Anthony Burgess

POŽUDNO SJEME

PREDGOVOR
Ovaj je roman objavljen u jesen 1962, a s Paklenom narančom, još jednim mojim djelom
futfika, futurističke fikcije, iz proljeća iste godine, činio je par. Paklena naranča
iscijeđena je iz mojega preneraţenoga promatranja ponašanja mladeţi u Engleskoj koja
mi je postala nova i strana. Godine 1954. napustio sam Britaniju koja se patila s
nestašicama da bih ţivio naporno radeći, ali za razmjerno dobru plaću, u Malezijskoj
Federaciji. Vraćajući se 1959. za stalno u Britaniju, takva je barem bila moja namjera,
osjetio sam se u velikoj mjeri strancem u zemlji koja se sada činila bogatom,
opsjednutom televizijom i u punom cvatu kulta mladosti. Ako je nasilništvo mladih,
zdruţeno s reafirmacijom potrebe za zlom u svijetu još uvijek proţetom pravom na
moralni izbor, bila moţda tema Paklene naranče, njezin roman parnjak bavio se
fenomenom kojega sam bio itekako svjestan dok sam ţivio na Istoku - populacijskom
eksplozijom i smanjenjem svjetskih zaliha hrane. Poţudno sjeme nastoji pokazati kako
bi mogla izgledati Engleska ako je snađe indijska prenapučenost. Reakcija na
perspektivu prenaseljenosti i gladovanja lako bi mogla uroditi kulturom koja će
favorizirati sterilnost, potičući homoseksualnost i nagrađujući samokastraciju. No
usprotivio se moj instinkt; priroda bi na ljudsku sterilnost mogla odgovoriti svojim
vlastitim obrascima sterilnosti, pa bi rješenje populacijskoga problema moglo biti
okrutnije i logičnije.
Ako je teološki moto Paklene naranče "Moramo biti slobodni da moralno odabiremo",
onda je moto Požudnog sjemena "Svatko ima pravo biti rođen."
Obje su tvrdnje tradicionalno kršćanske, ili - da budem precizniji - katoličke. Slika
povijesti izloţena u knjizi zasniva se na sukobu dvaju načina kršćanskoga vjerovanja -
augustinovskoga i pelagijskoga. Sveti Augustin naučavao je da je čovjek rođen u
prvotnom grijehu, dok je britanski redovnik Pelagije pobijao ovu doktrinu. Pesimizam
glede čovjeka sučeljava se s blistavim optimizmom. Političkim jezikom rečeno,
konzervativizam se suočava s liberalizmom ili njegovim kasnijim izrazom,
socijalizmom. Povijest društva je ciklična, kao što moj junak Tristram Foxe poučava
svoje pretrpane razrede u školi budućnosti. Pesimistički konzervativizam, koji od
čovjeka očekuje najgore, ne dobiva uvijek najgore, pa se stoga modificira u smjeru
optimističkoga socijalizma. No ovo potonje vjerovanje, koje od čovjeka očekuje
najbolje, obično doţivi razočaranje, a razočaranje se izraţava u većoj drţavnoj krutosti
koja završava otvorenom tiranijom (mnogi su tiranski reţimi nazivali sami sebe
socijalističkima). No tiranija završava u revoluciji i obnovi augustinovske filozofije:
Gusfaza, Pelfaza, Interfaza, neprekidni valcer, kako to veli Tristram Foxe, krug koji se
vječno vrti.
Ova knjiga kreće od početka Interfaze, kad britanska vlada poduzima drakonske mjere
- s takvim sredstvima kakvo je Populacijska policija ili Poppol - da kontrolira rađanje i
racioniranje hrane. Narod se, međutim, pobuni i velik problem rješava kanibalizmom,
koji opravdava povratkom pričesnom kršćanstvu: doista, antropofagiju nazivaju
"euharistijskim gutanjem". Kad se povratkom na konzervativni sustav ponovno
uspostavi red, kanibalistička novotarija racionalizira se u organizirano ratovanje -
muškarci protiv ţena, a leševi se prerađuju u konzervirane proteine u
supermarketima. Ali, kao što Tristram Foxe predviđa, ovo ne moţe trajati dovijeka.
Nastupit će liberalizam, ljudski će se ţivot smatrati svetim i opet će započeti Pelfaza.
Knjiga se prije dvadeset godina smatrala laganom, premda mračnom komedijom i
nitko nije uzimao zaozbiljno da bi kanibalizam mogao biti rješenje za svjetsku
prenapučenost i glad. Rečeno mi je da je svekoliko ljudsko meso toksično. A onda je
došlo do katastrofe u Andama i preţivljavanja najsposobnijih koji su jeli meso svojih
drugova. Pretragom se pokazalo da su oni koji su preţivjeli bili dobro uhranjeni, no da
pate od uţasne opstipacije. Mislim da je moguće da jednoga dana na trţnicama
nađemo mesne konzerve s oznakom Mench ili Munch, ljudsko meso začinjeno
natrijevim nitritom, te da će logičan zaključak gesla "Svatko ima pravo da se rodi" biti
"Nitko nema pravo da ţivi." Ovo potonje čini mi se istinitim, jer, jednom rođeni, ne
moţemo kvantificirati ţivot koji nas dopada (neki ljudi umiru u osamnaestoj, drugi u
osamdesetoj i nitko se ne moţe ljutiti zbog nepravde), a muškarci i ţene koji se bore u
pravednom ratu (a rat za obranu zaliha hrane nedvojbeno je pravedan) nemaju
nikakva razloga osjećati kao nepravdu to što u njemu mogu poginuti: na koncu konca,
njihovo pravo da budu rođeni ispunilo se. I pobačaj i kontrola rađanja uţasni su
grijesi; pucanje u fiktivnog neprijatelja da bi se popunile police u samoposluţivanju još
je i oprostiv grijeh.
Ova knjiga različitim manjim podrobnostima obznanjuje da je napisana prije više od
dvadeset godina. Decimalne kovanice još nisu bile uvedene, a vjerovao sam da nikada
i neće biti. Sviđalo mi se da imam kovanice poput tosheroona i septa, pa čak i tannera.
Moţete, od volje vam, tanner smatrati današnjom funtom uvelike napuhanom, a quid
sluţbenim imenom za četrdeset tannera. Neke afričke drţave koje spominjem
promijenile su imena, no ne postoji nikakav razlog zašto ih ne bi, u daljoj budućnosti,
vratile na stara. U svakom slučaju, ovo nije toliko budućnost koliko hipotetska
projekcija u jedno nemoguće vrijeme stanovitih historijskih procesa koje smatram
itekako mogućima. Svijet Paklene naranče zamišljen je kao realna budućnost (1972. ili
tu negdje), a već se pokazao prošlošću. Ne mogu predvidjeti da će se izrazito
shematski svijet Poţudnog sjemena ikad ostvariti, ali mislim da su neki njegovi aspekti
-veličanje homoseksualaca, na primjer-već među nama. Naslov, kao što naznačujem u
uvodnoj bilješci romana, potječe iz jedne stare engleske narodne pjesme. U njoj se
brkaju izrazi wanting\ wanton? Dvosmislenost je primjerena mojoj knjizi.

A. B.

POŽUDNO SJEME
wanting- odsutan, manjkav, nedorastao
wanton- nestašan, razuzdan, pustopašan, obijestan, razmaţen, divlji, bujan,
neumjeren, okrutan, raskalašen, puten, pohotan, vragolast, neodgovoran, mušičav,
hirovit, besciljan, raspušten (prim. prev.)
 PRVI DIO
1.
Bilo je to dan prije noći u kojoj su sijevnuli noţevi sluţbenog razočaranja.
Beatrice-Joanna Foxe šmrcala je ucviljenom majčinskom tugom dok su lešinicu, u
njezinu ţutom plastičnom lijesu, preuzimala dvojica iz Ministarstva poljoprivrede
(Odsjek za recikliranje fosfora). Bili su to vedri dečki, lica crnih poput ugljena i
blještavih zubala, a jedan od njih pjevušio je pjesmu koja je odnedavno bila popularna.
Ĉesto na TV-u u izvedbi bespolne gipke mladeţi, u duboku basu iz grla ovoga
muţevnog Zapadnog Indijca djelovala je nesklapno. I sablasno.

Moj preslatki Fred

Imam ga tak' rad
Sve od tjemena
Do samih tabana
Jer on je moje meso.

Ime malešnoga leša nije bilo Fred nego Roger. Beatrice-Joanna je jecala, no čovjek je
nastavio pjevati, nemajući nikakva osjećaja prema svojem poslu jer mu ga je navika
pretvorila u ravnodušnost.
"Dakle, evo nas", kazao je srdačno dr. Acheson, debeli uškopljeni Anglosas. "Još jedan
grumen fosfornoga pentoksida za dobru staru majčicu zemlju. Znatno manje od pola
kile, rekao bih. Pa ipak, i najmanja mrva koristi." Pjevač je prešao na zviţdanje.
Fućkajući, kimnuo je glavom, predajući potvrdu. "Budite ljubazni, gospođo Foxe, pa
na trenutak svratite u moj ured", nasmiješio se dr. Acheson, "da vam dam vaš
primjerak smrtovnice. Odnesite ga u Ministarstvo neplodnosti i Oni će vam izraziti
sućut. U gotovini."
"Ja bih samo", ridala je, "natrag svoga sina."
"Preboljet ćete vi to", kazao je veselo dr. Acheson. "Svi prebole." Blagonaklono je
gledao dvojicu crnaca kako odnose lijes hodnikom prema liftu. Dvadeset i jedan kat
niţe čekao ih je njihov kombi. "A razmislite", dodao je, "razmislite o ovome u
nacionalnom, u globalnom smislu. Jedna usta manje za hranjenje. Još jedna pol u kila
fosfornoga pentoksida za jačanje zemlje. Na neki način, gospođo Foxe, svoga ćete sina
ponovno dobiti." Poveo ju je u svoj mali ured. "Ah, gospođice Herschhorn", obratio se
svojoj tajnici, "smrtovnicu, molim." Gospođica Herschhorn, Teutonokineskinja, hitro je
izblebetala podatke u svoj audiograf; otisnuta kartica kliznula je iz proreza; dr.
Acheson je otisnuo svoj faksimil, ţenstveno. "Evo ga, gospođo Foxe", rekao je.
„Pokušajte sve ovo sagledati razumski."
"Ono što uistinu sagledavam", kazala je trpko, "jest to da ste ga mogli spasiti, samo da
ste htjeli. No niste smatrali da je vrijedno truda. Još jedna usta za hranjenje, korisniji
Drţavi kao fosfor. Oh, svi ste vi tako bezdušni." Ponovno je zaplakala. Gospođica
Herschhorn, ruţna mršava djevojka psećih očiju i vrlo ravne crne kose, napravila je
grimasu prema dr. Achesonu. Očito su bili navikli na ovakve stvari.
"Bio je u vrlo lošem stanju", rekao je dr. Acheson blago. "Učinili smo sve što smo mogli.
Bog zna da jesmo. Ali takva vrsta meningitične infekcije jednostavno galopira, znate,
jednostavno galopira. Usto," rekao je prijekorno, "niste nam ga donijeli dovoljno rano."
"Znam, znam. Sama sam kriva." Njezin rupčić bio je posve mokar. "No mislim da ga se
moglo spasiti. I moj muţ tako misli. No čini se da vi uopće više ne razmišljate o
ljudskom ţivotu. Nitko od vas. Oh, jadni moj dečko!"
"Mi itekako razmišljamo o ljudskom ţivotu", rekao je dr. Acheson mrko. "Vodimo
računa o stabilnosti. Brinemo se o tome da ne dopustimo da se Zemlja prenapuči.
Brinemo se o tome da svatko dobije dovoljno hrane. Mislim", kazao je ljubaznije, "da
biste trebali odmah otići kući i odmoriti se. Pokaţite ovu potvrdu u Dispanzeru na
izlazu i zamolite da vam dadu nešto za umirenje. Hajde, hajde!" Potapšao ju je po
ramenu. "Morate pokušati biti razumni. Pokušajte biti suvremeni. Jedna tako
inteligentna ţena kao što ste vi. Prepustite majčinstvo niţim vrstama, kako je to
priroda i zacrtala. Pa naravno," nasmiješio se, "prema pravilima tako biste se trebali
ponijeti. Dobili ste svoju preporučenu porciju. Za vas materinstva više nema. Pokušajte
se prestati osjećati majkom." Ponovno ju je potapšao, a onda tapšanje pretvorio u
završni udarac rekavši: "E pa, oprostite..."
"Nikada," kazala je Beatrice-Joanna, "nikada vam neću oprostiti. Nikomu od vas."
"Doviđenja, gospođo Foxe!" Gospođica Herschhorn uključila je sićušni govorni stroj;
manijakalnim tonom umjetnoga glasa nabrajao je popodnevne dogovorene sastanke
dr. Achesona. Debela straţnjica dr. Achesona prostački se okrenula prema Beatrice-
Joanni. Svemu je bio kraj: njezin je sin bio na putu da se rastopi u fosforni pentoksid, a
ona je tek prokleta rascmizdrena gnjavatorica. Uspravila je glavu i otkoračala u
hodnik, otkoračala prema dizalu. Bila je lijepa ţena, dvadesetdevetogodišnjakinja,
lijepa na stari način, način koji više ne dolikuje ţeni njezine klase. Ravna, nešarmantna
crna haljina bez struka nije mogla prikriti pokretnu raskoš njezinih bedara niti su se
veličanstvene obline njezinih grudi mogle potpuno spljoštiti sapinjućim steznikom.
Kosu boje jabukovače nosila je u skladu s modom, ravno i na šiške; lice joj je bilo
naprašeno običnim bijelim puderom; nije se parfimirala, parfemi su bili samo za
muškarce - a ipak, i unatoč prirodnoj bljedoći svoje tuge, izgledala je kao da zrači i
bukti zdravljem i, što se najoštrije osuđuje, prijetnjom plodnosti. U Beatrice-Joanni bilo
je nešto atavističko: instinktivno se sada stresla pri pogledu na dvije radiografkinje u
bijelom, koje su se, odlazeći iz svoga odjela na drugom kraju hodnika, polako kretale
prema liftu smiješeći se zaljubljeno jedna drugoj, piljeći jedna drugoj u oči,
isprepletenih prstiju. Sada su se poticale takve stvari - bilo što što će odvratiti spolnost
od njezina prirodnog cilja - i po čitavoj su se zemlji kočili plakati koje je izvjesilo
Ministarstvo neplodnosti, na kojima je, u ironično vrtićkim bojama, bio prikazan
zagrljeni par, ovoga ili onoga spola, uz natpis Sapiensje biti Homo. Homoseks institut
vodio je čak i večernju školu.

Ulazeći u dizalo, Beatrice-Joanna s gađenjem je pogledala zagrljeni, zahihotani par.

Dvije ţene, obje kavkaske rase, bile su klasika komplementarnosti - kitnjasto mače
pristajalo je zdepastoj babetini. Beatrice-Joanna samo što nije povratila, okrenuvši se
od cmakanja. Na petnaestom je katu lift pokupio kicoškog mladića goleme straţnjice,
elegantna, u lijepo skrojenom sakou bez revera, uskim hlačama do pola lista, košulji
cvjetna uzorka i okrugla ovratnika. Prezirnim je okom uporno motrio ljubavnice,
razdraţljivo mičući ramenima, mrgodeći se s jednakim gađenjem i na izrazito ţenstven
lik Beatrice-Joanne. Brzim, znalačkim pokretima počeo je šminkati lice, smijuljeći se
svom odrazu u zrcalu dok su mu usne ljubile ruţ. Ljubavnice su se cerekale njemu ili
Beatrice-Joanni.
Kakva li svijeta, pomislila je dok su padali. No, pomislila je pogledavajući ga krišom
ali pomnije, moţda je ovo samo pametna fasada. Moţda on, poput njezina šurjaka
Dereka, njezina ljubavnika, neprekidno igra svoju javnu ulogu, a toj golemoj laţi
duguje svoj poloţaj, svoje izglede za promaknuće. Ipak, mora biti nešto nezdravo u
muškarcu koji moţe ovako makar i glumiti. Ona sama, u to je bila sigurna, nikad se ne
bi mogla pretvarati, nikad ne bi mogla izvoditi trome pokrete homoseksualne ljubavi,
čak i da joj o tome ovisi ţivot. Svijet je poludio; gdje li će sve ovo završiti? Kad je lift
stigao do prizemlja, turnula je ručnu torbicu pod ruku, ponovno visoko uspravila
glavu i spremila se da hrabro zaroni u ludu vrevu. Iz nekog se razloga vrata dizala
nisu htjela otvoriti ("No krasno", nestrpljivo je coknuo jezikom guzičavi gizdelin
drmusajući ih) i u tom trenutku automatskog straha da će ostati u stupici njezina je
bolesna mašta pretvorila kabinu dizala u ţuti lijes pun potencijalnog fosfornog
pentoksida. "Oh," šmrcnula je tiho, "jadni dečkić!"
"Krasno." Mladi kicoš, blještav od ruţa boje ciklame, cvrkutnuo je na njezine suze.
Vrata dizala su se otkočila i otvorila. Poster na zidu predvorja prikazivao je zagrljeni
muški par. Ljubi bliţnjega svoga, stajalo je u potpisu. Ţenski je par zahihotao prema
Beatrice-Joanni. "Vrag vas odnio," rekla je otirući oči, "vrag vas odnio sve zajedno.
Nečisti ste, eto to je, nečisti." Cokćući jezikom, mladić je odlelujao njišući se. Zdepasta
lezbijka zaštitnički je zagrlila svoju prijateljicu, neprijateljski odmjerivši Beatrice-
Joannu. "Dat ću joj ja nečisti", rekla je promuklo. "Glavu ću joj zabiti u nečist, to ću joj
učiniti." "Oh, Freda," udivljeno će druga, "tako si hrabra."

2.
Dok se Beatrice-Joanna spuštala, njezin se muţ Tristram Foxe uspinjao. Zujao je na
trideset drugi kat Juţnolondonske (Usmjerene) jedinstvene škole (dječačke) Odjel
četiri. Šezdeseteročlani peti razred (razdjel 10) čekao ga je. Trebao im je odrţati
predavanje iz suvremene povijesti. Na straţnjem zidu lifta, napola zaklonjena krupnim
Jordanom, nastavnikom umjetnosti, nalazila se karta Velike Britanije, nova, novo
školsko izdanje. Veliki London, s juga i istoka omeđen morem, zagrizao je dublje u
Sjevernu provinciju i u Zapadnu provinciju: nova sjeverna granica bila je crta koja se
protezala između Lowestofta i Birminghama; na zapadu se granica spuštala od
Birminghama do Bournemoutha. Oni koji su kanili migrirati iz Provincija u Veliki
London nisu se, kako se govorilo, uopće trebali micati; trebali su samo čekati. Same
Provincije i dalje su prikazivale svoju drevnu podjelu na grofovije, no, zahvaljujući
iseljeništvu, imigraciji i miješanju rasa, stare nacionalne odrednice "Wales" i "Škotska"
nisu više bile ni od kakva praktičnog značenja.
Beck, koji je niţim razredima predavao matematiku, govorio je Jordanu: 'Trebali bi
likvidirati jedno ili drugo. Kompromis, to nam je oduvijek bila boljka, taj liberalni
porok od kompromisa. Sedam septa za gvineju, deset tannera za krunu, osam
tosheroona za funtu. Jadničci, ne znaju gdje su. Ne moţemo podnijeti da išta
odbacimo, i to nam je velika nacionalna mana." Tristram se iskrcao, ostavljajući
ćelavoga Bečka da i dalje brunda. Otkoračao je u učionicu petog razreda, ušao, zirnuo
na svoje dečke. Svibanjsko je svjetlo s prozora okrenutog prema moru obasjavalo
njihova prazna lica, prazne zidove. Započeo je predavanje.
"...gradualna supsumpcija dviju glavnih suprotstavljenih ideologija unutar esencijalno
teološko-mitoloških koncepcija". Tristram nije bio dobar učitelj. Išao je prebrzo za svoje
učenike, upotrebljavao riječi koje im je bilo teško zapisivati, obično bi mumljao. Razred
je pokorio nastojao zapisati njegove riječi u biljeţnice. "Pelagijanizam se", rekao je,
"nekoć smatrao herezom. Ĉak su ga nazivali britanskom herezom. Moţe li mi tko reći
Pelagijevo drugo ime?"
"Morgan", rekao je pjegavi dečko kojega su zvali Morgan.
"Točno. Oba imena znače 'čovjek od mora'." Dječak iza Morgana fućnuo je kroza zube
nekakvu pučku ariju, munuvši Morgana u leđa. "Prestani", kazao je Morgan.
"Da", nastavio je Tristram. "Pelagije je bio pripadnik naroda koji je svojedobno ţivio u
Zapadnoj provinciji. Bio je ono što se u starim religioznim danima zvalo redovnik.
Redovnik." Tristram je energično ustao od stola i, kao da se boji da je njegovi đaci neće
biti kadri napisati, poţutio ovu riječ na plavoj ploči. Zatim je ponovno sjeo. "Zanijekao
je doktrinu istočnoga grijeha i rekao da je čovjek sposoban ostvariti vlastito spasenje."
Dječaci su djelovali vrlo tupo. "Ne obazirimo se ovaj čas na to", rekao je Tristram
srdačno. "Morate, međutim, zapamtiti da sve ovo navodi na pomisao o ljudskoj
usavršivosti. Pelagijanizam je stoga smatran samom srţi liberalizma i iz njega
izvedenih doktrina, a osobito socijalizma i komunizma. Jesam li prebrz?"
"Da, gospodine." Cika i graja šezdeset mutirajućih glasova.
"Dobro." Tristram je bio blaga lica, prazna kao i u dječaka, a oči su mu grozničavo
svjetlucale iza kontaktnih leća. Kosa mu se negroidno kovrčala; potkoţica je napola
skrivala plave polumjesece. Imao je trideset pet godina i srednjoškolski je profesor bio
gotovo četrnaest godina. Zarađivao je malo više od dvjesto gvineja na mjesec, no
nadao se, od Newickove smrti, da će biti promaknut na rukovodeći poloţaj u Odsjeku
za društvene studije. To bi značilo znatnu povišicu plaće, što bi pak značilo veći stan,
bolji start u ţivot za mladoga Rogera. Roger je, sjetio se tada, mrtav. "Dobro", ponovio
je poput narednika-instruktora iz razdoblja prije Trajnoga mira. 'Augustin je, s druge
strane, inzistirao na čovjekovoj prirođenoj grešnosti i potrebi njegova izbavljenja
Boţjom milošću. Ovo se smatralo temeljem konzervativizma i ostalih laissez-faire i
neprogresivnih političkih uvjerenja." Nasmiješio se razredu. "Oprečne teze, vidite",
kazao je hrabreći ih. "Ĉitava je stvar vrlo jednostavna, zaista."
"Ne shvaćam, gospodine", zagrmio je krupni, drski dječak po imenu Abney-Hastings.
"E pa, vidiš," rekao je Tristram ljubazno, "stari konzervativci nisu od čovjeka očekivali
nikakva dobra. Ĉovjeka su drţali po prirodi pohlepnim, onim koji za sebe traţi sve
više i više, nekooperativnim i sebičnim bićem, koje nije osobito zabrinuto za napredak
zajednice. Grijeh je, gospodo, uistinu samo druga riječ za sebičnost. Upamtite to."
Nagnuo se prema naprijed, sastavljenih ruku, klizeći podlakticama po ţutom
kredinom prahu, koji je pokrio stol kao vjetrom nanesen pijesak. "Što biste učinili sa
sebičnom osobom?" upitao je. "Recite mi!"
"Propustili je malo kroz šake", otpovrnuo je vrlo bjeloputan dječak po imenu Ibrahim
ibn Abdullah.
"Ne", odmahnuo je Tristram glavom. "Ni jedan augustinovac ne bi takvo što učinio.
Ako od koga očekujete najgore, nikad ne moţete biti razočarani. Samo se razočarani
utječu nasilju. Pesimist, što je druga riječ za augustinovce, nalazi svojevrsno mračno
zadovoljstvo u promatranju dubina do kojih moţe potonuti ljudsko ponašanje. Što više
grijeha vidi, to je njegova vjera u istočni grijeh potvrđenija. Svatko voli da mu njegova
najdublja uvjerenja budu potvrđena: to je jedna od najtrajnijih ljudskih satisfakcija."
Tristramu odjednom kao da je dodijala ova banalna ekspozicija. Promotrio je svoju
šezdesetoricu, red po red, kao da traga za diverzijom lošega ponašanja; no svi su sjedili
mirno i pozorno, dobri kao kruh, kao da im je na pameti isključivo utvrđivanje
pelagijanističke teze. Mikroradio na Tristramovu zapešću zazvrndao je tri puta.
Podigao ga je k uhu. Zujav pjev poput glasa savjesti: "Molim da se na kraju ovoga sata
javite ravnatelju" - neznatni pljusak praskavaca. Dobro. To će biti to, dakle, to će biti to.
Uskoro će se uzdignuti na mjesto sirotoga pokojnog Newicka, a plaća će mu moţda
biti isplaćena retroaktivno. Sada se doslovno podignuo, rukama poput kakva
odvjetnika čvrsto stisnuvši kaput ondje gdje su u doba revera morali biti reveri.
Nastavio je obnovljenom snagom.
"Danas", kazao je, "nemamo nikakvih političkih stranaka. Stara dihotomija, vidimo,
postoji u nama i ne iziskuje nikakvo naivno projiciranje u sekte ili frakcije. Mi smo i
Bog i Vrag, iako ne u isto vrijeme. Samo gospodin Vragob moţe to biti, a gospodin
Vragob je, naravno, puki fiktivni simbol." Svi su se dječaci nasmiješili. Svi su oni voljeli
Pustolovine gospodina Vragoba u Cosmicomisu. Gospodin Vragob bio je veliki
smiješni zdepasti demiurg koji je, ţlajfajući poput Shakespearea, bio začetnikom
neţeljenoga ţivota diljem svijeta. Prenapučenost je bila njegovo djelo. Međutim, ni u
jednoj od svojih avantura nikad nije pobijedio: gospodin Homo, njegov ljudski gazda,
uvijek ga je natjerao na posluh. "Teologija sadrţana u našim dvjema suprotstavljen im
doktrinama pelagijanizma i augustinijanizma nema više nikakve vrijednosti. Ove
mitske simbole koristimo zbog toga što su neobično primjereni našem dobu, dobu koje
se sve više i više oslanja na perceptualno, slikovno, piktografsko. Pettman!" povikao je
Tristram nenadano radosno. "Ti nešto jedeš. Jedeš na satu. To neće ići, zar ne?"
"Ne jedem, gospodine," rekao je Pettman, "molim vas, gospodine." Bio je to dečko
grimizne dravidske boje sa snaţnim crtama sjevernoameričkog Indijanca. "Radi se o
ovom zubu, gospodine. Moram ga stalno sisati, gospodine, da bi me prestao boljeti."
"Dečko tvojih godina ne bi trebao imati zube", rekao je Tristram. "Zubi su atavizam."
Zastao je. Ĉesto je to govorio Beatrice-Joanni, koja je imala osobito lijepe zube - i gornje
i donje. U ranim danima njihova braka uţivala je da mu gricka resice uha. "Daj, mila,
prekini s tim. Oh, draga, to boli." A onda mali Roger. Jadni mali Roger. Uzdahnuo je, a
onda nastavio s predavanjem.

3.
Beatrice-Joanna zaključila je da joj unatoč poremećenim ţivcima i čekićanju u zatiljku
ne treba sredstvo za umirenje iz Dispanzera. Nije ţeljela više ništa od Drţavne
zdravstvene sluţbe, najljepša joj hvala. Napunila je pluća zrakom kao da se sprema
zaroniti, a onda se ubacila u gomilu ljudi koji su se nabili u golemo predvorje. Svojom
mješavinom pigmenata, kefalo indeksa, nosova i usana, izgledalo je poput kakve
čudovišne međunarodne aerodromske čekaonice. Progurala se do stuba te na trenutak
zastala upijajući čist ulični zrak. Vijek privatnoga transporta gotovo je potpuno minuo;
samo su sluţbeni kombiji, limuzine i mikrobusi miljeli ulicama pretrpanim pješacima.
Podigla je pogled. Zgrade nebrojenih katova uzdizale su se u svibanjsko nebo,
plavetno poput pačjega jajeta sa sedefastom opnom. Mrljaste i zguljene. Nenadmašno
plavetne i blještavo bjeličaste visine. Povorka godišnjih doba bila je jedina trajna
činjenica, vječno vraćanje, krug. Ali u ovom modernom svijetu krug je postao simbol
statičnoga, ograničenoga globusa, zatvora. Visoko gore, najmanje na visini
dvadesetoga kata, na fasadi Demografskog instituta nalazio se bareljef kruga s ravnom
crtom tangencijalnom prema njemu. Bio je to simbol ţeljenoga svladavanja
populacijskoga problema: ona tangenta, umjesto da se pruţa iz beskraja u beskraj,
duţinom je odgovarala obodnici kruţnice. Stasis. Uravnoteţenost globalnoga
pučanstva i globalnih zaliha hrane. Njezin se um slagao, ali njezino tijelo, tijelo
ucviljene matere, vikalo je ne, ne. Sve je ovo značilo nijekanje tolikih stvari; uime
razuma, ţivot je bio prokazan. Ćuh mora dodirnuo joj je lijevi obraz.
Krenula je propisno prema jugu ulicom Velikog Londona, otmjenošću njegove
pravilne vrtoglave velebnosti zida i metala koja amortizira vulgarnost znakova i
parola. Glowgold Sunsyrup. National Stereotelly. Syntheglot Gurala se protiv rulje,
rulje koja se sva kretala prema sjeveru. Bilo je, primijetila je, više odora nego obično:
policajci i policajke u sivom - mnogi nespretni kao da su tek unovačeni. Hodala je
dalje. Na kraju ulice, poput vizije duševnoga zdravlja, svjetlucalo je more. Bio je ovo
Brighton, londonsko upravno središte, ukoliko se obala moţe nazvati središtem.
Beatrice-Joanna koračala je ţustro, koliko joj je samo plima rulje koja se kretala prema
sjeveru dopuštala, prema osvjetljavajućoj zelenoj vodi. Njezin izgled, iz perspektive
ove uske, vrtoglave gudure, uvijek je obećavao normalnost, širinu slobode, no stvarni
dolazak na rub mora uvijek je donosio razočaranje. Na svakih stotinjak metara stajao je
zamašan mol natrpan poslovnim zgradama ili košnicama stanova što se pruţao prema
Francuskoj. Ipak, bilo je čistog, slanog zraka i ona ga je pohlepno upijala. Intuitivno je
vjerovala da ako ima Boga, On ţivi u moru. More je značilo ţivot, šaputalo ili
uzvikivalo plodnost; taj se glas nikada nije mogao potpuno zatomiti. Kad bi se barem,
luđački je pomislila, tijelo sirotog Rogera moglo baciti u ove bijesne vode, hitnuti da ga
oglođu ribe, umjesto da se hladno promijeni u kemikalije i mučke nahrani zemlju.
Imala je neku ludu slutnju da zemlja umire, da će more uskoro biti konačno spremište
ţivota. "Golemo more obdareno delirijem, panterina koţa i kamin izbušen tisućama i
tisućama idola sunca." To je negdje pročitala, prijevod s jednog od pomoćnih
europskih jezika. More opijeno vlastitom plavom putenošću, hidra koja grize vlastiti
rep. "More," kazala je mirno, jer je ova promenada bila jednako prepuna ljudi kao i
ulica koju je upravo napustila, "more, pomozi nam! Bolesni smo, more. Ozdravi nas,
oţivi nas!"
"Molim?" Bio je to neki postariji čovjek, Anglosas, uspravan, rumen, pjegav, sijeda
brka; u vojničko doba nedvojbeno bi ga drţali umirovljenim vojnikom. "Jeste li
oslovili?..."
"Oprostite." Crveneći se ispod bijeloga pudera, Beatrice-Joanna ţurno se udaljila,
okrećući naglo prema istoku. Podigla je oči prema golemom brončanom kipu koji je
stajao prkosno, kilometar u zrak na vrhu vladine zgrade, liku bradata čovjeka, klasično
odjevena, što sjaji na suncu. Noću su ga obasjavali reflektori. Zvijezda vodilja
brodovima, čovjek mora, Pelagije. No Beatrice-Joanna mogla se sjetiti vremena kad je
on bio Augustin. A bio je on, kako se govorilo, u neka druga vremena kralj, premijer,
popularni bradati gitarist, Eliot (davno umrli pjevač neplodnosti), ministar ribogojstva,
kapetan hertfordshireske svete muške igre jedanaestorice i - ponajčešće, kako i treba-
veliki neznanac, čudesni Anonimus.
Tik do vladine zgrade, nasuprot plodnom moru bez srama, stajala je niţa, skromnija
zgrada od samo dvadeset i pet katova u kojoj se smjestilo Ministarstvo neplodnosti.
Iznad njezina trijema nalazio se neizbjeţni krug sa svojom kreposno ljubećom
tangentom, kao i veliki bareljef gologa bespolnoga lika koji razbija jaja. Beatrice-Joanna
je pomislila da bi bar mogla izvući (tako cinički nazvanu) sućut. Tako bi imala razlog
da uđe u zgradu, da se zadrţava u njezinu predvorju. Lako je moguće da bi mogla
vidjeti njega kako odlazi s posla. Znala je da je ovog tjedna u smjeni A. Prije no stoje
prešla promenadu, pogledala je svjetinu gotovo novim okom, moţda okom mora. Ovo
je britanski narod; bolje, da budemo precizniji, ovo je narod koji nastanjuje Britansko
otočje - Euroazijci, Euroafrikanci, Europolineţani prevladavaju, jasno svjetlo sjaji na
šljive bardaklije, zlatne, čak crvenkastosmeđe; njezina vlastita engleska breskva,
maskirana bijelim brašnom, sve je rjeđa. Etničke podjele nisu više bile vaţne; svijet se
rascijepio po jezičnim skupinama.
Hoće li to, pomislila je u trenutku gotovo proročanske moći, njoj i nekolicini
nepobitnih Anglosasa kao što je ona biti prepušteno da obnove zdravlje i dostojanstvo
pomiješanoga svijeta? Njezina je rasa, kao da se prisjetila, već jednom to učinila.

4.
"Jedno je dostignuće anglosaske rase", rekao je Tristram, "bila parlamentarna vlada,
koja je na koncu značila vladu stranke. Kasnije, kad se ustanovilo da se rad vlade moţe
ekspeditivnije izvršavati bez raspre i bez oporbe koju stranačka vlada nuţno nameće,
počela se priznavati priroda kruga." Otišao je do plave ploče i ţutom kredom narisao
veliki nezgrapni prsten. "E pa," kazao je okrećući glavu da pogleda svoje učenike, "evo
kako krug djeluje." Obiljeţio je tri luka. "Imamo pelagijansku fazu. Zatim imamo
prijelaznu fazu." Kreda je podebljala jedan luk, a onda drugi. "Ova vodi u
augustinijansku fazu." Daljnja podebljanja, a onda se kreda vratila onamo odakle je
krenula. "Pelfaza, Interfaza, Gusfaza, Pelfaza, Interfaza, Gusfaza i tako dalje,
neprestance. Svojevrsni vječiti valcer. Moramo sada razmotriti kakva pokretačka sila
okreće kotač." Ozbiljno se postavio prema razredu, udarajući dlanom o dlan da otrese
kredu. "Kao prvo, podsjetimo se što je zapravo pelagijanizam. Vlada koja djeluje u
svojoj pelagijanskoj fazi opredjeljuje se za uvjerenje da je čovjek usavršiv, da se
savršenstvo moţe postići vlastitim snagama te da put prema savršenstvu vodi ravnom
cestom. Ĉovjek ţeli biti savršen. On ţeli biti dobar. Građani neke
zajednice ţele surađivati sa svojim vladarima te stoga nema nikakve realne potrebe za
postojanjem sredstava prinude, kazni koje će ih prisiliti na suradnju. Zakoni su,
naravno, potrebni, jer ni jedan jedini pojedinac, koliko god dobar i kooperativan bio,
ne moţe imati preciznu spoznaju o ukupnim potrebama zajednice. Zakoni naznačuju
put prema novom sustavu društvene perfekcije-oni su vodiči. No zbog temeljne teze
da je građaninova ţelja ponašati se poput dobre društvene ţivotinje, a ne poput
sebične zvijeri iz divljine, uzima se da će se zakoni poštivati. Pelagijanska drţava,
stoga, ne smatra da je nuţna gradnja nekog istančanog kaznenog aparata. Narušiš li
zakon, reći će ti se da to ponovno ne učiniš ili ćeš biti kaţnjen s nekoliko kruna. Tvoj
propust nepridrţavanja zakona ne potječe iz istočnoga grijeha, on nije bitan dio
čovječje strukture. On je puka pogreška, nešto što će se izgubiti na putu prema
konačnoj čovjekovoj savršenosti. Je li ovo jasno?" Mnogi su đaci kimnuli; njima više
nije bilo stalo razumiju li ili ne. "Dobro, dakle, u pelagijanskoj fazi ili Pelfazi veliki
liberalni san čini se da je na domaku ostvarenja. Grešni pohlepni nagon je ograničen,
surove ţelje pod kontrolom razuma. Privatni kapitalist, primjerice, osoba vrhunske
pohlepnosti, nema mjesta u pelagijanskom društvu. Zato Drţava nadzire sredstva za
proizvodnju, ona je jedini gospodar. No volja Drţave volja je građanina, pa stoga
građanin radi za sebe. Sretniji oblik egzistencije ne moţe se zamisliti. Sjetite se,
međutim," kazao je Tristram uzbudljivim polušaptom, "sjetite se da je teţnja uvijek
donekle ispred stvarnosti. Što razara snove? Što ih razara, ha?" Odjednom je zabubnjao
po stolu, vičući sve jače: "Razočaranje. Razočaranje. RAZOĈARANJE." Široko se
nasmiješio. "Upravljači se", rekao je razboritim tonom, "razočaravaju kad otkriju da
ljudi nisu onako dobri kao što su oni mislili da jesu. Uljuljkani u san o savršenstvu,
zgranu se kad stvar konačno pukne te oni napokon dozive ljude onakvima kakvi oni
doista jesu. Nametne se potreba da građane pokušaju prisiliti na dobrotu. Zakoni se
ponovno utvrđuju, grubo se i ţurno sklepa sustav prinude tih zakona. Razočaranje
otvara perspektivu kaosa. Nastupa nerazumnost; nastupa panika. Kad nestane
razuma, ulazi surovost. Okrutnost!" uzviknuo je Tristram. Razred se napokon
zainteresirao. "Premlaćivanja. Tajna policija. Mučenje u blještavo osvijetljenim
podrumima. Osuda bez suda. Kliještima iščupani nokti. Mučila. Postupak s hladnom
vodom. Kopanje očiju. Streljački stroj u studeno praskozorje. I sve to samo zbog
razočaranja. Interfaza." Vrlo se ljubazno osmjehnuo razredu. Napeto su iščekivali
daljnje brutalnosti. Oči su im se caklile, buljili su otvorenih usta.
"Gospodine," upitao je Bellingham, "što je to postupak s hladnom vodom?"

5.
Beatrice-Joanna, iza koje je bilo bezmjerje ţivotvorne hladne vode, ušla je u
Ministarstvo otvorenih usta, usta koja su vonjala kao da su temeljito isprana
raskuţnim sredstvom. Probila se do ureda urešena riječju SUĆUTI. Velik broj
ucviljenih majki čekao je kod pulta, neke - one koje su govorile s prizvukom
neodgovornosti - u svečanoj odjeći kao da će na izlazak, steţući osmrtnice kao da su
putovnice za provod. Osjećao se vonj jeftine ţestice - alka, kako su je zvali - i Beatrice-
Joanna je ugledala grube koţe i mutne oči okorjelih alk-pijandura. Doba zalaganja
glačala je minulo; Drţava je diskriminalizirala čedomorstvo.
"Ugušio se nekako u posteljini. A imao je jedva tri tjedna."
"Moj se ofurio. Povukao čajnik ravno na sebe." Govornica se nasmiješila nekako
ponosito, kao da je dijete učinilo nešto pametno.
"Pao kroz prozor, eto ti ga na! Igrao se."
"Novac dobro dođe."
"O da, svakako."
Lijepa nigerijska djevojka uzela je smrtovnicu od Beatrice-Joanne i zamaknula za
centralnu blagajnu. "Bog vas blagoslovio, gospođice", rekla je ruţna starica, po čijem se
izgledu moglo zaključiti da je odavno izišla iz fertilne dobi. Presavinula je papire koje
joj je predala euroafrička sluţbenica. "Bog vas blagoslovio, gospođice." Nespretno
brojeći svoje kovanice, radosno se odgegala. Sluţbenica se nasmiješila starinskom
izričaju; u ovo vrijeme Boga se nije često spominjalo.
"Evo, gospođo Foxe." Lijepa se Nigerijka vratila. "Šest gvineja, tri septa." Kako je
Beatrice-Joanna došla do toga iznosa, sluţbenicu nije zanimalo. S osjećajem krivnje koji
nije mogla objasniti ţustro je strpala novac u torbu. Novčić od tri šilinga zvan sept
bljesnuo joj je u triplikatu klizeći u novčarku za sitniš - kralj George VI. u obliku trojke
zagonetno se smiješio ulijevo. Kralj i kraljica nisu bili podvrgnuti istim zakonima o
plodnosti kao običan svijet; tri su princeze poginule prošle godine, sve tri u istoj
zračnoj katastrofi; slijed se morao osigurati.
Nemojte više imati ni jedno, pisalo je na plakatu. Beatrice-Joanna gnjevno se progurala
van. Stajala je u predvorju i osjećala se vrlo osamljenom. Radnici u bijelim kaputima
hrlili su revno i ţivahno, poput spermatozoida, u Odjel za istraţivanje kontracepcije.
Liftovi su se dizali i spuštali, prema brojnim katovima i iz brojnih katova Odjela za
promidţbu. Beatrice-Joanna je čekala. Ljudi i poluljudi posvuda su oko nje cvrkutali i
siktali. A onda je ugledala, baš kao što je i bila pomislila da bi se moglo dogoditi
upravo u ovo vrijeme, svoga šurjaka Dereka, svoga tajnog ljubavnika Dereka, kako s
aktovkom pod rukom, bljeskajući prstenjem, ţivo razgovara s nekim kicoškim
kolegom, ističući tvrdnju za tvrdnjom širenjem blještavih prstiju. Videći veličanstvenu
mimiku uobičajenoga homoseksualnog ponašanja (sekundarne ili socijalne značajke),
nije mogla posve zatomiti iskru prezira koja ju je zapekla u slabinama. Mogla je čuti
prezirno isticanje u njegovu govoru; njegovi su pokreti imali draţest plesačice. Nije
znao nitko, nitko osim nje, kakav se satir prikrivao iza nemuţevne vanjštine. Za njega
je bilo vjerojatno, mnogi su to rekli, da će se uspeti vrlo visoko u hijerarhiji
Ministarstva. Kad bi, pomislila je na trenutak maliciozno, kad bi samo njegove kolege
znale, kad bi samo njegovi nadređeni znali! Da ţeli, mogla bi ga upropastiti. Bi li
mogla? Naravno da ne bi. Derek nije od onih ljudi koji bi se dali upropastiti.

Stajala je tako, čekajući skrštenih ruku. Derek Foxe se pozdravio s kolegom. "To je tako
vrlo dobar prijedlog, dragi moj. Obećavam ti, sutra to zbilja moramo iz mudrovati", i
oproštajnom ga srdačnošću triput potapšao po lijevom guzu. Zatim je spazio Beatrice-
Joannu, koja ga je oprezno gledala, te joj pristupio. Njegove oči nisu odavale ništa.
"Zdravo", rekao je, draţesno se uvijajući. "Što je nova?"
"Umro je jutros. Sada je," pribrala se, "sada je u rukama Ministarstva poljoprivrede."
"Mila moja." Ovo je bilo izrečeno ljubavničkim tonom, tonom muškarca ţeni.
Kradomice se ponovno ogledao oko sebe, a onda šapnuo: "Bilo bi nam najbolje da nas
ne viđaju skupa. Mogu li navratiti?" Okolišala je, a potom kimnula. "U koje vrijeme
moj dragi braco dolazi danas kući?" upitao je.
"Ne prije sedam."
"Doći ću. Moram biti oprezan." Nasmiješio se ţenskasto kolegi koji je prolazio, čovjeku
s viticama kao u Disraelija. "Ĉudne se stvari događaju", kazao je. "Mislim da me
motre."
"Uvijek si tako oprezan, zar ne?" rekla je donekle glasno. "Uvijek prokleto preoprezan."
"Daj zašuti", šapnuo je. "Pogledaj", kazao je uznemirenije. "Vidiš li onoga čovjeka
ondje?"
"Kojeg čovjeka?" Predvorje je bilo prepuno ljudi.
"Onoga malog s brkovima. Vidiš li ga? Ono je Loosely. Siguran sam da me motri."
Vidjela je o kome govore: mali, osamljeni muškarac koji je prinio ruku uhu kao da
provjerava radi li mu sat, a zapravo sluša svoj mikroradio stojeći rezervirano na rubu
svjetine. "Otiđi kući, draga", rekao je Derek Foxe. "Pridruţit ću ti se otprilike za jedan
sat."
"Reci", zapovjedila je Beatrice-Joanna. "Reci prije no što odem."
"Ljubim te", usnama je oblikovao riječi, kao da govori kroz prozor. Nepristojne riječi
muškarca ţeni na ovom mjestu protuljubavi. Lice mu se iskrivilo kao da ţvače alaun.

6.
"Ali", nastavio je Tristram, "Interfaza, naravno, ne moţe trajati vječno." Izobličio je lice
u izraz šokiranosti. "Šok", rekao je. "Upravljače počinju uţasavati vlastiti ispadi.
Otkrivaju da su razmišljali u heretičnim terminima - čovjekova grešnost, a ne njegova
urođena dobrota. Ublaţavaju svoje sankcije, a rezultat je posvemašnji kaos. Ali u ovom
trenutku razočaranje više ne moţe biti dublje. Razočaranje više ne moţe Drţavu toliko
zgranuti da je navede na represiju te dolazi do neke vrste filozofskoga pesimizma.
Drugim riječima, upadamo u augustinijansku fazu, Gusfazu. Pravovjerno shvaćanje
prikazuje čovjeka kao grešno stvorenje od kojega se ne moţe očekivati nikakvo dobro.
Drukčiji san, gospodo, san koji, ponovno, nadilazi stvarnost. Na koncu se ispostavlja
da je čovječje društveno ponašanje znatno bolje no što ikoji augustinijanski pesimist
ima pravo očekivati te se opet počinje javljati stanovit optimizam. Tako ponovno
nastupa pelagijanizam. Opet smo u Pel-fazi. Kotač je načinio puni krug. Ima li
pitanja?"
"Ĉime kopaju oči, gospodine?" upitao je Billy Chan.
Prodorno su se oglasila zvona, gongovi su zveknuli, umjetni je glas zaurlao preko
zvučnika: "Promjena, promjena, sve se mijenja.
Pedeset sekundi za promjenu. Odbrojavanje započinje sada. Pedeset - četrdeset devet -
četrdeset osam..." Tristram je izgovorio "doviđenja", što se u galami uopće nije čulo, te
izišao na hodnik. Dečki su jurnuli na predavanja iz konkretne glazbe, astrofizike,
jezične kontrole. Odbrojavanje se ritmički nastavljalo: "Trideset devet - trideset osam..."
Tristram je otišao do nastavničkog dizala i pritisnuo gumb. Svjetla su pokazala da se
kabina već strelovito spušta s najvišega kata (ondje su umjetničke predavaonice s
velikim oknima; nastavnik umjetnosti Jordan, kao i uvijek, brz na startu). 43-42-41 - 40,
bljeskao je indikator. "Devetnaest -osamnaest-sedamnaest..." Kretski ritam
odbrojavanja promijenio se u trohejski. Lift se zaustavio i Tristram je ušao. Jordan je
kolegi Mowbrayu pripovijedao o novim slikarskim pokretima; imena poput
Zvegintzov, Abrahams, F. A. Cheel padala su kao odigrane karte. "Plazmatična
asonanca", pjevuckavim je glasom govorio Jordan. U nekim se stvarima svijet nije
nimalo promijenio. "Tri -dva - jedan - nula." Glas je umuknuo, no na svakom katu (18-
17-16-15) koji se dizao pred Tristramovim očima vidjeli su se dječaci koji još nisu bili u
svojim novim učionicama, a neki od njih čak su trčkarali. Nitko nije nastojao provoditi
propise. Posao se obavljao. Više-manje. 4 - 3 - 2 - 1. Prizemlje. Tristram je izišao iz
dizala.

7.
Beatrice-Joanna je ušla u dizalo Spurgin Buildinga na Aveniji Rossiter. 1 - 2 - 3 - 4.
Uspinjala se na četrdeseti kat, gdje ju je čekao njihov majušni stan, pust, bez sina.
Otprilike će za pola sata stići Derek, čiji joj je utješni zagrljaj očajnički potreban. Nije li i
Tristram opremljen da pruţi istu uslugu? Ne, nije to bilo isto. Tijelo ima svoju vlastitu
osebujnu logiku. Postojalo je jednom vrijeme kad je bilo ugodno, napeto, ekstatički
uzbudljivo da te dodiruje Tristram. Odavno je to prošlo - prošlo, da budemo precizni,
nedugo nakon Rogerova rođenja, kao da je Tristramova jedina funkcija bila da ga
začne. Ljubav? I dalje, pomislila je, ljubi Tristrama. On je ljubazan, čestit, blag,
širokogrudan, obziran, miran, ponekad duhovit. Ali to je onaj Tristram iz dnevne sobe
kojega ljubi, a ne Tristram u krevetu. Ljubi li Dereka? Na trenutak nije odgovorila na
ovo pitanje. 26 - 27 - 28. Pomislila je kako je neobično da je njihova put ista. No
Tristramova je postala strvina; međutim, ona njegovoga starijeg brata bila je oganj i
led, rajsko voće, neizrecivo slasno i uzbudljivo. Zaljubljena je u Dereka, zaključila je, ali
ne misli da ga ljubi. 30-31 - 32. Ljubi, zaključila je, Tristrama, ali nije u njega zaljubljena.
I tako, dosad je u povijesti ţena uspijevala misliti (kao stoje bilo u početku) svojim
nagonima, (sada) svojim kompliciranim ţivčevljem, a (vazda će) svojim unutrašnjim
organima (beskonačnim svijetom). 39 -40. (Amen.)
Beatrice-Joanna odvaţno je okrenula ključ garsonijere i ušla u poznati miris Anaphroa
(osvjeţivač zraka što su ga izumili ljekarnici Ministarstva u kojem radi njezin
ljubavnik, a koji se cijevima razvodi čitavim blokom iz jednoga uređaja u podrumu) i
zuj hladnjaka. Premda nije imala nikakvih pravih mjerila za usporedbu, uvijek se, pri
svakom ulasku, iznova zgranula nad sićušnošću ţivotnoga prostora (standardnog za
ljude njihove dohodovne skupine) - boks-spavaće sobe, lijes-kuhinja, kupaonica u koju
se moraš uvući gotovo kao u haljinu. Dva dobra koraka dostajala su da prijeđe dnevnu
sobu, a ti su se koraci mogli učiniti samo zato što je sav namještaj bio sklonjen na strop
i u zidove, odakle ga se moglo, prema potrebi, izvući dodirom po prekidaču. Beatrice-
Joanna je zaţeljela da joj se pojavi stolac te se kao preko volje pojavila uglata,
neprivlačna jedinica za sjedenje. Bila je umorna, pa je sjela i uzdahnula. Daily
Newsdisc i dalje je sjao poput crnog spljoštenog sunca na svojoj zidnoj osovini.
Pojačala je njegov umjetni glas, bespolan, bezizraţajan. "Štrajk u Nacionalnoj tvornici
synthelaca se nastavlja. Pozivi radnicima da se vrate pokazali su se neuspješnima.
Vođe štrajka nisu skloni postizanju nagodbe o svome zahtjevu za osnovnom
povišicom od jedne krune i tri tannera na dan. Lučki radnici u Southamptonu, u znak
podrške štrajkašima, odbijaju istovar uvoznoga synthelaca." Beatrice-Joanna
pomaknula je iglu na Ţenski kanal. Autentičan ţenski glas - kreštav od zajedljiva
ushita - govorio je o daljnjem smanjenju linije grudi. Isključila gaje. Ţivci su joj i dalje
titrali, zatiljak joj se i dalje ljuljao od obnovljena čekićanja. Svukla je odjeću i okupala se
u umivaoniku koji se nazivao kadom. Naprašila je tijelo običnim, bijelim, bezmirisnim
puderom i bacila na sebe jutarnji ogrtač istkan od nekog novog dugolančanog
sintetičnog polimeramida. Zatim je otišla do zidne ploče s tasterima i sklopkama te
naredila paru metalnih ruku da iz udubine na stropu lagano spuste plastični kredenc.

Otvorila ga je te iz smeđe bočice istresla dvije tablete. Popila ih je zajedno s vodom iz

papirnate čašice te hitnula praznu čašu u zidni otvor. Odande je čaša lansirana na put
kojemu je odredište bilo podrumska peć. A onda je čekala.
Derek je kasnio. Postala je nestrpljiva. Ţivci su joj i dalje vibrira-li, u glavi joj je muklo
tuklo. Počeli su joj se javljati predosjećaji smrti, propasti; a onda, duševno iznurena
nekim čudnim sapinjućim metalom, rekla je samoj sebi da su ovi predosjećaji depresija
već minulih i okončanih događaja. Uzela je još dvije tablete i još jednu čašicu poslala
na vatreno raspršivanje. Tada je, napokon, kucnulo na vratima.

8.
Tristram je pokucao na vrata ravnateljeve tajnice, rekao da se zove Foxe i da ga je
ravnatelj pozvao. Pritisnuti su gumbi, svjetla su bljesnula na nadvratniku, Tristram je
pozvan da uđe. "Uđite, brate Foxe", viknuo je Joscelyne. Sam je više nalikovao lisici,
nipošto franjevcu. Bio je ćelav, nervozan, a imao je dobar akademski stupanj stečen na
Sveučilištu u Pasadeni. Sam je potjecao iz Suttona u Zapadnoj Virginiji i premda je bio
previše lisičji skroman da bi o tome puno pripovijedao, bio je u bliskom rodu s
visokim komesarom za Sjevernoameričke teritorije. Usprkos tome, ravnateljsko je
mjesto dobio isključivo po zaslugama. Po njima i ţivotu besprijekorne bespolnosti.
"Sjednite, brate Foxe", rekao je Joscelyne. "Sjednite, sjednite! Uzmite kav!" Gostoljubivo
je pokazao prema tanjuru s kofeinskim tabletama na svojoj bugačici. Tristram je
odmahnuo glavom smiješeći se. "Podignu vas kad vam je najpotrebnije", kazao je
Joscelyne uzimajući dvije. Zatim je sjeo za svoj stol. Popodnevno morsko svjetlo
obasjalo je dug nos, snuţdenu gubicu, usta velika i pokretna, lice prerano izbrazdano.
"Slušao sam vaše predavanje", kazao je kimajući prvo prema razvodnoj ploči na
bijelom zidu, a onda prema stropnom zvučniku. "Mislite li da klinci mogu shvatiti
mnogo od te građe?"
"Od njih se i ne očekuje da to predobro shvate", rekao je Tristram. "Znate, tek toliko da
dobiju nekakav opći dojam. To je u nastavnom programu, ali nikad se ne pojavljuje na
ispitu."
"Nda, nda, pretpostavljam." Joscelynea to i nije baš zanimalo. Prelistavao je sivo
ukoričeni dosje, Tristramov dosje. Tristram je vidio kako na njegovoj poleđini odozgo
nadolje piše Foxe. "Jadni stari Newick", rekao je Joscelyne. "Bio je vrlo dobar. Sad je
fosforov pentoksid negdje u Zapadnoj provinciji. Smatram, međutim, da njegov duh i
dalje kroči", rekao je neodređeno. Zatim je brzo dodao: "Ovdje u školi, hoću reći."
"Da, da, naravno. U školi."
"Nda. E pa," rekao je Joscelyne, "bili ste prvi u redu da zauzmete njegovo mjesto.
Iščitavao sam danas vaš dosje..." Bili, rekao je, bili. "Povelika knjiga. Vidim da ste ovdje
obavili vrlo lijep posao. I pretpostavljeni ste u Odsjeku. Trebali biste jednostavno
ušetati na taj posao." Zavalio se, stavio vrh jednoga palca na vrh drugoga, zatim - kod
mezimca, prstenjaka, srednjeg prsta i kaţiprsta -pustio da vršak jednog prsta dodirne
vršak drugoga. U međuvremenu se nekontrolirano trznuo. "Shvaćate", rekao je, "da ja
nisam taj koji popunjava ova ispraţnjena mjesta. O tome odlučuje Vijeće. Ja mogu
samo dati preporuku. Nda, preporuku. E pa, znam da ovo zvuči ludo, ali ono što
čovjeku danas donosi posao nisu primarno kvalifikacije. Ne. Ne to koliko čovjek ima
diploma ni to koliko je dobar u onome što već radi. To je - a koristim se tim izrazom u
najopćenitijem smislu - njegovo obiteljsko podrijetlo. Nda."
"Ali", započeo je Tristram, "moja obitelj..."
Joscelyneova podignuta ruka kao da je zaustavljala promet. "Ne mislim je li vaša
obitelj bila ugledna u svijetu", rekao je. "Mislim na to kolika je. Ili kolika je bila."
Trznuo se. "To je stvar aritmetike, ne eugenike, a ni društvenog statusa. E pa, isto tako
dobro kao što i vi znate, brate Foxe, znam i ja da je sve ovo apsurdno. Ali što je, tu je."
Desnica mu je odjednom poletjela, lebdjela, a onda pala na stol poput pritiskivača za
papir. "Spisi!' rekao je čudnovato izgovarajući tu riječ, "spisi evo vele, spisi vele - nda,
evo ga: kaţu da vas je u obitelji bilo četvero. Imate sestru u Kini (radi u Globalnom
demografskom uredu, zar ne?) i brata ni manje ni više nego u Springfieldu, u Ohiju.
Springfield dobro poznajem. I onda, naravno, tu je Derek Foxe, homo i
visokopozicioniran. A vi ste, brate Foxe, oţenjeni. I imate jednoga klinca." Tuţno je
pogledao Tristrama.
"Nemam više. Umro je jutros u bolnici." Tristramova se donja usna isturila drhteći.
"Mrtav, ha? Dobro." Sućut je u današnje vrijeme bila posve financijalna. "Mlad, je li?
Vrlo mlad. Nema dakle mnogo P2O5. Pa to što je mrtav ne mijenja stvar što se vas
tiče." Joscelyne je čvrsto sklopio ruke kao da se molitvom upravo sprema odagnati
činjenicu Tristramova očinstva. "Jedan porođaj po obitelji. Ţivo ili mrtvo.
Jednorođenac, dvojci, trojci. Ne mijenja stvar. E pa," kazao je, "vi niste prekršili
nikakav zakon. Niste učinili ništa što teoretski niste smjeli. Imate pravo oţeniti se ako
ţelite, imate pravo na jedan porođaj u obitelji, iako, naravno, najbolji ljudi to ne rade.
Jednostavno, ne rade."
"Kvragu," rekao je Tristram, "kvragu sve skupa, netko mora nastaviti rasu. Ljudske
rase ne bi bilo kad neki od nas ne bi imali djece." Bio je ljut. "I što ţelite reći onim
'najbolji ljudi'?" upitao je. "Ljudi poput moga brata Dereka? Ona vlašću opsjednuta
tetkica koja se uvlači, da, doslovce se uvlači..."
"Calmo!' rekao je Joscelyne, "calmo." Upravo se bio vratio s prosvjetnoga skupa u
Rimu, tom gradu bez pape. "Upravo ste se spremali izreći nešto vrlo pogrdno.
Tetkica'je vrlo preziran izraz. Homoseksualci, upamtite, praktički upravljaju ovom
zemljom te stoga i čitavim Savezom Engleskoga Jezika." Spustio je obrve zureći u
Tristrama prepredeno tuţno. "Moj ujak, visoki komesar, on je homo. I sam sam jednom
bio gotovo homo. Ne miješajmo u ovo osjećaje", rekao je. "Nepristojno je, tako je, nda,
nepristojno. Pokušajmo parlare o ovome calmamente, ha?" Nasmiješio se, trudeći se da
mu smiješak izgleda neuglađeno i narodski. "Isto tako dobro kao i ja znate da je posao
rasplođivanja najbolje prepustiti niţim slojevima. Sjetite se da i sam izraz proletarijat
potječe iz latinskoga proletarius, što označuje one koji sluţe Drţavi svojim
potomstvom ili prolesom. Vi i ja, mi bismo trebali biti iznad takvih stvari, ha?" Zavalio
se u svoj stolac smiješeći se, kuckajući po stolu tintenom olovkom - oh, tko će ga znati
zašto, Morseove znakove. "Jedan porođaj po obitelji, to je pravilo ili preporuka, ili kako
god to ţelite nazvati, no proletarijat stalno krši to pravilo. Rasi ne prijeti nikakva
opasnost od izumrća. Naprotiv, rekao bih. Ĉujem govorkanja s vrha, ali nije vaţno, nije
vaţno. Stoji činjenica da su vaš stari i vaša gospođa mama prekršili zakon vrlo gadno,
zaista vrlo gadno. Nda. On je bio što? Nešto u Ministarstvu poljoprivrede, je li tako?
Prema ovom dosjeu, bio je. E pa, rekao bih, malko je cinično s jedne strane pomagati
povećanje nacionalnih zaliha hrane, a s druge pak rađati četvero djece." Vidio je da je
ova antiteza prilično groteskna, no prešao je preko nje. "A to nije zaboravljeno, brate
Foxe, nije zaboravljeno. Grijesi otaca, kao što se govorilo."
"Svi ćemo mi jednoga dana pomoći Ministarstvu poljoprivrede", mrgodno će Tristram.
"Sasvim zgodna gromada fosforova pentoksida od nas četvero."
"Vaša ţena također", kazao je Joscelyne šušteći brojnim papirima dosjea. "Ima sestru u
Sjevernoj provinciji. Udana za poljoprivrednog sluţbenika. Ondje je dvoje djece."
Coknuo je jezikom. "Okruţuje vas svojevrsna aura plodnosti, brate Foxe. Bilo kako
bilo, što se tiče ovoga mjesta šefa Odsjeka, vrlo je očito da će, kad se sve zbroji, Vijeće
ţeljeti postaviti kandidata s čistijim obiteljskim spisima." Ovaj izgovor postao je
Tristramu ţarište iritiranosti. "Da vidimo. Da vidimo ostale kandidate." Joscelyne se
nagnuo naprijed, laktovima o stol, te ih počeo brojiti na prste. "Wiltshire je homo.
Cruttenden je neoţenjen. Cowell je oţenjen, ima jednoga klinca, dakle otpada. Crum-
Ewing je otišao do kraja, on je castrato, vrlo jak kandidat. Fiddian je nula. Ralph je
homo..."
"U redu", rekao je Tristram. "Prihvaćam presudu. Ostajem gdje jesam i gledam nekog
mlađeg- mora biti netko mlađi, uvijek je tako - kojega promiču preko mene. Samo zbog
mojih spisa", dodao je gorko.
"Da, tako je to", rekao je Joscelyne. "Drago mi je što to ovako primate. Znate kako će
mnogi od ovih drmatora gledati na to. Hereditarnost, to je prava riječ. Obiteljski
obrazac hotimične plodnosti, to je to. Nda. Kao kad ste hereditarni kriminalac. U
današnje vrijeme stvari su vrlo škakljive. U povjerenju, momče, pripazite što radite.
Drţite na oku svoju ţenu. Nemojte se opet dati na djecu. Nemojte postati neodgovorni
kao proletarijat. Jedan pogrešan korak poput toga i bit ćete vani. Nda, vani." Napravio
je pokret kao da reţe vlastiti vrat. "Dolazi mnogo nadobudnih mladih ljudi. Ljudi s
ispravnim idejama. Mrsko bi mi bilo da vas izgubim, brate Foxe."

9.
"Najdraţe moje."
"Mili, mili, mili." Zagrlili su se ţeljno dok su vrata još bila otvorena.
"Cmakcmakcmakcmak." Derek se oslobodio i nogom zalupio vrata.
"Moram biti oprezan", rekao je. "Vjerujem da je Loosley u stanju slijediti me dovde."
"I što onda?" rekla je Beatrice-Joanna. "Moţeš posjetiti brata ako ţeliš, je li tako?"
"Ne pričaj bedastoće. Loosley je temeljit. Toj maloj svinji to moram priznati. Sigurno je
ustanovio kakvo je Tristramovo radno vrijeme." Derek je pristupio prozoru. Vratio se
odande smjesta, smiješeći se vlastitoj ludosti. Toliko katova uvis, toliko mnogo
nerazaznatljivih puţućih mrava duboko na ulici. "Moţda postajem prevelik ţivac",
rekao je. "To je samo zato - pa štošta se događa. Moram večeras do ministra. Ĉini se da
me čeka sjajan posao."
"Kakav posao?"
"Značajan posao. Bojim se da se više nećemo moći tako često viđati. Bar ne neko
vrijeme. Posao u odori. Jutros su došli krojači i uzeli mi mjeru. Velike se stvari
događaju." Derek je svukao svoju javnu koţu napirlitana dvospolca. Izgledao je muški,
tvrdo.
"Dakle," rekla je Beatrice-Joanna, "dobit ćeš posao koji će ti biti vaţniji od viđanja sa
mnom. Je li tako?" Kad je ušao u stan i uzeo je u naručaj, bila je pomislila, u jednom
ludom času, da ga pozove da pobjegnu zajedno, da ţive zauvijek od kokosovih oraha i
ljubavi među indijskim smokvama. No onda je nadošla njezina ţenska ţelja za
korištenjem obiju mogućnosti. "Katkad se pitam", rekla je, "misliš li ti doista ono što
kaţeš. O ljubavi i tako dalje."
"Oh, draga, draga", rekao je nestrpljivo. "Poslušaj me!" Nije bio raspoloţen za
ljubakanje. "Zbivaju se neke stvari koje su puno vaţnije od ljubavi. To su pitanja ţivota
i smrti."
Baš kao muškarac. "Glupost", rekla je spremno.
"Ĉistka, ako znaš što je to. Promjene u vladi. Nezaposleni se novače u redarstvene
snage. Velike, velike stvari."
Beatrice-Joanna je počela cendrati, praviti se slabašnom, nezaštićenom, malenom. "Dan
je bio tako grozan", rekla je. "Bila sam tako jadna. Bila sam tako sama."
"Najdraţa! Gadno sam se ponio." Ponovno ju je uzeo u naručje. "Jako mi je ţao. Mislim
samo na sebe." Zadovoljna, nastavila je cendrati. Poljubio joj je obraz, vrat, zavukao
usne u kosu boje jabukovače. Mirisala je na sapun, on pak na sve mirise Arabije.
Zagrljeni, četveronoţno su odteturali u spavaću sobu kao u nekom zaslijepljenom
plesu neukroćenom glazbom. Dugo pritisnut prekidač spustio je na pod krevet zanj i
han u luku poput onoga kojim je Tristram nacrtao Pelfazu. Derek se hitro skinuo,
razotkrivajući mršavo tijelo, kvrgavo i isprugano mišicjem, a potom je mrtvo oko
stropnoga TV ekrana moglo promatrati grčenje muškoga tijela - krastavosmeđeg,
njeţno crvenkastosmeđeg - i ţenskoga - sedefastog s neznatnom primjesom plavetnila
i karmina - u predigri jednoga čina koji je tehnički bio i preljubnički i incestuozan.
"Jesi li se", protisnuo je Derek, "sjetila?" Sada nije bilo nikakva eventualnog idealnog
promatrača koji bi mogao pomisliti na tetkicu i pritom se nakesiti.
"Da, da." Bila je uzela tablete; sve je bilo potpuno sigurno. Tek kad se došlo do točke s
koje nema povratka, sjetila se da su tablete što ih je progutala bile protiv bolova, a ne
za sprečavanje začeća. Rutina ponekad prevari. Tada je, međutim, bilo prekasno i nije
joj bilo vaţno.

