Professional Documents
Culture Documents
Branislav Smuk Etvrti Krsta (Ki Rat
Branislav Smuk Etvrti Krsta (Ki Rat
UVOD
Za proučavanje istorije Četvrtog krstaškog rata najvažniji izvori prve ruke su:
“Istorija” Nikite Honijata, starofrancuska hronika Žofroa Vilarduena, hronika Roberta
Klarija i pisma pape Inoćentija III 1.
1
O ostalim izvorima za istoriju IV krsta{kog rata, pogledati: P. Skok,
Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202, Zagreb 1951, 8
1
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
2
Dana C. Munro, Translations and Reprints from the Original Sources of European History, Series 1, Vol
3:1, Philadelphia 1912, 15-16
http://www.fordham.edu/halsall/source/choniates1.html
2
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Robert od Klarija (Robert de Clari lat. Robertus) je autor hronike koja nosi isti
naziv kao i Vilarduenova hronika. Rodio se oko 1170. godine u Pikardiji. Bio je
siromašan vitez, vazal Petra Amijenskog. Postao je krstaš vodeći se za primerom svoga
gospodara. On nije zauzimao visok položaj u komandi pohoda, kao Vilarduen, već je bio
običan vojnik. Iz Carigrada odlazi već 1205. godine i od tada živi u jednom samostanu u
rodnoj Pikardiji, gde je i napisao svoje delo. Robertova hronika opisuje događaje, dalje
od Vilarduenove, do 1216. godine i pretpostavlja se da je posle te godine umro.
Robert nam u svojoj hronici opisuje krstaški rat onako kako ga je videla masa
običnih vojnika. On nema uvid u visoku politiku krstaša i nema kritičnosti kao Vilarduen.
Posle 1205. godine događaje nam opisuje po čuvenju, a za period pre toga ima dosta
krivih sećanja. Hronologija mu je često nepovezana i netačna. Robertova hronika nema
memoarski karakter kao Vilarduenova, od koga se takođe stilski razlikuje i u svom
prikazivanju ima liričnosti i dramatičnosti. Hronika Roberta od Klarija je sačuvana samo
u jednom rukopisu sa kraja XIII ili sa početka XIV veka. Dostupna nam je u celosti u
3
Villehardouin, La Conquête de Constantinople, éditée et traduite par
Edmond Faral, Les classiques de l’historie de France au moyen age, tome
II (1203-1207), Paris 1939.
4
Geoffrey de Villehardouin: Memoirs or Chronicle of The Fourth Crusade
and The Conquest of Constantinople, trans. Frank T. Marzials, London
1908.
http://www.fordham.edu/halsall/basis/villehardouin.html
3
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
5
Robert de Clari, La Conquête de Constantinople, édition établie et
annotée par Albert Pauphilet texts nouveaux commentés par Edmond
Pognon, Historiens et chroniqueurs du moyen age: Robert de Clari,
Villehardouin, Joinville, Froissart, Commynes, Paris 1952, 13-92
6
Robert of Clari, Account of the Fourth Crusade, ed. Edward N. Stone,
Three Old French Chronicles of the Crusades, Seattle 1939.
http://www.deremilitari.org/RESOURCES/SOURCES/clari.htm
7
Gesta Innocentii Tertii, Migne, Patrologia Latina, Paris 1855, Sv.
CCXIV-CCXVII
8
Ed. Jacques Bongars, Gesta Dei per Frances, Hanover 1611.
9
Recueil des Historiens des Croisades, XVI, Paris 1841-1906.
10
J. F. Michaud, Histoire des Croisades, III, Paris 1812-1817.
11
F. Wilken, Geschichte. der Kreuzzüge, Leipzig, VII, 1807-1832.
12
C. Mills, History of the Crusades, II, London 1820.
4
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
knjigu Arhive latinskog istoka 13. Od 1893. godine Društvo latinskog istoka počinje da
izdaje Latinsko istorijski časopis 14 u kome objavljuje studije, mape, hronike i pisma u
vezi sa krstašima i njihovim državama. Treba pomenuti i naučnike koji su svojim radom
doprineli osvetljavanju teme krstaških ratova krajem XIX i početkom XX veka, to su:
Reriht 15, Hagenmajer 16, Stivenson 17, Uspenski 18. Takođe su u svim evropskim zemljama,
tokom XIX veka, objavljivane nacionalne kolekcije dokumenata koje su omogućile lakši
dolazak do izvora za istoriju krstaških ratova: “Monumenta Germaniae Historica”,
“Société de l'histoire de France”, “Rerum Britannicarum Medii aevi Scriptores”, “Fontes
rerum austriacarum”…
Posle završetka Prvog svetskog rata usledio je period zatišja i konsolidacije u
istraživanju krstaških ratova. Nakon tog perioda pojavljuju se značajna dela velikih
autora od kojih možemo da istaknemo Ernesta Barkera 19, zatim još uvek nezamenljiva
dela za istoriju krstaških ratova Džona LaMontea 20 i Dane Munro 21. U tom periodu
objavljena su klasična dela o istoriji krstaša od Karla Erdmana 22 i Rene Grusea 23.
Sredinom XX veka zainteresovanost za istoriju krstaških ratova ponovo počinje da raste,
pohode iz XII veka u svom delu proučava engleski istoričar Smejl 24. Tada se pojavljuje i
najcelovitije delo na engleskom jeziku od Stivena Ransimana u tri toma 25, i istorija
krstaških ratova u šest tomova napisana od strane američkog tima naučnika predvođenih
Kenetom Setonom 26. Ovaj autor ima još jedno sjajno delo u kome istražuje doprinos papa
13
Count P. Riant, Archives de l’Orient Latin, II, Paris 1881.
14
Revue de l’Orient Latin, Paris 1893-1913.
15
R. Röhricht, Regesta regni hierosolymitani, 1097-1291, Innsbruck 1893.
R. Röhricht, Studien zur Gesch. des fünften Kreuzzüges, Innsbruck 1891.
16
H. Hagenmeyer, Geschichte des ersten Kreuzzüges, Innsbruck 1901.
H. Hagenmeyer, Chronologie de la première croisade, Paris 1902.
17
W. B. Stevenson, The Crusades in the East, Cambridge 1907.
18
Ф.И. Успенский, История крестовых походов, Спб, 1900-1902.
19
E. Barker, The Crusades, London 1923.
20
J. L. LaMonte, Feudal Monarchy in the Latin Kingdom of Jerusalem, 1100
to 1291, Cambridge 1935.
21
D. C. Munro, The Kingdom of Crusaders, New York 1935.
22
C. Erdmann, Die Enstehung des Kreuzzügsgedanken, Stuttgart 1935.
23
R. Grousset, Historie des Croisades et du royaume franc de Jerusalem,
III, Paris 1934-1936.
24
R. C. Smail, Crusading Warfare, 1097-1193, Cambridge 1956.
25
S. Runciman, A History of the Crusades, III, Cambridge 1955.
26
K. H. Setton, A History of the Crusades, VI, London 1969.
5
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
krstaškom pokretu 27. Na ruskom jeziku imamo istoriju krstaša od Zaborova 28, sa
prevodom izvora i dokumenata na savremeni ruski jezik. Treba pomenuti standardan
bibliografski rad nemačkog autora Mejera iz 1965. godine o krstašima 29, koji uključuje
izvore, sekundarne studije i članke iz časopisa, Mejer je iste godine objavio i istoriju
krstaša 30. Takođe se pojavljuje slična ali nešto kraća studija na engleskom jeziku 31.
Od novijih dela o krstaškim ratovima treba istaći radove Džonatana Rajli-Smita 32,
takođe i odličan zbornik koji se bavi intelektualnom i kulturnom istorijom krstaških
država 33. Novije izdanje o krstašima nam je priredio i nemački naučnik Migler 34.
Koristan izbor izvora u prevodu na savremeni engleski jezik možemo naći u delu
Džejmsa Brundaža 35. Delo italijanskog istoričara Frančeska Gabrielija 36, originalno
napisano na italijanskom jeziku i objavljeno 1957. godine, nam pruža uvid u arapske
izvore o krstaškim ratovima. Izbor izvora prevedenih na savremeni francuski jezik
možemo naći u delu Režine Perno 37.
Probleme Četvrtog krstaškog analizirali su sledeći istoričari: Klimke 38, Godfri 39,
Keler 40. Takođe u novijim delima taj problem proučavaju: Barlet 41, Angold 42 i Barlet 43.
27
K. H. Setton, The Papacy and the Levant, 1204-1571, IV, Philadelphia
1976-1984.
28
М. А. Заборов, История крестовых походов в документах и материалах, Мoсква 1975.
29
H. E. Meyer, Bibliographie zur Geschichte der Kreuzzüge, Stuttgart
1965.
30
H. E. Meyer, Geschichte der Kreuzzüge, Stuttgart 1965.
31
A. S. Atiya, The Crusade: Historiography and Bibliography, Oxford
1962.
32
L. Riley-Smith, J. Riley-Smith, Crusades: Idea and Reality 1095-1274,
IV, London 1981.
J. Riley-Smith, The Crusades: A Short History, London 1987.
J. Riley-Smith, The First Crusade and the Idea of Crusading,
Philadelphia 1991.
33
V. P. Goss, C. V. Bornstein, The Meeting of Two Worlds: Cultural
Exchange Between East and West During the Period of the Crusades,
Michigan 1986.
34
P. Milger, Die Kreuzzüge, München 1988.
35
J. A. Brundage, The Crusades: A Documentary Survey, Milwaukee 1962.
36
F. Gabrieli, Arab Historians of the Crusades, Berkeley 1984.
37
Régine Pernoud, Les Croisades, Paris 1960.
38
C. Klimke, Die Quellen zur Geschichte des vierten Kreuzzuges, Breslau
1875.
39
J. Godfrey, 1204: The Unholy Crusade, Oxford 1908.
40
D. E. Queller, The Latin Conquest of Constantinople, New York 1971.
D. E. Queller, The Fourth Crusade: The Conquest of Constantinople,
Pensilvania 1977.
6
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
SVETI RAT
Strah od ekspanzije Turaka na istoku i u Španiji je prvi od bitnih uzroka zbog kojih
su pokrenuti krstaški ratovi 44. Zapad, osiromašen ratovima i čarkama između feudalaca,
je imao prilike da čuje od mnogih putnika sa Orijenta slatkorečive, ali nesigurne priče o
neverovatnom sjaju i bogatsvu istočnog sveta. Ti putnici su bili hodočasnici ili “Palmeri”,
njihova popularnost je u to doba bila velika. Gde god da je postojalo svetilište, grob,
relikvije svetaca, tu su se mogli okupiti hodočasnici. Svi ti hodočasnici su želeli da
pronađu put za iskupljenje svojih greha i da zadobiju božiju milost pomoću svojih
putovanja. U jedanaestom veku postojala su tri mesta koja su bila cilj najuglednijih
hodočašća: hodočašće na grob svetog Petra u Rim, hodočašće na grob svetog Jakova u
Komposteli, na severu Španije, i ono najcenjenije i najopasnije, hodočašće na Sveti grob
u Jerusalim 45. Hodočasnici su se kretali starim trgovačkim putevima, koji su povezivali
zapad sa istokom, i može se reći da su oni prokrčili put za buduće pohode krstaša.
41
W.B. Bartlett, An Ungodly War: The Sack of Constantinople and the
Fourth Crusade, Stroud 2000.
42
M. Angold, The Fourth Crusade: Event and Context, New York 2003.
43
J. Phillips, The Fourth Crusade and the Sack of Constantinople, London
2005.
44
V. Djurant, Doba vere, vol. I, Beograd 1998, 695
45
@. Dibi, Vreme katedrala, Beograd 1989, 77
7
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
46
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 339
8
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Konačna odluka za početak krstaških ratova je došla iz samog Rima. Papa Grgur
VII (papa od 1073-1085. godine) je vodio je žestoku borbu sa Carem Henrihom IV oko
primata duhovne i svetovne vlasti. Papa je osudio svaki sukob među hrišćanima i hteo je
da smiri nemačkog kralja i buntovne feudalce. Crkva je ograničavala vođenje rata između
velikaša i gledala je da usmeri tu razarajuću energiju na drugu stranu 47. Papstvo je
stvorilo ideju svetog rata, rata protiv nevernika. Jedino takvu vrstu rata je crkva
dozvoljavala. Grgur VII je pokrenuo krstaški pohod protiv nevernika u Španiji 48.
Osvajanjem Toleda, 1085. godine, rekonkvista je u Španiji bila u punom zamahu.
Vitezovi iz Šampanje i Burgundije su se kretali na hodoćašće u Kompostelu sa novim
zadatkom, da napadnu nevernike. Ofanzive u Španiji i Portugaliji su bile manje
spektakularne od ofanziva krstaša na istoku. Ali u očima pape, osvajanje muslimanske
Španije je bilo sveti rat i njime su se sticale oproštajnice grehova koje je papa obećavao
za učestvovanje u krstaškim pohodima. Tada hodoćašća u Santjago De Kompostelu, a
pogotovo hodočašća u Jerusalim, dobijaju vid organizovanih vojnih pohoda na islamske
zemlje. Grgura VII je borba sa Henrihom IV onemogućila da u potpunosti izvede svoj
plan.
Papa Urban II je nastavio ideje Grgura VII od kako je došao na stolicu 1088.
godine. Nastavio je plan svoga prethodnika da se reši buntovnih kneževa i barona tako
što bi ih uputio u sveti rat, rat protiv nevernika u službi božijoj 49. Zajednički cilj bi
okupio sve evropske hrišćane na istu stranu i smanjio bi njihove beskonačne borbe.
Njegov plan za akciju je bio još ambiciozniji. Hrišćani bi trebali da oslobode Svetu
Zemlju od nevernika, i tako bi papa uspostavio kontrolu Rima nad istočnom crkvom, čiji
su odnosi bili u lošem stanju pogotovo posle 1054. godine. Osvojenom zemljom bi mogli
da raspolažu mladi plemićki sinovi koji su, zbog prava primogeniture, bili lišeni zemlje i
postajali su pustolovi i maltene razbojnici 50. Crkva bi tu odigrala ulogu ujedinitelja
hrišćanskog sveta a kao rezultat će svi priznati njeno prvenstvo nad svetovnom vlasti.
