Charles Dickens:

Božićna pjesma

Preveo s engleskog:
Predrag Raos

Naslov izvornika:
Charles Dickens Christmas Carol

Ilustracije John Leech

Elektronsko izdanje prema

prvom izdanju knjige iz 1843. godine
priredila i prilagodila Meli
www.knjige.club ;)
 u prozi
o duhovima Božića

Charles Dickens
Preveo s engleskog:
Predrag Raos

Ilustracije John Leech

Potrudih se u ovoj knjižici prizvati duha jedne ideje, duha koji će moje
čitatelje oraspoložiti – oraspoložiti prema njima samima, jedne prema
drugima, prema božićnom času, a i prema meni.
I neka im taj duh opsjeda kuću prijazno, i neka ga nitko ne poželi
odložiti s knjigom.
Čitateljima vjerni prijatelj i sužanj,
C. D.
Prosinac, 1843.
M
arley je bio mrtav, da počnemo s tim. Glede toga nije moglo biti
nikakve dvojbe. Zapisnik o njegovu ukopu potpisali su svećenik,
bilježnik, pogrebnik i najbliži srodnik. Potpisao ga je i Scrooge: a
Scroogeovo je ime vrijedilo na Burzi, pa je tako vrijedilo i sve ono na što
bi on izvolio staviti svoj potpis. Stari je Marley bio mrtav kao, što bismo
rekli mi Englezi, čavao u vratima.
Sad pazite! Time nipošto nisam mislio kazati da je u tom čavlu u
vratima, bar koliko je meni poznato, nešto posebno mrtvo. Ja bih osobno
bio skloniji najmrtvijim komadom sitne željezne robe na tržištu proglasiti
čavao u mrtvačkom sanduku. U gore navedenoj usporedbi, međutim,
skriva se mudrost naših predaka, i moje neposvećene ruke neće joj
premetati kosti, jer bolje da propadne selo nego običaj. Zbog toga ćete mi
dopustiti da ponovim, ovaj put vrlo naglašeno, da je Marley bio mrtav kao
čavao u vratima.
Scrooge je znao da je Marley mrtav? Naravno da je to znao. A zar bi
i moglo biti drukčije? Scrooge i on bili su ortaci tko bi ga znao koliko već
godina. Scrooge je bio njegov jedini izvršitelj, jedini upravitelj, jedini
opunomoćenik, jedini nasljednik, jedini prijatelj i jedini koji ga je
oplakao. Pa ipak taj tužni događaj ni samoga Scroogea nije potresao baš
tako strašno, jer se ovaj već na sam dan ukopa pokazao vrsnim poslovnim
čovjekom, pa ga posvetio neprijeporno dobro sklopljenim poslom.
 Spominjanje Marleyjeva sprovoda vraća me opet na polaznu točku.
Nije bilo baš nikakve dvojbe da je Marley mrtav. To se mora posve jasno
shvatiti, inače u priči što je kanim ispričati čitatelj neće naći ništa čudesno.
Da nismo savršeno sigurni da je Hamletov otac umro još prije početka
drame, tada njegova noćna šetnja, po istočnjaku, na vlastitu bedemu, ne
bi bila ništa neobičnija od iznenadne pojave kakvog drugog sredovječnog
gospodina, pošto je zanoćalo, na kakvu vjetrovitu mjestu – recimo na
groblju uz crkvu Svetoga Pavla – najmanje pak tako neobična da doslovce
skameni sinov boležljivi um.
Scrooge nije nikad prebojao ime staroga Marleyja. Ostalo je ono
stajati i dalje, godinama, nad skladišnim vratima: Scrooge i Marley. Tvrtka
je bila poznata pod imenom Scrooge i Marley. Pokatkad bi ljudi iz
poslovnoga svijeta Scroogea zvali Scroogeom, ponekad pak Marleyjem;
on se pak sâm odazivao na oba imena. Njemu je to bilo sve svejedno.
Ali da! Kad je trebalo stezati tijesak, neumoljiva je bila ta ruka, ruka
staroga Scroogea! Toga gramzljivoga staroga grješnika što cijedi, grabi,
zgrće i gomila! Ruka tvrda i oštra kao kremen iz kojega ognjilo još nije
nikad izbilo darežljivu iskru; tajnovita, u se zatvorena i usamljena kao
ostriga. Hladnoća što ju je nosio u sebi smrznula mu je stare crte lica,
ušiljila mu šiljati nos, smežurala mu obraze, ukočila korak; obojila mu oči
u crveno a tanke usne u plavo; i progovarala lukavo hrapavim glasom.
Ledeno inje bilo mu je na glavi, nad očima, na žilavu obrazu. Svoju je
nisku temperaturu uvijek nosio sa sobom; i kad bi pasji upeklo, svoj bi
ured punio ledom, i ne bi okopnio ni za jedan stupanj čak ni na sam Božić.
Vanjska toplina i hladnoća na Scroogea su imali malo utjecaja. Nije
bilo te topline koja bi ga mogla zagrijati, baš kao ni zimske hladnoće koja
bi ga promrzla. Nijedan vjetar što bi zapuhao ne bi bio ledeniji, nijedan
snijeg što bi padao tvrdoglaviji u svojim namjerama, nijedna kiša što bi
šibala neosjetljivija na svaku molbu. Ružno vrijeme nije znalo gdje da ga
nadjača. Najteži pljuskovi, i snijezi, i gràd, i susnježica, samo su se u
jednom pogledu mogli dičiti da su bolji od njega. Oni su se, naime, na
svijet ispod sebe “obarali” na lijep način, dok se to za Scroogea baš nikad
nije moglo reći.
Nitko ga nikad nije zaustavio na ulici pa ga, radosna pogleda, upitao:
“O, dragi gospodine Scrooge, kako ide? Kad ćete malo svratiti do mene?”
Nijedan ga prosjak nije nikada zamolio da mu udijeli kakvu malenkost,
nikad ga nijedno dijete nije upitalo koliko je sati, nikad ga nijedan ni
muškarac ni žena nisu upitali kako se ide tamo i tamo. Kao da su ga
poznavali i sami sljepački psi: kad bi ga vidjeli da dolazi, odvlačili bi svoje
vlasnike u veže, pa u dvorišta; a onda bi zamahali repovima kao da žele
reći: “Dragi moj gazda u tami, bolje je i nemati oči nego ih imati tako zle!”
No baš je Scroogeu bilo do toga! Ta on je baš i želio da tako bude. Jer
zbog toga što se grubo probijao vrevom zagušenim stazama života,
upozoravajući pritom sve ljudske obzire da se drže podalje od njega, ljudi
koji su ga poznavali govorili su: “Taj zna što radi!”
Kad jednog lijepoga dana – a od svih čestitih dana u godini, baš na
sam Badnjak – stari je Scrooge sjedio pretrpan poslom u svom
računovodstvu. Vrijeme je bilo studeno, sumorno i oštro; povrh svega još
i maglovito; čuo je kako ljudi u dvorištu sipljivo hodaju gore-dolje,
udaraju se rukama o prsa i lupaju nogama o kaldrmu ne bi li ih malo
zagrijali. Gradski su satovi netom prešli brojku tri, no već se počinjalo
mračiti: svjetla nije bilo čitavoga dana i po prozorima susjednih ureda već
su se palile svijeće, kao rumene mrlje u smeđemu zraku što se mogao
rezati nožem. Magla se utakala na sve pukotine i kroza sve ključanice, a
vani je bila tako gusta da su se nasuprotne kuće, unatoč tome što je
dvorište baš tu bilo najuže, pretvorile upravo u fantome. Da ste vidjeli
kako se taj musavi oblak malaksalo spušta, zastirući sve pod sobom,
zacijelo biste pomislili da Narav živi baš tu u susjedstvu, gdje vari maglu
na veliko.
 Vrata su Scroogeova računovodstva te večeri bila otvorena, kako bi
na oku mogao držati pisara, koji je u turobnoj izbici, zvanoj Bačva,
prepisivao pisma. Kod Scroogea je gorjela vatrica, no kod pisara je ta
vatrica bila tako mala te se činilo da to izgara tek jedan grumen ugljena.
On je, međutim, nije mogao razgorjeti, jer je sanduk s ugljenom bio u
Scroogeovoj sobi; a da se pojavio s lopaticom, posve je izvjesno da bi mu
gazda prorekao kako će se uskoro morati rastati. Zbog čega se pisar
umotao u bijeli šal, pokušavajući se zagrijati na svijeći, no koje se
nastojanje, jer ne bijaše čovjek odveć razvijene mašte, pokazalo posve
bezuspješnim.
“Sretan ti Božić, ujače! Bog te blagoslovio!” uzvikne najednom
radostan glas. Bio je to glas Scroogeova nećaka, koji se pojavio tako naglo
da su njegove riječi bile ujedno i prva najava njegova dolaska.
“Pih!” reče Scrooge. “Podvala!”
A bio se, taj Scroogeov nećak, brzom šetnjom kroz maglu i po
poledici, tako zagrijao da se sav zažario; lice mu je bilo rumeno i lijepo; iz
očiju mu se iskrilo, a iz usta parilo.
“Božić da je podvala, ujače!” reče Scroogeov nećak. “To zacijelo ne
mislite ozbiljno!”
“Itekako mislim”, odvrati Scrooge. “Sretan Božić! Odakle ti pravo da
budeš sretan? Odakle ti razlog da budeš sretan? Kao da ti nije i tvoje
sirotinje dosta.”
“No, no, no”, odgovori mu na to nećak. “A otkud vama pravo da
budete tako turobni? Otkuda razlog da budete mrzovoljni? Kao da vam
nije i vašega bogatstva dosta.”
Scrooge, nemajući tog časa pri ruci nikakav bolji odgovor, samo
ponovi: “Pih!”, nakon čega ponovno uslijedi: “Podvala.”
“Ujače, ta ne budite tako oštri”, reče nećak.
 “A kakav da budem”, odvrati ujak, “u tom svijetu punom luda?
Sretan Božić! Sramota jedna, kakav sretan Božić! Za što je Božić na svijetu
osim da plaćaš račune bez novca; da otkriješ kako si godinu stariji a niti
sat bogatiji; da sabireš poslovne knjige i na koncu ustanoviš da su se sve
stavke, u svih dvanaest mjeseci, okrenule protiv tebe? Kad bi moglo biti
po mojemu,” reče Scrooge, zgražajući se, “svakoga blesavca koji bi išao
svijetom i nazivao ljudima ‘Sretan Božić’ dao bih skuhati u vlastitom
pudingu i pokopati ga s glogovim kolcem protjeranim kroz srce. I baš bi
trebalo!”
“Ujače!” molećivo će nećak.
“Nećače!” odvrati ujak strogo. “Ti slavi Božić kako je tebe volja, a
meni prepusti da ga ja slavim kako je mene.”
“Da ga slavite!” ponovi Scroogeov nećak. “Ta vi ga uopće i ne
slavite.”
“Onda mi daj mira”, reče Scrooge. “Velika ti korist i od njega! Uvijek
si je i imao!”
“Mnogo je toga, mnim, iz čega sam uspijevao istjerati nekakvo
dobro, no od čega nikad nisam imao koristi”, odvrati nećak. “Pa tako i iz
Božića. Pa ipak sam siguran da sam u božićnim danima – pri čemu ne
mislim na štovanje što ga ištu sveto ime i svetiji nastanak, ako se to, kad
je riječ o ičemu što se odnosi na Božić, može ikako zanemariti – kad god
bi na njih došao red, vidio nešto dobro: jer to su dani lijepi i milosrdni,
puni praštanja i dobrote: i to je jedino meni poznato doba, u čitavom
dugom godišnjem kalendaru, kad se čini da su muškarci i žene, kao po
nekom dogovoru, spremni slobodno otvoriti srce, i spremni u ljudima što
stoje pred njima zaista vidjeti svoje suputnike do groba, a ne tek
pripadnike druge rase, stvorenja što putuju nekim drugim putovima. I
stoga, ujače, iako mi to nikad nije u džep spustilo ni trunak ni zlata ni
srebra, ja ipak vjerujem da sam od toga imao koristi, te da ću je imati i
ubuduće; i stoga velim, neka bi ga Bog blagoslovio!”
 Pisar u svojoj izbi i ne misleći zapljeska; potom smjesta shvati
nedoličnost svojega ponašanja, pa pročačka vatru pa joj tako zanavijek
ugasi i posljednju iskru.
“Nek od vas čujem još samo jedan šušanj,” reče Scrooge, “pak ćete
Božić proslaviti gubitkom namještenja. A vi ste, gospodine,” doda,
okrećući se nećaku, “silan govornik, te se čudim da već niste u
Parlamentu.”
“Ne ljutite se, ujače. No dajte! Večerajte sutra s nama.”
Scrooge odvrati da će se vidjeti – da, doista reče baš tako. Reče
zapravo čitavu frazu, naime da će se prije vidjeti na jednom vrlo dalekome
mjestu.
“Ali zašto?” uskliknu Scroogeov nećak. “Zašto?”
“Zašto si se oženio?” upita Scrooge.
“Zato što sam se zaljubio.”
“Zato što si se zaljubio!” progunđa Scrooge, kao da je to jedina stvar
na svijetu smješnija od sretnog Božića. “Do skorog viđenja!”
“Ali ne, ujače, nikad ni prije toga niste htjeli do mene. Zašto mi to
sada navodite kao razlog nedolaska?”
“Doviđenja”, reče Scrooge.
“Od vas ne želim ništa; ništa od vas ne tražim; zašto ne bismo bili
prijatelji?”
“Doviđenja”, reče Scrooge.
“Strašno mi je žao, i od sveg srca, što vidim da ste tako neumoljivi.
Među nama nikad nije bilo nikakve zavade, nikakvih nesuglasica s kojima
bih ja imao išta. No dobro, pokušao sam to u čast Božića, i zbog toga ću
svoje božićno raspoloženje sačuvati do kraja. Pa ipak, ujače, čestit vam
Božić!”
“Doviđenja!” reče Scrooge.
 “I sretna vam Nova godina!”
“Doviđenja!” reče Scrooge.
Nećak unatoč svemu ode iz sobe bez ijedne ljutite riječi. Prije toga,
međutim, zastane u vanjskim vratima kako bi svoje dobre želje izrazio
pisaru koji je, unatoč svojoj promrzlosti, ipak bio topliji od Scroogea, jer
mu ih uzvrati vrlo srdačno.
“Evo još jednog”, promrmlja Scrooge koji je sve to čuo. “Moj pisar, s
petnaest šilinga tjedno, sa ženom i djecom, priča o sretnom Božiću. Da
čovjek pobjegne u Bedlam, u ludnicu.”
A taj umobolnik, pošto je izveo Scroogeova nećaka, u sobu uvede dva
druga svata. Bila su to otmjena gospoda, oku ugodna, i sad su stajala,
snimljenih šešira, u Scroogeovu uredu. U rukama su im bile knjige i
papiri, i obojica se nakloniše.
“Scrooge i Marley, ako se ne varam”, reče jedan od gospode, bacivši
pogled na popis. “Imam li čast razgovarati s gospodinom Scroogeom ili s
gospodinom Marleyjem?”
“Gospodin Marley je pokojan već sedam godina”, odvrati Scrooge.
“Umro je prije sedam godina, baš na ovu noć.”
“Ne sumnjamo da će ortak koji ga je nadživio znati valjano zastupati
njegovu velikodušnost”, reče gospodin pružajući mu svoju vjerodajnicu.
I reče istinu, jer njih su dvojica bili odista srodne duše. Na zlokobnu
riječ “velikodušnost” Scrooge se namršti, odmahne glavom, pa vrati
vjerodajnicu.
“U ovo slavljeničko doba godine, gospodine Scrooge” reče gospodin
dohvaćajući pero, “poželjnije je no inače priložiti kakav sitan darak za
uboge i potrebite, koji baš sada trpe od velike nevolje. Mnogima nedostaje
i ono najnužnije; stotine su tisuća, gospodine, lišene i najpotrebnijeg.”
“Zar ne postoje zatvori?” upita Scrooge.
“O, ima ih mnogo”, odvrati gospodin spuštajući pero.
 “A popravilišta i radne ubožnice?” upita Scrooge. “Jesu li još u
pogonu?”
“Jesu. Pa ipak,” odvrati gospodin, “bilo bi mi draže kad bih mogao
reći da nisu.”
“Zakoni su, dakle, o predionicama i sirotinji, na punoj snazi?” upita
Scrooge.
“Imaju pune ruke posla, gospodine.”
“O! Već sam se bio uplašio, zbog onoga što ste mi maločas kazali, da
se dogodilo nešto što ih je skrenulo s njihovog uobičajenog posla”, reče
Scrooge. “Jako mi je drago što to čujem.”
“Pod dojmom uvjerenja da oni mnoštvu siromaha mogu jedvice
priskrbiti zdravlje duha i tijela,” odvrati gospodin, “nekolicina se nas
prihvatila skupljanja priloga eda bi se siromasima kupilo malo mesa i pića,
i nešto čime bi se zagrijali. Pa smo odabrali ovaj trenutak, jer to je trenutak
nad svim ostalima, kad se oskudica osjeća tako oštro, dok obilje veseli. Što
da upišem?”
“Ništa!” odvrati Scrooge.
“Želite ostati anonimni?”
“Želim da mi dadete mira”, reče Scrooge. “Pa kad me već pitate,
gospodo, što želim, evo vam i odgovora. Ja se na Božić ni sâm ne veselim,
pa si ne mogu ni priuštiti da uveseljavam zgubidane. Ja pridonosim
održavanju spomenutih ustanova; stoje me sasvim dovoljno; pa oni
kojima je tako loše mogu slobodno u njih.”
“Mnogi onamo ne mogu; a mnogi bi prije umrli.”
“Ako bi prije umrli,” reče Scrooge, “onda će biti najbolje da tako i
učine, eda bi se smanjio višak stanovništva. Osim toga – oprostite – ali to
mi nije ni poznato.”
“Moglo vam je biti”, zamijeti gospodin.
 “Uostalom, to i nisu moja posla”, odvrati Scrooge. “Čovjeku je posve
dovoljno da zna svoj posao, i ne treba se u druge plesti. Ja sam svojim
stalno zaokupljen. Gospodo, zbogom vam bilo!”
Shvativši posve nedvosmisleno da bi svako daljnje nastojanje bilo
trud zaludan, gospoda se povukoše. Scrooge se ponovno prihvati posla sa
znatno poboljšanim mišljenjem o sebi te u raspoloženju vragolastijem no
obično.
U međuvremenu se magla i tama zgusnuše toliko da su ulicama već
jurili ljudi sa zapaljenim glavnjama, nudeći se da trče pred kolima i
kočijama, i vode ih njihovim putem. Drevni crkveni toranj, čije je
čangrizavo staro zvono kroz gotički prozor uvijek iz potaje zirkalo na
Scroogea, sad je postao nevidljiv, pa je satove i četvrtine odbijao u
oblacima, iza čega bi uslijedili tremolirajući titraji, baš kao da mu gore, u
smrznutoj glavi, cvokoću zubi. Studen posta i prežestoka. Na glavnoj ulici,
u kutu dvorišta, nekoliko je radnika popravljalo plinske cijevi, pa su u
željeznoj košari zapalili veliku vatru, oko koje se skupila družina
dronjavih muškaraca i dječaka; veselo su na vatri grijali ruke i žmirkali
očima. Na uličnom hidrantu, na kojeg su svi i zaboravili, preljev se
smrznuo i voda se pretvorila u mizantropski led. Jarko osvijetljeni dućani,
gdje su grančice s bobicama pucketale od topline plinskih svjetiljaka što
su obasjavale izloge, bojili su rumenilom lica prolaznika. Dućani peradara
i piljara pretvoriše se u sjajne dosjetke; bila je to veličanstvena procesija, i
gledajući je, bilo je gotovo nemoguće povjerovati da sve to ima ikakve veze
s dosadnim načelima pogađanja i prodaje. Gospodin gradonačelnik,
utvrđen u svojoj velebnoj vijećnici, zapovjedio je pedesetorici svojih
kuhara i batlera da proslavu Božića urede kako to i dolikuje
gradonačelnikovu kućanstvu; a čak je i sitni krojač, kojeg je prošloga
ponedjeljka oglobio s pet šilinga zato što je na javnome mjestu bio pijan i
rabijatan, u svom potkrovlju miješao sutrašnji puding, dok mu se mršava
žena s malim djetetom otputila u pohod kupovanja govedine.
 Sve maglenije i studenije! Studen što siječe, ujeda, bode. Da je dobri
sveti Dunstan1 zagrizao u Zloduhov nos samo dodirom takva vremena,
umjesto što se protiv njega poslužio uobičajenim oružjem, taj bi zaista
vrlo brzo odurlikao svoje i vratio se gdje mu je mjesto. A vlasnik jednog
mršavog i mladog nosa, a kojeg je gladna studen glodala i mljackala onako
kao što pas glođe kosti, prignuo se Scroogeovoj ključanici da ga razveseli
božićnicom, no na prvi zvuk pjesmice:
Bog te čuv’o, vedri gospodine! Da te ništa očaju ne preda!
Scrooge dohvati ravnalo s takvom djelatnom energijom, da pjevač
pobježe od prepasti, prepuštajući ključanicu magli i još srodnijemu ledu.
Napokon nastupi i čas da se zatvori pisarnica. Scrooge zlovoljno siđe
sa stolca pa tako s tom činjenicom prešutno upozna i nestrpljivog pisara
u izbi, koji smjesta puhne u svijeću i stavi šešir na glavu.
“Sutra biste, pretpostavljam, željeli imati čitav dan slobodan?” upita
Scrooge.
“Ako vam to, gospodine, odgovara.”
“Uopće mi ne odgovara,” reče Scrooge, “a nije ni pošteno. Ako bih
vam zbog toga odbio pola krune, onda biste, tako mi svega, smatrali da
vas izrabljujem?”
Pisar mu se slabašno nasmiješi.
“Međutim,” reče Scrooge, “ako vam ja dam dnevnicu za nerad, onda
vi ipak nećete smatrati da vi izrabljujete mene.”
Pisar zamijeti da se to događa samo jednom godišnje.
“Jadna je to isprika za džeparenje svakog dvadeset petog prosinca!”
reče Scrooge zakapčajući zimski kaput do grla. “Ali pretpostavljam da ćete
ipak morati dobiti taj slobodni dan. Ali se zato potrudite da sutradan
dođete što prije!”