10.
"Nastavite s ovim", kazao je Tristram mršteći se protiv volje. "Pročitajte to sami." Sedmi
odjeljak četvrtog razreda razjapio je oči i usta. "Ja idem kući", kazao je. "Dosta mi je bilo
za danas. Sutra će biti test iz gradiva od stranice 267 do uključivo 274 vašega
udţbenika. Kronični nuklearni strah i Nastupanje Trajnoga mira. Dunlop", obrecnuo
se. "Dunlop!" Dečko je bio gumasta lica, ali u ovom vremenu totalne nacionalizacije,
njegovo ime nije bilo ni primjereno ni neprimjereno. "Kopanje nosa nepristojna je
navika, Dunlop", kazao je. Razred se zacerekao. "Nastavite s ovim", ponovio je
Tristram na vratima, "i ţelim vam vrlo ugodan dan. Ili ranu večer", ispravio se bacajući
pogled na ruţičasto primorsko nebo. Ĉudno je da engleski jezik nikad nije razvio izraz
opraštanja koji odgovara ovom dijelu dana. Svojevrsnoj Interfazi. Pelagijski dan,
augustinijanska noć. Tristram je neustrašivo otišao iz učionice, niz hodnik do dizala, a
onda pohitao dalje i van iz same mamutske zgrade. Odlazak mu nitko nije priječio.
Nastavnici jednostavno ne napuštaju svoje razrede prije zadnjega zvona; ergo,
Tristram je i dalje, na neki mistični način, radio.

Snaţno je plivao kroz svjetinu na Earp Roadu (plimni su valovi istodobno strujali u
oba smjera), a potom skrenuo ulijevo u Dallas Street. A ondje, baš kod skretanja u
Aveniju McCibbon, spazio je nešto što ga je, ni zbog kojeg izravnog razloga koji bi
mogao pripisati događaju, sledilo. Na cesti, blokirajući rijedak promet, pod budnim
okom svjetine koja se drţala na pristojnoj udaljenosti, nalazila se četa ljudi u sivim
odorama redarstva - tri voda sa zapovjednicima vodova - u stavu "na mjestu odmor".
Većina ih se zbunjeno smiješila, vrpoljila; regruti, naslutio je Tristram, novi regruti, ali
svaki od njih već naoruţan zdepastim karabinom prigušena sjaja. Hlače su im se
suţavale u crne rastezljive vrpce, čvrsto zategnute za gornje dijelove cipela pojačanih
potplata; njihove strukirane bluze bile su neobično arhaične s ovratnicima na kojima
su svjetlucale mjedene ogrlice, a uz okovratnike su išle crne kravate. Ljudi su nosili
sive plosnate kape; policijska značka blještala je točno iznad čeonih reţnjeva.
"Nalaze im posla", rekao je muškarac pokraj Tristrama, neobrijan čovjek u izblijedjeloj
crnini, s naslagom sala na bradi, iako mu je tijelo inače bilo mršavo. "Nezaposleni su.
Bili su", ispravio se. "I bilo je već vrijeme da vlada za njih nešto učini. Ono mi je šogor,
vidite, onaj drugi s kraja u prvom redu." Pokazao je nesebično ponosan. "Daju im
posla", ponovio je. Očito je bio osamljen čovjek, sretan što ima prilike s nekim
razgovarati.
"Zašto?" upitao je Tristram. "O čemu se tu radi?" No znao je: ovo je bio svršetak
Pelfaze: ljude će natjerati da budu dobri. Osjetio je stanovitu paniku zbog sebe. Moţda
bi se trebao vratiti u školu. Moţda nitko ništa neće doznati ako se smjesta vrati. To mu
je bio brzoplet potez, takvo što nikad nije učinio. Moţda bi trebao nazvati Joscelynea i
reći da je otišao prije vremena zato što se ne osjeća dobro.
"Dovest će neke od njih u red", kazao je spremno mršavi čovjek s podbratkom. "Previše
je tih mladih huligana noću na ulici. Nisu dovoljno strogi prema njima, bogme nisu.
Učitelji nad njima više nemaju nikakva nadzora."
"Neki od ovih novaka", rekao je oprezno Tristram, "jako podsjećaju na mlade
huligane."
"Vi to moga šogora nazivate huliganom? On je najbolji momak koji je ikad disao, bome
jest, a nezaposlen je već gotovo četrnaest mjeseci. On nije nikakav huligan, gospodine."
Sada se jedan časnik postavio ispred čete. Ţustar, s hlačama skrojenim po njegovoj
straţnjici, sa srebrnim prugama na epoletama koje se ljeskaju na suncu, s pištoljem
zataknutim u fino izrađenu futrolu od imitacije koţe o boku, neočekivano muškim
glasom pro-derao se: "Ĉeeeta miir-", četa se ukočila kao ošinuta, "-no!" Oštar uzvik
poput bačena oblutka; ljudi su neusklađeno zauzeli stav "pozor". "Voolj-no!" Neki su
se okrenuli ulijevo, neki udesno, neki su pak čekali da vide što će drugi učiniti. Smijeh
i podrugljivo pljeskanje iz svjetine. Ulica je začas bila puna grupica samosvjesnih
policajaca koji su se besciljno motali.
Osjećajući se pomalo mučno, Tristram je krenuo prema Earnshawoj zgradurini. U
podrumu ispod toga nezgrapnog suhoparnog nebodera nalazila se točionica
Montagne. Jedino opojno piće koje se u to doba moglo dobiti bio je oštar destilat iz
povrća i kora od voća. Zvao se alk, a nerazrijeđena ga je mogao podnijeti samo ţeludac
najniţega sloja. Tristram je na šank stavio tosheroon, pa je posluţen čašom ove oštre,
ţitke ţestice, dobrano razvodnjene narančadom. Ničeg drugog za piće nije bilo:
hmeljišta, drevna središta vinogradarstva - sve je to pošlo putem pašnjaka i nasada
duhana Virginije i Turske; na svima njima gajile su se sada jestivije kulture. Gotovo
vegetarijanski svijet, nepušački, čaj-nototalni, uz iznimku alka. Tristram ga je ozbiljno
strusio, a nakon još jedne tosheroona vrijedne narančaste vatre osjetio se dovoljno
pomirenim s njim. Unapređenje mrtvo, Roger mrtav. Kvragu Joscelyne. Malne vedro
obazreo se po prisnoj maloj točionici. Homići, neki među njima bradati, šuškali su
među sobom u mračnom kutu; gosti za šankom bili su uglavnom heteroseksualni i
smrknuti. Prljavi pipničar debelog dupeta odgegao se do muzikatora na zidu, turnuo
tanner u prorez te oslobodio - kao kakvu ţivotinju - neugodnu konkretnu glazbu -
zveketţlice po limenim sudoperima, govor ministra ribogojstva, punjenje zahodskoga
kotlića, turiranje motora: sve je ovo bilo snimljeno unatraške, pojačano ili utišano,
pomno miksano. Muškarac do Tristrama kazao je: "Strašno, grozno." Kazao je to
bačvama s alkom, ne pomičući glavu i jedva mičući usnicama, kao da, iako se ta
opaska morala dati, ne ţeli da ona bude izlika kojom će ga se navući na razgovor.
Jedan od bradatih homića počeo je recitirati.
"Moje mrtvo drvo. Vratite mi moje mrtvo drvo. Kišo, kišo, odlazi. Neka zemlja i dalje
suhim bude tlom.
Gurnite bogove natrag u stvrdnutu zemlju prvo
U rupu koju ste im provrtali svrdlom."
"Strašna budalaština", rekao je čovjek glasnije. Zatim je polako i oprezno okrenuo
glavu, na jednu pa na drugu stranu, paţljivo mjereći Tristrama sa svoje desne i pijanca
sa svoje lijeve strane, kao da je jedan od njih kip onoga drugoga te se ta sličnost mora
provjeriti. "Znate li što sam bio?" upitao je. Tristram je bio u čudu. Zlovoljan čovjek s
očima u ugljenim šupljinama, crvenkaste nosine, s mrzovoljnim usnama a la Stuart.
"Dajte mi još jednu", kazao je pipničaru zveknuvši kovancem. "I mislio sam da nećete
moći odrediti", kazao je trijumfalno, okrećući se Tristramu. "Dakle", dometnuo je i
strusio čisti alk, cmoknuvši i uzdahnuvši. "Bio sam svećenik. Znate li što je to?"
"Neka vrsta redovnika", odvratio je Tristram. "Nešto u vezi s religijom." Gledao je
čovjeka sa silnim strahopoštovanjem, kao da je sam Pelagije glavom. "Ali", usprotivio
se, "svećenika više nema. Nije ih bilo već stotinama godina."
Ĉovjek je ispruţio ruke, raširenih prstiju, kao da ih provjerava za rukovanje. "One su",
kazao je, "činile svakodnevno čudo." Potom je rekao razboritije: "Bilo ih je nekoliko.
Jedan ili dva dţepa otpora u Provincijama. Ljudi koji se nisu slagali sa svim ovim
liberalnim smećem. Pelagije", rekao je, "bio je heretik. Ĉovjeku treba Boţja milost."
Vratio se svojim rukama, ispitujući ih klinički, kao da traţi sićušnu mrlju koja će
najaviti izbijanje bolesti. "Još ovoga", rekao je pipničaru, upotrebljavajući sada ruke da
po dţepovima pronađe novac. "Da", rekao je Tristramu. "Još ima svećenika, mada ja
više nisam jedan od njih. Izbačen", šapnuo je. "Raspopljen. Oh, Boţe, Boţe, Boţe!"
Postao je teatralan. Jedan ili dva homića zahihotala su čuvši Boţje ime. "Ali nikad mi
neće moći oduzeti ovu moć, nikada, nikada."
"Ĉecil, marvo stara!"
"Ma, dragi moj, pogledaj samo što ona nosi!"
Heteroseksualci su se također okrenuli da pogledaju, no s manje oduševljenja. Tri su
redarstvenička novaka ušla, široko se osmjehujući. Jedan od njih izveo je mali ples sa
stepanjem, koji je završio ukočenim salutiranjem. Drugi se pretvarao da karabinom
šara po prostoriji. Nerazumljiva, hladna, apstraktna, konkretna se glazba nastavljala.
Homići su se smijali, njištali, grlili.
"Nisu me zbog onakvih stvari raspopili", rekao je čovjek. "Bilo je to zbog prave ljubavi,
prave stvari, ne zbog ove bogohulne sprdačine." Mračno je kimnuo prema pederskoj
grupi policajaca i civila. "Bila je mlada, tek sedamnaestogodišnjakinja. Oh, Boţe, Boţe!
Ali", rekao je čvrsto, "ne mogu mi oduzeti ovu boţansku moć." Ponovno se zagledao u
svoje ruke, ovaj put poput Macbetha. "Kruh i vino", kazao je, "u tijelo i krv... No vina
više nema. A papa je", kazao je, "stari, stari, starac na Svetoj Heleni. A ja sam", rekao je
bez laţne skromnosti, "pijano piskaralo u Ministarstvu goriva i energije."
Jedan od homo redarstvenika ubacio je tanner u muzikator. Plesna je melodija
zapljusnula iznenada, kao kad se raspukne vreća zrelih šljiva - kombinacija
apstraktnih snimljenih šumova s polaganim taktom koji drma utrobu duboko u
pozadini. Jedan od policajaca zaplesao je s bradatim civilom. Graciozno, morao je
priznati Tristram, komplicirano i graciozno. No raspopljeni se svećenik gnušao.
"Odvratan prizor", kazao je, a kad je jedan od homića koji nisu plesali pojačao muziku,
viknuo je glasno i bez upozorenja: "Stišajte tu prokletu larmu!"
Homići su zurili s umjerenim zanimanjem, plesači pak otvorenih usta, i dalje se njišući
u zagrljaju. "Ti je stišaj", kazao je pipničar. "Ne ţelimo ovdje nikakvu gungulu."

"Odvratna gamad", rekao je svećenik. Tristram se divio svećeničkom jeziku. "Grijeh

Sodome. Bog bi vas sve skupa trebao zgromiti."
"Ti, stari gnjavatoru", zareţao je jedan od njih iza njega. "Kakvo je to ponašanje?" A
onda ga je dohvatilo redarstvo. Sve se odvijalo brzo, baletno, uz smijeh; nije ovo bilo
nasilje poput onoga iz prošlosti o kojemu je Tristram čitao; činilo se više škakljanjem
nego udaranjem. No prije nego što si stigao izbrojiti do pet, raspopljeni se svećenik
presavinuo preko šanka, hvatajući zrak od silnoga udarca odozdo, posve
raskrvavljenih usta. "Jesi li mu ti prijatelj?" obratio se jedan redarstvenik Tristramu.
Tristram se uţasnuo videći da je ovaj usnice namazao u crno kako bi pristajale
njegovoj kravati.
"Ne", odgovorio je Tristram. "Nikad ga prije nisam vidio. Nikada u svom ţivotu.
Ionako sam bio na odlasku." Ispio je svoju alk-narančadu i krenuo van.
"I onda je pijetao zakukurikao", promrsio je raspopljeni svećenik. "Ovo je moja krv",
rekao je brišući usta. Bio je suviše pijan da bi osjetio bol.

11.
Dok su leţali dašćući usporenije, postigavši čudesno sinkronizirano splašnjavanje, s
njegovom rukom ispod njezina opuštenog tijela, upitala se nije li moţda ipak ţeljela da
se ovo dogodi. De-reku nije ništa rekla; ovo je bila njezina stvar. Osjećala se prilično
dalekom, odvojenom od Dereka, onako kako se moţda osjeća pjesnik - nakon soneta -
odvojen od pera koje je napisalo pjesmu. Strana riječ Urmutter doplovila je iz njezine
podsvijesti i ona se pitala što li znači.
On je prvi izronio iz bezvremenog stanja, pitajući, jer je čovjek vremenska ţivotinja,
lijeno: "Koliko bi sad bilo sati?"
Nije odgovorila. "Ne mogu shvatiti", kazala je umjesto odgovora, "sve ovo licemjerje i
podmuklost. Zašto se ljudi moraju pretvarati da su nešto što nisu? Sve je to odvratna
farsa." Govorila je oštro, ali i dalje kao iz nekog bezvremenog stanja. "Ti voliš ljubav",
rekla je. "Voliš ljubav više od ikojeg čovjeka kojega poznajem. A ipak se prema njoj
odnosiš kao prema nečemu čega se valja sramiti."
Duboko je uzdahnuo. "Dihotomija", odvratio je, uputivši joj tu riječ mlitavo, kao da je
lopta ispunjena pačjim paperjem. "Sjeti se ljudske dihotomije."
"Što je", zijevnula je, "ta ljudska kako se već ono zove?"
"Podjela. Proturječje. Instinkt nam govori jedno, razum drugo. Moglo bi biti tragično
ako dopustimo da opstane. No bolje je to smatrati komičnim. Imali smo pravo", rekao
je škrto, "što smo izbacili Boga i na njegovo mjesto doveli gospodina Vragoba. Bog je
tragičan pojam."
"Ne znam o čemu govoriš."
"Nije vaţno." Uhvatio ju je na kraju zijevanja u kojem su se pokazale njezine
snjeţnobijele plastične krune. "Sukobljeni zahtjevi crte i kruţnice. Ti si potpuna crta, i u
tome je tvoj problem."
"Ja sam kruţna. Kuglasta. Pogledaj!"
"Fizički, da. Mentalno, ne. Još si biće instinkta, nakon tolikih godina školovanja, parola
i subliminalne filmske propagande. Nimalo te ne zanima stanje svijeta, stanje Drţave.
Mene zanima."
"A zašto bi me zanimalo? Imam vlastiti ţivot koji trebam proţivjeti."
"Nikakva ţivota koji trebaš proţivjeti ne bi imala da nema ovakvih ljudi kakav sam ja.
Drţava, to je svaki od njezinih članova. Uzmimo", rekao je ozbiljno, "da nikoga nije
zabrinjavao natalitet. Uzmimo da se nitko nije zabrinuo zbog ravne crte koja se pruţa
sve dalje, dalje i dalje. Doslovce bismo skapavali. Bogzna da i ovako imamo jedva za
jelo. Uspjeli smo postići nekakvu stagnaciju, zahvaljujući mojem Odjelu i sličnim
vladinim odjelima diljem svijeta, ali to neće moći dugo potrajati, bar ne kako se stvari
odvijaju."
"Što hoćeš reći?"
"Stara je to priča. Liberalizam prevladava, a liberalizam znači popustljivost.
Prepuštamo problem školovanju, propagandi, besplatnim kontraceptivnim
sredstvima, ambulantama za pobačaje i sućutima. Potičemo neproduktivne oblike
seksualne aktivnosti. Volimo se zavaravati da su ljudi dovoljno dobri i dovoljno
pametni da budu svjesni svoje odgovornosti. No što se događa? Eto onaj slučaj, prije
samo nekoliko mjeseci, onoga para u Zapadnoj provinciji koji je imao šestero djece.
Šestero. Zamisli? I usto svi ţivi. Jedan vrlo staromodan par-sljedbenici Boţji. Govorili
su o ispunjavanju Boţje volje i sve neke takve gluposti. Jedan od naših sluţbenika
porazgovarao je s njima, nastojao ih prizvati k pameti. Zamisli - osam tijela u stanu
manjem od ovoga. No nisu se dali urazumiti. Očito su imali primjerak Biblije. Bogzna
odakle im. Jesi li ikada vidjela koji?"
"Ne."
"Pa to ti je jedna stara vjerska knjiga puna prostota. Veliki je grijeh prosipati svoje
sjeme, a ako te Bog ljubi, ispunit će ti dom djecom. I jezik je vrlo staromodan. Bilo kako
bilo, oni se toga drţe, razgovaraju o plodnosti i neplodnom smokvinom drvetu koje je
prokleto i tome slično." Derek je protrnuo od istinskog uţasa. "Bili su k tome posve
mladi par."
"Što je bilo s njima?"
"Što je moglo biti? Rečeno im je da zakon ograničava potomstvo na samo jedan
porođaj, mrtvo ili ţivo, no oni su kazali da je to pokvaren zakon. Ako Bog nije htio da
čovjek bude plodan, rekli su, zašto je onda u njega usadio instinkt za razmnoţavanje?
Rečeno im je da je Bog zastarjeli pojam, ali nisu se s tim sloţili. Rečeno im je da imaju
duţnost prema svojim susjedima, i oni su to priznali, ali nisu mogli shvatiti kako
ograničenje obitelji stvara neku duţnost. Vrlo teţak slučaj."
"I ništa im se nije dogodilo?"
"Ništa osobito. Kaţnjeni su globom. Upozoreni su da ne smiju imati više djece. Dobili
su pilule protiv začeća i naloţeno im je da posjete mjesnu kliniku za kontrolu porođaja
zbog instrukcija. No djelovali su vrlo neskrušeno. A mnogo je takvih diljem svijeta -
Kina, Indija, Indonezija. To je ono što toliko zastrašuje. To je razlog zbog kojega će doći
do promjene. Brojke o napučenosti svijeta su jezive. Za nekoliko milijuna prešli smo na
krivu stranu. Sve to pouzdavajući se u ljude. Pričekaj malo, pa ćeš za dan-dva vidjeti
kako nam se smanjilo racioniranje. Koliko je sati?" ponovno je upitao. Nije ovo bilo
urgiranje; da je htio, mogao je izvući svoju ruku ispod njezina toplog, opuštenog tijela,
posegnuti u drugi kut sićušne izbe te uzeti svoj ručni mikroradio, koji je na poleđini
imao ciferblat. No bio je prelijen da se pomakne.
"Rekla bih da je oko pet i trideset", kazala je Beatrice-Joanna. "Moţeš provjeriti na telki,
ako ti se hoće." Njegova je slobodna ruka mogla bez poteškoća kvrcnuti prekidač na
uzglavlju. Lagani se zastor spustio na prozoru, zamračujući pravom mjerom dnevno
svjetlo, a koji trenutak kasnije sa stropa se blago klokoćući i hučeći začula sintetička
glazba, nedotjerana, nepročišćena, nesvladana, poput one koju je nesabrano čuo
Tristram, koji je ovoga istoga trenutka pio alk. Ovdje je bilo uzdrhtalih ventila, vode
koja istječe iz pipe, brodskih sirena, oluje, nogu koje stupaju, vokalizacija u grleni
mikrofon - sve to unatraške i izobličeno u kratku simfoniju zamišljenu više da ugodi
nego da uzbudi. Zaslon iznad njihovih glava sjajio je bjelkasto, a onda buknuo
obojenom stereoskopskom slikom kipa koji je okrunio vladinu zgradu. Kamene oči
iznad barokne brade, nos moćan da siječe vjetar prkosno su se isturili; u pozadini su se
oblaci kretali kao da im se ţuri; nebo je bilo boje školske tinte.
"Eno ga," rekao je Derek, "ma tko god bio, naš svetac zaštitnik. Sveti Pelagije, Sveti
Augustin, Sveti Anonimus - koji od njih? Saznat ćemo večeras."
Svečev je lik izblijedio. Potom je sinuo veličanstven crkveni interijer - poštovanja
dostojna siva crkvena lađa, valovito uţlijebljeni lukovi. S oltara su stupila dva
bucmasta muška lika odjevena u snjeţnobijelo poput bolničkih staţista. "Sveta igra",
obznanio je glas. "Gospođe iz Cheltenhama protiv West Bromwich muškaraca.
Cheltenhamske gospođe stekle su prednost na ţdrijebu te su odabrale da prve
udaraju." Bucmaste bijele figure otišle su pregledati vrata u lađi. Derek je isključio.
Stereoskopska slika izgubila je dimenziju, a onda iščeznula.
"Znači da je prošlo šest", rekao je Derek. "Bit će bolje da odem." Izvukao je utrnulu
ruku ispod lopatica svoje drage, pa se jednim zamahom podigao s postelje.
"Imaš dovoljno vremena", zijevnula je Beatrice-Joanna.
"Više ne." Derek je navukao svoje uske hlače. Pritegnuo je na ruku mikroradio,
pogledavši na sat. "Šest i dvadeset", rekao je.
Zatim: "Sveta igra, što veliš? Posljednji ritual uljuđenoga zapadnog čovjeka." Prezirno
je puhnuo. "Slušaj," rekao je, "bit će bolje da se tjedan dana ili tako nešto ne viđamo.
Što god radila, ne dolazi me traţiti u Ministarstvo. Ja ću stupiti u vezu s tobom na neki
način. Na neki način", rekao je neodređeno, zaklonjen košuljom. "Bi li bila anđelak",
kazao je navlačeći homoseksualnu masku zajedno s kaputom, "pa zirnula da vidiš ima
li koga na hodniku? Ne ţelim da me tko vidi kako odlazim."
"U redu." Beatrice-Joanna je uzdahnula, ustala iz kreveta, ogrnula jutarnji ogrtač te
otišla na vrata. Pogledala je desno i lijevo, poput djeteta koje uvjeţbava prijelaz preko
kolnika, pa se vratila i rekla: "Nema nikoga."
"Gobu hvala za to." Ovo posljednje izgovorio je razdraţljivo.
"Nije potrebno, Derek, da preda mnom glumiš homića."
"Svaki dobar glumac", afektirao je, "počinje glumiti još iza kulisa." Dao joj je pusu u
lijevi obraz. "Zbogom, najmilija."
"Zbogom." Odnjihao se hodnikom prema liftu, a satir u njemu otišao je na počinak do
iduće zgode, kad god do nje dođe.

12.
Još uvijek malo potresen, unatoč daljnjim dvjema čašama alka u podrumskoj točionici
nedaleko od doma, Tristram je ušao u Spurgin Building. Ĉak i ovdje, u prostranom
predvorju, bilo je nasmijanih sivouniformiranih. Nije mu se to sviđalo, nimalo mu se
nije sviđalo. U prilazu za dizalo stajali su susjedi s četrdesetoga kata - Wace, Durtnell i
Visser, gospođa Hamper i mladi Jack Phoenix, gospođica Wallis, gospođica Runting,
Arthur Spragg, Phipps, Walker-Meredith, Fred Hamp, osamdesetogodišnji gospodin
Earthrowl. Indikator dizala bljeskao je ţuto: 47-46-45. "Danas sam vidio nešto doista
uţasno", rekao je Tristram starom gospodinu Earthrowlu. "Ha?" kazao je gospodin
Earthrowl. 38-37-36. "Uredovanje u izvanrednim situacijama", kazao je Phipps iz
Ministarstva rada. "Svima im je bilo naređeno da se vrate na rad." Mladi Jack Pheonix
je zijevnuo; Tristram je, prvi put, primijetio crne dlake na njegovim obrazima. 22-21 -
20 -19. "Policija u luci", pripovijedao je Durtnell. "Jedini način kako izići na kraj s tim
gadovima. Divljaci. Trebali su to napraviti prije više godina." S odobravanjem je
pogledao sive redare, s crnim kravatama kao u ţalosti za pelagijanizmom te laganim
karabinima pod rukama. 12-11 -10.
U mašti Tristram je zveknuo nekog homića ili kastra u onu njegovu milovidnu,
bucmastu facu. 3 - 2 - 1 - R I eto face, ni milovidne, ni bucmaste, njegova brata Dereka.
Oba su zapanjeno zinula jedan u drugoga.
"Što ti", upitao je Tristram, "u Gobovo ime radiš ovdje?"
"Oh, Tristrame", prenemagao se Derek, alveolizirajući ime do podmukle dragosti.
"Dakle, tu si."
"Da. Jesi li me traţio ili tako nešto?"
"Tako je, mileni moj. Da ti reknem koliko mi je grozno ţao. Ubogi, ubogi dječarac."
Dizalo se brzo punilo. "Je li ovo sluţbeno saţalijevanje? Oduvijek sam smatrao da se
tvoj Odjel veseli smrti." Zbunjen, namrštio se.
"Ovo sam ja, tvoj brat," rekao je Derek, "ne sluţbenik Min. nep." Govorio je prilično.
"Došao sam izraziti svoju..." Umalo je izrekao "sućut", no to bi, na vrijeme je shvatio,
zvučalo cinično. "Bratski posjet", kazao je. "Vidio sam tvoju ţenu" (mala stanka prije te
riječi, neprirodno naglašavanje - učinili su tu riječ prilično opscenom) "i ona mi je rekla
da si još na poslu, pa sam... No svejedno, uţasno, uţasno mi je ţao. Moramo se",
opraštao se neodređeno, "naći jedne večeri. Za večerom ili slično. A sad letim. Sastanak
s ministrom." I već je odjezdio, njišući straţnjicom. Tristram se ugurao u lift, tijesno do
Spragga i gospođice Wallis, i dalje namrgođen. Što se to zbiva? Vrata su kliznula,
dizalo se počelo uspinjati. Gospođica Wallis, blijeda okruglica s nosom koji se sjajio
kao za prehlade, dahtala je na Tristrama daškom re konstituiran ih dehidriranih
krumpira. Zašto se Derek udostojio posjetiti njihov stan? Između njih dvojice vladala je
obostrana antipatija, i to ne samo zbog toga što je Drţava oduvijek, kao vid politike
diskreditiranja sveukupnog pojma obitelji, poticala neprijateljstvo među braćom.
Oduvijek je postojala ljubomora, kivnost prema maţenju koje je dobivao Tristram,
očev ljubimac - toplo mjesto u očevu krevetu za blagdanskih jutara, kapicu njegova
jajeta za doručak, bolje igračke za Novu godinu. Drugi brat i sestra dobroćudno su na
ovo slijegali ramenima, ali Derek ne. Derek je svoju ljubomoru izrazio podmuklim
udarcima nogom, laţima, blatom poprskanim po Tristramovu nedjeljnom odijelu,
vandalskim ispadima na njegovim igračkama. Završni jaz između njih dvojice nastao
je u pubertetu - Derekova spolna inverzija i Tristramovo neprikriveno gađenje prema
njoj. Povrh toga, usprkos slabijim obrazovnim izgledima, Derek je prošao daleko,
daleko bolje od svoga brata - zavidno rezanje, uzdignuti pobjednički nosovi. Stoga,
koji ga je pakosni motiv danas doveo ovamo? Tristram je instinktivno povezao posjet s
novim poretkom, otvaranjem Interfaze. Moţda je bilo ţurnih telefonskih poruka
između Joscelynea i Ministarstva neplodnosti (pretres njegova stana zbog krivovjernih
bilješki za predavanje; ispitivanje njegove ţene o njegovim nazorima o kontroli
napučenosti). Tristram je, pomalo u panici, izlistavao u pameti predavanja koja je
odrţao - onaj ironični hvalospjev mormonima u Utahu; ona rječita digresija o Zlatnoj
grani (zabranjeno štivo); mogući podsmijeh homo hijerarhiji nakon osobito lošega
školskog ručka. Osobito je nesretan bio njegov odabir da školske prostorije napusti bez
dopuštenja, ponovno ga je to zaokupilo, upravo na ovaj tako značajan dan. A onda,
kad se lift zaustavio na četrdesetom katu, duh hrabrosti uzdigao se iz Tristramova
ţeluca. Alk je kriknuo: "Nosio ih vrag!"
Tristram je krenuo prema svom stanu. Pred vratima je zastao, otirući automatsko
iščekivanje dječjeg pozdravnog uzvika. Ušao je. Beatrice-Joanna sjedila je u svom
penjoaru ne radeći ništa. Hitro se digla, vrlo iznenađena što se muţ tako rano vratio
kući. Budući da su vrata spavaće sobe bila otvorena, Tristram je opazio zguţvan
krevet, krevet bolesnika kojega mori groznica.
"Jesi li imala posjetitelja?" upitao je.
"Posjetitelja? Kakvog posjetitelja?"
"Vidio sam dolje svoga ljubljenog brata. Rekao je da je bio ovdje, da me traţio."
"A, njega." Dobrano je odahnula. "Mislila sam da si mislio, znaš
- na nekakvog posjetitelja."
Tristram je omirisao sveprisutni miris Anapharoa, kao da traţi nešto sumnjivo. "Što je
htio?"
"Kako to da si tako rano kod kuće?" upitala je Beatrice-Joanna. "Nisi se dobro osjećao,
što li?"
"Ono što mi je rečeno jako me unesrećilo. Neću biti promaknut. Diskvalificira me
očeva sklonost potomstvu. I moja heteroseksualnost." Drţeći ruke na leđima, zašao je u
spavaću sobu.
"Nisam je imala kada urediti", rekla je ulazeći da poravna posteljinu. "Bila sam u
bolnici. Nedavno sam se vratila."
"Ĉini se da smo proveli nemirnu noć", kazao je. Izišao je iz spavaće sobe. "Da", nastavio
je. "Posao će dobiti neki mali homo bezveznjak kao što je Derek. Drţim da sam to
trebao očekivati."
"Prolazimo kroz gadno razdoblje, zar ne?" kazala je. Na trenutak je stajala mlitavo,
nekako izgubljeno, drţeći kraj zguţvane plahte. "Baš nikakve sreće."
"Još uvijek mi nisi rekla što je Derek htio."
"To uopće nije bilo jasno. Traţio je tebe." Jedva sam se izvukla, mislila je. Za dlaku.
"Malo sam se iznenadila što ga vidim", improvizirala je.
"Laţac", kazao je. "I mislio sam da to neće biti zato da nam izrazi saţaljenje. Uostalom,
odakle bi znao za Rogera? Kako bi to otkrio? Kladim se da je doznao samo zato što si
mu ti rekla."
"Znao je", izmislila je. "Vidio je u Ministarstvu. Dnevni mortalitet ili nešto slično. Hoćeš
li sada jesti? Ja nisam nimalo gladna." Okanila se kreveta, ušla u dnevnu sobu i
naredila sićušnom friţideru da se, poput kakva polarnoga boga, spusti sa stropa.
"On nešto smjera", rekao je Tristram. "To je sigurno. Morat ću biti na oprezu." A onda,
uz pomoć alka: "A zašto bih, dovraga, bio? Prokleti svi skupa! Ljudi poput Dereka
vode zemlju." Pozvao je stolac sa zida. Beatrice-Joanna završila je s podizanjem stola iz
poda. "Osjećam se asocijalno," rekao je Tristram, "oduševljavaju-će asocijalno. Tko su
oni da nam govore kako ćemo ţivjeti? I, da," rekao je, "nimalo mi se ne sviđa ovo što se
zbiva. Sve vrvi redarstvom. Naoruţanim." Nije joj ispričao što se dogodilo
raspopljenom svećeniku u točionici. Nije odobravala što pije.
Beatrice-Joanna servirala mu je hladan kotlet od rekonstruiranog dehidrata povrća. Jeo
je s priličnim tekom. Zatim mu je dala krišku synthelac pudinga. "Jesi li za prejed?"
ponudila ga je kad je pojeo. Prejed je bio prehrambena jedinica, tvorevina Ministarstva
sintetičke hrane. Poseţući da ga uzme iz zidnoga kredenca, nagnula se preko
Tristrama i on je načas ugledao njezinu krasnu golotinju ispod penjoara. "Prokleti bili
svi skupa", rekao je. Ustao je i pokušao je uzeti u naručje.
"Ne, molim te, nemoj", preklinjala ga je. Nije joj koristilo; nije mogla podnijeti njegov
dodir. Otimala se. "Baš se loše osjećam", kazala je. "Uzrujana sam." Počela je cendrati.
Odustao je.
"Dobro," rekao je, "jako dobro." Stojeći sav nespretan uz prozor, zagrizao je nokat
lijevoga malog prsta. "Oprosti što sam krenuo. Jednostavno nisam mislio." Pokupila je
plastične tanjure sa stola i bacila ih u zidnu spalionicu. "Ah, dovraga", rekao je s
iznenadnom ţestinom. "Normalni, pristojni seks pretvorili su u zločin. A ti ga više ne
ţeliš. Ma nije vaţno." Uzdahnuo je. "Vidim da ću morati pristupiti dobrovoljnim
uškopljenicima, ako uopće ţelim zadrţati posao."
U tom trenutku Beatrice-Joannu snaţno je ponovno zahvatio onaj osjećaj što je, u
jednoj jedinoj zasljepljujućoj sekundi, uzdrmao koru njezina mozga dok je leţala pod
Derekom na onom zguţvanom krevetu oboljeloga od groznice. Nekakav euharistijski
trenutak piskavih truba i prasak svjetla koji se (kako pričaju) vidi u trenutku
presijecanja očnoga ţivca. A jedan tanani glas, neobično prodoran, ciknuo je: "Da, da,
da." Ako svi pripovijedaju o tome da treba biti oprezan, moţda će biti bolje da i ona
bude oprezna. Ne baš sasvim oprezna, naravno. Tek toliko da Tristram ne dozna. Za
kontracepcijska sredstva znalo se da su nepouzdana. Rekla je: "Oprosti, dragi. Nisam
tako mislila." Ovila je ruke oko njegova vrata. "Pa, ako hoćeš..." Kad bi se to bar moglo
obaviti pod anestetikom. Ipak, neće dugo trajati.
Tristram ju je ţeljno poljubio. "Ja ću uzeti tablete," kazao je, "ne ti." Još od Rogerova
rođenja - u onih, doduše i nasreću, nekoliko rijetkih prilika njegova traţenja svojih
bračnih prava - uvijek je ustrajao na tome da se on pobrine za mjere opreza. Jer, on
zapravo nije ţelio Rogera. "Uzet ću tri", rekao je. "Tako da budemo sigurni." Tanani
glasić unutra na to se minijaturno zahihotao.

13.
Beatrice-Joanna i Tristram, zaokupljeni sobom na više načina, nisu vidjeli ni čuli
premijerovu objavu na televiziji. Ali u milijunima drugih domova - uglavnom na
stropu spavaće sobe, jer drugdje nije bilo dovoljno mjesta - stereoskopski lik
mlohavog, okruglog, klasično učenjačkog lica pravednog, časnog Roberta Starlinga
ţario se i grdio poput neke uzrujane svjetiljke. Govorio je o strašnim opasnostima u
koje će Engleska, Engleska Govorna Unija, čitav svijet uskoro uletjeti ukoliko se,
premda sa ţaljenjem, ne poduzmu stanovite snaţne represivne mjere. Ovo je rat. Rat
protiv neodgovornosti, protiv onih elemenata koji sabotiraju - a takva se sabotaţa
jednostavno ne moţe otrpjeti - drţavni stroj protiv masovnog izrugivanja razumnim i
liberalnim zakonima, osobito onom zakonu koji, radi dobra zajednice, teţi ograničenju
porasta populacije. Diljem planeta, kazalo je svjetlucavo lice vrlo ozbiljno, drţavni
vode obratit će se - noćas ili sutra - sličnim teškim izrazima svojim narodima; čitav
svijet objavljuje rat samom sebi. Najstroţe kazne za neprekinutu neodgovornost (koje
više pogađaju one koji kaţnjavaju nego one koje kaţnjavaju, to se podrazumijevalo);
planetarni opstanak ovisan o ravnoteţi populacije i znanstveno izračunatim
minimalnim zalihama hrane; stezanje remena; svladavanje tegoba; opačine s kojima će
se boriti; zbijanje redova; ţivio kralj.
Beatrice-Joanna i Tristram propustili su i neke uzbudljive stereoskopske filmske
kadrove prijekog obračuna sa štrajkom u Nacionalnoj tvornici synthelaca -
redarstvenici, od milja prozvani sivci, koriste pendreke i karabine sveudilj se smijući;
mrlja kromatičnog mozga na lećama kamere.
Propustili su i kasniju obavijest o formiranju korpusa zvanog Populacijska policija, o
njezinu predloţenom metropolitanskom komesaru koji im je oboma dobro znan kao
brat, izdajica, ljubavnik.
 DRUGI DIO

1.
U čitavoj Drţavnoj komunalnoj sluţbi na snazi je bio sustav osmosatnih smjena. No
škole i fakulteti podijelili su dan (svaki dan, praznici su bili stupnjevani) na četiri
šesterosatne smjene. Gotovo dva mjeseca nakon otvorenja Interfaze Tristram Foxe
sjedio je za ponoćnim doručkom (smjena je počinjala u jedan), dok mu je pun ljetni
mjesec iskosa sjao. Pokušavao je pojesti neku vrstu papirnatih pahuljica navlaţenih
synthelacom, no - premda ovih dana gladan u svako doba, obroci su osjetno smanjeni -
bilo mu je vrlo teško progutati taj mokri vlaknasti uţas: kao da je na neki način
primoran jesti nečije riječi. Dok je ţvakao beskrajni zalogaj, sintetski glas Daily
Newsdisca (izdanje od 23:00) skvičao je poput miša iz crtanog filma, a sam se
blještavocrn uređaj za to vrijeme polako okretao na zidnom nosaču, "...besprimjerno
nizak ulov sleđeva, objašnjiv samo u smislu neobjašnjivog pada priploda, izvještava
Ministarstvo ribogojstva..." Tristram je ispruţio lijevu ruku i isključio aparat. Kontrola
nataliteta među ribama, ha? Na trenutak mu se odvrtjelo nenadano rasno sjećanje -
nekakva okrugla plosnata riba koja se preklopila preko tanjura, hrskavosmeđa s
ljutkastim umakom. No svu ribu koju danas ulove zdrobe strojevima, pretvore u
gnojivo ili zgnječe u univerzalni prehrambeni blok (koji će se servirati kao juha, kotleti,
kruh ili puding), što ga Ministarstvo prirodne hrane izdaje kao glavni dio tjednoga
sljedovanja.
Kako je sada dnevna soba bila oslobođena od manijakalnoga glasa i njegova groznog
ţurnalizma, Tristram je mogao jasnije čuti svoju ţenu kako povraća u kupaonici.
Jadnoj curi redovito je ovih dana bilo zlo pri ustajanju. Moţda zbog hrane. Od nje je
svakome moglo pozliti. Ustao je od stola i pogledao je. Bila je blijeda, izgledala je
umorno, slabašno, kao daju je bljuvanje iţmikalo. "Na tvome bih mjestu otišao u
bolnicu", rekao je ljubazno. "Da vidim što je posrijedi."
"Dobro mi je."
"Meni se ne čini da ti je dobro." Okrenuo je ručni mikroradio; ciferblat na poleđini
kazivao je da je prošlo dvanaest i trideset. "Moram odjuriti." Poljubio ju je u vlaţno
čelo. "Ĉuvaj se, draga. Daj otiđi i potraţi nekoga u bolnici."
"Nije mi ništa. Samo sam pokvarila ţeludac." I doista, kao radi njega, stanje joj se
znatno popravilo.
Tristram je otišao (samo pokvaren ţeludac) i pridruţio se skupini koja je čekala lift.
Stari gospodin Earthrowl, Phipps, Arthur Spragg, gospođica Runting - rasni blokovi
poput prehrambenih blokova; Europa, Afrika, Azija udrobljene, začinjene Polinezijom
- na putu prema svojim radnim mjestima u ministarstvima i drţavnim tvornicama;
Allsopp i bradati Abazoff, Darking i Hamudin, gospođa Gow, čijeg su muţa odveli
prije tri tjedna - spremni za smjenu koja će završiti dva sata kasnije od Tristramove.
Gospodin Earthrowl govorio je drhtavim, staračkim glasom: "Kako ja gledam na stvar,
nipošto nije u redu da vas sve vrijeme odasvud motre ti pajkani. Kad sam bio mlad,
nije to bilo tako. Ako ste htjeli pušiti u zahodu, otišli ste pušiti i tu se nisu postavljala
nikakva pitanja. Ali sada ne, oh, ne. Pajkani ti neprekidno dahću za vratom. Po mome,
to nije u redu." Nastavio je mrmljati, a bradati Abazoff kimati neko vrijeme, kad su ušli
u lift; starac, bezopasan i ne osobito bistar, monter velikoga vijka za straţnju stranu
televizijskog aparata koji je, beskonačno umnoţen, milio prema njemu i od njega na
tekućoj vrpci. U dizalu se Tristram tiho obratio gospođi Gow:
"Ima li kakvih vijesti?"
Podigla je pogled prema njemu; ţena duga lica, koţe suhe i zadimljene kao u Ciganke.
"Ni riječi. Vjerujem da su ga ustrijelili. Ustrijelili", iznenada je glasno zaplakala. Ostali
su se pretvarali da je ne čuju.
"Glupost." Tristram ju je potapšao po mršavoj ruci. "Nije počinio nikakav stvarni
zločin. Vidjet ćete, brzo će se vratiti."
"Sam si je kriv", rekla je gospođa Gow. "Pio ondje alk. Razvalio gubicu. Uvijek sam mu
govorila da će jednoga dana pretjerati."
"Hajde, hajde", kazao je Tristram, i dalje je tapšajući. Istina je, međutim, bila da Gow u
tehničkom smislu uopće nije bio razvalio gubicu; samo je proizveo kratak uvredljiv
zvuk u smjeru grupi-ce redarstvenika ispred jedne od prostijih točionica negdje
podalje od Guthrie Roada. Odvukli su ga uz bučan smijeh i od tada ga više nitko nije
vidio. Ovih je dana bilo najbolje izbjegavati alk, najbolje je bilo alk prepustiti sivcima.
4-3-2-1 -R Tristram se iskobeljao iz dizala. Prekrasna mjesečinom okupana noć čekala
je na pretrpanoj ulici. A u predvorju su bili pripadnici Poppola ili Populacijske policije-
crna odora, kapa sa sjajnim šiltom, značka i ulaštena ogrlica s bombom koja
eksplodira, a koja je, kad se bolje pogleda, jaje koje puca. Nenaoruţani, manje
privrţeni golom nasilju od sivaca, bistri i uljudni, uglavnom su bili na čast svome
komesaru. Priključujući se gomili koja je odlazila na rad s mišlju Nisam-mislio-da-je-
smrt-tolike-uništila, prozborio je glasno riječ "brat" noćnoj Juţnolondonskoj
jedinstvenoj školi i njezinom srebrnom nebu. Za njega je taj izraz zadobio isključivo
pogrdno značenje, što nije bilo pošteno prema čestitom bezazlenom Georgeu,
najstarijem od njih trojice, koji je marljivo radio u poljoprivrednoj stanici blizu
Springfielda u Ohiju. George je nedavno poslao jedno od rijetkih pisama, dosadno,
puno podataka o pokusima s novim umjetnim gnojivima i nedoumica zbog čudnovate
pšenične snijeti koja se širi na istok kroz Iowu, Illinois i Indianu. Dobri stari George.
Tristram je ušao u dobri stari neboder, u kojem se smjestila Juţnolondonska (Channel)
jedinstvena škola (dječačka), Odjel četiri. Smjena Delta kuljala je van, a jedan od trojice
Joscelyneovih zamjenika, bučni sijedi kicoš po imenu Ćora, stajao je u velikom
predvorju i motrio. Smjena Alfa sunula je i uvlačila se u dizala, penjala stubištem,
hrlila hodnicima. Tristramovo prvo predavanje bilo je na drugom katu - Osnovni
povijesni zemljopis za dvadeseti razred Prvog odjela. Umjetni je glas odbrojavao:
"...osamnaest - sedamnaest ..." Da li mu se to samo pričinja ili je tvorevina Nacionalne
syntheglot korporacije stroţa, ironičnija no što je prije bila? "...tri - dva -jedan."
Zakasnio je. Sunuo je u nastavničko dizalo i zadahtan uletio u učionicu. Ovih dana
valja biti oprezan.
Pedesetak dječaka različitih mješavina boja pozdravilo ga je jednim jedinstvenim
"Dobro jutro." Jutro, je li? Vani je vladala prava noć; mjesec, veliki i zastrašujući ţenski
simbol, vladao je njome. Tristram je rekao:
"Domaće zadaće. Molim domaće zadaće na klupe." Zveckanje metalnih kopči dok su
dečki otvarali torbe, a onda lepet vjeţbenica, šuštanje dok okreću stranicu na kojoj su
nacrtali svoje zemljovide svijeta. Tristram se uzšetao, ruku sklopljenih na leđima,
površno pregledavajući. Veliki pretrpani globus u Mercatorovoj projekciji, dva velika
imperija- Enggovun (Engleska Govorna Unija) i Rusgovun (Ruska Govorna Unija) -
koje su nezgrapno precrtali dječaci isplaţenih vrškova jezika. Depandansni otoci za
pretičak pučanstva još su se gradili na velikim oceanima. Mirni svijet koji je bio
zaboravio umijeća autodestrukcije, miran i zabrinut. "Nemarno", rekao je Tristram
kaţiprstom upirući u Cottamov crteţ. "Australiju si smjestio previše juţno. Zaboravio
si ucrtati Irsku." "Gospodine", rekao je Cottam. A bio je tu i dečko - Hynard - koji nije
napisao domaću zadaću, dečko uplašen, s tamnim podočnjacima. "Što ovo treba
značiti?" upitao je Tristram.
"Nisam bio sposoban za to", kazao je Hynard dok mu se donja usna tresla. "Preselili su
me u Dom, gospodine. Nisam imao vremena, gospodine."
"Ah. U Dom." Ovo je bilo nešto novo, ustanova za siročad, privremena ili trajna. "Što se
dogodilo?"
"Odveli su ih, gospodine, moga tatu i mamu. Rekli su da su učinili nešto loše."
"Što su učinili?"
Dečko je oborio glavu. Svijest o zločinu, a ne zabranjena tema, nagnala ga je da
porumeni i umukne. Tristram je ljubazno rekao:
"Tvoja je mati nedavno dobila djetešce, je li tako?"
"Dobit će", promumljao je dečko. "Odveli su ih. Morali su sve spakirati. A onda su
mene odveli u Dom."
Silan je gnjev proţeo Tristrama. Bio je to (a ovo je sa stidom spoznao) zapravo fiktivan
gnjev, gnjev cjepidlake. Vidio je sebe u ravnateljevu uredu kako bombastično govori:
"Drţava školovanje ove djece smatra vaţnim, što vjerojatno znači da joj je domaća
zadaća vaţna, a evo, Drţava dolazi i zabada svoju ruţnu licemjernu njušku i
onemogućava jednom od mojih đaka pisanje domaće zadaće. Pa dajmo odredimo gdje
smo!" Slabašna uzrujanost čovjeka koji se poziva na princip. Znao je, naravno, da bi
odgovor glasio: Prvo ide ono najvaţnije, a najvaţniji je opstanak. Uzdahnuo je,
potapšao dječaka po glavi, a onda se vratio pred razred. "Ovoga jutra", rekao je, "citat
ćemo kartu Saharskoga obnovljenog područja. Izvadite olovke!" Kakva li jutra! Noć,
ono more školske tinte, vani je snaţno protjecala.

2.
Beatrice-Joanna sjedila je pišući pismo. Pisala je olovkom, nezgrapno zbog
nenaviknutosti, koristeći se logogramima za štednju papira, što ih je naučila u školi.
Dva su mjeseca prošla, a da Dereka uopće nije vidjela, u isti mah gledajući ga i previše.
Previše javne televizijske slike - Dereka kao crno uniformiranoga komesara Poppola
koji razborito opominje; ništa pak od Dereka ljubavnika u doličnijoj odori nagosti i
ţudnje. Nije bilo cenzure pisama pa je osjećala da moţe pisati slobodno. Napisala je:
Mili, tvoja bi me sve veća afirmacija trebala ispunjavati ponosom; ti doista izgledaš
divno u svojoj novoj odjeći. No ne mogu si pomoći: ţelim da bude kao prije, kad smo
mogli leţati zajedno milujući se, ne mareći ni za što na svijetu, osim za brigu da nitko
ne dozna što se između nas dvoje događa. Ne ţelim vjerovati da su ona divna vremena
minula. Silno mi nedostaješ. Nedostaju mi tvoje ruke koje me grle, tvoje usne na
mojima i... Precrtala je ovaj "i"; neke su stvari previše dragocjene da bi se prepustile
hladnim logogramima. .../ tvoje usne na mojima. O, mili, katkad se probudim noću ili
ujutro ili u bilo koje doba kad idemo u krevet, prema smjeni u kojoj on radi, i poţelim
vrisnuti od ţudnje za tobom. Utisnula je lijevu šaku u usta kao da ţeli zatomiti takav
vrisak. Oh, najdraţe moje, ljubim te, ljubim te, ljubim te. Ţudim za tvojim rukama koje
me grle i tvojim usnama... Vidjela je da je to već jednom napisala pa je precrtala; no
precrtavanjem je ispalo kao da se predomislila glede njegovih ruku, usana i ostaloga.
Nije joj se to učinilo vaţnim pa je nastavila. Zar ne bi nekako mogao uspostaviti vezu
sa mnom? Znam da je preriskantno da mi pišeš, jer bi Tristram sigurno vidio pismo u
pismovnom odjeljku, no jamačno bi mi mogao uputiti kakav znak kojim ćeš mi
pokazati da me još ljubiš. A ti me doista još ljubiš, zar ne, milo moje? Mogao joj je
poslati nekakav znak. U stara vremena, u vrijeme Shakespearea i zastarjelog radija,
ljubavnici su svojim ljubljenima slali cvijeće. Sada je, naravno, ono cvijeća stoje
preostalo pretvoreno u jestvine. Mogao joj je poslati paketić dehidrirane jaglaceve juhe,
no to bi značilo smanjenje njegovih oskudnih obroka. Ţudjela je za nečim romantičnim
i drskim, nekom snaţnom heretičnom gestom. U trenutačnom nadahnuću napisala je:
Kad sljedeći put budeš na telki, molim te, ako me još ljubiš, ubaci neku specijalnu riječ,
samo za mene. Ubaci riječ 'ljubav'. Nema nikakvih novosti, ţivot se odvija kao i obično,
vrlo dosadno i turobno. Ovo je bila laţ: postoji, pomislila je, vrlo nedvojbena novost,
no nju je morala zadrţati za sebe. Ravna linija u njoj, vječno i ţivotvorno koplje, ţeljela
je reći "raduj se", no krug je savjetovao oprez, i više od toga, zavrtio se na lahoru
bojazni što ga je sam stvorio. Oduprla se zabrinutosti; stvari će se odviti kako treba.
Potpisala je list: Tvoja zauvijek zaljubljena Beatrice-Joanna.
Pismo je naslovila na komesara D. Foxea, Centrala Populacijske policije, Zgrada
neplodnosti, Brighton, London, osjećajući slabašnu jezu dok je pisala "neplodnost",
riječ koja sadrţi svoju suprotnost. Velikim, masnim logogramima dodala je "OSOBNO
I POVJERLJIVO". Zatim je pošla na dug okomit put do poštanskoga sandučića kod
zgrade EarnshoWa. Bila je divna srpanjska noć, pun mjesec putuje, zvijezde, zemaljski
sateliti kruţe, noć za ljubav. Pet mladih zasmijanih sivaca u svjetlu ulične svjetiljke
mlatili su zbunjenoga starca koji se, sudeći po izostanku reakcije na pljuske i
pendrečenje, bio anestezirao alkom. Kao da je k tome, poput kakva Neronovog
nazarenca pred zahihotanim lavovima, pjevao neku crkvenu pjesmu. 'Trebali biste se
stidjeti," oštro ih je prekorila Beatrice-Joanna, "stidjeti koliko ste teški. Ovako jadnoga
starca." "Gledajte vi svoja posla", okosio se jedan od sivih redarstvenika. "Ţeno", dodao
je prezirno. Ţrtvi je bilo dopušteno da otpuţe, i dalje pjevajući. Ţena u punom smislu
te riječi, gledajući svoja posla, socijalno i biološki, slegnula je ramenima i ubacila svoje
pismo.
3.
U poštanskom pretincu zbornice pismo za Tristrama, pismo od njegove sestre Emme.
Bilo je četiri i trideset, vrijeme polusatne stanke za objed, ali zvono se još trebalo
oglasiti. Svitalo je predivno nad morem daleko onkraj prozora zbornice. Tristram je
opipao pismo s kričavom kineskom markom, s natpisom Zračna pošta u ideogramima
i na ćirilici, smiješeći se još jednom primjeru obiteljske telepatije. Uvijek se događalo
ovako - za Ceorgeovim pismom sa Zapada za dan-dva uslijedilo bi Emmino s Istoka.
Ni jedno od njih, znakovito, nikad nije pisalo Dereku. Smiješeći se i dalje, stojeći među
kolegama, Tristram je pročitao: "...Posao se nastavlja. Prošlog sam tjedna iz
Chengkianga odletjela u Hingi, Changchai, Tuyun, Shistsien -zamorno. Ovdje je i dalje
silna stiska, no otkako je otpočela skorašnja promjena politike, centralna vlada
poduzima uistinu zastrašujuće mjere. Masovno smaknuće prekršitelja zakona o
povećanju obitelji zbilo se u Chungkingu prije samo deset dana. Mnogima se od nas to
učinilo pretjeranim..." Tipično za nju, ublaţavanje; Tristramu se u mislima ukazalo
njezino kruto četrdesetpetogodišnje lice, uske krute usnice koje govore: "...Međutim,
čini se da to ima ljekovit učinak na onoga kojemu je, unatoč svemu, i dalje ţivotna
ambicija postati časnim pretkom kojega će oboţavati silno mnoštvo potomaka. Takvi
će vjerojatno postati preci brţe no što očekuju. Začudo, da ironija bude veća, čini se da
je izbila nekakva glad u provinciji Fukien, gdje je urod riţe - iz nepoznatog razloga -
podbacio..." Tristram se namrštio i začudio. Georgeov izvještaj o pšeničnoj snijeti,
vijesti o ulovu sleđeva, pa sad ovo. U njemu se probudila nejasna, postojana sumnja u
nešto što nije mogao odrediti.
'A kako je", javio se mladenački afektirani sitničavi glas, "naš dragi Tristram danas?"
Bio je to Geoffrey Wiltshire, novi šef Odsjeka za studij povijesti, politologije,
sociologije, ekonomije, geografije i kulturne antropologije, plavooki dečko, toliko
plavokos da je izgledao gotovo sjedokos. Tristram, koji se trsio da ga previše ne mrzi,
kiselo se nasmiješio i rekao: "Dobro."
"Uključio sam se u tvoje predavanje u šestom razredu", kazao je Wiltshire. "Znam da
mi nećeš zamjeriti zbog ovoga što ću ti reći, Tristrame." Dašak parfema i dvije
garniture treperavih trepavica pribliţilo se svome kolegi. "Reći ću ti, zapravo, da si
predavao nešto što ne bi trebao predavati."
"Ne sjećam se." Tristram je pokušao kontrolirati disanje.
"Ja se, pak, savršeno sjećam. Rekao si nešto otprilike ovako: umjetnost, kazao si, ne
moţe uspijevati u društvu kakvo je naše, jer, rekao si čini mi se, umjetnost je proizvod
- mislim da si upotrijebio ovaj izraz - očinske ţudnje. Ĉekaj," rekao je, "čekaj"
otvorenim Tristramovim ustima. "Kazao si također da građu umjetnosti čine zapravo
simboli plodnosti. Dakle, bez obzira na činjenicu, moj i dalje dragi Tristrame, bez
obzira na činjenicu da je čovjek u posvemašnjoj nedoumici kako se ovo točno uklapa u
nastavni program, ti si potpuno samovoljno - a ovo ne moţeš poreći - potpuno
samovoljno predavao nešto što je, kako god se pogledalo, recimo u najmanju ruku
heretično." Zvono je oglasilo objed. Wiltshire je ogrlio Tristrama dok je čitava povorka
krenula u nastavničku blagovaonicu.
"Ali", rekao je Tristram suspreţući srdţbu, "dovraga, to je istina. Svekolika umjetnost je
jedan aspekt seksualnosti."
"Nitko, dragi moj Tristrame, ne pobija da je to, do neke mjere, savršena istina."
"Ali to seţe dublje. Velika umjetnost, umjetnost prošlosti, svojevrsna je glorifikacija
prirasta. Hoću reći, uzmi, na primjer, dramu. Hoću reći, tragedija i komedija imale su
izvorište u obredima plodnosti. Ţrtveni jarac - to je na grčkom tragos- i seoske
prijapske svečanosti koje su se iskristalizirale u komičnu dramu. Hoću reći, i...",
zapljuckao se Tristram, "uzmi arhitekturu..."
"Nećemo uzimati ništa više." Wiltshire se zaustavio, obavio rukom Tristramovo rame i
mahnuo kaţiprstom pred Tristramovim očima, kao da tjera dim iz njih. "Nećemo više
o tome, zar ne, dragi Tristrame? Daj, molim te, molim te, budi oprezan. Svi te, znaš,
doista vole."
"Ne shvaćam baš kakve to veze ima s bilo čim."
"Ima mnogo sa svačim. Dakle, budi samo dobar dečko", bio je barem sedam godina
mlađi od Tristrama, "i drţi se nastavnoga programa. Ne moţeš zastraniti ako tako
postupiš."
Tristram nije rekao ništa, snaţno pritišćući poklopac svoga uzavreloga gnjeva. No
ulazeći u zaparenu blagovaonicu, namjerno se odvojio od Wiltshirea, traţeći stol za
kojim su sjedili Visser, Adair, Butcher (vrlo staro obrtničko ime), Freathy i Haskell-
Sprott. To su bili bezazleni ljudi koji su predavali bezazlene predmete-jednostavne
stručne predmete u kojima se nikad nije mogla pojaviti neka kontroverza. "Izgledaš",
rekao je Adair, čovjek mongolskih očiju, "prilično bolesno."
"Osjećam se prilično slabo", kazao je Tristram. Haskell-Sprott, s čela blagovaonice,
grabeći ţlicom vrlo rijetko varivo, dometnuo je:
"Od ovoga ćeš biti još bolesniji."
"Mali se gadovi ponašaju bolje otkako imamo mogućnost da prema njima budemo
oštri", pričao je Visser. Oponašao je ţestoko boksanje. "Evo, na primjer, mladoga
Mildreda-čudno ime, Mildred, djevojačko ime, no to je, naravski, dečkov nadimak-
uzmite njega. Danas je ponovno zakasnio i što ću s njim? Prepustio sam ga
razbijačima, znate, Briskeru i Couchmanu, toj druţini. Prekrasno su ga obradili. Puke
dvije minute i gotova stvar. Nije mogao ustati s poda."
"Mora se uspostaviti disciplina", sloţio se Butcher preko ţlice variva.
"Zbilja", rekao je Adair Tristram u, "ti doista izgledaš vrlo bolesno."
"Ukoliko mu to nisu jutarnje mučnine", posprdno je dobacio šalji vac Freathy.
Tristram je spustio ţlicu. "Što si to rekao?"
"Šala", odvratio je Freathv. "Bez ikakvih primisli."
"Rekao si nešto o jutarnjoj mučnini."
"Zaboravi. Puka šala."
"Ali to je nemoguće", kazao je Tristram. "To nije moguće."
"Na tvom mjestu", rekao je Adair, "otišao bih i prilegao. Ne izgledaš nimalo dobro."
"Apsolutno nemoguće", kazao je Tristram.
"Ako nećeš svoje varivo," rekao je Freathy slineći pohlepno, "bit ću ti vrlo zahvalan."
Povukao je Tristramov tanjur prema sebi.
"To nije fer", pobunio se Butcher. "Trebalo bi podijeliti. Ovo je čista prokleta drskost."
Natezali su se prolijevajući varivo.
"Mislim da će biti najbolje da odem kući", kazao je Tristram.
"I hodi", odvratio je Adair. "Moţda boluješ od nečega. Nečega zaraznog." Tristram se
digao i odteturao da rekne Wiltshireu. Butcher je osvojio varivo i pobjedonosno ga
srkao.
"Proţdrljivost", kazao je tolerantno Haskell-Sprott. "To je to."

4.
"Ali kako se to moglo dogoditi?" jadikovao je Tristram. "Kako? Kako? Kako?" Dva
koraka prema prozoru, dva natrag prema zidu, ruku uzrujano sklopljenih na leđima.
"Ništa nije sto posto sigurno", kazala je Beatrice-Joanna spokojno sjedeći. "Moţda je u
Tvornici kontracepcijskih sredstava došlo do sabotaţe."
"Glupost. Ĉista i krajnja budalaština. To je neozbiljna primjedba", uzviknuo je Tristram
okrećući se prema njoj. "Tipična za ukupan tvoj stav."
"Jesi li siguran", rekla je Beatrice-Joanna, "da si tom nezaboravnom prilikom doista
uzeo tablete?"
"Naravno da sam siguran. Ni na kraj pameti mi ne bi bilo da preuzmem takav rizik."
"Ne, naravno da ne bi." Mahala je glavom recitirajući monotono: "Uzmi tabletu
umjesto rizika." Nasmiješila mu se. "Ovo bi bio dobar slogan, zar ne? No, jasno, danas
više nemamo slogana koji će nas poduprijeti da budemo dobri. Imamo veliku batinu."
"Ovo nadilazi moje shvaćanje", rekao je Tristram. "Osim ako..." Nadvio se nad nju. "Ali
ne bi to učinila, zar ne? Ne bi bila toliko pokvarena, zla i grešna da bi to učinila."
Augustinovske riječi.
Ščepao ju je za zapešće. "Postoji li netko drugi?" upitao je. "Reci mi istinu. Obećavam
da se neću ljutiti", rekao je ljutito.
"Oh, ne budi glup", rekla je vrlo mirno. "Ĉak i kad bih htjela biti nevjerna, s kim bih
mogla biti nevjerna? Ne idem nikamo, ne poznamo nikoga. Usto", rekla je jarosno, "ne
dopuštam ti da tako govoriš. Da tako misliš. Vjerna sam ti od dana kad smo se
vjenčali, a silnu li sam zahvalnost ili poštovanje dobila za svoju vjernost!"
"Sigurno sam uzeo tablete", rekao je Tristram, silno se trudeći da se prisjeti. "Sjećam se
kad je to bilo. Bilo je to onoga dana kad je jadni mali Roger..."
"Da, da, da."
"...a ja sam upravo večerao i, ako se dobro sjećam, ti si bila ta koja je predloţila..."
"O, ne, Tristrame. Nisam to bila ja. To nipošto nisam bila ja."
"...i nekako se nejasno sjećam da sam povukao ormarić s lijekovima sa stropa te da
sam..."
"Pio si, Tristrame. Strašno si zaudarao na alk." Tristram je na trenutak oborio glavu.
"Jesi li siguran da si uzeo prave tablete? Nisam ih s tobom provjerila. Ti uvijek znaš
najbolje, zar ne, mili?" Njezini prirodni zubi svjetlucali su sarkazmom. "No, što je, tu je.
Moţda je ovo bio iznenadni napadaj očinske ţudnje."
"Odakle ti taj izraz?" planuo je na nju. "Tko ti je rekao ove riječi?"
"Ti", rekla je uzdišući. "To je izraz kojim se katkada sluţiš." Zurio je u nju. "Mora da je
u tebi", dodala je, "mnogo heretičnoga. U tvojoj podsvijesti, svakako. Znaš, štošta
govoriš u snu. Probudiš me svojim hrkanjem, a onda, siguran u publiku, pričaš. Na
svoj si način jednako loš kao i ja"
"Dobro." Odsutno se osvrnuo uokolo za nečim na što bi sjeo. Beatrice-Joanna
zapovjedila je još jednom stolcu da se brujeći izvuče iz zida. "Hvala", kazao je
rastreseno. "Kako god da se zbilo," kazao je sjedajući, "morat ćeš ga se otarasiti. Morat
ćeš nešto poduzeti. Nećeš valjda čekati sve dok ne budeš morala u Centar za
pobačaje?! To bi bilo sramotno. Gotovo kao kršenje zakona. Nemarnost", promumljao
je. "Bez ikakva samosvladavanja."
"On, ne znam." Bila je prehladnokrvna u pogledu cijeloga problema. "Moţda i nije tako
loše kao što misliš. Hoću reći, ljudi imaju djece i više od ograničenja i ništa im se
osobito ne događa. Imam pravo na dijete", rekla je zaţarenije. "Drţava je ubila Roge-ra.
Drţava je pustila da on umre."
"Ah, glupost. Sve smo ovo već pretresli. U svojoj gluposti ti, čini se, ne shvaćaš da su se
stvari promijenile. Promijenile." Naglasio je ovo udarajući se po koljenu, jednom za
svaki slog. "Slušaj", rekao je. "Dani moljenja su prošli. Drţava više ne moli. Drţava
naređuje, drţava prisiljava. Shvaćaš li da su u Kini ljude već usmrtili zbog
nepoštivanja zakona o kontroli rađanja? Smaknuli ih. Objesili ili ustrijelili - nisam
siguran što. To piše u pismu koje sam dobio od Emme."
"Ovo nije Kina", odgovorila je. "Mi smo ovdje civiliziraniji."
"Istinska budalaština. Posvuda će biti jednako. Roditelje jednoga mog učenika odvezla
je Populacijska policija, shvaćaš? To se zbilo sinoć. A koliko mogu razabrati, oni još
uopće nisu dobili dijete. Koliko razabirem, ona je samo bila trudna. Neće proći dugo, a
oni će početi obilaziti s miševima u kavezima, testirajući mokraću na trudnoću."
"Kako se to radi?" upitala je sa zanimanjem.
"Ti si zbilja nepopravljiva." Ponovno je ustao. Beatrice-Joanna je odaslala njegov stolac
da cvileći opet uđe u zid, dajući mu prostora za koračanje. "Hvala. E pa, slušaj," rekao
je, "promisli samo o našem poloţaju. Ako itko otkrije da smo bili nemarni, čak ako
nemarnost i ne bude imala posljedica, ako itko otkrije da..."
"Kako bi se to moglo otkriti?"
"Oh, ne znam. Netko bi te mogao čuti jutrom kad ustajem, eto", kazao je taktično. "Eno
gospođe Pettitt u susjedstvu! Znaš, uhode su posvuda. Gdje ima policije, uvijek ima
uhoda. Zovu ih njuška-lima. Ili bi mogla štogod lanuti komu, nehotice, hoću reći.
Mogao bih ti reći i to da mi se ne sviđa kako se odvijaju stvari u školi. Ona mala svinja
Wiltshire stalno mi se uključuje u predavanja. Slušaj," kazao je, "sad ću izići. Otići ću u
ljekarnu. Nabavit ću ti tablete kinina. I ricinusova ulja."
"Ne volim ih. Mrzak mi je okus i jednoga i drugoga. Daj, pričekaj malo! Samo malo.
Sve će moţda ispasti dobro."
"Opet ti! Dopusti da ti pokušam utuviti u tu tvoju tvrdu tikvu", kazao je Tristram, "da
ţivimo u opasnim vremenima. Populacijska policija ima veliku moć. Mogu biti vrlo,
vrlo gadni."
"Ne vjerujem da bi mi ikad nanijeli kakvo zlo", rekla je spokojno.
"Zašto ne? Zašto ne bi?"
"Imam takav osjećaj, to je sve." Oprezno, oprezno. "Imam u vezi s tim takav
predosjećaj, to je sve." Zatim: "Oh," uzviknula je dojmljivo, "nasmrt mi se zgadila čitava
ta stvar. Ako nas je Bog stvorio ovakvima kakvi smo, zašto bismo trebali voditi računa
o tome što nam Drţava govori da radimo? Bog je jači i mudriji od Drţave, zar ne?"
"Boga nema." Tristram ju je pogledao sa zanimanjem. "Odakle ti samo te ideje? Tko je s
tobom razgovarao?"
"Nitko nije sa mnom razgovarao. Ne viđam nikoga, osim kad izlazim u kupovinu
hrane. Kad razgovaram, razgovaram sama sa sobom. Ili s morem. Katkada
razgovaram s morem."
"Što je sad ovo? Što se zapravo zbiva? Osjećaš li se dobro?"
"Osim što sam cijelo vrijeme gladna", kazala je Beatrice-Joanna, "osjećam se vrlo dobro.
Zaista vrlo dobro."
Tristram je prišao prozoru i upiljio se u komadićak neba vidljiv između visokih
nebodera. "Kojiput se pitam", rekao je, "ima li ipak Boga? Nekoga tamo gore," mrmljao
je zamišljeno, "koji sve nadzire. Ponekad se pitam. Ali", rekao je okrećući se u kratkom
prizoru iznenadne panike, "nemoj nikomu reći da sam to kazao. Nisam rekao da Boga
ima. Rekao sam samo da se katkada pitam, i to je sve."
"Ne vjeruješ mi baš previše, zar ne?"
"Ne vjerujem nikomu. Oprosti mi, ali moţda je baš dobro da budem iskren prema tebi.
Jednostavno se ne usuđujem ikomu vjerovati. Ĉini se da nisam kadar vjerovati ni
samom sebi." Zatim je izišao u biserno jutro da kupi kinin u jednoj drţavnoj ljekarni, a
ricinusovo ulje u drugoj. U prvoj je glasno pričao o malariji, spomenuo je čak
obrazovno putovanje koje je jednom poduzeo u Amazonu; u drugoj je simulirao
uvjerljiv izgled opstipiranoga.