47
K. Bruk, Krsta{ki pohodi, Vizantija i [panija, Krsta{i, Gradac
154/155, ^a~ak 2005, 27
48
A. D. Udaljcov, J. A. Kosminski, O. L. Vajn{tajn, Istorija srednjeg
veka, Vol. I, Beograd 1950, 194
49
E. Peroa, R. Duse, Istorija Francuske, Vol. I, Beograd 1961, 141
50
A. D. Udaljcov, J. A. Kosminski, O. L. Vajn{tajn, Istorija srednjeg
veka, Vol. I, Beograd 1950, 194
9
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Slabost Vizantije papa bi iskoristio na pravi način, a Vizantija bi kao zaslugu za zaštitu
priznala nadmoć Rimske stolice. Dolazak izaslanika Aleksija I Komnina 1095. godine,
koji su molili za pomoć, je stigao kao poručen.
Ali naravno da nisu svi iz verskog zanosa krenuli u sveti rat. U krstaškim ratovima
su učestvovale najrazličitije društvene klase, pa su i uzroci njihovog polaska bili različiti.
Na prvom mestu su feudalci koji su igrali glavnu ulogu u tom pokretu. Oni su gledali da
se dokopaju zemlje i kmetova. Broj sitnih ritera bez zemlje je rastao zbog nasleđa zemlje
na principu primogeniture 52. Pohod na istok je bio idealna prilika da se dokopaju zemlje
ili da se obogate pljačkom bogatih istočnih kneževina. Takođe je onima koji uzmu krst
bilo obećano oslobađanje dugova, a imanje i porodica bi bili pod zaštitom crkve za vreme
njihovog boravka u ratu.
Za krupne feudalce (kraljeve, vojvode i grofove) sveti rat je obećavao proširenje
njihovih poseda. Nijedan kralj se nije priključio Prvom krstaškom ratu, oni su se
pridružili tek u kasnijim pohodima.
Seljaštvo je bežalo od ugnjetavanja feudalaca, računajući da će u novoj zemlji naći
slobodu. Kmetovi i vazali su za vreme trajanja rata bili oslobođeni lojalnosti gospodaru.
51
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000, 106
52
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 110
10
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Seljaci su na pokret bili primorani zbog gladi i epidemija koje su bile česta pojava u
Zapadnoj Evropi jedanaestog veka 53.
Urban II je uspeo u svojoj zamisli, cela Evropa je bila jedinstvena. On je sada
teoretski bio prihvaćeni gospodar evropskih kraljeva. Ceo hrišćanski svet je bio uzbuđen
zbog ideje o svetom ratu kao nikada do tada.
Sledeće 1096. godine je počeo Prvi krstaški rat. Vojske krstaša su krenule na jug
prema Konstantinopolju. Najpre je stihijski u rat krenula sirotinja predvođena Petrom
Amijenskim “Pustinjakom”. Oni su prvi stigli u Konstantinopolj i nisu hteli da sačekaju
glavnicu hrišćanske vojske. Aleksije I ih je prebacio u Malu Aziju gde su ih Turci satrli.
Preživeli, među kojima je bio i Petar, su se vratili da sačekaju armije krstaša. Većina vođa
koji su se odazvali u Prvom krstaškom ratu su bili Francuzi, mada je bilo i Nemaca i
Normana. Najznačajniji su: Gotfrid Bujonski, Grof Rajmond Tuluski i Boemund
Tarentski, sin Roberta Gviskarda. U proleće 1097. godine oni su stigli u Konstantinopolj.
Car Aleksije I ih je brže bolje prebacio preko Bosfora, pošto je ova ogromna armija za
sobom ostavljala nered i pustošenje 54. Krstaši su u Maloj Aziji bili stalno napadani od
strane Turskih odreda. Balduin, brat Gotfrida Bujonskog, je osvojio jermenski grad
Edesu, i tamo je osnovao Edesku grofoviju. Zatim je godinu dana prošlo na opsadu grada
Antiohije. Kada je osvojena, tamo je osnovana Kneževina Antiohija kojoj je na čelu
stajao Boemund Tarentski. U proleće 1099. krstaška vojska je stigla do Jerusalima i
osvojila ga. Osvajanje Antiohije i Jerusalima je bilo praćeno strašnim pokoljem
muslimanskog stanovnišva, koje muslimani neće nikada zaboraviti. Uz pomoć Mlečana,
Đenovljanja i Pizanaca osvojeno je nekoliko lučnih gradova tako da su krstaši zavladali
celom istočnom obalom Sredozemnog mora. Na istoku je kao posledica Prvog krstaškog
rata nastalo nekoliko krstaških država: Jerusalimska Kraljevina, koja je obuhvatala
Palestinu i južni deo Sirije, grofovija Tripoli, kneževina Antiohija i grofovija Edesa. One
su nominalno zavisile od Jerusalimske kraljevine, ali su u stvari bile potpuno samostalne.
Krstaške države su bile veoma slabe i razjedinjene, što je dovelo do toga da su jedna po
jedna počele da padaju muslimanima u ruke. Edesu, koja je bila jedna od najvažnijih
53
A. D. Udaljcov, J. A. Kosminski, O. L. Vajn{tajn, Istorija srednjeg
veka, Vol. I, Beograd 1950, 195
54
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000, 108
11
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
krstaških kneževina na istoku i koja je štitila njihove posede sa severa, je 1144. godine
osvojio mosulski emir.
Odgovor na gubitak Edese je bio Drugi krstaški rat koji je počeo 1146. godine.
Vođe ovog pohoda su bile dve krunisane glave: francuski kralj Luj VII i nemački car
Konrad III. Rezultati ove ekspedicije su bili prilično žalosni. Krstaši su pokušali da
zauzmu Damask, ali bez uspeha 55. Baroni Jerusalimske kraljevine im uopšte nisu
pomagali, jer su navikli da žive u miru sa Damaskom. Krstaši su jedino uspeli da izazovu
gnev Vizantije zbog pljačkanja i maltretiranja. Konrad III je izgubilo veći deo svoje
vojske i vratio se brodovima u Evropu 1148. godine, iste godine kada je propala opsada
Damaska. Luj VII je ostao još godinu dana u Palestini i išao je na hodočašća, obilazeći
svetilišta. Evropa je bila zgranuta propašću Drugog krstaškog rata.
Na istoku je u drugoj polovini dvanaestog veka došlo do velikih promena. Stvorena
je ujedinjena država pod vođstvom Saladina, koja je obuhvatala Egipat, deo Sirije i deo
Mesopotamije. Krstaši više nisu imali posla sa razjedinjem snagama pojedinih emira, već
sa velikom i snažnom državom. Saladin je 1187. godine porazio krstaše kod
Tiberijadskog jezera i za nekoliko nedelja je uspeo da osvoji Akru, Jafu, Bejrut, Askalon
i Jerusalim, glavno uporište krstaša. Jerusalim je naravno predstavljao sveto mesto i
sledbenicima Muhameda koji se nisu mogli pomiriti da on ostane u rukama hrišćana.
Gubitak Jerusalima je bio podsticaj za Treći krstaški rat. Treći krstaški rat je trajao
od 1189. do 1192. godine. U njemu su učestvovala tri vladara: nemački car Fridrih I
Barbarosa, francuski kralj Filip II Avgust i engleski kralj Ričard Lavlje Srce. Ni Treći
krstaški rat nije doneo velike rezultate. Krstaši su pored Saladina morali da se bore i sa
Vizantijom. 1189. godine je Barbarosa stigao na Balkan preko Ugarske. On je pokušavao
da se sporazume sa vizantijskim carem Isakom II, i da obezbedi prelazak svoje vojske
preko vizantijske teritorije. Barbarosa je vodio pregovore sa Srbima i Bugarima koji su
bili neprijatelji Vizantije. Oni su Fridrihu ponudili vazalnu zakletvu i savez u borbi protiv
Carstva. Sa druge strane, vizantijska vlada je sklopila sporazum sa Saladinom i obavezala
55
A. D. Udaljcov, J. A. Kosminski, O. L. Vajn{tajn, Istorija srednjeg
veka, Vol. I, Beograd 1950, 203
12
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
se da neće propustiti nemačku vojsku kroz svoju zemlju. Fridrih je rešio da Vizantiju
primora na saradnju silom, osvojio je gradove koji su joj pripadali: Plovdiv i Jedrene.
Isak II nije mogao da se suprotstavi moćnijoj nemačkoj armiji i kada je Fridrih krenuo sa
vojskom na Carigrad vizantijski car je ipak popustio. Isak se obavezao 1190. godine da će
Nemcima ustupiti brodove za prebacivanje trupa u Malu Aziju i da će snabdevati
nemačku vojsku namirnicama. Pohod Fridriha Barbarose se završio nesretnim slučajem,
kada je prelazio jednu reku u Maloj Aziji 1190. godine, on se utopio tako da se nemačka
vojska ubrzo vratila kućama 56. Ričard i Filip II su uspeli da osvoje grad Akru koji je
postao prestonica Jerusalimske kraljevine. Odmah posle zauzeća Akre 1191. godine Filip
II se vratio u Francusku 57. Ričard Lavlje Srce je ostao jedini vođa Trećeg krstaškog
pohoda. Kada je Ričard čuo da su Filip II i njegov brat Jovan Bez Zemlje izvršili napad
na njegove posede u Normandiji rešio je da pregovora sa Saladinom i 1192. godine je
sklopljeno primirje na pet godina. Ovim mirom je formirana krstaška država sa veoma
malom teritorijom, koja se prostirala duž obale između Jafe i Tira. Centar ove države je
bio grad Akr, a pored njega obuhvatala je i gradove: Tir, Haifu, Cezareju, Arsuf, Jafu na
obali, i u unutrašnjosti još Lidu i Ramlu. Vladar Jerusalimske kraljevine je bio Henri od
Šampanje i mogao je da nosi titulu kralja, ali je bio pod protektoratom Saladina. Ričard je
obećao da neće napadati Jerusalim i za uzvrat je dobio privilegiju da hodočasnici mogu
da posećuju sveta mesta u njemu. U životu su ostale još dve krstaške države: Antiohija i
Tripoli. Mirom između Saladina i Ričarda su faktički priznata osvajanja krstaša na istoku.
U oktobru 1192. godine Ričard se ukrcao na brod i krenuo je nazad u Evropu, kako bi se
suprotstavio savezu svoga brata i Filipa II. Šest meseci posle toga umro je i veliki
vojskovođa Saladin. Time je nastalo mirno stanje na istoku, i kraljevi krstaških država su
gledali da žive u miru sa muslimanima.
Želja zapadnih hrišćana za osvajanjem Jerusalima nije bila izgubljena. Ali je već
bilo sasvim izvesno da je to gotovo nedostižan poduhvat. Posle tri krstaška rata i velikih
56
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 382
57
E. Peroa, R. Duse, Istorija Francuske, Vol. I, Beograd 1961, 158
13
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
žrtava Jerusalim je i dalje bio u rukama nevernika. Većina političara toga doba je mislila
da je ključ neuspeha u tome što se Vizantija suprotstavlja Evropljanima. Oni su osuđivali
vizantijske careve da rade u savezu sa muslimanima i da na sve načine doprinose
neuspehu hrišćanskih kneževina na Istoku. Sa druge strane su Vizantijci nosili veoma
loše uspomene na prošle krstaške pohode, a pogotovo na pohod Fridriha Barbarose.
Sukobi za vreme krstaških ratova između Latina i Romeja su još više produbili jaz koji je
vladao između Zapada i Istoka, pogotovo posle rascepa crkvi 1054. godine 58.
1185. godine na vizantijski presto dolazi dinastija Anđela. Isak II Anđeo je bio
sposoban vladar, ali ni njegova umešnost nije mogla da spasi Vizantiju od unutrašnjih i
spoljašnjih opasnosti koje su joj pretile. U ovom periodu dolazi do izražaja
korumpiranost vizantijskog državnog sistema koji se lagano ali sigurno kvario još od XI
veka. Pojavljuju se zloupotrebe u centralnoj i provincijskoj upravi, prodaju se položaji, a
podmićivanje je postojalo na svakom koraku. Stanovništvo je propadalo zbog
prekomernih nameta dok je velika količina novca trošena na izdržavanje dvora i
podmićivanje stranih vladara. Separatističke težnje u provincijama su uzimale sve većeg
maha, a centrifugalne sile 59 su dovele Carstvo blizu definitivnog raspada. Oblasni
gospodari su težili da se ekonomski i politički osamostale jer su celokupni prihodi carstva
išli u Konstantinopolj. O provincijama carstva niko nije vodio računa a one su najviše
stradale od najezdi neprijatelja. Brojni carevi su i pre dolaska dinastije Anđela pokušavali
da srede stanje u zemlji. Donosili su razne zakonske i administrativne mere kako bi
ograničili moć lokalnih gospodara, ali bez uspeha.
Teškom ekonomskom stanju u zemlji su doprinele spoljne opasnosti koje su vrebale
Vizantiju. Normani su bili stalna pretnja sa Sredozemlja, još od osvajanja Roberta
Gviskarda normanski gusari su pljačkali vizantijske provincije. Viljem II normanski kralj
Obeju Sicilija je 1185. godine zauzeo Solun uz strašno pustošenje. Isakov vojskovođa
Aleksije Vrana je uspeo da pobedi Normane, u dve bitke kod Minopolja i kod Dimitrice,
58
R. Radi}, Strah u poznoj Vizantiji: 1180-1453, Vol. I, Beograd 2000,
25
59
Vi{e o centrifugalnim i centripetalnim silama u istoriji Vizantije,
pogledati: F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd
2000, 325-338
14
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
te iste godine. Oni su morali da napuste Solun, a kasnije Drač i Krf, i tek posle ovoga su
Normani za neko vreme prestali da budu pretnja za Vizantijsko sredozemlje 60.