1
Sv. Dunstan je zaštitnik zlatara, a prema legendi je uhvatio vraga užarenim kliještima za nos, te ga nije
pustio sve dok mu ovaj nije obećao da će mu ubuduće dati mira. (Op. pr.)
 Pisar obeća da hoće, našto Scrooge izađe mrzovoljno gunđajući.
Ured bi zaključan dok bi dlanom o dlan, a potom se pisar, kome su se
ispod pojasa zibali dugački krajevi bijeloga šala (jer se nije mogao podičiti
zimskim ogrtačem), spusti sklizaljkom na Cornhillu, na kraju čitavog niza
dječaka, i to dvadeset puta, u čast Badnjaka, da bi potom potrčao kući u
Camden Town, koliko ga noge nose, da bi se to poigrao slijepoga miša.
Scrooge je svoju sumornu večeru pojeo u svojoj stalnoj sumornoj
gostionici pa je, nakon što je pročitao sve novine i ostatak večeri zavarao
poslovnom knjigom, krenuo kući na počinak. Živio je u odajama što su
nekoć pripadale njegovom preminulom ortaku. Bio je to mračan stan,
smješten u niskoj hrpi zgrada u dnu dvorišta, gdje je pristajao tako slabo
da se čovjek jedva mogao othrvati misli da je utekao ovamo dok je još bio
mlada kućica, igrajući se skrivača s ostalim kućama, i onda zaboravio
kojim je putem došao. Sad je ta kuća, međutim, već bila jako stara, i jako
stravična, jer u njoj nije živio nitko osim Scroogea, budući da su sve ostale
prostorije bile iznajmljene za urede. Dvorište je bilo tako mračno da se
čak i Scrooge, koji mu je poznavao svaki kamen, spremno pokušao snaći
pipanjem. Magla i led toliko su se zgusnuli oko stare crne veže, da se činilo
da joj na pragu u tužnom razmišljanju sjedi sam bog ružnoga vremena.
Sad bi trebalo nešto reći i o zvekiru na vratima, u kojem nije bilo
ničeg neobičnog, osim što je bio jako velik. Činjenica je također da ga je
Scrooge viđao i izjutra i uvečer za čitava svog življenja u tom stanu; a
također i to da je u Scroogeu onoga što se naziva maštom bilo manje no u
ikome u londonskom Cityu, pa čak i ako među te ljude uvrstimo – a to je
smiona tvrdnja – i članove trgovačkoga ceha, njegovu upravu i poslugu.
Pri tom također ne smijemo smetnuti s uma ni to da Scrooge Marleyju
nije posvetio ni cigle misli sve otkako su mu tog popodneva spomenuli
njegova već sedam godina pokojnog ortaka. I onda neka mi netko objasni,
ako samo može, kako se to moglo dogoditi da je Scrooge, nakon što je
stavio ključ u bravu, u zvekiru ugledao – a da ovaj pritom nije prošao ni
kroz kakav trenutni proces preobrazbe – ne zvekir, već Marleyjevo lice.
Marleyjevo lice. I nije bilo u neprozirnoj sjeni kao što su to bili drugi
predmeti u dvorištu, već je bilo ozareno zlokobnim svjetlom, poput trulog
jastoga u mračnom podrumu. Nije bilo ni ljutito ni divlje, već ga je gledalo
baš onako kako ga je običavalo gledati, a sablasne mu su naočale bile
podignute na sablasno čelo. Kosa mu je bila čudno razbarušena, kao
zapuhom vjetra ili toploga zraka, i mada su mu oči bile širom otvorene,
ipak su bile savršeno nepomične. Te oči, kao i pepeljasta boja puti, stvarale
su jezovit dojam, no ipak se činilo da je sav taj užas bez ikakve veze s licem,
da mu čak stoji nasuprot, te da je posve izvan njegove vlasti, te da nipošto
nije dio njegova izraza.
Kad se Scrooge oštro zapiljio u tu pojavu, ona se preobrazila u zvekir.
Kazati da se nije uplašio, ili da mu krv nije bila svjesna užasna
doživljaja kakav mu je bio nepoznat od najranijeg djetinjstva, značilo bi
izreći neistinu. Pa ipak je spustio ruku na ključ što ga je bio ispustio, pa ga
odlučno zakrenuo, ušao u kuću i zapalio svijeću.
I onda doista zastao, na trenutak neodlučan, prije no što će zatvoriti
vrata; i onda je zaista oprezno povirio iza njih, kao da napola očekuje da
će ga užasnuti pogled na Marleyjev perčin što viri u predvorje. Ali s
unutrašnje strane vrata nije bilo ničega, izuzmemo li vijke i matice kojima
je zvekir bio pričvršćen, i zato je rekao “Hu, hu!” pa ih s treskom zatvorio.
Taj je zvuk čitavom kućom odjeknuo poput groma. Činilo se da
svaka soba gore, i svaka bačva u vinarevu podrumu dolje, ima vlastitu i
sebi svojstvenu zbirku odjeka. Ali Scrooge nije bio čovjek koji bi se uplašio
jeke. Zaključao je vrata i prošao kroz predsoblje, da bi se potom uspeo
stubama, i to polako, u hodu podrezujući stijenj svijeće.
Moglo bi se sad maglovito pričati o vožnji šesteropregom uz dobro
staro stubište, ili o posljedicama lošeg mladog zakona izglasanog u
Parlamentu; reći ću, međutim, tek toliko da ste mrtvačka kola mogli
dopremiti na vrh stuba i postaviti ih poprijeko, s bokom prema zidu i
vratima prema balustradama, i da ste sve to mogli obaviti prilično lako.
Za to je bilo dovoljno širine, i još bi ostalo mjesta; što je možda i bio razlog
zbog kojeg je Scrooge i pomislio da se to mrtvačka kola pred njim kreću
u tami. Nekoliko plinskih lanterni na ulici nije ulaz osvjetljavalo baš tko
zna kako, tako da možemo pretpostaviti da je, unatoč Scroogeovoj
lojanici, bilo poprilično mračno.
I Scrooge se uspne, ne mareći za sve to koliko je crno pod noktom:
mrak je jeftin i Scroogeu drag. Pa ipak, prije no što će zatvoriti teška vrata,
prošao je kroz sobe da vidi je li sve u redu. Onog se lica prisjećao taman
dovoljno da dobije želju da učini to što je učinio.
Dnevna soba, spavaća soba, ropotarnica. Sve kako i mora biti.
Nikoga ispod stola, nikoga ispod sofe; u ognjištu vatrica; zaimača i
umivaonik spremni, i zdjelica zobene kašice na toploj polici kraj kamina
(jer je bio nešto prehladio glavu). Nitko ispod kreveta, nitko u ormaru,
nikoga u njegovu kućnom haljetku, koji je u sumnjivoj pozi visio na zidu.
Ropotarnica kao i obično. Stara rešetka pred kaminom, stare cipele, dvije
stare košare, umivaonik na tri noge, i žarač.
Posve umiren, zatvorio je vrata i zaključao se; dvostruko se zapravo
zaključao, što inače nije običavao činiti. Osiguravši se tako od
iznenađenja, skinuo je kravatu; odjenuo je kućni haljetak i obuo papuče,
pa stavio noćnu kapicu, da bi potom sjeo pred ognjište i prihvatio se
kašice.
Vatrica je bila doista slabašna, upravo ništa u tako ljutu noć. To ga je
natjeralo da joj se sasvim primakne, i zamišljeno se u nju zagleda, prije no
što je iz takve pregršti goriva uspio istjerati i najmanji osjećaj topline.
Ognjište je bilo staro, a sagradio ga je bio još nekoć davno neki nizozemski
trgovac, pa ga posvuda obložio fantastičnim nizozemskim keramičkim
pločicama, koje su trebale prikazivati prizore iz Svetoga pisma. Bilo je tu
Kaina i Abela, faraonovih kćeri, Kraljica od Sabe, anđeoskih vjesnika što
su se spuštali na oblacima kao na perinama, potomaka Abrahamovih,
Baltazara, apostola što su se otiskivali na more u zdjelicama za umak,
stotina likova što su mu privlačili misli, pa ipak je Marleyjevo lice, lice tog
čovjeka već sedam godina mrtvog, izniklo poput štapa drevnoga proroka
i progutalo sva ostala. 2 Da su sve glatke pločice spočetka bile prazne, zbog
sposobnosti misli da od razdvojenih fragmenata slaže slike, na svakoj bi
se od njih pojavila kopija Marleyjeve glave.
“Podvala!” rekao je Scrooge i prešao na drugi kraj sobe.
Načinio je nekoliko krugova pa ponovno sjeo. A kad je zabacio glavu
u naslonjaču, pogled mu je slučajno zastao na zvonu, odavno već
beskorisnom, što ga je zbog nekog razloga već zaboravljenog, povezivalo
s prostorijom na najvišem katu zgrade. I tada je, s velikim čuđenjem i
neobičnim, neobjašnjivim užasom, dok ga je tako gledao, opazio kako se
zvono počinje njihati. Spočetka se zibalo tako lagano da je jedva i
proizvelo zvuk; ubrzo, međutim, zazvoni glasno, a za njim se oglase i sva
druga zvona u kući.
Moglo je to tako potrajati pola minute, ili minutu, no doimalo se kao
čitav sat. A onda su zvona prestala kako su i počela, sva zajedno. Potom je
uslijedio štropot, odnekud iz dubina, kao da netko preko vinarovih bačava
vuče težak lanac. Scrooge se sad prisjeti kako je čuo da duhovi u
opsjednutim kućama vuku lance.
Vrata se podruma otvore uz tresak, a onda začu mnogo glasniju
buku, na donjem katu, pa zatim kako se uspinje stepenicama i kreće ravno
prema njegovim vratima.
“I to je nekakva podvala!” reče Scrooge. “Ja i dalje ne vjerujem.”

