Pavličić, Poetika manirizma

- barok=manirizam? manirizam – svojstvo baroka? dva slična i susjedna razdoblja u

povijesti književnosti?
- Je li barok stil ili ideologija? Treba li manirizam i barok definirati historijski (kao
periode) ili tipološki (kao stilove)?
- pojmovi baroka/manirizma određeni prema pojmu renesanse: djela različita po
temama/djela što se razlikuju na stilskoj razini

ü sklonost književnosti da uzme samu sebe za temu

ü tematiziraju se tradicionalni književni postupci
ü pitanje odnosa književnosti i zbilje
ü razvijena svijest o višeznačnosti književne umjetnine

o XVII. stoljeće

ü Odnos prema tradiciji uglavnom više nije književno poticajan problem.

ü Književnost je tako daleko od zbilje da njihovo miješanje više ne može biti
zanimljivo, više ne može djelovati uvjerljivo; inzistira se na različitosti
umjetnosti i zbilje.
ü smanjena autotematičnost

- Manirizam i barok su dvije različite poetike. („stilski kompleks“ – Škreb)

- Maniristi su u svojoj temeljnoj orijentaciji veoma tradicionalni; prema njoj su

afirmativno raspoloženi iza nju su sudbinski vezani. Ipak, od nje izrazito odstupaju.

Ø Manirizam i tradicija

ü U jednim se slučajevima naprosto opisuje tradicija koja se smatra relevantnom

i izjavljuje se namjera da se ta tradicija nasljeduje.
ü U drugim slučajevima odnos prema tradiciji postaje složeniji, pa se izražava
svijest o postojanju više različitih tradicija, od kojih se nijedna posve ne
odbacuje, ali se ipak jedna među njima preferira.
ü Napokon, u trećim slučajevima javlja se najsloženiji odnos prema književnim
djelima prošlosti, jer se ona tu nekim osobitim postupcima navode da i sama
sudjeluju u stvaranju smisla novoga, manirističkoga djela.

- Odnos prema tradiciji postaje izvorište novih postupaka na razini stila.

- razina likova – izvorište novih književnih postupaka
- Odnos prema tradiciji utječe na organizaciju materijala u djelu.

1
- Odnos prema tradiciji predstavlja osnovni sadržaj nekih ostvarenja i ono na čemu se
treba zasnivati njihov osobiti književni smisao; pojavljuje se kao njihov temeljni
gradbeni princip i kao njihov središnji smisao. Na strukturnoj razini pojavljuje se kao
temeljni koncept.

- tradicija kao smisaona točka oko koje se djelo organizira – Tradicija postaje ključ za
razumijevanje teksta.

- Manirizam je prva epoha koja je posumnjala u mogućnost univerzalnih poetika i u

mogućnost uspostavljanja jedinstvenih umjetničkih principa. Maniristi su prvi uvidjeli
da svaki autor mora o svemu što je za njegovo djelo važno odlučivati sam, i da mu u
tome poetika ne može pomoći. Oni su u prvi plan stavili pojedinačnog umjetnika i
misao da je umjetnost zagonetka nesvodiva na principe tvrdoglava u svome odbijanju
da se potčini filozofskom ili ideološkom diktatu.

Ø Manirizam i zbilja

- Maniristi stvaraju takve situacije i likove u kojima se relacija književnosti i stvarnosti

ukazuje kao nešto problematično, a granice između dviju sfera gube jasnoću.

- opis zbilje namjerno lišen svega što bi mu moglo dati žanrovske (literarne)
karakteristike; inzistiranje na literarnosti „literarnih“ dijelova

- Prilikom kontakta literature i zbilje čas se jedna, a čas opet druga razina uzima kao
temeljna i prava, pa se onda onom drugom razinom u nju intervenira.

- Maniristi, namjerno ili nenamjerno, pokazuju kako književnost ide vlastitim putem,
podvrgavajući se vlastitim zakonima, koji su sa zakonima što pokreću zbilju samo
posredno povezani, a nekad su im i sasvim suprotni… Ne samo što se više ne zna
kakav je zapravo odnos između književnosti i svijeta, nego se ne zna niti kakav je,
niti što je, svaki od tih elemenata. – manirizam – poetika pitanja

Ø Metatekstualnost u manirističkim književnim tekstovima

- Maniristička su djela spoj čiste literature i refleksije o toj literaturi, a te su refleksije

kadikad usporedive s refleksijama u pravim metatekstovima, dakle, u poetičkim
traktatima koji književnost imaju za svoj predmet.

