Prvi dio:

Elementi teorije polja i

numeričkog modeliranja
2
 3

MATEMATIČKI UVOD U TEORIJU

ELEKTROMAGNETSKIH POLJA

Pokretačka snaga matematičke invencije nije u rasuđivanju već u maštovitosti.

August de Morgan

U ovom poglavlju vrlo kratko je iznesen matematički aparat nužan za proučavanje

elektromagnetske teorije. Nakon kratkog prikaza osnovnih relacija za pravokutni,
cilindrični i sferni koordinatni sustav, te krivuljnih i plošnih integrala, obrađeni su elementi
vektorske analize; gradijent, divergencija, rotor i laplace. Širi matematički uvod u teoriju
polja moguće je pronaći u velikom broju priručnika, npr. [1], [2].

1.1 Pojam fizičkog polja

Općenito se ograničeni ili neograničeni prostor u kojem se pri proučavanju neke
fizikalne pojave svakoj točki prostora pridjeljuje neki skalar ili vektor naziva fizičko polje.
Polje dakle predstavlja određeno svojstvo prostora koje je u svakoj točki opisano nekom
skalarnom ili vektorskom veličinom. Ovisno o tome mijenjaju li se u vremenu fizička
skalarna, odnosno vektorska, polja mogu biti stacionarna: U = U (r ) , A = A(r ) i
nestacionarna: U = U (r , t ) , A = A(r , t ) .

1.2 Koordinatni sustavi

Položaj točke u prostoru opisuje se koordinatama izabranog koordinatnog sustava.

Najčešće korišteni koordinatni sustavi u teoriji polja su:

• pravokutni (Kartezijev) sustav (x,y,z)

• sferni sustav (r,ϑ,φ)
• cilindrični sustav (ρ,φ,z)

Sva tri navedena sustava pripadaju tzv. ortogonalnim krivolinijskim sustavima.

3
 4

Ortogonalni koordinatni sustavi određeni su trima jediničnim vektorima pri čemu

razlikujemo tzv. "desne" sustave kod kojih vrijedi: e1 × e2 = e3 (pravilo desne ruke), te
"lijeve" sustave kod kojih vrijedi: e1 × e2 = −e3 .

1.2.1 Pravokutni koordinatni sustav

Pravokutni koordinatni sustav prikazan je na slici 1.1.

Slika 1.1: Pravokutni koordinatni sustav

Za desni pravokutni koordinatni sustav vrijedi: ex × ey = ez .

Proizvoljnoj točki T u pravokutnom koordinatnom sustavu može se pridružiti radij-
vektor r :

r = rx + ry + rz = rx ex + ry ey + rz ez = xT ex + yT ey + zT ez = xT i + yT j + zT k (1.1)

gdje su xT, yT, zT koordinate točke T, odnosno komponente radij-vektora.

Skalarno i vektorsko polje u pravokutnom koordinatnom sustavu predočavaju se na

način prikazan na slici 1.1.
 5

Slika 1.2: Prikaz skalarnog i vektorskog polja u pravokutnom koordinatnom sustavu

Skalarno polje dade se predstaviti skalarnom funkcijom: U (x,y,z), dok se vektorsko

polje prikazuje vektorskom funkcijom A :

A = Ax + Ay + Az = Ax ex + Ay ey + Az ez (1.2)

gdje su Ax, Ay, Az odgovarajuće komponente vektorske funkcije u točki T, dakle:

A( x, y, z ) = Ax ( x, y, z )ex + Ay ( x, y, z )ey + Az ( x, y, z )ez (1.3)

odnosno:

A( xT , yT , zT ) = Ax ( xT , yT , zT )ex + Ay ( xT , yT , zT )ey + Az ( xT , yT , zT )ez (1.4)

1.2.2 Cilindrični koordinatni sustav

Cilindrični koordinatni sustav prikazan je na slici 1.3.

5
 6

Slika 1.3: Cilindrični koordinatni sustav

Za desni cilindrični koordinatni sustav vrijedi: eρ × eϕ = ez .

Skalarno i vektorsko polje u cilindričnom koordinatnom sustavu predočavaju se na
način prikazan na slici 1.4.

Slika 1.4: Prikaz skalarnog i vektorskog polja u cilindričnom koordinatnom sustavu

Skalarno polje prikazuje se skalarnom funkcijom U (ρ,φ,z), dok se vektorsko polje

može zapisati preko vektorske funkcije:

A = Aρ + Aϕ + Az = Aρ eρ + Aϕ eϕ + Az ez (1.5)
 7

gdje su Aρ, Aφ, Az komponente vektorske funkcije u točki T, dakle:

A( ρ , ϕ , z ) = Aρ ( ρ , ϕ , z )eρ + Aϕ ( ρ , ϕ , z )eϕ + Az ( ρ , ϕ , z )ez (1.6)

odnosno, može se pisati:

A( ρT , ϕT , zT ) = Aρ ( ρT , ϕT , zT )eρ + Aϕ ( ρT , ϕT , zT )eϕ + Az ( ρT , ϕT , zT )ez (1.7)

1.2.3 Sferni koordinatni sustav

Sferni koordinatni sustav prikazan je na slici 1.5.

Slika 1.5: Sferni koordinatni sustav

Za desni sferni koordinatni sustav vrijedi: er × eϑ = eϕ .

Skalarno i vektorsko polje u sfernom koordinatnom sustavu predočavaju se na način
prikazan na slici 1.6.

7
 8

Slika 1.6: Prikaz skalarnog i vektorskog polja u sfernom koordinatnom sustavu

Skalarno polje dade se predočiti skalarnom funkcijom: U(r,ϑ,φ), dok se vektorsko polje
prikazuje vektorskom funkcijom A :

A = Ar + Aϑ + Aϕ = Ar er + Aϑ eϑ + Aϕ eϕ (1.8)

gdje su Ar, Aϑ, Aφ komponente vektorske funkcije u točki T, dakle:

A(r ,ϑ , ϕ ) = Ar (r ,ϑ , ϕ )er + Aϑ (r , ϑ , ϕ )eϑ + Aϕ (r , ϑ , ϕ )eϕ (1.9)

odnosno u točki T vrijedi:

A(rT , ϑT , ϕT ) = Ar (rT , ϑT , ϕT )er + Aϑ (rT , ϑT , ϕT )eϑ + Aϕ (rT , ϑT , ϕT )eϕ (1.10)

Prilikom rješavanja problema elektromagnetskih polja, vrlo često je nužna

transformacija koordinata iz jednog sustava u drugi.
Transformacija koordinata iz pravokutnog sustava (x,y,z) u cilindrični sustav (ρ,φ,z)
prikazana je u tablici: 1.1, dok je transformacija pravokutnog sustava (x,y,z) u sferni sustav
(r,ϑ,φ) prikazana je u tablici 1.2.

Tablica 1.1: Transformacija pravokutnog sustava (x,y,z) u

cilindrični sustav (ρ,φ,z)
x = ρ cos ϕ ρ = x2 + y2
y
y = ρ sin ϕ ϕ = arctg
x
z=z z=z
 9

Tablica 1.2: Transformacija pravokutnog sustava (x,y,z) u

sferni sustav (r,ϑ,φ)

x = r sin ϑ cos ϕ r = x2 + y 2 + z 2

y = r sin ϑ sin ϕ x2 + y 2
ϑ = arctg
z
y
z = r cos ϑ ϕ = arctg
x

Transformacija komponenti vektora A iz pravokutnog sustava (x,y,z) u cilindrični

sustav (ρ,φ,z) prikazana je u tablici: 1.3, dok je transformacija komponenti vektora A iz
pravokutnog sustava (x,y,z) u sferni sustav (r,ϑ,φ) prikazana je u tablici 1.4.

Tablica 1.3a: Transformacija komponenti pravokutnog sustava (Ax, Ay, Az)

u cilindrični sustav (Aρ, Aφ, Az):

Aρ = Ax cos ϕ + Ay sin ϕ
Aϕ = − Ax sin ϕ + Ay cos ϕ
Az = Az

Tablica 1.3b: Transformacija komponenti cilindričnog sustava (Aρ, Aφ, Az) u pravokutni
sustav (Ax, Ay, Az):

Ax = Aρ cos ϕ − Aϕ sin ϕ
Ay = Aρ sin ϕ + Aϕ cos ϕ
Az = Az

Tablica 1.4a: Transformacija komponenti pravokutnog sustava (Ax, Ay, Az)

u sferni sustav (Ar, Aϑ, Aφ):

Ar = Ax sin ϑ cos ϕ + Ay sin ϑ sin ϕ + Az cos ϑ

Aϑ = Ax cos ϑ cos ϕ + Ay cos ϑ sin ϕ − Az sin ϑ
Aϕ = − Ax sin ϕ + Ay cos ϕ

9
 10

Tablica 1.4b: Transformacija komponenti sfernog sustava (Ar, Aϑ, Aφ)

u pravokutni sustava (Ax, Ay, Az):

Ax = Ar sin ϑ cos ϕ + Aϑ cos ϕ cos ϑ − Aϕ sin ϕ

Ay = Ar sin ϑ sin ϕ + Aϑ sin ϕ cos ϑ + Aϕ cos ϑ
Az = Ar cos ϑ − Aϑ sin ϑ

Integralni oblik zakona teorije polja u matematičkom smislu temelji se na izrazima koji
sadrže krivuljne, plošne i volumne integrale (npr. Maxwellove jednadžbe u integralnom
obliku, integralni oblik jednadžbe kontinuiteta, itd.).
Diferencijali luka, površine i volumena za sva tri koordinatna sustava prikazani su u
tablicama 1.5, 1.6 i 1.7.

Tablica 1.5: Diferencijali luka, površine i volumena u pravokutnom

koordinatnom sustavu

diferencijal puta (luka) d s = dx ex + dy ey + dz ez

diferencijal površine d S = dy dz ex + dx dz ey + dx dy ez
diferencijal volumena dV = dx dy dz

Tablica 1.6: Diferencijali luka, površine i volumena u cilindričnom

koordinatnom sustavu

diferencijal puta (luka) d s = dρ eρ + ρ dϕ eϕ + dz ez

diferencijal površine d S = ρ dϕ dz eρ + dρ dz eϕ + ρ dρ dϕ ez
diferencijal volumena dV = ρ dρ dϕ dz

Tablica 1.7: Diferencijali luka, površine i volumena u sfernom

koordinatnom sustavu

diferencijal puta (luka) d s = dr er + r sin ϑ dϕ eϕ + rdϑ eϑ

diferencijal površine d S = r sin ϑ dϕ dϑ er + r sin ϑ dr dϕ eϑ + rdr dϑ eϕ
2

diferencijal volumena dV = r 2 sinϑ dr dϑ dϕ

 11

1.3 Krivuljni i plošni integrali

Maxwellove jednadžbe u integralnom obliku definirane su preko krivuljnih i plošnih

integrala.

1.3.1 Krivuljni integral prve vrste

Krivuljni integral prve vrste po krivulji Γ na intervalu [A,B] u parametarskim
koordinatama definiran je izrazom:

B
dr (t )
∫ f [ r (t )]
A
dt
dt = ∫ fds
Γ
(1.11)

dr (t )
pri čemu je ds = dt mjera na Γ.
dt
Fizikalni smisao integrala (1.11) je linearna gustoća materije ili linearna gustoća
električnog naboja.

1.3.2 Krivuljni integral druge vrste

Krivuljni integral druge vrste po krivulji Γ na intervalu [A,B] u parametarskim
koordinatama definiran je izrazom:

B
dr (t )
∫ F [ r (t )]
A
dt
dt = ∫ Fds
Γ
(1.12)

Integral (1.12) može se pisati u obliku:

∫ Fds = ∫ F ⋅ tds ∫ F dx + ∫ F dy + ∫ F dz
Γ Γ Γ
x
Γ
y
Γ
z (1.13)

gdje t označava vektor tangente na krivulju Γ.

Za razliku od krivuljnog integrala prve vrste, kod krivuljnog integrala druge vrste važna
je orijentacija krivulje Γ. Orijentacija krivulje Γ vezana je za pojam radnje koju izvrši neka
sila F prilikom pomicanja materijalne točke, ili točkastog naboja od točke A do točke B
(ili obrnuto) uzduž putanje Γ, kako je prikazano na slici 1.7.

11
 12

Slika 1.7: Različiti smjerovi integracije uzduž krivulje Γ

Može se pisati:

B A

∫ Fdr = −∫ Fdr
A B
(1.14)

U jednom slučaju energija sustavu se troši dok se u drugom slučaju dobiva.

1.3.3 Plošni integral prve vrste

Plošni integral prve vrste po površini S u pravokutnim koordinatama definiran je
izrazom:

2 2
⎛ ∂f ⎞ ⎛ ∂f ⎞
∫∫S ρ [ x, y, f ( x, y)] 1 + ⎜⎝ ∂x ⎟⎠ + ⎜⎝ ∂y ⎟⎠ dxdy = ∫S ρ dS (1.15)

Fizikalni smisao površinskog integrala prve vrste je površinska gustoća mase ili
električnog naboja.

1.3.4 Plošni integral druge vrste

Plošni integral druge vrste općenito se definira izrazom:

∫ AdS = −∫ A ⋅ ndS
S S
(1.16)

pri čemu je:

dS = ndS (1.17)

vektorska mjera na plohi S.

 13

Integral (1.16) može se pisati u obliku:

∫ AdS = ∫∫ A dydz + ∫∫ A dxdz + ∫∫ A dxdy

S S
x
S
y
S
z (1.18)

U mehanici fluida površinski integral druge vrste ima smisao protoka količine tekućine
koja u jedinici vremena protekne kroz plohu S, dok u elektromagnetizmu plošni integral
druge vrste predstavlja električni ili magnetski tok u jedinici vremena kroz danu površinu S.

1.4 Elementi vektorske analize

Maxwellove jednadžbe u diferencijalnom obliku sadrže izraze u kojima se javljaju
elementi vektorske analize u vidu operatora gradijenta, divergencije, rotora i laplacea.

1.4.1 Gradijent
Gradijent skalarne funkcije U je vektor koji opisuje skalarno polje u nekoj točki i
definiran je izrazom:

1
grad U = lim
V →0 V ∫ Ud S
S
(1.19)

Dakle, integral po površini S koja zatvara volumen V koji teži k nuli, odnosno sažima se
u točku.
Gradijent je vektor koji opisuje smjer i brzinu porasta promatrane skalarne funkcije u
nekoj točki. Smjer gradijenta određen je normalom na ekvipotencijalnu plohu i daje smjer u
kojem se skalarna funkcija U najbrže mijenja. Matematički smisao gradijenta je prostorna
derivacija skalarne funkcije.

U pravokutnom koordinatnom sustavu primjenom nabla-operatora gradijent je oblika:

∂U ∂U ∂U
∇U = ex + ey + ez (1.20)
∂x ∂y ∂z

dok za cilindrični koordinatni sustav vrijedi relacija:

∂U 1 ∂U ∂U
∇U = eρ + e + e (1.21)
∂ρ ρ ∂ϕ ϕ ∂z z

dok za sferni sustav vrijedi relacija:

13
 14

∂U 1 ∂U 1 ∂U
∇U = er + eϑ + eϕ (1.22)
∂r r ∂ϑ r sin ϑ ∂ϕ

Iznos gradijenta određen je usmjerenom derivacijom po jedinici duljine normale, kako

je prikazano na slici 1.8:

∂u
= ∇u ⋅ n (1.23)
∂n

Slika 1.8 Usmjerena derivacija po jedinici duljine normale

Pri tome se maksimalna promjena događa u smjeru normale. Uz operator gradijenta

vezana je i definicija potencijalnog (konzervativnog) polja.
Ako je neko vektorsko polje A potencijalno (konzervativno) ono se uvijek može
napisati kao gradijent neke skalarne funkcije, tj. vrijedi:

A = −∇U (1.24)

tj., kaže se da je skalarno polje U skalarni potencijal vektorskog polja A .

Integral konzervativnog polja A po bilo kojoj krivulji između početne i krajnje točke te
krivulje, slika 1.9, jednak je razlici potencijala u početnoj i krajnjoj točki:

s2 s2

∫ Ad s = − ∫ ∇Ud s = U (s ) − U (s )
s1 s1
1 2 (1.25)
 15

Slika 1.9: Krivulja Γ konzervativnog polja

U slučaju zatvorene krivulje integral konzervativnog polja (cirkulacija) je uvijek nula:

∫ Ad S = ∫ ∇Ud S = 0
S S
(1.26)

Za gradijent se veže i sljedeća integralna relacija:

V
∫ ∇U dV = ∫ U d S
S
(1.27)

Fizikalni smisao integrala konzervativnog polja je rad sile konzervativnog polja po

zatvorenoj krivulji. Tipični primjer ovakvog polja u mehanici je gravitacijsko polje, a u
elektromagnetizmu takav primjer se najčešće vezuje za elektrostatsko polje.

1.4.2 Divergencija
Divergencija je skalarna veličina kojom se opisuje tok vektora polja kroz zatvorenu
površinu S koja zatvara volumen V kad taj volumen teži k nuli, odnosno sažima se u točku.

Površinski integral ∫ Ad S , odnosno ∫ A ⋅ ndS

S S
naziva se tokom vektorskog polja kroz

zatvorenu plohu S, pri čemu je n vanjska normala na plohu.

U mehanici fluida integral ∫ Ad S

S
daje bilancu tekućine koja u jedinici vremena istječe,

odnosno utječe u promatrani volumen V, slika 1.10.

Slika 1.10: Tok vektorskog polja A kroz zatvorenu površinu S

15
 16

Ako se radi o strogo pozitivnoj veličini, onda to ukazuje na činjenicu da se iz volumena

V u jedinici vremena više tekućine izlije iz volumena nego što tekućine u volumena uteče.
To znači da u tom dijelu prostora postoje izvori tekućine.
Izrazom:

1
ΔV ∫ Ad S
S
(1.28)

dana je gustoća jakosti izvora koji se nalaze u ΔV . Pređemo li na limes ΔV → 0

dolazi se do izraza:

1
div A = lim
ΔV → 0 ΔV ∫ Ad S
S
(1.29)

koji predstavlja divergenciju vektora A .

Matematički se, dakle, integral po površini S zatvorenoj oko volumena V koji teži k
nuli sažima se u točku, a fizikalno operator divergencije daje informaciju o intenzitetu
izvora tekućine u promatranoj točki prostora.

Dakle, div A > 0 ukazuje da vektorsko polje A ima izvor u određenoj točki. Analogno
tome div A < 0 označava da polje A u određenoj točki ima ponor. Konačno div A = 0
implicira da u promatranoj točki nema ni izvora ni ponora vektorskog polja A , odnosno
ista količina tekućine ulazi u točku i iz nje izlazi.
U smislu električnih i magnetskih polja može se dakle ustvrditi da divergencija ovisi o
radijalnoj komponenti vektorskog polja pri čemu:

div A = 0 implicira izostanak izvora, odnosno ponora električnog ili magnetskog

polja u promatranoj točki prostora,
div A > 0 ukazuje na postojanje izvora radijalne komponente vektorskog polja u
promatranoj toki prostora,
div A < 0 označava postojanje ponora radijalne komponente vektorskog polja u
promatranoj točki prostora.

Matematički smisao divergencije je prostorna derivacija vektorske funkcije.

U pravokutnom koordinatnom sustavu primjenom nabla-operatora divergencija je

oblika:

∂Ax ∂Ay ∂Az

∇A = + + (1.30)
∂x ∂y ∂z

za cilindrični sustav vrijedi:

 17

1 ∂ 1 ∂Aϕ ∂Az
∇A = ( ρ Aρ ) + + (1.31)
ρ ∂ρ ρ ∂ϕ ∂z
dok je u sfernom sustavu divergencija dana izrazom:

1 ∂ 2 1 ∂ 1 ∂Aϕ
∇A = (r Ar ) + (sin ϑ Aϑ ) + (1.32)
r ∂r
2
r sin ϑ ∂ϑ r sin ϑ ∂ϕ

Površinski integral ∫ Ad S , odnosno ∫ A ⋅ ndS

S S
naziva se tokom vektorskog polja kroz

zatvorenu plohu S, pri čemu je n vanjska normala na plohu.

Za operator divergencije vezan je i Green-Gauss-Ostrogradski teorem (teorem o

divergenciji):

∫ ∇AdV = ∫ Ad S
V S
(1.33)

Također, za operator divergencije vezana je definicija bezizvornih ili solenoidalnih

polja.
Za polja kod kojih vrijedi:

∇A = 0 (1.34)

kažemo da su bezizvorna ili solenoidalna.

Primjer bezizvornog polja, tj. polja koje nema izvora u vidu monopola je
magnetostatsko polje.

1.4.3 Rotor
Rotor je vektorska funkcija koja opisuje vrtložnu komponentu vektorskog polja u točki
prostora. U graničnom prijelazu volumen u okolišu točke promatranja teži k nuli, odnosno
sažima se u točku:

1 1
rot A = − lim
ΔV → 0 ΔV ∫ A × d S = lim ΔV ∫ d S × A
S
ΔV → 0
S
(1.35)

Rotorska funkcija dade se definirati i preko integrala po krivulji s koja zatvara površinu
S.
Površina se u graničnom prijelazu sažima u točku:

∫ Ad s
rot A = lim S
(1.36)
ΔS → 0 ΔS

17
 18

Općenito, za slučaj ortogonalnog krivolinijskog koordinatnog sustava preko nabla-

operatora rotor se može zapisati u obliku determinante:
e1h1 e2 h2 e3 h3
1 ∂ ∂ ∂
∇× A = (1.37)
h1h2 h3 ∂u1 ∂u2 ∂u3
A1h1 A2 h2 A3 h3
gdje su:

(u1, u2, u3) koordinate sustava:

• (x,y,z) za pravokutni sustav
• (r,ϑ,φ) za sferni sustav
• (ρ,φ,z) za cilindrični sustav

(A1, A2, A3) komponente vektora:

• (Ax, Ay, Az) za pravokutni sustav
• (Ar, Aϑ, Aφ) za sferni sustav
• (Aρ, Aφ, Az) za cilindrični sustav

(h1, h2, h3) koeficijenti za svaki od sustava:

• (1, 1, 1) za pravokutni
• (1, r, rsinϑ) za sferni
• (1, r, 1) za cilindrični

Tako je, npr. za slučaj pravokutnog koordinatnog sustava determinanta (1.37) oblika:

ex ey ez
∂ ∂ ∂
∇× A = (1.38)
∂x ∂y ∂z
Ax Ay Az

Fizikalno, rotor vektora A predstavlja mjeru onih izvora vektora A u promatranoj točki
prostora koji stvaraju njegovu vrtložnu komponentu.

U mehanici fluida pojam rotora tangencijalne (obodne) brzine odgovara dvostrukom

iznosu vektora kutne brzine, odnosno vrtlogu.

Za operator rotacije vezuje se i Stokesov teorem:

∫ ∇ × AdS = ∫ Ad s
S s
(1.39)

Za rotor također vrijedi važno svojstvo:

 19

∫ ∇ × AdV = ∫ d S × A
V S
(1.40)

Za konzervativna polja uvijek vrijedi:

∇× A = 0 (1.41)

pa se konzervativna polja nazivaju još i bezvrtložnim poljima.

1.5 Neka poopćenja

Može se općenito kazati da

- gradijent skalarne funkcije U; ∇U predstavlja vektorsku gustoću skalarnog polja

- divergencija vektorske funkcije A ; ∇A predstavlja skalarnu gustoću skalarnog

polja

- rotacija vektorske A ; ∇ × A predstavlja vektorsku gustoću vektorskog polja.

Uz divergenciju, rotor i gradijent vezana su tri već spomenuta integralna teorema

vektorske analize, čijom primjenom je moguće sniziti dimenzionalnost problema, što je
zorno prikazano na slici 1.11.

Gaussov teorem Stokesov teorem Teorem o gradijentu

s2

∫ ∇AdV = ∫ Ad S
V S
∫ ∇ × AdS = ∫ Ad s
S s
∫ ∇Ud s = U (s ) − U (s )
s1
1 2

Slika 1.11: Integralni teoremi vektorske analize

19
 20

Primjenom ovih teorema razmatranje se s domene proračuna pomiče na granicu

područja. Tako Gaussov teorem omogućava zamjenu operacija na volumenu s
odgovarajućim matematičkim operacijama na površini koja taj volumen zatvara.
Stokesovim teoremom operacije na plohi zamjenjuju se odgovarajućim proračunima na
granici plohe, tj. krivulji koja tu površinu zatvara. Konačno, teorem o gradijentu integraciju
po krivulji zamjenjuje jednostavnim oduzimanjem vrijednosti skalarne funkcije U krajnjim
točkama krivulje koje predstavljaju njene granice. Vrijedi istaknuti da u sva tri slučaja
integral više dimenzionalnosti sadrži određeni operator vektorske analize koji djeluje na
vektorsku ili skalarnu funkciju, dok je s desne strane izraz niže dimenzionalnosti koji sadrži
samu vektorsku ili skalarnu funkciju bez dotičnog operatora.
Vektorska polja složenija su od skalarnih polja. Vektorsko polje koje predstavlja vektor
A jednoznačno je definirano ako su poznati i rotor i divergencija dane vektorske funkcije.

Općenito uzevši, postoje četiri vrste polja.

• Konzervativno (potencijalno) polje je uvijek bezvrtložno. Za bezvrtložno polje je

dakle rotacija vektora uvijek jednaka nuli, dok je u nekim točkama ovog polja
divergencija različita od nule, tj. vrijedi:

∇× A = 0 (1.42)
∇A ≠ 0 (1.43)

• Za bezizvorno (solenoidalno) polje divergencija je u svim točkama nula, dok je u

nekim točkama ovog polja rotacija različita od nule, tj. vrijedi:

∇A = 0 (1.44)
∇× A ≠ 0 (1.45)

• Vektorski potencijal solenoidalnog vektorskog polja A je neko vektorsko polje B

za koje vrijedi:

A = ∇× B (1.46)

• Laplaceovo polje ne posjeduje ni vrtloge ni izvore, tj. i rotor i divergencija

iščezavaju u svim točkama prostora:

∇× A = 0 (1.47)
∇A = 0 (1.48)

Primjer ovakvog polja je npr. homogeno elektrostatsko polje među oblogama

kondenzatora priključenog na istosmjerni izvor napona.

Složeno polje implicira rotor i divergenciju vektorske funkcije različite od nule:

 21

∇× A ≠ 0 (1.49)
∇A ≠ 0 (1.50)

Primjer ovakve situacije je polje antene u bliskoj zoni.

Za bilo koje vektorsko, odnosno skalarno polje vrijedi:

∇(∇ × A) = 0 (1.51)
∇ × (∇U ) = 0 (1.52)

Među još nekim važnijim relacijama vektorske analize su:

∇(U + W ) = ∇U + ∇W (1.53)
∇(U ⋅ W ) = U ⋅∇W + W ⋅ ∇U (1.54)
( A ⋅ ∇)U = A ⋅∇U (1.55)
∇ × ( A + B) = ∇ × A + ∇ × B (1.56)
∇( A × B ) = B∇ × A (1.57)
∇ × ( A × B ) = A∇B − B∇ A + B∇ A − A∇ B( ) ( ) (1.58)

1.6 Harmonijski ovisna polja

U analizi vremenski promjenljivih polja (kvazistacionarna polja, valovi, itd.) za koje se
može pretpostaviti harmonijska ovisnost koristi se reprezentacija preko kompleksnih
fazora:
A( x, y, z , t ) = A( x, y, z )e jωt (1.59)

gdje je A( x, y, z ) predstavlja kompleksni vektor:

{ } { }
A( x, y, z ) = Re A( x, y, z ) + j Im A( x, y, z ) = a ( x, y, z )e jϕ (1.60)

Općenito, harmonijski ovisan kompleksni vektor ima oblik:

A( x, y, z , t ) = a( x, y, z )e j(ωt +ϕ ) (1.61)

Prednost ovakva zapisa je činjenica da su divergencija i rotor prostorne derivacije,

odnosno djeluju samo na prostorne koordinate polja, dok vremenska derivacija djeluje na
izdvojenu vremensku ovisnost e jωt tj. vrijedi:

21
 22

∂ jω t
∂t
( e ) =jωe jωt (1.62)

1.7 Laplaceove skalarne i vektorske funkcije

Laplaceov operator dobiva se dvostrukom primjenom diferencijalno-vektorskog
operatora nabla- (∇) operatora.

U pravokutnom sustavu nabla-operator je oblika:

∂ ∂ ∂
∇ = ex + ey + ez (1.63)
∂x ∂y ∂z

a laplace-operator je onda:

∂2 ∂2 ∂2
∇2 = + + (1.64)
∂x 2 ∂y 2 ∂z 2

U cilindričnom koordinatnom sustavu vrijedi:

∂ 1 ∂ ∂
∇= eρ + eϕ + ez (1.65)
∂ρ ρ ∂ϕ ∂z

dok je laplace-operator oblika:

∂2 1 ∂2 ∂
∇2 = + + (1.66)
∂ρ 2 ρ ∂ϕ 2 ∂z

U sfernom koordinatnom sustavu nabla-operator je oblika:

∂ 1 ∂ 1 ∂
∇= er + eϑ + eϕ (1.67)
∂r r ∂ϑ r sin ϑ ∂ϕ
a laplace-operator je:

∂ ⎛ 2 ∂ ⎞ 1 ∂ ⎛ ∂ ⎞ 1 ∂2
∇2 = ⎜r ⎟+ ⎜ sin ϑ ⎟+ 2 (1.68)
∂r ⎝ ∂r ⎠ sin ϑ ∂ϑ ⎝ ∂ϑ ⎠ sin ϑ ∂ 2ϕ

Laplace skalarne funkcije u tri koordinatna sustava je onda:

 23

∂ 2U ∂ 2U ∂ 2U
∇ 2U = + + (1.69)
∂x 2 ∂y 2 ∂z 2
∂ 2U 1 ∂ 2U ∂U
∇ 2U = + + (1.70)
∂ρ 2 ρ ∂ϕ 2 ∂z
∂ ⎛ 2 ∂U ⎞ 1 ∂ ⎛ ∂U ⎞ 1 ∂ 2U
∇ 2U = ⎜r ⎟+ ⎜ sin ϑ ⎟ + (1.71)
∂r ⎝ ∂r ⎠ sin ϑ ∂ϑ ⎝ ∂ϑ ⎠ sin ϑ ∂ ϕ
2 2

Laplace vektorske funkcije je nešto složenijeg oblika:

∇ 2 A = ∇∇ A − ∇ × ∇ × A (1.72)

U pravokutnom koordinatnom sustavu se Laplace vektorske funkcije onda može pisati:

∇ 2 A = ∇ 2 Ax ex + ∇ 2 Ay e y + ∇ 2 Az ez =
⎛ ∂ 2 A ∂ 2 Ax ∂ 2 Ax ⎞ ⎛ ∂ 2 Ay ∂ 2 Ay ∂ 2 Ay ⎞
= ⎜ 2x + + ⎟ e + ⎜ + + ⎟⎟ ey + (1.73)
x ⎜ ∂x 2
⎝ ∂x ∂y 2 ∂z 2 ⎠ ⎝ ∂y 2 ∂z 2 ⎠
⎛ ∂ 2 Az ∂ 2 Az ∂ 2 Az ⎞
⎜ 2 + + 2 ⎟ ez
⎝ ∂x ∂y 2 ∂z ⎠

Na analogan način onda se dobivaju Laplace skalarne funkcije u cilindričnom i sfernom

koordinatnom sustavu.

1.8 Literatura
[1] W. Band: Introduction to Mathematical Physiscs, D.Van Nostrand Company, New
York, 1959.
[2] M. N. O. Sadiku: Numerical Techniques in Electromagnetics, 2nd Edition, CRC
Press, Boca Raton, 2001.

23
24
2.

TEMELJNI KONCEPTI TEORIJE

ELEKTROMAGNETSKIH POLJA
Faraday je koristio svoju jasnu viziju i besprijekornu vještinu kao eksperimentator, da bi istraživao
one razine prirode koji leže neposredno ispod naših ruku; Maxwell je pak koristio svoju jasnu viziju i
besprijekorne vještine kao teoretičar, da bi istraživao dublje razine prirode iz kojih pojave iz gornjih
razina vuku svoje porijeklo.
Sir James Jeans

…po svom rođenju James Clerk Maxwell pripada Edinburghu, po svojoj osobnosti
pripada Cambridgeu, po svom radu on pripada čitavom svijetu.
Max Planck

Zakoni kojima se može opisati ponašanje elektromagnetskih polja izraženi su u formi

četiri parcijalne diferencijalne jednadžbe koje se danas nazivaju Maxwellovim
jednadžbama, a koje su na temelju Maxwellove teorije neovisno postavili H. Hertz i O.
Heaviside. Pri tome se prvenstvo izvoda ovih jednadžbi primjenom operatora vektorske
analize naposljetku ipak pripisuje Heavisideu. Uz diferencijalni postoji također i integralni
oblik ovih jednadžbi. Mada se diferencijalni oblik Maxwellovih jednadžbi najčešće koristi
kod rješavanja većine problema, integralni oblik ovih jednadžbi je vrlo važan, jer se njime
jasnije izražavaju temeljni fizikalni zakoni koje ove jednadžbe opisuju.
Može se kazati da je Maxwellov koncept matematički apstraktnog pojma polja proširio
gledišta u fizici i izvan okvira Newtonove mehanike i pripremio scenu za nadolazeću
Einsteinovu specijalnu teoriju relativnosti. Maxwella se uz Newtona i Einsteina smatra
jednim od najvećih fizičara u povijesti.

2.1 Diferencijalni oblik Maxwellovih jednadžbi

Vremenski promjenljiva elektromagnetska polja prikazuju se sljedećim veličinama:
E – jakost električnog polja
H – jakost magnetskog polja
B – gustoća magnetskog toka
D – gustoća električnog toka
J – gustoća struje
ρ – gustoća naboja
φ – skalarni električni potencijal
A – vektorski magnetski potencijal
 26

koje se ponašaju u skladu s fizikalnim zakonima matematički izraženim Maxwell-ovim

jednadžbama.
Prva Maxwellova jednadžba fizikalno predstavlja diferencijalni oblik Faradayeva
zakona koji kaže da vremenski promjenljiva gustoća magnetskog toka B izvor vrtloga
električnog polja E i može se pisati u obliku:

∂B
∇× E = − (2.1)
∂t

Faradayev zakon direktno ukazuje na izostanak postojanja magnetskih monopola.

Dakle: divergencija jednadžbe (2.1) je identički jednaka nuli. Drugim riječima, vremenski
promjenljiva magnetska polja izvori su električnih polja vrtložnog karaktera.

Druga Maxwellova jednadžba je diferencijalni oblik Ampèreova zakona koji kaže da su

gustoća električne struje J i/ili vremenski promjenljiva gustoća električnog toka D izvori
magnetskog polja H .

∂D
∇× H = J + (2.2)
∂t

Član ∂D / ∂t predstavlja pomačne struje koje je u izvorni izraz za Ampèreov zakon

dodao upravo Maxwell u namjeri da se zakon održi konzistentnim u skladu sa zakonom o
konzervaciji električnog naboja.

Treća Maxwellova jednadžba ukazuje na postojanje električnih monopola, tako da

vrijedi:

∇D = ρ (2.3)

tj. gustoće naboja ρ predstavljaju izvore električnog polja.

Konačno, četvrta Maxwelova jednadžba isključuje postojanje magnetskih monopola, što

se matematički opisuje operatorom divergencije na način:

∇B = 0 (2.4)

odnosno jednadžba (2.4) kaže da je magnetsko polje uvijek solenoidalno.

 27

2.2 Integralni oblik Maxwellovih jednadžbi

Integralni oblik Faradayeva zakona kaže da promjena magnetske indukcije B kroz bilo
koju zatvorenu petlju (slika 2.1) uzrokuje induciranu elektromotornu silu u petlji.
Integracijom prve Maxwellove jednadžbe dobiva se sljedeći izraz:

∂B
∫ ∇ × EdS = − ∫ ∂t dS
S S
(2.5)

gdje je dS = ndS .

Površinska integracija odvija se po bilo kojoj površini S omeđenoj krivuljom c, slika

2.1. Primjena Stokesova teorema na lijevu stranu jednadžbe (2.5) daje:

∫ ∇ × EdS = ∫ Eds
S c
(2.6)

gdje se krivuljni integral uzima uzduž petlje, a integralni oblik prve Maxwellove
jednadžbe poprima oblik:

∂ϕ
e=− (2.7)
∂t

pri čemu e predstavlja elektromotornu silu definiranu izrazom:

e= ∫ Eds
c
(2.8)

odnosno napon na krajevima petlje, a ϕ predstavlja magnetski tok kroz površinu S

definiran relacijom:

ϕ = ∫ BdS (2.9)
S

Polaritet napona induciranog uslijed promjenljivog magnetskog toka je takav da

inducirana struja koja bi potekla kroz zatvorenu petlju stvara sekundarni magnetski tok koji
se suprotstavlja promjeni izvornog vremenski-promjenljivog toka koji uzrokuje induciranu
struju.

27
 28

Slika 2.1: Površina S i pripadna krivulja C

Integralni oblik Ampèreova dobiva se integriranjem druge Maxwellove jednadžbe po

površini S:

⎡ ∂D ⎤
∫ ∇ × HdS = ∫ ⎢⎣ J +
S S
⎥ dS
∂t ⎦
(2.10)

Iz primjene Stokesova teorema na lijevu stranu jednadžbe (2.10) slijedi:

∫ ∇ × HdS = ∫ Hds
S c
(2.11)

pa se integralni oblik druge Maxwellove jednadžbe tako može napisati u obliku:

∂ψ
∫ Hds = I +
c ∂t
(2.12)

gdje je I električna struja definirana izrazom:

I = ∫ JdS (2.13)
S

a ψ je električni tok definiran relacijom:

ψ = ∫ DdS (2.14)
S

Jednadžba (2.12) predstavlja Ampèreov zakon uz tzv. Maxwellovu popravku u vidu

∂ψ
člana .
∂t

Poopćeni Ampèreov zakon onda kaže da su električna struja i/ili vremenski-promjenljivi

električni tok izvori magnetskog polja.
 29

Uzima li se volumni integral po trećoj Maxwellovoj jednadžbi (2.3) slijedi:

∫ ∇DdV = ∫ ρ dV
V V
(2.15)

a, uz primjenu Gaussova teorema o divergenciji:

∫ ∇DdV = ∫ DdS
V S
(2.16)

može se pisati:

∫ DdS = Q
S
(2.17)

gdje Q označava totalni električni naboj sadržan unutar volumena V, tj.:

Q = ∫ ρ dV (2.18)
V

Jednadžba (2.17) predstavlja Gaussov zakon za električno polje koji kaže da je tok
vektora D brojčano jednak izvorima unutar područja u vidu gustoće električnog naboja.

Gaussov zakon za tok magnetskog polja može se izvesti integriranjem Maxwellove

jednadžbe (2.4) po volumenu,:

∫ ∇BdV = 0
V
(2.19)

Iz primjene Gaussova teorema o divergenciji:

∫ ∇BdV = ∫ BdS
V S
(2.20)

proizlazi:

∫ BdS = 0
S
(2.21)

Jednadžbom (2.21) iskazuje se činjenica da je tok magnetskog polja B kroz bilo koju
zatvorenu površinu S identički jednak nuli.

Rješenje četiri Maxwellove jednadžbe u diferencijalnom ili integralnom obliku moguće

je dobiti samo uz dodatne konstitutivne jednadžbe kojima se povezuju veličine D s E , J
s E i H s B:
D =εE (2.22)

29
 30

J =σE (2.23)

B = μH (2.24)

koje vrijede za slučaj linearnih, homogenih i izotropnih sredina, gdje je ε permitivnost, σ

vodljivost a μ permeabilnost sredine.

2.3 Valne jednadžbe

Razmatra li se poseban slučaj Maxwellovih jednadžbi na točke u slobodnom prostoru
(bez izvora), dobiva se sustav od četiri jednadžbe s visokim stupnjem simetrije:

∂H
∇ × E = − μ0 (2.25)
∂t

∂E
∇ × H = ε0 (2.26)
∂t

∇E = 0 (2.27)

∇H = 0 (2.28)

Kombiniranjem jednadžbi (2.25) i (2.26) uz primjenu vektorske analize jednostavno se

eliminira električno ili magnetsko polje te se dobiju sljedeće dvije valne jednadžbe:

∂2 H
∇ 2 H − με =0 (2.29)
∂t 2

∂2 E
∇ 2 E − με =0 (2.30)
∂t 2

Jednadžbe (2.29) i (2.30) predstavljaju jednadžbe gibanja elektromagnetskih polja u

slobodnom prostoru.
Pri tome je brzina propagacije vala jednaka brzina svjetlosti:

1
c= (2.31)
με

gdje ta brzina približno iznosi c = 3×108 m/s.

 31

Širenje ravnog vala kroz sredinu bez gubitaka zorno je prikazano na slici 2.2.

Slika 2.2: Širenje ravnog vala u mediju bez gubitaka

2.4 Uvjeti na granici dvije sredine

Uvjeti na granici dviju sredina različitih električnih parametara (σ1, μ1, ε1), odnosno and
σ2, μ2 and ε2, slika 2.3 mogu se izvesti polazeći od Maxwellovih jednadžbi u integralnoj
formi [1].

Slika 2.3: Dvije sredine s različitim električnim parametrima

Uvjeti na granici dvije sredine dani su sljedećim skupom relacija:

n × ( E1 − E2 ) = 0 (2.32)

n × ( H1 − H 2 ) = J s (2.33)

n ( D1 − D2 ) = ρ s (2.34)

n ( B1 − B2 ) = 0 (2.35)

gdje je n jedinični vektor normale na površinu usmjeren iz sredine 1 prema sredini 2.

Iz jednadžbi (2.32) i (2.35) vidljivo je da tangencijalne komponente električnog polja i

normalne komponente magnetske indukcije uvijek prolaze kontinuirano kroz graničnu

31
 32

površinu. Iz jednadžbe (2.33) proizlazi da je tangencijalna komponenta jakosti magnetskog

polja diskontinuirana na granici dviju sredina uslijed induciranja površinske gustoće struje
na samoj granici Konačno, jednadžba (2.34) govori o diskontinuitetu normalnih
komponenata struje pomaka uslijed induciranja površinske gustoće naboja na granici
sredina.

U slučaju idealno vodljive površine, električno i magnetsko polje unutar idealno

vodljive sredine iščezava. Električno i magnetsko polje pri tome je zamijenjeno
površinskom gustoćom naboja, odnosno površinskom gustoćom struje. Ovo je vrlo dobra
aproksimacija za visoke frekvencije kada se javlja pojava skin-efekta pri kojoj se struja
gotovo u potpunosti potiskuje na površinu.

U idealnom vodiču ne može postojati vremenski promjenljivo polje, tako da je

odgovarajuće vanjsko polje normalno na površinu vodiča, a silnice polja završavaju na
površinskoj gustoći naboja, tj.:

Dn = ρ s (2.36)

S druge strane, jakost magnetskog polja je u potpunosti tangencijalna na površinu

idealnog vodiča i završava na površinskoj gustoći struje, tj.:

Hs = Js (2.37)

dok je unutarnje polje u vodiču jednako nuli.

