Professional Documents
Culture Documents
Ekonomika Kulture Skripta
Ekonomika Kulture Skripta
Ekonomika je razvijena i u mnogo cemu mocna naucna disciplina, ali ima svoja ogranicenja i
nedostatke. U svom najboljem izdanju, izucava reakciju ljudi i organizacija na posticaje,
poput nagrada i koristi i na negativne uticaje, poput povecavanja cijena i doplata. Te reakcije
uskladjuju se posredstvom institucije trzista, uglavnom koristenjem novca kao posrednickog
sredstva, a posljedica je proizvodnja i ponuda robe i usluga koje se prodaju ljudima
spremnim da ih plate. Tryista mogu biti stvarna i virtuelna: onlajn kupovina i prodaja, poput
preuzimanja melodija sa Ajtjunsa ili onlajn kupovine knjiga, predstavljaju trziste u istoj mjeri
kao i radnja automobilskih dijelova ili kao prodavnica. Nemaju, medjutim, sve robe cijenu,
neke se ljudima stavljaju na raspolaganje besplatno. To cine organizacije koje se ne
finansiraju novcem od prodaje vec iz izvora kao sto su porezi i pokloni.
2. BOMOLOV EFEKAT
Vilijam Bomol je profesor ekonomike na Njujorskom univerzitetu i honorarni profrsor na
Univerzitetu u Prinstonu i jedan od najznacajnijih i najkreativnijih ekonomista i njegov rad u
brojnim oblastima ekonomike sirokoje priznat. U te oblasti spadaju ekonomika blagostanja i
terija regulacije,ekoloska ekonomika, konkurentna trzista i preduzetnistvo, kao i njegov rad
na tzv. Bomolovom efektu, koji on primjenjuje ne samo u oblasti umjetnosti vec i u drugim
oblastima ekonomike s visokim intenzitetom rada.
U oblasti ekonomike kulture, pored toga sto je bomolov efekat primjenio na izvodjacke
umjetnosti, masovne medije i biblioteke, bio je medju prvima koji su koristili ekonometriju u
izracunavanju stope povracaja kada je o umjetnickim djelima rijec: objavio je vise znacajnih
clanaka iz ekonomske istorije umjetnosti, o atinskom i elizabetskom pozoristu i o
komponovanju muzike u Becu u Mocartovo vrijeme.
Profesor Vilijam Bouen je sezdesetih godina proslog vijeka bio Bomolov mladji kolega na
Univerzitetu u Prinstonu kada su se dogovorili da saradjuju na konkretnom istrazivackom
projektu. Bouen je potom postao predsjednik tog univerziteta i objavio je djela iz ekonomike
obrazovanja; iz oblasti ekonomike kulture vise nije objavljivao.
Iz tog istrazivackog projekta koji je pokrenula fondacija Twentieth Century Fund proizasla
je knjiga Iyvodjacke umjetnosti:ekonomska dilema. Bomol je napisao veci dio te knjige i
autor je teorije bomolovog efekta.
Bolest troskova poznata je i kao “Bomolov zakon” koji toj teoriji daje naucno svojstvo
neizbijeznosti. Rast troskova ponude umjetnosti podrazumijeva povecanje cijena, cime se
umanjuje traynja - prihodi od prodaje ulaynica. To se naziva “raskorakom u zaradama” koji
se, ukoliko se zeli da izvodjacke umjetnosti opstanu na dostignutom nivou kvantiteta i
kvaliteta proizvodnje, mora rijesiti drzavnom dotacijom ili privatnim pokroviteljstvom. U
suprotnom, doslo bi do 2umjetnickog deficita” kao pesljedica potrebe stednje na
standardima proizvodnje.
