Rezime u sto i trećoj godini života
Sve je to kao i s drugim stvarima. I na lijepo padne pokoja sjena. A na stravično po‐
neki tračak sunca. Stvari nisu crno-bijele. U obje boje ima i malo primjesa sive.
Nikad nisam bila čovjek gomile. U većoj grupi ljudi bih se našla samo kad sam išla
na tjelovježbu, ili na putovanje, ili kad bih kartala bridž, to je bilo jako zgodno druš‐
tvo. Više sam samotnjak, nisam se nikada udala niti imala djecu. Ne zato što sam bila
protiv braka, čak bih rado imala dijete, ali nekoć niste mogli imati djecu ako niste bili
udani. To se smatralo sramotom i s tim se ne bih mogla nositi.
Oduvijek sam rado bila sama. Mislim da sam to poželjela još kao dijete, kada ni‐
sam imala vlastitu sobu. Uvijek sam bila s dječacima i znalo je biti jako tijesno. Htjela
sam biti sama, ali ipak se i družiti s ugodnim ljudima. Možda je to pomalo egoistično.
No to barem nije egoizam nauštrb drugih. Naravno da uvijek postoji krug kojemu
pripadate. Nisam baš ni ja takav individualac. Sve dok imam osjećaj da se mogu izbo‐
riti za stvari koje mi donose ispunjenje ili me oduševljavaju, a gomila mi pritom ne
smeta, spremna sam sudjelovati. I da nisam bila u Ministarstvu promidžbe, priča bi
bila ista, jer ja, sama po sebi, uopće nisam bila bitna.
Svaki pojedinac nekamo pripada. Naravno. Uvijek postoje utjecaji. Ponekad na
vas utječe odgoj ili krug ljudi kojemu pripadate, ne znam.
Njemačka, u doba kada je Hitler došao na vlast, a čak ni prije, nije bila previše
otvorena. To je nekoć bio sasvim drugi svijet. Takav skučen život mnogima bi danas
bio potpuno nezamisliv. To je počinjalo već s odgojem djece. Ako su bila neposlušna,
dobila bi po turu. Ljubav i razumijevanje ne bi vas doveli daleko. Od jedne iza uha,
do spuštenih hlača. Zatim tri udarca po guzi i slučaj je bio riješen. Ne bi to ni uzeli za
zlo.
Tko je tada imao prijatelje u Americi ili drugdje? Jedna je školska prijateljica izuči‐
la zanimanje frizerke i dok je još pohađala školu, posrećilo joj se da dobije posao na
Bremenu, predivnom brodu koji je plovio na relaciji Njemačka – Amerika. Da, zavi‐
djeli su joj na tom sjajnom mjestu. Već zbog činjenice da ide u inozemstvo. Pa nitko
od nas nije poznavao strance. U to doba nije još bilo ni radija. A kamoli svih tih teh‐
ničkih izmišljotina koje postoje danas. Nije bilo ničega. Kao da živimo na otoku. Ne
samo mi, već i druge zemlje. Nije bilo umrežavanja, osim u trgovini, ali to je bila po‐
sebna klasa. Bili smo nerazvijeni. Kad bi danas netko pokušao reći ne svemu što je
moderno, ne bi mu bilo spasa.
Od djece ili adolescenata jednostavno očekujem da razumno pristupe tim stvarima.

Naravno da uvijek podliježemo izvjesnim utjecajima. Ljudi su većinom u određenoj
dobi entuzijastični i zalažu se za nešto. No to ne traje dugo. I pomalo prestaje, poslije,
kad stvari postanu ozbiljne te moraju preuzeti odgovornost, ili možda čak zasnovati
obitelj. Što se tada dogodilo, najbolje se vidi na primjeru nezadovoljnih masa. Koje
imaju vremena izaći na ulice.
Nekoć me politika uopće nije zanimala. Sada, kada sam starija, više me zanimaju
politički trendovi. A prije su mi bile važnije neke druge stvari, koje su se ticale mene
osobno.
Njemačka je kažnjena za svoj nacionalni egoizam i svoja zlodjela. Za svoj nemar,
čak i svoju nezainteresiranost. To se sad više ne bi moglo dogoditi, barem tako mis‐
lim.
Teško je kad ste prošli takvo razdoblje, kad se osjećate kao da ste na dnu. U konač‐
nici, to je vaš jedini život, vaša sudbina, i na kraju svatko misli samo na sebe. Pone‐
kad vas grize savjest, čini vam se da ste to sami skrivili i u takvim trenucima pomis‐
lim da sam do sada uvijek nekako dobro prošla, unatoč svemu. Pa ipak, o svim tim
strašnim, ružnim stvarima znala sam više od običnih ljudi. No uvijek bih nekako pre‐
brodila takva stanja.
Danas bih, da sam mlada, postupila drugačije nego tada. Ali danas sve počinje pri‐
je. Mladi sudjeluju u svemu, pa i na televiziji i na radiju.
Možda sudbinu držimo čvršće u svojim rukama nego nekoć. I u nama se sve opire
toj nevjerojatnoj pomisli da bi o našoj sudbini mogao odlučivati netko drugi. Jezovita
je predodžba da postoji netko – Bog – tko odlučuje o tome da se imaju dogoditi tako
užasne stvari. Ne mislim pritom na sebe i to što se meni dogodilo. Samo me pratio
peh, ali ništa nije bilo strašno. Naprotiv, nekad bih sama sebi otežala situaciju zbog
toga što sam bila osjetljiva. Mnogi su me kritizirali zbog jezičavosti. Nekad me ne bi
ni zamjećivali, jer sam bila tako sitna i neugledna, no kad bi me ljudi bolje upoznali,
bila sam im tim draža. Ili si to umišljam. No znala sam patiti zbog kompleksa manje
vrijednosti. Ali donekle imam i samopouzdanja. I mislim da sam kolegijalna.
Pobrinula sam se da mi u životu bude i dobro. Pretpostavimo da sam se udala i
imala djecu... Ne znam, teško je reći kakvog bi čovjek imao partnera. Tada ne bih
mogla toliko misliti na sebe, kao sada. Ispunila sam si mnoge želje, kojih se mnogi
moraju odreći što zbog bolesti, što zbog djece ili nesretnog braka itd. Zbog toga sam
pomalo kukavica, jer se ne volim upuštati u prevelike rizike. Donekle sam oprezna i
lukava. No nisam ni na što ponosna. Ali raduje me kad mi nešto pođe za rukom. Ni‐
NISAM BILA KRIVA
sam takva da nešto nužno moram progurati. No ako mi se posreći, onda sam zado‐
voljna. To je dobar osjećaj.
Još sam davno pokušala sebi odgovoriti na to vječno pitanje o krivnji. Ne, nisam
kriva. Nisam nimalo kriva. Za što bih bila kriva? Ne, ne smatram sebe krivom. Osim
ako cijelom njemačkom narodu ne predbacimo što je u konačnici doprinio tomu da
ta vlada preuzme vlast. Onda smo svi doprinijeli tome. Čak i ja.
Nije to bila moja volja da se zaposlim u Ministarstvu promidžbe. To je bila nared‐
ba, službeni nalog i danas si vjerojatno nitko ne može ni zamisliti što je to u ono doba
značilo. Naložili su mi da odem tamo. Pa nisam se sama prijavila za taj posao! To je
bio premještaj i morala sam se pokoriti. Da sam rekla da ne želim, onda bi mi uzvra‐
tili: “Što to znači, ne želite? To je neprihvatljivo.”
A može se dokazati da 1942. u radijskom odjelu, pod koji sam tada potpadala, više
nije bilo posla. To je poprimilo tolike razmjere da su djelatnice, koje su bile i kućani‐
ce, u urede donosile povrće koje su zasadile i ubrale u svom vrtu i na poslu ljuštile
mahune ili spravljale zimnicu te na biciklu staklenke odnosile kući, jer više nije bilo
šefova, ni stenografskih poslova. I da, nije mi bilo teško otići iz tog odjela. Nije bilo
više ni jednog od muškaraca s kojima sam radila na radiju. Svi su otišli u rat. Oni koji
su imali sreće završili su u Parizu i nisu me zaboravili. I svi smo sanjali o tome da
ćemo se ponovno naći, kad završi rat.
Nekako sam morala zaraditi novac, a to je ipak bio častan i pristojan posao. To što
sam završila u Ministarstvu promidžbe, mogu pripisati svojoj naivnosti. Bila sam po‐
malo naivna. Ali nisam kriva. A da i jesam, kaznu za to sam već višestruko odslužila.
Ne vjerujem da bi ljudi još jednom mogli biti tako glupi, da bi još jednom tako na‐
sjeli. To mi je nezamislivo. Mislim na masu koju još uvijek doživljavam kao većinu.
Ali vidim da su ljudi postali inertniji i ljeniji kad treba razmišljati ili kritizirati. A kad
su siti, onda misle da sve funkcionira dobro. Samo kad bi im netko skinuo dio briga s
pleća, što je i zadaća politike. No ako se to ne dogodi? Tko zna što će onda biti!
Ponekad se divim mladim ljudima – to su stvari koje vidim na televiziji – kako se
nose s tim problemima. Mi to nismo mogli. Čini mi se da su svi puno zreliji, a to jako
cijenim. Voljela bih da smo i mi odgajani u tom duhu, no morali smo biti poslušni, a
to je puno lakše postići strogošću i povremenim kaznama. Onda sve bolje funkcioni‐
ra i vlada više reda. Treba li tomu težiti, to je druga priča.
Kada danas na televiziji vidim mlade ljude ili đake kako diskutiraju, često pomis‐
lim: Bože, koliko su samouvjereni i sposobni polemizirati o životu koji je tek pred nji‐
ma.
Mi smo nekoć bili glupi. Jednostavni ljudi, koji su morali raditi, nisu imali vreme‐
na razmišljati o svemu, a drugi, primjerice u mojim krugovima, nisu smatrali da ih se
ti problemi previše tiču. Time se nismo opterećivali, niti smo se time bavili, kao što se
ja time bavim sada, kada je život iza mene. Sad me to puno više zanima. Time sam
samo htjela reći da mladi ljudi, koji su tek krenuli u život, trebaju neku vrst orijenta‐
cije. Što ne mora nužno značiti da netko utječe na njih. Danas postoji puno jasnija
predodžba o tome.
Na televiziji znam vidjeti đake koji pokušavaju pridobiti nepoznate ljude da izađu
na izbore. Divila sam se tim šesnaestogodišnjacima. Stariji bi ih često odbili: Ne zani‐
ma me. Nemojte mi se ni obraćati i slično. Potpuno su ih ignorirali. No s velikom su
revnošću pristupali starijim ljudima pokušavajući im ukazati na probleme. Nekoć
toga nije bilo. Bili smo prepušteni sami sebi. Osim ako se niste učlanili u Klub izviđa‐
ča ili Savez njemačkih djevojaka. No ja to nisam htjela. Bilo mi je nezamislivo nositi
uniformu i marširati u masi.
Mislim da su mi bliska razmišljanja mladih ljudi. Imamo nešto zajedničko. Nisam
od onih odraslih koji misle da djeca sve znaju, ili da još nisu dovoljno zrela da bi do‐
nosila sudove. Djeca su svjesna puno toga, čak i oni mlađi od deset godina, ako su u
pravim rukama. I možete prepoznati što se u njima zbiva.
Kad se samo sjetim kako sam ja odgajana. Nezamislivo mi je da bi naš otac razgo‐
varao s nama o takvim stvarima. Nismo smjeli ni znati za koju je stranku glasovao. A
često su bili izbori. I bili smo znatiželjni: “Za koga ste glasali?” Uvijek bi nam odbru‐
sili: “To vas se ne tiče!”
To se ne smije raditi. Da je to bilo drugačije, možda bih se i ja razvila u drugom
smjeru i bila odgovornija ili vodila više računa o tome za koga ili što radim, u što sam
to upala. Tada sam još bila pomalo neozbiljna i pridavala sam veći značaj izvanjsko‐
me. No dobro, to mi je pomoglo. Takav pristup stvarima.
Danas vidim da je sve to bilo suvišno. Prije nije bilo Ministarstva promidžbe, niti
takvo ministarstvo postoji danas, a nikome ni ne nedostaje. Služilo je isključivo vlas‐
titoj inscenaciji tih ludih nacista. To su bili egoisti najgore vrste. Nije tu bilo domo‐
ljublja, ni u tragovima. Samo egoizam, stravičan egoizam, bez imalo idealizma. No
tada sve to nisam znala.
Ali nisam kriva za to. Ja nisam ništa napravila, ne osjećam se krivom. I svi ti ljudi
kojima se predbacuje da su bili nacisti. Što to znači narod u cijelosti? To je kao more
u kojem su svi povezani i kreće se amo-tamo.
Na mene su utjecale samo određene ličnosti. A takvi općeniti pojmovi, poput
krivnje njemačkog naroda, to su sve gluposti. Narod je bio usmjeravan od određenog
sloja egoista, ponekad blažim, ponekad brutalnijim metodama. A kada se osvrnemo
na povijest, što su si sve dozvoljavali razni vlastodršci. Ne mogu zamisliti da me net‐
ko svjesno obrlati do te mjere da bih postala njegov saveznik u tako nečemu. To mi
ne leži. No tko to može unaprijed znati?
Možda sam u svom životu radila s više zločinaca nego što znam. No to niste mogli
NISAM BILA KRIVA
znati unaprijed. A u doba kada sam radila kod Goebbelsa, on je za mene bio jedan od
glavnih šefova, odmah iza Hitlera. A u ministarstvu su mi davali naloge. Kao i bilo
kojem vojniku koji je pucao na Ruse, Francuze ili Engleze. To ih ne čini ubojicama.
Izvršavali su svoju dužnost. Mogla bih si predbacivati samo da sam nekome osobno
nepravedno učinila nešto nažao. Ali tako nečega se ne sjećam.
Jednostavno nismo mogli više ništa poduzeti. Nakon 1933. bilo je prekasno. Na‐
ravno da sam svaki dan mogla primjerice otići k Evi Löwenthal i pomoći joj, ali nije
mi bila tako bliska. Zapravo joj ni nismo mogli pomoći. Ako ono malo što zaradi po‐
troši na cigarete, umjesto da kupi hranu, onda joj ne možemo pomoći. To smo misli‐
li. Ljudi su olako donosili sudove.
Primjer s Evom navodim samo radi jasnoće. Bilo je sigurno puno takvih slučajeva.
I prijatelja koji su pomagali Židovima. Mnogi su tako i sebe doveli u opasnost, sudeći
po onome što smo poslije saznali. Ali ti ljudi koji danas tvrde da bi u ono doba na‐
pravili puno više za jadne, proganjane Židove. Vjerujem da misle iskreno kad to
kažu. Međutim ni oni to ne bi učinili. Nakon što su nacisti došli na vlast, cijela je
zemlja bila pod staklenim zvonom. Svi smo bili u ogromnom koncentracijskom logo‐
ru. Kada je Hitler došao na vlast, za sve je već bilo prekasno. A svatko je imao neke
osobne probleme koje je morao riješiti, nije se radilo samo o progonu Židova. Bilo je
tu još puno drugih stvari. Radilo se i o sudbini vlastitih rođaka koji su bili u ratu. No
to nije isprika.
Ako izuzmemo naciste, dakle vođe tog pokreta, te lažne proroke koji su nam po‐
dastrli krive, potpuno pogrešne prognoze, sve je to bilo moguće samo zbog ravno‐
dušnosti ljudi. Ne želim to uopće dovoditi u vezu s određenim ljudima. Za to je bila
kriva ravnodušnost ljudi kakvu i danas vidimo svuda oko sebe. Da smo zaista u sta‐
nju ponovno na televiziji gledati tu strašnu priču koja se događa u Siriji i stotine ljudi
koji se utapaju. A nakon toga slijedi zabavni program. Ni mi ne mijenjamo svoj život
zbog toga. Mislim da je to u životu jednostavno tako. Uvijek jedno ide skupa s dru‐
gim.
Najbolje što bi se dalo reći o nekim ljudima iz onog vremena je da su bili idealisti i
toliko glupi u svojoj vjeri da su uistinu mislili da će Njemačka sada doživjeti uspon.
Jer smo u međuvremenu postali narod koji je živio jako skromno. Vjerovali su u to,
bilo je tu sigurno puno ljudi koji su zbog pravog domoljublja i stvarnog uvjerenja vje‐
rovali da će sada grupa ljudi, koji će sve uzeti u svoje ruke, sve napraviti bolje.
Da sam sve to prije slutila ili znala, sigurno ne bih otišla na Državni radio ili u Mi‐
nistarstvo promidžbe. Goebbels je za mene bio političar koji je znao glasno galamiti.
Pa uopće nisam razmišljala o tome. Nisam nikada slušala sve te budalaštine, njegove
govore. Svi su govorili isto. Ne slušam ni govore zastupnika u Bundestagu. Sve je to
naklapanje.
Današnjim mladim ljudima ne mogu dati puno savjeta. Ne moram utjecati ni na

koga, ne moram nikoga impresionirati, nemam nikakvih obaveza, mogu misliti za
sebe što želim. Ako netko živi sam za sebe i nije zainteresiran za te teme, onda za nje‐
ga te stvari ni ne postoje. Druga stvar je ako živite u zajednici, zajednica je već poput
obitelji. Ili ako ste mlađi i imate više prijatelja s kojima možete razgovarati. Ali iz sve‐
ga sam toga isključena. Ovdje ne mogu ni s kim razgovarati, a kada imam posjete,
onda razgovaramo o drugim stvarima. No slijepa poslušnost je uvijek loša. U određe‐
nim situacijama ćete se sigurno morati pokoriti, ali ne treba jednostavno reći “da”
samo zbog komocije.
Nisam nikada imala djecu, ali da jesam, onda bih ih već rano uputila u neke stvari.
Svi smo odgajani tako da smo postali odveć pokorni.
Na ljude ipak uvelike utječu okolnosti pod kojima su odrasli, aktualan razvoj stva‐
ri i u okruženju i u politici, ali i osobni razvoj. Pomirila sam se s time kako sada stoje
stvari. Ponekad zavidim ljudima koji se uvijek mogu pozvati na svoju vjeru i tamo
nalaze utjehu. Ja to ne mogu. Stoga običavam reći da je sve što se dogodilo, a da to ni‐
sam sama potaknula, puki slučaj.
Ljudi danas imaju toliko mogućnosti da su već pomalo dezorijentirani. Ne mogu
više ni sagledati ni razlikovati svu tu ponudu novina.
Ipak imam jedan savjet. Riječ je o nečemu čega nema u praktičnom životu: Nema
pravde. Čak ni u pravosuđu nema pravde. To počinje s promjenom paradigmi i raz‐
mišljanja, koja prolaze kroz stalne mijene. Nekoć smo se ili smijali ili izrugivali homi‐
ćima, a sada mogu imati čak i djecu. To me uopće ne bi čudilo.
Toliko se toga događa u životu, prije 50 godina si to uopće nismo mogli ni zamis‐
liti. I u praksi, u svemu što je dio naših života. Uvijek sam mislila da sve mogu nauči‐
ti. A sada mi je teško služiti se mobitelom. U međuvremenu sam postala tako glupa.
Ponekad se čudim da sam toliko poživjela, nakon svega što sam prošla. Tako sam
slabašna i jadna da više ne mogu ni vrata otvoriti, više ne vidim dobro i ne mogu ni
hodati, jer sam slabovidna. I još uvijek nije kraj. Ponekad se zapitam hoću li umrijeti
u snu, kad zaspim. Ne mogu si zamisliti da umrem od bolesti. Mislim da ću samo
zaspati. No svejedno mi je.
NISAM BILA KRIVA
Nakon snimanja filma 2013. Brunhilde Pomsel je u studenom 2016. dopustila još je‐
dan uvid u osobni konflikt koji ukazuje na vrlo individualan aspekt potiskivanja kao
strategije za preživljavanje, a to je vjerojatno uvelike bilo presudno za cijelu predodžbu
koja se temeljila napristupu “Ne želimo više gledati”, “Želimo još samo funkcionirati”.
Prije Olimpijskih igara 1936. u jednoj je berlinskoj gostionici upoznala Gottfrieda
Kirchbacha. On je bio njemački grafičar i ilustrator, rođen 1888. u Münchenu, sin sli‐
kara Franza Kirchbacha. Između ostalog, radio je za promidžbenu agenciju Propagan‐
da Stuttgart i grafički oblikovao izborne plakate stranaka SPD i USPD41 . Majka mu je
bila Židovka, tako da je bio napola Židov pa su se stoga nacistički rasni zakoni odnosili
i na njega. Prema kazivanju Brunhilde Pomsel bio je upoznat s time što namjeravaju
napraviti sa Židovima, premda sam nije bio izložen represalijama. Znao je i za funkci‐
ju Brunhilde Pomsel na Državnom radiju, ali nisu razgovarali o tim stvarima. Ne ot‐
krivajući daljnje detalje iz svakodnevnog života u toj vezi u vrijeme strogih rasnih za‐
kona, Pomsel opisuje kako je Kirchbach nakon Olimpijskih igara 1936. prebjegao u
Amsterdam da bi izbjegao progon nacista. Brunhilde Pomsel je već imala spakirane
kofere i htjela je poći s njime, no on je to odbio. Najprije je htio stvoriti preduvjete kako
bi mogao uzdržavati svoju obitelj. Brunhilde Pomsel je bila trudna i po preporuci svog
liječnika morala je prekinuti trudnoću, jer je zbog bolesti pluća bila riskantna. Opisala
je to kao bolan proces. S Kirchbachom se srela još nekoliko puta u Amsterdamu, prije
nego što je ocijenila da su učestala putovanja previše riskantna, jer bi nadležne službe
mogle nešto posumnjati. Nisu više bili u kontaktu nakon izbijanja rata. Više nikada
nije vidjela svog ljubavnika. Gottfried Kirchbach umro je u Amsterdamu 1942. Brun‐
hilde Pomsel je cijeli život ostala neudana i nije imala djece. Umrla je u Münchenu, u
noći 27. 1. 2017. na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust u 106. godini.
POGOVOR
Čemu nas danas uči životna priča