2.5 Jednadžba kontinuiteta

Jednadžba kontinuiteta koja povezuje izvore elektromagnetskih polja, u vidu gustoća
naboja i struja, u suštini predstavlja zakon očuvanja naboja i direktna je posljedica
Maxwellovih jednadžbi. Jednadžbu kontinuiteta može se izvesti primjenjujući operator
divergencije na Maxwellovu jednadžbu (2.2):

∂D
∇(∇ × H ) = ∇J + ∇( ) (2.38)
∂t

Budući da lijeva strana u jednadžbi (2.38) identički nestaje, može se pisati:

∂
∇J + (∇D) = 0 (2.39)
∂t

Jednadžba (2.39), u kombinaciji s jednadžbom (2.3), daje standardni diferencijalni oblik

jednadžbe kontinuiteta, tj:
 33

∂ρ
∇J = − (2.40)
∂t

Jednadžba (2.40) kaže da brzina 'isticanja' naboja izvan promatranog volumena

odgovara brzini smanjenja gustoće naboja u vremenu u unutar volumena. Integralni oblik
ove jednadžbe može se lako izvesti integriranjem jednadžbe (2.40) po volumenu:

∂
∫ ∇J dV = − ∂t ∫ ρdV
V V
(2.41)

te primjenjujući Gaussov teorem o divergenciji:

∫ ∇J dV = ∫ JdS
V S
(2.42)

Integralni oblik jednadžbe kontinuiteta tada je dan izrazom:

∂Q
∫ JdS = − ∂t
S
(2.43)

gdje je dS vanjski orijentirana jedinična normala na površinu, a Q označava ukupni

naboj unutar volumena:

Q = ∫ ρdV (2.44)
V

Izraz (2.43) predstavlja Kirchhofov zakon konzervacije poznat i u teoriji električnih

mreža.
Gustoća struje J smatra se stacionarnom veličinom ukoliko nema akumulirane gustoće
naboja u proizvoljnoj točci promatranja.
∂ρ
Budući da član može u vodljivom mediju biti različit od nule samo u tranzijentnom
∂t
režimu, stacionarni protok se može pisati u obliku:

∇J = 0 (2.45)

Jednadžba kontinuiteta (2.45) predstavlja diferencijalni oblik prvog Kirchhoffova

zakona kojim se tvrdi da suma struja koja ulazi u neki čvor razgranate mreže mora biti
jednaka sumi izlaznih struja iz tog čvora.

33
 34

2.6 Zakon očuvanja energije u elektromagnetskom polju

Opća veza kojom se snaga i energija izražavaju preko električnih i magnetskih polja
dana je tzv. Poyintingovim teoremom koji predstavlja jedan od temeljnih zakona u
elektromagnetskoj teoriji koji glasi:

Prirast elektromagnetske energije unutar promatranog područja jednak je brzini

protoka energije kroz površinu promatranog područja umanjenu za gubitke u vidu Jouleove
topline koja se proizvede unutar područja.

Zakon očuvanja elektromagnetske energije može se dobiti iz Maxwellovih jednadžbi

[1], [2] a njegov diferencijalni oblik je:

∂w
∂t
(
= −E ⋅ J − ∇ ⋅ E × H ) (2.46)

gdje w predstavlja uskladištenu energiju po jedinici volumena:

1
w=
2
(
ED + HB ) (2.47)

Integriranjem jednadžbe (2.46) po volumenu dobiva se integralni oblik zakona očuvanja

elektromagnetske energije:

∂
∂t V∫
wdV = − ∫ E ⋅ JdV − ∫ ∇ ⋅ ( E × H )dV (2.48)
V V

Član s lijeve strane izraza (2.46) predstavlja brzinu promjene energije u području
uskladištene u električnom i magnetskom polju unutar područja.
Prvi član na desnoj strani izraza (2.46) se odnosi na Jouleovu toplinu, dok drugi član na
desnoj strani sadrži informaciju o protoku kroz granicu područja.

Primjena Gaussova integralnog teorema na posljednji član u jednadžbi (2.48) daje:

∫ ∇ ⋅ ( E × H )dV = ∫ ( E × H ) ⋅ dS
V S
(2.49)

odnosno volumni integral se transformira u površinski integral po granici područja, gdje

dS označava vanjsku normalu na površinu.

Desna strana jednadžbe (2.49) predstavlja protok energije po jedinici vremena. Ukoliko
se predznak (-) u jednadžbi (2.48) promijeni u predznak (+) brzina protoka energije,
odnosno tok snage iz volumena dan je izrazom:
 35

P= ∫ ( E × H ) dS
S
(2.50)

gdje je vektor E × H tok energije po jedinici površine u jedinici vremena (tok gustoće
snage) i naziva se Poyintingov vektor:

Pd = E × H (2.51)

Poyinting vektor (2.51) daje smjer i iznos gustoće toka energije u bilo kojoj točki
prostora.

Konačni integralni oblik zakona očuvanja energije u elektromagnetskom polju je dan

sljedećom relacijom:

∂ 1
∂t V∫ 2
( )
( E ⋅ D + H ⋅ B )dV = − ∫ E ⋅ JdV + ∫ E × H ⋅ dS (2.52)
V S

Dakle, brzina povećanja elektromagnetske energije u području jednaka je brzini toka

energije kroz površinu područja umanjenoj za Jouleovu toplinu koja se proizvede unutar
volumena. Valja napomenuti da jednadžba (2.52) vrijedi za bilo kakvu sredinu.

Ukoliko promatrano područje sadrži bateriju koja svojim ne-elektrostatskim poljem E’

upumpava energiju u toplinske gubitke, tada se rezultantna gustoća struje može izraziti
sljedećom relacijom:

(
J =σ E+E' ) (2.53)

odnosno električno polje se može pisati na sljedeći način:

J
E= −E' (2.54)
σ

tako da prvi član s desne strane jednadžbe (2.52) postaje:

⎛ J ⎞
⎜ − E ' J ⎟dV
∫ EJdV = ∫⎜ σ ⎟
(2.55)
V V
⎝ ⎠

Prvi član pod volumnim integralom u (2.52):

1
Wel = ∫
2
( )
E ⋅ D dV (2.56)
V

predstavlja ukupnu energiju uskladištenu u električnom polju.

35
 36

Za linearne materijale jakost polja E je proporcionalna gustoći električnog toka D pa se

jednadžba (2.56) postaje:

ε
Wel = ∫ E 2 dV (2.57)
V 2

Drugi volumni integral na lijevoj strani izraza (2.52):

1
Wmag = ∫
2
(
H ⋅ B dV ) (2.58)
V

predstavlja ukupnu energiju uskladištenu u magnetskom polju.

Za linearne materijale jakost polja H je proporcionalna gustoći magnetskog toka B pa

se jednadžba (2.58) pojednostavljuje:

μ
Wmag = ∫ H 2 dV (2.59)
V 2

Jednadžbe (2.56) do (2.59) predstavljaju energiju sustava izvora pohranjenu u poljima

koje stvaraju ti isti izvori.

2.7 Elektromagnetski potencijali

Matematičke operacije s električnim i magnetskim poljima mogu se pojednostavniti
ukoliko se koriste pomoćne funkcije, tzv. elektromagnetski potencijali, umjesto polja. Ove
pomoćne funkcije su električni skalarni potencijal φ, magnetski vektorski potencijal A i
magnetski skalarni potencijal φm. Sve ove veličine direktno se izvode iz Maxwellovih
jednadžbi.

Uzimajući u obzir poznati identitet:

∇×∇× f = 0 (2.60)

koji vrijedi za bilo koju dva puta derivabilnu vektorsku funkciju f, slijedi da je
Maxwellova jednadžba (2.4) uvijek zadovoljena ako se gustoća toka B izrazi preko
pomoćne vektorske funkcije A na sljedeći način:

B = ∇× A (2.61)
 37

Uvrštavanjem izraza (2.61) u prvu Maxwellovu jednadžbu (2.1) dobiva se:

∂
∇× E = − (∇ × A) (2.62)
∂t

odnosno uz preuređivanje dalje slijedi:

∂A
∇ × (E + )=0 (2.63)
∂t

Budući da rotacija gradijenta bilo koje diferencijabilne skalarne funkcije U uvijek

iščezava, tj:

∇ × ( ∇U ) = 0 (2.64)

izraz u zagradi iz jednadžbe (2.63) može se pisati kao gradijent skalarnog potencijala φ:

∂A
E+ = −∇φ (2.65)
∂t
odnosno

∂A
E=− − ∇φ (2.66)
∂t

Veličine A i φ obično se nazivaju magnetskim vektorskim potencijalom i električnim

skalarnim potencijalom.
Poznavanjem funkcija potencijala A i φ, magnetsko i električno polje može se odrediti iz
relacija (2.61) i (2.66).

Kod brojnih magnetostatskih problema potrebno je odrediti magnetsko polje u dijelu

područja u kojem ne postoje izvori, odnosno električne struje. Za takva područja koja ne
sadrže izvore rotacija magnetskog polja H uvijek je jednaka nuli:

∇× H = 0 (2.67)

A je rotacija vektorske funkcije jednaka nuli, svaki takav vektor može se izraziti
pomoću gradijenta skalarne funkcije, pa se onda jakost magnetskog polja može pisati na
način:

H = −∇φm (2.68)

gdje je znak (-) uzet zbog pogodne analogije s definicijom elektrostatskog potencijala:

E = −∇ϕ (2.69)

37
 38

Na granici dvije sredine tangencijalne komponente magnetskog vektorskog potencijala,

električni skalarni potencijal i magnetski skalarni potencijal prolaze kontinuirano, tj.
vrijedi:

n × ( A1 − A2 ) = 0 (2.70)

φ1 = φ2 (2.71)

φm1 = φm 2 (2.72)

Vrijedi napomenuti da se uvjet (2.72) u pravilu najviše koristi u analizi magnetostatskih

polja.

2.8 Valne jednadžbe za potencijalne funkcije i potencijali u

kašnjenju
Za slučaj linearne, izotropne i homogene sredine može se pokazati da je ekvivalent
valnim jednadžbama (2.29) i (2.30) skup valnih jednadžbi za skalarni električni i magnetski
vektorski potencijal:

1 ∂ 2ϕ
∇ 2ϕ − =0 (2.73)
c 2 ∂t 2

1 ∂2 A
∇2 A − =0 (2.74)
c 2 ∂t 2

Ukoliko volumen sadrži i izvore tada se skup jednadžbi (2.73) i (2.74) može pisati:

1 ∂ 2φ ρ
∇ 2φ − =− (2.75)
c 2 ∂t 2 ε

1 ∂2 A
∇2 A − = −μ J (2.76)
c 2 ∂t 2

Nadalje, ukoliko nema vremenske promjene skalarnog potencijala jednadžba prelazi u

dobro poznatu Poissonovu jednadžbu za skalarni električni potencijal.

ρ
∇ 2φ = − (2.77)
ε
 39

Ukoliko u promatranom području nema izvora jednadžba (2.77) prelazi u Laplaceovu

jednadžbu:

∇ 2φ = 0 (2.78)

Jednadžbe (2.77) i (2.78) vrlo često se koriste za rješavanje brojnih elektrostatskih

problema.

Valne jednadžbe za skalarni i vektorski potencijal (2.75), odnosno (2.76) mogu se

riješiti za relativno mali broj specijalnih slučajeva. Integralna rješenja potencijalnih valnih
jednadžbi dana su u obliku takozvanih potencijala u kašnjenju.
Ako su poznati svi izvori u prostoru, i ako su ti izvori sadržani u promatranom
volumenu V potencijali u kašnjenju su definirani partikularnim integralima po izvorima koji
su raspodijeljeni u dijelu volumena V:

ρ (r ', t − R / c)
φ (r , t ) = ∫ 4πε R
dV ' (2.79)
V,

J (r ', t − R / c)
A(r , t ) = ∫ 4πε R
dV ' (2.80)
V,

Rješenje vektorske jednadžbe (2.80) svodi se na rješavanje triju skalarnih jednadžbi

koje su onda po strukturi analogne partikularnom integralu za skalarni potencijal.

2.9 Kompleksna fazorska notacija harmonijski promjenljivih

elektromagnetskih polja
U brojnim primjenama sustavi se pobuđuju sinusoidalnim signalima pa je ispravno
pretpostaviti harmonijsku ovisnost promatranih veličina. U takvim slučajevima pogodno je
predočiti promatrane varijable u kompleksnoj fazorskoj formi.
Koristeći fazorsku notaciju, vremenski ovisno vektorsko polje F(r,t) dade se izraziti na
sljedeći način [1], [3]:

F (r , t ) = Re ⎡⎣ Fs (r )e jωt ⎤⎦ (2.81)

gdje je Fs(r) fazorski oblik veličine F(r,t). Fs(r) je općenito kompleksna veličina sa
prostorno promjenljivom amplitudom i fazom. Tada Re [ ] implicira uzimanje u obzir
realnog dijela ove veličine, dok je ω kružna frekvencija sinusne pobude.

Nadalje, prema fazorskoj notaciji vremenske derivacije zamijenjene su jednostavnim

množenjem s jω:

39
 40

∂
⎡ Fs (r )e jωt ⎤ = jω Fs (r )e jωt (2.82)
∂t ⎣ ⎦

Također, budući da se bilo koja nesinusna veličina može izraziti na način:

⎡ +∞ ⎤
F (r , t ) = Re ⎢ ∫ Fs (r , ω )e jωt dω ⎥ (2.83)
⎣ −∞ ⎦

tada se odgovarajući odzivi na nesinusne pobude mogu dobiti sumiranjem svih

Fourierovih komponenata Fs(r,ω) po kružnoj frekvenciji ω.

2.9.1 Maxwellove jednadžbe za harmonijske veličine

Skup od četiri Maxwellove jednadžbe za slučaj harmonijskih veličina je oblika:

∇ × E = − jω B (2.84)

∇ × H = J + jω D (2.85)

∇D = ρ (2.86)

∇B = 0 (2.87)

Vidljivo je da pretpostavka harmonijskih ovisnosti električnih i magnetskih polja

eliminira vremenske derivacije, odnosno vremensku ovisnost općenito u Maxwellovim
jednadžbama, reducirajući tako prostorno-vremenske probleme na isključivo prostorno
ovisne probleme.

2.9.2. Poyintingov teorem za kompleksne fazore

Integralni oblik Poyintingova teorema za harmonijske veličine predstavljen je
jednadžbom:

∫ ∇( E × H
*
)dV = ∫ (E × H
*
⎣ ( )
)dS = − ∫ ⎡ EJ * + jω H * B − ED* ⎤ dV
⎦
(2.88)
V S V

Za slučaj izotropnih medija, jednadžba (2.88) može se pisati i u sljedećem obliku:

∫ (E × H
*
(
)dS = − ∫ σ EE * dV − jω ∫ μ HH * − ε EE * dV ) (2.89)
S V V
 41

Korištenjem identiteta:

1
Re ⎡⎣ Fs (r )e jωt ⎤⎦ = ⎡ Fs (r )e jωt + F *s (r )e − jωt ⎤ (2.90)
2⎣ ⎦

slijedi:
Pd (r , t ) = Re ⎡⎣ E (r )e jωt ⎤⎦ × Re ⎡⎣ H (r )e jωt ⎤⎦ =
1 1 (2.91)
⎡⎣ E (r ) × H * (r ) ⎤⎦ + ⎡⎣ E (r ) × H * (r )e j 2ωt ⎤⎦
2 2

pa je vremenski usrednjen Poyintingov vektor, odnosno prosječna gustoća snage tada:

2π
1 1
Pd , av = ∫ P (r , t )d(ωt ) = 2 Re ⎡⎣ E × H ⎤⎦
*
(2.92)
2π
d
0

Faktor ½ u izrazu (2.92) pojavljuje se budući da su polja E i H izražena vršnim

vrijednostima, a treba ga izostaviti ukoliko se razmatraju efektivne vrijednosti.

Ukupna srednja snaga dana je tada izrazom:

1
Pav = ∫ 2 Re ⎡⎣ E × H ⎤ dS
*
⎦ (2.93)
S

i može, npr. predstavljati izračenu snagu antene.

Nadalje, prvi volumni integral na desnoj strani izraza (2.89) predstavlja gubitak snage i
može se pisati u obliku:

1 2
PL =
2V∫ σ E dV (2.94)

Drugi član s desne strane (2.85) proporcionalan je razlici između prosječne uskladištene
magnetske i električne energije u volumenu.

2.9.3 Fazorski oblik valnih jednadžbi

Kompleksno fazorsko predočavanje valnih jednadžbi (2.29) i (2.30) rezultira u
sljedećem skupu Helmholtzovih jednadžbi:

∇ 2 H + ω 2 με H = 0 (2.95)

∇ 2 E + ω 2 με E = 0 (2.96)

41
 42

koje se mogu pisati i u obliku:

∇2 H + k 2 H = 0 (2.97)

∇2 E + k 2 E = 0 (2.98)

gdje je k valni broj u mediju bez gubitaka:

k = ω με (2.99)

Sličnog su oblika i valne jednadžbe za elektromagnetske potencijale.

2.9.4 Potencijali u kašnjenju za harmonijski promjenljiva polja

Ako se sve razmatrane veličine harmonijski mijenjanju s vremenom, partikularni
integrali potencijala u kašnjenju dani su izrazima:

ρ (r ')e − jkR
ϕ (r ) = ∫ 4πε R
dV ' (2.100)
V,

J (r ')e − jkR
A(r ) = ∫ 4πε R
dV ' (2.101)
V,

gdje se kompleksna notacija ejωt podrazumijeva i ispušta u zapisu.

2.10 Zračenje
Zračenje elektromagnetske energije predstavlja ciljani proces emitiranja valova u
slobodni proctor ili neželjeni gubitak energije. Ako je riječ o željenom fenomenu zračenja,
tada je osnovna intencija usmjeriti elektromagnetske valove od izvora ka odredištu,
odnosno prijemniku na najefikasniji mogući način.

Prilagodna jedinica između izvora i valova koji se šire u slobodnom prostoru naziva se
radijatorom ili antenom. Rezultati dobiveni analizom odašiljačkih antena mogu se u
potpunosti primijeniti na istu tu antenu kada se ona koristi u prijemne svrhe. Ova veza
između odašiljačke i prijemne antene je u matematičkom obliku postavljena kroz takozvani
teorem reciprociteta. [2].
Najjednostavniji zračeći sustav predstavlja tzv. Hertzov dipol - kratka antena s
konstantnom raspodjelom struje po čitavoj njenoj duljini. U takvom scenariju smatra se da
kratka antena zrači jedino na svojim krajevima, gdje struja naglo iščezava. Složene
 43

antenske konfiguracije analiziraju se superpozicijom ovakvih elementarnih antena uz

odgovarajuće informacije o amplitudama i fazama.

2.10.1 Mehanizam zračenja

Zračenje se u osnovi opisuje preko vremenski promjenljive struje ili preko pojma
ubrzanja ili usporavanja električnog naboja. Drugim riječima, ono što uzrokuje zračenje je
osciliranje naboja u vremenu.
Postojanje elektromagnetskih valova na anteni povezano je s prisutnošću naboja u
vodiču. Međutim, jednom kad se valovi izrače u prostor u kojem nema naboja koji bi
podržavali njihovo postojanje, oni oblikuju zatvorene petlje.
Postojanje električnih naboja je dakle nužno za stvaranje polja, odnosno
elektromagnetskih valova, ali nije nužno za održavanje ovog fenomena, već jednom
stvoreni valovi postoje i u odsutnosti njihovih izvora, odnosno naboja.

2.10.2 Hertzov dipol

Strujni element, uobičajeno nazvan Hertzovim dipolom, postavljen je u smjeru osi z
prikazan je na slici 2.4.

Slika 2.4: Hertzov dipol

Duljina h električki kratke antene zanemariva je u odnosu na valnu duljinu. Budući da je

radijus žice a također zanemariv u usporedbi s valnom duljinom partikularni integral (2.80)
za potencijal u kašnjenju se može pisati u obliku:

μ J (r ') Se − jkR
A(r ) = ∫ ds ' (2.102)
s,
4π R

43
 44

gdje je ds ' orijentirani element duljine.

Prelaskom s gustoće struje J (r ') na aksijalnu struju I ( z ') , slijedi:

μ I ( z ')e− jkR
A( z )ez = ∫ ez dz ' (2.103)
L 4π R

Uz pretpostavku konstantne struje po kratkoj anteni:

I ( z ) = I 0 e jωt (2.104)

dobiva se konačni izraz za magnetski vektorski potencijal:

μ I ( z ')e− jkR μ I e− jkr h

μ hI 0 − jkr
Az ( z ) = ∫ dz ' = 0 ∫ dz ' = e (2.105)
L
4π R 4π r −h
4π r

Ako se problem razmatra u sfernom koordinatnom sustavu, transformacija relacije

(2.105) iz pravokutnog u sferni koordinatni sustav daje:

hI 0 − jkr
Ar = Az cos θ = μ e cos θ (2.106)
4π r

hI 0 − jkr
Aθ = − Az sin θ = − μ e sin θ (2.107)
4π r

Komponente električnog polja mogu se dobiti iz magnetskog vektorskog potencijala

primjenom fazorskog oblika relacije (2.66)

E = − jω A − ∇ϕ (2.108)

te tzv. Lorentzova dodatnog uvjeta [1]:

∇A = − jωμεϕ (2.109)

odnosno električno polje definirano je u potpunosti preko magnetskog vektorskog

potencijala A relacijom:

1
E = − jω A + ∇(∇A) (2.110)
jωμε
 45

Jakost magnetskog polje dobiva se jednostavno iz relacije (2.61), odnosno:

1
H= ∇× A (2.111)
μ

Komponente električnog i magnetskog polja dane su izrazima:

hI 0 − jkr ⎛ 2 Z 0 2 ⎞
Er = e ⎜ 2 + ⎟ cos θ (2.112)
4π ⎝ r jωε r3 ⎠

hI 0 − jkr ⎛ jωμ 1 Z ⎞
Eθ = e ⎜ + + 20 ⎟ sin θ (2.113)
4π ⎝ r jωε r 3
r ⎠

hI 0 − jkr ⎛ jk 1 ⎞
Hφ = e ⎜ + 2 ⎟ sin θ (2.114)
4π ⎝ r r ⎠

Na dovoljno velikim udaljenostima od antene članovi (r>>λ), značajniji po iznosu u

izrazima za polja E i H su oni koji opadaju s 1/r. Ovaj dio prostora obično se naziva
daljinsko polje, čije su komponente dane izrazima:

jωμ hI 0 − jkr
Eθ = e sin θ = Z 0 Hφ (2.115)
4π r

jkhI 0 − jkr
Hφ = e sin θ (2.116)
4π r

Totalna snaga nakupljena u daljinskom polju može se izračunati iz jednadžbe (2.93).

Naime, ukupna snaga predočena je integralom vremenski uprosječene vrijednosti
Poyintingova vektora po bilo kojoj zamišljenoj površini koju obuhvaća Hertzov dipol. Zbog
jednostavnosti uobičajeno je da se uzme integrira po sferi radijusa r:

2π π
1 1
P= ∫ Re( ExH * )dS = ∫ ∫ 2 Re( Eθ Hφ )r sin θ dθ dφ
* 2

s
2 0 0
(2.117)
Z k 2 I 2 h2 π
2
Z πI2 ⎛ h ⎞
= 0 0 ∫ sin 3 θ dθ = 0 0 ⎜ ⎟
16π 0
3 ⎝λ⎠

Vidljivo je da snaga koju u prostor zrači električki kratka antena proporcionalna

kvadratu omjera h/λ. Iz ove činjenice jasno slijedi da Hertzov dipole duljine h, koja je puno
manja od valne duljine λ,, predstavlja element koji zrač,i vrlo niske efikasnosti.

45
 46

2.11 Osnovni parametri antene

U svrhu što potpunijeg i preciznijeg kvantitativnog opisa svojstava antene kao elementa
koji zrači nužno je definirati neke parametre. Neki od parametara antene koji su definirani u
[4]- [7] dani su u ovom potpoglavlju.

2.11.1 Dijagram zračenja

Dijagram zračenja je prostorna raspodjela jedne od veličina koja karakterizira antenom
izračeno elektromagnetsko polje (tok gustoće snage, intenzitet zračenja, usmjerenost, jakost
polja). Ako nije drugačije specificirano, pojam dijagrama zračenja u užem smislu obično se
odnosi na dijagram snage. Dijagram zračenja u pravilu se određuje na određenoj
frekvenciji, ali kod širokopojasnih antena i frekvencija može se razmatrati kao promjenljivi
parametar.

Vrlo rijetko se razmatra prostorni dijagram zračenja. On se u pravilu daje samo u

okomitim ravninama koje sadrže pravac maksimalnog zračenja za svaku od komponenata
polja, tj. za dijagram zračenja električnog polja može se pisati:

Eφ (φ , θ )
Fφ (φ , θ ) = (2.118)
Eφ (φmax , θ max )

Eθ (φ , θ )
Fθ (φ , θ ) = (2.119)
Eθ (φmax , θ max )

gdje su Eφ (φmax , θ max ) i Eθ (φmax , θ max ) komponente električnog polja u smjeru

maksimalnog zračenja.

Tipičan primjer dijagrama zračenja uz sve karakteristične parametre prikazan je na

slikama 2.5 (polarni dijagram zračenja) i 2.6 (dijagram zračenja u pravokutnom sustavu).
Kako je vidljivo iz slike 2.5 dijagram zračenja sadrži glavni snop (laticu) oko pravca
maksimalnog zračenja te niz sporednih bočnih snopova.

Kut sumjerenosti (HPBW - engl. half power beamwidth) je kut između točaka glavnog
snopa u presjeku dijagrama zračenja u kojima je zračena snaga jednaka polovini (ili -3dB)
maksimalne, što odgovara jakosti zračenog polja 1/ 2 (ili -3dB).

Širina glavnog snopa između prvih nula (BWFN – engl. beamwidth first nulls) je kut
između prvih nul-točaka s obje strane maksimuma u presjeku dijagrama zračenja ravninom
koja sadrži pravac maksimalnog zračenja.

Maksimalni (relativni) nivo bočnih snopova (SLL – engl. side lobe level) je omjer
maksimalne vrijednosti u dijagramu zračenja najvećeg bočnog i glavnog snopa, tj.:
 47

FSLL
SLL = 20 log [ dB ] (2.120)
FMAX

Omjer napred-nazad (FBR – engl. front-to-back-ratio) je omjer vrijednosti u dijagramu

zračenja u smjeru maksimalnog zračenja i u suprotnom smjeru, tj.:

FMAX
FBR = 20 log [ dB ] (2.121)
F1/ FBR

Slika 2.5: Dijagram zračenja u polarnom koordinatnom sustavu

47
 48

Slika 2.6: Dijagram zračenja u pravokutnom koordinatnom sustavu

2.11.2 Gustoća zračene snage

Gustoća zračene snage jednaka je realnom dijelu vremenski usrednjena Poyintingova
vektora i za slučaj slobodnog prostora slijedi:

1 E2
Pd = Re( Eθ H φ ) = θ (2.122)
2 2Z0

gdje Eθ i HΦ predstavljaju maksimalne (vršne) vrijednosti električnog i magnetskog

polja. Ukoliko se razmatraju efektivne vrijednosti tada jednadžba (2.122) postaje:

Eθ2
Pd = (2.123)
Z0

U području daljinskog polja vrijednosti polja Eθ i HΦ opadaju s 1/r dok gustoća snage Pd
opada s 1/r2.

2.11.3 Intenzitet zračenja

Intenzitet zračenja je parametar daljinskog polja koji se može dobiti množenjem gustoće
snage s kvadratom udaljenosti, tj.:
 49

1 1 Eθ
U = r2 Re( Eθ H φ ) = r 2 (2.124)
2 2 Z0

Veza između totalne snage i intenziteta zračenja je:

2π π
Prad = ∫ UdΩ = ∫ ∫ U sin θ dθ dφ (2.125)
Ω 0 0

gdje je dΩ = sinθdθdΦ.

Za poseban slučaj izotropnog izvora jednadžba (2.125) postaje:

Prad = ∫ U 0 dΩ = 4π U 0 (2.126)
Ω

odnosno intenzitet zračenja izotropnog izvora je:

Prad
U0 = (2.127)
4π

Očito je da intenzitet zračenja U veličina neovisna o kutovima Φ i θ.

2.11.4 Usmjerenost
Usmjerenost antene definira se kao omjer intenziteta zračenja u danom smjeru i
intenziteta zračenja usrednjenog po svim smjerovima. Prosječni intenzitet zračenja jednak
je totalnoj snazi koju antena zrači podijeljenoj s 4π. Ukoliko smjer nije striktno specificiran,
podrazumijeva se maksimum intenziteta zračenja.

Naime, usmjerenost D neizotropnog izvora jednaka je omjeru intenziteta zračenja u

danom smjeru i intenziteta zračenja izotropnog izvora:

U 4π U
D= = (2.128)
U0 Prad

Ako smjer nije striktno specificiran, podrazumijeva se maksimum intenziteta zračenja,

odnosno slijedi:

U max 4π U max
Dmax = = (2.129)
U0 Prad

gdje je Dmax maksimalna usmjerenost, U0 je intenzitet zračenja izotropnog izvora.

49
 50

2.11.5 Ulazna impedancija, otpor zračenja i otpor gubitaka

Ulazna impedancija definira se kao omjer napona i struje na priključnim stezaljkama
antene:

Z a = Ra + jX a (2.130)

gdje je Ra ukupni radni otpor, a Xs ukupna reaktancija na priključnim stezaljkama

antene.

Radni otpor Ra sastoji se od dvije komponente:

Ra = Rr + RL (2.131)

gdje je Rr otpor zračenja a RL otpor gubitaka za danu antenu.

Otpor zračenja Rr se definira kao omjer totalne izračene snage antene P0 i kvadrata
efektivne vrijednosti struje I na ulazu:

P0
Rr = (2.132)
I2

Ukoliko se razmatra vršna vrijednost struje Im, tada vrijedi:

P0
Rr = (2.133)
2 I m2

Veličina Rr predstavlja ekvivalentni otpor na kojem bi se disipirala totalna izračena

snaga kada bi struja kroz taj otpora bila jednaka struji na ulazu u antenu.

2.11.6 Dobitak i efikasnost zračenja

Dobitak antene usko je povezan s usmjerenošću, ali je također i mjera pomoću koje se
uzima u obzir efikasnost antene. Dobitak antene u danom smjeru definira se kao omjer
intenziteta u danom smjeru i intenziteta zračenja koji bi se dobio ako bi privedena snaga
antene bila izračena izotropno. Ovo se naziva apsolutnim dobitkom. Intenzitet zračenja koji
odgovara izotropnoj zračenoj snazi jednak je snazi na ulazu antene podijeljenoj sa 4π, pa je
onda:

U (ϕ , θ )
G (ϕ , θ ) = 4π (2.134)
Pin

gdje je Pin totalna ulazna snaga antene.

 51

U većini slučajeva se, međutim, koristi relativni dobitak koji se obično definira kao
omjer dobitka antene u danom smjeru i dobitka snage u referentnom smjeru. U oba slučaja
ulazna snaga mora biti ista. Kao referentna antena obično se koriste dipoli, lijevak-antena,
ili neka druga antena čiji se dobitak može lako odrediti. U većini slučajeva referentna
antena je izotropni izvor bez gubitaka.
Ako nije posebno propisan koristi se smjer maksimalnog zračenja. Nadalje, totalna
zračena snaga Prad je vezana za ulaznu snagu Pin preko jednostavne relacije:

Prad = ePin (2.135)

gdje je e efikasnost zračenja antene koja se definira kao omjer snage privedene otporu
Rr i otpor gubitaka RL :

Rr
e= (2.136)
Rr + RL

Efikasnost zračenja predstavlja mjeru disipacije, odnosno toplinskih gubitaka antene.

Treba napomenuti da gubici uslijed neprilagođenosti impedancije na ulazu antene.

Uzimajući u obzir jednadžbu (2.135), definicija dobitka (2.134) postaje:

⎡ U (ϕ , θ ) ⎤
G (ϕ , θ ) = e ⎢ 4π ⎥ (2.137)
⎣ Prad ⎦

odnosno veza između dobitka i usmjerenosti je:

G (ϕ , θ ) = eD(ϕ , θ ) (2.138)

U mnogim primjenama koriste se parcijalni dobici GΦ and Gθ koji se definiraju na

sljedeći način:

Uϕ
Gϕ = 4π (2.139)
Pin

Uθ
Gθ = 4π (2.140)
Pin

gdje je UΦ intenzitet zračenja u danom smjeru sadržan u Φ – komponenti polja, Uθ

intenzitet zračenja sadržan u θ – komponenti polja, a Pin je totalna ulazna snaga.
Također je uobičajeno da se dobitak izražava u decibelima, umjesto kao
bezdimenzionalna veličina.

51
 52

2.12 Linearne antene

U većini primjena praktične antene, bilo da je riječ o konkretnim uređajima ili
modelima u elektromagnetskoj kompatibilnosti (kada valna duljina postaje komparabilna
dimenzijama izvora i opreme izložene smetnji, modeli u elektromagnetskoj kompatibilnosti
[8] zasnovani na kvazistatičkim aproksimacijama postaju nedovoljno precizni i nužno je
korištenje modela antene), nije moguće predstaviti aproksimacijom Hertzova dipola. S
druge strane, žičane antene konačne duljine (linearne antene) mogu se modelirati
superpozicijom infinitezimalnih izvora zračenja.

Analiza antene dade se raščlaniti u dva različita moda:

• mod zračenja (odašiljački mod)

• mod raspršenja (prijemni mod)

Zračenje može biti željeni fenomen, ako se antena dizajnira kao uređaj i koristi u
odašiljačkom ili prijemnom modu rada, ili neželjena pojava, ako je riječ o
elektromagnetskim smetnjama, koje se onda proučavaju primjenom modela antene.

Bilo da se radi o odašiljačkom ili prijemnom modu rada, ključ razumijevanja karaktera
zračenih ili raspršnih polja leži u poznavanju raspodjele struje uzduž promatrane antene. Za
slučaj električki kratkih žica kod kojih je duljina zanemariva u odnosu na valnu duljinu,
struja se može aproksimirati konstantom (kao u slučaju Hertzova dipola. S druge strane,
ako duljina žice, ili frekvencija raste raspodjela struje se znatno mijenja.
Postoje različiti pristupi za određivanje raspodjele struje po linearnoj anteni.
Najjednostavniji način je da se pretpostavi valni oblik struje. Iako ovaj pristup može
osigurati zadovoljavajuće rezultate, u brojnim aplikacijama s tankožičanim strukturama
postoje situacije gdje je precizan proračun raspodjele struje nužan. Rigorozan pristup ovom
problemu svodi se na određivanje raspodjele struje rješavanjem odgovarajuće integralne
jednadžbe, što se obrađuje u poglavljima posvećenim numeričkom modeliranju integralnih
jednadžbi u frekvencijskom i vremenskom području. U ovom odjeljku obrađuju se približne
raspodjele struje po anteni.

2.12.1 Centralno napajana tankožičana antena

Jedna od najjednostavnijih antenskih struktura koje se koriste u inženjerskoj praksi, a
isto tako i kao model u elektromagnetskoj kompatibilnosti, je centralno napajana dipol-
antena. Ta je antena kao uređaj prikazana na slici 2.7, dok je antena kao neželjeni izvor
zračenja prikazana na slici 2.8. Duljina antene je L u oba slučaja.
 53

Slika 2.7: Centralno napajana dipol-antena

Slika 2.8: Centralno napajana žičana antena kao izvor elektromagnetske smetnje

Na visokim frekvencijama zadovoljavajuća i tradicionalno široko rasprostranjena

aproksimacija za struju antene je sinusna raspodjela definirana izrazom:

⎡ ⎛L ⎞⎤
I ( z ) = I 0 sin ⎢ k ⎜ − z ⎟ ⎥ (2.141)
⎣ ⎝ 2 ⎠⎦
L ⎛L ⎞
Na frekvencijama kod kojih vrijedi λ > , odnosno k ⎜ − z ⎟ << 1 , jednadžba (2.142)
2 ⎝2 ⎠
postaje:

⎛ 2z⎞
I ( z ) = I 0 ⎜1 − ⎟ (2.142)
⎝ L ⎠

53
54

Magnetski vektorski potencijal za slučaj sinusne raspodjele ima oblik:

μ I ( z ')e − jkR
Az ( z ) = ∫ dz ' =
L 4π R
μ I 0 − jkr L / 2 ⎡ ⎛L ⎞⎤
=
4π r
e ∫
−L/ 2
sin ⎢ k ⎜ − z ' ⎟ ⎥e − jkz ' cosθ dz ' =
⎣ ⎝ 2 ⎠ ⎦
(2.143)

⎛ L ⎞ ⎛ L⎞
cos ⎜ k cos θ ⎟ − cos ⎜ k ⎟
μI ⎝ 2 ⎠ ⎝ 2⎠
= 0 e − jkr
2π r sin θ

pri čemu se udaljenost od izvora do točke promatranja aproksimira relacijom:

R = r − z 'cos θ (2.144)

Za specijalni slučaj poluvalnog dipola jednadžba (2.144) se pojednostavljuje:

⎛π ⎞
cos ⎜ cos θ ⎟
μI ⎝ 2 ⎠
Az ( z ) = 0 e − jkr (2.145)
2π r sin θ

Zračeno daljinsko polje Eθ, kod kojeg je zadovoljen uvjet:

r
kr = 2π >> 1 (2.146)
λ

može se odrediti iz magnetskog vektorskog potencijala na način:

Eθ = − jω Aθ = jω Az sin θ (2.147)

Kombiniranjem jednadžbi (2.144) i (2.148) slijedi:

+L
Z 2
e − jkR '
Eθ = jk 0
4π ∫ I ( z ' ) sin θ
R
dz (2.148)
−L
2

Uzimajući u obzir aproksimaciju (2.145), jednadžba (2.148) postaje:

+L/2
Z 0 − jkr
Eθ = jk e sin θ ∫ I ( z ')e− jkz ' cos θ dz ' (2.149)
4π r −L/ 2
 55

Nadalje, za slučaj sinusne raspodjele, dobiva se:

Z 0 − jkr L / 2 ⎡ ⎛L ⎞⎤
Eθ = jk
4π r
e ∫
−L/2
sin ⎢ k ⎜ − z ' ⎟ ⎥ sin θ dz ' =
⎣ ⎝ 2 ⎠⎦
⎛ L ⎞ ⎛ L⎞ (2.150)
cos ⎜ k cos θ ⎟ − cos ⎜ k ⎟
μ I 0 − jkr ⎝ 2 ⎠ ⎝ 2⎠
= jZ 0 e
2π r sin θ

U području daljinskog polja magnetsko i električno polje povezani su jednostavnom

relacijom, pa slijedi:

⎛ L ⎞ ⎛ L⎞
cos ⎜ k cos θ ⎟ − cos ⎜ k ⎟
E I ⎝ 2 ⎠ ⎝ 2⎠
Hϕ = = j 0 e − jkr (2.151)
Z0 2π r sin θ

Za slučaj poluvalnog dipola proizlazi da je:

⎛π ⎞
cos ⎜ cos θ ⎟
I ⎝2 ⎠
Eθ = jZ 0 0 e − jkr (2.152)
2π r sin θ

⎛π ⎞
cos ⎜ cos θ ⎟
I 0 − jkr ⎝2 ⎠
Hϕ = j e (2.153)
2π r sin θ

Ukupna zračena snaga dipol-antene može se dobiti iz sljedećeg integrala:

2
2π π Eθ
Prad = ∫ ∫ 2Z
0 0 0
r 2 sin θ dθ dϕ =

⎡ ⎛ L (2.154)
⎞ ⎛ L ⎞⎤
⎢ cos ⎜ k 2 cos θ ⎟ − cos ⎜ k 2 ⎟ ⎥
2 π
I ⎣ ⎝ ⎠ ⎝ ⎠⎦
= Z0 ∫ dθ
0

4π 0 sin θ

Otpor zračenja definira se relacijama (2.132) odnosno (2.133).

Za slučaj poluvalnog dipola totalna snaga je dana izrazom:

⎛ L ⎞
cos 2 ⎜ k cos θ ⎟
2 π
I ⎝ 2 ⎠ dθ
4π ∫0
Prad = Z0 0
(2.155)
sin θ

Otpor zračenja poluvalnog dipola približno iznosi 73 Ω.

55
 56

2.13 Literatura
[3] D. Poljak, Advanced Modeling in Computational Electromagnetic Compatibility,
Wiley, New York 2007.
[4] D. Poljak, C.A. Brebbia: The Boundary Element Method for Electrical Engineers,
WIT Press, Southampton-Boston 2005.
[5] S. Ramo, J.R. Whinnery, T. Van Duzer: Fields and Waves in Communication
Electronics, 3rd Edition, John Wiley & Sons, Inc., New York 1992.
[6] M.N.O. Sadiku: Numerical Techniques in Electromagnetics, 2nd Edition, CRC Press,
Boca Raton, 2001.
[7] C.A. Balanis: Antena Theory, 2nd Edition, John Wiley & Sons, Inc.,New York, 1997.
[8] D. Poljak: Human Exposure to Electromagnetic Fields, WIT Press, Southampton-
Boston 2005.
[9] M. Vojnović, D.Poljak: Upute za laboratorijske vježbe iz kolegija antene, interna
skripta, FESB Split 1998
[10] F. Tesche, M.Ianoz, T.Karlsson, EMC Analysis Methods and Computational Models,
John Wiley & Sons, New York 1997.
3.

OSNOVNI PRINCIPI NUMERIČKOG

MODELIRANJA
Tko je mudar? Onaj tko uči od svakog.
Tko je moćan? Onaj tko vlada svojom strašću.
Tko je bogat? Onaj tko je zadovoljan.
Tko je takav ? Nitko.

Benjamin Franklin

Većinu problema u fizici i inženjerstvu moguće je formulirati matematički u vidu

diferencijalnih ili integralnih jednadžbi. U elektromagnetizmu općenito postoje dva
temeljna pristupa u rješavanju problema [1], [2].
Prvi pristup je preko koncepta polja ili diferencijalni pristup, budući da se postupak
rješavanja problema svodi na rješavanje diferencijalnih jednadžbi. Ovaj pristup kroz
povijest su među prvima razvijali Gilbert, Faraday i Maxwell, a pogodan je za rješavanje
problema sa zatvorenim granicama, pri čemu rješenje treba zadovoljiti zadane uvjete na
granici područja, slika 3.3.
Drugi pristup zasniva se na konceptu izvora elektromagnetskih polja, odnosno naboja u
mirovanju i gibanju, a postupak rješavanja problema svodi se na rješavanje odgovarajućih
integralnih jednadžbi. Ovakav pristup promovirali su u povijesti Franklin, Cavendish i
Ampère. Pristup preko izvora pogodan je za rješavanje problema s otvorenim granicama,
slika 3.2.
Općenito se metode rješavanja parcijalnih diferencijalnih jednadžbi ili integralnih
jednadžbi dijele na analitičke i numeričke.
Temeljni nedostatak analitičkih metoda je ograničenost primjena na jednostavne
geometrije s visokim stupnjem simetrije. Primjenom numeričkih metoda moguće je
rješavati složene probleme inženjerske prakse. Osnovni problem je vrednovanje dobivenih
numeričkih rezultata, kao i česte pojave tzv. nefizikalnih (lažnih) rješenja. Ova rješenja
možemo smatrati numeričkim šumom, odnosno nečistoćom koju unosi približni postupak
rješavanja.
Klasični problem rubnih vrijednosti definira se preko operatorske jednadžbe oblika:

L(u ) = p (3.1)

na području Ω sa zadanim rubnim uvjetima F (u ) = q Γ na rubu područja Γ, slika 3.3.

Pri tome je L linearni diferencijalni operator, u traženo rješenje problema, a p je
pobudna funkcija koja fizikalno predstavlja poznate izvore unutar domene proračuna.
Metode rješavanja problema sa zatvorenim granicama općenito se nazivaju diferencijalne
metode ili metode polja.
 58

Slika 3.1: Diferencijalni pristup

Ukoliko L predstavlja integralni operator, izvori polja su nepoznanice. U ovom slučaju

radi se o gustoći naboja ili gustoći struje raspodijeljene po površini Γ'. Kad se izvori
odrede, polje se u proizvoljnoj točki prostora, unutar ili izvan volumena, ovisno o prirodi
problema, dobiva integriranjem po izvorima.