2
Kad je biblijski prorok Abraham pred faraonom svoj štap pretvorio u zmiju, isto su učinili i poganski
proroci, ali je onda Abrahamova zmija progutala sve ostale (Iz 7,8-13). (Op. pr.)
 Pa ipak mu se boja lica naglo promijenila kad je, bez ikakve stanke,
to nešto prošlo kroz teška vrata i na njegove oči ušlo u sobu. Kad je to
ušlo, plamen koji je već počeo zamirati, najednom je poskočio, kao da želi
reći: “Znam tko je! To je Marleyjev duh!” Da bi potom ponovno pao.
 Isto lice: isto iscijato. Marley sa svojim perčinom, uobičajenim
prslukom, tijesnim hlačama i čižmama; pri čemu su rese na potonjima
blistale, baš kao i perčin, skutovi kaputića i kosa na glavi. Lanac što ga je
vukao bio je zakačen negdje pri struku. Bio je dugačak i ovijao se oko
njega kao rep; a na njemu su bile nanizane (što je Scrooge promotrio vrlo
pomnjivo) ručne blagajne, ključevi, lokoti, poslovne knjige, dokumenti i
teške kase okovane čelikom. Tijelo mu je bilo prozirno, tako da je Scrooge,
gledajući kroza nj, mogao vidjeti i ona dva dugmeta kaputiću na leđima.
Scrooge je često slušao da Marley u trgovini zna biti vrlo proziran,
no u to nije povjerovao sve do sada.
Ne, u to nije mogao povjerovati čak ni sada. I mada je fantoma
pregledao skroz naskroz, i mada ga je vidio da stoji pred njim; iako je
osjećao kako se njime prelijeva ledeni pogled Marleyjevih kao smrt
hladnih očiju; i makar je vidio i samo tkanje marame kojom su mu bile
umotane glava i brada – a bio je to zavoj koji prije nije opazio – unatoč
svemu tome on i dalje nije vjerovao, pa se hrvao s vlastitim zorom.
“Kako, molim!” rekao je Scrooge, hladan i jedak kao i uvijek. “Što
hoćeš od mene?”
“Mnogo toga!” Glas je bio Marleyjev, o tome nije moglo biti dvojbe.
“Tko si ti?”
“Pitaj me tko sam bio.”
“Onda, tko si bio?” upitao je Scrooge, podižući glas. “Vrlo si
neobičan... za sjenu.” Već je mislio reći “u sjeni”, ali je umjesto toga rekao
ovo, kao priličnije.
“Za života sam bio tvoj ortak, Jacob Marley.”
“Ne bi li... ne bi li sjeo?” upitao je Scrooge, gledajući ga sumnjičavo.
“Mogao bih.”
“Onda sjedni.”
 Scrooge ga je bio ponudio zato što nije znao je li tako proziran duh
uopće kadar sjesti, pa je mislio, ako bi se to pokazalo nemogućim, da bi
mu duh u tom slučaju morao dati neko vrlo nezgodno objašnjenje. Duh
je međutim sjeo s druge strane kamina kao da je to nešto posve
uobičajeno.
“Ti ne vjeruješ da ja postojim”, zamijetio je Duh.
“I ne vjerujem”, odgovorio je Scrooge.
“Kakav bi dokaz želio o stvarnosti mog postojanja, mimo onih što ih
daju tvoja ćutila?”
“To ne znam”, reče Scrooge.
“Zašto sumnjaš u svoja ćutila?”
“Zato što na njih utječu i sitnice”, odgovorio je Scrooge. “Mali
poremećaj probave i već počinju varati. Možda si ti kakav neprobavljeni
komad govedine, žličica gorčice, grumenčić sira, polovica nedokuhana
krumpira. Ti imaš više veze s drobom nego s grobom, pa ma tko da bio!”
Scrooge baš nije bio pretjerano sklon izvaljivanju viceva, a nije, u
tom trenutku, baš ni bio raspoložen jako vragolasto. Istina je bila da je
pokušao biti duhovit, kako bi nekako odvratio pažnju sa sablasti i suzbio
strah; a to stoga što mu je prikazin duh bio uzmutio i samu koštanu srž.
Kad bi samo na trenutak ostao sjediti tako – Scrooge je to jasno
osjećao, u tišini zagledan u te zapiljene, staklaste oči – u glavi bi mu se sve
uzmutilo. Nešto je užasno bilo i u paklenskoj atmosferi što se širila od
samoga duha. Scrooge je nije mogao osjetiti sam, ali je sasvim očito bilo
tako, jer iako je Duh sjedio savršeno nepomično, njegova kosa, skutovi i
rese i dalje su se micali, kao da ih pokreću vruća isparavanja što se dižu iz
peći.
“Vidiš li ovu čačkalicu?” rekao je Scrooge, brzo ponovno
preuzimajući komandu, a zbog razloga netom navedenih, i želeći, pa
makar i na trenutak, skrenuti skamenjeni pogled prikazin sa svoje osobe.
 “Vidim”, odvrati Duh.
“Ti ne gledaš u nju”, reče Scrooge.
“Ali je ipak vidim”, odvrati Duh.
“No, dakle!” odbrusi mu Scrooge. “Trebao bih samo to progutati, pa
da me do smrti progone legije demona, sve iz vlastite glave. Podvala, velim
ti; podvala!”
Na ovo utvara ispusti grozan krik i zazvekeće lancem, proizvodeći
pritom takvu strašnu i jezivu buku, da se Scrooge morao uhvatiti čvrsto
za stolac da se ne sruši od nesvjestice. No koliki je tek bio njegov užas kad
fantom razveza zavoj oko glave, kao da mu je u sobi postalo prevruće, pa
mu čeljust padne na prsa!
Scrooge pade na koljena pa sklopi ruke pred licem.
“Milost!” kriknu. “Jeziva prikazo, zašto me mučiš?”
“Čovječe svjetskoga uma!” odvrati Duh. “Vjeruješ li sada u mene ili
ne?”
“Vjerujem”, reče Scrooge. “Jer moram. Ali zašto prikaze hodaju
zemljom i zašto me pohode?”
“Od svakoga se čovjeka traži”, odgovori Duh, “da se duša što u njemu
živi kreće među njegovom subraćom, i da putuje nadaleko i naširoko; i
ako to duša ne obavi za života, onda je osude da to čini poslije smrti. Ona
je osuđena da luta svijetom – o, vaj meni! – i gleda u čemu ne može
sudjelovati i sve to pretvarati u sreću, kao što je mogla dok je još bila na
zemlji!”
Prikaza ponovno ispusti krik, zatrese lanac, pa zalomi prozračnim
rukama.
“Pa ti si okovan”, reče Scrooge, sav uzdrhtao. “Reci mi zašto?”
“Nosim lanac što sam ga sâm skovao za života”, odvrati Duh.
“Stvarao sam ga kariku po kariku, jard po jard; opasah se njime po
slobodnoj svojoj volji, i po slobodnoj sam ga svojoj volji nosio. Zar je
njegov oblik tebi stran?”
Scrooge se tresao sve jače i jače.
“Ili bi rado znati,” nastavi Duh, “kolika je dužina i težina jakoga lanca
što ga ti nosiš? Bio je ovako težak i dugačak još prije sedam Badnjaka. A
odonda si nastavio raditi na njemu. Težak je to lanac!”
Scrooge se ogledao po podu, očekujući da će se naći okružen s
pedeset ili šezdeset sežanja željeznoga kabla; vidio, međutim, nije ništa.
“Jacobe”, reče on molećivim glasom. “Stari Jacobe Marleyju, reci mi
još nešto. Reci mi nešto utješno, Jacobe.”
“Toga nemam i ne mogu ti dati”, odvrati Duh. “To dolazi iz drugih
predjela, Ebenezeru Scrooge, i to prenose drugi posrednici, i drugoj vrsti
ljudi. A ne mogu ti reći ni što bih mogao. Još samo malo, jer više mi nije
dopušteno. Ja ne mogu otpočinuti, ne mogu ostati, ne mogu se nigdje
nepotrebno zadržavati. Moj duh nikad nije izišao izvan našeg
računovodstva – pazi dobro! – u životu moj duh nije nikada lutao izvan
granica naše rupe za prevrtanje novca; i preda mnom je još mnogo
zamornoga puta!”
U Scroogea je bila navika, kad god bi se zamislio, da stavi ruke u
džepove hlača. Duboko razmišljajući o svemu što mu je Duh bio rekao,
učini i sada tako, no ne podižući pritom pogleda niti pomičući koljena.
“Zacijelo si, Jacobe, u tome vrlo spor”, zamijeti Scrooge poslovnim
tonom, iako s poniznošću i smjernošću u glasu.
“Spor!” ponovi Duh.
“Već sedam godina mrtav”, zamišljeno će Scrooge. “I svo to vrijeme
na putu?”
“Svo to vrijeme”, reče Duh. “Bez mira i spokoja. I uz stalne
pokajničke muke.”
“Putuješ brzo?” upita Scrooge.
 “Na krilima vjetra”, odvrati Duh.
“Zacijelo si za sedam godina prešao preko golemih prostranstava”,
reče Scrooge.
Duh, začuvši to, ispusti još jedan krik pa ponovno zazvekeće lancem,
i to tako gadno u mrtvoj tišini noći, da bi stražar bio posve u pravu kad bi
ga priveo zbog remećenja javnoga mira.
“O! Zarobljen, okovan i s dvostrukim negvama,” krikne fantom, “ni
ne znajući za sve te silne vjekove neprekidnog rada besmrtnih stvorenja,
jer ovaj svijet mora otići u vječnost prije nego se razvije sve ono dobro za
koje je sposoban. Ne znajući da svaka kršćanska duša, radeći dobrohotno
u svojem malenom krugu, bez obzira kakav on bio, mora otkriti kako je
njen smrtni život prekratak da iscrpi sva sredstva vlastite korisnosti. Ne
znajući da je čitav svemir kajanja premalen da ispravi samo jednu
promašenu priliku u životu! Pa ipak sam bio takav! O! Baš takav sam bio!”
“Ali, Jacobe, ti si uvijek bio vrstan čovjek od poslova”, ponovno
zgriješi Scrooge, koji je sve to već počeo primjenjivati na sebe.
“Poslova!” uzvikne Duh i ponovno zalomi rukama. “Čovječanstvo je
bilo moj posao. Javno dobro je bilo moj posao; darežljivost, milostinja,
opraštanje i dobrodušnost, sve je to bilo moj posao. Poslovi mojega zanata
bili su tek kap vode u golemom oceanu svega što je spadalo u moj posao!”
Ispruženom rukom podiže lanac, kao da je on uzrok svih njegovih
beskonačnih jada, pa ga pusti da ponovno teško padne na pod.
“U ovo doba svake godine”, reče utvara, “postaje mi najteže. Zašto
sam koračao kroz gomile svoje subraće očiju uprtih u zemlju, i zašto ih
nikad nisam podigao prema blagoslovljenoj Zvijezdi što je Mudrace
odvela do skromnoga domka? Kao da nije bilo sirotinjskih domova do
kojih je ta zvijezda mogla dovesti mene!”
Brzina kojom je govorila prikaza zapanjila je Scroogea, pa ga obuze
strahovita drhtavica.
 “Čuj me!” krikne Duh. “Vrijeme mi je već skoro isteklo.”
“Hoću”, odvrati Scrooge. “Ali imaj obzira! Nemoj puno kititi,
Jacobe! Molim te!”
“Zašto sam se pred tobom pojavio u vidljivu obličju, to ti ne smijem
reći. A kraj tebe sam sjedio nevidljiv, i to mnogo, mnogo dana.”
To uopće nije bila dopadljiva misao. Scrooge se stresao pa obrisao
znoj s čela.
“To nije lakši dio moje pokore”, nastavio je Duh. “A večeras sam se
pojavio ovdje da te upozorim kako za tebe još ima nade da izbjegneš moju
sudbinu. Prilike i nade, Ebenezere, koje ti ja donosim.”
“Oduvijek si mi bio dobar prijatelj”, odvrati Scrooge. “I hvala ti na
tome!”
“Opsjedat će te”, nastavi Duh, “tri utvare.”
Scroogeu čeljust padne duboko skoro kao i Duhu.
“Jesu li to ta prilika i nada koje si netom spomenuo, Jacobe?” upita
klonulim glasom.
“Jesu.”
“Mislim... mislim da radije ne bih”, reče Scrooge.
“Ako te oni ne pohode,” odgovori Duh, “onda za tebe više nema
nade da bi mogao izbjeći put kojim ja sada kročim. Čekaj na prvi sat
sutrašnjega dana, kad zvono odzvoni jedan.”
“Zar ih, Jacobe, ne bih mogao primiti sva tri odjednom, pa da sve
odmah bude gotovo?” predloži mu Scrooge.
“Drugu očekuj iduće noći u isti sat. Treću iduće noći kad prestane
titrati posljednji otkucaj dvanaestog sata. Gledaj da me više ne vidiš; i pazi
da, radi samoga sebe, ne zaboraviš sve što je među nama rečeno!”
Izgovorivši te riječi, prikaza uze maramu sa stola pa je ovi oko glave,
baš kao maločas. Scrooge je to naslutio po oštrom zvuku što su ga
proizveli zubi kad je marama ponovno spojila čeljusti. Prisilio se da
ponovno digne oči, pa otkrio da mu nadnaravni posjetitelj stoji sučelice,
a lanac da mu je omotan i prebačen preko ruke.
Prikaza se udaljila koračajući natraške, i pri svakom koraku prozor
bi se malo podigao tako da je, kad je duh stigao do njega, već bio širom
otvoren. Dao je znak Scroogeu da priđe, što ovaj i učini. Kad su se našli
na dva koraka, Marleyjev duh podiže ruku, upozoravajući ga da ne prilazi
bliže. Scrooge zastade.
Učinio je to ne toliko iz poslušnosti, koliko zbog iznenađenosti i
straha; jer kad je ovaj podigao ruku, Scrooge je postao svjestan zbrkanih
zvukova u zraku; bili su to nesuvisli tonovi jadanja i kajanja; jauci
neiskazivo tužni i puni samoprijekora. Prikaza, nakon što ih je na
trenutak poslušala, pridružila se toj jutarnjoj tužaljci, da bi potom
otplovila u turobnu, mračnu noć.
Scrooge krene za njom do prozora, očajan od radoznalosti. I pogleda
van.
Zrak je bio ispunjen fantomima, koji su letali amo-tamo u
neumornoj žurbi, i ječali tako se gibajući. Svi su nosili lance poput
Marleyjeva duha, neki su od njih (zacijelo pripadnici grješnih vlada) bili
prikovani zajedno, i nitko nije bila slobodan. Mnoge je od njih Scrooge,
dok su bili živi, i osobno poznavao. Vrlo mu je poznat bio jedan stari duh,
u bijelom prsluku, kojemu je za gležanj bila prikovana čudovišno velika
željezna blagajna, i koji je grozno plakao zato što ne može pomoći sirotoj
ženi s djetetom koju je vidio ispod sebe kako sjedi na ulaznim
stepenicama. Zajednička je nevolja svima njima očito bila što su željeli
učiniti nešto, nešto dobro, ljudima oko sebe, ali su zauvijek izgubili moć
djelovanja.
 Jesu li se te spodobe stopile s maglom, ili ih je magla sve prekrila, to
Scrooge nije mogao odrediti. I oni, međutim, i njihovi glasovi iščezoše
zajedno, i noć ponovno postade kakva je bila kad se vraćao kući.
Scrooge zatvori prozor i pregleda vrata kroz koja je Duh bio ušao.
Bila su dvostruko zaključana, i on ih je bio zaključao vlastitim rukama, a
i kračun je ostao netaknut. Pokušao je izgovoriti “Podvala!” ali je stao već
na prvome slogu. A budući da je, sad je li zbog osjećaja što ih je bio
proživio, ili od dnevnih napora, ili kratkog pogleda bačenog u nevidljivi
svijet, ili pak zbog mučna razgovora s Duhom, ili zbog sitnih sati, bio
veoma željan odmora, Scrooge smjesta pođe u postelju, niti se ne
razodjenuvši, pa istoga časa pade u dubok san.
K
ad se Scrooge probudio, bilo je tako mračno da je, gledajući iz
postelje, jedva mogao razabrati proziran prozor na neprozirnu
zidu svoje sobe. Uspio je očima nekako probiti mrak, i to baš u
trenutku kad je sat na susjednoj crkvi najavio četvrtu četvrtinu. I zato je
naćulio uši da čuje koliko je sati.
Na njegovo veliko čuđenje, teško zvono sa šest produži na sedam, a
sa sedam na osam, i ravnomjerno tako do dvanaest, i tada stane. Dvanaest!
Kad je pošao u postelju bila su prošla tek dva sata. Taj sat očito ide krivo.
Zacijelo mu je led pobrkao rad mehanizma. Dvanaest!
Dotaknuo je oprugu svoje ure, kako bi ispravio taj zaista naopaki sat.
Njegovo sitno bilo hitro otkuca dvanaest i stane.
“No dakle,” reče Scrooge, “ta nije moguće da sam prespavao čitav
dan i tako do duboko u noć. Nije moguće da se nešto dogodilo sa Suncem,
i da je sada dvanaest u podne!”
Ta ga je misao uzbunila, pa se ispetljao iz postelje i pipajući pronašao
put do prozora. Prije no što je išta mogao vidjeti, morao je rukavom
kućnoga haljetka obrisati mraz, no i tada je vidio zapravo vrlo malo. Sve
što je mogao razabrati, bilo je da je i dalje vrlo maglovito i izuzetno
hladno, i da nema buke ljudi što trčkaraju amo-tamo, stvarajući veliku
gužvu, kakva bi nedvojbeno nastala da je noć pobijedila jarki dan i
zavladala svijetom. Ta mu je spoznaja donijela veliko olakšanje, jer “tri
dana po predaji burzovna mjenica od strane g. Ebenezera Scroogea ili
njegova opunomoćenika” i tako dalje, postat će, ako više ne bude dana za
brojanje, naprosto državnom obveznicom.
Scrooge se vrati u postelju pa otpočne misliti, misliti, misliti i misliti
o svemu što se dogodilo, i to opet i opet i opet, ali nije mogao doći baš ni
do čega. Što je više mislio, sve ga je to sve više zbunjivalo; i što se više
trudio ne misliti, sve je više mislio. Marleyjev ga je duh zaista kinjio. Svaki
put kad bi u srcu, nakon zrela prosuđivanja, zaključio da je sve to bilo
samo san, misli bi mu ponovno poletjele, kao da je otpustio oprugu,
prvome zaključku, i ponovno ga postavljale pred isti problem koji je sad
trebalo ponovno proraditi od samoga početka: “Je li to bio san ili ne?”
Scrooge je ležao u takvu stanju sve dok sat nije još tri puta otkucao
četvrt, kad se prisjetio, i to posve iznenada, kako ga je Duh upozorio na
posjetitelja u trenutku kad zvono otkuca jedan. Odlučio je ostati ležati
budan sve dok ne prođe taj sat; a budući da bi mu bilo lakše uspeti se u
nebo negoli zaspati, to je vjerojatno bila i najmudrija odluka u njegovoj
moći.
Četvrt je bila tako duga da je on ne jednom povjerovao da je i
neznajući upao u drijemež i tako propustio puni sat. Napokon se on
prolomi njegovim naćuljenim uhom.
“Ding, dong!”
“I četvrt”, rekao je Scrooge, brojeći.
“Ding, dong!”
“I pola!” rekao je Scrooge.
“Ding, dong!”
“Manje četvrt”, rekao je Scrooge.
“Ding, dong!”
“Puni sat,” rekao je Scrooge pobjedonosno, “i ništa drugo!”
 Izgovorio je to prije nego se oglasilo satno zvono, koje to ovaj put
učini s dubokim, šupljim, melankoličnim JEDAN. U tom trenutku u sobi
bljesne svjetlo i zavjese se kreveta razmaknuše.
Zavjese na njegovu krevetu povukla je, velim vam, ljudska ruka. I to
ne zavjese kod nogu, niti otraga, već one kojima je bio okrenut. Zavjese se
njegova kreveta razmaknuše; i Scrooge se, naglo se dignuvši u napol
uspravljen položaj, nađe licem u lice s nezemaljskim posjetiteljem koji ih
je bio povukao: bio mu je blizu kao ja sada vama, i kao što vam u duhu
stojim s boka.
Bila je to neobična prilika – nalik djetetu: pa ipak ne toliko nalik
djetetu koliko je bila nalik starcu, gledanu kroz nekakav natprirodni
medij, zbog čega se prividno udaljio od očiju i smanjio se do dječjih
proporcija. Utvarina kosa, što se spuštala niz vrat i leđa, bila je sijeda, kao
od starosti; pa ipak na licu nije bilo nijedne bore, a koža je bila u
najnježnijem cvatu. Ruke su joj bile vrlo dugačke i žilave, a i o šakama se
moglo reći isto, te se činilo da hvataju neobičnom snagom. Noge i stopala,
vrlo nježno oblikovani, bili su, kao i gornji udovi, goli. Nosila je haljetak
u najčistijoj bjelini; a opasana je bila blistavim pojasom, i sjaj mu je bio
vrlo lijep. U ruci je držala granu svježe, zelene božikovine; a haljetak joj
je, u neobičnoj suprotnosti s tim zimskim simbolom, bio obrubljen
ljetnim cvijećem. U svemu je, međutim, najneobičnije bilo to što joj je iz
krune na glavi izbijao blistav mlaz jarkoga svjetla, zbog čega je sve ostalo
i bilo vidljivo; i baš je to nedvojbeno bilo razlogom zašto je, u manje
blistavim trenucima, kao kapu stavljala veliki utrnjivač za svijeće, onaj isti
što ga je sada držala pod mišicom.
Pa ipak ni to, zaključio je Scrooge gledajući je sve netremičnije, nije
bilo njezino najčudnije svojstvo. Jer kako joj se pojas iskrio i bljeskao sad
ovdje sad ondje, i kako se, ono što je u jednom času bilo svjetlost, u
drugom pretvaralo u mrak, tako je i sama pojava stalno mijenjala svoj
izgled: sad bi bila stvor s jednom rukom, sad s jednom nogom, sad s
dvadeset nogu, sad s parom nogu bez glave, sad s glavom bez tijela: a od
svih tih rasplinutih dijelova u gustoj tmini, u kojoj su se otapali, nisu se
mogli vidjeti ni obrisi. I onda, usred svih tih čuda, najednom bi opet
postala ono što je i bila, čista i jasna kao i prije.
“Jeste li vi, gospodine, onaj duh čiji mi je dolazak bio predkazan?”
upitao je Scrooge.
“Taj sam!”
Glas je bio blag i tih. Čak neobično tih, kao da dolazi iz velike
udaljenosti, a ne iz neposredne blizine.
“Tko ste vi i što ste?” upitao je Scrooge.
“Ja sam Duh Prošlih Božića.”
“Davno prošlih?” upita Scrooge i tek sada zamijeti došljakov
patuljasti stas.
“Ne. Tvojih prošlih Božića.
Možda Scrooge ne bi nikome, da ga je upitao, znao reći razlog, no
najednom ga obuze neobična želja da vidi Duha pod kapom, pa ga stoga
zamoli da je stavi na glavu.
“Kako!” usklikne Duh. “Zar bi već tako brzo htio svojim svjetskim
rukama utrnuti svjetlost što je ja donosim? Zar nije dovoljno da si jedan
od onih čije su strasti stvorile tu kapu i natjerale me da je kroz čitav niz
godina nosim nabijenu na čelo!”
Scrooge s velikim uvažavanjem otkloni svaku pomisao da ga je želio
uvrijediti, ili da posjeduje ikakva znanja o tome kako je, i u kojem
razdoblju života, svjesno i namjerno pribavljao Duhu kapicu. A onda
skupi hrabrosti da ga upita što ga je ovamo dovelo.
“Briga za tvoje dobro!” odvrati Duh.
Scrooge izrazi svoju duboku zahvalnost, ali nije mogao suspregnuti
pomisao da bi toj svrsi mnogo bolje poslužila noć nepomućena mira. Duh
mu je zacijelo čuo misli, jer je smjesta odgovorio:
 “Dobro, onda tvoje obraćenje. Sad pazi!”
Izgovarajući to, Duh ispruži snažnu desnicu pa mu nježno stisne
mišicu.
“Ustani! I pođi sa mnom!”
Scrooge bi sad mogao samo utaman dokazivati kako ni vrijeme vani
a ni doba dana nisu prilagođeni pješačkim potrebama; da je postelja topla,
a termometar da se spustio duboko ispod ledišta; da je lagano odjeven tek
u papuče, kućni haljetak i noćnu kapicu, te da je osim toga navukao i
nekakvu prehladu. Taj stisak, iako nježan poput stiska ženske ruke, nije
trpio pogovora. Stoga usta, no videći da se Duh uputio prema prozoru,
molećivo ga uhvati za halje.
“Ja sam smrtnik,” prigovori Scrooge, “i podložan sam padanju.”
“Podnesi dodir moje ruke tu,” reče Duh, polažući mu je na srce, “pa
će te ona podupirati, i ne samo kroza zrak!”
Dok je izgovarao te riječi, prođoše kroza zid i nađoše se na seoskoj
cesti, među poljima što su se širila na obadvije strane. Grad je bio posve
iščezao. Od njega ni traga ni glasa. A s njim su nestali i tama i magla, jer
je najednom svuda oko njih bio hladan i bistar zimski dan, a snijeg je
pokrivao zemlju.
“O nebesa!” reče Scrooge i zalomi rukama, ogledavajući se oko sebe.
“Pa tu sam odrastao. Tu sam živio još kao mali!”
Duh ga blago pogleda. Njegov nježni dodir, iako je bio lagan i
trenutačan, kao da je još zaostao u starčevu ćutilu opipa. Bio je svjestan
tisuća mirisa što su lebdjeli u zraku, a svaki je od njih bio povezan s tisuću
misli, i nada, i radosti i briga, davno, davno već zaboravljenih!
“Usne ti drhću”, reče Duh. “I što ti je to na obrazu?”
Scrooge nato promrmlja, dok mu je glas neobično zapinjao, da je to
bubuljica, pa potom zamoli Duha da ga odvede kamo god želi.
“Sjećaš se puta?” upita Duh.
 “Da li se sjećam!” žarko odgovori Scrooge. “Mogao bih hodati
zavezanih očiju.”
“Čudno je onda da si na nj zaboravio tolike godine!” zamijeti Duh.
“Idemo.”
Krenuše cestom; Scrooge je poznavao svaka vrata, svaki stup, svako
drvo; a onda se u daljini pojavi maleno trgovište, s mostom, crkvom i
krivudavom rijekom. Prema njima je kaskalo nekoliko šugavih ponija na
kojima su jahali dječaci i dozivali druge dječake u seoskim dvokolicama i
kolima, što su ih vozili seljaci. Svi su ti dječaci bili sjajno raspoloženi, i
međusobno se dozivali, sve dok se široka polja toliko ne ispuniše vedrom
glazbom, da se i sam oštar zrak smijao slušajući je.
“To su tek sjene svega što je bilo”, reče Duh. “Oni nisu svjesni našeg
postojanja.”
Nasmijani putnici produžiše; a kad stigoše, Scrooge ih imenova sve
redom. Zašto ga je obuzela bezgranična radost što ih vidi? Zašto mu je
hladno oko zablistalo, a srce, dok su prolazili, poskočilo? Zašto se ispunio
radošću kad ih je čuo kako jedan drugom žele sretan Božić, dok su se
razdvajali na križanjima i odvojcima, odlazeći svaki domu svome? Što
sretan Božić znači Scroogeu? Sramota jedna, kakav sretan Božić! Što je od
toga ikada imao?
“Škola još nije sasvim prazna”, reče Duh. “U njoj je još ostalo
usamljeno dijete, zanemareno od prijatelja.”
Scrooge reče da ga poznaje. I zaplače.
Skrenuše s glavne ceste pa krenuše toli poznatom stazom, da bi
doskora stigli do otmjene kuće od tamne crvene opeke, s kupolom na
čijem se vrhu okretao kokot, i na kojoj je visjelo zvono. Bila je to velika
kuća, ali je odavala propalo bogatstvo; jer njezine prostrane učionice
rijetko su kada služile svrsi, zidovi su joj bili vlažni i pljesnivi, prozori
polupani, a vrata natrula. U konjušnicama su kvocale i kočoperile se
kokoši, a kolarnice su bile obrasle u travu. Unutrašnjost, međutim,
uspomenu na bivše stanje nije čuvala ništa bolje, jer kad su ušli u sablasno
predvorje, i zirnuli kroz otvorena vrata mnogih soba, otkrili su da su
jadno namještene, hladne i prazne. U zraku je visio miris zemlje, sve je
bilo ispunjeno ledenom golotinjom i nekako budilo misli na prečesta
ustajanja još pri svjetlosti svijeća i ljude koji nemaju previše za jesti.
Potom krenuše, Duh i Scrooge, preko predvorja, i stigoše do vrata sa
stražnje strane kuće. Ona se otvoriše pred njima i otkriše dugačku, golu,
sumornu sobu, koja se doimala još golijom zbog nizova prostih pisarskih
klupa i pisaćih stolova. Za jednim od njih kraj slabašne vatre sjedio je
usamljeni dječak i čitao; Scrooge sjedne u klupu i zaplače, videći ubogog i
zaboravljenog sebe, onakvog kakav je nekad bio.
Ni nečujni odjeci u kući, ni cijuk ni šuškanje miša iza zidne obloge,
ni kapanje iz napol odleđene crpke u sumornom, sivom stražnjem
dvorištu, ni uzdah golih grana jedincatog malodušnog jablana, ni
besposleno zibanje vrata praznoga spremišta, ne, čak ni pucketanje vatre,
ništa mu to nije moglo olakšati dušu, nego mu sve to samo još više pritisne
srce, djelujući na nj sasvim omekšavajuće i otvarajući slobodniji put
njegovim suzama.
Duh mu dotakne mišicu i pokaže mu na njega u mlađim danima,
zadubljena u čitanje. Najednom se pred prozorom pojavi čovjek u stranoj
nošnji, na pogled čudesno stvaran i naočit; za pojas mu je bila zataknuta
sjekira, a za povodac je vodio magarca natovarena drvetom.
“Pa to je Ali Baba!” uzvikne Scrooge glasom punim oduševljenja. “To
je dragi, stari, čestiti Ali Baba! Da, sad znam! Jednoga Božića, kad su ovo
usamljeno dijete ostavili posve samo, on je doista došao, po prvi put, baš
ovako. I Valentin,” reče Scrooge, “i njegov divlji brat, Orson, evo i njih! I
onaj, kako se zvao, koga su usnula položili, samo u gaćama, pred vratima
Damaska; zar ga ne vidiš! I sultanov sluga kojega su duhovi okrenuli
naglavce; evo ga kako hoda na glavi! I pravo mu budi. Baš mi je drago.
Otkud mu samo da se ženi kraljevnom!”
Da su ga čuli kako svo oduševljenje svoje naravi troši na takve teme,
govoreći krajnje neobičnim glasom između smijeha i plača, i da su mu
vidjeli zaneseno i uzbuđeno lice, Scroogeovi bi se poslovni prijatelji iz
grada iznenadili, i to jako.
“A evo i Papige!” usklikne Scrooge. “Zeleno tijelo i žuti rep, s nečim
nalik salati što joj raste iz glave; evo i nje! Siroti Robinson Crusoe, ona mu
je klicala, kad se vratio kući pošto je oplovio otok: ‘Siroti Robinson
Crusoe, gdje si to bio, Robinson Crusoe?’ I čovjek je mislio da sanja, ali
nije. Bila je to Papiga, znaš. A evo i Petka, što trči koliko ga noge nose
prema potočiću! Haloa! Hup! Halo!”
I tada, prošavši brzu preobrazbu posve stranu njegovoj uobičajenoj
naravi, Scrooge reče, pun samilosti prema negdašnjem sebi: “Siroti
dječak!” pa ponovno zaplače.
“Oh, želio bih se vratiti,” promrmljao je Scrooge, stavljajući ruku u
džep i ogledavajući se, nakon što je manžetom obrisao oči, “ali sad je već
prekasno!”
“Što je bilo?” upita Duh.
“Ništa”, reče Scrooge. “Ništa. Sinoć je pred mojim vratima neki
dječak pjevao božićnicu. Žao mi je što mu nisam nešto dao; to je sve.”
Duh se zamišljeno nasmiješi, pa mahne rukom, rekavši pritom: “Da
pogledamo još jedan Božić!”
Na te riječi taj negdašnji Scrooge naraste još malo, a soba postade za
još malenkost tamnija i prljavija. Zidne su se obloge smanjile, prozori
ispucali, sa stropa otpadoše komadi žbuke i na njihovu se mjestu pojaviše
gole letve; ali kako se sve to dogodilo, to Scrooge nije znao ništa bolje nego
vi i ja. On je znao samo da je sve to sasvim točno, da se sve dogodilo
upravo tako, i da je baš ovdje bio, ponovno sam, kad su svi ostali dječaci
pošli kućama na vesele praznike.
Sad nije čitao nego šetao gore-dolje prostorijom, očajavajući.
Scrooge pogleda Duha i, tužno zakimavši glavom, željno pogleda prema
vratima.
Ona se otvoriše i kroz njih uleti djevojčica, mnogo mlađa od dječaka,
pa ga obujmi oko vrata, mnogo ga puta poljubi i obrati mu se kao
“Dragom, dragom bratu.”
“Došla sam, dragi brate, da te vodim kući!” reče dijete, plješćući
sitnim ručicama i previjajući se od smijeha. “Da te vodim kući, kući,
kući!”
“Kući, mala Fan?” odvrati dječak.
“Da!” reče dijete iz kojeg se presipala radost. “Kući, zauvijek i za
svagda. Kući, za sva vremena. Otac je mnogo prijazniji nego što je bio, i
kuća je kao raj! Jedne krasne večeri, kad sam se spremala u postelju, bio je
tako nježan prema meni, da se nisam plašila upitati ga još jednom bi li se
ti mogao vratiti kući; i on je rekao, da, možeš se vratiti, i poslao me
poštanskom kočijom po tebe. A ti ćeš postati čovjek!” reklo je dijete šireći
oči. “I nikad se nećeš vratiti ovamo; ali prije svega, od sad ćemo svaki
Božić biti zajedno, i bit će nam najveselije na svijetu.”
“Kakva si ti cura, mala Fan!” usklikne dječak.
Ona zaplješće ručicama i nasmije se, pa ga pokuša uhvatiti za glavu;
no kako je bila premalena, ponovno se nasmije, te se uspe na prste ne bi li
ga zagrlila. A onda ga počne vući, s djetinjastim oduševljenjem, prema
vratima; a on, nimalo se ne libeći da ode, pođe za njom.
Uto neki strašni glas u hodniku poviče: “Donesi sanduk mladoga
gospodina Scroogea!” I pojavi se učitelj glavom, pa ošinu mladoga
gospodina Scroogea pogledom punim brutalog omalovažavanja, da bi ga
potom, rukovavši se s njim, bacio u grozno stanje duha. Potom povede
njega i sestru u najsjajniji duboki stari krater ošamućujućeg paradnog
salona što ga je ikad vidjelo ljudsko oko, gdje su se karte na zidu, te
zvjezdani i zemaljski globus u prozorskim nišama od silne studeni doimali
nekako voštano.
Potom pred njih postavi vrč neobično lagana vina, i komad neobično
teška kolača, da bi potom mladim ljudima isporučio obroke tih poslastica,
te istodobno poslao mršavoga slugu da čašom “nečega” ponudi postiljona,
koji odgovori da zahvaljuje gospodinu, no ako je to iz iste bačve iz koje je
već kušao, da onda radije ne bi. Budući da je sanduk mladoga gospodina
Scroogea uto već bio vezan za vrh kočije, djeca vrlo rado rekoše učitelju
zbogom; i ušavši u kola, veselo se povezoše cestom kroz vrt; dok su brzi
kotači razbacivali inje i snijeg, kao sitan pršić, s tamnoga lišća zimzelena.
“Uvijek je bila nježno stvorenje, koje bi od jednoga daha mogla
svenuti”, reče Duh. “Ali je imala veliko srce!”
“I imala ga je”, uzvikne Scrooge. “Imaš pravo, To ne niječem, Duše.
Bože oslobodi!”
“Umrla je već kao žena,” reče Duh, “i imala je, čini mi se, djecu.”
“Jedno dijete”, odvrati Scrooge.
“Istina”, reče Duh. “Tvog nećaka!”
Scroogeu kao da je od toga postalo nelagodno u duši, pa odgovori
kratko: “Da.”
Iako su čas prije za sobom ostavili školu, već su bili na užurbanim
gradskim transverzalama, gdje su sumračni prolaznici prolazili i vraćali
se, gdje su se sumračne kočije i kola borili da prođu, tamo gdje je bila sva
borba i halabuka stvarnoga gradskog središta. Po izgledima izloga bilo je
posve jasno da je ponovno doba Božića, no već je bila večer, i ulice su bile
rasvijetljene.
Duh je zastao na vratima nekakvog skladišta pa upitao Scroogea je li
mu poznato.
 “Poznato!” reče Scrooge. “Pa tu sam šegrtovao!”
Uđoše. Pri pogledu na staroga gospodina u velškoj vlasulji, što je
sjedio za pisaćim stolom tako visokim da bi, da je stol bio tek tri prsta viši,
zacijelo tjemenom udarao o strop, Scrooge usklikne u veliku uzbuđenju:
“Vidi, pa to je stari Fezziwig! Bog mu platio, pa to je Fezziwig, opet
živ živcat!”
Stari Fezziwig odloži pero i podigne pogled na sat koji je upravo
pokazivao na brojku sedam. Protrlja ruke, popravi svojeglavi prsluk,