Goebbelsove tajnice
Thore D. Hansen
Brunhilde Pomsel, poput rijetko kojeg svjedoka tog vremena, tj. nacističkog režima,
otvoreno priznaje svoj oportunizam: vlastiti probitak i mladenački egoizam bili su joj
na prvom mjestu i time objašnjava svoju nezainteresiranost za politiku i svoju kasni‐
ju ulogu u nacionalsocijalizmu. Strah od siromaštva i prije svega pada socijalnog
standarda te čežnja za blagostanjem i društvenim usponom prate je još od djetinjstva
i mladosti te poslije kao odraslu osobu. Napredovanje u karijeri za nju je na prvom
mjestu te radije odvraća pogled negoli da se bavi zločinima svog šefa Josepha Goeb‐
belsa i za sebe pronađe izlaz iz te situacije.
Joseph Goebbels bio je jedan od glavnih arhitekata nacionalsocijalizma. Film i ra‐
dio, novi izumi tridesetih godina koji su dostupni i širim masama, koriste se u propa‐
gandističke svrhe i za indoktrinaciju njemačkog naroda, a posebice za difamiranje Ži‐
dova i komunista te drugih marginalnih skupina. Njegovi govori do dana današnjeg
smatraju se egzemplarnim primjerom manipulacije masa. Njegova antisemitska pro‐
paganda služila je kao ideološka priprema za kasniji holokaust.
Ponekad se u nevjerici zapitate: kako to da ta mlada žena, koja je zbog političkih
prilika izgubila voljenog i dobru prijateljicu, uspijeva izbjeći da te događaje ne pove‐
zuje direktno sa zlodjelima čovjeka uz kojeg je, zbog osjećaja dužnosti i bezočnog
uljepšavanja činjenica, ostala kao tajnica do zadnje minute da bi naposljetku završila
kao zatočenica u sovjetskom internacijskom logoru i našla se pod tušem poput onoga
pod kojim je vjerojatno plinom ubijena njezina prijateljica Eva Löwenthal.
Pa ipak, gledatelji i novinari su prilikom premijere dokumentarnog filma Njemač‐
ki život upozorili da ne treba jednostrano osuditi bivšu tajnicu Josepha Goebbelsa
koja je već zašla u godine jer su bili svjesni činjenice da su ignorancija, pasivnost i ne‐
zainteresiranost ponovno uzeli maha i u naše doba u srednjim slojevima društva, dok
se pak drugi dijelovi stanovništva sve više radikaliziraju. Paul Garbulski iz časopisa
VICE dobro je to sažeo sljedećim riječima: “Uvijek sam se trudio kloniti se onih dru‐
gih, a pritom u običnom čovjeku, koji čuči u meni, postoji dovoljno inertnog apsurda
da bi se čitavim vojskama utabao put izdaji i nasilju. Stoga vodimo računa o ono
ČEMU NAS DANAS UČI ŽIVOTNA PRIČA GOEBBELSOVE TAJNICE
malo Pomsel što se skriva u svakome od nas42 .”

Kako je Brunhilde Pomsel postala to što je bila, ispripovijedala je kroz svoja sjeća‐
nja na djetinjstvo. Rođena je u Berlinu 1911. godine kao kćerka dekoratera. Opisala je
težak život i oskudicu poslije Prvog svjetskog rata i u vrijeme Svjetske gospodarske
krize tridesetih godina. Premda je njezina obitelj relativno dobro situirana, u njoj se
javlja čežnja za blagostanjem i karijerom. Obilježile su je odgojne metode i prije svega
strogost njezina oca. Ako je neko od petero djece bilo neposlušno, dobilo bi po turu.
“Ljubav i razumijevanje ne bi vas doveli daleko. Pokornost uz malo varanja, laži ili
svaljivanja krivnje na drugoga, sve je to bilo dio priče.”
Nacionalsocijalisti su također krivnju za stanje u Njemačkoj tridesetih godina ubrzo

svalili na jednu konkretnu grupu: Židove. A Brunhilde Pomsel ima jasan odgovor za
one koji danas tvrde da bi se u ono doba sigurno zauzeli za Židove:
“Ali ti ljudi koji danas tvrde da bi u ono doba napravili puno više za jadne, proganjane
Židove. Vjerujem da misle iskreno kad to kažu. Međutim ni oni to ne bi učinili. Nakon
što su nacisti došli na vlast, cijela je zemlja bila pod staklenim zvonom. Svi smo bili u
ogromnom koncentracijskom logoru. Kada je Hitler došao na vlast, za sve je već bilo
prekasno. A svatko je imao neke osobne probleme koje je morao riješiti, nije se radilo
samo o progonu Židova. Bilo je tu još puno drugih stvari. Radilo se i o sudbini vlastitih
rođaka koji su bili u ratu. No to nije isprika.”
Kad je riječ o pitanju kako objasniti Hitlerov uspon dvadesetih godina prošlog stolje‐
ća i zašto ga se više nije moglo zaustaviti, općenito se svi slažu samo oko jedne stvari:
ne postoje jednostavna objašnjenja koja bi počivala samo na jednom uzroku. Za to
nije bila kriva ni samo ideologija ili propaganda, ni samo Hitlerova sugestivnost, ni
teror Jurišnih odreda na ulicama, ni samo političke i socijalne prilike, ni samo poni‐
ženje što ga je osjećao njemački narod zbog Ugovora iz Versaillesa ili opasnost od ko‐
munizma ili masovna nezaposlenost. Ni jedna od tih okolnosti nije sama po sebi do‐
voljna da bi se objasnio uspon nacionalsocijalista i njihov dolazak na vlast. No kad se
zbroje, svi ti čimbenici zajedno imali su fatalni učinak.
Kod pojašnjenja pitanja kako je uopće moglo doći do nacionalsocijalizma, nepo‐
sredno nakon Drugog svjetskog rata “očeve” novog ustroja u Njemačkoj, Italiji, pa i u
Austriji, najviše je zabrinjavalo to što bi ekstremističke snage jednoga dana ponovno
mogle potkopati nove demokratske sustave i da bi se povijest mogla ponoviti.
Vjerojatno jedan od posljednjih svjedoka vremena iz najužeg kruga nacističkog

aparata, Brunhilde Pomsel, nama, koji živimo u 21. stoljeću, nudi priliku da shvatimo
zašto se desničarski populisti i autoritarni sustavi te naposljetku i diktature ponovno
vraćaju i zašto su u raznim oblicima već odavno prisutni na međunarodnoj razini te
koji uzorci pritom igraju važnu ulogu.
Bilo bi preuranjeno reći da se povijest ponavlja, ali jednako bi tako bilo arogantno
i nemarno previdjeti brojne naznake koje su podloga za bojazan da bi se Europa na
kraju mogla raspasti, a uslijed tog procesa više se ne bi mogli isključiti čak ni vojni
sukobi.
Kada Brunhildu Pomsel nastojimo dokučiti na temelju njezinih sjećanja i motiva
za profesionalni uspon u doba nacionalsocijalizma, koji u prvi mah zvuče sasvim
bezazleno i banalno, nameću se usporedbe s današnjim dobom. I mi smo došli do
točke gdje se do većeg dijela stanovništva u zapadnim demokracijama skoro više
uopće ne može doprijeti činjenicama, već samo emocijama. Osjećaj nepravde može
dovesti do radikalizacije čitavih grupa stanovništva, a na kraju je potrebna samo prik‐
ladna slika neprijatelja kako biste ih pridobili za jednostavna rješenja i puno veće zlo.
Priča Brunhilde Pomsel nas može potaknuti da se iznutra i izvana pokrenemo zala‐
žući se za očuvanje otvorenog društva.
Slušajući izlaganje Brunhilde Pomsel mjestimično nam se čini da nije iskrena. Sva‐
kako je neke posebne detalje vezane uz svoj posao jednostavno potisnula, pa ipak ju
je činjenica da je znala za neke postupke i stvari koje su se događale u Ministarstvu
promidžbe kopkala još nekoliko desetljeća.
“Teško je kad ste prošli takvo razdoblje, kad se osjećate kao da ste na dnu. U konačnici,
to je vaš jedini život, vaša sudbina, i na kraju svatko misli samo na sebe. Ponekad vas
grize savjest, čini vam se da ste to sami skrivili i u takvim trenucima pomislim da sam
do sada uvijek nekako dobro prošla, unatoč svemu. Pa ipak, o svim tim strašnim, ruž‐
nim stvarima znala sam više od običnih ljudi.”
Međutim u izvještaju o svom životu uglavnom nam uskraćuje informaciju o kojim je

to strašnim stvarima imala konkretnija saznanja. A u slučaju da Brunhilde Pomsel
stvarno “ništa nije znala”, to nije zato što to nije mogla, već zato što to nije htjela zna‐
ti.
“Nismo baš ni htjeli previše znati, nismo se htjeli nepotrebno opterećivati. Bilo je već
dovoljno što smo se sami borili s poteškoćama, otkako je opskrba postala sve lošija (...)”
“Bila sam tako glupa onda. Da sada, u teška vremena, kada je štošta trebalo pro‐
misliti i prevladati, upadnete u taj unutarnji konflikt pomislivši da ste sve napravili
krivo, to si nismo mogli priznati.”
To što je mogla znati, dobrim je dijelom poznato. U razgovoru s Brunhilde Pomsel

nije trebalo ni očekivati nove spoznaje o povijesti nacionalsocijalizma koje bi bile od
historijskog značaja, jer nije niti htjela razgovarati o nekim detaljima ili se toga nije
željela prisjećati. Ono zbog čega su njezine izjave dragocjene za naše doba nazire se
između redaka. Jer unatoč rupama u pamćenju, na kraju ipak daje refleksivan osvrt
na svoj život. Na neki je način iznijela neobičnu ispovijed, u kojoj je čak i pomalo
stroga prema sebi.
“Ali naravno da sam kriva, ako se pod krivnjom podrazumijeva glupost. No nitko od
nas to nije želio. Svi su se nadali novom uzletu nakon poraza u Prvom svjetskom ratu,
koji je i uslijedio prvih godina. Ponovnom procvatu poniženog naroda koji je izgubio
rat i u Versajskim ugovorima bio prikraćen za neka prava koja su iz njih trebala pro‐
izaći.”
Kad Brunhilde Pomsel tvrdi da nije znala ništa o stvarnim razmjerima progona Žido‐
va, s pravom joj možemo predbaciti da je upravo ona u Ministarstvu promidžbe, gdje
su se činjenice uljepšavale i vijesti prešućivale ili lansirale, itekako mogla ponešto
znati, samo da je htjela. Od 1942. u cijelom Reichu su se proširile glasine da se Židove
nije preseljavalo, već otpremalo u koncentracijske logore. A anonimne ankete u koji‐
ma su sve do devedesetih godina prošlog stoljeća sudjelovali svjedoci tog vremena,
pokazale su da je oko 40% njemačkog stanovništva potkraj rata znalo za holokaust.
Međutim Brunhilde Pomsel je u nekom trenutku, kad je nitko nije vidio, mogla zavi‐
riti i u spise o postupcima protiv članova Bijele ruže ili o drugim procesima koji su se
vodili pred Narodnim sudom koje su joj povjerili, umjesto da ih, ne bacivši ni pogled,
odloži u trezor ponosna što se držala naloga svog šefa zasluživši tako njegovo povje‐
renje. No kod mlade je tajnice prevladala potreba za osobnim priznanjem i slijepa
poslušnost u odnosu na pretpostavljene.
“Osjećala sam se pomalo kao dio elite. Već je zbog toga bilo zgodno raditi tamo. Sve je
bilo ugodno i jako mi se sviđalo. Ljudi su bili lijepo odjeveni i ljubazni. Da, tada sam
još pridavala velik značaj izvanjskome, što je bilo jako glupo.”
Jedino što si sada kritički predbacuje jest da je tada bila površna, dok osobnu krivnju
za nacističke zločine striktno odbacuje. Tako bi nešto priznala, samo ako
“...cijelom njemačkom narodu ne predbacimo što je u konačnici doprinio tomu da
ta vlada preuzme vlast. Onda smo svi doprinijeli tome.”
Takvim se stavom, naravno, ignorira to da, nekoć kao i danas, na kraju svaki čovjek
mora odgovarati za svoje vlastite odluke, za svoj položaj u društvu. Pomseličina pro‐
cjena je, doduše, ispravna u smislu ishoda, jer bez široke podrške stanovništva stranci
NSDAP, uz istovremeno pomanjkanje interesa za stvarne ciljeve tog “pokreta”, vjero‐
jatno bi i tijek povijesti tridesetih godina prošlog stoljeća bio drugačiji.
Je li pomanjkanje političkog interesa samo po sebi krivnja? Za pitanje o poukama
iz njezine biografije za današnje doba je čak nebitno je li bila uvjerena pobornica na‐
cionalsocijalizma ili ne. Očito nije. No kada tvrdi, ne bi li zaštitila samu sebe, da je
bila glupa i naivna, kod pitanja krivnje briše se granica između aktivnog sudjelovanja
i aktivnog odvraćanja pogleda. S moralnog gledišta odvraćanje pogleda je već samo
po sebi krivnja, jer živjeti uvijek podrazumijeva i živjeti aktivno. To vrijedi upravo i u
demokraciji u kojoj su univerzalna ljudska prava bitan oslonac ustavom zajamčenih,
temeljnih prava. No trenutačno mnogi ljudi okreću leđa demokratskim sustavima, jer
kritički ne propitkuju mehanizme desolidarizacije u društvu i među ljudima. Ili ih ne
žele kritički preispitati? U Pomseličinom životu osim vlastitog probitka, tako se bar
čini, malo je toga bilo važno.
“No takva mi je bila sudbina. Tko je uopće mogao utjecati na svoju sudbinu u to burno
doba? Malo je onih koji mogu reći: Napravio sam to i to, iz tog i tog razloga. To se na‐
prosto dogodilo!”
Već je Hitlerova tajnica Traudl Junge tvrdila da nije znala ništa o holokaustu. I telefo‐
nist Führerove zaštitne garde (Begleitkommando) Rochus Misch stalno je ponavljao
da nikada, kad je bio u Hitlerovoj blizini, nije čuo ništa o tzv. konačnom rješenju.
Svima je njima zajedničko to što se na kraju svoje biografije srame, moraju preuzeti
odgovornost ili se skrivaju – toliko ih je tištalo znanje o zločinima pretpostavljenih.
Do danas faktički nema neposrednih informacija o tome na koji se način u krugu
Goebbelsovih suradnika zaista govorilo o tzv. “konačnom rješenju”. Čak i ako je toč‐
no da su samo Goebbelsovi osobni referenti, ali ne i tajnice, bili upućeni u planove o
uništenju Židova u Europi, ne možemo povjerovati u tvrdnju Brunhilde Pomsel da
ništa nije znala. Budući da sačuvani diktati Ministarstva promidžbe nisu bili označeni
kraticama, danas više ne možemo ustanoviti tko ih je bilježio. Ali teško je zamislivo
da tajnica na najvišoj razini uopće nije bila upoznata s njihovim sadržajem43 .
Brunhildi Pomsel možemo predbaciti štošta i osuditi je zbog očite distanciranosti
od vlastite biografije, što možda počiva na tomu da traži način kako se ophoditi pre‐
ma podsvjesnoj krivnji što je u tome sudjelovala. Imala je skoro 70 godina da složi
svoju priču. Činjenica je da je radila za čovjeka koji je zaveo, manipulirao i gurnuo u
ponor cijeli jedan narod. To što opetovano i definitivno odbija priznati bilo kakvu
osobnu krivnju za nacističke zločine i još inzistira na tome da o njima ništa nije zna‐
la, možda joj samo olakšava da dokuči vlastitu istinu i da se očituje. To joj na nekim
mjestima uspijeva s puno većom vjerodostojnošću nego nekim drugim slugama na‐
cističke vrhuške koji su nakon rata pokušali “oprati” svoju biografiju, poricali je ili je
naprosto uljepšali.
Balk.anD.ownload.org
“Možda sam u svom životu radila s više zločinaca nego što znam. No to niste mogli
znati unaprijed. A u doba kada sam radila kod Goebbelsa, on je za mene bio jedan od
glavnih šefova, odmah iza Hitlera. A u ministarstvu su mi davali naloge. Kao i bilo ko‐
jem vojniku koji je pucao na Ruse, Francuze ili Engleze. To ih ne čini ubojicama. Izvr‐
šavali su svoju dužnost. Mogla bih si predbacivati samo da sam nekome osobno nepra‐
vedno učinila nešto nažao. Ali tako nečega se ne sjećam.”
Priča Brunhilde Pomsel pruža nam priliku da razmotrimo što znači ignorirati začetke
diktature i poslije (pre)živjeti u njoj, kako psihički tako i mentalno. No ona nam i jas‐
no pokazuje što znači pasivno promatrati nastojanja današnjih populista da dokrajče
demokraciju. Brunhilde Pomsel koja danas ima 106 godina44 , itekako bi nam trebala
biti zanimljiva, jer u njenom otvoreno iznesenom kukavičluku i apolitičnom stavu na
vidjelo izlazi nešto što je već odavno ponovno pustilo korijenje i u naše doba: po‐
manjkanje interesa, odnosno politička inertnost i apatija prema sudbini izbjeglica,
razbuktanoj mržnji spram demokratskih elita i ponovnom usponu desničarskih po‐
pulista koji su objavili rat demokraciji i integraciji Europe.
Njezin nepromišljeni egoizam, primamljiva ponuda za posao, koji joj nudi kasniji
radijski reporter Wulf Bley, te želja za usponom i pripadnošću, za Brunhildu Pomsel
su bili glavni motivi za članstvo u stranci i zapošljavanje na Državnom radiju.
“Samo zahvaljujući slučajnom spletu okolnosti što sam upoznala Wulfa Bleya, imala
sam ugovor i to jako dobar ugovor. Ah, ne sjećam se više točno, ali u svakom slučaju
mjesečno sam zarađivala više od 200 maraka. To je bilo jako puno novca. U usporedbi
s onime za što sam se godinama mučila, to je jednostavno bila kraljevska plaća. Naj‐
prije sam radila pri Upravi, a zatim u kancelariji ranijih direktora. To baš nije bilo
tako prestižno mjesto, jer su tu radili ljudi koje su gurnuli u zapećak. Primjerice, tajni‐
ce koje su nekoć radile za staru Upravu. Prije su radile za Židove, koji su pretežno sje‐
dili u nadzornom odboru, a sada su svi završili na ulici ili u koncentracijskom logoru.
U svakom slučaju, izbacili su ih s Radija.”
Na primjeru biografije Brunhilde Pomsel možemo dijagnosticirati zašto upravo po‐