Slika 3.2: Integralni pristup

Metode rješavanja problema s otvorenim granicama nazivaju se integralnim metodama

ili metodama izvora.

3.1 Analitičke naspram numeričkih metoda

Općenito se razlika između analitičkih i numeričkih metoda može izraziti na sljedeći
način [1]:

• Analitičke metode rješavanja daju egzaktna rješenja, ali su ograničene na vrlo

uski opseg aplikacija, i to uglavnom na kanonske probleme. Vrlo je malo
praktičnih inženjerskih problema koje je moguće ovim tehnikama riješiti.
• Numeričke tehnike primjenljive su na gotovo sve znanstvene i inženjerske
probleme, ali njihovi glavni nedostaci su vezani za granice aproksimacije
ugrađenih u sami model. Štoviše, kriteriji preciznosti, stabilnosti i konvergencije
nisu uvijek jednostavni niti u potpunosti jasni.

Najčešće korištene analitičke metode u elektromagnetizmu su [3]:

- separacija varijabla
- razvoji u redove
- sukladna preslikavanja
- integralne transformacije
 59

dok su najčešće primjenjivane numeričke metode, između ostalih:

- metoda konačnih diferencija (MKD)

- metoda konačnih elemenata (MKE)
- metoda rubnih elemenata (MRE)
- metoda momenata (MM)

Široka rasprostranjenost numeričkih metoda u elektromagnetizmu, ali isto tako i u

rješavanju drugih problema kontinuuma poput: hidrodinamike, termodinamike, ili akustike
zasniva se na prednosti da se modelira pojedini problem bez zahtjeva za poznavanjem
onolikog nivoa matematike ili fizike problema koliki je bio nužan prije ere digitalnih
računala.

3.1.1 Modeliranje u frekvencijskom i vremenskom području

Problemi koji se razmatraju u fizici i tehnici mogu biti klasificirani kao stacionarni ili
tranzijentni, dok se metode rješavanja onda uobičajeno klasificiraju kao frekvencijske ili
vremenske. Detaljniji opis frekvencijskih i vremenskih tehnika za rješavanje tranzijentnih
fenomena u elektromagnetizmu dostupan je u [4].

Modeliranje u frekvencijskom području uobičajeno se primjenjuje za više izvora ali na

jednoj radnoj frekvenciji, dok se kod modeliranja u vremenskom području radi o jednom
izvoru u čitavom spektru frekvencija [1], [4].
Dok ovo predstavlja egzaktnu činjenicu za kontinuiranu Fourierovu transformaciju, u
praksi često nije uvijek moguće dobiti ekvivalentno rješenje iz druge domene za visoko
rezonantne strukture kod kojih se rabi direktna Fourierova transformacija. Ekvivalentnost
rezultata u ove dvije domene vrijedi samo pod točno određenim uvjetima koje je teško
postići u praksi.

Važno je istaknuti da se dobiveno rješenje u vremenskom području odnosi na specifični

vremenski oblik izvora.
Tranzijentni odziv strukture koja je izložena različitim pobudama, npr. Step-funkciji, ili
Gaussovu izvoru, zahtijeva se ponavljanje postupka proračuna za svaku pojedinu pobudu,
dok se kod analize u frekvencijskom području rješenje dobiveno jednim setom proračuna
može rabiti za dobivanje tranzijentnog odziva za različite izvore, ukoliko geometrija ostaje
nepromijenjena.
Ova razlika predstavlja bitan faktor pri vrednovanju relativnih prednosti ta dva pristupa.
Jedan od značajnih parametara u evaluaciji prednosti ova dva pristupa je svakako i
vrijeme računanja [4]. Mada u dosta slučajeva pristup direktno u vremenu ima velike
prednosti, može se kazati da je efikasnost proračuna za oba pristupa jako ovisna o
konkretnoj strukturi koja se razmatra i o obliku rezultata koji se želi dobiti (čitav spektar,
ponašanje u početnom vremenskom intervalu, itd…).

Ostale činjenice koje proizlaze iz komparacije modeliranja u frekvenciji i vremenu su

[1], [4]:

59
 60

• Bolji uvid u fiziku problema omogućen je prilikom korištenja pristupa direktno

u vremenu. Međutim, uvid u rezonantne karakteristike opet pruža isključivo
frekvencijski spektar.
• Nelinearnosti se puno lakše modeliraju u vremenskom području.
• Međudjelovanja (npr. refleksija pulseva) dadu se bolje izolirati u vremensku
području korištenjem vremenskih okvira.
• Mnogo efikasnije moguće je dobiti polove u kompleksnoj ravnini korištenjem
pristupa u vremenu.
• Formulacija u frekvencijskom području relativno je jednostavnija i lakša za
uporabu, što omogućava prikladnu analizu složenijih struktura.
• Za komplicirane geometrije nužno je i vrlo dugo vrijeme računanja za tehnike
u vremenskom području.
• Rezultati dobiveni u vremenskom području pate od problema nestabilnosti
puno izraženije nego u frekvencijskom području.

Jedna od važnijih značajki koje govore u korist pristupa u frekvencijskom području

zahtijeva precizne informacije iz frekvencijskog područja pošto su u tom obliku
specificirani standardi u elektromagnetskoj kompatibilnosti [5]. Zbog svoje jednostavnije
formulacije robusni kodovi zasnovani na metodama iz frekvencijskog područja široko su
rasprostranjeni na tržištu, a podjednako ih koriste i profesionalci i amateri. Problem vrlo
dugog vremena računanja uglavnom se javlja kod traženja tranzijentnog odziva
visokorezonantnih struktura.
Dosta istraživanja u računalnom elektromagnetizmu usmjereno je prema reduciranju
vremena računanja. Ovo je moguće postići na razne načine: analitičkim formulacijama,
uporabom specijaliziranih Greenovih funkcija i aproksimacijama koje se primjenjuju baš na
tehnike rješavanja integrala i matrica. Žrtvovanje preciznosti i primjenjivosti formulacije, tj.
sužavanjem opsega primjene za danu formulaciju [4] vrlo često je jedini način da se
poboljša računalna efikasnost.

3.2 Opća klasifikacija numeričkih metoda: Simulacije

domene, granice i izvora
Važno je objasniti neke osnovna načela na temelju kojih se opisuju problemi u teoriji
polja primjenom parcijalnih diferencijalnih jednadžbi, integralnih jednadžbi, ili integro-
diferencijalnih jednadžbi. Naime, postoje neke suštinske razlike između metoda
diskretizacije domene (npr. MKE), rubnih metoda (npr. MRE) i metoda simulacije izvora
(metoda simulacije naboja ili simulacije struje).

3.2.1 Modeliranje problema metodama diskretizacije domene: Metoda

konačnih diferencija (MKD) i metoda konačnih elemenata (MKE)
Metoda konačnih diferencija (MKD) jedna je od najjednostavnijih numeričkih tehnika.
Modeliranje primjenom MKD-a zasniva se na diskretizaciji čitave domene i konvertiranju
diferencijalnog operatora u skup diferencijalnih jednadžbi (jednadžbi diferencija).
 61

Modeliranje parcijalnih diferencijalnih jednadžbi metodom konačnih elemenata (MKE)

obavlja se diskretizacijom područja proračuna Ω, i integracijom po poznatim izvorima
unutar područja Ωs, slika 3.3a. Dirichletovi i Neumannovi rubni uvjeti moraju biti zadani
uzduž ruba Γ i za for MKD i MKE. Modeliranje diferencijalnih jednadžbi primjenom
MKE-a rezultira sustavom algebarskih jednadžbi koji osigurava prošupljenu matricu (engl.
sparse matrix). Ta matrica je obično pojasne strukture i u mnogim slučajevima simetrična,
ovisno o karakteru rješenja razmatranog problema [2], [6].

3.2.2 Modeliranje problema primjenom metode rubnih elemenata

(MRE): Direktni i indirektni pristup
Integralne formulacije parcijalnih diferencijalnih jednadžbi uzduž granice provode se uz
primjenu Greenova integralnog teorema. Rezultantne jednadžbe se modeliraju tako da se
diskretizira samo granica te da se provede integracija po poznatim izvorima Ωs unutar
promatranog podpodručja. Modeliranje parcijalnih diferencijalnih jednadžbi kroz njihove
integralne formulacije rezultira u manjem broju nepoznanica, ali i u punim matricama
(engl. dense matrices) [1], [7]. Formulacija metode rubnih elemenata uporabom veličina
polja i potencijala umjesto njihovih izvora obično se naziva direktnom formulacijom
metode rubnih elemenata. Međutim, postoje neke primjene rubnih integralnih jednadžbi u
elektromagnetizmu kod kojih je dosta pogodnije rabiti pristup preko izvora. Ova tehnika je
poznata kao indirektna metoda rubnih elemenata a modeliranje integralnih jednadžbi se
provodi preko izvora raspodijeljenih po granici. Indirektna metoda obično se razmatra kao
specijalan slučaj direktne metode rubnih elemenata. Stoga, modeliranje integralnih
jednadžbi se svodi na integraciju po nepoznatoj gustoći naboja ili gustoći struje. Integralne
jednadžbe po nepoznatim izvorima Ω’s, slika 3.3b, može se također izvesti iz Greenova
integralnog teorema i metoda rješavanja može se smatrati posebnom inačicom MRE –
indirektna MRE.

Slika 3.3: Metoda polja naspram metode izvora

Međutim, budući da se kod klasične MRE rabe potencijali ili polja na granici područja i
pošto se kod ovakvog pristupa preko integralnih jednadžbi manipulira s nepoznatim
izvorima neki autori koriste i naziv: konačni elementi za integralne operatore [6]. S druge
strane, da bi se istakla integracija po izvorima u literature se također sugerira i naziv
metoda elemenata izvora (engl. source element method - SEM) ili metoda integracije izvora
(engl. source integration method - SIM) [7].

61
 62

3.3 Osnove numeričkih metoda

Ubrzani tehnološki razvoj digitalnih računala u posljednjih nekoliko desetljeća
omogućio je implementaciju velikog broja numeričkih metoda na sva područja teorijske i
primijenjenog elektromagnetizma.
Primjena numeričkih metoda najčešće se veže za karakter problema koji je potrebno
riješiti, tako da ne postoji niti najbolja, niti univerzalna numerička metoda. Ipak, veliki broj
metoda je moguće klasificirati i izvesti iz istih temeljnih principa.
Veliki broj numeričkih metoda moguće je izvesti primjenom osnovne leme
varijacijskog računa, odnosno tzv. metode težinskih odstupanja.
Čitav postupak je lakše pratiti postupno s počevši od pojma aproksimacije funkcije, a
zatim prijelazom na rješavanje diferencijalnih, odnosno integralnih jednadžbi.

3.3.1 Osnovna lema varijacijskog računa

3.3.1.1 Aproksimacija funkcije

Skalarni produkt funkcija u i W u Hilbertovom n-dimenzionalnom prostoru definira se

integralom:

u , W = ∫ u ( x ) ⋅ W ∗ ( x ) dΩ , x∈Ω (3.2)
Ω

gdje W*(x) označava konjugirano-kompleksnu vrijednost funkcije.

Ako za neprekidnu funkciju U :Ω →ℜ i za svaku neprekidnu funkciju

W : Ω → ℜ, Ω ⊂ ℜ n vrijedi:

∫ u ( x) ⋅ W
∗
( x ) dΩ = 0, x∈Ω (3.3)
Ω
tada slijedi:

u ( x) ≡ 0, za svaki x ∈ Ω (3.4)

Ukoliko je u(x) odstupanje, odnosno razlika između aproksimirane i aproksimativne

veličine, tada se relacijom (3.2) u stvari minimalizira nastala greška.

u ( x) = f − f (3.5)

Pri tome je f funkcija koja se aproksimira, a f aproksimacija funkcije f .

Prema osnovnoj lemi varijacijskog računa integral odstupanja iščezava:

∫ ( f − f )W dΩ = 0
Ω
(3.6)
 63

za bilo koju funkciju W samo ako je f = f .

Funkcija f može se izraziti linearnom kombinacijom:
n
f = ∑ α i N i ( x) (3.7)
i =1

gdje su α i nepoznati koeficijenti rješenja, a N i ( x) funkcije aproksimacije ili bazne

funkcije (koriste se i nazivi baze približnog rješenja i koordinatni vektori).

Kako se u trodimenzionalnom vektorskom prostoru bilo koji vektor može opisati

linearnom kombinacijom jediničnih (baznih) vektora ex , ey i ez , slika 3.4, tako se i
proizvoljna funkcija f u prostoru funkcija dade izraziti preko baznih funkcija. Drugim
riječima, kako jedinični vektori razapinju trodimenzionalni vektorski prostor tako bazne
funkcije razapinju Hilbertov prostor.

Slika 3.4: Trodimenzionalni vektorski prostor

Red (3.6) konvergira funkciji koja se aproksimira ukoliko vrijedi:

⎛ n ⎞
lim ⎜ ∑ α i N i ( x) ⎟ = f (3.8)
n →∞
⎝ i =1 ⎠

Dovoljan uvjet konvergencije je linearna nezavisnost baznih funkcija. Koeficijenti

α i određuju se na što podesniji način, u svrhu što boljeg slaganja aproksimacije f i
funkcije f koja se aproksimira. O kriteriju izbora aproksimacije ovisi i kvaliteta dobivenih
rješenja.
Najjednostavnija moguća metoda temelji se na izjednačavanju vrijednosti funkcija u
točkama (metoda podešavanja u točkama).
Integral odstupanja može se pisati u obliku:

⎡ n
⎤
∫Ω ⎢⎣ ∑
f −
i =1
α i N i ( x) ⎥ W j dΩ = 0 ;
⎦
j = 1, 2,… , n (3.9)

63
 64

gdje W j predstavlja skup test funkcija, odnosno tzv. težinskih funkcija.

Integral težinskih odstupanja može se napisati u obliku sustava algebarskih jednadžbi:

∑a α
i =1
ji i = bj , j = 1, 2,… , n (3.10)

ili u matričnom obliku :

⎡ a11 a12 ain ⎤ ⎧α1 ⎫ ⎧ b1 ⎫

⎢a ⎥ ⎪α ⎪ ⎪b ⎪
⎢ 21 ⎥ ⎪⎪ 2 ⎪⎪ ⎪⎪ 2 ⎪⎪
⎢ ⎥⎨ ⎬ = ⎨ ⎬ (3.11)
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎢ ⎥⎪ ⎪ ⎪ ⎪
⎣⎢ an1 ann ⎦⎥ ⎪⎩α n ⎪⎭ ⎪⎩bn ⎪⎭
odnosno skraćeno:
[ a ]{α } = {b} (3.12)

gdje su opći član matrice sustava i vektora desne strane dani izrazima:

a ji = ∫ N i ( x)W j ( x) dΩ (3.13)
Ω

b j = ∫ fW j ( x) dΩ (3.14)
Ω

Različitim izborom aproksimacijskih funkcija i test funkcija proizlaze različite

numeričke metode. Vrijedi napomenuti da se osnovnu lemu varijacijskog računa moguće
zadovoljiti jedino u približnom smislu.

3.3.2. Približno rješavanje diferencijalnih i integralnih jednadžbi

Formalizam aproksimacije funkcije primjenom osnovne leme varijacijskog računa
može se direktno primijeniti i na približno rješavanje diferencijalnih jednadžbi.
Diferencijalna jednadžba koja se rješava u tom smislu može se smatrati implicitno zadanom
funkcijom oblika:

A(u ) = 0 (3.15)

odnosno može se dalje pisati:

A(u ) ≡ L(u ) − p (3.16)

Dakle diferencijalna jednadžba izražena je sljedećom operatorskom jednadžbom:

L(u ) − p = 0 (3.17)
 65

gdje je p pobudna funkcija (izvor), a L(u) predstavlja zadani linearni diferencijalni

operator.
Na području Ω rješenje u zadovoljava jednadžbu L(u ) − p = 0 , dok na granici područja
rješenje u mora zadovoljiti zadani rubni uvjet M (u ) − r = 0 .
Približno rješenje u na području Ω, primjenom osnovne leme varijacijacijskog računa,
rezultira u odstupanju ili ostatku ξ Ω = L(u ) − p , a na granici područja ξ Γ = M (u ) − r , slika
3.5.

Slika 3.5: Područje na kojem se traži rješenje diferencijalne jednadžbe

Minimalizacija pogreške koju unosi približno rješenje u ostvaruje se zadovoljenjem

osnovne leme varijacijskog računa. Pri tome je nužno da iščezava integral težinskih
odstupanja na području Ω i na granici područja Γ, odnosno:

Ω
∫ [ L(u ) − p ]W dΩ + ∫ [ M (u ) − r ]W dΓ = 0
j
Γ
j (3.18)

Jednadžbu (3.24) moguće je pojednostavniti odabirom takvog skupa baznih funkcija

koje automatski zadovoljavaju zadane rubne uvjete. U tom slučaju vrijedi:

M (u ) − r = 0 (3.19)

pa se jednadžba (3.24) pojednostavljuje, odnosno svodi na relaciju:

∫ [ L(u ) − p ]W j dΩ = 0
Ω
(3.20)

Nadalje, ukoliko je približno rješenje oblika:

n
u ( x) = ∑ α i N i ( x) (3.21)
i =1

tada uvrštavanjem u (3.26) slijedi:

⎡ ⎛ n ⎞ ⎤
∫Ω ⎢⎣ L ⎜⎝ ∑
i =1
α i N i ( x) ⎟ −
⎠
p ⎥ W j dΩ = 0
⎦
(3.22)

65
 66

odnosno, dobiva se:

n

∑ α ∫ L ( N ( x) )W dΩ = ∫ pW dΩ
i =1
i i j j j = 1, 2,… , n (3.23)
Ω Ω

tako se polazna diferencijalna jednadžba L(u ) − p = 0 konačno transformira u sustav

linearnih jednadžbi:
n

∑a α
i =1
ji i = bj j = 1, 2,… , n (3.24)

gdje su koeficijenti matrice sustava općenito definirani integralom:

a ji = ∫ L ( N i ) W j dΩ (3.25)
Ω

a vektor desne strane integralom:

b j = ∫ pW j dΩ (3.26)
Ω

Vrlo često koristi se i matrični zapis oblika:

[ a ] {α } = {b} (3.27)

gdje uglate zagrade simboliziraju kvadratnu matricu, a vitičaste zagrade stupčaste

matrice, odnosno vektore.
Općenito govoreći, ovisno o postupku modeliranja linearnih operatorskih jednadžbi,
formulacije se dijele na jake, nejake i varijacijske. Metoda izložena u ovom području spada
u jake formulacije, pošto bazne funkcije moraju biti u domeni operatora L i moraju
zadovoljavati zadane rubne uvjete.

Formalno gledano na potpuno isti način pristupa se numeričkom modeliranju

integralnih jednadžbi, pri čemu L(u) predstavlja integralni ili integro-diferencijalni operator.
Razlike se najčešće odnose na način popunjavanja i strukturu matrice [1].

U ovom odjeljku sasvim ukratko su obrađeni temeljni koncepti metode konačnih

diferencija, kao jedne od najjednostavnijih numeričkih metoda, te metode rubnih elemenata
kao jedne od najsofisticiranijih, ali i najsloženijih suvremenih numeričkih metoda. Oba ova
numerička koncepta koriste se u drugom dijelu knjige.

3.4 Metoda konačnih diferencija

Metodu konačnih diferencija kao jednu od najjednostavnijih numeričkih procedura za
tretiranje diferencijalnih operatora je metoda konačnih diferencija prvi je razvio A. tijekom
dvadesetih godina prošlog stoljeća pod nazivom metoda kvadrata, koristeći je pri tom za
rješavanje nelinearnih jednadžbi hidrodinamike.
 67

Jednu od prvih shema metode konačnih diferencija u elektromagnetizmu razvio je

K.S.Yee 1966.

Metoda konačnih diferencija zasniva se na aproksimaciji derivacije funkcije konačnim

diferencijama, odnosno zamjeni diferencijalnih jednadžbi odgovarajućim jednadžbama
konačnih diferencija.

3.4.1 Rješavanje jednodimenzionalnih statičkih problema metodom

konačnih diferencija
Prva derivacija funkcije u nekoj točki x definirana je izrazom:
df f ( x + Δx ) − f ( x )
= lim (3.28)
dx Δx → 0 Δx

Ukoliko Δx ne teži nuli već poprima neku malu, ali konačnu vrijednost, dolazi se do
približnog izraza za derivaciju funkcije f(x):

df f ( x + Δx ) − f ( x )
≈ (3.29)
dx Δx

Točnost ove aproksimacije moguće je procijeniti uz pomoć razvoja funkcije u Taylorov

red u okolišu točke x:
df d 2 f Δx 2 d 3 f Δx 3
f ( x + Δx ) = f ( x ) + Δx + 2 + (3.30)
dx dx 2! dx 3 3!

df d 2 f Δx 2 d 3 f Δx3
f ( x − Δx) = f ( x) − Δx + 2 − (3.31)
dx dx 2! dx 3 3!

Zanemarivanjem trećeg i svih viših članova reda, moguće je izvesti približne relacije za
prvu derivaciju funkcije raznim kombinacijama jednadžbi (3.3) i (3.4). Tako se dobivaju tri
moguće sheme za aproksimaciju prve derivacije funkcije konačnim diferencijama, kako je
naznačeno na slici 3.6:

df f ( x + Δx) − f ( x)
≈ "desna shema " (3.32)
dx Δx

df f ( x) − f ( x − Δx)
≈ "lijeva shema " (3.33)
dx Δx

df f ( x + Δx) − f ( x − Δx)
≈ "centralna shema " (3.34)
dx 2 Δx

67
 68

Očito je da je pogreška ove aproksimacije proporcionalna broju zanemarenih članova

Taylorova reda. Za izraze (3.5) i (3.6) pogreška je reda veličine Δx, dok je kod izraza (3.7)
reda veličine Δx2.

Do izraza za derivaciju drugog reda dolazi se dvostrukom primjenom aproksimacije

derivacije prvog reda. Također do istog izraza moguće je doći zbrajanjem izraza (3.3) i
(3.4) uz zanemarenje svih članova niza iznad trećeg:

d2 f f ( x − Δx) − 2 f ( x) + f ( x + Δx)
≈ (3.35)
dx 2
Δx 2

Analogno tome izrazi za derivacije viših redova dobiju se linearnom kombinacijom

izraza (3.3) i (3.4) uzimajući u obzir odgovarajući broj članova niza.

Slika 3.6: a) "desna shema", b)"lijeva shema" c) "centralna shema" konačnih

diferencija

Metoda konačnih diferencija osigurava jednostavno i brzo formiranje matričnog

sustava, ali u smislu brzine konvergencije i točnosti zaostaje u odnosu na sofisticiranije
numeričke metode poput metode konačnih elemenata ili metode rubnih elemenata [2].
Ovaj nedostatak MKD donekle je moguće kompenzirati povećanjem broja točaka u
kojima se traži rješenje tj. broja nepoznanica u matričnom sustavu.
 69

3.5 Metoda rubnih elemenata

Metoda rubnih ili graničnih elemenata (MRE) primjenjuje se u inženjerstvu od kraja
sedamdesetih, a na različite elektromagnetske probleme od sredine osamdesetih godina.
Osnovna ideja metode rubnih elemenata je u diskretizaciji granice područja proračuna na
kojoj se rješava odgovarajuća integralna jednadžba (umjesto diferencijalne jednadžbe po
zadanom području) korištenjem rubnih elemenata. Metoda rubnih elemenata je
ekvivalentna poznatijoj metodi momenata (MM) u slučaju kada se kod MM koriste
lokalizirane bazne funkcije i Diracovi delta impulsi za težinske funkcije. Kod MRE se, s
druge strane, bazne funkcije automatski izgrađuju iz lokaliziranih oblikovnih funkcija baš
kao i kod metode konačnih elemenata (MKE).
Stoga se MRE može smatrati kombinacijom klasičnog pristupa rješavanja integralne
jednadžbe po granici i koncepta diskretizacije karakterističnog za metodu konačnih
elemenata.
Prvi korak kod rješavanja problema pomoću MRE sastoji se u izvođenju integralne
formulacije diferencijalne jednadžbe koja opisuje zadani problem.
Problemi statičkih polja, bilo elektrostatskih, bilo magnetostatskih, opisuju se, za
prostor bez izvora, Laplaceovom diferencijalnom jednadžbom:

∇2u = 0 (3.36)

odnosno Poissonovom jednadžbom, ukoliko unutar domene postoje izvori p:

∇2u = − p (3.37)

Tipično područje proračuna Ω omeđeno granicom Γ prikazano je na slici 3.6a, gdje je

n vanjski vektor normale na granicu.

Slika 3.7: Promatrana geometrija

Važno je napomenuti da se točka promatranja P može nalaziti i na granici kako je

prikazano na slici 3.6b, pri tome R označava udaljenost od točke izvora do točke
promatranja.

69
 70

Rubni uvjeti kod ovog tipa problema mogu se podijeliti u dvije skupine: prisilni rubni
uvjet (Dirichlet): gdje je na dijelu granice Γ1 zadano u = u Γ1 , te prirodni rubni uvjet
∂u
(Neumann) gdje je na dijelu granice Γ2 zadano Γ2 = q ,kako je prikazano na slici 3.7.
∂n
Cijela granica je tada dana s Γ1 + Γ2 .

Slika 3.8: Područje proračuna sa zadanim rubnim uvjetima

Zbog jednostavnosti će se prvo izvesti postupak za Laplaceovu jednadžbu (3.9), te će se

naknadno postupak proširiti za slučaj Poissonove jednadžbe (3.10).

Primjena metode težinskih odstupanja na jednadžbu (3.9) duž područja proračuna Ω

daje:

∫ ∇ u ⋅W dΩ = 0
2
(3.38)
Ω

gdje je W težinska funkcija.

Korištenjem sljedećih identiteta:

∇(∇uW ) = ∇ 2 uW + ∇u∇W (3.39)

∇(u∇W ) = ∇u∇W + u∇ 2W (3.40)

te primjenom poopćenog Gaussova teorema, jednadžba (6.3) može se pisati u obliku:

∂u ∂W
∫ W ⋅ ∇ u dΩ = ∫ W dΓ − ∫ u dΓ + ∫ u ⋅∇ 2W dΩ
2
(3.41)
Ω Γ ∂n Γ ∂n Ω
 71

odnosno:

∂u ∂W
∫ W ∂n dΓ − ∫ u
Γ Γ ∂n
dΓ + ∫ ∇ 2W ⋅ u dΩ = 0
Ω
(3.42)

Težinska funkcija W odabire se na način da zadovoljava diferencijalnu jednadžbu:

∇ 2W + δ (r − r ') = 0 (3.43)

gdje je δ Diracov delta impuls, r označava točke promatranja, a r’ se odnosi na točke

izvora.
Rješenje jednadžbe (3.16) naziva se fundamentalnim rješenjem Greenove funkcije.
Stoga se integral po području proračuna (3.15) može pisati na način:

∫ u∇ W dΩ = − ∫ uδ (r − r ') dΩ = −u
2
i (3.44)
Ω Ω

za svaku točku unutar područja proračuna.

Kombiniranjem izraza (3.15) do (3.17) dolazi se do sljedeće integralne jednadžbe:

∂u ∂Ψ
ui = ∫ Ψ dΓ − ∫ u dΓ (3.45)
Γ ∂n Γ ∂n

Integralna jednadžba (3.18) predstavlja Greenov prikaz funkcije u, pri čemu je W

zamijenjeno s fundamentalnim rješenjem jednadžbe (3.16) ψ.
Za dvodimenzionalne probleme fundamentalno rješenje je oblika:

1
Ψ=− ln R (3.46)
2π

gdje je R = r − r ' udaljenost od točke izvora (točka na granici) do točke promatranja.

Za trodimenzionalne probleme funkcija ψ poprima sljedeći oblik:

1
Ψ=− ln R (3.47)
2π

Također, na sličan način moguće je dobiti odgovarajuću Greenovu integralnu

formulaciju Poissonove jednadžbe (3.10), počevši od iščezavanja integrala težinskih
odstupanja:

∫ ⎡⎣∇ u + p ⎤⎦ ⋅W dΩ = 0
2
(3.48)
Ω

71
 72

Provođenjem istih matematičkih manipulacija kao i u prethodnom slučaju dolazi se do

izraza:

∂u ∂Ψ
ui = ∫ Ψ dΓ − ∫ u dΓ − ∫ pψ dΩ (3.49)
Γ ∂n Γ ∂n Ω

Sve točke izvora unutar područja proračuna Ω uzimaju se u obzir preko integrala po
području u jednadžbi (3.22).

U slučaju kada se točka promatranja nalazi na samoj granici Γ, slika 3.6b, integral po
granici postaje singularan pošto se R približava nuli. Kako bi se izbjegla ova singularnost
koristi se mala sfera za trodimenzionalne probleme, ili cilindar za dvodimenzionalne
probleme, kako je prikazano na slici 3.8.

U svrhu izbjegavanja singulariteta na granici, krivuljni integrali u jednadžbi (3.15) i

(3.18) mogu se pisati u obliku:
1 ∂u 1 ∂u
ui = − ∫ ∂n ln( R) dΓ − 2π ΔΓ∫ ∂n ln( R) dΓ
2π Γ−ΔΓ
(3.50)
1 ∂ 1 ∂
+ ∫ u ∂n ( ln R ) dΓ + 2π ΔΓ∫ u ∂n ( ln R ) dΓ
2π Γ−ΔΓ

Slika 3.9: Izbjegavanje singulariteta kod krivuljnog integrala

Prvi krivuljni integral u izrazu (3.23) nestaje, tj.:

θ2
∂u ∂u 1
lim ∫ ψ dΓ = − lim ∫ ln(ε )ε dθ =
ΔΓ ∂n θ1 ∂n 2π
ε →0 ε → 0
(3.51)
1 ⎛ ∂u ⎞ ⎛1⎞
lim
ε → 0 2π
⎜ ⎟ i ε ln ⎜ ⎟ (θ 2 − θ1 ) = 0
⎝ ∂n ⎠ ⎝ε ⎠

dok je četvrti krivuljni integral u jednadžbama (3.18), odnosno (3.22) definiran sa:

θ2
∂ψ 1 1 θ 2 − θ1
lim ∫ u dΓ = − lim ∫ uε dθ = − ui (3.52)
ε → 0 2π
∂n θ ε 2π
ε →0
ΔΓ 1

U skladu s analizom izloženom u jednadžbama (3.18) do (3.25) slijedi:

 73

∂u ∂Ψ
ci ui = ∫ Ψ dΓ − ∫ u dΓ (3.53)
Γ ∂n Γ ∂n

gdje je:
⎧ 1
⎪ i∈Ω
⎪ θ 2 − θ1
ci = ⎨1 − , i∈Γ (3.54)
⎪ 2π
i∉Ω
⎪⎩ 0

Ukoliko se promatra integralna formulacija (3.22) Poissonove jednadžbe (3.10), tada

član s integralom po području također iščezava, slika 3.9., odnosno, vrijedi:

θ2
1 ⎛1⎞
lim ∫ ψ p dΩ = lim ∫ ln ⎜⎝ ε ⎟⎠ p ε d ε dθ = 0 (3.55)
ε → 0 2π
i
ε →0
ΔΩ θ1

Slika 3.10: Izbjegavanje singulariteta kod integrala po području promatranja

pa je odgovarajuća integralna formulacija Poissonove jednadžbe dana je izrazom:

∂u ∂Ψ
ci ui = ∫ Ψ dΓ − ∫ u dΓ + ∫ pψ dΩ (3.56)
Γ ∂n Γ ∂n Ω

Općenito, da bi problem proračuna statičkog polja bio pravilno zadan potrebno je

∂u
poznavati ili vrijednost funkcije u ili njene prve derivacije duž granice Γ.
∂n
To je zadano kroz granične uvjete koji mogu biti prisilni (Dirichlet), prirodni
(Neumann) ili miješani (Cauchy).

73
 74

∂u
Nakon što su poznate vrijednosti potencijala u i njegove derivacije po normali duž
∂n
cijele granice, moguće je izračunati potencijal bilo koje točke unutar područja proračuna.

Problem proračuna elektrostatskog potencijala tako je definiran sljedećom jednadžbom:

∂φ ∂Ψ ρ
ciφi = ∫ Ψ dΓ − ∫ φ dΓ + ∫ ψ dΩ (3.57)
Γ ∂n Γ ∂n Ω ε

dok se magnetostatski problemi proračuna osne komponente magnetskog vektorskog

potencijala Az (u=Az) opisuju na sljedeći način:

∂Az ∂Ψ
ci Azi = ∫ Ψ dΓ − ∫ Az dΓ + ∫ μ J zψ dΩ (3.58)
Γ ∂n Γ ∂n Ω

U posebnim slučajevima, magnetostatsko polje u prostoru bez izvora opisuje se

integralnom jednadžbom za magnetski skalarni potencijal (u=φm):
∂ϕ ∂Ψ
ciϕmi = ∫ Ψ m dΓ − ∫ ϕm dΓ (3.59)
Γ ∂n Γ ∂n

gdje ϕm označava magnetski skalarni potencijal.

3.5.1 Indirektna formulacija metode rubnih elemenata

Prijelaz s direktne na indirektnu formulaciju MRE provodi se ako se derivacija
∂ϕ ∂ϕ
potencijala po normali u integralu ∫ Ψ dΓ izrazi preko nepoznate gustoće naboja
∂n Γ ∂n
po vodljivoj granici područja koja je definirana izrazom:

∂ϕ
ρs = ε (3.60)
∂n
∂ϕ
pa integral ∫ Ψ ∂n dΓ
Γ
postaje:

ρs
∫ε
Γ
Ψ dΓ (3.61)

Dakle, umjesto normalne derivacije potencijala, odnosno nepoznate veličine pod

integralom figurira izvor polja u vidu površinske gustoće naboja.
Sličan postupak provodi se i u slučaju dinamičkih polja pri čemu se dana polja
zamjenjuju sa izvorima u vidu gustoća struje i naboja.
 75

3.5.2. Diskretizacija rubnim elementima

Osnovna ideja metode rubnih elemenata (MRE) sastoji se u diskretizaciji granice
promatranog područja na određeni broj elemenata. Nepoznato rješenje nad svakim od
elemenata aproksimira se interpolacijskom funkcijom, koja je povezana s vrijednostima
funkcije rješenja u čvorovima elemenata. Na taj način se odgovarajuća integralna jednadžba
transformira u sustav algebarskih jednadžbi. Rješenje ovakvog sustava jednadžbi
predstavlja približno rješenje polazne integralne jednadžbe.
Granicu je moguće podijeliti na niz konstantnih, slika 3.10, linearnih, slika 3.11 ili
elemenata drugog reda, slika 3.12. Geometrija elemenata se tada također opisuje uz pomoć
interpolacijskih (oblikovnih) funkcija.

Slika 3.11: Aproksimacija konstantnim elementima

Slika 3.12: Aproksimacija linearnim elementima

Slika 3.13: Aproksimacija elementima drugog reda

75
 76

3.5.3. Konstantni rubni elementi

Najjednostavniji način dobivanja rješenja primjenom MRE je uporaba konstantnih
rubnih elemenata. Oblik jednog takvog konstantnog rubnog elementa za dvodimenzionalni
slučaj prikazan je na slici 3.13.

Slika 3.14: Konstantni rubni element

Sljedeći korak u postupku rješavanja problema metodom rubnih elemenata sastoji se u

preslikavanju globalnih koordinata u lokalne, slika 3.14.

Slika 3.15: Globalne i lokalne koordinate

Ovakvo preslikavanje koordinata izvodi se pomoću sljedećeg skupa funkcija:

x1 − x2 x +x
x(ξ ) = ξ+ 1 2 (3.62)
2 2
y1 − y2 y1 + y2
y (ξ ) = ξ+ (3.63)
2 2

gdje su (x1,y1) i (x2,y2) globalne koordinate elemenata.

 77

Nadalje, slijedi:

2 2
⎛ dx ⎞ ⎛ dy ⎞ ΔΓ
dΓ = dx 2 + dy 2 = ⎜ ⎟ +⎜ ⎟ dξ = dξ (3.64)
⎝ dξ ⎠ ⎝ dξ ⎠ 2
gdje je ΔΓ duljina segmenta definirana kao:

( x2 − x1 ) + ( y2 − y1 )
2 2
ΔΓ = (3.65)

Korištenjem aproksimacije konstantnim rubnim elementima integralna formulacija

problema proračuna potencijala, određenog Laplaceovom jednadžbom, poprima oblik:
M
⎡ ∂u ∂Ψ
ci ui = ∑ ⎢ j ∫ Ψ dΓ − u j ∫ dΓ ] (3.66)
j =1 ⎣ ∂n Γj Γ j ∂n

pri čemu i označava i-ti čvor na granici dok j označava j-ti rubni element.
Uvođenjem sljedećeg skupa oznaka:

∂u
j = Qj (3.67)
∂n

u =Uj (3.68)

⎧ 1 1
⎪ 2π ∫ ln( R ) dΓ
⎪ Γj ij 2D problemi
Gij = ∫ ψ ij dΓ = ⎨ (3.69)
⎪ 1 3D problemi
⎪ Γ∫ 4π Rij
Γj
dΓ
⎩ j

⎧ 1 ∂ ⎛ 1 ⎞
∂ψ ij
⎪ ∫ ln ⎜ ⎟ dΓ
⎪⎪ 2π Γ j ∂n ⎜⎝ Rij ⎟⎠ 2D problemi
H ij = ∫ ∂n
dΓ = ⎨
3D problemi
(3.70)
Γj ⎪ 1 ∂ ⎛ 1 ⎞
⎪ 4π ∫ ∂n ⎜ R ⎟
⎜ ⎟ d Γ
⎩⎪ Γj ⎝ ij ⎠

može se pisati sljedeći izraz za svaki i:

ci ui = Gij Q j − H ijU j (3.71)

Relacija (6.34) može se i zapisati u matričnom obliku:

[ H ]{U } = [G ]{Q} (3.72)

77
 78

Matrični sustav (3.45) rješiv je ukoliko su zadani odgovarajući rubni uvjeti duž cijele
granice.

3.5.4 Modeliranje izvora unutar domene

Ukoliko područje proračuna sadrži izvore, potrebno je uključiti i njihov doprinos u
sustav algebarskih jednadžbi. Integralna formulacija problema, određenog Poissonovom
jednadžbom, dana je izrazom:
M ⎡
∂Ψ ⎤
ci ui = ∑ ⎢Q j ∫ Ψ dΓ − U j ∫ dΓ ⎥ + ∫ pΨ dΩ (3.73)
j =1 ⎢
⎣ Γj Γ j ∂n ⎥⎦ ΩS

gdje p označava vrijednost izvora na dijelu područja.

Sustav algebarskih jednadžbi je sada oblika:

M M
Pi + ∑ H ijU j = ∑ Q j Gij (3.74)
j =1 j =1

gdje je Pi definiran izrazom:

Pi = ∫
ΩS
pΨ dΩ (3.75)

U matričnom obliku može se pisati:

{P} + [ H ]{U } = [G ]{Q} (3.76)

Ukoliko izvori unutar područja proračuna nisu poznati, potrebno je kombinirati MRE s
nekom drugom metodom kojom se može diskretizirati unutrašnjost područja (npr. MKE).
Takvi modeli tada se nazivaju spregnutim ili hibridnim modelima.

3.5.5 Linearni i kvadratični elementi

Kako bi se poboljšala točnost i brzina konvergencije rješenja, moguće je granicu
područja proračuna diskretizirati nizom linearnih ili kvadratičnih elemenata, ovisno o
fizikalnoj prirodi i geometrijskoj složenosti promatranog problema.
∂u
Na svakom elementu funkcija rješenja u i njena normalna derivacija interpoliraju se
∂n
uz pomoć linearnih oblikovnih funkcija ili oblikovnih funkcija drugog reda. Za razliku od
konstantnih rubnih elemenata, linearni i kvadratični rubni elementi omogućuju promjenu
∂u
vrijednosti u i nad elementom.
∂n
 79

Uobičajeno je da se za modeliranje granice područja koriste iste oblikovne funkcije kao

i za aproksimaciju rješenja pa se takvi elementi nazivaju izoparametarskim elementima.
Krivuljni (krivolinijski) elementi su vrlo pogodni za modeliranje zakrivljenih oblika, te
je uz pomoć relativno malog broja takvih elemenata moguće vrlo precizno opisati
komplicirane geometrije.
Ključna prednost u primjeni izoparametarskih elemenata leži u činjenici da je globalna
koordinata x funkcija lokalne parametarske koordinate ξ na elementu. Funkcija
preslikavanja x(ξ) na elementu može se definirati preko oblikovnih funkcija na tom istom
elementu fi(ξ) , odnosno:

N
x = ∑ xi f i (ξ ) (3.77)
i =1

pri čemu su oblikovne funkcije fi(ξ) najčešće polinomi.

Ovakva aproksimacija kod koje se ista familija krivulja koristi i za preslikavanje
geometrija i za aproksimaciju rješenja naziva se izoparametarska transformacija, a takvi
elementi nazivaju se izoparametarskim elementima.
U skladu s prethodnim razmatranjem nepoznato rješenje nad svakim elementom
moguće je interpolirati na sljedeći način:

ne
u = ∑ f j (ξ )U j (3.78)
j =1

∂u ne ∂u ne
= ∑ f j (ξ ) j = ∑ f j (ξ )Q j (3.79)
∂n j =1 ∂n j =1

gdje Uj označava nepoznate koeficijente rješenja (raspodjele potencijala), a Q j je

vrijednost normalne derivacije u j-tom čvoru.

3.5.5.1. Linearni slučaj

Dakle, za linearnu aproksimaciju vrijedi:

u = f1 (ξ )U1 + f 2 (ξ )U 2 (3.80)

∂u
= f1 (ξ )Q1 + f 2 (ξ )Q2 (3.81)
∂n

gdje su U1, U2, Q1 , Q2 vrijednosti potencijala, odnosno njegove normalne derivacije u

lokalnim čvorovima j=1 i j=2.
Linearne oblikovne funkcije dane su izrazima:

1
f1 (ξ ) = (1 − ξ ) (3.82)
2

79
 80

1
f1 (ξ ) = (1 + ξ ) (3.83)
2

Kod linearnih elemenata, slika 3.16, globalne koordinate su linearna funkcija lokalnih
koordinata:
x = f1 (ξ ) x1 + f 2 (ξ ) x2 (3.84)

y = f1 (ξ ) y1 + f 2 (ξ ) y2 (3.85)

Slika 3.16: Aproksimacija linearnim rubnim elementom

3.5.5.2. Kvadratični slučaj

U slučaju interpolacije funkcijama drugog reda vrijedi:

u = f1 (ξ )U1 + f 2 (ξ )U 2 + f3 (ξ )U 3 (3.86)

∂u
= f1 (ξ )Q1 + f1 (ξ )Q2 + f 3 (ξ )Q3 (3.87)
∂n

gdje su oblikovne funkcije definirane izrazima:

1
f1 (ξ ) = ξ (ξ − 1) (3.88)
2
1
f 2 (ξ ) = (1 + ξ )(1 − ξ ) (3.89)
2
1
f 3 (ξ ) = ξ (ξ + 1) (3.90)
2

a Uj, i Q j predstavljaju vrijednosti potencijala odnosno njegove normalne derivacije za

dani i-ti čvor.
Kod kvadratičnih elemenata, slika 3.17, globalne koordinate su funkcija lokalnih
koordinata:
 81

x = f1 (ξ ) x1 + f 2 (ξ ) x2 + f 3 (ξ ) x3 (3.91)
y = f1 (ξ ) y1 + f 2 (ξ ) y2 + f 3 (ξ ) y3 (3.92)

Slika 3.17: Aproksimacija kvadratičnim rubnim elementom

Koeficijenti matričnog sustava za slučaj linearnih ili kvadratičnih elemenata definirani

su izrazima:

dΓ
Gij = ∫
Γj
f jψ ij dΓ = ∫
Γj
f jψ ij
dξ
dξ (3.93)

∂ψ ij ∂ψ ij dΓ
H ij = ∫
Γj
fj
∂n
dΓ = ∫
Γj
fj
∂n dξ
dξ (3.94)

gdje {f} označava odgovarajući vektor linearnih ili kvadratičnih oblikovnih funkcija.
Odgovarajući sustav algebarskih jednadžbi zapisan u matričnom obliku glasi:

[ H ]{U } = [G ]{Q} (3.95)

Ukoliko je potrebno uključiti doprinos izvora unutar područja odgovarajući sustav

algebarskih jednadžbi potrebno je proširiti dodavanjem vektora izvora:

{P} + [ H ]{U } = [G ]{Q} (3.96)

Ovdje iznesena analiza odnosi se na rješavanje dvodimenzionalnih problema.

