Professional Documents
Culture Documents
Arheologija Životne Sredine I Semestar
Arheologija Životne Sredine I Semestar
Arheologija životne sredine proučava medjusobnu zavisnost čoveka i životne sredine. Može
se drugačije reći da proučava ekologiju ljudskih zajednica u prošlosti.
S obzirom na složenost životne sredine, koja se sastoji iz fizičke (reljef, geološka gradja,
zemljište, klima) i biogene komponente (flora i fauna) i metodologija arheologije životne sredine je
kompleksna, zapravo nasledjena iz prirodnih nauka kao što su fizika i hemija, geonauka, nauka o
organizmima, i dr. Pojedine metode rasvetljavaju samo pojedine aspekte interakcije čovek / životna
sredina. Krajnji cilj je objedinjavanje pojedinačnih aspekata interakcije čovek / životna sredina, i
pokriva opseg tema koji se gotovo izjednačava sa arheologijom, budući da je gotovo svaki aspekt
čovekovog života i delovanja uslovljen sredinom u kojoj živi.
Kao i arheologija, arheologija životne sredine, proučava kako su ljudi živeli u prošlosti: gde i
u kakvom okruženju su živeli, koje izvore su koristili i na koji način, kakve mogućnosti im je pružala
životna sredina, i sa kakvim životnim teškoćama suočavala, kakve su bile ekonomske strategije
pomoću kojih su preživljavali u svetu koji ih je okruživao.
Životna sredina je kontekst u kome se odvijaju sve čovekove aktivnosti. Zato je i teško
razumeti čovekovu prošlost bez poznavanja životna sredine u prošlosti – kakva je bila klima, kako
je izgledao reljef, koje vrste biljaka i životinja su naseljavale oblast u kojoj je čovek živeo? Takodje,
ne možemo uzimati zdravo za gotovo da su sve komponente životne sredine u prošlosti iste kao i
danas. Zapravo, jedan od glavnih uzroka rane evolucije čoveka je prilagodjavanje na promenljivu
životnu sredinu: prelazak na dvonožno kretanje čovekovih primatolikih predaka bilo je uslovljeno
povlačenjem šuma i širenjem savana. Takodje, razvoj ljudskih zajednica u izuzetno složene
društvene i ekonomske sisteme dovodi do sve većeg povratnog uticaja na životnu sredinu,
promenu i kontrolu nad različitim elementima životne sredine. Danas su čovekove aktivnosti glavni
uzrok mnogih lokalnih, regionalnih, pa čak i globalnih ekoloških promena.
Arheološki artefakti se uvek nalaze u manje ili više “prirodnom okruženju”, odnosno
arheološka nalazišta se nikada ne sastoje isključivo od arheoloških artefakata, već po pravilu
sadrže i čitav skup “nearheoloških materijala”, kao što su zemlja, kamen, ostaci biljaka i životinja, i
sl. Iako na prvi pogled ovi materijali ne izgledaju kao deo “prave arheologije”, ipak daju značajan
doprinos razumevanju čovekovog života u prošlosti, i na taj način postaju sastavni deo arheologije.
I to ne kao “višak” kojim možemo ali ne moramo da se bavimo, već kao integralni i obavezni deo
arheoloških proučavanja.
Zamislimo jedan arheološki lokalitet koji se nalazi na obali jedne reke i u podnožju jednog
brda. Taj arheološki lokalitet predstavlja ostatke naselja koje su ljudi osnovali, i možemo
pretpostaviti da su pažljivo izabrali mesto na kome će se naseliti – jer od toga im je zavisilo kakav
će im biti život na tom mestu. Recimo, jedan od osnovnih preduslova je blizina vode. Takodje,
zavisno od potreba, ali i društveno-istorijskih prilika zavisi i kakav se položaj odabira – podnožje
brda i blizina obradivih površina, ili vrh brda i povoljne odbrambene mogućnosti. Prema tome, reka
i brdo su vrlo bitne odrednice za osnivanje i trajanje tog staništa.
Ali, da li su reka i brdo oduvek tu? U svakom slučaju NE - nastali su u nekoj geološkoj
prošlosti. Ali, da li su bili tu i u vreme arheološkog lokaliteta, koliko je reka menjala tok, i da li je bro
bilo iste visine? To su pitanja na koja odgovor daje arheologija životne sredine.
Ekologija je nauka o životnoj sredini (oikos (grč.) = dom, domaćinstvo i logos (grč.) =
nauka. To je naučna disciplina koja proučava raspored i rasprostranjenost živih organizama i
biološke interakcije između organizama i sredine u kojoj žive. Životnu sredinu organizma ili grupe
organizama definišu fizičke osobine (abiotički faktori) kao što su klima, reljef i geološka podloga, ali
i drugi organizmi koji dele sa njim njegov ekosistem odnosno stanište.
Organski svet i abiogeni faktori čine dinamičnu celinu koja se naziva ekosistem.
Drugim rečima, ekosistem je jedinstvo biocenoze – životne zajednice koja naseljava odredjeni
prostor, i biotopa – prostora koji odredjena životna zajednica naseljava.
Čovekova životna sredina nalazi se, naravno, u suvozemnoj oblasti života, u kojoj su
zastupljeni sledeći osnovni tipovi bioma:
Klima je jedan od najvažnijih faktora životne sredine. Klimatske promene značajno utiču na
reljef, kopnene vode i okeane, biljni i životinjski svet. Uticale su značajno na evoluciju čoveka, kao
što i danas klima utiče na gotovo sve apekte čovekovog života, od poljoprivrede i arhitekture, preko
industrijskih i transportnih sistema do načina ishrane i dokolice.
1
02.01. Klima Zemlje
Klima na Zemlji se danas, kao i u prošlosti, stalno menja. Zavisi od velikog broja faktora,
spoljašnjih (Sunce, astronomski faktori), i prilika na samoj Zemlji (vazduh, vetrovi, morske struje,
led). Klima Zemlje predstavlja zapravo jedan globalni sistem u kome su svi elementi
medjusobno isprepleteni i pro mena bilo kojeg elementa pogadja ceo sistem.
Jedna od najjačih okenaskih struja je Golfska struja. Nastaje tako što se površina vode u
severnom Atlantiku hladi vetrovima sa Arktika, voda postaje slanija i gušća pa ponire na dno
okeana, i pomera se ka ekvatoru gde se polako greje. U oblasti Meksičkog zaliva okreće ka
severu u Atlantik, sada kao topla morska struja. Golfska struja donosi toplotu na obale
severozapadne Evrope i glavni je razlog što su tamo zime relativno blage u poređenju sa oblastima
unutar Evropskog kontinenta na istoj geografskoj širini. Prosečna godišnja temperatura na
severozapadu Evrope je oko 9 stepeni viša od proseka za ovu geografsku širinu.
Severni pol, nasuprot tome nalazi se u moru, ali je potpuno omedjen kopnom. Izmedju
Aljaske i Sibira nalazi se vrlo uzan i plitak Beringov moreuz, izmedju Kanade i Grenlanda Davis
prolaz je sužen ostrvima Kanadskog Arktika, a najširi prolaz postoji izmedju Islanda i Norveške. Pri
tome, prinos slatke vode je veliki, jer se mnogobrojne reke koje teku preko Kanadskog štita i Sibira
ulivaju u Aktički okean. Isparavanje je slabo, jer su temperature niske. Osladjene vode lakše se
smrzavaju, a od ledene površine se reflektuju sunčevi zraci.
1
iz Stevanović, Marović i Dimitrijević, 1992, prilagodjeno
Razlike izmedju Južnog i Severnog pola su instruktivne i za objašnjenje globalnog
zaglečeravanja – na Južnom polu je do zaglečeravanja došlo još u miocenu, ali ovo nije imalo
globalni efekat jer led nema gde da se širi, a na Severnom polu inicijalno zahladjenje izazove
širenje leda na kontinentima - glacijal, kao što i otopljavanje izaziva povlačenje leda i početak
medjuledenog doba.
Na klimu na Zemlji utiče i vazduh, odnosno atmosfera. Sunce zagreva Zemlju svojim
zracima koji uspeju da kroz atmosferu stignu do površine. Površina se na taj način zagreva a zatim
i sama zrači toplotu nazad u atmosferu. Gasovi u atmosferi kao izolator zadržavaju tu toplotu, i taj
efekat se naziva "staklena bašta". Bez uticaja ovog efekta temperatura na površini Zemlje bila bi
oko 30 stepeni niža nego što je sada. Medjutim, u novije vreme, količina gasova koji deluju kao
izolator, a naročito količina ugljen dioksida, povećava se sagorevanjem fosilnih goriva, i dovodi do
globalnog zagrevanja.
Jedan od bitnih delova klimatskog sistema na samoj Zemljinoj površini je led. Ledene
površine reflektuju Sunčeve zrake, što znači da primaju manje Sunčeve energije od nezaledjenih
površina. To dovodi do pada temperature, što pogoduje širenju ledenih površina. Ova osobina
ledenih površina da se šire "same od sebe" naziva se "feed-back" efekat. Ona je značajno uticala
na širenje leda na Zemlji tokom ledenih doba u kvartaru, koje je nastupalo posle inicijalnog
zahladjenja. Takodje, povećanjem količine leda na Zemlji smanjuje se količina vode u morima i
okeanima, što dovodi do spuštanja njihovog nivoa i promena obalskih linija.
Pojava čovekovih predaka, prvih hominida, vezuje se za pliocen, petu i poslednju geološku
epohu tercijara, koja počinje pre oko 5 miliona godina. Početak ove epohe karakteriše zahladjenje i
snižavanje nivoa svetskog mora. Sredinom pliocena formira se lednički pokrov na Severnom polu.
Njegovo postojanje, uz već postojeći ledeni pokrov na Antarktiku koji se formirao još u miocenu,
uvodi Zemlju u ledeno doba koje nazivamo kvartarno ledeno doba, jer dostiže puni intenzitet na
kraju tercijara i početku sledećeg geološkog perioda – kvartara.
Osim osetnog zahladjenja u odnosu na klimu tercijara, klimu kvartara ka rakterišu još
više česte klimatske oscilacije - smena toplih i hladnih razdoblja, glacijala i interglacijala.
Tokom kvartara smenilo se pedeset kli matskih ciklusa (glacijal + interglacijal), odnosno
klima se menjala od tople u hladnu i obratno čak 100 puta. Tokom prvog miliona godina
trajanja kvartara glacijali postaju sve hladniji i hladniji a amplitude srednjih godišnjih
temperatura izmedju glacijala i interglacijala sve veće. U poslednjih 700 hiljada godina koje
pokrivaju osam poslednjih glacijala, na Zemlji preovladjuju glacijalni uslovi, a prekidaju ih
samo relativno kratki interglacijali. Temperaturna kriva ima karakterističan, testerast izgled.
Glacijali počinju postepenim padom temperature, traju dugo, oko 100 hiljada godina, a
završavaju se naglo, naglim porastom temperature. Topla razdoblja, interglacijali, traju oko
10 hiljada godina, a zatim dolazi do postepenog pada temperature.
Tri faktora utiču na intenzitet solarne radijacije, odnosno ko ličinu toplotne energije
koju Zemlja dobija od Sunca:
1. Ekscentricitet orbite. Zemljina orbita oko Sunca je elipsa (ekliptika) čiji se oblik
menja u intervalima od oko 100.000 godina.
2. Precesija. Zemlja se obrće oko svoje ose uz rotaciju po jednoj uskoj dvostrukoj
kupi u intervalima od oko 21.000 godina.
3. Iskošenje ekliptike. Osa rotacije Zemlje je nagnuta u odnosu na ravan ekliptike, a
taj ugao se menja za oko 2.4° približno svakih 41. 000 godina.
Jedno od centralnih mesta u dokazivanju ove teorije zauzima Milutin Milanković (1879-
1958). On je izračunao intenzitet solame radijacije za geografske širine 65, 60 i 55 stepeni za
proteklih 650.000 godina (krive osunčavanja su objavljene 1924.godine u Kepen i Wegener
"Klime u geološkoj prošlosti").
Astronomska teorija je jedno vreme bila gotovo potpuno odbačena, uglavnom zbog
toga što se Milankovićevi proračuni nisu mogli "uklopiti" u tada važeća shvatanja o broju
glacijala i interglacijala, zasnovana na proučavanju terestričnih naslaga. Medju tim,
istraživanje dubokomorskih tvorevina, i uspostavljanje "stratigrafije kiseonikovih izotopa", u
2
iz Stevanović, Marović i Dimitrijević, 1992, prilagodjeno
velikoj meri je potvrdilo osnovanost astronomske teorije i uticaj ciklusa od 100.000, 41.000 i
21.000 godina na klimatske oscilacije.
Usled razlike u amplitudama astronomskih faktora, intenzitet so larne radijacije nije isti
u svakom glacijalu, odnosno interglacijalu . Osim toga, na klimatske prilike u kvartaru mogli
su uticati i drugi faktori, pre svega oni na Zemlji: raspored kopna i mora, tektonski pokreti,
vulkanska aktivnost, čak i organski svet, i nadovezivati na promene izazvane astronomskim
faktorima.
03. Hronologija.
03.01. Naziv i osnovna podela kvartarnog perioda
03.02. Opšta podela i trajanje kvartara
03.03. Istorijat istraživanja kvartarnog perioda
03.04. Globalna hronologija kvartara – stratigrafija kiseonikovih izotopa
03.05. Regionalne stratigrafske podele kvartara
03.05.01. Stratigrafska podela pleistocena u Alpima
03.05.02. Stratigrafska podela pleistocena u severnoj Evropi
03.05.03. Podela holocena u Baltičkoj oblasti
U geoloskoj podeli vremena čovekova istorija odvija se u geološkoj eri kenozoik (koji
obuhvata poslednjih 65 miliona godina), u poslednjoj epohi starijeg kenozojskog perioda tercijara
koja se naziva pliocen (pre 5-2.6 miliona godina), i u kvartarnom periodu (poslednjih 2.6 miliona
godina)4. U pliocenu se od predačkih čovekolikih majmuna odvaja i evoluira prvi predstavnik
čovekove familije, rod Australopithecus. Pojava čovekovog roda Homo, i celokupna preostala
praistorija i istorija odvijaju se u kvartaru.
Naziv kvartar koristi se još od početaka razvoja geologije, kada se istorija Zemljine
kore delila na primarno, sekundarno, tercijarno i kvartarno doba. Prvi ga je upotrebio Đovani
Arduino 1759. za aluvijalne naslage reke Po u Italiji, Kasnije (1829) francuski geolog Denoaje
(Desnoyers) nazvao je kvartarnim rečne naslage koje prekrivaju tercijarne tvorevine u
Pariskom basenu.
Kako je jedno od glavnih obeležja kvartarnog perioda pojava i razvoj čoveka, ruski
naučnik Pavlov 1922.godine uvodi naziv antropogen (anthro pos, grč.= čovek). Ovaj termin
se i danas koristi, naročito u ruskoj literaturi, i upotrebljava se paralelno sa nazivom kvartar.
Kvartar je najmladji i najkraći geološki period. Deli se na dve epohe sasvim različite
dužine: pleistocen, koji obuhvata vreme izme dju 2.6 miliona godina i 11.500 godina, i
holocen, koji počinje pre 11.500 godina i još uvek traje.
U ranim stadijumima razvoja geoloških nauka, kvartarne tvore vine nisu izazivale
naročitu paznju istraživača. Obično su tretirane kao "nanos" koji predstavlja prepreku za
proučavanje starijih tvore vina. Prva istraživanja bila su prostorno vezana pre svega za
područje pleistocenskih glacijacija, dok je istraživanje vanglacijalnih terena dugo bilo u
drugom planu.
Na njihovo ledničko poreklo pojedini prirodnjaci ukazivali su još krajem XVIII veka, ali
će se još dugo potom o njihovom poreklu voditi diskusija. Ne treba zaboraviti da je ovo
vreme kada su i učeni ljudi verovali u realnost biblijskog potopa i kada je kod većine
geologa bilo raspros tranjeno mišljenje da su eratički blokovi na velike razdaljine bili preneti
bujicama velikog potopa. Čuveni britanski geolog Čarls Lajel (Charles Lyell, 1797 –1875)
dao je nešto drugačije objašnjenje - da su "lutajuće kamenje" donele ledene sante koje su
plutale po moru Evrope. Ova hipoteza bila je zasnovana na poredjenju sa inače tačnim
podacima, o materijalu koji raznose ledene sante oko Grenlanda.