manjkanje angažmana za otvoreno društvo i nesposobnost demokratskih političkih
elita da na primjeren način i na vrijeme reagiraju na pogrešne razvoje modernog
doba ugrožavaju demokraciju. U traganju za paralelama između tridesetih godina
prošlog stoljeća i sadašnjosti neizbježno će nam se nametnuti nekoliko pitanja. Što se
događa u Europi i SAD-u? Jesu li dijelovi populacije, koje novi demagozi većim dije‐
lom još nisu uspjeli radikalizirati, jednako tako pasivni i nezainteresirani za aktualna
politička zbivanja ili za njih ne mare kao što to opisuje Brunhilde Pomsel, govoreći o
sebi i svom okruženju kad je bila u dobi između dvadeset i dvije i trideset i četiri go‐
dine? Jesu li mladi danas podjednako apolitični i predstavlja li zasićenost politikom
srednjeg građanskog sloja, odnosno sadašnjih generacija, sama po sebi opasnost za
demokraciju? Jesu li demokratske elite zakazale ignorirajući dugoročne posljedice i
uzroke sve veće zasićenosti politikom? Vraćamo li se, zbog našeg pasivnog stava i
apatije, otvorenih očiju ponovno u mračne tridesete godine? I možemo li iz biografije
Brunhilde Pomsel uistinu izvući zaključke za naše doba koji će nas potaknuti na dje‐
lovanje?
Tko ne želi da danas ponovno nastanu totalitarne države, trebao bi iskustva iz tri‐
desetih godina i životnu priču Brunhilde Pomsel sa svim njenim proturječjima shva‐
titi jednako ozbiljno kao i paralele koje se nameću i razvidne su u sadašnjosti.
Trenutačno možemo vidjeti začetke diktature u Turskoj. Ljudi koji su danas po nalo‐
gu predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana pred očima svjetske javnosti predsjedniku
omogućili isključivu kontrolu opozicije, parlamenta i medija, kako bi osigurali njego‐
vu moć, isto su tako jednostavni službenici i ljudi poput Brunhilde Pomsel. Koliko
daleko seže, ili mora sezati, oportunizam tih policajaca, državnih službenika i drugih
pomagača u Turskoj samo da bi (pre)živjeli u novom Erdoğanovom sustavu, to ne
znamo, no oni dovode u pitanje demokraciju, pravnu državu i ljudska prava u Tur‐
skoj. Prema procjenama organizacije Amnesty International na jugoistoku Turske u
pola godine je uslijed brutalnog postupanja turskih službi oko pola milijuna Kurda
bilo prisiljeno napustiti svoje domove ili je prognano. Takvo postupanje može se po‐
istovjetiti s kolektivnom kaznom45 . Deseci tisuća ljudi, među inima državni namje‐
štenici, učitelji, znanstvenici i političari, otpušteni su nakon pokušaja državnog udara
2016. godine ili su završili u zatvorima. Razmatra se ponovno uvođenje smrtne kaz‐
ne. Turski parlament izgubio je moć, a ovlasti predsjednika su proširene. To su sve
znakovi koji nas jako podsjećaju na uspostavljanje nacističke diktature i na početke
karijere Brunhilde Pomsel na Državnom radiju koji je već bio “očišćen” od Židova.
Ono što sada možemo zamijetiti u Turskoj događa se i drugdje u svijetu, no u slu‐
čaju zemlje na Bosporu riječ je o aspirantu za članstvo u zajednici koja počiva na de‐
mokratskim vrijednostima, Europskoj Uniji. A strah od izbjeglica koji preko Turske
pokušavaju doći u Europu, ne bi li se spasili od građanskog rata u Siriji, neposredno
je povezan sa sudbinom europskih demokracija. Nacionalni egoizmi europskih de‐
mokracija kod izbjegličke politike prisilili su Europsku Uniju na “deal” s Turskom,
pri čemu Erdoğanov sustav još otada iskorištava njegov ucjenjivački potencijal na na‐
čin koji svjedoči o preziru prema ljudima i na taj se način brani od miješanja u unu‐
tarnja pitanja Turske. Izbjeglice iz ratom zahvaćenih područja u Siriji – dakle ljudi –
ponovno postaju igračka u rukama politike. Prijetnja turskog državnog vrha da će
ponovno otvoriti granice za izbjeglice, drugdje u Europi, pa tako i kod nas, izaziva
paniku, jer se u Njemačkoj, kao i u drugim europskim državama, odbija pomisao da
bi trebalo prihvatiti još izbjeglica, između ostalog i zbog straha od daljnjeg uspona
desničarskih populista. Taj nas strah, neovisno o pitanjima smještaja i ophođenja
prema izbjeglicama, čini ravnodušnima spram međunarodnog prava i onoga što na‐
laže ljudskost.
Jer s protuislamskim pokretom PEGIDA46 i radikaliziranim strujama Alternative
za Njemačku (desničarska stranka AfD) ponovno se vraća onaj “ružni Nijemac”.
Upravo ljudi s migracijskom pozadinom sve zabrinutije promatraju radikalizaciju di‐
jelova njemačkog društva i nastupe stranaka poput Alternative za Njemačku, pitajući
se do koje su mjere uopće još sigurni u Njemačkoj. Bojažljivo se sučeljavaju s pita‐
njem hoće li režim Islamske države, koji počiva na teroru, napadima u europskim
zemljama dovesti do potpunog obrata raspoloženja, dok desničarski populisti u sva‐
kom pogledu iskorištavaju upravo tu činjenicu ne bi li ubrzali svoj uspon.
Demokracija je bila i jest stalno nastojanje da se zajamče i, polazeći od načela soli‐
darnosti, očuvaju prava pojedinca. Novi desničarski populisti će, čim dođu na vlast,
pojedincu opet uskratiti to pravo. Jer staro antifašističko upozorenje “Suzbijte u za‐
četku” (Wehret den Anfängen) za Njemačku dolazi prekasno. Jer kad predsjednica
AfD-a Frauke Petry47 2015. godine postavlja pitanje moguće uporabe vatrenog oružja
protiv izbjeglica, a početni val zgranutosti u medijima ubrzo splasne, čekajući sljede‐
ću nehumanu provokaciju, praktički se odobrava odstrel izbjeglica koje bježe pred
najgorim građanskim ratom u novijoj povijesti ili iz ekonomski posrnulih afričkih
država. Budući da se takve parole brzo šire internetom, sve više ljudi malo-pomalo
prihvaća “sliku o izbjeglici kao neprijatelju”, dok brutalizacija društva dalje napredu‐
je.
Kandidat na predsjedničkim izborima u Austriji, Norbert Hofer iz Slobodarske
stranke (FPÖ – Freiheitliche Partei Österreichs) u nekoliko je navrata prijetio da će u
slučaju izborne pobjede raspustiti vladu s ciljem da desničarski predsjednik stranke
FPÖ Heinz-Christian Strache postane novi kancelar. Premda je Hoferov protukandi‐
dat Alexander Van der Bellen uspio mobilizirati dovoljan broj birača, čime je sprije‐
čena pobjeda desničara, izborni rezultati (Van der Bellen je osvojio 53,8% glasova, a
Norbert Hofer 46,2%) zbog neznatne su razlike bili alarmantni i nije bilo razloga za
predah. Polovica austrijskih birača glasala je za desne populiste koji su za glasove vr‐
bovali sloganom “Na prvom mjestu Austrija” i ksenofobnim izjavama, forsirajući ti‐
jekom kampanje samo dvije teme: rat protiv establishmenta i poticanje negativnog
raspoloženja prema izbjeglicama.
Izbjeglice se u većim dijelovima Europe drže izolirano u masovnim prihvatilišti‐
ma, bez imalo poštivanja individualnosti, ili ih policija i vojnici tjeraju suzavcem i
pendrecima, primjerice na mađarskoj granici. No zanima li nas uopće njihova bijeda?
Čak i kad zanemarimo trenutačnu brojku od 400.000 poginulih u građanskom ratu u
Siriji, svakoga dana raste broj onih koji bježeći od rata i bijede stradavaju pri pokuša‐
ju da spas nađu u Europi. U to se ubrajaju i izbjeglice iz afričkih zemalja. U razdoblju
od 2000. do 2014. godine broj poginulih izbjeglica, ili onih koji su nestali na Sredo‐
zemlju porastao je na 23.00048 . Mjesečnik Le Monde diplomatique navodi točnu broj‐
ku od 23.258 stradalih49 . No ispostavilo se da za njih nije samo more potencijalno
smrtonosna klopka, jer su stotine umrle od gladi ili žeđi, hladnoće ili pothlađenosti,
ugušili se u kamionima ili poginuli prilikom prelaska minskih polja. Prema podacima
UNHCR-a u razdoblju od 2014. do 2016. daljnjih se 10.000 osoba utopilo prilikom
bijega u Europu, a kraj te humanitarne katastrofe još se uvijek ne nazire50 .
To je razvoj koji je, polazeći od svog životnog iskustva, Brunhilde Pomsel proko‐
mentirala na svoj način:
“Za to je bila kriva ravnodušnost ljudi kakvu i danas vidimo svuda oko sebe. Da smo
zaista u stanju ponovno na televiziji gledati tu strašnu priču koja se događa u Siriji i
stotine ljudi koji se utapaju. A nakon toga slijedi zabavni program. Ni mi ne mijenja‐
mo svoj život zbog toga. Mislim da je to u životu jednostavno tako. Uvijek jedno ide
skupa s drugim.”
Ako izdvojimo neke od ključnih izjava i faza u biografiji Brunhilde Pomsel, postaje
nam jasno zašto je ponašanje svakog pojedinca upravo u ovom trenutku značajno za
daljnji razvoj i sudbinu zapadnih demokracija.
Trenutačno u europskim zemljama još uvijek većina diktira ton. “Sloboda, jedna‐
kost, bratstvo” – ti su zahtjevi Francuske revolucije temelj europskih demokracija. No
njihov opstanak u budućnosti nipošto nije zajamčen. Ako ljudi, u vrijeme kada je
važno odlučno i vidno se zauzeti za te demokratske vrijednosti ponovno budu zavije‐
ni u šutnju i pasivni ili prebace televiziju na zabavni program, ekstremistička manjina
ponovno će, služeći se parolama kojima se potiče na mržnju i huška protiv svakoga
tko se ne uklapa u njihov svjetonazor, voditi glavnu riječ u svakodnevnom politič‐
kom životu. I dalje će raditi na trovanju općeg raspoloženja, šireći laži i mržnju zado‐
biti još više pristaša i na kraju možda čak doći na vlast. Postoji opasnost da zbog svoje
ravnodušnosti i pasivnosti završimo u moralnom debaklu gdje će šokantni događaji
postati rutina, a briga za vlastitu sigurnost dovesti do toga da se izbjeglice i njihove
sudbine, kao trenutačno u Siriji ili na Sredozemlju, objektiviraju, stigmatiziraju i na
kraju dehumaniziraju, te ćemo u potrazi za jednostavnim rješenjima izgubiti sav hu‐
manizam koji smo gradili u zadnjih sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata.
Prijeteća opasnost ponovnog vraćanja diktature u Turskoj, Brexit ili izlazak Velike
Britanije, druge po snazi nacionalne ekonomije, iz Europske Unije, kriza vlade u Ita‐
liji, raskid s tradicijom demokratskih načela i vladavine prava u Mađarskoj i Poljskoj,
uspjesi stranke AfD na izborima Njemačkoj i u zadnji tren spriječena pobjeda Slobo‐
darske stranke (FPÖ) u Austriji te bojazni da bi desni populisti poput stranke Marie
Le Pen u Francuskoj ili Geerta Wildersa u Nizozemskoj mogli pobijediti na izborima,
ukupno uzevši predstavljaju najveći izazov za očuvanje mirovnog poretka u Europi
još od kraja Drugog svjetskog rata. Naime, deklarirani cilj desničarskih populista je
raspad Europske Unije, jer se oni zalažu za povrat na etnički homogene nacionalne
države.
Kad stranka poput Alternative za Njemačku na izborima u pokrajini Sachsen-An‐
halt u ožujku 2016. dobije više od 20% glasova, iza te se brojke skriva potencijal za
“desnu revoluciju”, pa čak i ako su taj rezultat dijelom svojom nepromišljenošću skri‐
vili protestni birači, jer upravo u tome i leži opasnost. Munjeviti uspon desničarske
stranke AfD podsjeća na podjednako brzi uspon NSDAP-a u Weimarskoj Republici.
Najprije su osvojili 18%, zatim 30%, a njihovom pobjedom na izborima 1933. demo‐
kraciji je odzvonilo. Nitko ne bi smio biti tako naivan i uzeti zdravo za gotovo da AfD
od nekog trenutka više neće imati pristaša, ili da austrijski kancelar u dogledno vrije‐
me nipošto neće biti netko iz stranke FPÖ. Trenutačno u cijeloj Europi vidimo da su
demokracije postale nestabilne. A to vrijedi i za dosadašnjeg jamca demokratskih na‐
čela, Sjedinjene Američke Države.
Predsjednički kandidat Republikanske stranke Donald Trump izabran je za predsjed‐

nika SAD-a nakon što je muslimane, Latinoamerikance i druge manjine te “stari” es‐
tablishment u Washingtonu proglasio odgovornima za kraj američkog sna, ili ekspli‐
citnije sna srednjeg sloja bijelaca. Od toga su, između ostalog, profitirali i desni radi‐
kali, odnosno pokret Alt Right, koji plove istim političkim vodama, a njihov je ekspo‐
nent Richard Spencer nakon Trumpove izborne pobjede pozvao na slavlje riječima
Let’s party like its’ 193351 , a to je godina kada je Hitler došao na vlast52 .
Uspjeh Trumpovog pokreta ne počiva samo na gnjevu uperenom protiv migrana‐
ta ili izbjeglica, već i na gnjevu na demokratski establishment. “Zavodnik” Donald
Trump uspio je potaknuti široki sloj povrijeđenih Amerikanaca da izađu na izbore
svojim sloganom Make America great again! te rasističkim parolama protiv muslima‐
na, Meksikanaca i Latinoamerikanaca, koje se nimalo ne razlikuju od parola kojima
se služi desnica u Europi. Trump je vjerojatno pomislio: pa zašto to onda ne bi funk‐
cioniralo i u SAD-u? Tijekom predizbora iskoristio je razočaranje i frustracije bijelih
radnika i obrazovanog sloja bijelaca da bi si seksističkim i rasističkim parolama osi‐
gurao glasove. Omalovažavanje čitavih skupina u društvu odjednom je opet postalo
prihvatljivo, jer se više nije radilo o klasnoj borbi, već o ratu kultura u kojem se bijela
populacija usprotivila tekovinama epohe liberalizma. Integracija stranaca te prava
žena i homoseksualaca, sve je to ponovno dovedeno u pitanje. Pritom je riječ o deso‐
lidarizaciji par excellence.
Uživanje u kršenju tabua Trumpu je donijelo predsjednički mandat. Liberalne eli‐
te Washingtona i skoro sve manjine u SAD-u, zemlji imigranata, prostački su omalo‐
važavane, a još nije razvidno ne namjerava li Trump čak i ukinuti demokratske struk‐
ture ili ih barem značajno oslabiti.
Na početku su govori karizmatičnog mešetara za nekretnine i njegovi, blago reče‐
no, neobični nastupi prikazivani kao nešto bezazleno, postao je medijski brand i toč‐
no je znao kako to iskoristiti. No sjećanja Brunhilde Pomsel na Josepha Goebbelsa i
njegove govore te reakciju uzburkane mase ne ostavljaju nikakve dvojbe da demagozi
jednostavnim i radikalnim rješenjima mogu zavesti cijeli narod i da je to očito funk‐
cioniralo nekoć, ali funkcionira još i danas. Da je Brunhilde Pomsel tek pomalo ot‐
krila za koga zapravo radi, poklapa se s njezinim vlastitim tvrdnjama o tome da je
upravo zbog svoje naivnosti uopće završila na Državnom radiju, a potom u Ministar‐
stvu promidžbe.
“Tek sam s vremenom otkrila njegovo pravo lice. Sjećam se još čuvenog skupa u Palači
sporta ‘Želite li totalni rat?’”
“...uslijedila (je) prava erupcija koja mi je sličila na masovnu histeriju. U stilu: radi‐
te što vas je volja. A zatim su svi u tom mnoštvu pomahnitali kao da su ih napale ose.
Počeli su vikati, lupati nogama i mahati rukama, činilo se da će ih polomiti. Halabuka
je bila nepodnošljiva.”
“Kolegica je stajala pored mene, grčevito stisnutih ruku, jedva smo disale i bile smo
posve užasnute onime što se zbivalo oko nas. Ne zbog Goebbelsa niti tih ljudi, već zbog
činjenice da je tako nešto uopće moguće. Nas dvije nismo bile dio te mase. Bile smo
samo promatrači, možda jedini promatrači.”
“Da je čovjek u stanju navesti stotine ljudi da viču, viču i viču: ‘Da, želimo totalni
rat!’ Kad biste to danas nekome ispričali, odmahnuo bi glavom i rekao: ‘Zar su svi bili
pijani ili što? Što je nagnalo te ljude da tako viču?’”
“U tom mi je trenutku bio oduran. Ulijevao mi je strah. No to sam ubrzo potisnu‐
la.”
Slično su i Amerikanci, koji su sudjelovali na tim skupovima, opisali uzavrelo i agre‐

sivno raspoloženje prilikom nastupa i govora Donalda Trumpa tijekom predizborne
kampanje. No njegovi ispadi, o kojima su izvještavali mediji u cijelom svijetu, nisu iz‐
azvali baš preveliko zgražanje u zemlji koja je ipak svojedobno svoj model liberalne
demokracije eksportirala u poslijeratnu Europu. Kao da se svima činilo nezamislivim
da bi Trump, kojeg su ožigosali kao političkog klauna, uopće mogao dospjeti u Oval‐
ni ured. Nije isključeno da je Trumpa i samoga iznenadila vlastita pobjeda na izbori‐
ma, no ne možemo isključiti ni da će u Europi biti još takvih iznenađenja.
U svojem izrazito umjerenom pobjedničkom govoru Trump je obznanio da je na
putu prema predsjedničkom mandatu bio na čelu pokreta. Time je podsvjesno suge‐
rirao da u biti uopće ne priznaje etablirane demokratske institucije. Pozivanje na po‐
kret koji je nastao u narodu je koncepcija kojom su se učestalo služili autoritarni
vođe kako bi u konačnici izbjegli podvrgavanje kontroli demokratskih institucija.
“Da sada, u naponu svoje moći, dopusti da ga pritišću one snage koje nisu mogle za‐
ustaviti njegov pohod na Bijelu kuću, u to mogu stvarno vjerovati samo nepopravljivi
zanesenjaci koji žive s glavom u oblacima”, upozorio je Richard Herzinger u novina‐
ma Welt53 . Čak i ako bi Trump zbog sustava uzajamnog nadzora54 na kraju morao
biti umjereniji nego što je to najavljivao, uspio je zagaditi političku klimu u svojoj
zemlji za nekoliko idućih godina, ako ne i desetljeća. Gubitnici u priči o američkom
snu tražili su dežurnog krivca i Donald Trump im je isporučio žrtvenog jarca. Po nje‐
mu su za nezadovoljavajuće stanje onih koji se osjećaju prikraćeni krivi muslimani,
Latinoamerikanci i Kinezi, općenito doseljenici. Oni drugima otimaju radna mjesta.
Slijedom toga se na stupu srama našla i cijela globalizacija.
S Donaldom Trumpom u Sjedinjenim Državama mandat je prvi put u povijesti
preuzeo predsjednik čija je objava rata demokratskom establishmentu imala snažan

učinak i na desničare u Europi, jer su nanjušili povijesnu priliku za povratak naci‐
onalizma, ukoliko budu kopirali njegov model.
Politolog Albrecht von Lucke dobro je sažeo Trumpove predodžbe o demokraciji.
Njegova ideologija prijatelj-neprijatelj, njegova unutarnjopolitička orijentacija i pov‐
lačenje s međunarodnog parketa, dovele su do kobnog problema iz kojeg proizlazi i
objašnjenje za opće veselje europskih populista. “Trump je postao predvodnik u no‐
vom obliku demokracije koju više ne obilježavaju raznolikost i pluralizam, već sebe
vidi kao etnički homogenu. Victor Orbán je u svakom slučaju odmah ocijenio stvar‐
ne razmjere tih izbora na način koji mu ide u prilog, fabulirajući o pobjedi ‘prave de‐
mokracije’. Tu se može nazrijeti drugačiji oblik demokracije, bez pravne države i bez
opozicije55 .” Von Lucke se boji da će u takvim demokracijama volju naroda ponovno
ostvariti karizmatični vođa, u duhu starog nacističkog rješenja: “Jedan narod, jedna
država, jedan voda.”
U Europi je takav razvoj naišao na plodno tlo. Aktualna kampanja desničarskih
populista u zapadnom svijetu, između ostalog, uspješna je zbog toga što se mogu bo‐
riti i pridobiti one koji se osjećaju kao da ih je ostatak društva “pretekao”, dok se gra‐
đanski srednji sloj još nije probudio iz dugog sna, niti ispravno tumači opasnosti koje
proizlaze iz defragmentiranog društva lišenog solidarnosti, niti shvaća da demokraci‐
je zapadnog kova ubrzano rade na ukidanju samih sebe.
Nezainteresiranost za politiku u svom okruženju, otmjenoj gradskoj četvrti Berlin-