5.
Ako nema Boga, mora postojati barem neki demiurg koji određuje zakonitosti. Tako će
Tristram razmišljati kasnije kad bude imao slobodna vremena i kad bude raspoloţen
za razmišljanje. Sutradan (iako je samo kalendar doista akceptirao takav termin, jer je
sustavom smjena prirodno vrijeme rasječeno poput svjetskoga zračnog putovanja),
sutradan je Tristram primijetio da ga prate. Okretna crna mrljica u svjetini iza njega,
mrljica koja se drţala na distanci, viđena je u potpunosti - kad je Tristram skrenuo u
Rostron Place - kao pristali čovječac s bradom, s Poppolovim jajetom koje se na suncu
rasprskava na znački na kapi te s trima svjetlucavim zvjezdicama na svakoj epoleti.
Tristram je postao svjestan mljezgavog osjećaja more - rastapanja udova, ubrzanog
daha, beznađa. No kad je kamion s prikolicom nakrcan opremom za Ministarstvo
sintetičke hrane bojaţljivo stao skretati s Rostron Placea u Adkins Street, Tristram je
imao dovoljno snage i volje za preţivljavanjem da jurne na njegovu desnu stranu, tako
da su se silne tone cijevi i kotlova našle između njega i njegova progonitelja. To,
međutim, uopće nije bilo bitno, spoznao je, ćuteći se beznadno i smiješno; ščepat će ga
ako budu htjeli. Na drugom uglu zaokrenuo je ulijevo - Hanania Street. Ondje se, duţ
čitava najniţega kata Reppel Buildinga, sterao Metropole, skrovište visokih činovnika,
lokal posve neprimjeren smjernom profesoru nesigurnom glede svoga poloţaja.
Zveckajući s ono nekoliko septa, tannera i tosheroona u lijevom dţepu hlača, stupio je
unutra.
Zveckanje čaša, široka pleća i djevojačka ramena u sivim i crnim odorama, glasovi
politike. ("RB-ov akt broj 371 u tom je pogledu savršeno jasan.") Tristram se došuljao
do prazna stola te očekivao konobara. ("Dotacija sirovina trebala bi se riješiti na
međuresorskoj konferenciji.") Došao je konobar, crn kao pik as, u ţućkastobijelom
sakou. "S čime, gospodine?" upitao je. "S narančom", kazao je Tristram gledajući barska
vrata. Ušao je par sivouniformiranih gizdelina koji su umirali od smijeha; ozbiljni
ćelavi uškopljenik s naočalama i mlađahni tajnik; muškobanjasta ţena s velikim,
beskorisnim poprsjem. Zatim je Tristram, sa svojevrsnim olakšanjem, vidio kako ulazi
njegov progonitelj. Redar je skinuo kapu, otkrivajući kratku, glatku, nauljenu kosu
boje hrđe, pa se zagledao u mnoštvo pijanaca; Tristram samo što mu nije mahnuo da
mu pokaţe gdje se nalazi. No policajac ga je ubrzo spazio, pa mu se, smiješeći se,
pribliţio. "Gospodin Foxe? Gospodin Tristram Foxe?"
"Da, kao što to jako dobro znate. Bit će najbolje da sjednete. Naravno, ukoliko me ne
ţelite odmah odvesti." Crni je konobar donio Tristramovo piće.
"Odvesti vas?" Policajac se nasmijao. "Ah, shvaćam. Slušajte," obratio se konobaru, "ja
ću jedno ovakvo. Da," kazao je Tristramu, "baš ste kao i vaš brat. Brat Derek, hoću reći.
Izgledom. Što se ostaloga tiče, naravno, ne znam."
"Ne poigravajte se sa mnom", rekao je Tristram. "Ako ţelite podnijeti tuţbu, podnesite
je." Ĉak je izbacio zglavke kao da parodira biciklista.
Redar se nasmijao glasnije. "Poslušajte moj savjet, gospodine Fo-xe", rekao je. "Ako ste
počinili nešto kaţnjivo, pričekajte da se to otkrije. Imamo mi dovoljno stvari s kojima
se moramo nositi i bez dobrovoljaca, shvaćate." Spustio je obje ruke mlitavo na stol,
kao da ţeli pokazati da na njima nema krvi, te se ljubazno nasmiješio Tristramu. Ĉinio
se pristojnim čovjekom, Tristramove dobi.
"Pa," rekao je Tristram, "ako smijem pitati..." Ĉinovnik je okrenuo glavu kao da ţeli
ustanoviti bi li itko, osluškivao taj ili ne, mogao išta čuti. No Tristram je bio skromno
izabrao udaljen i izdvojen stol. Policajac je neznatno kimnuo od zadovoljstva. Rekao je:
"Neću vam reći svoje ime. Moj čin moţete vidjeti - kapetan. Radim u organizaciji u
kojoj je vaš brat komesar, shvaćate. Vaš brat je taj o kojem ţelim govoriti.
Pretpostavljam da baš previše ne volite svoga brata."
"Kad se pravo uzme, i ne volim", kazao je Tristram. "Ali ne vidim u kakvoj je to vezi s
ičim ili s ikim." Konobar je donio kapetanov alk, a Tristram je naručio još jedan. "Ovaj
ja plaćam", rekao je kapetan. "Donesite dva. I to dupla." Tristram se začudio. Kazao je:
"Ako smjerate na to da me napijete pa da reknem ono što ne bih trebao reći..."
"Kojih li gluposti!" nasmijao se kapetan. "Vi ste, rekao bih, vrlo sumnjičav čovjek,
shvaćate. Znate, to mislim. Znate da ste tip vrlo sumnjičava čovjeka, rekao bih."
"Jesam", odgovorio je Tristram. "Okolnosti nas sve čine sumnjičavima."
"Rekao bih", otpovrnuo je kapetan, "da se vaš brat Derek sasvim lijepo sredio, slaţete li
se? I to, naravno, unatoč mnogim stvarima. Unatoč svome obiteljskom podrijetlu, na
primjer. No kad ste homo, shvaćate, brišu se svi ostali grijesi, grijesi otaca, na primjer,
shvaćate."
"On je vrlo dobro napredovao", rekao je Tristram. "Derek je sada vrlo velik čovjek."
"Oh, noja bih rekao da njegov poloţaj nije neoboriv, uopće nije neoboriv. A što se tiče
onoga velikog čovjeka - e pa, veličina je vrlo relativna stvar, zar ne? Da," kapetan se
sloţio sa samim sobom, "tako je." Prikučio se Tristramu te rekao toboţe bez veze s
prethodnim: "Moj čin u Ministarstvu davao mi je puno pravo najmanje na čin majora u
novom korpusu. Vi me, međutim, vidite samo s tri kapetanske zvjezdice. Ĉovjek po
imenu Dann, mnogo mlađi od mene, nosi krune. Jeste li ikad ovakvo što iskusili,
gospodine Foxe? Jeste li ikada, shvaćate, doţivjeli tako poniţavajuće iskustvo da vidite
kako mlađega čovjeka unapređuju preko vaše glave?"
"O, da", rekao je Tristram. "O, da, jesam. Itekako jesam." Konobar je donio dva dupla
alka. "Ponestalo je naranče", rekao je. "Ovo ovdje je crni ribiz. Nadam se da gospoda
neće zamjeriti."
"I mislio sam si", kimnuo je kapetan, "da ćete razumjeti."
"To je, naravno, zbog toga što niste homo", rekao je Tristram.
"Doista vjerujem", rekao je kapetan silno suzdrţano, "da je to u nekoj vezi. Vaš bi brat
sigurno bio zadnji koji bi porekao koliko toga duguje, shvaćate, svojim lijepo
izokrenutim spolnim navikama. No sad mi, gospodine Foxe, morate pričati o tim
njegovim lijepo izokrenutim spolnim navikama, jer ga vi čitava ţivota znate. Biste li
rekli da su istinske?"
"Istinske?" začudio se Tristram. "I više nego istinske, rekao bih. Počeo se ponašati na taj
način i prije nego što je navršio šesnaestu. Nikad nije pokazao nikakva zanimanja za
djevojke."
"Nikada? Dobro. Vraćamo se sada na vaše priznanje da ste sumnjičav čovjek,
gospodine Foxe. Jeste li ikad bili sumnjičavi prema svojoj ţeni?" Nasmiješio se. "Ovo je
pitanje teško postaviti svakom muškarcu, noja ga postavljam u posve poštenoj
namjeri."
"Ne vidim baš...", rekao je Tristram. A onda: "Dobri Gobe, na što vi to ciljate?"
"Počinjete shvaćati", rekao je kapetan. "Prilično ste ţustri kad se radi o ovakvim
stvarima. Ovo je, shvaćate, vrlo delikatna stvar."
"Vi to meni pokušavate reći", kazao je Tristram zapanjeno, "vi to meni pokušavate
natuknuti... da su moja ţena i moj brat Derek..."
"Motrim na njih već stanovito vrijeme", rekao je kapetan. "On zna da ga promatram, ali
kao da ga to previše ne zabrinjava. Ĉovjeku normalne seksualnosti vrlo je naporno
praviti se homoseksualcem, slično kao nastojati biti stalno nasmiješen. Taj vaš brat
Derek sretao se s vašom ţenom u raznim prigodama, što ja mogu posvjedočiti. Mogu
navesti datume. U vašem je stanu bio mnogo puta. Sve ovo, naravno, moţda ne znači
baš ništa. Moţda je vašoj ţeni davao pouke iz ruskog."
"Kuja", rekao je Tristram. "Gad." Nije znao na koje od njih da se više okomi. "Nikad nije
rekla. Nikad nije rekla ni riječi o njegovu dolasku u stan. Ali sada se sve povezuje. Da,
počinjem shvaćati. Susreo sam ga na odlasku. Otprilike prije dva mjeseca."
"Ah!" Kapetan je ponovno kimnuo. "Nikad nije bilo nikakva dokaza ni za što, shvaćate.
Na sudu, dok su još postojali sudovi, ništa od ovoga ne bi bilo pravim dokazom lošega
ponašanja. Vaš je brat moţda posjećivao vaš stan zato što je volio svoga nećaka. Ne bi
ga, naravno, posjećivao onda kada ste vi ondje, jer zna da ga ne volite, a bome ni on
vas. A vaša ţena ne bi ţeljela spominjati njegove posjete, shvaćate, zbog straha da se ne
razgnjevite. No kad je vaše dijete umrlo, prije dva mjeseca, ako se dobro sjećam, posjeti
su prestali. Naravno, posjeti su mogli prestati iz posve drugoga razloga, naime zbog
njegova uspona na poloţaj koji sada obnaša."
"Puno znate, zar ne?" kazao je Tristram gorko.
"Moram puno znati", rekao je kapetan. "Ali, shvaćate, sumnja nije znanje. Sada
prelazim na nešto vaţno što doista znam o vašoj ţeni i vašem bratu. Vaša je ţena
pisala vašem bratu. Napisala je ono što se, u staro doba, zvalo ljubavnim pismom.
Samo jedno, ne više, ali, naravno, vrlo inkriminirajuće. To je pismo napisala jučer. U
njemu navodi koliko joj nedostaje vaš brat te, neizbjeţno, koliko ga silno ljubi. Tu je i
stanovita količina erotskih podrobnosti - ne previše, ali ipak stanovita količina. Bila je
nerazborita što je napisala to pismo, ali je još nerazboritiji bio vaš brat kad nije uništio
pismo čim ga je pročitao."
"Dakle," zareţao je Tristram, "w ste to vidjeli, zar ne? Nevjerna kuja", dodao je. A
potom: "To objašnjava sve. Znao sam da nisam mogao pogriješiti. Znao sam.
Prevarantski, podmukli mali..." Mislio je na oboje.
"Na nesreću," kazao je kapetan, "za ovu stvar o pismu imate samo moju riječ. Mogu
misliti da će vaša ţena sve poreći. No čekat će sljedeći Derekov nastup na televiziji, jer
je zatraţila da joj unutar njega Derek uputi tajnu poruku. Zatraţila je da na neki način
ubaci riječ ljubav' ili riječ 'čeţnja'. Zgodna zamisao", prokomentirao je kapetan.
"Smatram, međutim, da nećete misliti da je potrebno pričekati ovakvu vrstu potvrde.
Do nje, shvaćate, moţda nikada i ne dođe. U svakom slučaju, one dvije riječi, obje ili
bilo koja od njih, mogu nadoći posve prirodno u televizijskom nastupu patriotske
prirode (svi su televizijski nastupi sada patriotski, je li tako?). Mogao bi reći nešto o
ljubavi prema domovini ili čeţnji svih ljudi, shvaćate, da dadu svoj doprinos ukidanju
sadašnjega izvanrednog stanja. Smatram da se radi o tome da ćete htjeti djelovati
gotovo smjesta."
"Da", rekao je Tristram. "Smjesta. Ona moţe otputovati. Moţe otići. Moţe se izvući. Ne
ţelim je više vidjeti. Moţe imati svoje dijete. Moţe ga imati gdje god ţeli. Neću je
spriječiti."
"Ţelite reći", zapanjio se kapetan, "da je vaša ţena trudna?"
"Nije sa mnom", kazao je Tristram. "Znam da nije. Kunem se da nije sa mnom. S
Derekom je. S onom svinjom Derekom." Tresnuo je po stolu, pa su čaše zaplesale na
svoju vlastitu melodiju. "Nabio mi rogove", kazao je kao u nekoj podrugljivoj
elizabetinskoj drami, "vlastiti brat."
Kapetan je lijevim malim prstom zagladio svoj hrđavi brk, prvo jednu, zatim drugu
stranu. "Tako", rekao je. "Sluţbeno, o ovom nemam nikakva saznanja. Nema nikakva
dokaza, shvaćate, da niste vi odgovorni. Postoji, kao što i sami morate priznati,
mogućnost da je dijete - ako se ikad rodi, što se, sluţbeno naravno, ne smije dogoditi -
da je dijete vaše. Hoću reći: kako, sluţbeno^znati da vi govorite istinu?"
Tristram ga je oštro pogledao. "Vjerujete li vi meni?"
"To uopće nije vaţno", kazao je kapetan. "No morate priznati da će vezivanje ovoga
problema s komesarom Populacijske policije naići na, shvaćate, skeptičnost. Ljubavni
odnošaj s nekom ţenom nešto je drugo. To je za vašega visokopozicioniranog brata
pokvarenost i nerazboritost. No da oplodi svoju innamoratu- to bi bio veličajan primjer
bezumna idiotizma, previše slaboumna da bi bio istinit. Shvaćate li? Shvaćate?" Bilo je
ovo prvi put da je ovu poštapalicu upotrijebio kao istinsko pitanje.
"Sredit ću ga", zarekao se Tristram. "Bez brige, sredit ću ja tu svinju."
"Popit ćemo u to ime još jednu rundu", rekao je kapetan. Crni je konobar bio u blizini,
udarajući metalnim pladnjem po blago savijenom koljenu i pjevušeći neskladno uz
slabašno bubnjanje. Kapetan je pucnuo prstima. "Još dva dupla", naručio je.
"Podjednako su krivi", kazao je Tristram. "Moţe li uopće biti gore izdaje od ove?
Ţenina izdaja. Bratova izdaja. Oh, Cob, Gob, Gob!" Pljesnuo se rukama po očima i
obrazima, zatomljujući izdajničke riječi, no puštajući da mu usta podrhtavaju od njih.
"On je istinski krivac", rekao je kapetan. "Izdao je više od svoga brata. Izdao je Drţavu i
svoj visoki poloţaj u njoj. Počinio je najpodliji zločin, najgluplji zločin, shvaćate. Sredite
prvo njega, sredite ga! Vaša je supruga samo ţena, a ţene nemaju mnogo smisla za
odgovornost. On je pravi, on. Sredite ga!" Stigla su pića, ljubičaste pogrebne boje.
"Kad pomislim", prostenjao je Tristram, "da sam joj dao svu ljubav, pouzdanje, sve što
jedan čovjek moţe dati." Polako je ispijao svoj alk s voćnim sokom.
"Dovraga s tim, shvaćate", rekao je nestrpljivo kapetan. "Vi ste jedini koji ga moţe
srediti. Što mogu ja, ah, u svom poloţaju? Ĉak da sam i sačuvao ono pismo, čak i da
sam ga sačuvao, ne mislite li da bi on za to doznao? Ne mislite li da bi na mene
nahuckao neke razbijače? Vrlo je opasan čovjek."
"Što mogu ja učiniti?" kazao je Tristram plačno. "Na vrlo je visoku poloţaju." Ova nova
čaša bila je puna tvari za cmizdrenje. "Koristi se svojim poloţajem, to on radi, da bi
izdao vlastita brata." Usta su mu se objesila, vlaga probila oko kontaktnih leća. No
odjednom, maznuvši šakom o stol, prasnuo je, otkrivajući donje zube: "Kuja! Pričekajte
samo da je sretnem, pričekajte samo!"
"Da, da, da, to zaista moţe pričekati, shvaćate. Slušajte, sredite prvo njega, kao što vam
velim. Promijenio je stan, sada je u Winthrop Mansionsu 2095. Sredite ga, udesite ga,
dajte mu lekciju. Ţivi sam, shvaćate."
"Da ga ubijem, hoćete reći?" začuđeno će Tristram. "Ubijem?"
"Crime passionel, kako se to nekoć zvalo. Vašu se ţenu moţe natjerati da, prije ili
kasnije, prizna, shvaćate. Sredite ga, udesite ga!"
Tristram je zračio nesigurnom sumnjičavošću. "Koliko vam mogu vjerovati?" kazao je.
"Neću da me se iskoristi, neću da me se navede da obavim nečiji prljavi posao,
shvaćate." Poštapalica ga se hvatala. "Rekli ste štošta o mojoj ţeni. Odakle da znam da
je to točno? Odakle da znam da je istina? Nemate nikakva dokaza, niste mi podastrli
nikakav dokaz." Gurnuo je praznu čašu prema sredini stola. "Zadrţite si svoje prljavo
piće kojim me pokušavate opiti." Uz stanovit napor, počeo se dizati. "Idem kući
razračuna-ti se sa svojom ţenom, to ću učiniti. A potom ćemo vidjeti. No neću obaviti
nikakav prljavi posao za vas. Ništa vam ne vjerujem, tu nema spora. Spletkarenje, to je
to."
"Dakle, još se niste uvjerili", kazao je kapetan. Stao je prepipavati po jednom od
pokrajnjih dţepova svoje surke.
"Da, spletkarenje. Borba za vlast unutar stranke - karakteristično za Interfazu. A ja sam
povjesničar. Trebao sam postati šef Odsjeka za društvene studije, da ona homo svinja
nije..."
"Dobro, dobro", kazao je kapetan.
"...izdala", rekao je Tristram dramatično. "Izdali me homoseksualci."
"Nastavite li ovako," rekao je kapetan, "uhitit će vas."
"To je sve što znate, uhititi ljude. Odsjek za uhićenje, ha, ha, ha." A zatim: "Izdan."
"Dobro", rekao je kapetan. "Ako ţelite dokaz, evo ga." Izvadio je iz dţepa pismo i digao
ga uvis.
"Dajte mi ga", kazao je Tristram poseţući za njim. "Dajte da ga vidim."
"Ne", rekao je kapetan. "Ako mi ne vjerujete, zašto bih ja vjerovao vama?"
"Dakle", rekao je Tristram. "Dakle, doista ga je napisala. Prljavo ljubavno pismo. Samo
da je sretnem! Samo da ih oboje sretnem!" Zveknuo je nebrojenom šakom septa i flori
na po stolu te se naslijepo i vrlo nesigurno počeo povlačiti.
"Njega prvo", rekao je kapetan. No Tristram je krivudao svojim putem van,
nepromišljeno nepokolebljiv u svojoj namjeri. Kapetan je načinio tragikomičnu
grimasu te vratio pismo u dţep. Bilo je to pismo njegova starog prijatelja, stanovitog
Dicka Turnbulla, s praznika u Švicarskoj. Ljudi danas ne gledaju, ne slušaju, ne pamte.
A ipak, ono drugo pismo doista postoji. Kapetan Loosley sasvim ga je sigurno vidio na
pisaćem stolu metropolitanskoga komesata. A, na nesreću, metropolitanski je komesar
- prije no što će ga zajedno s ostalom privatnom poštom, od koje je neka prostačka,
baciti u zidni pakao - vidio da ga je on vidio.
6.
Rakušci, zelene alge, rebraši, sipine kosti, usnača, sluznjača i glavoč, čigra, bluna i
srebrnasti galeb. Beatrice-Joanna udahnula je zadnji dah mora te zatim pošla u
Drţavnu trgovinu ţiveţom (ogranak Rossiter Avenue) u podnoţju golemoga Spurgin
Buildinga. Obroci su bili srezani još jednom bez upozorenja ili isprike ijednoga od
dvaju odgovornih ministarstava. Beatrice-Joanna dobila je i platila dvije kocke
smeđega dehidrata od povrća (mahunarke), veliku bijelu limenku synthelaca,
komprimirane ploče ţitarica, plavu bocu prehrambenih jedinica. Za razliku od drugih
ţena koje su kupovale, Beatrice-Joanna nije se prepustila jadanju i prijetnjama (iako su
ove bile prigušene otkako je prije tri dana izbila mala pobuna koja je hitro ugušena,
kao i zato što su danas vrata bila prepuna sivaca); osjećala se prepuna mora, kao neke
goleme zasitne okrugle porcije drhtavog plavo-zeleno prošaranog mesa. Izlazeći iz
dućana, rastreseno se pitala kakva li je okusa bilo meso. Njezina su se usta sjećala
samo soli ţive ljudske koţe u čisto ljubavnom kontekstu - resice uha, prsti, usnice. "On
je moje meso", glasila je pjesma o preslatkom Fredu. To je ono, pretpostavila je, što se
razumijevalo pod tim izrazom idealiziranja.

I tako se na prepunoj ulici, zaokupljena nevinim zadaćama domaćica, odjednom

sučelila s glasnim optuţbama svoga muţa. "Tu si, dakle", povikao je teturajući od alka.
Bijesno je lamatao prema njoj, a noge kao da su mu se slijepile s pločnikom pred
ulazom u stanove, koji su sačinjavali veći dio Spurgin Buildinga. "Uhvaćena na djelu,
ha? Uhvaćena na povratku s njega." Mnogi su ih prolaznici gledali sa zanimanjem.
"Praviš se da ideš u kupovinu, ha? Sve znam, ne trebaš se pretvarati." Zanemario je
njezinu mreţu s mršavim špecerajem. "Sve su mi rekli, baš sve." Njihao se balansirajući
rukama, kao da je na rubu visoka prozora. Majušni ţivot Beatrice-Joanne zadrhtao je
kao da je ugroţen. "Tristrame," pokušala je hrabro grdnjom, "opet si lokao. Smjesta
ulazi, i to ravno u onaj lift..." "Izdan", jauknuo je Tristram. "Imat će dijete. I to od moga
vlastitoga prokletoga brata. Kuja, kuja. E pa, imaj ga! Hajde, bjeţi i imaj ga! Svi znaju,
svatko zna." Neki su se prolaznici podsmjehnuli. "Tristram", kazala je Beatrice-Joanna
razvučenih usana. "Ne zovi me Tristram", otpovrnuo je Tristram kao da mu to nije
ime. "Kujo prevarantska!" "Ulazi", zapovjedila je Beatrice-Joanna. "Došlo je do zablude.
Ovo nije za javnost." "Nije li?" rekao je Tristram. "Ma nemoj. Daj, bjeţi!" Ĉitava
nakrcana ulica, nebo, postali su njegov izdani dom, ćelija patnje. Beatrice-Joanna
odlučno je pokušala ući u Spurgin Building. Tristram ju je pokušao spriječiti pletući
rukama kao trepavicama.
A onda se začula buka koja je dopirala s Froude Placea. Bila je to povorka sirovih ljudi
u radničkim kombinezonima koja je ječala konfuznim kricima nezadovoljstva. "Vidiš",
rekao je trijumfalno Tristram. "Svi znaju." Svi su nosili kapu i NSW, oznaku National
Synthelac Worksa. Neki su nosili prosvjedne transparente - komade sintetske tkanine
pričvršćene za drške metli, na brzinu izrezane komade kartona na tankim letvama.
Jedini pravi natpis bio je logogram ŠTRAJK; na ostalima su bili nezgrapni crteţi
ljudskih kostura. "Među nama je sve završeno", kazao je Tristram. "Blesavi idiote",
rekla je Beatrice-Joanna, "ulazi! Ne ţelimo biti upleteni u ovo." Radnički vođa
izbezumljena pogleda popeo se na podnoţje kandelabra, obgrlivši ljevicom stup.
"Braćo," povikao je, "braćo! Ako ţele pošten rad, moraju nas bogme i hraniti kako
treba."
"Objesite staroga Jacksona", pokolebao se jedan postariji radnik. "Neka visi."
"Curnite ga u kazan", povikao je komično škiljavi Mongol.
"Ne budi blesav", rekla je Beatrice-Joanna usplahireno. "Izvući ću se iz ovoga ovdje,
ako ti nećeš." Ţestoko je odgurnula Tristrama. Namirnice su se razletjele, a sam
Tristram posrnuo je i pao. Povikao je: "Kako si mogla, kako si mogla, s mojim vlastitim
bratom?" Namrgođena je ušla u Spurgin Building, prepuštajući ga vlastitu izljevu
pogrda. Tristram se s mukom podigao s pločnika, grabeći konzervu synthelaca.
"Prestanite se gurati", rekla je neka ţena. "S ovim nemam nikakve veze. Hoću kući."
"Mogu prijetiti", rekao je vođa, "dok im njuške ne poplave. Imamo svoja prava i ne
mogu nam ih oteti, a obustava rada zakonsko je pravo u slučaju istinske nepravde; to,
dovraga, nikako ne mogu pobiti." Urnebesan huk. Tristram je osjetio da su ga, uvučena
u masu radnika, povukli sa sobom. Neka školarka, također zahvaćena, zaplakala je.
"Dobro ti je to", kimnuo je mlađi loše obrijan muškarac s prištićima. "Izgladnjeli smo,
velika većina nas, o tome se radi." Zrikavi Mongol okrenuo se prema Tristramu
čitavim licem. Na šupljikav mu se nos smjestila muha; oči su mu bile krasno
namještene da je gleda. Promatrao je kako odlijeće, diveći joj se kao da ona simbolizira
oslobođenje. "Zovem se", rekao je Tristramu, "Joe Blacklock." Potom se, zadovoljan,
ponovno okrenuo da sluša svoga vođu. Vođa, sam naţalost bucmast poput tovljene
guske, pozivao je: "Neka čuju krike praznih radničkih utroba." Huka. "Solidarnost",
zaurlao je ovaj punašni čovjek. Još jača huka. Tristrama su gnječili, gurali. A onda su se
pojavila dva sivca iz Drţavne trgovine ţiveţom (ogranak Rossiter Avenue) naoruţana
samo pendrecima. Muţevna izgleda, počeli su ţestoko mlatiti. Kad su udarili desnu
ruku vođe koji se drţao za uličnu svjetiljku, prolomio se bolan i srdit krik. Vođa je
zalamatao rukama prosvjedujući.

Jedan je redarstvenik pao, a potom su ga iscipelarili. Niotkud se na nečijem licu

pojavila prava pravcata krv. "Urggh", progrgljao je muškarac pokraj Tristrama.
"Smlavimo gadove!" Školarka je vrisnula. "Propustite je van", viknuo je trezniji
Tristram. "Raščistite joj, zagoba, put!" Razbijačka je masa nahrupila. Onaj još uspravni
sivac sada je bio stiješnjen uz kameni zid Spurgin Buildinga. Zadahtanih, otvorenih
usta, razbijao je lubanje i lica. Nekomu je izletjelo gornje zubalo, pa se na trenutak u
zraku ukazalo cerenje one mačke iz Cheshirea. A onda prodorno zviţdanje. "Novi
gadovi", viknuo je izgubljeni vođa odnekud između šoka. Sirene policijskih
automobila dizale su se i padale u glissandima zlogukih akorda. Rulja je liznula na sve
strane poput poţara ili vode kad u nju hitneš kamen. Školarka je na svojim tanušnim
nogama strugnula preko ulice, zamaknula u neki prolaz. Tristram je i dalje, poput
dojenčeta, drţao bijelu limenku synthelaca. Ulicu su sada drţali sivci, neki od njih
tvrdi i glupi, drugi pak preljubazno nasmiješeni, a svi s karabinima "na gotovs".
Ĉasnik s dvije sjajne trake na svakom ramenu, sa zviţdaljkom u ustima kao nekakvom
dudom, s rukom na futroli. Na oba kraja ulice svjetina je stajala i gledala. Plakati i
transparenti pomicali su se amo-tamo, nesigurno povrh ramena, već nekako plaho i
izgubljeno. Crni su kombiji čekali otvorenih bočnih vrata, kamioni spuštenih straţnjih
ograda. Jedan je narednik nešto prosiktao. Najednom se mjestu uskomešalo, kohorta se
pokrenula. Zafućkani blještavi inspektor izvukao je pištolj iz futrole. Pijuknuo je
zvonku naredbu i jedan je karabin prasnuo u zrak. "Zgrabite pedere", viknuo je radnik
u poderanom kombinezonu. Nesiguran napad falange natisnutih ljudi brzo je zadobio
zamah i sivac je vrišteći pao. Zviţdaljka je sada proparala poput zubobolje. Karabini su
sada zaista zapucali, a nastrijeljeni su poput štenadi procviljeli sa zidova. "Ruke uvis",
zapovjedio je inspektor izvadivši zviţdaljku iz usta. Neki su radnici leţali zureći i
krvareći na suncu. "Sve ih strpajte unutra", zapovjedio je narednik. "Ima mjesta za sve
te ljepotane." Tristram je ispustio konzervu synthelaca. "Pazite onoga ondje", povikao
je časnik. "Bomba kućne izradbe."
"Nisam jedan od njih", pokušao je objasniti Tristram, ruku sklopljenih iznad glave.
"Samo sam išao kući. Ja sam nastavnik. Najoštrije protestiram. Mičite svoje prljave
ruke!" "U redu", rekao je krupni sivac susretljivo te ga svojski tresnuo kundakom u
trbuh. Tristram je bljucnuo slabašan vodoskok ljubičastog soka kojim se razrjedivao
alk. "Unutra." Dotjerali su ga do crnoga teretnjaka, a nazofarinks ga je pekao okusom
kratkotrajnoga bljuvanja. "Moj brat", prosvjedovao je, "komesar Poppoppopp..." Nije
mogao prestati s popkanjem. "Moja je ţena tamo unutra, dajte mi da barem
razgovaram sa ţenom." "Unutra." Pao je penjući se prečkama zanjihane ograde
kamiona. "Da bahrem rharghovharam saţhenom", podrugnuo mu se jedan radnički
glas. "Ha, ha." Kamion je bio pun znoja i očajničkoga dahtanja, kao da su svi oni unutra
dobrohotno spašeni iz nekog ubitačnog krosa. Ograda je zveknula veselom glazbom
lanaca, a cerada se spustila. U potpunom mraku radnici su se raspoloţili, a jedan ili
dvojica zacičali su djevojačkim glasovima: "Prestani, tuţit ću te mami" te "Uh, baš si
grozan, Arthure." Ozbiljna zapuhana ljudina pokraj Tristrama kazala je: "Ne uzimaju
stvar ozbiljno, i u tome je problem s mnogima od ovih ovdje. Ne pomaţu jedan
drugome, to je to." Mukli glas razvučenih sjevernjačkih samoglasnika nabacio se
šalom: "Jee lii tko zaa seendvič ood prţeenih jaaja?" "Slušajte," gotovo je zaplakao
Tristram u miomirisni zrak, "upravo sam se išao razračunati sa svojom ţenom, to je
sve. Ovo sa mnom nije imalo nikakve veze. Nije fer." Ozbiljan glas pokraj njega rekao
je: "Naravno da nije fer. Nikada nisu bili fer prema radniku." Jedan drugi glas,
neprijateljski prema Tristramu, zareţao je: "Znaš što, zaveţi! Znamo mi takve.
Promatram ja tebe", što je bilo bjelodano nemoguće. U međuvremenu, kako su mogli
razabrati, tutnjali su u konvoju, a ćutjeli su da su ulice pune razdraganih neuhićenih
ljudi. Tristramu je došlo da zarida. "Ĉini mi se", rekao je neki novi glas, "da se ti ne
ţeliš uključiti u našu borbu, je li tako, prijatelju? Intelektualci nikad nisu bili na strani
radnika. Katkada su se pravili da jesu, ali samo zato da bi izdali." "Ja sam taj koji je
izdan", povikao je Tristram. "Jesi, vraga", rekao je netko. "Izdaja činovnika", primetnuo
je netko komu je bilo dosadno. Zasvirala je harmonika.
Napokon se kamion zaustavio; neumoljiva konačnost kočnica, otvaranje i lupanje
vrata šoferske kabine. Buka otkapčanja, zveket lanaca, a potom, poput vjetra, prodor
prekrasnoga dnevnog svjetla. "Van", rekao je kaplar s karabinom, kozičavi
Mikronezijac. "Slušajte", kazao je Tristram izlazeći. "Ţelim uloţiti najoštriji prosvjed
zbog ovoga. Zahtijevam da mi se omogući da telefoniram komesaru Foxeu, svome
bratu. Došlo je do strašne zabune." "Unutra", rekao je redarstvenik, pa su Tristrama
zajedno s ostalima ugurali u veţu. Poniranje od četrdesetak katova u raj iznad njihovih
glava. "Vi, druţino, ovamo", kazao je neki narednik. 'Trideset i pet po ćeliji. Puno je
mjesta za sve, vi uţasna antisocijalna bagro!" "Prosvjedujem", opet se bunio Tristram.
"Ja neću ući onamo", rekao je ulazeći. "Ah, zatvori", kazao je jedan radnik. "Sa
zadovoljstvom", kazao je narednik. Tri su zasuna zveknula za njima, a, za svaki slučaj,
i ključ je škripnuo u zahrđaloj bravi.

7.
Beatrice-Joanna spakirala je samo jednu torbu; nije se ni imalo ne znam što pakirati.
Ovo nije bilo vrijeme posjedovanja. Oprostila se sa svojom spavaćom sobom; oči su joj
se ovlaţile pri zadnjem pogledu na mali zidni leţaj koji je pripadao Rogeru. Potom je u
dnevnoj sobi prebrojila gotovinu: pet novčanica od gvineje, trideset kruna, nešto septa,
florina i tannera. Dovoljno. Nije bilo vremena da obavijesti sestru, no Mavis joj je često
govorila, pisala: "Daj, dođi bilo kada. Ali ne dovodi mi onog svog muţa. Znaš da ga
Shonny ne podnosi." Pri pomisli na Shonnyja Beatrice-Joanna se nasmiješila, pa
zaplakala, pa se opet pribrala. Ujedno je okrenula glavni prekidač i hladnjak je prestao
zujati. Sada je ovo bio mrtav stan. Kriva? Zašto bi se osjećala krivom? Tristram joj je
bio rekao da ode i upravo je odlazila. Ponovno se zapitala tko li mu je rekao, koliko
zna. Moţda Tristrama više nikad neće vidjeti. Majušni ţivot u njoj rekao je: "Djeluj, ne
razmišljaj! Kreni! Ja sam jedino što je vaţno." Bit će, pomislila je, sigurna u Sjevernoj
provinciji; ono će biti sigurno. Nije mogla misliti ni na koju drugu obvezu doli na ovo,
na ovaj jedini centimetar prosvjeda, teţak tridesetak grama, na stanice koje se
neprestano dijele u protestu, eksplozijama protesta - ep/, meso, hypo. Sićušni ţivot
prosvjeduje protiv monolitne smrti. Dalje odavde.
Počelo je kišiti, pa je odjenula kišnu kabanicu, opnu tanku poput magle. Na pločniku je
bilo sasušene krvi, koju su iglice kiše ubadale da je natjeraju da prokola, pa makar do
kanalizacije. Kiša je dolazila s mora i predstavljala je ţivot. Ţustro je došla do Froude
Squarea. Crveno obasjan ulaz u podzemnu ţeljeznicu vrvio je ljudima, crveno
obasjanima poput vragova u starom, mitskom paklu, mučaljivima, mrmljajućima,
zacerekanima, koji su pojedinačno ili u parovima brzali niz bučne pokretne stube.
Beatrice-Joanna kupila je kartu iz automata, zaronila u aseptične bijele katakombe
kojima pusu vjetrovi iz tunela, pa se ukrcala u vlak za Centralni London. Bila je to brza
linija koja će je za manje od sat i pol dovesti na odredište. Do nje je neka ţena mljackala
i mljackala, razgovarajući sama sa sobom, zatvorenih očiju, povremeno naglas: "Doris
je bila dobra djevojčica, dobra djevojčica svojoj majci, ali ona druga..." Preston,
Patcham, Pangdean. Putnici su odlazili, dolazili. Pyecombe. Starica se iskrcala
mumljajući: "Doris." "Pita, to su oni obično jeli", kazala je blijeda, debela majka u
golubinje plavoj odjeći. Njezino je dijete zaplakalo. "Gladan je, u tome je problem",
rekla je. Sada su etape putovanja postale duţe. Albourne, Hickstead, Bolney,
Warninglid. U Warninglidu je ušao muškarac učenjačkog izgleda i ţilava vrata; sjeo je
pored Beatrice-Joanne da bi, pušući poput kornjače, čitao Djl Wlym Shkspra. Odmotao
je rebro sintečoka i počeo ga, otpuhujući, ţvakati. Dijete je ponovno briznulo u plač.
Handcross. Pease Pottage.2 "I juhu od graška znali su jesti", kazala je majka. Crawley,
Horley, Salfords. Ništa jestivo. Redhill. U Redhillu je sišao učenjak, a ukrcala su se tri
pripadnika Populacijske policije. Bili su to mladi ljudi, dočasnici, dobro građeni,
ulaštenih metalnih dijelova crnih odora koje su bile besprijekorno čiste od vlasi, prhuti
i mrvica. Drsko su promotrili putnice, kao da stručnim okom tragaju za nezakonitim
trudnoćama. Beatrice-Joanna se zarumenjela, poţeljevši da je putovanju kraj.

________________________
2 Juha od graška (prim. prev.).

Merstham, Caterham, Coulsdon. Uskoro će i biti. Pritisnula je rukama trbuh kao da

njegov celularni stanar već poskakuje čujnim veseljem. Purley, Croydon, Thornton
Heath, Norwood. Redarstvenici su sišli. Sada je pak vlak brujeći pošao u duboko, crno
srce prastaroga grada. Dukvich, CamberWell, Central London. Uskoro se Beatrice-
Joanna našla na lokalnoj liniji za Sjeverozapadni terminal.
Zaprepastio ju je broj sivih i crnih redarstvenika koji su preplavili bučnu postaju. Stala
je u rep u kolodvorskoj dvorani. Sluţbenici obiju policija sjedili su za dugim stolovima
koji su priječili put do šaltera. Bili su okretni, drski, odsječni.
"Osobnu kartu, molim." Predala ju je. "Odredište?"
"Drţavno gospodarstvo NW 313, pokraj Prestona."
"Svrha puta?"
Bez muke se uklopila u ritam. "Društveni posjet."
"Prijateljima?"
"Sestri."
"Aha. Sestri!' Ta prljava riječ. "Trajanje posjeta?"
"Ne znam. Slušajte, zašto vas sve to zanima?"
"Trajanje posjeta?"
"Oh, moţda šest mjeseci. Moţda duţe." Što bi im trebala reći?
"Napuštam muţa."
"Hm, hm. Provjeri ovu putnicu, čuješ?" Policijski namještenik kopirao je njezinu
iskaznicu na ţućkasti obrazac, sluţbeni. U međuvremenu je jedna druga mlada ţena
dopala muka. "Velim vam da nisam trudna", neprekidno je govorila. Policajka zlaćane
kose i tankih usnica u crnoj odori stala ju je odvlačiti prema vratima na kojima je pisalo
LIJEĈNIK. "Uskoro ćemo vidjeti", kazala je, "uskoro ćemo sve vidjeti, zar ne, mila?"
"Ali nisam", kričala je mlada ţena. "Velim vam da nisam."
"Evo", rekao je Beatrice-Joannin istraţitelj vraćajući joj ţigosanu ispravu. Imao je
ugodno pravilno lice na kojem je odbojnost djelovala poput đavolje maske. "Previše
ilegalnih trudnica nastoji pobjeći u provincije. Vi tako nešto ne biste pokušavali, zar
ne? U vašim papirima stoji da imate jedno dijete, sina. Gdje je on sada?"
"Umro je."
"Aha, aha. Dakle, to je to, zar ne? Odlazite!" I Beatrice-Joanna uputila se da kupi
jednosmjernu kartu za sjever.
Redarstvo na pregradi, redarstvo u ophodnji peronom. Krcat vlak (na nuklearni
pogon). Beatrice-Joanna, već iscrpljena, sjela je između mršava čovjeka, toliko kruta da
se činilo kako mu je koţa oklop, te malene ţene, kojoj su se noge objesile kao u neke
vrlo velike lutke. Sučelice se nalazio muškarac u kariranom odijelu, grubog
komedijaškoga lica, koji je očajnički sisao laţni kutnjak. Malena djevojčica, otvorenih
usta kao da je muče polipi, odmjerila je Beatrice-Joannu od glave do pete, od pete do
glave, strogim, polaganim ritmom. Vrlo debela mlada ţena ţarila se poput trome
svjetiljke, a njezine su noge toliko nalikovale drveću da se činilo kao da izrastaju iz
poda kupea. Beatrice-Joanna je sklopila oči. Gotovo istog časa zaskočio ju je san: sivo
polje pod olujnim nebom, kaktusima slične biljke stenju i lelujaju se, ljudi kosturi ruše
se obješenih crnih jezika, a onda ona sama - s nekim debelim muškim likom koji
zatvara prizor - u snošaju. Prasnuo je glasan smijeh i ona se probudila u muci. Vlak je
još bio na postaji; suputnici su (uz iznimku djevojčice s polipima) zurili u nju s
neznatnim zanimanjem. A onda - kao da je san bio obvezni obred prije polaska - počeli
su se odmicati, ostavljajući za sobom sivo i crno redarstvo.
"Što će nam učiniti?" upitao je Tristram. Oči su mu se bile priviknule na tamu pa je
mogao razaznati da je čovjek do njega onaj škiljavi Mongol koji je, davnih dana u onoj
buntovnoj ulici, bio obznanio da se zove Joe Blacklock. Neki su utamničenici čučali
poput rudara - nije bilo nikakvih sjedalica - dok su se drugi naslanjali na zidove.
Starac, ranije flegmatičan, koji je za napadaja uzbuđenosti ščepao rešetke vičući u
hodnik: "Ostavio sam uključenu peć. Pustite me kući da je isključim. Vratit ću se
odmah, poštenja mi, hoću..."; sada je iznuren leţao na hladnim zastavama.
"Učiniti nama?" upitao je Joe Blacklock. "Koliko znam, ništa nije rečeno. Koliko znam,
neke puste, a neke zadrţe. Tako je, Frank, zar ne?"
"Kolovođe nadrapaju", kazao je Frank, mršav, visok, blesav. "Svi smo mi rekli Arryju
da tratimo vrijeme. Uopće se nije trebalo upuštati. Vidi kamo nas je samo dovelo. Vidi
kamo će njega odvesti."
"Koga?" upitao je. "Kamo?"
"Sebe naziva vodom štrajka. Malo će robijati. Moglo bi biti i gore, kako se stvari
posvuda pogoršavaju." Dlan je uobličio u pištolj te ga uperio u Tristrama. "Kao što bi
moglo biti tebi", rekao je. "Bum, bum."
"Ovo sa mnom nije imalo nikakve veze", kazao je Tristram dvadeseti put. "Jednostavno
sam uhvaćen u gomili. Puka zabuna, govorim vam."
"Tako je. Samo im to reci kad dođu po tebe." Frank je zatim otišao u kut mokriti.
Ĉitava je ćelija toplo zaudarala na mokraću. Sredovječni muškarac sa sijedim
čuperkom na glavi, mahnita izgleda poput nekog laika propovjednika, pristupio je
Tristramu i rekao:
"Osudit ćete sami sebe čim zinete, gospodine. Ta odmah će, čim uđete, u vama
prepoznati intelektualca. Smatram da ste bili zbilja hrabri, na ovaj ili onaj način, što ste
stali uz radnike. Nagradu ćete dobiti čim nastupe bolja vremena, upamtite što vam
kaţem."
"Ali nisam bio ja", samo što nije zaplakao Tristram. "Nisam stao."
"Ah," začuo se glas iz kuta, "čujem korake, doista ih čujem, čini mi se." Na hodniku se
upalilo svjetlo, golo poput jajeta, a čizme su škripnule prema ćeliji. S poda je zavapio
starac: "Ţelim je samo isključiti. Neću se dugo zadrţati." Rešetke ćelije, potpuno crne
pri ovom novom svjetlu, otvoreno su se cerile svima njima. Dva sivca, mladi razbijači,
naoruţani, cerili su se između iscerenih rešetaka. Zasuni su sunuli, ključ se okrenuo,
vrata ćelije uz zveket su se otvorila. "Dobro", rekao je jedan od sivaca, kaplar,
miješajući snop osobnih karata. "Podijelit ću ih, vratiti ih, je li jasno? Oni kojima ih dam
mogu zbrisati i da više ne budu zločesti. Dobro. Aaron, Aldiss, Barber, Collins,
Chung..." "A ja? Koga sam vraga ja lošeg učinio?" rekao je Joe Blacklock. "...Davenport,
Dilke, Mohamed Daud Dodds, Endore, Evans..." Ljudi su nestrpljivo grabili
dokumente da bi bili grubo izgurani na slobodu. "...Fairbrother, Franklin, Gill,
Hackney, Hamidin..." "To mora da je zabuna", povikao je Tristram. "Ja sam na F."
"...Jones, Lindsav, Lowrie..." Ćelija se brzo praznila. "Mackintosh, Mayfield, Morgan,
NorWood, O'Connor..." "Vratit ću se", rekao je starac dršćući, uzimajući iskaznicu, "čim
je isključim. Hvala, dečki." "...Paget, Radzinowicz, Smith, Snyder, Taylor, Ucuck,
Vivian, Wilson, Wilson, Wilson. To je sve. Tko si ti, druškane?" upitao je sivac
Tristrama. Tristram mu je rekao. "Dobro, ti trebaš ostati ovdje." "Zahtijevam da vidim
zapovjednika", zatraţio je Tristram. "Zahtijevam da mi se dopusti da stupim u vezu s
bratom. Dajte da telefoniram svojoj ţeni. Pisat ću ministru unutrašnjih poslova." "Od
pisanja nikakve štete", kazao je sivac. "Moţda će te pisanje smiriti. Hajde piši,
druškane. Piši."

9.
"E pa," zagrmio je Shonny, "slava Bogu na visini, vidi ti tko nam je došao. Moja draga
šurjakinja, Bog nas blagoslovio i čuvao, koja ne izgleda ni za dan starija otkako sam je
zadnji put vidio, a tome su već sigurno pune tri godine. Uđi, uđi i dobro nam došla."
Sumnjičavo se navirio van govoreći: "Znaš, nikakva mu zla ne ţelim, no nadam se da
nisi sa sobom dovela onoga groznoga čovjeka, jer se od samog pogleda na njega
nakostriješim i prođu me trnci." Beatrice-Joanna je protresla glavom smiješeći se.
Shonny je bio djelić bajkovite prošlosti - otvoren, izravan, iskren, muţevan, s
preplanulim šaljivim licem, začuđenim svijetloplavim očima, majmunskom gornjom
usnicom, donjom usnicom što se puteno objesila, krupnim tijelom u vrećastom
seljačkom odijelu. "Mavis," zazvao je, "Mavis", i Mavis se pojavila u malom hodniku –
šest godina starija od Beatrice-Joanne, jednake kose boje jabukovače, točkastih smeđih
očiju i krupnih udova, obilnih grudi.
"Nisam imala vremena da ti javim", kazala je Beatrice-Joanna ljubeći sestru. "Odjurila
sam vrlo naglo."
"Dobro je ono mjesto ostaviti naglo," rekao je Shonny hvatajući se njezine torbe, "onu
veliku groznu metropolu, Bog joj dao grozne snove."
"Siroti mali Roger", kazala je Mavis, obavivši rukom sestru i uvodeći je u dnevnu sobu.
"Sramota." Soba nije bila mnogo veća od one u Foxeovu stanu, no činilo se kao da
odiše prostorom i kisikom. Shonny je kazao:
"Prije ičega drugoga, popit ćemo jedno piće." Otvorio je vrata u podu te otkrio niz
boca. "Piće koje se nipošto ne moţe kupiti po dvadeset kruna za pintu u onom
zatucanom karcinomu Što si ga napustila, Bog ga razorio." Podigao je bocu prema
električnom svjetlu. "Vino od šljiva vlastite proizvodnje", rekao je. "Proizvodnja vina
vjerojatno je zabranjena, poput mnogih drugih zdravih i bogobojaznih stvari, ali
kvragu i čitava ta gomila uskogrudnih zakonodavnih govnovalja, Krist neka im se
smiluje." Natočio je. "Uzmite to u desnu ruku pa ponovite za mnom", naredio je. Ispili
su. "Ĉekajte", kazao je Shonny. "Za što smo pili?"
"Za mnoge stvari", rekla je Beatrice-Joanna. "Za ţivot. Za slobodu. Za more. Za nas. Za
nešto o čemu ću vam pričati kasnije."
"Popit ćemo po čašu za svako od toga", rekao je Shonny. Široko se osmjehivao. "Divno
je što si s nama."
Shonny je bio Pankelt, jedan od rijetkih preţivjelih pripadnika Keltskoga saveza koji je,
u dobrovoljnom egzodusu, napustio Britansko otočje te se prije gotovo stotinu godina,
val za valom, naselio u Armorici. U Shonnyju je kolala bodra krv Manxa, Glamorga-
na, Shetlanda, Avrshirea i grofovije Cork, ali se to, kako je Shonny strastveno isticao,
nije moglo zvati kriţanjem rasa. Fergus, Mojsije Saveza, bio je naučavao da su Kelti
jedan narod, da je njihov jezik jedan jezik, da im je religija u biti jedinstvena. Doktrinu
o Mesijinu drugom dolasku izaţeo je iz katoličanstva, kalvinističkog metodizma,
prezbiterijanstva: church, kirk\ chapel - bile su jedan hram neizbjeţnoga Boga.
Njihovo je poslanje, u svijetu čije je pelagijanstvo zapravo bilo indiferentnost, bilo
odrţavanje kršćanskoga plamena, kao nekoć davno nasuprot saksonskim hordama.
"Znaš, mi smo se molili," kazao je Shonny točeći damama vino, "iako je i to, naravno,
protuzakonito. Nekoć su nas obično ostavljali na miru, no sad su ubacili onu
paklensku policiju koja špijunira, uhićuje, baš kao u drevna vremena progona iz naše
časne uspomene. Nekoliko smo puta ovdje odrţali bogosluţje. Oca Shackela, Bog
blagoslovio i pomogao sirotu čovjeku, pokupili su jednoga dana iz njegova vlastitog
dućana neki od ovih glupana s puškama i crvenilom za usne - otac Shackel je po
zanimanju sjemenar - te ga odveli ne znamo kamo. A mi svejedno, to ovi ubogi
zatucani slaboumnici ne mogu ili ne ţele shvatiti, prinosimo ţrtvu za dobrobit same
Drţave. Svi ćemo poumirati od gladi, Bog nas blagoslovio, ne budemo li molili za
oproštenje zbog svojega bogohuljenja. Griješenja protiv pameti, poricanja ţivota. To
kako se stvari razvijaju šalje se kao boţanska kazna mnogima od nas." Iskapio je čašu
vina od šljiva te cmoknuo velikim, mesnatim usnama.
"Stalno smanjuju fasung", kazala je Beatrice-Joanna. "Ne kaţu zašto. Bilo je uličnih
demonstracija. Tristram se našao u jednoj od njih. Tada je bio pijan. Mislim da ga je
moralo odvesti redarstvo. Nadam se da će s njim biti sve u redu."
"Pa," rekao je Shonny, "ne ţelim mu nikakva zla. Pijan, veliš? E pa, moţda ipak u
njemu ima i nešto dobro."
"A koliko kaniš ostati kod nas?" upitala je Mavis.
"Mislim da vam mogu reći i sada", kazala je Beatrice-Joanna. "Nadam se da se nećete
uţasnuti ili nešto slično. Trudna sam."
"Oh", rekla je Mavis.
"I", dodala je Beatrice-Joanna, "drago mi je što sam trudna. Ţelim roditi."
"U to ćemo ime svakako nazdraviti", zagrmio je Shonny. "Kvragu i posljedice. Potez je
to, upravo tako, odrţavanja plamena, drţanja bogosluţja u podrumu. Bravo, curo!"
Natočio je još vina.
"Ovdje kaniš roditi dijete?" upitala je Mavis. "To je opasno. Nije to nešto što se moţe
dugo drţati u tajnosti. To je nešto o čemu u današnjoj situaciji valja vrlo pomno
promisliti."
"To je Boţja volja", uzviknuo je Shonny. "Idite i mnoţite se. I tako onaj tvoj čovječuljak
još u sebi ima nešto ţivota, ha?"
"Tristram to ne ţeli", kazala je Beatrice-Joanna. "Rekao mi je da odem."
"Zna li itko da si došla ovamo?" upitala je Mavis.
"Morala sam reći redarstvu u Eustonu. Kazala sam da idem samo u. posjet. Mislim da
ništa neće poduzimati. Nema ništa loše u tome da se ide u posjet."
"Prilično dug posjet", rekla je Mavis. "U pitanju je prostor. Djeca su trenutačno
odsutna. Kod Shonnyjeve su tetke Gertie u Cum-nocku. Ali kad se vrate..."
"Slušaj, Mavis", rekla je Beatrice-Joanna. "Ako ne ţeliš da ostanem, otvoreno mi reci.
Ne ţelim biti na teret i smetnju."
"Nećeš biti ni jedno ni drugo", rekao je Shonny. "Bude li potrebno, moţemo te smjestiti
u jednu od štala. Jedna veća majka od tebe rodila je u..."
"Daj prekini s tim sentimentalnostima", okosila se Mavis. "Baš ovakve stvari katkada
me odvraćaju od vjere. Ako si odlučila," okrenula se sestri, "ako si se doista odlučila,
onda nam nema druge nego ustrajati u nadi da će uskoro biti bolje. Znam kako ti je,
nemoj misliti da ne znam. Naša je obitelj oduvijek bila energična prema majčinstvu.
Valja nam se samo nadati da će ponovno nastupiti razboritija vremena i to je sve."
"Hvala ti, Mavis", kazala je Beatrice-Joanna. "Znam da će biti mnogo problema -
prijava, točkice i tako dalje. Dovoljno je vremena da o svemu promislimo."
"Došla si na pravo mjesto", kazao je Shonny. "Moja veterinarska naobrazba dobro će
doći, Bog te blagoslovio. Kolikoj li sam mladunčadi pomogao da dođe na svijet!"
"Ţivotinjama?" rekla je Beatrice-Joanna. "Ne misliš valjda reći da imate ţivotinje?"
"Brojlere", kazao je potišteno Shonny, "i našu staru krmaču Bessie. Jack Beare, tamo u
Blackburnu, ima nerasta kojega iznajmljuje. Sve se ovo smatra protuzakonitim, satrlo
ih Sveto Trojstvo, no mi svoju jadnu prehranu uspijevamo dopuniti komadićkom
svinjetine. Sve je u groznom stanju," rekao je, "a to kao da baš nitko nije kadar shvatiti.
Ova pokora koja, čini se, hara svijetom, te kokoši koje neće nesti, pa Bessiena zadnja
prasad toliko bolesna od nekih čudnih unutrašnjih izraslina da povraćaju crve, tako da
sam ih morao riješiti muka. Prokletstvo nas pogađa - Boţe, oprosti nam svima - zbog
ovoga našeg bogohuljenja protiv ţivota i ljubavi."
"Kad se već spominje ljubav," kazala je Mavis, "je li između tebe i Tristrama sve
završeno?"
"Ne znam", rekla je Beatrice-Joanna. "Pokušala sam se zabrinuti za njega, ali nekako ne
mogu. Ĉini se da svu svoju ljubav moram usredotočiti na nešto što još nije ni rođeno.
Osjećam se kao da me to obuzima i iskorištava. No ne osjećam se zbog toga nesretnom.
Prije obratno."
"Oduvijek sam mislila da si se udala za pogrešna čovjeka", rekla je Mavis.

