Neuračunljivi kolos

Kaže se da se bika drži za rogove, a čovjeka za riječ. Prevedeno na politički

teren, to znači da se države trebaju pridržavati potpisanih unutrašnjih i međunarodnih
ugovora, kad isti stupe na snagu. Samo potpisivanje ne znači ništa, jer državni i
međudržavni ugovori stupaju na snagu tek kad ih ratificira (potvrdi) parlament ili
senat zemlje potpisnice, odnosno – u međunarodnim ugovorima – kad to učine
parlamenti određenog broja zemalja. Tada su ti ugovori obavezni u međunarodnom
pravu, ali tek kada stupe na snagu ratifikacijom u određenom broju država. Neke
zemlje ne žele potpisati izvjesne ugovore zarad vlastitih razloga; ekonomskih,
socijalnih ili očuvanja vojne moći radi zastrašivanja (prvenstveno susjeda) itd.
(primjerice, Ugovor o neširenju nuklearnog oružja nisu potpisali Izrael, Indija,
Pakistan, a Demokratska Narodna Republika Koreja se povukla iz Ugovora - mada
su posjednice nuklearnog naoružanja koje i nadalje razvijaju - a ugovoru se nije
pridružio ni Južni Sudan). Za razliku od izbjegavanja potpisivanja međunarodnih
sporazuma, postoje suptilnije metode njihova opstruiranja, tako da čin potpisivanja u
javnosti stvar dojam o naprednoj državi potpisnici, spremnoj na međunarodnu
suradnju, ali de facto ona izbjegava (čak i desetljećima) ratificirati ugovor u
parlamentu, pa ga paraf ničim ne obavezuje. Tu je onda i kršenje ratificiranih
ugovora, ili napuštanja kruga potpisnica zarad promjene unutrašnje političke situacije
kojoj više ne odgovara njegovo poštivanje.

Svjetski prvak u kršenju domaćih ili međunarodnih ugovora, njihovom

neprovođenju ili napuštanju, je zemlja koja u očima naivaca predstavlja uzor
demokracije, u osnovi ponajveći svjetski državni terorist, a kojeg vjerno slijede i
podupiru „napredne demokracije“ pridružujući se tako krugu međunarodnih
pustahija. Demokracija je pojam kojim se suvremene države rado kite, kako za
domaće tako i vanjske potrebe, ma bile svjetlosnim godinama udaljene od nje. Ona
nije statični, zauvijek zacementirani pojam, i od inauguriranja ovog oblika vladavine
od antičkih Grka mijenjao se njen smisao, navodno dovodeći do njenog
usavršavanja.

„Demokracija ili demokratija (grč. δημοϰρατία: vladavina naroda), oblik vladavine

u kojem se političke odluke donose voljom većine, najčešće kroz izbore ili
referendume, u kojima sudjeluju svi građani.". U posljednjim desetljećima
demokracija se koristi kao sinonim za (zapadnu) liberalnu demokraciju, ali je
također priznato i postojanje tzv. ne-liberalne demokracije. "Liberalna demokracija"
se obično odnosi na liberalno shvaćanje ustava i ljudskih, odnosno građanskih
prava, ali se također koristi i za opisivanje nekih drugih aspekata društvenog života.
Definicija demokracije se s vremenom proširila i na aspekte društva i političke
kulture koji se direktno ne odnose na oblik vladavine. Većina liberalnih demokracija
su parlamentarne, odnosno predstavničke demokracije, ali postoje mnoge varijacije
demokracije, neke čisto hipotetičke. Izraz "demokratski" odnosno demokracija se u
širem smislu koristi kako bi se opisao način odlučivanja u različitim društvenim
organizacijama.“