Südende, koju opisuje Brunhilde Pomsel, možemo pronaći i danas među Nijemcima
koji su inače uglavnom spremni pomagati drugima. Reagirali su bez većih prosvjeda
na mimohode pripadnika PEGIDA-e, gdje je u vrijeme punog zamaha, primjerice na
jednom skupu u Dresdenu, Nijemac turskog podrijetla Akif Pirinçci s govornice po‐
ticao određene populacijske grupe na mržnju i javno vrijeđao dostojanstvo muslima‐
na.
Strah i ignoriranje često su odgovorni za to što nas broj utopljenih izbjeglica os‐
tavlja hladnima, što dopuštamo zatvaranje granica i promatramo kako mržnja desni‐
čara nekažnjeno polučuje rezultate. Sve to su kobni predznaci da bi se najmračnija
epoha u povijesti čovječanstva mogla ponoviti.
Tek kad joj je počeo nedostajati sapun njezine susjede, Židovke Rose Lehmann
Oppenheimer, Brunhilde Pomsel je pomalo počela shvaćati što se događa oko nje.
Kad je 1943. nestala njezina prijateljica, Židovka Eva Löwenthal, Brunhilde Pomsel je
već trebala znati da Židove nisu samo preseljavali na Istok i da koncentracijski logori
nisu služili za “preodgoj” ljudi kritičnih prema režimu, kao što je to, sudeći po nje‐
nim riječima, uvjerljivo nastojala prikazati nacistička propaganda. No ona to nije

znala.
Brunhilde Pomsel bi nam trebala biti zanimljiva zato što nas upozorava na nešto:
na naše vlastite strahove, našu oholost i omalovažavanje mučno i krvavo izvojevane
slobode te zanemarivanje mehanizama desolidarizacije i brutalizacije društva u doba
globalizacije.
Do Hitlerovog preuzimanja vlasti u obitelji Pomsel nitko nije imao predrasude
prema Židovima. Pomsel krug svojih prijatelja u vrijeme kad je imala dvadeset i dvije
godine opisuje kao apolitičnu skupinu razmaženih mladića. Imamo jasnu sliku pred
očima: mladići u bijelim košuljama, s tregerima za hlače ili u sakoima, teškim kožna‐
tim cipelama, razdjeljak pomadom uredno počešljan u stranu, na okupu s djevojka‐
ma u modernim haljinama. Svi su nešto elegantnije odjeveni od prosječnog Berlinča‐
nina. Motor je u ono doba bio senzacija, a zajednički odlazak na pivo u gostionici
služio je vraćanju u ravnotežu ili bio neka vrsta bijega od stvarnosti obilježene lošom
gospodarskom situacijom i političkim prevratima. Rijetko tko je imao telefon, novine
su čitali samo odrasli, radio i televizija još su bili u povojima, a moderno doba tek u
začetku. Politika je toj “škvadri” bila potpuno nezanimljiva, a politika tako ionako
nije bila sfera u kojoj bi mlade ljude shvaćali ozbiljno, jer su bili punoljetni tek u dva‐
deset i prvoj. Židova u tom društvu nije bilo, osim bliske prijateljice Eve Löwenthal
koja je bila iznimka.
“Prije 1933. godine ionako nitko nije razmišljao o Židovima, to je bila puka izmišljoti‐
na kasnijih nacista. Tek smo kroz nacionalsocijalizam postali svjesni toga da su to dru‐
gačiji ljudi. Poslije je sve to bio dio programa za istrebljenje Židova. Nismo imali ništa
protiv Židova. Naprotiv. Moj je otac bio sretan što je imao nekoliko mušterija iz židov‐
skih krugova, jer su imali najviše novca i uvijek su dobro plaćali. Igrali smo se s djecom
Židova. Sjećam se jedne djevojčice, Hilde, koja je bila draga. U susjednoj kući je stano‐
valo židovsko dijete moje dobi s kojim smo se ponekad igrali, a tu je još bila i naša Rosa
Lehmann Oppenheimer koja je držala malu trgovinu sa sapunima, nje se također sje‐
ćam. Nismo uopće ni pomislili da s njima nešto nije u redu. Barem ne dok smo odras‐
tali. A kad se nacionalsocijalizam počeo bližiti, još nismo shvaćali što bi se moglo dogo‐
diti. Mahali smo ljubljenom Führeru. A zašto ne? Svega je nekolicina ljudi prije 1933.
uopće razmišljala o Židovima. Ljudi su prvi put dobili posao i novac. Uslijed rata smo
sve izgubili, a Versajskim ugovorima su nas prevarili, tako su nam to poslije objasnili.
Općenito, nismo imali pojma što nam se sprema Hitlerovim dolaskom na vlast.”
Ako se Brunhilde Pomsel poziva na to da nije mogla predvidjeti što će značiti Hitle‐
rov dolazak na vlast, takvo neznanje u današnje doba masovnih medija i hiperinfor‐
macija koje nam nudi internet gotovo da uopće više nije zamislivo ni u jednom za‐
padnom društvu. Svaka izopačena izjava, gotovo svaki govor ili novo prekoračenje
granica desničara postaju “viralni” u svijetu zahvaljujući internetu i društvenim mre‐
žama kojima se šalje i trajno sprema ili se nekažnjeno umnožava. Internetski gigant
Facebook do sada je odbijao preuzeti bilo kakvu odgovornost za širenje postova koji
pozivaju na mržnju ili propagande. Pritom je već odavno dokazano da su milijuni
ljudi preko te i drugih platformi postali meta radikalizacije ili mobiliziranja. A algori‐
tam kojim se služi Facebook, ovisno o interesima i neovisno o istinitosti, nudi sve
moguće sadržaje za kojima žude ekstremisti. Posljedica toga je to da sadržaji koje iz‐
bacuje algoritam još više učvršćuju predrasude i postojeći svjetonazor. Društveni me‐
diji u međuvremenu su poprimili dinamiku koja otkriva i njihovu mračnu stranu. To
više nema nikakve veze sa zanosom pionira internetske zajednice koji su još na po‐
četku novog milenija mrežu slavili kao medij par excellence za poticanje transparent‐
nosti, demokracije i slobodarskih pokreta. Mreža se je postala generator mržnje, jer
se nezadovoljstvo, koje muči neke dijelove populacije, sada može u sažetom obliku i
puno lakše širiti negoli nekoć.
Desničari su shvatili da na internetu mogu i bez novinara puno lakše doprijeti do
šire javnosti i pritom se služe starom strategijom, slično kao i nacisti, a to je difamira‐
nje vodećih glasila kao “lažljivog tiska”, što je pojam koji je koristio i Joseph Goebbels
kako bi denuncirao kritičare, a vodeći ideolog NSDAP-a Alfred Rosenberg tisak nazi‐
va čistom suprotnošću volji naroda. Za razliku od toga, desničari trenutačno sami
rade na deracionalizaciji stvarnosti. “Postčinjenično” je pojam koji je proglašen za ri‐
ječ godine 2016. Riječ je o sinonimu za novu, a zapravo staru strategiju desničara da
širenjem laži i huškanjem pridobiju ljude za sebe.
Izborna kampanja Donalda Trumpa bez blaćenja tiska i širenja navodnih istina
preko društvenih medija ne bi bila tako uspješna. Mreže, osim toga, nude niše u koje
se korisnici mogu nesmetano povući kako bi razmjenjivali mišljenja s istomišljenici‐
ma ili radikalizirali druge56 . Nepovjerenje prema klasičnim medijima desničari bez
ustručavanja koriste za agitaciju. Teorije zavjere u vezi s posljedicama financijske kri‐
ze te strah od globalizacije i sve većeg broja izbjeglica u zemlji instrumentaliziraju se
kako bi se zavele nesigurne mase.
Nepovjerenje stanovništva prema klasičnim medijima ogromno je upravo među
mladima u dobi između osamnaest i trideset i pet godina, zbog čega do većine infor‐
macija dolaze samo preko društvenih medija. Jedna studija provedena u Austriji na
uzorku od 80.000 ispitanika došla je do poražavajućeg rezultata da 85% te dobne sku‐
pine nema povjerenja u klasične medije57 . Podjednako su upečatljivi rezultati studije
provedene za tzv. Barometar povjerenja (Trust Barometer). Agencija za odnose s jav‐
nošću Edelmann, koja radi u brojnim zemljama diljem svijeta, 2015. i 2016. provela je
ispitivanje u kojem je sudjelovalo 30.000 ljudi iz dvadeset i osam zemalja na temu po‐
vjerenja u elite. U više od polovice europskih zemalja povjerenje širih masa u politi‐
ku, gospodarstvo i napokon medije palo je ispod 50%58 .
U Europi sasvim opravdano raste strah da bi se širenjem lažnih vijesti i laži na in‐
ternetu na kraju moglo uvelike utjecati na izbore, o čemu se raspravljalo i nakon
američkih predsjedničkih izbora. I to s pravom, jer su Trumpovi pristaše, među nji‐
ma i online časopis Breitbart News Network, svjesno širili lažne vijesti kako bi se pu‐
tem interneta podjarilo raspoloženje protiv muslimana i drugih manjina. Pritom je
Breitbart pustio u optjecaj i mnoge glasine 0 protukandidatkinji Hillary Clinton koje
su prikazivane kao činjenice.
Hillary Clinton nisu napali samo zbog afere s elektroničkom poštom i nazvali je
gramzljivom marionetom Wall Streeta, već su je, unatoč tome što su te optužbe već
odavno opovrgnute, proglasili krivom za napad na američki konzulat 11. 9. 2012. u
libijskom Bengaziju, ili je jednostavno oblatili najavom objavljivanja podataka o no‐
vim seksualnim skandalima njezinog muža i bivšeg predsjednika Billa Clintona, bez
navođenja ikakvih dokaza.
U Njemačkoj mediji poput časopisa COMPACT također uspješno šire grube te‐
orije zavjere koje ni po čemu ne zaostaju za onima koje lansira Trump. Govori se o
svjesnoj “etničkoj preobrazbi59 ” njemačkog naroda od strane migranata, političke
stranke s demokratskim legitimitetom difamiraju se kao “izdajice naroda”, ili se šire
neprovjerene informacije o silovanjima koja su navodno počinili izbjeglice, što se
poslije ispostavilo kao laž, ali se u društvenim medijima već odavno raširilo poput
požara i polučilo učinak u smislu jačanja demagogije. Desničarima ništa nije sveto, a
strategija huškanja i lažnih vijesti bi, kao i u SAD-u, mogla u budućnosti imati uspje‐
ha na izborima diljem Europe, jer ono što je Goebbels nekoć morao širiti “samo” pre‐
ko radija ili pomoću filmova, danas se zbog interneta širi puno većom silinom i to
ima svoje posljedice.
Brunhilde Pomsel se, na svoj način, prisjeća početka eskalacije huškačke kampanje
koja je poslije dovela do masovnog ubijanja Židova.
“Ali kako, što i zašto? To nismo znali. Dok se u studenom 1938. nije dogodila ona jezo‐
vita priča – Noć pogroma.”
Svi smo bili paralizirani od pomisli da se tako nešto moglo dogoditi. Da su pretukli
Židove, da su uopće pretukli ljude i porazbijali prozore židovskih dućana i njihove
stvari izbacili na ulicu. U svim dijelovima grada. I tada je zapravo sve počelo. To nas je
probudilo. A onda je netko ispričao nekome da su njegove prijatelje ili rođake, ili neg‐
dje neke susjede odveli ljudi u uniformama. Odveli su ih i odvezli u kamionima. Da, ali
kamo? Više od toga nismo znali. To je za sve, koji poput nas nikada nisu pomno pratili
politiku, bilo užasno.”
No je li naše uglavnom pasivno zgražanje danas dovoljno da bismo se suprotstavili

gotovo neprimjetnoj radikalizaciji sve većeg dijela stanovništva protiv manjina? Tom
užasu koji opisuje Brunhilde, kojemu se u ono doba više nije moglo stati na put, jer
se diktatura nezaustavljivo širila također je prethodio skoro neprimjetan proces radi‐
kalizacije. Nacionalsocijalisti su također počeli s difamiranjem i propagandom protiv
židovskog stanovništva, još prije nego što su donijeli antisemitske zakone kad su doš‐
li na vlast, a zatim je slijedio otvoren progon i to se više nije moglo zaustaviti nakon
Kristalne noći i pogroma naređenog s vrha, a ni nakon toga nije uslijedio otpor nje‐
mačkog stanovništva koji bi bio vrijedan spomena. Danas također poruke kojima se
širi mržnja, blaćenje manjina i elita već dugo polučuju svoje učinke, kako u Europi
tako i u SAD-u.
Američki predsjednik Donald Trump 2016. svojom je predizbornom kampanjom,

koja je bila decidirano usmjerena protiv muslimana i drugih manjina, zatrovao druš‐
tvenu klimu, a to je imalo posljedice za njegovu zemlju koju se tradicionalno smatra
zemljom useljenika i uzorom za multikulturalne modele suživota. Posljedice njegove
populističke retorike doista nas podsjećaju na najgora vremena, jer se u njihovoj su‐
štini mogu prepoznati isti mehanizmi i učinci rasplamsavanja mržnje kao u doba us‐
pona nacističke diktature. Premda je zbog terorističkog napada na Svjetski trgovinski
centar 11. rujna 2001. najprije broj nasilnih djela prema muslimanima kratkotrajno
porastao, nadležne su službe već koju godinu kasnije zabilježile normalizaciju stanja.
Međutim još prije izborne pobjede Donalda Trumpa postojale su bojazni da će broj
kaznenih djela protiv manjina, a prije svega protiv muslimana, sada ponovno porasti.
Uistinu, broj zločina iz mržnje (Hate Crimes) u SAD-u drastično je skočio nakon iz‐
bora održanih 8. studenog 2016. Tako je primjerice Southern Poverty Law Center ne‐
posredno nakon što je Trump postao 45. predsjednik Sjedi njenih Američkih Država
zabilježio više od 900 izvještaja ili pritužbi zbog uznemiravanja i vjerojatnih zločina iz
mržnje60 .
Mješavina straha, pasivnosti i ignoriranja desničarskih populista mogla se iščitati na

licima šokiranih Britanaca, kad su postali svjesni posljedica Brexita i kad se nakon re‐
ferenduma broj napada na strance umnogostručio. Svega nekoliko dana nakon odr‐
žavanja referenduma, na kojem su se Britanci izjasnili za izlazak iz Europske Unije,
londonska policija podastrla je brojke koje potvrđuju neposrednu povezanost tih
kaznenih djela s poticanjem negativnog raspoloženja, uglavnom prema doseljenicima
iz Istočne Europe, prije izjašnjavanja o Brexitu. Samo u Londonu je u razdoblju izme‐
đu glasovanja 23. lipnja do kraja srpnja 2017. zabilježeno više od 2000 rasistički moti‐
viranih napada61 .
Iako su poljski državljani u Velikoj Britaniji i sami bili pogođeni rasizmom, u
Poljskoj su desničarske ekstremističke organizacije tijekom mimohoda povodom
Dana nezavisnosti (Marš nezavisnosti) još 11.11. 2015. marširale Varšavom prosvje‐
dujući protiv primanja izbjeglica parolama poput “Poljska Poljacima!” Sudionici tog
marša nisu bili samo tipični nacionalisti, već i ljudi koje bi se zapravo moglo svrstati
pod politički centar62 .
U Saveznoj Republici Njemačkoj već je početkom devedesetih godina strašan val
ksenofobije uzeo maha i poprimio drastične oblike tijekom napada na prihvatilišta za
tražitelje azila, koji bi nerijetko rezultirali i smrtnim slučajevima. Tako su primjerice
prihvatilišta u mjestu Hoyerswerda (1991.) ili u predgrađu Rostocka Lichtenhagen
(1992.) danima bila opkoljena, a tijekom napada na obitelji turskog podrijetla u Möl‐
lnu (1993.) i Solingenu (1996.) ubijeno je ukupno osam osoba.
Od izbjegličke krize stanje u Njemačkoj je postalo još gore. Zaklada Amadeu An‐
tonio i PRO ASYL u zajedničkom izvještaju navode podatak da su samo u 2015. godi‐
ni u Njemačkoj bila izvršena 1072 napada na domove za izbjeglice, od toga 136 sluča‐
jeva podmetanja požara. Pritom je ozlijeđeno 267 osoba. Zabrinjavajuće je da je broj
tih kaznenih djela rastao paralelno s usponom desničarske stranke AfD. Parolama
kojima se očituje mržnja prema strancima ili direktnim vezama s radikalnim struja‐
ma antiislamskog pokreta PEGIDA ta je stranka, nažalost, doprinijela obaranju re‐
korda kaznenih djela s elementima nasilja počinjenih od strane desnih radikala. Broj
tih kaznenih djela u 2016. je porastao čak za 44% u odnosu na prethodnu godinu. Ra‐
dilo se isključivo o napadima u kojima su osobe ozlijeđene ili su zamalo smrtno stra‐
dale, kada su njihove domove gađali kamenjem, petardama ili molotovljevim kokteli‐
ma, ili ih napali vatrenim oružjem, a bilo je i slučajeva podmetanja eksploziva. No za
razliku od devedesetih godina, nakon tih napada nije uslijedio značajniji val prosvje‐
da ili protudemonstracija.
Brunhilde Pomsel je razvoj događaja tijekom nacističke diktature na kraju uistinu
mogla primiti na znanje još samo sa zaprepaštenjem. No što je s nama danas? Nakon
napada u mjestima Mölln i Solingen na ulicama su se tjednima mogle vidjeti povorke
ljudi sa svijećama ili su se održavali koncerti i ti su prizori obilježili sliku Njemačke
koja je odlučila reći NE takvim oblicima radikalizma. Samo u Frankfurtu se na jed‐
nom koncertu koji se održavao pod motom “Danas oni, a sutra ti!” (Heute die! Mor‐
gen du!) u prosincu 1992. okupilo 150.000 ljudi. U Münchenu je 400.000 ljudi izašlo
na ulice formirajući povorku sa svijećama prosvjedujući na taj način protiv ksenofo‐
bije i desnih radikala63 .
A danas? Nije li komocija i inertnost umjerenog građanskog sloja isto dijelom od‐
govorna za bojazni Saveznog ureda kriminalističke policije, koji je najavio da se u
Njemačkoj 2016. može očekivati porast teških kaznenih djela s elementima nasilja i
desničarskog predznaka protiv upravitelja domova za izbjeglice, stranaca i političara?
Čini se da je slikom “izbjeglice kao neprijatelja” između inače razjedinjenih desnih
radikala postignut veći konsenzus nego među navodnom većinom ljudi koja još drži
do demokratskog ustroja i načela pravne države.
Je li u društvu u kojem vrijede demokratska slobodarska načela dopustivo da pro‐
tivnici novog doma za tražitelje azila u Clausnitzu, u Saskoj, blokiraju pristup izbje‐
glicama koji su tamo trebali biti smješteni? U cijelom svijetu su se na internetu mogle
vidjeti snimke autobusa kojemu je oko stotinjak prosvjednika zapriječilo pristup do
prihvatnog centra, ne dopuštajući putnicima da izađu iz autobusa te izvikujući parole
poput “Mi smo narod!” Uplašene i traumatizirane izbjeglice policija je jedva uspjela
odvesti na sigurno. Možemo li dopustiti sebi da čekamo tako dugo, dok poput Goeb‐
belsove tajnice ne budemo samo u stanju osjećati samo prešutno zgražanje naočigled
jezovitih zbivanja, da bismo se nakon toga vratili svakodnevnom poslu?
Kad pomislimo na Hitlera i na Treći Reich, vjerojatno ćemo se u prvom redu pri‐
sjetiti holokausta kao najstrašnijeg primjera sloma civilizacije svih vremena. No povi‐
jest nacionalsocijalizma počinje već prije, jer su postrojbe razbijača iz redova SA izaš‐
le na ulice već puno ranije, a i potkopavanje demokracije je započelo još prije toga.
Prvi pokušaj puča uslijedio je još 1923. godine, a fasada i ideologija nacizma građene
su korak po korak. Čak i ako Brunhilde Pomsel u svom intaktnom svijetu nije bila
zainteresirana za politički razvoj svoje zemlje, stvari su skoro neprimjetno išle svojim
tijekom. Tko ondašnje stanje uspoređuje s današnjim, time ne relativizira nacionalso‐
cijalizam. Nije riječ o usporedbi u smislu potpunog poistovjećivanja, već o tome da se
u sadašnjosti prepoznaju naznake opasnosti od novih radikalnih struja, a takvih je
naznaka danas već toliko da su ukupno uzevši podosta zabrinjavajuće.
Desničari ponovno rade na tome da u narodu probude najniže porive omalovaža‐
vanjem određenih skupina ljudi, prikazujući ih kao konkurente manje vrijednosti.
Na kraju ljudi ponovno mrze druge ljude, samo da bi se uslijed pomanjkanja osjećaja
vlastite vrijednosti sami osjećali bolje. Prezir i mržnja prerastaju u kolektivni događaj
koji služi jačanju osjećaja vlastite vrijednosti.
Do koje se mjere desničari u svojoj retorici nesputano i otvoreno već služe rasiz‐
mom, ili čak prijete političkim protivnicima da će ih eliminirati, pokazuju neki od
dokumentiranih primjera huškačkih govora.