Za rješavanje trodimenzionalnih problema potrebno je koristiti izoparametarske
trokutne ili četverokutne površinske elemente.

81
 82

3.6 Interpolacija i numerička integracija

U osnovi rješavanja inženjerskih problema numeričkim metodama leži pojam
interpolacije funkcije. Također, većina integrala koje je nužno riješiti kod modeliranja
stvarnih problema može se riješiti isključivo numerički.

3.6.1 Interpolacija funkcije

Pod interpolacijom funkcije x→f(x) podrazumijeva se izračunavanje vrijednosti funkcije

na osnovi danih (n+1) točaka (xk, fk). Za funkciju x→g(x) koja interpolira funkciju f obično
se bira polinom:

g ( x) = Pn = a0 + a1 x + a2 x 2 + + an x n (3.97)

Koeficijenti a0 do an slijede iz uvjeta:

Pn ( xk ) = f k , k = 0,1, 2,… , n (3.98)

Krivulja interpolacijskog polinoma prolazi zadanim točkama interpolirane funkcije

(čvorovi interpolacijskog polinoma). Iz uvjeta (3.71) dolazi se do sustava od n+1 jednadžbi
sa n+1 nepoznanica:

a0 + a1 x0 + a2 x02 + + an x0n = f 0
a0 + a1 x1 + a2 x12 + + an x1n = f1
(3.99)

a0 + a1 xn + a2 xn2 + + an xnn = f n

što zapisano u matričnom obliku daje:

⎡1 x0 x02 x0n ⎤ ⎡ a0 ⎤ ⎡ f 0 ⎤
⎢ ⎥⎢ ⎥ ⎢ ⎥
⎢1 x1 x12 x1n ⎥ ⎢ a1 ⎥ ⎢ f1 ⎥
⎢1 x2 x22 x2n ⎥ ⎢ a2 ⎥ = ⎢ f 2 ⎥ (3.100)
⎢ ⎥⎢ ⎥ ⎢ ⎥
⎢ ⎥⎢ ⎥ ⎢ ⎥
⎢1 xn xn2 xnn ⎥⎦ ⎢⎣ an ⎥⎦ ⎢⎣ f n ⎥⎦
⎣

Jedna od često korištenih interpolacijskih funkcija je i Langrangeov interpolacijski

polinom. Ukoliko je zadan skup točaka (xk, fk) uz uvjet x0<x1<x2<...<xn, tada se
Langrangeov interpolacijski polinom Pn(x) može pisati korištenjem pomoćnog polinoma
pi(x):
 83

( x − x0 )( x − x1 ) ( x − xi −1 )( x − xi +1 ) ( x − xn )
pi ( x) = (3.101)
( xi − x0 )( xi − x1 ) ( xi − xi −1 )( xi − xi +1 ) ( xi − xn )

Polinom pi(x) iščezava za sve apscise interpolacijskih čvorova (x=xk k=0,3...n, k≠i)
osim za x=xi kada brojnik postaje jednak nazivniku te vrijedi pi(xi)=1, odnosno može se
pisati:

pi ( x j ) = δ ij (3.102)

gdje je δij Kroneckerov simbol.

Primjenom ovih svojstava pomoćnog polinoma, Langrangeov interpolacijski polinom
može se pisati u obliku:

n
Pn ( x) = ∑ pi ( x) ⋅ f i (3.103)
i =0

čime je automatski ispunjen uvjet (3.71).

Nadalje uvođenjem dodatna dva pomoćna polinoma:

Π n +1 ( x) = ( x − x0 )( x − x1 ) ( x − xn ) (3.104)

Π ′n +1 ( xi ) = ( xi − x0 )( xi − x1 ) ( xi − xi −1 )( xi − xi +1 ) ( xi − xn ) (3.105)

polinom pi(x)moguće je pisati u obliku:

1 Π n +1 ( x)
pi ( x) = (3.106)
Π ′n +1 ( xi ) ( x − xi )

iz čega uvrštavanjem u (3.76) konačno slijedi:

n
1 fi
Pn ( x) = Π n +1 ( x)∑ (3.107)
i = 0 ( x − xi ) Π ′n +1 ( xi )

3.6.2. Numerička integracija

Rješavanje velikog broja inženjerskih problema analitičkim ili numeričkim metodama
obuhvaća proračun određenog integrala:

∫ f ( x) dx
a
(3.108)

83
 84

Budući da je analitičko rješavanje integrala zahtjevan a vrlo često i nemoguć postupak,

postoji potreba za približnim izračunavanjem vrijednosti određenog integrala. Takav
postupak naziva se numeričkom integracijom.
Podintegralna funkcija f(x) može se općenito zapisati na način:

f ( x) = Pn ( x) + R ( x) (3.109)

gdje je Pn(x) interpolacijski polinom n-tog stupnja. Dakle traženi integral moguće je
izraziti na sljedeći način:

b b b

∫
a
f ( x) dx = ∫ Pn ( x) dx + ∫ R( x) dx
a a
(3.110)

Pri tome prvi integral na desnoj strani predstavlja aproksimaciju traženog integrala, dok
drugi integral predstavlja pogrešku integracije. Očito je da bolja aproksimacija
podintegralne funkcije interpolacijskim polinomom rezultira i manjom pogreškom
integracije.
Ukoliko se za interpolaciju podintegralne funkcije koristi Langrangeov interpolacijski
polinom (3.80) tada vrijedi:

b b b n
Π n +1 ( x) fi
∫
a
f ( x) dx ∫ Pn ( x) dx = ∫ ∑
a a i =0
( x − xi ) Π n +1 ( xi )
'
dx (3.111)

Izraz (3.84) može se pisati i u obliku:

b n

∫ f ( x ) dx ∑ w f
a i =0
i i (3.112)

gdje koeficijenti wi predstavljaju težinske faktore definirane integralom:

1
b
Π n +1 ( x)
wi = ∫
Π n +1 ( xi ) a ( x − xi )
'
dx (3.113)

Problem numeričkog integriranja tako se svodi na linearnu kombinaciju vrijednosti

funkcije fi(xi) i koeficijenata wi koji ovise o izboru apscisa interpolacijskih točaka xi.
Koeficijenti wi mogu se odrediti na više načina (različite interpolacijske funkcije i
točke), pa postoji i niz shema numeričkog integriranja.
Kod suvremenih numeričkih metoda (npr. metoda konačnih elemenata), koje se svode
na diskretiziranje područja proračuna, najprikladnija je tzv. Gaussova metoda. Kod
Gaussove metode integracija se vrši na intervalu ξ[-1,1] zbog čega je moguće unaprijed
izračunati težinske faktore, pa su oni zajedno s apscisama zadani tabelarno (tablica 3.1).
Primjena Gaussove metode zahtijeva transformaciju s intervala x[a,b] na interval ξ[-
1,1], te se uvodi supstitucija:
 85

b−a a+b dx b − a
x = k (ξ ) = ξ+ ; = (3.114)
2 2 dξ 2
iz čega slijedi:

b 1 1
dx b−a
∫ ∫ f [ k (ξ ) ] f [ k (ξ ) ] dξ
2 −∫1
f ( x) dx = dξ = (3.115)
a −1 dξ

što uvrštavanjem u izraz (3.85) daje:

b
b−a n
∫ f ( x) dx ∑ wi f [ k (ξi )]
2 i =0
(3.116)
a

Tablica 3.1: Apscise i težinski faktori za Gaussovu integraciju

Broj ξi wi
točaka
1 ξ1 = 0 w1 = 2
ξ1 = − 1
3 w1 = 1
2
ξ2 = + 1 w2 = 1
3
ξ1 = − 3 5 w1 = 5
9
3 ξ2 = 0 w2 = 8
9
ξ3 = + 3 5 w3 = 5
9

Izračunavanje vrijednosti integrala metodom Gaussove integracije svodi se dakle na

izračunavanje vrijednosti podintegralne funkcije u tablično zadanim Gaussovim točkama
( f [ k (ξi ) ] ), te množenje s težinskim faktorima wi koji su također zadani u tablici.

85
 86

3.7 Literatura
[11] D. Poljak, Advanced Modeling in Computational Electromagnetic Compatibility,
Wiley, New York 2007.
[12] D. Poljak, N.Kovač, V.Dorić, Numeričke metode u elektrotehnici, interna skripta,
Sveučilište u Split, FESB, Split, 2006.
[13] M.N.O. Sadiku: Numerical Techniques in Electromagnetics, 2nd Edition, CRC Press,
Boca Raton, 2003.
[14] D. Poljak, C.Y. Tham, Integral Equation Techniques in Transient Electromagnetics,
WIT Press, Southampton-Boston 2003.
[15] F. Tesche, M. Ianoz, T. Karlsson, EMC Analysis Methods and Computational Models,
John Wiley & Sons, New York 1997.
[16] P. P. Silvester, R.L. Ferrari: Finite Elements for Electrical Engineers, 3rd Edition,
Cambridge University Press, Cambridge 1996.
[17] D. Poljak, C.A. Brebbia, Boundary Element Methods for Engineers, WIT Press,
Southampton-Boston 2005.
 87

Drugi dio:

Analiza žičanih antena u frekvencijskom

i
vremenskom području

87
 88

4.

UVOD U MODELIRANJE ŽIČANIH

ANTENA
Što je ono što stavlja plamen u jednadžbe i oživljava ih?
John A. Wheeler

Analiza zračenja i raspršenja ravnih tankih žica pomoću integralnih jednadžbi jedan je
od najstarijih, ali ujedno i najvažnijih zadaća u teoriji antena i elektromagnetskoj
kompatibilnosti (engl. Electromagnetic compatibility - EMC). Konfiguracija tankih žica
posebno je zanimljiva kod izvedbe praktičnih antenskih nizova i žičanih mreža. U
numeričkom smislu, relativno jednostavna konfiguracija tanke žice vrlo je pogodna za
testiranje suvremenih numeričkih metoda. Od ranih šezdesetih godina brojne numeričke
metode testirane su na geometriji tankih žica. Naposljetku, koncept linearne žičane antene
ima razne primjene kod problema elektromagnetske kompatibilnosti.
Analiza tankih žica može se provesti u frekvencijskom i vremenskom području. U ovom
poglavlju iznesene su najvažnije i najčešće korištene numeričke metode rješavanja
integralnih jednadžbi teorije antena u danoj domeni (frekvencijskoj ili vremenskoj), kao i
kratki prikaz povijesnog razvoja tih metoda.

4.1 Integralne jednadžbe za tanke žice u frekvencijskom

području
Integralnu jednadžbu za određivanje raspodjele struje uzduž ravne tanke žičane antene u
frekvencijskom području prvi je, 1897. godine, formulirao Henry Cabourn Pocklington, a
također je izveo i prvo približno rješenje svoje jednadžbe.

U posljednjih stotinjak godina, veliki broj istaknutih znanstvenika istraživao je kako

formulaciju tako i pripadna rješenja (uglavnom numerička rješenja) integralne jednadžbe
tanke žice i sustava tankih žica. Najvažniji napredak u formulaciji postigao je Erik Hallen u
kasnim tridesetim godinama prošlog stoljeća. Počevši upravo od Pocklingtonove integralne
jednažbe u frekvencijskom području, Hallen je izveo novi tip integralne jednadžbe za
strukturu tankih žica. Od tog vremena stalno se razvijaju brojne numeričke metode
rješavanja integralnih jednadžbi Pocklingtonova i Hallenova tipa, kako u frekvencijskom
tako i u vremenskom području [1]-[34].

Sustavno numeričko modeliranje žičanih antena i raspršivača u frekvencijskom

području započinje šezdesetih godina 20. stoljeća, točnije 1965. godine, radom koji je
objavio K. K. Mei. On je izveo određene inačice Pocklingtonove i Hallenove jednažbe te
 89

predložio jednostavnu numeričku metodu rješavanja ovih jednadžbi. Danas se njegova

metoda naziva metodom usklađivanja u točkama (engl. point-matching technique). Vrlo
važan doprinosi numeričkom rješavanju raznih tipova Pocklingtonove i Hallenove
integralne jednažbe ostvaren je i u sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Tako su Silvester i
Chan (1972. i 1973.) [2], [3] predložili uporabu tzv. jake formulacije konačnih elemenata
na rješavanje Hallenove i Pocklingtonove jednadžbe, dok su Butler i Wilton (1975. i 1976.)
[4], [5] izložili nekoliko efikasnih metoda rješavanja ovih jednadžbi.

Osim napretka u razvoju numeričkih metoda za rješavanje integralnih jednadžbi tanke

žice, razni istraživači kontinuirano su radili na ostvarenju napretka i u samoj formulaciji
problema. Glavni doprinos tih nastojanja je svakako proširenje izvorne formulacije H. C.
Pocklingtona na probleme koji uključuju prisutnost konačno vodljivog poluprostora. Ove
znanstvene doprinose ostvarili su E. K. Miller i suradnici (1972.) [6], T. Sarkar (1977.) [7]
te Parhami i Mittra (1980) [8]. Naravno, postoji čitav niz drugih autora koji su sudjelovali u
rješavanju ovih problema s važnim doprinosima i objavljivanjem vrijednih znanstvenih i
stručnih radova.

4.2 Integralne jednadžbe tanke žice u vremenskoj domeni

Modeliranje Pocklingtonove integralne jednadžbe u vremenskom području započelo je
krajem šezdesetih godina, doktorskom disertacijom C. L. Bennetta (1968.) te
objavljivanjem rada Sayrea i Harringtona te iste godine [11]. Jednu od prvih vremenskih
inačica Hallenove integralne jednadžbe izveo je A. J. Poggio (1971.) [12], dok je jedna od
najčešće citiranih i primjenjivanih metoda rješavanja Pocklingtonove integro-diferencijalne
jednadžbe godine ona koju su 1973. godine razvili E. K. Miller i suradnici [13]. Radi se o
posebnoj shemi prostorno-vremenske kolokacijske tehnike. Ova metoda je čak i danas,
usprkos nekim značajnim nedostacima koji se tiču stabilnosti i konvergencije, jedna od
najčešće korištenih metoda. Liu i Mei [14] su iste godine objavili značajan rad o analizi
vremenske Hallenove jednadžbe primjenom metode karakteristika. Trinaest godina kasnije,
S. Rao (1986.) [15] predlaže metodu konjugiranog gradijenta (engl. conjugate gradient
method) kako bi se izbjegli problemi konvergencije i stabilnosti proizašli iz Millerove
metode, kao i metoda drugih autora. Ipak, zbog svoje relativne kompleksnosti metoda nije
nikad šire prihvaćena. B. P. Ryne ispitivao je problem konvergencije i stabilnosti u
nekoliko svojih radova objavljenih devedesetih godina. F. Tesche (1990.) [17] nudi
formulaciju za probleme tanke žice s uključenim gubicima, izravno u vremenskom
području.

A. R. Bretones i suradnici devedesetih godina rade na proširenju formulacije za

Pocklingtonovu jednadžbu uključivanjem radijalne komponente struje. A. G. Tijhuis i
suradnici su u velikom broju radova objavljenih devedesetih godina ponudili neke značajne
doprinose na ovom području, predlažući nove formulacije Pocklingtonove i Hallenove
jednadžbe i razne direktne, indirektne, hibridne te iterativne numeričke metode rješavanja
ovih jednadžbi u frekvencijskom i vremenskom području.
A. R. Bretones i A. G. Tijhuis (1995.) [20] zajedno rade na uključivanju utjecaja
prisutnosti dielektričnog poluprostora izravno u vremenskom području.

89
 90

R. Moini i suradnici razvili su vrlo koristan model kanala groma, temeljen na teoriji
žičanih antena i vremenskoj Pocklingtonovoj inegro-diferencijalnoj jednadžbi. Ovaj model
objavljen je 1997. godine [21].

U posljednjem desetljeću D. Poljak, E. K. Miller i S. Antonijević u nekoliko radova

predstavljaju formulaciju za žice iznad konačno vodljive sredine preko sustava spregnutih
vremenskih Hallenovih integralnih jednadžbi, kao i pripadne numeričke metode rješavanja
za slučaj dielektričnog poluprostora.
Izvorno razvijene numeričke procedure (koje su implementirane i u kodu SUZANA)
zasnovane su na vremenskoj shemi Galerkin-Bubnovljeve inačice indirektne metode rubnih
elemenata [31] –[35].
Predloženi modeli pogodni su za primjenu i kod rješavanja brojnih problema
elektromagnetske kompatibilnosti od sprege elektromagnetskog polja i prijenosnih linija, pa
do sustava zaštite od groma, uzemljivačkih struktura, pa čak i bioelektromagnetizma.

4.3 Računalni aspekti modeliranja u frekvencijskom i

vremenskom području
Određivanje tranzijentnog odziva tankih žica u frekvencijskom ili vremenskom
području oduvijek je bio od interesa u elektromagnetizmu s teorijske i praktične strane.

Ovaj problem formulira se preko integralne jednadžbe tanke žice u frekvencijskom

području ili preko odgovarajuće vremenske integralne jednadžbe tanke žice.
Poznato je da frekvencijska domena daje rezultate neovisne o izvoru na jednoj
frekvenciji pa se mora izvršiti niz proračuna u frekvenciji i potom transformirati u
vremensko područje kako bi se odredio željeni tranzijentni odziv.
S druge strane, izravno modeliranje u vremenu, u svrhu dobivanja tranzijentnog odziva,
daje rezultate ovisne o karakteru izvora i ekvivalentne nizu proračuna u čitavom
frekvencijskom pojasu, ali se mora ponoviti za svaki različiti izvor.

Stoga se izbor modeliranja u frekvencijskom, odnosno vremenskom području odvija u

skladu s konkretnim problemom koji se razmatra. Općenito gledano, analiza u vremenskom
području iziskuje dosta zahtjevniju formulaciju problema i kompleksnije postupke
računanja od analize u frekvencijskoj domeni. Štoviše, u numeričkom smislu proračuni u
vremenskom području podložni su nestabilnostima što dodatno usložnjava problem jer je
nužno implementiranje procedura usrednjavanja i numeričkog filtriranja. Međutim,
modeliranje u vremenskoj području nudi jasno kontroliranje procesa u smislu fizike
probleme, te u brojnim situacijama također nudi određene računalne prednosti u smislu
brzine i efikasnosti proračuna.

Najčešće korištena metoda rješavanja integralne jednadžbe tanke žice u frekvencijskoj

domeni predstavlja kombinaciju kolokacije u potpodručju i metode konačnih diferencija.
Nažalost, pokazalo se da ova metoda vrlo sporo konvergira. S druge strane, direktne
metode u vremenskoj domeni su zahtjevnije od odgovarajućih metoda u frekvencijskom
području te, nažalost, nestabilnije. Također, postoje i ozbiljni problemi s brzinom,
 91

konvergencijom i pojavljivanjem lažnih rješenja. Poznate metode rješavanja integralne

jednadžbe tanke žice u vremenskom području mogu se okarakterizirati kao inačice metode
usklađivanja u točkama i sheme napredovanja u vremenu (engl. marching-on-in-time), koje
su relativno jednostavne, ali, s druge strane, vrlo sporo konvergiraju te često dolazi do
pojave rapidno rastućih oscilacija u kasnijim vremenskim intervalima.

U posljednjih desetak godina integralna jednadžba tanke žice u vremenskom području

rješavana je pomoću Galerkin-Bubnovljevog inačice indirektne metode rubnih elemenata.
Metoda je pokazala znatne prednosti u odnosu na metodu usklađivanja u točkama u smislu
izbjegavanja problema uslijed kvazisingularnosti jezgre, bolju konvergenciju, lakše
uključivanje rubnih uvjeta u model itd., te je također primjenljiva na probleme koji
uključuju složenije tankožičane geometrije (npr. nizovi žica proizvoljnog oblika).
Važno je napomenuti da se radi o vremenskoj integralnoj jednadžbi Hallenova tipa
budući da ova jednadžba ne sadrži bilo kakav prostorno-vremenski diferencijalni operator
drugog reda. Pristup preko Hallenove jednadžbe pokazao stabilnijim u odnosu na
uobičajene procedure kolokacije u potpodručju/tehnike napredovanja u vremenu
karakteristične za rješavanje Pocklingtonove integralne jednadžbe.
Detaljnija teorijska analiza žičanih antena u frekvencijskom i vremenskom području
izložena je u [35].

4.4 Literatura
[1] Mei, K. K., On the integral equation of thin wire antennas, IEEE Trans. AP, 13, 1965,
pp. 59-62
[2] Silvester, R. P., Chan, K. K., Bubnov-Galerkin solutions to wire antenna problems,
Proc.IEE, 119, 1972, pp 1095-1099.
[3] Silvester, R. P., Chan, K. K., Analysis of antenna structures assembled from
arbitrarily located straight wires, Proc. IEE, 120 (1), 1973.
[4] Butler, C. M., Wilton, D. R., Analysis of various numerical techniques applied to thin
wire scatterers, IEEE Trans. AP, 23, 1975.
[5] Butler, C. M., Wilton, D. R., Efficient numerical techniques for solving Pocklington's
integral equation and their relationship to other methods, IEEE Trans. AP, 24, 1976.
[6] Miller, E. K., Poggio, A. J., Burke, G. J., Selden, E. S., Analysis of wire antennas in
the presence of a conducting half-space. Part II. The horizontal antenna in free space,
Canadian Journal of Physics, 50, 1972, pp 2614-2627.
[7] Sarkar, T. K., Analysis of arbitrarily oriented thin wire antennas over a plane
imperfect ground, Archiv fur elektronik und ubertragungstechnik, 31, 1977, pp 449-
457.
[8] Parhami, P. Mittra, R., Wire antennas over a lossy half-space, IEEE Trans. AP, 28,
1980, pp 397-403.
[9] Miano, G., Verolino, L., Vacaro, V. G., A new numerical treatment for Pocklington's
integral equation, IEEE Trans. Magnetics, 32 (3), 1996.
[10] Miano, G., Verolino, L., Vacaro, V. G., A hybrid procedure for solving Hallen
problem, IEEE Trans. EMC, 38 (3), 1996, pp 495-498.
[11] Sayre, E. P., Harrington, R. F., Transient response of a straight wire scatterers and
antennas, Proc. Intntl.Ant.Prop.Symposium, Boston, 1968, pp. 160-164.

91
 92

[12] Poggio, A. J., The space-time domain magnetic vector potential integral equations,
IEEE Trans. AP., 24 (3), 1971, pp. 702-704.
[13] Miller, E. K., Poggio, A. J., Burke, G. J., An integro-differential equation technique
for the time-domain analysis of thin wire structure. Part I. The numerical method,
J.Comput. Physiscs, 12 (1), 1973, pp 24-48. Part II Numerical results, J.Comput.
Physics, 12 (2), 1973, pp 210-233.
[14] Liu, T.K., Mei, K. K., A time-domain integral equation solution for linear antennas
and scatterers, Radio Sci., 8 (8-9), 1973, pp. 797-804.
[15] Rao, S.M., Sarkar, T. K., Dianat, S. A., A novel technique to the solution of transient
electromagnetic scattering from thin wires, IEEE Trans. AP, 34, 1986, pp 630-634.
[16] Rynne, B. P., Smyth, P.D., Stability of time marching algorithms for the electric field
integral equation, J.Electr.Waves Applc., 4 (12), 1990, pp 1181-1205.
[17] Tesche, F. M., On the inclusion of losses in time-domain solutions of electromagnetic
interaction problems, IEEE Trans. EMC, 32 (1), 1990.
[18] Bretones, A. R., Martin, R. G., Garcia, I. S., Time-domain analysis of magnetic
coated wire antennas and scatterers, IEEE Trans. AP, 43 (6), 1995, 591-596.
[19] Tijhuis, A. G., Peng, Z. Q., Bretones, A. R., Transient excitation of a straight thin
wire segment: A new look at an old problem, IEEE Trans. AP, 40 (10), 1992, pp
1132-1146.
[20] Bretones, A. R., Tijhuis, A. G., Transient excitation of a straight thin wire segment
over an interface between two dielectric half-spaces, Radio Sci. 30 (6), 1995, pp
1723-1738.
[21] Moini R., Rakov, V. A., Uman, M. A., Kordi, B. A., An antenna theory model for
lightning return stroke, Proc. EMC'97 Symposium, Zurich, 1997, pp. 149-152.
[22] Davies, P. J., On the stability of time-marching schemes for the general surface
electric-field integral equation, IEEE Trans. AP, 44 (11), 1996, pp 1467-1473.
[23] Roje, V., Poljak, D., Zanchi, I., Current distribution for cylindrical dipole and its
influence on mutual impedance, Proc. ELMAR 34th International Symposium, Zadar,
1992, pp.158-160
[24] Poljak, D., Roje, V., The weak finite element formulation for solving Pocklington's
integro-differential equation, Int. Journ. Engl. Modelling, 6 (1-4), 1993, pp 21-25.
[25] Roje, V., Poljak, D., Various approaches for solving integral equations in
electromagnetics, Proc. International Conference on Electromagnetics in Advanced
Applications (ICEAA 95), Turin, 1995, pp. 329-332.
[26] Poljak, D., New numerical approach in analysis of a thin wire radiating over a lossy
half-space, Int.J.Num.Meth.Eng., 38 (22), 1995, pp 3803-3816.
[27] Poljak, D., Roje, V., Boundary-element approach to calculation of wire antenna
parameters in the presence of dissipative half-space, IEE Proc. Microw. Antennas
Propag., 142 (6), 1995, pp. 435-440.
[28] Poljak, D., Roje, V., Boundary Element Analysis of Resistively Loaded Wire Antenna
Immersed in a Lossy Medium, 19th International Conf. on Boundary Elements, BEM
19, pp 485-493, Rome, Sept. 1997.
[29] Poljak, D., Roje, V., The Integral Equation Method for Ground Wire Input
Impedance, in C. Constanda, J.Saranen, S.Seikkala (ed): Integral methods in science
and Engineering, Vol. I, Longman, U.K., pp 139-143, 1997.
[30] Poljak, D., Finite element solution of transient radiation from thin wires, Int. Journ.
Engineering Modelling 8 (1-2), 1995, pp. 31-35.
 93

[31] Poljak, D., Transient response of wire antennas in the presence of an conducting half-
space, doctoral thesis, University of Split, 1996.
[32] Poljak, D., Roje, V., Transient response of a thin wire in a two media configuration,
Proc. of EMC'97 Symposium, Zurich, 1997, pp. 293-296.
[33] Poljak, D., Roje, V., Finite element technique for solving time-domain Hallen integral
equation, Proc. of ICAP'97, Edinburgh, 1997, pp 4.225-4.228
[34] Poljak, D., Roje, V., Time Domain Calculation of the Parameters of Thin Wire
Antennas and Scatterers in a Half-Space Configuration, IEE Proc. Microw. Antennas
Propag., Vol. 145, No. 1, pp 435-440, Feb. 1998.
[35] Poljak, D., Advanced Numerical Modeling in Electromagnetic Compatibility, Wiley
Interscience, New York 2007.

93
5.

MODELIRANJE TANKIH ŽICA U

FREKVENCIJSKOM PODRUČJU
Ponavljanje je jedini vid permanentnosti koji priroda može postići.
George Santayana

U ovom poglavlju iznesen je cjeloviti matematički model za analizu tankožičanih

konfiguracija u frekvencijskom području. U prvom koraku obrađena je zasebna tanka žica,
zatim žica iznad medija s gubicima, a potom i nizovi žičanih antena u slobodnom prostoru
te iznad konačno vodljivog poluprostora. U slučaju žica iznad konačno vodljive sredine,
utjecaj poluprostora s gubicima uzima se u obzir preko Fresnelova koeficienta refleksije
koji se pojavljuje unutar Greenove funkcije Pocklingtonove integro-diferencijalne
jednadžbe. Pristupom preko koeficijenata refleksije izbjegava se rigorozna ali i vrlo složena
formulacija preko analitički nerješivih Sommerfeldovih integrala, čije rješavanje bitno
usporava i inače u svakom smislu otežava proračun.

5.1 Primjene tankožičanih struktura

Tanke žičane antene često se koriste u komunikacijskim sustavima od niskih do
ultravisokih frekvencija, bilo u vidu zasebnih elemenata, ili u formi antenskih faznih
nizova. Te se antene najčešće koriste i kao osnova za analizu složenijih žičanih
konfiguracija, a često se također koriste i kao sonde pri istraživanju nepoznatog tla.
Analiza nizova žičanih antena vrlo je važna u radiokomunikacijama kao i u raznim
primjenama u elektromagnetskoj kompatibilnosti (engl. electromagnetic compatibility -
EMC) [1]-[41]. Jedna od najčešćih konfiguracija žičanih antena je horizontalni niz takvih
antena.
Proučavanje antenskih nizova ima važnu praktičnu ulogu kod nizova sastavljenih od
raznih tankožičanih elemenata s paralelnim longitudinalnim osima. Pri tome elementi niza
mogu biti napajani ili parazitni, kao što je to slučaj kod široko rasprostranjenog antenskog
niza Yagi-Uda. Budući da analitičko rješenje takve konfiguracije nije dostupno, u prošlosti
su se primjenjivale mnoge tehnike aproksimacije.
Druga iznimno važna primjena u radiokomunikacijama odnosi se na strukturu
logaritamsko-periodskog niza dipol antena (engl. logarithmic-periodic dipole array -
LPDA) vrlo važnu u brojnim primjena vezanih za frekvencijski neovisne antena (npr. u
kontroli leta kod zračnog prometa).
Što se pak tiče analize zračenja i raspršenja kod žica horizontalno postavljenih iznad
konačno vodljivog poluprostora ovaj problem zbog velike teorijske i praktične važnosti
privlači kontinuirano pozornost brojnih istaknutih istraživača u posljednjih šezdesetak
godina. Elektromagnetsko modeliranje složenijih žičanih konfiguracija iznad konačno
 95

vodljivog poluprostora ima veliko značenje u projektiranju antena i rješavanju brojnih

problema u elektromagnetskoj kompatibilnosti.
Naime, ova analiza primjenjiva je na području propagacije površinskih valova,
oceanografije, pomorskih komunikacija, detekcije i bioelektromagnetizma. Nadalje, model
horizontalnih žičanih antena iznad poluprostora s gubicima također ima mnogobrojne
primjene u elektromagnetskoj kompatibilnosti.
Brojne izvore elektromagnetskih smetnji (engl. electromagnetic interference - EMI),
poput nadzemnih kablova, energetskih linija, prijenosnih linija, mobilnih telefona, baznih
stanica i dr., moguće je analizirati primjenom modela žičanih antena.
Analiza zračenja ukopane antene u konačno vodljivoj sredini nalazi velike primjene u
geofizikalnim istraživanjima, geosondiranju te elektromagnetskoj kompatibilnosti
podzemnih ukopanih linija i kabela, te u podmorskim komunikacijama.

5.2 Tanke žice u slobodnom prostoru

Prvi korak u analizi tankih žica je pretpostavka da su jedna ili niz žica izolirani u
slobodnom prostoru. Ovakva aproksimacija bitno olakšava formulaciju, numeričko
modeliranje i računalnu implementaciju problema, ali nije primjenljiva u situacijama u
kojima utjecaj okolnog medija utječe na zračeće ili prijemne karakterisike razmatrane
konfiguracije žica.
U ovom odjeljku obradit će se analiza izolirane tanke žice u slobodnom prostoru, a
zatim i niza ravnih međusobno paralelnih tankih žica.
Nakon matematičke formulacije problema, detaljno su opisane i numeričke metode
rješavanja odgovarajućih integralnih jednadžbi.

5.2.1 Ravna žica izolirana u slobodnom prostoru

Linearna antena, izolirana u slobodnom prostoru, jedna je od najjednostavnijih
antenskih struktura, uopće. Ravna žičana antena duljine L i radijusa a, izolirana u
slobodnom prostoru postavljena duž osi x, prikazana je na slici 5.1.

Slika 5.1. Ravna žica izolirana u slobodnom prostoru

Zračeća svojstva antene prvenstveno su određena su njezinom osnom raspodjelom

struje. Raspodjela struje duž ravne tanke žice dobiva se rješavanjem Pocklingtonove

95
 96

integralno-diferencijalne jednadžbe u frekvencijskom području. Ova jednadžba može se

izvesti iz Maxwellovih jednadžbi, tj. harmonijski promjenljivo električno polja E izrazi se
pomoću magnetskog vektorskog potencijala A i električnog skalarnog potencijala φ:

E = −∇ϕ − jω A (5.1)

Magnetski vektorski i električni skalarni potencijal za vremenske harmonike povezani

su preko poznatog dodatnog uvjeta:

∇A = − j ω μ ε ϕ (5.2)

Jednadžba (5.2) predstavlja jednadžbu kontinuiteta za potencijale.

Aproksimacija tanke žice [5], [6], [14], [15] zahtijeva dimenzije žice koje zadovoljavaju
sljedeće uvjete:
a << λ0
(5.3)
a << L

gdje λ0 označava valnu duljinu ravnog vala u slobodnom prostoru.

U skladu s uvjetima (5.3) uzduž cilindra postoji samo osna komponenta vektora A , pa
kombiniranjem jednadžbi (5.1) i (5.2) proizlazi

1 ⎡ ∂ 2 Ax ⎤
Ex = − ⎢ 2 + k Ax ⎥
2
(5.4)
jωμε 0 ⎣ ∂x ⎦

gdje je ε0 permitivnost slobodnog prostora, a ω narinuta kružna frekvencija.

Magnetski vektorski potencijal Ax može se predstaviti integralom nepoznate osne struje

I(x) uzduž cilindra:

μ L
e − jkR
Ax = −
4π ∫ I ( x′ )
−L R
dx ′ (5.5)

gdje je R udaljenost od točke izvora do točke promatranja, dok je k fazna konstanta:

2π
k= (5.6)
λ0

Konačno, uz pretpostavku idealne vodljivosti žice, ukupno tangencijalno električno

polje iščezava na površini žice:

Exinc + Exsct = 0 (5.7)

 97

gdje je Exinc upadno polje, a Exsct raspršno polje koje se javlja kao posljedica idealno
vodljive površine.

U skladu s jednadžbama (5.4) i (5.5), raspršno električno polje u blizini površine antene
tada se može izraziti integralom:

1
L
⎛ ∂2 2 ⎞
Exsct = ∫ ⎜ 2 + k ⎟g 0 ( x, x' ) I ( x ')dx ' (5.8)
j 4πωε 0 − L ⎝ ∂x ⎠

Kombiniranjem izraza (5.7) i (5.8) dobiva se tražena Pocklingtonova integro-

diferencijalna jednadžba za nepoznatu raspodjelu struje uzduž ravne žice izolirane u
slobodnom prostoru

1 ⎛ ∂2
L
2 ⎞
Exinc = − ∫ ⎜ 2 + k ⎟g 0 ( x, x ' ) I ( x ')dx ' (5.9)
j 4πωε 0 − L ⎝ ∂x ⎠

gdje je g0(x,x') Greenova funkcija slobodnog prostora dana izrazom:

e − jkR
g 0 ( x, x ') = (5.10)
R

dok je R udaljenost od točke izvora do točke promatranja:

( x − x′)
2
R= + a2 (5.11)

pri čemu se točka izvora postavlja u samu os žice, dok su točke promatranja smještene
na
površini antene.

Kada se odredi osna struja uzduž antene, svi drugi parametri antene, (poput zračenog
polja ili ulazne impedancije), mogu se izraziti preko raspodjele struje [1]:

⎡⎛ ∂g ( x, x ', y ) ⎞
L L
∂g 0 ( x, x ', y ) ∂I ( x ') ⎤
1
⎢⎜ I ( x ') 0
⎢⎝ ∂x ' ⎟ - ∫
⎠ − L -L ∂x ' ∂x '
dx ' + ⎥
⎥
Ex (x, y ) = ⎢ ⎥ (5.12)
j 4πωε 0 L
⎢ + k 2 I ( x ') g ( x, x ', y )dx ' ⎥
⎢⎣ ∫− L 0
⎥⎦

Za slučaj ravne žice izolirane u slobodnom prostoru izraz za ulaznu impedanciju ima
oblik [2]:

97
 98

L
1
Z (I ) =
I0
2 ∫ E ( x, a) I ( x) *dx
−L
(5.13)

gdje je E(x,a) električno polje uzduž antene, I ( x) * konjugirano-kompleksna osna

raspodjela struje, a I0 ulazna struja antene.

5.2.2 Rješavanje Pocklingtonove integro-diferencijalne jednadžbe

metodom rubnih elemenata
Posljednjih desetljeća metoda rubnih elemenata (MRE) (engl. boundary element method
- BEM) često se koristi pri rješavanju elektromagnetskih problema [ ]. MRE predstavlja
kombinaciju klasičnih rubnih metoda rješavanja integralnih jednadžbi i nekih numeričkih
procedura proizašlih metode konačnih elemenata (MKE) (engl. finite element method –
FEM). Vrlo brzo MRE je postala prikladna metoda rješavanja integralnih jednadžbi
pomoću koncepta konačnih elemenata. Integro-diferencijalna jednadžba tanke žice u
slobodnom prostoru uglavnom je rješavana pomoću projektivnih metoda [5], [6] često
zvanih jakim formulacijama. U okviru jake formulacije javlja se, međutim, više problema,
od kojih se glavni svodi na kvazisingularnost Greenove funkcije [14], [15], Jer deriviranje
jezgre integralne jednadžbe mora se provesti analitički, što rezultira kvazisingularnošću. S
druge strane, ako se diferenciranje jezgre predoči konačnim diferencijama javljaju se
negativne pojave u vidu sporije konvergencije i nesimetrične matrice u numeričkom
rješavanju jednadžbe. U ovom poglavlju na rješavanje Pocklingtonove integro-
diferencijalne jednadžbe primijenjena je Galerkin Bubnovljeva inačica indirektne metode
rubnih elemenata (engl. Galerkin Bubnov Indirect Boundary Element Method – GB-IBEM)
[7]. Kod ove metode rabe se neke pogodne sheme iz rješavanja parcijalnih diferencijalnih
jednadžbi konačnim elementima i koncepte rubnih elemenata. Indirektna metoda rubnih
elemenata ukazuje na modeliranje izvora (struje po anteni) nego direktno traženje polja.
Puno više detalja o metodama rubnih elemenata može se pronaći u [8], [11] i [42]. U ovom
poglavlju rješenje integro-diferencijalne jednadžbe (5.9) pomoću indirektne metode rubnih
elemenata provedeno uz primjenu linearnih elemenata [4].

5.2.2.1 Rješenje primjenom linearnih elemenata

Pri izlaganju ove numeričke procedure prikladno je koristiti operatorski oblik izraza
(5.9), što se simbolički piše:

K (I ) = E (5.14)

gdje je K linearni operator, dok je I nepoznata funkcija koju treba pronaći za danu
pobudu E.

Rješavanje jednadžbe (5.14) pomoću rubnih elemenata počinje primjenom lokalne

aproksimacije za nepoznatu struju duž segmenta žice, tj. nepoznata struja I(x) je prikazana u
 99

vidu konačne sume linearno nezavisnih baznih funkcija {fi} s nepoznatim kompleksnim
koeficijentima ai:

Ng

I n ( x ') = ∑ I n f n ( x ') (5.15)

n =1

gdje f n ( x ') označava oblikovne funkcije linearnih elemenata, In predstavlja nepoznate

koeficijente rješenja, a Ng označava ukupan broj baznih funkcija.
Supstitucijom (5.14) u (5.15) slijedi:

Ng

K (I ) = ∑I
n =1
n K ( fn ) (5.16)

Ostatak (rezidual) R može se zapisati na sljedeći način:

Ng

R = ∑ In K ( fn ) - E (5.17)
n =1

Prema definiciji skalarnog produkta funkcija u Hilbertovom prostoru funkcija, greška R

se priteže na nulu s obzirom na skup težinskih funkcije {Wj}:

∫ RW dΩ = 0, m = 1, 2,… , N g
*
m (5.18)
Ω

gdje je Ω područje od interesa.

Budući je operator K linearan, izvođenjem određenih matematičkih operacija i izborom
istih baznih i test- (težinskih) funkcija; Wm = fm, (Galerkin-Bubnovljeva procedura) dovija
se sljedeći sustav algebarskih jednadžbi:

Ng

∑ I ∫ K( f
n =1
n n ) f m dΩ = ∫ Ef m dΩ, m = 1, 2,… , N g (5.19)
Ω Ω

Izraz (5.19) predstavlja tzv. jaku formulaciju problema [5], [6]. Kod ove formulacije
bazne i test-funkcije moraju biti u domeni operatora K (u ovom slučaju najmanje dva put a
derivabilne). Jaka formulacija za dani problem dakle implicira korištenje polinoma drugog
reda i više, odnosno kvadratični tip rubnih elemenata, što bi impliciralo relativno složen
numerički model kao i pripadnu računalnu implementaciju, pogotovo u potencijalnoj
primjeni na žice u nehomogenoj sredini.
Blaže zahtjeve na izbor baznih i test-funkcija omogućava Nejaka Galerkin-Bubnovljeva
formulacija [7] Pocklingtonove integralno-diferencijalne jednadžbe (5.9), koja se dobiva
pogodnom primjenom parcijalne integracije i dana je izrazom:

99
 100

Ng
⎡ L L
df m ( x) df n ( x ') L L
⎤
∑ ⎢−
n =1 ⎣
∫- L −∫L dx dx ' 0 g ( x , x ')d x 'd x + k 2
∫− L −∫L f m ( x) fin ( x ') g0 ( x, x ')dx 'dx ⎥⎦I n =
(5.20)
L
- j 4πωε ∫E ( x) f m ( x)dx, m = 1, 2,… , N g
inc
x
−L

Prednosti nejake Galerkin-Bubnovljeve formulacije integralne jednadžbe (5.9) su očite.