Put od zapadnjačkog shvaćanja demokracije do stvarne, socijalističke demokracije

(sinteze političke, socijalne i ekonomske demokracije), još izdaleka - štogod
zaglibljeni u močvaru vlastitog uma s nedostatkom vizije, mislili o tome – nije
1
završen. Sem toga, s humanističkog gledišta, ona je u smislu prevladavajuće
definicije, vrlo zamagljen pojam. Naime, narod može odlučiti ovako ili onako, čime
ga „demokratski“ izbor može odnijeti kako na stranu dobra tako i na „tamnu
stranu“ (nacisti su demokratski provedenim izborima – jasno, uz nedemokratsku
pripremu terena – ušli u Reichstag!). Dakle, samodefiniranje države demokratskom
itekako je podložno kritičkom razmatranju. Još kad ista država provodi vlastitu volju
na međunarodnom planu kao samoinaugurirani „svjetski policajac“ – u čemu joj
pomažu sateliti – mimo Svjetske organizacije (ili međunarodnim dogovorom
osnovanih institucija) s jedinim legitimitetom arbitrirati u međunarodnim odnosima,
onda se ta država i svi njeni trabanti realno sami stavljaju u krug banditskih država,
ma što one i njihovi državljani mislili o tome, uvjeravajući svijet u suprotno. Ako
osobu koji se ne pridržava zakona smatramo kriminalcem koji podliježe sankcijama
pravnog sustava svoje države, onda na isti način moraju izigravatelji međunarodnih
normi ponašanja biti podvrgnuti sankcijama međunarodnog prava. Stvarnost je
doduše takva, da se formalni zazivatelji norme „um caruje snaga klade valja“ u
praksi vladaju po onoj „sila boga ne moli“.

Neupitni aktualni predvodnik te prakse su sasvim neupitno Sjedinjene Američke

Države, globalni gospodar (doduše, sve nemoćniji) svjetskog poretka, kao što je to
Rimsko carstvo bilo u prastara vremena. Nemoralnost vladanja te države u praksi,
nije potrebno dokazivati pribranijim i objektivnijom članovima ljudskog roda,
posebice narodima koji na vlastitoj koži osjećaju kandže američkog (zapadnjačkog)
shvaćanja demokracije. Često zazivanje američkog Ustava kao svetog pisma
američke demokracije, pada već na povijesnoj praksi odnosa države prema
starosjediocima ili licemjernom odnosu spram Lincolnovog ukidanja ropstva, a u
službenoj međunarodnoj politici realizirano besprigovornim savezništvima s
najreakcionarnijim režimima (Saudijskom Arabijom ili svojevremeno s JAR). Ili,
primjerice, bezrezervnoj podršci izraelskoj politici prema Palestincima - u čemu te
dvije države često bivaju u UN preglasane od svih članica - te čvrsto savezništvo s
despotskom Saudijskom Arabijom kojoj se gleda kroz prste za najgora kršenja
ljudskih prava. No, tko zaključke ne formira evidentnim djelovanjem te najopasnije
države današnjice po svjetski mir, međunarodni pravni sustav, ekonomiju, okoliš i
globalne klimatske promjene, podastrimo mu pisane dokumente koji svjedoče o
lažljivoj, stoljetnoj politici koja se pred međunarodnom javnošću nastoji skriti
propagandnim smicalicama, a uvlači u svoju sferu interesnog djelovanja (temeljem
nehumanih kapitalističkih premisa) niz država koje je u tome prate, svrstavajući se
srodnim interesima vlastitih elita u krug voluntarizma koji ordinira međunarodnim
poretkom. Kao što se bika drži za rogove, a ljude za riječ, tako se i države drže za
poštivanje potpisanih ugovora, a ako ih konstantno izigravaju i ne poštuju, same
prisiljavaju ostatak svijeta da ih drži na distanci služeći se (nažalost) njima
primjerenom metodom – učešćem u trci u naoružanju. Što je, dakako, zanemarimo li
moralnost cijele te „atletske“ discipline – uspješno jedino kod ponajvećih i
najsnažnijih učesnika, dok u većine država ne može spriječiti petljanje Amerike gdje
joj se i kad joj se sprdne, u – kako to ona pravda – zaštiti vlastitih interesa. Interesno
područje te velesile postao je cijeli svijet, a samo njena vlastita procjena jamči jeste li
u, ili izvan sfere njihove oružane „zaštite“. Kako je rat (oružana intervencija) samo
„nastavak politike drugim sredstvima“ (prema pruskom generalu Karlu von
Clausewitzu), stupnjevanje agresivne politike konačno neizbježno dovodi do krvi.
Politika se najčešće vodi diplomatski, sklapanjem bilateralnih ili multilateralnih
ugovora, što bi moralo biti učinjeno u dobroj vjeri a ne „s figom u džepu“. S obzirom
2
da svijet još uvijek pokreće isključivo probitak (kojem se etika i moral tretiraju kao
sluškinje, umjesto obrnuto), kapitalizam je – kao puko interesno zasnovan sistem –
pravi majstor u potpisivanju i potonjem zaobilaženju, kršenju ili napuštanju ugovora
koji su parafirani od najviših predstavnika države, kadgod to interes zahtijeva, a
najpodliji način njihova neispunjavanja je namjerno odlaganje ratifikacije, čime
potpis postaje mrtvo slovo na papiru jer ne obavezuje. Maher nad maherima u
izigravanju potpisanih unutrašnjih, kao i međunarodnih ugovora – na sve moguće
načine koji im padnu na pamet – su upravo SAD, i to još od faze prisvajanja
indijanskih teritorija. „Prema američkim nacionalnim arhivima, ratificirano je 374
ugovora potpisanih između SAD-a i indijanskih plemena od 1772. do 1867. godine.“.
Mnogi od njih nisu bili poštovani ili čak ratificirani, što je jasno ukazivalo da se ni
nisu namjeravali poštivati. Drugi izvori govore o čak više od 500 prekršenih ugovora
američke vlade s Indijancima. Poznat je veliki protestni marš američkih Indijanaca
„Staza prekršenih ugovora“, koji je obilazio cijelu državu i konačno završio – pred
predsjedničke izbore - u Washingtonu, postavivši svoje zahtjeve u 20 točaka.