- 3 tipa metatekstualnosti:

ü književna djela razmatraju o svrsi i zadacima književnosti uopće

ü razmatranja o načinima na koje se prave književna djela, komentari literarnih
konvencija, i ukazivanje na njihovu relativnost

2
 ü refleksija književnog djela o svom vlastitom smislu, pokušaj književnog djela
da samo sebe interpretira

Ø Manirizam i avangarda: podudarnosti i razlike

- rekurzivnost (tipološko shvaćanje)

- U povijesti književnosti nikad nema doslovnih ponavljanja. (historijsko)

o Zajednički zadaci:

ü uklopiti prethodnu veliku formaciju u svoje projekte

ü iznova riješiti problem odnosa književnosti i zbilje; uzimati taj odnos za temu
djela
ü poetička pitanja rješavati unutar sami književnih djela, koja onda ponekad
bivaju organizirana kao pseudo-metatekstovi

- Maniristička djela je teško žanrovski svrstati. Na tematsko-motivskoj razini odnos

prema tradiciji uspostavlja se izravno.

- žanrovska neodređenost avangardnih književnih djela;vrlo razvijena intertekstualnost

- Manirizam i avangarda uzimaju odnos književnosti i zbilje za temu djela, izjednačuju

književnost i zbilju po vrijednosti (ili književnost nadređuju zbilji), a ujedno i
književnost i zbilju promatraju s neke treće točke gledišta, izvan njih samih, i nastoje
i književnost i zbilju prožeti istom temeljnom idejom.

- Unutar književnog djela razmatra se o književnosti, ali je i samo to razmatranje

književni postupak. Zaključci takvih razmatranja ne moraju obavezno predstavljati
načelo po kojem će pisci stvarati ( pa ni po kojem će stvarati ono djelo u kojem se
takvi zaključci pojavljuju).

- Razmatranje o književnosti u manirističkim i avangardističkim djelima često ima za

svrhu demistifikaciju samoga stvaralačkog (pa i čitateljskog) čina i stvaranje njihove
nove uloge, primjerene novoj poetici.

Ø Držićevi prolozi

- poetički traktati
- motivi: odnos umjetničke iluzije i zbilje/ odnos djela prema tradiciji/ odnos djela
prema sebi samom

o prolog Tirene

3
- dijalog; ima cjelovitu radnju; radnja se ne zbiva na istom mjestu kao i radnja komada
- različiti stupnjevi prepletenosti zbilje i fikcije
- Način na koji se pojavljuje tradicija kreće se od manje izrazitog i značenjem manje
ispunjenog prema intenzivnijem i složenijem.
- Na pojedinim mjestima teži se tome da se njegova značenja učine složenijima, i to na
taj način što se o njemu govori upravo kao o književnom djelu, nečemu
artificijelnom.
- Prolog je komadu komentar.

o prolog Skupa

- status govornika (podvojenost identiteta)

- Problem zbilje pojavljuje se i tamo gdje se naoko govori o drugim stvarima.
- Držić se suvereno poigrava osjećajem svoje publike za zbilju i njenom sviješću o
konvencionalnosti kazališne igre.

- metatekstualnost: Prolog služi zato da ukaže na neke probleme koji iz teksta

proizlaze, i da ujedno stvori nove, da dade neka od mogućih tumačenja teksta, kojih
se gledatelji možda ne bi sami sjetili, a koji pridaju tekstu neke nove dimenzije.
- tradicija: Držićev odnos prema tradiciji u prologu Skupa, zajedno s odnosom prema
zbilji i odnosom prema sebi, služi stvaranju osobitog spleta značenja u kojem svaka
izjava postaje višeznačna, a svako poetičko opredjeljenje dalekosežno.