U prosincu 2015. kandidat na predsjedničkim izborima u SAD-u Donald Trump
uz gromoglasan pljesak svojih pristaša zahtijeva zabranu ulaska muslimana u zemlju,
a nedugo zatim i racial profiling, dakle postupanje policije prema ljudima koji se već
samo zbog svoje boje kože, nacionalnosti, vjerske ili etničke pripadnosti mogu klasifi‐
cirati kao sumnjive osobe i uhititi64 .
U listopadu 2016. predsjednik kluba zastupnika stranke AfD u parlamentu savez‐
ne pokrajine Tiringija Björn Höcke u javnom obraćanju nekažnjeno poziva na elimi‐
naciju “elita”: “Imamo staru elitu koja je potpuno istrošena, tako bih to nazvao. Ne‐
mamo samo stare stranke i stare medije, već i staru elitu. U ovoj zemlji neke stvari
treba dovesti u red. A ta stara elita toliko je istrošena, da je treba maknuti. I tu ćemo
staru elitu morati ukloniti65 .”
Njegov apel nas neizbježno podsjeća na najavu Josepha Goebbelsa u srpnju 1932.,
dakle pola godine prije dolaska nacional-socijalista na vlast, u jednoj radijskoj emisiji:
“Nema ničega što bismo trebali isposlovati sa strankama i sistemima koji su neprija‐
teljski nastrojeni prema nama, osim da ih želimo ukloniti66 .” Nepunih godinu dana
kasnije nacionalsocijalisti su došli na vlast i počeli eliminirati svoje političke protivni‐
ke.
U siječnju 2017. Hocke je uz frenetično odobravanje nazočnih dodao još ulja na
vatru kad je, referirajući se između ostalog na Spomenik žrtvama holokausta u Berli‐
nu (Holokaust-Mahnmal), izjavio: “Mi Nijemci, dakle naš narod, jedini smo narod
na svijetu koji je u srcu glavnog grada podigao spomenik sramote67 .” Time nije samo
pogazio sjećanje na šest milijuna Židova, već je na taj način relativizirao i najteži i po
svojim razmjerima najveći zločin u povijesti čovječanstva.
U rujnu 2015. Marine Le Pen je izbjegličku politiku kancelarke Merkel iskoristila
ne li bi učvrstila svoje ambicije za osvajanje predsjedničkog mandata u Francuskoj. U
svom je govoru u Bruxellesu izjavila da je suverenitet država EU “ugrožen od neprija‐
telja (...), koji radi i smišlja urote samo nekoliko ulica dalje.” To se odnosilo na “euro-
diktaturu Europske komisije”. Ona nastoji sakriti svoju pravu prirodu: “mašinerija
koja gnječi narode i posvuda sije mjere štednje (...) i sada je postala recepcionistica za
sve ilegalne useljenike na ovom planetu68 .”
Ako smo skloni tomu da na temelju njezine životne priče osudimo Brunhilde
Pomsel kao sljedbenicu nacista, neizbježno se nameće pitanje razlikuje li se naše po‐
našanje danas zaista baš toliko od ponašanja sljedbenika Trećeg Reicha. Zar nismo
već odavno dosegli puno dramatičniji oblik ignorancije i ravnodušnosti, kada takvi
vatreni govori ostaju bez posljedica, premda znamo kamo vode? Za razliku od gene‐
racije koja je u Adolfu Hitleru ili Benitu Mussoliniju vidjela spas iz razmjerno puno
veće gospodarske krize, ili ih u najmanju ruku dočekala s prešutnim odobravanjem
kad su prigrlili vlast, mi smo zbog poznavanja povijesti svjesni posljedica takve dikta‐
ture pa ipak se većina nas ponaša pasivno. U svojem refleksivnom osvrtu Pomsel ut‐
vrđuje da današnja mladež nije toliko naivna ni neupućena.
“Politika nas nije previše zanimala. Kada danas čujem o čemu sve razgovaraju školar‐
ke, ili kada iznose svoje mišljenje, pomislim: ‘Bože, kakva razlika, koja nevjerojatna
razlika.’ Ponekad mi se čini da nemam preko sto, već da imam više od tristo godina.
Toliko se promijenio cijeli način življenja.”
Međutim, u jednom istraživanju provedenom 2016. godine jedva jedna petina ispita‐
nika među mladima u Njemačkoj i Austriji navodi da ih uopće zanima politika69 .
Današnji mladi nisu prva generacija koja je pretežito apolitična. Isto vrijedi i za “ge‐
neraciju Y” koja im je prethodila. To su ljudi koji su se rodili između 1980. i početka
novog milenija. Bivši predsjednik uprave Daimlera, Edzard Reuter, za tu generaciju
kaže da je potpuno nespremna za aktualne fenomene kriza i čak je krivi za uspon po‐
pulista, jer se nikada nisu zanimali za politiku ili bili politički angažirani, što je desni‐
čarima pojednostavilo stvar, jer su morali samo lansirati scenarije raznih prijetnji,
čije sadržaje nitko nije kritički preispitivao. To je ista metoda stvaranja raspoloženja
kao potkraj dvadesetih i početkom tridesetih godina prošlog stoljeća. Generacija ‘68
mnoge je stvari napravila pogrešno, ali barem su polemizirali, bili angažirani i mije‐
šali se. Tadašnji šef koncerna Daimler je pritom i demokratske elite proglasio djelo‐
mično odgovornima za takvo stanje. Politički odgovorni krugovi nisu shvatili da je
politika neotuđiv sastavni dio svake demokracije. Kontroverze bi se inscenirale ili te‐
matizirale samo radi idućih izbora, a o stvarnim se problemima nije razgovaralo. “Ne
čudi nimalo da mladi misle da im nitko ne govori istinu70 .”
Prema jednom istraživanju Sveučilišta Konstanz71 , sve je manje studenata u Nje‐
mačkoj zainteresirano za politiku. Ako detaljnije analiziramo ankete, ustanovit ćemo
da trend političke apatije i pasivnosti već dugo traje. Većini ispitanika važni su prije
svega vlastita budućnost i karijera. Od studija ne očekuju samo dobru stručnu na‐
obrazbu, već misle da će im donijeti i zanimljivo radno mjesto i dobru plaću. Do slič‐
nih spoznaja dolazi i 17. studija o mladima72 provedenih po nalogu koncerna Shell,
jer se i tamo ispostavilo da je većini ispitanika na prvom mjestu njihova individualna
sreća i u materijalnom smislu sigurna budućnost te da ih politika ili opće dobro jedva
zanimanju.
Brojčani pokazatelji u SAD-u se ne razlikuju bitno od navedenih. U rujnu 2008.
još je 65% ispitanika u dobi od osamnaest do dvadeset i devet godina navelo da ih za‐
nimaju izbori, da bi ta brojka već u rujnu 2012. pala na 48%. A 2008. je još 72% tvrdi‐
lo da će izaći na izbore, dok ih je 2012. bilo svega 63%73 .

Da pomanjkanje zanimanja za politiku mladih generacija može imati fatalne pos‐
ljedice, pokazao je referendum o izlasku Velike Britanije iz EU. Mladi britanski birači
koji 23. lipnja 2016. nisu izašli na referendum nakon njega užasnuto su priznali da ta‐
kav rezultat nisu očekivali. Jednostavno su pošli od toga da će zagovornici ostanka u
EU ionako pobijediti. A to što se drugog dana upravo mlada generacija koja ne izlazi
na izbore žalila na gubitke povlastica članstva u EU, neposredna je posljedica nezain‐
teresiranosti za politiku, jer su na ishod referenduma mogli utjecati sami da su isko‐
ristili svoje biračko pravo.
Interesi drugog dijela mlade populacije usmjereni su na njih same, jer se u druš‐
tvenim medijima gdje se šire mržnja i laži javlja još jedan drugi fenomen koji nas
upozorava na drugi oblik ignoriranja, odnosno nezainteresiranosti za aktualne ra‐
zvojne trendove u društvu. Kod jednog je dijela mladih potreba za samoinscenacijom
u središtu njihovih svakodnevnih aktivnosti. Internet s platformama kao što su Face‐
book, Instagram ili Twitter savršena je pozornica za to. Tamo mogu utažiti svoju glad
za senzacijama i narcističkom samoinscenacijom. Ono što su nekoć mogle samo zvi‐
jezde i starlete na šarenim stranicama žutog tiska, danas kopiraju milijuni mladih lju‐
di na internetu.
Tko kritizira mlade generacije poput Edzarda Reutera, nažalost ne smije previdjeti
da su oni suočeni i s brojnim nesigurnostima. Kad je riječ o zapošljavanju, situacija
mladih ljudi je uvelike neizvjesna, drugi mršavu plaću moraju zakrpati uzgrednim
poslovima, a nakon jedanaestog rujna, kao ni jedna generacija od kraja Drugog svjet‐
skog rata do sada, suočeni su i s opasnošću od terorističkih napada i s nasiljem.
No u dvije točke mlade generacije su u boljem položaju od mladeži tridesetih go‐
dina: njihova naobrazba neusporedivo je bolja. Osim toga, odrasli su u svijetu u ko‐
jem se već etablirala koncepcija univerzalnih i neotuđivih ljudskih prava74 koja se ra‐
zvijala tijekom povijesti.
Točno je, doduše, i da mnogi mladi ljudi unatoč naobrazbi nemaju izglede za
stvarnu participaciju u društvu. To u Europi vrijedi prije svega za zemlje kao što je
Grčka, Španjolska ili Portugal, gdje je nezaposlenost među mladima od financijske
krize 2008. i uslijed krize eura dosegla rekordnu razinu. To podjednako vrijedi i za
neke dijelove bivše Istočne Njemačke. Neosporno je da očekivanja mnogih mladih
ljudi u Europi i SAD-u vezana uz budućnost nisu pozitivna. “Oni su prva generacija
nakon Drugog svjetskog rata koja se boji da će im životni standard i kvaliteta života
biti lošija nego njihovim roditeljima75 ,” kaže u svojoj analizi sociolog Zygmunt Ba‐
uman. Iz toga s jedne strane proizlazi bijes i mržnja, a s druge strane nezainteresira‐
nost za politiku te rezignacija, jer misle da vlastitu situaciju neće moći poboljšati poli‐
tičkim angažmanom.
Čak i ako se čini da su mnoge stvari danas drugačije – sve je modernije, umreže‐
nost i naobrazba su bolji – većina mlade generacije podjednako je apolitična, rezigni‐
rana i nezainteresirana kao svojedobno Bruhilda Pomsel, i jednako su tako okrenuti
sebi kao i njezina “škvadra”.
Mlade generacije u zapadnim demokracijama nakon jedanaestog rujna doduše
nisu odrastale u autoritarnim sustavima, nego u okruženju obilježenom neizvjesnim i
nesigurnim odnosima. Budući da su upoznati s poviješću 20. stoljeća, njihov bi
opravdani interes stoga trebalo biti očuvanje demokracije. Pritom nije dovoljno iska‐
zati vlastiti interes za politiku, ako uopće postoji, u nekoj online peticiji. Veliki valovi
zgražanja na internetu u društvu nemaju nikakve posljedice, jer takva vrsta prosvjeda
gotovo da i nema nikakve političke konzekvence, što čini se ne vrijedi za širenje de‐
magoških huškačkih stavova. Podrška nekom projektu za zaštitu okoliša ili protivlje‐
nje masovnom držanju domaćih životinja su proizvoljni i neobvezujući. Brojne takve
aktivnosti poput online peticija uklapaju se u predodžbe mladih generacija, u površan
kratkotrajan angažman, no prije bi se dali svrstati pod hedonistički konzumerizam.
“Često se može steći dojam da su političke aktivnosti manje-više rafinirani oblik kon‐
zumerizma, prije svega za one privilegirane, koji tako jednostavno mogu prezentirati
sebe i pokazati koju su plemenitu svrhu izabrali za svoj angažman76 ”, konstatirao je
britanski politolog Gerry Stoker u svojoj knjizi Why Politics Matter.
Osudu koja se osjeća u toj izjavi možda treba razmotriti uz određenu dozu skepse,
ali faktički je relevantna za očuvanje demokracije zbog negativnih učinaka koji iz
toga proizlaze.
Problem kod svake analize neke generacije je taj što se uvijek polazi od zahtjeva
koji su vrijedili za druge, prijašnje generacije na čemu se temelji i ocjena. Tako i
Brunhilde Pomsel današnju generaciju promatra iz svoje perspektive i uspoređuje ih
sa svojim dobom te tehnološki napredak i veće znanje današnje generacije pogrešno
pripisuje većem interesu i političkoj aktivnosti.
“Mi smo nekoć bili glupi. Jednostavni ljudi, koji su morali raditi, nisu imali vremena
razmišljati o svemu, a drugi, primjerice u mojim krugovima, nisu smatrali da ih se ti
problemi previše tiču. Time se nismo opterećivali, niti smo se time bavili, kao što se ja
time bavim sada, kada je život iza mene. Sad me to puno više zanima. Time sam samo
htjela reći da mladi ljudi, koji su tek krenuli u život, trebaju neku vrst orijentacije. Što
ne mora nužno značiti da netko utječe na njih. Danas postoji puno jasnija predodžba o
tome.”
U Europi smo još daleko od aktivnog mirovnog pokreta mlade generacije, kakav je
postojao u doba nuklearne prijetnje, u doba sukoba između Istočnog i Zapadnog blo‐
ka. Unatoč tome što je situacija na tržištu rada prekarna, porastu desničarskog eks‐
tremizma na ulicama i brojnim napadima na izbjeglice te unatoč jednom od najgorih
građanskih ratova u Siriji, veći dio mladih generacija kao da je paraliziran, rezigniran
ili jednostavno nezainteresiran, premda njihovo ponašanje nipošto nije novi feno‐
men. I Brunhilde Pomsel se svojedobno povukla u privatnu sferu, nije razmišljala o
političkoj situaciji u ono doba. Ni danas ne drži previše do govora političara.
“Da sam sve to prije slutila ili znala, sigurno ne bih otišla na Državni radio ili u Minis‐
tarstvo promidžbe. Goebbels je za mene bio političar koji je znao glasno galamiti. Pa
uopće nisam razmišljala o tome. Nisam nikada slušala sve te budalaštine, njegove go‐
vore. Svi su govorili isto. Ne slušam ni govore zastupnika u Bundestagu. Sve je to nak‐
lapanje.”
Skloni smo osuditi Pomseličino mišljenje o govorima u Bundestagu upravo zbog nje‐
zinih iskustava. A ipak, ona kaže ono što misli većina stanovnika. U njezinom opaža‐
nju ne dolazi do izražaja samo izvjesna rezignacija starije generacije u odnosu na da‐
našnje, već i izvjestan oblik “okretanja leđa” koji se još od osamdesetih godina opisu‐
je već istrošenim pojmom “zasićenost politikom”. Taj je pojam u Njemačkoj 1992.
proglašen za riječ godine i otkriva drugi oblik ignoriranja i pomanjkanja interesa, na‐
ime same političke elite. Jer konsternacija i zasićenost birača politikom nipošto nije
dovela do promjene ponašanja političkih aktera. Skoro tri desetljeća političke elite na
Zapadu ignorirale su ono što se sad pretvorilo u požar koji se brzo širi: kombinaciju
radikalizacije s jedne te ignoriranja i pomanjkanja interesa za politiku s druge strane.
I radikalni desničarski stavovi nisu odjednom doprli do srednjih slojeva društva, već
su se tamo već odavno udomaćili. Pitanje je samo koliki je uistinu udio populacije
koja zastupa desničarske stavove, jer se uspjeh desnice uvijek može protumačiti i pro‐
testnim biračima i deracionalizacijom formiranja političkog mnijenja među nezado‐
voljnima i bojažljivima. Njima je prije svega bitno odaslati elitama znak, neku vrst
upozorenja, premda oni sami ne podupiru radikalne zahtjeve populista. Ali ono što je
opasno jest to da ih ni kritički ne preispituju. Bijes i poniženje dosegli su točku gdje
činjenice više nisu bitne77 .
Prije nego što razmotrimo jesu li same demokratske elite zakazale zbog prevelikog ig‐
noriranja i nezainteresiranosti za birače, najprije ćemo ukazati na socijalne i eko‐
nomske paralele s tridesetim godinama prošlog stoljeća.
Nakon kraha burze 1929., tridesetih godina situacija je, i s obzirom na materijalno
stanje i na nezaposlenost širokih slojeva stanovništva, bila daleko dramatičnija i kri‐
tičnija nego danas. Slom financijskih institucija 2008. nije imao tako katastrofalne
posljedice kao Svjetska gospodarska kriza tada, ali je ipak izazvao najveću gospodar‐
sku krizu i najgoru recesiju još od 1930. Do sada se moglo spriječiti da se financijska
kriza i kriza u Eurozoni preliju na realno gospodarstvo, ali ljudi osjećaju da bi se to
moglo dogoditi svakog časa. Čini se da je danas strah većeg dijela stanovnika od mo‐
gućeg pada socijalnog standarda, kao u tridesetim godinama, toliko velik da iz njega
proizlazi nagon za preživljavanjem nauštrb manjina u društvu, što je koban refleks
koji pokazuje koliko je društvo zapravo rastrgano. A to je neposredno povezano s
daljnjim tijekom globalizacije i gospodarskih sustava na kojima ona počiva.
Birači desničarskih populističkih stranaka su ljudi koji se u globaliziranom svijetu
osjećaju preopterećeno, premda do sada još nisu pretrpjeli neke materijalne nedos‐
tatke. Pa ipak, zaziru od otvorenih granica i starih elita koje ne vode računa o njiho‐
vim interesima. Ljudi osjećaju da netko drugi donosi odluke umjesto njih i osjećaju
se nemoćno, to uglavnom pokazuju analize zapadnih medija. Prevelika ponuda digi‐
talno dostupnih informacija u današnjem svijetu negativno se odražava na njihovu
percepciju svijeta koji je postao previše složen i čežnju za jednostavnim odgovorima.
Novi su neprijatelji doseljenici. I oni žele sigurnost i bolje materijalno stanje, ali pro‐
testni birači se boje da će onda oni biti prikraćeni.
Te strahove, koji se često ignoriraju, i subjektivne osjećaje možemo opisati na slje‐
deći način. Ako je majka s troje djece koja je cijeli život radila na kraju upućena na
socijalnu pomoć, onda tu dolazimo do ključnog problema: osjećaja poniženja. Ako
prihodi radnika, nakon što je godinu dana bio nezaposlen, spadnu na razinu prihoda
nekog izbjeglice, premda je dvadeset ili trideset godina uplaćivao doprinose, onda to
za mnoge predstavlja neshvatljivu nepravdu. To što postoje opravdani razlozi zašto
izbjeglice primaju ove ili one državne potpore, osobama koje muči strah za vlastitu
egzistenciju nije bitno. Oni osjećaju samo i jedino da se njih nepravedno tretira i daje
njihova egzistencija ugrožena.
Uzrok da činjenice padaju u zadnji plan u korist “istine kako je doživljavamo”,
dakle društvenog procesa koji je 2016. nazvan “postčinjeničnim”, prije svega su po‐
vrijeđeni osjećaji, iznevjerena očekivanja i nerazumijevanje u odnosu na nepravedni
svijet. Naposljetku se ni ne radi o faktičkom siromaštvu, već o individualnoj percep‐
ciji siromaštva, što je samo po sebi sociološki višedimenzionalan i vrlo složen pro‐
blem, jer taj osjećaj ne ovisi samo o socijalnim i ekonomskim uvjetima, već i o osob‐
nom okruženju, ukupnim iskustvima, društvenom statusu i napokon svjetonazoru.
Čini se da osjećaj nepravde refleksno pokreće potrebu da se pronađe dežurni kri‐
vac i čežnju za brzim i jednostavnim odgovorima, poput nagona za preživljavanjem
koji se ne može obuzdati. A takav je refleks prisutan u svim kulturama, kako u SAD-
u tako i u europskim zemljama i drugdje. Čak se i Brunhilde Pomsel poziva na osje‐
ćaj Nijemaca da su ih ponizile pobjedničke sile u Prvom svjetskom ratu, što je pak
Hitleru olakšalo dolazak na vlast.
Možemo li uopće današnji svijet uspoređivati s tridesetim godinama prošlog sto‐
ljeća? Ni tada, kao ni danas, do prevrata nije došlo preko noći. Bijeda i bijes su polako
rasli. U doba gospodarske krize određeni slojevi su mogli živjeti još relativno bezbriž‐
no, a kad Brunhilde Pomsel opisuje situaciju u Berlinu tridesetih godina, taj bi opis
isto tako mogao vrijediti i za Detroit izmožden financijskom krizom, ili Atenu koju je
dotukla politika rezova ili njemačke regije kojima prijeti stagnacija.
“Međutim, koliko god hvalili i uzdizali Berlin, grad je oduvijek imao i svoje mračne
strane, posebice u ono doba, nakon što smo izgubili u Prvom svjetskom ratu. Na sva‐
kom je uglu bilo nezaposlenih, prosjaka, siromašnih ljudi. Tko je stanovao u dobroj če‐
tvrti poput mene, u nekom finom predgrađu, ne bi to ni zamijetio. Naravno, bilo je i ci‐
jelih četvrti prepunih bijede i siromaštva, ali tako nešto čovjek ne želi vidjeti, takvo što
ne vidite, jednostavno odvratite pogled.”
Odvraćanje pogleda kroz biografiju Brunhilde Pomsel provlači se poput crvene niti.
Ali ona nije bila niti jest jedina. Krivnja za neuspjeh demokracije često se svaljuje na
demokratske stranke Weimarske Republike. Nedostajalo im je hrabrosti da preuzmu
odgovornost i spremnost za suradnju s drugim strankama. Polemika između strana‐
ka bila im je važnija od rješavanja velikih problema onog doba. U Njemačkoj tridese‐
tih godina pogled najprije nije bio usmjeren prema unutra, dakle negirao se realni i
subjektivni pad socijalnog standarda kojim je tada, doduše, bio pogođen velik dio
stanovnika, a naposljetku su odvratili pogled kada su imenovani, proganjani, protje‐
rani i ubijani navodni “neprijatelji naroda”.
Danas, kao i nekoć, prevratu i radikalizaciji prethodila je era neobuzdane globali‐
zacije. Tržišta su dvadesetih godina bila otvorena, u mnogim državama nije bilo
ograničenja za ulazak u zemlju, niti je bila potrebna viza. Kao i kod financijske krize
2008. godine, spekulacija na burzama 1929. imala je kobne posljedice. U obje situaci‐
je, neposredno nakon kraha s jedne se strane našla nekolicina onih koji su profitirali,
a s druge strane velik broj gubitnika, no 2008. više ih se tako osjećalo, dok ih je 1930. i
realno bilo puno. Pa ipak: u obje situacije mase u Europi i SAD-u su ili ostale bez
posla, nisu više imale prihoda ili su bile zabrinute za svoju budućnost. Nezaustavljivi
učinci globalizacije u oba su slučaja izmakli kontroli nacionalnih država. Političke
institucije su izgubile kompetencije da rješavaju probleme i nastao je strašan vakuum,
jer država više nije mogla zaštititi svoje građane. A Brunhilde Pomsel napominje da
je to Hitleru uvelike pojednostavilo stvar.
Šteta koju je prouzročio kapitalizam na financijskim tržištima u naše doba od
2008. pokušala se držati u granicama mjerama poticanja konjunkture i uzornom su‐
radnjom država kakve do tada nije bilo nikada u povijesti. No unatoč krizi, bonusi
bankara i dalje su rasli, dok je kamatna i monetarna politika središnjih banaka u
Europi i u SAD-u malo-pomalo dovela do pada vrijednosti životnih osiguranja i ku‐
povne moći umirovljenika te obezvrjeđenja nekih usluga javnog sektora. Europske su
vlade još provele i radikalne rezove na području socijalne politike, a reformama trži‐
šta rada stvoreno je sve više prekarnih radnih mjesta.
Ljudi tridesetih godina možda još nisu shvaćali kompleksne poveznice burzovnih
špekulacija i svjetske gospodarske krize, dočim ih danas skoro u cijelom svijetu sva‐
kodnevno informiraju o nejednakosti i pasivnom ponašanju političara.
Čini se da još i danas politika samo reagira na krize, umjesto da ovlada situacijom.
Nastao je opasan vakuum.
U svojem osvrtu Brunhilde Pomsel Hitlerovo doba opisuje sljedećim riječima:
“Njemačka je po završetku Prvog svjetskog rata ostala bez jakog vodstva. Nije bilo ni‐
jedne osobe od formata. Zbog toga je Hitler tako lako došao na vlast. Bilo je previše ne‐
zaposlenih, to je bilo njegovo jedino uporište.”
Osjećaj njemačkog naroda da je ostao bez vodstva, desničarski populisti iskorištavaju