Druga opasnost je pretila od Ugarskog kralja Bele III koji je krenuo u osvajanja
vizantijskih teritorija na Balkanu. Isak II Anđeo je uspeo da sklopi mir sa Belom i oženio
se njegovom ćerkom Margaritom. Ali Ugari nisu bili jedina opasnost za vizantijski
Balkan. 1185. godine je izbio ustanak u Bugarskoj pod vođstvom Petra i Asena, ovaj
ustanak će dovesti do potpunog odvajanja bugarskih teritorija od Vizantije. Isak II je
svojim pohodima pokušavao da smiri pobunjene Bugare, ali su se oni žestoko branili
potpomognuti odredima Kumana. Kada je izbio ustanak u Maloj Aziji protiv vizantijske
vlasti 1187. godine, Isak II je bio prinuđen da sklopi mir sa Bugarima. Sklapanje mira sa
Bugarskom je značilo i priznanje Drugog bugarskog carstva. Srpski župan Stefan
Nemanja je iskoristio rat Bugarske i Vizantije da proširi svoje teritorije na račun
Vizantije. Isak II je uspeo da ga pobedi u bici na Moravi 1190. godine i Nemanja je
morao da vrati osvojene teritorije. Nemanjin sin Stefan je tada bio oženjen carevom
rođakom Evdokijom i dobio je titulu sevastokratora 61. Usprkos ovim pobedama doba
vizantijske prevlasti na Balkanu je bilo završeno. Isak II se spremao na novi pohod u
Bugarsku 1195. godine, ali je u Vizantiji došlo do prevrata koji će imati velike posledice
za nju. Isaka je zbacio sa prestola njegov stariji brat Aleksije i nemilosrdno je dao da ga
oslepe, zajedno sa slepim Isakom zatvorio je i njegovog sina carevića Aleksija. Aleksije
III Anđeo je bio mnogo manje sposoban vladar od Isaka i carstvo je ovim prevratom
izgubilo poslednju snagu za otpor. Promena na vizantijskom prestolu je dovela do veoma
teške spoljopolitičke situacije. Bugari i Srbi su se sve više okretali od oslabljene Vizantije
prema Zapadu i tražili su od rimske crkve pomoć u svojoj borbi za samostalnost. Novi car
Aleksije III nije uspevao da učini ništa.
Jedan od bitnih razloga neuspeha Vizantije na Balkanu je to što je ona bila stalno
izložena pritiscima sa Zapada. Posle smrti Fridriha I Barbarose u Trećem krstaškom ratu
1190. godine, vladar nemačke je postao Henrih VI, njegov sin. On je istovremeno bio car,
60
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 377
61
Lj. Maksimovi}, Srbija i posledice IV krsta{kog rata, Me|unarodni
nau~ni simposion 950 godina od velikog raskola (1054) i 800 godina od
pada Carigrada u ruke krsta{a (1204), Beograd 2005, 63
15
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
nemački kralj i kralj Obeju Sicilija, pošto ga je otac oženio sa Konstancom naslednicom
kraljevine Obe Sicilije (južna Italija i Sicilija). Od tada su Hoenštaufovci preuzeli vlast
nad ovom kraljevinom od Normana koji su bili saveznici Pape. Henrih je kao naslednik
normanskog kralja Viljema II istakao jake pretenzije na oblasti od Drača do Soluna čime
je Vizantija opet bila u opasnosti 62. Pošto je znao da će uskoro da istekne primirje između
muslimana i krstaša na Istoku, a takođe i da će mu trebati naklonost pape da kruniše
svoga sina Fridriha za kralja Sicilije, Henrih VI se ponudio da vodi sledeći krstaški rat.
Time bi izmirio odnose Hoenštaufovaca sa papama, učvrstio bi svoju vladavinu nad Obe
Sicilije i povećao bi ugled Nemačke u Evropi. Henrih VI je 1195. godine prihvatio krst i
počeo je da se priprema za pohod. Prva ideja novog krstaškog pohoda je osvajanje
Jerusalima, isto ono što je i njegov otac pokušao u Trećem krstaškom ratu. Papa Selestin
III je pozvao nemački kler da propagiraju novi krstaški pohod. Henrih VI je vodio
pregovore sa vizantijskim carem Isakom II Anđelom o tome kako bi Vizantija trebala da
pomaže krstašima u njihovoj borbi a ne da radi protiv njih. Promena na vizantijskom
prestolu 1195. godine, kada je Isaka zbacio njegov brat Aleksije, je zakomplikovala dalji
tok pregovora. Henrih je vršio pritisak na Aleksija III Anđela i oženio je svoga brata
Filipa Švapskog sa Irenom ćerkom oslepljenog cara Isaka 63. Sada je Henrih VI branio
prava svrgnutog Isaka i postao je pretedent na presto Vizantije. U Nemačkoj su počele
pripreme za pohod. Raspisan je porez za troškove krstaškog rata i Henrih je pokušavao na
sve načine da primora Vizantiju da i ona plaća takozvani “nemački porez” 64. Vizantijska
vlada je bila prestrašena i Aleksije III je pristao na plaćanje “nemačkog poreza” kako bi
pokušao da udovolji zapadnom caru. Ali preopterećena zemlja nije mogla da sakupi
ugovorenu sumu, vizantijska vlada je čak rešila da pokupi nakit sa carskih grobova kako
bi sakupila traženi novac 65. Papi nije odgovarala nemačka težnja za svetskom
vladavinom, uništenje Vizantije bi rimsku crkvu dovelo u podređen položaj prema
nemačkom caru. Takođe je uplašeni Aleksije III Anđeo započeo pregovore sa Rimom o
crkvenoj uniji. Papa je zbog ovoga ubedio Henriha da cilj pohoda treba ipak da bude
Sveta zemlja i tako je bila otklonjena opasnost po Vizantiju. Dogovoren je i datum
62
A. D. Udaljcov, J. A. Kosminski, O. L. Vajn{tajn, Istorija srednjeg
veka, Vol. I, Beograd 1950, 218
63
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 112
64
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 119
65
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 386
16
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
polaska krstaša, to je bio mart 1196. godine. Krstaši su trebali da se skupe u Mesini i
odatle da krenu prema Palestini. Jedan deo krstaša je stigao u Akru ali ih je tamo zadesila
vest o smrti cara Henriha VI, koji je umro septembra 1197. godine u Mesini posle kraće
groznice. Nemački krstaši su uspeli da osvoje Bejrut ali su u leto 1198. godine počeli da
se vraćaju u domovinu kako bi zaštitili svoje interese u građanskom ratu, čiji je povod
bila borba za nasledstvo Henriha koji je iza sebe ostavio samo maloletnog sina Fridriha.
Borba se vodila između dve stranke: pristalica carske kuće Hoenštaufovaca ili Gibelina i
Gvelfa ili Velfa, vojvoda Bavarske koji su bili opozicija carske vlasti i pretedenti na
presto. Henrihovom smrću pretnja Vizantiji sa Zapada nije prestala, napad je bio samo
odgođen ali na kratko.
66
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 154
67
@. Dibi, Vreme katedrala, Beograd 1989, 169
17
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
68
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 154
69
E. Peroa, R. Duse, Istorija Francuske, Vol. I, Beograd 1961, 159
18
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
70
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 155
71
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 109
72
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 155
19
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
otišlo u Rim. Sakupljanje ovog poreza nije dalo očekivane rezultate, a verovatno njime
nije bilo sakupljeno mnogo novaca.
Ali energični papa nije odustajao od svoje zamisli. Jedna od mera kojom je
Inoćentije hteo da poveća odaziv dobrovoljaca za krstaški pohod je angažovanje
sveštenika Fulka od Nevila, u novembru 1198. godine. On je trebao da regrutuje buduće
krstaše umesto Petra iz Kapue. Fulk je imao ranija iskustva kao propovednik, on je dve
godine pre papinog poziva putovao i propovedao velikim masama ljudi u okolini
Pariza 73. Fulk od Nevila se u potpunosti predao propovedanju novog krstaškog pohoda
sve do svoje smrti, koja ga je zadesila u maju 1202. godine. U tome je imao dosta uspeha
i probudio je entuzijazam za novi pohod među običnim ljudima.
20
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Flandrije i Gana je zajedno sa svojim bratom Anrijem 23. februara 1200. godine prihvatio
učešće u bućem pohodu 76. To su uskoro uradili i mnogi visoki francuski baroni. Tako je
do leta 1200. godine formirana prilično brojna armija krstaša. Ova sila koja je podignuta
u Francuskoj, za vreme prve faze regrutovanja krstaša, je činila jezgro armije koja je
učestvovala u Četvrtom krstaškom pohodu.
Vođe ove armije su pripadale najuglednijim feudalnim porodicama Francuske.
Vođa pohoda Grof Tibo i Luj od Bloa su bili potomci dve najznačajnije francuske
porodice. Porodice Bloa i Šampanje su bile međusobno rodbinski povezane. Tibo i Luj
su, preko svoje babe po majci Eleonore Akvitanske 77, bili u porodičnoj vezi sa
francuskim kraljem Filipom II Avgustom i sa engleskim kraljem Ričardom. Za grofa
Tiboa i Luja od Bloa je učestvovanje u krstaškim ratovima bila tradicija 78. Njihov predak
Stiven od Bloa je učestvovao u Prvom krstaškom ratu, a Tiboov stariji brat Anri je bio
vladar Jerusalimske kraljevine do svoje smrti 1197. godine. Grof Balduin Flandrijski je
bio oženjen Marijom, sestrom grofa Tiboa. Verovatno je rodbinska povezanost među
njima uticala da zajedno prihvate učestvovanje u krstaškom pohodu. U vreme pohoda su
sva trojica vođa su imali manje od trideset godina starosti.
Žofroa Vilarduen nam daje listu od nekih devedeset francuskih plemića i barona
koji su prihvatili učešće u budućem krstaškom ratu, među njima su značajna imena
francuske istorije kao što je Simon od Monforta, koji je kasnije učestvovao u
Albižanskom krstaškom pohodu. Ali Vilarduen nam sam kaže kako nije naveo sve
plemiće koji su prihvatili krst. Najinteresantija i najznačajnija osoba od svih učesnika
ovog pohoda je sam istoričar, maršal Šampanje Žofroa Vilarduen. U vreme pohoda on je
bio već stariji čovek i zauzimao je visok položaj na dvoru Šampanje. Njegov prvi
odgovoran zadatak je bio da pregovara sa Venecijom kao predstavnik grofa Tiboa.
Žofroa će odigrati bitnu ulogu u kasnijem toku ekspedicije a takođe i u uspostavljanju
Latinske imperije na Istoku.
76
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 156
77
Eleonora Akvitanska je bila prvo udata za francuskog kralja Luja VII
oca Filipa II, a zatim za engleskog kralja Henrija II koji je bio otac
Ri~arda Lavljeg Srca.
78
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000, 309
21
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
79
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 160
80
Geoffrey de Villehardouin: Memoirs or Chronicle of The Fourth Crusade
and The Conquest of Constantinople, trans. Frank T. Marzials, London
1908, Ch III
http://www.fordham.edu/halsall/basis/villehardouin.html
22
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Italijanski pomorski gradovi su razvili unosan posao tako što su prevozili putnike,
hodočasnike pa i krstaše preko Mediterana. Veliki trgovački tovari su kretali bar jednom
godišnje iz Pize, Đenove i Venecije, hodočasnici su tražili mesto u brodovima tih
konvoja da ih prevezu do Svete zemlje. Krstaši su obično putovali u grupama i
iznajmljivali su brodove iz ovih luka81. U ovom slučaju su šestorica francuskih glasnika
tražili od Venecije da opremi flotu koja bi bila dovoljno velika da preveze čitavu krstašku
armiju. Venecija je to shvatila toliko ozbiljno da je ovaj slučaj smatrala državnim
pitanjem i odlučila je da prevoz krstaša spoji sa svojim interesima.
Krajem XII veka Venecija je bila najveća trgovačka, pomorska i kolonijalna sila na
Mediteranu. Imala je velike pretenzije da proširi svoju premoć u istočni deo Mediterana,
što je zahtevalo vođenje oprezne i agresivne diplomatije kao i održavanje reputacije
najsnažnije pomorske sile. Odavno je Venecija stekla vredne privilegije i povlastice u
lukama krstaških država kao što su Tir i Akra, zauzvrat su Mlečani pomorski pomagali
Jerusalimsko kraljevstvo čime su se praktično mešali u poslove krstaša na istoku. Ovim je
Venecija produbila dugogodišnji rivalitet sa Đenovom i Pizom, a takođe je bila na lošem
glasu među krstašima jer se više brinula o svom profitu od trgovine nego o uspesima
krstaških pohoda. Italijanski trgovački gradovi su razvili trgovinu i sa Egiptom preko
luke u Aleksandriji. Sa tačke gledišta pape i krstaša ovo je bila otvorena trgovina sa
neprijateljem, pošto je u toku bila priprema za pohod na Egipat. Tako da nije ni čudo što
je papa osudio ovu vrstu trgovine i što je napadao italijanske gradove za krijumčarenje i
saradnju sa neprijateljem. Venecija je trgovala i sa vizantijskim gradovima i time se
počela mešati i u politiku Vizantije82. Uživala je posebne privilegije koje je dobila 1082.
godine za vreme Cara Aleksija I, kada mu je pomagala u borbi protiv Roberta Gviskarda.
Jovan II Komnin je pokušao da opozove te privilegije ali je Venecija reagovala tako što
je započela vojne operacije protiv Carstva 1126. godine, time je uspela da prisili Jovana
da joj obnovi povlastice. Usprkos stalnom obnavljanju trgovačkih povlastica, odnosi
Mletaka i Grka su se konstantno kvarili i zaoštravali. Stanovništvo Konstantinopolja je
bilo frustrirano zbog datih privilegija jer su one latinskim trgovcima dopuštale da
81
@. Dibi, Vreme katedrala, Beograd 1989, 210
82
R. Radi}, Strah u poznoj Vizantiji: 1180-1453, Vol. I, Beograd 2000,
29
23
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
naseljavaju čitave kvartove prestonice. Loši odnosi Latina i Romeja su eskalirali 1171.
godine kada je Manojlo I Komnin naredio masovno hapšenje Latina u Konstantinopolju i
konfiskovanje njihove imovine. Još dramatičniji događaj se desio 1182. godine kada je
progon Latina bio propraćen njihovim masakrom. Mnogi su tada bili pobijeni, mnogi su
prodati u roblje, a bile su oskrnavljene i latinske crkve u prestonici Carstva. Jedan od
preživelih ovoga pogroma bio je budući venecijanski dužd Enriko Dandolo, koji je tom
prilikom najverovatnije bio oslepljen 83. Mada su Isak II i Aleksije III opet obnovili date
privilegije Veneciji, ovi događaji su veoma zaoštrili loše odnose između hrišćanskog
zapada i istoka. Uz sve ovo treba napomenuti da je Vizantija u doba Aleksija III Anđela
dugovala Veneciji veliku sumu novca i da je Aleksije svim snagama pokušavao da
oporezuje mletačke brodove što je bilo u suprotnosti sa ranije datim privilegijama.