Sa svoje strane, Bomol i Bouen nisu se zalagali za vladine dotacije kao neophodnost jer su,
kao ekonomski, vise bili zainteresovani za pozitive rezultate nego za normativne mjere. Na
taj način Bomol i Bouen su se zalagali za objektivnu ekonomsku teoriju na ne za subjektivno
propagiranje umjetnosti. Nazalost, mnogi od onih koji su govorili u prilog tih dotacija nisu
pravili ovu razliku, narocito oni koji su radili u oblasti umjetnosti, i Bomol i drugi ekonomisti
iz oblasti kulture povremeno su zanemarivali podjelu na pozitivno i normativno.
Adam Smit
Adam Smit se smatra osnivacem moderne ekonomike: pisao je u vrijeme kada je privatno
trziste izvodjackih i kreativnih umjetnosti bilo u procvatu i nije vidio nikakvu potrebu za
intervenciju drzave. Zivio je u vrijeme kada su osnovane dvije kulturne institucije: Britanski
muzej 1753. god, koji je finansirala privatna kompanija za igre na srecu i u koji je smjestena
privatna zbirka sa imanja ser Hansa Slouna i Kraljevska akademija 1768 god, finansirana
sredstvima zajma koji je dao kralj i koji je morao da bude vracen. Kraljevska akademija je
danas privatna organizacija , dok je Britanski muzej presao u vlasnistvo drzave. Ti dogadjaji
nisu bili predmet njegovog komentara ali jeste ono sto danas nazivamo sistemom
superzvijezda u izvodjackim umjetnostima: imao je primjedbe na “prekomjerno
nagradjivanje” operskih pjevaca i baletskih igraca iz tog doba, u kome su neki pjevaci imali
tretman danasnjih pop yvijezda i kao i one sticali bogatstvo . On je, medjutim, prema takvom
nagradjivanju imao isti stav kao prema nagradjivanju drugih pripadnika radne snage. Iako je
prihvatao potrebu odredjenih drzavnih intervencija u oblasti obrazovanja radi javnog dobra,
on takav stav nije primjenjivao na umjetnost, bez obzira na to sto je smatrao da je bitna za
civilizovan zivot. Cini se da se zaista protivio intervenciji drzave u oblast umjetnosti.
Cini se da je svojstva “javnog dobra” umjetnosti prvi pripisao britanski ekonomista iz 19´.
vijeka Dzevons koji je smatra da su muzicki koncerti i niz drugih umjetnickih javnih desavanja
na otvorenom prostoru potrbni koliko i rad javnih biblioteka. Zalagao se da drzava finansira
izvodjacke umjetnosti i biblioteke kao neku vrstu drustvenog ulaganja, uz obrazlozenje da ce
se to dugorocno gledano obilato isplatiti umanjenjem broja siromasnih osoba koje primaju
socijalnu pomoc i padom kriminala.
Kejns je opstepriznat kao vodeci makroekonomista 20. vijeka koji je imao ogroman uticaj na
ekonomsku politiku Britanije u medjuratnom periodu i za vrijeme II svjetskog rata. On je bio
znacajna licnost u oblasti umjetnosti i posta je prvi predsjednik Umjetnickog savjeta Velike
Britanije po njegovom osnivanju 1945. Iako o ekonomici umjetnosti nije izricito pisao, svoje
stavove o ulozi drzave i trzista u oblasti umjetnosti iznosio je u javnim nastupima i zapisima,
iz kojih se vidi da je dotacije umjetnosti smatrao privremenim mjerama podsticaja trzisne
ponude i traznje. Smatrao je da Umjetnicki savjet, ako bi uspjesno izvrsio svoju misiju
podizanja nivoa kvaliteta umjetnosti i obezbjedjivanja njihove dostupnosti sirom zemlje,
mogao je da prestane da postoji i da bi trziste samo moglo da im pruza potrebnu podrsku.
Galbrajt vjerovatno je najpoznatiji po knjzi Drustvo obilja koja sadrzi poruku o “licnom obilju”
i “javnoj bijedi”. Najveci dio svoje akademske karijere proveo je na Harvardu i penzioisao se
1975. u jednom referatu za potrebe Umjetnickog savjeta Velike Britanije iznio je stav da
ekonomika nema sta da kaze o umjetnosti. Proizvode umjetnosti smatrao je “posebnim”,
to jest razlicitim od ostale ekonomske robe, jer su proizvodjeni “zanatskim” metodama a
nisu predmet masovne proizvodnje velikih kompanija, kojih se uzasavao i u brojnim spisima
izjasnjavao protiv njih.