i danas, ali složenu društvenu situaciju, koju s jedne strane obilježava sve veće siro‐
maštvo širih slojeva stanovništva, a druge strane nesposobnost političara da djeluju,
već zbog respekta prema žrtvama Drugog svjetskog rata ne bi trebalo poistovjećivati s
današnjom situacijom. Još ne.
No fitilj koji će izazvati eksploziju, odnosno ponavljanje scenarija neuspjeha libe‐
ralne demokracije zbog deregulacije financijske industrije i njenih posljedica, zapa‐
ljen je još potkraj devedesetih godina u SAD-u. Još za predsjedničkog mandata Billa
Clintona (1993.-2001.) demokrati, ljevica i liberalne struje u SAD-u, stranka New La‐
bour u Engleskoj i europski socijaldemokrati kapitulirali su pred zakonima neolibe‐
ralne globalizacije slijedom kojih je, unatoč hitnim upozorenjima vodećih svjetskih
ekonoma, deregulirano financijsko tržište. Nakon toga je u Velikoj Britaniji pod vla‐
dom Tonyja Blaira uslijedilo razdoblje socijalno neosjetljive politike, a Gerhard Sc‐
hröder je u Njemačkoj proveo tzv. “Agendu 2010” popraćenu radikalnim rezovima u
socijalnom sustavu, razvodnjavanjem nekoć izvojevanih zakona kojima se regulira tr‐
žište rada te slabljenjem sindikata. Smanjenje socijalne države išlo je ruku pod ruku s
ogromnom ekspanzijom financijskog sektora i porastom broja zaposlenika koji pri‐

maju minimalne plaće. Ljevica je tako, korak po korak, izgubila znatan dio svojih bi‐
rača, upravo one radnike i srednji sloj koji se danas dijelom može radikalizirati. Tu se
sve jasnije nazire ignorancija i pasivnost demokratskih elita koje su ne samo odgo‐
vorne za rascjep društva u zemljama Zapada, već su i desničarskim populistima po‐
mogle da se lakše etabliraju.
“Društva su podijeljena na liberalno-otvorenu velegradsku elitu i sve više deklasi‐
ran donji sloj čiji se strah od daljnjeg gubitka standarda ubrzano širi prema gore78 ”,
tvrdi Albrecht von Lucke. To potiče panično raspoloženje koje je u međuvremenu
zahvatilo i srednji sloj, a rasizam čini društveno prihvatljivim.
Radikalizacija većeg dijela populacije koju zamjećujemo, u konačnici je posljedica
ignoriranja i nezainteresiranosti u društvu koje je još puno prije izbjegličke krize ot‐
pisalo solidarnost prema onim najslabijima. To nas podsjeća na ono što opisuje i
Brunhilde Pomsel kada kaže da je na kraju svatko još mislio samo na sebe ili da se u
doba krize, prije Hitlerovog dolaska na vlast naprosto odvraćao pogled.
Vjera da je demokracija još u stanju nešto poduzeti regulatornim mjerama, već
dugi niz godina slabi naočigled faktičkog ili potencijalnog pada standarda većih druš‐
tvenih grupa, čega se mnogi pribojavaju, kako u SAD-u tako i u Europi, što također
podsjeća na tridesete godine. Ili još gore: desničari širenjem teorija zavjere potiču
sumnju da “oni gore” taj trend pada socijalnog standarda velikih slojeva stanovništva,
koji ide u korist elitama, uopće niti ne žele zaustaviti.
Kad se u europskim zemljama i u SAD-u gubici “podruštvljavaju” prikrivenom
nacionalizacijom u vidu niskih kamata i preraspodjelom novca poreznih obveznika u
korist banaka koje treba spasiti, žrtvuju se tekovine demokracije i socijalnog tržišnog
gospodarstva, koje počiva na socijalnoj ravnoteži i socijalnom miru, u korist neolibe‐
ralnog tržišnog gospodarstva. Osim toga, ni neoliberalizam današnjeg kova nije nas‐
tao preko noći, a zloupotrijebio je vjeru ljudi da će globalizacija dovesti do ekspanzije
socijalnog tržišnog gospodarstva. Dogodilo se upravo suprotno: globalizacija je pos‐
tala projekt elita i najbogatijih.
Tridesetih godina, kada počinje profesionalni uspon Brunhilde Pomsel, u svijetu
se već odavno pokrenula spirala upravo one nacionalne izolacionističke politike koju
je i Donald Trump najavio prije nego što je izabran za američkog predsjednika. Tada
su, također zbog zabrinutosti da će ih preplaviti ekonomski migranti, u zemlju u pr‐
vom redu puštali samo probrane strance. Jednako tako brzo se i danas zatvaraju gra‐
nice, postrožuju zakoni o azilu, a Britanci odmah napuštaju Europsku Uniju. U sva‐
kodnevnom životu i država i boljestojeći građani ignorirali su bijes širih masa, kao
što to opisuje Pomsel, a nakon sloma burze 1929. skoro svugdje u Europi došlo je do
političkog pomaka udesno, kao što i od izbijanja financijske krize 2008. raste podrška
nacionalistima svekolikih svjetonazorskih orijentacija. Takav razvoj nije slučajan, jer

vodstvo demokratskih elita svakog dana doprinosi gubitku vlastitog kredibiliteta.
O razotkrivanju tajnih offshore poslova desetaka šefova država i vlada te vrhunskih
sportaša mediji redovito izvještavaju. Dok oni najbogatiji i korporacije svoj novac
skrivaju na sigurnom, u poreznim oazama, ne plaćajući poreze poput svih ostalih,
stvara se dojam, koji se više ničime ne može poništiti, da se globalizacija više ne može
kontrolirati u korist općeg dobra. Naprotiv, skrivena imovina u vrijednosti od neko‐
liko milijardi maloj eliti najbogatijih daje nesagledivu moć, naočigled čega se bilo
kakva nastojanja vlada doimaju samo kao nemoć, kao što je to ustanovio novinar Ha‐
rald Schumann: “Cijela politička klasa u Europi, uključujući Zelene, pa čak i jedan
dio ljevice, zapravo je kapitulirala. Znaju da su koncerni, banke i najbogatiji ti koji
svojim ulaganjima odlučuju o dobru i zlu njihovih država, pokrajina i gradova79 .” Ta
prosudba podjednako vrijedi i za političke stranke u doba Weimarske Republike.
Kriza demokracije je dugoročni rezultat očite nemoći i ignorancije političara koji
su spas banaka pogođenih financijskom krizom proglasili opcijom za koju ne postoji
alternativa, što pak i lijeve i ekstremističke desne snage u društvu doživljavaju kao ka‐
pitulaciju. Tim društvenim grupama je zajedničko da odbijaju globalizaciju. A desni‐
čari, osim toga, iskorištavaju bijes i očaj malog čovjeka za svoje svrhe.
Potpuno defragmentirano društvo Zapada više nije solidarna zajednica. Kao i tri‐
desetih godina, europske demokratske elite i stranke gube suverenitet, jer su se poka‐
zale nesposobnima ili je u najmanju ruku nastao dojam da više ne rade u interesu op‐
ćeg dobra.
Katkad nam se čini da je “refleksno” odbijanje izbjeglica čimbenik koji krizom za‐
hvaćenoj Europi ponovno vraća zajednički identitet i uzajamnu solidarnost – ali kroz
nehumano zatvaranje vanjskih granica i nacionalni egoizam.
Kao i tridesetih godina, uslijed gospodarske krize urušila se kohezija zapadnih dr‐
žava, a privlačna snaga populista se, danas kao i tada, opet sastoji u tome što prokla‐
miraju navodno jednostavna rješenja u svijetu prepunom prijetnji. No shema prija‐
telj-neprijatelj i jednostavna rješenja iznimno su opasni, jer ih je puno teže revidirati,
nakon što su već stvoreni. Terorizam, dužnička kriza, klimatske promjene, svi se ti
problemi više ne mogu riješiti na nacionalnoj razini, a ipak sve se više ljudi priklanja
tom refleksu simplifikacije i radikalizacije. A građanski srednji sloj se ponovno, kao i
u ono doba, bavi prije svega samim sobom.
Osobni zahtjevi danas se vrte uglavnom oko obitelji i karijere na fleksibilnom trži‐
štu rada. Generacija onih koji se bave “optimiranjem samih sebe” živi po uzoru ame‐
ričkog sna, za koji se nakon izbijanja financijske krize ispostavilo da je noćna mora.
Svatko je odgovoran samo za sebe, društvene mreže na sve su lošijem glasu, a način
življenja obilježava uglavnom osjećaj nesigurnosti, a ne slobode. Nekadašnje blagoda‐
ti kapitalizma u općoj percepciji postale su toliko fragilne da se mnogi pitaju što će

nam demokracija u kojoj su korporacije i bogati u višestruko boljoj poziciji od obič‐
nih građana. Tu populisti, kako oni desni, tako i lijevi, mogu naći brojna uporišta za
daljnju razgradnju socijalne kohezije. Ono što se dugo spremalo u SAD-u i Europi,
sada postaje stvarnost: ponovno se javljaju oni koji narodu obećaju spasenje. Brunhil‐
de Pomsel također se prisjeća prvih dana nakon Hitlerovog dolaska na vlast.
“Neposredno nakon dolaska Hitlera na vlast raspoloženje je bilo obilježeno novom na‐
dom. Pa ipak, sve nas je nemalo iznenadio Hitlerov uspjeh. Mislim da su i oni sami bili
iznenađeni.”
Ne srljaju li zapadna društva danas zbog silnog egoizma s jedne strane, te ignoriranja
populista i nezainteresiranosti s druge strane ponovno u jedno takvo iznenađenje?
No na ruku desničarskim populistima ne idu samo ignoriranje i nezainteresira‐
nost građana koje zanima jedino vlastiti boljitak, kao u doba Brunhilde Pomsel. Dalj‐
nji čimbenik kojim se desničari služe kod mobilizacije birača je oholost i nezaintere‐
siranost liberalno-demokratskih elita za životne prilike slabije stojećih i manje obra‐
zovanih ljudi. Naime, obrazac kojim liberalno-demokratske snage reagiraju na takve
podražaje je omalovažavanje birača desničarskih stranaka, koje nazivaju glupima i
neobrazovanima, što svakako ne doprinosi rješenju. Liberalne su elite zbog svoje
oholosti dijelom same skrivile krizu demokratskog sustava i prosvjede slojeva birača
koji se osjećaju prikraćeno, kao da su ih “pretekli”, te se žele osvetiti “onima gore”,
tumači Elisabeth Raether u upečatljivom eseju objavljenom u tjedniku Die Zeit80 . Vi‐
sokoobrazovane grupe u društvu koje imaju relativno siguran posao preziru donje
slojeve zbog pomanjkanja tolerancije prema useljenicima i drugim manjinama. Me‐
đutim njihova radna mjesta nisu čak ni potencijalno ugrožena, ne boje se konkuren‐
cije ni po pitanju socijalnih davanja. Potencijalni gubitnici globalizacije stoje u redu
pred našim burzama rada, jednako kao što izbjeglice čekaju pred našim granicama.
Izbjeglice i desni populisti nas upravo podsjećaju na neuspjeh naših nastojanja da
stvorimo bolji svijet. Zadaća demokratskih stranaka je među inima i ta da ozbiljno
shvate bijes birača te neugodnu istinu, primjerice u vidu rezultata ispitivanja javnog
mnijenja koji odražavaju raspoloženje stanovništva. Ako su znanstvenici sa Sveučili‐
šta u Leipzigu u anketi provedenoj 2016. ustanovili da se otprilike polovica Nijemaca
zbog brojnih muslimana koji žive u Njemačkoj ponekad osjećaju kao stranci u vlasti‐
toj zemlji, a 41% smatra da bi muslimanima a priori trebalo zabraniti doseljavanje u
Njemačku, onda je riječ o postotku koji je znatno veći od udjela stanovnika koji su do
sada glasali za desničarsku stranku AfD. Negirati ili potiskivati tu nesigurnost i neza‐
dovoljstvo koji prevladavaju u narodu puno je opasnije od vođenja debate o općeni‐

tom ograničavanju broja migranata. Ako se rezultati tih anketa ponove i takva se
mišljenja dugoročno učvrste i na kraju polovica stanovnika odbija prihvaćanje novih
useljenika, onda se oni na vlasti ne mogu nastaviti ponašati kao da se ništa nije dogo‐
dilo.
Ako se građanske snage ne angažiraju i ne suprotstave tom strahu i radikalizaciji
sve većeg dijela stanovništva, a vlade ne usmjere novac u otklanjanje uzroka migraci‐
ja i bijega iz pojedinih zemalja, onda moramo biti iskreni i priznati da je cijena koju
ćemo platiti za izolaciju ukratko: povreda ljudskih prava i međunarodnog prava te
uvođenje infrastrukture za nadzor granica, koje će čuvati vojska.
Britanski institut za istraživanje javnog mnijenja Ipsos Mori u jednoj je studiji ut‐
vrdio da Nijemci, kao i svi drugi građani u Europi i SAD-u primjerice kod svoje pro‐
cjene navodne ogromne mase migranata iz islamskih zemalja polaze od potpuno po‐
grešnih pretpostavki. Naime ispitanici procjenjuju da je svaka peta osoba koja živi u
Njemačkoj, dakle 21% posto domaćeg stanovništva islamske vjeroispovijesti. Među‐
tim u stvarnosti je to tek svaki dvadeseti stanovnik, dakle nešto više od 5% ukupnog
stanovništva i to nakon velikog izbjegličkog vala 2015. A danas se još ne zna koliko će
se ljudi po završetku građanskog rata u Siriji vratiti u svoje zemlje, čime će se ponov‐
no smanjiti udio islamskog stanovništva.
Te su pogrešne procjene još drastičnije u SAD-u. Tamo udio muslimana iznosi
svega 1% nasuprot 17% iz procjena ispitanika81 . U propagandnim medijima desnih
populista te se brojke bez zadrške uvećavaju i tako se hrane strah i mržnja.
Brutalizaciju društva, koja je nastupila u moderno doba, može prevladati samo
društvo koje će ponovno razraditi pouzdan regulatorni okvir, koji ne potpada pod
nacionalističku izolacijsku politiku, te raskrinkati populiste, njihova potpuno nereal‐
na obećanja i njihove laži. Pa nije stvar u tome da kaskamo za temama koje nam na‐
meću populisti. Samo ako se sve demokratske snage uspiju izboriti da se opet objek‐
tivno bavimo činjenicama, umjesto da se rukovodimo emocijama, moći će se zausta‐
viti sve veća podrška populistima. Ali za to će biti potrebno i ozbiljno shvatiti socijal‐
ne probleme, kao i osudu neoliberalnog kapitalizma, financijske i gospodarske krize
te ovdje iznesene paralele s tridesetim godinama prošlog stoljeća.
Uspon desnih populista mogao bi imati i pozitivnu stranu, jer do sada se elite nisu
bavile problemima iz sfere socijalne politike. Na zadnjem summitu članica grupe G-
20 u rujnu 2016. šefovi vlada 20 najvećih industrijskih nacija izjavili su da prednosti
globalizacije treba ravnomjernije raspodijeliti. Možda će nakon tih riječi ipak uslije‐
diti i djela, jer se i elite moraju pribojavati povratka u mračne tridesete. Stoga nije ne‐
izgledno da se globalizacija podvrgne reformi.
Osim toga, nije rečeno da će umjereni građani ponovno samo promatrati uspon
desnih populista te da neće doći do politizacije koja bi zahvatila sve generacije. Posto‐
ji šansa da su Trumpova pobjeda na izborima, tijesan ishod izbora u Austriji, raz‐
gradnja demokracije u Poljskoj i Mađarskoj, Brexit, stanje u Turskoj i Siriji, te opće‐
nita brutalizacija društva bile zadnji znak upozorenja za predstojeće izbore u Francu‐
skoj, Nizozemskoj i Njemačkoj, te da će pokrenuti dovoljan broj ljudi kako bi se od‐
vratila opasnost povratka u mračne tridesete, koja se nad nama nadvila poput sablas‐
ti. Naglasak je na riječi “šansa”, jer neprijatelji demokracije nastavljaju svoj osvajački
pohod na parlamente.
A čini se da smo još uvijek od silnog straha i ignorancije očito još uvijek pod onim
“zvonom” koje spominje Brunhilde Pomsel, pri čemu radikalima i dalje pogoduje že‐
lja za osobnim probitkom u spoju s oportunizmom i negiranjem društvene situacije.
Iz kojeg zatim, kao što kaže Pomsel, više nema izlaza? Sigurno nas ne bi iznenadila
tvrdnja da po pitanju potencijalne krivnje u smislu ignorancije i pomanjkanja intere‐
sa trenutačno upravo mi snosimo veliku odgovornost. Sljedbenici nacista možda su
se još mogli pozvati na neznanje. No mi smo upoznati s tijekom povijesti, pa bismo
trebali biti pametniji.
Potiskivanje desnih populista, a prije svega ponovno pridobivanje njihovih birača za

demokratsku pravnu državu i europsku integraciju iziskivat će dugu i tešku borbu.
Stoga ne smijemo samo reagirati na strahove, već se pozabaviti i zahtjevima onih bi‐
rača koji demokraciji okreću leđa.
Nećemo uspjeti stvoriti osjećaj sigurnosti i povjerenja samo povećanjem broja li‐
beralnih zahtjeva za tolerancijom i zaštitom manjina, već su potrebne i mjere koje će
nakon terorističkih napada 2015. i 2016. u Europi ponovno stvoriti osjećaj sigurnosti.
Da izbjeglice treba uredno registrirati i da država mora biti u stanju iz okruženja iz‐
bjeglica izdvojiti tzv. subjekte koji predstavljaju opasnost i druge kriminalce, nešto je
što bi se trebalo podrazumijevati samo po sebi u pravnoj državi. No to nam mora
poći za rukom bez svakodnevnih histeričnih i plakatnih zahtjeva za deportacijom, za‐
tvaranjem granica i drugim represivnim mjerama desnih populista, bez paušalnih
povreda ljudskih prava izbjeglica koje bježe pred građanskim ratom i migranata, koji
se ne smiju dovesti u pitanje.
Ne smijemo zaboraviti da je jedna od najvažnijih pouka iz promašene politike
prema izbjeglicama međunarodne zajednice tridesetih i četrdesetih godina bila ta da
su izbjeglim Židovima zapriječili ulazak u pojedine zemlje, jer se diljem svijeta nisu
mogli složiti tko će ih preuzeti. Kada je 1938. progon Židova poprimio još veće raz‐
mjere, što je izazvalo masovni bijeg židovskog stanovništva, nije više bilo skoro nijed‐
ne zemlje koja je dopuštala ulazak u zemlju bez ikakvih ograničenja. Kad je nacistički
režim u listopadu 1941. na kraju zabranio iseljavanje po bilo kojoj osnovi, Židovima
koji su ostali u Reichu bilo je gotovo nemoguće izbjeći prijeteću pogibiju tako što će
pobjeći u inozemstvo. Upravo stoga je tek nakon Drugog svjetskog rata definirana
obvezujuća pravna osnova za zaštitu izbjeglica u obliku Ženevske konvencije o statu‐
su izbjeglica iz 1951. koja vrijedi još i danas. Ona nas obvezuje da osobe koje trebaju
zaštitu nikada ne vraćamo u zemlje u kojima im prijeti progon.
Zahtjevi za sigurnim granicama i socijalnom pravdom u uvjetima globalizacije
stoga nisu pitanje koje bi demokratska društva i vlade smjeli prepustiti desnim popu‐
listima, koji k tomu još i dovode u pitanje međunarodnopravna načela Ženevske ko‐
nvencije, ni onda kad u njihovim uglavnom tupim i simplificiranim analizama posto‐
ji i tračak istine. Ali desni populisti ili diktatori radikalnog predznaka nisu ni u proš‐
losti čak ni približno uspjeli dokazati da su u stanju probleme riješiti mirnim putem,
humano ili održivo, a to im ne uspijeva ni danas. Njihova je moć na kraju, bez iznim‐
ke i nauštrb manjina i vlastitog stanovništva, uvijek vodila u kaos, nasilje, rat i potla‐
čivanje.
Populisti općenito naginju davanju potpuno nerealnih obećanja. No čim dođu na
vlast ili sudjeluju u njoj, često postaje razvidna diskrepancija između zahtjeva i stvar‐
nosti. Postoji dovoljno primjera u nedavnoj prošlosti koji pokazuju da kod desničar‐
skih vlada, čak i kad su dio koalicije, u pravilu postoje samo dvije tendencije: ili se
potpuno izvrću interesi birača ili svađe unutar stranke vode do raspada neke od stra‐
naka82 .
Brunhilde Pomsel nije jedina među svjedocima vremena koji su živjeli u doba fa‐
šizma i danas su već u poznim godinama te si postavljaju pitanje jesu li ljudi nešto
naučili iz povijesti. Liječnica Ingeborg Rapoport, koja danas ima 105 godina, u neko‐
liko je navrata osobno iskusila što znači progon. Ono što je zajedničko njoj i Brunhil‐
de Pomsel je strah od ponovnih hajki u Njemačkoj 2016. Ingeborg Rapoport je posta‐
la poznata kada su mediji izvještavali o njoj kao najstarijoj osobi na svijetu koja brani
doktorsku radnju. Rodila se 1912. u Kamerunu, tadašnjoj njemačkoj koloniji, odrasla
je u Hamburgu, a 1938. je s majkom, budući da su bile Židovke, pred nacistima po‐
bjegla u Ameriku. Iz SAD-a je u eri McCarthyja denuncirana kao komunistkinja te je
bila prisiljena pobjeći u DDR gdje je poslije doživjela pad Berlinskog zida. U jednom
intervjuu poput Brunhilde Pomsel također iznosi da je bila apolitična sve dok se kao
mlada žena u nacističkoj Njemačkoj nije suočila s otvorenim antisemitizmom83 . Sje‐
ća se još atmosfere sveprisutnog straha. U DDR-u se kasnijih godina susrela s antise‐
mitizmom samo u latentnom obliku. Ali nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke an‐
tisemitizam je ponovno očit. Ta bistra žena s velikom zabrinutošću gleda na činjeni‐
cu da se upravo u istočnoj Njemačkoj etablirao ksenofobni pokret poput PEGIDA-e.
Svakog dana sluša vijesti i aktivno prati sve što se zbiva u zemlji: izbjeglički domovi u
plamenu, prosvjednici koji izvikuju “Njemačka Nijemcima” šireći na taj način strah,
sve joj je to dobro znano otprije, jer je strah bio najvažniji instrument kojim su se slu‐
žili nacisti. I način na koji se danas govori o izbjeglicama u njoj budi ružna sjećanja.
Smatra da najveća opasnost leži u radikalizaciji s jedne te pomanjkanju interesa s
druge strane. “Na apolitične ljude lakše se može utjecati.”
Po njoj su opasni ljudi koji na složena pitanja nude jednostavne odgovore. Ona još
uvijek vjeruje u miroljubivog i solidarnog čovjeka, a ne u egocentričan sustav kapita‐
lizma. Omalovažavajuća debata o islamu, diskusija o zabrani burki, upravo to se po
njenom mišljenju može iskoristiti za huškanje, slično onome što je doživjela u doba
nacionalsocijalizma.
Obje biografije na kraju imaju jednu zajedničku točku: Brunhilde Pomsel i Inge‐
borg Rapoport su možda zadnje upozorenje generacije koja je sama doživjela što su
fašizam, ignorancija, pasivnost, nezainteresiranost i oportunizam prouzročili u Nje‐
mačkoj i ostatku svijeta.
Građanski slojevi dvadesetih i tridesetih godina najprije su na Adolfa Hitlera s prezi‐

