Professional Documents
Culture Documents
Roditeljstvo
Roditeljstvo
Filozofski fakultet
Odsjek za psihologiju
Sara Brković
Seminarski rad
O roditeljstvu je napisano vrlo mnogo, ali i pored toga roditeljstvo je i danas nepresušna
tema brojnih rasprava, a još u početku razvoja psihologije kao nauke, roditeljstvo je prepoznato
kao vrlo važna komponenta zadovoljstva životom. Roditeljstvo je pojam koji se odnosi na čitav
niz procesa što se sastoje od zadataka, uloga, komunikacija i međuljudskih odnosa koje odrasli
ostvaruju u kontaktu sa svojom djecom (Klarin, 2006). Razvoj djeteta uključuje neprestano
uzajamno djelovanje urođenih svojstava djeteta i okolinskih uticaja. Socijalizacija djece odvija se
unutar različitog društvenog konteksta, a najvažnije mjesto zauzimaju roditelji. Porodično
okruženje osnovni je kontekst unutar kojeg djeca stvaraju predodžbe o interpersonalnim
odnosima i razvijaju obrasce socijalnih interakcija. Socijalne vještine, nužne za uspješnu
interakciju sa vršnjacima, dijete stiče u porodici (Hartup, 1979; prema Klarin, 2006).
Zajedno sa promjenama u široj društvenoj zajednici mijenjaju se i zadaće roditelja, a time
se mijenja i definicija roditeljstva. Roditeljstvo je socijalni proces koji se događa unutar vremena
i prostora, a uključuje brigu, odgoj, pružanje pomoći i potpore tokom socijalizacije u drugim
socijalnim okruženjima. Budući da je roditeljstvo dinamičan i uzajaman odnos, ta ista
višedimenzionalnost roditeljstvo čini složenim procesom.
S obzirom na promjene roditeljskih zadataka tokom istorije, razlikujemo tri istorijska tipa
roditeljstva (Klarin, 2006). Tradicionalni odgoj je karakterisao drugu polovinu osamnaestog
vijeka, vrijeme industrijalizacije i relativno stabilnog socioekonomskog statusa porodice.
Svakodnevni je život bio usmjeren na poboljšanje porodičnog života, što je dovelo do sistema
vrijednosti roditelja koji je rezultirao odgojnim mjerama koje su poticale poniznost i
konformizam. Karakteristično je poštovanje popustljivosti prema društvenim normama, dok se
istovremeno individualnost nije poštovala. Za nesmetan razvoj društva, konformizam je bila
poželjna osobina koja je poželjna za nesmetan razvoj društva. Zatim je uslijedio trend razvoja
tolerancije i pluralizma te smanjenja smrtnosti i rođenja, čime se promijenio i odgojni stil. Bila je
naglašena važnost osobina ličnosti koje imaju mogućnost adaptacije, a to su poslušnost i
popustljivost. Treći tip odgojnih postupaka čini odgoj usmjeren prema drugome. Naglasak je na
vještini prepoznavanja socijalnih znakova koji otkrivaju tuđa mišljenja i želje. Socijalne vještine,
preuzimanje perspektive i prepoznavanje tuđih stajališta i želja u funkciji su prilagodbe na brze
tehnološke i društvene promjene. Dakle, odgojne mjere su se usmjeravale na razvijanje
prilagođavanja na brze promjene u društvu. Moglo bi se zaključiti da se ranije roditeljski odgoj
nije dovodio u pitanje. Sve je bilo jednostavno jer je dijete moralo slušati i nije smjelo postavljati
dodatna pitanja. Ako nije slušalo, roditelj je primijenio silu fizički i verbalno, smatrajući to
primjerenim. Kažnjavanje djeteta nije se smatralo nasiljem, nego normalnim odgojnim
postupkom.