Mletačka republika je morala stalno da bude na oprezu kako bi sačuvala svoje privilegije
i pri svakoj promeni vlasti Venecija je strepila da ne izgubi svoj dominantan položaj u
Carstvu. Vizantija je takođe dodeljivala značajne povlastice i Mletačkim konkurentima:
Đenovi i Pizi kako bi stvorila protivtežu mletačkoj prevlasti. Za veneciju je jedino
sigurno rešenje ove situacije bilo rušenje Vizantijskog carstva.
83
P. [erovi}, Osam stole}a od pada Carigrada u ruke latinskih krsta{a,
Me|unarodni nau~ni simposion 950 godina od velikog raskola (1054) i 800
godina od pada Carigrada u ruke krsta{a (1204), Beograd 2005, 140
84
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 113
85
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 162
24
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
86
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 113
87
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 163
25
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
odmah prihvatio. Inoćentije III je odmah počeo da piše sveštenstvu u Englesku dajući im
dalje instrukcije za propagiranje pohoda. Govorio je da svi oni koji prihvate krst treba da
budu spremni za put preko mora do sledećeg leta 88. Isto to je pisao i sveštenstvu u
Francuskoj i Nemačkoj, tako da je Inoćentije u potpunosti odobravao planiranu
ekspediciju.
Glasnici su iz Venecije krenuli u aprilu 1201. godine a kući su stigli negde u maju
iste godine. U isto vreme kada su oni stigli u Francusku umro je grof Tibo od Šampanje,
vođa pohoda i čovek koji je prvi uzeo krst u svom dvorcu 89. Ostali krstaši su odmah rešili
da sazovu sabor u Soasonu na kom bi trebalo da izaberu novog vođu. U junu 1201.
godine u Soasonu su se okupili grofovi Šampanje, Bloa i Flandrije zajedno sa
nekolicinom visokih barona. Tamo je Žofroa Vilarduen za novog vođu pohoda predložio
“vrlo vrednog i poštovanog čoveka” markiza Bonifacija Monferatskog. Nakon duže
diskusije plemići i baroni su se složili u vezi izbora Bonifacija, i poslali su glasnike da ga
pozovu da dođe u Francusku i da prihvati komandu nad krstašima.
Porodica Monferat iz severne Italije je bila u vazalnom odnosu prema nemačkom
caru i imala je dugu tradiciju borbe u krstaškim ratovima. Bonifacijev otac Viljem stariji
se borio u Drugom krstaškom ratu i bio je zarobljen u bici kod Hatina 1187. godine.
Stariji brat Bonifacija Viljem Longsvord je bio oženjen Sibilom ćerkom jerusalimskog
kralja Amarlika 90. Drugi Bonifacijev brat Renije je 1180. godine bio oženjen Marijom,
ćerkom vizantijskog cara Manojla Komnina i od njega je dobio titulu cezara. Renijea je
posle toga 1183. godine otrovao Andronik Komnin. Treći Bonifacijev brat Konrad je
1185. godine bio oženjen Teodorom sestrom cara Isaka II Anđela, a zatim Izabelom koja
je bila princeza jerusalimskog kraljevstva. Konrad je tako nosio titulu kralja Jerusalima
od 1190. godine do svoje smrti 1192. godine. Intimna povezanost porodice Monferat sa
istočnim kneževinama je bila osnov zainteresovanosti Bonifacija za učestvovanje u
pohodu ali nije bila jedini razlog zbog kojeg je on izabran za vođu pohoda.
Po svemu sudeći se Vilarduen već ranije konsultovao sa Bonifacijem oko
preuzimanja vođstva nad krstašima. Znamo da su četvorica od šest glasnika krstaša,
88
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 164
89
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000, 309
90
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 111
26
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
nakon odlaska iz Venecije otišli u Đenovu. Vlasti Đenove su bile tesno povezane sa
porodicom iz severnoitalijanske pokrajine Monferat i moguće je da su Đenovljani
informisali glasnike o zainteresovanosti Bonifacija za pohod. Najverovatniji razlog zbog
koga se Bonifacije zanimao za pohod je to što je on bio zainteresovan za oblasti Soluna.
Manojlo Komnin je Solun podario Renieru bratu Bonifacija, kada ga je imenovao za
cezara. Posle toga je Aleksije I Komnin oduzeo Solun, koji je bio veoma značajan grad u
vizantijskom Carstvu i na Balkanu, porodici Monferat i dao ga je izvesnom Nićiforu
Malisenusu. Posle zauzimanja Konstantinopolja od strane krstaša, Bonifacija je zanimalo
samo to da dobije Solun i ni jednu drugu teritoriju. Na kraju mu je to i pošlo za rukom,
Bonifacije Monferatski će postati prvi latinski kralj Soluna. Možemo da pretpostavimo da
je jedini motiv za dobijanje komande nad krstašima, Bonifaciju bilo to da se dokopa
vizantijske teritorije za koju je smatrao da je posed njegove porodice i da pripada
njemu 91.
Bonifacije je uoči puta imao oko pedeset godina i nikada nije bio na prekomorskim
putovanjima, niti je učestvovao u borbama sa nevernicima. Vojnog iskustva je imao samo
u ratovima Henriha VI kao njegov vazal. Bio je očaran idejom viteštva i obožavao je
trubadure koje je pomagao na svom dvoru u severnoitalijanskoj pokrajini Monferat.
Bonifacije je došao u Soason i prihvatio je komandu nad krstaškom vojskom.
Vilarduen nam kaže da je on tamo prihvatio krst u velikoj ceremoniji 92, ali “Geste”
Inoćentija III nam govore da je on krst prihvatio već u Italiji. Iz Soasona je on 14.
septembra 1201. godine otišao u Sito, gde su cistersiti slavili godišnjicu svetog krsta.
Tamo je bio Fulk od Nevila kao papin izaslanik, držao je propovedi i pozivao je na
uzimanje svetog krsta i pristupanje novom krstaškom pohodu. Pod utiskom tih propovedi
mnogi vitezovi iz Burgundije su tada uzeli krst. Čim su se krstaši složili da Bonifacije
bude vođa pohoda nekoliko, do tada ravnodušnih prema pohodu, nemačkih duhovnih i
svetovnih kneževa su započeli pripreme za novi krstaški rat. Markiz Bonifacije je zatim
91
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 166
92
Geoffrey de Villehardouin: Memoirs or Chronicle of The Fourth Crusade
and The Conquest of Constantinople, trans. Frank T. Marzials, London
1908, Ch XII
http://www.fordham.edu/halsall/basis/villehardouin.html
27
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
93
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 112
94
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000, 311
95
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 166
28
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
SAKUPLJANJE VOJSKE
Dolazak krstaša u Veneciju je bio predviđen za april 1202. godine a vreme polaska
na pohod je ugovoreno za kraj juna iste godine 96. Međutim prve grupe krstaša su
napustile svoje domove u Francuskoj tek u aprilu i maju a neki su stizali u Veneciju tek
tokom jula i avgusta 1202. godine. Bonifacije je sa vitezovima iz Lombardije došao u
Veneciju tek sredinom avgusta 1202. godine, kada je stigao i mali kontigent krstaša iz
Nemačke. Neke vođe iz Burgundije i Provanse su odlučili da idu preko Sredozemnog
mora svojim prevozom i da krenu iz Marseja, a neki iz luka u južnoj Italiji 97. U Veneciju
je stigla samo trećina od očekivanih 35.000 krstaša što je izazvalo bojazan kod vođa
pohoda. Oni su računali da će naplaćivanjem putarine od dolazećih krstaša smanjiti veliki
dug Veneciji, a pošto se pojavilo samo nekih 10 – 12.000 ljudi, vođe nisu mogle da
izmire svoje obaveze prema Republici. Posle oporezivanja pojedinačnih vojnika,
Bonifacije i grofovi su založili zlato i srebro iz svojih blagajni kako bi dodali novac
ukupnoj sumi za isplatu. Na kraju su videli da i dalje duguju Mlecima negde oko 34.000
maraka u srebru.
U Veneciji su u međuvremenu iskrsle teškoće oko smeštaja krstaša. Vlada Venecije
je odrede krstaša prebacila na ostrvo Lido kako bi izbegla nerede u gradu. Ostrvo Lido se
nalazilo na oko pola sata plovidbe od Venecije i bilo je idealno za smeštaj vojnog logora,
izuzev što su se namirnice morale dopremati brodovima. Vlada Venecije je uzela na sebe
obavezu snabdevanja i u početku ju je savesno obavljala, međutim uskoro se u logoru
osetila oskudica u najneophodnijim stvarima 98. Približavao se i rok za isplatu preostale
sume novaca Republici i kada je Venecija zatražila ugovorenu isplatu rate ispostavilo se
da krstaši nisu u stanju da realizuju traženu sumu. Ostali su dužni onih 34.000 maraka u
srebru. Venecija je tada obustavila dopremanje namirnica na Lido i odbila je da dostavi
lađe za prevoz u Egipat. U logoru krstaša je nastupila glad, pojavile su se zarazne bolesti
96
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 114
97
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 113
98
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 114
29
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
99
P. [erovi}, Osam stole}a od pada Carigrada u ruke latinskih krsta{a,
Me|unarodni nau~ni simposion 950 godina od velikog raskola (1054) i 800
godina od pada Carigrada u ruke krsta{a (1204), Beograd 2005, 143
100
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 167
30
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
najsvečaniji način 101, dajući primer ostalima, proglasio je sebe za vođu Mlečana u toku
pohoda i Venecija je tako prvi put učestvovala direktno u krstaškom ratu. Krstaški odredi
su postali najamnici u rukama Venecije. Napad na Zadar je bio rukovođen isključivo
interesima Venecije a inicijativa u vođstvu Četvrtog krstaškog pohoda je sada u
potpunosti prešla u ruke mletačkog dužda Enrika Dandola.
Prema Vilarduenu se u ovom momentu dešava jedan veoma bitan događaj za dalji
tok ekspedicije. To je pojavljivanje vizantijskog princa mladog Aleksija među krstašima.
On je zatražio od krstaša da mu pomognu da povrati carsku krunu koju su on i njegov
otac Isak II Anđeo izgubili u prevratu 1195. godine. Mladi Aleksije je uspeo da pobegne
iz ropstva i krenuo je na Zapad da traži pomoć od svoga zeta Filipa Švapskog iskrcao se u
Ankoni i krenuo je prema severu Italije 102. Vilarduen nam govori da je mladi carević kod
Verone susreo neke krstaše koji su kasnili na zborno mesto u Veneciji. Od njih je čuo za
okupljanje armije, koja se sprema za put preko mora. Rešio je da pošalje glasnika u logor
krstaša i da ih zamoli za pomoć. Krstaški grofovi na čelu sa Bonifacijem Monferatskim
su bili veoma zainteresovani za ovu akciju, pa su čak poslali pratnju mladom Aleksiju do
dvora Filipa Švapskog. Krstaške vođe su pristale da mu pomognu pod uslovom da im
Aleksije kada dođe na tron da podršku u trupama pri osvajanju zemalja na istoku 103.
Vilarduen nam kaže da je odgovor na molbu mladog Aleksija stigao pre odlaska krstaške
flote iz Venecije u oktobru 1202. godine.
Molba mladog Aleksija je svakako bila povod za promenu plana puta krstaša ali kao
objektivnu istinu ne možemo prihvatiti to da je ona bila uzrok “skretanja” krstaškog
pohoda. Promena toka pohoda, od originalne ideje za pohod na Palestinu preko inicijative
za napad na Egipat do konačnog plana napada na Konstantinopolj, ipak nije mogla da se
dogovori i pripremi tako brzo kao što nam to kaže Vilarduen. Postavlja se pitanje da li je
Vilarduenova istorija Četvrtog krstaškog pohoda u potpunosti verodostojna. Moguće je
da ona iza svoje naracije sakriva jednu tajnu i vešto isplaniranu akciju između sledećih
101
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 168
102
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 112
103
Geoffrey de Villehardouin: Memoirs or Chronicle of The Fourth Crusade
and The Conquest of Constantinople, trans. Frank T. Marzials, London
1908, Ch XVIII
http://www.fordham.edu/halsall/basis/villehardouin.html
31
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
104
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 112
105
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 171
32
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
postao svestan opasnosti koja mu je pretila kada je pobegao njegov nećak. Pisao je papi i
molio ga je da ne podrži Filipa Švapskog i mladog Aleksija u eventualnoj borbi protiv
njega. Aleksije III je ponudio Inoćentiju III pregovore o uniji Grčke i Latinske crkve, kao
što su to obično radili vizantijski carevi kada dođe do opasnosti. Papa mu je odgovorio u
novembru 1202. godine, prilično ohrabrujućim tonom, da on podržava Otona IV koji je
bio rival Filipa Švapskog u borbi za nemački tron. Inoćentije III ovde govori da ga je
mladi Aleksije već bio posetio u Rimu, a to je bilo dosta vremena pre avgusta 1202.
godine, negde u 1201. godini. Robert de Klari nam navodi da Bonifacije koji je održao
govor krstašima u decembru 1202. godine, kaže da se susreo sa mladim Aleksijem za
božić na dvoru Filipa Švapskog.
Kada uzmemo sve ovo u obzir, slobodno možemo da predpostavimo da je
Vilarduen naveo pogrešan datum dolaska mladog Aleksija na Zapad. Dolazak je bio
dosta ranije nego što to on kaže, negde u 1201. godini 106. Tako da su Bonifacije
Monferatski, Filip Švapski, a verovatno i Venecija i papa, imali dosta vremena da
naprave plan o “skretanju” krstaškog pohoda koji u ovom slučaju slobodno možemo
nazvati zaverom. Mada ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo da je takva zavera i
postojala.
Pre nego što je flota isplovila iz Venecije 1. oktobra 1202. godine, Inoćentije je
saznao za plan o napadu na Zadar. Poslao je svog izaslanika Petra iz Kapue da prati
krstaše na pohodu. Dužd se uplašio da će se papski izaslanik mešati u isplanirani napad
na Zadar i otvoreno je izjavio da Mlečani neće prihvatiti Petra kao legata pape, ali da
može da pođe sa njima u ulozi propovednika i da u suprotnom može da se vrati nazad u
Rim. Petar se uvređen vratio u Rim i potvrdio je papi da krstaši hoće da napadnu
hrišćanski grad. Inoćentije je odmah poslao pismo vođama pohoda u kome je izričito
zabranio krstaškoj vojsci da napada bilo koji hrišćanski grad, a pogotovo ne Zadar.