rom gledali kao na glupana, a zatim šutjeli sve dok nije bilo prekasno. Sudeći prema
vlastitom osvrtu, Brunhilde Pomsel je također u potrazi za vlastitom srećom, uspje‐
hom i blagostanjem bila slijepa i ravnodušna prema razvojnim tendencijama u ono
doba. A i mi smo danas očito previše inertni da se uhvatimo ukoštac s onim što je
očito, te onima koji su gubitnici omogućimo veću participaciju u našem sustavu.
Neoliberalizam u današnjem obliku žrtvovao je društvenu solidarnost radi narcistič‐
ke individualnosti i egocentrizma. Svatko je kovač svoje sreće – ta poslovica nije slu‐
čajno metafora za američki san, za koji se najkasnije nakon financijske krize 2008.
konačno ispostavilo da je noćna mora koja je iznjedrila mnoge gubitnike i na kraju
Donalda Trumpa. Iskustvo solidarnosti je mazivo motora demokratskog, slobodnog i
humanističkog društva. Ako i dalje budemo prešutno prihvaćali nepravednost gospo‐
darskog sustava koji je, kao što se ispostavilo, potaknuo daljnju desolidarizaciju da bi
multinacionalni koncerni mogli ostvariti maksimalne profite, samo ćemo pogodovati
desnim populistima.
Nakon postupne desolidarizacije uvijek slijedi neki oblik dehumanizacije. Društvo
u kojemu se potiskuju ljudski instinkti poput empatije i solidarnosti pretvara se u
grozno društvo u kojemu demokracija uistinu postaje suvišna. Pomseličino egoistič‐
no i nepromišljeno stremljenje za vlastitim probitkom upravo se ponavlja na miliju‐
nima mjesta u svijetu, naime u nama samima.
Ako je demokracija spremna do te se mjere podrediti gospodarstvu da ljudi imaju
osjećaj da više ne mogu utjecati na institucije, pa čak misle da su one izdale njihove
interese, onda će populistima i fašistima idućih godina posao biti znatno lakši. Stoga
postoji dovoljno razloga da se sada i odmah zauzmemo za očuvanje demokratske
pravne države.
Mora nam poći za rukom pronaći rješenje za migrante, ili ćemo opet prešutno
prihvatiti da se deseci tisuća ljudi utope negdje na Sredozemlju, ili da budu zaustav‐
ljeni na nekoj od europskih utvrda uz primjenu sve brutalnije sile te prepušteni vlas‐
titoj bijedi.
Moramo pokrenuti raspravu o tome kako drugačije koncipirati globalizaciju s ci‐
ljem da se dokinu uzroci izbjegličkih kriza, što se u konačnici može postići samo raz‐
nim oblicima preraspodjele te podrškom kod prevladavanja negativnih posljedica kli‐
matskih promjena i prestankom eksploatacije ljudskih i prirodnih resursa, kao i mi‐
rovnim pokretom koji bi sukobljene strane doveo za pregovarački stol. Nužan predu‐
vjet za to je nešto što se do sada javilo samo nakon svjetskih ratova: preraspodjela
koja bi išla odozgo prema dolje, neka vrst New Deala za globalizaciju. Demokratske
elite moraju uvidjeti da još više nejednakosti nije u njihovom interesu i biti spremne
ispraviti pogrešne razvojne trendove iz proteklih desetljeća, što bi bio impuls za ili
poziv na sudjelovanje u demokratskim procesima odlučivanja, kojima bi se postavile
granice ekscesima koncerna i najbogatijih te se kao lajtmotiv zapadnjačkih vrijednos‐
ti ponovno postulirala jedna stara maksima: gospodarstvo mora biti u službi ljudi, a
ne malog broja najbogatijih. Kad je dolazio s dužnosti, američki predsjednik Obama
prilikom svoje turneje po Europi 2016. godine upozorio je upravo na tu potrebu za
korigiranjem smjera, jer bi u protivnom i dalje postojao taj osjećaj duboke nepravde.
I bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger očitovao se o politič‐
kim tendencijama u SAD-u, spomenuvši u istom dahu i povijesna iskustva u Nje‐
mačkoj: “Mi u Americi moramo shvatiti da ne možemo trajno omalovažavati socijal‐
ne vrijednosti do kojih drži srednji sloj, jer ćemo kad-tad biti kažnjeni za to. To bi
Njemačka trebala znati bolje od drugih84 .”
Nemamo više puno vremena da globalizaciju, koja je skrenula s tračnica, ponovno
vratimo na pravi kolosijek radi boljitka i veće pravednosti te da reformiramo nedaće
od kojih pobolijeva naše društvo i gospodarstvo, kao što su drastične razlike u priho‐
dima, dominacija banaka, porezne utaje najbogatijih i koncerna koji novac skrivaju u
poreznim oazama, prebrzo uznapredovala digitalizacija gospodarstva, pri čemu sve
to ide ruku pod ruku sa strahom od gubitka radnih mjesta u industriji, te našim unu‐
tarnjim stavom prema demokraciji i izbjeglicama. Odgovornost je svih grupa u druš‐
tvu da dopuste sudjelovanje svima i da pomognu onima koji se boje potpuno nepre‐
dvidive budućnosti, svima koji su prikraćeni i u nepovoljnijem su položaju, bilo u
Europi, bilo u Americi ili u zemljama južne polutke, iz kojih su ljudi prisiljeni bježati.
Uvijek je teško povlačiti povijesne paralele. Međutim to je ipak moguće, barem u
grubim crtama kao u ovom prikazu. I važno je prisjetiti se da tekovine demokracije

za koje je u Europi proliveno puno krvi, mogu ponovno nestati. Građanstvo koje je
svojedobno pasivno promatralo Hitlerov uspon i danas ponovno samo promatra hu‐
škače i radikale. Neka nam stoga Brunhilde Pomsel posluži kao primjer iz kojega
ćemo nešto naučiti i poraditi na tome da desni populisti na kraju ne govore u ime ve‐
ćine, zavijene u šutnju, već da ta većina konačno zauzme stav i prekine šutnju.
Fašizam tridesetih godina je neporecivo matrica za ono što je Hannah Arendt osu‐
dila i nazvala banalnošću zla, ovjekovječivši tako taj pojam u svojoj istoimenoj knjizi.
Danas znamo kako funkcionira kolektivni mehanizam zla. Stoga više ne postoji ni‐
kakvo opravdanje. Danas znamo i da u zlodjelima sudjelujemo i onda kad zbog vlas‐
titog, čak i manjeg egoizma nismo spremni otvoriti oči i zauzeti se za prava i dosto‐
janstvo čovjeka. Zbog toga smo danas pod većim pritiskom, jer smo upoznati s povi‐
ješću i znamo što nam je činiti. Sve ostalo je samozavaravanje.
Životna priča Brunhilde Pomsel i paralele koje možemo iščitati između vremena
kada je postala Goebbelsova tajnica i današnjeg doba trebale bi nas trgnuti iz sna.
Krajnje je vrijeme da se umjereno građanstvo okupi i izvrši pritisak na demokratske
elite da pokrenu reforme koje će dovesti do veće solidarnosti i pravednosti, kako bi se
ponovno ojačala kohezija zapadnjačkih društava. Jer izbjeglička je kriza samo simp‐
tom globalnog svjetskog poretka koji se temelji na konkurenciji i desolidarizaciji.
Ne možemo si više priuštiti da odvraćamo pogled, jer će desničarski demagozi is‐
koristiti sve kako bi naštetili demokraciji. Neoliberalna politika Zapada sama je skri‐
vila što je tržište postalo pretjerano moćno i odgovorna je za to. Raskinut je društveni
ugovor koji je obećavao socijalnu stabilnost. Zbog toga živimo na prekretnici vreme‐
na, u kojoj se demokratske vrijednosti dovode u pitanje. Ako preostale demokratske
stranke i građanski srednji sloj ne počnu razmišljati o tome kako bi se taj ugovor mo‐
gao iznova koncipirati, onda ćemo se u Europi morati suočiti s novim desničarskim
valom koji će idućih godina pokopati demokraciju. Umjereno građanstvo i elite iz
svih društvenih sfera sada moraju dokazati da su nešto naučile iz povijesti.
Zahvale
Zahvaljujemo svjedokinji vremena, Brunhilde Pomsel, na njezinom izlaganju i na

tome što nam je omogućila da njezinu neobičnu biografiju stavimo u kontekst aktu‐
alnih zabrinjavajućih zbivanja. Njezina sjećanja, kao i proturječja svima nama mogu
biti pouka jer pitanja slobode i demokracije sada itekako iziskuju naš angažman i
našu pozornost.
Zahvaljujem redateljima Christianu Krönesu, Olafu S. Mülleru, Rolandu Schrott‐
hoferu i Florianu Weigensameru što su mi stavili na raspolaganje iscrpan intervju s
Brunhilde Pomsel te na bliskoj i prijateljskoj suradnji. Također bih zahvalio Gwendo‐
lin Hallhuber i Dorothei Boesser na suradnji.
Srdačno hvala i nakladniku Christianu Strasseru, koji mi je povjerio ovaj projekt u
kolovozu 2016.
I naposljetku bih želio posebice zahvaliti svojoj urednici Ilke Heinemann na inten‐
zivnoj suradnji jer se samo tako ovaj zanimljiv zadatak mogao obaviti u tako kratkom
vremenu.
Thore D. Hansen, siječanj 2017.

Napomena
Biografski dio ove knjige temelji se na razgovorima s Brunhildom Pomsel koje je

Blackbox Film snimio u Münchenu za istoimeni dugometražni dokumentarni film
2013. i 2014. godine.
O autoru
Thore D. Hansen je politolog i sociolog. Radio je uspješno kao novinar specijaliziran