I pored sve većeg broja pojedinačnih dokaza u korist ledničke teorije, tek je Luj Agasi
(Louis Agassiz, 1807-1873), švajcarski paleontolog i geolog uspeo da zainteresuje nau čnu
javnost i uzdrma dotadašnje shvatanje, utvrdivši ledničko poreklo lutajućeg kamenja na
7
Do skora je početak pleistocena, odnosno kvartara vezivan za početak zahladjenja u Mediteranskom basenu,
odnosno za početak pozitivne paleomagnetne epizode Olduvaj (unutar negativne paleomagnetne epohe
Matujama), tj. 1.87 miliona godina pre sadašnjosti.
8
iz Stevanović, Marović i Dimitrijević, 1992, prilagodjeno
planini Juri. Njegovo predavanje na godišnjem skupu Švajcarskog prirodnjačkog društva
održanom 1837. godine označilo je početak prihvatanja teorije o ledenom dobu.
Krajem XIX i početkom XX veka objavljivano je sve više radova koji idu u prilog
ledničkoj teoriji. U prvo vreme smatralo se da je postojalo samo jedno veliko ledeno doba
(monoglacijalizam ). Kada je utvrdjeno da postoji više horizonata morena, koje su dokaz da
je lednički pokrov nadi rao i povlačio se u više navrata, prihvaćeno je shvatanje da je tokom
kvartara bilo više ledenih doba koja su se smenjivala sa toplijim raz dobljima
(poliglacijalizam ).
9
iz Stevanović, Marović i Dimitrijević, 1992, prilagodjeno
Od početka srednjeg pleistocena, odnosno poslednjih 700.000 godina, izdvojeno je
osam kompletllih ciklusa (glacijal + interglacijal), i jedan nedovršen (ciklus A, holocen),
odnosno 10 ciklusa u poslednjih milion godina. Od početka kvartara zabeleženo je oko 50
klimatskih ciklusa, od čega više od polovine nije registrovano na kopnu, jer su klimatske promene
na početku kvartara bile manjeg intenziteta. Ciklusi su označeni velikim latiničnim slovima, a
granice izmedju ciklusa rimskim brojevima.
Apsolutna starost najvažnijih granica odredjena je na osnovu granica izmedju
paleomagnetnih epoha i epizoda. Početak kvartara odredjuje početak reversne
paleomagnetne epohe Matujama; početak ciklusa I, odnosno granicu IX, tj, donju granicu
srednjeg pleistocena – odredjuje početak normalne paleomagnetne epohe Brines.
Najvažnija topli intervali u "zapisu" kiseonikovih izotopa da tovani su U /Th metodom u
koralnim sprudovima.- Pojedini ciklusi, intervali i granice izmedju njih, datovani su drugim
metodama apsolutnog datovanja – kao što je C14 za intervale pretposlednjeg ciklusa (ciklus
B).
Podela pleistocena u Alpima izvršena je na osnovu broja flu vioglacijalnih terasa, pre
svega na terasama pritoka Dunava u Bavarskoj i Austriji. Ovde je ustanovljeno je da se u
dolinama reka nalaze čeone morene koje se mogu svrstati u četiri grupe koje se ste -
penasto nalaze uz reku na različitim visinama (Penk i Brukner, 1909). Sa svakom čeonom
morenom stoji nizvodno u vezi po jedna fluvioglacijalna terasa. Starije terase ostale su u
"visećem položaju" u odnosu na dno rečne doline i znatnim delom su razorene
postglacijalnom erozijom i denudacijom. S obzirom na neposrednu vezu sa susednom
čeonom morenom, Penk i Bikner su smatrali da svaka fluvioglacijalna terasa odgovara
jednom glacijalnom stadijumu i zaključili da su se u Alpima smenila četiri glacijala, koje su
nazvali imenima manjih reka u Alpima: Würm (virm), Riss (ris), Mindel (mindel) i Günz
(ginc). Umesto punih naziva glaci jalnih stadijuma, u literaturi se, često, kao oznake,
10
iz Arheološki leksikon, Hronologija kvartara, prilagođeno
11
iz Stevanović, Marović i Dimitrijević, 1992, Geologija kvartara, prilagodjeno
upotrebljavaju početna slova: W, R, M, G.
Tri interglacijacije koje su izdvojene izmedju navedene četiri glacijacije označene su,
prema neposredno starijoj i mladjoj glaci jaciji, kao ris-virm interglacijal (R/W), mindel-ris
(MIR) i ginc -mindel interglacijal ( G/M).
U novije vreme izdvojena su i dva starija glacijala: Dunav i Biber, a u okviru već postojeće
četvoročlane podele pleistocena u Alpima i više stadijala i interstadijala vezanih za svaki
glacijacijal. U virmskom glacijalu izdvojena su tri stadijala (W1, W2 i W3) i dva interstadijala
(W1/2, W2/3), a u risu, mindelu i gincu po dva stadijala i jedan interstadijal.
Glacijalni stadijumi u oblasti koju je nekada pokrivao Skandi navski lednički štit
nazivaju se Weichsel ili Visla, Warthe (varta), Saale (zala) i Elster. Ustanovljeni su na
osnovu sistema čeonih more na koje se pružaju kroz Dansku, Holandiju, severnu
Nemačku i Polj sku, a nazive su dobili po rekama ovih oblasti. Morene glacijacija visle i
varte imaju očuvanu topografiju, morene zala glacijacije su raskomadane i zaravnjene, a
morene elster su gotovo potpuno izgu bile prvobitnu morfologiju, tako da je pružanje leda u
glacijalu elster rekonstruisano na osnovu rasprostranjenja tilova i eratičkih blokova. Starije
čeone morene leže južnije od mladjih, što je bio i osnovni uslov za njihovo očuvanje i
prepoznavanje. Na primer, u stadijumu visla, lednički štit nije dostigao rasprostranjenje ka
jugu iz stadijuma zala ni na jednom mestu, dok elsterske morene imaju najmanje raspros -
tranjenje na površini, jer su na širokoj teritoriji prekrivene naslagama zala glacijacije.
Čeone morene varta glacijacije neki autori svrstavaju u glacijacije visla ili zala. Drugi joj
priznaju samostalnost i izdvajaju je kao posebnu glacijaciju.
Visla glacijacija
Em interglacijacija
12
Zala glacijacija
Holštajn interglacijacija
Elster glacijacija
Kromer interglacijacija
Menap zahladjenje
Eburon zahladjenje
Brigen zahladjenje
Mladja epoha kvartara i najmladja epoha Zemljine istorije naziva se holocen ( ὅλος
(holos) = ceo i καινός (kainos) = nov). Počinje približno pre 11.500 godina.
Podela holocena zasniva se na redosledu dogadjaja kroz koje je prolazilo Baltičko
more, odnosno smeni marinskog i jezerskog režima tokom povlačenja velikog ledničkog štita.
Rekonstrukcija evolucije Baltičkog mora izvršena je na osnovu proučavanja trakastih glina,
palinoloških analiza i primenom metode 14C, koji su omogućili odredjivanje starosti pojedinih faza u
godinama.
Idući hronološkim redom, izdvojeni odeljci se nazivaju preboreal, boreal, atlantik,
subboreal i subatlantik.
Po veličini (odnosno visinskoj razlici) oblici reljefa mogu se podeliti na više grupa:
13
iz Stevanović, Marović i Dimitrijević, 1992, Geologija kvartara, prilagodjeno.
-oblici I reda su kontinenti i okeani (tzv. ORORELJEF). Oblici ororeljefa nastaju tokom desetina
miliona godina npr. izdizanje Alpa odvija se tokom tercijara14, naročito tokom oligocena i miocena15.
-oblici II reda su planine, visoravni i nizije (MAKRORELJEF). Oblici makroreljefa nastaju i menjaju
se tokom miliona godina, na primer, naše velike reke su većinom nastale u pliocenu.
-oblici III reda su bregovi, rtovi, doline, uvale (MEZORELJEF), nastaju i menjaju se tokom
nekoliko hiljada godina.
-oblici IV reda- svi oblici sa visinskom razlikom manjom od 1 m (MIKRORELJEF); mogu nastati i
menjati se praktično trenutno, pred našim očima.
Prirodne sile koje učestvuju u stvaranju i menjanju reljefa su: endogene (unutrašnje) i
egzogene (spoljašnje) geološke sile. Endogene sile su pokreti koje prouzrokuje Zemljina teža,
strujanje magme i drugi činioci iz unutrašnjosti zemljine kore. One izazivaju promene u litosferi, ali i
na Zemljinoj površini. Egzogene sile su spoljašnjeg porekla iz atmosfere, hidrosfere ili biosfere, a
njihovo dejstvo se ogleda u razaranju stena i prenošenju i taloženju sedimenata koji su tim
razaranjima stvoreni. To su: sunčeva energija, voda, vetar, led i zemljina teža. Nazivamo ih
takodje i geomorfološki agensi, jer utiču na reljef i menjaju ga.
Na južnoj hemisferi, Antarktički lednički pokrov bio je, tokom najhladnijih glacijala, za
oko 10 % veći od današnjeg, pružajući se prema moru do oboda konti nentalnog šelfa.
Ploveći lednički šelfovi produkovali su obilje ledenih bregova i santi, a površina okeana
zaledjena preko zime, bila je znatno proširena. Ploveći led pokrivao je polovinu ukupne
površine okeana. Dolinski glečeri postojali su na Novom Zelandu, Tasmaniji i Austra liji. U
Južnoj Americi, glečeri su silazili sa Anda u ravnicu Patago nije. Čak se i u tropima odrazio
efekat globalnog zahladjenja; glečeri su se, na primer, formirali na visovima Mauna Kea i
Mauna Loa na Havajima i Mont Elgon u Ugandi - u planinama na kojima danas nema leda.
Veliki deo severne i severozapadne Evrope nalazio se tokom glaci jala pod ledničkim
pokrivačem, koji je pri maksimalnom rasprostra njenju imao površinu od oko 5.5 miliona km 2.
Lednički pokrivač nastajao je spajanjem nekoliko manjih ledni čkih štitova, koji su
imali autonomne centre zaglečeravanja, iz kojih su se lepezasto širili tokom glacijacija. Od
zapada ka istoku prostirali su se: Britanski lednički pokrov (prekrivao je Britanska ostrva i
Irsku), Skandinavski štit, koji je imao najveće rasprostranjenje (pružao se preko
Skandinavskog poluostrva, srednjoevropske nizije i severoza padlnog dela ruske
platforme), zatim lednički pokrov Barencovog šelfa (obuhvatao je ostrvske arhipelage
Špicberg, Nova Zemlja i Zemlja Franca Josifa), i na krajnjem severoistoku Evrope,
Severnouralski lednički štit i ledunički pokrov Severne Zemlje koji se dalje prostirao u Aziju.
Skandinavske planine pružaju se celom dužinom poluostrva, gotovo 1.000 km. Njihova
visina je 1.200 do 1.500 m, a u južnoj Norveškoj dostiže 2.500 m. Vazdušne mase koje
donose vlagu sa Atlantika dolaze do norveške obale sa jugozapada, tako da se godišnja
količina padavina kreće od 3.000 mm, na jugu, do 750 mm, na severu. Opadanje temperature
početkom svake glacijacije dovodilo je do širen ja postojećih glečera (glečeri i danas pokrivaju
površinu od približno 5.000 km 2) i njihovog spajanja. Akumulacija snega i leda isprva je bila
najobimnija na strmim zapadnim stranama planina, ali je u tim delovima blizina obale
sprečavala širenje ledničkog pokrova. Nasuprot tome, led na istočnim padinama planina,
sporije se kretao duž blažih i dužih padina, pri čemu njegovo širenje nije nailazilo na
prepreke. Tako su se glečeri koji su se spuštali istočno širili i medjusobno spajali u ravnici
Botnijskog zaliva u supodinske glečere, a zatim u lednički štit koji je postepenim
narastanjem prekrio i planine.
S obzirom da su južni, kao i istočni delovi Skandinavskog štita bili tanki, lednički štit
se završavao na severnim padinama visokih planina Nemačke, kao što su Sauerland,
Harc, Rajnske škriljave pla nine odnosno Sudeti i Karpati u južnoj Nemačkoj i Poljskoj.
Ledene mase duž južne granice rasprostranjenja nisu prekrile niža brdska po dručja. Na
primer, brda izmedju dolina Dnjepra i Dona, koja se uzdižu svega 75-150 m iznad okolnog
terena, formirala su u štitu bezlednu zonu dužu od 450 km u starijim glacijalima.
Klimatski uslovi i proces zaglečeravanja tokom pojedinih glaci jalala bili su slični;
glečeri su se formirali u istim oblastima i širili uglavnom istim putevima. Glavne razlike su u
njihovom rasprostran jenju. Na pr., tokom pretposlednjeg glacijala oblast Skandinavskog
ledničkog štita bila je znatno veća od oblasti koji je pokrivao lednički pokrivač poslednjeg
glacijala.
Lednički pokrov Barencovog mora spajao se sa sibirskim ledni čkim pokrovom koji se
prostirao dalje na istok sve do Laptevskog mora. Sibirski lednički štit bio je manji i tanji od
Skandinavskog, i imao je za nekoliko stepeni geografske širine manje rasprostranjenje
prema jugu, što se može objasniti manjom količinom vlage koju je primao.
Pored velikog ledničkog štita, tipa inlandajsa, koji je pokrivao veliki deo severne i
severozapadne Evrope, u visokim planinama sred nje i južne Evrope postojali su mnogobrojni
dolinski glečeri tipa današnjih alpskih glecera, formirani u visokoplaninskim oblastima u
kojima su nadmorska visina i količina padavina bili takvi da su omogucavali akumulaciju
snega i leda.
Glečeri su se takodje formirali u visokim delovima Pirineja, Kar pata, Apenina, kao i
na visokim planinama Balkanskog poluostrva, centralne Evrope, Francuske, Pirinejskog
poluostrva i Britanije.
04-02-2 Pleistocenski lednički pokrovi i glečeri u drugim delovima sveta: Severna Amerika,
Antarktik, Južna Amerika, Australija18
Najveći lednički štit bio je Laurentijski. Njegov centar zagleče ravanja nalazio se
iznad zaliva Hadson. Na istoku se spajao sa ledničkim pokrovom Elzmirovog i Bafinovog
ostrva, a preko njih i sa Grenlandskim inlandajsom. Verovatno su prvo nastali glečerski ko -
pleksi preko široke oblasti Labrador- Ungava platoa i na visoravnima arktičkih ostrva, kao
što su Bafinovo i Elzmirovo ostrvo, gde najviši vrhovi dostižu 2.400 m, da bi se led zatim
širio daleko na zapad i jug preko ravničarskih terena, obuhvatajući celu istočnu Kanadu, i
spuštajući se na jug prema Novoj Engleskoj, Ilinoisu, Indijani i Ohaju. Duž njegovih
zapadnih granica, kracima koji su se odvajali od glavnog toka leda, dolazio je u kontakt sa
lednickim štitom Kordil jera, koji se pružao od Kanadskih stenovitih planina, preko Aljaske,
većeg dela zapadne Kanade i delova američkih država Vašington, Aj daho i Montana.
Najveća masa leda pokriva istočni Antarktik (deo kontinenta istočno od meridijana 0-
180°. Lednički štit ima glatku, kupolastu površinu, a najveću debljinu, od oko 4 km, dostiže
istočno od pola. Na zapadnom Antarktiku lednički pokrov ima nižu stensku podlogu, čiji
veliki deo leži ispod sadašnjeg nivoa mora, a oblik štita komp likuju velike nepravilnosti
obalske linije i reljefa. Na mnogim mestima vrhovi planina probijaju ledenu površinu kao
nunataci, dok je istočni deo kontinenta, sve do obala, potpuno prekriven debelim slo jem
leda.