„Povijest je prošarana ugovorima koje su SAD potpisale ali nisu ratificirale,

potpisale - a zatim povukle potpis, pa čak i odbile potpisati nakon što su sve ostale
poticale na potpisivanje. Kapricioznost o međunarodnim ugovorima je stara
američka tradicija. Započinje samim stvaranjem zemlje: stotine ugovora potpisanih
s indijanskim plemenima koji su ili prekršeni ili nisu ratificirani. Danas su SAD
jedna od zemalja koje su ratificirale najmanji broj međunarodnih ugovora o
ljudskim pravima - od 18 sporazuma koje je usvojila UN, Amerika je ratificirala
samo pet.“

Nabrojimo samo neke od njih

- Ugovori između vlade i američkih Indijanaca (1722.-1869.)

- Versajski ugovor, 1919
- Ženevski sporazum, 1954
- Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora, 1982
- Konvencija o pravima djeteta (CRC), 1989

„CRC je važan dokument o ljudskim pravima iz nekoliko razloga. To je prvi

sporazum o pravima djece, koji uključuje širok raspon prava (obrazovanje,
zdravstvo, pravda) za maloljetnike. Vrlo brzo je postigla široku potporu, uz gotovo
jednoglasnu ratifikaciju diljem svijeta. SAD su sporazum potpisale 1995. godine. To
je jedina zemlja koja ga nije ratificirala .“

- Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih testova, 1996

„Iako je sporazum o zabrani nuklearnog testiranja usvojen u Generalnoj skupštini

UN-a 1996., a ratificiralo ga je 166 zemalja, sporazum još nije stupio na snagu zbog
osam ključnih zemalja koje ga još nisu ratificirale. SAD, koje su potpisale 1996.,
jedna je od njih - ostale su Kina, Egipat, Indija, Iran, Izrael, Sjeverna Koreja i
Pakistan.“

- Ugovor o zabrani mina, ili Ugovor iz Ottawe, 1997

- Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, 1998
- Protokol iz Kyota, 1997
3
- Pariški klimatski sporazum, 2015
- Iranski nuklearni sporazum, 2015
- Sporazum o klimi, Osaka, 2019

Russell Means, indijanski aktivist za prava američkih Indijanaca, koji je vodio i

spomenuti protestni marš Indijanaca na Washington, dao je upozorenje koje se
američkih vlada, posebno one pod Trumpovm predsjedavanjem, nije ništa dojmilo:

„Majka Zemlja je zlostavljana, moći su zlostavljane, a to ne može trajati zauvijek.

Nijedna teorija ne može promijeniti tu jednostavnu činjenicu. Majka Zemlja će
uzvratiti, cijela okolina će se osvetiti, a zlostavljači će biti eliminirani. Stvari
zatvaraju puni krug, dolaze tamo gdje su počele. To je revolucija.“

Nabrojeni su samo neki od sporazuma koje Sjedinjene Države ili nisu potpisale, ili
nisu ratificirale, ili istupile iz sporazuma nakon što su ga potpisale, čemu bi trebalo
dodati još i Konvenciju protiv mučenja (prihvatile su je s rezervom, a nisu pristupile
Fakultativnom protokolu, ugovoru koji se nadovezuje na nju, a koji uspostavlja
međunarodni sustav inspekcije za mjesta pritvora po uzoru na sustav koji postoji u
Evropi od 1987. godine) i Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Također,
SAD se povlači iz Sporazuma o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg
dometa (INF) sklopljenog s Rusijom za „hladnog rata“ 1987. godine.