Diferencijalni operator drugog reda zamijenjen je trivijalnim diferenciranjem po baznim i
test (težinskim) funkcijama. Jedini uvjet koji moraju zadovoljiti i bazne i težinske funkcije
je derivabilnost prvog reda.
Nadalje, ova formulacija je vrlo pogodna za implementaciju MRE, a rubni uvjeti se
naknadno uključuju u globalnu matricu linearnog sustava jednadžbi, što je značajna
prednost nad metodama kod kojih je nužno da se bazne i test funkcije izaberu na način da
automatski zadovoljavaju postavljene rubne uvjete.
Primjenom algoritma rubnih elemenata domena integracije dijeli se na segmente
spojene u čvorovima. Globalne bazne funkcije pridružene su čvorovima, dok su oblikovne
funkcije pridružene elementima. Globalna matrica i globalni vektor desne strane sastavljeni
su od pojedinačnih matrica i vektora rubnih elemenata, pa je sustav jednadžbi moguće
pisati u obliku:

∑ [ Z ] {I }
i =1
ji i
= {V } j , j = 1, 2,… , M (5.21)

gdje je [ Z ] ji matrica međuimpedancije koja predstavlja interakciju i-tog elementa

izvora s j-tim rubnim elementom promatranja:

1
[ Z ] ji {D} j {D '}i g 0 ( x, x ')dx 'dx +
j 4πωε Δ∫l j Δ∫li
T
= − (
(5.22)
∫ ∫ { f } j { f '}i g0 ( x, x ')dx 'dx
T
+ ki2
Δl j Δli

{V } j je lokalni vektor napona na j-tom promatranom rubnom elementu.

{V } j = − ∫ Exinc { N } j dx (5.23)
Δlj

Matrice {f} i { f '} sadrže oblikovne funkcije fk(x) i fk(x') dok {D} i {D '} sadrže
njihove derivacije, gdje je M ukupan broj konačnih elemenata, a Δli , Δlj su duljine i-tog i j-
tog konačnog elementa.
S obzirom na činjenicu da funkcije f(x) trebaju biti klase C1 (jedan put derivabilne)
prikladan izbor oblikovnih funkcija nad rubnim elementima je obitelj Lagrangeovih
polinoma:
 101

m x - xj
Li ( x) = ∏ , j≠i (5.24)
j =1 xi - x j

U slučaju Pocklingtonove jednadžbe za žicu u slobodnom prostoru struja se dade

prikazati linearnom aproksimacijom pri čemu su oblikovne funkcije dane izrazima:

x2 - x x - x1
f1 ( x) = f 2 ( x) = (5.25)
Δx Δx

gdje su x1 i x2 koordinate elemenata čvorova.

Proračun vektora desne strane može se izvesti u zatvorenom obliku ako se koristi
naponski generator delta funkcije (antenski mod) ili pobuda ravnim valom (raspršivački
mod). U modu zračenja vektor desne strane različit je od nule samo u području procjepa za
napajanje. Tangencijalna komponenta narinutog (upadnog) električnog polja može se
napisati kao:
Vg
Exinc ( x) = (5.26)
Δlg

gdje je Vg napon napajanja, a lg je širina procjepa napajanja.

Koristeći linearne oblikovne funkcije slijedi

Δl / 2
Vg x2 − x Vg
V1 = ∫
−Δl / 2
Δlg Δlg
dx =
2
(5.27)

Δl / 2
Vg x - x1 Vg
V2 = ∫
−Δl / 2 Δl g Δl g
dx =
2
(5.28)

dakle svakom čvoru pridijeljena polovina vrijednosti ukupnog narinutog napona na

središnjem segmentu (procjep za napajanje).

Ako se razmatra raspršivači mod za jednostavan slučaj normalne incidencije (okomitog

upada) ravnog vala vrijedi:

Exinc ( x) = E0 (5.29)

pa je vektor desne strane različit je od nule na svakom segmentu, a lokalni vektor

napona je dan sljedećim relacijama:

Δl / 2
x2 - x Δl
V1 = ∫
−Δl / 2
E0
Δl
dx = E0
2
(5.30)
Δl / 2
x - x1 Δl
V2 =
−Δl / 2
∫Δl
E0
dx = E0
2
(5.31)

Detaljan opis MRE procedure za tanku žicu može se pronaći u [4] i [42].

101
 102

5.2.3 Proračun zračenog električnog polja i ulazne impedancije tanke

žice
Jednom kada se odredi raspodjela struje duž žice, tangencijalna komponenta izračenog
električnog polja također se može dobiti uporabom formalizma rubnih elemenata iz relacije:

⎡ ∂g 0 ( x, x ', y ) ∂I ( x ') ∂g 0 ( x, x ', y ) ⎤

⎢ I ( x ') -∫ +⎥
1 M
∂x ' ∂x ' ∂x '
E x ( x, y ) = ∑ ⎢ lk

j 4πωε 0 k =1 ⎢ + k 2 I ( x ') g ( x, x ', y )dx '

lk ⎥
⎥
(5.32)
⎢ ∫l 0 ⎥
⎣ k ⎦

pri čemu je struja duž k-tog elementa oblika:

I ( x ') = I1k f1k ( x ') + I 2 k f 2 k ( x ') (5.33)

a ulazna impedancija može se dobiti primjenom algoritma rubnih elemenata na

jednadžbu (5.14) što daje sljedeću formulu:

⎧ ⎡M ⎤ ⎫
⎪ ⎢ ∑ ∫ ∫ { D} j { D ′}i G ( x, x′ ) dx′dx + ⎥ ⎪
T

1 ⎪ * ⎢ i =1 Δl j Δli ⎥ α ⎪⎬
Z =− ⎨I j ⎢ j = 1, 2,… , M (5.34)
⎪ ⎢ +k ∫ ∫ { f } { f '} G ( x, x′ ) dx′dx ⎥⎥ ⎪
i j 4πωε I 0
2
2 T
i

⎪ ⎢⎣ j i
⎥⎦ ⎪⎭
⎩ Δl j Δli

gdje I *j označava konjugirano-kompleksnu struju j-tog čvora.

5.2.4 Niz tankih žica u slobodnom prostoru

Analitičko rješenje konfiguracije tankih žica u slobodnom prostoru nije dostupno pa su
se u prošlosti su se primjenjivale mnoge tehnike aproksimacije. Analiza linearnih nizova
pomoću numeričkih tehnika započela je radom koji je objavio Harrington [13], a nastavila
se radovima drugih istaknutih istraživača [5], [6], [14], [20].
Nizovi ravnih tankih žica uspješno su analizirani primjenom Galerkin-Bubnovljeve
inačice indirektne metode rubnih elemenata (GB-IBEM) korištenjem linearnih elemenata
[4].
Proširenje integralne jednadžbe za jednu žicu u slobodnom prostoru na slučaj niza
ravnih žica, slika 5.5. je jednostavan, te se lako dobiva skup spregnutih Pocklingtonovih
integralno-diferencijalnih jednadžbi:

1 ⎛ d2 2 ⎞
N w Li
Exjinc = − ⎜ 2 + k ⎟ ∑ ∫ I i ( x′ ) g ji ( x, x′ ) dx′, j = 1,2,… ,NW (5.35)
j 4πωε 0 ⎝ dx ⎠ j =1 − Li
 103

gdje je NW ukupan broj tanko-žičanih elemenata, Ii(x') je nepoznata raspodjela struje

duž i-te žice niza koju treba odrediti, Exjinc je poznato upadno polje tangencijalno na
površinu j-te žice, k je konstanta propagacije u slobodnom prostoru, dok je gji odgovarajuća
Greenova funkcija:
− jkR
e ji
g ji ( x, x′ ) = (5.36)
R ji

gdje je Rji udaljenost od izvorišne točke do točke promatranja dana sa:

R ji = ( x - x ') 2 + ai 2 , j = i; R ji = ( x - x ') 2 + d ji 2 , j≠i (5.37)

ai je radijus i-te žice, a dji je udaljenost između i-te i j-te žice.

Slika 5.5. Geometrija antenskog niza ravnih žica

Jednom kada se dobiju struje duž žičanog niza mogu se dobiti i drugi parametri
antenskog niza, poput dijagrama zračenja, ulazne impedancije ili snage zračenja.

103
 104

5.2.5 Zračeno polje niza ravnih žica u slobodnom prostoru

Analiza bliskog polja žičanih antena važna je zbog mnogobrojnih primjena u antenama
i propagaciji, te u elektromagnetskoj kompatibilnosti koje zahtijevaju poznavanje ponašanja
polja u blizini strukture koja zrači.

Električno polje tangencijalno na niz određeno je sljedećom jednadžbom [1], [2], [4]:

⎡⎛ ∂g ji ( x, x ', y ) ⎞
L
L
∂g ji ( x, x ', y ) ∂I i ( x ') ⎤
1 N
⎢⎜ I i ( x ')
⎢⎝ ∂x '
⎟
⎠
− ∫ ∂x ' ∂x '
dx ' + ⎥
⎥
E x ( x, y ) = ∑ ⎢
j 4πωε 0 i =1 ⎢ L
− L −L
⎥ (5.38)
⎥
⎢ + k ∫ I i ( x ') g ji ( x, x ', y )dx '
2
⎥
⎣ −L ⎦

dok se ulazna impedancija može odrediti iz izraza (5.13).

5.2.6 Analiza antenskog niza u slobodnom prostoru primjenom MRE

U ovom odjeljku ukratko je opisano modeliranje niza integralnih jednadžbi rubnim
elementima primjenom linearnih elemenata. Detaljnija analiza dostupna je u [4].

5.2.6.1 Rješenje lineranim elementima

Galerkinova metoda rubnih elemenata započinje primjenom standardnog prikaza

nepoznate struje duž i-te žice:

Ng

I n ( x ') = ∑ I ni f ni ( x ') (5.39)

n =1

gdje fni(x) označava oblikovne funkcije linearnih elemenata, Ini predstavlja nepoznate
koeficijente rješenja, a Ng označava ukupan broj osnovnih funkcija.

Nadalje, nejaka Galerkinova formulacija sustava integralno-diferencijalnih jednadžbi

(5.36) za Nw žica dana je izrazom:

⎡ df jm ( x) dfin ( x ') ⎤
N g Nw ⎢ Lm Ln g ji ( x, x ')dx 'dx + ⎥
⎢− dx dx ' ⎥I =
∑∑ ⎢ ∫ ∫ Lm Ln
⎥ ni
⎢ − Lm − Ln + k ∫ ∫ f jm ( x) f in ( x ') g ji ( x, x ')dx 'dx ⎥
n =1 i =1 2
(5.40)
⎢⎣ − Lm − Ln ⎥⎦
Lm

= − j 4πωε 0 ∫
− Lm
Exjinc ( x) f jm ( x)dx, m = 1,2, ..., N g ; j = 1, 2, ..., N w
 105

Izraz (5.41) prikladan je za modeliranje nizova ravnih žica, te se također može

primijeniti na spojeve više žica.

5.2.7 Zračeno električno polje niza tankih žica

Jednom kada se odredi raspodjela duž svih žica, tangencijalna komponenta električnog
polja kojeg izrači ravno-žičani niz može se dobiti primjenom sljedeće relacije:

1 Nw M ⎡ ∂g ji ( x, x ', y ) ∂g ji ( x, x ', y ) ∂I ik ( x ')

E y ( x, y ) = ∑∑
j 4πωε 0 i =1 k =1 ⎢
⎢ I ik ( x ')
∂x '
-∫
∂x ' ∂x '
dx ' +
⎣ Δlk Δlk
(5.41)
⎤
+ k 2 ∫ I ik ( x ') g ji ( x, x ', y )dx '⎥
Δlk ⎥⎦

pri čemu je struja duž k-tog elementa oblika:

I k ( x ') = I1k f1k ( x ') + I 2 k f 2 k ( x ') (5.42)

gdje je NW broj žica, a M je broj elemenata i-te žice.

Analiza rubnim elementima lako se može proširiti na složenije žičane konfiguracije

postavljene u nehomogenom mediju.

5.3 Tanke žice iznad poluprostora s gubicima

Analiza žica iznad konačno vodljive sredine zasnovana je na rješavanju odgovarajuće
integralne jednadžbe za osnu raspodjelu struje duž žičane strukture položene horizontalno
iznad medija s gubicima[21], [22]. Utjecaj poluprostora s gubicima može se uzeti u obzir;
primjenom rigoroznog pristupa preko Sommerfeldovih integrala - pristup koji implicira
vrlo zahtjevne proračune visoko oscilirajućih integrala; ili primjenom približnog pristupa
zasnovanog na Fresnelovom koeficijentu refleksije koji je računalno znatno manje
zahtjevan [16].

Proračun Sommerfeldovih integrala privukao je pozornost brojnih istaknutih

znanstvenika u posljednjih gotovo stotinu godina i, bez obzira na velik broj razvijenih
aproksimativnih analitičkih i numeričkih postupaka, može se kazati da do sada nije
optimalno riješen.

Približni pristup preko Fresnelova koeficijenta refleksije, kao gruba smjernica, daje
rezultate obično unutar 10 posto onih dobivenih korištenjem strogog Sommerfeldova
integralnog pristupa, uz jedan posto računalnog vremena u odnosu na proračun
Sommerfeldovim integralima [42].

105
 106

5.3.1 Ravna žica iznad poluprostora s gubicima

Odgovarajuće integralne jednadžbe za struju induciranu duž žice iznad realne površine
(slika 5.10.) mogu se izvesti primjenom graničnih uvjeta za tangencijalne komponente
električnog polja na površini žice.

Slika 5.10. Horizontalna antena iznad konačno vodljive ravnine

Slika 5.11. Horizontalna antena iznad idealno vodljivog tla

s točkom izvora promatranja u zraku

Ukupno tangencijalno električno polje je oblika:

( )
ex ⋅ E exc + E sct = 0 (5.43)
 107

inc
gdje komponenta pobudnog polja predstavlja sumu upadnog polja E i polja
ref
reflektiranog od površine s gubicima E (slika 5.11.):

exc inc ref

E =E +E (5.44)

Komponenta raspršnog polja sada se može napisati kao:

sct
E = − jω A − ∇ϕ (5.45)

gdje je A magnetski vektorski potencijal, dok je φ električni skalarni potencijal.

U skladu sa široko prihvaćenom aproksimacijom tanke žice, samo se osna komponenta

magnetskog potencijala razlikuje od nule, pa se jednadžba (5.46) pojednostavljuje:

∂ϕ
Ex sct = − jω Ax − (5.46)
∂x

Aksijalni magnetski vektorski potencijal i električni skalrani potencijal definirani su

partikularnim integralima:

μ L
I ( x ') g ( x, x ' ) dx '
4π ∫0
Ax = (5.47)
L
1
ϕ( x) = ∫ q ( x ') g ( x, x ') dx ' (5.48)
4πε 0

gdje je q( x ') raspodjela naboja duž linije, I ( x ') označava induciranu struju duž linije,
dok je g ( x, x ') Greenova funkcija definirana izrazom:

g ( x, x ') = g 0 ( x, x ' ) − RTM gi ( x, x ' ) (5.49)

pri čemu je g 0 ( x, x ') Greenova funkcija za slobodni prostor:

e − jk0 R0
g 0 ( x, x ' ) = h (5.50)
R0

a gi ( x, x ') proizlazi iz teorije preslikavanja i oblika je:

e − jk0 Ri
g i ( x, x ' ) = (5.51)
Ri

gdje R0 i Ri označavaju odgovarajuću udaljenost od izvora do točke promatranja.

107
 108

RTM je koeficijent refleksije za transverzalnu polarizaciju:

n cos Θ − n − sin 2 Θ
RTM = (5.52)
n cos Θ + n − sin 2 Θ

Indeks refrakcije n dan je izrazom:

σ
n = εr - j (5.53)
ωε 0

a argument Θ definiran je kao

x − x'
Θ = arctg (5.54)
2h

Linearna gustoća naboja i raspodjela struje duž žice povezani su preko jednadžbe
kontinuiteta
1 dI
q=− (5.55)
jω dx

Supstitucija jednadžbe (5.56) u (5.49), daje:

L
1 ∂I ( x ')
g ( x, x ') dx '
j 4πωε ∫
ϕ ( x) = − (5.56)
0
∂x '

Kombiniranje jednadžbi (5.47), (5.48) i (5.57) daje sljedeću integralnu relaciju za

raspršno električno polje:

μ L ∂ ∂I ( x ')
L
1
( ) ( ) g ( x, x ' ) dx '
4π ∫0 j 4πωε ∂x ∫0 ∂x '
Exsct = − jω I x ' g x , x ' dx ' + (5.57)

Naposljetku, jednadžbe (5.44) i (5.58) daju sljedeću integralnu jednadžbu za nepoznatu

raspodjelu struje induciranu duž žice iznad konačno vodljive ravnine:

μ L ∂ ∂I ( x ')
L
1
Exexc = jω ∫ I ( x ' ) g ( x , x ' ) dx ' − ∫ g ( x, x ' ) dx ' (5.58)
4π 0 j 4πωε ∂x 0 ∂x '

Integralna jednadžba (5.59) dobro je poznata u teoriji antena i predstavlja jednu od

najčešće korištenih varijanti Pocklingtonove integralno-diferencijalne jednadžbe, a posebno
je zanimljiva kod numeričkog modeliranja, budući da nema diferencijalnog operatora
drugog reda pod integralom.
 109

5.3.2 Električno polje i ulazna impedancija zasebne žice iznad

poluprostora
Odgovarajuće komponente električnog polja mogu se dobiti iz jednadžbe (5.46) i imaju
oblik [42]:

1 ⎡ L ∂I ( x ') ∂g ( x, x ' ) L
⎤
Ex = ⎢ ∫
− d x '+ k 2
∫ g ( x, x ') I ( x ' ) dx '⎥ (5.59)
j 4πωε 0 ⎣ − L ∂x ' ∂x ' −L ⎦

1
L
∂I ( x ') ∂g ( x ', y )
Ey =
j 4πωε 0 ∫
−L ∂x ' ∂y
dx ' (5.60)

1
L
∂I ( x ') ∂G ( x ', z )
Ez =
j 4πωε 0 −L
∫ ∂x ' ∂z
dx ' (5.61)

dok se funkcional za ulaznu impedanciju definiran relacijom [42]:

L
1
∫ E ( x, a ) I ( x )
*
Z in = − 2
dx ' (5.62)
I0 −L

može odrediti iz izraza:

1 1
L L
⎧⎡ ∂ 2 ⎤ ⎫
Z in ( I ) = − ∫ ∫ ⎨⎩ ⎢⎣ ∂ x + k12 ⎥ ⎡⎣ g 0 ( x, x ') − RTM gi ( x, x ' ) ⎤⎦ ⎬ I ( x ') I ( x ) dx 'dx ' (5.63)
*

j 4πωε I 0 2
−L −L
2
⎦ ⎭

gdje je E(x,a) raspodjela električnog polja antene s cilindričnom površinom, I(x)* je

konjugirano-kompleksna osna raspodjela struje te I0 vrijednost struje na ulazu antene.

5.3.3 Analiza žice iznad konačno vodljive ravnine primjenom metode

rubnih elemenata
U osnovi, numerička metoda rješavanja ista je kao u slučaju ravne žice u slobodnom
prostoru, tako da su u ovom odjeljku predstavljene samo razlike u završnim izrazima.
Primjenom određenih matematičkih operacija, nejaka Galerkin-Bubnovljeva
formulacija integralno-diferencijalne jednadžbe rezultira u sljedećoj relaciji:

109
 110

n ⎧⎪ L
df j ( x ) L
df i ( x ' )
∑αi ⎨ - ∫
i =1 ⎪⎩ dx ∫ dx '
g H ( x, x ' ) dx 'dx +
−L −L
L L
⎪ ⎫
+ k12 ∫ f ( x ) ∫ f ( x ') g ( x, x ') dx 'dx ⎬⎪⎭ =
−L
j
−L
i H (5.64)

4πωε
L

∫ E f ( x ') dx, j = 1, 2,… , n

i
= x i
j −L

gdje je

g H ( x, x ') = g 0 ( x, x ' ) − RTM g i ( x, x ' ) (5.65)

Diskretizacija rubnim elementima dovodi do matrične jednadžbe:

∑ [ Z ] {I } = {V }
i=1
ji i j
, j = 1, 2,… , M (5.66)

gdje je [ Z ] ji odgovarajuća matrica međuimpedancije:

1 ⎛
[ Z ] ji = − {D} j {D′}i g H ( x, x ') dx 'dx +
j 4πωε ⎜ Δ∫l j Δ∫li
T
⎜
⎝
(5.67)
⎞
+ k12 ∫ ∫ { f } j { f ′}i g H ( x, x ' ) dx 'dx ⎟
T

⎟
Δl j Δli ⎠

Lokalni vektor napona na segmentu {V } j je oblika:

{V } j = − ∫ Exinc { N } j dx (5.68)
Δl j

Matrice {f} i { f ′} sadrže oblikovne funkcije fk(x) i fk(x’), dok { D} i {D′} sadrže
njihove derivacije.
U modu zračenja vektor desne strane različit je od nule samo u području procjepa
napajanja, pa je tangencijalna komponenta narinutog (upadnog) polja oblika:

Vg
E x ( x) =
inc
(5.69)
Δlg

gdje je Vg napon napajanja, a Δlg je širina procjepa napajanja.

 111

5.3.4 Proračun električnog polja i ulazne impedancije

Vrijednosti struje i njezine prve derivacije za i-ti rubni element mogu se pisati na način:

x2i − x ' x '− x1i

I ( x ') = I1i + I 2i (5.70)
Δx Δx
∂I ( x ') I 2i − I1i
= (5.71)
∂x ' Δx

gdje su I1i i I21 vrijednosti struje u lokalnim čvorovima i-tog rubnog elementa s
koordinatama x1i i x2i, a Δx = x2i – x1i označava širinu segmenta.
Supstituiranje izraza (5.70) i (5.71) u (5.59) rezultira sljedećom jednadžbom:

1 M
I 2i − I1i
x2 i
∂G ( x, x ')
Ex =
j 4πωε 0
∑ [−
j =1 Δx ∫ ∂x '
dx ' +
x1i
(5.72)
x2 i
⎤
+ k ∫ G ( x, x ' ) I ( x ' ) dx ' ⎥
2

x1i ⎥⎦

gdje je M ukupan broj rubnih elemenata na žici, a G je Greenova funkcija:

G ( x, x ′ ) = g 0 ( x, x ′ ) − RTM g i ( x, x ′ ) (5.73)

Primjenjujući sličan postupak, moguće je dobiti izraze za y i z komponente električnog

polja u proizvoljnoj točki iznad konačno vodljive sredine:

1 I 2i − I1i
M x2 i
∂G ( x′, y )
Ey = ∑
j 4πωε 0 j =1 Δx ∫ ∂y
dx ' (5.74)
x1i

1 I −I
M x2 i
∂G ( x ′, z )
Ez = ∑ 2i 1i
j 4πωε 0 j =1 Δx ∫ ∂z
dx ′ (5.75)
x1i

Integrali (5.74)-(5.76) riješeni su numerički primjenom Gaussove kvadrature.

Diferencijalni operator prvog reda koji se pojavljuje u integralima (5.74)-(5.76) može
uzrokovati numeričku nestabilnost (kvazisingularnost Greenove funkcije),

U svrhu izbjegavanja problema uslijed kvazisingularnosti Greenove funkcije, prva

derivacija jezgre aproksimira pomoću centralne formule konačnih diferencija:

∂f ( x, y ) f ( x + Δx , y ) − f ( x − Δx , y )
= (5.76)
∂x 2 Δx

gdje Δx označava širinu segmenta.

111
 112

Standardna procedura za određivanje ulazne impedancije komplicirana je i neprikladna.

Čak i za aproksimaciju sinusoidne struje antene izolirane u slobodnom prostoru, dobiveni
izrazi imaju formi integral-sinusa i integral-kosinusa, što čini proračun otežanim, pa i
vremenski zahtjevnim, pogotovo u prisutnosti nehomogenog medija.
Primjena MRE omogućava učinkovit način određivanja ulazne impedancije.

Ako se prikladno modificira relacija (5.64), dobiva se sljedeći izraz:

1 1
L
⎡ ∂2 2⎤
L
Z in ( I ) = − ∫− L ⎣ ∂x 2 ⎦ −∫L ⎡⎣ g0 ( x, x′) − RTM gi ( x, x′)⎤⎦ I ( x′) I ( x ) dx′dx (5.77)
*
⎢ + k ⎥
j4πωε I 0 2 1

Budući je struja antene dobivena pomoću lokalne aproksimacije MRE, za i-ti žičani
element izvora i j-ti žičani element promatranja slijedi:

ne ne
I i ( x′ ) = ∑I ki f ki ( x′ ) , I j ( x ) = ∑I mi f mi ( x ) (5.78)
k=1 m=1

a nejakom Galerkin-Bubnov procedurom, jednadžba (5.78) postaje:

1 1 *
Z in = − Ij
j4πωε I 0 2
⎛M ⎡
⎜∑⎢ {D} j {D′}i ⎡⎣ g0 ( x, x′ ) − RTM gi ( x, x′)⎤⎦ dx′dx +
∫ ∫
T
(5.79)
⎜ i =1 ⎢ Δl j Δli
⎝ ⎣
⎤⎞
∫ ∫ { N } { f ′} ⎣⎡ g 0 ( x, x′ ) − RTM gi ( x, x′ ) ⎦⎤ dx′dx ⎥ ⎟⎟
T
+ k12 j i
j = 1, 2,… , M
Δl j Δli ⎥⎦ ⎠

i također se može pisati u matričnom obliku:

Z in = { I }
T
[ A]{I }* (5.80)

gdje je [ A] poopćena matrica impedancije (globalna matrica konačnih elemenata) koja

je izgrađena od pojedinih matrica rubnih elemenata.

[ A] = [ a ] ji , i, j = 1, 2,… , M (5.81)

Očito je kako izraz (5.80), tj. (5.81) omogućava proračun ulazne impedancije
jednostavnim množenjem matrica, prethodno već formiranih u okviru proračuna struje
antene rubnim elementima. Ovako postavljen algoritam pogodan je za proračun ulazne
impedancije antene, bez obzira radi li se o homogenom ili nehomogenom mediju.
 113

5.3.5 Niz žičanih antena iznad poluprostora s gubicima

Kao i u prethodnim slučajevima, ključni element u analizi nizova žičanih antena je
proračun struje inducirane ravnim valom duž višestrukih nadzemnih žica.
Raspodjela struje duž višestrukih žičanih struktura određena je skupom spregnutih
Pocklingtonovih integro-diferencijalnih jednadžbi za probleme poluprostora. Utjecaj
poluprostora s gubicima uzet je u obzir aproksimacijskim pristupom preko Fresnelova
koeficijenta refleksije.
Razmatrana geometrija prikazana je na slici 14 i sastoji se od proizvoljnog broja M
paralelnih ravnih žica položenih iznad konačno vodljivog medija na visini h. Pretpostavka
je da sve žice imaju isti radijus a te da je duljina m-te žice Lm.

Slika 5.14. Geometrija niza žičanih antena iznad konačno vodljive ravnine

U skladu s teorijom žičanih antena i aproksimacijom koeficijenta refleksije, set

spregnutih Pocklingtonovih integro-diferencijalnih jednadžbi ima oblik [42]:

Ln / 2
1 M
⎡ ∂2 2⎤
Exexc = − ∑ ∫ ⎢ 2 +k1 ⎥ ⎡⎣ g 0 mn ( x, x′ ) − RTM
j 4πωε 0 n =1 − Ln / 2 ⎣ ∂x
′ gimn ( x, x′ ) ⎤⎦I n ( x′ ) dx′
(5.82)
⎦
m = 1, 2,… , M

gdje je I n ( x′ ) nepoznata raspodjela struje inducirane na osi n-te žice, a g 0 mn ( x, x′ )

označava Greenovu funkciju slobodnog prostora;

e − jk1 R1mn
g 0 mn ( x, x′ ) = (5.83)
R1mn

113
 114

dok je g 0 mn ( x, x′ ) , u skladu s teorijom preslikavanja oblika:

e− jk1 R2 mn
gimn ( x, x′ ) = (5.84)
R2 mn

gdje je k1 propagacijska konstanta slobodnog prostora, a R1mn i R2mn su udaljenosti od

točke izvora, i odgovarajuće slike do točke promatranja definirane relacijama:

( x − x′ )
2
R1mn = + am2
, m=n (5.85)
( x − x′)
2
R2 mn = + 4h 2

( x − x′ )
2
R1mn = + Dmn
2

, m≠n (5.86)
R2 mn = R12mn + 4h 2

pri čemu je Dmn je udaljenost između m-te i n-te antene (slika 5.14.).
Utjecaj konačno vodljivog donjeg medija uzima se u obzir preko Fresnelova
koeficijenta refleksije za ravni val:

n cos θ ' - n - sin 2 θ '

′ =
RTM (5.87)
n cos θ ' + n - sin 2 θ '

gdje su θ ' i n dani sa

x - x′
θ ' = arctg , m=n (5.88)
2h

R1mn
θ ' = arctg , m≠n (5.89)
2h

ε eff
n= (5.90)
ε0

Žice su pobuđene ravnim valom proizvoljne incidencije (slika 5.15).

 115

Slika 5.15. Upadni, reflektirani i transmitirani val

Tangencijalna komponenta upadnog ravnog vala može se predstaviti preko svoje

vertikalne EV i horizontalne EH komponente, kao što je prikazano na slici 5.15.
Prema tome, električno polje koje upada na površine vodiča može se dobiti kao suma
direktnih i reflektiranih komponenata polja [4], [40], [41]:

Exexc = Exi + Exr = E0 ( sin α sin ϕ − cos α cos θ cos ϕ ) e − jk1ni ⋅r +

(5.91)
+ E0 ( RTE sin α sin ϕ + RTM cos α cos θ cos ϕ ) e − jk1nr ⋅r

gdje je α kut između vektora električnog polja i upadne ravnine, RTM i RTE su vertikalni i
horizontalni Fresnelovi koeficijenti refleksije na granici zrak-zemlja dani s

n cos θ − n − sin 2 θ
RTM = (5.92)
n cos θ + n − sin 2 θ

cos θ − n − sin 2 θ
RTE = (5.93)
cos θ + n − sin 2 θ

a ni ⋅ r i n r ⋅ r su udaljenosti od ishodišta do točke promatranja za upadni i reflektirani

val

ni ⋅ r = − x sin θ cos ϕ − y sin θ sin ϕ − z cos θ

(5.94)
nr ⋅ r = − x sin θ cos ϕ − y sin θ sin ϕ + z cos θ

115
 116

Skup integro-diferencijalnih jednadžbi niza ravnih žica iznad poluprostora s gubicima

rješava se metodom rubnih elemenata (BEM) primjenom linearne aproksimacije.

5.3.6 Električno polje niza žica niza iznad poluprostora s gubicima

Komponente električnog polja mogu se dobiti iz jednadžbe (5.46) i dane su sljedećim
izrazima:

1 M ⎡ Ln
∂I n ( x′ ) ∂Gnm ( x, x′ ) Ln
⎤
Ex = ∑ ⎢− ∫
j 4πωε 0 n =1 ⎢⎣ - Ln ∂x′ ∂x′
dx ′ + k 2 ∫ Gnm ( x, x ′ ) I n ( x′ ) dx′⎥ (5.95)
- Ln ⎥⎦

1 M Ln
∂I n ( x ′ ) ∂Gnm ( x, x′ )
Ey =
j 4πωε 0
∑∫
n =1 − Ln ∂x ′ ∂y
dx ′ (5.96)

1 M Ln
∂I n ( x′ ) ∂Gnm ( x, x′ )
Ez =
j 4πωε 0
∑∫
n =1 − Ln ∂x′ ∂z
dx′ (5.97)

gdje je m = 1, 2..., M, dok je Gnm ( x, x ′ ) Greenova funkcija dana izrazom:

Gnm ( x, x ′ ) = g 0 nm ( x, x ′ ) − RTM ginm ( x, x′ ) (5.98)

5.3.7 Niz paralelnih žica na različitim visinama iznad konačno vodljivog

poluprostora
Niz međusobno paralelnih žica postavljenih na različitim visinama iznad zemlje, slika
5.16 ima dosta primjena u elektromagnetskoj kompatibilnosti (npr. logaritamsko periodski
niz, konfiguracija trofaznih dalekovoda). U ovom odjeljku navode se samo relacije koje se
razlikuju od izraza za paralelne žice postavljene u jednoj ravnini.
 117

Slika 5.16. Upadni, reflektirani i transmitirani val

Električno polje okomitog upadnog ravnog vala na visini z iznad zemlje definirano je
izrazom:

E inc = E0 e − jk1 ( zU − z ) (5.99)

gdje je E0 amplituda upadnog vala, a zU visina najviše postavljene žice od ukupno M

žica:

zU = max( z1 , z2 ,… z ,… , zM ) (5.100)

dok je k1 fazna konstanta za slobodni prostor:

k12 = ω 2 μ0ε 0 (5.101)

Fazna konstanta za sredinu s gubicima k2 iznosi:

k22 = ω 2 μ0ε eff (5.102)

gdje εeff predstavlja kompleksnu permeabilnost konačno vodljive zemlje koja iznosi:

σ
ε eff = ε r ε 0 − j (5.103)
ω

Odnos između reflektiranih i upadnih komponenti električnog polja definiran je

Fresnelovim refleksijskim koeficijentom koji za slučaj normalne incidencije iznosi:

n− n
RTM = (5.104)
n+ n

117
 118

pri čemu je:

ε eff
n= (5.105)
ε0

Sada je električno polje reflektiranog vala na visini z dano relacijom:

E ref = E0 RTM e − jk1 ( zU + z ) (5.106)

Ukupno električno polje u sredini 1 je zapravo zbroj električnog polja upadnog i

reflektiranog vala:

E exc = E inc + E ref (5.107)

5.3.8 Analiza žičanog niza iznad površine s gubicima rubnim

elementima
Galerkinova procedura rubnim elementima započinje primjenom standardnog prikaza
nepoznate struje duž i-te žice:

Ng

I n ( x′ ) = ∑ I ni f ni ( x′ ) (5.108)
n =1

gdje fni(x) označava oblikovne funkcije linearnih elemenata, Ini označava nepoznate
koeficijente rješenja, dok je Ng ukupan broj osnovnih funkcija.
Nejaka Galerkin-Bubnovljeva formulacija sustava integralno-diferencijalnih jednadžbi
(5.84) za NW žica dana je relacijom:

N g Nw
⎡ Lm Ln df jm ( x ) df in ( x ′ )
∑∑ I ni ⎢ − ∫ ∫ g ji ( x, x ′ ) dx 'dx +
n =1 i =1 ⎢⎣ − Lm − Ln dx dx '
Lm Ln
⎤
+k 2
∫ ∫ f jm ( x ) f in ( x′ ) g ji ( x, x′ ) dx 'dx ⎥ = (5.109)
− Lm − Ln ⎥⎦
Lm
m = 1, 2,… , N g
= − j 4πωε ∫ Exjinc ( x ) f jm ( x ) dx,
− Lm
j = 1, 2,… , N w

Diskretizacijom niza žica rubnim elementima dolazi se do matrične jednadžbe oblika:

∑ [ Z ] {I } = {V }
k =1
pk k p
, p = 1, 2,… , M (5.110)
 119

gdje je M ukupan broj elemenata duž višestruke žičane konfiguracije, a [Z]pk je matrica
interakcije koja predstavlja međuimpedanciji pojedinog segmenta na i-toj žici izvora i j-toj
žici promatranja:

[ Z ] pk =−∫ ∫ {D} {D '} g ji ( x, x′ ) dx ′dx +

e T
p k
Δl p Δlk
(5.111)
∫ ∫ { f }l { f ′}k g ji ( x, x′ ) dx′dx
T
+k 2
Δl p Δlk

Vektori {f} i { f '} sadrže oblikovne funkcije fn(x) i fn(x’), dok { D} i { D '} sadrže
njihove derivacije.

Vektor desne strane {V } p predstavlja napon duž p-tog segmenta i određen je sljedećim
izrazom:

{V } p = − j 4πωε 0 ∫ Exinc ( x ){ f } p dx (5.112)

lp

U odašiljačkom modu (koji se također naziva antenski mod) rada vektor desne strane
različit je od nule samo u području procjepa za napajanje (slika 5.5.), te se upadno polje
može zapisati, kao i u prethodnim slučajevima, u obliku:

Vg
Exinc = (5.113)
Δl g

gdje je Vg napon napajanja, a Δlg je širina procjepa za napajanje.

5.3.9 Proračun bliskog polja niza žica iznad konačno vodljivog

poluprostora
Kako bi se dobila vrijednost električnog polja u proizvoljnoj točki gornjeg medija,
izračunata raspodjela struje I(x’) uvrštena je u Pocklingtonovu jednadžbu (5.30).
Vrijednosti struje i njezine prve derivacije za i-ti rubni element dane izrazima:

x2i − x ′ x ′ − x1i
I ( x′ ) = I1i + I 2i (5.114)
Δx Δx

∂I ( x′ ) I 2i - I1i
= (5.115)
∂x ′ Δx

119
 120

gdje su I1i i I2i vrijednosti struje u lokalnom čvoru i-tog rubnog elementa s koordinatama
x1i i x2i, a Δx = x2i – x1i označava širinu segmenta.

Kombiniranjem relacija (5.106), (5.107) i (5.97) dobiva se sljedeća jednadžba:

⎡ I i +1, n − I i , n ∂Gnm ( x, x′ )
M Nj xi +1,n
1
Ex =
j 4πωε 0
∑∑ ⎢⎢− Δx ∫ ∂x′
dx ' +
n =1 i =1
⎣ xi ,n
(5.116)
xi +1,n
⎤
+k 2
∫ Gnm ( x, x ′ ) I in ( x′ ) dx′⎥ ; m = 1, 2,… , M
⎥
x i ,n
⎦

gdje je M ukupan broj žica, a Nj označava ukupan broj rubnih elemenata na j-toj žici.

Primjenom sličnog postupka moguće je dobiti izraze za y i z komponente električnog

polja u proizvoljnoj točki prostora u gornjem mediju:

∂Gnm ( x, x ′ )
xi +1,n
1 M Nj
I i +1, n − I i , n
Ey =
j 4πωε 0
∑∑
n =1 i =1 Δx ∫ ∂y
dx′; m = 1, 2,… , M (5.117)
xi ,n

∂Gnm ( x, x′ )
Nj xi +1,n
1 M I i +1, n - I i , n
Ez =
j 4πωε 0
∑∑
n =1 i =1 Δx ∫ ∂z
dx′; m = 1, 2,… , M (5.118)
xi ,n

Integrali u izrazima (5.118) do (5.120) riješeni su primjenom Gaussove kvadrature, kao

i u prethodnom slučaju. Zbog kvazisingularnosti Greenove funkcije derivacija Greenove
funkcije je i u ovom slučaju aproksimirana pomoću centralne formule konačnih diferencija.

5.4 Žice postavljene u konačno vodljivi poluprostor

Analiza zračenja ukopane antene u konačno vodljivoj sredini nalazi velike primjene u
geosondiranju, te elektromagnetskoj kompatibilnosti ukopanih linija i kabela. Poput
modeliranja antena iznad medija s gubicima i u ovom slučaju se rigorozna analiza u
frekvencijskoj domeni svodi na formulaciju Sommerfeldovim integralima. S obzirom da ni
ovom slučaju proračun Sommerfeldovih integrala nije moguće provesti analitički, a
odgovarajuća numerička rješenja su vrlo zahtjevna [42] čest se koristi pojednostavljeni
pristup preko koeficijenta refleksije [40], [42].
Analiza odziva podzemnog kabela na pobudu u vidu ravnog vala normalne incidencije
primjenom modela žičane antene i koeficijenta refleksije, kao i proširenje formulacije na
složeniji slučaj proizvoljne incidencije ravnog vala dokumentirano je u [42].
Formulacija problema prezentirana u ovom odjeljku zasniva se na odgovarajućem skupu
Pocklingtonovih integro-diferencijalnih jednadžbi u čijim jezgrama figurira pripadni
refleksijski koeficijent preko kojeg se uzima u obzir granični sloj zemlja-zrak. i u ovom
 121

slučaju numeričko rješenje je provedeno primjenom Galerkin-Bubnovljeve sheme metode

rubnih elemenata [42].

5.4.1 Ukopana žica u konačno vodljivoj sredini

Tanka žica duljine L i radijusa a, horizontalno ukopana u medij s gubicima na dubini d,
prikazana je na slici 5.17.

Slika 5.17: Geometrija tanke žice ukopane u sredini s gubicima

Raspodjela struje uzduž ukopane žice dobiva se kao rješenje odgovarajuće

Pocklingtonove integro-diferencijalne jednadžbe koja se dade izvesti na sličan način kao i
odgovarajuća Pocklingtonova jednadžba za žicu iznad zemlje.

Za slučaj idealno vodljive žice ukupno električno polje na njenoj površini iščezava, tj.
vrijedi:

ex ⋅ E tot = 0 (5.119)

gdje je totalno polje E tot sastavljeno od pobude E exc i raspršnog polja E sct :

E tot = E exc + E sct (5.120)

Pobuda se sastoji od upadnog polja E inc i polja reflektiranog od vodljive zemlje E ref :

E exc = E inc + E ref (5.121)

Komponenta raspršnog polja dade se izraziti relacijom:

E sct = − jω A − ∇φ (5.122)

gdje je A is the magnetski vektorski potencijal a φ električni skalarni potencijal.

U skladu s aproksimacijom tanke žice samo je osna komponenta magnetskog

potencijala različita od nule i jednadžba (5.124) postaje:

121
 122

∂φ
Exsct = − jω Ax − (5.123)
∂x

gdje su magnetski vektorski i električni skalarni potencijal definirani izrazima:

μ L
I ( x ′ ) g ( x, x′ ) dx′
4π ∫0
Ax = (5.124)

L
1
φ ( x) = ∫ q ( x ′ ) g ( x , x ′ ) dx ′ (5.125)
4πε eff 0

pri čemu je q(x) raspodjela naboja, a I(x’) raspodjela struje duž žice, a ε eff je
kompleksna permitivnost zemlje:

σ
ε eff = ε r ε 0 − j (5.126)
ω

a odgovarajuća Greenova funkcija je oblika:

g ( x, x′ ) = g 0 ( x, x′ ) − RTM gi ( x, x′ ) (5.127)

i g 0 ( x, x′ ) označava Greenovu funkciju za medij s gubicima:

e − jk2 R1
g 0 ( x, x ′ ) = (5.128)
R1

dok je gi ( x, x′ ) , u skladu s teorijom preslikavanja, oblika:

e − jk2 R2
g i ( x, x ′ ) = (5.129)
R2

gdje je k2 konstanta propagacije u donjem mediju a R1 i R2 su definirani relacijama:

R1 = ( x − x′) 2 + a 2
, (5.130)
R2 = ( x − x′) 2 + 4d 2

Utjecaj zemlja-zrak granice uzima se u obzir preko pripadnog Fresnel-refleksijskog

koeficijenta za ravni val:
 123

1 1
cos θ − − sin 2 θ
n n x − x′ ε eff
RTM = ; θ = arctg ; n= (5.131)
1 1 2d ε0
cos θ + − sin 2 θ
n n

Linearna gustoća naboja i raspodjela struje uzduž žice povezani su jednadžbom

kontinuiteta [12]:

1 dI
q=− (5.132)
jω dx

Supstitucijom (5.134) u (5.127) slijedi:

1
L
∂I ( x′ )
φ ( x) = − ∫ g ( x , x ′ ) dx ′ (5.133)
j 4πωε eff 0
∂x′

a kombiniranjem jednadžbi (5.125), (5.126) i (5.135) rezultira u sljedećoj integralnoj

relaciji za raspršno električno polje:

μ L ∂ ∂I ( x ′ )
L
1
( ) ( ) g ( x, x′ ) dx′
4π ∫0 j 4πωε eff ∂x ∫0 ∂x′
Exsct = − jω I x ' g x , x ' d x ′ + (5.134)

Konačno, izrazi (5.122) i (5.136) rezultiraju u sljedećoj inegro-diferencijalnoj jednadžbi

Pocklingtonova tipa za raspodjelu struje induciranu uzduž žice:

μ L ∂ ∂I ( x ′ )
L
1
Exexc = jω ∫ I ( x′ ) g ( x, x′ ) dx′ − ∫ g ( x , x ' ) dx ′ (5.135)
4π 0 j 4πωε eff ∂x 0 ∂x′

Električno polje transmitirano u zemlju koje upada na ukopanu žicu ima oblik:

Exexc = Extr = E0 ( ΓTE sin φ − ΓTM cos θ t cos φ ) e− jk2 nt ⋅r (5.136)

gdje je α kut između vektora električnog polja, dok su ravnina upada incidencije i kut θt
definirani Snellovim zakonom:

k1 sin θ = k2 sin θt (5.137)

gdje je k1 fazna konstanta slobodnog prostora.