Veliku površinu led pokriva i duž obala Antarktika, naročito iz nad plitkih zaliva gde se
spaja u ledene šelfove. Šelfovi se istanjuju prema moru i završavaju klifovima koji mogu biti
visoki i do 30 m iznad mora. Od njih se odlamaju pločasti ledeni bregovi koji mogu biti
ogromnih dimenzija, čak do 30.000 km 2.
Delovi Evrope nisu se nalazili pod debelim ledenim pokrivačem, ali su jasno reagovali na
klimatske oscilacije tokom pleistocena. Oblasti uz ledničke pokrove nazivaju se periglacijalnim
oblastima. Karakterišu ih sledeće vegetacijske zone: niska žbunasta i mahovinasta vegetacija
pojasa tundre, zona travnate vegetacije hladnih stepa i zona četinarskih šuma ili tajga.
Periglacijalne oblasti imale su veliko rasprostranjenje na evroazijskom, kao i na severnoameričkom
tlu. Za vreme maksimalnog zahladjenja na području Evrope izvan ove oblasti nalazile su se samo
mediteranske zemlje. Za periglacijalne oblasti karakteristični su permafrost ili stalno smrznuto tlo, i
taloženje prašine izduvane iz morenskih naslaga – lesa.
Permafrost ili stalno smrznuto tlo nastaje u oblastima u kojima je temperatura tokom većeg
dela godine ispod tačke mržnjenja. Samo njegov površinski sloj debljine od nekoliko centimetara
do nekoliko metara predstavlja aktivni sloj, koji se usled sezonskih promena temperature topi i
ponovo mrzne. Danas permafrost zauzima približno petinu celokupne kopnene površine sa
debljinama koje variraju u intervalu od 1.000 m na severu do 30 cm na jugu. Savremeni permafrost
na području Evroazije19zauzima oko 12 miliona km2, dok je u poslednjem glacijalu na tom prostoru
prekrivao više od 22 miliona km2.
Niske temperature sprečavaju razlaganje organske materije i kretanje vode naniže, što
onemogućava razvoj zemljišta i uzrokuje nagomilavanje organske materije na površini. Tokom
letnjeg perioda led se topi tokom dana, ali se ponovo smrzava tokom noći – proces poznat kao
krioturbacija. U takvim uslovima zemljište menja strukturu, slojevi se deformišu, a u nekim
oblastima nastaju karakteristični oblici reljefa i deformacija u stenama kao što su poligonalna tla,
pingosi, ledeni klinovi, „kameni prstenovi“, "kamene pruge" i dr.
Les je stena koja nastaje u uslovima hladne i suve pleistocenske klime. Jaki vetrovi koji
duvaju preko kontinenta u vreme postojanja ledničkih pokrova, izduvavaju prašinu iz glacijalnih
morena i talože je južno od ledničkih pokrova na prostorima koje prekriva stepska vegetacija.
Naslage lesa karakteriše smena horizonata lesa i pogrebenih zemalja – horizonti lesa se
talože u glacijalima, a u interglacijalima, kada prestaje navejavanje prašine, formira se vegetacijski
pokrivač i otpočinju pedogenetski procesi. U narednom glacijalu, ponovo dolazi do navejavanja
prašine, i do prekrivanja zemljišta. Pogrebene zemlje na profilima lesnih naslaga, predstavljaju
fosilna zemljišta, stvarana u interglacijalima, ili interstadijalima.
Lesne naslage u Evroaziji čine skoro 20 milona km2 tla najplodnijeg zemljišta, jer se na lesu
formira najplodniji tip zemljišta, černozem. Pored evropskog tla, lesne naslage se prostiru i u
azijskom delu Rusije (Kazahstan), na području Mandžurije i Kine, oblasti prerija Severne Amerike i
u pampaskim stepama u Južnoj Americi.
Na području Evrope lesne tvorevine prostiru se od atlantske obale na zapadu, preko ušća
reke Rajne, Bavarske, Češke, Donje Austrije i Moravske, Panonske nizije, Karpata (gde se javlja
sve do 1.200 m nadmorske visine), obodu Dakijskog basena, severne Bugarske, Vlaške i
Moldavije. Široke i debele naslage ovog sedimenta nalaze se na području Ukrajine i južne Rusije
(izmedju dnjeprovskodonskih čeonih morena na severu i Crnog mora na jugu). Debljina mu je
prilično neujednačena: od 30 m na području Panonske nizije i ušća reke Rajne, do 80 m na
području Ukrajine.
19
VELIČKO, 1982 i dr.
Smenjivanje glacijacija i interglacijacija na kontinentima sever ne hemisfere imalo je
za posledicu kolebanje nivoa svetskog mora, odnosno spuštanje nivoa svetskog mora u
glacijalima, i njegovo ponovno izdizanje u interglacijalima. U proseku, nivo mora u
glacijalima bio je preko 100 m niži nego danas. Ovo je uticalo na promene obalskih linija,
spajanje kontinenata i ostrva sa kopnom u glacijalima, i njihovo ponovno razdvajanje u
interglacijalima.
Opadanje nivoa svetskog mora za nekih 200 m omogućilo je i naseljavanje Australije, pre
približno 45000 godina, a po nekim podacima i pre 60000 godina, jer je smanjilo razdaljinu izmedju
kontinenta i susednih ostrva, Nove Gvineje i Tasmanije, i razdaljinu izmedju ovih ostrva i
jugoistočne Azije.
Baltičko more za vreme glacijala u donjem i srednjem pleistocenu nijje postojalo, jer se,
preko prostora koji danas zauzima, iz pravca Skandinavije prema jugu pružao lednički štit. Tek
krajem poslednjeg glacijala, sa otapanjem leda nastaje Baltički basen koji prolazi kroz jezersku
fazu ("ancilusovo more") i marinsku ("joldijsko more"), sve do uspostavljanja široke veze sa
okeanom. Jedno vreme je Baltičko more dugačkim moreuzom, koji se pružao preko Finske, bilo
spojeno sa arktičkim basenom, odnosno Belim morem. Zahvaljujući primeni metode C 14 za
odredjivanje apsolutne sta rosti, brojanja metodom trakastih glina (varvi) i rezultatima pali -
nološke analize, izvršeno je raščlanjavanje holocena na faze kroz koje je prolazilo Baltičko
more, i izračunato njihovo trajanje u godinama . Ovo raščlanjavanje poslužilo je kao osnova
za podelu kasnog glacijala i holocena, koja danas ima široku primenu ne samo u oblasti
Baltika, već u Evropi uopšte.
Sedimentne (=taložne) stene mogu biti: klastične, hemijske i biohemijske. Ova podela se
zasniva na načinu postanka stena – klastične nastaju pretaložavanjem, hemijske obaranjem iz
hemijskih rastvora (na primer krečnjaci), a biogene radom ili nagomilavanjem ostataka organizama
(na primer tzv. krečnjak pužarac, nagomilavanjem ljušturica puževa).
Najveći značaj u arheologiji imaju klastične stene, jer one najčešće učestvuju u formiranju
arheoloških nalazišta. Klastične stene nastaju raspadanjem i pretaložavanjem već postojećih stena
– magmatskih, metamorfnih i starijih sedimentnih. Dobile su ime po tome što se sastoje od delića –
klasta. One se medjusobno razlikuju pre svega na osnovu veličine i oblika klasta, odnosno delića
od kojih su izgradjene, zatim da lu su vezane ili nevezane. S obzirom da je tako, odredjivanje vrste
klastične stene može da izvrši i arheolog: potrebno je da poznaje klasifikaciju klastičnih stena, da
odredi veličinu klasta, za stene izgradjene od krupnih klasta da li su klasti zaobljeni ili uglasti, i da li
je stena vezana ili nije.
Kako se praktično, na terenu, razlikuju pesak, alevrit i glina? Zrna peska se osećaju pod
prstima, dok je alevrit prašina kod koje ne razaznajemo individualna zrna; glina, izgradjena od
najfinijih, nevidljivih zrna, je, pri tome, po pravilu i plastična (može se "mesiti").
Odredjivanje veličine i oblika klasta ne služi samo prostoj klasifikaciji, već nam govori i o
poreklu, tj. načinu postanka stena. Nezaobljeni krupniji klasti prešli su duži put od zaobljenih,
sitnijih. Breče su po pravilu starije od drobina, a konglomerati od šljunkova.
povlata
SLOJ S
podina
Sedimenti u kojima se nalaze arheološka nalazišta ili predmeti pružaju informacije o fizičkoj
sredini i načinu formiranja nalazišta, i o prirodi prostornih odnosa izmedju artefakata u sloju.
Proučavaju se na profilima, na kojima se uočavaju karakteristike slojeva i prostorni odnosi izmedju
komponenti, i u laboratoriji, analizom uzoraka.
Sedimentološke analize objedinjuju čitav niz terensko - labora torijskih postupaka za
makroskopko i mikroskopsko ispitivanje stena. U arheologiji se najčešće primenjuju sledeći
postupci:
Pod dejstvom gravitacije, vetra, lednika, tekućih voda i stajaćih voda, nastaju na kopnu
različiti tipovi sedimenata. Za razliku od sedimenata koji se talože na dnu mora i okeana, koji su
većinom ujednačenog sastava i debljine na velikom prostoru, kopneni sedimenti se odlikuju
velikom raznovrsnošću u različitim klimatskim zonama, i brzom smenom u vertikalnom i bočnom
pravcu.
Prema načinu postanka mogu se izdvojiti sledeći glavni tipovi kopnenih naslaga:
-eluvijalne naslage
predstavljaju raspadnutu stensku masu koja nije pretrpela nikakav transport, već je
akumulirana na mestu, naziva se eluvijum. Razaranje i fragmentisanje primarne stenske mase
uglavnom se vrši dejstvom mraza, temperaturnih varijacija (naročito u područjima pustinja),
kristalizacijom soli u porama i pukotinama, te dejstvom vode. Ovim procesom se prvobitno čvrste
stene prekrivaju sopstvenim raspadnutim i rastresitim materijalom. Prilikom raspadanja materijal
ostaje praktično na mestu, a iznos transporta je najčešće milimetarskog ili centimetarskog reda
veličina.
-koluvijalne naslage
nastaju obrušavanjem materijala i njegovim odlaganjem gravitacionim putem. Materijal od
koga nastaju obično je pokrenut pod dejstvom sopstvene težine i akumuliran u neposrednoj blizini
mesta sa koga potiče. Materijal je nesortiran, nezaobljen (uglast) i haotično raspoređen, a retko
cementovan. Od ovih naslaga izgrađeni su sipari na strmim planinskim padinama.
-proluvijalne naslage
nastaju na padinama pod dejstvom povremenih tokova (bujica). Izgrađene su od slabo
sortiranih, uglastih i slabo zaobljenih klasta. To su naslage odlagane najčešće u obliku plavinskih
konusa ili lepeza, raspoređene u podnožjima planinskih odseka, na izlazu manjih tokova na
aluvijalne ravni većih reka.
-aluvijalne naslage
nastaju pod dejstvom stalnih tokova - reka. Izgrađuju rečne terase i aluvijalne ravni. U okviru
aluvijalnih naslaga izdvajaju se
tvorevine rečnog korita koje u planinskim predelima često predstavljaju jedini tip aluvijalnih
naslaga. To su sortirani šljunkovito-peskoviti sedimenti, mestimično sa blokovima i krupnim
valucima u gornjem delu rečnog toka, sa izraženom kosom slojevitošću
tvorevine povodnja karakteristične za mirne meandarske ravničarske tokove i
predstavljene alevritima, glinama i sočivima peska. Nastaju za vreme periodičnih poplava kada se
talože sitnozrne naslage koje po pravilu zauzimaju gornji deo aluvijalnih naslaga.
tvorevine starača ili mrtvaja obrazuju se u napuštenim rečnim dolinama i rukavcima.
Predstavljene su sitnozrnim stenama, alevritima i glinama sa dosta organske materije, uglavnom
biljnog porekla.
-glacijalne naslage
nastaju pod dejstvom leda i sočnice (vode koja nastaje otapanjem leda) u oblastima koje
pokrivaju lednički pokrovi i dolinski glečeri. Materijal od koga su izgrađene naziva se til, ukoliko je
nevezan, ili tilit, ukoliko je vezan. Glacijalne naslage karakteriše slaba sortiranost, slaba
zaobljenost, neslojevitost i odsustvo organskih ostataka. Fragmenti stena u tilu po pravilu imaju
uglaste ili oštre ivice, sa karakterističnim strijama na površini, a u peskovito-glinovitom materijalu
nalaze se uvaljani manji ili veći stenski blokovi. Od organskih ostataka javljaju se samo ostaci
krupnih sisara u ledu i polen i spore u ledu i sedimentima ledničkih jezera.
Glavni morfološki oblici su morene, koje mogu biti čeone, središnje, bočne i podinske.
Najveća akumulacija glacijalnog materijala nalazi se u čeonim morenama koje označavaju
maksimalni domet lednika, koji se u ciklusima povlačio i ponovo nadirao. Imaju izgled lučno
povijenih i asimetričnih bedema, koji često predstavljaju prirodne brane glacijalnih jezera. Čeone
morene nastale na obodu velikih ledničkih pokrova su vrlo duge i mogu se pratiti desetinama i
stotinama kilometara.
Za kretanje lednika i njihov maksimalni domet vezuju se i eratički blokovi ili „lutajuće
kamenje“. Reč je o krupnim stenskim blokovima od kojih neki dostižu veličinu omanjih kuća,
zapremine do nekoliko stotina hiljada kubnih metara, a težine i do 15.000 tona. Geološka
nepodudarnost ovih naslaga sa podlogom na kojoj se nalaze govori da je materijal otrgnut i
pokrenut iz druge geološke sredine, transportovan hiljadama kilometara i odlagan u sasvim drugoj
sredini. Eratički blokovi nastaju i kod alpskog i kod kontinentalnog tipa lednika.
-jezersko-močvarne naslage
Jezerske naslage nastaju taloženjem u depresijama na kopnu u kojima se formiraju vodeni
baseni – jezera. Predstavljene su pretežno sitnozrnim klastitima (alevritima i glinama), redje
laporcima21 i krečnjacima. Često sadrže dobro očuvane organske ostatke organizama koji žive u
jezerskoj vodi kao što su mekušci, ostrakodi i ribe, i kopnenih organizama čiji su ostaci naplavljeni
u basen, kao što su kopneni kičmenjaci, kopnene biljke, spore i polen.
Močvare su najviše zastupljene u udubljenjima humidnih regiona, u kojima je značajan uticaj
podzemnih voda i pogodni uslovi za razvoj biljne vegetacije.
U glacijalnim jezerima talože se trakaste gline, ili varve. Vode koje nastaju otapanjem
lednika u jezero ritmično donose velike količine materijala: leti krupnozrniji materijal, čijim se
taloženjem stvara svetlija traka, a zimi sitnozrniji materijal, tamnije boje. Par slojeva, formiranih u
letnjim i zimskim uslovima, odgovara jednoj godini, zahvaljujući čemu su trakaste gline u
skandinavskoj oblasti korišćene za odredjivanje apsolutne starosti.
-eolske naslage
nastaju radom vetra. U odnosu na druge geomorfološke agense, vetar ima manju snagu:
vetrom se mogu prenositi samo srednjozrne i sitnozrne čestice. Ipak, u toku samo jedne snažne
oluje pokreće se i do stotinu hiljada kubnih kilometara vazduha, koji može poneti milione tone
materijala, preneti ih i akumulirati na rastojanjima i do nekoliko hiljada kilometara. Npr. prašina iz
Sahare ponekad je transportovana sve do Engleske, a pepeo vulkana Krakatau iz Indonezije
vetrovima je prenet čak do Holandije. Sitnije čestice prenose se vetrom na veoma velika rastojanja
21
Laporac, (engl. marl) je mešovita sedimentna stena izgrađena od karbonatne i glinovite komponente, pri čemu
procenat kalcijum-karbonata varira u širokom rasponu od 25 do 75%
i talože na širokom prostoru, dok se eolski peskovi nagomilavaju uglavnom u neposrednoj blizini
osnovnog materijala od kojeg potiču.