Kao i Kejns, Robins je bio znacajna licnost u svijetu britanske umjetnosti. Predsjedavao je
upravnim odborima Nacionalne galerije i Kortold instituta umjetnosti, bio je direktor
Kraljevske opere Kovent Garden kao i clan upravnog odbora Tejt galerije. Zalagao se za
drzavno starateljstvo nad nacionalnim umjetnickim galerijama uz isto obrazlozenje na
osnovu kojeg je drzava pomagala ostvarivanje rezultata “visokog nivoa” u nauci isticanje
znanja: u analizi politicke ekonomike muzeja zastupao je stav da umjetnost, slicna
obrazovanju donosi korist citavom drustvu. Ali je takodje smatrao i da je takva javna podrska
vise stvar vrijednosti civilizovanog drustva i drzave nego ekonomike.
- oglasavanje,
- arhitekturu,
- zanate,
- dizajn,
- modni dizajn,
- film i video,
- muziku,
- izvodjacke umjetnosti,
- izdavastvo,
- softver,
-TV i radio.
Istinska javna dobra sadrze kombinaciju dva neophodna uslova: odsustvo suparnistva i
odsustvo iskljucivosti: privatna dobra su ona koja se trose koristenjem i kod kojih vlasnik
prisvaja sve koristi, iskljucujuci druge. Odsustvo suparnistva znaci da uzivanje jedne osobe u
konkretnom dobru ne umanjuje mogucnosti drugih da ucine to isto, dok odsustvo
iskljucivosti znaci da nije moguce sprijeciti ljude da pristupe tom dobru. Medjutim, cak ni
istinski javna dobra ne moraju uvijek da budu javno vlasnistvo, iza njih mogu da stoje
nevladine organizacije ili privatni klubovi. U UK veliki dio graditeljske bastine je vlasnistvo i
pod upravom organizacije National Trust-a s privatnim clanstvom. U Holandiji postoji slican
model organizacije koje izdaju dozvole za javni radiodifuzni servis.
Pitanje koje zanima ekonomiste jesu razliciti podsticaji i ishodi javnog i privatnog vlasnistva.
Organizacije u javnom vlasnistvu finansiraju se drzavnim sredstvima koja se obicno
prikupljaju oporezivanjem stanovnistva jedne drzave ili zemlje.
JAVNO FINANSIRANJE
PORESKA POLITIKA
PRERASPODJELA DOHOTKA
DOTACIJE U SEKTORUKULTURE
Situacija u vecini zemalja je takva da se dotacije obicno daju kulkturnim organizacijama,a ne
potrosacima. Te dotacije se ugkavnom daju za opste svrhe, poput obezbjedjivanja ponude
visokokvalitetnih programa, umjesto za konkretne ciljeve, kao sto je procenat novih
posjetilaca, mada se u nekim zemljama sada primjenjuje i takav prstup. Otiuda ekonomisti
kulture proucavaju drustveno - ekonomska svojstva ljudi koji ostvaruju korist od javne
potrosnje u oblasti umjetnosti i kulturne bastine i efekte preraspodjele dotacija.