Veličine ГTM i ГTE su vertikalni i horizontalni Fresnelov koeficijent transmisije [40]:

123
 124

2 n cos θ
ΓTM = (5.138)
n cos θ + n − sin 2 θ

2 cos θ
ΓTE = (5.139)
cos θ + n − sin 2 θ

a nt ⋅ r je udaljenost od točke izvora do točke promatranja na površini žice.

nt ⋅ r = − x sin θ t cos φ − y sin θ t sin φ − z cos θ t (5.140)

Rješavanjem Pocklingtonove integro-diferencijalne jednadžbe (5.137) primjenom

metode rubnih elemenata dobiva se raspodjela struje uzduž žice.
Proširenje na niz žica odvija se na sličan način kao i za niz u slobodnom prostoru, a
numeričke procedure su također slične onima za slobodni prostor.

5.4.2 Antenski niz unutar medija s gubicima

Niz žičanih antena postavljenih unutar konačno vodljivog poluprostora direktno je
primjenjiv na analizu sprege transmitiranog vala i podzemnih kabela.

Slika 5.18 Antenski niz unutar konačno vodljive ravnine

Proširenjem jednadžbe (5.147) na slučaj više paralelnih žica postavljenih na dubini d

unutar medija s gubicima (slika 2.8) dobiva se skup integralnih jednadžbi [42]:
 125

Ln / 2
1 M
⎡ ∂2 2⎤
Exi = − ∑ ∫ ⎢ 2 + k2 ⎥ [ g 0 mn ( x, x′) −
j 4πωε eff n =1 − Ln / 2 ⎣ ∂x (5.141)
⎦
′ gimn ( x, x′) ] I n ( x′)dx′, m = 1, 2,… , M
− RTM

gdje je:
e − jk2 R1mn
g 0 mn ( x, x′ ) = (5.142)
R1mn

e − jk2 R2 mn
gimn ( x, x′ ) = (5.143)
R2 mn

dok su R1 i R2 dani sljedećim izrazima:

R1mn = ( x − x ′) 2 + am2 , R2 mn = ( x − x′) 2 + 4d 2 , m = n (5.144)

R1mn = ( x − x′) 2 + Dmn

2
, R2 mn = R12mn + 4d 2 , m ≠ n (5.145)

pri čemu je Dmn udaljenost između m-te i n-te antene.

Refleksijski koeficijent R'TM ekvivalentan je onome za slučaj jedne antene, pri čemu je
potrebno modificirati izraz za kut θ ' koji, kao i u prethodnom slučaju, ovisi o tome da li se
točka izvora i točka promatranja nalaze na istoj ili na različitim antenama:

x − x′
θ ' = arctg , m=n (5.146)
2d

R1mn
θ ′ = arctg , m≠n (5.147)
2d

5.4.3 Niz paralelnih žica na različitim dubinama u konačno vodljivoj

sredini
Niz međusobno paralelnih žica postavljenih na različitim dubinama iznad zemlje,
(geometrija kao na slici 5.16, samo unutar konačno vodljivog poluprostora). ima dosta
primjena u elektromagnetskoj kompatibilnosti za različite žičane strukture (kabeli,
uzemljivački sustavi, itd.). U ovom odjeljku navode se samo relacije koje se razlikuju od
izraza za ukopane paralelne žice postavljene u jednoj ravnini.

Žice su postavljene na različitim dubinama pri čemu je dU dubina najdublje postavljene

žice od ukupno M žica:

125
 126

zU = dU = max ( d1 , d 2 ,… , di ,… , d M ) (5.148)

Električno polje okomitog upadnog ravnog vala na dubini z ispod zemlje definirano je
relacijom:

− jk2 z
E tr = E0 ΓTM e (5.149)

gdje je E0 amplituda upadnog vala, a referentna točka postavljene je na granici sredina

z = 0.
Koeficijent transmisije ΓTM definiran je izrazom (5.141).

5.5 Računalni primjeri

U ovom potpoglavlju prikazani su neki ilustrativni numerički rezultati dobiveni
primjenom analize u frekvencijskom području. U odjeljku 5.5.1 dani su rezultati za
raspodjelu struje dok su u odjeljku 5.5.2 prikazami dijagrami zračenja dobiveni za različite
konfiguracije antenskog niza Yagi-Uda.

5.5.1 Numerički rezultati za raspodjelu struje

Prvi primjer odnosi se na geometriju dviju spregnutih međusobno paralelnih dipol-
antena, postavljenih horizontalno iznad vode. Duljina obje žice iznosi L = 0,254 m,
udaljenost između žica je D = 0,127 m, a visina iznosi h = 0,054 m. Promjeri žica su
2a1 = 1,65 mm, odnosno 2a2 = 6,35mm.
Aktivna žica napajana je jedniničnim harmonijski ovisnim naponskim izvorom na
radnoj frekvenciji f = 840 MHz.
Na slici 5.19 prikazana je normalizirana amplitude raspodjele struje inducirane na
parazitnoj žici. Vidljivo je slaganje numeričkih rezultata s eksperimentalnima dostupnim u
[41].
 127

Slika 5.19: Normalizirana amplituda raspodjele struje duž parazitne žice horizontalno
postavljene iznad vode
(f = 840 MHz, εr = 80, σ = 0.04 mho/m, h = 5,4 cm,
D = 12,7 cm, L = 24,5 cm, 2a = 6,35 mm)

U drugom primjeru razmatra se dvožična prijenosna linija duljine 30 m, radijusa žica

a=0,15mcm, udaljenosti među žicama D = 0,5 m, i visine iznad zemlje h = 1 m (εr = 10,
σ = 0,001 mho/m). Sustav vodiča pobuđen je ravnim valom frekvencije f = 20 MHz,
jedinične amplitude E0 = 1 V/m, s kutem upada φ = 180°, θ = 30°, α = 0°. Rezultati za
realni i imaginarni dio raspodjele struje prikazani su na slici 5.20. Zbog specifičnog kuta
upada, raspodjela struje na obje žice je identična.

127
 128

Slika 5.20: Raspodjela struje na spregnutim žicama iznad konačno vodljive zemlje: f =
20 MHz, εr = 10,σ = 0,001 mho/m, h = 1 m, D = 0,5 m,
L = 30 m, a = 0,15 cm, φ = 180°, θ = 30°, α = 0°

Posljednji primjer za raspodjelu struje vezan je za dvožičnu prijenosnu liniju duljine 30

m, radijusa žica a = 0,15 cm, udaljenosti među žicama D = 0,5 m, te visine iznad zemlje
h = 1 m (εr = 10, σ = 0,001 mho/m). Sustav prijenosne linije pobuđen je ravnim valom
frekvencije f = 20 MHz, amplitude E0 = 1 V/m, te kuta upada φ = 180°, θ = 30°, α = 0°.
Dobiveni rezultati za realni i imaginarni dio struje prikazani su na slikama 5.21, odnosno
5.22. Zbog specifičnog kuta upada, raspodjela struje na obje žice je identična.

Slika 5.21: Raspodjela struje na spregnutim žicama iznad konačno vodljive zemlje za
različite vrijednosti visine h: f = 20 MHz, εr = 10, σ = 0,001 mho/m, D = 0,5 m,
L = 30 m, a = 0,15 cm, φ = 180°, θ = 30°, α = 0°
 129

Slika 5.22: Raspodjela struje na spregnutim žicama iznad konačno vodljive zemlje za
različite vrijednosti udaljenosti između žica: f = 20 MHz, εr = 10, σ = 0,001 mho/m, h = 1m,
D = 0,5m, L = 30 m, a = 0,15 cm, φ = 180°, θ = 30°, α = 0°

5.5.2 Numerički rezultati za dijagram zračenja antenskog niza

Jedna od glavnih primjena žičanih antena odnosi se na antene Yagi-Uda. Antenski niz
Yagi-Uda sastoji od reflektora, napajane antene i više pasivnih elemenata koji usmjeravaju
zračenje aktivnog dipola u željenom smjeru.
Prva dva primjera odnose se na antenski niz u slobodnom prostoru, dok se zadnja dva
primjera odnose na niz antena iznad sredine s gubicima.
Prvi primjer odnosi se na 3-elementnu antenu Yagi-Uda. Radijus žica je a = 0,0025 m, a
duljine žica su 0,479 m, 0,453 m i 0,451 m. Udaljenost između reflektora i napajanog
elementa je Dr = 0,25 m, a ista je udaljenost između napajanog elementa i usmjerivača
Dd = 0,25m. Radna frekvencija niza je f = 300 MHz. Iznos naponskog generatora na radnoj
frekvenciji iznosi Vg=1 V.

Na slikama 5.23. do 5.26. prikazani su normalizirani dijagrami zračenja za različite

komponente polja. Analiziranjem dijagrama zračenja za x-komponentu električnog polja
može se zapaziti značajno gušenje u smjeru reflektora. Ovo rezultira većom usmjerenošću
antenskog sustava.
U slučaju komponente y i z polja ne postoji takvo gušenje. Ipak, ti dijagrami mogu se
zanemariti u usporedbi s komponentom x, budući je amplituda ove komponente niža za red
veličine.

129
130

Slika 5.23. Dijagram zračenja električnog polja antene Yagi-Uda, komponenta Ex,
ravnina XY (konfiguracija No 1)

Slika 5.24. Dijagram zračenja električnog polja antene Yagi-Uda, komponenta Ey,
ravnina XY (konfiguracija No 1)
 131

Slika 5.25. Dijagram zračenja električnog polja antene Yagi-Uda, komponenta Ez,
ravnina XZ (konfiguracija No 1)

Slika 5.26. Dijagram zračenja električnog polja antene Yagi-Uda, komponenta Ex,
ravnina YZ (konfiguracija No 1)
Sljedeći set slika (5.27 do 5.29) odnosi se na antenski niz Yagi-Uda sastavljen od 6
elemenata u frekvencijskom opsegu od 450 – 508 MHz. Duljine elemenata su:

LR = 0,5 λ (duljina reflektora)

L = 0,47 λ (duljina upravljanog elementa)
LD = 0,43 λ (duljina usmjerivača)
sR = 0,25 λ (razmak reflektora)
sD = 0,3 λ (razmak usmjerivača)

U izvedbi antene koristi se žica promjera 0,3264 cm. Iz promjera žice i valne duljine λ
slijedi a = 0,0052 λ.
Iznos naponskog generatora na radnoj frekvenciji iznosi Vg=1 V.

131
132

Slika 5.27 Dijagram zračenja električnog polja antene Yag-Uda na frekvenciji

f = 450 MHz: ravnina XY, (konfiguracija No 2)

Slika 5.28 Dijagram zračenja električnog polja antene Yag-Uda na frekvenciji

f = 450 MHz: ravnina XZ, (konfiguracija No 2)
 133

Slika 5.29 Dijagram zračenja električnog polja antene Yag-Uda na frekvenciji

f = 450 MHz: ravnina YZ, (konfiguracija No 2)

U sljedećem primjeru razmatra se geometrija antene Yagi-Uda koja se sastoji od dva

pasivna elementa (reflektor i usmjerivač) i jedne aktivne antene.
Radijus svih žica iznosi: a = 0,0025 m, a duljine antena redom:

L1 = 0,479 m,
L2 = 0,453 m
L3 = 0,451 m,

Udaljenost između elementa koji napaja i reflektora dd = 0,25 m, a između elementa koji
napaja i usmjerivača dr = 0,25 m. Iznos naponskog generatora na radnoj frekvenciji iznosi
Vg = 1 V.

Odgovarajući dijagrami zračenja prikazani su na slikama 5.30 i 5.31, za slučaj

slobodnog prostora, idealno vodljivog poluprostora i konačno vodljivog poluprostora.

133
 134

Slika 5.30: Antena Yagi-Uda iznad idealno vodljive zemlje: dijagram zračenja
električnog polja za ravninu XY (konfiguracija No 3)

Slika 5.31: Yagi-Uda antena iznad konačno vodljive zemlje: dijagram zračenja
električnog polja za ravninu XY (konfiguracija No 3)

Za slučaj antene Yagi-Uda s dva usmjerivača, dijagram zračenja prikazan je na slici

5.32.

Slika 5.32: Antena Yagi-Uda iznad konačno vodljive zemlje s dva usmjerivača:
dijagram zračenja električnog polja za ravninu XY (konfiguracija No 4)

Dakle, većina elektromagnetske energije izračena je u željenom smjeru, ali je u isto

vrijeme postignuta lošija rezolucija nego u prethodnom slučaju.
U posljednjem primjeru analizira se antena Yagi u VHF-području (f = 216 MHz)
postavljena metar iznad zemlje s 15 elemenata; reflektor, napajani element, te 13
usmjerivača.

Radijus svakog elementa a = 0,0085 λ = 0,0118 m. Duljine usmjerivača su:

l1 = l2 = 0,24 λ = 0,589 m,
 135

l3 = 0,420 λ=0,583 m,
l4 = 0, 407 λ=0,565 m,
l5 = 0,403 λ=0,56 m,
l6 = 0,398 λ=0,553 m,
l7 = 0,394 λ=0,547 m,
l8 - l13 = 0,390 λ=0,542 m

Ostale dimenzije su:

- duljina reflektora l14 = 0,475 λ = 0,66 m

- duljina elementa koji napaja l15 = 0,466 λ = 0,647 m
- udaljenost između usmjerivača je 0,308 m λ = 0,427 m
- udaljenost između reflektora i elementa koji napaja je 0,2 λ = 0,278 m.

Dijagram zračenja u ravnini XY prikazan je na slici 5.33.

Slika 5.33: Antena Yagi-Uda iznad konačno vodljive zemlje: dijagram zračenja
električnog polja za ravninu XY (konfiguracija No 5)

Ako se antena postavi na manju visinu (h = 0,2 m), za slučaj idealno vodljive ravnine
širi se glavni snop, dakle dobiva se lošija rezolucija, slika 5.34 b. Rezolucija je bolja u
slučaju realne zemlje pri čemu se dobiva uži glavni snop, ali je istovremeno pokvaren
omjer naprijed-nazad. (engl. front-to-back-ratio).

135
 136

Slika 5.34: Antena Yagi-Uda iznad konačno vodljive zemlje: dijagram zračenja
električnog polja za ravninu XY (konfiguracija No 6, h = 0,2 m)

Antena Yagi-Uda se sastoji od jedne aktivne antene i više pasivnih elemenata koji su
obično metalne vodljive strukture koje usmjeravaju zračenje aktivnog dipola u željenom
smjeru. Povećanjem broja pasivnih elemenata antenske strukture imamo sve više parazitnog
zračenja i sve slabiju rezoluciju. Stoga se danas sve češće koriste pametne antene koje
pomoću aktivnih elemenata upravljaju zračenjem antene.

5.6 Literatura
[1] Poljak, D., Doric, V., Roje, V., Boundary element modelling of arbitrary thin wires
configuration, 22th International Conference on the Boundary Element Method, BEM
XXII, pp 417-427, Cambridge, UK Sept. 2000.
[2] Poljak, D., Doric, V., Roje, V., Galerkin-Bubnov Boundary element analysis of the
Yagi-Uda array, 24th International Conference on the Boundary Element Method,
BEM XXIV, pp 457-463, Sintra, Portugal, June 2002.
[3] Poljak D., Electromagnetic Modelling of Wire Antenna Structures, WIT Press,
Southampton-Boston, 2002.
[4] Poljak D., C. A. Brebbia, Boundary Element Methods for Electrical Engineers, WIT
Press, Southampton-Boston, 2005.
[5] Silvester, R. P., Chan, K. K., Bubnov-Galerkin solutions to wire antenna problems,
Proc.IEE, 119, 1972, pp 1095-1099
[6] Silvester, R.P., Chan, K. K., Analysis of antenna structures assembled from arbitrarily
located straight wires, Proc. IEE, 120 (1), 1973.
[7] Poljak, D., Roje, V., The weak finite element formulation for solving Pocklington's
integro-differential equation, Int. Journ. Engl. Modelling 6 (1-4), 1993, pp 21-25
[8] Poljak, D., New numerical approach in analysis of a thin wire radiating over a lossy
half-space, Int.J.Num.Meth.Engl., 38 (22), 1995, pp 3803-3816
[9] Poljak, D., Roje, V., Boundary-element approach to calculation of wire antenna
parameters in the presence of dissipative half-space, IEE Proc. Microw. Antennas
 137

Propag., 142 (6), 1995, pp. 435-440

[10] Poljak, D., Roje, V., Boundary Element Analysis of Resistively Loaded Wire Antenna
Immersed in a Lossy Medium, 19th International Conf. on Boundary Elements, BEM
19, pp 485-493, Rome, Sept. 1997.
[11] Poljak, D., Roje, V., The Integral Equation Method for Ground Wire Input
Impedance, in C. Constanda, J.Saranen, S.Seikkala (ed): Integral methods in science
and Engineering, Vol. I, Longman, U.K., pp 139-143, 1997.
[12] Mei, K. K., On the Integral equations of Thin Wire Antennas, IEEE Trans. AP, 13,
1965, pp. 59-62
[13] Harrington, R. F., Matrix methods for field problems, Proc.IEEE, 55 (2), Feb. 1967,
pp. 136-149
[14] Butler, C. M., Wilton, D. R., Analysis of various numerical techniques applied to thin
wire scatterers, IEEE Trans. AP, 23, 1975.
[15] Butler, C. M., Wilton, D.R., Efficient numerical techniques for solving Pocklington's
integral equation and their relationship to other methods, IEEE Trans. AP, 24, 1976.
[16] Miller, E. K., Poggio, A.J., Burke, G.J., Selden, E.S., Analysis of wire antennas in the
presence of a conducting half-space. Part II. The horizontal antenna in free space,
Canadian Journal of Physics, 50, 1972, pp 2614-2627
[17] Sarkar, T. K., Analysis of arbitrarily oriented thin wire antennas over a plane
imperfect ground, Archiv fur elektronik und ubertragungstechnik, 31, 1977, pp 449-
457.
[18] Parhami, P. Mittra, R., Wire antennas over a lossy half-space, IEEE Trans. AP, 28,
1980, pp 397-403
[19] Miano, G., Verolino, L., Vacaro, V.G., A new numerical treatment for Pocklington's
integral equation, IEEE Trans. Magnetics, 32 (3), 1996.
[20] Tay, R. Y., Balzano, Q., Kuster, N., Dipole Configuration with Strongly Improved
Radiation Efficiency for Hand-Held Transceivers, IEEE Trans. AP, 46, June 1998, pp
798-806
[21] Sarkar, T. K., Analysis of arbitrarily oriented thin wire antennas over a plane
imperfect ground, Archiv fur elektronik und ubertragungstechnik, 31, 1977, pp 449-
457
[22] Parhami, P. Mittra, R., Wire antennas over a lossy half-space, IEEE Trans. AP, 28,
1980, pp 397-403
[23] McDonald B.H., Wexler A., Mutually Constrained Partial Differential and Integral
Equation Field Formulations, Chapter 9 in Chari M.V.K., Silvester P.P.: Finite
Elements in Electrical and Magnetic Field Problems, John Wiley & Sons, 1980.
[24] Grcev L., Haznadar Z., A Novel Technique of Numerical Modelling of Impulse
Current Distribution in Grounding Systems, Proc., 19th International conference of
lightning protection, Graz 1988, paper 3.4, pp 165-169
[25] Rahmat-Samii Y., Parhami P., Mittra R., Loaded Horizontal Antenna over an
Imperfect Ground, IEEE Trans., Antennas and Propagation, AP-26, No. 6, pp 789-
796, November 1972.
[26] Rahmat-Samii Y., Mittra R., Parhami P., Evaluation of Sommerfeld Integrals for
Lossy Half-Space Problems, Electromagnetics 1, pp 1-28, January 1981.
[27] Johnson W.A., Dudley D.G., Real Axis Integration of Sommerfeld Integrals: Source
and Observation Point in Air, pp 313-324, in Hansen R. (editor): Moment Methods in
Antennas and Scattering, Artech House, 1990.
[28] Drachman B., Cloud M., Nyquist D.P., Accurate Evaluation of Sommerfeld Integrals

137
 138

Using the Fast Fourier Transform, IEEE Trans., Antennas and Propagation, AP-37,
No. 3, pp 403-407, March 1989.
[29] Michalski K.A., On the Efficient Evaluation of Integrals Arising in the Sommerfeld
Half-Space Problem, pp 325-331, in Hansen R. (editor): Moment Methods in
Antennas and Scattering, Artech House 1990.
[30] Dvorak, S.L., Application of the Fast Fourier Transform to the Computation of the
Sommerfeld Integral for a Vertical Electric dipole Above a Half-Space, IEEE Trans.,
Antennas and Propagation, AP-40, pp 798-805, 1992.
[31] King R.W.P., Sheldon S.S., The Electromagnetic Field of a Vertical Electric Dipole
over the Earth or Sea, IEEE Trans., Antennas and Propagation, AP-42, No. 3, pp 382-
389, March 1994.
[32] Long Yun-Liang, Jiang Hong-Jan, Error Analysis for Far-Field Approximate
Expression of Sommerfeld Type Integral, IEEE Trans., Antennas and Propagation,
AP-42, No. 4, pp 574, April 1994.
[33] Babu, R.C., Impedance calculations for Horizontal Wire Antennas Above a Lossy
Earth, Journal of Electromagnetic Waves and Applications, Vol. 11, pp 1567-1591,
1997.
[34] Dorić, Vicko; Poljak, Dragan; Roje, Vesna. Electromagnetic Field Coupling to
Multiple Finite Length Transmission Lines Above an Imperfect Ground, Proc the
2003 IEEE International Symposium on Electromagnetic Compatibility (EMC). IEEE
Press, 2003.
[35] Poljak, D., Roje, V., Induced Currents and Voltages Along a Horizontal Wire Above
a Lossy Ground, 21st Intntl. Conf. on Boundary Elements, BEM 21, pp. 185-194,
Oxford, England, UK, Aug. 25-27, 1999.
[36] Siegel M, King R.W.P., Radiation from Linear Antennas in a Dissipative Half-Space,
IEEE Trans. Antennas and Propagation, AP-19, No. 4, pp 477-485, July 1971.
[37] Rudge, A.W., Input Impedance of a Dipole Antenna Above a Conducting Half-Space,
IEEE Trans., Antennas and Propagation, AP-20, No. 1, pp 86-89, January 1972.
[38] Tiberio R., Manara G., Pelosi G., A Hybrid Technique for Analyising Wire Antennas
in the Presence of a Plane Interface, IEEE Trans., Antennas and Propagation, AP-33,
No 2, Aug. 1985.
[39] Bridges G.E., L. Shafai, “Plane Wave Coupling to Multiple Conductor Transmission
Lines Above a Lossy Earth”, IEEE Trans. Electromagn. Compat., vol. EMC-31, pp.
21-33, February 1989.
[40] Bridges G. E., “Transient Plane Wave Coupling to Bare and Insulated Cables Buried
in a Lossy Half-Space”, IEEE Trans. Electromagn. Compat., vol. EMC-37, pp. 62-70,
February 1995.
[41] Michalski K. A., Smith C. E., Butler C. M., “Analysis of a Horizontal Two-Element
Antenna Array Above a Dielectric Half-Space”, IEE Proc.Microw.Antennas
Propag.,Vol. 132, No 5, pp 335-338, Aug. 1985.
[42] D. Poljak, Advanced Modeling in Computational Electromagnetic Compatibility,
Wiley, New York 2007.
6.

MODELIRANJE TANKOŽIČANIH
STRUKTURA U VREMENSKOM
PODRUČJU
Vrijeme je posrednik između potencijalnog i aktualnog.
Gerald J. Whithrow

Modeliranje tranzijentnog zračenja i raspršenja kod tankožičanih struktura direktno u

vremenskom području pogodno je kod proučavanja brojnih elektromagnetskih pojava koje
nije jednostavno razmatrati u frekvencijskom području. Brojne primjene direktne
vremenske analize, između ostalog uključuju impulsni radar, zaštitu od groma,
širokopojasne radiokomunikacije, elektromagnetske smetnje, prenapone na prijenosnim
linijama, bioelektromagnetizam, žice s nelinearnim opterećenjem itd. [1] – [19].
Tranzijentna analiza tankih žica u nehomogenim sredinama ima mnogobrojne primjene
u identifikaciji ciljeva, elektromagnetskoj stimulaciji biološkog tkiva, komunikacijama i
sustavima zaštite od munje. Veliki broj studija zračenja tankih žica u nehomogenim
sredinama provodi se u frekvencijskom području, dok se odgovarajući tranzijentni odziv
dobiva primjenom inverzne Fourierove trensformacije.

Općenito gledajući, ne postoji definitivna prednost pri korištenju direktne analize u

vremenu u odnosu na indirektni pristup u frekvencijskom području u kombinaciji s
inverznom Fourierovom transformacijom (IFT). Ako se traži rješenje za veliki broj
upadnih valova koji dolaze iz različitih smjerova, tada je prikladan pristup u
frekvencijskom području. U usporedbi s direktnom analizom u vremenu, modeliranje
visokorezonantnih struktura u frekvencijskom području uključuje velik broj matričnih
inverzija (za svaku pojedinu frekvenciju) u smislu dobivanja odgovarajuće prijenosne
funkcije u frekvencijskom području, pa je vremenska analiza učinkovitija i prikladnija.

Pristup u vremenskom području prikladniji je izbor i u slučaju proračuna tranzijentnog

odziva isključivo u ranom vremenskom periodu, budući da, neovisno o tome koliki je
vremenski interval promatranja, pristup u frekvencijskom području zahtijeva računanje
frekvencijskog odziva sve do maksimalne efektivne frekvencije te se mora transformirati
cijeli opseg frekvencijskog spektra.

Bez obzira što predstavlja prilično zahtjevnu zadaću, modeliranje u vremenskoj domeni
nudi fundamentalni uvid u promatrane elektromagnetske pojave, kao i značajne računalne
pogodnosti [9]-[12].
 140

Većina poznatih numeričkih tehnika modeliranja direktno u vremenu različitih tipova

integralnih jednadžbi za žičane strukture često se odnosi isključivo na žice izolirane u
slobodnom prostoru, ili na žice iznad idealno vodljive ravnine [3], [7], [9].
Većina ovih tehnika spada u različite inačice metode usklađivanja u točkama (engl.
point-matching techniques) [9] koje su relativno jednostavne, ali imaju ozbiljne nedostatke
u smislu vrlo spore konvergencije rezultata, te česte pojave lažnih rapidno-oscilirajućih
rezultata u kasnijim vremenskim trenucima [12].
Primjena određenih postupaka usrednjavanja tako postaje neminovna u svrhu dobivanja
valjanih rezultata. Ove pojave nestabilnosti rješenja moguće je izbjeći korištenjem
formulacije formulacije za tanku žicu u vremenskom području temeljene na Hallenovoj
integralnoj jednadžbi [5], [6].
Ovo poglavlje posvećeno je tranzijentnoj analizi tankožičanih konfiguracija temeljenoj
na prostorno-vremenski ovisnoj Hallenovoj integralnoj jednadžbi i Galerkin-Bubnovljevoj
shemi indirektne metode rubnih elemenata (engl. Galerkin Bubnov Indirect Boundary
Element method- GB-IBEM). Analiza iznesena u ovom poglavlju uključuje žicu u
slobodnom prostoru, iznad idealno vodljive ravnine, iznad medija s gubicima, te analizu
niza žičanih antena za sve te slučajeve.

6.1 Tankožičane strukture u slobodnom prostoru

U ovom odjeljku izložena je formulacija za direktnu vremensku analizu žica u
slobodnom prostoru. Prvo se razmatra jedna žica, a zatim dvije identične spregnute žice.
Opisane su i numeričke procedure za rješavanje ovih jednadžbi.

6.1.1 Izolirana žica u slobodnom prostoru

Razmatra se tanka žičana antena ili raspršivač duljine L i radijusa a, postavljena duž x-
osi, kao na slici 6.1. Pretpostavka je da je žica idealno vodljiva, te u centru pobuđena
vremenski promjenjivim naponskim izvorom ili po čitavoj duljini ravnim valom.

Slika 6.1. Zasebna ravna žica u slobodnom prostoru

 141

Tangencijalna komponenta ukupnog polja na idealno vodljivoj površini antene iščezava,

tj. vrijedi:
inc sct
Ex + Ex = 0 (6.1)

gdje je E inc
x upadno, a E sct
x raspršno polje na površini žice.

Iz prve Maxwellove jednadžbe:

∂B
∇× E = − (6.2)
∂t
a primjenom magnetskog vektorskog potencijala A :

B = ∇× A (6.3)

slijedi:

⎛ ∂A ⎞
E
inc
=⎜ + ∇ϕ ⎟ (6.4)
⎝ ∂t
| tan
⎠ |tan

gdje su A i φ prostorno-vremenski ovisni magnetski vektorski, i električni skalarni

potencijal.

Ova dva potencijala povezani su preko tzv. dodatnog uvjeta:

∂ϕ 1
+ ∇A = 0 (6.5)
∂t με

Deriviranjem jednadžbe (6.4), te uzimanjem u obzir dodatnog uvjeta (6.5) dobiva se

valna jednadžba za magnetski vektorski potencijal A

⎛ ∂ 2A 1 ⎞ ∂ inc
⎜ 2 − ∇(∇A) ⎟ = E (6.6)
⎝ ∂t με ⎠ | tan ∂t | tan

U skladu s aproksimacijom tanke žice [ ], postoji samo osna komponenta vektorskog

potencijala:

2 2
∂ Ax 1 ∂ Ax ∂ E inc
− = − x
(6.7)
∂x 2 c 2 ∂t 2 ∂t

gdje c označava brzinu svjetlosti.

141
 142

Jednadžba (6.7) je vrijedi na površini idealnog vodiča, pa se odgovarajuće rješenje može

predstaviti zbrojem općeg rješenja homogene jednadžbe i partikularnog rješenja
nehomogene jednadžbe:

Ax ( x, t ) = Axh ( x, t ) + Axp ( x, t ) (6.8)

Rješenje homogene valne jednadžbe dano superpozicijom upadnog i reflektiranog vala

[4]:

⎛ x⎞ ⎛ x⎞
Axh ( x, t ) = F1 ⎜ t − ⎟ + F2 ⎜ t + ⎟ (6.9)
⎝ c⎠ ⎝ c⎠

Partikularno rješenje dano je integralom:

( x − x ′)
t−
εc x c
∂Exinc ( x′, t ′ )
Axp ( x, t ) = ∫ ∫ dt ′dx′ +
2 −∞ −∞ ∂t ′
(6.10)
( x − x ′)
t+
εc x c
∂E inc
( x′, t ′ )
∫ ∫ dt ′dx′ +
x
+
2 −∞ −∞
∂t ′

Budući da je diferencijalna jednadžba vezana za površinu antene, jednadžba (6.10) se

pojednostavljuje i oblik joj je:

1
L
⎛ x − x′ ⎞
Axp ( x, t ) = ∫ Exinc ⎜ x′, t − ⎟ dx′ (6.11)
2Z 0 0 ⎝ c ⎠

gdje je L duljina antene.

Magnetski vektorski potencijal može se dobiti kao rješenje sljedeće valne jednadžbe:

2
∂ A
∇ A − με
2
= −μ J ( r, t ) (6.12)
∂t 2

gdje J označava gustoću površinske struje.

Rješenje diferencijalne jednadžbe (6.12) moguće je dobiti primjenom teorije Greenovih

funkcija, tj. uvođenjem pomoćne jednadžbe:

2
∂g
∇ g − με
2
= −δ ( r − r ′, t − t ′ ) (6.13)
∂t 2
 143

Rješenje jednadžbe (6.13) izraženo je u obliku zakašnjelog Diracova impulsa:

⎛ R⎞
δ ⎜ t − t′ − ⎟
g ( r , t , r ′, t ′ ) = ⎝ c⎠
(6.14)
4π R

gdje je R udaljenost od izvora do točke promatranja.

Rješenje jednadžbe (6.12) sada se može zapisati u obliku:

μ t
δ (t − t′ − R / c )
A ( r, t ) = ∫ ∫ J ( r ′, t ) dS ′dt ′ (6.15)
4π
s
-∞ S
R

a provođenjem integracije u vremensko područje slijedi:

μ J s ( r ′, t − R / c )
A ( r, t ) = ∫ dS ′ (6.16)
4π S R

Prema aproksimaciji tanke žice, pretpostavlja se da ekvivalentna struja duž žice teče u
smjeru osi, dok je točka promatranja smještena na površini antene:

I ( z , t ) = 2π aJ z ( z , t ) (6.17)

Kombiniranjem izraza (6.8) – (6.17) dobiva se prostorno-vremenski ovisna Hallenova

jednadžba:

L
I ( x ′, t − R / c ) ⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x′ ⎞
∫0 4π R d x ′ = F0⎜ t
⎝ c⎠
− + F
⎟ L⎜
⎝
t − ⎟ + ∫
c ⎠ 2Z 0 0
Exinc ⎜ x′, t −
⎝ c ⎠
⎟ dx′ (6.18)

gdje je I(x) ekvivalentna osna struja koju treba odrediti, E inc

x je poznato tangencijalno
1/ 2
upadno polje, R = ⎡( x − x′ ) + a 2 ⎤ je udaljenost od točke izvora (ekvivalentne struje u
2
⎣ ⎦
osi antene) do točke promatranja, a Z0 je valna impedancija slobodnog prostora.
Višestruke refleksije struje na slobodnim krajevima žice uzimaju se u obzir preko
nepoznatih funkcija F0(t) i FL(t).
U posebnom slučaju odašiljačke dipolne antene, naponski je generator različit od nule
samo u području procjepa za napajanje xg - Δlg < x < xg + Δlg i također se može izraziti
preko upadnog električnog polja uz pomoć Diracove funkcije:

Exinc ( x, t ) = Vg ( t ) δ ( x − xg ) (6.19)

143
 144

gdje Vg označava naponski generator, dok je xg = L/2.

Za dovoljno male dimenzije procjepa slijedi:

xg +Δlg
⎛ x − x′ ⎞ ⎛ x − xg ⎞
∫ Exinc ⎜ x′, t −
⎝ c
⎟ dx′ = Vg ⎜ t −
⎠ ⎜ c
⎟
⎟
(6.20)
xg −Δl g ⎝ ⎠

pa je Hallenova jednadžba za odašiljačku antenu oblika:

L
I ( x ′, t − R / c ) ⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1 ⎛ x − xg ⎞
∫ 4π R
dx′ = F0 ⎜ t − ⎟ + FL ⎜ t −
⎝ c⎠ ⎝
⎟+ V ⎜t −
c ⎠ 2Z0 ⎜ c
⎟
⎟
(6.21)
0 ⎝ ⎠

Nepoznate vremenske funkcije F0(t), FL(t – L/c) i FL(t – L/c) mogu se dobiti
uvrštavanjem u Hallenovu jednadžbu slučajeve za x = 0 i x = L te primjenom Laplaceove
transformacije. Za transformate F0(s) i FL(s) dobivaju se dvije jednadžbe s dvije
nepoznanice. Rješavanjem sustava linearnih jednadžbi u frekvencijskom području i
primjenom inverzne Laplaceove transformacije, nepoznati signali mogu se izraziti preko
struja i pobuda:

∞
⎛ 2nL ⎞ ∞ ⎛ ( 2n + 1) L ⎞
F0 ( t ) = ∑ K 0 ⎜ t − ⎟ − ∑ KL ⎜ t − ⎟ (6.22)
n=0 ⎝ c ⎠ n=0 ⎝ x ⎠
∞
⎛ 2nL ⎞ ∞ ⎛ ( 2n + 1) L ⎞
FL ( t ) = ∑ K L ⎜ t − ⎟ − ∑ K0 ⎜ t − ⎟ (6.23)
n =0 ⎝ c ⎠ n=0 ⎝ c ⎠

gdje su K0(t) i KL(t) pomoćne funkcije definirane sljedećim izrazima:

L
I ( x′, t − R0 / c ) 1
L
inc ⎛ x′ ⎞
K0 (t ) = ∫
2 Z 0 ∫0
dx ′ − E x ⎜ x′, t − ⎟ dx′ (6.24)
0
4π R0 ⎝ c⎠

I ( x ′, t − RL / c ) 1
∞
⎛ L − x′ ⎞
K L (t ) = dx ′ − ∫ Exinc ⎜ x′, t − ⎟ dx′ (6.25)
4π R L 2Z0 0 ⎝ c ⎠

gdje su R0 i RL udaljenosti od krajeva žice do izvorišne točke.

Integralne jednadžbe (6.18) i (6.21) mogu se riješiti zadavanjem rubnih i početnih

uvjeta. U skladu s aproksimacijom tanke žice pretpostavka je da struje na krajevima žice
iščezavaju:

I ( 0, t ) = I ( L, t ) = 0 (6.26)

a, bez gubitka općenitosti, može se pretpostaviti kako antena nije pobuđena prije t = 0:
 145

I ( x, 0 ) = 0 (6.27)

Prema tome, problem tranzijentnog zračenja ili raspršenja kod ravne tanke žice u
slobodnom prostoru svodi se na problem s početnim i rubnim uvjetima.

6.1.2 Dvije spregnute identične žice u slobodnom prostoru

Tranzijentna analiza dviju identičnih spregnutih žica u slobodnom prostoru vrlo je
važna u teoriji antena, kao i u primjenama u elektromagnetskoj kompatibilnosti.
Formulacija u vremenskom području za dvije identične spregnute žice u slobodnom
prostoru temelji se na spregnutim integralnim jednadžbama Hallenova tipa. Zbog simetrije
konfiguracije, izvorna geometrija transformirana je u dva različita moda za jednu izoliranu
žicu, pri čemu je svaki mod predstavljen odgovarajućom Hallenovom integralnom
jednadžbom.

Razmatraju se dvije identične ravne i idealno vodljive tanke žice A i B, slika 6.2.,
duljine L i radijusa a, međusobno paralelne i smještene duž x-osi. Međusobna udaljenost je
d. Žica A napajana je vremenski ovisnim naponskim generatorom vg(f).

Slika 6.2. Spregnute žice u slobodnom prostoru

Tranzijentne struje duž žica IA i IB mogu se odrediti rješavanjem sustava dviju

spregnutih integralnih jednadžbi Pocklingtonova ili Hallenova tipa. Preferira se pristup
Hallenovom integralnom jednadžbom s obzirom na prednosti u numeričkom rješavanju
[13], [14].

Skup spregnutih Hallenovih jednadžbi za tankožičanu strukturu prikazan na slici 6.2.,

može se dobiti kao proširenje Hallenove jednadžbe za izoliranu žicu u slobodnom prostoru.
Skup spregnutih Hallenovih integralnih jednadžbi za nepoznate osne struje IA i IB duž
žica A i B je oblika:

145
 146

L
I A ( x ′, t − Ra / c ) L
I B ( x′, t − Rd / c )
∫
0 4π Ra
dx ′ + ∫
0 4π Rd
dx ′ =
(6.28)
⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x′ ⎞
= F0 A ⎜ t − ⎟ + FLA ⎜ t − ∫ ⎜ x′, t − ⎟ dx ′
inc
⎟ + ExA
⎝ c⎠ ⎝ c ⎠ 2Z0 0 ⎝ c ⎠

L
I B ( x ′, t − Ra / c ) L
I A ( x′, t − Rd / c )
∫
0 4π Ra
dx ′ + ∫
0 4π Rd
dx ′ =
(6.29)
⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x′ ⎞
= F0 B ⎜ t − ⎟ + FLB ⎜ t − ∫ ⎜ x′, t − ⎟ dx ′
inc
⎟ + ExB
⎝ c⎠ ⎝ c ⎠ 2Z0 0 ⎝ c ⎠

1/ 2 1/ 2
gdje je Ra = ⎡( x − x′ ) + a 2 ⎤ i Rd = ⎡( x − x′ ) + d 2 ⎤ , ExA
2 2 inc inc
i ExB su upadna polja na
⎣ ⎦ ⎣ ⎦
površinu žice A i B, a Z0, F0A, FLA, F0B, i FLB su nepoznati vremenski signali koji
predstavljaju višestruke refleksije struje na krajevima žica A i B.

Uvrštavanjem vrijednosti za x = 0 i x = L, u Hallenove jednadžbe, set spregnutih

integralnih jednadžbi (6.28), (3,29) napisan je na način da struje IA i IB ostaju jedine
nepoznanice. Prema tome, skup dobivenih jednadžbi može se direktno riješiti pomoću
vremenske varijante GB-IBEM-a. Međutim, vrijeme računanja moguće je znatno skratiti
uzimajući u obzir simetriju konfiguracije dviju identičnih žica. Koristeći princip linearne
superpozicije, ukupne struje IA i IB mogu se napisati u obliku [13]:

I A ( x, t ) = I + ( x, t ) + I − ( x , t ) (6.30)

I B ( x, t ) = I + ( x, t ) − I − ( x, t ) (6.31)

gdje su I+ i I- odgovarajuće struje duž žica A i B za slučaj simetrične i asimetrične

pobude.

Budući da u izvornom problemu samo žica A sadrži pobudu, primjenom principa

superpozicije slijedi:
V A +V B
V =
+
(6.32)
2

V A −V B
V =
−
(6.33)
2

Uz VA = Vg i VB = 0, slijedi V+ = V- = Vg/2 i izvorna se pobuda može dobiti

superpozicijom obaju stanja

V + + V − = Vg (6.34)
 147

Upadno električno polje postoji samo u području procjepa napajanja ΔIg i jednostavno
je određeno izrazom:
Vg
Exinc = (6.35)
ΔI g
Sada se skup neovisnih Hallenovih integralnih jednadžbi može napisati u obliku:

L
I
±
( x′, t − R / c) t L
I
±
( x′, t − R *
/ c −τ )
∫ ∫ ∫r (θ ,τ )
a a
dx′ − dx′dτ ±
0
4π R a -∞ 0 4π R *
a

⎡ L I ± ( x ′, t − Rd / c ) I ( x′, t − Rd / c − τ ) ⎤
t L ± *

± ⎢∫ dx − ∫ ∫r (θ ,τ )
′ dx′dτ ⎥ = (6.36)
⎢⎣ 0 4π Rd -∞ 0 4π Rd *
⎥⎦

⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x′ ⎞
= F0± ⎜ t − ⎟ + FL± ⎜ t −
⎝ c⎠ ⎝
⎟+
c ⎠ 4Z 0 0 ∫ Exinc ⎜ x′, t −
⎝ c ⎠
⎟ dx′

gdje je
∞
⎡ 2nL ⎤ ∞ ± ⎡ ( 2n+1 )L ⎤
F0± ( t ) = ∑ K 0± ⎢t − − ∑KL t− (6.37)
n= 0 ⎣ c ⎥⎦ n=0 ⎢⎣ c ⎥
⎦

∞
⎡ 2nL ⎤ ∞ + ⎡ ( 2n + 1) L ⎤
FL± ( t ) = ∑K L+ − ⎢t − − ∑ K 0 − ⎢t − ⎥ (6.38)
n= 0 ⎣ c ⎥⎦ n=0 ⎣ c ⎦

a K 0± i K L± su definirani izrazima

L
I ± ( x′, t − Ra 0 / c ) L
I ± ( x′, t − Rd 0 / c ) 1
L
⎛ x′ ⎞
K 0± ( t ) = ∫ dx′ ± ∫ dx′ − ∫ Exinc ⎜ x′, t − ⎟ dx′ (6.39)
0 4π Ra 0 0 4π Rd 0 4Z 0 0 ⎝ c⎠

L
I ± ( x′, t − RaL / c ) L
I ± ( x′, t − RdL / c )
K 0± ( t ) = ∫ dx′ ± ∫ dx′
0 4π RaL 0 4π RdL
(6.40)
L − x′ ⎞
L
1 ⎛
4Z 0 ∫0
− Exinc ⎜ x′, t − ⎟ dx′
⎝ c ⎠

Skup prostorno-vremenskih jednadžbi (6.36) – (6.40) mora se riješiti dvaput, jednom za

simetrični mod (znak plus), i jednom za asimetrični mod (znak minus).