Najvažniji faktori, koji utiču na taloženje eolskih naslaga su klima i reljef. Eolske naslage su
česte u pustinjskim regionima i primorskim oblastima sa retkom vegetacijom, a mogu se taložiti i u
glacijalnim i periglacijalnim oblastima u kojima duvaju snažni vetrovi.
Na severnoj hemisferi, veliko rasprostranjenje ima stena eolskog porekla les, nastala
izduvavanjem prašine iz glacijalnih naslaga, pre svega iz morena, i taložene tokom pleistocena u
nezaglečerenim oblastima Evroazije i Amerike, južno od nekadašnjeg ledničkog pokrova.
Les je taložen u uslovima suve (aridne) klime, u travnatim oblastima stepa ili hladnih suvih
tundri, pretežno tokom glacijala. Vetrovi koji su duvali od lednika ka jugu nosili su fini alevritski
materijal (prah) i taložili ga daleko od oboda glečera, po travnatim stepama. Tokom interglacijala
smanjivala se snaga vetra, prestajao prinos lesne prašine, a u uslovima toplije i vlažnije klime,
razvijale se šume i otpočinjao pedogenetski proces - na površinama lesnih naslaga formiralo se
zemljište crnica (černozem). Tokom narednog glacijala zemljište je bilo prekriveno lesnom
prašinom, zbog čega se naziva pogrebena zemlja. Lesne naslage u periglacijalnim oblastima,
prema tome, odlukuje smena horizonata lesa i pogrebenih zemalja.
Les je masivna sedimentna stena alevrolitsko-glinovitog sastava, pretežno žutomrke boje.
Njegove osnovne gradivne komponente, čiji je odnos promenljiv, su alevriti, gline i kalcijum-
karbonat. Kod tipičnog lesa najviše je zastupljena (6o-8o%) alevritska komponenta, sa veličinom
zrna od o.o1-o.o5 mm. Kalcijum-karbonat je rasprostranjen po celoj stenskoj masi, ili u obliku
lesnih konkrecija - "lesnih lutkica". Les karakteriše fina porozna struktura i kapilarna poroznost. Na
profilu se vertikalno cepa i pravi strme odseke, kao na primer duž Dunava kod Zemuna.
Debljina lesnih naslaga je promenljiva i kreće se uglavnom u granicama od 2-15 m, ali može
da bude i znatno veća. U dolini Rajne i Dunava na nekim mestima les je debeo i do 30 m, u
Ukrajini do 80 m, u Kini, u oblasti Žute reke (les pustinjskog i polupustinjskog porekla), čak i do 300
m dok u Severnoj Americi retko prelazi 10-15 m.
Les može da nastane i od prašine izduvane iz prostranih aluvijalnih nanosa i drugih sličnih
nekonsolidovanih sedimenata, ili iz pustinjskih i polupustinjskih nanosa.
-potpovršinske naslage
To su tvorevine nastale taloženjem u podzemnim vodama i na mestima njihovog
pojavljivanja na površini terena. Nastaju u kraškim oblastima u krečnjacima, dolomitu, gipsu i
drugim rastvorljivim stenama.
U podzemnim oblicima kraškog reljefa, pećinama, formiraju se pećinski sedimenti. Oni
obuhvataju mehaničke i hemijske tvorevine. Mehaničke obuhvataju naslage nastale obrušavanjem
zidova i svodova pećine, vetrom nanešeni materijal, i naslage koje talože vodeni tokovi. Naslage
koje talože podzemni vodeni tokovi slične su tvorevinama rečnog korita i povodnja površinskih
tokova, i predstavljene šljunkovima, peskovima i glinama.
Hemijske tvorevine nastaju u procesu rastvaranja krečnjaka, i predstavljene su različitim
mineralima i stenama kao što su kalcit, travetrin, oniks. Formiraju raznovrsne oblike pećinskog
nakita, od kojih su najpoznatiji stalaktiti (nastaju rastom sa poda) i stalagmiti (nastaju rastom sa
stropa).
Arheološki predmeti, pa i cela nalazišta, javljaju se u zemljištu. Laički pod «zemljom», ili
zemljištem, često se podrazumevaju različite tvorevine: za zemljoradnike «zemlja» je obradivi sloj,
u kome rastu gajene biljke; za gredjevinare i geotehničare «zemlja» je mekani, odnosno rastresiti
materijal (koji može da se «kopa»), koji se proteže sve do konsolidovanih stena koje se moraju
razbijati. U pedologiji, nauci o zemljištima, zemljište se definiše kao specifična prirodna tvorevina
nastala na odredjenom geološkom supstratu pod uticajem fizičkih, hemijskih i biohemijskih
procesa. To je trofazni sistem koji se sastoji iz čvrste faze (mineralni + organski deo), tečne faze i
gasovite faze.
Posle taloženja na odredjenom mestu, na sediment deluju hemijski i fizički procesi.
Podzemne vode, obogaćene ugljen dioksidom (okiseljene), rastvaraju i redeponuju soli i okside, i
tako započinje proces dijageneze – pretvaranja sedimenta u stenu. Ako se u ovaj proces uključe
živi organizmi – oni pomeraju, mešaju i usitnjavaju deliće materijala u sedimentu, i uz pomoć vlage
i temperature proizvode hemijske promene, započinje proces pedogeneze. Formiranje zemljišta je
proces koji započinje na stabilnom supstratu (na kome se ne odvija ni taloženje ni erozija), a
prestaje kada dodje bilo do zatrpavanja, bilo do erozije. Dok su sedimentacija i erozija dogadjaji,
bez obzira na to što se mogu odvijati kroz kratko, ali i vrlo dugo vreme, formiranje zemljišta je
proces.
Faktori od kojih zavisi formiranje zemljišta su klima, organski svet, topografija, stenska
podloga i vreme.
Glavni faktori klime su temperatura i vlažnost, pa su to istovremeno i faktori od kojih najviše
zavisi formiranje zemljišta. Pri tome, ekstremne vrednosti temperature i vlažnosti ne pogoduju
pedogenetskim procesima, tj. pedogenetski procesi se odvijaju u rasponu tememperature i
vlažnosti izmedju ekstremnih vrednosti, dok se na ekstremnim vrednostima pedogenestki procesi
zaustavljaju. Napr. formiranje zemljišta ispod nivoa podzemnih voda izostaje - nema oksidacije,
koja je inače tipična za aktivno zemljište, nema uslova za opstanak organizama, i pedogenetski
proces se zaustavlja. Iz istih razloga, zemljište se ne formira ni u ekstremnim aridnim uslovima, ni u
permafrostu.
Organski svet učestvuje u pedogenezi na dvojak način: daje zemljištu organski materijal u
vidu uginulih biljaka i životinja, i aktivnošću koja dovodi do usitnjavanja i mešanja materijala.
Dejstvo živih organizama u ovom smislu naziva se bioturbacija. Bakterije i veliki broj vrsta životinja
živi i hrani se u zemljištu: crvi, gliste, larve, mravi, mekušci, bubojedi, glodari i zečevi. Krećući se u
potrazi za hranom, ili gradeći svoja staništa, životinje premeštaju materijal, a neke od njih "vare"
svakodnevno znatnu količinu sedimenta. Kišne gliste, na primer, propuštaju organske ostatke kroz
svoj probavni trakt zajedno sa mineralnim materijama, a zatim ih izbacuju u zemljište i utiču na
obrazovanje zrnaste strukture zemljišta. Biljke takodje menjaju strukturu zemljišta – korenje se kroz
zemljište probija, i razdvaja ga, a kada ugine i istruli, prazne prostore u kojima se nalazilo
ispunjavaju delići ispremeštanog materijala.
Uticaj topografije na formiranje zemljišta proizilazi iz efekta nagiba. Što je padina strmija,
efekat gravitacije je izraženiji, intenzivnija je erozija i manja stabilnost naslaga, pa se na vrlo strmim
padinama zemljišta uopšte ne mogu formirati. Nadmorska visina i (aspekat (osunčanost)) utiču na
mikroklimu, pa time i na organizme koji učestvuju u procesu formiranja zemljišta.
Uticaj stenske podloge ogleda se u tome što od stenske podloge potiče primarno
neorganska materija koja učestvuje u izgradnji zemljišta. Stenska podloga se karakteriše
sastavom, veličinom zrna, rastvorljivošću i strukturnim sklopom različite konzistencije, što sve utiče
na osobine i brzinu razvijanja zemljišta. Kako se zemljište razvija, tako je uticaj stenske podloge
sve manji, odnosno pedogenetski procesi modifikuju stensku podlogu. Neki karakteristični tipovi
zemljišta vezuju se isključivo odredjenu vrstu stenske podloge, napr. mediteranska crvenica koja
nastaje na krečnjacima.
Da bi se na stenskoj podlozi, pod uticajem pedogenetskih procesa formiralo zemljište,
potrebno je da protekne odredjeno vreme.
I pored velike raznovrsnosti faktora koji utiču na pedogenetske procese, proces formiranja
zemljišta ima neke opšte osobine. U organskom materijalu koji se nalazi na površini zemljišta, tj u
površinskom sloju, usled raspadanja organske materije dolazi do stvaranja humusnih kiselina.
Voda iz atmosferilija u dodiru sa ovim kiselinama postaje kisela, i kao takva prodire u dubinu
zemljišta, gde rastvara soli, okside i gline. Horizont u kome je rastvaračko dejstvo kiselih rastvora
preovladjujuće naziva se eluvijalni, a proces eluvijacija. Ovaj rastvoreni materijal se prenosi u
dublji horizont, i u njemu taloži, i taj horizont, u kome preovladjuje taloženje materijala naziva se
iluvijalni, a proces iluvijacija. Pedogenetski procesi, prema tome, formiraju u zemljištu horizonte,
koji su paralelni površini slojevitosti, i koji nastaju, utvrdjenim redosledom, od površine ka dubini.
Sled pedoloških horizonata čini pedološki profil.
Nikako ne treba zaboraviti da pedološki horizonti NISU slojevi, i da se razlikuju od geoloških
i arheoloških/kulturnih slojeva po tome što nastaju od materijala na mestu, a ne prinosom i
taloženjem materijala, i po tome što formiranje pedoloških horizonata ide u suprotnom pravcu – od
površine ka dubini. Pedološki horizonti ne samo da nisu slojevi, nego oni menjaju, i na kraju
uništavaju geološke i/ili arheološke/kulturne slojeve. Nerazlikovanje pedoloških horizonata i
arheoloških/kulturnih slojeva može dovesti do drastičnih grešaka u interpretaciji stratigrafije
arheoloških nalazišta u zemljištu: razdvajanje arheološkog sloja na osnovu granica pedoloških
horizonata, ili, spajanje različitih arheoloških slojeva u jedan, tamo gde su intenzivni pedološki
procesi modifikovali ili izbrisali granice izmedju slojeva.
Smonica je narodni naziv za zemljište crne boje, glinovitog sastava, koje je lepljivo kao
smola. Najčešće se razvijaju na blago zatalasanom reljefu, na tercijarnom supstratu. U Srbiji su
česte na nadmorskoj visini 200-600 m, naročito u Šumadiji, oko Zaječara i u Vranjskoj kotlini.
Međunarodni naziv vertisol (lat. vertere – okrenuti) ukazuje da je specifičnost ovog tipa zemljišta da
usled nejednakog bubrenja i bočnih pritisaka dolazi do mešanja površinskih sa donjim horizontima.
Ovo je relativno plodno zemljište, čiji humusni horizont doseže do 1 m debljine. Kada ima dosta
vlage glina bubri i zemljište ima smolast izgled. U sušnom periodu dolazi do stvaranja pukotina. Na
profilu su zastupljeni horizonti A i C.
Podzol je tip zemljišta koje se stvara u polarnim i umerenim oblasti, u kojima vladaju
relativno niske temperature, a organska materija se sporo razlaže i na taj način obrazuje veliku
količinu humusa. Boja zemljišta je pretežno svetlo siva, a debljina može dostići 10-20 metara. U
slučaju prezasićenosti vodom, podzolski proces je usmeren na formiranje blatnih zemljišta, što je
karakterstična pojava u zonama tundri ili na višim geografskim širinama umerenih oblasti (u
graničnom pojasu prema polarnim oblastima). Vegetacij je predstavljena četinarskim šumama i
tresavama. Razvija se na supstratu bogatom silicijumom. Horizonti A, B i C. Kod nas je ovaj tip
zemljišta slabo zastupljen, a zauzima više položaje planinskih područja, iznad 900 m nadmorske
visine.
Crvenica (italijanski=terra rossa) je tip zemljišta karakterističan za Mediteran. Razvija se na
krečnjacima i dolomitima, a prirodna vegetacija je makija zimzelenog i listopadnog šiblja, ili šumska
zajednica crnog jaseena i primorskog hrasta. To je relativno plitko zemljište, dubine 50-60 cm, i
obično se prostire na relativno maloj površini, u depresijama – kraškim poljima, i vrtačama. Profil
zemljišta je A-(B)-C.
08. Arheopetrologija
08.01 Utvrdjivanje vrste i porekla stena i minerala koriišćenih za izradu artefakata i
objekata: arheopetrologija
08.02 Metode proučavanja stena i minerala
08.03 Stene i minerali kao omiljene sirovine za izradu artefakata: rožnac, opsidijan,
lapis lazuli
Čovek je birao kamen za izradu svojih artefakata, zavisno od njegovih osobina. Na primer,
cepljivost i tvrdina rožnaca su osobine zbog kojih je ova stena postala najvažnija sirovina za izradu
okresanih artefakata u praistoriji.
Kao što je čovek koji je izradjivao artefakte morao da uči o kamenu, da upoznaje njegove
osobine i da razlikuje različite vrste kamena da bi odabrao najbolju sirovinu za izradu svojih
artefakata, tako je i arheologu koji proučava kamene artefakte potrebno da zna vrste i osobine
kamena od koga su artefakti izradjeni.
Ova znanja arheolog će steći tako što će se obratiti naukama i naučnim disciplinama koje
proučavaju stene, minerale i materijale, od njih pozajmiti neke metode proučavanja, odnosno na
bazi tih metoda razviti nove, specifično vezane za arheologiju. Te nauke su, pre svega,
mineralogija i petrologija. Mineralogija je nauka o mineralima, a petrologija o stenama. Petrologija
izučava postanak, sastav, osobine i način pojavljivanja stena u Zemljinoj kori.
Čovek je bio spreman da utroši puno vremena za izradu predmeta od kamena. Kamene
statue na Uskršnjim ostrvima izradjivane su tako što su kamenim sekirama bile klesane iz žive
stene. Eksperimentalnim putem proračunato je da je 6 klesara trebalo da radi oko godinu dana da
bi isklesali statuu dužine od 5 m.
Da je kamen bio vrlo cenjena sirovina pokazuje i to što je čovek bio spreman da zbog
cenjene sirovine prevaljuje velike razdaljine. Dobar primer za to su kameni blokovi dolerita, teški do
4 tone, koji su u Stounhendž dopremani sa razdaljine od 386 km. Dolerit je vulkanska stena,
prilično retka, a pegavi dolerit kakav je korišćen u Stounhendžu ima izvorište samo u planinskoj
oblasti severozapadno od Stounhendža. Veći deo puta mogli su da predju vodom – morem i
rekama, što je olakšavalo transport, ali deo puta su morali da pređu kopnom. Za transport samo
jednog bloka na kopnenom delu puta bilo je potrebno 40 ljudi za tegljenje, i još 20 za podmetanje
oblica.
1. postavljanje istraživačkog pitanja o poreklu sirovine (u kom kontekstu se nalazi kamen, ili
neka druga sirovina, i šta bi utvrđivanje porekla moglo da pokaže)
2. izbor metode (destruktivna/nedestruktivna, mikroskopska, spektroskopska, izotopska ili
dr.)
3. uzorkovanje
4. analiza uzoraka u laboratoriji (utvrdjivanje mineralnog sastava i petroloških karakteristika
na osnovu kojih se odredjuje vrsta materijala)
5. tumačenje rezultata (analiza geoloških karata, utvrdjivanje gde se i na kojoj razdaljini od
arheološkog nalazišta u prirodi nalaze ležišta sirovine)
6. arheološka interpretacija (povezivanje podataka dobijenih petrološkim analizama sa
kontekstom u kome su artefakti pronadjeni, i sa podacima o nalazištu i kulturnom kompleksu kome
nalazište pripada).