1. Prvo se treba napraviti spisak stavki za koje se smatra da cine sektor kulture, a u tom
pogledu javljaju se nedoumice. Oblasti umjetnosti i kulturne bastine koje smo do sada
pominjali ocigledno pripadaju tom spisku: knjizevnost, vizuelne umjetnosti, izvodjacke
umjetnosti, muzeji i graditeljska bastina. Tu su i kulturne industrije: one su navedene na
sajtu Uneska o kulturnim industrijama. Postoji opsta saglasnost da se taj izraz odnosi na one
industrije u kojima su spojeni kreacija, proizvodnja i komercijalizacija umjetnickih sadrzaja
koji su po svojoj prirodi nematerijalni i pripadaju domenu kulture. Ti sadrzaji obicno su
zasticenii autorskim pravima i mgu imati oblik roba ili usluga. Pojam kulturnih imdustrija
obicno ukljucuje stamparstvo, izdavastvo i oblast multimedija, audio - vizuelnu, fonografsku i
kinematografsku proizvodnju kao i zanatstvo i dizajn.ž
Tokom posljednjih 20-ak godina, svjetska trovina kulturnim robama znatno je uvecana: u
periodu 1980 - 1998 godisnja svjetska trgovina u oblasti stampanih stvari, knjizevnosti,
muzike, vizuelnih umjetnosti, filma, fotografije, radija, televizije, igara i sportske robe
cetverostruko je uvecana. Medjutim, ta trgovina uglavnom se odvijala izmedju malog broja
partnera: najveci izvoznici bili su Japan, SAD, Njemacka, UK, na koje dolazi 55% ukupnog
izvoza. I uvoz je bio veoma koncentrisan, i gotovo polovina njegove ukupne vrijednosti
odnosila se na SAD, Njemacku, UK i Francusku. Ta visoka koncentracija uvoza i izvoza
kulturnih roba na nekoliko zemalja nije se tokom devedesetih godina minulog vijeka znatno
promijenila, mada je 1998. god Kina bila treci najveci izvoznik, a na novu “veliku petorku”
odnosilo se 53% izvoza i 57% uvoza roba iz kulturnog sektora. Ali kada je rijec o trgovini
uslugama iz kulturnog sektora jedini neto izvoznici su SAD i UK.
Svi ekonomisti se slazu da su roba i usluge iz oblasti kulture ekonomska dobra u tom smislu
sto koriste resurse koji se mogu i drugacije primijeniti, te njihova proizvodnja podrazumijeva
oportunitetne troskove. Pored toga, potrosaci raspolazu ogranicenim sredstvima u odnosu
na svoje sveukupne zelje, i moraju se opredjeljivati koju robu i usluge ce kupovati i u kojim
kolicinama. Samo ti razlozi dovoljni su da opravdaju ekonomsku analizu proizvodnje i
potrosnje proizvoda iz oblasti kulture i prirodno vode postavljanju pitanja o tome sta
odredjuje ponudu, traznju i cijene, drugim rijecima, moramo znati kako trzisne sile u oblasti
kulture djeluju prije nego sto zakljucimo da li one zadovoljavaju licne i drustvene zelje i
zahtjeve.
12. SPECIFICNOSTI TRZISTA KULTURNIH PROIZVODA - stvaraoci trzista i
diferencijacija cijena
Na veoma razvijenim trzistima postoji obilje informacija i jaka organizaciona struktura
“stvaralaca trzista” - ljudi i institucija koji kupce i prodavce dovode u medjusobnu vezu. U
svijetu operskih pjevaca, postoje dobro organizovani agencijski sistemi koji se brinu za
nalazenje posla pjevacima sa kojima su sklopili ugovore i ugovaraju njihove honorare i
raspored nastupanja. U slikarstvu postoji hijerarhija, trgovaca slikama i vlasnika galerija koji
dijela umjetnika predstavljaju javnosti i muzejima, reklamiraju ih i pregovaraju o cijenama za
njihovu prodaju. U oblasti izdavastva postoje knjizevni agenti koji u ime autora pregovaraju
sa izdavacima. Sto je trziste razvijenije, to su vece mogucnosti za specijalizaciju.