Jedinstveno rješenje postignuto je ako su nulti i rubni uvjeti poznati na obje žice za
t ≥ 0:
I ∓ ( 0, t ) = I ± ( L, t ) = 0 (6.41)

Kao dodatak, bez gubitka općenitosti, može se uzeti da žica nije pobuđena prije trenutka
t = 0:
I ± ( x, 0 ) = 0 (6.42)

147
 148

te se niz jednadžbi (6.36) – (6.40) može tretirati kao problem početne vrijednosti.

6.1.3 Numeričke procedure za tanke žice u slobodnom prostoru

U ovom dijelu izložene su učinkovite numeričke procedure rješavanja Hallenove
integralne jednadžbe za neopterećenu i opterećenu žicu u slobodnom prostoru, za dvije
identične spregnute žice u slobodnom prostoru. Ove su procedure zasnovane na Galerkin-
Bubnovljevoj varijanti indirektne metode rubnih elemenata (GB-IBEM) u vremenskom
području.

6.1.3.1 Numeričko rješenje Hallenove jednadžbe u vremenskom području

Većina postojećih metoda računanja tranzijentnih odziva žičanih struktura u direktno u

vremenskom području zasnovana je na rješavanju vremenske Pocklingtonove integralne
jednadžbe [7], [9], [12]. Najčešće korištena numerička tehnika rješavanja ove jednadžbe je
dobro poznata procedura napredovanja u vremenu (engl. marching-on-in-time)
kombinirana s metodom momenata (engl. method of moments - MoM) [7], [9]. Glavna
pogodnost metode je izostanak inverzije matrice uz prikladno obavljenu prostorno-
vremensku diskretizaciju.
Ipak, ova metoda pati od vrlo ozbiljnih nedostataka – rapidnog porasta nefizikalnih
oscilacija koje se gotovo uvijek pojavljuju u kasnijim vremenskim trenucima.
Pocklingtonova integralna jednadžba sadrži prostorno-vremenski diferencijalni operator
drugog reda unutar svoje jezgre, čiji numerički tretman često ne zadovoljava.
Shodno tome, moraju se koristiti sofisticirane i kompleksne numeričke procedure, što
metodu čini računalno manje učinkovitom.
S druge strane, Hallenova prostorno-vremenska integralna jednadžba ne sadrži ni
prostorne ni vremenske derivacije, što je vrlo pogodno sa numeričkog stanovišta, ali se
jednadžba smatra vrlo zahtjevnom za numeričku obradu zbog pojavljivanja nepoznatih
funkcija koje predstavljaju rješenja homogene valne jednadžbe [15].

Hallenova integralna jednadžba u vremenskom području:

L
I ( x′, t − R / c ) ⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞
∫
0
4π R
dx′ = F0 ⎜ t − ⎟ + FL ⎜ t −
⎝ c⎠ ⎝
⎟+
c ⎠
(6.43)
1
L
⎛ x − x′ ⎞ 1
L
⎛ x − x′ ⎞
∫ E x ⎜ x′, t − ′ − ∫ R L ( x′ ) I ⎜ x′, t − ⎟ dx ′
inc
⎟ dx
2Z 0 0 ⎝ c ⎠ 2Z 0 0 ⎝ c ⎠

može se napisati u obliku operatora

L(I ) = E (6.44)

gdje je L linearni integralni operator, I je nepoznata funkcija koju treba odrediti za danu
pobudu E.
 149

Prema pristupu težinskih ostataka [ ], jednadžba (6.44) množi se sa skupom test funkcija
i onda integrirana po području.
U skladu sa zahtjevom za minimalizacijom greške interpolacije, integral težinskog
ostatka, tj. unutarnji produkt funkcija L(I) = E iščezava:

∫ ⎡⎣ L ( I ) − E ⎤⎦ W dx = 0,
0
j j = 1, 2,… , N (6.45)

gdje je Wj niz testnih funkcija.

Primjenom algoritma rubnih elemenata za prostorno-vremenske integralne operatore,
nepoznato rješenje za struje izraženo je u obliku linearne kombinacije oblikovnih funkcija:

I ( x′, t ′ ) = { f } {I }
T
(6.46)

gdje je {f} vektor koji sadržava osnovne funkcije, dok se { I } , vektor koji sadržava
nepoznate vremenski ovisne koeficijente rješenja.

Lokalni sustav jednadžbi za i-ti element izvora koji je u interakciji s j-tim promatranim
elementom je oblika :

1 ⎛ x⎞
∫ ∫{f} { } dx ′dx { I } t − R / c = ∫ F0 ⎜ t − ⎟ { f } j dx +
T

Δl j Δli
j i
4π R Δl j ⎝ c⎠
⎛ L−x⎞
+ ∫ FL ⎜ t − ⎟ { f } j dx + (6.47)
Δl j ⎝ c ⎠

1 ⎛ x − x′ ⎞
+ ∫ ∫E ⎜ x ′, t − ⎟ dx′dx
inc
x
2Z 0 Δl j Δli ⎝ c ⎠

Matrica na lijevoj strani jednadžbe (6.47) predstavlja prostorno međudjelovanje između

i-tog izvorišnog i j-tog promatranog žičanog elementa. Prvi i drugi izraz na desnoj strani
sadrže vremenski ovisne signale F0 i FL koji su izraženi preko poznatih vrijednosti struje u
prijašnjim vremenskim trenucima (jednadžbe (6.22) do (6.25)). Posljednji izraz na desnoj
strani sadrži pobudu u obliku upadnog polja (naponski generator – ako se razmatra mod
zračenja ili ravni val – ako se razmatra raspršivački mod).

Ako tanka žica radi u modu zračenja, oblik pobude može se zapisati na način:

⎛ x − x' ⎞
V ⎜ x ', t − ⎟
⎛ x − x' ⎞
L /2 +Δl g L
1 L
1 ⎝ c ⎠ dx′
∫
2Z 0 0
Exinc ⎜ x′, t −
⎝ c ⎠
⎟ dx ' = ∫
2 Z 0 L / 2 −Δlg Δlg
(6.48)

Kao što je pokazano mnogobrojnim numeričkim eksperimentima [ ], proračun postaje

točniji, stabilniji i učinkovitiji ako se poznata uzbuda interpolira po segmentu žice.

149
 150

Rabeći iste oblikovne funkcije kao što su one u procjeni struje, za mod zračenja, slijedi:

⎛ x − x′ ⎞
⎟ = { f } {V }
T
V ⎜ x ′, t − (6.49)
⎝ c ⎠

te za raspršivački mod:

E x ( x ′, t ′ ) = { f } { E}
inc T
(6.50)

Vrijedi napomenuti da su oba vektora {V } i { E} vremenski ovisni.

U problemima zračenja vektor { E} treba se zamijeniti s {V } /ΔIg koji je različit od nule
samo u području procjepa za napajanje.

Lokalni matrični oblik jednadžbe (6.47) sada postaje:

1 ⎛ x⎞
∫ ∫{f} {f} dx′dx { I } t − R / c = ∫ F ⎜⎝ t − c ⎟⎠ { f }
T
dx +
4π R
j i 0 j
Δl j Δli Δl j

⎛ L−x⎞
+ ∫ FL ⎜ t − ⎟ { f } j dx + (6.51)
Δl j ⎝ c ⎠
1
∫ ∫{f} {f} dx′dx { E} t − x − x′
T
+ j i
2Z0 Δl j Δli c

Izrazi koji sadrže rješenja homogenih valnih jednadžbi su oblika:

⎛ x⎞
Δl j
∫ F ⎜⎝ t − c ⎟⎠ { f }
0 j
dx =
(6.52)
∞
⎛ x 2nL ⎞ ∞
⎛ x 2n + 1 ⎞
∫Δl ∑n=0
K 0⎜ t
⎝ c
− − ⎟
c ⎠
{ f } j
dx − ∫ ∑
Δl j n = 0
KL ⎜ t − −
⎝ c c
L ⎟ { f } j dx
⎠
j

⎛ L−x⎞
∫F L ⎜t − ⎟ { f } j dx =
Δl j ⎝ c ⎠
(6.53)
∞
⎛ L − x 2nL ⎞ ∞
⎛ L − x 2n + 1 ⎞
∫Δl ∑n = 0
KL ⎜ t −
⎝ c
−
c
⎟ { f } j dx − ∫ ∑ K 0 ⎜ t −
⎠ Δl j n = 0 ⎝ c
−
c
L ⎟ { f } j dx
⎠
j

dok su pomoćne funkcije K0(t) i KL(t) određene izrazima:

1 1
K0 (t ) = ∫{f} dx ′ { I } t − R / c = − ∫{f} dx′ { E} t − x′
T T
(6.54)
Δli
i
4π R0 0
2Z 0 Δli
i
c
 151

1 1
KL (t ) = ∫{f} dx′ { I } t − R / c = − ∫{f} dx′ { E} t − L − x′
T T
(6.55)
Δli
i
4π RL L
2Z0 Δli
i
c

Matrični oblik jednadžbe (6.51) može se zapisati na način:

⎧ ∞
⎫
[ A ] { I } t − R = [ B ] { E} t − x − x ′ + [ C ] ⎨ ∑ I n ⎬
c c ⎩ n=0 ⎭ t − x − 2 nL − R0
c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧ ⎫ ∞
− [ B ] ⎨∑ E n ⎬ − [ D ] ⎨∑ I n ⎬
⎩ n=0 ⎭ t − − −
x 2 nL x ′ ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 n +1 L − RL
c c c c c c
(6.56)
⎧ ∞
⎫ ⎧ ⎫ ∞
+ [ B ] ⎨∑ E n ⎬ + [ D ] ⎨∑ I n ⎬
⎩ n=0 ⎭ t − − L −
x 2 n +1 L − x ′ ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − RL
c c c c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧ ⎫ ∞
⎧∞ ⎫
[ B ] ⎨∑ E n ⎬ − [C ] ⎨∑ I n ⎬ + [ B ] ⎨∑ E n ⎬
⎩ n=0 ⎭ t − L − x − 2 nL − L − x ′ ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − R0 ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − x′
c c c c c c c c c

gdje su matrice interakcije [A], [C] i [D] oblika:

1
[ A] = ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx
T
(6.57)
4π R
Δl j Δl i

1
[C ] = ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx
T
(6.58)
4π R0 Δl j Δl i

1
[ D] = ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx
T
(6.59)
4π RL Δl j Δl i

gdje su R0 i RL udaljenosti od elemenata izvora do krajeva žice.

Matrica [B] dana je izrazom:

1
[ B] = ∫ ∫ {f} {f}
T
j i
dx 'dx (6.60)
2Z 0 Δl j Δl i

Globalni sustava (6.56) sadrži 10 vremenski pomaknutih članova od kojih svaki sadrži
prostorno ovisne matrice koje množe vremenski ovisne vektore struje ili vremenski ovisne
pobudne vektore. Iako mnogi od tih izraza sadrže sumaciju od n = 0 do beskonačnosti,
razmatrani vremenski interval je konačan i direktno povezan s brojem refleksija od krajeva
žice. Što je manji vremenski interval, manji je i broj izraza u sumama koji se pojavljuju
uslijed refleksija.
Kako bi se dobila zakonitost raspodjele struje u vremenskom području, nužno je
provesti diskretizaciju vremena.

151
 152

Radi jednostavnosti, matrični sustav (6.56) može se napisati u obliku:

[ A] { I } t − R = { g } (6.61)
c

gdje je { g} prostorno-vremenski ovisni vektor koji sadrži pobudu i struju u prethodnim

trenucima i predstavlja cijelu desnu stranu jednadžbe (6.56).

Nepoznati vremenski koeficijenti izraženi su linearnom kombinacijom vremenski

ovisnih oblikovnih funkcija:

Nt
I i ( t ′ ) = ∑ I ik T k ( t ′ ) (6.62)
k =1

gdje indeks i označava i-ti prostorni čvor, dok je t = t – R/c vrijeme kašnjenja.

Primjenom pristupa težinskih ostataka u vremenskom području, za vremenski prirast

slijedi

tk + Δt

∫ ( [ A] { I }
tk
t −R/c )
− { g} θ k dt = 0, k = 1, 2,… , NT (6.63)

gdje je Nt ukupan broj vremenskih uzoraka, a θk označava set vremenski ovisnih test
funkcija.

Izborom Diracovih impulsa za skup test funkcija, integral težinskog ostatka (6.63)
postaje:

[ A] { I } t − R = { g } t < t
k k
(6.64)
c

Ako se prostorno-vremenska diskretizacija izvrši na način da se unutar vremenskog

intervala ∆t propagacija odvija duž najmanje jednog prostornog segmenta, tj. Ako je
zadovoljena dobro poznata nejednakost:
Δx
Δt ≤ (6.65)
c

dobiva se sljedeća formula za struju u i-tom prostornom čvoru i k-tom vremenskom

trenutku:
Ng

−∑ Aji I i tk − R / c + g j t − tk
I j tk = i =1
, j = 1, 2,… , N g , k = 1, 2,… , NT (6.66)
Ajj
 153

gdje je Ng ukupan broj globalnih čvorova, Aji su članovi globalne matrice, gj je vektor
desne strane koji sadrži pobudu i struje u prethodnim trenucima, a horizontalna linija iznad
matrice [A] označava izostanak doprinosa dijagonalnih izraza.

Stoga, se rješenje za tranzijentnu struju u sadašnjem trenutku za bilo koji prostorni čvor
može dobiti kao funkcija struja u prethodnim trenucima (bez potrebe za inverzijom
matrice).
Kako bi se započela step-procedura potrebno je zadati početne vrijednosti struje:
I ( x, 0 ) = 0 (6.67)
i uvjete na krajevima žice za sve vremenske trenutke:
I ( 0, t ) = I ( L, t ) = 0 (6.68)
Vrijedi napomenuti kako je opisana procedura stabilna za proizvoljni vremenski interval
i ne zahtijeva bilo kakav postupak usrednjavanja (suprotno većini poznatih tehnika).

6.1.3.2 Numeričke procedure za spregnute žice u slobodnom prostoru

Galerkin-Bubnovljeva procedura indirektne metode rubnih elemenata uz proceduru

napredovanja u vremenu iznesena je u [13]. Lokalna aproksimacija za struju na segmentu
žice (za slučaj simetrične i asimetrične pobude) dana je izrazom:

I ± ( x′, t ′ ) = { f } {I }
T ±
(6.69)

{f} označava vektor koji sadrži prostorno-vremenske oblikovne funkcije, a { I }

±
gdje
je vremenski ovisan vektor rješenja.

Istraživanjem točnosti i brzine konvergencije uz primjenu pulsnih, linearnih i

paraboličnih oblikovnih funkcija za slučaj izolirane žice, te dvaju spregnutih identičnih
žica, došlo se do zaključka da su linearne oblikovne funkcije optimalan izbor u smislu
točnosti i konvergencije, nasuprot kompleksnosti algoritma i vremena računanja [ ].

Prostorna diskretizacija rezultira sustavom linearnih jednadžbi za i-ti izvorni i j-ti rubni
element promatranja [13]:

M ⎡ 1 1 ⎤
∑ ⎢⎢ ∫ ∫ { f } { f } dx′dx { I } ∫ ∫ { f } j { f }i 4π R d dx′dx {I } t − R
T ± T ±
± ⎥
j i
4π R a R
t− a d
⎥⎦
i=1
⎣ Δl j Δl i c Δl Δl
j i c

⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞
= ∫F 0
+
− ⎜ t − ⎟ { f } j dx + ∫ F0+ − ⎜ t − ⎟ { f } j dx + (6.70)
Δl j ⎝ c⎠ Δl j ⎝ c ⎠

1 M
⎛ x − x′ ⎞
+
4Z 0
∑∫ ∫E inc
x ⎜ x′, t −
c ⎠
⎟ { f } j dx′dx, j =1,2,…, N g
i =1 Δl Δl
j i ⎝

gdje je M broj prostornih segmenata po cijeloj duljini žice.

153
 154

Provođenjem daljnjih matematičkih manipulacija dobiva se globalni matrični sustav

oblika:

∑ [ A] { I }
i =1
t−
Ra
c
=

⎛
M
⎧∞ ⎫ ⎧∞ ⎫
= ∑ ⎜ [ B ] { E} t − x − x ′ + [ C ] ⎨ ∑ I n ⎬ ± ⎡⎣C d ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬
⎜
i =1 ⎜ c ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − Ra 0 ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − Rd 0
⎝ c c c c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧ ∞
⎫ ⎧ ∞
⎫
− [ B ] ⎨∑ E n ⎬ − [ D ] ⎨∑ I n ⎬ ± ⎣⎡ D d ⎦⎤ ⎨∑ I n ⎬ +
⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − x′ ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 n +1 L − RaL ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 n +1 L − RdL
c c c c c c c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧ ⎫ ∞
+ [ B ] ⎨∑ E n ⎬ + [ D ] ⎨∑ I n ⎬ − (6.71)
⎩ n=0 ⎭ t − − L −
x 2 n +1 L − x ′
⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − RaL
c c c c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧ ⎫ ∞
⎧ ∞ n⎫
± ⎡⎣ D d ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ ± [ D ] ⎨∑ I n ⎬ − [ B ] ⎨ ∑E ⎬
⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − RdL ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − RdL ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − L − x ′
*

c c c c c c c c c

⎞
⎧∞ ⎫ ⎧∞ ⎫ ⎧∞ ⎫ ⎟,
− [ C ] ⎨∑ I n ⎬ ± ⎡⎣C d ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ + [ B ] ⎨∑ E n ⎬
⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − Ra 0 ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − Rd 0 ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − x′ ⎟⎟
c c c c c c c c c ⎠

, j = 1, 2,… , M

gdje su prostorno ovisne matrice rubnih elemenata dane izrazima (6.57) do (6.60), te
sljedećim izrazima:

1
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣ Ad ⎤⎦ = j i
dx′dx (6.72)
Δl j Δli d

1
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣C d ⎤⎦ = j i
dx′dx (6.73)
Δl j Δli d0

1
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣ D d ⎤⎦ = j i
dx′dx (6.74)
Δl j Δli dL

1/ 2
, RaL = ⎡( L − x′ ) + a 2 ⎤
1/ 2 1/ 2 2
gdje je: Ra 0 = ⎡⎣ x 2 + a 2 ⎤⎦ , Rd 0 = ⎡⎣ x 2 + d 2 ⎤⎦ ,
⎣ ⎦
1/ 2
RdL = ⎡( L − x′ ) + d 2 ⎤ .
2
⎣ ⎦
Nakon što je dovršen postupak prostorne diskretizacije, pristup težinskih ostataka rabi
se i za diskretizaciju u vremenu.
 155

6.2 Tanke žice u prisustvu konfiguracije dvaju medija

U ovom poglavlju razmatra se direktna vremenska analiza izolirane žice, dvije
spregnute identične žice, te proizvoljnog žičanog niza u nehomogenoj sredini. Također su
izložene i implementirane numeričke procedure za rješavanje odgovarajućih Hallenovih
jednadžbi.

6.2.1 Izolirana ravna žica iznad konačno vodljivog poluprostora

Direktna vremenska formulacija za analizu žice iznad medija s gubicima, temeljena na
Hallenovoj jednadžbi, iznesena je u [5]. Ova formulacija predstavlja proširenje Hallenove
jednadžbe za slobodni prostor [15] primjenom Fresnelova koeficijenta refleksije u
vremenskom području koji se javlja u jezgri integralne jednadžbe. Odgovarajuća integralna
jednadžba dade se riješiti primjenom metode rubnih elemenata.
Razmatra se tanka odašiljačka žičana antena napajana u središtu, ili prijemna antena
(rapršivač) pobuđena ravnim valom, duljine L i radijusa a, postavljena duž x-osi iznad
poluprostora s gubicima, slika 6.3. Pretpostavlja se da je žica idealno vodljiva i pobuđena
vremenski ovisnim naponskim generatorom ili ravnim valom. Odgovarajuću Hallenova
integralnu jednadžbu u vremenskoj domeni možemo postupno izvesti polazeći od slučaja
ravne žice izolirane u slobodnom prostoru.

Slika 6.3. Horizontalna antena iznad realnog tla

U prvom koraku se prostorno-vremenski ovisna Hallenova jednadžba za žicu u

slobodnom prostoru:

155
 156

⎛ R⎞
I ⎜ x′, t − ⎟
L
⎝ c⎠ ⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x′ ⎞
∫0 4π R dx ′ = F0⎜ t
⎝ c⎠
− + F
⎟ L⎜
⎝
t − ⎟ + ∫
c ⎠ 2Z 0 0
Exinc ⎜ x′, t −
⎝ c ⎠
⎟ dx′ (6.75)

transformira u Laplaceovu frekvencijsku domenu:

sR
−
L
I ( x′, s ) e c −
sx
−s
(L− x)
1
L
−
x − x′

∫ dx′ = F0 ( s ) e c
+ FL ( s ) e c
+ ∫ Exinc ( x′, s ) e c
dx′ (6.76)
0 4π R 2Z 0 0

gdje je s = jω Laplaceova varijabla.

U skladu s teorijom preslikavanja, integralna jednadžba za slobodni prostor u
frekvencijskom području proširena je dodatnim članom, što vodi do sljedeće integralne
jednadžbe:
sR sR '
L
I ( x′, s ) e c L
I ( x′, s ) e c −
sx
−
(L− x)

∫ dx′ − ∫ dx′ = F0 ( s ) e c
+ FL ( s ) L e c
+
0
4π R 0
4π R (6.77)
L x− x '
1 −
+ ∫ Exinc ( x′, s ) e c
dx ′
2Z0 0

( x − x ')
2
gdje je R = + 4h 2 .

U zadnjem koraku množi se Greenova funkcija slike izvora prostorno-frekvencijski

ovisnim koeficijentom refleksije RTM (θ ′, s ) za TM-polarizaciju [17].

Integralna jednadžba za konačno vodljivi poluprostor u frekvencijskom području ima

oblik:
sR sR ′
L
I ( x, s ) e c L
I ( x, s ) e c

∫ dx′ − ∫ RTM (θ , s ) dx ′ =
0 4π R 0 4π R (6.78)
sx L−x L x − x′
− −s 1 −s
= F0 ( s ) e + FL ( s ) e Exinc ( x ′, s ) e
2 Z 0 ∫0
c c
+ c
dx ′

dok je RTM (θ ′, s ) određen izrazom

σ ⎞⎛ ⎛ σ ⎞
ε r ⎜1 +
⎟ cos θ '− ε r ⎜1 + ⎟ − sin θ '
2

εs ⎠
⎝ ⎝ εs ⎠
RTM (θ ′, s ) = (6.79)
⎛ σ ⎞ ⎛ σ ⎞
ε r ⎜1 + ⎟ cos θ '+ ε r ⎜1 + ⎟ − sin 2 θ '
⎝ εs ⎠ ⎝ εs ⎠
⎛ x − x' ⎞
gdje su σ i ε vodljivost i permitivnost medija s gubicima, dok je θ ' = arctg ⎜ ⎟.
⎝ 2h ⎠
 157

Pristup preko koeficijenta refleksije (RC) je dobra aproksimacija kod problema koji
uključuju prisutnost konačno vodljivog poluprostora, dokle god su točke promatranja
π
daleko od izvora i konačno vodljive ravnine kako bi se osiguralo θ ′ <
[18].
2
Pokazalo se kako je takva aproksimacija valjana dokle god je žica najmanje
0, 25λ
udaljena od granice. Taj zahtjev mora biti zadovoljen za svaku
ε r (1 + σ / ε s )
komponentu ekvivalentnog frekvencijskog spektra. Budući da se dipol antena ponaša kao
filter, dozvoljena valna duljina λ vezana je uz odgovarajuću λmax spektra.

Primjenom teorema konvolucije dobiva se vremenski transformat jednadžbe (6.79) koji

je oblika:
L
I ( x ′, t − R / c ) t L I ( x′, t − R* / c − τ )
∫0 4π R dx ′ − ∫∫ r (θ , τ ) dx′dτ =
−∞ 0 4π R*
(6.80)
⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x′ ⎞
c ⎠ 2 Z 0 ∫0
= F0 ⎜ t − ⎟ + FL ⎜ t − ⎟+ Ex ⎜ x′, t −
inc
⎟ dx ′
⎝ c⎠ ⎝ ⎝ c ⎠

Jednadžba (6.80) valjana je za mod zračenja u kojem je upadno polje, u obliku pobude s
desne strane, izraženo preko naponskog generatora. S druge strane, ako se razmatra
raspršivački mod (normalna incidencija, zbog jednostavnosti), pobuda je oblika:

Exexc ( t ) = Exinc ( t ) − Exref ( t * ) (6.81)

Tranzijentno polje reflektirano od zemlje određeno je konvolucijom upadnog polja i

prostorno-vremenskog koeficijenta refleksije za kut upada θ = 0 (u skladu s paralelnom
incidencijom električnog polja) [19]:

L
Exref ( t ) = ∫ E ( t − τ ) r (θ = 0,τ ) dτ
inc
x (6.82)
−∞

Na ovaj način, tranzijentna funkcija r(t) može se smatrati impulsnim odzivom donjeg
medija, a integralna jednadžba (6.82) postaje:

L
I ( x′, t − R / c ) t L I ( x′, t − R* / c − τ )
∫0 4π R
dx ′ − ∫ ∫ r (θ ,τ )
−∞ 0 4π R*
dx′dτ =

⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x′ ⎞
= F0 ⎜ t − ⎟ + FL ⎜ t −
⎝ c⎠ ⎝
⎟ +
c ⎠ 2Z 0 0 ∫ Exinc ⎜ x′, t −
⎝ c ⎠
⎟ dx′ − (6.83)

1
t L
⎛ x − x′ ⎞
− ∫ ∫ Exinc ⎜ x′, t − − τ ⎟ r (θ = 0,τ ) dx′dτ
2 Z 0 −∞ 0 ⎝ c ⎠

157
 158

Nepoznate vremenske funkcije F0(t), FL(t), F0(t-L/c) i FL(t-L/c) izraze se na isti način
kao u slučaju slobodnog prostora, tj. preko pomoćnih funkcija K0(t) i KL(t), [3], [5]:

∞
⎛ 2nL ⎞ ∞ ⎛ ( 2n + 1) L ⎞
F0 ( t ) = ∑ K 0 ⎜ t − ⎟ − ∑ KL ⎜ t − ⎟ (6.84)
n=0 ⎝ c ⎠ n=0 ⎝ c ⎠

∞
⎛ 2nL ⎞ ∞ ⎛ ( 2n + 1) L ⎞
FL ( t ) = ∑ K L ⎜ t − ⎟ − ∑ K0 ⎜ t − ⎟ (6.85)
n =0 ⎝ c ⎠ n=0 ⎝ c ⎠

koje su definirane relacijama:

L
I ( x ', t − R0 / c )
KL (t ) = ∫ dx ' −
0 4π R0
(6.86)
t L I ( x ', t − R0* / c − τ ) 1
L
⎛ x'⎞
− ∫ ∫ r (θ ',τ ) dx′dτ − ∫ Exinc ⎜ x ', t − ⎟ dx′
−∞ 0 4π R0* 2Z0 0 ⎝ c⎠

L
I ( x ', t − RL / c )
KL (t ) = ∫ dx ' −
0 4π RL
(6.87)
t L I ( x ', t − RL* / c − τ ) 1
L
⎛ L − x'⎞
− ∫ ∫ r (θ ',τ ) dx′dτ − ∫ Exexc ⎜ x ', t − ⎟ dx ′
−∞ 0 4π RL* 2Z 0 0 ⎝ c ⎠

gdje su R0 i RL udaljenosti od krajeva žice do proizvoljne točke izvorne žice, dok su R0*
i RL* udaljenosti od krajeva preslikane žice do proizvoljne točke izvora.

Veličina r(θ, t) predstavlja prostorno-vremenski koeficijent refleksije [19]:

4β e − at ∞
r (θ ′, t ) = Aδ ( t ) + ∑ ( −1) nAn I n (α t )
n +1
(6.88)
1 − β 2 t n =1

A = (1 − β ) / (1 + β ) , / ( ε r cosθ ′ ) i α = σ / 2ε , δ ( t )
1/ 2
gdje je β = ⎡⎣ε r − sin 2θ ′⎤⎦ je
Diracov impuls, a In(t) je modificirana Besselova funkcija n-tog reda.

U slučaju kada se razmatra idealni dielektrični poluprostor, Hallenova jednadžba (6.83)

pojednostavljuje se i ima oblik:

L
I ( x ', t − R / c ) L I ( x ', t − R* / c )
∫ dx ' − ∫ r (θ ) dx '
0
4π R 0 4π R*
(6.89)
⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x' ⎞
= F0 ⎜ t − ⎟ + FL ⎜ t −
⎝ c⎠ ⎝
⎟ + ∫
c ⎠ 2Z 0 0
Exexc ⎜ x ', t −
⎝ c ⎠
⎟ dx '
 159

Nepoznate vremenske funkcije F0(t), FL(t), F0(t-L/c) i FL(t-L/c) izražene su izrazima

(6.84) i (6.85), dok su pomoćne funkcije K0(t) i KL(t) dane relacijama [19]:

L
I ( x ', t − R0 / c ) L I ( x ', t − R0* / c )
∫ dx ' − ∫ r (θ ) dx '
4π R0 4π R0*
0 0
(6.90)
L
1 ⎛ x'⎞
− ∫
2Z0 0
Exexc ⎜ x ', t − ⎟ dx '
⎝ c⎠

L
I ( x ', t − RL / c ) L I ( x ', t − RL* / c )
∫ dx ' − ∫ r (θ ) dx '
4π RL 4π RL*
0 0
(6.91)
L
1 ⎛ L − x'⎞
− ∫
2Z0 0
Exexc ⎜ x ', t −
⎝ c ⎠
⎟ dx '

Prostorno-vremenske integralne jednadžbe (6.83) i (6.89) dadu se riješiti uz

specificiranje struje koja je jednaka nuli na slobodnim krajevima žice i početnim uvjetom
kojim se zahtijeva da žica nije pobuđena prije određenog trenutka t = t0.

6.2.2 Dvije spregnute horizontalne žice u konfiguraciji dvaju medija

Poznavanje efekata sprege ovakve žičane konfiguracije vrlo je korisno u proučavanju
radarskih sustava, mobilnih komunikacija, inverznog raspršenja, nadzemnih vodova,
tiskanih pločica ili pak elektromagnetske stimulacije biološkog tkiva [20]-[24].
Modeliranje dviju spregnutih žica koje zrače u prisutnosti dielektričnog poluprostora
izložena je u [20], pri čemu je formulacija problema postavljena u vremenskoj domeni, ali
je metoda rješavanja vezana za frekvencijsko područje.
Analiza dviju identičnih spregnutih žica iznad konačno vodljive sredine, temeljena na
sustavu spregnutih Hallenovih jednadžbi, iznesena je u [22]. Tranzijentni odziv spregnutih
žica u [22] određen je primjenom direktnog koda u vremenskoj domeni. Dobiveni
numerički rezultati uspoređeni su s rezultatima dobivenim primjenom indirektnog pristupa
u frekvencijskom području u kombinaciji s inverznom Fourierovom transformacijom.
Tranzijentne struje IA i IB duž žica mogu se izravno izračunati rješavanjem sustava dviju
spregnutih integralnih jednadžbi Hallenova tipa. U slučaju dvožičnog niza, integralna
jednadžba (6.86) zamijeni se dvjema spregnutim integralnim jednadžbama za ekvivalentne
struje na oba elementa.
Dvije identične ravne, idealno vodljive i tanke žice A i B duljine L i radijusa a,
međusobno paralelne i položene duž osi x prikazane su na slici 6.4. Žice su postavljene na
visini h iznad konačno vodljive zemlje na međusobnom razmaku d.
Pretpostavlja se da je žica A pobuđena vremenski promjenjivim upadnim električnim
poljem.

159
 160

Slika 6.4: Spregnute žice iznad realnog tla

Sljedeći formalizam sličan onome za jednu žicu [6] skup spregnutih Hallenovih
integralnih jednadžbi za nepoznate struje IA i IB koje teku duž tankih žica ima oblik:

L
I A ( x ',t − R a / c ) t L
I A ( x ',t − R*a / c − τ )
∫
0 4π Ra
dx ′ − ∫
−∞ 0
∫ r (θ ,τ ) 4π Ra*
dx′dτ +

L
I B ( x ',t − R d / c ) t L
I B ( x ',t − R*d / c - τ )
+∫
4π Rd
dx′ − ∫ ∫ r (θ ,τ ) 4π Rd*
dx′dτ =
0 −∞ 0 (6.92)
⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞
= F0 A ⎜ t − ⎟ + FLA ⎜ t − ⎟+
⎝ c⎠ ⎝ c ⎠
L L
1 exc ⎛ | x − x'|⎞ 1 ⎛ | x − x '|⎞
Z L ( x′ ) I A ⎜ x ',t −
2Z 0 ∫0 ∫
+ ExA ⎜ x ',t − ⎟ dx′ − ⎟ dx′
⎝ c ⎠ 2 Z 0 0 ⎝ c ⎠

L
I B ( x ',t − R a / c ) t L
I B ( x ',t − R*a / c − τ )
∫
0
4π Ra
dx′ − ∫
−∞ 0
∫ r (θ ,τ ) 4π Ra*
dx′dτ +

L
I A ( x ',t − R d / c ) t L
I A ( x ',t − R*d / c - τ )
+∫
4π Rd
dx ′ − ∫ ∫ r (θ ,τ ) 4π Rd*
dx′dτ =
0 −∞ 0 (6.93)
⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞
= F0 B ⎜ t − ⎟ + FLB ⎜ t − ⎟+
⎝ c ⎠ ⎝ c ⎠
L L
1 exc ⎛ | x − x'|⎞ 1 ⎛ | x − x'|⎞
+ ∫ ExB ⎜ x ',t − ⎟ dx′ − ∫ Z L ( x′ ) I B ⎜ x ',t − ⎟ dx′
2Z 0 0 ⎝ c ⎠ 2Z 0 0 ⎝ c ⎠

1/ 2 1/ 2
gdje je Rd = ⎡( x − x′ ) + d 2 ⎤ , Rd * = ⎡( x − x′ ) + d 2 + 4h 2 ⎤ , a ExA
2 exc 2 exc
i ExB su
⎣ ⎦ ⎣ ⎦
ukupna električna polja paralelna s tlom i žicama A i B.
 161

Ako se razmatra antenski mod, Exexc je u jednadžbama (6.92) i (6.93) zamijenjen s Exinc ,
a ako se razmatra raspršivački mod Exexc je određen jednadžbom (6.81).

Skup dobivenih integralnih jednadžbi može se riješiti metodom rubnih elemenata u

vremenskom području. Međutim, vrijeme računanja može se znatno smanjiti ako se uzme u
obzir simetrija konfiguracije.

Naime, primjenom principa linearne superpozicije [22] ukupne struje IA i IB dane su

izrazima:

I A ( x, t ) = I + ( x, t ) + I − ( x , t ) (6.94)
I B ( x, t ) = I +
( x, t ) − I ( x, t )
−
(6.95)

gdje su I + i I − odgovarajuće struje duž žica A i B za slučaj simetrične i asimetrične

pobude. Tretiranje odgovarajućih pobuda isto je kao što je već prezentirano kroz izraze
(6.32) do (6.35).

Skup raščlanjenih integralnih jednadžbi može se zapisati u obliku:

± ⎛ Ra ⎞ ± ⎛ Ra* ⎞
L I ⎜ x ', t − ⎟ I ⎜ x ', t − ⎟
⎝ c ⎠ dx ′ −
t L
⎝ c −τ ⎠ dx′dτ ±
∫0 4π Ra ∫−∞ ∫0 r (θ ,τ ) 4π Ra*
⎡ ±⎛ R ⎞ ± ⎛ Rd* ⎞ ⎤
⎢ L I ⎜ x ', t − d ⎟ I ⎜ x ', t − ⎟ ⎥
⎢ ⎝ c ⎠ dx′ −
t L
⎝ c −τ ⎠ dx′dτ ⎥ =
⎢∫ 4 π R ∫−∞ ∫0 r (θ ,τ ) 4π Rd* ⎥
(6.96)
⎢0 d
⎥
⎣⎢ ⎦⎥
⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞ 1
L
⎛ x − x' ⎞
F0± ⎜ t − ⎟ + FL± ⎜ t −
⎝ c⎠ ⎝
⎟+ ∫
c ⎠ 4Z0 0
Exinc ⎜ x ', t −
⎝ c ⎠
⎟ dx′

pri čemu su vremenski signali F0 i FL dani izrazima:

∞
⎛ 2nL ⎞ ∞ ± ⎛ (2n + 1) L ⎞
F0± ( t ) = ∑ K 0± ⎜ t − ⎟ − ∑ KL ⎜ t − ⎟ (6.97)
n=0 ⎝ c ⎠ n=0 ⎝ c ⎠

∞
⎛ 2nL ⎞ ∞ ± ⎛ (2n + 1) L ⎞
FL± ( t ) = ∑ K L± ⎜ t − ⎟ − ∑ K0 ⎜ t − ⎟ (6.98)
n=0 ⎝ c ⎠ n=0 ⎝ c ⎠

dok su pomoćne funkcije K 0± i K L± definirane izrazima:

161
 162

L
I ± ( x ', t − Ra 0 / c )
K 0± ( t ) = ∫ dx ′ −
0 4π Ra 0
t L I ± ( x ', t − Ra*0 / c − τ )
− ∫ ∫ r (θ ,τ ) dx 'dτ ±
−∞ 0 4π Ra*0
(6.99)
⎛ L I ± ( x ', t − R / c ) t L I ± ( x ', t − Rd* 0 / c − τ ) ⎞
±⎜∫ d0
dx ' − ∫ ∫ r (θ ,τ ) dx 'dτ ⎟ −
⎜0 4π Rd 0 4π Rd 0
*
⎟
⎝ −∞ 0 ⎠
L
1 ⎛ x'⎞
− ∫
4Z0 0
Exinc ⎜ x ', t − ⎟ dx '
⎝ c⎠

L
I ± ( x ', t − RaL / c )
K L± ( t ) = ∫ dx ' −
0 4π RaL
t L I ± ( x ', t − RaL
*
/ c −τ )
− ∫ ∫ r (θ ,τ ) dx 'dτ ±
−∞ 0 4π RaL
*

(6.100)
⎛ L I ± ( x ', t − R / c ) t L I ± ( x ', t − RdL
*
/ c −τ ) ⎞
±⎜∫ dL
dx ' − ∫ ∫ r (θ ,τ ) dx 'dτ ⎟ −
⎜0 4π RdL 4π RdL
*
⎟
⎝ −∞ 0 ⎠
L
1 ⎛ L − x'⎞
4 Z 0 ∫0
− Exinc ⎜ x ', t − ⎟ dx '
⎝ c ⎠

Skup prostorno-vremenskih jednadžbi (6.96) za spregnute tanke žice u nehomogenoj

sredini mora se riješiti dvaput, jednom za simetrični mod (znak plus) i jednom za
asimetrični mod (znak minus). Jedinstveno rješenje osigurava se specificiranjem uvjeta
(6.41) i (6.42).

6.2.3 Niz tankih žica iznad kačno vodljive sredine

Analiza niza žica u nehomogenoj sredini mnogobrojne primjene nalazi kod antenskih
sustava i prijenosnih linija. Modeliranje proizvoljnog niza tankih žica temelji se na sustavu
spregnutih prostorno-vremenskih integralnih jednadžbi Hallenova tipa [23], [24]. Analiza
niza žica u nehomogenoj sredini primjenom rubnih elemenata detaljno je opisana u [24],
[25].
Sve su žice postavljene paralelno dielektričnoj ravnini na visini z = h, pretpostavljajući
da je dielektrična ravnina postavljena u z = 0. Duljina j antene je Lj = xLj – x0j, dok je
udaljenost između žica i i j dana sa dij = |yi – yj|.
 163

Slika 6.5a: Niz žica iznad realne zemlje – antenski (odašiljački) mod

Slika 6.5b: Niz žica iznad realne zemlje – raspršivački (prijemni) mod

Sustav spregnutih prostorno-vremenski ovisnih integralnih jednadžbi za M paralelnih

žica ima oblik:

163
 164

⎛ R ⎞ ⎛ Rvs∗ ⎞
M Ls
I s ⎜ x ', t − vs ⎟ M t Ls
I s ⎜ x ', t − −τ ⎟
⎝ c ⎠ dx ′ − c
∑∫ ∑ ∫ ∫ rvs (θ ,τ ) ⎝ ⎠ dx′dτ
s =1 0 4π Rvs s =1 −∞ 0 4π Rvs
∗
(6.101)
⎛ x − x0 v ⎞ ⎛ xLv − x ⎞ 1
Ls
⎛ x − x' ⎞
= F0v ⎜ t − ⎟ + FLv ⎜ t − c ⎟ + 2Z ∫E ⎜ x ', t − ⎟ dx′
incv
x
⎝ c ⎠ ⎝ ⎠ 0 0 ⎝ c ⎠

gdje v, s = 1, 2, ..., M označavaju indeks promatrane žice i žice izvora.