Naglasio je da je Zadar u rukama mađarskog kralja koji je takođe prihvatio krst.
Zadar, prestonica Dalmacije, je bio je bio u sukobu sa Venecijom, a pored toga i u
sukobu sa papom Inoćentijem III. U Zadru u crkvi Svetog Stošije se upotrebljavao Grčki
106
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 112
33
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
jezik i postojala je opasnost da Zadrani uvedu slovenski, a ne latinski obred 107. Papa je na
ovo gledao kao na vrstu šizme i smatrao je da u gradu ima jeretika. Zbog ovoga je
Inoćentije reagovao veoma oštro i sukobio se sa zadarskim nadbiskupom Nikolom.
Inoćentije je tražio od ugarskog kralja Emerika da anatemiše Nikolu. Iako ovo nije
uticalo na odluku dužda Dandola, koji je bio verski indiferentan i koji je odavno napravio
plan o napadu na buntovni Zadar, možda je to bilo razlog zbog koga papa nije oštrije
reagovao na odluku krstaša da napadnu jedan grad koji je bio iste hrišćanske vere kao i
oni.
NAPAD NA ZADAR
107
S. Antoljak, Pad i razaranje Zadra u IV kri`arskom ratu, Radovi,
Razdio dru{tvenih znanosti (5) 1973/74. god. 12, Zadar 1974, 63
108
S. Antoljak, Pad i razaranje Zadra u IV kri`arskom ratu, Radovi,
Razdio dru{tvenih znanosti (5) 1973/74. god. 12, Zadar 1974, 60
109
P. Skok, Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202, Zagreb
1951, 19
110
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000,
313
34
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
111
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 173
112
P. Skok, Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202, Zagreb
1951, 20
35
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
113
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 174
114
S. Antoljak, Pad i razaranje Zadra u IV kri`arskom ratu, Radovi,
Razdio dru{tvenih znanosti (5) 1973/74. god. 12, Zadar 1974, 68
115
P. Skok, Tri starofrancuske hronike o Zadru u godini 1202, Zagreb
1951, 22
36
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
37
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
119
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 116
120
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 116
121
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2003, 14
38
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
122
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 115
123
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 116
124
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 175
39
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
obavestio car Aleksije III još u novembru 1202. godine 125. U junu 1203. godine je
Bonifacije poslao pismo Inoćentiju u kome objašnjava zbog čega nije obznanio ono
pismo o ekskomunikaciji Mlečana. Papa je odgovorio da Bonifacije mora da isporuči to
pismo i tek tada prvi put zabranjuje napad na Konstantinopolj. Flota je napustila Zadar
pre nego što je ovo pismo stiglo, zabrana za napad na Konstantinopolj je stigla kasno. Iz
svega ovoga možemo da posumnjamo da je papa bio umešan u dogovore o “skretanju”
krstaškog pohoda. Neki istoričari veruju da je papin protest samo zvaničan akt a da je on
u stvari tajno podržavao napad na Konstantinopolj. Do današnjeg dana Grci smatraju
Inoćentija za glavnog krivca ove zavere. On je sigurno osetio da ovo ne može da spreči a
najverovatnije je dopustio da se napad odigra. Veoma je jasno da papa nije smeo javno da
objavi da ovim krstaškim ratom on može da postigne dva cilja. Jedan od glavnih ciljeva
njegove politike je ujedinjenje dve crkve pod protektoratom Rima, a drugi je sprovođenje
ideje o krstaškom ratu, koji je tada već bio pokrenut ali je bio u dubokoj krizi. Postoje i
kontradiktornosti u pogledu papinog držanja prema postavljanju mladog Aleksija na
carigradski presto. Jedno papino pismo kazuje da se on nije protivio povratku carevića na
vlast u Konstantinopolju ali je bio protiv toga da krstaši okupiraju vizantijsko carstvo 126.
Većina krstaške armije je isplovila iz Zadra 20. aprila 1203 godine. Dužd Dandolo i
Bonifacije Monferatski su sačekali dolazak mladog Aleksija a zatim su zajedno isplovili
iz grada 25. aprila 127. Pre nego što su napustili grad Mlečani su porušili njegove moćne
zidine. Većina krstaša je i dalje mislila da ih dalji put vodi u Aleksandriju. Flota je prvo
posetila neka mesta na hrvatskoj obali a zatim je doplovila do Drača, čije je stanovništvo
prihvatilo mladog Aleksija za cara. Putovanje od Zadra do sledećeg odredišta Krfa je
trajalo oko mesec dana. Ovo proputovanje vodama Jadrana je opet koristilo Veneciji više
nego krstašima i mladom Aleksiju. Venecija je opet demonstrirala svoju moć primorskim
125
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 175
126
S. Antoljak, Pad i razaranje Zadra u IV kri`arskom ratu, Radovi,
Razdio dru{tvenih znanosti (5) 1973/74. god. 12, Zadar 1974, 80
127
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 116
40
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
gradovima ali ovaj put od Dubrovnika do Krfa. Vesti o ovoj velikoj armadi su stigle do
Aleksija III Anđela i to najverovatnije sa Drača.
Prethodnica krstaša je stigla na Krf u maju 1203. godine. Stanovništvo ovog ostrva
ih je u početku ljubazno primilo. Ali je dolazak mladog Aleksija izazvao bes ostrvljana,
koji su zbog toga napali krstaške brodove u pristaništu. Za odmazdu je vojska krstaša
počela da pustoši po ostrvu. Postalo je očigledno da pojava pretendenta na vizantijski
presto, koga podražavaju Latini, izaziva nezadovoljstvo Grčkog stanovništva. Na Krfu je
svim vođama pohoda formalno bio predstavljen grčki carević Aleksije. On je uveravao
vođe da neće naići na otpor u Konstantinopolju i da će ga tamo dočekati kao oslobodioca.
Pričao je o nekoj floti od 600 brodova koja ga čeka u prestolnici Vizantije. Da bi
podmitio vođe krstaša Aleksije im je obećavao bogate poklone, a pošto nije imao novaca
davao im je potvrde i potpisivao je novčane obveznice. Nakon toga mladi Aleksije je bio
dužan Veneciji i Krstašima oko 450.000 maraka u srebru 128. Takođe je Aleksije potvrdio
svoja obećanja data u Zadru a verovatno je tada obećao da će Krit dodeliti Bonifaciju.
Na Krfu opet dolazi do neslaganja u vođstvu krstaškog pohoda. Gotovo polovina
barona i plemića je bila protiv pohoda na Konstantinopolj i oni su se odvojili od ostalih
krstaša u poseban logor. Nameravali su da sebi obezbede brodove za pohod na Siriju.
Bonifacije je zajedno sa mnogim baronima, sveštenicima i mladim Aleksijem došao u
njihov logor i molio ih je da ne napuštaju većinu vojske na ovaj način. Opozicija je na
kraju opet popustila, rešili su da ostanu u ekspediciji na Konstantinopolj ali su svečano
obećali da će posle 29. septembra napustiti pohod i krenuti za Palestinu 129. Tako su
rešene sve nesuglasice u pogledu osvajanja Konstantinopolja.
Krstaška armada je napustila Krf negde oko 25. maja 1203. godine i zaplovila je ka
prestolnici Vizantije 130. Flota je oplovila Moreju i ušla je u Egejsko more. Zatim je
pristala na ostrvu Eubeji, dok je jedan deo brodova obilazio okolna ostrva sa ciljem da
primoraju tamošnje stanovništvo da priznaju mladog Aleksija za cara i da mu plate
danak. Većina brodova je nastavila put sa Eubeje ka Abidosu na azijskoj obali i došli su
128
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000,
316
129
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 177
130
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 117
41
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
do Dardanela koje su zauzeli bez otpora. One druge galije koje su obilazile okolna ostrva
su im se pridružile kod Dardanela posle nedelju dana. Kada se flota opet okupila prošla je
Dardanele i ušla je u Mramorno more 131. Usidrila se u luci svetog Stefana, nedaleko od
Konstantinopolja čije zidine su mogli odatle da vide. Neki brodovi, koji su pljačkali
okolna ostrva u Mramornom moru, su se toliko približili gradu da je na njih otvarana
vatra sa zidina. 24. juna flota se pomerila i ukotvila se kod Halkedona, blizu azijske
strane i tu su se iskrcali ljudi i konji sa brodova 132.
131
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 177
132
P. [erovi}, Osam stole}a od pada Carigrada u ruke latinskih krsta{a,
Me|unarodni nau~ni simposion 950 godina od velikog raskola (1054) i 800
godina od pada Carigrada u ruke krsta{a (1204), Beograd 2005, 145
133
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 176
134
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 118
42
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
toga je u krstaški kamp došao glasnik iz grada i u ime cara je zahtevao da zna šta krstaši
traže na vizantijskoj teritoriji i zašto se nisu uputili prema Svetoj zemlji, gde bi trebali da
idu. Car je poručio da će im rado pomoći u misiji da oslobode Sveti grob tako što će ih
snabdeti namirnicama za dalji put. Aleksije III im je i zapretio da će ih uništiti do
poslednjeg čoveka ako pokažu bilo kakve neprijateljske namere. Krstaši su odgovorili da
je Aleksije III izdajica i uzurpator prestola, takođe su tražili da preda krunu svom rođaku
mladom Aleksiju.
Nakon ovakvog grubog odgorora, krstaške vođe su rešile da prikažu svoga štićenika
stanovništvu Konstantinopolja i da u isto vreme probaju da utiču na građane da ih podrže
u svojoj nameri. Iz luke u Skutariju je isplovilo nekoliko galija prema zidinama grada, na
jednoj od njih su bili mladi Aleksije, dužd Dandolo i Bonifacije Monferatski. Toliko su se
približili zidinama da je okupljen narod na njima mogao da čuje glasnike sa brodova.
Glasnici su vikali stanovništvu Konstantinopolja da treba da pomognu krstašima u nameri
da postave na presto njihovog pravog gospodara i da zbace tirana Alesija III. Jedini
odgovor koji su krstaši dobili je bila kiša projektila sa zidova grada. Krstaške vođe su
sada mogle da se uvere da povratak mladog Aleksija neće biti nimalo lak zadatak.
Carević je preuveličao blagonaklonost Grka prema njemu a isto tako je slagao u
spremnost armije i mornarice Konstantinopolja da stanu na njegovu stranu 135. Naprotiv
svemu tome, pokazalo se da su Grci neprijateljski raspoloženi prema mladom Aleksiju.
Krstaši su odlučili da silom primoraju Vizantijce da prihvate novog cara i počeli su da se
pripremaju za napad. Na polju pored Skutarija su sazvali smotru vojske, koja je bila
podeljena po principu feudalnih regiona. Bilo je ukupno sedam ovakvih jedinica koje su
predvodili njihovi grofovi ili visoki baroni. Glavi plan krstaša je bio da zauzmu Galatsku
tvrđavu i da brodovima uđu u Zlatni rog. Taj čuveni zaliv je delio grad na dva dela a
pošto je vizantijska flota bila u očajnom stanju on je predstavljao najslabiju tačku
odbrane.
Osvajačka armada je prešla Bosfor 5. juna 1203. godine i napustila je azijsku obalu.
Mlečani i Francuzi su se dogovorili da usklade svoje napade, jedni sa mora a drugi sa
kopna. Francuzi su sa kopna probili odbranu i omogućili su da brodovlje pristane u Galati
tačno preko puta grada, i sledećeg dana su osvojili veliku kulu koja je bila osnov odbrane
135
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 118
43
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Galate. U isto vreme su mletački brodovi uspeli da prekinu veliki lanac koji je zatvarao
ulaz u Zlatni rog, zatim su brodovima ušli u zaliv i potopili su i zarobili sve vizantijske
brodove 136. Zauzećem Galate i provalom u Zlatni rog napadači su u suštini obezbedili
kontrolu nad gradom. Sada su nesmetano mogli da organizuju opsadu Konstantinopolja
sa koje god strane su hteli. Francuzi su nastavili da se kreću kopnom duž obale Zlatnog
roga sve dok nisu stigli do njegovog kraja i zidina grada. Podigli su logor u blizini
Valhernskog dvorca na uglu zidina grada gde se završava Zlatni rog. Flota Venecije se
ukotvila na samom severu Zlatnog roga tako da su dve vojske uspostavile kontakt.
Ubrzo su napadači počeli pripreme za opsadu grada, spremali su velike merdevine i
na platformama brodova su gradili visoke kule. Pripreme su trajale čitavih deset dana.
Opsada Konstantinopolja je počela 17. jula 137, Francuzi su napadali deo zida oko
Valhernskog dvorca a Mlečani su udarili na deo zidina prema Zlatnom rogu. Brodove
Venecije je predvodio sam dužd, energično je vikao i ohrabrivao svoje borce stojeći na
čeonoj galiji koja je nosila zastavu svetog Marka. Sa vrha brodova su spuštali velike
merdevine na odbrambene zidove i zauzimali su kulu po kulu. Mlečani su u toku dana
uspeli da zauzmu veliki deo zida, da bi odbili od sebe nadmoćnije branioce podmetnuli su
u tom delu grada požar koji je napravio mnogo štete. Ovo je bio prvi od tri požara u
Konstantinopolju za vreme opsade. Ovaj prvi je uništio kvart Fanarion i okolne kuće,
proširio se do samog Valhernskog dvorca na severozapadu grada 138. Stanovništvo je bilo
veoma nezadovoljno nedlučnom reakcijom cara koji nije činio ništa da se suprotstavi
napadima. Na račun vlade su počele da stižu optužbe za izdaju pod uticajem opšteg
nezadovoljstva Aleksije je rešio da pokuša proboj opsade. Vizantijska armija je često
izlazila van zidina grada kako bi napadala osvajače, zbog toga su Francuzi bili primorani
da ograde i utvrde svoj logor. Istog dana kada je počela opsada, Aleksije III je sa velikom
vojskom izašao van grada i napao je Francuze. Odbijeni od zidina pored Valhernskog
dvorca, oni su se mudro povukli u svoj logor gde su čekali napad vizantijskih trupa139.