potom se čitav nasmije, od cipela pa sve do organa dobrodušnosti; potom
kliknu svojim ugodnim, glatkim, kliskim, osebujnim i prostosrdačnim
glasom:
“Ju-hu! Ebenezer! Dick!”
Negdašnji Scrooge, sad već izrastao u mladića, žustro uđe u
prostoriju, praćen kolegom naučnikom.
“Dick Wilkins, bez daljnjega!” reče Scrooge Duhu. “Tako me Bog
blagoslovio, da. Evo ga. Bili smo vrlo vezani, taj Dick i ja. Ubogi Dick!
Bože, Bože!”
“Ju-hu, momci moji!” reče Fezziwig. “Za danas smo gotovi. Badnjak,
Dick. Božić, Ebenezer! Postavimo kapke”, vikne stari Fezziwig, oštro
pljesnuvši rukama, “dok velim Jack Robinson!”
Ne biste vjerovali kako su se ta dvojica bacila na posao! Izjuriše na
ulicu s kapcima – jedan, dva, tri – postaviše ih na njihovo mjesto – četiri,
pet, šest – učvrstiše ih i uglaviše – sedam, osam, devet – i vratiše se, dašćući
poput trkaćih konja, dok biste nabrojali do dvanaest.
“Haj hu!” viknu stari Fezziwig, skačući s čudesnom bodrošću s
visokoga stola. “Maknite sve, dečki, dajte da napravimo mjesta! Haj-hu,
Dick! Bravo, Ebenezer!”
Maknite sve! Nije bilo baš ničega što ne bi pomaknuli, ili što ne bi
mogli maknuti, dok ih gleda stari Fezziwig. Sve je za minutu bilo gotovo.
Sve je pokretno bilo sklonjeno, kao da je za vječita vremena uklonjeno iz
javnoga života; pod su omeli i oprali, svjetiljkama podrezali stijenj, na
vatru su dometnuli goriva; i tako se skladište pretvorilo u udobnu, i toplu,
i suhu, i sjajnu plesnu dvoranu, kakvu bi čovjek mogao samo poželjeti u
zimsku noć.
Uto dođe i guslač s notnom knjigom, pa se uspne do visokoga stola,
i od njega napravi orkestar, što je svirao kao pedeset trbobolja. Ulazi
gospođa Fezziwig, pretvorena sva u golem, solidan smiješak. Ulaze tri
gospođice Fezziwig, nasmijane i ljupke. Ulazi šest mladih obožavatelja
kojima slomiše srca. Ulaze svi mladići i djevojke zaposleni u poduzeću.
Ulazi dvorkinja s rođakom pekarom. Ulazi kuharica i najbolji prijatelj
njezina brata, mljekar po zanatu. Ulazi dječak preko puta, za koga slute
da ga gazda ne hrani kako treba, pokušavajući se sakriti iza djevojke, što
radi kod drugoga susjeda, i koja je dokazala da je gazdarica poteže za uši.
Svi oni ulaze, jedan za drugim; neki sramežljivo, neki gordo, neki
graciozno, neki nespretno, neki gurajući, neki vukući; svi oni ulaze,
kojekako i svakojako. I svi oni odlaze, dvadeset parova odjednom, za ruke
i polukrug, pa natrag suprotnim smjerom; sredinom gore pa opet dolje;
vrte se i vrte u različitim stupnjevima umilnoga grupiranja; stari se par na
čelu uvijek okrene na krivome mjestu; novi par na čelu sve pokreće
ponovno, čim se nađe na svome mjestu; napokon su svi na čelu, a nema
onoga na kraju da im pomogne. Kad je sve to dovelo do takvih posljedica,
stari je Fezziwig zapljeskao rukama da zaustavi ples te uzviknuo:
“Odlično!” a guslač zaronio licem u crno pivo, pribavljeno baš za tu svrhu.
No pojavivši se ponovno, prezre počinak i smjesta počne ispočetka, iako
još ne bijaše plesača, kao da su onog drugog svirača odnijeli kući,
slomljena od umora, na kapku; a ovo da je neki novi novcijati čovjek,
odlučan da ga svirkom nadmaši, ili pogine pri pokušaju.
Bilo je još plesanja, i igranja zaloga, pa još plesova, a bio je i kolač, i
kuhano vino, i veliki komad hladnoga pečenja, i veliki komad hladnoga
kuhanoga mesa, i mesna pita, i obilje piva. No najveći se događaj večeri
ipak zbio nakon kuhanog i pečenog, kad je guslač (lukava lisica, tko bi
rekao! Jedan od onih što svoj posao znaju bolje no što bi čovjek i
pomislio!) udario “Sir Rogera de Coverleyja”. Tada stari Fezziwig istupi
da zapleše s gospođom Fezziwig. Potom par na čelu; s dobrom, poštenom
kriškom glazbe za nj odrezane; potom dvadeset i tri ili četiri plesna para,
ljudi s kojima nema šale; ljudi koji su zaista naumili plesati, i koji nemaju
pojma kako se hoda.
 Ali da ih je bilo dva puta toliko, o, da, i četiri puta, stari bi im Fezziwig
svima bio dorastao, a isto bi se moglo reći i za gospođu Fezziwig. Što se
pak tiče nje, ona mu je bila dostojan partner u svakom smislu te riječi.
Ako to nije dovoljna pohvala, recite mi nešto bolje, rado ću se njome
poslužiti. Činilo se da iz listova gospodina Fezziwiga upravo izvire
nekakva svjetlost. Oni su za čitava plesa blistali kao Mjesec. I nije se moglo
predvidjeti, niti u jednom trenutku, što će učiniti u sljedećem. A kad su
stari Fezziwig i gospođa Fezziwig prošli čitav ples; napredovanje i
odstupanje, držanje za ruku s partnerom; naklon i kniks; okret;
provlačenje ispod podignutih ruku, pa zatim opet na svoje mjesto; tada
Fezziwig izvede coupe, – i to tako okretan, te se činilo da namiguje
nogama, da bi se potom ponovno uspravio niti ne posrnuvši.
Kad je sat odzvonio jedanaest, kućni se bal prekine. Gospodin i
gospođa Fezziwig zauzeše svoja mjesta, s obadvije strane vrata pa,
rukujući se na izlazu sa svakim posebno, zaželješe im sretan Božić. Kad su
već svi bili otišli, osim dvojice šegrta, isto učinište i njima; i tako veseli
glasovi zamriješe u daljini, a dječaci budu prepušteni svojim posteljama,
koje su bile pod tezgom u dvorišnom dućanu.
Za sve se to vrijeme Scrooge ponašao kao čovjek sišao s uma. I duša
i tijelo bijahu mu na poprištu, s onim negdašnjim njime. On je sve
potvrđivao, sjećao se svega, u svemu uživao i pokazivao najneobičnije
uzbuđenje. I sve do sada, kad se od njega okrenuše zažarena lica
negdašnjeg njega i Dicka, nije ni pomislio na Duha niti bio svjestan da
ovaj gleda ravno u nj, dok mu je svjetlo na glavi gorjelo vrlo jasno.
“Zaista sitnica,” reče Duh, “ispuniti srca tih šašavaca zahvalnošću.”
“Sitnica!” odvrati Scrooge kao jeka.
Duh mu da znak da posluša dvojicu naučnika, što su izlijevala srca,
hvaleći Fezziwiga; a nakon što to bi gotovo, reče:
 “Kako! Ta zar nije tako? Potrošio je tek nekoliko funti svog smrtnoga
novca; tri, možda četiri. Zar je to toliko mnogo da zaslužuje toliku hvalu?”
“Ta nije riječ o tome”, reče Scrooge, zagrijan tom opaskom, pa i
nesvjesno govoreći kao onaj od negda, a ne ovaj od danas. “Uopće nije
riječ o tome. On je imao moć da nas učini sretnim ili nesretnim; da nam
službu učini lakom ili mučnom; radošću ili tlakom. Recimo da se ta moć
krije u njegovim riječima ili držanju; u stvarima toli tanjušnim i
beznačajnim da ih je nemoguće brojati i zbrajati: pa što onda? Sreća koju
nam je dao bila je tolika kao da ga je stajala čitavo bogatstvo.”
Osjetio je Duhov pogled, pa zastao.
“Što je bilo?” upita Duh.
“Ništa posebno”, odvrati Scrooge.
“Nešto je bilo?” uporno će Duh.
“Ne”, reče Scrooge. “Ne. Samo bih volio da sad mogu svojemu pisaru
reći nekoliko riječi! I to je sve.”
Kad je Scrooge izrazio želju, njegov raniji ja pogasi svjetiljke, i sad su
Scrooge i Duh ponovno stajali bok uz bok na slobodnom prostoru.
“Moje vrijeme istječe”, zamijeti Duh. “Brže!”
Ovo nije bilo rečeno ni Scroogeu niti ikome njemu vidljivom, ali je
izazvalo trenutnu posljedicu. Jer je Scrooge ponovno ugledao sebe. Sad je
bio stariji, muškarac u naponu snage. Na licu mu nisu bile krute i grube
crte koje će se pojaviti kasnijih godina; na njemu su se, međutim, već
počeli pokazivati znaci brige i pohlepe. U oku mu se caklio pohlepan,
gramziv nemir, pokazujući strasti što su već hvatale korijen, baš tamo gdje
će pasti sjena sve većega drveta.
Nije bio sam, već je sjedio uz lijepu mladu djevojku u jutarnjoj
haljini: u očima su joj bile suze, i blistale na svjetlu što se sjajilo iz Duha
Prošlih Božića.
 “Sve je to beznačajno”, reče ona tihim glasom. “Za tebe beznačajno.
Mene je istisnuo drugi neki idol; i ako te on u budućnosti može veseliti i
tješiti onako kao što sam to ja pokušavala, onda zaista nemam pravog
razloga da se žalim.”
“Kakav te to idol istisnuo?” odvrati on.
“Zlatni idol.”
“Takvi su nepristrasni zakoni svijeta!” reče on. “Oni nisu ni prema
čemu tako strogi kao prema siromaštvu; i ni protiv čega ne izražavaju
oštriju osudu nego prema težnji za bogaćenjem!”
“Odviše se bojiš svijeta”, odgovori ona blago. “Sve su se druge tvoje
nade stopile u jednu, u nadu da se nađeš izvan dohvata njegovih otrcanih
pokuda. Vidjela sam kako tvoja plemenitija nastojanja otpadaju sve jedno
za drugim, sve dok te čitava nije zaokupila jedna jedincata, vrhunska
strast, Dobit. Ta zar nije tako?”
“I onda što?” odvrati on. “Čak i ako sam postao toliko mudriji, što
onda? Prema tebi se nisam promijenio.”
Ona odmahne glavom.
“Ta zar jesam?”
“Ugovor je među nama vrlo star. Sročen je kad smo oboje bili
siromašni i zadovoljni svojim stanjem sve dok jednoga dana, kad dođu
bolja vremena, strpljivom marljivošću ne umnožavamo svoje zemaljsko
blago. Ali ti si se promijenio. Kad je ugovor među nama bio sačinjen, bio
si drugi čovjek.”
“Bio sam dijete”, odvrati on nervozno.
“Već tvoji osjećaji govore da si bio što danas nisi”, odgovori mu ona.
“Ali ja jesam. Ono što je obećavalo sreću dok smo u srcu bili jedno, sada,
kad smo dvoje, krcato je jadom. Kako sam često i kako duboko razmišljala
o tome, to ti neću ni spominjati. Dovoljno će biti da sam o tome razmislila,
i da te mogu osloboditi obveze.”
 “Zar sam ja to ikada tražio?”
“Riječima ne, nikada.”
“A čime onda?”
“Promjenom naravi; promjenom duha; drugim ozračjem života;
drugom jednom Nadom koja se postavila kao krajnji cilj. Promjenom
svega što je mojoj ljubavi u tvojim očima davalo ikakvu važnost ili
vrijednost. Ako toga među nama nikada nije bilo,” reče djevojka,
gledajući ga blago ali i tužno, “reci mi onda zašto me sada tražiš i
pokušavaš zadobiti? O, ne!”
Učinilo mu se da, i unatoč sebi, popušta pred pravednošću te
pretpostavke. Ali ipak reče, boreći se sam sa sobom:
“Ti ne misliš tako.”
“Oh, kako bih rado mislila drukčije, samo da mogu”, odvratni ona.
“Bog mi je svjedok! A kad sam tako spoznala Istinu, onda mi je jasno
koliko ona mora biti jaka i neumoljiva. Ali da si ti i slobodan, danas, sutra,
jučer, zar bih ikad mogla povjerovati da bi mogao odabrati djevojku bez
miraza – ti, koji čak i u najpovjerljivijem razgovoru s njom, sve mjeriš
Dobitkom; ili, ako bi je i izabrao, i kad bi u jednom trenutku iznevjerio
svoje jedino vodeće načelo, koje bi te u tome priječilo, zar tada ne bih
znala da će uskoro zacijelo uslijediti kajanje i žaljenje? To znam, i zato te
oslobađam. Iz sveg srca, i zbog ljubavi prema čovjeku kakav si negda bio.
On joj je već htio nešto odgovoriti, no ona je, okrenuvši se od njega,
ponovno progovorila.
“Možda te sve to i zaboli – a sjećanje na sve što je bilo nagoni me da
u to napol i povjerujem. No proći će vrlo, vrlo kratko vrijeme, i ti ćeš
odbaciti i sjećanje na to, i to vrlo rado, kao neunosan san, iz kojeg si se,
što je prava sreća, probudio. Pa bio sretan u životu kakav si sam izabrao!”
Ona ode, i tako su se rastali.
 “Duše!” reče Scrooge. “Ne pokazuj mi više! Vodi me kući. Zašto se
veseliš da me mučiš?”
“Još jednu sjenu!” uzvikne Duh.
“Ne više!” krikne Scrooge. “Ne više. Ne želim to gledati. Ne pokazuj
mi više!”
Neumoljivi ga Duh, međutim, prikova objema rukama i tako ga
prisili da gleda što se potom dogodilo.
Bili su na novom poprištu i pred novim prizorom: bila je to soba, ni
posebno velika niti izuzetno lijepa, no puna udobnosti. Uz zimsku je vatru
sjedila lijepa mlada djevojka, tako nalik onoj posljednjoj da je Scrooge
povjerovao da je to ona ista, sve dok nije ugledao nju, sad već kao pristalu
matronu, kako sjedi sučelice kćeri. U sobi je bilo savršeno bučno, jer je u
njoj bilo više djece no što bi je Scrooge, u onako smućenu stanju duha,
mogao izbrojati; a za razliku od glasovita stada iz pjesmice, tu nije bilo
četrdesetoro djece koja su se ponašala sva kao jedno, već se svako od njih
ponašalo kao četrdesetoro njih. Posljedice su bile do nevjerice bučne, no
za to kao da nitko nije mnogo mario; baš naprotiv, mati i kći smijale su se
od srca, i radovale se tome veoma; a ova potonja, ubrzo se umiješavši u
gužvu, bi od mladih hajduka opljačkana najbezdušnije. Što sve ne bih dao
da budem jedan od njih! Iako nikad ne bih mogao biti tako grub, ne, ne!
Ni za sva blaga svijeta ne bih raspleo tu vitičastu kosu i potegao je niz
pleća; a što se tiče prekrasne cipelice, ne bih joj je skinuo, tako me Bog
blagoslovio, da mi se radi o glavi. A kad je riječ o mjerenju njezina pasa u
igri, kao što su to činili oni, taj drski mladi nakot, ni to ne bih mogao
učiniti; očekivao bih da će mi se ruka za kaznu svinuti oko njega, i da se
nikad više neće ispraviti. Pa ipak bih tako žarko želio, ja kao ja, da joj
dotaknem usne; da joj postavim neko pitanje, samo da ih može otvoriti;
da pogledam trepavice na oborenim očima, a da ne izazovem rumenilo;
da joj oslobodim valove kose, od koje bi i dva prsta bile uspomena kojoj
nema cijene: ja bih ukratko, i to priznajem, volio da imam lepršavu
slobodu djeteta, a da ipak budem dovoljno muškarac da tome znam i
punu cijenu.
Ali sad se najednom začu kucanje na vratima, nakon čega smjesta
uslijedi takva strka da je ona, nasmijana lica i raščerupanih halja bila
odvučena u središte rumene i bučne gomile, taman na vrijeme da
pozdravi oca koji je upravo stigao kući u pratnji čovjeka natovarena
božićnim igračkama i darovima. I eto ti vriske i otimanja, i jurišanja na
bespomoćnog nosača! Uspinjanja na nj, pri čemu stolice služe kao ljestve,
uranjanja u njegove džepove, pljačkanja omota u smeđem papiru, dok ga
čvrsto drže za kravatu, vješaju mu se oko vrata, bubetaju ga šakama u leđa,
i ritaju ga nogama od neiskazive ljubavi! Uzvici čuđenja i radosti kojima
se dočekuje razmatanje svakoga paketa! Užasna vijest da je djetešce
uhvaćeno u činu stavljanja bebine tave u usta, te da postoji i više no
opravdana sumnja da je progutalo i tobožnjeg purana, zalijepljena za
drveni tanjur! Strahovito olakšanje pri otkriću da je uzbuna bila lažna!
Veselje, i zahvalnost sudbini, i ushit! Svi su oni tako neopisivo slični. Bit
će dovoljno kazati da su djeca i njihovi osjećaji postupno odlazili iz sobe
da bi produžili stepenicama, sve do vrha kuće; i da su otišla u postelju i da
se tako sve stišalo.
I sad Scrooge nastavi promatrati pažljivije no ikada, kad je glava
obitelji – dok mu se kći s ljubavlju naslanjala na ruku – sjela kraj svog
ognjišta s njom i s majkom; no baš kad je pomislio da bi ga baš jedno takvo
stvorenje, isto tako ljupko utjelovljenje očinskih nada, moglo nazivati
ocem, i biti proljećem u oronuloj zimi njegova života, čitav prizor
najednom uvelike potamni.
“Belle,” reče suprug, okrećući se ženi sa smiješkom, “danas sam
popodne vidio jednog tvog davnog prijatelja.”
“Koga to?”
“Pogodi!”
 “Otkud da znam? Pa ipak, zar to ne znam?” doda potom u jednom
dahu, smijući se zajedno s njim. “Gospodina Scroogea.”
“Baš njega. Prošao sam kraj prozora njegova ureda; kapak nije bio
zatvoren, a unutra je bila svijeća, tako da sam ga jedva i mogao ne opaziti.
Čujem da mu je ortak na samrtnoj postelji, a on, eto, sjedi sam. Sam
samcat na svijetu, u to sam posve siguran.”
“Duše!” reče Scrooge slomljenim glasom. “Vodi me otale.”
“Rekoh ti da su to sjene onoga što je bilo”, odgovori Duh. “A to što
su one kakve jesu, za to ne krivi mene!”
“Makni me!” kriknu Scrooge. “Ne mogu to gledati!”
Okrenuo se Duhu, i vidjevši da ga ovaj gleda licem na kojem su, na
nekakav čudan način, bile krhotine svih lica koje mu je pokazao,
najednom se poče otimati.
“Pusti me! Vodi me natrag. I nemoj me više progoniti!”
U hrvanju, ako se hrvanjem može nazvati borba u kojoj Duh sa svoje
strane nije pokazivao nikakav vidljivi otpor, posve nepomućen svim
nastojanjima svoga protivnika, Scrooge opazi da mu vatra gori žarko i
jarko; i onda, maglovito povezavši utrnjivač svijeća s vlašću što ga je Duh
imao nad njim, on ga dograbi i naglim mu ga pokretom pritisne na glavu.
Duh naprosto propadne pod njim, tako da mu utrnjivač prekrije
čitav lik; no koliko god da ga Scrooge pritiskao svom snagom, ipak nije
mogao sakriti svjetlo; ono je istjecalo ispod njega, razlijevajući se po podu
u neprekidnoj poplavi.
Najednom osjeti silnu iscrpljenost, i kako ga svladava neodoljiva
snenost; a potom shvati i da je u svojoj spavaćoj sobi. Za rastanak još
jednom pritisne utrnjivač, usred čega mu se ruka opusti; imajući potom
jedvice vremena da odtetura do kreveta prije nego što utonu u dubok san.
P
robudivši se usred čudesno žilava sna, i uspravivši se u postelji da
sabere misli, Scrooge nije ni došao u priliku da mu zvono kaže da je
ponovno do udaranja prvoga sata. Naprosto je osjetio da se
probudio u pravom djeliću sekunde, i to baš zbog sastanka s drugim
glasnikom što mu ga je poslalo zauzimanje Jacoba Marleyja. Otkrivši,
međutim, kako ga obuzima neka nelagodna studen pri razmišljanju o
tome koju će od zavjesa prikaza sada povući, on ih sve razmaknu vlastitim
rukama; zatim, ponovno legavši, očima uspostavi strogu stražu oko
čitavoga kreveta. Želio je, naime, Duha dočekati u sam trenutak njegova
pojavljivanja, a ne da ga ovaj iznenadi i uznemiri.
Gospoda kako-ćemo-lako-ćemo soja, ona koja se kočopere
poznavanjem nekoliko mačevalačkih poza i doraslošću svakom trenutku
dana, širok raspon svojih sposobnosti doživljavanja putolovina izražavaju
zapažanjem da su dobri u svemu od špekulanja do ubijanja protivnika; a
nema dvojbe da između tih dviju krajnosti leži poprilično širok i
sveobuhvatan spektar djelatnosti. Iako se u Scroogeovu slučaju baš ne bih
odvažio otići tako daleko, ipak ću se toliko osmjeliti pa vas pozvati da
povjerujete kako je bio posve spreman na prilično širok dijapazon
neobičnih prikaza, i da ga ništa, u rasponu od dojenčeta do nosoroga, ne
bi baš previše zapanjilo.
 No sada, pripravivši se na gotovo sve, Scrooge nije ni u kojem slučaju
bio pripravan na ništa; pa dosljedno tome, kad je zvono otkucalo jedan,
no kad se nikakav lik ne pojavi, obuze ga divlji napad drhtavice. Pet
minuta, deset minuta, proteče i četvrt sata, ali mu ništa ne dođe. A sve je
to vrijeme ležao u postelji, u samoj jezgri i središtu blistava rumenog
svjetla, koje se preli po njoj u trenutku kad zvono objavi sat; i baš zato što
je to bilo samo svjetlo, ono ga ustraši više od tuceta duhova, i on bi
bespomoćan da razluči što ono zapravo znači i što bi htjelo; a na trenutke
se počeo i pribojavati da je možda riječ o zanimljivom slučaju spontanog
izgaranja, pri čemu je on lišen čak i utjehe spoznaje što se s njim zbiva.
Naposljetku ipak počne razmišljati – onako kako bismo to vi ili ja učinili
već na samome početku; jer čovjek koji nije u škripcu uvijek zna što je
trebalo učiniti, te ne dvoji da bi tako zaista i postupio – naposljetku, kao
što rekoh, on počne pomišljati kako bi se izvor i tajna tog sablasnog svjetla
mogli kriti u susjednoj sobi: jer činilo se, kad je pošao njegovim tragom,
da ono sjaji baš odonuda. Kad mu je ta pomisao zaposjela čitavu svijest,
tiho je ustao i zašuškao papučama po podu.
U trenutku kad se Scroogeova ruka našla na kvaki, nepoznat ga glas
zazva imenom i pozva da uđe. I on posluša.
Bila je to njegova soba. O tome nije moglo biti dvojbe. Ona je,
međutim, prošla kroz zapanjujuću preobrazbu. I zidovi i strop bili su
zastrti živim zelenilom, i soba se doimala kao savršen voćnjak, u kojem su
sa svih strana blistale jarke bobice. Čvrsto lišće božikovine, imele i
bršljana odražavalo je svjetlo, kao da da je svaki list bio ogledalce; a uz
dimnjak se, urlajući, uspinjao tako silan bljesak, kakav pospano stijenje
ognjišta nije nikad upoznalo u Scroogeovo doba, ili Marleyjevo, baš kao
ni u mnogim, mnogim proteklim zimskim dobima. A na podu, složeni u
gomilu nalik svojevrsnom prijestolju, stajali su purani, guske, divljač,
pilići, hladetina, veliki komadi mesa, odojci, dugi vijenci kobasica, pite od
kosanog mesa, puding od šljiva, vjedrice školjaka, do crvenog žara
zagrijano kestenje, jabuke obraza rumenih kao ruža, sočne naranče, slasne
kruške, golemi kuglofi i zdjele punča iz kojih se pušilo, zakriljujući sobu
svojim predivnim isparavanjima. Udobno se izvalivši na kauču, sjedio je
vedri Div, kojeg je divota bilo gledati; Div koji je držao upaljenu zublju,
ne baš jako različitu od roga izobilja, i držao je visoko, visoko gore, da baci
svjetlo na Scroogea, koji je upravo došao i provirio iza vrata.
“Uđi!” uzvikne Duh. “Uđi! I upoznaj me bolje, čovječe!”
Scrooge uđe plašljivo pa ponikne glavom pred Duhom. Nije to više
bio onaj stari, tvrdoglavi Scrooge; i mada oči prikaze bijahu bistre i
prijazne, ipak se s njima nije želio susresti.
“Ja sam Duh Današnjeg Božića”, reče Duh. “Daj me pogledaj!”
Scrooge smjerno i učini tako. Prikaza je bila odjevena samo u
jednostavnu tamnozelenu halju, ili plašt, obrubljenu bijelim krznom.
Odjeća joj je na tijelu visjela tako slobodno da su joj široka prsa bila gola,
kao da preziru misao da ih išta umjetno skriva ili čuva. A stopala, što su
se opažala ispod širokih nabora odjeće, također bijahu gola; a na glavi joj
ne bijaše drugog pokrivala osim vijenca božikovine posuta tu i tamo
sjajnim injem. Tamnosmeđi uvojci tog diva bijahu dugi i slobodni:
slobodni kao njegovo veselo lice, blistavo oko, otvorena šaka, neukočeno
držanje i radosni ugođaj. O pasu oko struka visjele mu drvene korice, no
u njima ne bijaše mača, a i okov im već bijaše napol pojeden hrđom.
 “Nikad prije nisi vidio nikoga ni sličnog meni!” usklikne Duh.
“Nikada”, glasio je Scroogeov odgovor.
“Zar nikad nisi šetao s mlađim članovima moje obitelji; što će reći
(jer ja sam vrlo mlad) s mojom starijom braćom rođenom u kasnijim
godinama?” nastavio je fantom.
“Ne bi se moglo reći da jesam”, reče Scrooge. “I bojim se da nisam.
Duše, jesi li imao mnogo braće?”
“Više od osamnaest stotina”, reče Duh.
“Velika obitelj; treba to i hraniti!” promrmlja Scrooge.
Nato Duh Današnjeg Božića usta.
“Duše”, reče Scrooge smjerno, “vodi me kuda te volja. Sinoć sam išao
jer sam morao, no dobio san pouku koja već djeluje. Noćas, ako me imaš
čemu naučiti, želio bih od toga imati koristi.”
“Dotakni mi halju!”
Scrooge učini kako mu je rekao i čvrsto se uhvati.
Božikovine, imele, jagoda, kupina, purana, gusaka, divljači, pilića,
hladetine, mesa, prasetine, kobasica, školjaka, pita, pudinga, voća i punča,
svega toga nestade u trenutku. Isto se dogodi i sa sobom, ognjištem,
rumenim sjajem i noćnim satom, i najednom se nađoše na gradskoj ulici
u božićno jutro, gdje su (jer zima bijaše ljuta) ljudi svirali grubu, no žustru
i uhu ne baš neugodnu glazbu, stružući led s pločnika ispred svojih
staništa i s krovova kuća: što je dječake dovodilo do ludog oduševljenja,
kad bi gledali kako se snijeg tromo svaljuje na ulicu, rasipajući se u sitne
umjetne mećave.
Fasade su se doimale vrlo crno, a prozori još crnje, stojeći u oštrom
kontrastu s glatkim bijelim snježnim pokrivačem na krovu i s prljavijim
snijegom na tlu; pri čemu je potonji talog bio izoran dubokim
kolotečinama teških kolskih kotača; brazdama što su se križale i onda opet
križale jedna s drugom stotine puta na mjestima gdje su se granale velike
ulice; kopajući zapletene kanale, koje je teško bilo slijediti, u dubokom
žutom blatu i ledenoj vodi. Nebo je bilo sumorno a i najkraće ulice
zagušene musavom maglom, napol otopljenom, napol smrznutom, čije su
najteže čestice padale u pljusku čađavih atoma, kao da su svi dimnjaci u
Velikoj Britaniji jednoglasno povukli vatru, i sada dime koliko im srcu
drago. U klimi toga grada nije bilo baš ničeg jako radosnog, pa ipak je
čitavo ozračje bilo ispunjeno nekakvom radošću koju bi se i najčistiji ljetni
zrak i najsjajnije ljetno sunce uzalud trudili rastjerati.
Jer ljudi što su s krovova lopatama bacali snijeg bijahu srdačni i puni
radosti; dozivali su se iza zaklona i povremeno izmjenjivali pokoju
prpošnu snježnu grudu – daleko dobrohotniji projektil od mnoge
izrečene dosjetke – smijući se srčano ako bi pogodila cilj, i ništa manje
srčano ako bi ga promašila. Dućani peradara još bijahu napol otvoreni, a
dućani voćara blistali su u svoj slavi svojoj. Na vratima su visjele velike,
okrugle, trbušaste košare s kestenjem, nalik na prsluke vesele stare
gospode, i trbile se na ulicu u svom apoplektičkom izobilju. Bilo je tu i
rumenih, smeđolikih, glavica španjolskoga luka širokoga struka, što su se
sjajile u svojoj izrasloj debelosti poput španjolskih fratara, te s polica
bećarski prefrigano namigivale djevojkama u prolazu, smjerno
pogledavajući na obješenu imelu. Bilo je tu i krušaka i jabuka, visoko
naslaganih u rodne piramide; bilo je tu i grozdova grožđa, ovješenih,
milošću trgovaca, da se zibaju s upadljivih kuka, kako bi ljudima u prolazu
mogle besplatno curiti sline; bilo je tu i hrpa lješnjaka, mahovinom
obraslih i smeđih, što su svojim miomirisima dozivali sjećanje na stare
šumske staze i ugodna šuškanja kroz do gležnja visoko opalo lišće; bile su
tu i norfolške jabuke za kuhanje, bucmaste i garave, pomračujući žutilo
naranača i limuna, koje su, u složnoj kompaktnosti svojih sočnih osoba,
vapile i preklinjale prolaznike da ih odnesu kući u papirnatim omotima i
pojedu za večeru. Čak i zlatne i srebrne ribice, postavljene usred tog
probranog voća u akvariju, iako pripadnice trome i mlakokrvne rase, kao
da su shvaćale da se nešto zbiva; i sve su one, do posljednje ribe, zijevale
obilazeći i obilazeći svoj mali svijet u sporom i bestrasnom uzbuđenju.
Piljari, o, piljari, oni već skoro i zatvoriše dućane, spustivši samo dva
kapka, ili samo jedan, no kroz sve te pukotine, kakav pogled! I ne samo
zato što su se vage, spuštajući plitice na tezgu, javljale veselim glasom, i
uzica i kolut rastajali se tako žustro, i posude štropotale gore-dolje kao u
rukama žonglera, pa ni stoga što su pomiješani mirisi čaja i kave bili tako
ugodni nosu, pa čak ni zato što su grožđice bile tako iznimne i što ih je
bilo u takvu izobilju, što su bademi bili tako iznimno bijeli, štapići cimeta
tako dugački i ravni, i ostale mirodije tako krasne, a kandirano voće tako
ispečeno i išarano rastaljenim šećerom da bi i najhladnokrvnijega
promatrača dovelo na rub nesvjestice, a potom do otupjelosti. Nije to bilo
ni samo stoga što su smokve bile vlažne i meke, ni zato što su se ringlo
šljive crvenjele u čednoj trpkosti u svojim obilno urešenim kutijama, pa
ni zato što je sve to bilo dobro za jesti i odjeveno u božićnu odjeću: nego i
zato što su kupci bili tako žurni i žustri u svijetlim obećanjima dana, da su
se sudarali na vratima, divlje udarali pletenim košarama, ostavljali
kupljenu robu na tezgi pa se trkom vraćali po nju, čineći stotine sličnih
pogrešaka u najboljem mogućem raspoloženju; dok su piljar i njegovi bili
tako svježi i otvoreni da su uglačana srca, kojima su pričvršćivali pregaču
na leđima, lako mogla biti i njihova vlastita, što ih nose vani za opću
smotru, izložena božićnim čavkama da ih kljucaju ako im je to po volji.
No ubrzo zatim zvonici pozvaše sve dobre ljude u crkve i kapele, pa
oni i krenuše, jateći se po ulicama u najboljoj odjeći i s najradosnijim
licem. Istodobno niknuše i iz desetaka postranih ulica, prolaza i
bezimenih zavijutaka, bezbrojni ljudi što su pekarima nosili svoju večeru.
Činilo se da je pogled na te sudionike svečanosti Duhu bio vrlo zanimljiv,
jer je sa Scroogeom ostao stajati u pekarovim vratima te stao, zadižući
pokrove s pladnjeva prolaznika, škropiti kadom iz svoje zublje njihovu
večeru. A bila je to vrlo neobična zublja, jer kad je u nekoliko zgoda među
donosiocima večere došlo do oštrih riječi, Duh je iz nje prosuo samo
nekoliko kapi, i dobro raspoloženje bi smjesta ponovno uspostavljeno.
Jer, rekoše oni, sramota je svađati se na dan Božića. A tako i jest! Bogu
bijaše drago da tako bude, pa tako i bi!
S vremenom zvona umukoše, a pekari zatvoriše dućane; pa ipak sve
te večere i proces njihova kuhanja ostaviše radosnu sjenu, u obliku
otopljene vlažne mrlje nad pećima svih pekara, a i kamenje se pušilo kao
da se i samo kuha.
“Ima li u tome što škropiš sa svoje zublje neka posebna mirodija?”
upita Scrooge.
“Ima. Moja vlastita.”
“Može li se ona staviti na svaku današnju večeru?” ponovno upita
Scrooge.
“Na svaku što se u ljubavi daje. A napose ako se daje siromahu.”
“Zašto baš na njegovu?” upita Scrooge.
“Zato što je njemu najpotrebnija.”
“Duše,” reče Scrooge, pošto se bio na trenutak zamislio, “pitam se
kako baš ti, od svih bića u mnogim svjetovima oko nas, možeš željeti da
tim ljudima uskratiš priliku za bezazleno uživanje.”
“Ja!” usklikne Duh.
“Ti bi ih lišio mogućnosti da večeraju svaki sedmi dan, koji je počesto
i jedini za koji bi se moglo reći da uopće večeraju”, reče Scrooge. “Zar ne
bi?”
“Ja!” usklikne Duh.
“Ti tražiš da se sva ta mjesta zatvore na sedmi dan?” reče Scrooge. “A
to se onda svodi na isto.”
“Ja da to tražim?” usklikne Duh.
 “Oprosti mi ako se varam. To se činilo u tvoje ime, ili bar u ime tvoje
obitelji”, reče Scrooge.
“Postoje neki na ovoj tvojoj zemlji,” odvrati Duh, “koji tvrde da nas
poznaju, i koji svoja djela strasti, oholosti, zloće, mržnje, zavisti,
zatucanosti i sebičnosti čine u naše ime; i koji su i nama i svima od našega
roda i poroda strani kao da nikad nisu ni postojali. Nemoj to nikad
smetnuti s uma, pa njihova djela stavljaj na njihovu, a ne na našu dušu.”
Scrooge obeća da će tako i učiniti; potom izađoše, nevidljivi, kakvi
su bili i prije, u predgrađe. Duh je posjedovao iznimno svojstvo (a Scrooge
ga je opazio kod pekara) da se, unatoč svom orijaškome stasu, može lako
smjestiti u svaki prostor; i stoga je pod niskim krovom stajao jednako
ljupko i jednako nalik nadnaravnom stvoru kao što bi to mogao učiniti i
u kakvoj sjajnoj dvorani.
I možda su baš zadovoljstvo što ga je dobri Duh osjećao u iskazivanju
svoje moći, ili pak njegova ljubazna, velikodušna i srdačna narav, i sućut
sa svim siromašnim ljudima, bili ono što ga je odvelo ravno Scroogeovu
pisaru; jer baš onamo on pođe, povevši sa sobom Scroogea, koji se držao
za njegove halje; a na kućnome pragu Duh se nasmiješi pa zastane da
škropljenjem zublje blagoslovi stan Boba Cratchita. Pomislite samo! Sam
Bob je tjedno zarađivao tek petnaest “bobova”;3 subotom bi u džep
spremao tek petnaest kopija svog osobnog imena, pa ipak je Duh
Današnjeg Božića blagoslovio njegov dom od samo četiri prostorije!
Potom ustade gospođa Cratchit, njegova žena, prilično sirotinjski
odjevena u dvaput izvrnutu haljinu, no raskošno urešenu vrpcama, koje
su jeftine, pa se za šest penija imaš čega i nagledati; pa prostre stolnjak uz
pomoć Belinde Cratchit, mlađe svoje kćeri, također raskošno urešene
vrpcama; dok je mladi gospodin Peter Cratchit zabijao vilicu u lonac s
krumpirima, uspijevajući pritom utjerati u usta i kutove pregolema