10.
Derek Foxe je po drugi put čitao naškrabana dva komada toaletnog papira koje je
potpisao njegov brat; čitao je smiješeći se. "Ovdje sam protuzakonito utamničen i ne
dopuštaju mi da ikoga vidim. Pozivam te kao svoga brata da me svojim utjecajem
oslobodiš. Ĉitava je stvar sramotna i nepravedna. Ako te ova jednostavna bratska
molba ne uspije pokrenuti, moţda hoće sljedeće: to jest, znam sada da ste ti i moja ţena
odrţavali dugotrajnu ljubavnu vezu te da ona nosi tvoje dijete. Kako si mogao - ti, moj
brat? Izvaditi me smjesta odavde, to je najmanje što moţeš učiniti i što mi duguješ.
Ako učiniš to što od tebe traţim, najsvečanije ti obećavam da neću dopustiti da se ovo
pročuje. Ako pak ne učiniš, bit ću prisiljen nadleţnim vlastima razotkriti sve. Vadi me
odavde! Tristram."
Pismo je bilo izudarano ţigovima poput putovnice: Viđeno, zapovjednik Pritvora
Franklyn Road; Viđeno, zapovjednik Redarstvenog okruga Brighton; Viđeno,
zapovjednik 121. redarstvenog okruga; Otvoreno, Središnji registar Poppola.
Zavaljujući se u naslonjač od umjetne koţe, Derek Foxe se nasmiješio, nasmiješio se
golemoj idiotskoj okrugloj ploči sata na zidu sučelice, bateriji telefona iza svoga
zlatokosog tajnika. Jadni Tristram. Jadni, ne baš pametni Tristram. Jadni, imbecilni
Tristram koji je, samim činom pisanja, sve razotkrio svim mogućim vlastima,
nadleţnima i nenadleţnima. A, naravno, to uopće nije bilo vaţno. Neosnovane klevete
i objede zujale su po čitave dane uredima glavonja poput mušica i na njih se nitko nije
obazirao. Ipak, Tristram na slobodi mogao je značiti gnjavaţu. Tristram, bijesan zbog
rogova, s bandom đaka razbijača. Tristram sa skrivenim noţem u zasjedi. Tristram, lud
od alka, s pištoljem. Bolje da on neko vrijeme ostane u buksi. Gnjavilo ga je što mora
razmišljati o tome da se mora čuvati vlastita brata.
Što pak s njom? To je bila sasvim druga stvar. Ĉekaj, čekaj - do iduće faze moţda neće
trebati dugo. A jadni glupi kapetan Loosley? Ostavimo načas toga idiota. Derek Foxe je
nazvao policijsku centralu te zatraţio da se Tristrama Foxea, kao sumnjivoga, zadrţi
na neodređeno vrijeme. Potom je nastavio raditi na skici televizijskoga govora (pet
minuta nakon nedjeljnih vijesti u 23:00), kojim će se obratiti i upozoriti ţene Velikog
Londona. "Ljubav prema domovini", napisao je, "jedan je od najčistijih oblika ljubavi.
Ţudnja za boljitkom domovine sveta je ţudnja." Ovakve su mu stvari lako navirale.
 TREĆI DIO
1.
Vlaţan kolovoz i sušan rujan, no bolest svjetskog uroda ţitarica kao daje, poput
zrakoplova, letjela iznad vremena. Bila je to snijet koja još nikad nije viđena; njezina
struktura ispod mikroskopa nije bila srodna nijednom drugom obliku bolesti, a
pokazala se otpornom prema svim otrovima koje je Globalna poljoprivredna uprava
mogla smisliti. No nisu bili zahvaćeni samo riţa, kukuruz, ječam, zob i pšenica; voće je
otpalo sa stabala i nasada pogođeno nekom vrstom gnjileţi; krumpir i ostalo korijenje
postali su grude crnog i plavog blata. A zatim ţivotinjski svijet: gliste, kokcidioza,
Ljuskavost nogu, bolest mramoriranih kostiju, kokošja kuga, proLaps jajovoda,
iscjedak iz nečisnice, paraliza skvrčenih čaporaka, bolest prokliznuća skočnog zgloba -
bile su tek neke od boleština koje su pogodile peradarnike i pretvorile ih u pernate
mrtvačnice. Jata riba u raspadanju naplavljena su na sjeveroistočnu obalu tijekom
listopada; rijeke su smrdjele.
Njegova Ekscelencija Robe rt Stari i ng, predsjednik vlade, leţao je budan u
listopadskoj noći, prevrćući se sam u svom prostranom krevetu, iz kojeg je bio izgnao
svoga suloţnika. Glavom su mu brujali brojni glasovi - glasovi stručnjaka koji su rekli
da ne znaju, da jednostavno ne znaju; glasovi onih sklonih fantaziji koji su krivicu
pripisivali virusima koji su kao slijepi putnici stigli u raketama koje su se vratile s
Mjeseca; panični, ekscentrični glasovi sa zadnje konferencije premijera Engleske
Govorne Unije koji su govorili: "Moţemo se provući ove godine, moţemo se nekako
provući ove godine, ali sljedeće..." A jedan vrlo skrovit glas šaptao je statističke
podatke i svjetlom svjetiljke u tmini sobe prikazivao jezovite dijapozitive: "Ovdje, evo,
vidimo zadnju prehrambenu pobunu u Cooch Beharu, koja je okončana najprečim
putem; četiri su tisuće zgrnute u zajednički grob, mnogo fosfornog pentoksida, ha? A
sada imamo vrlo zanimljivu glad u Gulbargi, Bangaloreu i Rajuri; pogledajte paţljivo:
kakva li su to krasna rebra! Sada prelazimo na Nyasaland: izgladnjivanje u
Livingstoniji i Mpiki. Mogadishu u Somaliji - bila je to krasna zabava za lešinare. Sada
prelazimo Atlantik..."
"Ne! Ne! Ne!" Presvijetli Robert Starling viknuo je tako glasno da je probudio svog
malog prijatelja Abdula Wahaba, smeđeg dječarca koji je spavao na pomoćnom
krevetu u odjevaonici Presvijet-loga Roberta Starlinga. Abdul Wahab dotrčao je veţući
sarong oko pasa. Upalio je svjetlo.
"Što je? Što se događa, Bobby?" Blage smeđe oči bile su pune brige.
"Ma ništa. Ništa na što bi se moglo reagirati. Vrati se u krevet. Oprosti što sam te
probudio."
Abdul Wahab sjeo je na rub elastičnog madraca i pogladio predsjednika vlade po čelu.
"No, no, smiri se," rekao je, "smiri."
"Svi, čini se, misle", rekao je premijer, "da smo mi u ovoj igri radi vlastitih ciljeva. Misle
da sam zaljubljen u vlast." Sklopio je oči, zahvalan za umirujuće draganje. "Oni ne
znaju, oni jednostavno nemaju pojma."
"Naravno da nemaju."
"Sve je to za njihovo dobro, sve što radimo za njihovo je dobro."
"Naravno da jest."
"Bi li voljeli biti na mom mjestu? Bi li voljeli imati odgovornost i toliku bol?"
"Ne bi izdrţali ni minute." Wahab je nastavio tješiti svojom umi-rujućom smeđom
rukom.
"Dobar si ti dečko, Wahab."
"Ma nisam." Usiljeno se nakesio.
"Da, dobar si dečko. Što da radimo, Wahab, što da radimo?"
"Sve će biti u redu, Bobby. Vidjet ćeš."
"Ne, sve neće biti u redu. Ja sam liberal i vjerujem u čovjekovu sposobnost da
kontrolira svijet oko sebe. Ne prepuštamo tek tako stvari slučaju. Ĉitav planet umire, a
ti veliš da će sve biti u redu."
Abdul Wahab je premjestio ruke; njegov je gospodar leţao pod vrlo nespretnim
kutom. "Nisam baš pametan", rekao je. "Ne razumijem politiku. No oduvijek sam
mislio da je veliki problem u tome što na svijetu ima previše ljudi."
"Da, da. To jest naš velik problem."
"Ali sada valjda nije? Pučanstvo se vrlo brzo smanjuje, zar ne? Ljudi umiru zbog toga
što nemaju dovoljno za jesti, zar ne?"
"Bedačić jedan. Vrlo si zgodan, ali i vrlo bedast dečko. Zar ne vidiš, bedak jedan, da
bismo, da ţelimo, mogli pobiti tri četvrtine svjetskog stanovništva tek tako..." Pucnuo
je palcem i prstom. "Tek tako. Ali vlada se ne bavi ubijanjem nego odrţavanjem ljudi
na ţivotu. Rat smo stavili izvan zakona, rat smo učinili uţasnim snom minulosti;
naučili smo predviđati potrese i svladavati poplave; natopili smo pustinje, a područje
vječnog leda rascvjetali poput ruţe. To je progres, to je ostvarenje dijela naših
liberalnih teţnji. Razumiješ li, bedaček, što ti govorim?"
Abdul Wahab pokušao je zijevnuti zatvorenih usta, smiješeći se stisnutih usana.
"Odstranili smo sve stare prirodne zapreke napučivanju", rekao je premijer. "Prirodne
zapreke - kojeg li ciničnog i zlokobnog izraza! Povijest čovjeka povijest je njegove
kontrole nad njegovim okolišem. Istina, često smo doţivljavali poraze. Veći dio
čovječanstva nije još spreman za pelagijanski ideal, ali uskoro će biti. Moţda vrlo brzo.
Moţda već uči. Uči kroz bol i oskudicu. Oh, kojeg li pokvarenog, blesavog svijeta."
Duboko je uzdahnuo. "No što nam je činiti? Sjenka gladi prikrada se svijetu. U
njezinim smo pandţama." Namrštio se na tu metaforu, ali ju je svejedno izrekao. "Ova
prijetnja sve naše znanstveno iskustvo i umijeće svodi na nulu."
"Nisam baš pametan", ponovio je Wahab. "Moj narod je obično, kad bi se mislilo da bi
ţetva mogla biti loša ili kad ribe nisu grizle, radio neke ne baš pametne stvari.
Postupali su moţda vrlo glupo. Znali su se, primjerice, moliti."
"Moliti?" rekao je premijer. "Kad se molimo, priznajemo poraz. U liberalnom društvu
nema mjesta molitvi. Osim toga, nema se čemu moliti."
"Moj se narod", kazao je Wahab revno gladeći, "molio mnogočemu. No ponajviše su se
molili nečemu što su zvali Alah." Ime je izgovorio na precizan arapski način, sa snaţno
naglašenim "I" i hrapavim hrktajem na kraju.
"Još jedno ime za Boga", rekao je premijer. "Bog je neprijatelj. Svladali smo ga i
preobrazili u komičan lik iz stripa da mu se djeca smiju. Gospodin Vragob. Bog je
opasan pojam u ljudskim mozgovima. Oslobodili smo civilizirani svijet od te ideje.
Daj, nastavi milovati, lijenčino!"
"A", rekao je Wahab, "ako molitve nisu koristile, onda su obično nešto ubili. To je
trebao biti svojevrstan dar, shvaćaš. Zvali su ga madzbuh. A ako se traţila neka doista
velika milost, ponudilo se nešto vrlo veliko, vrlo vaţno. Darovalo se nekog značajnog
čovjeka, premijera na primjer."
"Ako bi ovo trebalo biti šaljivo, mislim da nije osobito smiješno", obrecnuo se
Presvijetli Robert Starling. "Katkad znaš biti vrlo 'duhovit'."
"Ili kralja," rekao je Wahab, "ako su ga slučajno imali."
Premijer se zamislio. Zatim je kazao: "Pun si bedastoća, beda-čiću. Pritom zaboravljaš
da, kad bismo i htjeli ţrtvovati kralja, nema ničega čemu bismo ga ţrtvovali."
"Moţda", nabacio je Wahab, "ova stvar ima inteligenciju. Ova stvar, a tu mislim na ono
prikradanje zemlji sjenke s pandţama. Mogli biste se moliti tome."
"To je bila", opet se okomio premijer, "prilično neprikladna personifikacija s moje
strane. Neprikladne govorne figure vrlo su svojstvene političkom govorništvu."
"Što je", upitao je Wahab, "personifikacija?"
"Pretvaraš se da nešto ima ţivot, a zapravo nema. Neka vrsta ani-mizma. Znaš tu riječ,
neuki dječače?"
Wahab se nasmiješio. "Vrlo sam glup", kazao je, "i znam vrlo malo riječi. Prije mnogo i
mnogo godina moj se narod molio stablima i rijekama, pretvarajući se da oni mogu
čuti i razumjeti. Kao čovjek i predsjednik vlade, ti bi ih drţao vrlo bedastima, ali ja sam
te čuo kako se moliš kiši."
"Glupost."
"Ĉuo sam te kako govoriš 'Kišo, kišo, odlazi!' Bilo je to onda kad smo se ti, ja, Reginald
i Gaveston Murphy spremali u šetnju po Sjevernoj pokrajini."
"Ma to je bila šala, samo mrvičak praznovjerja. To nije značilo baš ništa."
"Ipak, ţelio si da kiša prestane. Sada pak ţeliš da ovo prestane. Moţda bi trebao
pokušati s mrvičkom praznovjerja, kao što ga nazivaš. Svatko bi trebao pokušati s
nečim. Ali", dodao je Wahab, "ne slušaj ti mene. Ja sam tek neuk dečko, bedast dečko,
'duhovit' dečko."
"I lijep dečko", nasmiješio se premijer. "Mislim da ću sada pokušati zaspati."
"Ne ţeliš da ostanem?"
"Ne. Ţelim spavati. Moţda ću sanjati o rješenju svih naših problema."
"Ti si sjajan za snove", kazao je Abdul Wahab lukavo. Poljubio je vrškove prstiju te
njima zatvorio gospodareve oči. Zatim je, prije no što će napustiti odaju, isključio
svjetlo i svoj jezik.
U mraku je svjetiljka ponovno započela svoje predavanje: "Evo, vidimo lijep primjer
ustanka gladnih iz dalekoga ţutog Mozambika. Izveden je napad na skladište riţe u
Chovici, a ishod vidite. Crnačka krv, crvena isto kao i vaša. A sada glad u Sjevernoj
Rodeziji, uništeni ljudi u Broken Hillu, Kabulwebulwe - tuga već sama po sebi.

Konačno, poslastica, kanibalizam u - pogodite gdje. Nikad nećete pogoditi, pa ću vam

stoga ja reći. U Banffu, u Alberti. Nevjerojatno, zar ne? Vrlo maleno truplo, kao što
vidite, dječakovo tijelo kao u kunića. Pa ipak, od njega se pripremilo nekoliko dobrih
gulaša, a i jedan momčić više nikad neće osjetiti glad."
2.
Tristram je bio mnogo mršaviji i imao je bradu, vrlo čekinjavu. Odavno su ga preselili
iz Pritvora u Franklvn Roadu u veliki Pri-jestolnički popravni dom (za muške) u
Pentonvilleu, gdje mu je - zajedno s bradom - svakog dana sve više rasla goropadnost,
gdje je često poput gorile drmao rešetke svoga kaveza, mrzovoljno škrabao nepristojne
grafite po zidovima, reţao na čuvare, postavši drugim čovjekom. Poţelio je da mu je tu
Joscelyne, a i onaj ljepuškasti Wiltshire; dobili bi što ih ide. A što se Dereka tiče - delirij
iskopanih očiju, kastracija noţem za rezanje kruha i druge krasne sanje zaokupljale su
veliki dio Tristramova budnog stanja. Ĉovjek s kojim je Tristram dijelio ćeliju bio je
kriminalac veteran šezdesetih godina - dţepar, krivotvoritelj, obijač sefova - čovjek
uštogljena dostojanstva koji je zaudarao na starudiju. "Da sam", rekao je Tristramu ove
listopadske zore, "da sam ja uţivao privilegij proučavanja knjiga kao vi, tko zna do
kojih bih se visina vinuo." Tristram je potresao rešetke i zareţao. Njegov ćelijski
sudrug spokojno je nastavio popravljati gornje zubalo komadićem kita što ga je drpio
iz jedne od radionica. "No", rekao je, "usprkos zadovoljstvu što mi je vaše društvo
pruţalo ovaj mjesec, pa i više, ne mogu vam izreći koliko će mi biti teško otići, osobito
stoga što se čini da će lijepo vrijeme još donekle potrajati, lako, nema nikakve dvojbe
da ću obnoviti zadovoljstvo druţenja s vama u ne tako dalekoj budućnosti."
"Slušajte, gospodine Nesbit", rekao je Tristram okrećući se od rešetki. "Zadnji put.
Molim vas! Bila bi to usluga ne samo meni nego čitavom društvu. Ščepajte ga! Sredite
ga! Imate njegovu adresu."
"Ja vam, pak, gospodine Foxe, govoreći zadnji put o ovoj konkretnoj stvari, i opet
ponavljam da sam u zločinačkoj profesiji poradi profita, a ne zbog uţivanja u
privatnim odmazdama ili tome slično. U umorstvu osvetničke vrste nema nikakva
novca. Koliko god ţelio udovoljiti prijatelju, a dopuštam si smatrati se takvim, bilo bi
to znatno iznad mojih načela."
"To je vaša zadnja?"
"Ţaleći, gospodine Foxe, što to moram reći, no nedvosmisleno moram reći da jest."
"Pa, onda, gospodine Nesbit, vi ste jedan bezosjećajni gad."
"Pa, gospodine Foxe, kojih li nepristojnih riječi! Mlad ste čovjek i pred vama je još puta,
pa nećete zamjeriti zadnji savjet od staroga čudaka kao što sam ja. A taj je da obuzdate
sami sebe. Bez samosvladavanja nećete postići ništa. Sa samosvladavanjem i
zadrţavanjem svih osobnih osjećaja izvan stvari povezanih s vašom naobrazbom
trebali biste dospjeti daleko." Palcem je opipao kit kojim je slijepio zube s plastičnim
nepcem te, naoko zadovoljan, utisnuo zubalo u usta. "Bolje je", kazao je. "Trebalo bi
posluţiti svrsi. Uvijek čuvati dotjeran izgled, moj je savjet mladim aspirantima. Kakav
ste moţda vi."
Pribliţavao se zveket ključeva. Ĉuvar uska, mršava lica, oštrih crta i kokošjih prsa,
odjeven u izblijedjelu odoru plave boje otvorio je vrata ćelije. "Hajde," rekao je
gospodinu Nesbitu, "van, vi." Gospodin Nesbit digao se sa svoje prične, uzdišući.
"Gdje je prokleti doručak?" zareţao je Tristram. "Vraški kasni."
"Doručak je ukinut", rekao je čuvar, "od jutros." "To je vraški nepošteno", povikao je
Tristram. "To je vraški čudovišno. Zahtijevam da vidim prokletog upravitelja."
"Već sam vam rekao", kazao je čuvar mračno. "Pripazite na jezičinu ili će vam postati
vrlo gadno, jamčim vam."
"Pa," rekao je gospodin Nesbit pruţajući uljudno ruku, "opraštam se s nadom da ćemo
obnoviti vrlo ugodno poznanstvo."
"Pravo govori, bogme", kazao je čuvar. "Vi i vama slični trebali biste se ugledati u
njega, a ne bjesnjeti i vrijeđati." Potom je poveo gospodina Nesbita van, sa zveketom
zatvarajući vrata i škrgućući prijekorno ključem. Tristram je uzeo svoju ţeljeznu ţlicu i
bijesno na zid napisao prostu riječ.
Upravo kad je dovršavao kosi potez nadolje zadnjeg slova, čuvar se uz zveket i škrgut
vratio. "Evo vam", kazao je, "novoga druga. Jedan vašega soja, ne gospodin kao što je
bio onaj prethodni. A vi, ulazite!" Bio je to čovjek mračna izgleda, očiju duboko
usađenih, crvene nosine, malenih neugodnih stuartovskih usta. Razdrljeno sramotno
sivo odijelo od vrećevine baš mu je odgovaralo i kao da je podsjećalo na redovnički
habit.
"Ĉujte," kazao je Tristram, "mislim da smo se mi već sreli."
"Lijepo, zar ne?" kazao je čuvar. "Susret starih drugova." Izišao je iz ćelije, zaključao
vrata i podrugljivo se nakesio kroz rešetke. Potom je odzveketao.
"Sreli smo se", rekao je Tristram, "kod Montaguea. Policija vas je malko izlemala."
"Ma jesu li? Ma jesmo li?" rekao je čovjek neodređeno. "Toliko mnogo stvari, toliko
mnogo ljudi, toliko mnogo uvreda i bubotaka. Kako mome Gospodinu, tako i meni."
Mračnim je pogledom promotrio ćeliju, kimajući glavom. Zatim je razgovorljivo rekao:
"Ako te zaboravim, o Jeruzaleme, neka mi desnica izgubi okretnost, neka mi se jezik
slijepi s nepcem ne sjetim li se Jeruzalema prije svoje najveće radosti."
"Zbog čega ste unutra?" upitao je Tristram.
"Uhvatili su me da sluţim misu", kazao je čovjek, "lako raspopljen, i dalje imam moć.
Odnedavna vlada potraţnja, sve veća potraţnja. Strah rađa vjeru, nema tu nikakve
dvojbe. Ovih se dana, vjerujte mi, moţe okupiti sasvim lijepa kongregacija."
"Gdje?"
"To je povratak katakombama", kazao je čovjek zadovoljno. "Napuštenim tunelima
podzemne ţeljeznice. Peronima podzemne ţeljeznice. Ĉak vlakovima podzemne
ţeljeznice. Misa u pokretu, tako je nazivam. Da," rekao je, "strah raste. Glad, taj
strahotni jahač, jaše izvan zemlje. Bog ište prihvatljivu ţrtvu, utaţenje svoje srdţbe. I,
kako je vino stavljeno izvan zakona, ona mu se nudi. Ali", rekao je zirkajući na
Tristramove črčkotine, "lapidarni natpisi, je li? Tek tako da se ubije vrijeme." Bio je on
mnogo drukčiji čovjek od onoga kojega je Tristram upamtio iz one kratke ţestoke
zgode kod Montaguea. Bio je miran, odmjerena govora, a Tristramove urezane
prostote proučavao je kao da su napisane nekim nepoznatim jezikom. No rekao je:
"Zanimljivo. Vidim da ste ime svoga Tvorca urezali nekoliko puta. Zapamtite što vam
velim: svi se vraćaju Bogu. Vidjet ćete, svi ćete vidjeti."
"Tu sam riječ upotrijebio", rekao je okrutno Tristram, "kao izraz prkosa. To je samo
prosta riječ, ništa više."
"Točno", kazao je raspopljeni sa smirenom radošću. "Sve su proste riječi u osnovi
poboţne. Sve se one tiču plodnosti, postupaka i njezinih organa. Bog je, kako nas uče,
ljubav."
Kao da se rugaju ovoj tvrdnji, veliki zvučnici, postavljeni poput truba Sudnjega dana u
zamišljene kutove svake okrugle amfiteatralne galerije, zagrmjeli su bukom erupcije
koja je propala u prazni trbuh zdenca. "Pozor", rekli su, a riječ se odbijala poput lopte
("Pozor-ozor-zor-or"), tako da se krik iz najudaljenijih zvučnika preklapao s krikom
najbliţega. "Pozor, pozor! Govori upravitelj." Bio je to umoran, kultiviran glas
drevnoga člana kraljevske kuće. "Ministarstvo unutrašnjih poslova uputilo me da
pročitam sljedeći tekst, koji se u ovom trenutku čita u školama, bolnicama, uredima i
tvornicama diljem kraljevstva. To je molitva koju je sastavilo Ministarstvo
poljoprivrede."
"Ĉujete li ovo?" zaplesao je raspopljeni svećenik u slavlju punom strahopoštovanja.
"Slava budi Bogu. Stvari kreću našim smjerom. Aleluja."
"Evo je", rekao je umorni glas. Nakašljao se, a onda prešao na uspavljujuće monotono
čitanje. "Moguće je da snage smrti koje sada uništavaju jestive ţivotinje i biljke ovog
planeta imaju inteligenciju, pa ih u tom slučaju preklinjemo da prestanu. Ako smo
počinili zlo - dopuštajući u svojoj sljepoći prirodnom porivu da nadvlada razum -
uţasno nam je, naravno, ţao. No smatramo da smo zbog ovog zla već dovoljno trpjeli
te smo čvrsto odlučili da više nikad nećemo sagriješiti. Amen." Upraviteljev se glas
pretvorio u glasan kašalj, no prije nego što je zaštropotao, promumljao je: "Sva sila
prokletih budalaština." Mumljanje se smjesta prenijelo po svim galerijama ćelija.
Tristramov supatnik bio je pepeljastosiv. "Boţe, oprosti nam svima," kazao je duboko
zgranut, kriţajući se, "oni će drugim putem. Mole se silama zla. Boţe, pomozi nam!"
No Tristram je bio ushićen. "Zar ne vidite što to znači?" uzviknuo je. "Znači da se
Interfaza bliţi kraju. Najkraća zabiljeţena. Drţava je dospjela do granice očaja. Grijeh,
oni govore o grijehu. Uskoro ćemo biti vani, za koji dan." Protrljao je ruke. "Oh, Derek,
Derek", promrmljao je. "Jedva čekam."

3.
Jesen je prešla u zimu, a ona je molitva, naravno, ostala bez odgovora. Nitko, naravno,
nikada nije ozbiljno ni očekivao ikakav odgovor. Što se tiče vlade, bio je to tek sitan
ustupak iracionalnom; nitko sada ne moţe ni slučajno reći da vlada nije sve pokušala.
"Sve ipak upućuje na to", rekao je Shonny u prosincu, "da sve vodi natrag k
Svemogućem." On je bio mnogo optimističniji od Tristramova ćelijskog sudruga.
"Liberalizam znači pokoravanje okoliša, a pokoravanje okoliša znači znanost, a
znanost znači helio-centrični nazor, a heliocentrični nazor znači otvorenost prema
postojanju i drugih oblika inteligencije osim čovjeka i..." duboko je udahnuo i trgnuo
gutljaj vina od šljiva "...i, onda, znaš, ako prihvatiš tu mogućnost, tada dopuštaš
mogućnost nadljudske inteligencije i tako se vratiš Bogu." Široko se nasmiješio svojoj
šogorici. U kuhinji je njegova ţena pokušavala osmisliti jadne obroke.
"Nadljudska inteligencija mogla bi međutim biti zla", prigovorila je Beatrice-Joanna.
"To ne bi bio Bog, zar ne?"
"Ako imaš zlo," rekao je Shonny, "moraš imati i dobro." Nije se dao smesti. Beatrice-
Joanna osmijehom je izrazila kako se pouzdaje u njega. U iduća dva mjeseca morat će
se uvelike oslanjati na

Shonnyja. Ţivot u njoj je udarao; bila je nabrekla, ali se osjećala vrlo dobro. Briga je bilo
mnogo, no bila je prilično sretna. Peckala ju je krivnja prema Tristramu, uzrujavali su
je problemi dugotrajnog skrivanja tajne. Kad su došli posjetitelji ili kad su radnici
pogledavali unutra, morala je jurnuti u kupaonicu, brzo koliko joj je to dopuštala
njezina masa. Vjeţbati je morala krišom, kad se već spustio mrak, pokraj polja pšenice i
ječma, poharanih snijeti. Djeca su bila dobra, odavno naučena da ne pričaju u školi ili
izvan nje o opasnim bogohulstvima svojih roditelja; koliko su bila diskretna o Bogu,
toliko su bila diskretna i o trudnoći svoje tete. Bila su to razumna krasna seoska djeca,
premda mršavija nego što treba; Dymphna je imala sedam, a Llewelyn devet godina.
Danas, dan ili dva prije Boţića, sjedili su i iz kartonskih komada izrezivali obrise u
obliku listova boţikovine, koju je u prirodi zbrisala snijet. "Ponovno ćemo učiniti
najbolje što moţemo za Boţić", kazao je Shonny. "Imam još vina od šljiva i dovoljno
alka. A i one četiri jadne stare kokoši sjede u ledenici. Nakon što Boţić dođe i prođe bit
će dosta vremena za razmišljanje o nejasnoj budućnosti."
Dymphna, radeći sa škarama dok joj je vršak jezika virio iz usta u znak
usredotočenosti, reče: "Tata."
"Da, mila?"
"Što zapravo znači Boţić?" Oni su bili djeca Drţave jednako toliko koliko i svojih
roditelja.
"Znaš što je smisao Boţića. Znaš isto tako dobro kao i ja što je pravi smisao Boţića.
LleWelyn, ti joj reci što je zapravo Boţić."
"Oh," rekao je LleWelyn reţući, "onaj tip se rodio, znaš. Zatim su ga ubili tako što su ga
objesili o drvo i onda su ga pojeli."
"Za početak," kazao je Shonny, "On nije bio tip."
"Onda čovjek," rekao je LleWelyn. "Ali i čovjek je tip."
"Sin Boţji", rekao je Shonny lupivši o stol. "Bog i čovjek. I nisu Ga pojeli nakon stoje
ubijen. Otišao je ravno na nebo. Doduše, donekle imaš pravo glede jedenja, neka te
Bog blagoslovi, ali mi smo ti koji jedemo. Na misi jedemo Njegovo Tijelo i pijemo
Njegovu Krv. Oni su prerušeni - razumiješ li, slušaš li što ti govorim? - u kruh i vino."
"Kad ponovno dođe!' rekao je Llewelyn rezuckajućl, "hoće li biti pojeden kako treba?"
"Što sad", upitao je Shonny, "treba značiti ta tvoja čudna-izjava?"
"Pojeden," rekao je Llewelyn, "kao stoje bio pojeden Jim Whittle." Počeo je izrezivati
novi list, sav zaokupljen time. "Hoće li tako biti, tata?"
"Što to pričaš?" rekao je Shonny razdraţeno. "Što to govoriš da je netko bio pojeden?
Hajde, reci mi, dijete." Pretresao je dječaka za rame, ali Llewelyn je spokojno nastavio
rezati.
"Nije došao u školu", rekao je. "Mama i tata su ga razrezali i pojeli."
"Kako ti to znaš? Odakle si čuo tu groznu priču? Tko ti priča te zle stvari?"
"Istina je, tata", rekla je Dymphna. "Je li ovo dobro?" upitala je pokazujući svoj
kartonski list.
"Pusti sad to", rekao je njezin otac nestrpljivo. "Ispričaj mi o tome, hajde sad! Tko ti je
pričao tu groznu pripovijest?"
"Nije to grozna pripovijest", napućio je usne Llewelyn. "Istina je. Mnogo nas je prošlo
kraj njihove kuće na putu iz škole i bila je istina. Na štednjaku su imali nekakav veliki
kotao i u njemu je kipjelo kao ludo. Neka su djeca ušla pa su vidjela." Dymphna je
zahihotala.
"Neka Bog oprosti svima", rekao je Shonny. "To je nečuvena i strašna stvar. Ĉovjek se
na nju moţe samo smijati. Recite mi," pro-drmao je oboje djece, "govorite li istinu? Jer,
Bog mi je svjedok, ako se samo šalite s tako groznom stvari, obećavam vam, tako mi
Gospodina Isusa Krista, da ću vas izdevetati na mrtvo ime."
"Istina je", jauknuo je Llewelyn. "Vidjeli smo, oboje smo vidjeli. Imala je veliku ţlicu i
stavljala je na dva tanjura i sve se pušilo od pare i neka su druga djeca pitala mogu li
dobiti malo jer su bila gladna, ali Dymphna i ja smo se bojali jer se pričalo da otac i
majka Jima Whittlea nisu zdravi u glavi, pa smo brzo otrčali kući, ali su nam rekli da o
svemu ništa ne pričamo."
"Tko vam je rekao da o svemu ništa ne pričate?"
"Oni. Neki veliki dečki su nam rekli. Frank Bamber nam je rekao da će nas istući ako
komu kaţemo."
"Ako kaţete što?"
Llewelyn je oborio glavu. "Što je Frank Bamber učinio."
"Što je učinio?"
"U ruci je imao velik komad, ali je rekao da je gladan. No i mi smo bili gladni, pa ipak
nismo ništa jeli. Samo smo odjurili kući." Dymphna se zahihotala. Shonny je spustio
ruke. Kazao je:
"Boţe Svemogući."
"Zato što je to bila krađa, znaš, tata", rekao je Llewelyn. "Frank Bamber je zgrabio taj
komad i odjurio, a oni su vikali za njim."
Shonny je bio zelen, Beatrice-Joanna je to osjećala. "Koje li grozote, koje li grozote",
prosoptao je.
"Ali ako jedeš tog tipa koji je Bog," rekao je Llewelyn nepokolebljivo, "kako to moţe
biti grozno? Ako je dopušteno jesti Boga, zašto je grozno jesti Jima Whittlea?"
"Zato što," rekla je Dymphna razumno, "ako jedeš Boga, još uvijek mnogo ostane. Boga
ne moţeš cijeloga pojesti zato što Bog postoji i dalje. S Bogom nikad ne moţeš završiti.
Ti glupane", dodala je i nastavila izrezivati listove bozi kovine.

4.
"Imate posjet", rekao je čuvar Tristramu. 'Ali ako ovoga posjetitelja budete psovali i
obmanjivali kao što ste mene, nastradat ćete, nemojte se zavaravati da nećete,
Gospodine Prostačino. Ovuda, gospodine", rekao je pogledavši u hodnik. Pristupio je
lik u crnoj odori. Na reveru su se ustobočila jaja. "Nijedan od ovih neće vam nauditi,
gospodine, tako da se ne trebate brinuti. Ja ću se vratiti za desetak minuta, gospodine."
I čuvar je otišao.
"Gle, ja vas poznajem", kazao je Tristram, mršav, slab, obrastao bradom.
Kapetan se nasmiješio. Skinuo je kapu otkrivajući kratku, ravnu, masnu kosu boje hrđe
i, sveudilj se smiješeći, popravio brkove sjedne strane. "I trebali biste me poznavati",
smiješio se. "Imali smo vrlo ugodnu, ali, bojim se, kako se pokazalo, ne posebno
korisnu zajedničku cugersku seansu, shvaćate, u Metropolu, shvaćate, prije nekoliko
mjeseci."
"Da, naravno da vas se sjećam", rekao je Tristram ţestoko. "Nikad ne zaboravljam lica.
To je zato što sam učitelj. Onda, jeste li donijeli zapovijed o mom otpuštanju? Je li
vrijeme nevolja konačno završilo?"
Raspopljeni svećenik, koji je odnedavna zahtijevao da mu se obraća sa "blaţeni
Ambrose Bayley", grozničavo je podigao glavu i rekao: "Ma dajte, vani su kilometri
pokajnika. Hitro kleknite i ispovjedite se!" Kapetan se priglupo nakesio.
"Samo sam vam došao reći", kazao je, "gdje vam je ţena."
Tristram je gledao neljubazno i bez razumijevanja. "Nemam ţenu", procijedio je. "Ubio
sam je."
"Glupost, shvaćate", rekao je kapetan. "Sasvim sigurno imate ţenu i ona, shvaćate, u
ovom trenutku boravi kod svoje sestre i šogora pokraj Prestona. Adresa je Drţavno
gospodarstvo NW 313."
"Tako", rekao je Tristram zlobno. "Znači, tamo se kuja nalazi."
"Da," rekao je kapetan, "ţena vam je tamo iščekujući svoje protupravno, premda
zakonito, shvaćate, dijete."
Raspopljeni svećenik, umoran od čekanja da kapetan klekne i počne, sada je slušao, uz
mnogo okretanja glavom i stenjanja, ispovijed nekoga nevidljivoga i nepoznatoga.
"Odvratan grijeh", rekao je, "bludničenje. Koliko puta?"
"Bar se tako", kazao je kapetan, "moţe pretpostaviti. Bila je ostavljena na miru,
shvaćate, i naši je ljudi u tom kutku Sjeverne provincije nisu uznemiravali. Podatke o
njezinu kretanju dobio sam od našeg ogranka Kontrole kretanja. Sada," rekao je, "vi se
moţda pitate, shvaćate, zašto se ne okomimo na nju. Moţda se baš to pitate."
"Ma to je prokleta glupost", zareţao je Tristram. "Ne pitam se ništa zato što ne znam
ništa. Nasukan sam ovdje izgladnjen, bez vijesti iz vanjskog svijeta, bez pisama. Nitko
me ne posjećuje." Bio je spreman vratiti se starome Tristramu, početi cmizdriti, ali se
pri-brao i zareţao: "Nije me briga, proklet bio. Nije me briga ni za koga od vas
prokletnika, jasno?"
"U redu", rekao je kapetan. "Vrijeme je kratko, shvaćate. Ţelim znati kada će, prema
vašem proračunu, roditi dijete."
"Kakvo dijete? Tko je išta rekao o ikakvom djetetu?" zareţao je Tristram.
"Idite u miru i Bog vas blagoslovio", rekao je blaţeni Ambrose Bayley. I zatim:
"Opraštam svojim mučiteljima. Kroz svjetlost ovih proţdirućih plamenova vidim
vječno svjetlo vječnoga ţivota."
"Oh, ma dajte sad, shvaćate", rekao je kapetan nestrpljivo. "Vi ste rekli da očekuje
dijete. Vrlo lako, naravno, moţemo provjeriti, shvaćate, je li trudna. Ja ţelim znati kada
treba dobiti to dijete. Kad je, po vašem proračunu, zanijela?"
"Nemam pojma." Tristram je sumorno i apatično potresao glavom.
Kapetan je iz jednog od dţepova svoje odore izvadio nešto u šuškavom ţutom papiru.
"Moţda ste gladni", kazao je. "Moţda bi malo sintečoka pomoglo." Odmotao je ploču i
pruţio je. Blaţeni Ambrose Bayley bio je brţi od Tristrama; sunuo je poput strijele i
ščepao ploču, slineći. Tristram se bacio na njega i njih su dvojica reţala, grebala se,
trgala. Konačno je svaki dobio otprilike polovicu. Tri im je sekunde bilo dosta da
proţdru ljepljivu smeđu tvar. "Dosta sada", rekao je kapetan odrješito. "Kad je to bilo?"
"Ad e o iuo?" Tristram je oblizivao nepce i cuclao prste. "A, to", naposljetku je kazao.
"Mora da je bilo u svibnju. Znam kad je to bilo. Bilo je to početkom Interfaze. Imate li
još ovoga?"
"Kako to mislite?" upitao je kapetan strpljivo. "Što je Interfaza?"
"Naravno," rekao je Tristram, "vi niste povjesničar, zar ne? O historiografskoj znanosti
ne znate ništa. Vi ste tek unajmljeni razbijač, do vrha punih dţepova sintečoka."
Podrignuo je i učinilo se kao da će povratiti. "Kada ste se svi vi unajmljeni nasilnici
počeli še-piriti po ulicama. Dajte mi još toga, prokleti bili." Zatim se divljački okomio
na svoga ćelijskog sudruga. "To je bilo moje, a vi ste to pojeli. Bilo je namijenjeno meni,
prokleti bili." Slabašno je stao udarati blaţenog Ambrosea Bayleya koji je, sklopljenih
ruku i snenih očiju uprtih prema gore, rekao: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine."
Tristram je odustao, dahćući.
"Dobro", rekao je kapetan. "E pa onda, znamo kad trebamo stupiti u akciju. Moţete se
unaprijed radovati, shvaćate, što će vaš brat biti konačno osramoćen, a vaša ţena
kaţnjena."
"Kako to mislite? O čemu vi to pričate? Kazna? Kakva kazna? Ako se ţelite okomiti na
moju ţenu, ostavite tu kuju na miru, čujete li? Ona je moja ţena, ne vaša. Ja ću se
pobrinuti za svoju ţenu na svoj način." Bez imalo stida potonuo je u cendranje. "Oh,
Beattie, Beattie," slinio je, "zašto me ne izvučeš odavde?"
"Jasno vam je, naravno," kazao je kapetan, "da ste ovdje unutra zbog svoga brata."
"Manje priče," podrugnuo se Tristram, "a više sintečoka, vi ţilavi licemjeru. Hajde,
dajte ga ovamo!"
"Hrane, tako mi neba", zatrubio je blaţeni Ambrose Bayley. "Ne zaboravljajte
sluţbenike Gospodinove u dane obilja." Pao je na koljena i čvrsto obgrlio kapetanove
goljenice, gotovo ga srušivši na zemlju.
"Ĉuvaru!" povikao je kapetan.
"I", rekao je Tristram, "ostavite moje dijete na miru. To je moje dijete, vi čedomorski
manijače!" Nejakim šakama počeo je tući po kapetanu kao po vratima. ''Moje dijete,
svinjo! Moj prosvjed, moja prosta riječ prostome svijetu, vi kradljivce!" Hitrim dugim
prstima majmuna počeo je opipavati kapetana traţeći sintečok.
"Ĉuvaru!" povikao je kapetan odupirući mu se.
Blaţeni Ambrose Bayley popustio je stisak i otpuzao, malodušan, natrag na svoj leţaj
kreveta na kat. "Pet Očenaša i pet Zdravomarija", rekao je nemarno, "danas i sutra u
čast Malog Cvijeta. Idi u miru i Bog te blagoslovio."
Ĉuvar je stigao radosno govoreći: "Nisu vam pravili nikakvih problema, zar ne,
gospodine? Tako je." Tristramove ruke, preslabe za daljnje pretraţivanje, nemoćno su
visjele uz tijelo. "Ovaj", pokazao je čuvar. "On je bio pravi mali uţas kad je stigao
ovamo. Nisam ga uopće mogao shvatiti, pravi prvoklasni zločinac. Sad je mnogo
pitomiji", rekao je s prizvukom ponosa. Tristram se sklupčao u kutu, mrmljajući: "Moje
dijete, moje dijete." Uz zvukove tih spondeja, kapetan je, nervozno se keseći, otišao.

5.
Krajem prosinca u BridgeWateru, u Somersetu, u Zapadnoj provinciji, grupa mladića
napala je sredovječnog čovjeka po imenu Thomas Wharton, koji se nedugo nakon
ponoći s posla vraćao kući. Izboli su ga noţem, strgnuli mu odjeću, ispekli na raţnju
polijevajući ga vlastitom mašću, izrezali ga, posluţili - sve javno i bez imalo srama na
jednom od gradskih trgova. Gladna gomila glasno se otimala za komadine mesa i tanje
odreske, a na distanci su je drţali - da kraljev mir ne bude narušen - umašćeni sivci koji
su glasno ţvakali. U Thirsku, u North Ridingu, tri momka - Alfred Pickles, David
Ogden i Jackie Priestley- ubijeni su čekićem u mračnom prolazu i kroz straţnje
dvorište odvučeni u terasastu zgradu. Ulica se dvije noći radovala uz dim roštilja. U
gradu Stokeon-Trentu ţenski leš (kasnije identificiran kao Maria Bennett, usidjelica,
stara dvadeset osam godina) nenadano se nasmiješio - a na njemu je nedostajalo
nekoliko dobrih, precizno odrezanih komada mesa - ispod snjeţnog nanosa. U
Gilinghamu u Kentu, u širem području Londona, u jednoj sumnjivoj straţnjoj ulici
otvorena je zalogajnica u kojoj se hrana pekla svake noći, a kao da je bila pod
pokroviteljskom zaštitom obiju vrsta policijskih postrojbi. U stanovitim okorjelim
mjestima na obali Suffolka širile su se glasine o velikim boţićnim gozbama na kojima
se serviralo pečenje.
U GlasgoWu, za proslave Nove godine, bradata sljedba koja je ispovijedala štovanje
Njala prinijela je mnogostruke ljudske ţrtve, sačuvavši utrobu za zastupnika
obogotvorenoga spaljenog Njala, a meso za sebe. Kirkcaldy, manje profinjen, vidio je
brojne privatne gozbe uz sendviče s mesom. Nova je godina započela pričama o
bojaţljivom ljudoţderstvu iz Marvporta, Runcorna, Burslema, West Bromwicha i
Kidderminstera. Onda je metropola bljesnula svojim iznenadnim krvoţednostima:
čovjeku zvanom Amis divljački su otkinuli ruku pokraj Kingswaya; R. S. Cole,
novinar, skuhan je u starom bakrenom kotlu pokraj Shepherd's Busha; gospođica Joan
Waine, učiteljica, bila je isprţena u odrescima.
To su bile priče, u svakom slučaju. Ni na koji način nije bilo moguće provjeriti njihovu
vjerodostojnost; isto su tako mogle biti maštarije nastale u bunilu krajnje gladi. Jedna je
priča bila toliko nevjerojatna da je bacila sumnju na sve ostale. Iz Brodicka na otoku
Arranu javljeno je da su nakon obilna ţderanja ljudskog mesa, u kojem je sudjelovala
cijela zajednica, uslijedile heteroseksualne orgije pri rumen kastom svjetlu vatri na
kojima se pekla mast te da su, idućeg jutra, opaţeni izdanci korijena nazvanog kozja
brada kako klijaju iz utabane zemlje. U to se, ni uz najveće naprezanje mašte, nikako
nije moglo povjerovati.

6.
Beatrice-Joannu uhvatili su trudovi.
"Jadna naša djevojko", govorio je Shonny. "Jadna, jadna naša stara." On, njegova ţena i
šogorica stajali su, ovoga razigranog jasnog prijepodneva u veljači, pored svinjca u
kojem je ţivjela Bessie, boleţljiva krmača. Bessie je, u svoj svojoj sivoj mlohavoj
nepokretnosti, poput veličanstvene mesnate ruševine leţala na boku slabašno dahćući.
Gornja joj se slabina, neobično šarenog uzorka, dizala i spuštala kao da sanja o lovu.
Shonnyjeve su se pankeltske oči napunile suzama. "Gliste duge jedan metar!'jadao se,
"uţasne ţive gliste. Zašto glista smije ţivjeti, a ona ne? Jadna, jadna naša stara."
"Oh, prestani, Shonny", prošmrcala je Mavis. "Moramo biti čvrsti. Uostalom, ona je
ipak samo svinja."
"Samo svinja? Samo svinja?" Shonny se razgnjevio. "Ona je odrasla s djecom, Bog je
blagoslovio. Bila je član obitelji. Neštedi-mice je davala svoje praščiće da se mi
pristojno nahranimo. Bit će, neka se Bog smiluje njezinoj duši, pokopana na pristojan
kršćanski način."

Beatrice-Joanna mogla je suosjećati s njegovim suzama; Shonny joj je bio na mnogo

načina bliţi nego Mavis. Međutim, sada je na umu imala druge stvari. Trudovi su bili
počeli. Poštena ravnoteţa ovoga dana: smrt svinje, rođenje čovjeka. Nije se plašila;
pouzdavala se u Shonnyja i Mavis, pogotovo u Shonnyja; trudnoća je prošla zdravim
uobičajenim tokom, koji su narušila tek pojedinačna nezadovoljstva: silna ţudnja za
kiselim krastavcima morala je ostati neispunjena, nagon za preuređenjem namještaja u
kući ugušila je Mavis. Ponekad bi noću osjetila neizmjernu čeţnju za utješnim
zagrljajem, ne, začudo, Derekovim nego...
"Aaaah."
"To je dvaput u dvadeset minuta", kazala je Mavis. "Bolje da uđeš."
"To su trudovi", rekao je Shonny gotovo radosno. "Bit će to večeras, slava Gospodinu."
"Malo me probada", rekla je Beatrice-Joanna. "Nejako. Samo malo, to je sve."
"U redu", ţuborio je Shonny revno. "Prvo što ti treba jest klistir. Sapun i voda. Ti ćeš se
za to pobrinuti, zar ne Mavis? Trebala bi se okupati u toploj kupki. Tako je. Hvala
Gospodinu da imamo dovoljno vruće vode." Ţurno ih je otpremio u kuću, ostavljajući
Bessie da pati u osami, te počeo otvarati i s treskom zatvarati ladice. "Poveze," vikao je,
"moram pripremiti poveze."
"Ima još vremena", rekla je Mavis. "Ona je ljudsko biće, znaš, a ne divlja ţivotinja."
"Baš zato i moram pripremiti poveze", razmetao se Shonny. "Zaboga, ţeno, ţeliš li da
ona pregrize pupkovinu, kao mačka?" Pronašao je laneni konac i, pjevušeći pjesmu na
pankeltskom, uvijao komade duljine deset palaca za vezivanje pupkovine, veţući čvor
na krajevima. U međuvremenu je Beatrice-Joanna odvedena na kat u kupaonicu, a
cijevi s vrelom vodom pjevale su punim grlom, škripeći i napinjući se poput broda u
punoj brzini.
Trudovi su učestali. Shonny je pripremio krevet u ugrijanom dograđenom dijelu kuće,
raširivši smeđi papir po sredini i poravnavši po njemu plahtu, pjevušeći cijelo vrijeme.
Usjevi su iznevjerili, dobra stara krmača je ugibala, ali se novi ţivot spremao pokazati
dug nos silama neplodnosti. Iznenada, nepozvana, dva su se neobična imena - činila
su se nekako tako bradatima - pojavila u Shonnyjevoj glavi: Zondek i Aschheim. Tko
su oni bili? Prisjetio se: bili su to drevni izumitelji testa trudnoće. Nekoliko kapi
mokraće trudne ţene poslalo bi mladu mišicu hitnim postupkom do spolne zrelosti. To
je negdje pročitao podsjećajući se na duţnosti koje je sad počinjao obavljati. Srce mu se,
iz nekog razloga, uznijelo do velikih visina. Svakako, taje bila velika tajna - sav ţivot je
jedan, sav ţivot je jedan. Ali sad nema vremena razmišljati o tome.
Dymphna i Llewelyn vratili su se iz škole. "Što je, tata? Što se događa, tata? Što to
radiš, tata?"
'Teti vam je došlo vrijeme. Nemojte me sada gnjaviti. Idite i negdje se igrajte. Ne,
čekajte, idite i budite uz dobru staru Bessie. Drţite joj noge, jadnoj staroj djevojci."
Beatrice-Joanna sad je ţeljela leći. Vodenjak je puknuo uz veliki izljev i plodna je voda
istekla. "Na lijevi bok, djevojko", naredio je Shonny. "Boli li? Jadnice naša!" Trudovi su
zapravo postajali sve bolniji; Beatrice-Joanna počela je zadrţavati dah i silno stiskati
mišiće. Shonny je zavezao dugački ubrus za uzglavlje kreveta nagovarajući je: "Vuci za
to, djevojko! Vuci jako! Bog te blagoslovio, neće više dugo." Beatrice-Joanna je vukla
stenjući. "Mavis," kazao je Shonny, "ovo će potrajati. Donesi mi u nekoliko boca vino
od šljiva i čašu."
"Ostalo je tek nekoliko staklenki."
"Budi dobra pa mi ih ipak donesi. Tako, tako, ljepotice moja", rekao je Beatrice-Joanni.
"Ti samo ovdje vuci, Bog te blagoslovio." Provjerio je da se staromodni povoji - koje su
dvije sestre isplele tijekom dugih zimskih noći - zagrijavaju na grijalici. Sterilizirao je
poveze, škarice su se iskuhavale u posudi; limena kupka sjala je na podu; vata je čekala
da bude omotana ubrusima; bila je ondje i kompresa za bindu - sve je, zapravo, bilo
spremno. "Bog te blagoslovio, draga", rekao je svojoj ţeni kad se ponovno pojavila s
bocama. "Ovo će biti velik dan."

Bio je to svakako dugačak dan. Gotovo se dva sata Beatrice-Joanna silovito upinjala.
Vikala je od bola, a Shonny je, otpijajući svoje vino od šljiva i dovikujući ohrabrenja,
gledao i čekao, znojeći se koliko i ona. "Kad bismo barem", mrmljao je, "imali nekakav
anestetik. Evo, djevojko," rekao je odvaţno, "popij malo ovoga", i pruţio joj svoju bocu.
Ali Mavis mu je povukla ruku.
"Pogledaj", povikalaje. "Dolazi!"
Beatrice-Joanna je kriknula. Glava je bila rođena: napokon je dovršila svoje naporno
putovanje, ostavljajući za sobom koščati tunel zdjeličnog pojasa, gurajući se kroz utor
prema zraku svijeta koji će, sada nezainteresiran, uskoro biti neprijateljski. Nakon
kraćeg vremena djetetovo se tijelo proguralo van. "Savršeno", rekao je Shonny sjajnih
očiju, otirući vlaţnim ubrusom, njeţnim pokretima punim ljubavi, djetetove zatvorene
oči. Novorođenče je zavikalo na pozdrav svijetu. "Krasno", kazao je Shonny. Tada, kad
je pulsiranje pupčane vrpce počelo zamirati, uzeo je dva svoja poveza i spretno ih
zavezao u čvor, čvrsto, čvršće, najčvršće, stvarajući dvije granice s ničijom zemljom u
sredini. Ovdje je, oprezno rukujući steriliziranim škaricama, prerezao. Novi komadić
ţivota, pun divljački progutanog zraka, sada je bio prepušten sebi. "Dječak", kazala je
Mavis.
"Dječak? Tako je", rekao je Shonny. Oslobođen od majke, prestao je biti puka stvar.
Sonny se okrenuo i pričekao da ispadne posteljica, dok je Mavis umotala dijete u veliki
šal i poloţila ga, njega, u kutiju pokraj grijalice; kupanje je moglo pričekati. "Dobri
Boţe", rekao je Shonny, promatrajući. Beatrice-Joanna je kriknula, ali ne tako glasno
kao prije. "Još jedno", uskliknuo je Shonny udivljeno. "Blizanci, bogami. Isuse, to je
pravo leglo."

7.
"Van, ti", rekao je čuvar.
"Već je i vrijeme", bijesno je odvratio Tristram ustajući sa svoga leţaja. "Prokletstvo,
već je vrijeme, gade. Dajte mi nešto za jelo, prokleti bili, prije nego što odem."
"Ne vi", rekao je čuvar uţivajući. "On." Pokazao je prstom. "Vi ćete biti s nama još dosta
vremena, gospodine Prljavi. On će biti pušten."
Kad ga je čuvar prodrmao, blaţeni Ambrose Bayley zatreptao je izbuljenim očima
vraćajući se iz trajne Boţje prisutnosti koja je nastupila krajem siječnja. Bio je vrlo slab.
"Izdajica", okomio se Tristram. "Špija. Govorio si laţi o meni, to si radio. Kupovao
svoju besramnu slobodu laţima." Obratio se čuvaru divljih raširenih očiju i rekao pun
nade: "Jeste li sigurni da niste pogriješili? Jeste li sasvim sigurni da to nisam ja?"
"On", pokazao je čuvar. "Ne vi. On. Vi niste," kradomice je pogledao na papir koji je
drţao u ruci, "niste ordinirani svećenik, što god to značilo, zar ne? Svi oni trebaju biti
pušteni. Ali psovači poput vas i dalje trebaju ostati ovdje. Dobro?"
"To je bezočna prokleta nepravda," zaurlao je Tristram, "eto, to je to." Pao je na koljena
pred čuvarem, sklopio ruke na molitvu i zgrbio se kao da mu je upravo slomljena
kraljeţnica. "Molim vas pustite me van umjesto njega. Za njega je kasno. On misli da je
već mrtav, spaljen na lomači. Misli da će ga uskoro proglasiti svetim. On jednostavno
ne zna što se zbiva. Molim vas."
"On", pokazao je čuvar. "Ime mu je na ovom komadu papira. Vidite - A. T. Bayley. Vi,
Gospodine Psovaču, morate ostati ovdje. Naći ćemo vam drugoga sudruga, ne bojte se.
Hajde, starce", rekao je njeţno blaţenom Ambroseu. "Vi morate izići i javiti se radi
daljnjih uputa nekom čovjeku u Lambethu koji će vam reći što vam je činiti. Hajde
sada." Protresao ga je pomalo grubo.
"Dajte mi njegove porcije hrane", molio je Tristram još uvijek na koljenima. "To je
najmanje što moţete učiniti, dabogda se pekli u paklu. Zaboga, umirem od gladi,
čovječe."
"Svi umiremo od gladi," zareţao je čuvar, "a neki od nas moraju raditi, dok se drugi po
cijeli dan izleţavaju. Svi pokušavamo preţivjeti na ovih ovdje nekoliko oraščića i
nekoliko kapi ovoga ovdje synthelaca, a računamo da ni oni ne mogu potrajati mnogo
dulje, kako sada stvari stoje. Hajde, krenite", rekao je drmajući blaţenog Ambrosea.
Međutim blaţeni Ambrose leţao je široko razrogačenih očiju u svetom transu, gotovo
bez pokreta.
"Hrane", mrmljao je Tristram teško ustajući. "Hrane, hrane, hrane!"
"Ja ću vam dati hrane", prekorio ga je čuvar, uopće ne misleći na ono što je rekao.
"Poslat ću vam ovamo jednoga od onih ljudoţdera koji su uhićeni, to ću napraviti. To
će vam biti novi ćelijski sudrug, jedan od tih. Izvadit će vam jetra, upravo će to učiniti,
skuhati ih i pojesti."
"Kuhana ili prijesna," jecao je Tristram, "nije vaţno. Dajte mi, dajte mi!"
"Aaah, vi", podrugnuo se čuvar s gađenjem. "Dođite sad, starce", rekao je blaţenom
Ambroseu sve zabrinutiji. "Ustanite sad, budite tako dobri! Izlazite! Van, van, van",
ponavljao je kao psu.
Blaţeni Ambrose ustao je vrlo drhtavo, oslanjajući se o čuvara. "Quia peccavi nimis",
nesigurno je prozborio senilnim glasom. Zatim se srušio kao vreća. Ĉuvar je rekao:
"Ĉini mi se da vam je vrlo loše, tako mi se čini." Ĉučnuo je mršteći se na njega kao da
se radi o začepljenom odvodu. "Quon\am adhuč', promrmljao je blaţeni Ambrose,
mlitavo leţeći nauznak.
Tristram, smatrajući da je dobio svoju priliku, obrušio se na čuvara kao, kako je mislio,
toranj. Obojica su se valjala po blaţenom Ambroseu teško dišući. "Htjeli biste, je li,
gospodine Opaki", srdito je mumljao čuvar. Blaţeni Ambrose Bayley stenjao je onako
kako je vjerojatno stenjala i blaţena Margaret Clitheroe 1586. godine u Yorku,
pritisnuta na muke velikim utezima. "Sada ste si napravili pravu uslugu", čuvar je
hvatao dah klečeći na Tristramu i udarajući ga objema šakama. "Sami ste to traţili,
gospodine Prijetvorni. Nikada nećete izići odavde ţivi, to je sigurno." Tresnuo ga je
ţestoko po ustima i razbio mu zubalo. "Na ovo ste dugo čekali, o da!" Tristram je leţao
nepokretno, očajnički dišući. Ĉuvar je, još uvijek teško dahćući, počeo vući blaţenog
Ambrosea Bayleya na slobodu. "Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa", uporno je
ponavljao ovaj raspop, udarajući se triput u prsa.
8.
"Slava Bogu", uskliknuo je Shonny. "Mavis, dođi i vidi tko je došao. Llewelyn,
Dvmphna. Hitro, hitro, svi ovamo." Jer tko je drugi ušetao u kuću doli otac Shackel,
sjemenar po zanimanju, kojega su prije mnogo mjeseci odveli grubi sivci usana
namazanih ruţem. Otac Shackel bio je u ranim četrdesetima, vrlo okruglaste glave s
kratko podrezanom kosom, uznapredovale buljavosti i s kroničnom upalom nosne
sluznice uzrokovane jednostranom izraslinom na septumu. Zbog stalno otvorenih usta
i široko otvorenih očiju doimao se poput Williama Blakea koji promatra vile. Desnu je
ruku sada podigao na blagoslov.
"Vrlo ste mršavi", rekla je Mavis.
"Jesu li vas mučili?" upitali su LleWelvn i Dvmphna.
"Kad su vas pustili?" uzviknuo je Shonny.
"Najviše bih volio", rekao je otac Shackel, "nešto popiti." Govor mu je bio prigušen i
denazaliziran, kao kod vječne prehlade.
"Ima još malo vina od šljiva", kazao je Shonny, "preostala nakon porođaja i proslave."
Izjurio je da ga donese.
"Porođaja? O kakvom to porođaju govori?" upitao je otac Shackel sjedajući.
"Moje sestre", rekla je Mavis. "Neki dan je rodila blizance. Trebate obaviti krštenje,
oče."
"Hvala, Shonny." Otac Shackel uzeo je dopola napunjenu čašu. "Onda," zaustio je
nakon gutljaja, "događaju se čudne stvari, zar ne?"
"Kad su vas pustili?" Shonny je zapitao ponovno.
"Prije tri dana. Otada sam bio u Liverpoolu. Nevjerojatno, ali svi velikodostojnici su
izišli - nadbiskupi, biskupi, svi. Sada se moţemo prestati skrivati. Ĉak moţemo
odjenuti svećeničke odore ako ţelimo."
"Mi kao da ne dobivamo nikakve vijesti", rekla je Mavis. "Ovih dana samo se priča,
priča, priča - opomene, propaganda - ali čujemo glasine, nije li tako, Shonny?"
"Ljudoţderstvo", rekao je Shonny. "Prinošenje ljudskih ţrtava. Ĉuli smo o tim
stvarima."
"Ovo je vrlo dobro vino", rekao je otac Shackel. "Pretpostavljam da će se uskoro ukinuti
zabrana bavljenja vinogradarstvom."
"Što je vinogradarstvo, tata?" upitao je Llewelyn. "Je li to isto što i prinošenje ljudskih
ţrtava?"
"Vas dvoje", kazao je Shonny, "moţete otići otraga i drţati Bessie za papke. Poljubite
ruke ocu Shackelu prije nego što odete."
"Papke oca Shackela", zahihotala je Dvmphna.
"Dosta toga," upozorio je Shonny, "ili ću vas zviznuti po ušima."
"Bessie već dugo ugiba", promrmljao je Llewelyn mladenačkom bezosjećajnošću.
"Hajdemo, Dymph." Poljubili su ruke ocu Shackelu i izišli klepećući.
"Situacija još uopće nije jasna", rekao je otac Shackel. "Ali znamo da se svi sve više boje.
To se uvijek vidi. Papa se navodno vratio u Rim. Svojim sam očima vidio liverpulskog
nadbiskupa. On je, jadnik, bio radio kao zidar. Kako bilo, odrţali smo svjetlo tijekom
mračnih vremena. To je pravi smisao Crkve. To je nešto čime se moţemo ponositi."
"A što će sada biti?" upitala je Mavis.
"Trebamo se vratiti svojim svećeničkim duţnostima. Trebamo ponovno drţati misu -
javno, legalno."
"Slava Bogu", rekao je Shonny.
"On, nemoj misliti da je Drţavi uopće stalo do Boţje slave", rekao je otac Shackel.
"Drţava se plaši sila koje ne razumije, to je sve. Drţavni vođe boluju od naleta
praznovjernog straha, o tome se radi. Ništa nisu uspjeli postići svojom policijom, pa
sada pozivaju u pomoć svećenike. Sada nema nikakvih crkava, pa moramo putovati
gore i dolje po dodijeljenim nam područjima hraneći ljude Bogom umjesto zakonom.
Oh, sve je to vrlo lukavo zamišljeno. Vjerujem da je sublimacija prava riječ: nemojte
jesti svoga bliţnjega, radije jedite Boga. Koriste se nama, o tome se radi. Ali u drugom
smislu, naravno, i mi se koristimo njima. Spustili smo se upravo na najbitniju
djelatnost-sakramentalnu djelatnost. To je najvaţnija stvar koju smo naučili: Crkva
moţe obuhvatiti i svako krivovjerje ili nepravovjerje - uključujući i vaše neškodljivo
vjerovanje u Drugi dolazak - sve dok se čvrsto drţi bitne djelatnosti." Zasmijuljio se.
"Ĉujem da je iznenađujući broj policajaca pojeden. Bog djeluje na tajanstven način.
Nemuţevno meso kao da je ukusnije."
"Kako jezivo", zgrozila se Mavis.
"O da, to je jezivo", nacerio se otac Shackel. "Ali nemam mnogo vremena: moram
večeras stići u Accrington i moţda ću morati hodati: izgleda da autobusi ne voze.
Imate li hostije za pričest?"
"Nešto malo", rekao je Shonny. "Djeca su, neka im Bog oprosti, pronašla zamotak i
počela jesti hostiju, bogohulni mali pogani. Bili bi proţdrli sve da ih nisam uhvatio."
"Mali poslić oko krštenja prije odlaska", kazala je Mavis.
"A, da." Oca Shackela odveli su do sporedne zgrade gdje je leţala Beatrice-Joanna sa
svojim blizancima. Bila je mršava, ali zdravo rumena. Blizanci su spavali. Shonnyje
rekao:
"A nakon obreda za novorođene, moţe li obred za umiruće?"
"Ovo je", rekla je Mavis predstavljajući ga, "otac Shackel."
"Ja ne umirem, zar ne?" kazala je prestrašena Beatrice-Joanna. "Osjećam se dobro.
Premda sam gladna."
"Jadna stara Bessie umire, jadna starica", rekao je Shonny. "Zahtijevam za nju jednaka
prava kao za svaku kršćansku dušu."
"Svinja nema dušu", rekla je Mavis.
"Blizanci, ha?" rekao je otac Shackel. "Ĉestitam. Oba su dječaci, zar ne? Kako ćete ih
nazvati?"
"Tristram će biti jedan", spremno je odgovorila Beatrice-Joanna. "A Derek drugi."
"Moţete li mi dati vode?" zatraţio je otac Shackel od Mavis. "A i malo soli."
Llewelyn i Dymphna ušli su teško dišući. "Tata," povikao je Llewelyn, "tata, radi se o
Bessie."
"Konačno je otišla, zar ne?" rekao je Shonny. "Jadna dobra stara djevojka. Bez
posljednje pomasti, neka joj se Bog smiluje."
"Nije mrtva", kriknula je Dvmphna. "Ona jede."
"Jede?" Shonny je začuđeno buljio.
"Stoji i jede", rekao je Llewelyn. "Pronašli smo neka jaja u koko-šinjcu i dali joj ih."
"Jaja? Jaja! Jesmo li svi izgubili pamet, uključujući i mene?"
"I one kekse", rekla je Dvmphna. "One okrugle bijele iz kuhinjskog ormara. Nismo
mogli naći ništa drugo."
Otac Shackel se nasmijao. Sjeo je na rub kreveta Beatrice-Joanne, smijući se do suza.
Smijao se mješavini osjećaja koji su se ogledali na Shonnyjevu licu. "Nije vaţno", rekao
je napokon, umobolno se cerekajući. "Naći ću neki kruh na cesti za Accrington. Negdje
mora biti kruha."

9.
Tristramov novi ćelijski sudrug bio je divovski Nigerijac koji se zvao Charlie Linklater.
Bio je to prijateljski i razgovorljiv čovjek, ustiju tako velikih da je bilo čudo što je bio
kadar postići ikakvu točnost u izgovaranju engleskih samoglasnika. Tristram mu je
često pokušavao izbrojiti zube, koji su bili njegovi i često su blještali kao da se ponose
sami sobom, a ukupni zbroj koji je postizao uvijek je bio veći od propisanih trideset
dva. To ga je zabrinulo. Charlie Linklater je sluţio neodređenu kaznu za neodređeni
zločin koji je, koliko je Tristram mogao zaključiti, uključivao mnogobrojno potomstvo
uz premlaćivanje sivaca, začinjeno onečišćenjem predvorja vladine zgrade i
konzumiranjem mesa u pijanom stanju. "Krasan odmorčićtu unutra", rekao je, "neće mi
nimalo škoditi." Glas mu je bio jarko ljubičasto-grimizan. Tristram se osjećao tanjim i
slabijim nego ikad u toj uglađenoj plavo-crnoj mesnatoj prisutnosti. "Pričaju o jedenju
mesa," rekao je Charlie Linklater svojim lijenim načinom, odmarajući se na svom
leţaju, "ali oni nemaju pojma, dečko. Prije dobrih deset godina prijateljevao sam sa
ţenom jednog čovjeka iz Kadune, isto kao i ja. Zvao se George Daniel i po zanimanju je
bio čitač brojila. Tako se on nenadano vrati i uhvati nas na djelu. Što smo mogli učiniti
nego sasjeći ga. Ti bi učinio isto, dječače. I tako imamo to tijelo, dobrih osamdesetak
kila, u najmanju ruku. Što smo drugo mogli uraditi nego pripraviti dobri stari kotao?
Trebao nam je cijeli tjedan, upravo toliko, a jeli smo cijelo vrijeme. Zakopali smo kosti i
nitko nije ništa uočio. Bio je to velik objed, braco, i jako dobro jelo." Uzdahnuo je,
oblizao debele usnice, čak je i podrignuo prisjećajući se toga uţitka.
"Moram izići odavde", rekao je Tristram. "U vanjskom svijetu ima hrane, zar ne?
Hrana." Proslinio je nemoćno tresući rešetke. "Moram jesti, jednostavno moram."
"Ĉuj," rekao je Charlie Linklater, "meni se baš ne ţuri da odmah iziđem. Traţi me jedan
ili dvojica plaćenih ubojica i rekao bih da sam ovdje na sigurnom kao i bilo gdje
drugdje. Bar za neko kraće vrijeme, u svakom slučaju. Ali bilo bi mi drago da ti ikako
mogu pomoći da iziđeš odavde. Nije da mi se ne sviđa tvoje društvo, jer ti si dobro
odgojen i obrazovan čovjek pristojna ponašanja. Ali ako ti mogu učiniti uslugu da
iziđeš odavde, onda sam ja čovjek koji će ti pomoći, dječače."
Kad je naišao čuvar da gurne podnevne hranjive tablete i vodu između rešetki,
Tristram je sa zanimanjem primijetio da nosi palicu. "Bilo kakva glupost s vaše strane",
rekao je čuvar, "i prasnut ću vas ovim gospodinom", zavitlao je palicom, "po mekom
dijelu vaše lubanje, gospodine Nasilnice. Zato pazite, to vam velim."
"Taj njegov crni štap baš će dobro doći", rekao je Charlie Linklater. "Ne razgovara s
tobom baš pristojno", dodao je. Zatim je razradio jednostavan plan koji bi osigurao
Tristramovo oslobođenje. Uključivao je i za njega stanovitu opasnost da bude dodatno
kaţnjen, ali on je bio čovjek široka srca. Ĉovjek koji je pojeo šezdesetak kila čitača
brojila bio je očito i čovjek postojanosti i ustrajnosti. I tako je u prvoj jednostavnoj fazi
svoga jednostavnog plana izgradio privid neprijateljstva prema svom ćelijskom
sudrugu tako da ukloni opasnost sumnje u sudioništvo kad dođe vrijeme za drugu
fazu. Otada bi, kad god bi čuvar pogledao kroz rešetke, glasno zaurlao na Tristrama:
"Prestani me gnjaviti, dječače. Zadrţi svoje proste riječi za sebe. Nisam navikao na
takvo ponašanje, nikako."
"On to ponovno, zar ne?" kimnuo je mrki čuvar. "Slomit ćemo mu duh, samo čekajte i
vidjet ćete. Ponizno će puzati kad završimo s njim."
Tristram, opuštene vilice zbog slomljena zubala, otvorio je usta nalik rezanju ribe.
Ĉuvar je odgovorio rezanjem, zubatim, i otišao. Charlie Linklater je namignuo. I tako
tri dana.
Ĉetvrtoga dana Tristram je leţao onako kako je blaţeni Ambrose Bayley običavao
leţati - bez svijesti, nepomičan, očiju uprtih u strop. Charlie Linklater je zatresao
rešetkama. "On umire. Dođite brzo ovamo. Ovaj dječak krepava. Brţe ovamo!" Ĉuvar
je došao mrmljajući. Spazio je Tristrama koji je leţao ničice i uz škripu otvorio ćelijska
vrata.
"U redu", rekao je Charlie Linklater nakon petnaest sekundi. "Sad se samo presvući u
njegovu odjeću, dječače. Ovo je bio krasan poslić", rekao je zamahujući palicom, drţeći
je za narukvicu od umjetne koţe. "Samo se obuci u odoru tog čovjeka; vas ste dvojica
podjednake građe." Zajedno su skinuli zamrloga čuvara. "Ima pristava leđa",
prokomentirao je Charlie Linklater. Njeţno ga je podigao na Tristramov leţaj i pokrio
Tristramovim pokrivačem. Za to vrijeme, teško dišući od uzbuđenja, Tristram se
zakopčao u čuvarevu iznošenu plavu odoru. "Nemoj zaboraviti njegove ključeve",
kazao je Charlie Linklater, "i, još vaţnije, dječače, nemoj zaboraviti njegovu palicu.
Njome ćeš si otvoriti put do mnogih mjesta, hoćeš, tom malom ljepoticom. Računam
da će biti u nesvijesti još dobrih pola sata; zato, nemoj se ţuriti i ponašaj se prirodno.
Navuci tu kapu duboko do očiju, dječače. Šteta zbog brade."
"Zahvalan sam vam", rekao je Tristram dok mu je srce udaralo kao ludo. "Stvarno
jesam."
"Nije to ništa", rekao je Charlie Linklater. "Sada me samo jednom malko odalami tom
palicom po straţnjem dijelu lubanje da izgleda prirodnije. Ne treba zaključati ćelijska
vrata jer nitko neće pokušati izići, ali nemoj zaboraviti zveckati tim ključevima da sve
bude lijepo i prirodno. Hajde sad! Udari me!"
Tristram je kucnuo slabašno, kao po jutarnjem jajetu, po hrastovoj glavi. "Moţeš ti i
bolje od toga", rekao je Charlie Linklater. Tristram, stisnutih usana, opali ga iz sve
snage. "Tako nekako", reče Charles Linklater prevrnuvši očima. Golemo je tijelo
omlohavjelo i srušilo se, a limene šalice zazveketale su na polici.
Vani na hodniku Tristram se oprezno ogledao na obje strane. Na udaljenijoj strani
galerije dva su se čuvara sumorno naslonila na stubišnu ogradu, brbljajući, buljeći
dolje kao u more. S ove je strane put bio čist: samo četiri ćelije do glavnih stuba.
Tristrama je kopkalo što je kao čuvar imao bradu. Pronašao je rupčić u dţepu krutih
stranih hlača i, potpuno raširenih prstiju, raširio ga preko gubice. Zubobolja,
glavobolja ili što drugo. Odlučio je postupiti suprotno savjetu Charliea Linklatera:
izgledajući neprirodno, morao se i ponašati neprirodno. Uz brenčanje ključeva i
kloparanje čizama nespretno je otplesao niz ţeljezne stube. Na odmorištu je susreo
drugog čuvara koji je išao gore. "Što je s tobom?" upitao ga je ovaj. "Ţrim naspreni laz",
promrmljao je Tristram. Drugi je kimnuo, zadovoljan, i nastavio se penjati.
Tristram se spuštao uz štropot. Jedva je disao. Ĉinilo se kao da će sve proći vrlo lako.
Niz za nizom zvečećeg ţeljeza, red za nepreglednim redom ćelija, poţutjeli natpis
ispisan sitnim slovima na svakom odmorištu: Zatvorska pravila. Tada je konačno
došao do prizemlja, osjećajući se izvan sebe od oduševljenja kao da tim redovima ćelija
balansira na svojoj glavi. Ĉuvar goveđeg lica, ukočen kao da je umjetno povezan,
sudario se izravno s njim kad je skrenuo za jedan ugao. "Pazi, pazi", rekao je. "Jesi
dobro? Ti si novi ovdje?" "Sm", prošmrknuo je Tristram. "Ţrm." "Ako traţiš
ambulantu", rekao je čuvar, "ona je točno tamo dolje. Ne moţeš promašiti." Pokazao je.
"Mtrdva dlje", progutao je Tristram. "Tako je, stari", rekao je čuvar. Tristram je poţurio.
Sad su to sve bili sluţbeni hodnici, zidovi s površinama uz pod obojenim sjajnom
crnačko-smeđom bojom, snaţan miris sredstva za dezinfekciju. ĈASNIĈKA
AMBULANTA, pisalo je na modroj kutiji iznad nadvratnika, a u njoj je gorjelo svjetlo.
Tristram je odvaţno zakoračio među pregratke, mlade ljude u bijelim kaputima, smrad
alkohola. Iza najbliţih vrata dopiralo je pljuskanje i bućkanje kupke, stenjanje muškog
kupača. Tristram je ustanovio da su vrata otvorena i ušao. Plave pločice, para, kupač
sapunajući glavu čvrsto stisnutih očiju kao u smrtnoj muci. "Zaboravio sam se obrijati",
uzviknuo je Tristram. "Ha?" odviknuo je kupač. Na svoje skromno zadovoljstvo
Tristram je našao električni brijaći aparat obješen o vješalicu na zidu. Uključio ga je i
počeo rezati bradu kao da se radi o mesu. "Hej," rekao je kupač obnovljenoga vida, "što
se događa? Tko te je pustio unutra?" "Brijem se", rekao je Tristram zaprepašteno
uočavajući kako mu se, nakon svakog otpalog otkosa, u zrcalu pojavljuje dugo mršavo
lice upalih obraza i divlja nepovjerljivost njegovih očiju. "Bit će vrlo kratko", rekao je.
"Danas više ništa nije privatno", mrmljao je kupač. "Nitko ne poštuje privatnost čak ni
dok se kupaš." Zlovoljno je promućkao vodu i kazao: "Mogao bi biti bar toliko
pristojan da skineš kapu kad već tako upadaš i ometaš čovjeka u kupanju." "Još samo
nekoliko trenutaka", rekao je Tristram. Ostavio je brkove da uštedi na vremenu.
"Mogao bi počistiti sav taj nered na podu", rekao je kupač. "Zašto bih ja morao bosim
nogama hodati po nečijim dlakama?" A zatim: "Hej, što se tu zbiva? Tko si ti uostalom?
Imaš bradu, bar si je imao, a to nije u redu. Ĉuvari nemaju bradu, u ovom zatvoru je
nemaju." Pokušao je ustati iz kade, čovjek zecolika tijela i crna krzna od prsne kosti do
stidnih dlaka. Tristram ga je gurnuo natrag u kupelj, vrlo nasapunanog, i pojurio
prema vratima. Bilo mu je drago kad je spazio da se u ključanici nalazi ključ, koji je
prebacio na vanjsku stranu. Kupač, sav u mjehurićima, ponovno se pokušao podići.
Svjeţe izbrijani Tristram poput ribe mu je ustima nemušto dobacio oproštajni pozdrav,
izišao, zatim zaključao vrata. "Hej", moglo se čuti kupača kako viče i pljuska. U
hodniku je Tristram smireno rekao mladiću u bijelom kaputu: "Ovdje sam nov i čini se
da sam se izgubio. Kako da iziđem odavde?" Mladac ga je poveo, smiješeći se, iz
ambulante i dao mu upute. "Tamo dolje, mili," rekao je, "onda skrenite oštro nalijevo,
zatim ravno i ne moţete promašiti, mili." "Najljepša vam hvala", odvratio je Tristram
smiješeći se svojom crnom rupom od usta. Svi su bili, stvarno i doista, vrlo ljubazni.
U širokom i visokom mračnom predvorju nekolicina čuvara očigledno je završavala
smjenu predajući svoje ključeve glavnom časniku u novoj plavoj i urednoj odori, vrlo
mršavom, visokom više od sto osamdeset centimetara, a najvjerojatnije višim od dva
metra. "U redu," ustrajno je ponavljao bez posebnog zanimanja, "u redu", uspoređujući
brojeve ključeva s popisom i označavajući provjereno kvačicom, "u redu", predajući
ključeve pomoćniku koji ih je vješao na zidnu ploču. "U redu", rekao je Tristramu. U
krupnim metalnim zatvorskim vratima s ručkom na lijevoj strani nalazila su se mala
otvorena vratašca. Ĉuvari su tuda izlazili. Bilo je tako jednostavno. Tristram je načas
zastao na stubama udišući slobodu, gledajući uvis, zaprepašten visinom neba.
"Oprezno, oprezno, nemoj se odati", savjetovao je svoje uzdrhtalo srce. Polako je
otkoračao, pokušavajući zviţdati. Ali usta su mu još bila presuha za to.