Ali Grci nisu iskoristili ovu pobedu i nisu udarili na logor krstaša. Vojska se vratila nazad
u grad po naređenju cara. Kada je Dandolo saznao za ovaj napad, povukao je svoje
136
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 390
137
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 118
138
Vi{e o {teti koju je napravio prvi po`ar, pogledati: F. Uspenski,
Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000, 345
139
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 179
44
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
vojnike sa osvojenog dela zidina i pridružio se Francuzima u logoru. Tako je propao prvi
udar na Konstantinopolj, usprkos uspehu Mlečana da zauzmu deo odbrambenog zida sa
morske strane.
U toku noći između 17. i 18. jula Aleksije III Anđeo je pobegao iz grada i pokupio
je veliki deo novca iz državne blagajne. Aleksije je pobegao u grad Mizonopolis, u
Trakiji. Begstvo je bilo toliko sramno da je u Konstantinopolju ostavio ženu sa decom.
Sutradan su u prestonici počeli nemiri, na ulicama se skupila gomila sveta koja je tražila
da se slepi Isak vrati na presto. Gradski činovnici su oslobodili Isaka iz tamnice i doveli
su ga na dvor 140. Ovakav razvoj događaja je umnogome zakomplikovao zadatak krstaša
jer je do tada izgledalo da se oni bore samo zato da bi doveli mladog Aleksija na vlast.
Dalja opsada grada je postala nepotrebna pošto se na presto vratio Isak II. Grci su odmah
obavestili Latine o svemu što se dogodilo unutar prestonice i ponudili su careviću
Aleksiju da podeli vlast sa svojim ocem. Prema svemu ovome su Latini bili veoma
nepoverljivi i odlučili su da pošalju svoje predstavnike, dva Francuza i dva Mlečana u
grad. Jedan od predstavnika Francuza je bio maršal Vilarduen. Njih četvorica su došli u
Valhernski dvorac gde su se sastali sa slepim Isakom, zahtevali su da potvrdi sporazum
između krstaša i mladog Aleksija i tražili su da ih on nagradi za uslugu koju su učinili
njegovom sinu. Kada je Isak saznao koju sumu novaca je Aleksije obećao krstašima
odgovorio je da ne zna odakle bi ih isplatio. Tokom jula i avgusta su vođeni pregovori o
pitanju isplate novčanih obaveza. U međuvremenu su krstaši bili primorani da dozvole
mladom Aleksiju da uđe u Konstantinopolj jer su se nadali da će uspeti da nagovori cara
da ratifikuje ugovor. Vizantijci su otvorili kapije grada i carević Aleksije je ušao u pratnji
krstaša. Isak se dugo kolebao ali je na kraju ipak odlučio da potpiše ugovor sa Latinima,
zatim je 1. avgusta 1203. godine mladi Aleksije krunisan za savladara i od tada počinju
velike muke za njega i njegovog oca zbog obaveze duga prema krstašima 141.
Da ne bi izazivala nerede po gradu Vojska krstaša je bila raspoređena u jevrejskom
naselju Estanor u blizini Pere, preko puta Zlatnog roga. Vođe pohoda su u avgustu pisale
papi i vladarima Zapada objašnjavajući im razloge zbog kojih su napali Konstantinopolj.
Takođe su pozivali stanovništvo Evrope da im se priključi u daljem pohodu na nevernike.
140
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 118
141
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 180
45
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
To je bilo prvo pismo poslato papi posle odlaska iz Zadra u aprilu 1203. godine. Papi je
pisao i car Aleksije IV izražavajući njegovu prisnu odanost i obećavajući da će Grčku
crkvu vratiti pod okrilje Rima 142. Papa je na ova pisma odgovorio tek u februaru 1204.
godine. Prekorio je vođe ekspedicije za neposlušnost i naredio im je da nastave da
napreduju prema Svetoj zemlji. Takođe je upozorio Aleksija IV da ispuni dato obećanje o
jedinstvu dve crkve, opominjujući ga da njegova vlast umnogome zavisi od toga. Papa je
poručio sveštenicima, koji su bili među krstašima, da je neophodno da im se vođe pohoda
ispovede i da tako okaju svoje grehe.
Posle avgusta 1203. godine odnosi između krstaša i dvojice savladara su počeli da
se pogoršavaju. Vizantijska vlada je bila u velikoj neprilici jer nije znala kako da isplati
veliki dug a zbog samovolje i drskosti krstaških ratnika pogoršavali su se odnosi između
Grka i Latina u gradu. Isak i Aleksije su počeli da sakupljaju novac za isplatu duga koji je
iznosio 200.000 maraka u srebru. Smišljali su razne načine: konfiskovali su crkvenu
imovinu, pretapali su umetnička dela i dragocenosti, čak su prisvajali i privatnu
imovinu 143. Do septembra su uspeli da sakupe samo 100.000 maraka koje su dali
krstašima, koji su tu sumu podelili među sobom. Najveći deo novaca su dobili Mlečani za
isplatu duga a Francuzima je ostala samo neznatna suma. Ova uplata nije zadovoljila
nezasite krstaše koji su insistirali na preostalom iznosu. Primorali su Isaka da potpiše
ugovor kojim dozvoljava da boravak u Konstantinopolju produže do marta 1204. godine.
Ovim je opet bio odložen put za Palestinu pa je došlo do novih sukoba u krstaškom
taboru. Ista ona opozicija sa Krfa je zahtevala da se odmah krene dalje na Istok, kao i
prošli put posle mnogo ubeđivanja rešili su da ostanu u Konstantinopolju. Zvanično je cilj
ostanka bilo učvršćivanje Isaka na prestolu a zapravo je to namera da krstaši iznude celu
sumu na koju se carević obavezao.
Situacija u gradu se pogoršavala iz dana u dan, između Grka i Latina je često
dolazilo do sukoba, a kvart gde su bili smešteni krstaši je postao opasno mesto za
Vizantijce 144. Sam Aleksije IV je postao predmet mržnje Grka koji su ga prezirali jer je
došao na vlast uz pomoć Latina, pojavljivao se u odeven u latinsku odeću i okružen
142
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 119
143
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 119
144
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 119
46
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
strancima 145. Mrzelo ga je i sveštenstvo zbog obećanja o uniji sa Rimskom crkvom datog
papi, i zbog topljenja crkvenih blaga. U međuvremenu je Aleksije IV dao obećanje
Veneciji da će da izdržava njenu flotu narednih godinu dana, zbog bojazni da Mlečani ne
prekinu ugovor sa krstašima. Kada je Aleksije IV napustio prestonicu sa delom latinskih
vojnika, da bi zarobio odbeglog ujaka Aleksija i iznudio zakletvu nelojalnih teritorija,
situacija u gradu se naglo pogoršala. Grci su počeli da pljačkaju stare latinske kvartove, a
svi stranci su postali osumnjičeni za izdaju. Na to su Latini odgovorili spaljivanjem jedne
džamije u muslimanskom kvartu i izazvali su novi požar u gradu. Ovaj požar je trajao
čitava tri dana, od 22. do 24. avgusta i učinio je mnogo više štete nego prethodni. Vetar je
širio vatru sa konstantinovog foruma prema Mramornom moru i tada su stradali najlepši
centralni kvartovi grada 146. Brodovi u lukama su bili takođe zahvaćeni vatrom, a umalo je
stradala i crkva Svete Sofije kojoj su nagoreli zidovi. Latinske porodice su počele da
napuštaju Konstantinopolj i da odlaze u logor krstaša u Peri, uspeli su da ponesu samo
svoju pokretnu imovinu. Kada se Aleksije IV vratio u Konstantinopolj promenio je svoj
stav prema Latinima, prestao je da posećuje njihov logor i odnosi među njima su
zahladneli. Vizantijska vlada je tada prestala da dostavlja hranu krstašima. Postalo je
jasno da Isak i Aleksije ne mogu da ispune svoja obećanja i da će krstaši morati opet da
se late oružja. Dužd Dandolo je rešio da pošalje carevima šestočlanu delegaciju u
novembru 1203. godine. Krstaši su poručili da će svoja prava da ostvare onako kako to
oni misle da treba i time su postavili jasan ultimatum Isaku i Aleksiju. Odnosi između
dve zavađene strane su sada bili zategnuti do ivice rata.
Ubrzo posle ultimatuma krstaša u gradu je počela da se kuje zavera protiv Isaka i
Aleksija, koji su više cenili naklonost Latina nego popularnost u narodu. Vođa zavere je
bio Aleksije Duka poznat kao Murzufl, zbog svojih gustih obrva 147. On je bio rođak
odbeglog Aleksija III i pripadnik stranke političara koji su želeli raskid svih veza sa
Latinima. Krajem januara 1204. godine nezadovoljno stanovništvo se počelo okupljati na
trgovima, oni su zahtevali od činovnika i sveštenstva da zbace dinastiju Anđela sa
prestola. U tim neredima svetina je provalila u crkvu Svete Sofije i za cara je izabrala
145
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 390
146
Vi{e o {teti koju je napravio drugi po`ar, pogledati: F. Uspenski,
Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000, 345-349
147
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 181
47
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
jednog mladića Nikolu Kanabusa 148. Aleksije i Isak su shvatili da je situacija ozbiljna i
poslali su molbu krstašima da dođu u grad kako bi zaveli red. Isak je učinio veliku grešku
jer je kao glasnika Latinima poslao Aleksija Duku Murzufla. Murzufl je shvatio da je
došlo vreme za akciju, među narodom je objavio vest da car pregovara sa neprijateljima i
započela je otvorena borba u gradu. Početkom februara je Murzufl ubio mladog
Kanabusa, zatim je zarobio i udavio Aleksija IV, a verovatno je ubio i slepog Isaka koji je
u svakom slučaju nešto kasnije umro. Potom se proglasio za cara.
Aleksije V Duka Murzufl je bio potomak velikog Aleksija I Komnina, takođe je bio
zet Aleksija III Anđela, oženjen njegovom ćerkom Evdokijom bivšom ženom Stefana
Prvovenčanog. Bio je žustar predvodnik anti-latinske partije u Konstantinopolju, sa
njegovim dolaskom na vlast sukob između Grka i Latina je došao u kulminacioni čin 149.
Novi car se aktivno bavio popravkom srušenih delova zidina prema Zlatnom rogu i
obnavljanjem oštećenih kvartova grada. Grci su u par navrata pokušali da zapale
mletačke lađe tako što su među njih poslali zapaljene brodove, ali u tome nisu uspeli.
Došlo je i do otvorenih borbi sa krstašima, u jednom takvom sukobu Murzufl je lično
predvodio svoju vojsku na grupu vitezova kojima je komandovao Henri, brat Balduina
Flandrijskog. Aleksije Duka je negativno odgovorio na predlog krstaša da ratifikuje
sporazum na koji su se obavezali bivši carevi i Latinima je postalo jasno da neće isplatiti
dugovanu sumu. Vođe krstaša su rešile da napadnu grad po drugi put.
U martu 1204. godine su dužd Dandolo, Bonifacije, Balduin, Luj od Bloa i ostale
vođe sklopili novi ugovor. Njime su regulisali podelu carstva i Konstantinopolja kada ga
osvoje. Svi postupci učesnika Četvrtog krstaškog pohoda su do sada imali neko
opravdanje, ali od marta 1204. godine svaki vid “legalnosti” je bio napušten. Zaključeni
akt je predstavljao dobro osmišljen plan od koga krstaši nisu ni malo odstupali.
148
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 120
149
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 120
48
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
150
F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000,
319
49
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
151
P. [erovi}, Osam stole}a od pada Carigrada u ruke latinskih krsta{a,
Me|unarodni nau~ni simposion 950 godina od velikog raskola (1054) i 800
godina od pada Carigrada u ruke krsta{a (1204), Beograd 2005, 146
152
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 183
50
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
roga na zid u blizini Valhernskog dvorca, to je bio onaj deo zida koji su Mlečani oštetili u
prvom napadu. U svitanje 6. aprila 1204. godine flota je isplovila i poređala se u liniji
naspram zidina Konstantinopolja 153. Velike fregate su bile isturene napred a između njih
su plovile galije i teretni brodovi koji su nosili konjanike. Prednost branilaca su bili
visoki zidovi sa kojih su gađali brodove mnoštvom strela i kamenim projektilima. Flota
se približila zidovima i sa brodova su osvajači spuštali merdevine i pokretne mostove na
vrhove odbrambenih tornjeva. U isto vreme se deo trupa iskrcao pokušavajući kopnom da
dopre do samih zidina. Napad je trajao do večeri i krstaši su odustali od dalje opsade,
ukrcali su se na brodove i otplovili su nazad u svoj logor preko puta Zlatnog roga 154.
Drugi juriš na grad je organizovan 12. aprila, napadnut je isti deo zida kao i prošli
put. Krstaši su uspeli da zakače velike merdevine sa fregata na vrhove odbrambenih kula,
zatim su se pešaci i vitezovi popeli na zidine i savladali su njihove branitelje, spustili su
se u grad i otvorili su kapije iznutra. Kada su to videli, vitezovi su odmah uzjahali konje
iskrcane na obali i pojurili su u unutar zidova grada. Ovaj datum se smatra za dan pada
Konstantinopolja. Grci su se u panici povukli u unutrašnjost grada kako bi postavili
prepreke i organizovali odbranu u tesnim ulicama. U međuvremenu su napadači utvrdili
osvojen deo grada pored zidina. Jedan deo Nemaca iz redova markiza Bonifacija je
nastavio napredovanje u unutrašnjost, oni su podmetnuli požar u zgradama ispred sebe.
Novi požar je besneo ulicama uništavajući sve pred sobom. Krstaši su te noći spavali sa
oružjem u rukama čekajući jutro da obnove borbe.
Međutim Aleksije Murzufl je iste noći napustio Konstantinopolj i pobegao je u
Trakiju. Preostali vizantijski plemići su se skupili kod crkve Svete Sofije da krunišu
Teodora Laskarisa za Cara. Teodor Laskaris je bio jedan od vođa odbrane grada, on je
odbio da prihvati napušten tron ali je pozivao konstantinopoljski garnizon da se bori i
dalje protiv osvajača. Pokušavao je da nagovori vojnike da se ne predaju ali njihov moral
je bio slomljen i nisu hteli više da se bore. Posle ovoga je Teodor sa svojom porodicom
napustio grad i pobegao je u Aziju. Uplašen narod se ujutru razbežao po okolnim ulicama
a Latini su nastavili napredovanje bez daljeg otpora. Bonifacije je ušao u grad 13. aprila,
153
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 122
154
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 184
51
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Grci su ga preklinjali da ih poštedi ali je markiz obećao svojoj vojsci trodnevnu pljačku i
nije nameravao da pogazi datu reč.