o prolozi Dunda Maroja

- Eksplicitno se ukazuje na odnos prologa prema zbilji i upravo se od tog odnosa

očekuje da postane glavni argument u dokazivanju vrijednosti i društvene korisnosti
teksta komedije.
- Metatekstualnost ni ovdje nije posljedica piščeve želje da bude ispravno shvaćen,
nego da ne bude shvaćen krivo, i da bude shvaćen na što više načina.
- Ovdje revalorizaciju tradicije Držić priziva zato da bi i tradiciju i njezinu
reinterpretaciju zaposlio u stvaranju spleta odnosa između prologa i teksta te teksta
prema samom sebi, da bi značenjski obogatio svoje djelo.
- Prolog je već po tradiciji manirističko mjesto svakog komada, te je zato i Držić u
njemu razvijao svoja maniristička nagnuća. Jer, njega najviše i zanima dodir zbilje i
fikcije, istina fikcije i fikcija zbilje.
- Držiću-maniristu morao je prolog biti zanimljiv još zbog jedne svoje tradicionalne
osobine: u njemu se obično govori o komadu koji slijedi, taj se komad tumači i
komentira.

Ø Razine upotrebe stiha u Držićevu Grižuli:

4
- scenska djela u kojima svi likovi govore u stihovima (dvostruko rimovanim
dvanaestercima): stih je nulta razina teksta/ komadi u kojima je proza nulta razina
teksta
- Grižuline replike u dvostruko rimovanim dvanaestercima valja shvatiti kao nešto što
odstupa od običnog govora.
- pučki intonirani stihovi Rade i Mione
- Stih ima funkciju proze – Kupido i Plakir, Dijana i vile

- Kad se radi o Grižuli, određeni elementi u Držićevu djelu – u ovom slučaju smjena
stiha i proze – nisu plod slučajnosti, nego, naprotiv, plod precizno određene
stvaralačke namjere. Nadalje, ona pokušavaju navesti na zaključak kako su takvi
elementi, kako su Držićeve inovacije, možda češće rezultat njegova poznavanja
zakona žanra i namjerne intervencije u njima, negoli rezultat njegova oglušivanja o te
zakone zbog zova vlastitoga talenta, da je njegova svijest o mogućnostima
pjesničkoga jezika i funkcije stiha i pjesničkoga oblika možda veća no zamišljamo, i
da dio njegove veličine treba tražiti i na toj strani.

Ø Kojoj književnoj vrsti pripada Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje?

- renesansna književna vrsta ili mješavina različitih književnih vrsta?

- ribarska ekloga ili poslanica?

- Ne može se uvrstiti ni u jedan od renesansnih književnih žanrova, jer sadrži i više i

manje od onoga što njihove konvencije zahtijevaju.

- Ribanje zadržava renesansni stil i strukturu.

- Ono u cijelosti ne pripada nijednome od renesansnih književnih žanrova, no, usprkos

tome, sadrži niz osobina karakterističnih za renesansna književna djela.

- Pjesme uključene u Ribanje opravdane su dvostruko: epistolarnim karakterom teksta i

njegovom srodnošću s eklogom. – Ribanje je istodobno i ekloga i poslanica.

- Ekloga se interpretira uz pomoć poslanice i obratno, a onom svojom stranom kojom

je poslanica Ribanje ukazuje na svoju sličnost s eklogom; onom stranom kojom je
ekloga, ono priznaje da želi biti više od poslanice.

- Zbilja se interpretira uz pomoć literature, a literatura opet uz pomoć zbilje. –

manirizirani odnos prema književnosti

- Manirirano shvaćanje književnosti najizraženije je u odnosu prema literarnoj tradiciji i

u shvaćanju odnosa literature i zbilje. – Konvencije se uzimaju kao predmet obrade. –

5
 Maniristička književnost ogoljuje svoje konvencije i svoju literarnost, da bi iz toga
izbila nove mogućnosti, ali i zato da bi toj literarnosti dala nov dignitet.

- Ribanje sadrži izrazite manirističke crte.

Ø Što je Marulić Zoraniću, a što Hektoroviću?