Udaljenosti između točke izvora i točke promatranja točke su:

⎧⎪ ( x − x ') 2 + d 2 :v ≠ s
vs
Rvs* = ( x − x ') 2 + d vs 2 + 4h 2 ; Rvs = ⎨ (6.102)
⎪⎩ ( x − x ') + a :v = s
2 2

Nepoznate funkcije F0v(t) i FLv(t) u slučaju niza žica mogu se zapisati na sljedeći način:

∞
⎛ 2nLv ⎞ ∞ ⎛ (2n + 1) Lv ⎞
F0 v ( t ) = ∑ K 0v ⎜ t − ⎟ − ∑ K Lv ⎜ t − ⎟ (6.103)
n=0 ⎝ c ⎠ n=0 ⎝ c ⎠

∞
⎛ 2nLv ⎞ ∞ ⎛ (2n + 1) Lv ⎞
FLv ( t ) = ∑ K Lv ⎜ t − ⎟ − ∑ K 0v ⎜ t − ⎟ (6.104)
n=0 ⎝ c ⎠ n=0 ⎝ c ⎠

gdje su pomoćne funkcije K0 i KL definirane izrazima:

⎛ R (0) ⎞ ⎛ Rvs∗(0) ⎞
M Ls
I s ⎜ x ', t − vs ⎟ M t Ls
I s ⎜ x ', t − −τ ⎟
⎝ c ⎠ dx ' − c
K 0v ( t ) = ∑ ∫ ∑ ∫ ∫ rvs (θ ,τ ) ⎝ ⎠ dx′dτ
s =1 0 4π Rvs (0)
s =1 −∞ 0 4π Rvs
∗(0)
(6.105)
1
Ls
⎛ x − x' ⎞
− ∫E ⎜ x ', t − ⎟ dx′
incv
x
2Z 0 0 ⎝ c ⎠

⎛ R( L) ⎞ ⎛ Rvs∗( L ) ⎞
M Ls
I s ⎜ x ', t − vs ⎟ M t Ls
I s ⎜ x ', t − −τ ⎟
⎝ c ⎠ dx ′ − c
K Lv ( t ) = ∑ ∫ ∑ ∫ ∫ rvs (θ ,τ ) ⎝ ⎠ dx′dτ
s =1 0 4π Rvs (L)
s =1 −∞ 0 4π Rvs
∗( L )
(6.106)
1
Ls
⎛ x − x' ⎞
− ∫E ⎜ x ', t − ⎟ dx′
incv
x
2Z 0 0 ⎝ c ⎠

gdje su Rvs(0) i Rvs( L ) udaljenosti između točke izvora na žici s i točke promatranja na
krajevima žice v
 165

Rvs(0) = Rvs ; Rvs( L ) = Rvs (6.107)

x = x0 v x = xLv

dok su Rvs*(0) i Rvs*( L ) udaljenosti između točke izvora na slici žice s i točke promatranja
na krajevima žice v :

Rvs*(0) = Rvs* ; Rvs*( L ) = Rvs* (6.108)

x = x0 v x = xLv

Prostorno-vremenski koeficijent refleksije ima oblik:

4 β e −α t ∞
rvs (θ ', t ) = Aδ ( t ) +
1− β 2 t
∑ (−1)
n =1
n +1
nAn I n (α t ) (6.109)

gdje je

ε r − sin 2 θ vs′ ( x '− x) 2 + d vs2

β= ; θ vs' = Arctg (6.110)
ε r cos θ vs′ 2h

Niz od N spregnutih prostorno-vremenskih integralnih jednadžbi može se riješiti

uzimanjem u obzir graničnih i početnih uvjeta. Pretpostavka je da žice nisu pobuđene prije
trenutka t = t0.
Jednadžbe (6.102) do (6.111) odnose se na antenski mod. Ako se razmatra raspršni
(prijemni) mod, tada se Exinc mora zamijeniti sa Exexc definiranim jednadžbom (6.85).

⎛ R ⎞ ⎛ R∗ ⎞
M Ls
I s ⎜ x ', t − vs ⎟ M Ls
I s ⎜ x ', t − vs ⎟
⎝ c ⎠ dx ′ − rvs (θ ) ⎝
c ⎠ dx ' = F ⎛ t − x − x0v ⎞
∑∫
s =1 0 4π Rvs
∑ ∫
s =1 0 4π Rvs ∗ 0v ⎜
⎝ c ⎟⎠ (6.111)
⎛ x −x⎞ 1
Ls
⎛ x − x' ⎞
+ FLv ⎜ t − Lv + ∫E ⎜ x ', t −
incv
⎟ dx '
c ⎟⎠ 2 Z 0
x
⎝ 0 ⎝ c ⎠

gdje su pomoćne funkcije K0 i KL

⎛ R (0) ⎞ ⎛ Rvs∗(0) ⎞
M Ls
I s ⎜ x ', t − vs ⎟ t Ls
I s ⎜ x ', t − −τ ⎟
⎝ c ⎠ dx ' −
M c
K 0v ( t ) = ∑ ∫ ∑ ∫ ∫ rvs (θ ,τ ) ⎝ ⎠ dx′dτ
s =1 0 4π Rvs (0)
s =1 −∞ 0 4 π R ∗(0)
vs (6.112)
1
Ls
⎛ x − x' ⎞
− ∫E ⎜ x ', t − ⎟ dx′
incv
x
2Z 0 0 ⎝ c ⎠

165
 166

⎛ R( L) ⎞ ⎛ Rvs∗( L ) ⎞
M Ls
I s ⎜ x ', t − vs ⎟ M t Ls
I s ⎜ x ', t − −τ ⎟
⎝ c ⎠ dx ′ − c
K Lv ( t ) = ∑ ∫ ∑ ∫ ∫ rvs (θ ,τ ) ⎝ ⎠ dx′dτ
s =1 0 4π Rvs (L)
s =1 −∞ 0 4π Rvs
∗( L )
(6.113)
1
Ls
⎛ x − x' ⎞
− ∫E ⎜ x ', t − ⎟ dx′
incv
x
2Z 0 0 ⎝ c ⎠
dok su Rvs(0) i Rvs( L ) određene izrazima (6.108) i (6.109).

6.2.4 Niz proizvoljne geometrije tankih žica iznad kačno vodljive

sredine
Vrlo često u primjenama se javlja potreba za analizom niza žica koje su na različitim
visinama postavljeni iznad zemlje, kao što je prikazana na slikama 6.6a i b, za slučaj
odašiljačkog i prijemnog moda. Modeliranje proizvoljnog niza tankih žica i u ovom slučaju
zasniva se na sustavu spregnutih prostorno-vremenskih integralnih jednadžbi Hallenova
tipa.

Slika 6.6a: Proizvoljni niz žica –odašiljački mod

Slika 6.6b: Proizvoljni niz žica – prijemni mod

 167

Razlike u odnosu na prethodni slučaj niza žica u istoj ravnini svode se na modificirane
relacije za udaljenosti između točke promatranja (x, y, z) na žici v i točke izvora (x', y', z')
na žici s:
Rvs* = ( x − x ') 2 + ( y − y ') 2 + ( z + z ') 2 ;
(6.114)
⎧⎪ ( x − x ') 2 + ( y − y ') 2 + ( z − z ') 2 :v≠s
Rvs = ⎨
⎪⎩ ( x − x ') 2 + a 2 :v=s

Izrazi za refleksijski koeficijent su oblika:

1− β ε − sin 2 θ ' σ
A= , β= r , α=
1+ β ε r cos θ ' 2ε
(6.115)
( x '− x) + ( y '− y )
2 2

θ vs' = Arctg vs

z '+ z

Konačno, nužna je i modifikacija pobude u vidu tangencijalnog električnog polja

Exvexc koje tangencijalno upada v-tu žicu.

U odašiljačkom modu pobuda na V-toj žici u formi naponskog generatora Vg(t)

priključenog u sredini antene generira uzduž procjepa za napajanje Δlg = Δx električno polje
koje u ostalim točkama antene iščezava:

⎧Vg (t ) x0v + xLv − Δlg x0 v + xLv + Δlg

⎪ : ≤ x' ≤ & v =V
E exc
xv ( x ', t ) = ⎨ Δlg 2 2 (6.116)
⎪
⎩0 : inače

U slučaju okomitog upada (normalne incidencije) za raspršni mod, totalna pobuda

Exvexc ( x ', t ) je zbroj upadnog polja Exvinc ( x ', t ) i polja koje se reflektira od zemlje Exvref ( x ', t ) :

Exvexc ( x′, z , t ) = Exvinc ( x ', t − τ ) + Exvref ( x ', t − τ ) (6.117)

Vremenska konstanta kašnjenja τ predstavlja vrijeme potrebno da val doputuje od

najviše postavljene žice do visine z promatrane v-te žice.

Ako se najviša od M žica označi indeksom U, tada je:

zU = max( z1 , z2 ,… , z ,… , zM )
zU − z (6.118)
τ=
c

167
 168

pri čemu polje reflektirano od zemlje ima oblik:

⎛ 2z ⎞
Exvref ( x ', t − τ ) = r (θ = 0 ) ⋅ Exvinc ⎜ x ', t − τ − ⎟ (6.119)
⎝ c ⎠

U relaciji (6.120) reflektirano polje dobiva se iz atenuiranog i zakašnjelog upadnog

polja.

6.2.5 Numeričke procedure za analizu horizontalne žice iznad

dielektričnog poluprostora
U ovom odjeljku iznesene su numeričke procedure rješavanja odgovarajućih Hallenovih
jednadžbi vezanih za jednu žicu, dvije spregnute žice i proizvoljni niz žica. Sve se
procedure temelje na implementaciji varijante Galerkin Bubnovljeve sheme indirektne
metode rubnih elemenata GB-IBEM).

6.2.5.1 Numeričko rješenje Hallenove integralne jednadžbe za probleme poluprostora

u vremenskom području

Galerkin-Bubnovljeva inačica indirektne metode rubnih elemenata (GB-BIEM) vrlo

učinkovita pri tretiranju Hallenove jednadžbe za poluprostor u vremenskoj domeni [10],
[11].
Prema uobičajenoj proceduri diskretizacije, GB-BIEM u vremenskoj domeni započinje
lokalnom aproksimacijom struje na segmentu:

I ( x ', t ' ) = { f } {I }
T
(6.120)

gdje je {f} vektor koji sadrži oblikovne funkcije, dok je { I } vremenski ovisan vektor
rješenja.

Primjenom pristupa težinskih ostataka, diskretizacija prostora rubnim elementima vodi

do sustava lokalnih jednadžbi za i-ti element izvora i j-ti rubni element promatranja:

1 ( ) r θ
∫ ∫ 4π R { f } { f } dx 'dx { I }t − R − ∫ ∫ 4π R { f } { f } dx 'dx { I }t − R* =
T T
j i * j i
Δl j Δli c Δl j Δli c

⎛ x⎞ ⎛ L−x⎞
= ∫ F ⎜⎝ t − c ⎟⎠ { f }
Δl j
0 j
dx + ∫F
Δl j
L ⎜t −
⎝
⎟ { f } j dx +
c ⎠
(6.121)

1 ⎛ x − x' ⎞
+ ∫ ∫E ⎜ x, t − ⎟ { f } j dx 'dx
inc
x
2Z0 Δl j Δli ⎝ c ⎠

koji se može zapisati i u prikladnom matričnom obliku:

 169

⎧∞ ⎫
[ A] { I } t − R *
− ⎣⎡ A1* ⎦⎤ { I } t − R* = [ B ]{ E} t − x − x′ + [C ] ⎨∑ I n ⎬
c c c ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − R0
c c c

⎧∞ ⎫ ⎧ ∞ n⎫
− ⎡⎣C1* ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ − [ B ] ⎨∑ E ⎬
⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − R0 ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − x′
*

c c c c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧ ⎫ ∞
− [ D ] ⎨∑ I n ⎬ + ⎡⎣ D1* ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ +
⎩ n =0 ⎭ t − − L − L ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 n +1 L − RL
*
x 2 n +1 R
c c c c c c

⎧∞ ⎫ ⎧∞ ⎫
+[ B ] ⎨∑ E n ⎬ + [ D ] ⎨∑ I n ⎬
⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 n +1 L − L − x′ ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − RL
c c c c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧ ⎫ ∞
− ⎡⎣ D1* ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ − [ B ] ⎨∑ E n ⎬
⎩ n=0 ⎭ t − − − ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − L − x ′
*
L − x 2 nL RL
c c c c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧ ⎫ ∞
− [C ] ⎨∑ I n ⎬ + ⎡⎣C1* ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ +
⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − R0 ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − R0
*

c c c c c c

⎧ ∞
⎫
+ [ B ] ⎨∑ E n ⎬
⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − x ′ (6.122)
c c c

gdje su prostorno ovisne matrice oblika:

1
[ A] = ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx
T
(6.123)
4π R Δl j Δli

r (θ )
[ A] = ∫ ∫ * { } j { }i
f
T
f dx 'dx (6.124)
4π R Δl j Δli

1
[ B] = ∫ ∫{f} {f} j
T
i
dx 'dx (6.125)
2Z 0 Δl j Δli

1
[C ] = ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx
T
(6.126)
4π R Δl j Δli 0

( ) r θ
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣C * ⎤⎦ = * j i
dx 'dx (6.127)
Δl j Δli 0

169
 170

1
[ D] = ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx
T
(6.128)
4π R
Δl j Δli L

( ) r θ
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣ D* ⎤⎦ = * j i
dx 'dx (6.129)
Δl j Δli L

gdje { E} vektor označava pobudnu funkciju.

U slučaju dielektričnog poluprostora koeficijent refleksije je samo prostorno ovisan,

odnosno postoji samo prvi impulsni član iz relacije (6.89). Osim za slučaj idealnog
dielektrika, ova aproksimacija može se općenito koristiti i u bilo kojem slučaju kada je žica
dovoljno daleko od granice. Drugim riječima, što je veća udaljenost antene od granice dviju
sredina, manji je utjecaj njene slike na ukupno zračenje u gornjem mediju.

Eksponencijalni član iz relacije (6.89) koji opada s vremenom može se stoga zanemariti.
Takva aproksimacija znatno unapređuje učinkovitost algoritma omogućujući bržu procjenu
uz mnogo manje zahtjeve glede memorije računala.

Rješenje u vremenu za i-ti segment žice može se izraziti lineranom kombinacijom

vremenskih oblikovnih funkcija:

Nt
I i ( t ′ ) = ∑ I ik T k ( t ′ ) (6.130)
k =1

gdje su I ik nepoznati koeficijenti, dok su T k oblikovne funkcije u vremenskoj domeni.

Matrični sustav (6.117) može se pisati:

[ A] { I } t − R = { g } (6.131)
c

gdje je g prostorno-vremenski ovisan vektor koji sadrži cijelu desnu stranu izraza
(6.120).

Korištenjem pristupa težinskih ostataka u vremenskom području, za prirast vremena ∆t

slijedi:

tk + Δt
⎛ ⎞
∫ ⎜⎝ [ A]{I }
tk
t−
R
c
− { g} ⎟ θ k dt = 0, k = 1, 2,… , NT
⎠
(6.132)

gdje je NT ukupan broj vremenskih uzoraka, a θk označava niz vremenski ovisnih testnih
funkcija.
 171

Odabiranjem Diracovih impulsa kao testnih funkcija integrala težinskog ostatka (6.127)
slijedi

[ A]{I } t − R = { g} svi prethodni diskretni trenuci

k
(6.133)
c

Ako se prostorno-vremenska diskretizacija pažljivo odvija na način da se unutar

vremenskog prirasta odvija propagacija na barem jednom prostornom segmentu, tj. Ako je
zadovoljena dobro poznata nejednakost [24]:

Δx
Δt ≤ (6.134)
c

formula za prostorno-vremenski ovisnu struju može se pisati u obliku:

N
⎛ ⎞
−∑ ⎜ Aji I i tk −
Rvs + A*ji I i tk −
*
Rvs ⎟+ gj svi prijašnji diskretni trenuci
i =1 ⎝ c c ⎠
Ij tk = (6.135)
Ajj

gdje su Aji izrazi globalnih matrica, dok je g j cijela desna strana izraza (6.120) koja
sadrži pobudu i struje u prethodnim vremenskim trenucima.

Pomoću procedure napredovanja u vremenu (engl. marching-on-in-time) moguće je

dobiti rješenje za struju u sadašnjem trenutku za svaki prostorni čvor kao funkciju struja u
prethodnim trenucima.
Kako bi se započela procedura korak-po-korak, potrebno je zadati već spomenute
početne uvjete za struju žice.

6.2.5.2 Numeričke procedure za spregnute žice iznad konačno vodljive sredine

Lokalna aproksimacija struje na segmenta žice dana je relacijom:

I ± ( x ', t ') = { f } {I }
T ±
(6.136)

gdje {f} označava vektor koji sadrži oblikovne funkcije u prostornoj domeni, dok je
{I }
±
vremenski ovisan vektor rješenja za simetrični i asimetrični mod.

Diskretizacija prostora rubnim elementima daje sustav linearnih jednadžbi za i-ti

element izvora i j-ti promatrani segment žice [22]:

171
172

⎡ 1 1 ⎤
⎢ ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx { I } Ra − ∫ ∫ r (θ ) dx 'dx { I } R* ±
T ± ±
⎥
4π Ra t− 4π Ra
*
M ⎢ Δl j Δli ⎥
Δl j Δli t− a
c c

∑ ⎢
i =1 ⎢
⎛
⎥
⎞⎥
⎢± ⎜ 1 1 ⎟⎥
{ f } j { f }i dx 'dx { I } R − ∫ ∫ r (θ ) dx 'dx { I } R*
± ±

⎢ ⎜ Δ∫l j Δ∫li
T

4π Rd t− d Δl j Δli 4 π Rd
*
t− d ⎟⎥
⎣ ⎝ c c ⎠⎦
⎛ x⎞ ± ⎛ L−x⎞
∫F ⎜ t − ⎟ { f } j dx + ∫ FL ⎜ t − ⎟ { f } j dx +
±
= 0 (6.137)
Δl j ⎝ c⎠ Δl j ⎝ c ⎠

1 M ⎛ x − x' ⎞
+
4Z0
∑∫ ∫E inc
x ⎜ x ', t −
c ⎠
⎟ { f } j dx 'dx, j = 1, 2,… , N g
i =1 Δl j Δli ⎝

gdje je M broj segmenata žice.

U matričnoj notaciji može se pisati:

M ⎛ ⎞
∑ ⎜⎜ [ A]{I } t−
Ra − ⎡⎣ A* ⎤⎦ { I } t − Ra* ± ⎡⎣ Ad ⎤⎦ { I } t − Rd − ⎡⎣ Ad * ⎤⎦ { I } t − Rd* ⎟⎟ =
i =1 ⎝ c c c c ⎠

⎛
⎜ ⎧ ∞ n⎫
⎜ [ B ] { E} t − x − x ' + [ C ] ⎨ ∑ I ⎬ −
⎜ c ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − Ra 0
⎜ c c c

⎜ * ⎧ ∞ n⎫ ⎧ ∞
⎫
⎜ ⎡⎣C ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ ± ⎡⎣C d ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ ±
⎜ ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − Ra 0 ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − Rd 0
c c c c c c
⎜ (6.138)
M
⎜ d* ⎧ ∞
n⎫ ⎧ ∞
n⎫
∑ ⎜ ⎡⎣C ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ x 2 nL R* − [ B ] ⎨∑ E ⎬ x 2 nL x ' −
⎩ n =0 ⎭ t − − − ⎩ n=0 ⎭ t − − −
i =1
⎜ c c
d
c
0
c c c
⎜
⎜ ⎧ ∞
n⎫ * ⎧
∞
n⎫
⎜ [ D ] ⎨∑ I ⎬ x 2 n +1 R + ⎡⎣ D ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ x 2 n +1 R* ±
⎜ ⎩ n = 0 ⎭ t − − L − aL ⎩ n = 0 ⎭ t − − L − aL
c c c c c c
⎜
⎜ d ⎧ ∞
n⎫ d* ⎧
∞
n⎫
⎜ ⎡⎣ D ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ x 2 n +1 R ± ⎡⎣ D ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ x 2 n +1 R* +
⎜ ⎩ n = 0 ⎭ t − − L − dL ⎩ n = 0 ⎭ t − − L − dL
⎝ c c c c c c
 173

M ⎛ ⎞
∑ ⎜⎜ [ A]{I } t−
Ra − ⎣⎡ A* ⎦⎤ { I } t − Ra* ± ⎣⎡ Ad ⎦⎤ { I } t − Rd − ⎣⎡ Ad * ⎦⎤ { I } t − Rd* ⎟⎟ =
i =1 ⎝ c c c c ⎠

⎛
⎜ ⎧ ∞ n⎫
⎜ [ B ] { E} t − x − x ' + [ C ] ⎨ ∑ I ⎬ −
⎜ c ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − Ra 0
⎜ c c c

⎜ * ⎧ ∞ n⎫ ⎧ ∞
⎫
⎜ ⎡⎣C ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ ± ⎡⎣C d ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ ±
⎜ ⎩ n = 0 ⎭ x 2 nL Ra 0
t− − − ⎩ n = 0 ⎭ t − x − 2 nL − Rd 0
c c c c c c
⎜
M
⎜ d* ⎧ ∞
n⎫ ⎧ ∞
n⎫
∑ ⎜ ⎡⎣C ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ x 2 nL R* − [ B ] ⎨∑ E ⎬ x 2 nL x ' −
⎩ n=0 ⎭ t − − − ⎩ n=0 ⎭ t − − −
i =1
⎜ c c
d
c
0
c c c
⎜
⎜ ⎧ ∞
n⎫ * ⎧
∞
n⎫
⎜ [ D ] ⎨∑ I ⎬ x 2 n +1 R + ⎡⎣ D ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ x 2 n +1 R* ±
⎜ ⎩ n = 0 ⎭ t − − L − aL ⎩ n = 0 ⎭ t − − L − aL
c c c c c c
⎜
⎜ d ⎧ ∞
n⎫ d* ⎧
∞
n⎫
⎜ ⎡⎣ D ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ x 2 n +1 R ± ⎡⎣ D ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ x 2 n +1 R* +
⎜ ⎩ n = 0 ⎭ t − − L − dL ⎩ n = 0 ⎭ t − − L − dL
⎝ c c c c c c

⎧ ∞
⎫ ⎧∞ ⎫ ⎞
[ B ] ⎨∑ E n ⎬ + [ D ] ⎨∑ I n ⎬ − ⎟
⎩ n=0 ⎭ x 2 n +1 L − x '
t− − L− ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − RaL ⎟
c c c c c c
⎟
⎧∞ ⎫ d ⎧
∞
n⎫ ⎟
⎡⎣ D* ⎦⎤ ⎨∑ I n ⎬ ± ⎣ D ⎦ ⎨∑ I ⎬
⎡ ⎤ ± ⎟
⎩ n = 0 ⎭ t − − − aL ⎩ n = 0 ⎭ t − − − dL
*
L − x 2 nL R L − x 2 nL R
c c c c c c ⎟
⎟
⎧ ∞ n⎫ ⎧ ∞ n⎫ ⎟
[ D ] ⎨∑ I ⎬ L − x 2 nL R* − [ B ] ⎨∑ E ⎬ L − x 2nL L − x ' − ⎟
⎩ n = 0 ⎭ t − − − dL ⎩ n =0 ⎭ t − − − ⎟
c c c c c c
⎟
⎧ ∞ n⎫ * ⎧
∞
n⎫ ⎟ (6.139)
[C ] ⎨∑ I ⎬ L − x 2 n +1 R + ⎣⎡C ⎦⎤ ⎨∑ I ⎬ L − x 2 n +1 R* ± ⎟
⎩ n=0 ⎭ t − − L − a 0 ⎩ n=0 ⎭ t − − L− a0 ⎟
c c c c c c
⎟
d ⎧
∞
n⎫ d* ⎧
∞
n⎫
⎟
⎡⎣C ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ ± ⎡⎣C ⎤⎦ ⎨∑ I ⎬ +⎟
⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − Rd 0 ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − Rd 0 ⎟
*

c c c c c c
⎟
⎧ ∞
n⎫
⎟
[ B ] ⎨∑ E ⎬ L − x 2 n +1 x ' ⎟
⎩ n=0 ⎭ t − − L − ⎟
c c c ⎠
j = 1, 2,… , M

173
174

⎧ ∞
⎫ ⎧∞ ⎫ ⎞
[ B ] ⎨∑ E n ⎬ + [ D ] ⎨∑ I n ⎬ − ⎟
⎩ n=0 ⎭ x 2 n +1 L − x '
t− − L− ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 nL − RaL ⎟
c c c c c c
⎟
* ⎧
∞
n⎫ d ⎧
∞
n⎫ ⎟
⎣⎡ D ⎦⎤ ⎨∑ I ⎬ L − x 2 nL RaL* ± ⎣⎡ D ⎦⎤ ⎨∑ I ⎬ L − x 2 nL RdL ± ⎟
⎩ n=0 ⎭ t − − − ⎩ n=0 ⎭ t − − − ⎟
c c c c c c
⎟
⎧ ∞ n⎫ ⎧ ∞ n⎫ ⎟
[ D ] ⎨∑ I ⎬ L − x 2 nL R* − [ B ] ⎨∑ E ⎬ L − x 2 nL L − x ' − ⎟
⎩ n = 0 ⎭ t − − − dL ⎩ n =0 ⎭ t − − − ⎟
c c c c c c
⎟
⎧ ∞ n⎫ * ⎧
∞
n⎫ ⎟ (6.140)
[C ] ⎨∑ I ⎬ L − x 2 n +1 R + ⎣⎡C ⎦⎤ ⎨∑ I ⎬ L − x 2 n +1 R* ± ⎟
⎩ n=0 ⎭ t − − L − a 0 ⎩ n=0 ⎭ t − − L− a0 ⎟
c c c c c c
⎟
⎧ ∞
⎫ ⎧ ∞
⎫ ⎟
⎡⎣C d ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ ± ⎡⎣C d * ⎤⎦ ⎨∑ I n ⎬ +⎟
⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − d 0 ⎩ n = 0 ⎭ t − L − x − 2 n +1 L − d 0 ⎟
*
R R
c c c c c c
⎟
⎧ ∞
n⎫
⎟
[ B ] ⎨∑ E ⎬ L − x 2 n +1 x ' ⎟
⎩ n=0 ⎭ t − − L − ⎟
c c c ⎠
j = 1, 2,..., M

gdje su prostorno ovisne matrice dane izrazima (6.72) – (6.74), te relacijama:

1
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣ Ad ⎤⎦ = j i
dx 'dx (6.141)
Δl j Δli d

( ) r θ
⎡ Ad ⎤ =
∫ ∫ 4π R { f } { f }
* T
dx 'dx (6.142)
⎣ ⎦ * j i
Δl j Δli d

1
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣C d ⎤⎦ = j i
dx 'dx (6.143)
Δl j Δli d0

( ) r θ
⎡C d ⎤ =
∫ ∫ 4π R { f } { f }
* T
dx′dx (6.144)
⎣ ⎦ * j i
Δl j Δli d0

1
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣ D d ⎤⎦ = j i
dx′dx (6.145)
Δl j Δli dL

( ) r θ
⎡ Dd ⎤ =
∫ ∫ 4π R { f } { f }
* T
dx′dx (6.146)
⎣ ⎦ * j i
Δl j Δli dL
 175

gdje je
Ra 0 = [ x′2 + a 2 ]1/ 2 , Rd0 = [ x′2 + d 2 ]1/ 2 , RaL = [( L – x′ ) + a 2 ]1/ 2 ,
2

RdL = [( L – x′) 2 + d 2 ]1/ 2 , Ra*0 = [ x′2 + 4h 2 ]1/ 2 , Rd* 0 = [ x′2 + d 2 + 4h 2 ]1/ 2 ,

*
RaL = [( L – x′) 2 + 4h 2 ]1/ 2 i RdL
*
= [( L – x′) 2 + d 2 + 4h 2 ]1/ 2 .

Globalni sustav (6.132) sastoji se od 25 prostorno ovisnih matrica koji množi vremenski
ovisne vektore struje ili pobude.

6.2.5.3 Prostorno-vremenske procedure za niz žica iznad dielektričnog poluprostora

Lokalna aproksimacija za segment žice dana je relacijom:

I ( x′, t ′ ) = { f } {I }
T
(6.147)

gdje { I } označava prostorno-vremenski ovisni vektor rješenja, a {f}

T
označava vektor
koji sadrži oblikovne funkcije u prostornoj domeni dane izrazima:

xr +1 − x '
f r ( x′ ) =
xr +1 − xr
(6.148)
x '− xr
f r +1 ( x′ ) =
xr +1 − xr

gdje je r indeks globalnog čvora promatranog rubnog elementa.

Primjena diskretizacije rubnim elementima na jednadžbe (6.102) daje lokalni sustav

linearnih jednadžbi za v-tu žicu:

M ⎡ 1
∑ ⎢⎢ ∫ ∫ 4π R { f } { f } dx 'dx { I s }
T
j i R
t − vs
s =1
⎣ Δli Δl j vs c

rvs (θ ) ⎤
−∫ ∫ 4π R { f } j { f }i dx 'dx { I s }
T
*
⎥=
R* ⎥
Δli Δl j vs t − vs
c ⎦ (6.149)
1 ⎛ x − x' ⎞
= ∫ ∫E ⎜ x ', t − ⎟ { f } j dx 'dx
incv
x
2Z0 Δli Δl j ⎝ c ⎠
⎛ x − x0 v ⎞ ⎛ x −x⎞
+ ∫ F0 ⎜ t − ⎟ { f } j dx + ∫ FL ⎜ t − Lv ⎟ { f } j dx
Δl j ⎝ c ⎠ Δl j ⎝ c ⎠

gdje je i indeks izvorišnog elementa smještenog na s-toj žici, dok j označava indeks
promatranog elementa smještenog na v-toj žici.

175
176

Provođenjem određenih matematičkih manipulacija dobiva se sljedeći matrični sustav:

M M

∑ [ Avs ]{I s }
s =1
R
t − vs
− ∑ ⎡⎣ Avs* ⎤⎦ { I s }
s =1
R*
t − vs
= [ Bv ]{ Ev }
t−
x− x '
c c c

M
⎧∞ ⎫ M
⎧∞ ⎫
+ ∑ [Cvs ] ⎨∑ I sn ⎬ − ∑ ⎡⎣Cvs* ⎤⎦ ⎨∑ I sn ⎬
s =1 ⎩ n=0 ⎭ t−
x − x0 v 2 n
c c
R(0)
− Lv − vs
c
s =1 ⎩ n=0 ⎭ t−
x − x0 v 2 n
c
R*(0)
− Lv − vs
c c

⎧∞ ⎫ M
⎧∞ ⎫
− [ Dv ] ⎨∑ Evn ⎬ − ∑ [ Evs ] ⎨∑ I sn ⎬
⎩ n=0 ⎭ t−
x − x0 v 2 n
c
− Lv −
c
x ' − x0 v
c
s =1 ⎩ n=0 ⎭ t−
x − x0 v 2 n+1
c
−
c v
R( L )
L − vs
c

M
⎧∞ ⎫ ⎧∞ ⎫
+ ∑ ⎡⎣ Evs* ⎤⎦ ⎨∑ I sn ⎬ x − x0 v 2 n +1 R*( L )
+ [ Dv ] ⎨∑ Evn ⎬
s =1 ⎩ n =0 ⎭ t−
c
−
c
Lv − vs
c ⎩ n=0 ⎭ t−
x − x0 v 2 n+1
c
−
c v
x −x '
L − Lv
c

M
⎧∞ ⎫ M
⎧∞ ⎫
+ ∑ [ Evs ] ⎨∑ I sn ⎬ − ∑ ⎡⎣ Evs* ⎤⎦ ⎨∑ I sn ⎬
s =1 ⎩ n=0 ⎭ x − x 2n R( L )
t − Lv − Lv − vs
c c c
s =1 ⎩ n=0 ⎭ x − x 2n R*( L )
t − Lv − Lv − vs
c c c

⎧∞ ⎫ M
⎧∞ ⎫
− [ Dv ] ⎨∑ Evn ⎬ − ∑ [Cvs ] ⎨∑ I sn ⎬
⎩ n=0 ⎭ x − x 2n x −x'
t − Lv − Lv − Lv
c c c
s =1 ⎩ n=0 ⎭ x − x 2 n+1
t − Lv −
c c v
R(0)
L − vs
c

M
⎧∞ ⎫ ⎧∞ ⎫
+ ∑ ⎡⎣Cos* ⎤⎦ ⎨∑ I sn ⎬ + [ Do ] ⎨∑ Eon ⎬
s =1 ⎩ n=0 ⎭ x − x 2 n +1
t − Lo −
c c o
R*(0)
L − os
c
⎩ n=0 ⎭ x − x 2 n +1
t − Lo −
c c o
L −
x ' − x0 o
c
(6.150)

gdje { E} označava vektor pobude, dok su prostorno ovisne matrice dane izrazima:

1
[ Avs ] = ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx
T
(6.151)
4π R
Δl j Δli vs

( ) rvs θ
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣ Avs* ⎤⎦ = * j i
dx 'dx (6.152)
Δl j Δli vs

1
[ Bv ] = ∫ ∫{f} {f} j
T
i
dx 'dx (6.153)
2Z 0 Δl j Δli

1
[Cvs ] = ∫ ∫ (0) { } j { }i
f
T
f dx 'dx (6.154)
4π R Δl j Δli vs

1
[Cvs ] = ∫ ∫ (0) { } j { }i
f
T
f dx 'dx (6.155)
4π R Δl j Δli vs
 177

( ) rvs θ
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣Cvs* ⎤⎦ = *(0) j i
dx 'dx (6.156)
Δl j Δli vs

1
[ Dv ] = ∫ ∫{f} {f} j
T
i
dx 'dx (6.157)
2Z 0 Δl j Δli

1
[ Evs ] = ∫ ∫ { f } j { f }i dx 'dx
T
(6.158)
4π R ( L )
Δl j Δli vs

( ) rvs θ
∫ ∫ 4π R { f } { f }
T
⎡⎣ Evs* ⎤⎦ = *( L ) j i
dx 'dx (6.159)
Δl j Δli vs

Izrazi koji sadrže sumaciju od n = 0 do ∞ odnose se na refleksije od krajeva žice. S

obzirom da je promatrani vremenski interval uvijek konačan, kao i dosadašnjim
slučajevima jedne žice i spregnute dvije žice, dovoljno je uzeti u obzir samo one refleksije
koje se pojavljuju unutar danog intervala, na taj način zamjenjujući beskonačnost s
konačnom cjelobrojnom vrijednošću. Kraći promatrani intervali zahtijevaju manji broj
pribrojnika i obratno.

Nakon diskretizacije u prostornoj domeni, za diskretizaciju u vremenskom području

također se rabi korišten pristup težinskih ostataka.

Sustav globalnih matrica može se općenito pisati u obliku:

⎡⎣ A ⎤⎦ { I } Rvs − ⎡⎣ A* ⎤⎦ { I } *
Rvs
= { g} (6.160)
t− t−
c c

dok je rješenje u vremenskoj domeni za i-ti konačni element dano izrazom:

Nt
I i ( t ) = ∑ I ik T k ( t ′ ) (6.161)
k =1

gdje su I ki nepoznati koeficijenti, Tk su linearne oblikovne funkcije u vremenskoj

domeni, a Nt je ukupan broj vremenskih uzoraka.

Primjena pristupa težinskih ostataka na jednadžbu (6.151) daje:

tk + Δt ⎛ ⎞
∫ ⎜ ⎡⎣ A ⎤⎦ { I } − ⎡⎣ A* ⎤⎦ { I } − { g}θ k ⎟ dt = 0; k = 1, 2,… , N t (6.162)
⎜ R
t − vs R*
t − vs ⎟
tk ⎝ c c ⎠

gdje θk označava niz težina u vremenskoj domeni.

177
 178

Primjenom Diracovih impulsa kao test funkcija, omogućeno je uzorkovanje u vremenu i

jednadžba (6.153) postaje:

⎡⎣ A ⎤⎦ { I } Rvs − ⎡⎣ A* ⎤⎦ { I } *
Rvs
= { g} svi prijašnji diskretni trenuci (6.163)
tk − tk −
c c

Tranzijentna struja u sadašnjem trenutku može se izraziti preko struja i pobuda u svim
prethodnim trenucima i pobude u sadašnjem trenutku, ako je zadovoljena nejednakost:

Δx ≥ cΔt (6.164)

Ako je zadovoljen uvjet (6.155), tranzijentna struja za j-ti prostorni čvor i k-ti vremenski
čvor može se dobiti pomoću rekurzivne formule.
Ako su članovi vezani uz struju u sadašnjem trenutku tk u jednadžbi (6.154) odvojeni,
jednadžba (6.154) može se zapisati kao:

Ajj I j + ⎡⎣ A⎤⎦ { I } Rvs − ⎡⎣ A* ⎤⎦ { I } *

Rvs
= { g} svi prijašnji diskretni trenuci (6.165)
tk tk − tk −
c c

Prvi izraz u jednadžbi (6.160) odnosi se na struju u j-tom prostornom čvoru i k-tom
vremenskom čvoru, tj. u sadašnjem trenutku.

Drugi izrazi vezani su za sve prethodne. Rekurzivna formula za tranzijentnu struju u j-

tom prostornom čvoru dana je izrazom:

N
⎛ ⎞
−∑ ⎜ Aji I i tk −
Rvs + A*ji I i tk −
*
Rvs ⎟+ gj
i =1 ⎝ ⎠ svi prijašnji diskretni trenuci
c c
Ij = (6.166)
tk Ajj
gdje je N ukupan broj prostornih elemenata, a k = 1,2,...,Nt je indeks vremenskog čvora.

Opisani numerički postupci uz minimalne modifikacije primjenjuju se i na rješavanje

niza žica na različitim visinama iznad površine.

6.3 Računalni primjer

Računalni primjer odnosi se na dvije identične spregnute žice duljine L = 1 m i radijusa
a = 6,74 mm postavljene iznad dielektričnog poluprostora (εr = 9) na visini h = 0,5 m iznad
granice dviju sredina.
Na slikama 6.7 i 6.8 prikazani su rezultati za tranzijentnu struju induciranu u centru
aktivne žice napajane naponskim generatorom u obliku Gaussova pulsa:

V ( t ) = V0 e
− g 2 ( t − t0 )
2

(6.167)

čiji su parametri u ovom slučaju (V0 = 1 V, g = 1,5×109 s-1, t0 = 1,43 ns).

 179

Slika 6.7: Struja u centru žice A (aktivna žica) u funkciji vremena s udaljenošću između
žica kao parametrom (L = 1 m, a = 2 mm, εr = 9, h = 0,5 m)

Slika 6.8: Struja u centru žice B (pasivna žica) u funkciji vremena s udaljenošću između
žica kao parametrom (L = 1 m, a = 2 mm, εr = 9, h = 0,5 m)

179
 180

Utjecaj blizine žice na pojedinu raspodjelu struje je jasno vidljiv. Veći broj primjera za
vremensku analizu žičanih struktura dostupan je u okviru uputa za korištenje koda
SuzANA.

6.4 Literatura

[1] E. K. Miller, J.A. Landt: Direct Time-Domain Techniques for Transient Radiation
and Scattering from Wires, Proc. IEEE, Vol. 168, No. 11, pp 1396-1423, Nov. 1980.
[2] E. K. Miller, "PCs for AP and EM Reflections," IEEE Ant. & Prop. Magazine, Vol.
40, No. 1, pp. 96-100, Feb. 1998, and Vol. 41, No. 2, pp. 92-95, April 1998.
[3] G. Tijhuis, Z. Q. Peng, A. R. Bretones: Transient Excitation of a Straight Thin-Wire
Segment: A New Look at an Old Problem, IEEE trans. AP-40, No 10, pp 1132-1146,
October 1992.
[4] T. K. Liu, K. K. Mei: A Time Domain Integral Equation Solution for Linear Antennas
and Scatterers, Radio Sci., vol.8, pp. 797-804, Aug.-Sept. 1976.
[5] Poljak, D. and Roje, V., Transient response of a thin wire in a two media
configuration, Proc. of EMC '97 Symposium, Zurich, 1997, pp. 293–296.
[6] D. Poljak: Transient Response of Resistively Loaded Straight Thin Wire in Half-
Space Configuration, Journ. Elctromagn. Waves and Applic., No. 6, Vol. 12, 775-787,
1998.
[7] E. K. Miller, A.J. Poggio, G.J. Burke: An Integro-Differential Equation Technique for
the Time-Domain Analysis of Thin Wire Structure, Part I, The Numerical Method, J.
Comput.Phys, Vol.12, No.1, pp 24-48, 1976.; Part II, Numerical Results, J.comput
Phys., Vol.12, No.2, pp 210-233, 1976.
[8] Salinas, R.G. Martin, A. R. Bretones, I. S. Garcia: Modelling of Straight Thin Wires
Using Time Domain Electric Field Integral Equations, IEE Proc. Microw. Antennas
and Prop. Vol. 141, No 2, pp 123-126, April 1994
[9] Miller, E. K., Time domain modelling in electromagnetics, J Electro. Waves Applc.,
1994, vol. 8, no. 9–10, pp. 1125–1172.
[10] D. Poljak, C.Y. Tham: Integral Equation Techniques in Transient Electromagnetics,
WIT Press, Southampton-Boston, 2006.
[11] D. Poljak: Time Domain Techniques in Computational Electromagnetics, WIT Press,
Southampton-Boston, 2004.
[12] Felsen, L. B. (ed), Transient Electromagnetic Waves, Springer-Verlag, Berlin, 1976.
[13] Poljak, D.; Roje, V.; Kovac, N., Time Domain Modelling of Coupled Wires by the
Finite Element Integral Equation Method // Proc SoftCOM'2000 . Split, 2000. 299-
308.
[14] D. Poljak: Electromagnetic Modelling of Wire Antenna Structures, WIT Press,
Southampton - Boston, 2002.
[15] Poljak, D. and Roje, V., Finite element technique for solving time-domain Hallen
integral equation, Proc. of ICAP '97, Edinburgh, 1997, pp. 1225–1228
[16] Rahmat-Samii, Y., Parhami P. and Mittra, R. Loaded horizontal antenna over an
imperfect ground, IEEE Trans., Antennas and Propagation, AP-26, no. 6, pp. 789–
796, November 1978.
 181

[17] Miller, E. K., Poggio, A. J., Burke, G. J. and Selden, E. S., Analysis of wire antennas
in the presence of a conducting half-space. Part II. The horizontal antenna in free
space, Canadian Journal of Physics, 50, 1972, pp. 2614–2627
[18] T. K. Sarkar: Analysis of Arbitrarily Oriented Thin Wire Antennas over a Plane
Imperfect Ground, Archiv fur Elektronik and Ubertragungstechnik, 1977, Vol 31, pp.
449-457
[19] P. R. Barnes, F.M. Tesche: On the Direct Calculation of a Transient Plane Wave
Reflected from a Finitely Conducting Half-Space, IEEE Trans. EMC, 1991, Vol 33,
No.2, pp 90-96
[20] Bretones, A. R., and Tijhuis, A. G., Transient excitation of two coupled wires over an
interface between two dielectric half-spaces, Radio Sci, vol. 32, no.1, pp. 25–41, Jan–
Feb 1997.
[21] Tijhuis, A. G., Belkebir, K., Zwamborn, P. and Bretones, A. R., Marching on in
anything: solving electromagnetic field equations with a varying physical parameter,
Proc. ICEAA '97, Sept. 15–18, Turin, Italy, pp. 175–178, 1997.
[22] D. Poljak, C. Y. Tham, A. Mc.Cowen, V. Roje: Transient Analysis of Two Coupled
Horizontal Wires over a Real Ground, IEE Proc. Microw. Antennas Propag., Vol.
147, No. 2, pp 87-94, April 2000.
[23] Poljak, D., Miller, E. K., Tham, C. Y., Antonijević, S., Doric, V.,:Time Domain
Analysis of the Energy Stored in the Near Field of Multiple Straight-Wires Above
Dielectric Half-Space // Proceedings of Joint 9th International Conference on
Electromagnetics in Advanced Applications ICEAA '05 and 11th European
Electromagnetic Structures Conference EESC '05. 2005. 279-282
[24] D.Poljak, Advanced Modeling in Computational Electromagnetic Compatibility,
Wiley, New York 2007.
[25] D.Poljak, S.Antonijevic, C.A.Brebbia: Time Domain Modelling of Thin Wire Arrays
in the presence of a two media configuration using the Boundary Element Analysis,
Journ. Engineering Analysis with Boundary Elements, 31, 706-712, 2007.
[26] D. Poljak, V. Doric:Time Domain Modeling of Electromagnetic Field Coupling to
Finite Length Wires Embedded in a Dielectric Half-Space. // IEEETransactions on
Electromagnetic Compatibility. 47 (2005) , 2; 247-253
[27] D. Poljak, C. Y, Tham, Choy; McCowen, Andy: Transient Response of Nonlinearly
Loaded Wires in a Two Media Configuration. // IEEE Transactions on
Electromagnetic Compatibility. 46 (2004) , 1; 121-125.
[28] D. Poljak: Time Domain Integral Equation Method for Transient Scattering From
Thin Wire Structures. // Engineering analysis with Boundary Elements. 27 (2003), 4;
283-290
[29] D. Poljak, E.K. Miller, C. Yoong Tham: Root-Mean-Square measure of Nonlinear
Effects to the Transient Response of Thin Wires. // IEEE Transactions on Antennas
and Propagation. 51 (2003) , 12; 3280-328.

181