Sve to znači da tu „uzor državu“ ništa, sem prosudbe vlastitog pravnog sistema,
ne obavezuje; primjerice, zaštita djeteta, kršenje zabrane mučenja ili zalaganje za
sprječavanje klimatskih promjena. Istovremeno dok se moja država dupelizački
ulaguje Americi, mene obavezuju kojekakve „trice i kučine“ koje samonametnuti
vrhovni svjetski pravni i moralni arbitar ne prihvaća ili krši na globalnoj razini, a
moja ulizička država na to nema što reći. Međutim, u temeljnom pravnom aktu SAD,
njegovom Ustavu, stoji među inim:

„Ovaj Ustav i zakoni Sjedinjenih Država koji će se donijeti u skladu s tim; i svi
ugovori koji se sklapaju, ili koji će se donijeti, pod nadzorom Sjedinjenih Država, bit
će vrhovni zakon zemlje; a suci u svakoj državi bit će vezani time, bez obzira na ma
koju suprotnu formulaciju u Ustavu ili zakonima bilo koje države.“, (Ustav SAD,
stavak 6),

što znači da je cjelokupno djelovanje Sjedinjenih Američkih Država na unutrašnjem i

vanjskom planu, s obzirom na prekršene ili napuštene ugovore – protuustavno!
Detaljni pregled ovih sporazuma (što nije cilj članka) pokazuje sav „humanizam“ i
„demokratičnost“ ove države, koja kako na unutrašnjem tako i na međunarodnom
planu ne cijeni stremljenja drugih država (sad, kako u kojih iskrena) da reguliraju
svoje odnose na humaniji način, spriječe širenje ratova, ograniče niz globalnih
prirodnih fenomena koji prijete opstanku vrste, ali i jednako tako – afirmiraju
vladavinu prava u odnosima država, kao i prava pojedinih skupina stanovništva
(poput djece, primjerice). Amerika sebi zadržava pravo naspram cijelog svijeta
nametati svoj sud o nečemu u čemu se svi - osim nje - slažu, i nimalo je ne ometa
zaobilaženje jedinih legitimnih organa za rješavanje svjetskih pitanja (prvenstveno
UN), te se kao najveća državna baraba sprda s potpisanim ugovorima. Koliko
samoživu politiku provodi ta država svjedoče i sankcije koje samoinicijativno, bez
ikakvog utemeljena u međunarodnom pravu, nameće drugim državama, s izgovorima
4
koji bi neopravdano trebali opravdati. Zar nije to banditizam na globalnom nivou, a
nažalost u tom kriminalnom ponašanju slijede je veći i manji sateliti – prvenstveno
Zapad koji to čini slijedom interesa kapitala, a potom i navodno suverene ficlek
državice tipa Hrvatske, Slovenije, i sve one regionalne stremeći se upisati u
međunarodnu mafijašku organizaciju koja svoje postojanje i interese brani oružanom
prijetnjom (NATO), bez legitimiteta da se tako ponaša.

Navedeni su tek neki važniji sporazumi koje Sjedinjenim Državama i pratećim

strvinarima znače manje od centa profita, njihovog pravog međunarodnog interesa.
Kraća lista nepotpisanih ili neratificiranih ugovora SAD samo je dio mnogo potpunije
liste američkih ugovora, potpisanih, raticifiranih, neratificiranih, prekinutih ili
naprosto prekršenih. Poznati američki intelektualac, lingvist, humanist i politički
aktivist Noam Chomsky kaže u jednom intervjuu:

„SAD su svoj prvi veto Vijeća sigurnosti uložile 1970. i brzo su preuzele vodeću
ulogu u tome. To je jedina zemlja koja je otišla toliko daleko da je stavila veto na
rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se poziva sve države da poštuju međunarodno
pravo - ne spominjući nikoga, ali bilo je shvaćeno da je to bio odgovor Washingtonu
na odbijanje naloga Svjetskog suda da okonča svoje "odbijanje" presude o
„protuzakonitoj uporabi sile“ (međunarodnog terorizma) protiv Nikaragve i
plaćanje značajnih odšteta. SAD rijetko ratificiraju međunarodne konvencije, a kada
se to dogodi, obično je riječ o ključnim rezervama, koje se učinkovito izuzimaju:
konvencije o genocidu i mučenju, i mnoge druge.“