za gospodarske teme i savjetnik za komunikaciju. Stručnjak je za međunarodnu poli‐
tiku, pitanja suvremene povijesti te rad tajnih službi, vrlo tražen u medijima kada je
riječ o tim temama. Objavio je i uspješne političke trilere Quantum Dawn i China
Daum.
O prevoditeljici
Ines Meštrović nakon studija germanistike i povijesti umjetnosti u Zagrebu radi kao
konferencijski prevoditelj još od 1992. godine. Kao simultani i konsekutivni prevodi‐
telj radi za Ured predsjednika, Vladu, Sabor, Ministarstvo vanjskih poslova te razne
institucije u zemlji i inozemstvu. Prevela je čitav niz stručnih knjiga, monografija i
kataloga.
Nakon što je skupila dovoljno profesionalnog iskustva, odlučila se otisnuti u nesi‐
gurne vode prevođenja publicistike i beletristike.
Zabilješke
1 “Zabijanje čavala za ratne žrtve” – tako su se u Njemačkom carstvu zvale akcije tijekom Prvog svjetskog rata,
kada se za donaciju mogao zabiti čavao u neki, uglavnom drveni kip. Novac se donirao ratnim invalidima i člano‐
vima obitelji stradalih u ratu. Najveća takva skulptura s čavlima, postavljena 1915. godine, bio je “Željezni Hin‐
denburg” u berlinskom parku Tiergarten.
2 Licej je bila viša škola, usporediva s današnjom gimnazijom. Licej su pohađale isključivo djevojke.
3 Heinrich George (rođen 1893. u Stettinu; umro 25.9.1946. u Internacijskom logoru Sachsenhausen, Oranien‐
burg) već je tijekom Weimarske Republike bio popularan njemački glumac. Tijekom nacionalsocijalizma najprije
je dobio zabranu rada, no zatim se aranžirao s nacističkim režimom i glumio u raznim propagandnim filmovima,
između ostalog glumio je u filmu Hitlerjunge Quex (1933.) i Kolberg (1945.) te u antisemitskom propagandnom
filmu Žid Süß (1940.).
4 Atilla Hörbiger (rođen 1896. u Budimpešti, Austro-Ugarska; umro 1987. u Beču, Austrija) bio je austrijski glu‐
mac. Od 1935. do 1937. te od 1947. do 1951. glumio je Svatkovića u istoimenoj predstavi na Salzburškom festiva‐
lu.
5 Odjel koji je pretežito izvještavao o zbivanjima u Njemačkoj i Europi te na bojištima.
6 Eduard Roderich Dietze bio je njemački stolnotenisač škotskog podrijetla koji je od 1932. radio kao sportski re‐
porter. Tijekom Olimpijskih igara 1936. radio je kao glavni spiker za engleski radio. Nakon Drugog svjetskog rata
dao je značajan doprinos razvoju televizije, a poslije je bio glavni reporter Südwestfunka.
7 Rolf Waldemar Wernicke bio je njemački sportski reporter. Godine 1936. izvještavao je s otvorenja Olimpijskih
igara i lakoatletičarskih utrka. No nakon toga je izvještavao i s glavnih nacističkih skupova, primjerice stranačkih
kongresa, a tijekom rata i direktno s bojišnice.
8 Karl Johannes Holzamer bio je njemački filozof i pedagog te poslije ravnatelj ZDF-a (drugog programa njemač‐
ke televizije). Početkom Drugog svjetskog rata je najprije mobiliziran u ratno zrakoplovstvo te raspoređen kao
zrakoplovni strijelac. Poslije je radio kao ratni izvjestitelj za radio.
9 Od 1934. uslijedila su uhićenja većeg broja djelatnika radijske postaje Reichssender Berlin koji su dobili zabranu
rada. Među njima su bili i neki od čuvenih prvih djelatnika radija npr. Julius Jänisch, Alfred Braun, Hans Bredow,
Hans Flesch, Hermann Kasack, Friedrich Georg Knöpfke, Kurt Magnus, Franz Mariaux i Gerhart Pohl.
10 Ludwig Lesser (rođen 1869. u Berlinu; umro 1957. u Vallentuni u Švedskoj) bio je berlinski krajobrazni arhi‐
tekt. Nakon što je u doba nacizma dobio zabranu rada, emigrirao je 1939. u Švedsku, a 2013. posthumno je ime‐
novan predsjednikom Njemačkog društva za hortikulturu.
11 Heinrich Glasmeier (rođen 1892. u Dorstenu; umro vjerojatno 1945.), ravnatelj njemačkih radijskih postaja
koji je nakon 1933. postao ravnatelj radija Westdeutscher Rundfunk u Kölnu. Goebbels ga je 1937. imenovao
glavnim ravnateljem svih njemačkih radijskih postaja (Reichsintendant), a 1943. ga je kao opunomoćenika Minis‐
tarstva promidžbe odaslao u Francusku.
12 Ekonomist Werner Naumann (rođen 1909. u Guhrauu u Šleskoj; umro 1982. u Lüdenscheidu) bio je državni
tajnik u Državnom ministarstvu za narodno prosvjećivanje i promidžbu i osobni referent Josepha Goebbelsa. Go‐
dine 1953. Naumann je sudjelovao u zavjeri kada se grupa bivših nacista pokušala infiltrirati u Slobodnu demo‐
kratsku stranku (FDP) u saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna i Vestfalija.
13 Kurt Frowein (roden 1914. u Wuppertalu) 1940. postao je Goebbelsov osobni referent, a u lipnju 1943. pro‐
maknut je na mjesto glavnog filmskog dramaturga u Reichu te je imao ogroman utjecaj u glavnoj medijskoj cen‐
trali Ministarstva promidžbe.
14 Bijela ruža bio je nenasilan pokret otpora nacistima. Osnovali su ga studenti iz Münchena, predvođeni sestrom
i bratom Scholl. To je bio jedan od rijetkih pokušaja pružanja otpora nacistima u Trećem Reichu. Pokret je svoje
djelovanje, prije svega dijeljenje letaka, započeo u ljeto 1942. Nacisti su članove grupe uhvatili prilikom dijeljenja
šestog letka 19. 2. 1943., te ih osudili na smrt, Sophia Scholl i njezin brat Hans Scholl pogubljeni su već 22. 2.
1943. godine. (op. ur.)
15 Šira grupa zavjerenika, prije svega časnika Wehrmachta, u Operaciji Valkira željela je vojnim udarom i smak‐
nućem Adolfa Hitlera preuzeti vlast i sa saveznicima dogovoriti modalitete predaje. Neuspjeli atentat na Hitlera u
Vučjoj jazbini u Istočnoj Pruskoj pokušali su izvršiti 20. srpnja 1944. Većina zavjerenika, njih više od sedam tisu‐
ća na čelu s Clausom von Stauffenbergom, uhićeni su ubrzo nakon neuspjeha, pogubljeno ih je 4980. (op. ur.)
16 U razdoblju od listopada 1941. do kraja ožujka 1945. iz Berlina je deportirano 50.000 Židova. U vrijeme kada je
ministar promidžbe u svibnju 1945. počinio samoubojstvo, od nekoć 160.000 Židova, koji su još na početku na‐
cističke diktature živjeli u Berlinu, ostalo ih je svega 8000. Posljednji vlak za deportaciju koji je išao za Terezin na‐
pustio je Berlin 27. ožujka 1945., svega šest tjedana prije sloma Trećeg Reicha.
17 Eva Löwenthal je 8.11.1943. pod transportnim brojem 46. iz Berlina deportirana u Auschwitz, gdje je ubijena
početkom 1945.
18 Werner Paul Walther Fink (rođen 1902. u Görlitzu; umro 1978. u Münchenu) bio je njemački kabaretist, glu‐
mac i pisac. Najprije je uhićen 1935. i dobio je zabranu rada. Kako bi izbjegao daljnje uhićenje, 1939. dragovoljno
se prijavio kao vojnik i poslije dobio Željezni križ 2. reda te Sovjetsku medalju za obranu Staljingrada.
19 Lída Baarová (rođena 1914. kao Ludmila Babková u Pragu; umrla 2000. u Salzburgu) bila je češka glumica i
Goebbelsova ljubavnica. O njihovoj se vezi već rano javno raspravljalo, a ministar promidžbe je bio spreman i na
razvod. Vezu je prekinuo tek kada je Hitler uzeo stvar u svoje ruke, jer mu javna debata u ono vrijeme zbog pri‐
ključenja Sudeta nije nimalo odgovarala. Osim toga obitelj Goebbels je u Reichu bila poznata kao uzorna obitelj.
20 U Drugom svjetskom ratu četvrt Berlin Südende gotovo je potpuno razrušena u zračnim napadima Saveznika.
Presudan je bio napad britanske eskadrile bombardera u noći s 23. na 24. kolovoza 1943.
21 Bitka za Staljingrad koju su izgubili Nijemci i uništenje njemačke VI. armije (pod zapovjedništvom feldmaršala
Von Paulusa) početkom 1943. smatra se psihološkom prekretnicom njemačko-sovjetskog rata, koji je započeo u
lipnju 1941.
22 Konstantin von Schirmeister (rođen 1901. u Müllhausenu u Alzasu; umro vjerojatno 1946.) bio je novinar i od
1933. do 1945. kao državni službenik jedan od viših dužnosnika u Goebbelsovom Ministarstvu za narodno pros‐
vjećivanje i promidžbu.
23 Goebbels 18. veljače 1943. u berlinskoj Palači sporta drži govor u kojem poziva na “totalni rat”. Govor koji je
trajao 109 minuta smatra se egzemplarnim primjerom nacionalsocijalističke propagande.
24 Misli se na spis o Bijeloj ruži. (op. prev.)
25 Narodni sud – Volksgerichtshof- specijalizirani sud nadležan za slučajeve veleizdaje i izdaje nacionalnih inte‐
resa u doba nacionalsocijalizma. Nije postojala mogućnost revizije. U slučaju da je okrivljenik proglašen krivim
smrtna se kazna izvršavala u roku tri sata od izricanja kazne. (op. prev.)
26 Zakonom o prisegama državnih službenika od 20. kolovoza 1934. propisan je tekst službene prisege koji glasi:
“Odano i pokorno ću slijediti Führera Trećeg Reicha i naroda, Adolfa Hitlera, poštivat ću zakone i savjesno ispu‐
njavati svoje službene zadatke, tako mi Bog pomogao.” Brunhilda Pomsel se više ne sjeća je li kao namještenica u
ministarstvu morala naglas izgovoriti tu prisegu.
27 Richard Otte je bio vladin savjetnik i osobni referent Josepha Goebbelsa. Velikim je dijelom radio na opsežnim
bilješkama za Goebbelsov dnevnik.
28 Jud Süß je antisemitski nacistički film Veita Harlana iz 1940.
29 Ferdinand Marian (rođen 1902. u Beču; umro 1946. u okolici Freisinga) tridesetih godina dvadesetog stoljeća
bio je popularan austrijski glumac. Goebbels ga je osobno prisilio da preuzme ulogu u najpoznatijem antisemit‐
skom propagandnom filmu Jud Süß, što je najprije odbio.
30 Brunhilde Pomsel ovdje misli na film Kolberg koji je produciran 1943. pod budnim okom Josepha Goebbelsa.
Trebao je osnažiti moral Nijemaca u posljednjoj fazi Drugog svjetskog rata.
31 August Franz Anton Fritzsche (rođen 1900. u Bochumu; umro 1953. u Kolnu) bio je njemački novinar koji je
imao razne funkcije u Državnom ministarstvu za narodno prosvjećivanje i promidžbu. Nakon bitke za Berlin
Fritzsche je 2. svibnja 1945. vjerojatno kao po rangu najviši vladin dužnosnik koji je ostao u Berlinu potpisao izja‐
vu o bezuvjetnoj kapitulaciji Berlina.
32 Günther Schwägermann (rođen 1915. u Uelzenu) od 1941. bio je Goebbelsov pobočnik. Napredovao je do ran‐
ga kapetana (SS-Hauptsturmführer). Tijekom zadnjih dana bitke za Berlin 1. svibnja 1945. spalio je leševe Josepha
i Magde Goebbels. Uspio je pobjeći iz Berlina u zapadni dio Njemačke. Amerikanci su ga zarobili 25.6.1945. te ga
pustili na slobodu 24.4.1947.
33 Misli se na armiju koja je ustrojena u travnju 1945. pod glavnim zapovjednikom Waltherom Wenckom radi
obrane Berlina. U toj su armiji bili najmlađi vojnici Wehrmachta i bila je slabo naoružana. Nisu uspjeli prodrijeti
do Berlina.
34 Adolf Hitler rođen je 20. travnja 1889. u mjestu Brunau am Inn u Austrougarskoj Monarhiji.
35 Dr. Herbert Collatz (rođen 13.4.1899. i umro 1945.) bio je viši vladin savjetnik u Državnom ministarstvu za
narodno prosvjećivanje i promidžbu. Kad su Rusi umarširali u Berlin, ubio je sebe i članove svoje obitelji.
36 Johannes Sobek, zvan Hanne (rođen 1900. u Mirowu u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern; umro 1989. u
Berlinu) bio je njemački nogometaš i trener nogometne momčadi. Poznat je kao igrač kluba Hertha BSC koji je
šest puta zaredom dospio u finale njemačkog prvenstva i dvaput ga osvojio. Potkraj svoje nogometaške karijere
Sobek počinje raditi kao reporter na Berlinskom radiju 1938.-1945.).
37 Vasilij Ivanovič Čujkov (rođen 1900. u mjestu Serebrjanie Prudi; umro 1982. u Moskvi) bio je visoko odlikova‐
ni sovjetski vojni zapovjednik i političar. U rujnu 1942. postaje glavni zapovjednik 62. armije kojom je kao general
pukovnik zapovijedao od bitke za Staljingrad do bitke za Berlin u travnju i svibnju 1945. Nakon rata dobio je odli‐
kovanje “Heroj Ruske federacije”, a 1945. postaje maršal Sovjetskog Saveza.
38 Misli se na Buchenwald. (op. prev.)
39 Hanna Reitsch (rođena 1912. u Hirschbergu u Šleskoj; umrla 1979. u Frankfurtu na Majni) u Trećem Reichu
bila je pokusni pilot i jako popularna u narodu. Nakon što je Hitler 23. travnja 1945. Hermanna Göringa razrije‐
šio svih dužnosti, Hanna Reitsch je njegovog nasljednika Roberta Rittera von Greima 26. travnja 1945. zrakoplo‐
vom prebacila u Berlin koji su sa svih strana opkolili Saveznici.
40 Martin Bormann (rođen 1900. u Halberstadtu; umro 1945. u Berlinu) tijekom nacističkog režima bio je na ne‐
koliko važnih funkcija u NSDAP-u. Posljednja od njih je bila Glavar ureda stranke NSDAP u rangu ministra.
Osim toga, bio je osoba od Hitlerova povjerenja i njegov osobni tajnik. Nakon bijega iz Führerovog bunkera u
svibnju 1945. zameo mu se trag. Tek 1973. je dokazano da je počinio samoubojstvo 2. svibnja 1945. Njegov kostur
je pronađen prilikom polaganja kablova nedaleko kolodvora Lehrter Bahnhof i odmah potom identificiran.
41 Socijaldemokratska stranke Njemačke i Neovisna socijaldemokratska stranka Njemačke koja je djelovala u
doba Njemačkog Carstva i Weimarske Republike. (op. prev.)
42 Paul Garbulski: Gib acht vor der Nazi-Sekretärin in dir, VICE Magazin Online, 17. 8. 2016, dostupno online na
https://www vice com/de/article/ex8jdz/ sind-wir-nicht-alle-ein-bisschen-pomsel, stanje 28.12.2016.
43 Vidi Sven Felix Kellerhoff: Goebbels Sekretärin will nichts gewußt haben; Welt24 Online; 30.06.2016. dostup‐
no online na https://www welt de/ geschichte/zweiter-weltkrieg/articlei567ioi23/Goebbels-Sekretärin-will-nichts-
gewußt haben html stanje 28.12.2016.
44 U međuvremenu je umrla. (op. prev.)
45 Vidi Amnesty International: Hunderttausende Kurden im Südosten der Türkei vertrieben, Amnesty Internati‐
onal, 6.12.2016., dostupno online na https://www amnesty de/20i6/i2/6 hunderttausende-kurden-im südo-sten-
der-türkei-vertrieben
46 Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes, Rodoljubni Europljani protiv islamizacije Zapa‐
da, protuislamski pokret osnovan 2014. u Dresdenu.
47 U međuvremenu bivša. (op. prev.)
48 Vidi Sylke Gruhnwald / Alice Kohl: Die Toten vor Europas Toren, Neue Züricher Zeitung Online, 2. 4. 2014.,
dostupno online na http://www nzz. ch/die-toten-vor-europas-toren-i.18272891
49 Vidi Jean-Marc Manach: Ces gens-là sont mors, ce ne sont plus de migrants, u: Le Monde diplomatique Onli‐
ne, 31. 3. 2014., dostupno online na http:// www monde-diplomatique fr/2014-03-31-morts-aux-frontiers
50 Vidi Lutz Heverkamp, Markus Grabitz: 10000 Tote seit 2014 im Mittelmeer, u Der Tagesspiegel Online,
7.6.2016., dostupno online na http://www. tagesspiegel de/politik/europaeische-union-und-die-fluechtlinge-io-
ooo-tote-seit-2014-im-mittelmeer/i370i6o8.html
51 Proslavimo to kao da je 1933.
52 Vidi John Woodrow Cox: Let’s party like it’s 1933: Inside the disturbing altright world of Richard Spencer, u:
Washington Post Online, 22.11.2016., na http://www washingtonpost com/local/lets-party-like-its-1933-inside
the-disturbing-altright-worlđ-of-richard-spencer/2016/n/22cf8idc74-aff7-11e6-840f-e3ebab6bbcdd3_story html
53 Richard Herzinger: Trump weiter zu unterschätzen ist selbstmörderisch, u Welt24 Online, 10.11.2016. u htt‐
ps://www welt de/debatte/kommentare/ articlei59392876/trump-weiter-zu-unterschätzen-ist-selbstmörderisch.
html
54 Checks and Balances, načelo ravnoteže od temeljne važnosti za funkcioniranje političkog sustava uspostavlje‐
nog na načelima trodiobe vlasti. U američkom političkom sustavu riječ je o ustavnoj regulativi koja osigurava rav‐
notežu između izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti te posebno ravnotežu među ovlastima Predsjednika SAD-a,
Kongresa i Vrhovnog suda SAD-a. (op. prev.)
55 Albrecht von Lucke: Trump und die Folgen: Demokratie am Scheideweg, Blätter für deutsche und internati‐
onale Politik; 12/2016., str. 5-9
56 Vidi Timo Steppat: Wie Populisten durch Facebook groß werden, u Frankfurter Allgemeine Zeitung Online,
11.11. 2016., dostupno online na http:// www faz net/aktuell/politik/inland/wie-facebook-populisten-wie-trump-
afd-und-pegida-gross-macht-14518781.html
57 Vidi Hasnain Kazim: Ungefiltert FPÖ, u Spiegel Online, 30.11. 2016., dostupno online na http://www spiegel
de/kultur/gesellschaft/rechte-me-dien-in-oesterreich-ungefiltert-fpoe-a-1123653.html
58 Vidi Edelmann: Trust Barometer – Global Results, 17.1. 2016., dostupno online na https://www edelman
com/insights/mtellectual-property/2016-edelman-trust-barometer/global-results
59 Umvolkung, pojam kojim su se služili nacisti. (op. prev.)
60 Vidi The Southern Poverty Law Center: Ten Days After: Harassement and Intimidation in the Aftermath of
the Election, studeni 2016., dostupno online na https://www splcenter org/20161129/ten-days-after-harassment-
and-intimidation-aftermath-election
61 Vidi Benedikt Peters: Gewalt gegen Ausländer geht nicht mehr weg, Süddeutsche Zeitung Online, 30. 9. 2016.,
dostupno online na https://www. sueddeutsche de/politik/grossbritannien-gewalt-gegen-auslaender-geht-nicht-
mehr-weg-1.3185999
62 Vidi Jörg Winterbauer: Flüchtlingsfrage eskaliert in Form von körperlicher Gewalt, u Welt24. Online,
4.12.2015., dostupno online na https://www welt. de/politik/ausland/articlei496o72io/Fluechtlingsfrage-eskaliert-
in-Form-von-koerperlicher-Gewalt html
63 Vidi Giovanni di Lorenzo: Als München Nein sagte, u Weit24. Online, 2.12. 2012., dostupno online na htt‐
ps://www welt de/print/wams/muenchen/ articleni757587/Als-Muenchen-Nein-sagte html
64 Vidi Emily Schultheis: Donald Trump: U.S. must Start thinking about racial profiling, u CBS News Online,
19.6.2016., dostupno online na https:// www cbsnews com/news/donald-trump-after-orlando-racial-profiling-
not-the-worst-thing-to-do
65 Björn Höcke, govor koji je držao 11.10. 2016. u Osburgu kod Triera, vidi http://www fliesstexte
de/2016/10/11/thueringer-afd-chef-will-menschen-entsorgen-empoert-das-irgendwen/
66 Joseph Goebbels: Der Nationalcharakter als Grundlage der Nationalkultur, radijska emisija, 18.7.1932., dos‐
tupno online na https://archive org/details/ i93207i8JosephGoebbelsRundfunkVortragDerNationalcharakterAls‐
Grund-lageDerNationalkulturnm43s_2016n
67 Linken Politiker erstattet Strafanzeige gegen Höcke, u Spiegel Online, 18. 1. 2017., dostupno online na
http://www spiegel de/politik/deutschland/ bjoern-hoecke-zentralrat-der-juden-ist-empoert-ueber-rede-des-afd-
poli-tikers-a-1130520.html
68 Vidi AFP/dsa I EurActiv de: Le Pen attackiert Flüchlingspolitik von “Kaiserin” Merkel, u. EurActiv Online, 17.
9.2016., dostupno online na https:// www euractiv de/section/eu-innenpolitik/news/le-pen-attackiert-flucht-ling‐
spolitik-von-kaiserin-merkel/
69 Vidi The Millennial Dialogue REPORT, 2015., dostupno online na https:// www millennialdialogue com/me‐
dia/1072/germany-italy-poland-report. pdf
70 Edzard Reuter: Die Generation Y hat sich nie für Politik interessiert, u: Zeit Online, 2.3.2016., dostupno online
na https://www zeit de/wirtschaft/ 2016-03/edzard-reuter-generation-y-ex-daimler-chef-kritik
71 Vidi AG Hochschulforschung, Universität Konstanz: Entwicklung des politischen Habitus der Studierenden,
u: Studierendensurvey, News 40.3/ 06.12, dostupno online na https://www.soziologie.uni-kons‐
tanz.de/typo3temp/secure_downloads/68o97/o/23de38od6edc5ddoo2825a32df- 48e9iođb6e66d5/News-40-3-En‐
twicklungen pdf
72 Vidi Shell Deutschland Holding (izd.): Jugend 2015 (Infratest Sozialforschung), Frankfurt a. M. 2015.
73 Vidi Pew Research Center: Youth Engagement Falls: Registration Also Declines, u: Pew Research Center Onli‐
ne, 28. 9. 2012., dostupno online na http://www people-press org/2012/09/28/youth-engagement-falls-regi-strati‐
on-also-declines/
74 Vidi Paul Mason: Die Wiederkehr der Dreißiger Jahre?, Blätter für deutsche und internationale Politik;
11/2016, str. 31-32.
75 Citirano prema: Roman Leick: Eine tief greifende Angst, dass das Überleben der Gesellschaft bedroht ist, u Spi‐
egel Online, 7. 6. 2016., dostupno online na http://www spiegel de/spiegel/zygmunt-bauman-spiegel-gespra-ech-
zu- fluechtlingen-globalisierung-terror-a-1mo32.html
76 Gerry Stoker: Why Politics Matter. Making Democracy Work, Pargrave Macmillan, 2006., str. 88.
77 Vidi Ralf Melzer: Wie Rechtspopulismus funktioniert, u Spiegel Online, 2.10.2016., dostupno online na
http://www spiegel de/politik/deutschland/ rechtspopulismus-die-kraft-des-einfachen-gastbeitrag-ralf-melzer-a-
1114191.html
78 Albrecht von Lucke: Trump und die Folgen: Demokratie am Scheideweg, Blätter für deutsche und internati‐
onale Politik; 12/2016, str. 5-9.
79 Harald Schumann: Die Herrschaft der Superreichen, u Blätter für deutsche und internationale Politik,
12/2016, str. 67-78.
80 Vidi Elisabeth Raether: Was macht die Autoritären so stark? Unsere Arroganz, u: Zeit Online, 18. 8. 2016., dos‐
tupno online na https://www zeit. de/2016/33/demokratie-klassenduenkel-rassismus-populismus
81 Ipsos MORI: Research Highlights – December 2016, dostupno online na https://www ipsos com/ipsos-
mori/en-uk/ipsos-mori-research-highlights-december-2016
82 Frank Decker/Florian Hartlieb: Das Scheitern der Schill-Partei als regionaler Machtfaktor: Typisch für den
Rechtspopulismus in Deutschland?, u: Susanne Frölich-Steffen/Lars Rensmann (izd.): Populisten an der Macht.
Populistische Regierungsparteien in West- und Osteuropa, Beč, 2005., str. 117.
83 Vidi: Heike Vowinkel: Die Angst am Ende eines Jahrhundertlebens, 2016., u: Welt24 Online, 4.10. 2016., dos‐
tupno online na: https://www welt de/ vermischtes/plusi58493992/Die-Angst-am-Ende-eines-Jahrhundertlebens.
html
84 Citirano prema: Bastian Berbner i Amarai Coem Trump muss sich erst mal informieren, u: Zeit Online, 23. II.
2016., dostupno online na https:// www zeit de/politik/ausland/2016-11/henry-kissinger-interview-do-nald-
trump- demokratie-usa-angst/seite-3
Sadržaj
Njemački život 2
Predgovor 5
Politika nas nije zanimala 11
Hitler je naprosto bio novi čovjek 22
Osjećala sam se pomalo kao dio elite 37
Odanost do konačnog poraza 60
Nismo znali ništa 69
Nisam bila kriva 77
Pogovor 84
Zahvale 120
Napomena 121
O autoru 122
O prevoditeljici 123
Zabilješke 124

Njemacki Zivot - Brunhilde Pomsel

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Njemacki Zivot - Brunhilde Pomsel

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Naslov

izvornika Ein Deutsches Leben, was uns die Geschichte von

Njemački život nije samo jedan od najvažnijih doprinosa

predsoblju? Koliko se Brunhilde Pomsel skriva u svakome od nas? Ili da citiramo

Sjećanja su mi jako važna. Ona me i proganjaju. Ne daju mi mira. Zaboravila sam,

uvjeriti u suprotno, nešto u stilu da je tu ustrojena stranka koja će Njemačku oslobo‐

Za Brunhildu Pomsel bezbrižan život onog doba u međuvremenu se nastavlja i ona ni

Potom su u ožujku 1933. godine nacisti nenadano pobijedili na izborima. Ne znam

interesirana za politiku. Svakako nisam bila na njegovoj razini. Nije me ni pokušao

je to jednostavno bilo tako, odjednom ste se našli u tome.

Nismo se obazirali ni na povorke nacista ni na mimohode s bakljama. Nismo prida‐

I upravo tog poslijepodneva posjetila me moja prijateljica Židovka Eva Löwenthal i

skinuti smeđu šminku.

Gospodin Bley je u međuvremenu preuzeo novu funkciju na Državnom radiju, u sa‐

provedem barem četiri tjedna u nekom od lijepih, novih odmarališta na Baltičkom

vjelo. A poslije, kada su se Nijemci udomaćili u Parizu, odnosno u Francuskoj, stariji

Ministarstvo promidžbe stalno je koristilo usluge našeg kadrovskog odjela. Jednog su

To je uvijek bilo jako ugodno.

bilo posebno drastično.

smo je pozivali da ide s nama na pivo.

Što se tiče “velikih zvjerki”, u Ministarstvu promidžbe se unatoč striktnoj povjerlji‐

sjesti na stolce presvučene predivnom tkaninom s francuskim uzorkom. Ukratko:

Ubrzo je palo raspoloženje kako u Ministarstvu promidžbe tako i u cijeloj zemlji.

Bilo je i smiješnih trenutaka. Neki se pametnjaković dosjetio da ministrovog psa po‐

međuvremenu su se dogodile mnoge stvari, na to gledam potpuno drugačije. I vidim

adresu Wannsee, Schwanenwerder. Ušle smo u vilu. Otpratili su nas do blagovaoni‐

Sjećam se još skloništa za zaštitu od zračnih napada u Ministarstvu promidžbe. U Fü‐

toji Führerov bunker. To mi je bio prvi glas o tome.

se. Što nam je drugo preostalo?

sedam navečer ću se vratiti i doći po vas.”

Brunhilde Pomsel je nakon uhićenja završila u sovjetskom Internacijskom logoru br. 2

moderno, ne bi mu bilo spasa.

Od djece ili adolescenata jednostavno očekujem da razumno pristupe tim stvarima.

Današnjim mladim ljudima ne mogu dati puno savjeta. Ne moram utjecati ni na

Čemu nas danas uči životna priča

malo Pomsel što se skriva u svakome od nas42 .”

Nacionalsocijalisti su također krivnju za stanje u Njemačkoj tridesetih godina ubrzo

Vjerojatno jedan od posljednjih svjedoka vremena iz najužeg kruga nacističkog

Međutim u izvještaju o svom životu uglavnom nam uskraćuje informaciju o kojim je

To što je mogla znati, dobrim je dijelom poznato. U razgovoru s Brunhilde Pomsel

Na primjeru biografije Brunhilde Pomsel možemo dijagnosticirati zašto upravo po‐

Predsjednički kandidat Republikanske stranke Donald Trump izabran je za predsjed‐

Slično su i Amerikanci, koji su sudjelovali na tim skupovima, opisali uzavrelo i agre‐

preuzeo predsjednik čija je objava rata demokratskom establishmentu imala snažan

Nezainteresiranost za politiku u svom okruženju, otmjenoj gradskoj četvrti Berlin-

nim riječima, uvjerljivo nastojala prikazati nacistička propaganda. No ona to nije

No je li naše uglavnom pasivno zgražanje danas dovoljno da bismo se suprotstavili

Američki predsjednik Donald Trump 2016. svojom je predizbornom kampanjom,

Mješavina straha, pasivnosti i ignoriranja desničarskih populista mogla se iščitati na

dokumentiranih primjera huškačkih govora.

lo da će izaći na izbore, dok ih je 2012. bilo svega 63%73 .

Osjećaj njemačkog naroda da je ostao bez vodstva, desničarski populisti iskorištavaju

ogromnom ekspanzijom financijskog sektora i porastom broja zaposlenika koji pri‐

nacionalistima svekolikih svjetonazorskih orijentacija. Takav razvoj nije slučajan, jer

ti kapitalizma u općoj percepciji postale su toliko fragilne da se mnogi pitaju što će

dovoljstvo koji prevladavaju u narodu puno je opasnije od vođenja debate o općeni‐

Potiskivanje desnih populista, a prije svega ponovno pridobivanje njihovih birača za

Građanski slojevi dvadesetih i tridesetih godina najprije su na Adolfa Hitlera s prezi‐

grubim crtama kao u ovom prikazu. I važno je prisjetiti se da tekovine demokracije

Zahvaljujemo svjedokinji vremena, Brunhilde Pomsel, na njezinom izlaganju i na

Thore D. Hansen, siječanj 2017.

Biografski dio ove knjige temelji se na razgovorima s Brunhildom Pomsel koje je

Thore D. Hansen je politolog i sociolog. Radio je uspješno kao novinar specijaliziran

You might also like