10.
Vrijeme sjemena, jaja kapaju iz kokošinjca, krmača Bessie gotovo ţivahna, blizanci
bujaju i napreduju. Beatrice-Joanna i njezina sestra sjedile su u dnevnoj sobi pletući
neku vrstu nadomjeska vune u toplu dječju odjeću. U dvostrukoj kolijevci koju je
Shonny sklepao, Tristram i Derek Foxe spavali su u prijateljstvu. Mavis je rekla:
"Daleko od toga da ti predlaţem da odeš u noć sa svojim dvostrukim zaveţljajem, ali ja
samo mislim što je najbolje za tebe. Očigledno ni ti sama ne bi ţeljela ovdje vječno
ostati, ako i apstrahiramo činjenicu da ovdje doista nema dovoljno mjesta. Osim toga,
opasno je za sve nas. Hoću reći, moraš se odlučiti glede budućnosti, nije li tako?"
"Oh, da", sloţila se Beatrice-Joanna malodušno. "To mi je jasno. Bila si vrlo mila. Sve mi
je to jasno."
"Onda," upitala je Mavis, "što misliš?"
"Što mogu misliti?" rekla je Beatrice-Joanna. "Napisala sam tri pisma Tristramu, poslala
ih preko Ministarstva unutrašnjih poslova i sva tri su se vratila. Moţda je mrtav.
Moţda su ga strijeljali." Šmrknula je dva ili tri puta. "Stan nam je sigurno zgrabilo
Ministarstvo stanovanja. Nemam kamo ni kome. To baš i nije ugodna situacija, zar
ne?" Ispuhala je nos. "Nemam novca. Jedino što imam na svijetu to su ovi blizanci.
Moţeš me izbaciti ako hoćeš, ali ja doslovno nemam kamo otići."
"Nitko ne govori o izbacivanju", rekla je Mavis oštro. "Ti si mi sestra, ovo su mi nećaci i
ako moraš ostati ovdje, onda mislim da se tu nema više što dodati."
"Moţda bih se mogla zaposliti u Prestonu ili negdje", rekla je Beatrice-Joanna s vrlo
malo nade. "To bi malo pomoglo, moţda."
"Nema nikakvih poslova", kazala je Mavis. "A novac nam je najmanja briga.
Razmišljam o opasnosti. Mislim na Llewelyna i Dymphnu i što bi im se dogodilo kad
bi nas uhitili. Jer uhitili bi nas, znaš, kad bi saznali, zbog skrivanja kako-li-se-ono-
zove."
"Izraz koji traţiš je multipara. Ja sam multipara. Dakle, ti me ne vidiš kao svoju sestru.
Vidiš me kao nešto opasno, multiparu?" Usti-ju stisnutih u tanku crtu, Mavis se
prignula svom pletivu. "Shonny", rekla je Beatrice-Joanna, "ne razmišlja na takav način.
Jedino ti misliš da sam smetnja i opasnost."
Mavis je podigla pogled. "To je vrlo neljubazna i nesestrinska tvrdnja. To je potpuno
bezosjećajno i sebično. Trebaš uvidjeti da je sada došlo vrijeme da budeš razumna.
Riskirali smo prije nego što su se djeca rodila, vrlo smo riskirali. Sada me optuţuješ
zato što svoju djecu stavljam ispred tvoje. A što se tiče Shonnyja - on je previše dobra
srca da bi preţivio. Tako je dobra srca da je glup kad tako ustrajno priča kako će nas
Bog zaštititi. Ako ţeliš znati istinu, ponekad mi se smuči kad čujem Boţje ime. Jednoga
će nas dana Shonny sve uvaliti u nevolje. Jednoga će nas dana uvaliti u kašu do grla."
"Shonny je dovoljno razuman i dovoljno razborit."
"Moţda je razuman, ali razumnost je nedostatak i minus ako ţiviš u poludjelom
svijetu. On sigurno nije razborit. Izbaci iz glave svako uvjerenje da je Shonny razborit.
On je samo srećković, to je sve. On previše priča i kaţe pogrešne stvari. Jednoga dana,
uskoro, pazi što ti velim, sreća će mu okrenuti leđa i onda neka nam svima Bog
pomogne."
"I onda," rekla je Beatrice-Joanna nakon stanke, "što ţeliš da učinim?"
"Moraš učiniti što god misliš da je za tebe najbolje. Ostani ovdje ako moraš, ostani
toliko dugo koliko misliš da je potrebno. Ali pokušaj se koji put sjetiti..."
"Ĉega da se sjetim?"
"Pa da su se neki ljudi ţrtvovali za tebe i da su se čak izloţili opasnosti. Reći ću ti to
sada i više to neću spominjati. To je kraj priče o ovome. Ali bih samo voljela da se
ponekad sjetiš, to je sve."
"Doista se sjećam", rekla je Beatrice-Joanna povišenim tonom, "i vrlo sam zahvalna.
Govorila sam to sigurno triput dnevno svakog dana otkad sam ovdje. Osim, naravno,
onog dana kad sam se porađala. Bila bih to učinila i tada, ali sam imala drugih stvari o
kojima sam trebala razmišljati. Ako hoćeš, reći ću to sada da nadoknadim taj dan. Vrlo
sam zahvalna, vrlo sam zahvalna, vrlo sam zahvalna."
"Ne moraš biti takva", kazala je Mavis. "Ostavimo sad tu temu, moţemo li?"
"Da", rekla je Beatrice-Joanna ustajući. "Ostavimo sad tu temu. Prisjećajući se, naravno,
da si je ti započela."
"Nema nikakva razloga da tako govoriš", rekla je Mavis.
"Oh, dovraga," rekla je Beatrice-Joanna, "vrijeme im je za hranjenje." Podigla je
blizance. Dojadilo joj je sve ovo, sasvim joj je dojadilo; bit će joj drago kad se Shonny
vrati kući od svojih sijačica. Jedna ţena u kući sasvim je dovoljna, uviđala je to, ali što
je mogla učiniti? "Mislim da ću se ostatak dana drţati svoje sobe", rekla je sestri. "Ako
se to moţe nazvati sobom, naime." Rekavši to, poţeljela je da si moţe odgristi jezik.
"Oprosti," rekla je, "nisam tako mislila."
"Radi što hoćeš", rekla je Mavis otrovno. "Idi upravo tamo kamo hoćeš. Uvijek si to i
činila, otkako se sjećam."
"Oh, dovraga", rekla je Beatrice-Joanna i odskakutala van sa svojim ruţičastim
blizancima.
"Glupo", mislila je kasnije leţeći u sporednoj zgradi. "Tako se ne treba ponašati."
Morala se pomiriti s činjenicom da je ovo bilo jedino mjesto gdje je mogla ţivjeti,
jedino mjesto dok ne sazna što se točno u svijetu zbiva, gdje je - ako je na zemlji, inače
nije bilo vaţno-Tristram i kako uklopiti Dereka u cijelu sliku. Blizanci su bili budni;
Derek je (sa slovom D ušivenim na ukrasni okovratnik) brbotao mjehurićima majčina
mlijeka na ustima; oba su se koprcala. Neka Bog blagoslovi mile moje i njihove
čarapice od nadomjeska pamuka. Ona je radi njih mnogo morala pretrpjeti; trpljenje joj
je bila jedna od duţnosti. Uzdišući, napustila je sporednu zgradu i vratila se u dnevnu
sobu. "Oprosti", rekla je svojoj sestri, pitajući se za što se zapravo ispričava.
"U redu je", rekla je Mavis. Odloţila je svoje pletivo i mahnito je uređivala nokte.
"Hoćeš li", kazala je Beatrice-Joanna, "da napravim nešto za objed?"
"Moţeš ako hoćeš. Ja nisam posebno gladna."
"Ni ja nisam baš gladna."
"Onda u redu."
Beatrice-Joanna je sjela rastreseno ljuljajući praznu kolijevku. Bi li trebala izvaditi
blizance iz njihove zipke i unijeti ih? Jadni mali uljezi, neka ostanu tamo gdje su.
Vedro je oslovila Mavis: "Malo oštriš pandţe?" Da si bar moţe odgristi jezik.
Mavis je podigla pogled. "Ako si se vratila ovamo", prasnula je, "samo zato da me
vrijeđaš..."
"Oprosti, oprosti, stvarno mi je ţao. Samo sam se šalila, to je sve. Jednostavno nisam
razmišljala."
"Nisi, to ti je jedna od osobina. Jednostavno ne razmišljaš."
"Oh, dovraga", rekla je Beatrice-Joanna. I onda: "Oprosti, oprosti, oprosti!"
"Nema nikakve svrhe da se stalno ispričavaš ako tako i ne misliš."
"Slušaj," rekla je Beatrice-Joanna očajno, "što doista ţeliš da učinim?"
"Već sam ti rekla. Moraš učiniti upravo ono što je najbolje za tebe i tvoju djecu/' Način
na koji je izgovorila posljednju riječ odzvanjao je zbirom uvredljivih implikacija koje su
nagovještavale da su jedina istinska djeca u tom domaćinstvu bila Mavisina djeca te da
su djeca Beatrice-Joanne, budući da su nezakonita, sumnjiva.
"Oh", kazala je Beatrice-Joanna zatomljujući suze. "Tako sam nesretna." Otrčala je
natrag svojim gugutavim, nipošto ne nesretnim blizancima. Mavis, čvrsto stisnutih
usnica, nastavila je manikirati svoje pandţe.

11.
Puno kasnije toga dana kapetan Loosley iz Populacijske policije stigao je u svom
crnom kombiju. 'To je ovdje", rekao je mladom Oxenfordu, vozaču. "Drţavno
gospodarstvo NW 313. Bilo je to dugo putovanje."
"Odvratno putovanje", rekao je narednik Image svojim izrađenim dijalektom. Na
pooranim poljima vidjeli su stvari, grozne stvari. "Odvratno", ponovio je. "Trebali smo
im isprašiti guzice mecima."
"Nemamo dovoljno streljiva sa sobom, narednice", rekao je Oxen-ford, prozaičan
mladić.
"A nije nam to ni posao", kazao je kapetan Loosley. "Javni nemoral briga je obične
policije."
"Onih od njih koji još nisu pojedeni", rekao je narednik Image. "Hajde, Oxenford,"
rekao je razdraţljivo, "iziđite i otvorite vrata!"
"To nije pošteno, narednice. Ja vozim."
"Ah, onda u redu." Narednik Image izvukao je svoje dugačko zmi-joliko tijelo da
otvori vrata. "Djeca", rekao je. "Djeca se igraju. Lijepa djeca. U redu," rekao je
Oxenfordu, "odvezite do gospodarskih zgrada. Ja ću hodati." Djeca su otrčala.
U kući, bez daha, Llewelyn je povi kao: "Tata, neki ljudi dolaze u crnom kombiju.
Policajci, mislim."
"Crnom, kaţeš?" Shonnyje ustao i pogledao kroz prozor. "Tako", rekao je. "Već ih dugo
očekujemo, neka im Bog oprosti, i nisu dolazili. A sad, kad smo se uljuljkali u san, oni
stiţu lupajući svojim visokim čizmama sa širokim obodom. Gdje ti je sestra?" upitao je
Mavis oštro. "Je li vani u sporednoj zgradi?" Mavis je kimnu-la. "Reci joj da se zaključa
i bude tiha." Mavis je kimnula, ali je neodlučno zastala prije nego što je otišla. "Hajde,
idi", poţurivao ju je Shonny. "Bit će ovdje za nekoliko trenutaka."
"Mi smo na prvom mjestu", kazala je Mavis. "Zapamti to. Ti i ja i djeca."
"Dobro, dobro, idi sad." Mavis je otišla u sporednu zgradu. Kombi je stigao i kapetan
Loosley je izišao proteţući se. Mladi Oxenford zaturirao je motor i isključio ga.
Narednik Image prišao je hodajući i pridruţio se svom nadređenom. Mladi Oxenford
skinuo je kapu otkrivajući crveni ovoj na čelu poput Kainova znaka, otro čelo šarenim
rupčićem, a zatim ponovno stavio kapu. Shonny je otvorio vrata. Sve je bilo spremno.
"Dobra večer", rekao je kapetan Loosley. "Ovo je Drţavno gospodarstvo NW 313, a vi
ste - bojim se da ne mogu izgovoriti vaše ime, vidite. Ali to nije vaţno. Kod vas je
odsjela stanovita gospođa Foxe, zar ne? Jesu li ovo vaša djeca? Prekrasna, prekrasna.
Smijemo li ući?"
"Nije na meni da kaţem ni da ni ne", rekao je Shonny. "Pretpostavljam da morate imati
nalog za pretres?"
"Oh, da," rekao je kapetan Loosley, "imamo nalog, vidite."
"Zašto on to kaţe, tata?" upitao je LleWelvn. "Zašto kaţe Vidite'?"
"To su samo njegovi ţivci, neka mu se Bog smiluje", rekao je Shonny. "Neki ljudi
ţmirkaju, drugi kaţu Vidite'. Pa uđite, gospodine..."
"Kapetane", rekao je narednik Image. "Kapetan Loosley." Svi su ušli, ne skidajući kape
s glava.
"Onda", kazao je Shonny, "što vi to točno traţite?"
"Ovo je zanimljivo", rekao je narednik Image ljuljajući nezgrapnu kolijevku nogom.
"Kad se prečka slomi, kolijevka će pasti. Past će dijete."
"Da," rekao je kapetan Loosley, "opravdano vjerujemo, vidite, da je gospođa Foxe
ovdje ţivjela tijekom cijele svoje nezakonite trudnoće. 'Dijete' je ključna riječ." Mavis je
ušla u prostoriju. "Ovo", rekao je kapetan Loosley, "nije gospođa Foxe." Govorio je
mrzovoljno, kao da ga oni pokušavaju prevariti. "Sliči gospođi Foxe, ali nije gospođa
Foxe." Naklonio joj se kao da ironično čestita na sasvim pristojnom pokušaju obmane.
"Ja hoću gospođu Foxe."
"Ta kolijevka", rekao je Shonny, "bila je za svinje. Najkrţljavije svinjče u leglu obično
treba posebnu brigu."
"Hoćete li", upitao je narednik Image, "da naloţim mladom Oxen-fordu da vas malo
prebije?"
"Neka samo pokuša", rekao je Shonny. Crvenilo mu je oblilo lice kao kad se upale
svjetla za parkiranje. "Nitko mene neće tući. Dovoljno sam pametan da bih vas mogao
zamoliti da odete."
"To ne moţete", rekao je kapetan Loosley. "Mi vršimo svoju duţnost, vidite. Mi
hoćemo gospođu Foxe i njezina nezakonitog potomka."
"Nezakoniti potomak", ponavljao je poput papige Llewelyn. "Nezakoniti potomak."
Bio je ushićen tim izričajem.
"Što bi bilo kad bih vam rekao da gospođa Foxe nije ovdje?" upitao je Shonny. "Ona
nas je posjetila neposredno prije Boţića i onda otišla dalje. Kamo - ne znam."
"Što je Boţić?" upitao je narednik Image.
"To je nevaţno", odsjekao je kapetan Loosley. "Ako gospođa Foxe nije ovdje,
pretpostavljam da vam neće smetati da se u to sami uvjerimo. Ovdje imam", prekapao
je po bočnom dţepu odore, "neku vrstu općenamjenskog naloga. On obuhvaća pretres,
vidite, i sve ostalo."
"Uključujući i premlaćivanje", rekla je Mavis.
"Upravo tako."
"Izlazite," rekao je Shonny, "svi vi. Neću da mi drţavni najamnici prekapaju po kući."
"I vi ste drţavni najamnik", rekao je kapetan Loosley bezizraţajno. "Svi smo mi
sluţbenici Drţave. Dajte, molim vas, budite razumni, vidite. Ne ţelimo nikakve
neugodnosti." Nasmiješio se usiljeno. "Svi mi moramo obaviti svoju duţnost, na kraju
krajeva."
"Vidite", dodala je Dvmphna i zahihotala.
"Dođi ovamo, djevojčice", rekao je narednik Image mazno. "Ti si krasna djevojčica, zar
ne?" Ĉučnuo je ljuljajući se na petama i, kao da se obraća mački, vabio ju je trljajući
palcem prste.
"Vi ostajete ovdje", rekla je Mavis privlačeći oboje djece k sebi.
"Aaah..." Narednik Image kratko je zareţao na Mavis i onda je, ustajući, navukao
masku idiotske slatkoće. "U ovoj je kući jedno malo dijete, nije li tako?" ulagivački je
rekao Dymphni. "Malo slatko djetešce, tako je, zar ne?" Dymphna je zahihotala.
LleWelvn je rekao neustrašivo: "Ne."
"I to je istina", rekao je Shonny. "Dječak je rekao istinu. Hoćete li sada svi izaći i prestati
tratiti svoje i moje vrijeme? Ja imam mnogo posla."
"Nemam namjeru", uzdahnuo je kapetan Loosley, "podizati optuţnice ni protiv vas ni
protiv vaše ţene. Predajte nam gospođu Foxe i njezina potomka pa više ništa nećete
čuti o ovome. Dajem vam svoju riječ za to."
"Moram li vas izbaciti?" zavapio je Shonny. "Jer, u ime Gospodina Isusa, odlučio sam
što ću s vama."
"Obradite ga malo, Oxenford", rekao je narednik Image. "Sve je to gomila gluposti."
"Počet ćemo pretragu", rekao je kapetan Loosley. "Ţao mi je što ste toliko
nekooperativni, vidite."
"Idi gore, Mavis," kazao je Shonny, "ti i djeca. Ostavite sve meni." Pokušao je izgurati
ţenu.
"Djeca ostaju ovdje", kazao je narednik Image. "Natjerat ćemo djecu da malo cvile.
Volim čuti kako djeca cvile."
"Ti pokvareni bezboţni gade", uzviknuo je Shonny. Bacio se na narednika Imagea, ali
je mladi Oxenford bio brz i ubacio se pred njega. Mladi je Oxenford lagano udario
Shonnyja u prepone. Shonny je jauknuo od boli, a zatim počeo divlje mlatiti rukama.
"U redu", rekao je glas s kuhinjskih vrata. "Ne ţelim više stvarati probleme." Shonny je
spustio šake.
'To je gospođa Foxe", rekao je kapetan Loosley. "Ovo je ona prava." Pokazao je
suzdrţano zadovoljstvo.
Beatrice-Joanna bila je odjevena za izlazak. "Što ćete", upitala je, "učiniti s mojom
djecom?"
"Nisi to trebala učiniti", jaukao je Shonny. "Trebala si ostati ondje gdje si bila. Sve bi
ispalo dobro, neka ti Bog oprosti."
"Osobno vas uvjeravam", rekao je kapetan Loosley, "da nikakvo zlo neće snaći ni vas ni
vašu djecu." Iznenada se trgnuo. "Djeca? Djeca? Oh, razumijem. Više od jednoga.
Nisam računao na tu mogućnost. To je još bolje, naravno, vidite, još i bolje."
"Moţete me kazniti koliko god hoćete," rekla je Beatrice-Joanna, "ali djeca nisu počinila
nikakvo zlo."
"Naravno da nisu", kazao je kapetan Loosley. "Uopće nikakvo zlo. Mi namjeravamo
nauditi jedino ocu. Namjeravam jedino suočiti metropolitanskoga komesara s
plodovima njegova zločina. Ništa više od toga, vidite."
"Što je to?" uskliknuo je Shonny. "Što se to zbiva?"
"Duga je to pripovijest", rekla je Beatrice-Joanna. "Sad je prekasno da vam je ispričam.
Dakle," obratila se sestri, "čini se da je pitanje budućnosti riješeno. Ĉini se da sam našla
mjesto kamo mi je ići."
 Četvrti dio
1.
Tristram je bio spreman započeti svoju anabazu. Ţudio je, kao igla na kompasu, za
svojom ţenom na sjeveru, a mogućnost pokajanja i pomirenja nadavala se poput
mogućnosti kupke nakon teška rada. Ţelio je utjehu, njezine ruke, njezino toplo tijelo,
njihove zajedničke suze, odmor. Nije sada posebno ţelio odmazdu.
U metropoli je vladala zbrka, a ta zbrka činila se ponajprije poput projekcije njegove
osobne novostečene slobode. Kaos je urlao poput golema nasmijanog bakanta i naloţio
mu, nedaleko od Pentonvillea, da palicom prebije nekog bezazlenog čovjeka i ukrade
mu odjeću. To je bilo u sporednoj uličici, nakon mraka, daleko od javnih vatri na
kojima se kuhala hrana i plamenova po kojima se cijedila ljudska masnoća. Opskrba
električnom strujom, kao i ostale komunalije, kao da je zatajila. Ovdje je bila noć kao u
dţungli, a krhotine stakla pucketale su pod nogama poput niske šikare. Tristram se
upitao o odrţavanju civiliziranog poretka u tom zatvoru iz kojega je otišao; koliko je
još mogao potrajati? Tada je, začuđen, spazio nekog čovjeka naslonjenog na ulaz u
uličicu, koji je, opijen nečim, pjevao sam sebi. Tristram je podigao palicu i čovjek je
smjesta pao, usluţno, kao da je samo čekao na to, a odjeću mu je - košulju okrugla
ovratnika, vestu, karirano odijelo - skinuo bez napora. Tristram se hitro pretvorio u
slobodnog civila, ali je odlučio zadrţati palicu. Odjeven za objed, pošao je traţiti
hranu.
Zvukovi dţungle, šuma crnih nebodera, zvjezdano nebo vrtoglavo visoko, rumenkasto
crvenilo vatri. Na Glaremont Squareu naišao je na ljude koji su jeli. Sjedili su, kako
muškarci tako i ţene, u krugu oko raţnja, njih tridesetak. Metalni roštilji načinjeni od
ugrubo izmrezane telegrafske ţice - ovi su se pak oslanjali na hrpe nabacanih cigala;
ispod njih su se nalazili uţareni komadi ugljena. Ĉovjek s bijelom kapom nabadao je i
okretao cvrljeće odreske. "Nema mjesta, nema mjesta", zatrubio je čovjek učena izgleda
kad se Tristram počeo oprezno pribliţavati. "Ovo je klub za objedovanje, a ne javni
restoran."
"Upravo sam izišao iz zatvora", prostenjao je Tristram tugaljivo. "Umirem od gladi."
"Navalite", rekao je čovjek učena izgleda. "Premda bi se ovo moglo, za početak,
pokazati prebogatim za vaš ţeludac. Ovih dana", jezgrovito je izjavio, "kriminalac je
jedini čovjek od etike." Ispruţio je ruku prema najbliţem roštilju i kliještima podigao
dugačku vruću metalnu šipku na koju su bili nabodeni komadi mesa. "Raţnjić", rekao
je. A zatim, škiljeći prema Tristramu: "Vi nemate zube. Negdje ćete morati doći do
nekih zuba. Ĉekajte. Imamo ovdje nešto vrlo hranjive juhe od mesa." Izvanredno
gostoljubivo dao si je truda da pronađe zdjelicu i ţlicu. "Kušajte ovo", rekao je grabeći
kutlačom iz metalnog lonca, "i srdačno dobrodošli!" Tristram je poput ţivotinje
drhturavo odnio ovaj dar u kut podalje od ostalih. Srknuo je sadrţaj ţlice iz koje se
dizala para. Bogata, bogata uljnata tekućina u kojoj su slobodno plivali komadići
podatne gumenaste tvari koja se pušila. Meso. Bio je čitao o mesu. Drevna je
knjiţevnost bila puna ţderanja mesa - Homer, Dickens, Priestley, Rabelais, A. J.
Cronin. Progutao je punu ţlicu, povratio, izgubio sve. "Polako, polako", rekao je blago
čovjek učena izgleda pribliţavajući mu se. "Vrlo brzo će vam postati ukusno.
Razmišljajte o tome ne kao o onome što to jest, nego kao o jednom od mekanih
plodova drveta ţivota. Sav je ţivot jedan. Zašto su vas strpali u zatvor?"
"Pretpostavljam", kazao je Tristram, još povraćajući, "zato", ponovno gutajući, "što sam
bio protiv vlade."
"Koje vlade? Trenutno kao da uopće nemamo vladu."
"Dakle," rekao je Tristram, "Gusfaza još nije počela."
"Vi kao da ste neka vrsta učenjaka. U zatvoru ste sigurno imali slobodnog vremena za
razmišljanje. Recite mi, što vi mislite o ovim vremenima?"
"Ne moţete misliti bez činjenica", rekao je Tristram. Ponovno je kušao juhu; progutao
ju je mnogo lakše. "Dakle to je meso", primijetio je.
"Ĉovjek je mesoţder, isto kao i razmnoţavatelj. Ovo dvoje je istorodno i oboje je već
dugo bilo potiskivano. Spojite to dvoje i izgubit ćete svaki razumni razlog za
potiskivanje. Što se tiče podataka, nemamo nikakvih podataka jer nemamo sluţbu
informiranja. Međutim, moţemo pretpostaviti da je Starlingova vlada pala i da je
prezidij pun reţećih pasa. Uskoro ćemo dobiti vladu, u to ne sumnjam. U
međuvremenu se okupljamo u manje klubove za objedovanje radi samozaštite.
Dopustite mi da vas upozorim, vas koji ste upravo izišli iz zatvora i stoga ste novi u
ovom novom svijetu, da ne izlazite sami. Ako hoćete, prijavit ću vas za članstvo u
ovom našem klubu."
"Vrlo ste ljubazni," rekao je Tristram, "ali moram naći svoju ţenu. Ona je u Sjevernoj
provinciji, nedaleko od Prestona."
"Imat ćete nekih poteškoća", kazao je ljubazni čovjek. "Vlakovi su, naravno, prestali
voziti, a cestovni je promet vrlo slab. To je vrlo duga šetnja. Nemojte putovati bez
zalihe namirnica. Idite naoruţani. Nemojte spavati na otvorenom. Zabrinjava me",
rekao je ponovno škiljeći na Tristramovu upalu vilicu, "što nemate zube."
Tristram je iz dţepa izvadio dvaput premještene polovice zubne ploče. Potišteno ih je
okrenuo nekoliko puta. "Okrutni zatvorski čuvar", potuţio se nepravedno.
"Ja mislim", rekao je čovjek učena izgleda, "da među pripadnicima kluba moţda
imamo zubnog tehničara." Otišao je natrag do skupine i Tristram je dovršio svoju juhu.
Obodrila ga je, u to nije bilo sumnje. Sjećanje na drevnu pelagijansku pjesmu - ili,
točnije, na bilješku uz tekst pjesme pisca osobno - navrlo mu je u misli. Kraljica Mab.
Shellev. "Usporedna nas anatomija uči da čovjek nalikuje biljoţderima u svemu, a
mesoţderima ni u čemu; nema ni pandţe za hvatanje plijena, ni izraţene i zašiljene
zube za trganje tkiva." I dalje: "Ĉovjek ne sliči ni jednom mesoţderu. Pravilo da
biljoţderi imaju organe posebno prilagođene probavi bilja nema iznimaka, osim ako to
moţda nije čovjek." To je, moţda, unatoč svemu, sve bila prokleta bedastoća.
"Zube vam moţemo popraviti", rekao je ljubazni čovjek učena izgleda kad se vratio, "i
moţemo vam napuniti torbu hladnim mesom za put. Da sam na vašem mjestu, ne bih
ni pomislio krenuti prije zore. Vrlo ste dobrodošli provesti noć sa mnom."
"Vi ste doista vrlo ljubazni", rekao je Tristram iskreno. "Nikada se dosad, iskreno to
mislim, nisam susreo s takvom ljubaznošću." Oči su mu se počele puniti suzama; bio je
to zamoran dan.
"Nemate za što zahvaljivati. Kad se drţava suši, ljudskost cvjeta. Ovih se dana moţe
susresti dosta vrlo pristojnih ljudi. Ipak, drţite se tog svog oruţja."
Tristram se te noći povukao na spavanje sa svojim zubima u ustima. Leţeći na podu
stana koji je pripadao učenom čovjeku, ponovno i ponovno bi zamljackao u mrak kao
nakon obilja slasnog mesa. Njegov domaćin, koji se predstavio kao Sinclair, obojici je
rasvijetlio da se spreme na počinak tako što je upalio stijenj koji je plutao u masnoći;
prekrasno je mirisalo. Nezgrapni plamen pokazao je omanju neurednu sobu nakrcanu
knjigama. Ipak, Sinclair je otklonio svaki zaključak da se u njegovu slučaju radi o, kako
je to nazivao, "čitaču"; prije nego što je nestalo struje on je bio elektronički skladatelj
koji se specijalizirao za atmosfersku glazbu za televizijske dokumentarce. Također,
prije nego što je nestalo struje i dizala ostala prizemljena, imao je stan koji je bio dobrih
tridesetak katova više nego ovaj; danas, čini se, najslabiji su se podizali, a najjači
padali. Ovaj njegov novi stan pripadao je istinskom čitaču, profesoru kineskog, čije
meso, unatoč poodmakloj dobi, nije nimalo izgubilo na sočnosti. Sinclair je spavao
neduţno na svom zidnom krevetu, blago hrčući, samo povremeno pričajući u snu.
Većinom je govorio kratke saţete rečenice, a neke su bile obične gluposti. Tristram je
slušao.
"Mačji put nadmašuje jedino njegova perpendikularnost."
"Volim krumpire. Volim svinjetinu. Volim čovjeka."
"Euharistijsko gutanje naš je odgovor."
Taj mračni izraz - euharistijsko gutanje - postao je neka vrsta ključa za spavanje. Kao
da je on doista bio odgovor, Tristram je, zadovoljan i spokojan, otputovao u zaborav.
Potonuo je izvan vremena i kad se u njega ponovno vratio spazio je Sinclaira, koji mu
je, mumljajući i oblačeći se, prijateljski namigivao. Izgledalo je kao da je ugodno
proljetno jutro. "Pa," rekao je Sinclair, "moramo vas poslati na put, zar ne? Prvo,
međutim, najvaţniji je dobar doručak." Sinclair se hitro oprao (javni vodovod čini se
da je još radio) i obrijao se antiknim grlorasparačem. "Vrlo prikladan naziv",
nasmiješio se kad ga je imenovao i posudio ga Tristramu. "Znao je rasparati grlo u
trenu." Tristram nije imao razloga sumnjati.
Izgledalo je da vatrama koje su podrţavale roštilje nije bilo dopušteno da se ugase.
Templarska, pomislio je Tristram, olimpijska, sijevnuvši skromni osmijeh prema
pripadnicima kluba za objedovanje, od kojih je četvero čuvalo i poticalo vatre cijelu
noć. "Šunku?" upitao je Sinclair i do vrha natovario raspjevani limeni pladanj za
Tristrama. Svi su obilno jeli, uz mnoge vesele dosjetke, i pili vodu na litre. Zatim su ovi
ljubazni ljudi napunili poštansku torbu hladnim komadima pečenja i, uz nekoliko
dobronamjernih ţelja, natovarili svoga gosta i poslali ga da ide svojim putem.
"Nikad se", objavio je Tristram, "nisam susreo s takvom gostoljubivošću."
"Pođi s Bogom", rekao je Sinclair, prepun ozbiljnosti i zreo za svečani govor. "Dao Bog
da je nađeš u zdravlju. Dao Bog da je nađeš sretnu." Namrštio se i promijenio kraj.
"Sretnu što te vidi, to sam mislio, naravno."

2.
Tristram je hodao sve do Finchleya. Znao je da bi bilo besmisleno putovati cestom sve
tamo negdje daleko iza, recimo, Nuneatona. Bilo je to tromo pješačenje gradskim
ulicama, između visokih stambenih blokova i tvornica razbijenih prozora. Prolazio je
pokraj veselih ili pospanih klubova za objedovanje, lešina, kostiju, ali njemu nitko nije
dodijavao. Beskonačni grad mirisao je na pečeno meso i začepljene odvodne kanale.
Jednom ili dvaput, na svoje zaprepaštenje, vidio je javnu i besramnu obljubu. Volim
krumpire. Volim svinjetinu. Volim ţenu. Ne, to je bilo pogrešno. Međutim, nešto
poput toga. Nije vidio policajce; svi oni mora da su se utopili u općenitosti ili su ih
pojeli. Na uličnom uglu kraj Tufnell parka odrţavala se misa za malu ali prilično
predanu zajednicu. Tristram je znao sve o misi od blaţenog Ambrosea Bayleya pa se
iznenadio kad je spazio kako svećenik - pepeljasti kicoš dječačkog izgleda u nezgrapno
obojenoj misnoj košulji (kriţ, IHS) -dijeli nešto stoje izgledalo poput mesnih okruglica.
"Hocesteinim corpus. Hicesteinim calixsanguinis." Neki novi sabor mora daje, u ovoj
nestašici pravovjernih elemenata, odobrio improvizaciju ovakve vrste.

Bio je to ugodan proljetni dan.

Neposredno poslije Finchleya Tristram je sjeo da se odmori u ulazu dućana u sigurnoj
pokrajnjoj uličici i posluţio se hranom iz svoje torbe. Noge su ga boljele. Jeo je oprezno
i polako jer mu je ţeludac-što je bilo očito po napadaju probavnih smetnji nakon
doručka - trebao još štošta naučiti, a nakon jela potraţio je vodu. Kraljica Mab mu je
šaputala da je ţeđ nuţna popratna pojava mesnog jelovnika, velika ţeđ. U straţnjem,
stambenom dijelu mecima išarana dućana Tristram je pronašao slavinu koja je radila i,
prislonivši usta ispod nje, pio je kao da će piti zauvijek. Voda je bila blago lošeg okusa i
djelovala je pomalo pokvareno. Pomislio je da će ovo u budućnosti izazvati nevolje.
Odmorio se još malo sjedeći na dovratku, čvrsto steţući svoju palicu, promatrajući
prolaznike. Svi su se drţali sredine ulice, što je zanimljivo obiljeţje drugog dijela
Interfaze. Sjedio je besposleno prebirući po mislima i osjećajima za koje je smatrao da
ih mora imati. Iznenadio se da je sad osjećao tako slabu ţelju da bratu razbije glavu.
Moţda je to sve bila podmukla laţ onog ambicioznog i ojađenog kapetana; čovjek
treba dokaze, čovjek treba nedvojbene i neoborive dokaze. Meso mu je urlalo u trbuhu;
podrignuo je i istodobno izrekao nešto što je zvučalo kao "očinska poţuda".
Je li se dijete, ako je uopće trebalo biti dijete, već rodilo? Nekako je izgubio orijentaciju
u vremenu. Osjećao je da je Beatrice-Joanna, u cijelom ovom kaosu, sigurnija nego
prije. Mora da je još uvijek gore na sjeveru (ako je čovjek govorio istinu); uostalom ona
nije imala otići kamo drugamo. On sam, bio je siguran, činio je jedino što je bilo
moguće. Ni on nije imao kamo otići. Međutim, kako li je samo mrzio svoga šogora:
hvalisavca ispraznih prijetnji, ustiju uvijek punih poboţnih usklika prikladnih za
momčadi koje se natječu u potezanju konopa. Ovaj će ga put on nad lajati i pobijediti u
poboţnosti; više neće dopustiti da ga itko zastraši.
Drţeći se nogostupa, stigao je do Barneta sredinom poslijepodneva. Dvoumeći se
između dviju cesta, od kojih je jedna vodila za Hatfield, a druga za St. Albans,
iznenadio se kad je spazio kombi koji se kašljucajući polako pribliţavao idući prema
sjeveru kao i on. Bio je obojen nekakvom zemljanom bojom i ostaci njegova podrijetla -
Ministarstvo neplodnosti- nejasno su se nazirali pod samo jednim slojem boje.
Tristram, dvoumeći se glede cesta, oklijevao je prije nego što je mahnuo traţeći
prijevoz. Ţivac njegova lijevog bolnog stopala donio je odluku za njega te je,
zaobilazeći mozak, odaslao refleksnu poruku njegovu palcu.
"Idem samo do Aylesburyja", rekao je vozač. "Tamo biste mogli naći nešto drugo. Ako
stignemo do Aylesburyja, naime." Auto je zadrhtao u znak odobravanja. "Vi putujete
daleko", kazao je začuđeno, promatrajući Tristrama. "Ovih se dana vrlo malo putuje."
Tristram je objasnio. Vozač je bio mršavko u neobičnoj odori: kaput sivca i civilne hlače
obojene istom zemljanom bojom kao i kombi, zemljano obojeni rezač za sir na
koljenima, bijele trake zapetljane oko naramenica. Kad je Tristram pripovijedao o
svom bijegu iz zatvora, vozač se brektavo nasmijao. "Da ste čekali do danas ujutro,"
rekao je, "bili bi vas pustili iz zatvora uz naklon. Otvorili su dveri navodno zato što je
opskrba hranom sasvim prekinuta. Tako su mi bar rekli u Ealingu."
Tristram se također nasmijao kratkim brektanjem. Sav onaj trud Charlieja Linklatera
uzalud. Rekao je: "Moţete shvatiti da sam u velikoj mjeri neinformiran. Jednostavno ne
znam što se zbiva."
"Oh", rekao je čovjek. "Pa nemam vam baš puno što reći. U ovom trenu čini se da ne
postoji središnja vlada, ali pokušavamo improvizirati nekakav područni red i poredak.
Moţete to nazvati nekom vrstom izvanrednog stanja. U meni moţete vidjeti jednog od
ponovno oţivljenih vojnika. Ja sam vojnik." Opet je zabrektao.
"Vojske", rekao je Tristram. "Pukovnije. Bojne. Ĉete." Bio je čitao o takvim stvarima.
"Ne moţemo sve to tolerirati", rekao je čovjek. "Sveopće ljudoţderstvo i kanalizaciju
koja ne radi. Moramo misliti na svoje ţene i djecu. Kako bilo, u Aylesburyju smo nešto
otpočeli. Ĉak smo naveli ljude i da nešto malo rade."
"Što jedu?" upitao je Tristram.
Vojnik se nasmijao vrlo glasno. "Sluţbeno se to zove konzervirana svinjetina", rekao je.
"Moramo nešto jesti. Onome tko ne rasipa ne nedostaje. Morali smo mnogo pucati,
vidite, u ime zakona i reda", rekao je ozbiljno. "Meso i voda. Moţda je to previše
tigrovski jelovnik, ali konzerviranje da je privid civiliziranosti. A nadamo se, znate,
nadamo se da će stvari ponovno početi rasti. I, vjerovali ili ne, prošli sam se tjedan
doista malo bavio pecanjem."
"Jeste li mnogo ulovili?"
"Klena", rekao je vojnik. Ponovno se nasmijao. "Bijednoga maloga klena."
"A," rekao je Tristram, "ako smijem pitati, koja je svrha vašeg putovanja?"
"Ovog putovanja? Dobili smo dojavu o policijskom skladištu streljiva cestom od
Ealinga prema Finchleyu. Međutim, neke su svinje stigle onamo prije nas. Jedna od
onih bandi. Ukokali su moga vodnika. Nije bio neki posebno dobar vodnik, ali ga nisu
trebali ukokati. Vjerojatno ga sad jedu, prokleti ljudoţderi." Govorio je sasvim mirno.
"Ĉini se", rekao je Tristram, "da smo svi ljudoţderi."
"Da, ali, neka sve ide dovraga, mi u Aylesburyju smo bar civilizirani ljudoţderi.
Sasvim je drukčije ako to izvadite iz konzerve."

3.
Zapadno od Hinckleva Tristram je prvi put spazio poorana polja. Sve u svemu prošao
je dobro: noć u vojničkom logoru u civiliziranom Aylesburyju; hodanje po i nadalje
ugodnom vremenu cestom prema Bicesteru, gdje ga je pet milja izvan Aylesburyja
pokupio vojni kamion i dovezao sve do Blackthorna; ručak u naoruţanom ali
ljubaznom Bicesteru, pa čak i brijanje i šišanje, hod po ţeljezničkoj pruzi gore prema
Ardleyu, a tamo iznenađenje - prastari vlak s parnom lokomotivom na drva sve do
Banburyja. Tristram je imao samo nekoliko septa, tannera i tosheroona koje je našao u
dţepovima čovjeka što ga je premlatio palicom, ali su amateri koji su radili kao posada
vlaka s trojim kolima bili arheolozi neodređeni glede cijene karte. Tristram je proveo
noć u podrumu obraslom paučinom na cesti za WarWick. U WarWick je stigao,
potpomognut prijevozom u kamionu koji je milozvučno odzvanjao ručnim
naoruţanjem, sutradan dobrano prije ručka. U WarWicku, neugodnom zbog
zavedenog izvanrednog stanja, rekli su mu da se čuva KenilWortha, jer su tim gradom
po svemu sudeći vladali svojevrsni petomonarhijski fanatici koji su propovijedali nauk
krute egzofagije; Coventry, uvjeravali su ga, bio je prilično siguran za stranca. Tako je
Tristram otklipsao sporednom cestom kroz Leamington. Putovanje mu je olakšao
dobro rapoloţeni vojni kurir, koji ga je povezao na staţnjem sjedalu svog motocikla.
Coventry je djelovao gotovo normalno, osim prevladavajućeg tona velikoga vojnog
logora: javne blagovaonice, prozivanje pred tvornicama, redarstveni sat kad se spusti
mrak. Tristrama su na gradskoj granici ţeljno pitali za novosti, ali im on, naravno, nije
mogao dati nikakve. Ipak, iskazali su mu dobrodošlicu i dali mu na raspolaganje
blagovaonicu strojarskih dočasnika. Nekoliko mesnih konzervi zgurano mu je u
dţepove kad je kretao u zoru. Hodajući po ovom čudesnom vremenu prema
Nuneatonu, prvi je put nakon mnogo godina dobio ţelju zviţdati. Sad je bio blizu
sjevernoj granici šireg područja Londona; umislio si je da moţe udahnuti seoski zrak.
U BedWorthu ga je pokupio stoţerni auto (falstafski pukovnik i njegov pobočnik, lica
crvena od alka) i provezao kroz Nuneaton sve do ceste za Shrewsbury. Ovdje je
konačno bila priroda: jednolična ravnica pooranih polja, gotovo bez ijedne kuće na
vidiku, nebo sad bez izazova ponosno ustobočenih monolita. Legao je na zemlju iza
ulaznih vrata i zadrijemao uz miris zemlje. Hvala budi svemogućemu Bogu.
Kad se probudio, pomislio je da sanja. Pomislio je da je čuo usrdno sviranje flaute i još
usrdnije pjevanje ljudskih glasova. Riječi pjesme kao da su se rastvarale i svodile na
tvrdnju toliko izravnu i konačnu da mu se učinilo kao da ponovno i ponovno sluša
riječi "euharistijsko gutanje". Riječi su bile nešto poput "Voće na drvo, a povrće na
polje, podsuknje gore, a hlače dolje"; jednostavna se melodija neprestano ponavljala u
beskonačnom da capo. A onda je vidio, vidio je, vidio je muškarce i ţene u brazdama -
jedan par ovdje, drugi tamo - tvoreći, obrednom ozbiljnošću, ţivotinju za ţivotinjom s
dvojim leđima. Podsuknje gore, a hlače dolje na proljetnom suncu, u zasijanim
brazdama, voće na drvo, a povrće na polje, seosko parenje. Šest muškaraca, pet
muškaraca, četiri muškarca, tri muškarca, dva muškarca, jedan muškarac i njegov...
Zašto je pjesma rekla "pas"? Sijanje, ne košnja, livada. Ali oni će kositi kad dođe pravo
vrijeme, sasvim sigurno će kositi. Sav je ţivot bio jedan. Pokora je bila čovjekovo
odbijanje razmnoţavanja.

4.
"Hajde, hajde", uzviknuo je vođa ljutito. Izgledao je poput organizatora engleskog
narodnog plesa, prehlađen, nosa prošaranog crvenkastim ţilicama i plavkastih obraza.
"Molim, svi slušajte", rekao je molećivo. "Izvučeni su sljedeći partneri." Ĉitao je s
popisa koji je drţao u ruci. "Gospodin Lipset s gospođom Kemeny. Gospodin Minrath
s gospođom Graham. Gospodin Evans s gospođom Evans. Gospodin Hilliard s
gospođicom Ethel Duffus." Nastavio je čitati. Tristram je sjedio pokraj gostionice u
Athertonu i škiljeći na toplom suncu dobrohotno promatrao sparivanje muškaraca i
ţena. "Gospodin Finlav s gospođicom Rachel Duffus. Gospodin Mayo s gospođicom
LoWrie." Kao i kod narodnih plesova, prozvani su stali u dva reda nasuprot svojim
partnerima smijuljeći se, crveneći se, odvaţna lica, junački, spremno. "U redu", rekao je
vođa umorno. "U polje." I oni odoše, drţeći se za ruke. Vođa je spazio Tristrama,
prišao mu ravnodušno odmahujući glavom i sjeo do njega na klupu. "Ţivimo u
neobičnim vremenima", kazao je. "Jeste li vi samo na proputovanju?"
"Idem u Preston", odvratio je Tristram. "Ako smijem pitati, zašto sve ovako
organizirate?"
"Oh, sasvim je jednostavno", rekao je vođa. "Pohlepa, sebičnost. Neki pokupe svu
kremu. Onaj čovjek Hilliard, na primjer. A jadna Belinda LoWrie uvijek ostane na
suhom. Pitam se ima li to sve zapravo ikakve koristi", pitao se potišteno. "Pitam seje li
to stvarno išta više od pukog ugađanja sebi."
"To je svečana izjava", rekao je Tristram. "To je način da se pokaţe kako je razum samo
jedno od oruđa upravljanja ţivotom. Povratak magije, to je to. Meni se čini vrlo
zdravim."
"Predviđam opasnost", rekao je vođa. "Ljubomoru, sukobe, posesivnost, raspad
obitelji." Bio je odlučio da će gledati na mračnu stranu.
"Stvari će se same razriješiti", tješio ga je Tristram. "Vidjet ćete. Kratko ponavljanje
cijelih eona slobodne ljubavi, a tada će kršćanske vrijednosti ponovno biti nametnute.
Ni za što se ne morate zabrinjavati."
Vođa je mračno pogledao prema suncu i oblacima koji su se njeţno i ozbiljno gurali
preko modroga neba. "Pretpostavljam da ste normalni", rekao je napokon.
"Pretpostavljam da ste jedan od onih poput toga čovjeka Hilliarda. Taj je pravi
uobraţeni sveznalica. Uvijek je govorio da stvari ne mogu zauvijek ići ovako. Smijali
su mi se kad sam napravio što sam napravio. Hilliard se smijao glasnije od svih.
Mogao bih ga ubiti", rekao je stišćući šake s palcima iznutra.
"Ubiti?" rekao je Tristram. "Ubiti u ovo vrijeme", dodao je, "ljubavi?"
"Dogodilo se to", brbljao je vođa, "dok sam radio u Lichfieldu u Stambenom uredu.
Bilo je to pitanje slobodnog radnog mjesta i moga promaknuća. Znate, ja sam bio viši
po rangu." Ako to već nije bio dan ljubavi, bio je to svakako dan iskrenog i otvorenog
povjeravanja. "Gospodin Consett, koji je bio zaduţen za to, rekao mi je da je to
neizvjesna utrka između mene i čovjeka koji se zvao Maugham, a Maugham je bio u
svakom pogledu meni podređen, međutim Maugham je bio homo. Dobro, dosta sam o
tome razmišljao. Osobno nikad nisam bio sklon tome, ali, naravno, nešto sam mogao
učiniti. Dosta sam o tome razmišljao prije nego što sam išta poduzeo, jer radilo se,
uostalom, o prilično vaţnom koraku.
Kako bilo, nakon dosta razmišljanja i leţanja u krevetu, prevrtanja i okretanja,
zabrinutog promišljanja, odlučio sam se i otišao posjetiti dr. Manchipa. Dr. Manchip
mi je rekao da se radi o prilično jednostavnom posliću, potpuno bezopasnom, i obavio
gaje. Rekao je da opća anestezija nije potrebna. Promatrao sam kako to radi."
"Shvaćam", rekao je Tristram. "Pitao sam se o vašem glasu..." "Tako je. I pogledajte me
sada." Ispruţio je ruke. "Ono što je učinjeno ne moţe se popraviti. Kako se uklapam u
ovaj novi svijet? Trebali su me upozoriti, netko mi je trebao reći. Kako sam mogao
znati da onakav svijet neće trajati zauvijek?" Spustio je glas. "Znate li kako me u
posljednje vrijeme zove taj Hilliard? Zove me kopun. I cmokće ustima, šaleći se
naravno, ali to uopće nije umjesno." "Shvaćam", rekao je Tristram.
"Uopće mi se to ne sviđa. Ni najmanje mi se ne sviđa." "Budite mirni i čekajte",
savjetovao je Tristram. "Povijest je kotač. Ni ovaj svijet neće trajati zauvijek. Jednoga
dana u ne tako dalekoj budućnosti morat ćemo se vratiti liberalizmu i pelagijanizmu i
spolnim inverzijama i, i - pa, tome vašemu. Očigledno ćemo se morati vratiti, zbog
svega ovoga." Mahnuo je rukom prema pooranim poljima, odakle su dopirali
prigušeni zvukovi krajnje koncentracije. "Zbog biološke svrhe svega ovoga", objasnio
je.
"Ali u međuvremenu," rekao je vođa tuţno, "ja se moram baktati s ljudima poput
Hilliarda." Stresao se. "Koji me zove kopun, stvarno."

5.
Gospođe iz Shenstonea primile su Tristrama, koji je još bio mlad i ne neugodna
izgleda, vrlo ljubazno. On se uljudno ispričao tvrdnjom da do noći mora stići do
Lichfielda. Na put je odaslan uz mnogo poljubaca.
Lichfield ga je zgromio kao bomba. Ovdje se baš odrţavao nekakav karneval (premda
se nije radilo o oproštaju od mesa, daleko od toga) i Tristramove su oči bile smetene
povorkom baklji i zastavama i vrpcama koje su lepršale visoko u zraku: Lichfieldska
bratovština plodnosti i Ljubavni kruţok Juţnoga Staffa. Tristram se umiješao u gomilu
na nogostupu i promatrao prolazak povorke. Na čelu je stupao sastav s
predelektroničkim instrumentima, bubnjajući i kreštavo izvodeći nešto stoje sličilo
onoj ruralnoj melodiji s polja pokraj Hinckleya, ali je melodija sada, na svim tim
limenim glazbalima, zadobila mesnatiji, krvaviji, uvjereniji ton. Gomila je veselo
klicala. Nakon toga došla su dva klauna. Oni su se udarali i padali na skupinu
komičara u čizmama i dugim odorama, ali bez hlača. Jedna je ţena iza Tristrama
vrsinula. "Iiii, eno našega Arthura, Ethel." Odore i kape ove posprdne falange golih
nogu koja je mahala, vikala i spoticala se očigledno su bile ukradene od Poppola (gdje
li su oni sada, gdje su?), a na kartonskom je natpisu na kraju visoko podignutog štapa
urednim slovima pisalo KOPULACIJSKA POLICIJA. Udarali su jedan drugoga
palicama od punjenih vrećica ili njima ubadali zrak u itifaličkom ritmu. "Što znači ta
riječ, Ethel?" povikala je ţena iza Tristrama. "Jezik mi se plete od nje." Mali čovjek sa
šeširom objasnio joj je jednim kratkim izrazom u stilu D. H. Lawrencea. "Iiiiii", ciknula
je. Zatim su se dogegali dječaci i djevojčice u zelenom, slatki i zgodni, vijoreći
višebojnim kobasičastim balonima usidrenima u njihovim prstima. "Aaaa", izustila je
djevojka obješenih usnica i opuštene kose koja je stajala do Tristrama. "Su ljepi, ne?"
Baloni su se sudarali visoko u zraku obasjanom bakljama u prozračnoj, nenasilnoj
tučnjavi jastucima. Nakon djece doskakutalo je i dospoticalo se još klaunova, muškarci
u prastarim širokim ţenskim suknjama, divovskih i nejednakih grudi, drugi u šarenim
harlekinskim odijelima pripijenima uz tijelo s panurgijskim nakurnjacima. Nezgrapno
plešući, izveli su nekoliko kratkih grčevitih parodija drpanja. "Iiiii", vrisnula je ţena iza
Tristrama. "Ugušit ću se od smijeha, baš to." Tada, uz prigušeno divljenje popraćeno
iskrenim povicima odobravanja, dokotrljala se platforma bijele palube okićene
papirnatim cvijećem, a visoko na prijestolju nalazila se jedra djevojka u plavom,
okrunjena papirnatim cvijećem i s kraljevskim štapom u ruci, okruţena svim svojim
zvjezdanim vilama, smiješeći se i senzualno odmahujući poput, kako se činilo,
blagdanske kraljice Lichfielda. "Stvarno je krasna, zar ne?" rekla je druga ţena. "Kći
Joea TreadWella." Platformu su, vukući pucketave konopce u koje je bilo upleteno
cvijeće, povlačili pristali i mišićavi mladići u bijelim košuljama i crvenim tajicama. Za
ovom platformom staloţeno su koračali pripadnici svećenstva, noseći natpis izvezen
na nadomjesku svile: Bog je ljubav. Mjesna je vojska stupala za njima, strašna sa
zastavama: Dečki generala Hapgooda i Mi smo spasili Lichfield. Gomila je klicala iz
sve snage. A onda, na kraju, mlade su djevojke ljupko koračale (nijedna nije bila starija
od petnaest godina), svaka s dugom uskom zastavom pričvršćenom na vrh visoke
debele motke. Prijapski simbol koji je izazvao udvostručeno klicanje nosila je u rukama
ljepuškasta matrona u dugoj odori, rascvjetana ruţa u ovom vrtu nezrelih jaglaca.
Povorka je nastavila prema predgrađu, a gomila se uz vrevu i top-tanje gurala na cestu
za njima. S nevidljiva čela povorke grmjela je i drsko bubnjala ţivahna melodija u
šestoosminskom taktu - stablo duda, lješnjaci i glog, voće na drvo - otvarajući put kroz
proljetnu noć. Tristram je bio uhvaćen u gomilu, nesvladivo odvučen, voće na drvo,
kroz grad, labudov dom, i povrće u polje, i jezikoslovac, podsuknje gore, Lich na
srednjoengleskom znači lešina, i hlače dolje, kako neprikladan naziv- Lichfield -za ovu
noć. Muškarci i ţene, mladići i djevojke gurali su se, udarali laktovima, smijali se
slijedeći povorku, a visoki bijeli drveni falus svjetlucao je naprijed, ljuljajući se, stjecište
lijepih vrpci, starci pogrbljeni ali raspoloţeni, sredovječne ţene postojano gorljive,
uspaljeni mladići, djevojke stidljive ali spremne, lica poput mjeseca, sjekirice, pegle,
cvijeće, dudovi, svi nosovi svijeta (oholi talijanski, slomljeni istočnjački, preziran,
nakrivljen, krumpirast, grbav, nakošen, crven), kukuruzna kosa, kosa boje hrđe,
eskimski ravna, kovrčava, valovita, istanjena, nestala, tonzure i ćelave površine, obrazi
zagrijani kao zrelo voće i lješnjački smeđi na vatrama i plamenovima i oduševljenju,
šibanje podsuknji, na zasijanim poljskim brazdama, i hlača.
Tristramova gotovo prazna vreća za hranu negdje je spala; palica mu je bila nestala.
Imao je slobodne ruke za ples i grljenje. Svirači su se zaustavili na tratini na kraju
grada, posjedali na klupe, grmeći, trešteći, sudarajući se, i glazba je polako zamrla.
Prijapska motka ugurana je u ranije iskopanu rupu nasred livade. Trake su lepršale i
omotavale se oko muškaraca koji su nagurali motku u zemlju i utabali tlo oko njezina
podnoţja. Mjesna se vojska uredno postrojila i počela odlagati naoruţanje. Vidjeli su se
plamenovi i lomače, vidjeli su se uţareni roštilji s kojih se cijedila mast. Lichfieldske
kobasice, objavljivao je natpis. Tristram se pridruţio gladnim proţdiračima kobasica
koje su se besplatno dijelile na šipkama na kojima su se i ispekle te ţvakao slano meso,
vruće vruće, a iz ustiju mu se dimilo.
Ples je započeo oko prijapske motke, mladići i navodne djeve. Izvan kruga livade (što
je eufemizam za smeđu, gotovo golu površinu od pola jutra), njihovi su se stariji
pohotno vrtjeli i prostaci li. Topla crnomanjasta ţena tridesetih godina prišla je
Tristramu i rekla: "Što kaţeš na nas dvoje, srce?" "Rado", rekao je Tristram. "Izgledaš
prilično utučeno," rekla je, "kao da ţališ za nekim. Imam li pravo?" "Još nekoliko dana,
uz malo sreće," odvratio je Tristram, "i bit ću s njom. U međuvremenu..." Odvrtjeli su
se plešući. Orkestar je bez prestanka svirao svoju obijesnu šestoosminsku melodiju.
Uskoro su se Tristram i njegova partnerica valjali u brazdama. Mnogi su se valjali u
brazdama. Bila je to topla noć za to doba godine.
U ponoć, kad su sudionici veselja, raskopčani, teško disali oko vatri, trube su najavile
natjecanje za kralja zabave. Kraljica je sjedila visoko na svom postolju, a raščupane i
ruţičaste pratilje do njezinih nogu popravljale su svoje suknje, često se smijuckajući.
Ispod postolja, za grubim stolom, sjedili su suci, gradske starješine, dodajući iz jedne
naborane ruke u drugu plošku alka. Uţi popis od petorice natjecatelja napravljen je za
natjecanje u tjelesnoj snazi i okretnosti. Desmond SeWard svinuo je ţarač - škripeći
zubima i nabreklih mišića- i prehodao četrdeset metara na rukama. Jolly-boy Adams se
bezbroj puta prebacio preko glave i tada preskočio preko vatre. Gerald Tovnbee je
zadrţavao dah pet minuta i izveo ţablji ples. Jimmy Quair je hodao na sve četiri,
poleđuške, dok je jedan dječačić (brat, kako se ispostavilo) u poloţaju Erosa stajao na
njegovu, Jimmyjevu, trbuhu. Ovo je, zbog toga što je bilo novost i zbog estetske
privlačnosti, izazvalo buran pljesak. Međutim, kruna je pripala Melvinu Johnsonu
(glasovito prezime) koji je, dubeći na glavi i s nogama visoko u zraku, naglas izrekao
trio-let koji je sam sročio. Bilo je neobično vidjeti usta naopačke i čuti riječi ispravnim
redom:
Ova ljupka kraljica, ako je zadobijem,
Dobit će moje srce kao medaljon.
Nikad joj neće uzmanjkati krepki objed,
Ova ljupka kraljica, ako je zadobijem,
Moja će vatra razgorjeti vatru u njoj.
Plovit će mojim morem, zlatna galija,
Ova ljupka kraljica. Ako je zadobijem,
Dobit će moje srce kao medaljon.

Zagriţljivci su uzalud mrmljali da pravila natjecanja nisu ništa govorila o sposobnosti

stihoklepstva i kako je, uostalom, ovaj natjecatelj pokazao snagu i okretnost? On će ih
dovoljno brzo pokazati, smijali su se neki. Jednoglasna sudačka odluka popraćena je
urnebesnim odobravanjem. Melvin Johnson okrunjen je krunom umotanom u staniol i
na snaţnim ramenima odnesen na susret s kraljicom. Tada se kraljevski par, drţeći se
za ruke dok su iza njih mladići i djevojke pjevali staru svadbenu pjesmu čije riječi
Tristram nije uspio uhvatiti, veličanstvenom dostojanstvenošću otputio prema polju
radi konzumiranja svoje ljubavi. Obični su ih ljudi slijedili na pristojnoj udaljenosti.
Svi su bili tamo pod mjesecom, zaokupljeni sjemenom gore, zaokupljeni sjemenom
dolje: Charlie Aaron s Gladvs Woodward, Dan Abel s Monicom Wilson, Howard
Wilson s Clarom Hoskyns-Abrahall, Freddie Adler s Diana-Gertrudom Auld, Bili Agar
s Mary Westcott, Harold Auld s Louisom Wertheimer, Jim Weeks s Pam Asimov, Ford
Wolverton Avery s Lucy Vivian, Denis Broderick s Dorothy Hodge, John Halberstram
s Jessie Greenidge, Tristram Foxe s Ann Onymous, Ron Heinlein s Agnes Gelber,
Sherman Fevler s Margaret Evans, George Fisher s Lily Ross, Alf Meldrum s Joanie
Crump, Elvis Fenwick s Brendom Fenwick, John-James de Ropp s Asmarom Jones,
Tommy Eliot s Kitty Elphick - i mnogi drugi. Kad se mjesec spustio a vjetar ojačao,
potraţili su vatre, spavajući do zore u crvenoj pucketajućoj izmaglici ispunjenosti.
Tristram se probudio u zoru i začuo ptičje cvrkutanje; protrljao je oči uz hladno
udaljeno kukavičje glasanje slično glasanju bas flaute. Pojavili su se svećenik s
prijenosnom propovjedaonicom i ljutiti dječak ministrant koji je zijevao. "Introibo
adaltere Dei." "Bogu koji da je radost mojoj mladosti." Posvećenje ispečenog mesa
(kruh i vino nedvojbeno će se uskoro vratiti), prinošenje euharistijskog doručka. Opran
ali neobrijan, Tristram se poljupcem oprostio od svojih novih prijatelja i otputio se
sjeverozapadnom cestom prema Rugelyju. Ugodno jutarnje vrijeme moglo bi baš
potrajati cijeli dan.