SVETA PLJAČKA
Latinima se u gradu suprotstavio mali broj loše naoružanih Grka, bez plana i
nesistematično. Bez borbe su zauzeti velelepni dvorci: Valherna, donji i gornji Veliki
dvorac, u koji se smestio dužd, i primorski Bukelon. Neki stanovnici su se zaključali u
svoje domove i pokušali su da zaštite svoju imovimu, dok su mnogi u gomilama napuštali
grad. Krstaške starešine su smatrale da bi bilo najbolje da dozvole onima koji žele da
napuste grad. Kada su u zakrčenim ulicama žene, deca i prost narod ugledali vitezove,
prstima su pravili znak krsta kako bi ih napadači poštedeli. Iako bi se od razjarenih
vitezova moglo očekivati da učine veliko krvoproliće, oni su prilikom upada u grad ubili
oko 2.000 Grka. Njih su uglavnom ubijali latinski trgovci koje su Grci isterali iz domova
za vreme opsade. Dosta stanovnika je uspelo da napusti Konstantinopolj i da pobegne na
azijsku stranu Carstva. Među građanima koji su u neredu bežali zakrčenim ulicama bio je
velikodostojnik i istoričar Nikita Honijat, koji je kasnije napisao iscrpan opis razaranja
grada. On je proveo pet mračnih dana u prestonici sve dok nije uspeo da je napusti sa
porodicom 155. Honijat nam u svom delu ogorčeno priča o nečuvenom razaranju i
bahaćenju krstaša u gradu 156. Odredi vitezova su išli na sve strane kako bi se dokopali
plena. Upadali su u dućane, privatne kuće, carske palate i crkve koje su brižljivo
pretresali, dok su prema nenaoružanom stanovništvu postupali surovo. U ovoj pometnji
su se smatrali sretnicima oni koji su uspeli da se probiju do zidina i napuste grad. Još
mnogo vekova nakon ovoga Grci su se sa gorčinom sećali stravičnih prizora.
Pljačkanje i razaranje kakvo nije viđeno ni pre ni posle toga je trajalo od 14. do 16.
aprila 1204. godine. Prestonička blaga i svetinje, koje su brižljivo sakupljane još od IV i
V veka, su bile nedirnute. Kada su Turci osvojili Carigrad 1453. godine zatekli su mnogo
manje dragocenosti nego krstaši, može se reći da su Turci više ubijali stanovništva od
155
Vi{e o svedo~enju Nikite Honijata i o razaranju Konstantinopolja,
pogledati: F. Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd
2000, 342-344
156
R. Radi}, Strah u poznoj Vizantiji: 1180-1453, Vol. I, Beograd 2000,
30-32
52
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Latina, dok su se ovi više bavili pljačkom vekovima neosvojenog i nedirnutog grada.
Konstantinopolj se nikada nije oporavio od latinskog razaranja jer osiromašeno Carstvo
nije bilo u stanju da obnovi hiljadugodišnje dragocenosti. Osvajači su se posebno
varvarski odnosili prema umetničkim spomenicima, bibliotekama i vizantijskim
svetinjama. Provaljujući u hramove, krstaši su se bacali na crkvene predmete i ukrase,
obijali su kovčežiće sa svetiteljskim moštima, otvarali su carske grobove i sarkofage,
lupali su dragocene spomenike i spaljivali su rukopise, sve u cilju da sa njih skinu zlato,
srebro i ostale dragocenosti. Ono što nisu mogli da ponesu su uništavali 157. Spomenici
klasične umetnosti i svetinje iz apostolskih vremena su uništeni ili su razneseni po svim
krajevima Evrope. Pustošenje grada je bilo sistematsko i sve do 1209. godine su Latini
otpremali svetinje i dragocenosti u Evropu. Za njih je ova “Sveta pljačka” predstavljala
veliki uspeh i trijumf koji je bog poslao svojim vernicima. Za zapadnjake
Konstantinopolj je bio grad čuda o kome su vekovima slušali razne legende i jedva su
dočekali da ga poharaju.
Za popis raznesenih vrednosti i blaga bi se mogla napisati posebna studija, a
velikom broju pokradenih predmeta se nikada nije ušlo u trag, niti se saznalo u kom su
delu Evrope završili. U mom radu ću se osvrnuti samo na one koje ja smatram za
najbitnije i najupečatljivije 158.
Za vreme pljačke Latini nisu štedeli ništa, pa ni crkve, ni grobnice i kripte159.
Otvorili su carske grobnice u kripti hrama učenika hristovih, skidali su zlatne ukrase i
drago kamenje sa sarkofaga. Osvajači su bili posebno zadivljeni kada su ugledali
očuvano telo Justinijana, koje je ostalo celo posle mnogo vekova. Ovi carski sarkofazi su
bili razneti po mnogim riznicama manastira u zapadnoj Evropi. Ukradeno je mnogo
antičkih statua, a mnogo ih je bilo bespovratno uništeno. Venecijanci su odneli četiri
bronzana konja koja je izradio antički umetnik Lizip. Konji su se nalazili na
carigradskom hipodromu a danas još uvek ukrašavaju fasadu crkve Svetog Marka u
Veneciji. Mnogo vrednih spomenika klasične umetnosti je bilo razbijeno ili je pretopljeno
u monetu. To se dogodilo sa kolosalnom statuom Here sa foruma i sa Parisovom statuom
157
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 123
158
Vi{e o pokradenim vrednostima iz Konstantinopolja, pogledati: F.
Uspenski, Istorija Vizantijskog carstva, Vol. II, Beograd 2000, 351-360
159
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 123
53
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
koje su pretopljene, razbili su kolosalnu statuu Herakla koja je takođe bila delo Lizipa.
Franci se uopšte nisu trudili da shvate lepotu i značaj antičkih statua. Ista sudbina je
zadesila bronzanu vučicu, starinsku narodnu svetinju, i još veliki broj statua koje su
krasile carigradski hipodrom. U Konstantinopolju su se nalazile svetinje i mošti donesene
sa čitavog Istoka, iz Palestine, Sirije i Aleksandrije. Najznačajnije su čuvane u crkvi
Svete Sofije i u Velikom dvorcu. Zapadnjaci su od svih svetinja najviše cenili mošti
svetitelja, jer su one manastiru ili crkvi u kojima su čuvane donosile veliki prihod od
poklonika koji su dolazili da im se poklone, ili su od moštiju očekivali isceljenje. Mošti
su čuvane u umetnički izrađenim kovčežićima koje su krstaši uglavnom razbijali da bi iz
njih izvadili ostatke svetaca ili da bi uzeli zlato, srebro i drago kamenje koje ih je
ukrašavalo.
Najveći deo crkvene umetnosti Vizantije se danas čuva u Veneciji. Mlečani su
postali gospodari Latinske patrijaršije i bili su u najboljoj prilici da odpreme mnoštvo
crkvenih dragocenosti. Moramo napomenuti da je veoma bila zastupljena i trgovina sa
pokradenim crkvenim predmetima, u tolikoj meri da je Lateranski sabor 1215. godine bio
primoran da zabrani otvorenu trgovinu svetinjama. Crkvene vrednosti su najviše
otkupljivali francuski kraljevi, tako da je veliki broj svetinja stradao u Francuskoj u toku
revolucije 1792. godine. Pored riznice crkve Svetog Marka u Veneciji, i raznih riznica po
Parizu, veliki deo vizantijskih crkvenih dragocenosti je završio u Vatikanu, Đenovi,
Lionu i po celoj zapadnoj Evropi. Mnogim crkvenim vrednostima se izgubio svaki trag ili
su bile uništene i bespovratno izgubljene. Spisak svetih predmeta koji su bili opljačkani i
razneseni je nesaglediv: Isusov trnov venac iz palate Bukelon, rimski skiptar i komad
kamena sa groba gospodnjeg, koplje kojim je proboden Isus, delići drveta sa časnog
krsta, mošti Jovana Zlatoustog, lobanje svetaca Simeona i Klimenta, Konstantinov krst iz
Mihajlove crkve i krst carice Jelene, samo su delić u nepreglednom moru pokradenih
predmeta 160.
Takođe je velik i spisak zločina počinjenih u svetom Konstantinopolju. Latini su
spalili i pretvorili u konjušnjicu veliki broj crkava, uveli su mazge u oltar crkve Svete
Sofije da na njih natovare pokradeno blago, oskrnavili su to sveto mesto i dopustili su da
160
@. Dibi, Vreme katedrala, Beograd 1989, 196
54
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
na patrijarhov tron sedne jedna bestidna žena 161. Vođe su na konjima ulazile u hramove,
spaljivali su i gazili ikone, a u samim svetilištima su čak ubili mnogo Grka. Ova zverska
skrnavljena su se pročula po celom pravoslavnom svetu i urezala su se u pamćenje
grčkog naroda.
Prilikom ulaska krstaša u Konstantinopolj, Valhernsku carsku palatu i dvorac
Bukelon su zauzeli Balduin i Bonifacije. Pred riznicama ovih dvorova su odmah postavili
naoružane straže ali za ostale dvorove i crkve nisu bile preduzete mere zaštite, osim za
crkvu Svete Sofije. Svi ostali krstaši su se razmileli po gradu i prisvojili su bogat plen,
količina otetog zlata, srebra i dragog kamenja se ne može odrediti ni približno162. Latini
su uzimali i razna krzna, svilene tkanine, slonovaču i ostale vrednosti. Tri puna dana su
oni pljačkali i orgijali po Konstantinopolju a onda je došlo do pomračenja meseca što je
uznemirilo krstaške vođe. Uplašeni predvodnici pljačke su ovo protumačili kao božiji
znak da je bilo dosta razaranja i naredili su da se pljačka prekine. Markiz Bonifacije,
dužd Dandolo i ostali baroni su se složili da plen sakupe u tri crkve koje su bile pod
oružanom stražom, sastavljenom od desetorice Francuza i desetorice Mlečana. Mnogi
vitezovi su sakrivali ukradeno i time su mnogo rizikovali, jedan vitez je zbog utaje plena
čak bio obešen 163. Kada je došlo do podele plena nije se poštovao prethodni dogovor.
Veneciji je pripalo tri osmine kao i 50.000 maraka u srebru za prevoz krstaša. Dve
osmine je dobio car, a preostale tri osmine su podeljene između svih ostalih osvajača.
Konjanici su dobili dvostruko više od pešaka, a vitezovi dvostruko više od konjanika koji
nisu bili plemićkog porekla. Sveštenici nisu prihvatili predlog da oni dobiju samo mošti
svetitelja, tražili su ravnomerno učestvovanje u podeli pozivajući se na svoje podvige
prilikom zauzimanja grada. Sveštenstvo je bilo izjednačeno sa dobitkom konjanika bez
titule, a to je iznosilo negde oko 10 maraka u srebru. U podeli novaca je učestvovalo oko
15.000 ljudi a iznos podeljenog blaga se ne može tačno proceniti. U raspodelu nije ulazilo
manje od 300.000 maraka u srebru 164, tom sumom nisu bile obuhvaćene druge
dragocenosti kao što su odeće i tkanine. Kao što smo ranije rekli Latini su mnoge
161
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 123
162
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 124
163
Geoffrey de Villehardouin: Memoirs or Chronicle of The Fourth Crusade
and The Conquest of Constantinople, trans. Frank T. Marzials, London
1908, Ch LXVI
http://www.fordham.edu/halsall/basis/villehardouin.html
164
K. H. Setton, A History of the Crusades, Vol. II, London 1969, 185
55
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
predmete pretopili u zlatne poluge ili su ih porazbijali dok su mermer, drvo i kost smatrali
za bezvredne. Ni činjenica da je među krstašima bilo mnogo sveštenika i episkopa nije
sprečila osvajače da učine ovakvo sistematsko svetogrđe i varvarsko uništenje svetih
spomenika.
Prema ugovoru od 31. marta 1204. godine sledeći zadatak osvajača je bio da
izaberu novog latinskog cara, u tom cilju se sastao savet od šestorice Francuza i šestorice
Mlečana. Kandidati su bili trojica vođa pohoda: dužd Dandolo, markiz Bonifacije
Monferatski i Balduin grof Flandrije i Gana, rođak francuskog kralja. Najviše prava na
titulu cara je imao Bonifacije pošto je bio glavnokomandujući pohoda. On se oženio
Isakovom udovicom caricom Margaritom i tako je hteo da utiče na birače, ali ni to mu
nije pomoglo 165. Dandolo se svim snagama trudio da na carigradski presto dovede manje
markantnu ličnost od Bonifacija, jer nije imao interesa da osnaži severnoitalijanskog
markiza koji bi kao sused Venecije mogao da je ugrozi u budućnosti. Pošto je Venecija
bila dobro osigurana drugim stavkama ugovora Dandolo nije želeo za sebe carsku titulu i
zbog toga je podržao kandidaturu Balduina Flandrijskog, koji se Veneciji činio manje
opasan od Bonifacija jer je vladao u udaljenoj kneževini. Mlečani su u izboru za cara
nastupili složno dok su se kod krstaša javila različita strujanja, tako da je Dandolo uspeo
da sprovede izbor Balduina. Za njega su glasala sva šestorica Venecijanaca i tri francuska
birača. Balduin je krunisan za Latinskog cara u crkvi Svete Sofije 16. maja 166. Gospodar
crkve Svete Sofije i prvi latinski patrijarh u Carigradu je postao Mlečanin Toma
Morozini, jer je martovskim ugovorom bilo predviđeno da u slučaju da car bude izabran
iz redova krstaša za patrijarha mora biti postavljen Mlečanin. Bonifacije je bio razočaran
ali je položio vazalnu zakletvu novom caru.
Nova latinska vlada je sada morala da ostvari treću stavku ugovora koja se odnosila
na dodelu feuda i raspodelu Carstva. U septembru 1204. godine su počeli da rešavaju to
pitanje ali se pokazalo da će ostvarenje ovog dela plana biti izuzetno teško.