- Planine i Ribanje – relativna žanrovska nedefiniranost

- namjerna odstupanja od žanrovskih konvencija
- Uvode u svoja djela ono što hoće da se razumije kao zbilja.

o problematizacija odnosa književnosti i zbilje

- Kod Zoranića je manje svjesna, ali ipak posve očita; kod Hektorovića taj je proces
sasvim svjestan i programatski vođen.

o odnos prema Maruliću

- Zoranić još prihvaća alegorijsku koncepciju, ali već osjeća da je odnos književnosti i
zbilje problematičan, pa mu je zato potrebno da se osloni na Marulića i podsjeti na
onu situaciju u kojoj se taj odnos doživljavao kao jasan i nedvojben. Hektorović
odbacuje alegoriju, uzimajući odnos literature i zbilje kao jednu od ključnih tema
svoga djela te je zato njegov stav prema Maruliću drugačiji – Marulićeva koncepcija
njemu više ne može poslužiti, to je druga poetika, i zato on Maruliću odaje priznanje,
ali od njega malo što preuzima.

o odnos prema tradiciji:

- Tradicija prestaje biti samo aspekt književnog djela i postaje njegovom temom. Zato
se Zoranić toliko bavi pitanjem kako u naše krajeve uvesti europsku tradiciju, kako
učiniti da ona doista živi; zato Hektorović svoj vlastiti doživljaj na moru promatra na
podlozi jedne literarne tradicije – tradicije vrste ribarske ekloge. A u tome se
kontekstu onda pojavljuje i pitanje odnosa prema Maruliću.
- Za Zoranića Marulić je ona tradicija koju treba učiniti literarno djelatnom, a za
Hektorovića, tradicija koju treba samo poštovati. Za obojicu, međutim, on je tema, on
je pojava koja u novom književnom djelu može odigrati neku važnu ulogu i unijeti u
nj neki osobit smisao.
- eksplicitnija autotematičnost nego kod Marulića

6
Ø Mavro Vetranović, Pjesanca upomoć poetam – interpretacija

- sloboda pjesničkog stvaranja

- principi po kojima je pjesma strukturirana: načelo paralelizma, načelo gradacije i
načelo koncentracije
- paralelizam na razini sadržaja, na razini strukturiranja strofe kao veće cjeline i na
razini manjih jedinica unutar kitice (pojedinačnih formulacija)
- gradacija leksika, morfologije, sadržaja
- aspekt koncentracije u užem smislu (osnovni smisao strofe nalazi se u dvama
središnjim stihovima) i aspekt dodatnih pojava koje uz koncentraciju spontano
dolaze (kraj strofe na neki je način otvoren, zaziva se nova strofa)

o Poetska uloga sadržaja, strukture i izvantekstovnih odnosa:

- Sadržajni aspekt pjesme nije nov.

- U Vetranovića su zakon i slobodna volja spojeni na izuzetan, poetski neobično

funkcionalan i originalan način.

- Pjesma govori o slobodi u ustrojavanju umjetnine, ali se u njoj zapravo radi o odnosu
pjesništva i zbilje.

- Struktura pjesma je linearna.

- Paralelizam je izrazitiji od gradacije i lakše se zapaža, pa je za pjesmu i važniji.

Gradacija postoji samo u sadržajnome aspektu, ali ne i u aspektu strukture.

- Kao što je svako od umijeća posebno, u sebi zatvoreno i sebi dovoljno, pa dakle
slobodno, tako je i svaka strofa, svaki odjeljak pjesme u kojemu se o tom umijeću
govori, također samostalan, unutar sebe razumljiv i neovisan o drugima. Osnovna
ideja pjesme tako je uvjetovala način njenoga ustrojavanja, kao što je i način
ustrojavanja bitan za doživljaj temeljne misli Pjesance.

o Izvantekstovni odnosi

- Pjesanca ne uspostavlja veze s tradicijom upravo na onim razinama koje se u pjesmi

naglašavaju kao bitne.

- Postoji stanovita diskrepancija između stavova na koje se pjesma oslanja i stavova

koje sama doista iznosi.

- Vetranović slobodno izabire novu i neuobičajenu, ali opet razmjerno čvrstu strukturu.

- Pjesanca možda pripada žanru prigodnice, ali opet i odudara od njega, ako što
odudara i od svakoga drugog žanra koji je u ono doba u nas poznat.

7
- Postoji izrazita i presudna ovisnost o naslovu.

- polemičko zalaganje za slobodu i novost

- Pjesanca pokazuje visok stupanj svijesti o posebnosti literature, o njenom

specifičnom mjestu, o njenom posebnom dostojanstvu. – maniristički odnos prema
literaturi – Sve nabrojene osobine, sve unutarnje diskrepancije koje u Pjesanci
postoje, plod su upravo takvoga, manirističkog odnosa.