Za veliki deo materijala koji je čovek koristio u svakodnevnom životu ne možemo odrediti
tačno poreklo. Neke stene i minerali su vrlo česti u prirodi (na primer krečnjak, peščar, rožnac,
kalcit), stvarani su tokom različitih razdoblja u geološkoj prošlosti i na širokom prostoru. Ukoliko ne
nose nikakav karakterističan signal (na primer, prisustvo nekog retkog elementa) ne možemo suziti
dovoljno oblast u kojoj se može naći da bi to bilo značajno za utvrdjivanje razdaljine od
arheološkog konteksta u kome se nalazi predmet izradjen od te stene ili minerala.
22
(engl.) provenancing
tanak da propušta svetlost. Presek, fiksiran za staklenu pločicu, koji se naziva preparat, posmatra
se pod svetlosnim mikroskopom. Ova metoda, koja se naziva optička mikroskopija, ili metoda
"tankih preseka" koristi se za ispitivanje stena, minerala, ali i veštačkih materijala, napr. keramike.
Optički mikroskopi uvećavaju obično oko 1000 puta.
Za utvrdjivanje porekla stene, bez obzira kojom metodom se vrši, naročito je značajna
odredba retkih elemenata, odnosno analiza elemenata u tragovima. Elementi u tragovima (eng.
trace elements) je naziv koji se koristi za elemente koji su vrlo retki u steni, odnosno zastupljeni sa
nekoliko delova na milion. Za analizu elemenata u tragovima ne postoji jedinstvena tehnika kojom
bi se analizirali svi elementi u tragovima, ali se najčešće primenjuje fluorescencija x-zraka.
08.03 Neke omiljene sirovine za izradu artefakata: rožnac, opsidijan, lapis lazuli
Izbor sirovine za izradu artefakata zavisio je od namene artefakata i željenih osobina koje
odredjene stene i minerali imaju. Za izradu orudja i oružja najznačajnije osobine stena i minerala
su čvrstina i mogućnost da se dobije oštar radni deo alatke, a za nakit je obično najznačajnija
tekstura, boja i sjaj. Oštar radni deo alatke neophodan je kod alatki koje se koriste za sečenje i
bušenje, pa su za njihovu izradu pogodni samo finozrni varijeteti stena, kao što su finozrni kvarciti i
rožnaci. Nasuprot tome, za mlevenje žitarica pogodni su krupnozrni varijeteti stena, pa se za izradu
žrvnjeva koriste srednjozrni i krupnozrni peščari, kvarciti, graniti i druge magmatske stene.
Izbor sirovine, kao i kvalitet izradjenog artefakta, zavisi u velikoj meri od homogenosti i
kristaliniteta sirovine od koje je izradjen. Homogena struktura omogućuje kontrolisano modelovanje
artefakta, dok različite nečistoće otežavaju izradu artefakta i, po pravilu, smanjuju željenu čvrstinu i
oštrinu artefakta.
Za izradu okresanih alatki koriste se stene sa takozvanim školjkastim prelomom, kao što su
rožnac, opsidijan i kvarc, dok se za izradu glačanih alatki najčešće koriste magmatske, ređe
sedimentne i metamorfne stene.
Opsidijan je prirodno vulkansko staklo, crne, sivo-crne ili mrke boje. Nastaje hlađenjem lave
u određenom temperaturnom ritmu. Poluprozračan je ili neprovidan, karakteriše ga školjkast
prelom i pri prelomu daje oštre ivice. Njegova upotreba proizašla je iz mehaničkih svojstava sličnih
kremenu. Korišćen je za izradu okresanih artefakata kao što su noževi, srpovi, strelice, strugači,
zatim za izradu ogledala, na primer u neolitu Anadolije (Čatal-hujuk), pečata i vaza, na primer u
bronzanom dobu Egeje i drugih ukrasnih predmeta.
Postoje tri vulkanske oblasti u Evropi sa poznatim ležištima opsidijana. To su ostrvo Melos u
Egejskom moru, Sardinija i Lipari (Eolska ostrva) u Italiji, Kapadokija u Anadoliji, i Karpati
O nekim vrstama stena i minerala korišćenih za izradu artefakata vidi u: Srejović D. (ur.),
1997, Arheološki leksikon, na primer: alabaster, lapis lazuli, jaspis, kvarcit, porfir, itd.
Biljke predstavljaju osnovnu komponentu ekosistema i po pravilu čine najveći deo njegove
biomase. One vezuju sunčevu energiju i proizvode organske materije, i tako obezbedjuju hranu
većini ostalih organizama na Zemlji. Stvarajući organsku materiju, biljke paralelno obogaćuju
atmosferu kiseonikom.
Osnovna odlika biljaka je prisustvo celuloze u ćelijskom zidu i zelenog pigmenta hlorofila koji
im obezbedjuje autotrofni način života.
Biljno carstvo obuhvata zelene alge i kopnene biljke. U kopnene biljke spadaju mahovine,
paprati, golosemenice i skrivenosemenice. Najveći značaj za čoveka imaju više biljke,
golosemenice i skrivenosemenice. Ishrana je gotovo u celini zasnovana na njima, a i drugi aspekti
upotrebe biljaka. Alge, mahovine i paprati imaju manji značaj.
Nauka koja se bavi proučavanjem biljaka zove se botanika, a nauka čiji je predmet
proučavanja biljni svet u geološkoj prošlosti – paleobotanika. Proučavanjem ostataka biljaka na
arheološkim nalazištima i odnosom izmedju biljaka i čoveka bavi se posebna arheološka disciplina
– arheobotanika. Ne postoji, naravno, oštra granica izmedju paleobotaničkih istraživanja u
arheologiji i arheobotaničkih istraživanja. Razlika izmedju ove dve naučne discipline je hronološka
– paleobotanika proučava biljni svet od njegovog postanka u prekambrijumu do danas, a
arheobotanika samo biljni svet za vreme postojanja ljudi. Osim toga, paleobotanička istraživanja
su pretežno okrenuta rekonstrukciji vegetacije, odnosno životne sredine, a arheobotanička
istraživanja odnosu čoveka i konkretnih biljnih vrsta koje on koristi u svakodnevnom životu za
ishranu i u druge svrhe.
Biljni svet odredjene oblasti naziva se vegetacija. To je širi pojam nego flora, koja takodje
označava biljni svet odredjene oblasti, ali u smislu sastava – skupa biljnih vrsta koje obuhvata. Pod
vegetacijom podrazumevamo biljni pokrivač odredjene oblasti, koji predstavlja jednu od najvažnijih
komponenti ekosistema, jer reguliše protok najvažnijih komponenti biohemijskih ciklusa (vode,
ugljenika i azota), odnosno protok energije i materije. Biljni svet, takodje, značajno odredjuje sastav
atmosfere produkujući kiseonik, odlučujuće utiče na karakteristike zemljišta, i predstavlja stanište i
izvor energije za životinjski svet.
Glavni tipovi ekosistema – biome, nazivaju se prema tipu vegetacije. Postoji osam osnovnih
kopnenih bioma: tropske kišne šume, tropske savane, pustinje, stepe i prerije, mediteranska
makija, listopadne šume, tajge i tundre.
Biljni svet Evrope u poslednjih 2,5 miliona godina, sastavljen je pretežno od istih
vrsta koje i danas postoje. Medjutim, njihovo geografsko rasprostranjenje se, tokom
smene glacijala i interglacijala u kvartaru, znatno menjalo. Pliocenski egzotični četinari (Se-
qoia, Taxodium, Glyptostrobus) povukli su se iz Evrope pre početka kvartara.
Usled smenjivanja toplih i hladnih epoha. kroz pleistocen, pre lazak toplije tercijarne
flore u današnju evropsku floru nije bio poste pen i kontinuiran. Naročito su se osetili
prekidi u oblastima koje je prekrivao inlandajs na severnoj hemisferi (srednja i severna
Evropa i Azija, kao i severni deo severnoameričkog kontinenta).
Flora arktičkih krajeva, sa nadiranjem leda prema jugu, odstupa u tom pravcu, a sa
povlačenjem ledničkih kalota vraća se na trag u svoj današnji areal rasprostranjenja,
ustupajući mesto oblicima umerenog klimatskog pojasa. Ovakva smena vegetacije
ponavljala se sa svakom smenom ledenih doba, tako da se u jednoj istoj oblasti u profilima
naslaga može zapaziti naizmenično smenjivanje glacijalne i interglacijalne flore, odnosno
borealne i umerene.
Na pojas tundri, nadovezivao se pojas travnatih stepa. Posle toga, dalje prema jugu
počinjao je pojas šuma. Šume, kako listopadne, tako i četinarske, u glacijal nim epohama
bile su potisnute daleko na jug u toplije krajeve. Sa povlačenjem ledničkog pokrova na
sever pomerale su se uporedo u tom pravcu i šume, prvo borove i smrčeve, a za njima
brezove, bukove i hrastove.
Pomeranja šumskih regiona u Evropi u pravcu sever - jug i obra tno bila su otežana
usled alpsko-karpatske planinske barijere, tako da su, usled pogoršanja klimatskih uslova i
nemogućnosti migracije stradali mnogi kotlinski tercijarni relikti. Samo neki od njih uspeli su
da se iz srednje Evrope presele na atlantsku obalu ili zadrže na Balkanskom polu ostrvu i u
Maloj Aziji. U Severnoj Americi bilo je drugačije, jer su planinski venci orijentisani pravcem
sever - jug, tako da nisu sprečavali migraciju vegetacije u tom pravcu, a time i opstanak
većeg broja tropskih formi sve do današnjeg vremena.
Fosilni i subfosilni ostaci biljaka zahtevaju i različite metode proučavanja, zavisno od njihove
veličine, morfologije i načina fosilizacije. Tradicionalno se odvojeno proučavaju makrobotanički i
mikrobotanički ostaci. Makrobotanički ostaci obuhvataju ostatke biljaka vidljive golim okom, kao što
su plodovi, seme, delovi stabla, listovi, korenje i sl. Mikrobotanički ostaci obuhvataju ostatke biljaka
koji se mogu proučavati samo pod uvećanjem, kao što su polen i spore, i još neki sitni delovi viših
biljaka, ali takodje i niže biljke, kao napr. alge. Indirektne podatke o vegetaciji odredjene oblasti
daju podaci o drugim elementima životne sredine: zemljištu, sedimentima, fauni, klimi, itd.
Oblik i morfologija spora i polena različitih biljaka se razlikuju i pretežno se lako određuju do
roda, a u nekim slučajevima i do vrste. Otporni su na spoljašnja razaranja u uslovima ograničene
oksidacije. Najlakše se mogu očuvati u finozrnim sedimentima sa povećanim sadržajem organske
materije (barski ugljevi, treset, ugljevite gline), često u glincima, laporcima, krečnjacima i sitnozrnim
peščarima, a vrlo retko u ledničkim, fluvioglacijalnim i svim gruboklastičnim sedimentima (breče,
konglomerati i sl.).
Betula – breza
Salix - vrba
Pinus – bor
Picea – smrča
Abies – jela
Quercus – hrast
Corylus – leska
Carya – orah
Acer – javor
Populus – topola
Castanea – kesten
Alnus – jova
Tilia – lipa
Ulmus – brest
Fagus – bukva
Carpinus – beli grab
a sa druge strane trava i zeljastih biljaka, kao što su, na primer
Artemisia – pelin
Sphagnum – tresetnica
Graminae – trave.
Tokom glacijala veće rasprostranjenje imale su izrazito hladnodobne životinje, kao što su
Mammuthus primigenius (runasti mamut), Coelodonta antiquitatis (runasti nosorog), Rangifer
tarandus (irvas), Alces alces (los), Ovibos moschatus (mošusno goveče), i drugi.
Holocenska fauna je slična današnjoj, a na njen sastav, od početka holocena do danas, sve
veći uticaj ima čovek. Karakteristična je pojava domaćih životinja, životinja koje je čovek pripitomio,
kao i komensalskih vrsta, tj. životinja koje žive u blizini čoveka, na primer, domaći miš, golub.
Najkrupnija ledenodobna životinja koja je živela na prostorima Evrope i Azije bio je runasti
mamut, Mammuthus primigenius, čiji su ostaci nalaženi veoma dobro sačuvani u sibirskom
permafrostu. Bio je visok do 3 metra. Imao je debelo krzno (dlake duge i po pola metra), duge i
savijene kljove duge do 4 metra, dve kvrge (na glavi i ramenima) u kojima su čuvane rezerve
masti. U poslednjem glacijalu mamut je bio rasprostranjen širom evropskog kontinenta. Na
Balkanskom poluostrvu dopirao je sve do Solunskog zaliva, na Apeninskom poluostrvu do srednje
Italije, a u jugozapadnoj Evropi - sve do Pirinejskog poluostrva. Ova vrsta mamuta izumire krajem
pleistocena na najvećem delu oblasti koju je naseljavala, ali su male i izolovane populacije
preživele na ostrvu Svetog Pavla na Aljaski (do 6,000. pne.) i Vrangelovom ostrvu u blizini
Beringovog moreuza (do 1600. pne.).
23
delovi iz Nenadić i Bogićević, 2010, Geologija kvartara, prilagođeno
Kako su mamuti izgledali, uključujući čak i boju krzna, poznato je na osnovu leševa
očuvanih u smrznutom zemljištu - permafrostu. Da bi se zamrznuta tela životinja konzervirala u
permafrostu potrebne su izuzetne okolnosti. Potrebno je da životinja brzo nakon smrti bude
zatrpana tečnim ili polutečnim supstancama, kao što su mulj, prašina ili ledena voda koji se zatim
zamrzavaju. To se moglo desiti tako što su mamuti upadali u močvare i tu umirali zaglavljeni, ili bi
se udavili u živom pesku. Neki su mogli propasti kroz led u barama ili močvarama. Mnogi su
stradali u rekama, verovatno u poplavama. Na jednom mestu u dolini reke Bereleh u Jakutiji (Sibir)
nađeni su ostaci od najmanje 156 mamuta, koje je očigledno donela poplava.
1977. godine u sibirskom permafrostu nađeni su dobro očuvani ostaci bebe mamuta stare 7-
8 meseci koja je dobila ime Dima. Dima je bio visok oko 104 i dug 115 cm, a težak oko 100
kilograma. Ovaj mali mamut umro je pre oko 40,000 godina. Slično je građen kao današnji slonovi,
ali su mu uši bile 10 puta manje od ušiju afričkog slona. Dlaka nije očuvana, ali koža, unutrašnji
organi i meka tkiva su sačuvani i ispitani. To je bilo prvi put da je neki potpuno sačuvan mamut
ispitan savremenim naučnim metodama.
Trideset godina je Dima bio najpoznatiji mamut na svetu, sve dok 2007, takođe u Sibiru, nije
nađeno žensko mladunče od oko 6 meseci u permafrostu starom oko 37 000 godina. Nova "beba"
dobila je ime Ljuba. (Obratite pažnju da su Ljuba i Dima gotovo "vršnjaci" po starosti u doba smrti i
savremenici po vremenu u kome su živeli.) Ljuba je sada najbolje očuvani mamut – očuvane su
čak i surla i oči, samo rep nedostaje. Bila je duga oko 130 cm, visoka 90 cm i teška samo 50
kilograma.
Kao što je već pomenuto, na teritoriji Evroazije smenile su se najmanje tri vrste mamuta:
Mammuthus meridionalis (južni slon), živeo je u ranom pleistocenu, Mammuthus trogontherii
(stepski mamut), u srednjem, a Mammuthus primigenius (runasti mamut), u kasnom pleistocenu.
Prilagodjavanje na klimatske promene i promene u vegetaciji, dovelo je do povećanja broja gleđnih
lamela na zubima ove tri vrste mamuta.
U Srbiji su pronađena dva veoma dobro očuvana skeleta stepskog mamuta. Jedan je
pronađen 1996. godine kod Kikinde u pogonu fabrike "Toza Marković" na dubini od 21 m.