SAD su pojavom Monroeve doktrine vodile nedosljednu izolacionističku politiku

uzdržavanja „od bilo kakva miješanja u politiku i prilike evropskih država, a
neprijateljskim činom smatrat će svaki kolonizatorski, ekspanzionistički ili
intervencionistički pokušaj neameričkih država na američkim kontinentima“.
Napustile su je ulaskom u prvi, a potom u drugi svjetski rat, nakon kojega od te
političke filozofije nije ostalo ništa u praksi. Samoinicijativno, Amerika se smatra
gospodarom svijeta, te tako i djeluje namećući svoje stavove prvenstveno ucjenama,
sankcijama, diplomatskim, ekonomskim i vojnim pritiskom ostatku svijeta (sem
malog broja zemalja sposobnih tome se oduprijeti), a narodi kojih se zaklinjanje u
suverenitet uglavnom svodi na služenje novim gospodarima, pokorno je slijede.

Dodamo li tim pisanim obavezama koje Amerika ignorira ili odbacuje i ratove
koje vodila proteklih stoljeća, a dr. Zoltan Grossman je nabrojao blizu 150 američkih
– što prikrivenih, što onih pod plaštom NATO pakta, do onih sasvim otvorenih vojnih
intervecija širom svijeta - uključivo i one unutrašnje, protiv indijanskih starosjedilaca
- počevši od 1890. sve do one nedavne u Siriji, (još potpuniji spisak može se naći na
Wikipediji), postaje jasno zašto je ovo najopasnija država na kugli zemaljskoj otkad
je svijeta i vijeka. Snabdjevena naoružanjem (na koje je prošle godine potrošila
otprilike kao osam zemalja zajedno, koje su na listi od drugog do devetog mjesta),
ekonomskom snagom i propagandnom mašinom tako razrađenom da se Goebbels
čini čistim amaterom, nepoštivanjem, neprimjenjivanjem i odbacivanjem
međunarodnih sporazuma, odlučnošću koja ne preza od najvećih zločina u ostvarenju
vlastitih interesa (to je jedina zemlja koja je dvaput upotrijebila svoje nuklearno
oružje), sve više postaje rak na tijelu čovječanstva, koje je ionako – prema nekima –
kancer na tijelu planete.

5
 Pred sidrenjem brodova na Ellis Islandu (otok Ellis), karanteni i središnjem
mjestu za prijem migranata, evropske iseljenike tijekom 19. i početkom 20. stoljeća
dočekivao je pogled na “Kip slobode” – francuski dar Sjedinjenim Državama – na
čijem podnožju su uklesani stihovi pjesme Emme Lazarus, iz poeme “Novi Kolos”:

„…Dajte mi vaše umorne i siromašne,

Vaše potlačene mase koje žude da slobodno dišu,
One koje ste prokleli i protjerali sa vaših obala,
Pošaljite mi te beskućnike i stradalnike,
Za njih podižem baklju pored zlatnih vrata.“

Imigranti su izgradili Ameriku, a nova, sumanuta politika američke administracije

prema njima – bilo legalni ili ilegalni – ne vodi računa o tome da i oni nezakoniti
doprinose njenom prosperitetu (što ne znači i svih njenih građana), a još manje o
humanom razrješavanju problema. Ona se ne odnosi tako samo prema aktualnim
nezakonitim migracijama, koje psihotični predsjednik želi riješiti izgradnjom zida
prema Meksiku, već i velikom broju ilegalnih migranata koji godinama borave u
zemlji iz raznoraznih razloga (rat, represija, terorizam, ekonomska bijeda, spajanje
obitelji,…). Tako da poema Lazarusove uglavnom može poslužiti ilustraciji „bilo pa
prošlo“ vremena; „baklja (slobode) pored zlatnih vrata“ odavno je tek reliktni,
okamenjeli ukrasni element spomenika. Amerika postaje sve protivno onome za što
se formalno zalaže, čak i zapisuje u svojim najvišim dokumentima. Država koju
treba držati za „rogove“, jer njena riječ je toliko relativna da se u nju apsolutno ne
valja pouzdati.