Vojska krstaša je raspolagala sa svega 15.000 ratnika a trebala je da se suoči sa
ostalim delovima Carstva čiji je osvojen samo centar, periferni delovi su ostali
165
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 124
166
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 125
56
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
RASPARČAVANJE CARSTVA
167
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 397
57
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
kome se odriče svih dobijenih teritorija pa i Krita koji mu je još ranije dao carević
Aleksije, u korist Mlečana 168. U zamenu je od dužda dobio Solun i teritorije od Marice do
Vardara. Balduin nije imao dovoljno vojske da se suprotstavi markizu tako da je bio
primoran da prizna Bonifacijevo pravo na Solun. Ovime je carski autoritet bio ozbiljno
narušen i došlo je do raskida veza između krstaških vođa. Vojska krstaša je sada bila
prepolovljena na dva dela i vojna moć Latina je bila veoma smanjena. Bonifacije
Monferatski je na dobijenim teritorijama osnovao Solunsku kraljevinu.
Mletačka Republika je izvukla najveću korist iz deobe carstva, zaposela je
najvažnije luke i ostrva na putu od Venecije do Carigrada. Dužd je odustao od okupacije
kopnenih teritorija u Epiru, Etoliji i na Peloponezu, a zauzeo je bitne trgovačke i strateške
centre Vizantije. Venecija je dobila Koronu i Modonu na Peloponezu, Jonska ostrva i
Krit, koji je obezbedila ugovorom sa Bonifacijem, a 1205. godine je zauzela Drač i
Dubrovnik. Takođe je zauzela najvažnije luke na Helespontu i u Mramornom moru:
Galipolje, Radosto, Herakleju, kasnije i Jedrene u Trakiji. Ovako su Mlečani bili potpuni
gospodari Jadranskog i Egejskog mora a držali su i sve prilaze Konstantinopolju, postali
su najveća kolonijalna sila na Istoku 169.
Sam Carigrad je bio podeljen kao i cela vizantijska teritorija: Mlečani su dobili tri
osmine grada dok je car zadržao pet osmina. Ostali baroni i plemići su zavladali
pojedinim delovima raskomadanog Carstva, oni su smatrani za vazale latinskog cara i
morali su da mu polože zakletvu. Jedino je mletački dužd bio oslobođen od davanja
zakletve novom caru.
Na ruševinama Vizantije je nastalo niz nezavisnih i polunezavisnih državica među
kojima je vladao komplikovan sistem vazalne hijerarhije, tako da je nova vlast Latina
bila rasparčana. Pored Balduinovog Latinskog carstva i Solunske kraljevine Bonifacija,
stvorene su još dve nezavisne kneževine: Atinsko vojvodstvo pod vlasću burgundskog
viteza Otona De La Roša i francuska kneževina Ahaja ili Moreja pod Viljemom
Šamplitom i Gotfridom Vilarduenom, koji je bio sinovac Žofroa Vilarduena. Vladari ove
dve kneževine su bili vazali Bonifacija Monferatskog a ne vazali cara Balduina.
Novoizabrani car nije imao dovoljno moći i autoriteta da potčini sve svoje bivše saborce i
168
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 125
169
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 125
58
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
da cantralizuje vlast u Latinskom carstvu. Pred njim je takođe bio težak zadatak da osvoji
periferne provincije koje su krstaši izdelili među sobom, ali je u njima još vladao jak
grčki elemenat. Balduinu je pri ovome veoma smetala činjenica da se on prema
starosedeocima ponašao oholo i sa nepoštovanjem što je, zajedno sa verskim razlikama,
za Grke predstavljalo nepremostiv jaz. Latinska dominacija nad osvojenim teritorijama je
još više produbila suprotnosti između Zapada i Istoka. Jedino je Bonifacije Monferatski
shvatio da je ključ za stabilnu vladavinu upravo dobar odnos sa Grčkim stanovništvom.
170
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 126
171
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 400
59
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
172
S. Runciman, A History of the Crusades, Vol. III, Cambridge 1955, 127
173
[. Dil, Istorija Vizantijskog carstva, Gl. VII
http://sr.wikisource.org/sr-
el/%D0%98%D1%81%D1%82%D0%BE%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B0_%D0%B2%D0%B8%D0%B7%
D0%B0%D0%BD%D1%82%D0%B8%D1%98%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%B3_%D1%86%D0%B0%D1%8
0%D1%81%D1%82%D0%B2%D0%B0_%28%D0%A8._%D0%94%D0%B8%D0%BB%29_7#.D0.9B.D0.
B0.D1.82.D0.B8.D0.BD.D1.81.D0.BA.D0.BE_.D1.86.D0.B0.D1.80.D0.B8.D0.B3.D
1.80.D0.B0.D0.B4.D1.81.D0.BA.D0.BE_.D1.86.D0.B0.D1.80.D1.81.D1.82.D0.B2
.D0.BE
60
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Mlada Bugarska država nije bila jedina koja je u propasti Vizantijskog carstva
videla svoju šansu za postizanje samostalnosti. Srpski Veliki Župani se nisu razlikovali
od ostalih pograničnih funkcionera u okviru Carstva i gledali su da iskoriste svaku slabost
Vizantije kako bi se oslobodili njenog patronata 174. Veliki Župan Nemanja je svog
srednjeg sina Stefana oženio carevom sinovicom Evdokijom i time je potvrdio svoju
pokornost Vizantiji. Ali neočekivanom promenom na vizantijskom prestolu 1195. godine
došlo je do ubrzavanja procesa drobljenja Carstva po rubovima. U udaljenim
provincijama je stanje bilo slično anarhiji i time se otvorila šansa za nezavisniji položaj
Srbije u odnosu prema Carigradu. Nemanja je abdicirao 1196. godine u korist svog sina
Stefana, koji je iskoristio splet okolnosti i zatražio je od pape Inoćentija kraljevsku krunu.
Papa je zbog priprema za krstaški pohod stalno odlagao slanje kraljevskih insignija
srpskom vladaru. Stefan Nemanjić je nastavio svoju borbu u tom pravcu i posle završetka
četvrtog krstaškog pohoda, u tom cilju se oženio unukom velikog dužda Enrika Dandola.
Ovaj brak je svakako bio posledica novog prisustva na istočnoj obali Jadrana, koje je
Venecija izdejstvovala sa propašću Vizantije. Stefan je kao i pre 1204. godine kraljevsku
krunu tražio od pape, jer je u tadašnjem međunarodnom političkom poretku jedino Rim
174
Lj. Maksimovi}, Srbija i posledice IV krsta{kog rata, Me|unarodni
nau~ni simposion 950 godina od Velikog raskola (1054) i 800 godina od
pada Carigrada u ruke krsta{a (1204), Beograd 2005, 61
61
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
bio ovlašćen da dodeli kraljevska znamenja. Sa druge strane autokefalnost srpske crkve je
tražio u Carigradu, odnosno tokom XIII veka u novoj pravoslavnoj prestonici Nikeji.
Stefan je bio uplašen pretnjom Latina i Bugara, i požurio je da statusu srpskih vladara
obezbedi nezavisnu ulogu. Posle mnogo molbi papa Honorije III je 1217. godine poslao
kraljevske insignije i one su Srbiji donele neosporni državni suverenitet u
srednjovekovnom svetu, ovime je bio završen proces započet još pre Četvrtog krstaškog
rata. Papa je bio zainteresovan za ovo jer je želeo da proširi svoj uticaj kako bi imao veću
kontrolu nad baronima Latinskog carstva, i da bi imao premoć nad pravoslavnom grčkom
crkvom. Propast Vizantije je na osoben način doprinela razvitku političke samostalnosti
Srbije 175. Samostalna vrhovna vlast je kao svoj pandan trebala da ima samostalnu crkvu.
Pošto su Srbi smatrali Nikejsko carstvo za legitimnog naslednika stare Vizantije i za
središte pravoslavlja, Sava se 1219. godine obratio Nikeji. Sava je to uradio mimo znanja
Ohridske arhiepiskopije kojoj je do tada bila potčinjena srpska crkva. Dve godine posle
krunisanja Stefana nikejski patrijarh je rukopoložio Savu za autokefalnog arhiepiskopa
Srbije. Ovo je podiglo ugled mladog Nikejskog carstva i znatno je proširilo njegov
uticaj 176.
Sve veći značaj na Balkanu počela je da ima Epirska despotovina, naročito posle
stupanja na vlast Teodora polubrata Mihajla Anđela. Kao što je Nikejsko carstvo bilo u
Maloj Aziji, tako je Epirska despotovina postala centar okupljanja Vizantijaca na
Balkanu. Oba ova carstva su imala isti krajnji cilj a to je povratak u Konstantinopolj i
uspostavljanje starog Vizantijskog carstva. Epirski despot Teodor Anđeo je uspeo 1219.
godine da zarobi latinskog cara Petra Kapuena i da potčini Solunsku kraljevinu 1224.
godine, koja je znatno oslabila posle smrti njenog osnivača Bonifacija Monferatskog.
Bonifacije je poginuo u borbi sa Bugarima 1207. godine 177. Posle ovih uspeha Teodor
175
Lj. Maksimovi}, Srbija i posledice IV krsta{kog rata, Me|unarodni
nau~ni simposion 950 godina od Velikog raskola (1054) i 800 godina od
pada Carigrada u ruke krsta{a (1204), Beograd 2005, 72
176
G. Ostrogorski, Istorija Vizantije, Beograd 1996, 404
177
Vilarduenova hronika se ovde zavr{ava: Geoffrey de Villehardouin:
Memoirs or Chronicle of The Fourth Crusade and The Conquest of
Constantinople, trans. Frank T. Marzials, London 1908, Ch CXXXIII
http://www.fordham.edu/halsall/basis/villehardouin.html
62
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
63
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
178
djurant 725
64
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
65
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
179
djurant 724
66
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
180
vajnstajn 208
67
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
181
djurant 722
182
djurant 726
68
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
69
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
IZVORI :
70
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Robert de Klari, Krstaši duguju novac Veneciji, preveo P. V. Šerović, Osam stoleća
od pada Carigrada u ruke latinskih krstaša, Međunarodni naučni simposion 950
godina od Velikog raskola (1054) i 800 godina od pada Carigrada u ruke krstaša
(1204), Beograd 2005, 143
Robert of Clari, Account of the Fourth Crusade, ed. Edward N. Stone, Three Old
French Chronicles of the Crusades, Seattle 1939.
http://www.deremilitari.org/RESOURCES/SOURCES/clari.htm
71
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Nikita Honijat, Dva pada Carigrada, preveo i uredio M. Šunjić, Hrestomatija izvora
za opštu istoriju srednjeg vijeka, Sarajevo 1980, 107
72
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Pismo pape Inoćentija krstaškim vođama, 1203. godina, uredio R. Popović, Izvori za
crkvenu istoriju, Beograd 2006, 225-226
Pismo pape Inoćentija krstaškim vođama, 1203. godina, preveo P. V. Šerović, Osam
stoleća od pada Carigrada u ruke latinskih krstaša, Međunarodni naučni simposion
950 godina od Velikog raskola (1054) i 800 godina od pada Carigrada u ruke krstaša
(1204), Beograd 2005, 145
73
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
(a) Innocent III to the Illustrious Emperor of Constantinople (Lateran Palace, 16th
November 1202), Translated from Die Register Innocenz’ III. 5 Pontifikatsjahr
1202/3, ed. O. Hageneder et alii, Vienna 1993, 239-243 no. 121
(b) Innocent III to the Marquis of Montferrat and the Counts of Flanders, Blois and
St. Pol. (Ferentino, summer 1203, c. 20th June?), Die Register Innocenz’ III. 6
Pontifikatsjahr 1203/4, ed. O. Hageneder, J.C. Moore & A. Sommerlechner, Vienna
1995, pp. 163-165 no. 101
(c) Innocent III to the Archbishops and other Prelates in France (Rome, 26th May
1205), Innocent’s Register, Book VIII, ep. 70, Patrologia Latina 215, cols. 636-637
(d) Innocent III to the (Latin) Patriarch of Constantinople (Tommasso Morosini)
(Lateran Palace, 7th December 1210), Innocent’s Register, Book XIII, ep. 184,
Patrologia Latina 216, cols. 353-354
http://www.leeds.ac.uk/history/weblearning/MedievalHistoryTextCentre/Lettes of
Innocent.doc
74
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
Pope Innocent III, Reprimand of Papal Legate, Ep 136, Patrologia Latina 215, 669-
702, translated by James Brundage, The Crusades: A Documentary History,
Milwaukee 1962, 208-209
http://www.fordham.edu/halsall/source/1204innocent.html
http://www.crusades-encyclopedia.com/psinnocentiii1204.html
Selection from Gunther von Pairis' Historia Constantinopolitana listing the relics
stolen by Abbot Martin during the Sack of Constantinople in 1204, Dana C. Munro,
"The Fourth Crusade", Translations and Reprints from the Original Sources of
European History, Vol 3:1, Philadelphia 1901, 18-19
http://www.crusades-encyclopedia.com/psguntherrelicsstolen.html
Collected Sources, Complete texts and noted from Dana C. Munro, "The Fourth
Crusade", Translations and Reprints from the Original Sources of European History,
Vol 3:1, Philadelphia 189?, 1-18
http://www.fordham.edu/halsall/source/4cde.html
75
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
LITERATURA :
C. M. Brand, A Byzantine Plan for the Fourth Crusade, Speculum, Vol. 43, No. 3, New
York 1968, 462-475
B. Ferjančić, Srbija i Vizantijski svet u prvoj polovini XIII veka (1204-1261), Zbornik
radova Vizantološkog instituta XXVII-XXVIII, Beograd 1989, 103-145
76
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
E. John, A note on the Preliminares of the Fourth Crusade, Byzantion XXVIII, Bruxelles
1958, 95-103
N. Klajić, I. Petricioli, Prošlost Zadra, Vol. II, Zadar u srednjem vijeku do 1409, Zadar
1976.
Lj. Maksimović, Srbija i posledice IV krstaškog rata, Međunarodni naučni simposion 950
godina od Velikog raskola (1054) i 800 godina od pada Carigrada u ruke krstaša (1204),
Beograd 2005, 61-73
77
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
D. E. Queller, The Fourth Crusade: The Neglected Majority, Speculum, Vol. 49, No. 3,
New York 1974, 441-465
D. E. Queller, Some Arguments in Defense of the Venetians on the Fourth Crusade, The
American Historical Review, Vol. 81, No. 4, Indiana 1976, 717-737
78
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
M. Živojinović, Sveta Gora oko 1204. godine, Međunarodni naučni simposion 950
godina od Velikog raskola (1054) i 800 godina od pada Carigrada u ruke krstaša (1204),
Beograd 2005, 91-99
79
Branislav Smuk
^etvrti krsta{ki rat
80