Dionizijske veselice odrţavale su se u Sandonu, Meafordu i na raskriţju pokraj

Whitmorea, ali je u Nantwichu organizirana otmjena zabava. Tristram je sa
zanimanjem promatrao ţiv protok sitnog novca za pultovima (gađanje zračnom
puškom, obaranje šešira krpenom loptom, iskušavanje snage, bacanje novčića u
četvrtasto polje): ljudi zacijelo ponovno rade i zarađuju. Hrana (među ćevapima i
kobasicama uočio je male pečene ptice) se prodavala, a ne dijelila. Izvikivači su
nagovarali putene muškarce da plate tosheroon i vide kako Lola i Carmenita izvode
svoju izvanrednu predstavu sa sedam velova. Ĉinilo se da je bar u jednom gradu
novina besplatnog mesa počela gubiti draţ.
Ipak, u svom najniţem obliku umjetnost je bila obnovljena. Koliko već dugo nitko u
Engleskoj nije vidio predstavu uţivo? Već pokoljenjima ljudi su leţali na leđima u
mraku svojih spavaćih soba gledajući plavičasti vodenasti kvadrat na stropu:
mehaničke pripovijesti o tome kako dobri ljudi nemaju djecu, a zli ih imaju, o
zaljubljenim homićima, o junacima koji se poput Origena daju uškopiti radi globalne
stabilnosti. Ovdje u NantWichu kupci su stajali u redu ispred velikog šatora da vide
Nesretnog oca: komedija.
Tristram je slegnuo ramenima nad malim pregrštom novčića i odbrojio za ulaznicu:
jedan i pol sept. Noge su mu bile umorne; bilo je to mjesto gdje će se moći odmoriti.
Ovako, pomislio je stisnut na klupi, mora da je izgledala prva grčka komedija. Na
škripavoj pozornici, osvijetljenoj dvama nesigurnim svjetlosnim tracima, pripovjedač
je, noseći golemi laţni falus, uveo - i prostački prokomentirao -jednostavnu priču o
raskalašenosti. Ćelavi impotentni muţ (impotencija je bila simbolizirana opuštenim
nakurnjakom) imao je prevrtljivu ţenu koju su redovito oplođivali pohotni ljubavnici
te, zbog toga, punu kuću djece. Jadni čovjek, predmet rugla, ismijavanja i zajedljiva
bockanja, napokon se, razjaren, na ulici suprotstavio dvojici takvih koji su ga učinili
rogonjom te je zbog svojih muka dobio pošten udarac po glavi. Ali, vidi, evo čuda.
Udarac po glavi na čudan je način djelovao na njegov ţivčani sustav: vrećica na
hlačama je nabrekla i podigla se: nije više bio impotentan. Međutim, prepredeno se
pretvarajući da je isti kao što je ranije bio, lako je našao put u domove onih ljubavnika
svoje ţene u čijim je domaćinstvima bilo ţena i zaveo ih dok su glave kuća bile na
poslu. Gromoglasno smiješno. Na kraju je otjerao svoju ţenu i pretvorio kuću u harem.
Komedija je završila faličkim napjevom i plesom. Dakle, pomislio je Tristram
napuštajući šator u sumrak, uskoro će se muškarci oblačiti u jareće koţe i izvoditi prvu
neotragediju. Moţda će se za godinu ili dvije pojaviti nešto poput srednjovjekovnih
drama.
Za jednim zadimljenim štandom s hranom omanji je čovjek prodavao pojedinačne arke
kvart-papira te ţustro i uspješno trgovao. "Glas Nantwicha", izvikivao je. "Samo jedan
tanner." Mnogi su stajali, čitajući otvorenih usta. Tristram, pomalo drhćući, potrošio je
jedan od posljednjih novčića i odnio svoje novine u kut, skrovito kao i prije nekoliko
dana kad je odnio svoj prvi mesni obrok. To - novine - bilo je gotovo isto toliko
arhaično kao i komedija. Bile su tamo dvije stranice nejasnog tiska. Ispod naziva GLS
NNTWSH bio je impresum "Izdaje Min inf kratkovalni predajnik skinuto u 13:25 G.
Hawtrev izdavač." Privatno poduzetništvo: početak Gus-faze. Tristram je progutao
vijesti bez ţvakanja. Njegovo Veličanstvo pozvalo je gospodina Ockhama da sastavi
vladu, imena članova kabineta bit će objavljena sutra. Proglašeno je izvanredno stanje
u cijeloj zemlji, upravo se uspostavlja središnja uprava područnih (neredovitih)
oruţanih snaga, područni zapovjednici trebaju se odmah javiti u provincijske stoţere
prema donjem popisu radi dobivanja uputa. Očekuje se da će redovite sluţbe
komuniciranja i informiranja ponovno početi djelovati najkasnije za četrdeset osam
sati. Naređuje se povratak na posao u roku od dvadeset četiri sata, oštre kazne (koje
nisu posebno navedene) za neodazivanje.
Povratak na posao, ha? Tristram je razmišljao o tome dignuvši glavu s novina.
Muškarci i ţene koji su stajali unaokolo zbunjeni i začuđeni, čitali su novine mičući
usnicama ili letimice, otvorenih usta. Nije bilo bacanja šešira u zrak ili klicanja hura
kojima bi se proslavile ove novosti o ponovnom uspostavljanju stabilnosti. Vratiti se na
posao. Sluţbeno je vjerojatno još besposlen, jer je zatvorska osuda automatski lišavala
drţavnog sluţbenika njegova poloţaja. On je jurio na Drţavno gospodarstvo NW 313.
Valjda su ţena i djeca na prvom mjestu? (Djeca? Jedno od njih bilo je mrtvo.) Sluţbeno,
uostalom, on nije bio obaviješten.
Pokušat će večeras stići do Chestera. Kao poputbinu kupio si je za tanner veliku
kobasicu i ţvačući potraţio cestu za Chester. Postojano stupanje izvuklo mu je iz
dubokog sjećanja ritam aforističnog katrena koji je napisao neki zaboravljeni pjesnik:
Sjevernjaci šalju ledeni mir,
Juţne oluje blago pusu.
Pelagije voli policiju;
Augustin je sklon vojsci.

7.
Kapetan Loosley gutao je pucketave komadiće vijesti koje je primao preko
kratkovalnog radija ugrađenog u ploču s instrumentima. "Evo!' rekao je zlobno
zadovoljan, "to će ih naučiti pameti, znate. Bit će više poštovanja prema zakonu i
redu." Kao što mu je toga jutra Tristram Foxe grubo rekao u zatvoru, on nije imao
pojma o historiografiji, nikakva osjećaja za cikličnost povijesti. Mladi Oxenford, koji je
vozio, kimnuo je bez mnogo uvjerenja. Bilo mu je svega dosta; bilo je to traljavo
putovanje. Policijski obroci bili su oskudni i ţeludac mu je krulio. Motor na atomski
pogon kombija Poppola nekoliko im je puta zadavao nevolje, a Oxenford nije bio
mehaničar koji bi mogao popraviti motor na atomski pogon. Izlazeći iz Chestera,
krenuo je pogrešnom cestom i bezbriţno se zaputio prema zapadu (bilo je to noću, a ni
on se nije znao orijentirati prema zvijezdama), no tek je u Dolgelleyu otkrio svoju
pogrešku (stupovi oznaka mjesta bili su iščupani da se iskoriste kao gorivo). U
Malwyddu, na cesti za Welshpool, zaustavili su ih muškarci i ţene pjevuckajućeg
izgovora i čarobnjačkih lica. Te su ljude očarali Beatrice-Joannini blizanci ("Vidi
ljepotana"), ali je na njih suprotno djelovalo bahato ponašanje i drhtavi pištolj
narednika Imagea. "Ĉudan jadnik jest", govorili su oduzimajući mu pištolj njeţnim
prstima. "Slasno kuhatće se", kimali su opipavajući njegove mekane potkoljenice dok
su ga svlačili. I kapetanu Loosleyu i naredniku Imageu uzeli su odore rekavši: "Vojsci
ovo dobro će doći. Prave baš su." Videći ovu dvojicu kako se tresu od hladnoće u
gaćama i potkošulji, rekoše: "Velika šteta, stvarno. Tko zna za smeđi papir da se
zaogrnu?" Nitko nije znao. "Ponašamo se obzirno prema vama, znate," rekoše
napokon, "zbog nje otraga. Poštena igra." Potjerali su ih prema Welshpoolu mašući,
dok je narednik Image glasno prosvjedovao zbog izdaje izvijajući se u čvrstom
zagrljaju snaţnih mesara.
Uzevši im odore, ljudi iz Mallwyda moţda su im bili spasili ţivote, ali kapetan Loosley
bio je preglup da to uvidi. Što se tiče Beatrice-Joanne, ona se brinula isključivo za
djecu. Bojala se tih gradova i sela s njihovim vatrama i revnim mesoţderskim licima,
licima koja su gledala na njezin uspavani par i cerila se prijateljski. Osmijesi i riječi
divljenja činili su joj se dvosmisleni: gugutanje se ubrzo moglo pretvoriti u oblizivanje
usnica. Kakva god daju je sluţbena sudbina očekivala u glavnome gradu, sigurno se
ne bi spustila tako nisko da pojede vlastitu djecu. Zabrinuta za djecu, Beatrice-Joanna
je zaboravila na glad, ali je pothranjenost glasno progovorila kroz kakvoću i količinu
njezina mlijeka. I nehotice, ona je povremeno osjetila da je ţudnja vuče za mirisom
pečenja ili kuhanja dok su jurili kroz grad; kad god je kombi bio zaustavljen
podignutim mesnatim rukama i kad su znatiţeljne oči ispitivale dvojac u gaćama i
potkošulji te nju s blizancima na prsima, pozlilo bi joj na misao o tome što se peče ili
kuha. Ali zašto? Osjećaj je bio iskonski i on nije izazivao otpor; no uvijek je misao, ta
velika izdajica, bila ta koja je sve zaribala.
"Stvari kao da su se vratile u normalno stanje, vidite", rekao je kapetan Loosley kad su
konačno izbili na cestu za Brighton. "Ipak, previše je razbijenih prozora, a pogledajte i
onaj izvijeni komad metala na cesti, vidite. Preokrenuta vozila. Barbarski, barbarski.
Izvanredno stanje. Jadni narednik Image! Trebali smo zapisati imena, vidite, onih koji
su odgovorni. Onda bi mogli biti kaţnjeni po kratkom postupku."
"Nemojte govoriti tako prokleto pogrešno", rekao je mladi Oxenford. "Toliko pričate da
mi je kojiput zlo od vas."
"Oxenford", uskliknuo je kapetan Loosley zaprepašteno. "Mislim da vam nije sasvim
jasno što govorite. Samo to što nemamo na sebi odore, znate, nije izgovor za
zaboravljanje duţnog poštovanja koje trebate pokazivati prema, pokazivati prema..."
"Ah, začepite! Svršeno je. Zar ne moţete shvatiti da je sve svršeno? Kako ste dospjeli
tamo kamo ste dospjeli nemam pojma." Sada su se pribliţavali Haywards Heathu.
"Kad se vratim kući i nešto obučem, prvo ću se prijaviti u prokletu vojsku. S ovima
sam završio jer je s njima, uostalom, i svršeno." Izlazili su iz Haywards Heatha.
"S ovima nije svršeno, vidite", rekao je kapetan Loosley. "Uvijek mora postojati
organizacija koja će drţati pučanstvo pod kontrolom, bilo silom, vidite, bilo
propagandom. Opraštam vam, Oxenford", dodao je širokogrudno. "Sudbina narednika
Imagea mora da vas je iznervirala, kao što je, priznajem, iznervirala, vidite, pomalo i
mene. Ali nemojte da se to ponovi. Sjetite se, molim, da se razlikujemo po činu."
"Ma, začepite", ponovio je Oxenford. "Smrzavam se od proklete hladnoće i umirem od
proklete gladi i mogao bih prokleto odlučiti da zaustavim kombi i ostavim vas da se
sami bakćete dok se ja odem prijaviti onima tamo." Neodređeno je pokazao glavom
prema neurednoj skupini naoruţanih ljudi uz cestu koji su spokojno jeli oko vatre.
"Vojska će ih srediti", rekao je kapetan Loosley mirno. "Pokupit će ih i zatvoriti, ništa se
ne bojte."
"Aaaač", iznenada je kihnuo Oxenford. Pa opet: "Aaaa-ču. Prokletstvo i dovraga,
prehladio sam se, i to krasno. Proklete vaše oči, Loosley. Aaaa-ču."
"Metropolitanski komesar imat će što reći o ovome, vidite", upozorio je kapetan
Loosley. "Potpuna stopostotna insubordinacija."

"Mislio sam", rekao je Oxenford podrugljivo, "da je svrha ovoga pothvata bila da
metropolitanski komesar dobije otkaz. Mislio sam da je to bila zamisao."
"Po tome se vidi da ste glupi, Oxenforde. Bit će drugi metropolitanski komesar", kazao
je kapetan Loosley svisoka. "On će znati kako se postaviti prema insubordinaciji."
"Aaaač-", ponovio je mladi Oxenford, i onda: "-čou", gotovo se zabušivši u stup
svjetiljke. "Kako bilo da bilo, to nećete biti vi", rekao je grubo. "Vi nećete dobiti taj
prokleti posao, i to je činjenica. I, u svakom slučaju, ja ću biti u vojsci sutra ili
preksutra. To će biti pravi provod. Kvragu i prokletstvo. Ne jurnjava za jadnim
nezaštićenim ţenama i djecom, što smo mi radili."
"Sad sam čuo sasvim dovoljno, vidite", rekao je kapetan Loosley. "Sad je dosta,
Oxenford."
"Raa-ač. Kvragu."
Uskoro su bili na ulazu u Brighton. Sunce se veselo igralo na površini mora, na šarenoj
odjeći ţena i djece, na jednoličnim muškim odijelima. Ĉinilo se da unaokolo ima manje
ljudi; nije se moglo imati i jedno i drugo. Tako su se pribliţili visokoj zgradi vladinih
ureda. "Evo nas", rekao je kapetan Loosley. "Vozite ravno unutra, Oxenforde, tamo
gdje piše In? Ĉudno, ne sjećam se da je to In tamo pisalo, znate, kad smo odlazili."
Oxenford se promuklo nasmijao. "Vi jadna tupa prokleta budalo", rekao je. "Ne vidite
li odakle potječe to /n? Ne vidite li, vi blesavi glupane?"
Kapetan Loosley je zurio u fasadu. "Oh", rekao je. "On, zaboga." Jer golemi je
nakrivljeni natpis - Ministarstvo infertilnosti* - bio promijenjen; druga je riječ, naime,
izgubila svoj niječni prefiks.
"Ha, ha", smijao se mladi Oxenford. "Ha, ha, ha." A onda: "Ra-aač! Dovraga i
prokletstvo."
_____________________________
Unutra (prim. prev.).
Engl. lnfertility, neplodnost (prim. prev.).

8.
"I koliko je god to moguće", reklo je televizijsko lice Njegove Ekscelencije premijera
Ceorgea Ockhama, "teţiti za dobrim ţivotom s minimumom uplitanja Drţave." Bilo je
to lice gospodarskog tajkuna - tustog podbratka s čvrstim ali sebičnim usnicama,
očima naviknutim na istjerivanje teških dogovora iza šesterokutnih naočala. Slika se
mogla vidjeti tek povremeno zbog smetnji u prijenosu: izmjenjivala se s hitrim
titrajućim valovima ili se razloţila na vijugave geometrijske oblike i maštarije; kolebala
se i vijugala; raspolutila se na samostalne grimase; poletjela bi karizmatski uvis i izvan
zaslona te, okvir za okvirom, lovila svoj vlastiti odbjegli lik. Ali čvrsti spokojni
postojani poslovni glas ostao je neiskrivljen. Govorio je dugo, premda je - prema
istinskoj augustinijanskoj tradiciji - imao malo toga reći. Teška vremena moţda su još
pred njima, ali, zahvaljujući duhu tvrdoglavoga britanskog kompromisa koji je
prevladao tolike krize u prošlosti, nacija će se nedvojbeno probiti do sretnijih dana.
Ono što se zahtijeva jest povjerenje; gospodin Ockham traţio je povjerenje. On je imao
povjerenja u britanski narod; neka i on iskaţe povjerenje njemu. Njegov je lik kimnuo
glavom i time nestao u televizijsku tamu.
Tristram je i sam kimnuo čačkajući zube u sirotinjskom centru za blagovanje koji je
osnovala Udruga plodnosti ţena Ghestera na sjevernoj obali rijeke Dee. Upravo je bio
pojeo, slušajući gospodina Ockhama, pristojan mesni obrok koji su posluţile vesele
ruţičaste djevojke iz Cheshirea u ugodnom, premda strogom okruţenju. Sunovrati u
vrčevima izdizali su se prema stropu. Mnogi muškarci u njegovoj situaciji jeli su tu
prije ili su tu još jeli, premda se uglavnom radilo, činilo se, o ljudima iz provincije:
muškarci otpušteni, zbunjeni, pušteni iz zatvora, sada u potrazi za obiteljima koje su
preseljene iz gradova tijekom prehrambenih nereda i prvih grozota klubova za
objedovanje; muškarci bez posla koji su klipsali prema novootvorenim tvornicama;
muškarci (ali trebalo je biti i ţena; gdje su bile ţene?) koje su iz njihovih stanova na
niţim katovima izbacili jaki i nemilosrdni - svi bez novčića.
Bez novčića. Novac je bio problem. Tristram je toga popodneva pronašao otvorenu
banku, drţavnu podruţnicu u kojoj je pohranio nekoliko svojih gvineja, koja je
ponovno dobro poslovala nakon dugotrajnog moratorija. Blagajnik mu je uljudno
rekao da novac mora podići u svojoj podruţnici, premda - i Tristram se mračno
nacerio na to - banci bi bilo vrlo drago da on ovdje uloţi svoj novac ako ţeli. Banke.
Moţda oni koji im nisu vjerovali ipak nisu tako nerazumni. Ĉovjek koji se zvao
Tarporley, tako je bio čuo, ušio je tri tisuće gvineja u madrac i uspio je otvoriti dućan
mješovitom robom dok su banke još bile zatvorene. Mali kapitalisti izlazili su na sunce
iz svojih rupa - štakori Pelfaze, ali lavovi Gusfaze.
"...srdačno pozvani", pozivao je ţenski glas kroz zvučnik, "da se priključe. Osam sati.
Posluţivat će se lagana večera od pečenog mesa. Partneri", i ovo je zvučalo zloslutno,
"za svakoga." Glas se isključio. Više naredba nego poziv. Ples oko vatri pokraj rijeke, a
ne u poljima. Očekuju li da će lososi iz rijeke Dee uskoro ponovno početi skakati? Dvije
stvari bespoštedno su se utisnule Tristramu u misli ovoga lijepog, ali prohladnog
proljetnog jutra: otpornost ţena i činjenica da se za sve, kako god to malo bilo, mora
platiti. Uz-dahnuvši, ustao je od stola; naumio se prošetati ulicama Chestera. Kod
vrata ga je jedna revna ţena zapitala: "Nećete zaboraviti, zar ne? Točno u osam sati.
Potraţit ću vas, vi pohlepni dječače", zahihotala je. Bila je to punašna ţena koju je bilo
lakše zamisliti kao tetku nego kao ljubavnicu. Pohlepan? Na koji je način pokazao da je
pohlepan?Je li izraz bio usiljeno duhovita dvosmislenost te se ni u kojem smislu nije
ticao hrane? Tristram je povezao glupavi namješteni smiješak s neodređenim
groktajem i izišao.
Je li Chester ovako mirisao i u vrijeme rimske okupacije - mirisao na vojsku? Armija
Zapada - GS, vrištao je veliki natpis; uzvišen, i sam je zvuk bio uzbudljiv, gotovo kao
da se tiče vitezova Okruglog stola. Isto kao što se u danima Cezarovih legionara grad
sigurno maglio parom disanja posrćućih konja, tako su sada ispušne cijevi motocikala
rigale i izbacivale plavi dim -vojni kuriri na motociklima stizali su s najtajnijim
porukama u snopovima kuverti, odlazili - s navučenim rukavicama i kacigama - noseći
iste takve kuverte, ponovno palili svoje strojeve udarcima nogu i zapalili nekom od
ulica koje su poput krakova urlikavo vodile iz grada-logora, logorskoga grada. Saţeti
su putokazi upućivali: Direktor opskrbe topništva, Direktor opskrbe zdravstvene
sluţbe, Ured glavnog intendanta. Kamioni su bučno istovarivali svoje terete
nespretnih vojnika u improviziranim odorama; radna desetina - s metlama umjesto
pušaka - u pokrajnjoj je ulici dobila odmor; nekoliko kapelana stidljivo je učilo
pozdravljati. U čuvanu trgovinu hranom istovari vale su se kante.
Kakvim su se licemjernim pokretom glave čuvale zalihe? Civilni ugovori, pri
sklapanju kojih nitko nije ništa pitao; vojska je bezimeno konzervirano meso nazivala
"nasilnik", a takva ţivotinja ne postoji; odrţavanje reda i poretka nije bilo neuskladivo
s tihim radom klaonica. Izvanredno stanje bilo je jedini način, pretpostavio je Tristram.
Budući da je vojska bila organizacija namijenjena u prvom redu masovnom ubijanju,
nikada se nije mogla baviti etičnošću. Očistiti glavne cestovne prometnice i osposobiti
ih za promet, protok drţavne krvi; nadgledati opskrbu vodom; odrţavati dobru
rasvijetljenost na glavnim ulicama, sporedne ulice i uličice mogu se same pobrinuti za
sebe. Ja sam običan vojnik, gospodine, ne jedan od tih vaših tupavih političara: ostavite
prljavi posao njima.
Daily Newsdisc je opet proradio. Tristram je začuo metalni glas kako grmi iz
garnizonske časničke blagovaonice (prigušena svjetla, deţurni časnik u bijelom
kaputu, pribor za jelo je srebrnasto zveckao) i zastao da posluša. Kult Quetzlcoatla
ponovno oţivljen u Meksiku: gozbe ljubavi i prindšenje ljudskih ţrtava dojavljeni iz
Chihuahue, Moctezume, Chilpanzinga. Meso se jede i usoljava po čitavoj tankoj duljini
Ĉilea. Energično konzerviranje u Urugvaju. Slobodna ljubav u Utahu. Neredi u
području Panamskoga kanala, ljudi slobodnih pogleda na ljubav i slobodnih pogleda
na jelo ne ţele se pokoriti nedavno uspostavljenoj miliciji. U provinciji Suivuan u
Sjevernoj Kini izrazito šepavi mjesni magnat usmrćen je uz duţne počasti. "Riţina
djeca" bila su u Indiji natisnuta u kalupe i utopljena u riţi. Dobre vijesti o ţetvi ţitarica
u Queenslandu.
Tristram je koračao dalje i promatrao vojnike koji nisu bili u sluţbi i koji su se smijali i
grlili mjesne djevojke. Ĉuo je sastav koji je ugađao glazbala za ples, vilinska svjetla
koja su se obzirno smjestila na pupoljcima drveća uz rijeku. Počeo je povraćati kiselo
svuda uokolo, obuzet slabošću čovjeka koji probavlja meso. To je svijet, pomiri se s
njim: nejasno mumljanje ljubavnog čina i mise, mljevenja mesa i vojničkih kotača.
Ţivot. Ne, dovraga, ne. Pri brao se. Sad je bio na posljednjoj dionici svoga putovanja.
Ako bude imao sreće i ako ga tko poveze, čak bi mogao stići do Prestona do jutra. Već
je dovoljno dugo bio na putu; mora se radovati očekivanju one koju poznaje i ruku
koje voli, slabost posvećena ljubavlju i osobnim mrakom, daleko od vatri i radosnih
proslava. Krepko je gazio i stigao do mjesta gdje se ulica priključila cesti prema
sjeveru. Stao je i trzao podignutim palcem ispod putokaza za Warrington. Moţda nije
pokazao duţnu zahvalnost pratiljama Udruge plodnosti ţena Chestera, ali nije vaţno.
U svakom slučaju, plodnost bi trebala biti plod Svetoga Duha rezerviran za oţenjene i
udane. Previše ima bludničenja ovih dana.
Nakon što je šest ili sedam vozila prošlo a da se nitko nije osvrnuo na njegovo mahanje
palcem, baš kad se spremao krenuti pješice, pokraj njega se uz škripanje guma
zaustavio vojni kamion. "Wigan," rekao je vojnik vozač, "s ovima ovdje otraga."
Divljački je zamahnuo glavom pokazujući otraga. Tristramu je srce poskočilo.
Dvadeset milja sjeverno od Wlgana leţao je Preston. Tri milje zapadno od Prestona na
cesti za Blaskpool nalazilo se Drţavno gospodarstvo NW 313. Popeo se, ne štedeći sa
zahvalama. "Tako, gospodine," rekao je vozač, rukama steţući veliki upravljač u
rasponu čitava njegova promjera, "rekao bih da sada više neće biti tako daleko."
"Ne", sloţio se Tristram gorljivo.
"Recite mi onda, gospodine," kazao je vozač, mlađahni debeljuškasti bjeloputni čovjek
sa zamašćenom kapom, "što mislite tko će to biti?" Glasno je coknuo na prirodni
dokutnjak.
"Ha?" rekao je Tristram. "Bojim se da nisam - razmišljao sam o nečemu drugom, bojim
se."
"Strah", ponovio je vozač zadovoljno. "O tome se radi, zar ne? To je prava riječ. Mnogi
će se uskoro bojati, gospodine, a i vi među njima, usudio bih se reći. Jasno je da rata
mora biti. Ne zato što ga itko ţeli, naravno, nego zato što postoji vojska. Vojska ovdje i
vojska tamo i posvuda vojske. Vojske su za ratove i ratovi su za vojske. To je
jednostavno običan zdravi razum."
"Rat je završen", rekao je Tristram. "Rat je stavljen izvan zakona. Već godinama nije
bilo nikakva rata."
"Što je samo još jedan razlog zašto rata treba biti," rekao je vozač, "ako smo tako dugo
bili bez rata."
"Ali", rekao je Tristram uzrujano, "vi nemate nikakvu predodţbu o tome kako je rat
izgledao. Ja sam pročitao knjige o drevnim ratovima. Bili su grozni, grozni. Postojali su
otrovni plinovi koji su krv pretvarali u vodu i bakterije koje su ubijale sjeme čitavih
naroda i bombe koje su uništile cijele gradove u djeliću sekunde. Sve je to prošlo. Mora
da je s tim svršeno. Ne moţemo ponovno prolaziti kroz sve to. Vidio sam fotografije",
stresao se. "I filmove. Ti stari ratovi bili su jezivi. Silovanje, pljačka, mučenje,
podmetanje poţara, sifilis. Nezamislivo. Ne, ne, nikad više. Nemojte govoriti takve
stvari."

Blago okrećući upravljač i izvijajući ramenima poput lošeg plesača, vozač je snaţno
coknuo. "Nisam mislio na takvu vrstu, gospodine. Mislio sam, znate, na borbu. Vojske.
Jedna se tuče protiv druge, ako shvaćate što ţelim reći. Jedna se vojska postavi protiv
druge, kao da se radi o dvije momčadi. I onda jedna strana puca na drugu i tako
pucaju jedni na druge sve dok netko ne za-zviţdi i ne objavi: ova je strana pobijedila, a
ova je strana izgubila. Tada dodijele otpusnice i medalje, a drolje postrojene čekaju u
postaji. Na takvu vrstu rata mislim, gospodine."
"Ali tko bi", upitao je Tristram, "išao u rat protiv koga?" "No", rekao je vozač, "to bi
trebalo riješiti, zar ne? Neke vrste priprema bile bi nuţne, nije li tako? Ali, zapamtite
što vam kaţem, do toga će doći." Teret iza njega zaplesao je limeno i naoko bezbriţno
kad su prelazili preko grbava mosta. "Junačka smrt", kazao je vojnik iznenada nekako
samodopadno. Bataljun konzerviranog mesa zazveckao je u znak odobravanja, poput
divovske škrinje pune medalja.
Tristram se znatiţeljno pribliţavao. U Preston je ušao kad je jutro potpuno svanulo i
bio je usisan u mnoštvo i slavljenički zveket, dovikujući strancima koji su ga
okruţivali: "Što je sve ovo? Što se događa?" Oni su mu odvraćali smijehom, gluhi,
nijemi, oblikujući riječi usnicama u poludjelom vrtlogu usnoga metala. Podrhtavajući
brončani poklopac, koji kao da je na neki čudesan način propuštao više svjetla, bio se
srebrno spustio nad gradić. Ljudi su se kretali prema izvoru lude anđeoske buke;
Tristram ih je slijedio. Bilo je to poput ulaska u samo srce buke, buke kao krajnje
stvarnosti.
Bezimena građevina od sivog pješčenjaka - provincijalna arhitektura, ne viša od deset
katova - i zaglušujući zvučnici na krovu. Tristram je ušao, progurao se sklonivši se s
limunskog sunca i unutar zgrade zabezeknuto promotrio divovsku četvrtastu
prazninu. Nikad u ţivotu nije vidio tako veliku unutrašnjost. Nije se mogla nazvati
prostorijom - dvorana, konferencijska sala, prostor za odrţavanje sastanka skupštine;
sigurno postoji riječ za to i on ju je traţio. Bila je to improvizacija: unutrašnji zidovi
staroga bloka (stanovi ili uredi) bili su izbijeni; pregradni zidovi prostorija bili su
srušeni, što se vidjelo po nazubljenim ciglenim potpornicima; podovi-stropovi
nekolicine katova bili su uklonjeni, skinuti, tako da su oči bile zaprepaštene visinom.
Tristram je na drugom kraju raspoznao tribinu s oltarom; redove grubih klupa u
kojima su ljudi sjedili iščekujući, klečeći u molitvi. Odgovarajući izrazi počeli su se
škripavo pomaljati iz dubina njegova čitanja, kao što su se vod i bataljun bili pojavili
ranije u kontekstu koji se nekako činio sličnim. Crkva. Zajednica. "Zadrţavaš promet,
mladiću", rekao je srdačan glas iza njega. Tristram je sjeo u, sjeo u - kako se to zove?
Sjeo u red klupa.
Svećenici, mnoštvo njih, stupali su krepko s velikim tustim svijećama, a za njima vod
(ne, skupina) dječaka ministranata. "Introibo ad altere Del." Miješani glasovi, cijeli kat
više, na galeriji u straţnjem dijelu građevine, odvratili su pjevajući: "AdDeum Qui
laetificat juventutem meam." Bila je to neka vrlo posebna prigoda. Bilo je to poput
igranja šaha konjima i kulama izrezbarenim

9.
Tristrama je od Wigana do Standisha povezao kombi vojne policije, zatim iznenada na
cesti nije bilo prometa. Hodao je polako i uza stanovite poteškoće kroz noć punog
mjeseca, jer ga je mučilo lijevo stopalo - od duga hodanja đon mu se izlizao te se
napravila krasna rupa. Unatoč tome, odvaţno se kretao dok je spokojno uzbuđenje
cupkalo pred njim, isplaţena jezika, i noć je kretala s njim prema jutru. Noge su mu
predloţile da se odmori u Leylandu, ali srce nije htjelo ni čuti o tom. Sve do zore u
Prestonu; kratki predah tamo, moţda prosjački doručak, zatim dalje prema cilju, pet
kilometara na zapad. Jutro i grad neprimjetno su se pribliţili.
Kakva je to zvonjava? Mršteći se, Tristram je gurnuo male prste u uši i prorovao po
vosku u ušima uza zaglušujuću tutnjavu. Automatski je pomirisao vrh prsta obloţen
voskom (jedini ugodan miris koji tijelo proizvodi), slušajući. Ta je zvonjava dolazila iz
svijeta, ne iz njegove glave: odjekivala je iz samoga gradića. Zvona koja su
dobrodošlicom pozdravljala putnika namjernika? Budalaština. I nije se uopće radilo o
zvonima: bila je to elektronička krivotvorina zvona - jedva primjetno podrhtavala je
zbog trešnje zvučnika i povraćala oblak fine metalne prašine sklada, poludjela srebra
iz bjelokosti umjesto komadićima oblikovanog zatvorskog sapuna. "Aleluja"'je
opetovano prekidalo liturgiju. Tristram je strpljivo čekao pričest, euharistijski doručak,
ali je blagoslov prije mesa bio vrlo dugačak.
Bikovski svećenik mesnatih usnica okrenuo se od oltara prema okupljenima i stojeći na
rubu tribine blagosiljao je zrak. "Braćo", kazao je. Govor, riječ, besjeda, propovijed
"Danas je Uskrs. Ovoga jutra proslavljamo uskrsnuće ili podizanje iz mrtvih našega
Gospodina Isusa Krista. On je bio prikovan na kriţ zbog propovijedanja kraljevstva
Boţjeg i bratstva svih ljudi. Njegovo mrtvo tijelo skinuto je s kriţa i utabano u zemlju -
isto kao što se utaba korov ili ţeravica - pa ipak je uskrsnuo trećega dana u odjeći
slavnoj poput sunca i mjeseca i svih zemaljskih vatri. On je uskrsnuo da svjedoči
svijetu da nema smrti, da je smrt tek privid, a ne stvarnost, da su prividne sile smrti
tek sjene i da je njihova nadmoć tek nadmoć sjena." Svećenik je slabašno podrignuo na
prazan ţeludac. "On je uskrsnuo da uzvisi vječni ţivot, ne kukavni ţivot kakav vode
utvare u nekoj tmurnoj noosferi..." ("lii", rekla je ţena iza Tristrama) "...nego
sveukupnost ili jedinstvo ţivota u kojem planeti plešu s amebama, veličanstveni
nepoznati makrobi s mikrobima koji se komešaju u našim tijelima i tijelima ţivotinja,
naših bliţnjih, sve je jedno tijelo, a meso je i kukuruz, i trava, i ječam. On je znak, vječni
simbol, trajno utjelovljeno ponovo vraćanje; On je čovjek, ţivotinja, kukuruz, Bog.
Njegova krv postaje i našom krvlju činom osvjeţavanja našega tromog toplog crvenila,
ovijajući se oko njezinih pulsirajućih kanala. Krv mu nije samo krv čovječja,
ţivotinjska, ptičja, riblja; ona je i kiša, i rijeka, i more. Ona je zanosno istiskivano sjeme
muškarca i ona je tekuće bogatstvo mlijeka majki muškaraca. U Njemu postajemo
jedno sa svim tvarima i On je jedno sa svim tvarima i s nama.
"Danas u Engleskoj, danas diljem Saveza Engleskoga Jezika, radosno proslavljamo,
harfama i psalmima i glasnim alelujama, uskrsnuće Kneza Ţivota. Danas se i u
dalekim zemljama koje su u neplodnoj prošlosti odbacivale tijelo i krv Vječnoga
Darivatelja Ţivota ovo isto Njegovo uskrsnuće iz groba slavi s radošću sličnom našoj,
premda prikazano drukčijim likovima i nazvano izrazima neobična značenja i
poganskoga prizvuka. Jer premda ga nazivamo Isus i stvarni Krist, On je ipak iznad
svih imena i viši od svih imena, tako da će ponovno uskrsli Krist čuti kako mu se
radosno i sa štovanjem obraćaju kao Thammuzu ili Adonisu ili Atisu ili Balderu ili
HiaWathi. Njemu je svejedno, kao što su i sva imena jedno, kao što su i sve riječi jedno,
kao što je i sav ţivot jedan." Propovjednik je nakratko zašutio; proljetno se kašljanje
prosjeklo iz okupljenog mnoštva. Tada je, nepovezanošću urođenom religioznom
diskursu, uzviknuo snaţnim glasom: "Prema tome, ne bojte se! Usred smrti mi smo u
ţivotu."
"Aaaah, to je prokleta budalaština!" povi kao je glas odostraga. "Ne moţeš mrtve vratiti
u ţivot, proklet bio, unatoč cijelom tom krasnom govoru." Glave su se zahvalno
okrenule; došlo je do komešanja; oruţje je sijevnulo; Tristram nije mogao dobro vidjeti.
"Mislim", rekao je propovjednik neuznemireno, "da bi bilo najbolje da onaj koji me
prekida ode. Ako ne ode dobrovoljno, moţda bi mu se moglo pomoći da ode."
"Prokleta budalaština! Bludničiš s laţnim bogovima, neka Bog oprosti tvom crnom
srcu!" I sad je Tristram uspio vidjeti tko je to. Poznavao je to mjesečasto lice, crveno od
obilna gnjeva. "Moja su djeca", vikalo je, "prinosila ţrtve na oltar Baalu kojega ti štuješ
kao pravoga Boga, neka ti Bog oprosti!" Uspuhani od naprezanja, neki su ljudi izvlačili
veliko tijelo odjeveno u vrećastu seljačku odjeću. Ĉovjek koji se opirao napuštao je
skup natraške, kako i priliči, ruku bolno stisnutih na leđima. "Neka vam svima Bog
oprosti, jer ja neću nikada!"
"Oprostite", promrmljao je Tristram gurajući se iz svog reda. Netko je rukom pokrio
usta njegova šogora koji se kretao unatrag. "Bob", začuo se prigušeni prosvjed. "Blab
bib glab." Shonny i njegov grubi pratilac, koji je teško disao, već su prošli kroz ulazna
vrata. Tristram je pojurio prolazom. "Nastavimo", proslijedio je propovjednik.
10.
"Dakle!' rekao je Tristram bespomoćno, "upravo su je odveli."
"I onda!' tupo je kazao Shonny, "mi smo čekali i čekali, ali nisu došli kući. A sutradan
smo shvatili što se dogodilo. O, Boţe, Boţe!" Rukama je stvorio veliki crveni tanjur i u
njega bez zvuka poloţio puding svoje glave, jecajući.
"Da, da, grozno", rekao je Tristram. "Jesu li rekli kamo je vode? Jesu li rekli da se
vraćaju u London?"
"Krivim sebe", rekla je skrivena Shonnyjeva glava. "Pouzdavao sam se u Boga.
Pouzdavao sam se u pogrešnoga Boga, sve ove duge godine. Nijedan bog koji je dobar
ne bi dopustio da se to dogodi, neka mu Bog oprosti."
"Sve ni za što", uzdahnuo je Tristram. "Cijelo to putovanje uzalud." Ruka mu je drhtala
oko čaše. Sjedili su u dućančiću koji je prodavao vodu jedva dotaknutu alkom.
"Mavis je bila predivna", rekao je Shonny, diţući pogled, lijući suze. "Mavis je to
prihvatila poput svetice ili anđela. Ali ja više nikada neću biti isti, nikada. Pokušao
sam si govoriti da Bogzna zašto se to dogodilo, da za sve postoji boţanski naum i
svrha. Jutros sam čak otišao na misu, spreman biti poput Joba i proslavljati Gospodina,
premda izvan sebe od jada. I tada sam vidio. Vidio sam to na licu toga debeloga
svećenika; čuo sam to u njegovu tustom glasu. Krivi ih je Bog sve obuzeo." Silovito je
udahnuo neobičnim zveckavim zvukom sličnim oblucima nošenim valovima.
Nekolicina ostalih cugera (ljudi u staroj odjeći koji nisu slavili Uskrs) podiglo je glavu i
pogledalo.
"Moţeš imati drugu djecu", rekao je Tristram. "Ti još imaš svoju ţenu, svoj dom, svoj
posao, svoje zdravlje. Ali što da ja radim? Kamo bih mogao ići, kome bih se mogao
obratiti?"
Shonny ga je zloćudno pogledao. Oko usta uhvatila mu se pjena, a brada mu je bila
nepravilno obrijana. "Nemoj meni govoriti", rekao je. "Ti sa svojom djecom koju sam ja
štitio svih ovih mjeseci, izlaţući opasnosti ţivote cijele svoje obitelji. Ti i tvoji blizanci
koje je trebalo skrivati."
"Blizanci?" iskolačio je oči Tristram. "Jesi li rekao blizanci?"
"Ovim rukama", kazao je Shonny i prikazao ih svijetu, goleme i zakrivljene, "porodio
sam tvoje blizance. A sada kaţem: bolje da nisam. Bolje da sam ih ostavio da se
iskoprcaju sami, poput malih divljih ţivotinja. Bolje da sam ih zadavio i dao ih tvome
krivome pohlepnome Bogu kojem s usana kaplje krv i koji čačka zube nakon svojega
omiljenog prokletog obroka male djece. Tada bi, moţda, ostavio na miru moju djecu.
Tada bi, moţda, dopustio da se vrate iz škole a da ih nitko nije napastovao, kao i
svakog drugog dana, i dopustio im da ţive. Ţive," povikao je, "ţive, ţive, ţive."
"Ţao mi je", rekao je Tristram. "Znaš da mi je ţao." Zastao je. "Blizanci", kazao je čudeći
se. A onda, krepko: "Što su rekli kamo idu? Jesu li rekli da se vraćaju mome bratu u
London?"
"Da, da, da, pretpostavljam da jesu. Pretpostavljam da su tako nešto rekli. U svakom
slučaju nije vaţno. Ništa više nije vaţno." Pocuclao je čašu bez uţitka. "Cijeli je moj
svijet uništen", rekao je. "Moram ga ponovno izgraditi traţeći Boga u koga ću moći
vjerovati."
"On," uskliknuo je Tristram iznenada bijesan, "nemoj toliko saţalijevati sam sebe. Ljudi
kao što si ti stvorili su takav svijet za koji kaţeš da u njega više ne vjeruješ. Svi smo bili
sigurni u onom starom liberalnom društvu." Govorio je o vremenu prije nepune
godine dana. "Gladni, ali sigurni. Jednom kad ubiješ liberalno društvo, stvoriš
zrakoprazni prostor u koji jurne Bog, a tada pustiš s konopa ubojstvo i bludničenje i
ljudoţderstvo da se razulare. I", rekao je Tristram, dok mu je srce iznenada tonulo, "ti
vjeruješ da čovjek ima pravo zauvijek griješiti jer na taj način opravdavaš svoju vjeru u
Isusa Krista", jer je shvatio da će, bez obzira na to kakva je vlada na vlasti, on uvijek
biti protiv nje.
"To nije u redu", rekao je Shonny iznenađujućom razumnošću. "Ne, uopće. Vidiš,
postoje dva Boga. Njih su pobrkali te nam je teško pronaći pravoga. Poput", rekao je,
"onih blizanaca koje je nazvala Derek i Tristram. Pobrkala ih je kad su bili goli. Ali
bolje je da je tako nego da nema nikakvoga Boga."
"Zbog čega onda, dovraga, prigovaraš?" zareţao je Tristram. Sluţiti i Bogu i vragu, kao
i uvijek, ţene su uvijek sluţile i Bogu i vragu.
"Ne prigovaram", rekao je Shonny zastrašujućom blagošću. "Po-uzdat ću se u pravoga
Boga. On će osvetiti moju jadnu mrtvu djecu." Tada je dvjema polumaskama svojih
ruku, prljavih ruku, preklopio nove jecaje. "Moţeš zadrţati za sebe svog drugog Boga,
svog drugog prljavog Boga."
"Ni u to ne vjerujem", začuo je Tristram sebe kako govori. "Ja sam liberal."
Zaprepašten, reče: "Zapravo ne mislim to ozbiljno. Hoću reći..."
"Ostavi me mojem jadu", povi kao je Shonny. "Iziđi i ostavi me na miru."
Zbunjen i smeten, Tristram je promrmljao: "Idem. Trebao bih se vratiti. Kaţu da već
voze vlakovi. Kaţu da Drţavna avionska sluţba ponovno radi. Dakle," rekao je,
"nazvala ih je Tristram i Derek, je li tako? To je bilo vrlo oštroumno."
"Ti imaš dvoje djece", rekao je Shonny sklanjajući ruke s krmeljivih očiju. "Ja nemam
djece. Hajde, idi k njima!"
"Ĉinjenica je", kazao je Tristram, "činjenica je da nemam novca. Ni jedan jedini tanner.
Kad bi mi mogao posuditi, recimo, pet gvineja ili dvadeset ili otprilike toliko."
"Od mene nećeš dobiti ništa."
"Posudba, to je sve. Vratit ću ti čim se zaposlim. Neće trajati dugo, obećavam."
"Ništa", rekao je Shonny i ruţno se izbeljio poput djeteta. "Već sam dovoljno napravio
za tebe, nisam li? Nisam li napravio dovoljno?"
"Pa," rekao je Tristram zbunjeno, "ne znam. Vjerojatno jesi, ako tako kaţeš. Zahvalan
sam ti, uostalom, vrlo zahvalan. Ali ti svakako mora biti jasno da se moram vratiti u
London i svakako bi bilo previše traţiti od mene da se vratim kako sam došao,
pješačeći i autostopirajući. Pogledaj ovu lijevu cipelu! Ţelim se brzo vratiti onamo."
Slabašno je lupnuo po stolu objema šakama. "Ţelim biti sa svojom ţenom. Ne
razumiješ li to?"
"Cijeli svoj ţivot", kazao je Shonny tmurno, "samo dajem, dajem, dajem. Ljudi me
varaju. Ljudi uzimaju i onda mi se smiju iza leđa. Sve ovo vrijeme davao sam previše.
Vrijeme, i rad, i novac, i ljubav. A što sam ikada dobio zauzvrat? Oh, Boţe, Boţe." Steg-
nulo ga je u grlu.
"Budi razuman. Samo posudba. Dvije ili tri krune, recimo. Kako bilo, ipak sam ti
šurjak."
"Ti mi nisi ništa. Ti si samo muţ sestre moje ţene, to je sve. I još se ispostavilo da ste
prokleto loša rodbina, neka vam Bog pomogne."
"Slušaj, to mi se nimalo ne sviđa. Nemaš nikakvo pravo tako govoriti."
Shonny je skrstio ruke, kao po nalogu učitelja, i čvrsto stisnuo usnice. A tada: "Ništa od
mene", reče. "Traţi svoj novac negdje drugdje. Nikad mi nije bilo stalo do tebe ni do
ljudi kao što si ti. Ti i tvoj bezboţni liberalizam. A i varaš. Potajno imaš djecu. Nikada
se nije ni trebala udati za tebe. Uvijek sam to govorio, a i Mavis je govorila isto. Hajde,
gubi mi se s očiju!"
"Ti si opako kopile", rekao je Tristram.
"Ja sam to što jesam", kazao je Shonny, "kao što je i Bog ono što jest. Nećeš od mene
dobiti nikakvu pomoć."
"Ti si prokleti licemjer", rekao je Tristram gotovo likujući, "sa svojim laţnim izjavama
'Neka ti se Gospodin smiluje' i 'Slava Bogu na visini'. Sve su to uzvišene proklete
religiozne floskule i u tebi nema ni trunka stvarne vjere."
"Gubi se", reče Shonny. "Idi tiho." Ćelavi posluţitelj za šankom uznemireno je grizao
nokte. "Ne ţelim te izbaciti."
"Ĉovjek bi pomislio da si vlasnik ovog prokletog kafića", rekao je Tristram. "Nadam se
da ćeš se jednoga dana sjetiti ovoga. Nadam se da ćeš se sjetiti da si uskratio pruţiti
pomoć kad je bila očajno potrebna."
"Hajde, idi. Idi i nađi svoje blizance."
"Idem", rekao je Tristram. Ustao je i obloţio svoj gnjev grimasom. "U svakom slučaju
morat ćeš platiti za alk", rekao je. "Barem ćeš to morati platiti." Poput školarca,
pokazao je nepristojan dugi nos i izišao pun gnjeva koji ga je razdirao. Na trenutak je
oklijevajući zastao na nogostupu, a onda je, odlučivši krenuti desno, zakoračio i u tom
trenu kroz zamrljani prozor jeftinog dućana načas posljednji put spazio jadnog
Shonnyja.
Glava mu je, slična pudingu, podrhtavala u rukama.

11.
Tristram je, gladan i pitajući se što da radi, hodao sunčanim uskrsnim ulicama
Prestona, dok ga je bijes još potresao iznutra. Bi li trebao stajati u jarku i prositi, pjevati
ispruţene ruke? Znao je da je dovoljno prljav i neuredan da se izdaje za prosjaka,
mršav, bradat, zamršene kovrčaste kose. Netko iz davne povijesti ili mita, bio je onaj
ne pretjerano nesretni učitelj društvenih znanosti od prije manje od godine dana,
dotjeran, uredan, rječit, kod kuće puding od synthelaca koji je pripremila privlačna
ţena, sjajne crne vijesti su se umirujuće vrtjele na zidnom nosaču. Stvari doista nisu
bile jako loše: upravo dostatna količina hrane, stabilnost, dovoljno novca,
stereoskopska televizija na stropu spavaće sobe. Ugušio je i potisnuo suhi jecaj.
Nedaleko od autobusnog okretišta - crveni jednokatni autobusi punili su se putnicima
za Bamber Bridge i Chorley-Tristramove nosnice raširile su se na krepki miris variva
koji je donio vjetar. Bio je to oštar miris pučke kuhinje - mastan metal i salo ublaţeno
začinima - ali on je obilno slinio i gutao slinu dok je slijedio svoj nos. U pokrajnjoj ga je
ulici bogati miris izravno zapahnuo, veselo poput jeftine komedije, i on je spazio i
muškarce i ţene u redu ispred dućana s dvostrukim pročeljem na kojem su neprozirni
prozori bili obojeni spiralnim gipsanim likovima poput amaterskih reprodukcija
Brancusijeva portreta Jamesa Joycea. Metalna ploča iznad dovratka kazivala je, bijelo
na grimiznom: Ministarstvo rata, Sjeverozapadni okrug, Općinsko hranidbeno
središte. Neka Bog blagoslovi vojsku. Tristram se priključio redu skitnica poput sebe -
prasne kose, odjeće zguţvane od spavanja, ribljih očiju od razočaranja. Jedan jadni lik
neprestano se savijao kao da je dobio udarac u trbuh i jednolično se tuţio na grčeve.
Neka vrlo mršava ţena prljave sive kose s patetičnom je dostojanstvenošću stajala
uspravno, iznad svih tih ljudi, iznad traţenja milostinje, osim onoga odsutna duhom.
Vrlo mladi muškarac očajničkom je silovitošću sisao ustima bez zuba. Tristrama je
odjednom laktom gurnuo šaljivi odrpanac koji je zaudarao na staroga psa. "Jel' ide?"
upitao je Tristrama. Zatim je, kimajući u smjeru masnog mirisa variva, rekao: "A sad
ono najbolje." Nitko se drugi nije nasmiješio. Mlada je bezoblična ţena s kosom poput
razvučene vune kazala prignutom i potištenom istočnjaku: "Morala sam se usput
riješiti djeteta, kuţiš, nisam ga više mogla nositi." Jadne lutalice.
Riđi muškarac u odori, bez kape, podbočivši se rukama o bokove, ali bolno izvijen
naprijed da bolje pokaţe svoje tri oznake čina, sada je stajao na vratima i saţalno
promatrajući red kazao: "Smeće svijeta i šljam čovječanstva", a onda: "Dobro. Uđite.
Bez guranja i rivanja. Ima dosta za svakog čovjeka, ako se moţete nazvati ljudima.
Hajde, onda." Red se pogurao i porinuo. Unutra, slijeva, tri muškarca u prljavim
kuharskim bijelim odijelima stajala su s kutlačama nad uparenim kodovima punim
variva. Zdesna je vojnik u prevelikoj odori zveckajući izdavao potamnjele zdjelice i
ţlice. Oni gladniji u redu otresali su se jedan na drugoga, slineći dok su im se punile
zdjelice, pokrivajući prljavim šapama svoje porcije kao zaštitnim poklopcima dok su
teturali prema redovima stolova. Tristram je jeo prethodnog dana, ali ga je gnjev toga
jutra učinio proţdrljivim. Okrečena i neprofinjeno funkcionalna prostorija bila je
ispunjena bukom srkanja, pljuskanja i podrhtavajućim zveketom ţlica. Tristram je
izluđen mirisnom parom posrkao svoje varivo za tili čas. Sada je bio gladniji nego
prije. Ĉovjek do njega oblizivao je svoju praznu zdjelicu. Netko tko je jeo previše
halapljivo povratio je po podu. "Rasap," rekao je netko drugi, "jednostavno prokleti
rasap." Ĉinilo se da se neće dobiti još jedna porcija. Niti je bilo moguće iskrasti se i
ponovno stati u red. Narednik, ruku podbočenih o bokove, dobro je pazio kod vrata.
Zapravo, činilo se da se uopće i ne moţe izići.
Vrata dijagonalno nasuprot ulazu sada su se otvorila i unutra je stupio uniformirani
čovjek u ranim srednjim godinama. Nosio je kapu, bio je ulašten, očetkan, izglačan,
pištolj u futroli, i nosio je tri kapetanske zvjezdice. Armijske su mu naočale metalnih
okvira dobrohotno svjetlucale. Iza njega je stajao nabijeni čovjek s dvije trake, drţeći
pod rukom podlogu za pisanje s prikvačenim papirima. Tristram je začuđeno i s
nadom primijetio da kapetan, osim zvjezdica, nosi i sivu vreću koja je neupadljivo
zveckala dok je hodao. Novac? Neka Bog blagoslovi vojsku. Neka Bog obilato
blagoslovi vojsku. Kapetan se prikradao oko stolova, ispitujući, vaţući, a vodnik je
cupkao za njim. Za Tristramovim stolom kapetan se glasom koji je odavao dobro
obrazovanje obratio postarijem čovjeku nepokorne kose koji je jeo mljackajući: "Vama
bi moţda dobro došao koji tosheroon?" Zagrabio je u vreću i poluprezirno bacio sjajni
novčić na stol. Starac je učinio drevni pokret: uklonio je uvojak kose s čela. "Vama bi",
rekao je kapetan gladnom mladom čovjeku koji je, ironično, bio vrlo debeo, "moţda
dobro došao zajam. Vladin novac, bez kamata, otplativ u roku od šest mjeseci.
Hoćemo li reći dvije gvineje?" Vodnik je pruţio svoju podlogu s papirom i rekao:
"Potpišite ovdje." Mladić je posramljeno priznao da ne zna pisati. "Onda kriţić", utješio
ga je vodnik, "i van kroz ona vrata." Gurnuo ga je prema vratima kroz koja su on i
kapetan bili ušli. "Ah," rekao je kapetan Tristramu, "kaţite mi sve o sebi." Na licu je
imao zapanjujuće malo bora, kao da je vojska imala neko tajno glačalo; mirisao je
neobično pikantno. Tristram mu je ispričao. "Učitelj, ha? Vi se ne biste trebali
zabrinjavati ni oko čega. Koliko da kaţemo? Ĉetiri gvineje? Moţda bih vas mogao
nagovoriti da se zadovoljite sa tri." Izvadio je šuštave papire iz vreće. Vodnik je
gurnuo svoju podlogu s papirom i izgledalo je kao da se sprema zabosti kemijsku
olovku Tristramu u oko. "Potpišite ovdje", rekao je. Tristram se drhtavo potpisao,
čvrsto stišćući novac istom rukom. "Sad van kroz ona vrata", gurnuo ga je vodnik.
Izgledalo je kao da vrata nisu izlaz. Vodila su u svojevrstan odu-Iji široki hodnik, koji
je bio okrečen i mirisao na ljepenku, gdje je nekoliko neurednih ljudi srdito
razgovaralo s mladim narednikom koji se nije doimao vrlo sretnim. "Nema nikakva
smisla da se zbog toga ljutite na mene", govorio je sjevernim narječjem visokim i
oštrim glasom. "Dan za danom dolaze ovamo i ljute se na mene kao da sam ja za to
kriv, a ja im moram govoriti da ja nemam niš s tim. Ništa", preveo je gledajući
Tristrama. "Nitko vas nije primorao", obratio se svima razumnim glasom, "da
napravite to što ste upravo napravili, nije li tako? Neki - što će reći stariji - dobili su
darak. Vi ste dobili zajam. To će vam se oduzimati od plaće, toliko i toliko tjedno.
Dakle niste trebali uzeti kraljev novac ako niste htjeli i niste se morali potpisati. Sve je
bilo sasvim dobrovoljno." Tristramu je srce duboko potonulo, a onda mu se popelo u
grlo kao da je na gumilastici.
"Što je sve ovo?" rekao je. "Što se zbiva?" Na svoje iznenađenje, spazio je prljavosivu
ţenu kako stoji uspravno poput šipke s ohološću grande dame. "Ovaj stvor", kazala je,
"ima drskosti reći da smo pristupili vojsci. Nikad nisam čula takvu glupost. Ja u vojsci.
Ţena mojih godina i poloţaja."
"Rekao bih da ćete biti sasvim dobri", rekao je narednik. "U načelu vole da su nešto
mlade, ali je prilično vjerojatno da ćete dobiti lijep posao da se brinete za pomoćne
jedinice. Ţene-vojnici", objašnjavao je ljubazno Tristramu kao da je Tristram tamo bio
najneupućeniji, "nazivaju se pomoćne jedinice, vidite."
"Je li to istina?" upitao je Tristram boreći se da ostane miran. Narednik, koji se doimao
kao pristojan mladić, natmureno je kimnuo. Rekao je:
"Uvijek kaţem ljudima da ništa ne potpisuju dok nisu pročitali. Ono što vodnik
Newlands tamo ima kaţe na vrhu da ste se dobrovoljno javili na sluţbu u vojsci na
dvanaest mjeseci. Slova su prilično mala, ali ste ih mogli pročitati da ste htjeli."
"Prekrio ih je palcem", rekao je Tristram.
"Ja ne znam čitati", kazao je debeli mladić.
"E pa onda, to je tvoj problem, zar ne?" rekao je narednik. "Ne boj se, naučit će te čitati."
"Ovo je", rekla je siva dama, "besmisleno. Ovo je krajnje skandalozno i poniţavajuće. Iz
ovih stopa idem natrag vratiti im njihov prljavi novac i reći im sve što mislim o njima."
"Tako treba", rekao je narednik zadivljeno. "Već vas mogu vidjeti u satnijskom uredu
kako im očitavate bukvicu. Bit ćete vrlo dobri, hoćete. Bit ćete ono što nazivaju pravom
starom bojnom sjekirom."
"Poniţavajuće." Tada se uputila, poput prave stare bojne sjekire, prema vratima.
"Što je učinjeno ne moţe se vratiti", rekao je narednik filozofski. "Ono što je potpisano
ne moţe se povući. Na pošten ili nepošten način, dobili su vas. Ali dvanaest mjeseci
nije mnogo, zar ne? Mene su nagovorili da potpišem na sedam godina. Bio sam pravi
kreten. Bezveznjak", preveo je Tristramu. "Među nama, ipak," povjerio se svima, "veća
je vjerojatnost za unapređenje ako ste dragovoljac. I i i, baš je raspalila", rekao je
naćulivši uši. Iz blagovaonice se jasno mogao čuti povišeni glas sive ţene. "Bit će
dobra, hoće." Zatim: "Uskoro će uvesti nešto što zovu novačenje, tako kaţe kapetan
Tavlor. Dragovoljac će imati potpuno drukčiji poloţaj nego jedan od takvih. To se
razumije samo po sebi."
Tristram se počeo smijati. Odmah do vrata s unutrašnje strane stajao je stolac i
Tristram je sjeo da se moţe bolje nasmijati. "Vojnik Foxe", rekao je i nasmijao se,
plačući.
"Tako treba", kazao je narednik s odobravanjem. "To je pravi vojnički duh. Samo se
smij, kaţem ja; bolje se smijati nego raditi ono drugo. Dakle", rekao je stojeći u stavu na
mjestu odmor i kimajući drugim novopridošlim skitnicama, "sad ste u vojsci. Bilo bi
vam najbolje da je iskoristite što bolje." Tristram se i dalje smijao. "Baš kao što to on
čini."
 PETI DIO

1.
"Aguu, aguu", brbljao je Derek Foxe, prvo jednom slinavom smi-juljavom blizancu, a
onda drugom. "Bu bu bu buba", bubao je svom malom imenjaku, a onda, promišljeno
pravedno, iste nerazgovijetne zvukove i malom Tristramu. Nikada i nije bio ništa osim
promišljeno pravedan, kao što su mogli posvjedočiti njegovi podređeni u Ministarstvu
plodnosti; čak ni Loosley, degradiran na prilično nizak rang, teško da je mogao -
premda je on sada pokušavao dokazati da je Derek homoseksualac - blebetati o
nepravednosti. "Vhorp, vhorp, vhorp", brektao je Derek jednako udvojeno, kuckajući
po blizancima s dva prsta. Za to su se vrijeme ova dvojica, praveći mjehure kao ribe,
zaštićeni u svojoj ogradici, zdepastim prstima čvrsto drţala za rešetke i ustrajno tresla
bez prestanka. Sićušni Tristram sam je rekao, poput upanišadske grmljavine: "Da, da,
da." "Ah," primijetio je Derek ozbiljno, "moramo ih imati više, još mnogo, mnogo više."
"Zato da mogu otići u vojsku i da tamo pucaju na njih?" rekla je Beatrice-Joanna.
"Nema šanse."
"O, to." S rukama na leđima, Derek je poput mornaričkog časnika nakratko prošetao
po sobi za primanje kao po krmenoj palubi broda. Zatim je ispio kavu. Bila je to
prostrana soba za primanje; sve sobe okrenute prema moru bile su prostrane. Sada je
bilo dovoljno prostora za ljude poput Dereka, za njihove ţene ili navodne ţene,
njihovu djecu. "Svatko mora preuzeti odgovornost za svoju sudbinu", rekao je. "I
muškarci i ţene. Zato bismo ih trebali imati još mnogo."
"Glupost", rekla je Beatrice-Joanna. Ona se rastegnula po glomaznom kauču boje
crvenog vina, dugačkom dva i pol metra i presvučenom dugovlaknastom navlakom.
Prelistavala je posljednji broj modnog magazina Sheek, koji je sadrţavao samo slike.
Oku joj nije promaklo da je Pariz propisao umetke za dnevnu odjeću; izazovni dekoltei
bili su de rigueurza večer; tipične hongkonške halje sa četiri izreza bile su razbludne.
Seks. Rat i seks. Djeca i meci. "U davna vremena", zadubila se u misli, "bili bi mi rekli
da sam već prekoračila dodijeljeni mi iznos. A sada mi tvoje Ministarstvo kaţe da
nisam ispunila svoju kvotu. Ludo."
"Kada se vjenčamo," rekao je Derek, "istinski vjenčamo, hoću reći, moţda ćeš o tome
misliti drukčije." Potapšao je straţnji dio kauča i poljubio je u vrat dok joj je slabo sunce
obasjavalo guste fine zlataste pahuljice. Jedan od blizanaca, moţda Tristram, ustima je,
kao na satiričnoj zvučnoj vrpci, sinkronizirano proizveo zvuk poput prdenja. "Tada",
rekao je Derek veselo, "mogu stvarno početi govoriti o ţenskim duţnostima."
"Koliko još dugo?"
"Oko šest mjeseci. Tada će biti pune dvije godine otkako si ga vidjela zadnji put."
Ponovno je poljubio njezin otmjeni vrat. "Zakonski propisano vrijeme za napuštanje."
"I dalje razmišljam o njemu", rekla je Beatrice-Joanna. "Ne mogu si pomoći. Prije
nekoliko sam ga noći sanjala. Sasvim sam jasno vidjela Tristrama kako luta ulicama i
doziva me."
"Snovi ne znače ništa."
"I razmišljala sam o tome kako je Shonny rekao da ga je vidio. U Prestonu."
"Neposredno prije nego što su jadnog čovjeka zatvorili."
"Jadni, jadni Shonny." Beatrice-Joanna pogledala je na blizance pogledom očajničke
privrţenosti. Shonnyju se pomračio um zbog gubitka djece i zbog toga što ga je
napustio njegov Bog. On je sada izgovarao duge liturgije koje je sam sastavio - u ćeliji
Bolnice Winwick pokraj Warringtona u okrugu Lancashire - pokušavajući ţvakati
posvećenu posteljinu. "Ne mogu se otresti toga osjećaja. Da on luta posvuda unaokolo,
po cijeloj zemlji, i traţi me."
"Postojala su novčana sredstva", rekao je Derek. "Je li se stvarno moglo očekivati da ćeš
ţivjeti od zraka, ti i dvoje djece? Ĉesto sam govorio, a ponovit ću to i sada, da je
najmilosrdnije smatrati Tristrama odavno mrtvim i odavno pojedenim. S Tristramom
je gotovo, svršeno. Sada smo ti i ja. Budućnost." Kad se nagnuo nad nju, majstorski se
osmjehujući, njegovan i gladak, izgledao je uvelike poput budućnosti. "Nebesa", rekao
je bez nestrpljenja. "Vrijeme." Sat na suprotnom zidu krotko mu je to pokazivao -
stilizirano zlatno sunce od sata s ognjenim zrakama poput uvojaka kose posvuda
uokolo. "Moram juriti", rekao je bez ţurbe. I tada, s još manje ţurbe, njoj u uho: "Ti
stvarno ne bi ţeljela da su stvari drukčije, bi li? Sretna si sa mnom, zar ne? Reci da si
sretna."
"Oh, sretna sam." Ali osmijeh joj je bio beskrvan. "Samo što - što bih htjela da stvari
budu kako treba, to je sve."
"Stvari jesu kako treba. Sasvim kako treba." Poljubio ju je sočno u usta, slašću koja nije
nimalo odisala opraštanjem. Ipak je rekao: "Sada stvarno moram juriti. Imam pred
sobom naporno poslijepodne. Doći ću kući oko šest." Nije zaboravio blizance; obojicu
je poljubio u svilenkaste glave i dobacio im posljednje fatičke samoglasnike. Izišao je
mašući, smješkajući se, s torbom za spise pod rukom: dolje ga je čekao auto
Ministarstva.
Otprilike nakon tri minute Beatrice-Joanna osvrnula se po sobi gotovo krišom, zatim se
na vršcima prstiju odšuljala do prekidača kojim se upravljalo Daily Newsdiscom,
sjajno-crnim kao palačinka od likviricije na zidnom nosaču. Nije si mogla potpuno
objasniti taj osjećaj male krivnje zbog toga što je ponovno htjela čuti dnevne vijesti:
uostalom, DailyNewsdisc- sada jedan od mnogih privatnih medija, slušnih,
audiovizualnih, čak (WeeklyFeel) taktilnih - postojao je zato da bi ga svatko mogao
ponovno preslušati. U korijenu njezina mozga svrbjela ju je slutnja da je u vijestima
ovih dana bilo nešto neiskreno, nešto lukavo i nevjerojatno, o čemu su Derek i ljudi
poput njega sve znali (smijući se u sebi), ali o čemu nisu ţeljeli da znaju ljudi poput
nje. Htjela je vidjeti moţe li naći pukotinu u preglatkom gipsu koji je sada...
"...Odcjepljenje Kine od Ruspuna i objava Kine - koju je iznio premijer Poh Soo Jin u
Pekingu - da namjerava uspostaviti neovisni savez drţava koji će se na kuo-yu zvati Ta
Chung-kuo, anglizirano kao Chinspun. Već su dospjela izvješća o pokazateljima koji
su upućivali na napadačke namjere, kako prema Ruspunu tako i Enspunu, kako
svjedoče napadi na Kultuk i Borvzu te masovno okupljanje pješaštva u Juţnom
kantonu. Sve to upućuje, izvještava naš promatrač na otoku MidWavu, na očekivano
pripojenje Japana. Kad bi tako zapadno krilo Enspuna ostalo nezaštićeno..." Bea-trice-
Joanna isključila je maničan sintetički glas. Same proklete gluposti. Da svijet stvarno
razmišlja o otpočinjanju pravoga rata, sigurno bi se govorilo o uzlijetanju aviona i
isplovljavanju brodova, kao i o nastupanju vojski oboruţanih jednostavnim
prijenosnim naoruţanjem; trebale bi, svakako, postojati prijetnje o uskrisivanju nekih
od onih starih ali djelotvornih atomskih naprava za razaranje cijelih područja. Ali
ničega od toga nije bilo. Ono što je Britanska vojska improvizirala prošle godine, a
sada zamijenila -radi odrţavanja javnog poretka - razumnim, u plavo odjevenim
bobijima, bila je obična pješadija s minimalnom podrškom posebnih jedinica; u
časopisima i na vijestima moglo se vidjeti vojnike kako se uz kosine penju na plovila
za prijevoz vojnika - i odlaze na obuku, bilo je rečeno, na Dogradene otoke ili na
policijski rad u disidentske prolaze-oduševljeno bodreći palčevima podignutim u
smjeru kamere i opako se cereći nepotpunim zubalom; najbolji britanski sretnici i
junaci.
Beatrice-Joanna je gotovo bila uvjerila sebe, jedne večeri pred stereotelkom baš tu u
stanu, kako je sigurna da je, u poluzasje-njenoj pozadini velikoga kadra u kojem je neki
razdragani vojnik podizao palac, vidjela poznato lice. "Glupost", naravno, od Dereka,
ispruţenog u svom grimiznom kućnom ogrtaču. "Da je Tristram u vojsci, ime bi mu se
nalazilo u Vojnoj evidenciji. Ponekad zaboravljaš da sam mu brat i da imam stanovitu
obvezu. Provjerio sam u Vojnoj evidenciji i oni ne znaju ništa. Ĉesto sam govorio, a
ponovit ću to i sada, kako je najmilosrdnije smatrati da je Tristram odavno mrtav i
odavno pojeden." Ipak...
Pritisnula je električno zujalo na zidnoj ploči prekidača i zujala; gotovo odmah,
radosna (radosna poput vojnika) smeđa djevojka uklizala je, grčevito se klanjajući;
kućna pomoćnica odjevena u crnu odoru od nadomjeska svile. Bila je krasan orkestar
rasa i zvala se Jane. "Jane," rekla je Beatrice-Joanna, "molim vas da pripremite blizance
za njihov poslijepodnevni izlazak." "Da, da, gospođo", rekla je Jane i odgurala ogradicu
preko tepisona zelene boje mora, puckajući jezikom i nabirući lice na dva malca koja su
neumorno tresla rešetke.
Beatrice-Joanna otišla je u spavaću sobu da se spremi za poslijepodnevnu šetnju.
Njezin je toaletni stolić sadrţavao, uredno po-sloţene, cijelu ljekarnu krema i masti;
njezini su napola sklopljeni ormari bili puni haljina i kostima. Imala je pomoćnice,
djecu, privlačnog i uspješnog nepravog muţa (koordinacijski doministar u
Ministarstvu plodnosti, koji će uskoro, govorilo se, postati ministar), sve što je ljubav
mogla dati i novac kupiti. No nije se smatrala istinski sretnom. Neki tmurni film u
nekoj podrumskoj dvorani za projekcije njezina uma povremeno je treperavo od-vrtio
sekvencu, prikazujući stvari kakve su prije bile. Derek (a još prije i Tristram) često ju je
nazivao cvijetom; da je stvarno bila cvijet, pripadala bi rodu diandria. Trebala je dva
muškarca u svom ţivotu, svome danu, da budu zasoljeni nevjerom.
Sada je otključala izrezbarenu kutiju od kamforovine i iz nje izvadila pismo koje je
napisala prethodnoga dana; blago je mirisalo na mješavinu kamforovine i sandalovine.
Po sedmi ili osmi put cijeloga ga je pročitala prije nego što je konačno odlučila da će ga
poslati. Pismo je glasilo ovako:

Najdraži, najdraži Tristrame, u ovom poludjelom svijetu odigrale su se takve

promjene, tolike su se neobične stvari dogodile otkad smo se onako nesretno rastali,
da ovdje ne mogu red ništa što bi ikome od nas mnogo značilo, osim da mi
nedostaješ i da te ljubim i da čeznem za tobom. Živim sada s Derekom, ali nemoj
zbog toga o meni misliti loše. Moram imati i održavati dom za tvoja dva sina (da, ja
iskreno mislim da su oni stvarno tvoji). Možda si mi već pokušao pisati, možda si -
ja u to čvrsto vjerujem - pokušao stupiti u vezu sa mnom, ali znam da je život bio
vrlo težak. Tvoj je brat vrlo dobar prema meni i mislim da me iskreno voli, ali
mislim da ni jedno pismo koje mi pošalješ preko njega nikada neće stići do mene.
On mora misliti na svoju dragocjenu karijeru, a čovjek s djecom ima bolje izglede
za napredovanje do mjesta ministra plodnosti nego čovjek bez djece - barem on
tako kaže. Sjetit ćeš se kako sam, svakoga dana dok smo bili zajedno, običavala
šetati uz more, nedaleko od zgrade Ministarstva. Još uvijek to činim svako
poslijepodne, gurajući svoja dva sina u kolicima, od tri do četiri. Gledajući prema
pučini, sada se svakodnevno molim da te more pošalje natrag k meni. Tome se
nadam. Volim te i žao mi je ako sam te ikada ranila. Vrati se svojoj Beattie, koja te
vječno ljubi.