Tema mnogih istraživanja u posljednjih nekoliko decenija jeste uticaj ponašanja roditelja
na dijete, naročito kako roditeljsko ponašanje utiče na djetetov razvoj. Isto tako već decenijama
naučnici nastoje odrediti i opisati ponašanje i postupke roditelja za koje se unaprijed može znati
hoće li povoljno ili nepovoljno uticati na razvoj djeteta. Roditeljsko se ponašanje pokušalo
odrediti sa dve dimenzije - prihvatanje/odbijanje djeteta i dominacija/submisija. Kasnije su one
prepoznate kao prihvatanje/odbijanje, jaka kontrola/slaba kontrola i psihološka
kontrola/psihološka autonomija ili ljubav (Schaffer, 1999).
Stilovi roditeljstva
Na odgoj djeteta roditelj ne smije gledati samo kao na zadaću koju treba uraditi i djetetu
nametnuti, već kao nešto zajedničko u čemu i dijete treba učestvovati. Takav odnos stvoriće
osjećaj zajedništva i međusobne odgovornosti koji su u odgoju vrlo važni. Najvećem
zadovoljstvu djeteta pridonijeće oni roditelji koje će svojim odnosom poticati dijete da razvija
sliku o sebi i da razvija socijalne kompetencije (Darling i Steinberg, 1993). Roditeljski odgojni
stil utiče na razvojne rezultate djeteta, ali i na prihvatanje roditeljskih aktivnosti te na spremnost
da bude uključeno u socijalizaciju. Roditeljska aktivnost direktno utiče na razvojne rezultate, dok
roditeljski odgojni stil određuje kako će istu tu aktivnost dijete interpretirati i prihvatiti. Zato je
roditeljski odgojni stil središnji pojam i najvažniji moderator svih odgojnih uticaja. Mnogi autori
argumentovano opisuju tradicionalan roditeljski stil odgoja kao kombinaciju promjenjivih nivoa
bihejvioralne kontrole i privrženosti (Aunola i Nurmi, 2005).
Iako je opisan veliki broj dimenzija roditeljskih stilova odgoja (osjećajnost, nježnost,
usmjerenost, toplina, popustljivost, prihvatanje) po kojima bi se mogli klasifikovati stilovi
roditeljstva, ipak se najčešće navode zahtijevanje i kontrolisanje, te nezahtijevanje i
nekontrolisanje. Iz takve klasifikacije moguće je razlikovati četiri stila roditeljstva: autoritativni
roditeljski stil, autoritarni roditeljski stil, popustljivi roditeljski stil i ravnodušni ili zanemarujući
roditeljski stil. Kombinacija topline i čvrste kontrole naziva se autoritativni stil, a kombinacija
emocionalne topline i slabe kontrole naziva se popustljivi ili permisivni roditeljski stil. Dodatno,
kombinacija čvrste kontrole i emocionalne hladnoće naziva se autoritarni ili autokratski
roditeljski stil, dok se kombinacija slabe kontrole i emocionalne hladnoće naziva indiferentni ili
zanemarujući roditeljski stil (Brković, 2009).
Aunola, K., Nurmi J-E (2005). The Role of Parenting Styles in Children's Problem Behaviour.
Child Developement 76, 1144-1159.
Belsky, J. (1984). The determinants of parenting: A process model. Child Development 55,
83-96.
Brković, I. (2009). Zašto želimo biti roditelji? Roditeljstvo i stilovi odgoja. Zagreb: Školska
knjiga.
Kopko, K. (2007). Parenting, Styles & Adolescents. Cornell University Cooperative Extension.
Preuzeto 05 Maja 2016. sa http://www.parenting.cit.cornell.edu.
Pettit, G. S., Laird, R. D., Dodge, K. A., Bates, J. E., Criss, M. M. (2001). Antecedents and
behavior-problem outcomes of parental monitoring and psychological control in early
adolescence.Child Development 72, 583-598.
Rohner, R., Britner, P. (2002). Worldwide mental health correlates of parental acceptance
rejection: Review of cross-cultural and intracultural evidence. Cross-Cultural Research,
36, 16-47.
Schaffer, H. R. (1999). Social developement. Massachusetts: Blackwell Publishers Ltd.
Steinberg, L. (2001). We know some things: Parent – adolescent relationships in retrospect and
prospect. Journal of Research on Adolescence 11, 1-19.