3
“Bob” u engleskom povijesnom slengu znači šiling. (Op. pr.)
ovratnika košulje (inače Bobova privatna vlasništva, što ga je u slavu dana
prenio na sina), presretan što se vidi tako otmjeno odjenutim, i pun čežnje
da svoje rublje pokaže u pomodnom Parku. A sad kao vihor uletješe i dva
manja Cratchita, dječak i djevojčica, i povikaše kako su pred pekarom
namirisali gusku i odmah u njoj prepoznali svoju; pa potom, valjuškajući
se u rastrošnim mislima na preljev od žalfije i češnjaka, ta dva mlada
Cratchita zaplesaše oko stola, pa uznesoše mladoga gospodina Petera
Cratchita nad nebesa, dok je on (bez oholosti, iako ga je ovratnik zamalo
zadavio) puhao u vatru, sve dok spori krumpiri ne proključaše, pa glasno
zakucaše po poklopcu tražeći da ih puste van i ogule.
“Što li ti je to samo zadržalo dobrog taticu”, reče gospođa Cratchit.
“A i brata ti, Majušnoga Tima! A i Martha je prošlog Božića došla bar pola
sata ranije!”
“Mama, evo i Marthe!” reče djevojka, na te se riječi i pokazavši.
“Mama, evo i Marthe!” uskliknuše dva mlada Cratchita. “Hura!
Kako dobra guska, Martha!”
“O, dušo, koliko si zakasnila, Bog ti dao svakog blagoslova!” reče
gospođa Cratchit, poljubivši je desetak puta, da bi potom s nje, s
uslužnom gorljivošću, skinula maramu i kaputić.
“Dogovor je bio da posao dovršimo još sinoć, majko,” odgovori
djevojka, “pa smo jutros morale sve počistiti!”
“No dobro! Ma vrlo važno, glavno da si došla”, reče gospođa
Cratchit. “Sjedni, srce, kraj ognjišta i malo se zagrij, Bog te blagoslovio!”
“Ne, ne! Dolazi tata”, uzviknuše dva mlada Cratchita, koji su bili
posvuda u istom trenutku. “Sakrij se, Martha, sakrij se!”
I tako se i Martha sakri, a u kuću uđe mali Bob, njen otac, s najmanje
metrom šala, ne računajući rese, što mu je visio s vrata; i u izlizanoj odjeći
pokrpljenoj i očetkanoj da bi izgledala primjereno, i s Majušnim Timom
na plećima. No vaj zbog Majušnoga Tima, jer je nosio štakicu, a stopala
su mu bile učvršćena željeznim okvirom!
“Kako, a gdje je naša Martha?” usklikne Bob Cratchit ogledavajući
se.
“Neće doći”, reče gospođa Cratchit.
“Neće doći!” reče Bob, uz nagli pad dobrog raspoloženja, jer je bio
Timovo punokrvno grlo čitavim putem od crkve, pa je kući došao sav
zadihan. “Neće doći na dan Božića!”
Martha ga nije voljela gledati tužna, pa ni samo za šalu; i zato
prijevremeno izađe iz ormara i utrči mu u zagrljaj, dok dva mlada
Cratchita pohitaše prema Majušnome Timu, i odnesoše ga u praonicu, da
čuje kako puding pjeva u kalupu.
“A kakav je bio Majušni Tim?” upita gospođa Cratchit, nakon što je
izbockala Boba zbog lakovjernosti, a ovaj se nagrlio kćeri koliko mu se
srcu prohtjelo.
“Dobar kao zlato,” odvrati Bob, “i još bolji. Onako mu, dok tako
puno sjedi sam samcat, dolaze svakojake misli, pa pomišlja što nikad ne
bi ni pomislio. Tako mi je rekao, dok smo se vraćali kući, kako se nada da
su ga ljudi u crkvi vidjeli, zato što je bogalj, pa će im možda biti drago
sjetiti se, na dan Božića, čijom su voljom hromi prohodali i slijepci
progledali.”
Kad im je to ispričao, Bobu je zadrhtao glas, da bi potom zadrhtao
još i više kad im je rekao da Majušni Tim izrasta u snažna i srčana mladića.
Njegova se žurna štakica začula po podu, a onda se, prije no što je
itko prozborio i riječ, Majušni Tim u pratnji brata i sestre vratio do svog
stolca kraj ognjišta; i dok je Bob, zavrnuvši orukvice – kao da su se, sirota
li djeteta, one mogle još i gore otrčati – stao u loncu tući nekakvu vruću
smjesu s džinom i limunom, pa je poslije miješati i miješati da bi je na
koncu stavio na vruću ploču kraj ognjišta da ondje dalje krčka; mladi
gospodin Peter i dva sveprisutna Cratchita odoše donijeti gusku, s kojom
se uskoro i vratiše u svečanoj povorci.
Uslijedila je takva strka da bi čovjek pomislio kako je guska najrjeđa
od svih ptica; neobična pernata prirodna pojava prema kojoj je crni labud
nešto što se samo po sebi razumije: a zapravo je u njihovoj kući i bila vrlo
nalik gorespomenutom. Gospođa Cratchit potom sok od pečenke (što ga
je već prije bila priredila u malenoj tavi) zagrije dok ne zapišta; mladi
gospodin Peter istuče pire s nevjerojatnom žustrinom; gospođica Belinda
još malo zasladi jabučni umak; Martha obrisa zagrijane tanjure; Bob uze
Majušnoga Tima kraj sebe u kutić kraj stola; dva mlada Cratchita
postaviše stolice za sve nazočne, ne zaboravljajući pritom ni na sebe, te
zauzevši stražarske položaje, nabiše žlice u usta, da ne bi zavrištali da im
dadu guske prije nego što na njih dođe red da se posluže. Napokon jelo bi
na stolu, i molitva izgovorena. Poslije čega je uslijedila stanka zaustavljena
daha, dok se gospođa Cratchit, prelazeći polako pogledom duž čitava noža
za komadanje, pripremala da ga zabije guski u prsa; no kad je to
naposljetku i učinila, i kad je uslijedila dugo očekivana provala nadjeva,
oko čitavog se stola podiže jednodušno mrmor zadovoljstva, pa je čak i
Majušni Tim, uzbuđen držanjem dva mlada Cratchita, udario po stolu
drškom noža i slabašnim glasom povikao: “Hura!”
Jer takve guske svijet još nije vidio! Bob reče kako ne vjeruje da je
itko ikad ispekao takvu gusku. Njena mekoća i aroma, veličina i jeftinoća,
bile su teme koje su izazvale opće divljenje. Onako upotpunjena jabučnim
umakom i pireom od krumpira, dostajala je za večeru čitave obitelji; čak
štoviše, što gospođa Cratchit ustanovi s velikim zadovoljstvom
(pregledavajući mali atom kosti zaostao na pladnju), nisu je čak ni uspjeli
pojesti do kraja! Pa ipak je svima bilo dosta, napose pak najmlađim
Cratchitima, koji su u sos od žalfije i češnjaka bili umočeni do obrva! Ali
sada, nakon što je gospođica Belinda promijenila tanjure, gospođa
Cratchit izađe sama iz sobe – odveć nervozna da bi kraj sebe mogla
podnijeti svjedoka – da izvadi puding i donese ga na stol.
Što ako ga ne bude dosta! Što ako pukne pri vađenju! Što ako je netko
preskočio zid u stražnjem dvorištu i ukrao ga, dok su se oni zabavljali
guskom: bile su to pretpostavke zbog kojih su dva mlada Cratchita načisto
problijedila! Na um su im dolazili svi mogući užasi.
Oho! Koliko pare! I puding već nije u kalupu. Miris kao na dan
pranja velikoga rublja! To je bila krpa. Miris kao kad gostionica i
slatičarnica stoje jedna do druge, a praonica rublja u najbližem susjedstvu!
To se zove puding. Za pola minute ušla je i gospođa Cratchit: rumena ali
s gordim smiješkom: s pudingom, nalik na pjegavu topovsku kuglu, tako
tvrdim i čvrstim, što je blistao u polovici polovice četvrtine pinte zapaljena
konjaka, te okićenim božićnom božikovinom utaknutom u vrh.
“O, prekrasnog li pudinga!” reče Bob Cratchit te doda, također vrlo
smireno, da ga smatra najvećim uspjehom gospođe Cratchit sve otkako
su se uzeli. Gospođa Cratchit odgovori kako joj je pao kamen sa srca, i sad
priznaje da su je mučile neke sumnje glede količine brašna. Svatko se
smatrao pozvanim da o tome kaže još nešto, no nitko ne reče niti ne
pomisli da bi taj puding bio premalen za toliku obitelj. Kazati to, značilo
bi počiniti čistu herezu. Svaki bi Cratchit pocrvenio i na samu aluziju na
tako nešto.
Na koncu večera bi gotova, stolnjak maknut, ognjište počišćeno i
vatra ponovno zapaljena. Smjesu u lončiću kušaše i proglasiše savršenom,
na stol staviše jabuke i naranče, a na vatru punu lopaticu kestenja. Potom
se čitava obitelj Cratchita povuče do ognjišta, stvorivši ono što je Bob
Cratchit zvao krugom, misleći pritom zapravo na polukrug, pri čemu je
Bobu Cratchitu do lakta stajala obiteljska zbirka stakla: dvije velike čaše i
šalica za preljev bez drške.
 One su, međutim, vrući napitak iz vrča držale podjednako dobro kao
što bi to činili i zlatni kaleži; i Bob ga je posluživao nasmiješena lica, dok
je kestenje na vatri bučno praskalo i pucketalo. Tada Bob poželi:
“Dragi moji, pa sretan nam svima bio Božić. I Bog nas sve
blagoslovio!”
Što čitava obitelj ponovi kao jeka.
“Bog blagoslovio svakoga od nas!” reče Majušni Tim, posljednji od
sviju.
Sjedio je tik uz oca, na svom malom stolcu. Bob ga je držao za uvelu
ručicu, kao da je volio to dijete, i kao da ga želi držati uz sebe, i kao da se
užasava misli da bi mu ga nešto moglo odnijeti.
“Duše,” reče Scrooge, sa zanimanjem kakvo nikad prije nije iskusio,
“reci mi hoće li Majušni Tim preživjeti.”
“Vidim prazan stolac,” odvrati Duh, “u siromašnu kutu uz dimnjak,
i štaku bez vlasnika, brižljivo sačuvanu. Ako te sjene ne promijeni
Budućnost, dijete će umrijeti.”
“Ne, ne”, reče Scrooge. “O ne, preljubazni Duše! Reci da će ga
sudbina poštedjeti.”
“Ako Budućnost ne promijeni te sjene, nitko ga drugi od moje rase
neće ovdje naći”, odvrati Duh. “I što onda? No ako mu je mrijeti, bolje da
to onda i učini, i tako smanji višak stanovništva.”
Scrooge, čuvši svoje riječi iz ustiju Duha, obori glavu i bi svladan
kajanjem i boli.
“Čovječe,” reče Duh, “ako si u srcu čovjek, a ne kamen, suzdrži se od
opakih mudrovanja prije no što otkriješ što je to taj višak i gdje živi. Hoćeš
li ti odlučivati tko će živjeti, a tko mrijeti? Sasvim je moguće da si ti, u
očima Neba, bezvredniji i slabije opremljen za život od milijuna njih nalik
na dijete ovog siromaška. O Bože! Ta čuj kukca na listu kako proglašava
da je među njegovom braćom u prašini isuviše živih!”
 Scrooge se sav povi pred Duhovom pokudom i dršćući obori pogled
na tlo. Ali ga potom hitro i podiže, začuvši svoje ime.
“Gospodine Scrooge!” reče Bob. “Ovo je za vas, gospodina Scroogea,
stoloravnatelja!”
“Stoloravnatelja, doista!” uskliknu gospođa Cratchit, sva
pocrvenjevši. “Voljela bih da je ovdje. Dala bih mu dio svojih misli, da se
njima gosti, i nadam se da bi mu bilo u slast.”
“Draga moja,” reče Bob, “tu su djeca, a i Božić je.”
“Lijep bi to bio Božić, doista,” odgovori ona, “na kojem bi čovjek pio
u zdravlje tako mrska, škrta, tvrda i bezosjećajna čovjeka kakav je
gospodin Scrooge. On je baš takav, i ti to znaš, Roberte! Nitko to ne zna
bolje od tebe, siroto moje!”
“Draga moja,” glasio je Bobov blagi odgovor, “Božić je.”
“Ispijam onda ovu zdravicu zbog tebe i zbog Božića,” reče gospođa
Cratchit, “a ne zbog njega. Poživio nam još dugo! Čestit mu Božić i sretna
Nova godina bila! A da će biti vrlo sretan i veseo, u to uopće ne sumnjam!”
Nakon nje i djeca iskapiše zdravicu. Bio je to prvi u slijedu događaja
u koji se nisu unijeli srcem. Majušni je Tim svoju zdravicu ispio posljednji
od sviju, ali to nije vrijedilo ni pol pare. Scrooge je bio Baba Jaga čitave
obitelji. Spomen njegova imena baci tamnu sjenu na čitavu družinu, i
sjena se ne raziđe punih pet minuta.
Nakon što to prođe, opet su bili deset puta veseliji nego prije, zbog
čistoga olakšanja što su se riješili Scroogea Opakog. Bob Cratchit im
ispriča kako ima u planu posao za mladoga gospodina Petera, a koji bi im,
ako ga dobije, mogao tjedno donositi punih pet šilinga i šest penija. Dva
mlada Cratchita gromko se nasmijaše na pomisao da bi Peter mogao
postati poslovnim čovjekom; dok je sam Peter, iz svog ovratnika,
zamišljeno zurio u vatru, kao da duboko razmišlja o tome kakvoj bi se
investiciji priklonio kad dođe u posjed tako vrtoglava dohotka. Martha,
koja je bila siromašna naučnica kod modistice, ispriča im potom kakav joj
je posao, i koliko sati mora raditi bez prekida, i kako sutra ujutro misli
ostati u postelji da se dugo i pošteno odmori; sutra je praznik koji će
provesti kod kuće. A potom i kako je pred neki dan vidjela grofa i groficu,
i kako je grof “visok skoro kao i Peter”; našto Peter podiže ovratnik tako
visoko da mu, da ste bili ondje, ne biste vidjeli glavu. A za sve to vrijeme
kestenje i vrč nastavljali su kružiti i kružiti; i malo-pomalo, začu se i
pjesma, pjesma o izgubljenom djetetu što prti kroza snijeg, a otpjeva je
Majušni Tim, koji je imao tugaljiv glasić, i koji je otpjeva zaista lijepo.
U svemu tome nije bilo ničeg iznimnog. Nije to bila obitelj ljepotana;
nisu bili dobro odjeveni; cipele su im bile daleko od nepropusnosti na
vodu; odjeća im je bila oskudna; a Peter je mogao znati, a vrlo je vjerojatno
i znao, kako zalagaonica izgleda iznutra. Ali su zato svi bili sretni, zahvalni
Bogu, radosni što su zajedno i zadovoljni svojom sudbinom; a kad su
počeli blijediti, doimajući se još sretnijima u blistavom iskrenju Duhove
zublje na rastanku, Scrooge s njih, a napose s Majušnoga Tima, sve do
zadnjega časa nije skidao oka.
Uto se već počelo i mračiti, a i zasniježilo je baš žestoko; i dok su
Scrooge i Duh hodali ulicama, sjaj zahuktalih vatara u kuhinjama,
salonima i svakovrsnim prostorijama, bio je naprosto čudesan. Ovdje je
palucanje vatre prikazivalo pripreme za ugodnu večeru, odražavajući se s
vrućih plata što su se pekle i pekle pred ognjištima, kao i tamnocrvenih
zavjesa, spremnih na povlačenje, kako bi stan zatvorile od vanjske
hladnoće i studeni. Ondje su pak sva djeca iz kuće istrčavala na snijeg, da
dočekaju udane sestre, oženjenu braću, bratiće, stričeve, tetke, utrkujući
se tko će ih prvi pozdraviti. Ovdje su opet na roletama bile sjene gostiju
što su se okupljali; a onda pak skupina lijepih djevojaka, sve pod
kukuljicama i u krznenim čizmicama, što su sve čavrljale istodobno,
poletno idući prema kući bliskog susjeda – i jao si ga samcu koji bi ih vidio
kako ulaze – lukave čarobnice: sve im je to bilo jasno – u odsjaju vatre!
 No ako bismo sudili po broju ljudi koji su išli na prijateljska sijela,
mogli bismo zaključiti da kad stignu na cilj, u kući neće biti nikoga da ih
pozdravi, dok se s druge strane činilo da svaka kuća očekuje društvo, i da
slaže drva u ognjištu do pola dimnjaka. A Duh, blagoslovljen bio, kako se
radovao! Kako je samo razgolitio svoja široka prsa, i otvorio široki dlan, i
nastavio lebdjeti, točeći, velikodušnom rukom, bezazlenu i nepomućenu
radost na sve što bi mu se našlo na dohvatu! Čak i sam nažigač, koji je
maločas trčao, posipajući ulice točkicama svjetla, i odjenut kao da se noć
sprema provesti negdje drugdje, glasno se nasmijao kad ga je Duh
mimoišao: iako je malo slutio, taj nažigač, da osim samoga Božića ima još
društva!
Kad najednom, bez ijedne Duhove riječi upozorenja, nađoše se na
sumornoj i pustoj pustopoljini, gdje posvuda bijahu razbacane čudovišne
mase gruboga stijenja kao da su se našli na grobištu divova; a voda se
razlijevala gdje ju je bilo volja; ili bi se bar bila razlila da je led ne bijaše
zarobio; i ništa tu nije raslo osim mahovine i žutilovke, i grube, bujne
trave. Dolje na zapadu zalazeće je Sunce ostavilo prugu divljega crvenila,
poput mrzovoljna oka na trenutak pogledavši svu tu pustoš, da bi se
potom namrštilo, spuštajući obrvu sve niže, i niže, i još niže, sve dok se
nije izgubilo u gustoj tmini mračne noći.
“Što je sad to?” upita Scrooge.
“Mjesto na kojem žive rudari, što rade u utrobi zemlje”, odgovori
Duh. “Ali me oni poznaju.
Vidi!”
U prozoru kolibe zasja svjetlo, i oni hitro krenuše prema njemu.
Prošavši kroza zid od kamenja i blata, otkriju veselu družinu skupljenu
oko žarke vatre. Jedan stari, stari starac i jedna starica, sa svojom djecom
i djecom svoje djece, i još jednim naraštajem preko toga, svi okićeni u
svetačnom ruhu. Starac, kojemu je glas tek rijetko nadjačavao zavijanje
vjetra po goloj pustoši, svima im je pjevao božićnu pjesmu; ta je pjesma
bila vrlo stara još u doba dok je on bio dječak, i povremeno bi mu se svi
pridruživali kao zbor. I tako, kad bi oni digli glasove, i starac bi živnuo i
postao glasniji; i tako, kad bi oni stali, i njegov bi polet opet splasnuo.
Duh ga ovdje nije zadržao već je, rekavši Scroogeu da ga uhvati za
halje, uzdižući se iznad pustopoljine, požurio... kamo? Zar prema moru?
Prema moru. I tako je Scrooge, osvrnuvši se, na svoj užas bacio zadnji
pogled na kopno, na užasne kamene litice što su ostajale za njima; a uši
mu zagluši grmljavina mora, dok se ovo valjalo, urlalo i bjesnilo u
strašnim špiljama što ih je bilo izdubilo, divlje pokušavajući podrovati
kopno.
Izgrađen na strašnu grebenu potonula stijenja, otprilike milju od
obale, na hridi koju su vode šibale i na njoj se lomile čitave divlje godine,
stajao je samotni svjetionik. Za temelje su mu se hvatale goleme hrpe
morske trave, a burnice – koje, reklo bi se, vjetar rodi onako kao što
morsku travu rađa voda – dizale su se oko njega i spuštale, baš poput
valova kojima se otkidaju krijeste.
Ali čak i ovdje, dva su svjetioničara, što su nadgledala svjetla, zapalila
vatru koja je, kroz puškarnicu u kamenom zidu, bacala sjajnu zraku na
strahovito more. Spojivši žuljevite ruke na grubom stolu za kojim su
sjedili, poželješe uz kupicu groga jedan drugom sretan Božić; a jedan od
njih, koji je bio i stariji, lica sveg izubijana i izbrazdana olujama, onako
kako to zna biti polena pod kljunom kakvog staroga broda, zapjeva oporu
pjesmu što bijaše kao sama Oluja.
Duh ponovno zabrza dalje, nad crnim i valovitim morem – sve dalje,
sve dalje – sve dok, našavši se već jako daleko od svakoga kopna, kako reče
Scroogeu, ne sletješe na brod. I stadoše kraj kormilara za kolom, kraj
krmenog izviđača i časnika na straži; bijahu to mračni, sablasni likovi na
svojim položajima; pa ipak je svatko od njih pjevušio božićnu pjesmicu,
ili mislio božićnu misao, ili ispod glasa pričao svom sudrugu o kakvom
prošlom Božiću, uplićući u priču sve zavičajne nade koje joj pripadaju. I
svi ljudi na palubi, na nogama ili usnuli, dobri ili zli, tog su dana jedan za
drugoga nalazili ljubazniju riječ no ijednoga drugog dana u godini; i svi
su na neki način sudjelovali u svetkovini; i svi su se sjećali dalekih ljudi do
kojih im je stalo, i za koje su znali da bi se radovali da znaju da su ih se
sjetili.
Bilo je to veliko iznenađenje za Scroogea, dok je slušao jaukanje
vjetra, i razmišljao kako je to veličanstveno, gibati se tako kroz samotnu
tminu iznad neznana bezdana, čije dubine kriju tajne duboke kao i sama
smrt; bilo je to veliko iznenađenje za Scroogea kad je, tako zaokupljen,
najednom začuo srčani smijeh. A još je veće bilo njegovo iznenađenje kad
je u njemu prepoznao smijeh svog nećaka, i našao se u svijetloj, suhoj,
blistavoj sobi, dok mu je nasmiješeni Duh stajao uz bok, i gledao baš u tog
nećaka s pohvalnom prijaznošću!
“Ha, ha!” nasmije se Scroogeov nećak. “Ha, ha, ha!”
Ako bi vam se dogodilo da, nekim nevjerojatnim slučajem, poznajete
čovjeka blagoslovljenijeg smijehom od Scroogeova nećaka, u tom bih
slučaju mogao reći samo to da bih ga i ja želio upoznati. Upoznajte me s
njim, i ja ću njegovati to poznanstvo.
Pošten je, nepristran i plemenit poredak stvari htio da, iako postoje
i pošasti i bolesti i tuga, na svijetu ipak ne bude ništa neodoljivije zarazno
od smijeha i dobra raspoloženja. Kad bi se Scroogeov nećak smijao baš
tako: držeći se za bokove, vrteći glavom i kriveći lice u najneobičnije
grimase, onda bi se i njegova supruga, a Scroogeova rođakinja po udaji,
počela smijati srdačno kao i on. A njihovi okupljeni prijatelji, ne
zaostajući ni stope, također zaurlaše od smijeha, upravo strastveno.
“Ha, ha! Ha, ha, ha, ha!”
“I reče da je Božić podvala, tako mi života!” klikne Scroogeov nećak.
“I on u to vjeruje!”
 “To je još veća šteta!” reče mu žena s negodovanjem u glasu. Blažene
žene: one nikad ništa ne rade dopola. One uvijek u sve unose svu strast.
Bila je vrlo lijepa, izvanredno lijepa. Na obrazima je imala jamice, a
na krasnom je licu bio pomalo začuđen izraz; a imala je i bujna ustašca,
kao stvorena da budu ljubljena – a nema sumnje da su i bila; svakovrsne
pjegice po bradi, što bi se stapale kad bi se nasmijala, i najsunčaniji par
očiju što ih ikad vidjeste u glavi ijednoga stvorenjca. Sve u svemu, mogla
bi se nazvati i ženom koja izaziva, znate već što mislim, ali i koja
zadovoljava. O, savršeno zadovoljava!
“On je komični stari čičica,” reče Scroogeov nećak, “to je istina; ali
nije baš tako ugodan da ne bi mogao biti bolji. No bilo kako mu drago,
njegovi su mu grijesi dovoljna kazna, i protiv njega ne mogu kazati ništa.”
“Fred, sigurna sam da je silno bogat”, nabacila je aluziju njegova
žena. “Ili si mi barem ti uvijek tako govorio.”
“Pa što onda, draga moja!” odvrati na to Scroogeov nećak. “Kad od
svojega bogatstva nema baš ništa. Od njega mu nikakve koristi. Od njega
mu život ne postaje ugodniji. A nema čak ni zadovoljstva od pomisli da
bi – ha, ha, ha! – njime mogao pomoći nama.”
“Nemam ja s njim strpljenja”, zamijeti supruga. A njezine sestre, a za
njom i sve ostale dame, izraziše isto mnijenje.
“O, ja ga imam!” reče Scroogeov nećak. “Zapravo ga žalim; ne bi se
na nj mogao naljutiti sve da i hoću. Tko trpi zbog njegovih zločestih
mušica? Uvijek on sam. Vidi, sad si je zabio u glavu da nas ne podnosi, i
zato neće doći da s nama večera. I što je posljedica? Iako ne mislim da je
izgubio baš neku večeru.”
“Baš naprotiv, mislim da je ostao bez vrlo lijepe večere”, prekine ga
supruga. Svi ostali rekoše isto, a mora im se priznati da su bili za to vrlo
pozvani suci, jer su netom večerali; i sad su se, dok je desert bio na stolu,
skupili oko vatre, pri svjetlosti svjetiljke.
 “No dobro! Drago mi je da to čujem,” odgovorio je Scroogeov nećak,
“jer baš nemam mnogo povjerenja u te mlade domaćice. A što ti veliš,
Topperu?”
Topper je bio vrlo očito bacio oko na jednu od sestara njegove žene,
jer je odgovorio kako je neženja bijedni otpadnik, koji nema prava o tome
izražavati mišljenje. Našto svastika Scroogeova nećaka – ona punačka, s
čipkastim prsnikom, neona s ružama – naglo pocrveni.
“Samo naprijed, Fred”, reče Scroogeov nećak i pljesne rukama. “On
nikad ne dovrši što je počeo! Baš smiješan momak!”
Scroogeov nećak zavalja se u još jedan napad smijeha, i ponovno je
bilo nemoguće izolirati zarazu; iako se punačka sestra svojski trudila da
to postigne aromatiziranim octom, njegov su primjer svi počeli
jednoglasno oponašati.
“Mislio sam reći samo to,” reče Scroogeov nećak, “da je posljedica
njegove nesklonosti prema nama, i toga što se neće s nama veseliti, to što
propušta mnoge ugodne trenutke, od kojih ne bi mogao imati štete.
Siguran sam da gubi ugodnije društvo od onoga što ga može naći u svojim
mislima, ili u svom pljesnivom starom uredu, ili u svojim prašnjavim
sobama. A kanim mu svake godine pružati istu priliku, pa htio on to ili
ne, jer mi se smilio. Može on do smrti galamiti na Božić, pa ipak će morati
i protiv volje – ja ga izazivam – o njemu misliti bolje ako otkrije da
dolazim k njemu, dobro raspoložen, iz godine u godinu, i govorim mu,
ujače Scrooge, ta kako ste? Ako ga to navede makar na to da svom sirotom
pisaru ostavi samo pedeset funti, i to je već nešto; ali mislim da sam ga
jučer ipak malo uzdrmao.”
Sad je na njima bio red da se nasmiju, pri pomisli da je on uzdrmao
Scroogea. No kako je on bio posve dobre naravi, i kako ga nije bilo mnogo
briga čemu se to smiju, i s obzirom na to bi se oni smijali i tako i tako, on
ih samo još potaknu u njihovu veselju i veselo se izloži njihovu smijehu.
 Nakon čaja je bilo malo glazbe. Jer bili su muzikalna obitelj, i kad bi
zapjevali “Radost” ili “Drž”’, znali bi svoj posao, u to vas uvjeravam, što se
posebno odnosilo na Toppera, koji bi znao mumljati u basu kao pravi
pjevač, a da mu pritom nikad ne bi iskočile debele žile na čelu niti bi mu
se od toga zajapurilo lice. Scroogeova je nevjesta lijepo svirala na harfi, pa
je među ostalim melodijama odsvirala i jednu majušnu i jednostavnu (ma
baš ništa: mogli biste je naučiti zviždukati za manje od dvije minute), a
koja je bila poznata i djetetu koje je Scroogea odvelo iz osnovne škole, na
što ga je podsjetio Duh Današnjeg Božića. Kad su zasvirale note, Scroogeu
najednom dođe na um sve što mu je Duh bio pokazao, pa je stao mekšati
sve više i više, i pomislio, da je sve to slušao češće, i to prije mnogo godina,
možda je mogao odnjegovati ljubav prema životu u kojem se do sreće
dolazi vlastitim rukama, bez potrebe da se poseže za grobarovom
lopatom, onom koja je pokopala Jacoba Marleyja.
Glazbi ipak ne posvetiše čitavu večer. Nakon nekog vremena
zaigraše zaloga, jer pokatkad je dobro biti djetetom, a trenutak za to nikad
nije bolji nego na Božić, na dan kad je njegov silni Utemeljitelj i sam bio
dijete. Al čekajte! Prva je igra bila partija slijepoga miša. Razumije se da je
bilo i toga. A da je Topper bio zaista slijep, u to ja vjerujem baš koliko i u
to da je imao oči u čizmama. Moje je mišljenje da je između njega i
Scroogeova nećaka to već bila gotova stvar, te da je to znao i Duh
Današnjeg Božića. Način na koji je išao za punačkom sestrom u