Pronađen je gotovo kompletan skelet, sa oko 90% koštane mase. Potpuno očuvane kljove duge
su 3,5m. Životinja se verovatno zaglibila u priobalnom delu močvare, pa je postala plen lešinara
(pronađeni su i tragovi zuba hijena na njenim kostima). Na istom prostoru pronađeni su i ostaci
drugih organizama kao što su vodene voluharice, ribe, puževi, školjke, kao i spore paprati i
fosilizovani listovi vrba. Originalni skelet i replika od plastike u prirodnoj veličini izloženi su u
Narodnom muzeju u Kikindi.
Druga grupa krupnih životinja koja se javlja u sastavu pleistocenske megafaune su nosorozi.
Najstariji predstavnik u Evropi bio je dvorogi nosorog - Dicerorhinus; u starijem i srednjem
pleistocenu vrsta Dicerorhinus etruscus, a u srednjem pleistocenu vrlo krupna vrsta Dicerorhinus
mercki (Merkov nosorog), koja je dostizala veličinu današnjeg azijskog slona. Druga grupa
nosoroga obuhvata runaste nosoroge – Coelodonta antiquitatis, koji je živeo u stepi i često nalažen
zajedno sa mamutima. Bio je dug oko 3.7 i visok 2 metra. Iščezao je krajem pleistocena. Veoma
dobro očuvan runasti nosorog (nedostajali su samo rogovi i kopita) pronađen je u ozokeritu (jednoj
vrsti parafina) u Staruniji (Poljska) 1929. godine.
Na teritoriji Evrope i Azije živele su različite vrste jelena tokom pleistocena. Najkrupniji je bio
džinovski jelen (Megaloceros giganteus) sa rasponom rogova od 3.65 metra. I ova vrsta je izumrla
na najvećem delu oblasti koju je naseljavala, ali su izolovane populacije preživele zapadno od
Urala, u Sibiru sve do oko 5000 godine pre nove ere.
Sabljozube mačke (ili "sabljozubi tigrovi") koje su se odlikovale ogromnim gornjim
očnjacima, lovile su krupne biljojede tokom ranog pleistocena, a samo jedna vrsta je preživela do
srednjeg pleistocena. U sastavu mesoždera, dolazilo je i do drugih velikih promena. U ranom
pleistocenu živeo je Canis etruscus, predak današnjih vukova, koga u srednjem i mlađem
pleistocenu zamenjuje pravi vuk – Canis lupus.
Fauna beskičmenjaka tokom pleistocena i holocena nije se drastično menjala kao fauna
kičmenjaka, naročito sisara. Ali ostaci beskičmenjaka (naročito puževi i školjke, ostrakodi i insekti)
mogu nam pružiti dragocene podatke o klimi i klimatskim promenama, jer su pojedine njihove vrste
posebno dobro prilagođene na toplu ili hladnu klimu. Na primer u kvartarnim aluvijalnim
naslagama iz starijih odeljaka pleistocena u Panonskom basenu, uključujući terene severne Srbije,
poznate su odavno fosilne školjke roda Corbicula. One se u biostratigrafsko-paleontološkim
proučavanjima koriste kao karakteristični, tzv. „index“ fosili, za odredbu starosti i korelaciju
pleistocenskih sedimenata. Kao termofilne forme korbikule su se početkom vrlo hladnih epizoda
ledenih doba u srednjem pleistocenu povukle iz Panonskog basena u toplije predele naseljavajući
u mlađem pleistocenu i holocenu prostore u južnom delu Kaspijskog basena, srednjoj Aziji, Indiji i
Americi.
Nakon „pauze“ od nekoliko stotina hiljada godina korbikule ponovo naseljavaju prostore
Dunavskog sliva u Srbiji i susednim oblastima. Utvrđeno je da je nakon izgradnje Đerdapske
akomulacije u poslednjih petnaest godina, Corbicula fluminea, vrsta srodna pleistocenskoj
Corbicula fluminalis naselila prvo Dunav, a zatim i njegove velike pritoke Savu i Tisu. Nema ih u
bržim i hladnijim rekama uključujući Veliku Moravu i Drinu. Uzroci „povratka“ korbikula još nisu
dobro proučeni, ali se pretpostavlja da su njih ili njihove larve u današnji ambijent Dunava i
njegovih pritoka prenele ptice. Moguće je da su pored ptica delimično u njihovom transportu iz
probalnog pojasa Crnog Mora uzvodno uz Dunav učestvovali i brodovi.
Pre oko 3.5 miliona godina (u mlađem pliocenu) stvaranjem Panamskog zemljouza
povezane su Severna i Južna Amerika, koje su pre toga bile razdvojene morem više od 100
miliona godina. Preko te prevlake životinje migriraju sa severa na jug i sa juga na sever. Ovaj
događaj naziva se "Velika razmena faune". Iz Južne u Severnu Ameriku prešle su životinje kao što
su armadiljo, oposum, lenjivci i gliptodoni. Oni su opstali u Severnoj Americi do pre par hiljada
godina, ali su danas gotovo svi izumrli. U suprotnom pravcu, iz Severne u Južnu Ameriku preselili
su se zečevi, miševi, lisice, medvedi, rakuni, lasice, mačke, pekari, jeleni, tapiri i kamile.
U Australiji, fauna je i danas specifična u odnosu na ostale kontinente, jer je tokom geološke
istorije bila izolovana, tako da u njoj preovlađuju primitivni sisari, kao što su monotremati (sisari koji
se razmnožavaju pomoću jaja) i torbari, dok su viši (placentalni) sisari dovedeni uglavnom u
istorijskom periodu od strane čoveka. U pleistocenu su u Australiji živele još neobičnije životinje:
džinovski kengur, visok do 3 metra, džinovski vombat, torbarski lav, džinovski gušter (Megalania)
dug 7 metara i težak do 2 tone i krupne ptice-neletačice. Masovno izumiranje megafaune u
Australiji odigralo se ranije nego u ostalom delu sveta (pre oko 47,000 godina), delimično se
poklapa sa dolaskom čoveka, ali i sa klimatskim promenama (pre svega sušama), koje su takođe
mogle uticati na izumiranje..
Na ostrvima se tokom kvartara dešava nešto zanimljivo. Fauna na njima je slična onoj sa
obližnjeg kontinenta, odakle i potiče, ali dolazi do pojave "ostrvskih patuljaka" i "ostrvskih džinova".
Fosterovo pravilo (poznato i kao "ostrvsko pravilo") definisao je Dž. B. Foster 1964. i ono
glasi da članovi neke vrste postaju veći ili manji u zavisnosti od uslova koji su postojali u njihovom
okruženju. On je pretpostavio da na ostrvima neke sitne životinje postaju krupnije od svojih
kontinentalnih predaka zbog nedostatka predatora (grabljivica), dok neke krupne životinje postaju
sitnije zbog nedostatka izvora hrane. Ove pojave nisu vezane isključivo za kvartar – dešavale su
se i ranije, na primer kod dinosaurusa, ali su u kvartaru dobro poznate i proučene. "Patuljci" se
javljaju naročito među sisarima. Na primer, poznato je da su patuljasti mamuti na Vrangelovim
ostrvima postali od mamuta normalne veličine. Sličan razvoj se dešavao i kod slonova (na Malti,
Kipru, Kritu i Siciliji), nilskih konja (mediteranska ostrva i Madagaskar), jelena (na Filipinima i Kritu)
a možda i ljudi.
Suprotna pojava je ostrvski gigantizam, gde životinje koje žive na ostrvima nemaju više
predatore kao u normalnim okolnostima, zbog čega narastaju do džinovskih dimenzija. Za razliku
od patuljaka, gigantizam se javlja kod mnogih grupa kičmenjaka, kao i beskičemnjaka. Primeri za
ovu pojavu su mnogobrojni: gigantske rovčice i zečevi (mediteranska ostrva), džinovski puhovi
(Majorka i Minorka), ptica-slon – Aepyornis (Madagaskar), moa - Dinornis (Novi Zeland), itd.
Sa dolaskom ljudi i prateće faune (psi, mačke, pacovi...) mnogi ostrvski "džinovi" su izumrli -
džinovske ptice na Novom Zelandu, na Madagaskaru džinovski lemur veličine gorile
(Archaeoindris) i Aepyornis, patuljasti slon Stegodon na ostrvu Flores itd. Nedavno su (2003.
godine) na ostrvu Flores (Indonezija) pronađeni ostaci minijaturnih ljudi, stari svega oko 18.000
godina. Nađen je gotovo kompletno očuvan skelet jedne male žene (visoke oko 1,06 m i sa
zapreminom mozga od samo 380 cm3) stare 30-ak godina, koja je dobila nadimak "mala dama iz
Floresa" ili "Flo". Nova vrsta je dobila ime Homo floresiensis ("čovek sa Floresa"). Ubrzo po
objavljivanju rezultata došlo je do rasprave – da li se zaista radi o patuljastoj ostrvskoj vrsti ljudi
25
iz Nenadić i Bogićević, 2010, Geologija kvartara
koja je živela istovremeno sa modernim ljudima, ili o običnim ljudima obolelim od mikrocefalije,
bolesti koja izaziva mali rast mozga i glave? Najnovija istraživanja odbacuju ideju o mikrocefaliji.
Mnoge vrste sisara izumrle su krajem pleistocena, pre oko 15.000-12.000 godina. Izumrlo je
nekoliko vrsta surlaša, nosoroga, džinovski jelen, stepski bizon, pećinski medved, pećinska hijena.
Neke vrste našle su utočište na severu, prateći povlačenje leda (los, mošusno goveče, žderavac) ili
u planinama (kozorog, divokoza) ili su migrirali tokom holocena (evropski bizon, jelen, irvas). Ovo
izumiranje u Evroaziji je bilo manje katastrofično nego u Australiji i Americi.
Postoji nekoliko najvažnijih pretpostavki o tome zašto je došlo do velikog izumiranja krajem
pleistocena, od kojih nijedna još nije opšte prihvaćena:
1. hipoteza o preteranom lovu ("overkill " hipoteza) – ljudi su lovili krupne biljojede i istrebili
ih. Na taj način su krupni mesožderi i lešinari koji su takođe lovili te biljojede ostali bez plena. U
prilog ovoj hipotezi ide činjenica da je 80% vrsta krupnih sisara u Americi iščezlo tokom 1.000
godina od prvog naseljavanja ljudi na tom kontinentu. Istrebljavanja raznih vrsta životinja od strane
ljudi dešavala su se više puta u istorijskom vremenu, na primer na ostrvima (Madagaskar, Novi
Zeland), a dešavaju se i danas.
2. hipoteza o promeni klime kao uzroku izumiranja – pre 10.000-15.000 godina došlo je do
globalnog otopljavanja – prosečna godišnja temperatura se povećala za 6 o C. Naglo otopljavanje
dovelo je do neke vrste "smrti od toplotnog udara" za životinje ledenog doba opremljene debelim
krznom. Loša strana ove hipoteze je što promena temperature na granici pleistocen-holocen nije
bila veća nego tokom granica prethodnih glacijalnih i interglacijalnih perioda. Pored toga, neke
životinje nisu izumrle, kao na primer mamuti na Vrangelovom ostrvu (na kojem nije bilo ljudi!), a
baš oni bi morali da budu najugroženiji, jer nemaju gde da pobegnu sa ostrva. Druga verzija ove
hipoteze pretpostavlja da je povećana kontinentalnost klime uticala da se tip vegetacije promeni na
granici pleistocen-holocen, pa krupni biljojedi nisu uspeli da se prilagode novoj hrani.
Dale Gutrie (1984) smatra da su klimatske promene na kraju pleistocena bile dovoljno velike
da su mogle da izazovu izumiranje mnogih kopnenih životinja. Po njegovom mišljenju, te promene
su u Severnoj Americi bile nagle, i dovele su do širenja travnate vegetacije – prerija, koje se
karakterišu malim brojem biljnih vrsta. Ove prerije bile su idealne za bizone, koji su se posle
pleistocena jako proširili. Ali, životinje kao što su mamuti, lenjivci i konji, koji imaju manje
specijalizovan sistem za varenje (za razliku od preživara), imaju potrebu za raznovrsnijom
ishranom, i nisu mogle da se prilagode ishrani koja se sastojala od svega nekoliko vrsta trava.
Guthrie takodje smatra da je pojačana sezonalnost, odnosno smanjeno trajanje sezone rasta
vegetacije, moglo doprineti izumiranju. U prilog ovoj hipotezi ide i činjenica da je kod većine vrsta
koje su opstale, došlo do naglog smanjenja rasta.
Za izumiranje u Australiji David Horton (1984) nalazi objašnjenje u naglom širenju pustinje,
koja je prekrila ceo kontinent; on navodi da se naseljavanje od strane ljudi vezuje za 30.000 bc.,
26
iz Nenadić i Bogićević, 2010, Geologija kvartara; pod megafaunom se podrayumevaju sisari te\i od 44 kg.
možda i 45.000 bc., dok se vrhunac izumiranja odigrao u periodu 24 -13,000 bc., što se poklapa sa
periodom suše u Australiji.
Mnogi naučnici podržavaju neku vrstu kombinacije između ove dve hipoteze, jer nijedna u
potpunosti ne objašnjava izumiranje na granici pleistocen/holocen. Takođe, postoje razlike u
intenzitetu i vremenu izumiranja na različitim kontinentima, pa se i razlozi izumiranja po svoj prilici
razlikuju na različitim kontinentima.
Proces formiranja arheološkog nalazišta počinje od momenta kada čovek počinje da koristi
stanište ili mesto koje koristi u neke druge svrhe, pa sve do otkrića i iskopavanja.
Procesi koji deluju na formiranje arheoloških nalazišta mogu se, takođe, podeliti na
fiziogene, biogene i antropogene. Fiziogeni procesi se odvijaju u fizičkoj sredini pod uticajem
endogenih i egzogenih geoloških sila, i u njih spadaju, na primer, navejavanje prašine, kliženje
naslaga na padinama, pedogenetski procesi. Biogeni procesi podrazumevaju aktivnosti biljaka i
životinja, na primer rast korenja biljaka, glodanje kostiju, gaženje, gomilanje sovinih izbljuvaka. Oni
mogu biti naročito značajni u vreme kada je stanište privremeno ili trajno napušteno, ali su, po
pravilu, izraženi i u vreme čovekovog prisustva, bilo usled aktivnosti biljaka i životinja koje čovek
gaji, ili flore i faune koje čine deo prirodne biocenoze. Antropogeni procesi su oni koji predstavljaju
rezultat čovekovih aktivnosti, kao što su loženje vatre, pravljenje artefakata, obrada zemlje. Treba
voditi računa da antropogeni procesi mogu proizvesti, ili uticati na stvaranje ili gomilanje, ne samo
produkata koje ćemo svrstati u antropogenu komponentu, već i produkte koje svrstavamo u
fiziogenu ili biogenu komponentu arheološkog nalazišta. Na primer, loženje vatre u pećini je
antropogeni proces jer je rezultat čovekove aktivnosti, a za posledicu može imati akumulaciju
drobine koja se formira otpadanjem kamena sa tavanice usled zagrevanja i hladjenja. Životinjske
kosti koje ostanu posle kasapljenja ulovljene životinje predstavljaju biogenu komponentu, ali su
produkt antropogenog procesa.
Faktori modifikacije i destrukcije mogu se podeliti u skup faktora koje proizvodi čovek i skup
faktora koje proizvodi životna sredina.
Skup faktora koje proizvodi prirodno okruženje odnose se na faktore koji deluju pre
(rasipanje), za vreme (fizičko-hemijski uslovi sredine, bioturbacija, krioturbacija, ledeni klinovi,
soliflukcija, bubrenje gline i soli i drugo) i posle pohranjivanja (pretaložavanje).
Na arheološko nalazište ili arheološki materijal u zemlji ili sedimentu deluju faktori koje
nazivamo fizičko-hemijskim uslovima sredine taloženja. Oni mogu uticati na konzervaciju
arheološkog materijala, ili na njegovo pomeranje i uništavanje. Glavne osobine sredine taloženja
su kiselost (ph vrednost), oksidacija i temperatura.