DIFERENCIJACIJA CIJENA
MUZEJI
Od pocetka 17-og vijeka, muzeji ili “kabineti cuda”, bili su privatne zbirke koje su sakupljali
naucnici, putnici i istrazivaci kao pojedinci ili u ime nekog monarha. Zbirke su sadrzale
mnostvo razlicitih predmeta koji su izazvali cudjenje i zadivljenost - knjige, metalni novac,
oruzje, kostime, punjene zivotinje, rude itd. kao i botanicke uzorke. Tradeskant kolekcija
prirodnih predmeta i ljudskih rukotvorina, koja potice iz dvadesetih godina sedamnaestog
vijeka, smjestena u zgradi poznatoj pod nazivom Arka, postala je Musaeum Tradescantianum,
prvi javni muzej u Engleskoj.
“Veliko putovanje”, u okviru kog su mladi ljudi iz bogatih porodica sjeveroistocne Evrope
putovali po Francuskoj i Italiji, a oni odvazniji i po Grckoj, u traganju za predmetima klasicnog
antickog doba i prosvjetljenjem, izvor je mnogih eksponata u porodicnim zbirkama od kojih
su mnogi zavrsili u muzejima. Muzeji su, naravno, oduvijek kupovali privatne zbirke i
predmete na otvorenomtrzistu i njima upotpunjavali postojece zbirke. Sakupljanje i
kupovanje umjetnickih dijela nastavilo se u 20-om vijeku, a nekoliko cuvenih privatnih
americkih muzeja nastalo je na taj nacin. Tokom vijekova muzeji su postajali sve
specijalizovaniji, iako su “opste zbirke” i dalje veoma znacajne: posebne zbirke obuhvataju
arheologiju, antropologiju, zanate, prirodopis, nauku, kosmos, mora, vojnu istoriju i djecije
muzeje: umjetnicki muzeji takodje mogu biti smjesteni u posebnim prostorijama.
Za prvi javni muzej smatra se Kunstmuseum u Bazelu koji je tada grad osnovao 1671. god
kupovinom Amerbahovog kabineta.
Neki izdavaci su ipak davali nadoknade:npr Dikens je 60-ih godina 19-og vijeka bio lijepo
placen za putovanje po SAD-u radi promocije svojih dijela. Piraterija je nekim autorima
donosila korist.
Iako je to i dalje predmet odredjenih rasprava, smatra se da je prvi moderni dnevni list bio
Courante uyt Duztslandt koji je izasao 1618. u Amsterdamu. U Engleskoj su izlazili razliciti
novinski pamfleti, ali se Dailz Courant,osnovan je 1702. god, smatra prvim dnevnim listom
koji je redovno izlazio. Boston News-letter i 1704. bio je prvi list u SAD koji je stalno izlazio.
Halifax Gazette iz 1751. bio je prvi dnevni list ukanadi; Pennsylvania Evening Post postao je
1783. prvi americki dnevni list; londonski The Times poceo je da izlazi 1785. dok je LeFigaro u
Francuskoj osnovan 1826. Novine velikog formata mozda su nastale u 18. vijeku, ali je tek
pocetkom 19. vijeka napredak u stampanju dnevnih listova omogucio dnevni masovni tiraz.
Londonski The Times stampao je 1814. hiljadu sto primjeraka u minuti koristeci novu
stamparsku tehnologiju.
U 18. vijeku osnovan je i niz casopisa koji su objavljeni mjesecno, sedmicno, pa cak i nekoliko
puta sedmicno: casopis The Spectator osnovan je 1711. u Londonu i objavljivan je
svakodnevno iako nije bio dnevni list; The Gentlemans Magazine bio je mjesecni casopis koji
je u Britaniji poceo da izlazi 1731. godine i na kraju je bio citan sirom svijeta sve do svoje
propasti 1907. godine.
Tokom 19. vijeka autorska prava za stampana muzicka djela postepeno su uspostavljena
sirom Evrope ali je piraterija predstavljala ozbiljnu opasnost. Toj finansijskoj ugrozenosti vise
su, medjutim, bili izlozeni ovlasceni izdavaci nego kompozitori.
OPERA I BALET
Kompozitori su zaradjivali za zivot stvaranjem muzike ili za Crkvu ili za operu - u Italiji su bez
problema radili i jedno i drugo, te je Vivaldi, npr, komponovao vise od cetrdeset opera i
preko pet stotina koncerata. Slicno je bilo i sa Mocartom u Austriji.