čipkastom prsniku, bio je skandal o lakovjernosti ljudske naravi. Obarao
je žarače, spoticao se o stolice, lupao se o klavir, davio se zapleten u
zavjese, jer kamo god da bi pošla, išao je i on. U svakom je trenutku znao
gdje se nalazi punačka sestra. I ni za koga drugog nije htio ni čuti. Ako bi
mu tko stao na put, što su neki i pokušavali učiniti, i ostao tako, tobože ga
pokušavajući zgrabiti, to bi bio napad na njegovu sposobnost
razumijevanja, pa bi odmah potom skrenuo u pravcu punačke sestre. Ona
bi često uzvikivala kako to nije u redu, što doista i nije bilo. Ali kad ju je
napokon uhvatio, unatoč svom njezinom svilenom šuštanju i brzom
lepršanju mimo njega, i uspio je stjerati u kut odakle više nije imala izlaza,
onda je njegovo ponašanje postalo baš gadno. Jer se pretvarao da je ne
poznaje, tvrdeći kako je apsolutno potrebno da joj dotakne frizuru, a
potom i da se mora uvjeriti u njen identitet natiskivanjem na prst
izvjesnog prstena, i stavljanjem izvjesnog lančića oko vrata, što je sve bilo
i užasno i čudovišno! No nema dvojbe da mu je ona o svemu tome jasno
izrekla svoje mišljenje kad su se, dok je drugi slijepi miš bio na zadatku,
našli tako povjerljivo zajedno, iza zavjese.
Scroogeova nevjesta nije bila jedan od sudionika igre, već se udobno
smjestila u toplome kutu, na velikom naslonjaču i s podnoškom, gdje su
joj Duh i Scrooge bili tik za leđima. Pridružila se međutim igri zaloga, da
bi svoju ljubav ljubila do obožavanja svim slovima abecede. Isto je tako
veličanstvena bila i u igri “kada, gdje i kako”, kad je, na potajnu radost
Scroogeova nećaka, svoje sestre potukla do nogu: iako su i one bile bistre
cure, što bi vam i Topper znao reći. Moglo je tu biti dvadesetak ljudi, što
mladih, što starih, i svi su oni igrali, pa je igrao i Scrooge, jer je, ponesen
zanimanjem za sve što se zbiva, zaboravljao da njegov glas u njihovim
ušima ne proizvodi zvuk, tako da je pokatkad posve glasno pokušavao
pogoditi, u čemu bi vrlo često i uspijevao: jer ni najoštrija pribadača,
najbolji whitechapel, kojom se zajamčeno ne može iskopati oko, nije bila
oštrija od Scroogea, iako si je bio zabio u glavu da je vrlo tup.
Duha vrlo obveseli što ga vidje u takvom raspoloženju, pa ga pogleda
s tolikim odobravanjem da ga Scrooge zamoljaka kao dijete da mu dopusti
ostati sve dok se gosti ne raziđu. No Duh reče da to nije moguće.
“Počinje nova igra”, reče Scrooge. “Još pola sata, Duše, još samo pola
sata!”
Bila je to igra zvana “da ili ne”, u kojoj je Scroogeov nećak morao
nešto pomisliti, dok bi ostali morali otkriti što je to, a on bi im, već prema
prilici, smio odgovarati samo s da ili ne. Žestoka paljba pitanja kojoj je bio
izložen, izvuče iz njega da je bio pomislio na životinju, živu životinju,
prilično gadnu životinju, divlju životinju, životinju koja pokatkad mumlja
i gunđa, a pokatkad i govori, koja živi u Londonu, i hoda po ulicama, ali
ne radi pokazivanja, i nitko je ne vodi, i ne živi u menažeriji, i nikad je ne
ubijaju na tržnici, i nije ni konj, ni magarac, ni krava, ni bik, ni tigar, ni
pas, ni svinja, ni mačka, ni medvjed. Na svako novo postavljeno pitanje
nećak bi prasnuo u novu provalu smijeha, jer bi ga ono tako neodoljivo
zaškakljalo da bi morao ustati sa sofe i zatoptati nogama. Napokon
punačka sestra, i sama došavši u slično stanje, uzvikne:
“Otkrila sam! Znam što je to, Fred! Znam što je to!”
“Što je to?” uzvikne Fred.
“Pa to je tvoj ujak Scro-o-o-o-oge!”
Što je nedvojbeno bilo istina. Zavladalo je opće divljenje, iako su neki
prigovorili da je odgovor na “Je li medvjed?” morao biti “Da”, samo što bi
negativni odgovor bio dovoljan da skrene misli s gospodina Scroogea,
dakako uz pretpostavku da je u njih ikad postojala takva sklonost.
“Pribavio nam je, ne dvojim, mnogo veselja,” reče Fred, “pa bi bilo
nezahvalno ne ispiti jednu u njegovo zdravlje. Evo nam pri ruci čaša
kuhanoga vina, i ja velim: ‘Za ujaka Scroogea!’”
“Živio! Za ujaka Scroogea!” povikaše ostali. “Čestit Božić i sretna
Nova godina starome, pa ma gdje da bio!” reče Scroogeov nećak. “On mi
ih ne može oduzeti, ni unatoč ih tome ipak može i sam imati. Za ujaka
Scroogea!”
Ujak Scrooge je neopazice postao tako veseo i laka srca, da bi i on
odzdravio družini nesvjesnoj njegove nazočnosti, i zahvalio im nečujnim
govorom, samo da mu je Duh za to dao vremena. No čitav je prizor
iščezao u zadnjem dahu posljednje nećakove rečenice, a on i Duh
ponovno se nađoše na putu.
 Mnogo su toga vidjeli, i daleko otišli, i mnoge domove posjetili, no
sve je uvijek imalo sretan kraj. Duh je stajao uz bolesničke postelje, i ondje
nalazio veselje; odlazio u daleke zemlje, no ondje su bili kao kod kuće;
među ljude u nevolji, no oni su se borili i nadali se boljemu; stajao uz
sirotinju, no ta je sirotinja bila bogata. Po ubožnicama, bolnicama,
zatvorima, po svim pribježištima bijede, gdje tašti čovjek u svojoj
kratkotrajnoj vlasti nije mogao zatvoriti vrata tako čvrsto da Duh ne bi
mogao ući, ovaj je ostavljao svoj blagoslov i učio Scroogea svom nauku.
Bila je to duga noć, ako je uopće i bila samo jedna, u što je Scrooge
ozbiljno sumnjao, jer se činilo da su se u vrijeme što su ga proveli zajedno
saželi čitavi božićni praznici. Bilo je neobično i to da je Duh, iako je
Scrooge ostao nepromijenjen u svom vanjskom obličju, postajao sve
stariji, i to vidno. Scrooge je opazio tu promjenu, ali o njoj nije prozborio
ni riječi sve dok ne otiđoše s dječje zabave uoči Sveta tri kralja i kad je,
pogledavši Duha dok su stajali na otvorenom, opazio da mu je kosa
posijedila.
“Zar duhovi žive tako kratko?” upita Scrooge.
“Moj život na ovome svijetu vrlo je kratak”, odvrati Duh. “I završava
večeras.”
“Večeras!” usklikne Scrooge.
“Večeras u ponoć. Pazi! Taj čas se bliži.”
U taj čas zvono zazvoni jedanaest sati i tri četvrtine.
“Oprosti mi ako te s nepravom pitam,” reče Scrooge, pažljivo se
zagledavši u Duhovu odjeću, “no opažam nešto neobično, nešto što ti ne
pripada, kako ti viri ispod skuta. To je nekakva noga ili čaporak!”
“Mogao bi to biti i čaporak, sudeći po mesu kakvo je na njemu”,
glasio je Duhov tužni odgovor. “Sad vidi ovo.”
 Iz nabora svoje halje izvede dvoje djece, jadne, bijedne, strašne,
odvratne, prezrene i kukavne. Kleknuše mu do nogu i uhvatiše mu se za
skute.
“O, Čovječe, vidi ovo! Pogledaj, pogledaj to dolje!” uzvikne Duh.
 Bili su to dječak i djevojčica. Žuti, izgladnjeli, dronjavi, namršteni,
vučjega lica; no ujedno i prostrti u dubokoj poniznosti. Gdje bi inače
ljupka mladost ispunila i prekrila takva lica, i prebojala ih najsvježijim
nijansama, neka ih je već opljesnivila i smežurana ruka, nalik ruci starosti,
izmijesila, uvrnula i razvukla u krpe. Gdje bi na prijestoljima mogli sjediti
anđeli, sad su provirivali vragovi, i prijeteći bljeskali očima. Nijedna
promjena, nijedno propadanje, nijedno izvrtanje ljudskosti, niti u kojem
stupnju, i kroza sve tajne čudesnoga čina stvaranja, nije stvorila čudovišta
ni upola tako jeziva i strašna.
Scrooge ustukne, problijedio od užasa. S obzirom na to da mu ih je
Duh tako pokazao, pokušao je reći da su to krasna djeca, no riječi su
zagušile jedna drugu, jer im to bijaše draže no da budu sudionice u laži
tako čudovišne veličine.
“Duše! Zar su to tvoja djeca?” Scrooge više od toga i nije mogao reći.
“Ona su Čovjekova”, reče Duh, spustivši na njih pogled. “I sad se
drže mene i zazivaju očeve. Taj dječak je Neznanje. A djevojčica je
Oskudica. Čuvaj ih se oboje, i sviju od njihova roda, ali se više od svega
čuvaj dječaka, jer mu na čelu vidim ispisano ono što je Sudbina, ukoliko
se natpis ne izbriše. Odreci ga se!” uzvikne Duh, pružajući ruku prema
gradu. “Prokuni one koji te k njemu šalju! Prihvati ga za svoje
buntovničke svrhe, pa će postati još i gori! I čekaj kraj!”
“Zar za njih nema pribježišta i spasa?” usklikne Scrooge.
“Ta zar ne postoje popravilišta?” reče Duh, obraćajući mu se
posljednji put njegovim vlastitim riječima. “Zar ne postoje ubožnice?”
Zvono otkuca dvanaest.
Scrooge se ogledne, pogledom tražeći Duha, ali ga ne nađe. Kad je
posljednji udarac prestao titrati, najednom se prisjeti proroštva staroga
Jacoba Marleyja pa, podigavši oči, ugleda dostojanstvenog fantoma, sveg
u naborima haljina i pod kukuljicom, kako se kreće prema njemu, nalik
magli što se vuče po tlu.
F
antom se približi polako, dostojanstveno, tiho. Kad mu je prišao,
Scrooge se spusti na koljeno, jer se činilo da već i sam zrak kroz koji
se Duh kretao zrači mrak i misterij.
Bijaše ogrnut tamnocrnom haljom, koja mu je skrivala glavu, lice,
obličje, tako da je od svega vidljiva bila tek ispružena ruka. Da nije bilo
nje, taj bi lik bilo teško razlučiti od noći, i odvojiti ga od tmine što ga je
okruživala.
Kad mu je prišao, Scrooge procijeni da je visok i dostojanstvena
držanja, a njegova mistična prisutnost ispuni ga pobožnim strahom. O
njemu nije znao ništa više, jer Duh nije rekao ni riječi, a niti se pomaknuo.
“Nalazim li se pred Duhom Božića koji tek trebaju doći?” reče
Scrooge.
Duh mu ne odgovori, nego samo pokaza rukom u daljinu.
“Pokazat ćeš mi sjene stvari koje se nisu dogodile, ali će se dogoditi
u vremenu što je pred nama”, nastavi Scrooge. “Nije li tako, Duše?”
Gornji se dio halja na trenutak uvuče u nabore, kao da je Duh
kimnuo glavom. I to bi jedini odgovor što ga je Scrooge dočekao.
Iako sad već dobrano naviknut na sablasno društvo, Scrooge se ipak
tog nijemoga lika uplaši toliko da mu zadrhtaše koljena te, u trenutku kad
bi spreman poći za njim, otkri kako se jedva drži na nogama. Duh zastane
na trenutak, kao da razmatra njegovo stanje i daje mu vremena da se
pribere.
Ali Scroogeu od toga bude samo još gore. Ta spoznaja da su negdje
iza mračnoga ogrtača sablasne oči pažljivo uprte u njega, dok on, iako se
napregnuo do zadnjih snaga, ne vidi ništa doli fantomsku ruku i samo
veliku hrpu nečeg crnog, uzbuđivala ga je nekakvim maglovitim,
nejasnim strahom.
“Duše Budućnosti!” usklikne Scrooge. “Bojim te se više od ijedne
prikaze koju doslije vidjeh. Ali kako znam da ti je namjera učiniti mi
dobro, i s obzirom na to da se nadam da ću preživjeti i postati drugim
čovjekom, pripravan sam podnijeti tvoje društvo, i učiniti to srca
ispunjena zahvalnošću. Zar mi nećeš ništa reći?”
Duh mu ne da nikakva odgovora. A ruku je upro ravno pred sebe.
“Vodi me!” reče Scrooge. “Vodi me dalje! Noć brzo blijedi, a vrijeme
je, znam, dragocjeno. Vodi me, Duše!”
Kad Scrooge krenu prema njemu, Duh se odmakne. Scrooge krene
za njim u sjeni njegove odjeće koja ga, kako pomisli, podiže i odnese za
prikazom.
Jedva bi se moglo i kazati da su ušli u grad, jer bi bilo bliže istini reći
da je on iskočio posvuda oko njih i okružio ih vlastitim životom. No tu su
sad bili, u srcu grada, u Burzi, među trgovcima, što su hitali gore-dolje, i
zveckali novcem u džepovima, i razgovarali u grupicama, i pogledavali na
džepne satove, i zamišljeno se igrali velikim zlatnim pečatima, i tako dalje,
baš onako kako ih je Scrooge često viđao.
Duh zastane kraj jedne grupice poslovnih ljudi. Opazivši da je u njih
uperio ruku, Scrooge priđe da osluhne što pričaju.
“Ne,” reče krupan, debeo muškarac čudovišno velika podbratka, “o
tome ne znam mnogo niti s jednoga stanovišta. Znam samo da je mrtav.”
“A kad je umro?” upita drugi.
 “Mislim da je to bilo sinoć.”
“No dakle, što mu je bilo?” upita treći, vadeći iz velike burmutnice
golemu količinu duhana. “Mislio sam da taj nikad neće umrijeti.”
“Bog bi ga znao”, reče prvi i zijevne.
“A što je učinio s novcem?” upita rumeni gospodin s drhtavim
izdankom na vrhu nosa, što se zibao kao čarapica na kljunu purana.
“Ništa nisam čuo”, reče muškarac s velikim podbratkom i ponovno
zijevne. “Možda ga je ostavio svojoj kompaniji. Meni ga sigurno nije. To
je sve što o tome znam.”
Ta je dosjetka bila dočekana općim smijehom.
“Sva je zgoda da će sprovod biti vrlo jeftin,” reče isti sugovornik, “jer
tako mi života, ne znam baš nikoga tko će mu na nj doći. Hajde da se
složimo pa odemo?”
“Nemam ništa protiv, ako budu i nekakve karmine”, zamijeti
gospodin s izdankom na nosu. “Ali ako već sjedam za stol, onda se volim
i najesti.”
Još jedan smijeh.
“No dakle, ispada na kraju da sam ja ipak najnesebičniji od sviju vas,”
reče prvi sugovornik, “jer nikad ne nosim crne rukavice i nikada ne jedem
u to doba. Ali sam ipak spreman poći, ako pođe bar još netko. A kad malo
bolje promislim, nisam baš ni siguran da mu nisam bio najbolji prijatelj,
jer bismo znali zastati i popričati kad god bismo se sreli. Zbogom,
društvo!”
I oni koji su govorili i oni koji su samo slušali, sad se udaljiše i
pomiješaše s drugim skupinama. Scrooge ih je poznavao, pa pogleda
Duha, očima tražeći objašnjenje.
Fantom klizne na ulicu. Prstom pokaza na dvoje ljudi što su se sreli.
Scrooge ponovno posluša, nadajući se da bi se tu moglo kriti i objašnjenje.
 I te je ljude poznavao, i to savršeno. Bili su to poslovni ljudi: vrlo
bogati i veoma značajni. Uvijek se trudio da u njihovim očima sačuva
uvažavanje: u poslovnom smislu riječi, dakako, samo u strogo poslovnom
smislu riječi.
“Kako ste?” reče jedan.
“A vi?” odvrati drugi.
“No dobro!” reče prvi. “Stari je vrag napokon došao na svoje, ha?”
“Tako vele”, odvrati drugi. “Hladno, zar ne?”
“Primjereno Božiću. Vi, usput, ne idete na klizanje?”
“Ne. Ne. Imam ja i pametnija posla. Doviđenja!”
I više ni riječi. Takav je bio njihov susret, njihov razgovor i njihov
rastanak.
Scrooge je isprva bio sklon iznenaditi se što Duh naizgled tako
trivijalnim razgovorima pridaje toliku važnost; osjetivši međutim da bi se
u njima zacijelo morao kriti i neki skriveni smisao, poče razmišljati o tome
što bi to moglo biti. Teško bi se moglo pretpostaviti da bi to moglo imati
nekakve veze sa smrću Jacoba, njegova starog ortaka, jer to je pripadalo
prošlosti, dok je Duhovo područje djelovanja bila budućnost. A nije se
odmah mogao sjetiti ni ikoga sebi bliskog na koga bi se to moglo odnositi.
No kako ipak nije mogao posumnjati da to, bez obzira na koga se
odnosilo, zacijelo nosi neku skrivenu moralnu pouku namijenjenu
njegovu moralnom usavršavanju, odluči ipak u pamćenju sačuvati svaku
riječ što ju je bio čuo, i baš sve što je vidio, a više je od svega odlučio
promotriti samu sjenu kad se pojavi. Jer je predosjećao da će mu baš
odvijanje njegove budućnosti dati odgonetku koja mu nedostaje, i tako
razriješenje svih tih zagonetki učiniti krajnje jednostavnim.
Pogledom zakruži po prostoriji tražeći svoj lik, no u njegovu je
uobičajenom kutu sad stajao netko drugi, i mada je sat pokazivao doba
dana u koje je on obično bivao ovdje, Scrooge ipak, u mnoštvu što se
ulijevalo kroz vrata, ne ugleda nikoga ni sličnoga sebi. To ga, međutim,
ipak mnogo ne iznenadi, jer je u mislima okretao odluku da promijeni
život, pa je mislio i nadao se da je svoju novorođenu odluku vidio
provedenu baš u tom prizoru.
Kraj njega je, tih i mračan, stajao fantom i pružao ruku. Kad se
trgnuo iz zamišljena traganja za odgovorom, umislio si je prema okretu
ruke, i njezinu položaju prema sebi, da ga Nevidljivo oko gleda vrlo oštro.
Od toga je zadrhtao i osjetio silnu studen.
Potom otiđoše s užurbana poprišta, pa krenuše u opskurni dio grada,
kamo Scrooge nikad prije nije prodro, iako je odmah shvatio gdje se nalazi
i na kakvu je glasu. Prolazi su bili uzani i kalni; dućani i kuće bijedni, ljudi
napol goli, pijani, traljavi, ružni. Uličice i nadsvođeni prolazi, nalik na
zahodske jame, bljuvali su svoju gadost u obliku smrada, smeća i javnoga
života, i sve to bacali na zagušene ulice, a čitava je četvrt zaudarala po
zločinu, gnoju i bijedi.
Duboko u toj jazbini sramnoga življenja, stajao je nizak, polegao
dućan, pod krovom šupe, dućan što je otkupljivao staro željezo, krpe,
boce, kosti i masne otpatke. Unutra po podu bijahu nabacane hrpe
hrđavih ključeva, čavala, lanaca, šarki, turpija, vaga, utega i željeznog
otpada svake vrste. Tajne koje bi malo tko volio istraživati rasle su i
skrivale se u brdima ogavnih krpa, gomilama užegloga loja i grobnicama
kostiju. A posjednut među robom kojom je trgovao, kraj pećice na drveni
ugljen, složene od starih opeka, sjedio je stari nitkov, star skoro
sedamdeset godina, koji se od hladnog vanjskoga zraka zaklonio
smrdljivom zavjesom od zbrda-zdola skupljenih dronjaka obješenih o
konopac; pa je tu i pušio lulu u svoj raskoši smirena umirovljenika.
Scrooge i Duh nađoše se u njegovu društvu baš u času kad se u dućan
ušunjala žena s teškim zavežljajem. No ona je jedvice bila i ušla kad je
druga žena, slično natovarena, ušla za njom, a njoj se za petama pojavi i
muškarac u izblijedjelom crnom odijelu, kojega pogled na njih ne
zaprepasti ništa manje no što se oni zaprepastiše prepoznavši jedni druge.
Nakon kratkog razdoblja nijemog zaprepaštenja, u kojem im se pridružio
i starac s lulom, svo troje prasne u smijeh.
“Dvorkinja neka je prva, i to sama!” uzviknu ona koja je prva ušla.
“A pralja druga, i nasamo! A poduzetnikov sluga, treći, ali sam! Gle sad
ovo, stari Joe, to se zove slučaj! Svo troje naletjesmo ovdje, a nismo ni
mislili!”
“Na boljem se mjestu i niste mogli naći”, reče stari Joe izvadivši lulu
iz usta. “Idemo u salon. Poznaješ ga već odavna, a ni ostalima nije sasvim
nepoznat. Pričekajte časak nek zatvorim vrata dućana. O! Kako li škripi!
Kladim se da u dućanu nema hrđavijega gvožda od ovog u stožerima, a ni
kostiju starijih od mojih. Ha, ha! Kao da nas je Bog stvorio za naše zvanje,
i jedne za druge. Idemo u salon. Idemo u salon.”
Salonom se nazivao prostor iza paravana od dronjaka. Starac skupi
ugljevlje starom šipkom što je nekad držala tepih na stepenicama, pa
kamišem otre stijenj petrolejke (jer bijaše noć), i stavi ga ponovno u usta.
Dok se on zabavljao time, žena koja je već bila progovorila baci svoj
zavežljaj na pod pa gizdavo sjedne na tronožac, položivši lakte na koljena
i drsko se i izazivački zagledavši u preostalo dvoje.
“Ma što ima veze! Ma što ima veze, gospođo Dilber?” reče žena.
“Svatko ima pravo da se brine za sebe. On se uvijek pobrine!”
“To je zaista istina!” reče pralja. “Nitko više od njega.”
“Daj, ženska, ne zuri kao da te je fufka, kao da svi ne znamo! Nećemo
se sad valjda prenemagati?”
“Ne, ni slučajno”, odgovoriše gospođa Dilber i muškarac zajedno.
“Toplo se nadamo da nećemo.”
“Onda? Sve na mjestu!” klikne žena. “A više i ne treba. Tko će jako
patiti što je ostao bez svih tih gluposti? Mili pokojnik sigurno ne.”
“O, zaista ne”, reče gospođa Dilber kroza smijeh.
 “Da je znao što će s tim i poslije smrti, opaki stari škrtac,” nastavi
žena, “zašto se za života nije ponašao kako Bog zapovijeda? Da je bio kako
spada, onda bi imao koga da se o njemu brine dok je otezao papke,
umjesto da ispusti dušu onako, sam kao pseto.”
“To je najveća istina na svijetu”, odgovori gospođa Dilber. “I time
mu je presuđeno.”
“Sudila bi ja njemu i teže,” reče druga žena, “da je bilo još nečega za
strpati u torbu. A sad otvaraj zavežljaj, stari Joe, da vidimo koliko to
vrijedi. Reci bez izmotavanja. Ne plašim se da budem prva, baš me briga
hoće li vidjeti. Svi mi dobro znamo da smo se pomogli, i to, mislim, još
prije no što smo se našli ovdje. U tome nema grijeha. Otvori zavežljaj,
Joe.”
Kavalirština, međutim, njezinih prijatelja to nikako nije mogla
dopustiti, pa muškarac u izblijedjelu crnom odijelu prvi krenu u juriš i
prvi pokaza svoj plijen. Koji nije bio baš obilat. Jedan do dva pečata, kutija
za olovke, par dugmadi za manžete i broš ne baš velike vrijednosti, i to je
bilo sve. Sve je to stari Joe pomno pregledao i procijenio, pa kredom na
zid ispisao svotu što ju je bio spreman dati za svaki pojedini artikal, da bi
na koncu sve i zbrojio videći da više nema ništa za dopisati.
“To je tvoj račun,” reče Joe, “i ne bih ti dao šest penija više pa da me
živoga kuhaju. Tko je sljedeći?”
Sljedeća je na redu bila gospođa Dilber. Plahte i ručnici, nešto malo
odjeće, dvije staromodne srebrne žličice, hvataljka za šećer i nekoliko
cipela. I njen je račun bio na sličan način prikazan na zidu.
“Damama uvijek dajem previše. To mi je slabost, i to će me
upropastiti”, reče stari Joe. “Ovo je tvoj račun. Ako zatražiš još jedan peni,
i pokreneš to pitanje, pokajat ću se što sam bio tako darežljiv, pa odmah
skidam pola krune.”
“A sad, Joe, razveži moj zavežljaj”, reče nato prva žena.
 Joe se spusti na koljena da bi ga mogao udobnije raspetljati pa,
razvezavši veliko mnoštvo čvorova, izvuče iz zavežljaja veliku i tešku rolu
nekakve tamne tkanine.
“Što bi ti ovo bilo?” reče Joe. “Krevetne zavjese?”
“Oh!” odvrati žena, smijući se i naslanjajući se na prekrižene ruke.
“Krevetne zavjese!”
“Ne misliš valjda kazati da si ih skinula, s kolutima i svime, dok je on
još ležao iza njih?” upita Joe.
“O, da, jesam”, odvrati žena. “A zašto ne?”
“Tebe je majka rodila da zgrneš bogatstvo,” reče Joe, “a to će ti se
sigurno i dogoditi.”
“Sigurno je samo to da ne mogu zadržati ruku kad nešto može biti
moje ako je samo ispružim, i još kad je riječ o takvom čovjeku, to ti se
kunem, Joe”, odvrati žena hladno. “I sad nemoj da ti na deku kapne ulje.”
“To su njegove deke?” upita Joe.
“A što misliš, čije bi bile?” odvrati žena. “Sigurna sam da se ni bez
njih neće prehladiti.”
“Nadam se samo da nije umro zato što je nešto uhvatio, ha?” reče
stari Joe, zastavši usred posla i podigavši pogled.
“Toga se ne trebaš bojati”, odvrati stara. “Njegovo mi društvo baš
nije tako milo da bih dangubila s njim da je bilo išta od toga. Ah! Ma
možeš piljiti kroz tu košulju dok ti oči ne iscure i nećeš na njoj naći ni
rupe ni izlizana mjesta. To mu je najbolja, a osim toga i vrlo fina. Da nije
bilo mene, propala bi bez veze.”
“Kako to misliš propala bez veze?” upita stari Joe.
“Stavili su to na nj da ga u njoj pokopaju”, odgovori žena i nasmije
se. “Netko je bio dovoljno lud za tako nešto, ali ja sam je opet skinula. Ako
za to nije dobar i cic, onda on nije dobar nizašto. I taman bi mu pristajao
tijelu. U tome ne bi bio ništa ružniji nego u ovom.”
 Scrooge je užasnuto slušao čitav taj razgovor. Dok su tako sjedili
skupljeni oko plijena, u oskudnom svjetlu kakvo je sebi mogla priuštiti
starčeva svjetiljka, Scrooge ih je promatrao s gnušanjem i gađenjem, koje
teško da bi moglo biti veće sve da su pred njim bili skaredni demoni koji
prodaju samu lješinu.
“Ha, ha!” nasmije se ona ista žena kad im stari Joe, izvadivši flanelsku
vrećicu s novcem, izbroja svakom njegovo. “To je, vidite, kraj priče! Dok
je bio živ, svi su od straha bježali od njega, ali zato mi od mrtvoga imamo
koristi! Ha, ha, ha!”
“Duše!” reče Scrooge, drhteći od pete do glave. “Sve mi je jasno, sve
mi je jasno. Što se dogodilo tom nesretniku moglo bi se dogoditi i meni.
Moj život sada teče u tom smjeru. Milostivi Bože, a što je sad ovo!”
On ustuknu od užasa, jer se prizor promijenio, tako da je Scrooge
sad gotovo dotaknuo krevet: goli krevet bez zavjesa, na kojem je, pod
dronjavom plahtom, ležalo nešto pokriveno, nešto što se, iako nijemo,
glasalo užasnim jezikom.
Prostorija je bila vrlo mračna, isuviše mračna da bi je mogao
razgledati imalo detaljnije, iako se Scrooge ogledao posvuda pokoravajući
se tajnom impulsu, vođen željom da dozna kakva je to soba. Blijedo
svjetlo, što je raslo vani, pade ravno na krevet, a na njemu je, opljačkano i
oplindrano, samo, neoplakano, zanemareno, ležalo tijelo tog čovjeka.
Scrooge baci pogled na fantoma. Njegova je nepomična ruka bila
uperena u glavu. Pokrov je bio tako nehajno namješten, tako da bi i
najmanje podizanje, recimo prstom sa Scroogeove strane, razotkrilo lice.
On promisli o tome, shvati koliko bi to bilo lako, pa čak i poželje da to
učini, no povlačenje te koprene ne bijaše u njegovoj moći ništa više od
tjeranja prikaze od sebe.
O hladna, hladna, kruta, strašna Smrti, postavi ovdje svoj žrtvenik,
pa ga uresi svim strahotama nad kojima imaš vlast: jer to je tvoje
kraljevstvo! Ali kad je riječ o ljubljenoj, štovanoj i slavljenoj glavi, ti niti
jednu njezinu vlas ne možeš skrenuti u svoje grozne svrhe, niti joj makar
i jednu crtu lica učiniti mrskom. Nije bit u tome da je ruka otežala i da će,
otpuštena, pasti; niti da su srce i puls mirni; već u tome da je ta ruka BILA
otvorena, velikodušna i vjerna, a srce hrabro, toplo i nježno, a bilo kakvo
čovjeku i dolikuje. Udri, sjeno, udri! I gledaj kako iz rane izlijeću njegova
dobra djela, da zasiju svijet besmrtnim životom!
Nikakav glas ne izgovori te riječi u Scroogeove uši, pa ipak ih on začu