Oksidacija podrazumeva aerobne uslove tj. prisustvo kiseonika koji učestvuje u hemijskim
reakcijama i omogućava život mikroorganizama, a time i intenzivno raspadanje. Suprotnno tome, u
anaerobnim uslovima dolazi do konzervacije.
Obuhvataju poremećaje koji nastaju pod dejstvom mraza, kao što su krioturbacija,
soliflukcija i ledeni klinovi, poremećaje koji nastaju pod dejstvom bubrenja gline i soli, poremećaje
koji nastaju pod uticajem živih organizama, koji se nazivaju bioturbacija, zatim mikrotektonske
deformacije i pretaložavanje.
Poremećaji pod dejstvom mraza mogu biti pomeranje pokretnog arheološkog materijala, ili
poremećaji slojeva u kojima se arheološki materijal nalazi. Pomeranje pokretnog arheološkog
materijala od kamena, dešava se na istom principu kojim nastaju kameni prstenovi u
periglacijalnim oblastima. Zbog toga što kamen brže sprovodi hladnoću nego okolno zemljište,
ispod kamena se formira led. Kada kristališe, led pomera kamen naviše, a kada se otopi, on se
samo delom spušta naniže, jer delići tla ili sitnozrnijeg matriksa upadaju ispod njega. Na taj način,
mraz sortira/razdvaja sitnozrni i finozrni materijal od kamena, izbacuje kamen na površinu, i "ređa"
ga u kamene prstenove. Kada se ovaj proces dešava na padinama, pod uticajem gravitacije,
prstenovi se raskidaju, i pružaju niz padinu u obliku "kamenih pruga".
Na paleolitskom nalazištu Toralba, u Španiji, koje je bilo naseljeno tokom hladnog glacijala,
Butzer (1982) je pokazao da kružne strukture od kamena u najstarijim arheološkim slojevima, nisu
kulturnog porekla, već nastale pod dejstvom mraza. Na padinama pod nagibom od 2 do 5°,
strukture su bile kružnog oblika, na padinama pod nagibom od 5 do 10°, elipsoidnog oblika, a
onima pod nagibom većim od 10° kameni lukovi su bili raskinuti u pruge, ili pojedinačni kamenovi
rasuti sa dužom osom u pravcu nagiba.
Pod dejstvom mraza može doći i do poremećaja u sloju u kome se arheološki materijal
nalazi, pa samim tim i arheološkog materijala. Takvi poremećaji su ledeni klinovi, krioturbacija i
soliflukcija.
Ledeni klinovi nastaju tako što, usled mržnjenja, dolazi do stvaranja pukotine koja se pruža
vertikalno kroz sloj i koju ispunjava led. Kada se led otopi, pukotinu ispuni voda, a zatim i zemlja ili
sediment. Kod sledećeg zamrzavanja led širi i produbljuje pukotinu, i proces se nastavlja. U
periglacijalnim oblastima ledeni klinovi mogu dostići dubinu od 4-5 m, a ponekad i do 10 m.
Soliflukcija, ili tečenje tla, nastaje pod udruženim dejstvom mraza i gravitacije. Dešava se
kada površinski sloj, destabilizovan sezonskim smrzavanjem i odmrzavanjem, klizi niz padinu.
Poremećaji koji vrlo često utiču na arheološka nalazišta, a koje izazivaju živi organizmi,
obuhvaćeni su pod zajedničkim nazivom bioturbacija. Ovakve poremećaje izazivaju biljke i
životinje, na primer, glodari koji kopaju podzemne hodnike, jazavci, lisice, i drugi mesožderi, koji u
zemlji prave jazbine, medvedi koji pećine koriste kao legla, milipedi, koji transportuju organski
materijal naniže, na primer 4 m kroz suve pećinske sedimente, crvi, koji riju zemlju i nose je na
površinu tako da se originalna površina pomera naniže do 30 cm dubine, termiti, koji u termitnjake
ugrađuju mineralne materije sa dubine od 8 m, i prave tzv. kamene linije, korenje drveća i trava,
koje po pravilu doseže dubinu od nekoliko metara.
......
Očuvanost nalaza zavisi od kompleksa antropogenih, biogenih i fizičko-hemijskih uticaja koji
deluju direktno na nalazište, kao i perifernih geomorfoloških procesa koji pospešuju njihovo
dejstvo.
11. Arheobotanika
11.1. Šta je arheobotanika? Predmet proučavanja. Istorijat istraživanja.
11.2. Metode sakupljanja i proučavanja biljnih ostataka
11.3. Domestikacija biljaka. Pšenica i druge žitarice.
11.4. Druge vrste gajenih biljaka.
11.5. Arheobotanička istraživanja u Srbiji. Arheobotanička istraživanja Vinče.
"Biljke su oduvek imale značajnu ulogu u životu ljudi. Korišćene su prvenstveno u ishrani,
potom za pravljenje odeće i bojenje tkanina, za izradu alatki, predmeta za domaćinstvo, nameštaja,
zatim kao gorivo i građa za objekte, kao lekovita i kozmetička sredstva, kao materijal kojim se
trgovalo, bile su deo rituala i mitologije, služile su kao statusni simboli u društvu, i tako dalje".
"Odnos između ljudi i biljaka u prošlosti se, kao i danas, odlikovao izvesnom dinamikom
(Popper, Hastorf 1988:1): raspoloživost i bogatstvo prirodnih resursa uticali su na društveni razvoj
jednako kao što je čovek, koristeći i prilagođavajući okolinu svojim potrebama (krčenjem šuma,
proširivanjem njiva i pašnjaka), menjao ekosistem. Zato arheobotaničari proučavaju kako socio-
kulturni razvoj ljudskih zajednica, tako i promene koje su se dešavale u neposrednom prirodnom
okruženju tih zajednica. Rezultati arheobotaničkih istraživanja u tom smislu donose mnoštvo
podataka o relaciji ljudi-biljke u prošlosti, o nekadašnjoj vegetaciji u čovekovom okruženju i
eksploataciji prirodnih resursa, o tome kako se sezonalnost u biljnom svetu odražava na sistem
ljudskog naseljavanja, o ulozi različitih biljnih vrsta u ekonomiji zajednice, te pripitomljavanju
pojedinih za ishranu ljudi i životinja, a onda i o posledicama čovekovog uticaja na prirodnu
sredinu."
27
većinom iz iz Milošević Dragana, 2004: Arheobotaničke analize. Prikupljanje i identifikacija makrobiljnih ostataka na
lokalitetu Vinča – Belo brdo 2001-2003.godine. Diplomski rad.
28
Grubišić Ivana, 1994. Етноботаника – нова дисциплина. Glasnik Etnografskog instituta SANU, 39-49.
"Prve analize biljnih ostataka iz arheološkog konteksta sproveo je C. Kunth 1826. godine na
mumificiranom materijalu iz staroegipatskih grobnica (Pearsall 2000:4). Na evropskoj teritoriji prvi
je na prikupljanju i identifikaciji biljnih ostataka sa arheoloških lokaliteta radio botaničar O. Heer i to
na praistorijskim sojeničkim naseljima na obalama švajcarskih jezera, otkrivenim sredinom 19.
veka (Hastorf 1999:55)".
"I pored ekspanzije arheobotaničkih istraživanja krajem prošlog veka, ona su i dalje na
lokalitetima mnogo manje zastupljena nego analize, na primer, životinjskih i ljudskih kostiju. Jedan
od osnovnih razloga je nedostatak stručnjaka za tu oblast, jer je za arheologe potrebna dodatna
specijalizacija, iako je ona potrebna i za druge arheološke «poddiscipline». Upravo zato su prve
arheobotaničke analize obavljali botaničari za potrebe arheologa (Nesbitt 1995:68). Drugi razlog
može biti sama priroda biljnih ostataka koji su na terenu mnogo manje vidljivi u poređenju sa,
recimo, keramikom, kostima ili okresanim kamenom. Stoga se ne mogu uzeti u obzir u prvim,
radnim interpretacijama arheološkog konteksta na samom terenu, a rezultati arheobotaničkih
analiza obično su dostupni tek mesecima po završetku kampanje, kada su već mnogi kulturni
slojevi i konteksti definisani i objašnjeni. Pored navedenih, sigurno da je jedna od glavnih prepreka
za arheobotanička u okviru arheoloških istraživanja i nedostatak sredstava za opremanje
laboratorije i izradu mašine za flotaciju."
Više biljke, u koje spadaju sve biljke koje igraju značajnu ulogu u životu čoveka, su
složene gradje, i sastoje se od podzemnih (koren, krtole) i nadzemnih (stablo, lišće), vegetativnih
(koren, stablo) i generativnih (cvet, seme, plod) delova. Različiti delovi biljaka očuvaju se na
arheološkim nalazištima, po pravilu, zasebno, jer ih čovek koristi u različite svrhe, a takodje, za
očuvanje različitih biljnih delova potrebni su različiti uslovi fosilizacije. Ostatke biljaka koje možemo
videti golim okom nazivamo makrobiljnim, ili makrobotaničkim ostacima, a one koji se mogu
proučavati samo pod uvećanjem, mikrobotaničkim ostacima.
Drugi način fosilizacije biljnog materijala je mumifikacija u ekstremno vlažnim ili suvim,
to jest, anaerobnim uslovima sredine (u vodi, tresetištima, pustinjama) (materijal iz sojeničkih
naselja na švajcarskim jezerima i mumificirani delovi biljaka iz staroegipatskih grobnica (Borojević
1990:60); zatim kalcifikacija, u sredinama bogatim organskim materijama i mineralima (na primer
jame za otpatke, koproliti).
Delovi biljaka mogu se naći i inkorporirani u ćerpiču, keramici ili opekama, gde su
dospeli slučajno – prilikom sakupljanja gline za izradu ovih predmeta ili prilikom njihovog sušenja
na otvorenom, ili, pak, namerno – pleva se, na primer, dodaje kako bi materijal očvrsnuo i bio
manje krt, a i da bi se ubrzalo pečenje (Borojević 1990:60). Češći je, međutim, slučaj da ti delovi
biljke vremenom propadnu (bilo da izgore ili se jednostavno dezintegrišu), ali u materijalu ostave
otisak na osnovu kog se vide morfološke karakteristike, pa se može utvrditi koji je deo biljke u
pitanju (mnoge posude su ukrašavane utiskivanjem klasja žita ili zrna). "29
1. ručno sakupljanje
2. suvo i vlažno prosejavanje
3. flotacija
Manje količine sedimenta ili zemlje mogu se flotirati i jednostavnijim priručnim sredstima. U
posudu odgovarajuće zapremine sipa se voda, a zatim i uzorak zemlje. Sadržaj se promeša i
ostavi da odstoji, kako bi lakši materijal isplivao na površinu. Potom se voda polako sipa kroz sito,
tako da se ne uzburkava nataloženi materijal na dnu. Zatim se voda dodaje i postupak ponavlja
sve dok se u situ ne sakupi sav materijal koji pluta. Flotirani materijal se ostavlja da se suši, a
materijal sa dna posude ispire vodom kroz sito, suši i posebno pakuje.
29
ibid
Bez primene flotacije kao metode sakupljanja, ne može se računati na sakupljanje ozbiljnije
količine arheobotaničkog materijala. Na arheološkim nalazištima, ovaj metod sakupljanja biljnog
materijala primenjuje se počev od ranih '60-tih godina prošlog veka. 30
S obzirom da je prosejavanje ili flotacija celokupne iskopane zemlje ili sedimenta tokom
iskopavanja najčešće nemoguće, usled nedostatka vremena i sredstava, potrebno je, pre početka
iskopavanja, usvojiti strategiju sakupljanja arheobotaničkog materijala, kojom se određuje metod
sakupljanja, broj i veličina uzoraka, kao i konteksti iz kojih se uzimaju uzorci.
Kod vlažnog prosejavanja i flotacije, važan deo procesa je sušenje i pakovanje, koje
je neophodno sprovesti tako da se prikupljeni biljni materijal dalje ne lomi i oštećuje. Sušenje je
najbolje sprovesti u hladu, da ne bi bilo naglo i dovelo do pucanja, i mora biti potpuno. Pakovanje
još uvek vlažnog materijala dovodi do njegovog budjanja i upropašćivanja. Pakovanje se vrši tako
da biljni materijal bude zaštićen od trenja i pritiska – uvijanjem u alu foliju, stavljanjem u plastične
kutijice ili staklene epruvete.
Jedno od najvažnijih pitanja u arheobotanici, i ono koje je disciplini dalo zamah 60-tih godina
prošlog veka, je kada i gde su ljudi počeli da gaje biljke za ishranu i da se bave zemljoradnjom.
Počeci domestikacije biljaka označavaju prelomnu tačku u razvoju društva, ali i promenu životne
sredine pod uticajem čoveka. Sposobnost čoveka da koristi i menja druge organizme, da proizvodi
hranu, bila je osnova za dalji razvoj društva i tehnologije. Istovremeno, zemljoradnja je uslovila
menjanje prirodne vegetacije, eroziju i degradaciju zemljišta i izumiranje velikog broja biljnih i
životinjskih vrsta, bilo pod direktnim uticajem čoveka, bilo smanjenjem njihovih prirodnih biotopa
usled širenja obradivih površina.
Struever S., 1960: Flotation Techniques for the Recovery of Small Scale
30
Seme divljih žitarica igralo je značajnu ulogu u životu zajednica na Bliskom istoku već u
gornjem paleolitu. Na primer, stanovnici naselja Ohallo II (današnji Izrael) sakupljali su ječam i
dvorednu pšenicu 17000 godina pre n.e.32
Na nalazištu Abu Hureyra (Aleppo, Sirija), pronadjeni su ostaci čak 150 različitih vrsta
biljaka koje su sakupljali njihovi stanovnici. U naselju su živeli od ranog proleća do kasne jeseni.
Ovde je pronadjeno seme kultivisane raži, koje se razlikuje od divljeg srodnika po tome što je
primetno veće i zaobljenije. Za jedno seme je dobijen datum 13000 godina, što bi značilo da je raž
najstariji dokaz o kultivisanoj žitarici uopšte33.
U severnoj Siriji pronadjeni su ugljenisani ostaci divlje jednoredne pšenice 10000 godina
pre n.e., i od tog razdoblja su ostaci pšenice na arheološkim nalazištima na Bliskom Istoku sve
češći, a pšenica će postati najznačajnija žitarica u Starom Svetu. Postoje 4 vrste pšenice:
"Domaći varijeteti imaju povećane korisne delove, lakše se rasadjuju, a gube odbrambene
delove, ka napr. trnje. T. monococcum i T. dicoccum spadaju u grupu pšenica obuvenog zrna.
Naime, posle vršidbe klasnih vretena, zrna ovih vrsta ostaju obavijena unutrašnjom plevom, dok
spoljašnja pleva ostaje na klasnom vretenu. Zrno se potom oslobađa pleve zagrevanjem i nakon
toga razvejavanjem. Često se, međutim, zrna skladište bez uklanjanja pleve, jer su tada manje
podložna propadanju i delovanju mikroorganizama. Čest nalaz u arheološkim slojevima su osnove
pleve, koje imaju oblik račve, pa se nazivaju račve klasića. One predstavljaju čvrste delove pleve i
31
Borojević, K. 1990, Analize paleobotaničkih makroostataka sa arheoloških lokaliteta u Srbiji, Magistarski rad,
Univerzitet u Beogradu, Odeljenje za arheologiju.
32
vidi Mordechai Kislev
33
vidi Hillman Gordon & Susan Colledge
ostaju očuvane putem ugljenizacije, tako da su dobar pokazatelj prisustva pšenice obuvenog zrna
na lokalitetima. Kod pšenica golog zrna (T. aestivum, T. durum, i druge) sva pleva nakon vršidbe
ostaje na klasnom vretenu, tako da zrno iz klasića ispada neobavijeno.