Presavila je papir i stavila ga u kvalitetnu blago namirisanu omotnicu. Tada je uzela

svoju profinjenu kemijsku olovku i muškaračkim rukopisom adresirala pošiljku na: cij.
gosp. Tristram Foxe, profesor, Britanska vojska. Postojala je slaba nada, uostalom to je
bio jedini način. A što se tiče Vojne evidencije - Derek je zacijelo vrlo utjecajan ili je
veliki laţljivac. Ona je sama, jedno popodne nakon što je vidjela one televizijske vijesti,
potajno nazvala Ministarstvo obrane (njihov je telefonski broj bio kućni broj centrale
Ministarstva) te joj se, nakon beskonačnog prespajanja iz jednoga ureda u drugi,
konačno obratio sitni škotski glas koji je priznao da to jest Vojna evidencija, ali je
hladno rekao da privatne osobe ne mogu dobiti podatke o poloţaju jedinica. Nešto u
vezi sa sigurnošću. No nju ne zanima, rekla je Beatrice-Joanna, ništa tako sloţeno kao
što je poloţaj; njezin se upit tiče nečeg osnovnijeg, ontološkijeg. Glas je suho prekinuo
vezu.
Derek se vratio kući, smješkajući se, u šest, i ţelio je znati, smješkajući se, zašto je
telefonirala u Vojnu evidenciju. Zar nije vjerovala njemu, svom nepravom muţu, nije li
imala povjerenja u njega? To je bilo upravo to: nije mu vjerovala. Laţljivost i
nemogućnost povjerenja mogla se oprostiti ljubavniku, ali teško muţu, čak i
nepravom. To mu ipak nije rekla. Unatoč svemu, činilo se da je njegova ljubav nekakva
nesavjesna ljubav, i to joj je laskalo, ali bi takvu ljubav radije vidjela kod ljubavnika.
Tako je izišla s dvojicom blizanaca u kolicima u marinu osunčanu zimskim suncem.
Sitna sestra odjevena u crno pucketala je jezikom i široko se smiješila dvojici slinavih
muškaraca odjevenih u debelu zimsku odjeću. Bacila je pismo u valjkasti poštanski
ormarić, kojemu je gornji dio bio obijeljen galebovim izmetom. Bilo je to kao da je
odaslala staklenku s pismom u more i povjerila ga tom golemom nepouzdanom
raznosaču.

2.
"Na sluţbu", zareţao je časnički namjesnik Backhouse, zastrašujuće iskrenuvši vilicu.
"7388026 narednik Foxe T." Tristram je ušao stupajući produţenim korakom i kruto
pozdravio. Potpukovnik Williams podigao je pogled sa stola i ţalosno ga pogledao;
njegov crnomanjasti pobočnik, koji je stajao otraga, bolno se nacerio.
"Narednik Foxe, ha?" rekao je potpukovnik Williams. Bio je to privlačan umorni čovjek
prosijede kose i u tom je trenutku nosio nespretne naočale za čitanje. Aureola
dugogodišnje sluţbe koja je bubnjala iz njega bila je, naravno, providna; svi vojnici
svih novih vojski bili su novaci. Ali potpukovnik Williams, kao i svi viši časnici,
potjecao je iz one stare liberalne policije koju su gotovo potpuno bili zamijenili sivci;
ranije je bio učeni viši inspektor Specijalne sluţbe. "Foxe sa e, vidim," rekao je sad, "kao
čovjek iz Knjige o mučenicima."
"Da", rekao je Tristram.
"Onda", rekao je potpukovnik Williams, "postavlja se pitanje vaše osposobljenosti kao
narednika-poučitelja."
"Da."
"Duţnosti su vam, mislim, prilično jasne i jednostavne. Po mišljenju intendantskog
narednika Bartletta, vi ste ih zadovoljavajuće izvršavali. Na primjer, dobro ste obavili
svoj posao učeći nepismene. Nadalje, poučavali ste osnove matematike, pisanje
izvještaja, upotrebu telefona, vojni zemljopis i dnevnopolitičko informiranje."
"Da."
"I baš vas je to dnevnopolitičko informiranje uvalilo u neprilike. Je li tako,
Willoughby?" Zirnuo je na svoga pobočnika, koji je, kopajući nos, prestao kopati nos i
usrdno kimnuo. "Da vidimo sad. Ĉini se da ste imali stanovitih razmirica s ljudima.
Nešto o tome Tko je neprijatelj?' i 'Ĉemu sve to ratovanje?' To priznajete, koliko
razumijem."
"Da, gospodine. Po mom mišljenju, ljudi imaju pravo raspravljati zašto su u vojsci i
što..."
"Vojnik", rekao je potpukovnik Williams umorno, "nema pravo na mišljenje. To je
propisano, bilo to ispravno ili neispravno. Ispravno, pretpostavljam, jer je propisano."
"Ali, gospodine," rekao je Tristram, "svakako moramo znati što je to u čemu
sudjelujemo. Rečeno nam je da se vodi rat. Neki od ljudi, gospodine, odbijaju u to
vjerovati. Sklon sam sloţiti se s njima, gospodine."
"Doista?" upitao je potpukovnik Williams hladno. "E pa onda, Foxe, dopusti da te
prosvijetlim. Postoje bitke, pa prema tome postoji i rat. Moţda ne postoji rat u
drevnom smislu, ali rat i bitka su, trebao sam pretpostaviti, u organiziranom smislu, u
tom smislu da u njima sudjeluju vojske, u biti istoznačnice."
"Ali, gospodine..."
"Nisam završio, Foxe, jesam li? Što se tiče ovih dvaju pitanja tko i zašto, ta se pitanja - i
to moraš od mene uzeti apodiktički - nikako ne tiču vojnika. Neprijatelj je neprijatelj.
Neprijatelji su ljudi protiv kojih se borimo. Svojim vladarima moramo ostaviti da
odluče koja će to konkretna grupa ljudi biti. To nema nikakve veze s vama ili sa mnom
ili s vojnikom Snooksom ili desetnikom Dogsbodyjem. Je li to potpuno jasno?"
"Ali, gospodine..."
"Zašto se borimo? Borimo se zato što smo vojnici. To je dovoljno jednostavno, nije li?
Radi čega se borimo? Ponovno jednostavno. Borimo se da zaštitimo svoju zemlju i, u
širem smislu, cijeli Savez Engleskoga Jezika. Od koga? To se nas ne tiče. Gdje? Kamo
god nas pošalju. Onda, Foxe, nadam se da je sve ovo savršeno jasno."
"Ali, gospodine, ono što ja..."
"Sasvim je krivo, Foxe, što uznemiravate ljude navodeći ih na to da razmišljaju i
potičući ih na to da postavljaju pitanja." Ispitivao je list papira ispred sebe mrmoreći.
"Pretpostavljam, Foxe, da ste vrlo zainteresirani za neprijatelja i borbu i tako dalje?"
"Pa, gospodine, po mom shvaćanju..."
"Dat ćemo vam priliku da dođete u bliţi doticaj s njima. Dobra ideja, Willoughby?
Slaţete se, narednice? Skidam vas s duţnosti poučavanja i ta naredba stupa na snagu
danas u 12:00. Iz Stoţerne čete bit ćete premješteni u jednu od oruţanih jedinica. Radi
se o četi B, rekao bih, Willoughby, to je nešto niţe od desetnika. U redu, Foxe. To će
vam uvelike pomoći, mladiću."
"Ali, gospodine..."
"Pozdrav!" povikao je časnički namjesnik Backhouse, ranije policijski narednik.
"Nalijevo krug! Brzim korakom!" Tristram je izišao lijeva-desna-lijeva-desna-lijeva,
bijesan i zabrinut. "Najbolje da se sada javite", rekao je časnički namjesnik Backhouse
prijateljski-jim glasom ispred blagovaonice.
"Na što je mislio", upitao je Tristram, "kad je spomenuo bliţi doticaj? O čemu je
govorio?"
"Pretpostavljam da je i mislio to što je rekao", rekao je časnički namjesnik.
"Pretpostavljam da neće proći dugo, a neki će odavde otići. Tada neće biti vremena za
učenje abecede i tablice mnoţenja, neće nikako. Tako je, narednice, krenite!"
Tristram, koji baš i nije nalikovao vojniku, otklipsao je do ureda Ĉete B, a čizme su mu
odjekivale i iskrile na metalnoj palubi. To je - Dograđeni otok B6 - bila rukotvorina
područja ograničena kretanja usidrena u istočnom Atlantiku; izvorno namijenjen
smještaju prekobrojnog pučanstva, sad je uz tiskanje ugošćavao brigadu. Sve što se
moglo vidjeti od svijeta prirode bilo je studeno zimsko nebo i sivo kiselo more,
posvuda uokolo zatvoreno ogradom. Ovaj beskonačni dvojni ambijent poticao je
čovjeka da se spremno okrene prema unutra, ispraznoj disciplini, djetinjastoj obuci,
toploj zagušljivosti baraka i četnog ureda. Tristram je ušao u administraciju Ĉete B,
prijavio se deţurnom časničkom namjesniku -glupom nordijskom divu mlohavih
usnica - a onda mu je dopušteno da se susretne s kapetanom Behrensom,
zapovjednikom Ĉete B. "Dobro", rekao je kapetan Behrens, tusti bjeloputi čovjek vrlo
crne kose i brkova. "Time se četa gotovo popunila. Najbolje bi bilo da krenete i javite se
gospodinu Dollimoreu. On je zapovjednik vašega voda." Tristram je pozdravio, gotovo
je pao dok je pravio okret natrag, i krenuo. Našao je poručnika Dollimorea, ljubaznog
mladog čovjeka s idiotskim naočalama i blagim bubuljicama, kako uči svoj vod nazive
dijelova puške. Puške. Tristram je znao da su puške postojale u onim drevnim
predatomskim ratovima; činilo se da cjelokupno ustrojstvo, nazivlje, postupanje,
naoruţanje ove nove Britanske vojske potječe iz starih knjiga, starih filmova. Ma kakve
puške! "Otponac puške," pokazao je gospodin Dollimore, "ne, oprostite, to je igla za
okidanje. Zatvarač, okidač. Kako se ovo zove, vodniče?"
"Opruga okidača, gospodine." Zdepasti sredovječni čovjek s dvije trake koje su
označavale čin gledao je ravno preda se, stojeći u stavu pozor, šapćući, pomaţući, kao i
sada.
"Narednik Foxe javlja se na duţnost, gospodine."
Gospodin Dollimore s blagim je zanimanjem promatrao Tristramov idiosinkratski
pozdrav i prekinuo ga vlastitim bizarnim alomorfom - kratkim kicoškim treperenjem
prstiju uz svoju sljepoočicu. "Dobro," rekao je, "dobro, dobro." Val bezbojna olakšanja
razlio mu se po licu. "Nazivi dijelova puške", rekao je. "Moţete preuzeti."
Tristram je zapanjeno pogledao vod. Trideset muškaraca čučalo je u zavjetrini drvene
spavaonice, cereći se ili bezizraţajno zure-ći. Većinu je poznavao; većina je morala doći
k njemu na poduku o osnovama obrazovanja; većina je još bila nepismena. Ostatak
cijele ove brigade (Istočnoatlantske) bio je popunjen ispeglanim razbijačima, dječacima
s uglova ulica, seksualnim pervertitima, blebetavcima, glupanima. Ipak, što se tiče
nabrajanja dijelova puške, on i oni bili su prilično izjednačenih sposobnosti.
"Razumijem, gospodine", rekao je Tristram i, domišljato, "vodniče."
"Izvolite, narednice?"
"Vi moţete preuzeti." Tristram je hitro uhvatio korak s gospodinom Dollimoreom, koji
se uputio prema svojoj blagovaonici. "Što zapravo radite s njima, gospodine?"
"Radim s njima? S njima se baš i ne moţe napraviti mnogo, zar ne?" Gospodin
Dollimore sumnjičavo je zinuo u Tristrama. "Mislim, jedino što je propisano jest da
nauče pucati iz te svoje puške, zar nije tako? Oh, i da odrţavaju osobnu čistoću,
naravno, koliko god to mogu."
"Što se tu zbiva, gospodine?" upitao je Tristram pomalo britko.
"Kako to mislite - što se tu zbiva? To je sve što se zbiva, to što sam vam rekao." Stupali
su metalnim, iskričavim korakom preko otvorene palube pustog umjetnog otoka na
zimskom Atlantiku.
"Zapravo sam mislio", rekao je Tristram strpljivije, "jeste li čuli štogod o tome da ćemo
ići u akciju?"
"Akciju? Akciju protiv koga?" Gospodin Dollimore prestao je stupati i zapiljio se u
Tristrama.
"Protiv neprijatelja."
"Oh, shvaćam." Gospodin Dollimore je to izrekao glasom koji je nagovještavao da
postoje i druge skupine osim neprijatelja protiv kojih se moţe ići u akciju. Tristram se
najeţio od grozne pomisli da gospodina Dollimorea vjerojatno smatraju bezvrijednim;
ako se njega moţe ţrtvovati, onda to vrijedi i za njegova narednika. I tada, a tek je bilo
podne, izgrebana ploča zasiktala je kroz zvučnike, sintetička truba zatreštala je svoj
angelus, a gospodin Dollimore je rekao: "O tome jednostavno nisam razmišljao. Mislio
sam da ovo zapravo treba biti neka vrsta akcije. Mislio sam da ovako nekako
obavljamo neku vrstu obrane."
"Najbolje bi bilo da odemo i pogledamo bataljunsku dnevnu zapovijed", rekao je
Tristram. Deţurni pukovnijskog ureda pribi-jao je listove papira na oglasnu ploču -
zapuštene zastavice koje su označavale predaju lepršale su na atlantskom vjetru - dok
su se pribliţavali montaţnim kućicama (iz kojih je odjekivala zvonjava zvonaca s
tipkaćih strojeva) bataljunskog stoţera. Tristram je kimnuo, mrk, čitajući brţe od svoga
časnika. "Onda, to je to", kazao je. Gospodin Dollimore, čitajući otvorenih usta, reče:
"Oh, oh, razumijem. Koja je to riječ? Oh, oh, razumijem." Sve je bilo tamo, prhko i
hladno kao salata, premda manje probavljivo. Zapovijed o pokretu iz Brigade: popis
šest stotina časnika i vojnika - dvije stotine iz svake brigade - trebaju se postrojiti za
utovar u 06:30 sati sljedećeg jutra. "Da, da," rekao je gospodin Dollimore revno, "i mi
smo tu, vidite." Radosno je pokazao prstom kao da je na papiru pisalo njegovo ime.
"Ovdje - Drugi bataljun: Ĉeta B." I onda je, na Tristramovo iznenađenje, nespretno stao
u stav pozor i rekao: "Sada hvala Bogu koji nam je odredio svoje vrijeme."
"Molim?" rekao je Tristram.
"Ako umrem, sjećajte me se samo po ovome", rekao je gospodin Dollimore. Bilo je to
kao da se dio njegove školske lektire sastojao od popisa slavnih prvih rečenica. "'Vi ste
okrali, reče on'," kazao je, "Vi ste pogubili i doveli do kraja'."
"To je već bolje", rekao je Tristram, premda mu se vrtjelo u glavi. "To je već mnogo
bolje."
3.
O ponoći su mogli čuti sirene desantnih čamaca koji su se pribliţavali. Ljude su poslali
na spavanje u deset, nakon što su - napunjeni kakaom i konzerviranom govedinom -
pretrpjeli pregled naoruţanja i nogu, popravili nedostatke na odjeći i opremi te dobili
mnogo bojnog streljiva. Nakon što su trojica vojnika slučajno ustrijeljena i ubijena, a
četni časnički namjesnik zadobio teške ozljede na straţnjici, ova je mjera opozvana kao
preuranjena: vojnicima će se raspodijeliti meci - isključivo za neprijatelje - u bazi, tj. u
luci iskrcavanja.
"Ali tko je taj prokleti neprijatelj?" upitao je narednik Lightbody po tisućiti put. On je
leţao na leţaj u iznad Tristramova, nauznak, glave koja se odmarala na prekriţenim
rukama, privlačan zajedljiv mladić drakulinske vilice. Tristram je pisao pismo svojoj
ţeni sjedeći podignutih koljena omotanih pokrivačem. Bio je siguran da ga neće dobiti,
isto kao što je bio siguran da nije dobila trideset i nekoliko drugih koje je napisao, ali je
pisanje njoj bilo poput odašiljanja molitve, molitve za bolja vremena, normalnost,
pristojna obična zadovoljstva doma i ljubavi. ...Sutra krećemo u akciju. Kamo, Bog zna.
Budi sigurna da ću misliti na tebe, kao i uvijek.

Uskoro ćemo ponovno biti zajedno, moţda prije nego što mislimo. Volim te. Tristram.
Napisao je njezino ime na jeftinu kuvertu iz kantine i zalijepio je; zatim je načrčkao
neizostavnu popratnu poruku: Svinjo koja se nazivaš mojim bratom, daj ovo mojoj
ţeni, ti licemjerno kopile bez trunka ljubavi. Primi vječnu mrţnju od T. F. Vanjsku
kuvertu je adresirao na D. Foxea, Zgrada vlade, Brighton, Šire područje Londona, jer je
bio sasvim siguran da je Derek bio od onih koji imaju moć, na svoj neutralno
oportunistički način, bez obzira na to koja je stranka na vlasti. Derek je vrlo vjerojatno
stajao iza ovog rata, ako rata uopće ima. Zapovjednikova definicija "neprijatelja" bila je
pogrešna. "Znate što ja mislim?" rekao je narednik Lightbody nakon što je Tristram na
zadovoljavajući način odgovorio na njegovo prvo pitanje upućeno samome sebi, ali
uopće ne naglas. "Ja mislim da neprijatelja nema. Mislim da će, čim se ukrcamo na
nosač, oni jednostavno potopiti nosač. Mislim da će baciti nekoliko bombi na njega i
razbiti nas sve u komadiće. Eto, to ja mislim."
"Nema nikakvih bombardera", rekao je Tristram. "Bombarderi više ne postoje. Odavno
su nestali."
"Vidio sam ih u filmovima", rekao je narednik Lightbody.
"Vrlo starim filmovima. Filmovima o ratovima u dvadesetom stoljeću. Ti su stari ratovi
bili vrlo sloţeni i razrađeni u tančine."
"Raspolovit će nas torpedima."
"I opet zastarjela tehnologija", rekao je Tristram. "Sjetite se da nema ratnih brodova."
"U redu", rekao je narednik Lightbody. "Onda otrovni plin. Nekako će nas udesiti.
Nećemo imati prilike ispaliti ni metka."
"Moţda", prihvatio je Tristram, "neće htjeti oštetiti odore, opremu ili brod." Stresao se i
upitao sam sebe: "Na koga, dovraga, mislimo kad govorimo o 'njima'?"
"Očigledno je, čini mi se", rekao je narednik Lightbody. "Pod 'oni' mislimo na ljude koji
se debljaju praveći brodove, odore i puške. Naprave ih pa ih unište pa ih ponovno
naprave. I tako unedogled. Oni su ti koji vode ratove. Domoljublje, čast, slava, obrana
slobode - sve je to sranje, to je to. Svrha rata jest sredstvo rata. A mi smo neprijatelj."
"Ĉiji neprijatelj?"
"Sebe samih. Pazite što vam govorim. Mi nećemo doţivjeti da to vidimo, ali sada nam
predstoji razdoblje beskrajnog rata - beskrajnog jer u njemu neće sudjelovati civilno
pučanstvo, jer će se rat vrlo pogodno odvijati daleko od civilizacije. Civili vole rat."
"Ali samo," rekao je Tristram, "pretpostavljam, dok mogu ostati civili."
"Neki će od njih to moći - oni koji upravljaju i oni koji zarađuju. I njihove ţene,
svakako. Ne kao jadnici s kojima ćemo se boriti rame uz rame - to jest, ako nam
milostivo dopuste da ţivimo dok ne stignemo na drugu stranu."
"Otkako sam pristupio vojsci", rekao je Tristram, "nisam vidio ni jednu pomoćnu
jedinicu."
"Pomoćne jedinice? I to je sve sranje. Ţenske bataljune, to imaju, cijele pukovnije ţena.
Ja bih trebao znati - sestra mi je unovačena u jednu takvu pukovniju. Tu i tamo mi
piše."
"To nisam znao", rekao je Tristram.
"Prema onome što ona kaţe, čini se da one rade uglavnom isto što i mi. Baš prokleto
sve, hoću reći, osim vjeţbanja pucanja. Mjerim koliko će proći vremena dok na jadne
kučke ne bace bombu."
"Muči li vas", upitao je Tristram, "pomisao da ćete moţda biti ubijeni?"
"Ne naročito. Najbolje je da se to desi iznenada. Ne bih volio umrijeti u krevetu,
čekajući na smrt. Kada o tome bolje razmislite," rekao je narednik Lightbody ugodno
se namještajući kao u lijesu, "ta misao 'Dopustite mi da poginem kao vojnik' ima
mnogo dobrih strana. Ţivot je tek izabiranje trenutka smrti. Ţivot je velika odgoda jer
je izbor tako teţak. Golemo je olakšanje kad ne morate izabirati." Desantni je čamac
zatulio u daljini, kao da se podsmjehuje ovim banalnim aforizmima.
"Ja namjeravam ţivjeti", rekao je Tristram. "Imam toliko toga zbog čega ţelim ţivjeti."
Desantni je čamac opet zatulio. To nije probudilo četvoricu drugih narednika u kabini;
oni su bili tvrdi ljudi skloni ruganju Tristramu zbog njegova izgovora i pretenzija na
više obrazovanje; sada su hrkali nakon naporne večeri uz alk u blagovaonici. Narednik
Lightbody nije rekao ništa više i uskoro je i sam zapao u lagan san, ugodan san, kao da
si je sam odrezao ljupki komad zaborava. Ali Tristram je bio u neobičnom krevetu u
neobičnoj vojničkoj sobi, u krevetu narednika Daya (otpuštenog zbog smrti od
botulizma) kojeg je sada zamijenio. Ĉitave je noći desantni čamac rikao kao da je
gladan svog tereta potrošne robe, nespreman čekati do vremena doručka, a Tristram
ga je, vrteći se pod prljavim pokrivačima, slušao. Beskrajni rat. Pitao se. Nije mislio da
je to moguće, ne ako je zakon povijesnog ciklusa valjan zakon. Moţda povjesničari
svih ovih godina nisu bili voljni prihvatiti povijest kao spiralu, moţda zato što je
spiralu bilo tako teško opisati. Lakše je fotografirati spiralu odozgo, lakše je spljoštiti
oprugu u navoj. Je li onda na koncu konca rat ono pravo rješenje? Jesu li oni
nerafinirani rani teoretičari imali pravo? Rat moćni afrodizijak, veličanstveni izvor
adrenalina svijeta, otapalo dosade, Angsta, melankolije, otupjelosti, splina? Rat po sebi
jedan divovski spolni čin koji doseţe vrhunac splašnjavanjem koje nije puko
metaforičko umiranje? Rat, konačno, kontrolor, obrezivač i izrezivač, opravdavatelj
plodnosti?
"Rat", proderao se jedan vojnik u metalnoj udubini okrećući se u dubokom snu. "Rat",
udahnuo je narednik Bellamv koji je hrkao. Po cijelom svijetu upravo su se u tom
trenutku milijuni novorođenčadi borili da iziđu na zrak urlajući "Rat." Tristram je
zijevnuo i zijev mu je bio "Rat." Bio je očajno umoran, ali nije mogao zaspati unatoč
uspavanci ("Rat" na tolikim glazbalima) oko sebe. Noć, međutim, nije bila jako duga;
proizvoljno je jutro nastupilo oko 04:00 sata i Tristram je bio zahvalan što ne mora
proţivjeti agoniju svojih sudrugova narednika, koji su se stenjući vraćali u svijet,
proklinjući i ţeleći da su opet mrtvi, dok je sintetička truba odbijala budnicu po
čitavom logoru.

4.
U jutarnjoj noći, iskre na puteljku ispred vojničke spavaonice dok se vod br. 1
postrojavao, kašalj, hrakanje, psovanje metar i pol iznad iskri. Vodnik Haskell je kao
na kapaljku udijelio svjetlost iz tanke baterijske svjetiljke na popis imena za prozivanje
koji je drţao njegov narednik. Tristram, s metalnim šljemom i u staromodnom
zimskom kaputu raglan ovratnika, izvikivao je imena u vjetar:
"Christie."
"Ovdje."
"Crump."
"Odjebi."
"Gashen. Howell. Mackay. Muir. Talbot." Nekolicina se ljudi javila, neki prostački.
"Bolje da ih izbrojite", rekao je Tristram. Narednik Haskell uperio je svoju svjetiljku
tankoga snopa u svaku trojku lica, razotkrivajući niz dekoltiranih krinki, jezivih
sablasti u atlantskoj tmini. "Dvadeset devet, narednice", rekao je vodnik Haskell.
"O'Shaughnessy se sinoć nastrijelio."
"Vod pozor", naloţio je Tristram. "Krenite nadesno po trojica. Lijevom, brzim trkom."
Sveukupnost ove naredbe uglavnom je izvršena. Vod je zaiskrio, zanoseći se lijevo,
zanoseći se desno, zastajući na pogrešnoj nozi na crti postrojavanja. Drugi vodovi
popeli su se glavinjajući, s plamenim jezičcima za petama, a zapovjednici vodova izišli
su i zauzeli svoja mjesta. Konačno se pojavio kapetan Behrens, mliječnobijeli duh u
dugom časničkom kaputu, i odveo četu na bataljunsko zborište. Ovdje je, u svjetlu
električnih lučnih svjetiljaka, zbog kojih je prizor nalikovao tetoviranoj površini koţe,
misu odrţao bataljunski kapelan koji je zijevao i drhtao dok je prikleknuo kraj
natkrivenog oltara. Tamo se nalazio kruh, čekajući da bude transsupstanciran (od
prošlogodišnje obilne ţetve), ali još nije bilo vina: u kaleţ je naliven alk s okusom
borovnice. Kapelan, visok čovjek koji se doimao nesretnim, blagoslovio je vojnike i
njihov pothvat; neki su mu vojnici ironično uzvratili blagoslovom.
Doručak i, nadglasavajući mljackanje i srkanje, oproštajni govor glavnog zapovjednika
preko zvučnika. "Borit ćete se protiv zlog i bešćutnog neprijatelja u obrani plemenite
stvari. Znam da ćete se okruniti sla sla sla sla škrrriiiiip, vratiti se ţivi i stoga vam
ţelim sretan put i neka vas obilno prati sreća." Šteta, pomislio je Tristram pijući
nadomjestak čaja u naredničkoj blagovaonici, šteta što je zbog izgrebane ploče ovaj
moţda iskreni čovjek ispao tako ciničan. Narednik iz Swansea u Zapadnoj provinciji
ustao je od stola i zapjevao ugodnim tenorom: "Okrunite se slavom, slavom, sla-a-
avom."
U 06:00 sati, nakon što im je razdijeljena za taj dan namijenjena količina hrane, a kojoj
još nije bio istekao rok trajanja, vojnici za akciju određenog dijela bataljuna odmarširali
su - spakirani, utegnuti, noseći bočice s vodom, sa šljemovima na glavi, naoruţani, a
sve su naboj njače (osim časni kove i dočasnikove) bile sigurno prazne - dolje do
pristaništa. Prijevozno sredstvo ih je čekalo, slabo osvijetljeno, ali je naziv sjajio: T3
(ATL) W. G. Robin-son London. Miris mora, nafte, nečiste brodske kuhinje, mornari
trgovačke mornarice u puloverima visokih ovratnika pijuckali su s gornje palube;
iznenadno pojavljivanje kuhinjskog momka koji je uz dreku ispraznio pomije preko
ograde; tugaljivo besmisleno trubljenje sirene. Tristram je upijao taj prizor kad su im
dali voljno dok čekaju - drama bešćutne sjene, bale tereta, nogari dizalica, uzrujano
jurcanje radiotelegrafista, vojnici koji su stojeći ili čučeći na stubama već počeli
odmotavati svoje obroke hrane (konzervirane govedine). Gospodin Dollimore,
povukavši se od kolega niţih časnika, na mahove se zagledao u crno nebo kao u izvor
konačne slave. Trodijelno je razvrstavanje jedinica završilo - još je vojnika stupalo
proizvodeći ustima zvuk prdenja, kličući i prostački pokazujući znak V. Brigadni
bojnik pojavio se odjeven kao za vjeţbu jahanja, pozdravljan i odzdravljajući. Dah se
podigao iz govorećih usta kao govorni oblačić u stripovima. Nafta je postojano utjecala
kroz cijev čije je štrcalo nalikovalo gujinoj glavi na brodskim grudima. Ĉetni časnički
namjesnik iz drugog bataljuna skinuo je šljem da počeše prostački ćelavu glavu. Dva
su novaka, jaučući, veselo udarala jedan drugoga hineći tučnjavu. Visoki kapetan
uzrujano si je trljao prepone. Brodska sirena je zamukala. Jednom je desetniku curila
krv iz nosa. Natkrivene su se brodske stube iznenada rasvijetlile krasnim svjetiljkama
poput boţićnog drvca. Neki su vojnici zastenjali. "Pozor", naredio je glas iz zvučnika,
prigušen i denazaliziran. "Pozor. Ugrdzavanje đe zad odpoćedi. Ugrdzavaj-de ze bo
brojebima bataljuda." Ĉasnici su pozivali i molili, zauzimajući svoj poloţaj ispred
broda koji se ljuljao na valovima. Tristram je rukom pozvao vodnika Hakella.
Zajedničkim su silama postrojili svoj vod pod pravim kutom prema boku broda,
bogohuleći i brekćući. Gospodin Dollimore, dozvan iz snova o dalekoj Engleskoj i
vremena kad je čast nešto značila, brojio je ustima i prstima. Šest vodova Prvog
bataljuna ukrcali su se prvi; jednome je čovjeku, na sveopću radost, puška pala preko
ograde u more; jedan se nespretni poluidiotspotaknuo i gotovo porušio ljude ispred
sebe poput igraćih karata. Ali, sve u svemu, ukrcavanje je bilo uspješno. Drugi
bataljun. Predvodi ga Prvi vod. Tristram je smjestio svoje ljude u dio potpalublja za
vojnike s visećim vrećama za spavanja (vreće će se spustiti kasnije) i učvršćenim
stolovima za objedovanje; hladni zrak ulazio je hučeći, ali su se brodske pregrade
znojile. "Ne budem spavao u nečem takvom", rekao je Talbot misleći na vreće
za spavanje. "Bolje na podu kao u kolibi, tako treba." Tristram je otišao pronaći svoj
smještaj.
"U jedno bih se kladio," rekao je narednik Lightbody skidajući svoj zaveţljaj, "a to je da
će zakucati palubna vratašca, ili kako se to mornarički već zove. Vidjet ćete. Neće nas
pustiti na palubu. Štakori u zamci, tako mi Boga ili Goba." Legao je, doimajući se
krajnje zadovoljnim, na plitki podnos donjeg leţaja. Iz bočnog dţepa prastare ratne
odore izvukao je izgrebenu knjiţicu. "Rabelais", rekao je. "Jeste li čuli za toga starog
pisca? Je m'en vais chercher un grand peut-etre. To je rekao na samrtničkoj postelji.
'Idem istraţiti veliko moţda/ I ja. I svi mi. 'Spustite zastor, komedija je završena.' To je
još nešto što je rekao."
"To je francuski, zar ne?"
"Francuski. Jedan od mrtvih jezika."
Uzdišući, Tristram se popeo na gornji leţaj. Drugi narednici -grublji, moţda gluplji -
već su se počinjali kartati; jedna se skupina svađala oko navodnog varanja pri
dijeljenju. "Vogue lagalere!" uzviknuo je glas narednika Lightbodyja. Brod nije
poslušao odmah, ali su nakon pola sata začuli štropot isplovljavanja, a odmah zatim
postojano brujanje brodskog motora poput registra šezdesetometarskih orgulja. Kao
što je narednik Lightbody prorekao, nitko nije smio izići na palubu.

5.
"Kad je jelo, narednice?"
"Danas neće biti nikakva jela", rekao je Tristram strpljivo. "Dobili ste hranu sa sobom,
sjećate se. Ali trebali biste poslati nekoga gore na palubu po kakao."
"Ja sam pojeo", rekao je Howell. "Pojeo sam svoj obrok dok smo čekali na ukrcaj.
Prokleta prisila, kaţem ja. Prokleto polugladni, i prokleto zaj... i prokleto poslani da
nas prokleto upucaju."
"Šalju nas da se borimo protiv neprijatelja", kazao je Tristram. "I mi ćemo dobiti priliku
za pucanje, ništa se ne bojte." Veliki dio jutra zatvorenog u potpalublju proveo je čisteći
svoj pištolj, prekrasno izrađeno oruţje za koje, očekujući da će svoj radni vijek provesti
kao miroljubiv učitelj, nikad nije pomislio da će ga upotrijebiti. Zamišljao je iznenađen
izraz nekoga tko pada usmrćen njime; zamišljao je lice kako se rascvjetava poput
prskanja dţema od šljiva; gnječenje iznenađenja ili bilo kojeg drugog osjećaja u
bezličnu kašu; zamišljao je sebe, zubalo i kontaktne leće i sve ostalo, kako se iznenada
pretvara u muškarca i obavlja muški čin ubijanja drugog muškarca. Zatvorio je oči i u
mislima osjetio kako mu prst njeţno steţe obarač pištolja; iznenađeno lice pred njim
bilo je Derekovo lice; Derek se jednim ţestokim praskom pretvorio u pekmezastu kašu
ugnijeţđenu na elegantnom sakou. Tristram je otvarajući oči smjesta shvatio kako po
svoj prilici izgleda svojim vojnicima-ţestok, poluzatvoreih očiju i ubilački iskešen,
svima njima primjer.
Ali ljudi su bili nemirni, razdraţljivi, dosađivali su se, zamišljeni, neraspoloţeni za
sanjarenje o krvi. Sjedili su uokolo, rukama pridrţavajući spuštene glave, s laktovima
na koljenima, i staklastim očima gledajući viđenja. Pokazivali su jedan drugome slike
dok je netko svirao usnu harmoniku -to najmelankoličnije glazbalo. Pjevali su:

Vratit ćemo se kući

Vratiti kući, kući.
Jednom uskoro,
Siječanj ili lipanj,
Uvečer, ujutro ili popodne.

Oslonjen o leţaj, odlutao u mislima, slušajući ovu tuţnu pjesmicu, Tristram je osjetio
kako mu se drhtaj razlijeva po cijelom tijelu. Učinilo mu se kao da je iznenada
premješten u vrijeme i na mjesto koje nikada prije nije bio posjetio, svijet iz knjiga i
filmova, neizrecivo star. Kitchener, pokojni, Bottomley, veliki ratni brodovi, cepelini,
Bing Boys- riječi mirisne koje su budile bolne uspomene, ponavljala je pjesma poput
napjeva.
Dakle stoj i čekaj
Kraj vrtnih vrata
Dok mi se brod ne vrati poskakujući preko pjene.
Bit ćemo zajedno
Zauvijek i uvijek,
I nikad više nećemo lutati.

Leţao je skamenjen od uţasa, teško dišući. Ovo nije bio postupak koji su stari pisci
znanstvene fantastike nazivali "vremenski skok": to je stvarno bio film, stvarno priča, i
svi su bili zarobljeni u njoj. Sve je bilo potpuno izmišljeno, bili su likovi u nečijem snu.

Vratit će se,
Vratit ćemo se,
Vratit ću se kući.

Đipnuo je sa svog leţaja. Potresao je narednika Lightbodyja. "Moramo se izvući

odavde", zadahtao je. "Nešto nije u redu; nešto je zlo."
"To je baš ono što sam vam pokušavao reći cijelo vrijeme", rekao je narednik Lightbody
smireno. "Ali mi si tu ne moţemo ništa pomoći."
"Oh, smirite se, zaboga", viknuo je narednik pokušavajući zaspati jer je vrijeme na
moru uvijek isto.
"Vi ne shvaćate", rekao je Tristram nestrpljivo, još podrhtavajući. "Zlo je zato što je
nepotrebno. Ako nas ţele pobiti, zašto to onda jednostavno ne učine ovdje i sada?
Zašto nas nisu ubili tamo na B6? Ali ne ţele to. Ţele da proţivimo i prođemo kroz
obmanu..."
"Obmana izbora", rekao je narednik Lightbody. "Sklon sam sada sloţiti se s vama.
Mislim da će to biti prilično dugotrajna obmana. Ne preduga, nadam se."
"Ali zašto, zašto?"
"Moţda zato što imamo vladu koja vjeruje da svatko treba doţivjeti obmanu slobodne
volje."
"Mislite li da se ovaj brod stvarno kreće?" Tristram je oslušnuo. Brodski su strojevi
ustrajno pumpali, stvarajući ugodan osjećaj poput topla obloga na trbuhu, ali nije se
moglo reći da li stvarno...
"Ne znam. Nije me briga."
Ušao je brodski deţurni narednik, upareni mladić konjskih zubi i vrata poput
iskrivljenih uţadi. Nosio je kapu i SOS ovoj na nadlaktici. "Što se gore zbiva?" upitao je
Tristram.
"Kako da ja znam? Već mi je svega dosta - baviti se ovim poslom." Zagrabio je u bočni
dţep. "Trebao bih biti vodnik za postu", rekao je. Prelistao je nekoliko pisama. Pisama?
"Imam prokleto dovoljno posla. Staţist Troops je pravi gad. Evo", rekao je bacajući
snop usred partije karata. "Baci kocku, Smrti, i idemo u napad na anđele."
"Gdje si dobio ove?" zbunjeno se namrštio narednik Lightbody.
"Iz brodskog ureda. Misle da im ih bacaju helikopterom." Došlo je do strke. Jedan igrač
je zacvilio: "Bemti, i to baš kad sam dobio dobre karte."
Jedno za njega, jedno za Tristrama. Prvo koje je dobio, najprvije, doslovno apsolutno
vraški najprvije otkad je došao u vojsku. Je li to zlokoban znak, dio filma? Prepoznao je
rukopis, od njega mu je srce zaplesalo. Legao je na svoj leţaj, onemoćao i drhćući dok
ga je probijao znoj, i kao u bunilu poderao omotnicu prstom. Da, da, da, da. Bila je to
ona, baš ona, njegova ljubljena -sandalovina i kamforovina. Dragi, predragi Tristrame,
promjene u poludjelom svijetu, čudna su nas zbivanja tako nesretno odijelila, ništa
ovdje ne mogu reći, osim da mi nedostaješ, ljubim te, čeznem... Pročitao ga je četiri
puta, a onda kao da se onesvijestio. Kad se pribrao, shvatio je da ga još uvijek čvrsto
steţe. ...Molim se svakodnevno da mi te more pošalje natrag. Volim te i ako sam te
ikada povrijedila oprosti. Vrati se svojoj... Da, da da, da. Ţivjet će. Hoće. Neće ga
srediti. Drhtavo se spustio s leţaja, steţući pismo kao tjednu plaću. Tada je kleknuo, ne
stideći se, zaklopio oči, spojio ruke. Narednik Lightbody zapanjeno je zurio u sve to.
Jedan kartaš reče: "Onaj jadnik tamo razgovara s vrhovnim zapovjednikom", te hitro i
umjesno podijelio karte.

6.
Još tri dana u utrobi broda, neprestana električna svjetlost, bubnjanje strojeva, znojenje
brodskih pregrada, brujanje ventilatora. Tvrdo kuhana jaja za doručak, kriške kruha i
konzervirana govedina za ručak, kolač za uţinu, kakao i sir za večeru, konstipacija
(nova cjelodnevna zanimacija) u vojničkim glavama. A onda, jednoga pospanog
poslijeručka, sviranje sirene i odzivno sviranje sirene, izdaleka, kasnije teško strugavo
odmotavanje kilometar i pol dugog sidrenog lanca, glas brodskog četnog časničkog
namjesnika preko razglasa: "Iskrcavanje u 17:00 sati, uţina u 16:00 sati, postrojavanje
na brodu u punoj ratnoj spremi u 16:30 sati."
"Ĉuješ li tu buku?" upitao je narednik Lightbody mršteći se naporno prema svom
nakrenutom lijevom uhu.
"Topovi?"
"Tako zvuči."
"Da." Isječci stare pjesme počeli su se vrtjeti po Tristramovoj glavi, isparujući se iz
nekog zaboravljenog izvora: "...Došli smo gore u Kokao kad ti si lokao cugu koju nitko
ovdje ne zna." (Gdje je bio Kokao i što su tamo radili?) "Povedi me natrag u dobri stari
Blighty, stavi me na vlak za..." (Blighty je bio rana zbog koje se vratio u domovinu, nije
li tako bilo? Rana je privlačno sjajila, isto kao i Engleska; Engleska i rana postale su
jedno. Kako je tragičan čovjekov usud.) Pripadnici njegova voda turobno su mrmorili
sentimentalni pripjev:

Bit ćemo zajedno

Zauvijek i uvijek,
I nikad više nećemo lutati...

Tristram je ţvakao i ţvakao suhi kolač od sjemenki ţitarica koji su dobili za uţinu;
gotovo ga je silom morao prstom ugurati u jednjak. Nakon uţine obukao je dugački
kaput s nizom metalnih puceta okomito po cijeloj duţini prednje strane, zbog kojeg je
izgledao poput dječjeg crteţa čovjeka, i plitki čelični šljem koji je nalikovao naopako
okrenutom bazenčiću za ptice. Navukao je naprtnjaču i na rame objesio torbicu;
zakopčao je spremnike streljiva i okinuo pištolj na prazno. Uskoro je, poput pravog
vojnika, bio spreman za svoj vod i gospodina Dollimorea. Kad je ušao u njihovu
blagovaonicu, gospodin Dollimore već je bio tamo i govorio: "Mi iz sveg srca volimo
ovu našu zemlju. Dat ćemo za nju sve od sebe, je li tako, dečki?" Oči su mu sjale kroz
naočale, a čelo mu je bilo jednako vlaţno kao i brodske pregrade. Pripadnici voda
smeteno su skrenuli pogled. Tristram je iznenada osjetio prema njima veliku ljubav.
Morski zrak puhao je ledeno: zasuni su bili otvoreni. Brodski je časnički namjesnik
preko razglasa počeo nezainteresirano izvikivati redoslijed iskrcavanja. Tristram je
imao vremena obazreti se po palubi. Mrak, rijetke svjetiljke, konopci, debeli konopi za
vezivanje broda, mornari u kariranom koji su pljuvali preko ograde, ledena hladnoća,
bubanje i lupanje s kopna, bljeskovi eksplozija. "Gdje smo?" upitao je Tristram
mornara plosnata lica. Mornar je odmahnuo glavom i rekao da ne govori engleski:
"Yingkuo hua, wo pu tung." Kineski. More je siktalo i šištalo jezikom stranog mora.
Stranog? Pitao se.
Vod za vodom sitnim je korakom silazio niz strmu kosinu uz zveket velikih čizama.
Tamno pristanište smrdjelo je od isparavanja nafte. Svjetiljke su bile malobrojne, kao
da je na snazi bila neka uredba o ograničenom zamračenju. Radiotelegrafisti su
trčkarali amo-tamo s podlogama za pisanje s kvačicom za papir. Vojni policajci hodali
su u parovima. Bojnik u kapi crvenih naušnjaka i laţnoga gospodskog izgovora
zamuckivao je u govoru i udarao se po boku palicom s koţnom narukvicom.
Gospodin Dollimore bio je pozvan, zajedno s drugim niţim časnicima, na kratak
sastanak pokraj nekih koliba. Dalje u pozadini mukle eksplozije granata i skvičanje
metaka, bljeskavice, sve dio ratnog filma. Nepoznati kapetan karnišastih brkova
govorio je ţivahno mašući gospodinu Dollimoreu, koji je slušao otvorenih usta, i
njegovim kolegama. Gdje su bili kapetani brigada? Tristram je s osjećajem nelagode
primijetio da ne vidi ni jednog brigadnog časnika iznad čina poručnika. Dakle kapetan
Behrens je samo otpratio svoju četu do broda. Prema tome, samo su se poručnici i niţi
časnici smatrali potrošnom robom. Gospodin Dollimore se vratio i pomalo zadihano
rekao da moraju od-marširati do logora, dva kilometra prema unutrašnjosti.
Odmarširali su pod zapovjedništvom stranoga kapetana, vod za vodom. Vojnici su
pjevali tiho, noćno:

Vratit ćemo se kući

Vratiti kući, kući.
Jednom uskoro,
Siječanj ili lipanj,
Uvečer, ujutro ili popodne...

Rana večer bez mjesečine. Odsjaji su otkrivali obrezana stabla poput mizanscene s obje
strane ceste nasute tucanikom. Krajolik bez zidića, ţivica i seoskih imanja. Ali vodnik
Haskell je rekao: "Poznajem ovaj kraj. Kunem se da poznajem. Ima nešto u zraku.
Meko. Kerry ili Clare ili Galway. Proputovao sam cijelom ovom zapadnom obalom u
vrijeme mira", rekao je gotovo opravdavajući se.
"Prodavao sam i kupovao, znate. Poznajem ovaj dio Irske kao svoj dţep. Kišna
mekoća," kazao je, "ako razumijete što ţelim reći. Dakle borit ćemo se protiv Iraca.
Dobro. Tuku se vraški srčano. Premda nakon svega nisu zlopamtila. Otkinut će ti
glavu i vratiti je."
Pribliţivši se logoru, marširali su uz pozdrav. Logor je bio ograđen bodljikavom
ţicom, betonski stupovi ulaznih vrata; straţar ih je uz škripu otvorio. Kolibe sa
svjetiljkama. Vrlo malo pokreta. Neki je čovjek pjevajući prošao, odrţavajući ravnoteţu
kolačima koje je nosio na šalicama čaja. Sjetan mu kl i štropot postavljanja stolova u
potleušici s natpisom NAREDNIĈKA BLAGOVAONICA, miris nečega što se prţi u
nedovoljno vrućoj masti. Postrojbe su stale po naredbi; ljudi su otposlani, vod po vod,
u barake određene za njih, predvođeni C3 desetnicima u tenisicama (samodopadnima
samodopadnošću skladištarskog osoblja); narednici su odvedeni u svoju nekomfornu
prostoriju - na stropu jedna nepokrivena crvena ţarulja primjerena privremenom
logoru, za leţanje prašni madraci iz kojih je probijala podstava, bez posteljine, bez
dodatnih pokrivača, neupaljena prljava peć. Onamo ih je sproveo suhi četni narednik
intendant. "Gdje se nalazimo?" upitao je Tristram. "Logor 222." "Da, to znamo, ali
gdje?" Uvukao je zrak kroz zube kao odgovor i izišao.
"Slušajte", rekao je narednik Lightbody stojeći kraj Tristrama nakon što su odloţili
opremu. "Primjećujete li išta neobično u vezi s tom bukom eksplozija?"
"Ima toliko mnogo zvukova."
"Znam, ali samo slušajte. Dolazi odande. Dada ramp, dada ramp, dada ramp. Moţete
li to razaznati?"
"Mislim da mogu."
"Dada ramp, dada ramp. Na što vas to podsjeća?"
"Radi se o vrlo ravnomjernom ritmu, zar ne? Shvaćam što hoćete reći: previše je
ravnomjeran."
"Točno. Ne podsjeća li vas to pomalo na oproštajni govor našeg zapovjednika?"
"Dobri Boţe", reče Tristram još uţasnutiji. "Izgrebena gramofonska ploča. Bi li to bilo
moguće?"
"Vrlo moguće. Snaţna pojačala. Magnezijski bljeskovi. Električni rat, gramofonski rat.
A neprijatelji, jadnici, gledaju i slušaju isto."
"Moramo se izvući odavde", stresao se Tristram.
"Glupost. Ovdje ste u klopci isto toliko koliko ste bili na onom brodu. Elektrificirana
ograda, straţari kojima je naloţeno da pucaju bez pitanja. Moramo proći kroz to."
Ipak su zajedno odšetali do dva metra visoke ţičane ograde. Rešetka je bila čvrsto i
temeljito isprepletena. Tristram je vodnom baterijskom svjetiljkom poprskao vlaţno
tlo. "Vidite tamo", rekao je. U uskom mlazu svjetlosti leţala je lešina vrapca,
pougljenjela, kao skinuta s raţnja. Tada im se pribliţio desetnik koji je sličio zecu,
gologlav, otkopčanoga puceta na ovratniku odore, mašući praznom šalicom. "Drţi se
podalje od ograde, prijatelju", rekao je drskošću sklad istarskog osoblja. "Elektrizirana
je. Mnogo volta. Sprţit će te skroz-naskroz."
"Gdje se točno nalazimo?" upitao je narednik Lightbody.
"Logor 222."
"Oh, zaboga", povikao je Tristram. "Gdje*"
"To se pitanje ne moţe postaviti", rekao je desetnik oštroumljem dostojnim svojih
traka. "Gdje ne znači ništa. To je tek komad zemlje, to je sve." Začuli su crescendo buke
motora na cesti izvan logora. Trotonski kamion s upaljenim dugim svjetlima
poskakujući je prošao putujući prema obali, zatim još jedan, pa još jedan, konvoj od
njih deset. Desetnik je stajao u poloţaju pozor sve dok i posljednja straţnja svjetla nisu
prošla. "Mrtvaci", rekao je sa spokojnim zadovoljstvom. "Kamioni puni leševa. I samo
zamislite, još preksinoć su neki od njih bili ovdje, šetajući se prije večere kao i vi,
razgovarajući sa mnom kao sada vi." Odmahnuo je glavom s namještenim bolom. U
daljini je gramofonska ploča brujala Da-da ramp, dada ramp.

7.
Sljedećeg jutra, ubrzo nakon mise, rekli su im da će se uvečer otputiti na bojišnicu i da
se očekuje neka "predstava". Gospodin Dollimore sjao je od zadovoljstva, unaprijed se
radujući. "Zatru-bite, vi trube, nad mnogobrojnim mrtvacima!" citirao je, neumjesno,
svojem vodu.
"Vi kao da vrlo ţeljno iščekujete smrt", rekao je Tristram čisteći pištolj.
"Ha? Ha?" Gospodin Dollimore povratio se iz svog prebiranja po omiljenim citatima.
"Preţivjet ćemo", rekao je. "Švabe će dobiti što ih ide."
"Švabe?"
"Neprijatelj. Drugi naziv za neprijatelja. Tijekom moje časničke obuke", kazao je
gospodin Dollimore, "gledali smo filmove svake večeri. Uvijek su to bili Švabe. Ne,
laţem. Katkada je to bio Fritz. I Jerry, katkada."
"Razumijem. A imali ste i ratnu poeziju?"
"Subotama ujutro. Nakon odmora. Radi podizanja morala, rekao je kapetan
Audenlsherwood. To mi je bio jedan od omiljenih predmeta."
"Razumijem."
Hladni suhi dan s vjetrom koji je podizao prašinu. Bodljikava ţica visoke voltaţe,
natpisi Ministarstvo obrane, neugodni krajolik izvan granica logora, jednako
deprimirajuće kao što je bilo i na onom razdraţljivom Atlantiku, posvuda oko B6. Još
uvijek su se čuli udaljeni treskovi i udarci - dvadesetčetverosatna predstava, vjerojatno
sa tri smjene desetnika kao diskdţokeja - ali bez vatre na nebu. U podne je staromodni
avion - konopi, majstorije u zraku, otvorena pilotska kabina i zrakoplovac sa zaštitnim
naočalama - posrnuo preko logora i odletio dalje. "Jedan od naših", kazao je gospodin
Dollimore svome vodu. "Viteški borbeni letač." Objed se sastojao od konzervirane
govedine i dehidriranog povrća vraćenog u prvotno stanje; nekoliko sati na kuhinjskoj
duţnosti, za uţinu obrok od tjestenine s ribom i posebno zapakirani komadi
Arbuckleove voćne pite. Tada, dok je sunce tonulo u more -nebeska kajgana razbijenih
jaja - iz intendantova se skladišta vadilo streljivo; i jedna limenka konzervirane
govedine po čovjeku i sivi komad kukuruznog kruha. Na limenci konzervirane
govedine nalazio se natpis na kineskom čije su ključne riječi bile:
Tristram se nacerio na to; svaka je budala mogla pročitati rašljastu drugu riječ (dakle,
Kinezima je bit čovjeka bila rašljanje?) ako je imala sestru koja je radila u Kini. Usput,
što se dogodilo s njom? A što s njegovim bratom u Americi? U jedanaest mjeseci
primio je jedno pismo, samo jedno, od nekoga dragoga, ali to je bilo od osobe koja mu
je bila najdraţa. Potapšao je prednji dţep na košulji u kojem je pismo bilo na sigurnom.
Shoujen, ha? Riječ transliterirana latiničnim pismom na dnu konzerve jasno se vidjela.
Zreo, sočan, primjereno skuhan čovjek.
U sumrak su se postrojili u punoj ratnoj opremi; boce su bile pune, bajuneti učvršćeni
na cijevi pušaka, čelični šljemovi pokriveni maskirnom mreţom. Gospodin Šalter iz
nekog drugog bataljuna, nedavno promaknut u kapetana Šaltera i samosvjestan zbog
toga, pojavio se da obavi pregled jedinica. Ĉinilo se kao da upute ima ispisane na
komadu papira; nije imao pravilnik. Pomalo skvičeći, on im je rekao da krenu po
trojica nadesno i Tristram se, krećući, prvi put zapitao o tom anakronizmu. Mora biti
da su u onom prototipskom ratu išli učetvero. Ali bit suvremenog rata kao da je bila
eklektična jednostavnost: ne budimo previše sitničavi. Iz logora su uredno izmarširali.
Nitko im nije mahao na odlasku, osim straţara, koji ih je po pravilima trebao
pozdraviti puškom u stavu pozor. Zaokrenuli su lijevo i nakon pola kilometra krenuli
slobodnim hodom. Međutim, nitko nije pjevao. Učvršćeni bajuneti izgledali su kao
Birnam Wbod na šiljcima. Između muklih eksplozija, udaraca i bubnjanja-sada
vremenski razmaknutijima nego prije i, sigurno, onu su izgrebanu ploču bacili - moglo
se čuti kako voda bućka u čuturama. Bljeskovi vatre na nebu mogli su se vidjeti; s obje
strane ceste crno isječeno drveće sumorno bi se ukazalo pri iznenadnoj svjetlosti.
Prošli su kroz neki zaselak, patvorenu gotičku hrpu ruševina, i nekoliko stotina metara
izvan njega dobili su naredbu da stanu. "Sada!" zapovjedio je kapetan Slater. "Raziđite
se!" Razišli su se; tup-Iji pojedinci brzo su shvatili što ta duga riječ znači: cesta je
ugodno odzvanjala udobnim toplim zvukom puhanja. Ponovno su pozvani da se
postroje. "Sada smo vrlo blizu bojišnice", rekao je kapetan Slater, "i neprijatelj nas moţe
gađati." ("Glupost", pomislio je Tristram.) "Kretat ćemo se u koloni, drţeći se lijeve
strane ceste." Od tre corde u una corda, poput prigušenog pijan i na. Ĉeta se stanjila na
jedan tanki niz i hod se nastavio. Nakon daljnja dva kilometra stigli su, slijeva, do
nečega što je sličilo razrušenoj seoskoj kući. Kapetan Slater se posavjetovao sa svojim
komadićem papira u svjetlu jednog nebeskog bljeska, kao da vidi je li to pravi kućni
broj. Doimajući se zadovoljno, odvaţno je ukoračao kroz prednja vrata. Dugi ga je niz
slijedio. Tristram je sa zanimanjem primijetio da su ušli u rov. "Ovo je neobična kuća",
promrmljao je jedan čovjek kao da je iskreno vjerovao da su ovamo bili pozvani na
večeru.
Bila je to samo fasada, poput nečega iz filmskih kulisa. Tristram je baterijskom
svjetiljkom osvijetlo tlo - rupe, isprepletene ţice, iznenadni bijeg male zvjerke dugačka
repa - i odmah se čulo "Ugasi to prokleto svjetlo." Poslušao je; glas je zvučao
autoritativno. Upozorenja su se prosljeđivala cijelom duţinom beskrajne kolone:
"Rupa - upa - opa; ţica - šica - ica", poput primjera jezičnih promjena. Tristram se
spotaknuo i naletio na zapovjednika prvog postrojenja svog voda, jasno videći cijelu
kulisu u bljesku nebeskog vatrometa (jer to je bilo to, to mora da je upravo to). Svakako
bi trebao postojati pričuvni poloţaj, opskrba, poţarni, dim i smrad iz ukopanih
poloţaja. Cijeli labirint činio se potpuno napušten i nije bilo nikoga da im izrazi
dobrodošlicu. Iznenada su skrenuli udesno. Ljudi su se sprijeda spoticali, tiho psovali,
naguravali se u ukopane poloţaje.
"Neprijatelj je", prošaptao je gospodin Dollimore sa strahopoštovanjem, "udaljen tek
stotinjak metara. Tamo." Pokazao je, krasno osvijetljen veličanstvenim bljeskom, u
smjeru ničije zemlje, ili kako god se to zove. "Moramo postaviti straţare. Jedan na
svakih četrdeset ili pedeset metara."
"Slušajte," rekao je Tristram, "tko ovdje zapovijeda? Što smo? Kome pripadamo?"
"Ajoj, koliko pitanja!" U novom bljesku vatrometa blago je gledao Tristrama.
"Evo što zapravo hoću reći", kazao je Tristram. "Jesmo li mi pojačanje nekim
jedinicama koje su već na bojišnici, ili smo... Što smo? Odakle nam stiţu zapovijedi?
Kakve zapovijedi imate?"
"Narednice," rekao je gospodin Dollimore očinski, "nemojte se zamarati tim velikim
pitanjima. Sva će se ona razriješiti, ništa se ne bojte. Samo se pobrinite da se ljudi
smjeste kako treba. Zatim odredite straţare, hoćete li?" U međuvremenu se neškodljiva
buka nastavljala: gramofoni su treštali svoje simulacije strastvenog rata: zvučnici mora
da su bili vrlo blizu. Iz zemlje su rigala svjetla istančanog intenziteta, poput
profinjenog ulja. "Prekrasno", rekao je čovjek iz Sjeverne provincije provirujući iz
svoga zaklona.
"Koja je svrha", ustrajao je Tristram, "postavljanja straţara? Tamo nema neprijatelja.
Cijela stvar je prijevara. Vrlo će brzo ovaj rov eksplodirati, a eksplozija će biti
detonirana daljinskim upravljačem kojim upravlja neki prokleti veliki pauk koji sjedi u
logoru. Zar ne razumijete? To je nov način, suvremeni način rješavanja pitanja
prekomjernog pučanstva. Zvukovi su laţni. Bljeskovi su laţni. Gdje je naše topništvo?
Jeste li vidjeli ikakvo topništvo iza naših poloţaja? Naravno da niste. Jeste li vidjeli
ikakve granate ili šrapnele? Dignite glavu iznad prsobrana i što mislite, što će se
dogoditi?" Tristram se uspentrao po nekakvim vrećama napunjenim zemljom, uredno
sloţenim, očito je to bilo djelo zidara, i pogledao unaokolo. U trenu bljeska vatrometa
uočio je nizinski krajobraz i u daljini obrise drveća i breţuljaka iza njih. "Eto", rekao je
spuštajući se.
"Odlučio sam", rekao je gospodin Dollimore tresući se, "da vas dam uhititi. Odlučio
sam da ću vam oduzeti čin. Odlučio sam..."
"Ne moţete." Tristram je odmahnuo glavom. "Vi ste samo poručnik. Ne moţe to učiniti
ni vaš provizorni vršitelj duţnosti, kapetan Šalter. A to je još jedna stvar koju mi
moţete reći - gdje su viši časnici? Ne moţete ovdje naći ni jednog aktivnog časnika.
Gdje je bataljunski stoţer, na primjer? Vraćam se svom ranijem pitanju - tko izdaje
zapovijedi?"
"Ovo je neposluh", tresao se gospodin Dollimore. "Ovo je i izdaja."
"Ma dajte, to je glupost. Pazite," rekao je Tristram, "duţni ste reći ovim ljudima što se
događa. Duţni ste ih odvesti natrag u logor i spriječiti da budu sluţbeno pobijeni.
Duţni ste početi postavljati neka pitanja."
"Nemojte me učiti što mi je duţnost." Gospodin Dollimore je, na opće iznenađenje,
izvadio pištolj. "Odlučio sam vas ustrijeliti", rekao je. "Imam na to pravo. Za
uznemiravanje i širenje malodušnosti." Ĉinilo se kao da pati od akutne ţute groznice:
pištolj je silovito podrhtavao.
"Sigurnosni zapor vam je još zakočen", rekao je Tristram. "Kakva prokleta besmislica!
Ne biste za to imali hrabrosti. Ja idem odavde." Okrenuo se na peti.
"O, ne, ne idete." I na Tristramovo krajnje zaprepaštenje, gospodin Dollimore je,
očigledno nakon što je otkočio sigurnosni zapor, okinuo. Prasak, i metak je zviznuo
dobrano pokraj mete te se sigurno zabio u vreću sa zemljom. Neki su vojnici iskrivili
glave da vide, ţvačući ili zastavši u ţvakanju/otvorenih usta buljeći prema izvoru
buke pravog oruţja.
"U redu", uzdahnuo je Tristram. "Ali samo čekajte, to je sve. Vidjet ćete da imam
pravo, vi idiote."