kad je pogledao na krevet. I pomisli: Kad bi se taj čovjek sad mogao dići,
što bi mu bila prva misao? Pohlepa, oštro cjenjkanje, gramzive brige? A
sve ga je to dovelo do slavna i bogata kraja, doista!
Ležao je on tako, u tamnoj praznoj kući, a da nije bilo ni muškarca
ni žene ni djeteta da kažu: Bio je dobar prema meni u ovom ili onom, i
zbog sjećanja na tu jednu dobru riječ, sad ću ja biti dobar prema njemu.
Po vratima je grebla mačka, a pod podlogom ognjišta čulo se glodanje
štakora. A što su oni htjeli u toj sobi smrti, i zašto su bili tako živahni i
nemirni, o tome se Scrooge nije usuđivao ni misliti.
“Duše!” reče. “Ovo je strašno mjesto! Odem li s njega, iza sebe neću
ostaviti njegovu pouku, u to se uzdaj. Idemo!”
Duh je i dalje nepomičnim prstom upirao u pokojnikovu glavu.
“Shvaćam što želiš,” odvrati Scrooge, “i rado bih to učinio, kad bih
samo mogao. Ali za to nemam snage, Duše. Nemam te snage.”
Ponovno mu se učinilo da ga Duh gleda.
“Ako postoji samo jedan čovjek u gradu koji je zbog smrti tog
čovjeka nešto osjetio,” reče Scrooge, upravo na mukama, “onda mi ga
pokaži, Duše, ja te preklinjem!”
Fantom na trenutak raširi pred njim, poput krila, svoj tamni plašt, i
potom, povukavši ga, otkri sobu osvijetljenu dnevnim svjetlom, u kojoj je
bila majka s djecom.
 Ona je očito čekala nekoga, i to sa zabrinutim uzbuđenjem, jer je
neprestance hodala gore-dolje, trzala se na svaki sušanj, pogledavala kroz
prozor, zirkala na sat, pokušavala, no uzalud, zabaviti se iglom, i jer je
jedva podnosila glasove djece u igri.
Napokon se začu i dugo očekivano kucanje. Ona požuri do vrata i
dočeka muža; čovjeka čije lice bijaše otežalo od brige i potišteno, iako je
još bio mlad. Na njemu je sad bio čudan izraz, svojevrsna ozbiljna veselost
koje se stidio i koju se trudio potisnuti.
On sjede za večeru što ga je čekala kraj ognjišta, a kad ga ona
slabašnim glasom upita kakve su novosti (što se dogodilo tek nakon duge
šutnje), on kao da, zbunjen, nije znao što da joj na to odgovori.
“Jesu li dobre,” reče ona, “ili loše?” – u želji da mu pomogne.
“Loše”, odvrati on.
“Sasvim smo propali?”
“Ne. Još ima nade, Caroline.”
“Ako se on pokaje,” reče ona zaprepašteno, “onda je još ima! Ako se
dogodi takvo čudo, onda ništa više nije beznadno.”
“On se više ne može pokajati”, odvrati njen suprug. “Jer je mrtav.”
Ako joj lice ne laže, bila je to blaga i strpljiva žena; pa ipak je u srcu
bila zahvalna sudbini što to čuje, pa je to i rekla, sklopljenih ruku. Idućega
časa počne moliti za oprost, i zaista joj bijaše žao, ali je ono prvo bio čist
osjećaj iz srca.
“Što mi reče ona supijana žena o kojoj sam ti sinoć pričao, kad sam
pokušavao doći do njega i dobiti tjedan dana poštede, a ja mislio da je to
naprosto isprika, da me se otrese, a sad se ispostavlja da je to bila čista
istina. On tada ne samo da je bio teško bolestan, nego i na samrti.”
“Na koga će prijeći naš dug?”
“To ne znam. Ali prije no što do toga dođe, uspjet ćemo nekako
nabaviti novac, no čak da nam to i ne uspije, zaista ćemo biti vrlo zle sreće
ako u njegovu nasljedniku pronađemo tako nemilosrdna vjerovnika.
Noćas ćemo, Caroline, spavati s mnogo manje tereta na duši!”
Da. Koliko god da im se smekšala duša, istodobno se i olakšala.
Dječja lica, zanijemila i okupljena oko stola, željna da čuju to što tako
malo razumiju, postala su svijetlija, i čitava je kuća postala sretnija zbog
smrti tog čovjeka! Jedini osjećaj koji mu je Duh mogao pokazati, a koji je
prouzročio taj događaj, bijaše osjećaj zadovoljstva.
“Pokaži mi neki nježan osjećaj povezan s njegovom smrću,” reče
Scrooge, “ili će mi, o Duše, ona mračna soba, iz koje smo netom izašli,
zauvijek ostati pred očima.”
Duh ga povede kroz nekoliko ulica znanih njegovim nogama, i dok
su tako išli, Scrooge je pogledavao tu i tamo tražeći sebe, ali ga nigdje nije
bilo. Uđoše u kuću ubogoga Boba Crachita, u stan koji je već bio posjetio,
i tamo zatekoše majku i djecu posjelu oko vatre.
Tiho. Sve je vrlo tiho. Bučni mali Crachiti sjede u kutu, nepomični
kao kipovi, sjede i gledaju u Petera, koji pred sobom drži knjigu. Majka i
kćeri zabavljene su šivanjem. Ali su bome i one bile tihe!
“‘Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni.’”
Gdje je već Scrooge čuo te riječi? Nije ih sanjao. Momčić ih je zacijelo
pročitao u trenutku kad su on i Duh prelazili preko praga. Zašto nije i
nastavio?
Majka položi svoj rad na stol pa podiže ruku do lica.
“Od te me boje bole oči”, reče ona.
Boje? O, siroti Majušni Tim!
“Sad su mi opet malo bolje”, reče Crachitova žena. “Samo mi slabe
od svjetlosti svijeće, a tvom ocu, kad se vrati kući, ni za sav svijet ne bih
pokazala da me bole oči. A sad bi već nekako mogao doći.”
“Već je i trebao”, odvrati Peter, zaklapajući knjigu. “Ali, majko,
mislim da je posljednjih nekoliko dana hodao sporije no obično.”
 Ponovno svi duboko utihnuše. Napokon ona progovori, i to mirnim,
veselim glasom, koji samo jednom zape:
“Sjećam se kako je hodao... sjećam se kako je hodao s Majušnim
Timom na plećima, i to vrlo brzo.”
“I ja se toga sjećam”, uzvikne Peter. “I to često.”
“I ja se sjećam!” uzvikne još netko. A zatim i svi ostali.
“Ali on je bio vrlo lagan, pa ga je lako bilo i nositi,” nastavi ona,
zadubljena u posao, “a otac ga je volio toliko da mu to uopće nije bilo
teško; uopće nije bilo teško. Al evo i tate na vratima!”
Ona mu požuri ususret; a mali Bob u dugom šalu – a zaista mu je,
sirotanu, i bio potreban – uđe u sobu. Na zagrijanoj polici na ognjištu već
ga je čekao njegov čaj, i sad su svi nagrnuli, natječući se u uslužnosti. Tad
mu se dva mlada Crachita uspeše na koljena i prisloniše, svako djetence
obraščić na njegov obraz, kao da vele: “Nije važno, tata. Nemoj se
žalostiti!”
Bob je s njima bio vrlo veseo, pa je veselo razgovarao s čitavom
obitelji. Pogledao je rad na stolu, pa pohvalio marljivost i brzinu gospođe
Crachit i djevojaka. I reče kako će biti gotovi još mnogo prije nedjelje.
“Nedjelje! Znači, bio si danas, Roberte?” reče njegova žena.
“Da, draga”, odvrati Bob. “A bilo bi mi drago da si i ti bila. Mislim
da bi ti odmah bilo bolje kad bi vidjela kakvo je tamo zelenilo. Ali ćeš ga i
tako viđati često. Obećao sam mu da ću se odšetati onamo u nedjelju.
Moje djetešce, moje djetešce!” zaplače Bob. “Moje djetešce!”
Slomio se posve iznenada. I protiv toga nije mogao ništa. Da je
mogao, to bi možda značilo da su on i dijete dalji no što su uistinu bili.
Izišao je iz prostorije i uspeo se na kat, u sobu veselo osvijetljenu,
urešenu za Božić. Tu je bila stolica, postavljena tik uz dijete, a bili su tu i
znaci da je tu netko nedavno bio. Ubogi Bob sjedne u nju, a kad je malo
promislio i sabrao se, poljubio je malo lišce. Pomirio se s tim što se
dogodilo, pa se vratio dolje ponovno sasvim sretan.
Povukli su se do vatre i započeli razgovor, dok su djevojke i majka
nastavljale posao. Bob im ispriča o izuzetnoj dobroti nećaka gospodina
Scroogea, kojega je vidio najviše jedanput, no koji ga je, sretnuvši ga danas
na ulici, i videći da izgleda pomalo – “znate, kao da vam baš i ne ide” –
kako reče Bob, odmah upitao što se to dogodilo da ga je tako pogodilo.
“Našto sam mu ja sve ispričao,” reče Bob, “jer nikada niste ni čuli za
gospodina koji bi govorio tako ljubazno. ‘Od srca žalim, gospodine
Crachit, što vam se to dogodilo,’ reče mi on, ‘i od srca mi je žao i vaše
valjane žene.’ Sasvim usput, kako li je to uopće uspio doznati, eto, to mi
nije jasno.”
“Doznati što, dragane?”
“Pa mislim, da si valjana žena”, odvrati Bob.
“Pa to je općepoznato!” reče Peter.
“Odlično opažaš, moj dječače!” uzvikne Bob. “I nadam se da je tako.
‘Od srca žalim,’ reče on, vašu valjanu ženu. Ako vam mogu na bilo koji
način biti od koristi,’ reče on, pružajući mi svoju posjetnicu, ‘evo vam
moje adrese. Samo dođite do mene.’ I mislim,” zaplače Bob, “nije to ni
zbog čega što bi za nas mogao učiniti, koliko zbog njegove ljubaznosti,
koja me zaista utješila. Zaista mi se činilo kao da je poznavao našeg
Majušnoga Tima i da suosjeća s nama.”
“Sigurna sam da je on čestita duša!” reče gospođa Crachit.
“U to bi, ljubavi, bila još sigurnija”, odvrati Bob, “da si ga vidjela i
razgovarala s njim. Ne bi me uopće iznenadilo, pazi što sam ti rekao, da
Peteru dade bolji posao.”
“Daj sad čuj ovo, Peter”, reče gospođa Crachit.
“A onda,” klikne jedna od djevojčica, “Peter će si naći nekoga za
društvo, pa se i sam okućiti.”
 “Mala idi u peršin!” odvrati Peter, široko se nasmiješivši.
“To može biti, ali i ne mora,” reče Bob, “bar ne u skoroj budućnosti;
iako, draga moja, za to još ima u Boga dana. Ali kad god se ili kako god se
razdvojili, siguran sam da nitko od nas neće zaboraviti sirotoga
Majušnoga Tima – je li da nećemo – tog prvog od nas koji je otišao?”
“Nikada, oče!” povikaše svi odjednom.
“A ja znam”, reče Bob, “znam, mili moji, kad se sjetimo kako je
strpljiv i blag bio, iako je bio samo još malo, maleno dijete, da se nećemo
moći svađati zbog sitnica, i pritom zaboraviti na Majušnoga Tima.”
“Ne, nikada, oče!” uskliknuše svi ponovno.
“Kako sam sretan,” reče mali Bob, “kako sam sretan!”
Gospođa Crachit ga poljubi, poljubiše ga i kćeri, poljubiše ga i dva
mlada Crachita, a s Peterom se rukovao. Duše Majušnoga Tima, tvoja
djetinja bit od samoga je Boga!
“Duše,” reče Scrooge, “nešto mi govori da se bliži trenutak rastanka.
Znam to, iako ne znam kako. Reci mi tko je taj čovjek što smo ga vidjeli
kako leži mrtav?”
Duh Božića koji tek trebaju doći povede ga ponovno, kao i prije –
iako kroz druga vremena, shvati Scrooge, jer doista, u kasnijim vizijama
kao da i nije bilo nikakva reda, i zajedničko im bijaše samo što svi bijahu
u budućnosti – povede ga u boravišta poslovnih ljudi, ali mu pritom
nigdje ne pokaza njega samoga. Duh, zapravo i nije zastajao ni zbog čega,
nego je samo ravno produživao, kao da žuri prema nekom cilju kojeg se
tek sada poželio, i tako sve dok ga Scrooge ne zamoli da na trenutak malo
uspori.
“To dvorište,” reče Scrooge, “kroz koje sada žurimo, mjesto je gdje
obavljam poslove, i to već dugo vremena. Vidim kuću. Daj mi da vidim
što ću biti u danima budućim.”
Duh zastane, no ruka mu je bila uprta u nešto drugo.
 “Kuća je tu”, uzvikne Scrooge. “Zašto pokazuješ u drugom smjeru?”
Neumoljivi prst nimalo se ne pomaknu.
Scrooge požuri do prozora svog ureda i pogleda unutra. I dalje je to
bio ured, ali ne njegov. Namještaj nije bio isti, a lik u stolcu nije bio on.
Duh je pokazivao prstom kao i prije.
Scrooge još jednom posluša Duha, i pitajući se kamo ga to vodi, pođe
za njim dok ne dođoše do željeznih vrata. Prije no što će ući, zastao je i
oglednuo se.
Crkveno groblje. Ovdje, dakle, pod zemljom leži taj jadnik kojemu
će ime sada doznati. Bijaše to dostojno mjesto. Okruženo kućama, obraslo
travom i korovom, što su rasli u smrt, ne u život, zagušeni prevelikim
brojem pokopanih, tusti od preždrta apetita. Dostojno mjesto!
Duh je stajao među grobovima i pokazivao rukom prema jednom
grobu. Scrooge pođe prema njemu sav dršćući. Fantom je bio isti onakav
kakav je bio i prije, no Scroogea uplaši jer je u njegovu dostojanstvenom
liku počeo naslućivati neko novo značenje.
“Prije no što priđem bliže tom kamenu na koji pokazuješ prstom,”
reče Scrooge, “odgovori mi na jedno pitanje. Jesu li to sjene stvari koje će
biti, ili sjene stvari koje bi se samo mogle dogoditi?”
Duh i dalje upiraše prstom prema grobu kraj kojeg su stajali.
“Ljudski putovi predmnijevaju izvjesne ciljeve do kojih, ustraju li
ljudi na njima, ti putovi sigurno vode”, reče Scrooge. “No ako s tih putova
skrenemo, onda će se promijeniti i kraj. Reci mi da je isto i sa svime što
mi pokazuješ!”
Duh je bio neumoljiv kao i prije.
Scrooge polako zamilji prema grobu, tresući se čitavim tijelom pa,
slijedeći pogledom prst, pročita na spomeniku zapuštena groba vlastito
ime: EBENEZER SCROOGE.
“Zar sam ja taj što leži u grobu?” kriknu on i padne na koljena.
Prst se makne s groba i upre u njega, pa se vrati.
 “Ne, Duše! O ne, ne!”
Prst je i dalje upirao kao i prije.
“Duše!” uzvikne Scrooge, grčevito ga držeći za halju, “Poslušaj me!
Ja više nisam onaj koji sam bio. Ja neću biti čovjek kakav bih zacijelo bio
da nije bilo ovog susreta. Ali reci mi bar to, je li za mene zaista izgubljena
svaka nada?”
Ruka kao da prvi put zadrhta.
“Dobri Duše,” nastavi Scrooge, pavši na tlo pred njim, “tvoja narav
posreduje za mene, i žali me. Reci mi samo to da još mogu promijeniti te
sjene što si mi ih pokazao, samo ako promijenim svoj život!”
Dobra ruka zadrhta.
“Častit ću Božić u srcu svojemu, i truditi se da potraje čitavu godinu.
Živjet ću u Prošlosti, Sadašnjosti i Budućnosti. Duhovi i jednog i drugog
i trećeg borit će se sa mnom. I neću se oglušiti na njihove pouke. O, reci
mi da mogu prebrisati spužvom natpis na tom spomeniku!”
U svojoj muci, Scrooge uhvati Duha za ruku. Ovaj je pokuša
istrgnuti, no Scrooge je u svom preklinjanju bio jak, i uspije je zadržati.
No nato ga Duh, još jači, odbaci.
Sklapajući ruke u posljednjoj molitvi, preklinjući da mu se izmijeni
sudbina, Scrooge najednom vidje kako se fantomu mijenjaju i kukuljica i
halje. One se skupe, padnu i srozaju na rub kreveta.
D
a! Bio je to njegov krevet. I krevet i soba bili su njegovi. Ali, što je
u svemu bila najsretnija novost, vrijeme što je ležalo pred njim bilo
je njegovo, i u njemu se mogao popraviti!
“Živjet ću u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti!” ponovi Scrooge,
ispetljavajući se iz kreveta. “Sva tri duha borit će se u meni. O, Jacobe
Marleyju! Hvaljeno budi zbog toga i Nebo i Božić! Izgovaram to na
koljenima, stari Jacobe, na koljenima!”
Bio je toliko ustreptao i ozaren vlastitim dobrim namjerama, da mu
se slomljeni glas jedva odazivao pozivima. Jecao je grčevito u svom
sukobu s Duhom, a lice mu je bilo oblito suzama.
“Nitko ih nije strgnuo,” zaplače Scrooge, gužvajući krevetsku
zavjesu, “nitko ih nije strgnuo, s alkama i svime. One su ovdje, ja sam
ovdje, sjene svega što bi moglo biti mogu se rastjerati. I ja ću ih rastjerati.
Znam da hoću!”
Ruke mu se za svo to vrijeme zabavljahu odjećom: izvrtao ju je,
izokretao, parao, pogrešno slagao, činio je sudionicom u svakojakim
ekstravagancijama.
“Ne znam što da radim!” uzvikne Scrooge, smijući se i plačući u isti
mah, i pretvarajući se čarapama u savršenog Laokoona. “Lak sam kao
perce i sretan kao anđeo. I veseo kao školarac. I ošamućen kao pijanac.
Sretan Božić svima! Sretan Božić čitavome svijetu. Hej, vi! Oho! Bog vas
poživio!”
Odskakutao je u dnevnu sobu, i sad je stajao tako, savršeno oran.
“Tu je tava u kojoj je bio sok od pečenja!” uzvikne Scrooge, pa
ponovno krene i stade obilaziti ognjište. “Tu su vrata kroz koja je ušao
duh Jacoba Marleyja! Tu je kut u kojem je sjedio Duh Današnjeg Božića!
Tu je i prozor s kojega sam gledao lutajuće duhove! Sve je tako, sve je
istina, sve se to dogodilo. Ha, ha, ha!”
Pravo govoreći, kad se uzme u obzir da je riječ bila o čovjeku koji već
toliko godina s tim nije imao nikakve prakse, bio je to prekrasan smijeh,
najveličanstveniji smijeh. Otac dugog, dugog slijeda blistavih smjehova!
“Ja ne znam ni koji je dan u mjesecu!” reče Scrooge. “I ne znam kako
sam dugo bio među duhovima. Ne znam zapravo ništa. Ja sam još
djetešce. Ali nije ni važno. Nije me briga. Draže mi je da budem dijete. O,
Bog vas živio! Hej, vi! Juhuu!”
No u tim ga zanosima zaustave crkvena zvona, najdivnijom
zvonjavom što ju je ikad bio čuo. Tras, bom, lup, zvon, zvek, cin. Cin,
zvek, zvon, lup, bom, tras! O preslavno, preslavno!
Pritrčao je prozoru, otvorio ga pa izvirio glavu. Ni magle ni smoga;
bistro, jasno, vedro, životno, svježe; svježina što svira u gajde, svira krvi
da zapleše brže; zlatno svjetlo; rajsko nebo; sladak svježi zrak; vesela
zvona. O, preslavno. Preslavno!
“Koji je danas dan?” poviče Scrooge, obraćajući se dječaku u
nedjeljnom ruhu, a koji se vjerojatno doskitao da vidi što je s njim.
“HA?” uzvrati dječak, čudeći se svom snagom.
“Koji je danas dan, lijepo moje momče?” reče Scrooge.
“Danas!” odgovori dječak. “Pa mislim, danas je BOŽIĆ.”
 “Božić!” reče Scrooge razgovarajući sam sa sobom. “Nisam ga
propustio. Duhovi su sve to učinili za ciglu jednu noć. Oni mogu sve što
hoće. Naravno da mogu. Naravno da mogu. Zdravo, lijepi moj dječače!”
“Zdravo!” odvrati dječak.
“Znaš li za peradara, u drugoj ulici, na uglu?” upita Scrooge.
“Volio bih da ga znam i bolje”, odvrati momčić.
“Pametna li dječaka!” reče Scrooge. “Izuzetna li dječaka! A znaš li
jesu li prodali onog purana šampiona što im je visio u prozoru? Ne onog
manjeg, nego onog većeg?”
“Kako? Onog što je veći od mene?” odvrati dječak.
“O ljupka li dječaka!” reče Scrooge. “Kakvo je samo zadovoljstvo
razgovarati s njim. O da, moj gizdelinu!”
“Visi još i sada”, odvrati dječak.
“Zaista?” reče Scrooge. “Pođi i kupi ga.”
“Pođite sami!” uzvikne dječak.
“Ne, ne,” reče Scrooge, “jako mi se žuri. Pođi i kupi ga, i reci da ga
donesu ovamo, pa ću im reći kamo da ga odnesu. Vrati se s trgovcem, dat
ću ti šiling. Vrati se za pet minuta, dat ću ti pola krune!”
Dječak nestane kao metak. Morao bi biti dobar strijelac sigurne ruke,
taj koji bi mogao ispaliti pušku i upola tako brzo.
“Poslat ću ga Cratchitovima!” prošaptao je Scrooge, trljajući ruke i
pucajući od smijeha. “A neće ni znati tko im ga šalje. A dvaput je veći od
Majušnoga Tima. Joe Miller nikad nije napravio takav vic kao što ću ga
napraviti ja šaljući im tog purana!”
Ruka kojom je ispisao adresu nije bila baš sasvim sigurna, no ipak ju
je nekako uspjela napisati, nakon čega siđe niza stube da otvori ulična
vrata, spreman da dočeka peradareva namještenika. Dok je stajao tako,
čekajući njegov dolazak, pogled mu padne na zvekir.
 “O, njega ću voljeti dok sam živ!” uzvikne Scrooge i potapše ga
rukom. “A prije sam ga jedva znao i pogledati. A kako mu je čestit izraz
na licu! Kakav prekrasan zvekir! Ali evo i purana. Hej! Hopa! Kako smo!
I sretan Božić!”
Kakav puran! Taj zacijelo nikad nije ni mogao stajati na nogama,
takva ptičurina. Istog bi ih časa slomio, kao da su štapići pečatnoga voska.
“Pa mislim, nemoguće je to odnijeti do Camden Towna”, reče
Scrooge. “Morat ćete uzeti kočiju.”
Smijuljenje s kojim je to izrekao, i smijuljenje s kojim je platio
purana, i smijuljenje s kojim je platio kočije, i smijuljenje s kojim je
dječaku dao nagradu za njegov trud, nadmašilo je samo smijuljenje s
kojim je bez daha sjeo u naslonjač, da bi se nastavio smijuljiti sve dok nije
zaplakao.
Brijanje baš nije bilo lagan posao, jer mu se ruka nastavila jako tresti,
a brijanje zahtijeva pažnju, čak i kad čovjek ne pleše brijući se. Ali sve da
si je odsjekao komad nosa, on bi na to mjesto samo zalijepio komad
flastera i bio time posve zadovoljan.
Odjenuo se “sav u najbolje” pa napokon izišao na ulicu. Ljudi su se
već počeli izlijevati iz kuća, baš kako ih je vidio s Duhom Današnjeg
Božića, pa je Scrooge, hodajući s rukama prekriženim na leđima, sve njih
pogledavao s radosnim smiješkom na licu. Doimao se, jednom riječju,
tako neodoljivo ljubazno, da mu tri-četiri dobro raspoložena momka
rekoše: “Dobro vam jutro, gospodine! I sretan vam Božić!” A Scrooge je
poslije često znao govoriti da su od svih mednih zvuka što ih je ikada čuo,
njegovim ušima ovi ipak bili najmedniji.
Nije još otišao daleko kad ugleda kako mu u susret dolazi punački
gospodin, onaj isti koji je jučer ušao u njegovo računovodstvo i rekao:
“Scrooge i Marley, ako se ne varam?” Srce mu ubode po misao na to kako
će ga stari gospodin pogledati kad se sretnu, no bilo mu je jasno kakav put
leži pred njim, pa je njime i pošao.
“Dragi moj gospodine”, reče Scrooge, ubrzavajući korak i hvatajući
staroga gospodina objema rukama. “Kako ste? Nadam se da ste jučer
uspjeli u svom naumu. To je od vas bilo jako lijepo. Čestit vam Božić,
gospodine!”
“Gospodin Scrooge?”
“Da”, odvrati ovaj. “To mi je ime, no bojim se da vam neće biti drago.
Dopustite mi da vas zamolim za oproštenje. I hoćete li biti tako dobri” – i
tu mu Scrooge šapne nešto na uho.
“Bog s nama!” uzvikne gospodin kao da je ostao bez daha. “Dragi
moj gospodine Scrooge, mislite li to ozbiljno?”
“Ako vam je po volji”, reče Scrooge. “I ni pare manje. A uvjeravam
vas da tu ima i mnogo zaostalih rata. Hoćete li mi učiniti tu uslugu?”
“Moj dragi gospodine”, odvrati onaj drugi, rukujući se s njim.
“Naprosto ne znam što da kažem na takvo veliko...”
“Ne recite ništa, molim vas”, prekine ga Scrooge. “Dođite do mene.
Biste li svratili do mene?”
“O, kako da ne!” kliknu stari gospodin. A bilo je vrlo jasno i da to
misli sasvim ozbiljno.
“Hvala najljepša”, reče Scrooge. “Mnogo ste me zadužili.
Zahvaljujem vam pedeset puta. Bog vas blagoslovio!”
Potom ode u crkvu, a onda se šetao gradom, gledajući ljude kako
žure amo-tamo, i gladio djecu po glavi, i propitkivao prosjake, i zagledao
u kuhinje po kućama i podizao pogled na prozore, otkrivajući kako ga sve
to ispunjava zadovoljstvom. Nikad nije ni sanjao da bi mu ijedna šetnja –
da bi mu zapravo išta – mogla pribaviti toliko radosti. A popodne skrene
korak prema kući svog nećaka.
 Prošao je ispred vrata desetak puta prije nego što je skupio hrabrosti
da se popne i zakuca. No onda je ipak jurnuo i učinio baš to:
“Je li gazda kod kuće, dušo malena?” reče Scrooge djevojčici. Krasna
djevojčica! Jako.
“Je, gospodine.”
“Pa gdje je, ljubavi?” reče Scrooge.
“On je u blagovaonici, zajedno s gospođom. Povest ću vas gore, ako
izvolite.”
“Hvala najljepša, ali mi se već poznajemo”, reče Scrooge, s rukom
već na kvaki blagovaonice. “Ući ću sam, draga moja.”
Polako je okrenuo kvaku, a onda provirio licem iza vrata. Oni su
gledali u stol (na kojem je bilo svega obilja); jer su mlade domaćice u
takvim prilikama vrlo nervozne, pa vole da im je sve na očima, kako bi
vidjele je li sve u redu.
“Fred!” reče Scrooge.
Srca ti živoga, kako se nevjesta prepala! Scrooge je na trenutak
zaboravio da ona sjedi u kutu, jer to inače ne bi nipošto bio učinio.
“O Bog me blagoslovio!” uzviknu Fred. “Tko je sad to?”
“To sam ja. Tvoj ujak Scrooge. Došao sam na večeru. Smijem li ući,
Fred?”
Dajte ga amo! Milost Božja da mu, rukujući se, nije otrgnuo ruku.
Već za pet minuta bio je kao kod kuće. Ništa nije moglo biti srdačnije.
Nevjesta je izgledala baš onako. Tako je izgledao i Topper kad je on došao.
Tako je izgledala i punačka sestra, kad je ona došla. Tako su izgledali svi
kad su oni došli. Prekrasna zabava, prekrasne igre, prekrasna
jednodušnost, prekrasna sreća!
Ali sutradan je već uranio u svoj ured. O, zaista je uranio. Kad bi
samo mogao doći prvi, pa uhvatiti Boba Cratchita da kasni! To si je stavio
na dušu.
 I tako je i bilo, da, zaista je bilo! Sat otkuca devet. Nema Boba. Prošlo
je i četvrt sata. Nema Boba. Kasnio je punih osamnaest i pol minuta iza
svog uobičajenog vremena. Scrooge je sjedio s vratima širom otvorenima,
eda bi ga mogao vidjeti kako dolazi u svoju Bačvu.
Šešir je već bio skinuo, prije no što je otvorio vrata; skinuo je i šal.
Bio je na svom stolcu dok bi dlanom o dlan, i potjerao pero kao da želi
prestići deveti sat.
“Zdravo!” progunđa Scrooge svojim uobičajenim glasom, koliko ga
je god mogao hiniti. “Što vam sad to znači, dolaziti u ovo doba dana?”
“O, gospodine, zaista mi je jako žao”, reče Bob. “Zaista sam
zakasnio.”
“Zaista?” ponovi Scrooge. “Da. Mislim da jeste. Dođite malo ovamo,
ako izvolite.”
“Ali gospodine, to je samo jednom godišnje”, reče Bob molećivim
glasom, pojavljujući se iz Bačve. “To se više neće ponoviti. A jučer smo se,
gospodine, baš proveselili.”
“A sad, da i ja vama nešto kažem, prijatelju”, reče Scrooge. “Ne pada
mi na pamet da to i dalje trpim. I stoga”, nastavi on, pa skoči sa stolca i
tako ga lupi po prsluku da ovaj otetura natrag u Bačvu: “i stoga vam
mislim povisiti plaću!”
Bob zadrhta i primakne se još malo bliže ravnalu. Na trenutak mu
kroz glavu prostruji misao da njime pljesne Scroogea, da ga uhvati i poviče
ljudima u dvorištu da mu pomognu i priskoče s luđačkom košuljom.
“Sretan vam Božić, Bob!” reče Scrooge sa srdačnošću koja se nije
mogla pobrkati s ničim drugim, pa ga pljesne po plećima. “Mnogo sretniji,
Bob, moj dobri mladiću, no što sam vam ga priredio kroz mnoge godine!
Podići ću vam plaću, i potruditi se da pomognem vašoj obitelj u oskudici,
pa ćemo još danas popodne raspraviti o vašem stanju, i to nad zdjelom
vruće božićne sangrije! I raspirite vatru i, Bobe Cratchitu, prije no što
stavite sljedeću točku na i, kupite još jedna kolica ugljena!”