Same operske kuce obicno su se finansirale izdavanjem loza poznatim licnostima koje su
tokom izvodjackih sezona u njima provodile prakticno svako vece i gdje im je njihova posluga
servirala veceru i obezbjedjivala zabavu. Kockanje u pozoristu bila je uobicajena stvar, a
dozvola za kockanje bila je unosan dodatni izvor prihoda za opersku kucu. U nekim
slucajevima operske kuce su bile u vlasnistvu grada ili drzave; i pored toga impresariji su
snosili finansijski rizik i finansirali sve troskove proizvodnje sve dok opera ne bi bila izvedena i
tek tada su dobijali naknadu.
Opera se kroz vijekove mijenjala i kao oblik umjetnosti, od maski pod kojima su kraljevski
pokrovitelji, poput Luja 14. u Francuskoj i Carlsa II u Engleskoj, plesali zajedno sa
profesionalnim plesacima, pa do pretezno vokalne umjetnosti kakva je danas; u tim okvirima
razvijao se i balet koji je postao samostalni umjetnicki oblik tek krajem 19. vijeka i cesto je
dio iste pozorisne kuce kao i opera. Carski ruski balet,kraljevski danski balet i Kraljevski
svedski balet takodje su osnovani pod pokroviteljstvom Krune u 18. vijeku. Privatnu trupu
Ballets Russes osnovao je u Parizu 1909. Rus Sergej Djagiljev s ruskim plesacima, kasnije je ta
trupa presla u Monte Karlo.
POZORISTE
Trziste pozorisnih komada i njihovih izvodjenja postojalo je u Engleskoj pocev od 16. vijeka,
cak prije nego sto su u posljednjoj cetvrtini vijeka u Londonu izgradjene pozorisne zgrade;
izradjeno je nekoliko znacajnih pozorista i jedno od njih bio je Glob, slavan po svojoj
povezanosti sa Sekspirom. Suvlasnik, upravnik i stalni pisac u tom pozoristu, Sekspir je imao
znatan broj suparnika u svim tim aktivnostima; postojao je znatan broj konkurentskih
pozorista, glumackih trupa i dramskih pisaca. Elizabetansko pozoriste uzivalo je popularnost
u svim slojevima drustva i finansiralo se prodajom ulaznica, sve dok 1642. puritanci nisu iz
religijskih razloga zatvorili pozorista; ona su povratila svoju popularnost kada si 1660. s
ponovnim uspostavljanjem monarhije, opet otvorena. U narednom vijeku Prosjacka opera
Dzona Geja, cija je premijera bila 1728. prikazivana je 62 veceri i bila je jedan od
najuspjesnijih pozorisnih komada svuh vremena.
Primarno trziste je ono na kome se kupuju i prodaju djela zivih umjetnika, a ponuda na
trzistu zavisi od broja umjetnika i obima proizvodnje svakog od njih. To je trziste za prvu
prodaju novonastalih umjetnickih djela u kojoj uglavnom posreduju privatni trgovci
umjetniskim djelima ili u neposrednom kontaktu umjetnika i kupca. Cesto dolazi do prevelike
ponude cak i po niskim cijenama.
Prodaja se cesto organizuje kao aukcija, ali privatni trgovci umjetnickim djelima posluju i na
sekundarnom trzistu i prodaju privatnom kupcima, poslovnim organizacijama, muzejima i
umjetnickim galerijama. Prodata djela su veoma raznovrsna i pored slika, crteza, ukljucuju i
grafike, fotografije i ostale predmete kolekcionarstva i antikvitete. Aukcijskim trzistem u
svijetu umjetnosti dominira nekoliko kuca, dvije medjunarodne kuce su Christie’s i Shoteby’s
i one cine duopol. Ali su samostalne u pogledu mogucnosti da jedna drugoj konkurisu,
narocito kada je o naknadama rijec.