Dvoredna pšenica, emer, domestikovana je u 8.milenijumu pre ne. e., a od divljeg pretka
razlikovala se po krupnijem semenu i razvijenoj sposobnosti da se ne rasejava lako (tako što je
vršena selekcija biljaka sa čvrstom račvom klasića). Sa Bliskog Istoka, kultivacija ove vrste pšenice
preneta je u Egejsku oblast, zatim na Balkansko poluostrvo i u centralnu Evropu. Često se javlja
zajedno sa jednorednom pšenicom, ajnkorn. Podaci o domestikaciji jednoredne pšenice, počev od
7000 pre n.e. postoje sa arheoloških nalazišta u Siriji, Turskoj i Iranu, a u neolitu na Kipru, Grčkoj,
Balkanu i na Kavkazu. Ove dve vrste pšenice igraju važnu ulogu tokom celog neolita, sve do
bronzanog doba. U sedmom milenijumu javljaju se varijeteti neobuvenog zrna, mada se i obuveni
emer i ajnkorn još uvek proizvode. Medjutim, u kasnom bronzanom dobu, neobuveni varijeteti
(durum) dominiraju u oblasti Mediterana i Bliskog Istoka. U oblasti Kavkaza, u petom milenijumu
(4700 pre n.e.) javlja se hlebna pšenica, koja će zatim, potisnuti upotrebu ajnkorna i emera.
U antičko doba ajnkorn i emer su korišćene uglavnom kao stočna hrana. Danas su to
reliktne vrste koje se tu i tamo gaje u zapadnoj Turskoj, na Balkanu, centralnoj i južnoj Evropi za
ishranu stoke (Zohary, Hopf 2000:33-34). Ljudi ih cene zbog velike otpornosti na delovanje
mikroorganizama i gljivične zaraze (Nesbitt 1995:74).
Hlebna pšenica (Triticum aestivum) je hibridna vrsta – nastala je spajanjem divlje vrste iz
porodice trava Aegilops squarrosa, koja raste u centralnoj Aziji, i neke od već pritomljenih vrsta iz
grupe turgidum - pšenica (gde spada i T. dicoccum) koje su karakteristične za Bliski istok. Stoga je
ova vrsta mogla da se javi tek onda kada su se prve pripitomljene vrste pšenice proširile ka istoku
(Zohary, Hopf 2000:56). U Evropi je najranije zabeležena na neolitskom lokalitetu Sakharova u
Moldaviji (4700 godina pre nove ere), dok se kasnije javlja u eneolitu i nešto više u bronzanom i
gvozdenom dobu. U savremenoj agrikulturi T. aestivum je najvažnija pšenična vrsta sa brojnim,
novim, varijetetima (Zohary, Hopf 2000:51).
"Proso (Panicum miliaceum) se relativno rano javlja u Evropi – prvi nalazi zabeleženi su na
arheološkim lokalitetima s kraja 5. i početka 4. milenijum pre nove ere u istočnoj i centralnoj Evropi,
a u poznom neolitu i kasnije, u bronzanom dobu sve češće je deo arheobotaničkog inventara. Divlji
predak prosa za sada nije pouzdano utvrđen, iako su srodne forme iz porodice trava (Poaceae)
registrovane u centralnoj Aziji, pa se pretpostavlja da je tu i došlo do kultivacije ove vrste, koja je
zatim, zajedno sa bliskoistočnim kulturama (pšenicom i ječmom) preneta u Evropu. Danas se
proso najviše gaji u istočnoj i srednjoj Aziji (Zohary, Hopf 2000:83). Panicum miliaceum uspeva u
uslovima tople klime sa dosta sunčanih perioda, pa se zbog toga seje isključivo u proleće, za
razliku od pšenice i ječma koji se mogu sejati u proleće ili jesen. Proso, međutim, dobro podnosi
visoke temperature, sušu i manje plodno zemljište, a zrno sazreva za vrlo kratko vreme (u periodu
od 60 do 90 dana). Očišćena semena se kuvaju kao pirinač, ili se mrve za spravljanje kaše, obično
u kombinaciji sa drugim žitaricama; bogata su proteinima. Koriste se i kao hrana za ptice (Zohary,
Hopf 2000:83)."35
34
iz iz Milošević Dragana, 2004: Arheobotaničke analize. Prikupljanje i identifikacija makrobiljnih ostataka na lokalitetu
Vinča – Belo brdo 2001-2003.godine. Diplomski rad.
35
iz iz Milošević Dragana, 2004: Arheobotaničke analize. Prikupljanje i identifikacija makrobiljnih ostataka na lokalitetu
Vinča – Belo brdo 2001-2003.godine. Diplomski rad.
Nezavisni centri pripitomljavanja biljaka, osim u oblasti "Plodnog polumeseca", pojavili su se
vrlo rano i u drugim delovima sveta: u jugoistočnoj Aziji i Indiji (domestikacija pirinča), u centralnoj i
južnoj Americi (tikva, kukuruz).
Najraniji nalazi pirinča (Oryza sativa) (prvo divljeg, a kasnije i domestifikovanog) potiču sa
nalazišta u oblasti reke Jang-Ce u Kini, i datuju se u razdoblje 15.000-9.000 godina pre sadašnjosti
(Liu et al., 2007). Pirinač raste u vlažnoj, toploj klimi, i zbog toga su podaci o domestikaciji
siromašni, jer se zrna retko očuvaju. Divlja forma ima jestivo, krupno zrno, dovoljno produktivno da
je vredno sakupljanja. Proces domestikacije je trajao dugo, ali su pre 9000 godina, neolitske
zajednice i na severu i na jugu oblasti koju pokriva današnja Kina pouzdano sakupljale divlji
pirinač, i započele njegovu kultivaciju. Pre 8000 godina pirinač se raširio i u basen Žute reke,
daleko izvan oblasti rasprostranjenja divlje vrste, do čega je moglo doći samo pod uticajem čoveka.
Mahunarke su jednogodišnje biljke, a gaje se zbog semena koje sadrži visoki procenat
proteina (zahvaljujući brojnim amino-kiselinama), tako da u ishrani predstavljaju savršenu dopunu
žitaricama koje imaju malo proteina, a veliku količinu skroba. U tradicionalnim poljoprivrednim
zajednicama mahunarke su glavna zamena za meso. Zrna se jedu sirova, bez prethodne pripreme,
ili kuvana, a i same mahune mogu se konzumirati dok su još zelene.
36
iz iz Milošević Dragana, 2004: Arheobotaničke analize. Prikupljanje i identifikacija makrobiljnih ostataka na lokalitetu
Vinča – Belo brdo 2001-2003.godine. Diplomski rad.
Jedna najstarijih i najcenjenijih mahunarki «Starog sveta» je sočivo. Kulturna biljka Lens
culinaris ima najviše sličnosti sa divljom vrstom Lens orientalis koja raste na Bliskom istoku (u
Turskoj, Siriji, Libanu, Izraelu, Jordanu). Ugljenisana zrna divljeg sočiva otkrivena su na
preneolitskim lokalitetima s kraja 10. milenijuma pre nove ere (Mureybit, Tell Abu Hureyra).
Kasnije, krajem 8. i u 7. i 6. milenijumu pre nove ere sočivo se javlja zajedno sa pripitomljenim
pšenicama i ječmom, pa se pretpostavlja da je tada već u pitanju domaća vrsta, tim pre što su zrna
veća nego ona divljih vrsta, što je jedan od kriterijuma za utvrđivanje domestifikacije. U 6. i 5.
milenijumu sočivo je prisutno u poljoprivrednim zajednicama jugoistočne Evrope (Zohary, Hopf
2000:94-99).
Zajedno sa sočivom, grašak (Pisum sativum) spada među najranije pripitomljene biljne
vrste. Ova povrtlarska kultura sadrži proteine značajne za ljudsku ishranu i danas je veoma
značajan poljoprivredni proizvod sa velikim brojem modernih varijeteta.
Divlji predak domaćeg graška najverovatnije je Pisum humile čija je distribucija ograničena
na Bliski istok, gde žive i divlje forme pšenice, ječma, sočiva i lana. Prvi arheološki nalazi zrna
graška potiču iz druge polovine 8. i iz 7. milenijuma pre nove ere sa lokaliteta u Siriji (Tell Aswad),
Turskoj (Çayönü), Jordanu ('Ain Ghazal). U neolitu Evrope grašak se javlja zajedno sa pšenicom i
ječmom, najpre na lokalitetima u Grčkoj (Nea Nikomedeia, Sesklo), zatim u Bugarskoj (Azmaška
Mogila) i drugim delovima Balkana (Zohary, Hopf 2000:106).
Višestruki značaj lana za ljude ogleda se u tome što se iz stabljika izdvajaju vlakna
(koja su čvršća od vlakana pamuka i vune) od kojih se prave tkanine i užad, dok se iz semena
dobija ulje za ishranu, osvetljenje, bojenje (služi kao podloga za pigment). Za ekstrahovanje ulja
semenke lana se najpre potope u vodu kako bi smekšale, a potom se izmrve da bi se iz njih
oslobodilo ulje. Stabljike lana za izdvajanje vlakana žanju se pre sazrevanja semena, potom se
suše i potapaju u vodu da bi se od ostalog tkiva oslobodile vlaknaste ćelije, duge oko 4 cm, koje se
pružaju duž stabljike formirajući prsten vidljiv u horizontalnom preseku. Stabljike se potom suše,
mehanički mrve i «češljaju», da bi se prikupila vlakna za tkanje (Borojević 1998:69).
Pre kultivacije, sakupljani su plodovi divljeg voća, kao što su groždje, kruške, dren, kupina i
dr.
Divlje grožđe (Vitis vinifera ssp. sylvestris) uspeva na širokom prostoru od obale Atlantskog
okeana do Tadžekistana i zapadnih Himalaja, a verovatno je poreklom iz vlažnih šumskih oblasti
sa blagom klimom južno od Kaspijskog jezera i duž južne obale Crnog mora. Vrsta se odatle
proširila ka južnoj Evropi, a dolinama Dunava i Rajne u centralnu Evropu (Zohary, Hopf 2000:152).
U pitanju je biljka – puzavica (drvenasti lijan) kojoj drveće retkih krošnji (kroz koje prolaze sunčevi
zraci) služi kao potpora (Borojević 1998:252). Zrna divljeg grožđa su kisela, ali u procesu sušenja
(bilo na vazduhu ili blagim zagrevanjem u peći) gube znatnu količinu tanina, od kog kiselost i
potiče, tako da postaju ukusne i mogu da se čuvaju duže vreme (Wiltshire 1995:387). U svežem
stanju mogu da se upotrebe za pravljenje vina, soka ili sirćeta. Lišće divlje loze negde služi kao
salata (Borojević 1998:82).
Vrsta V. vinifera ssp. sylvestris smatra se divljim pretkom domaće vinove loze – V. vinifera
ssp. vinifera – koja je pripitomljena zajedno sa prvim voćkama oko kojih se razvila hortikultura u
Mediteranu u halkolitu i ranom bronzanom dobu (najraniji nalazi su iz Levanta). Zrna divljeg grožđa
su nešto manja od onih domaćeg, ali imaju veći broj semenki. Sakupljana su još u poznom
paleolitu i mezolitu (što potvrđuju tragovi iz donjih slojeva pećine Frankti u Grčkoj), a u neolitu se
javljaju na arheološkim lokalitetima širom Balkana. Nema, međutim, dovoljno podataka na osnovu
kojih bi se pretpostavilo da su stanovnici ovih naselja od divljeg grožđa spravljali sok ili vino. Možda
su zrna jednostavno bila sakupljana zajedno sa drugim vrstama namenjenim ishrani životinja
(Borojević 1998:84).
Kruška (Pyrus sp.). Divlje kruške rastu u umerenim oblastima Evrope i Azije. Vrste Pyrus
pyraster i Pyrus caucasica srodne su domaćoj kruški (Pyrus communis) i smatraju se njenim
precima. U južnom Balkanu uspeva i divlja vrsta Pyrus spinosa koja je možda doprinela genetskoj
raznovrsnosti domaćih sorti kruške (Zohary, Hopf 2000:177).
Plodovi divlje kruške su sitni (prečnika 1,5 – 3 cm) i u ugljenisanom obliku (nekad
prepolovljeni, radi lakšeg sušenja) su otkriveni na nekoliko neolitskih i bronzanodopskih lokaliteta u
Italiji, Švajcarskoj, Nemačkoj, Grčkoj, Rumuniji. Prema McLaren i Hubbard (1990) u Srbiji su na
lokalitetu Selevac/Staro selo otkriveni ostaci domaće kruške Pyrus communis. Dosadašnji
arheološki dokazi, međutim, ne nude odgovor na pitanje početka domestifikacije ove vrste; prve
pouzdane informacije o tome nalazimo u radovima grčkih i rimskih pisaca koji opisuju metod
kalemljenja i gajenja kruške (Zohary, Hopf 2000:177).
11.5. Arheobotanička istraživanja u Srbiji. Arheobotanička istraživanja Vinče37.
Nakon ovih, tek se od '70-ih godina prošlog veka ponovo rade analize arheobotaničkog
materijala u Srbiji, i to ih uglavnom obavljaju stručnjaci iz inostranstva. Tako je M. Hopf obradila
biljni materijal sa nekoliko vinčanskih lokaliteta: Staro Selo/Selevac, Vinča (K), Valač i
Predionica (Hopf 1974). W. van Zeist je u to vreme prikupljao i analizirao biljne ostatke većinom
u Vojvodini i objavio rezultate sa višeslojnog lokaliteta Gomolava (1974) i lokaliteta Kalakača
(1978) iz gvozdenog doba. Nešto kasnije je S. Bottema analizirao deo materijala takođe sa
Gomolave i svoje rezultate uporedio sa van Zeist-ovim (Bottema, Ottaway 1982). J. M. Renfrew
objavila je rezultate arheobotaničkih analiza sa ranoneolitskog lokaliteta Starčevo (Renfrew
1979).
37
iz iz Milošević Dragana, 2004: Arheobotaničke analize. Prikupljanje i identifikacija makrobiljnih ostataka na lokalitetu
Vinča – Belo brdo 2001-2003.godine. Diplomski rad, malo izmenjeno
Zajedno sa pšenicom, ječam čini osnovnu ratarsku kulturu na neolitskim lokalitetima Srbije
(Borojević 1998:61). Za neolitske kulture Balkana i centralne Evrope karakteristično je prisustvo
mahom šestoredog ječma golog zrna. U neolitu Srbije proso je do sada otkriveno na Gomolavi
(Borojević 1990) i Vinči.
Osnovu kasnorimske ratarske proizvodnje (od druge polovine 3. do druge polovine 5. veka)
čini meka pšenica (Triticum aestivum L. s.l.), dok se u manjoj meri uzgajaju proso (Pani cum
miliaceum L.), višeredi plevni ječam (Hordeum vulgare L. subsp. vulgare) i raž (Secale cereale L.).
Među tri iden ti fi kovane vrste mahunarki najzastupljenije je sočivo (Lens culinaris Med.). U ovom
periodu sakupljanje samoniklog voća je imalo veliki značaj. Sa druge strane, ranovizantijska
ratarska proizvodnja (od kraja 5. do druge polovine 6. veka) se za sni- va na većem broju žitarica
koje su skoro podjednako sejane na oranicama: proso, ovas (Avena), raž, jednozrna pšenica (Triti
cum monococcum L.), ječam i meka pšenica. Osim toga šest različitih vrsta mahunarki ukazuje na
veliki značaj ovih ople menjivača zemljišta u ishrani stanovnika: sočivo, bob (Vicia faba L.), sastrica
(Lathyrus sativus L.), leblebija (Cicer arie tinum L.), grašak (Pisum sativum L.) i urov (Vicia ervilia
[L.] Willd.). Jedini predstavnik biljaka uljarica u oba perioda je obični lanik (Camelina sativa [L.]
Crantz). U rimskom periodu od voća se uzgaja samo vinova loza (Vitis vinifera L. subsp. vinifera),
dok su u ranovizantijskim uzorcima osim loze pronađeni ostaci voćarskih kultura: kruška (Pyrus
communis L. em. Gaertn.), orah (Juglans regia L.) i breskva (Persica vulgaris Mill.). U baštama
ranovizantijskog perioda uzgajaju se korijander (Coriandrum sativum L.) i obična blitva (Beta
vulgaris L.).