I Scrooge svoje obećanje nije samo održao, nego i premašio. Učinio

je sve to, i neizmjerno više od toga, a Majušnome Timu, koji NIJE umro,
postao je drugim ocem. I postao je tako dobar prijatelj, tako dobar gazda,
tako dobar čovjek, da boljega dobri stari grad nije poznavao, niti ovaj niti
ijedan drugi dobri stari grad, ili gradić, ili predgrađe, ili dobri stari svijet.
Neki su se smijali, videći tu promjenu, no on ih je puštao da se smiju, i
malo se na to obazirao; jer je bio dovoljno mudar da bi znao da se na
ovome svijetu nikad ništa dobro nije dogodilo, a da ljudi na to u početku
nisu izlili svoju mjericu smijeha; a znajući da su ti i tako slijepi, pomislio
je kako je onda bolje da oči sakriju u nabore smijeha, nego da ih ta bolest
napadne u kojem od svojih manje dopadljivih oblika. Njegovo se srce
smijalo: i za nj je to bilo dovoljno.
S Duhovima više nije imao posla, već je živio povodeći se za načelom
potpunog trezvenjaštva, od tada pa dovijeka; i uvijek su o njemu govorili
da on, ako itko, zna kako se slavi Božić. Neka bi se isto poistinu reklo i o
nama, svima nama! I tako, kao što reče Majušni Tim: Bog nas blagoslovio,
sve nas!

www.knjige.club