8.
Ali Tristram nije baš u svemu imao pravo. Njegov mu je zdrav razum trebao objaviti
da u njegovoj razuzdanoj konstrukciji postoji pogreška. Gospodin Dollimore se
povukao u kakav god je već jadni stoţer izmajstorirao provizorni vršitelj duţnosti,
kapetan Šalter. Tristram je promotrio svoj vod. Vodnik Haskell je rekao: "Znate li što
sam pronašao, narednice? Ţućkastu djetelinu. To prilično dobro dokazuje gdje smo,
zar ne?"
"Moţete li se domisliti zašto smo ovdje?"
Vodnik Haskell se izbeljio poput ţabe i rekao: "Daše borimo protiv Iraca, kao što sam
rekao. Premda, zašto bismo se borili protiv njih - samo Bog zna. Ipak, mi ne znamo ni
pola od onoga što se događa, zar ne? Iz onoga što sam čuo na vijestima prije nekoliko
tjedana pomislio bih da bi to trebali biti Kinezi. Moţda su Irci i Kinezi zajedno u tome."
Tristram je razmišljao treba li prosvijetliti vodnika Haskella koji se doimao kao
dobroćudan i pristojan obiteljski čovjek. Nikad mi ne bi vjerovali. Opori časnički glas
to je pjevao nekoliko metara dalje u rovu. Seminar iz starih ratnih pjesama, dakle,
tijekom časničke obuke? Tristram se pitao bi li sad bio dobar čas da pokuša tiho
nestati.
Međutim, budući da je shvaćao kako je sve to velika klopka, namještaljka, znao je da se
ne moţe vratiti u pozadinu. Ako je postojao ikakav način i put, on je leţao naprijed,
preko prsobrana i sretno. Rekao je vodniku Haskellu: "Jeste |i sasvim sigurni da je ovo
zapadna obala Irske?"
"Toliko siguran koliko se u išta moţe biti siguran."
"Ali ne biste mogli reći točno gdje."
"Ne," rekao je vodnik Haskell, "ali bih rekao da sigurno nismo tako visoko na sjeveru
kao što je Connaught. To znači da to mora biti Galway ili Clare ili Kerry."
"Shvaćam. A kojim bi se putem čovjek otputio na drugu obalu?"
"Morali biste sjesti na vlak, nije li tako? Ovdje u Irskoj imaju sve stare parne vlakove, ili
su bar imali kad sam ja ovuda putovao. Da vidim. Ako je ovo Kerry, onda biste mogli
putovati iz Killarneva u Dungarvan. Ili sjevernije iz Listowela preko Limericka i
Tipperarv-ja i Kilkennvja u Wexford. Ili, ako pretpostavimo da smo u pokrajini
Clare..."
"Hvala, vodniče."
"To se ne bi dalo učiniti, naravno, ako smo u ratu s Ircima. Pre-rezali bi vam grkljan
čim bi čuli kako govorite."
"Shvaćam. U svakom slučaju hvala."
"Ne mislite kidnuti, zar ne, narednice?"
"Ne, ne, naravno da ne." Tristram je napustio zatvorenu smrdljivu zemunicu punu
ljudi koji su izvaljeno ljenčarili i otišao porazgovarati s najbliţim straţarem. Straţar,
pjegavi mladac koji se zavao Burden, rekao je:
"Vidio sam ih tamo kako se miču, narednice."
"Gdje? Tko?"
"Tamo s druge strane." Naklonio je metalni šljem prema protivničkim rovovima.
Tristram je osluhnuo. Kinezi? Ĉulo se mrmorenje prilično visokih glasova. Snimljeni
zvukovi bitke bili su se znatno stišali. Dakle tako. Srce mu je potonulo. Bio je u
zabludi, u potpunoj zabludi. Neprijatelj doista postoji. Osluhnuo je bolje. "Kretali su se
stvarno brzo, jesu, i tiho. Ponašaju se vrlo pristojno."
"Znači da nećemo više dugo čekati", rekao je Tristram.
Kao da je htio potvrditi njegovu tvrdnju, gospodin Dollimore se pribliţio spotičući se
kroz rov. Spazio je Tristrama i rekao: "Vi ste to, zar ne? Kapetan Slater kaţe da bi vas
trebalo pritvoriti. Ali on također kaţe da je sad prekasno. Napadamo u 22:00.
Uskladite satove."
"Napadamo? Kako napadamo?"
"Evo vas opet s vašim glupim pitanjima. Idemo preko prsobrana točno u 22:00. Sada
je", provjerio je, "točno 21:34. Pričvrstite bajunete. Naređeno nam je da zauzmemo onaj
neprijateljski rov." Sjajio je grozničavo.
"Tko je izdao zapovijed?"
"Nije vaša briga tko je izdao zapovijed. Pripremite vod. Napunite sve puške i ne
zaboravite staviti metak i u cijev." Gospodin Dollimore stajao je uspravno i izgledao
vaţno. "Engleska", iznenada je rekao i nos mu se ispunio suzama. Kako u ovim
okolnostima nije imao što više reći, Tristram je salutirao.

U 21:40 sati iznenadna tišina udarila ih je u lice. "U vraţju mater", rekli su ljudi ţaleći
za udobnom bukom. Svjetla su prestala bljeskati. U ovom nepoznatom prigušenom
mraku jasnije su čuli neprijatelje kako kašlju, šapću povišenim glasovima Orijentalaca
sitnih kostiju. U 21:45 cijelom su duţinom rova ljudi ustali, teško dišući na usta.
Gospodin Dollimore, s drhtavim pištoljem, ne odvajajući oči od sata, bio je spreman
povesti svojih trideset ljudi preko (nekog zakutka stranog polja) u hrabri napad,
dugujući Bogu smrt (to jest, za vječnu Englesku). 21:50 - sva su se srca gotovo čula.
Tristram je znao koja će biti njegova uloga u predstojećem samoubojstvu: ako je
duţnost gospodina Dolimorea da nadahne ljude, njegova je duţnost da ih potjera:
"Diţite se i naprijed, vi zabušanti, ili ću ustrijeliti svaku kukavicu." 21:55. "O Boţe svih
bitaka," šaputao je gospodin Dollimore, "očeliči moje vojničko srce." 21:56. "Hoću svoju
mamu", glupirajući se zajecao je neki šaljivac na kokniju. 21:57. "Ili," rekao je vodnik
Haskell, "ako smo dovoljno nisko na jugu, mogli biste iz Bantryja doći do Corka."
21:58. Bajuneti su se tresli. Netko je počeo štucati i neprestano je ponavljao: "Oprostite."
21:59. "Ah", rekao je gospodin Dollimore i promatrao kazaljku sekundi kao da se radi o
cirkuskoj predstavi. "Sada dolazimo, sada dolazimo..."
22:00. Zviţdaljke su zagudile, vrisnulo je smrtonosno srebro duţ bojišnice, a
fonografsko bombardiranje istodobno je mahnito zatutnjalo. Pri opakim povremenim
bljeskovima moglo se vidjeti kako se gospodin Dollimore pentra preko zemunice
mašući pištoljem, usta razvučenih u neki nečujni bojni poklič koji je naučio u vojnom
učilištu. "Hajde, krenite", vikao je Tristram potičući svojim pištoljem, gurajući,
prijeteći, udarajući. Vojnici su se uspinjali, neki prilično okretno. "Ne, ne", uspaničario
se iskešeni čovječuljak. "Zaboga, nemojte me tjerati." "Penji se prijeko, prokletniče",
zareţalo je Tristramovo zubalo. Vodnik Haskell urlao je odozgo: "Isuse, napadaju nas."
Puške su ogorčeno praskale i prskale ispunjavajući svjeţi zrak još svjeţijim mirisom
sušene šunke s aromom tisuću zapaljenih šibica. Meci su zloguko lepršali. Ĉule su se
duboke krvave psovke, čuli su se krikovi. Glave iznad prsobrana, Trjstram je vidio u
crnilo urezana tijela koja su se sučeljavala prsa o prsa, teturala, padala, pucala,
ubadala, u nekom starom filmu o vojnicima. Jasno je vidio kako gospodin Dollimore
pada (uvijek taj element apsurd noga: kao da pleše i kao da se trudi ostati na nogama
da nastavi ples) i onda udara o zemlju otvorenih usta. Vodnik Haskell zadobio je
opaku ranu na nozi; pucajući dok je padao, otvorio je usta (kao da prima hostiju)
metku i lice mu se rasprsnulo. S jednom nogom na najvišoj vreći s pijeskom, Tristram
je divljački ispraznio pištolj u teturavi nalet. Bilo je to klanje, bio je to uzajamni pokolj,
bilo je nemoguće promašiti. Tristram je ponovno napunio pištolj, sad sa zakašnjenjem
zaraţen groznicom gospodina Dollimorea, dok se na koljenima natraške spuštao u
zemunicu, noţnim prstima u čizmama ukopanim u pukotine između vreća s pijeskom;
glava pokrivena šljemom, oči i ruka koja je pucala bili su iznad prsobrana. I vidio je
neprijatelja. Neobična rasa, niska, omašni oko prsa i bokova, ispuštali su visoke
vriskove poput ţena. Svi su padali, zrak je bio pun tečnog dima, a meci su zujali još
posvuda. I videći, u hladnoj suzdrţanoj šupljini njegova mozga sve je sjelo na svoje
mjesto, sve to što je bilo nagoviješteno Svetom igrom pelagijanskih vremena. Osjetio je
kako mu se ţeludac diţe i zatim povratio sve kiselkasto preţvakano meso iz ţeluca.
Jedan od njegovih vlastitih ljudi vratio se u rov grčevito hvatajući zrak i, ispustivši
pušku, gušio se: "O, prokletstvo!" A zatim stenjanje straga, iza ključne kosti kad su mu
se meci ţarili u leđa. Preklopio se kao da pravi kolut naprijed i povukao Tristrama sa
sobom, sve ruke i noge, čovjekova bit, raskrečenost. Tristram je snaţno udario o
klimave daske kojima je bilo pokriveno dno rova, hrvao se s bremenom mrtvog tijela
koje je hropćući ispuštalo posljednje ostatke svoga ţivota, a onda je s krila, kao sa
strana pozornice, začuo suhu kišu mitraljeske vatre, očigledno izvorni zvuk, za razliku
od laţne kakofonije bombardiranja. "Dovršavaju ih," pomislio je, "dovršavaju ih."
Tada je prestala velika buka, a nisu se čuli ni glasovi, posebno ne ljudski, već samo
ţivotinjsko soptanje onih koji su kasnili s umiranjem. Jedan od posljednjih bljeskova
osvijetlio mu je sat: 22:03. Tri minute od početka do svršetka. Teškom je mukom
odgurnuo leš s trbuha na pod rova; zastenjao je dok je padao. Uplašeno je otpuzao i
nasamo gorko zaplakao dok se miris čudovišnog doručka dimljene šunke još kovitlao
u zraku. Počeo je nezaustavljivo jecati; uskoro je zavijao od očaja i uţasa gledajući, kao
da je mrak bio zrcalo, svoje jadno iskrivljeno lice, jezik koji liţe suze, napućenu donju
usnu koja drhti od gnjeva i bespomoćnosti.
Kad se ovaj grozni zanos iscrpio sam od sebe, učinilo mu se da čuje obnavljanje bitke
iznad sebe. Međutim bili su to samo pojedinačni hici iz pištolja, u nepravilnim
razmacima. Uţasnuto je pogledao gore i spazio svjetlosne snopove baterijskih
svjetiljaka, kao da traţe nešto izgubljeno u gomili tijela. Ukočio se obuzet velikim
strahom. "Dobri stari završn/udarac", rekao je grubi glas. "Jadnik." Zatim nekoliko
odsječnih praskavih hitaca. Svjetlosni snop je traţio, traţio, preko ruba zaklona, traţio
njega. Leţao je ponovno stegnuta lica kao netko tko je umro nasilnom smrću. "Jadnik
stari", rekao je opori glas i metak kao da je odjekivao kad se susreo s kosti. "Narednik
ovdje", rekao je drugi glas. "On je svoje dobio." "Radije se uvjeri", rekao je prvi. "On,
kvragu," rekao je drugi, "zlo mi je od ovog posla. Stvarno zlo. Prljav je, oduran."
Tristram je osjetio kako svjetlosni snop putuje preko njegovih sklopljenih očiju i odlazi
dalje. "U redu", rekao je prvi. "Dosta je. Ako ti dopuste. Ti", nekome udaljenijem,
"ostavi dţepove na miru. Nema pljačkanja. Imaj malo poštovanja prema mrtvima,
kretenčino." Ĉizme su se uz štropot udaljile poljem; još povremenih hitaca. Tristram je
nastavio leţati ukočeno poput mrtvaca i nije se pomaknuo ni kad je neka mala
ţivotinja ţurno pretrčala preko njega, njuškajući mu po licu nemirnim brkovima.
Ljudska se tišina vratila, ali on je i dalje leţao još milijun godina, smrznut.

9.
Konačno, u toj mrtvoj ali sigurnoj nepokretnosti, osvjetljavajući si put, Tristram je
dopro do zemunice gdje ga je vodnik Haskell bio učio zemljopisu Irske i gdje je njegov
vod čekao akciju pjevajući, leţeći, vrteći se. Sve je bilo mirno, pokrivač je zatvarao ulaz,
širio se miomirisan smrad ţivota. Naprtnjače i boce za vodu leţale su unaokolo,
moţda i njegova s njima, jer je i on bio odbacio ove nepotrebnosti s jednim odjeljenjem
kad su kretali u rov. Akumulatorska zemunička svjetiljka bila je ugašena prije napada i
on je nije ponovno uključio. Baterijska svjetiljka pokazala je gomilu novca na stolu -
gvineje, septi, tosherooni, krune, tanneri, quidi, florini; znao je da je to sveukupni
polog cijeloga voda, beskoristan mrtvima, ali dobitak ţivima - bio je to drevni običaj.
Tristram, jedini preţivjeli, pognuo je glavu dok je skupljao novac i stavljao ga u
dţepove. Zatim je napunio nasumce odabranu naprtnjaču konzerviranim mesom,
prikvačio punu bocu s vodom o pojas i napunio pištolj. Uzdahnuo je suočavajući se još
s jednom anabazom.
Posrćući, popeo se iz rova i krenuo spotičući se o trupla na sićušnoj ničijoj zemlji jer se
još nije usudio upotrijebiti baterijsku svjetiljku na otvorenom. Pipajući, spustio se i
uspeo iz protivničkog rova, vrlo plitkog, i onda počeo hodati trzaj ući se od boli nakon
onog pada s prsobrana na daske u rovu prije toliko dugog vremena, bojeći se mogućih
skrivenih strijelaca. Golo tlo prostiralo se pod blijedom mjesečinom. Nakon stoje po
vlastitoj procjeni prehodao oko dva kilometra, spazio je ispred sebe na obzoru svjetla,
prigušena i međusobno dosta udaljena. Nastavio je mukotrpno hodati, oprezan i s
pištoljem u ruci. Svjetla su sjala jasnije, više nalik na plodove nego na sjemenke.
Uskoro je, dok je strah u njemu snaţno bubnjao, spazio visoku ţičanu ogradu koja se
na obje strane protezala unedogled, obrazac naizmjenično osvijetljene i polusjenovite
gusto isprepletene ţice. Vjerojatno je elektrificirana, poput ograde oko logora. Nije mu
preostalo ništa drugo nego da hoda paralelno s njom (nije bilo drveća ili grmlja u koje
bi se mogao sakriti) i traţi izlaz, ako uopće postoji, spreman izići prijevarom,
prijetnjama, silom ili na neki zakonit način.
Napokon je spazio nekakav prolaz koji je netko milosrdno ugradio u beskrajnu ogradu
i oprezno mu se pribliţio. Sama kapija imala je čvrst metalni okvir ukrašen
bodljikavom ţicom. Iza nje nalazila se drvena straćara sa samo jednim osvijetljenim
prozorom kroz koji je dopiralo slabo svjetlo. Ispred vrata ove straćare stajao je straţar
u dugačkom kaputu i sa šljemom na glavi koji samo što nije spavao stojećke. Koliba,
vrata, ţica, mrak, straţar - ništa više. Spazivši Tristrama, straţar je oţivio zaprepašteno
se trgnuvši i uperio pušku. "Otvorite", naredio je Tristram.
"Odakle ste došli?" Njegovo je pomalo priglupo lice bilo zabrinuto.
"Imam čin, nije li tako?" razmetao se Tristram. "Pustite me da prođem. Odvedite me
deţurnom dočasniku."
"Oprostite, narednice. Nekako ste me iznenadili. Ovo je prvi put što vidim da itko
prolazi s one strane." Ovo će biti lako. Straţar je otvorio vrata koja su zagrebla po tlu
pričvršćenim kotačićima i rekao: "Ovuda." Očito nije bilo drugog puta. "Narednice."
Odveo je Tristrama do straţarske daščare, otvorio vrata, pokazao mu da uđe. Slaba
ţarulja ţarila se sa stropa poput naranče; na zidu je visio raspored duţnosti i karta.
Nos vodnika Haskella bio je zapanjujuće točan: bila je to karta Irske. Za stolom je,
čisteći nokte, s nogama na stolcu, sjedio desetnik kosom i izrazom lica sličan Charlesu
Baudelaireu. Tristram je odsjekao: "Ustanite, desetniče!" Desetnik je u ţurbi srušio
stolac, reagirajući više na Tristramov časnički ton nego na čin. "U redu," rekao je
Tristram, "moţete ponovo sjesti. Jeste li vi ovdje zapovjednik?"
"Narednik Forester spava, narednice. Bolje da ga probudim."
"Nemoj se truditi." Odlučio je napuhnuti svoj blef do krajnosti. "Meni zapravo treba
prijevoz. Gdje mogu naći prijevoz?"
Desetnik je zurio kao što Charles Baudelaire zuri sa stare dagerotipije. "Najbliţi je
transport u Dingleu. Ovisi kamo ţelite ići."
"Moram izvijestiti o ovoj posljednjoj predstavi", rekao je Tristram. "Mogu li pogledati
kartu?" Odšetao je do zbijene višebojne zvjerke koja je bila Irska. Dingle je, naravno,
bio zaljev Dingle; zaljev Dingle i zaljev Tralee iz okruga Kerry izrezali su poluotok.
Sada je sve vidio: različiti otoci i izrasline na zapadnoj obali bili su označeni
zastavicama Ministarstva obrane koje je svemirska vlada vjerojatno iznajmila
britanskom Ministarstvu obrane u svrhu obavljanja toboţnjih vjeţbi. "Vidim, vidim",
rekao je Tristram.
"A kamo biste to", rekao je desetnik, "htjeli doći?"
"Morali biste znati da se to pitanje ne treba postavljati", ukorio ga je Tristram. "Postoji
nešto što se zove sigurnost, znate."
"Oprostite, narednice. Narednice," upitao je desetnik oprezno, "što se stvarno tamo
događa, narednice?" Pokazao je u smjeru golemoga ograđenog bojišta.
"Hoćete reći da stvarno ne znate?"
"Nitko ne smije unutra, narednice. Nikada nitko nije pušten unutra. Samo čujemo
buku, to je sve. Sudeći po zvukovima, radi se o vrlo stvarnoj vjeţbi. Ali nikada nikome
nije bilo dopušteno da uđe i vidi, narednice. Tako piše u rasporedu duţnosti."
"A što se tiče puštanja ljudi van?"
"Vidite, o tome ne piše ništa. Vi ste prvi kojega vidim, a na ovoj sam duţnosti već
devet mjeseci. Gotovo da ovdje i nisu potrebna vrata, zar ne?"
"To ne bih znao reći", rekao je Tristram. "Večeras su posluţila svojoj svrsi, nisu li?"
"Istina je", kazao je desetnik sa strahopoštovanjem duţnim prema odredbi
sveodređujuće providnosti. "To je čista istina." A onda, pokušavajući biti koristan:
"Naravno, uvijek biste se mogli vlakom odvesti tamo kamo već idete, nije li tako,
narednice?"
"Postaja?"
"On, samo nekoliko kilometara ovom cestom. Ogranak pruge za Tralee. Oko dva
ujutro vlak vozi u Killarney radnike koji rade u smjenama. Lako ćete stići na njega ako
vam je od ikakve koristi."
Misliti, samo misliti: još je bila ista noć, a ipak se činilo kao da je cijeli vremenski
odsječak nekako izvan vremena od onog davanja znaka zviţdanjem. Iznenada se sjetio
kako je narednik Lightbody govorio o nalaţenju velikog moţda: čudno je pomisliti da
ga je on već odavno našao. Naravno, ne radi se više o moţda. Tristram se stresao.
"Ne izgledate baš dobro, narednice. Jeste li sigurni da moţete?"
"Mogu", odvratio je Tristram. "Moram uspjeti."
 Epilog
1.

Iz Traleeja u Killarney, iz Killarneyja u Mallow. Tristram je loše sanjao gotovo cijelim

putem, skvrčen na sjedalu u kutu, podignuta ovratnika. Visoki glas kao da je biljeţio
bodove nadglasavajući buku vlaka koji je vukla parna lokomotiva: "Recimo da je noćas
ispraćeno tisuću dvjesto ljudi, recimo u prosjeku šezdeset pet kila, jer su ţene lakše od
muškaraca, recimo sedamdeset osam tona u truplima. Pomnoţeno s tisuću da je
sedamdeset osam milijuna tona -ţive vage - u jednoj jedinoj uspješnoj noći rada širom
zemlje." Njegov je vod prolazio stupajući, a vojnici su prstom ţalosno upirali u njega
zato što je on još bio ţiv. Kad je vlak ulazio u Mallow, probudio se boreći se. Neki irski
radnik obuzdavao ga je i smirivao govoreći: "Evo nas, stari." Po danu je putovao iz
Mallowa u Rosslare. Noć je proveo u hotelu u Rosslareu i ujutro, nakon što je vidio
vojne policajce kako se šuljaju naokolo, kupio je konfekcijsko odijelo, kišnu kabanicu,
košulju, par cipela. Nagurao je vojničku odjeću u naprtnjaču - nakon što je najprije
poklonio svoje mesne konzerve bijedniku koji je cvileći rekao: "Neka te blagoslove
Isus, Marija i Josip." S pištoljem u dţepu ukrcao se na poštanski brod za Fishguard kao
civil.
U veljači je prijelaz uzburkan, a Prolaz St. George propinjao se i brektao poput zmaja.
U Fishguardu je povraćao i ondje je proveo noć. Sutradan, dok je sunce ledeno sjalo
poput rajnskog vina, otputovao je na jugoistok prema Brightonu. Bar je karta koju je
kupio bila za Brighton. Nakon Salisburyja popustio je neodoljivoj ţelji da prebroji i
opet prebroji svoj novac, novac cijeloga voda: zbroj je redovito bio trideset devet
gvineja. Neprestano se tresao pa su ga ostali putnici u kupeu začuđeno pogledavali.
Na ulazu u Southampton zaključio je da je stvarno bolestan, ali da vjerojatno ima
dovoljno snage da siđe u Southamptonu i tamo potraţi smještaj, u kojem će pričekati
da bolest prođe. Bilo je mnogo razloga protiv odlaska u Brighton, gdje bi mogao
teturati i srušiti se, očigledno trebajući pomoć, što je sve bilo izvan njegove kontrole.
U blizini glavnoga kolodvora u Southamptonu našao je vojni hotel - pet najniţih
katova jednoga nebodera. Ušao je, pokazao svoju platnu knjiţicu i platio smještaj za
pet dana. Starac u izblijedje-lom modrom sakou osoblja hotela odveo ga je u hladnu
samostansku sobicu, ali s dovoljno pokrivača na krevetu. "Ste dobro?" upitao je starac.
"Dobro sam", odgovorio je Tristram. Kad je starac otišao, zaključao je vrata, brzo se
skinuo i uvukao u krevet. Tamo se opustio i dopustio groznici da, poput nekog
demona ili ljubavnice, potpuno ovlada njime.
Beskrajno drhtanje i znojenje nagrizalo je vrijeme, mjesto, osjete. Ravnajući se po
izmjeni tame i svjetla, izračunao je da je u krevetu leţao trideset Šest sati, dok mu je
bolest iznurivala i glodala tijelo kao pas kost, znojeći se tako obilno da je mjehur dobio
slobodne dane, osjećajući kako se opipljivo stanjuje i postaje lakši, progonjen u
najgorim trenucima uvjerenjem da mu je tijelo postalo prozirno, da mu nekoliko
unutarnjih organa u mraku prosijava fosforescentnom svjetlošću, tako da se činilo
nenadoknadivim gubitkom što nije bilo glavne sestre demonstratorice da dovede svoje
studente anatomije da ga vide. Onda je zaspao i pao u rov tako dubok da nikakav san
ili priviđenje nisu mogli doprijeti do njega. Probudio se ujutro s osjećajem da je
vjerojatno, poput medvjeda ili kornjače, prespavao cijelu zimu, jer se sunce koje je
svijetlilo u sobu doimalo poput proljetnog sunca. Naglim je bolnim trzajem izvukao
vrijeme iz njegova skrovišta i izračunao da još uvijek mora biti veljača, još uvijek zima.
Snaţna ţeđ izvukla ga je iz kreveta. Odteturao je do umivaonika, izvadio ohlađeno
zubalo iz čaše, a zatim je napunio ponovno i ponovno tvrdom juţnjačkom kredastom
vodom, grgljajući je sve dok napokon nije morao leći na krevet hvatajući zrak. Bio se
prestao tresti, ali se još uvijek osjećao tankim poput papira. Uvaljao se u pokrivače i
ponovo zaspao. Do vrha pun mjehur probudio ga je drugi put i on ga je, mala tajna,
ispraznio u umivaonik. Sada je osjećao da moţe hodati, premda mu je bilo vrlo hladno.
To je bilo zato što nije jeo. Sunce je zalazilo, a prohladna se večer pribliţavala. Obukao
se bez pranja ili brijanja i spustio se u kantinu. Uokolo su sjedili vojnici i pili čaj,
jadikovali i hvalili se. Tristram je naručio kokošja jaja i prirodno mlijeko. Na meso se
nije usudio ni pomisliti. Jeo je vrlo sporo i osjetio neku vrstu obećanja povratka snage.
Iznenadio se kad je primijetio povratak jednog drevnog običaja (njegovo uvođenje u
Englesku pripisuje se mitskom mornaru Johnu Playeru): nekoliko se vojnika gušilo
nad cijevima načinjenim od savijenog papira čiji su se krajevi ţarili. Obucite se u sjaj, u
slavu, dada ramp. Suze su glasno nahrupile. Bolje da se vrati u krevet.
Ĉvrsto je odspavao još jedan neizračunani vremenski odsječak tame i svjetla. Kad se
probudio, a to je bilo iznenadno, ustanovio je da je preseljen u područje velike
mentalne jasnoće. "Što predlaţete?" upitala je noga kreveta. "Da ne budem uhvaćen",
odgovorio je Tristram naglas. Bio je uguran u vojsku 27. oţujka, na Uskrs prošle
godine, a otpust ga je čekao točno godinu dana kasnije. Do tog nadnevka - do kojeg
ima još više od mjesec dana - ništa ne moţe učiniti a da bude siguran. Nije mu uspjelo
umrijeti; Ministarstvo obrane vjerojatno će ga progoniti dok ne plati za taj bijeg s
duţnosti. Međutim, hoće li im biti stalo do toga? Mislio je da hoće: bit će nezadovoljni
zamišljajući se nad popisom imena s upitnikom umjesto kvačice i nedostajućom
platnom knjiţicom.
Moţda nije siguran ni ovdje, u ovom vojnom hotelu. Smatrao je da se osjeća dovoljno
dobro da moţe otići.
Oprao se i temeljito obrijao, a onda se pomno odjenuo kao civil. Gotovo je otplutao
niza stube, lagan kao ostriţena ovca: ta mu je bolest donijela nešto dobra, očistila ga od
pretjerane količine tjelesnih sokova. U predvorju nije bilo vojne policije. Očekivao je da
će išetati ujutro, ali je ustanovio, potpuno uronjen u taj primorski grad, da je
poslijepodne već prilično poodmaklo. Pojeo je prţenu ribu u restoranu u pokrajnjoj
ulici, a onda našao, ne predaleko odatle, višekatno svratiste prljava izgleda koje će mu
sasvim odgovarati. Bez pitanja, bez znatiţelje. Unaprijed je platio smještaj za tjedan
dana. Novac koji ima, pomislio je, trebao bi mu dostajati za to vrijeme.

2.
Tristram je iduća tri tjedna proveo prilično korisno. Prisjetio se svoje djelatnosti - one
učitelja povijesti i srodnih predmeta - i tako je, podrţavan novcem svoga poginulog
voda - sam sebe častio kratkim tečajem obnove. Po cijeli je dan sjedio u središnjoj
knjiţnici čitajući najveće povjesničare i historiografe svog vremena - Stotta: Twentieth-
Century Idealogical Struggles; Zuckmayera i Feldwebela: Principien der Rassens-
Geschichte; Stebbing-Brauna: History of Nuclear Warfare; Ang Siong-Jooa: Kung-
Ch'an Chu /; Sparrowa: Religious Substitutes in the Prototechnic Age; Radzino-Wicza:
The Doctrine of the Cyde. Sve su to bile tanke knjige u logogramatičkom obliku,
tiskane reduciranim pravopisom izumljenim radi štednje prostora. Ali sad se činilo da
ima dosta prostora. Za večernji odmor čitao je nove pjesnike i romanopisce. Pisci Pel-
faze čini se da su bili odbačeni, primijetio je: moţda se, ipak, a to je bila šteta, od
blagog starog liberalizma nije mogla stvarati umjetnost. Nove su knjige bile pune seksa
i smrti, moţda jedine grade koju su pisci imali.
Jednog ponedjeljka, 27. oţujka, po ugodnom proljetnom vremenu, Tristram je vlakom
otputovao u London. Ministarstvo obrane bilo je smješteno u Fulhamu. Otkrio je da se
radi o uredskom bloku u neboderu umjerene visine (trideset katova) koji se nazivao
Juniper Building. Povjerenik je rekao: "Ne moţete ovamo ući, gospodine."
"Zašto ne?"
"Ne bez ugovorenog sastanka."
Tristram je zareţao: "Maknite mi se s puta. Ĉini se da ne znate tko sam", i odgurnuo
povjerenika u stranu te ušetao u prvi ured do kojeg je dospio. Ovdje je skupina
debeljuškastih ţena plave kose u sluţbenim odorama kokodakala u električne govorne
naprave. "Ţelim razgovarati s nekim nadređenim", rekao je Tristram.
"Ni s kim ne moţete razgovarati bez ugovorenog sastanka", rekla je jedna mlada ţena.
Tristram je prošao kroz ovaj ured i otvorio vrata kojima je gornja polovica bila
zastakljena neprozirnim staklom. Neki je poručnik sjedio, zaposleno razmišljajući,
između dvije prazne plitice za poštu. On reče:
"Tko vam je dopustio da uđete?" Nosio je naočale velikih crnih okvira; put je odavala
čovjeka koji voli jesti slatko; kratko izgrize-ni nokti, a na djeliću vrata gdje se loše
obrijao stršalo mu je nekoliko dlaka. Tristram je rekao:
"To je besmisleno pitanje, nije li? Zovem se narednik Tristram Fo-xe. Javljam se kao
jedini preţivjeli od onih ugodno zamišljenih minijaturnih krvoprolića na zapadnoj
obali Irske. Ţelio bih razgovarati s nekim vaţnijim od vas."
"Preţivjeli?" Poručnik je izgledao zapanjen. "Najbolje da uđete i javite se bojniku
Berkelyju." Ustao je od stola otkrivajući trbušinu uredskog štakora i zatim izišao kroz
vrata nasuprot onima kroz koja je ušao Tristram. Na kucanje na ovim potonjima
odgovorio je Tristram osobno. Bio je to povjerenik. "Ţao mi je što sam mu dopustio da
prođe pored mene, gospodine", zaustio je. I onda: "Oh", jer je Tristram izvadio pištolj:
ako se ţele igrati vojnika, neka im bude. "Dovraga", rekao je povjerenik i brzo zalupio
vrata; Tristram je kroz neprozirno staklo mogao vidjeti njegovu sjenu kako se hitro
povlači. Poručnik se vratio: "Ovuda", rekao je. Tristram ga je slijedio hodnikom
osvijetljenim jedino svjetlom koje je dopiralo kroz druga ostakljena vrata; pištolj je
spremio u futrolu.
"Narednik Foxe, gospodine", rekao je poručnik otvarajući vrata prema časniku koji se
pretvarao da je očajno zaposlen sastavljanjem hitnog dopisa. Bio je to bojnik s crvenim
epoletama, vrlo fine kestenjaste kose; pišući, Tristramu je podastro ćelav dio glave,
veličine i okruglosti misne hostije. Na zidovima su se nalazile grupne fotografije ljudi
dosadna izgleda, uglavnom u kratkim hlačama. "Samo trenutak", rekao je bojnik oštro,
ţustro pišući.
"Ma, prestanite s tim", kazao je Tristram.
"Molim?" bijesno je sijevnuo bojnik; imao je slabe oči boje kamenice. "Zašto niste u
odori?"
"Zato stoje, prema odredbama ugovora ispisanim u mojoj platnoj knjiţici, moj rok
sluţenja prestao danas točno u 12:00 sati."
"Razumijem. Bolje da nas ostavite, Ralph", rekao je bojnik poručniku. Poručnik se
naklonio poput posluţitelja i otišao. "Onda," obratio se bojnik Tristramu, "kakve su to
priče o tome da ste jedini preţivjeli?" Ĉinilo se da ne očekuje da mu Tristram odmah
odgovori jer je nastavio: "Da vidim vašu knjiţicu." Tristram mu ju je pruţio. Nije mu
bilo ponuđeno da sjedne, ali je sjeo. "Hm", rekao je bojnik listajući, čitajući. Pritisnuo je
prekidač i rekao u mikrofon: "7388026 narednik T. Foxe. Molim vas da mi smjesta
pošaljete dosje." A onda Tristramu: "Zbog čega ste došli razgovarati s nama?"
"Uloţiti prigovor", rekao je Tristram. "Upozoriti vas da ću javno raskrinkati vašu
prokletu prijevaru."
Bojnik je izgledao zbunjeno. Imao je dugačak nos koji je sad zbunjeno trljao.
Svijetloţuti dosje ispao je iz otvora u zidu i pao u ţičanu košaricu; bojnik je otvorio
ovaj dosje i paţljivo čitao. "Ah," rekao je, "razumijem. Svi su vas traţili, čini se.
Zapravo biste vi trebali biti mrtvi, nije li tako? Mrtvi, zajedno s ostalim pripadnicima
voda. Mora da ste vrlo brzo utekli. Još uvijek bih vas mogao uhititi kao vojnog
bjegunca, znate. Retrogradno."
"To je budalaština", rekao je Tristram. "Kao jedini preţivjeli, ja sam bio na čelu te jadne
pobijene skupine. Ja sam bio zaduţen za donošenje odluka. Ja sam odlučio poslati sam
sebe na jednomjesečni odmor. Bio sam i bio bolestan, što nije nikakvo čudo."
"To je protupropisno, znate."
"Ne ţelim ništa slušati o protupropisnosti od vas ili od vaše proklete krvničke
organizacije", rekao je Tristram. "Mnoštvo svinjskih ubojica, to ste vi."
"Razumijem", rekao je bojnik. "I vi ne ţelite imati veze s nama, je li tako? Pretpostavio
bih", reče mekano, "da ste ubili mnogo više puta nego, recimo, ja. Zapravo, vi ste
sudjelovali u I.M."
"Stoje I.M.?"
"Istrebljivačka misija. Tako se nazivaju nove bitke, znate. Pretpostavio bih da ste se u
stanovitoj mjeri i vi uključili u - pa, hoćemo li to nazvati samoobranom? Inače ne vidim
kako ste uspjeli preţivjeti."
"Dobili smo stanovite naredbe."
"Naravno da jeste. Naredbe da pucate. To je sasvim razumno, nije li, kad pucaju na
vas?"
"Ipak je to bilo ubojstvo", rekao je Tristram ţučno. "Oni jadni, bijedni, bespomoćni..."
"Ma, dajte, oni nisu bili baš sasvim bespomoćni, zar ne? Ĉuvajte se klišeja, Foxe. Jedan
kliše vodi drugome, znate, i posljednji izraz u nizu uvijek je besmislen. Bili su dobro
obučeni i dobro naoruţani i poginuli su slavno, vjerujući da umiru za uzvišenu stvar.
I, znate, stvarno i jesu. A vi ste preţivjeli, naravno, iz najneslavnijeg razloga. Vi ste
preţivjeli jer niste vjerovali u ono za što se borimo, za što ćemo se uvijek boriti.
Svakako, vas su uvukli u početku dok je sustav još bio nesavršen. Naš je sustav
novačenja sada vrlo selektivan. Više ne pozivamo sumnjičave ljude kao što ste vi."
"Samo iskorištavate jadnike koji ne znaju ništa pametnije - je li tako?"
"Svakako. Bolje prolazimo s glupanima i zanesenjacima. Što također podrazumijeva
besposličare i zločince. A što se tiče ţena, to se odnosi na hiperproduktivne idiotkinje.
To je genetski vrlo razumno, znate."
"O, Boţe, Boţe," jauknuo je Tristram, "to je sve jedna prokleta ludost."
"Uopće nije. Vidite, vi ste postupali kako je bilo zapovjeđeno. Svi mi imamo svoje
zapovijedi. Zapovijedi Ministarstva obrane zapravo dolaze iz ZUOS-a."
"Ubojice, tko god bili."
"On, ne. Zemaljska uprava za ograničavanje stanovništva. Svakako, oni ne izdaju
zapovijedi u vojnom smislu riječi. Oni samo donose izvještaje o stanovništvu u odnosu
na opskrbu hranom -uvijek jednim okom gledajući u budućnost, naravno. Njihovo
poimanje opskrbe hranom nije staro primitivno minimalističko shvaćanje - imaju
visoka mjerila očekivanja koja uključuju i rezerve. Ja nisam privrednik, usput rečeno,
pa me nemojte pitati što su rezerve."
"Ja znam sve o tome", rekao je Tristram. "Ja sam povjesničar."
"Da? Kako sam već rekao, vas je trebalo zadrţati na duţnosti obrazovanja - a netko će
prije ili kasnije nadrapati zbog vašeg premještaja u borbenu jedinicu - ili, što sam htio
reći? Da, nisu vas uopće smjeli unovačiti."
"Shvaćam zašto to kaţete", rekao je Tristram. "Znam previše, zar ne? I spremam se
pisati i govoriti i naučavati o vašoj ciničnoj ubilačkoj organizaciji. Ovo više nije
policijska drţava. Nema doušnika, nema cenzure. Reći ću prokletu istinu. Natjerat ću
vladu da nešto učini."
Bojnik se nije uznemirio. Polaganim je pokretima češkao nos. "Unatoč svom nazivu",
rekao je, "Ministarstvo obrane zapravo uopće nije djelatnost vlade. Ono je korporacija.
Izraz 'Ministarstvo obrane' tek je veza s prošlošću. Ovlaštena korporacija. Ugovorna
povelja obnavlja se svake tri godine, tako mi se čini. Mislim da nije uopće vjerojatno da
se neće obnoviti. Vidite, postoji li koji drugi način odrţavanja broja stanovnika na
određenoj razini? Natalitet je izvanredno porastao prošle godine i još raste. U tome,
naravno, nema ništa loše. Kontracepcija je okrutna i neprirodna: svatko ima pravo na
rođenje. Ali, isto tako, svatko mora umrijeti prije ili kasnije. Dobne skupine koje ćemo
pozivati postupno će biti sve starije - bar što se tiče, naravno, zdrave i duševno
normalne razine pučanstva; otpad moţe ići neposredno nakon puberteta. Svatko mora
umrijeti, a povijest kao da nam pokazuje (vi ste povjesničar, pa ćete se sloţiti sa
mnom), povijest kao da nam pokazuje da je vojnička smrt najbolja smrt. Sučeljavajući
se sa zastrašujućim izgledima, kako kaţe pjesnik. Pepeo njegovih otaca, hramovi
njegovih bogova i tako dalje. Ne mislim da ćete naći ikoga tko će se suprotstaviti
sadašnjem sustavu. Ministarstvo obrane je pomalo poput prostitucije: pročišćava
društvo. Da mi ne postojimo, u Drţavi bi na površinu isplivalo mnogo neugodnosti.
Mi smo bisernica, vidite. Lupeţi, pervertiti, samoubojice; takve ne trebate u
civiliziranom društvu. Sve dok postoji vojska, nikad neće postojati policijska drţava,
neće više biti sivaca ni gumenih palica ni škripova ni naoruţanih odreda u nezgodno
rane sate. Konačni problemi politike tijela su riješeni. Sada imamo slobodnu drţavu -
red bez organizacije, što znači red bez nasilja. Sigurno i prostrano društvo. Ĉista kuća
puna sretnih ljudi. Ali svaka kuća, naravno, mora imati kanalizacijski sustav. To smo
mi."
"Sve je to pogrešno", rekao je Tristram. "Sve je potpuno pogrešno." "Da? Onda kad se
vi domislite nečemu boljem, dođite i ispričajte nam sve o tome."
S iskricom nade Tristram je rekao: "Mislite li da su ljudi u svojoj biti dobri?"
"Pa," rekao je bojnik, "sada imaju priliku biti dobri." "Točno", rekao je Tristram. "Što
znači da neće proći dugo, a mi ćemo se vratiti liberalizmu. Mislim da vam pelagijanska
drţava ne bi obnovila ugovor."
"Ne?" Bojnik nije bio posebno zainteresiran. "Samim postojanjem potpisujete svoju
smrtnu presudu." "Taje tvrdnja preduboka za mene", rekao je bojnik. "Gledajte, uţivao
sam u ovome razgovoru, ali sam doista vrlo zauzet. Što se tiče vaše demobilizacije,
prema pravilima biste, znate, trebali ići propisanim kanalima. Ali ja ću potpisati
otpusno pismo, ako hoćete, i dati vam potvrdicu za blagajničku administraciju." Počeo
je pisati. "Otpremnina u iznosu od dvadeset gvineja za svaki mjesec u sluţbi. Jednako
plaćeni sluţbeni demobilizacijski odmor od jednog mjeseca. Tako. Oni će sve točno
izračunati za vas. Isplatit će vam gotovinom, kad ste tako sumnjičav čovjek."
Nasmiješio se. "I", dodao je, "nemojte zaboraviti predati taj pištolj." Tristram je sa
zaprepaštenjem otkrio da je cijelo vrijeme drţao pištolj uperen u bojnika. "Najbolje da
ga date meni. Mi uopće ne volimo nasilje, znate. Pucanje je za vojsku, a vi ste sad izvan
vojske, gospodine Foxe." Tristram je krotko poloţio pištolj na bojnikov radni stol. Sada
je shvatio da bi na kraju krajeva ipak bilo neispravno ubiti Dereka. "Imate li još kakvih
pitanja?" upitao je bojnik.
"Samo jedno. Što se događa s mrtvima?"
"Mrtvima? Oh, shvaćam na što mislite. Kad vojnik pogine, odgovorni uzmu njegovu
platnu knjiţicu i pošalju pismo sućuti njegovim - ili njezinim, naravno - najbliţim
rođacima. Nakon toga Ministarstvo obrane više nema nikakvih obveza. Civilni
sluţbenici preuzmu. Naučili smo nešto, znate, iz povijesti: onome tko ne rasipa - ne
nedostaje. Što civilni sluţbenici rade njihova je briga. Ali novac dobro dođe. Novac
omogućuje nesmetani rad ove korporacije. Mi smo potpuno neovisni, vidite, o
Ministarstvu financija. Mislim da je to nešto čime se moţemo ponositi. Imate li još
kakvih pitanja?"
Tristram je šutio.
"Dobro. Ţelim vam mnogo sreće, stari moj. Pretpostavljam da ćete sada početi traţiti
posao. S vašim kvalifikacijama ne biste trebali imati mnogo poteškoća."
"I s iskustvom", dodao je Tristram.
"Kako god kaţete." Srdačno se smješkajući, ustao je da se rukuju.

3.
Tristram je sjeo u sljedeći vlak podzemne ţeljeznice za Brighton, ponavljajući sam sebi
u ritmu s bubnjanjem vlaka: "Strpljenja, strpljenja, strpljenja, strpljenja." Taje riječ u
sebi obuhvaćala tako mnogo: strpljenje različitih duljina i teţina, različite duljine
iščekivanja. Kad se Brighton ustobočio svuda oko njega, mozak mu je drhtao od
sjećanja, od očekivanja. Strpljenja. Drţi se podalje od mora, bar nakratko. Napravi
stvari kako treba.
Ministarstvo obrazovanja našao je tamo gdje je uvijek i bilo: u Adkins Streetu pokraj
Rostron Placea. Frank Gosport bio je u Odjelu za namještenja, kao što je bio i prije. Ĉak
je prepoznao Tristrama. "Izgledate dobro," rekao je, "stvarno dobro. Baš kao netko tko
je bio na dugom godišnjem odmoru. Što moţemo učiniti za vas?" Bio je to ugodan
zaobljen čovjek, široka osmijeha, pahuljičave kose poput pačjega paperja.
"Posao", rekao je Tistram. "Dobar posao."
"Hm. Bila je to povijest, zar ne? Društveno uređenje i tako dalje?"
"Imate dobro pamćenje", rekao je Tristram.
"Ne baš tako dobro", rekao je Gosport. "Ne mogu se sjetiti vašeg imena. Nije li Derek?
Ne, kako sam glup, ne moţe biti Derek. Derek Foxe je koordinirajući tajnik u
Ministarstvu plodnosti. Naravno, naravno, on vam je brat. Sve mi se pomalo vraća.
Ime vam počinje sa T." Pritisnuo je puceta na zidu; na suprotnom zidu, ispisane
slovima slabe vatre, pojavile su se pojedinosti o slobodnim mjestima. "Vidite li išta što
vam se sviđa?"
"Juţnolondonska (Channel) jedinstvena škola (dječačka) Odjel četiri", rekao je
Tristram. "Tko je sad tamo ravnatelj?"
"Isto kao i prije, Joscelyne. Oţenio se, znate, pravom starom nadţak-babom. To je
prepreden čovjek. Povio se kako je vjetar puhao, znate."
"Kao moj brat Derek."
"Pretpostavljam. Nešto vam se sviđa?"
"Ništa posebno. Previše neugodnih sjećanja. Sviđa mi se mjesto predavača na
Tehničkom koledţu. Povijest rata. Mislim da bih to mogao raditi."
"To je nešto novo. Gotovo da se nitko i ne prijavljuje. Da vas upišem za taj posao?"
"Da."
"Mogli biste početi početkom ljetnog semestra. Znate li išta o ratu? Sin mi je upravo
dobio poziv."
"Raduje li se tome?"
"On je mlad klipan. Vojska bi ga trebala naučiti pameti. Dobro. Bilo bi dobro da
jednom odete i posjetite koledţ. Mislim da je zgrada doista lijepa. Ravnatelj je u redu.
Zove se Mather. Mislim da ćete se dobro slagati."
"Dobro. Hvala."
U Rostron Placeu Tristram je pronašao ured posrednika za iznajmljivanje kuća i
stanova. Ponudili su mu vrlo luksuzan stan u Winthrop Mansionsu - dvije sobe,
dnevna soba - blagovaonica, kuhinja pristojne veličine s hladnjakom, stereotelevizor,
zidni nosač za Daily Newsdisc ili za bilo koji od njegovih audiokonkurenata. Nakon
što ga je razgledao, uzeo ga je, potpisao uobičajeni ugovor i platio za mjesec dana
unaprijed. Zatim je otišao u kupovinu: kupio je kuhinjsko posuđe, namirnice (novi
privatni dućani nudili su vrlo širok raspon) i nešto donjeg rublja, pidţamu i kućni
ogrtač.
I sad. I sad. I sad. Dok mu je srce lupalo i lepršalo poput ptice u papirnatoj vrećici,
hodao je, trudeći se da hoda polako, prema obali. Gomile ljudi na proljetnom suncu,
okruţeni svjeţim morskim zrakom, galebovi kriješte poput nezaustavljivih telefonskih
sugovornika, kameno veličanstvo vladinih ureda. Ministarstvo plodnosti - bareljef
napuknutog jajeta kroz čiju se napuklinu naziru novorođena krila - s natpisom na
kojem piše: Uključujući Odsjek hrane, poljoprivrede, istraţivanja oplođivanja, vjere,
rituala i opće kulture. Moto: SAV JE ŢIVOT JEDAN. I tako, promatrajući, smješkajući
se nervozno, Tristram je zaključio da konačno nakon svega ipak ne ţeli tamo ući, da
nema ništa što bi smisleno mogao reći ili djelotvorno učiniti svome bratu. Zaljuljao se
još jednom na ljuljački, zaustavljajući se struganjem nogama po tlu. Jer on je pobijedio,
Tristram, kao što će ovo poslijepodne pokazati. Ono što mu je najdraţe, njegovo,
Tristramovo, on, Tristram, vratit će prije no što prođe devedeset minuta ili manje.
Konačno. Potpuno. To je bila jedina pobjeda koju je trebao.
Visoko iznad zgrade vlade brončani lik u ogrtaču, barokne brade, baroknih nabora
ogrtača, upirao je čvrst pogled prema suncu ovoga mirnoga dana bez vjetra, dok mu je
kosu i odjeću lelujao barokni vjetar kipareve mašte. Tko je to bio? Augustin? Pelagije?
Krist? Sotona? Tristramu se učinilo da je u lelujavoj masi kamene kose spazio odsjaj
sićušnih rogova. Morat će čekati, svi će morati čekati. Ali bio je gotovo potpuno
uvjeren da će ciklus početi ponovno, da lik propovijeda suncu i morskim oblacima o
čovjekovoj sposobnosti da uspostavi dobar ţivot, čovjekovo pomanjkanje potrebe za
milošću, trojstvo koje implicitno postoji u njemu. Pelagije, Morgan, Starac s mora.
Ĉekao je.

4.
"More," šapnula je Beatrice-Joanna, "nauči nas svakome smislu." Stajala je pokraj
šetališne ograde dok su se gugutavi vunasti ruţičasti blizanci u kolicima blago gurkali.
Tamo ispred nje, obdarena oduševljenjem, leopardovom koţom, ogrtačem izbušenim
tisućama i tisućama sunčevih kumira, protezala se hidra apsolutna, pijana od svog
vlastitog modrog mesa, ugrizajući svoj iskričavi rep u graji poput tišine. "More, more,
more."
S druge strane mora Robert Starling, bivši premijer Velike Britanije i predsjedavajući
Vijeća premijera Saveza Engleskog Jezika, u sredozemnoj vili, okruţen svojim slatkim
dječacima, jedući otmjeno, pijuckajući voćni sok, čitajući klasike podignutih nogu,
uglađeno je računao vrijeme kraja svoga progonstva. Na drugim obalama mora
talasografi su pripremali pokušaje mjerenja neizmjerenih zelenih bogatstava novim
strojevima, lukavim mjeračima. Nedirnuti ţivot vrebao je kilometrima dolje.
"More, more." I molila se za nekoga, i molitva je odmah uslišana, ali odgovor nije
stigao s mora. Došao je s toplije zemlje, iza nje. Njeţna ruka na njezinu ramenu.
Okrenula se, iznenađena. Tada, nakon trenutka zaprepaštenja kad je ostala bez riječi, i
dalje nije imala riječi, samo suze. Privinula se uz njega, ogroman zrak, ţivo-tvorno
more, čovjekova buduća povijest u dubinama, sadašnjost, grad pun tornjeva, bradati
čovjek na vrhu tornja, svi isključeni iz topline njegove prisutnosti, blizine njegova
zagrljaja. On je postao more, sunce, toranj. Blizanci su gugutali. Još uvijek nije bilo
riječi. Vjetar se diţe... Moramo pokušati ţivjeti. Neizmjerni zrak otvara mi i zatvara
knjigu. Val, razbijen na kapljice, usuđuje se šiklja-ti i prskati sa stijena. Odletite,
zabliještene, zaslijepljene stranice! Udarajte, valovi! Udarajte radosnim vodama...
 Pogovor
STRUKTURALNA ANTROPOFAGIJA

Spolna je ţudnja
moţda tek frustrirana ţudnja
za jedenjem ljudskog mesa.
Novalis

Premda je već bio napisao četiri romana, Anthony Burgess je profesionalnim piscem
postao pod prijetnjom smrti -1959. dijagnosticirali su mu tumor na mozgu i
prognozirali još godinu dana ţivota. Kako bi svojoj budućoj udovici osigurao prihode,
namjeravao je, pišući po dvije tisuće riječi dnevno, u vremenu koje mu je preostalo
napisati deset romana. Na kraju ih je, zbog "mamurluka, bračnih razmirica, kreativne
suše uzrokovane vremenom, putovanja radi kupovine, susreta s drţavnim
duţnosnicima i čiste nujne obamrlosti" uspio napisati pet i pol, uključujući i svoje
najpoznatije djelo, Paklenu naranču (1962). Taj je radni ritam i visoku produktivnost
uglavnom i zadrţao do smrti, trideset i četiri godine kasnije.
Burgess je ostavio opus koji obuhvaća ukupno pedesetak raznorodnih knjiga, te osim
romana, autobiografije i zbirki eseja, sadrţi i kritičke studije o Joyceu (Here Comes
Everybody, 1965; Joysprick, 1973), D. H. LaWrenceu i HemingWavu, biografiju
Shakespearea, prijevode Cyranoa de Bergeraca i dijalektalnih soneta Ciuseppea
Gioacchina Bellija (u romanu ABBAABBA, 1977), uvod u jezikoslovnu problematiku
Language Made Plain (1964), kao i bezbrojne novinske članke, manji dio kojih je
sakupljen u Homage to QWERT YUIOP (1985), te preko stopedeset glazbenih djela,
među kojima i operu prema Joyceovu Uliksu, The Blooms of Dublin (1983). Bur-gess je
tako dao nemali doprinos prenapučenosti svijeta - ne samo knjiţevne - umjetnosti. Tu,
međutim, kao što njegova djela više nego zorno dokazuju, samoproţdiranje nije
distopijska sablast nego osnovno načelo opstanka: djela npr. Freuda, Huxleyja,
Christophera Marlowea, Beethovena (roman Napoleon Symphony'\z 1973. oponaša
strukturu simfonije Eroica), Shakespearea, Mozarta, Johna Keatsa ili Claudea Levi-
Straussa (na njegovim je antropološkim strukturalnim analizama građen roman MF,
1971) samo su malen izbor intertekstualnih hranjivih tvari od kojih ţive Burgessovi
tekstovi, lako ovo kanibalističko načelo vrijedi za svu umjetnost, ono je, prema
Bernardu Cazesu, izrazito naglašeno kod tzv. antiutopijskih (ili bolje, distopijskih)
djela, koja se uvijek nuţno nalaze u nekoj vrsti imaginarnog dijaloga s ovom ili onom
prošlom utopijom. Drugi je osnovni poticaj ovakvih djela, naravno, reakcija na
postojeće stanje, pa se ona smještaju na sučeljima ideološko-filozofskih koncepcija i
oblikovnih konvencija svog knjiţevnog podţanra. Ogoljenje ovog postupka vidljivo je
u formi Burgessovog romana 7955. (1978), koji se sastoji od dva komplementarna
dijela: knjiţevno-antropoloških kritičkih razmatranja o Orwellovom romanu 1984.
(1948) i distopijske varijacije na njega u svjetlu suvremene povijesti. Tako snaţna
usmjerenost na društveno-politički kontekst, koja prevladava kako u intenciji teksta
tako i u intenciji čitatelja, čini distopije osobito podloţnima zastarijevanju, a kako se
ideološki ustroj pripovijednog teksta, u kojem radnje povezuje neko apstraktno pravilo
koje one zapravo tek ilustriraju, odlikuje slabom oblikovnom snagom, ni izgledi za
umjetničko preţivljavanje nisu naročiti. Radi razvijanja otpornosti, ideološko je
ustrojstvo u knjiţevno ambicioznom djelu stoga nuţno kombinirati s jednom od
preostale dvije vrste narativne strukture prema tipologiji Tzvetana Todorova,
gnoseološkom i mitološkom, a Burgessovse roman uglavnom sluţi ovom potonjom.
Premda se po stupnju jezične inventivnosti ne moţe uspoređivati s upotrebom
elizabetanskog engleskog u Nothing Like the Sun (1964), pseudo-ruskog u Paklenoj
naranči ili etimološkog obilja iz MF, Poţudno sjeme ne oskudijeva knjiţevnim
aluzijama. Ako već ne smisao, onda barem zamisao i dobar dio usputne simbolike
roman duguje remek-djelu knjiţevnosti kao intertekstualnosti, poemi T. S. Eliota Pusta
zemlja (1922), što se višekratno izravno signalizira: u prizoru orgijastičkih obreda
plodnosti "Tommy Eliot" kopulira s antropomorfiziranom mačkicom Kitty Elphick;
među identitetima koje poprima golemi brončani kip na vrhu vladine zgrade navodi
se i "Eliot (davno umrli pjevač neplodnosti)"; u opisu gomile koja ide na posao citira se
Eliotov stih koji je pak parafraza Danteovog. Kako je poznato, Eliotova se poema
temelji kako na mitološkoj matrici rituala plodnosti, kroz organizirajuću metaforu
puste zemlje koju moţe oploditi samo prevladavanje duhovne jalovosti vjerom, tako i
na ukupnom knjiţevnom naslijeđu iz kojeg crpi vlastitu semiotičku vitalnost. Među
bezbrojnim glasovima koji se javljaju u poemi vaţno mjesto pripada Wagnerovoj
obradi mita o Tristanu (ili Tristramu; ovaj oblik, dakako, priziva i glasovitoga
Sterneovog junaka) i Izoldi, koji se nalazi i u osnovi Burgessove fabule, što se izravno
naznačuje imenom glavnoga junaka i njegovim lutanjima Irskom. U glavnom
Wagnerovu izvoru, pjesničkom djelu Gottfrieda von Strassburga iz 1210, na pitanje
kako su se 'ljubavnici, Tristan i Izolda, prehranjivali u Pustoj zemlji", odgovara se
"gledali su se i time se hranili". Tristram i Beatrice-Joanna, sjedinjeni na kraju romana
kraj plodonosnog mora, preţivljavaju, dakako, jedući konzerve ljudskog mesa. U svom
kapitalnom djelu Ljubav i Zapad (1940), Denisde Rougemont srednjovjekovnu verziju
mita o Tristanu i Izoldi smatra temeljnim prikazom izopačenja ţudnje ili "arhetipske
nelagode", izvodeći iz činjenice da ovi ljubavnici ne ţude za prisutnošću nego za
odsutnošcu onoga drugoga zaključak da strast u krajnjem izvodu ţudi smrt. Moderni
kult strasti po ovoj analizi sekularizirano ponavlja poistovjećivanje divinizirajućeg
erosa i spolne strasti svojstveno katarskom misticizmu, opsjednut "duhovnom
herezom za koju smo izgubili ključ". Tristram i Beatrice-Joanna gotovo su čitav roman
razdvojeni, što je osobito uočljivo u prvom dijelu, gdje su poglavlja, naizmjenično
fokalizirana kroz jednoga od njih, povezana zajedničkim motivima; vjera je u
Engleskoj Govornoj Uniji svedena na strip i jezične doskočice, da bi u sveopćem
neredu uskrsnula u izopačenom obliku.
Za Michela Foucaulta upravo je okvir kršćanskog misticizma omogućavao neposredno
i prirodno razumijevanje i "sretniji izraz" spolnosti, jer "nije bio u stanju razdvajati
kontinuirane oblike ţudnje, ushita, prodiranja, ekstaze, tog istjecanja što nas ostavlja
praznima: sva su ta iskustva činilo se vodila, bez prekida ili granica, izravno u srce
boţanske ljubavi". Suvremeno društvo, nasuprot tome, diskurzivno odvaja i organizira
spolnost u okviru svojih nastojanja da heterogene elemente od kojih se sastoji ustroji u
odnose koji mu omogućavaju ostvarenje svog glavnog cilja - povećanja proizvodnje.
Sistematska briga za tijelo stanovništva i institucionalni nadzor nad njime izraz su
teţnje "bio-moći" da odrţava i unapređuje ţivot, kao još jedan od proizvoda široke
potrošnje. Nije teško uočiti relevantnost ovih uvida za prakse reguliranja spolnosti u
Burgessovom romanu, od poticanja homoseksualnosti radi smanjenja nataliteta do
upotrebe mrtve djece kao gnojiva, uz novčanu naknadu neutješnim roditeljima.
(Primijetimo usput kako je mali Roger umro u istoj dobi kao i Rudy, sin Leopolda i
Molly Bloom, a taj je događaj imao jednake posljedice u oba slučaja - prekid spolnih
odnosa roditelja.) Ime glavne junakinje s tim je u vezi posebno zanimljivo, osim što
podsjeća na neobičnu kombinaciju Danteove Beatrice i Ivane Orleanske. U drami
Thomasa Middletona i Williama Rawleyja The Changeling (1622), Beatrice-Joanna je
kći guvernera koja se preljubom i umorstvom suprotstavlja ulozi stoje za nju
predviđa društvo kojim vlada njezin otac, no njezina se seksualna transgresivnost na
kraju neizbjeţno - pod pritiskom suprotnih potisaka neobuzdane impersonalne ţudnje
koja je vodi od muškarca do muškarca, i muškog društvenog ustroja - okreće protiv
nje. Stroga simetričnost odnosa Burgessove Beatrice-Joanne s Tristramom i Derekom -
koliko god ideološki neprihvatljivih i transgresivnih - ipak njezin spolni identitet
strukturira kao "mjesto u diskurzu", kao da ponavljaju ovaj obrazac u manje tragičnom
ključu. "Ako nema Boga, mora barem postojati neki demiurg koji određuje
zakonitosti." Bez obzira na razne sloţene knjiţevne i filozofske veze, za strukturu
Burgessovog romana ključan je model iz sociološkog klasika Thomasa Roberta
Malthusa An Essayon the Principle of Population (1798), u kojem se dokazuje da su
dvije čovjekove osnovne fiziološke pretpostavke - potreba za hranom i spolna ţudnja -
međusobno suprotstavljene jer sposobnost reprodukcije, koja raste geometrijskom
progresijom, višestruko nadmašuje sposobnost proizvodnje hrane, koja raste
aritmetičkom progresijom. Dvije vrste "zapreka" drţe populaciju u prihvatljivim
okvirima: pozitivne, koje povećavaju smrtnost, i preventivne, koje smanjuju priraštaj.
Među prve spadaju glad, bolest i rat, a među potonje pobačaj, kontracepcija,
prostitucija, brak u kasnijoj dobi i celibat, a sve vode u bijedu ili porok. Uklanjanje
pozitivnih zapreka i propagiranje preventivnih, među koje valja dodati
homoseksualnost, kao u Pelfazi, narušava ovo okrutno ravnovjesje i dovodi do kolapsa
iz kojeg nastaje novo društvo temeljeno na obratnim prioritetima te, dakle, u
konačnom ishodu vodi u svoju suprotnost. Metastaziranje metropolisa koji se
nezaustavljivo širi okolišem predstavlja ostvarenje takve jednostrane teţnje koja
neizbjeţno dovodi do samoukinuća i zorno predočuje konstitutivnu nemogućnost bilo
kakva stalnog napretka. Ostvarenje ljudskih potencijala u sebi nosi i klicu propasti
čovječanstva. Za razliku od ogromne većine distopija- 1984. predstavlja ključan
izuzetak- Burgessova ne tematizira niti ne stigmatizira tehnološki napredak, nego ga
predočuje kao funkciju psihološkog problema, fundamentalne nesposobnosti
čovjeka da se svladava, pri čemu je spolnost samo znak općenitije neutaţive ţudnje za
samoostvarenjem koje se, ničim sputano, preobraţava u samoljublje i nuţno samo sebe
potkopava, izjedajući se iznutra. "Izopačenost ljudske civilizacije, koja je posljedica
industrijalizacije", našla je, smatra Claude Levi-Strauss, "izraz i na ideološkom planu u
filozofiji i moralu koji su, bezbriţno sudjelujući u nastajanju ljudske prirode koja
uništava sve što nije ona sama (a potom i sebe samu, kad joj više ne ostane nikakva
'brisanog prostora' koji će je štititi od vlastitih napadaja), došli dotle da pod imenom
humanizma veličaju to odvajanje čovjeka od drugih oblika ţivota, a čovjeku ostavljaju
još samo samoljublje kao načelo mišljenja i djelovanja." Opisani proces u saţetom
obliku zagovara premijer Robert Sterling: "Povijest čovjeka je povijest njegove kontrole
nad svojim okolišem."
Središnji problem budućeg društva - prenaseljenost koja proizlazi iz neuništive ţudnje
za razmnaţanjem i iz uklanjanja "prirodnih zapreka", ukratko, ničim sputan "progres,
ostvarenje dijela naših liberalnih teţnji" - zapravo je osnovni princip organizacije svake
distopije: ostvarenje načelno pozitivnih nastojanja pretvara se u opasnost za poredak
koji se na njima temelji i prijeti da ga uništi. Na sličan je način Malthus pokazao kako
bi utopijsko društvo, kakvo je prema liberalnim idealima zamišljao William Godwin,
propalo upravo stoga što bi postiglo ono čemu je teţilo. Tolerantno, racionalno,
savjesno, uljuđeno i razmjerno spolno suzdrţano stanovništvo ţivi u vječnom miru,
uglavnom po selima i farmama, u zdravim uvjetima i općoj jednakosti te pravednoj
raspodjeli rada i njegovih plodova. Takvo je stanje, međutim, neodrţivo - povoljni
uvjeti ţivota dovode do porasta stanovništva, što pak dovodi do nestašice hrane i
zemaljski raj propada već nakon dva naraštaja. Oskudica i nejednakost javljaju se
usprkos - ako ne upravo uslijed - odsutnosti nepravednih zakona i institucija. U
Burgessovoj budućnosti, koja je poprilično inferiorna GodWino-vom idealnom
društvu, Malthusov uvid kako "u pet ili šest tisuća godina postojanja svijeta nije bilo
nikakva pomaka prema zatiranju strasti među spolovima" na djelu je i pozitivno i
negativno: spolna ţudnja uništava "pelagijsko" društvo, ali i osigurava produţetak
vrste suočene s "augustinovskim" pesimizmom. Opstanak budućih naraštaja ovisi, čini
se, upravo o nerazdruţivoj dijalektičkoj povezanosti paradoksalnih blizanaca
Tristrama i Dereka, idealizma i cinizma. Ukoliko kruţenje cikličkog toka povijesti
doista presudno ovisi o kanibalističkom iskorištavanju čovjeka, Burges-sovo se
nelagodno priznanje ne doima pretjeranim: "Počinjem prihvaćati da kao romanopisac
pripadam u redove prijetećih."

Tomislav Brlek
Kazalo

Predgovor................................................................................5
Poţudno sjeme........................................................................9
Prvi dio..................................................................................11
Drugi dio...............................................................................65
Treći dio..............................................................................113
Ĉetvrti dio...........................................................................163
Peti dio................................................................................213
Epilog..................................................................................261
Pogovor...............................................................................279
Strukturalna antropofagija....................................................281
(Tomislav Brlek)

KIKA