SVIJET KAO VOLJA

-objektivacija volje-

Kod Šopenhauera postoji način da se razlikuju stvari onakve kakve nam se

pojavljuju i onakve kakve su same po sebi. On smatra da su čovjek, kao i svijet oko
njega manifestacija nečega što je istovremeno i unutrašnji i svrhoviti princip svjeta.
Taj princip je volja i ona omogućava organizaciju različitih elemenata u prirodi i u
isto vrijeme potpuno saznanje te organizacije. Čovjek je kod Šopenhauera integrisan
u svijet oko sebe i njegovo saznanje tog svijeta je unutrašnje. Ako postavimo stvari
ovako, tj. saznanje o cjelini prirode i krajnjim principima njenog jedinstva, vidimo
da ono nije kako je Kant mislio samo regulativno, već je i istinsko saznanje toga šta
je čovjek, šta je svijet oko njega i kakva je priroda onoga što leži u osnovi i jednog i
drugog.

Šopenhauer, dakle, traži pravo značenje opažajne predstave, tj. svijeta oko nas. Na
samom početku istraživanja zaključuje da do istinskog saznanja suštine stvari ne
možemo doći spoljašnjim istraživanjem. Matematika nam samo daje znanje o onim
predstavama koje ispunjavaju vrijeme i prostor , tj. govoriće nam samo o
matematičkim veličinama, koje su relativne i stoga nam neće dati saznanje koje mi
tražimo. Zadatak fizike i hemije se završava kada nam objasne nastanak nekog
drugog oblika materije, tj. kada nam definišu uzročno posledične odnose. Pokazuju
nam da postoji taj neki zakon prirode po kome se odvijaju određeni procesi u prirodi,
ali time se ne otkriva unutrašnja suština fenomena., već nudi samo popisivanje tih
sila, tj. prirodnih sila po kojima se odvijaju mehaničke radnje u prirodi, potvrđuje
njihovo nužno i pravilno pojavljivanje pod okvirom prirodnog
zakona i to je to. ( Ovdje inače treba fizika i da se zaustavi, smatra Šopi zato što je
velika greška fizičara to što pokušavaju da od najopštijih sila, poput gravitacije npr.,
objasne one sile koje djeluju rijeđe i pod drugačijim okolnostima. Kao i da objasne
uz pomoć ovih sila ljudski ili životinjski organizam. Ne možemo sa nečim što nam
je ionako nepoznato da objašnjavamo druge stvari, čemu to vodi. Zbog svega ovoga,
Šopi smatra da u istraživanju, tj. na putu pronalaženja suštine trebamo poći od onoga
što nam je neposredno, od onoga što najpotpunije znamo kako bismo razumjeli i ono
najskrivenije u prirodi. Znači, krećemo od nas samih, tj. od saznaja našeg sopstvenog
tijela.

Šta je to objektivacija volje? Kako mi saznajemo tu volju i šta je ona uopšte?

Objektivaciju volje predstavlja naše sopstveno tijelo, kao i sve ostale stvari u
prirodi. Kako to objašnjava Šopenhauer, nama je sopstveno tijelo dato dvojako: kao
predstava u razboritom opažanju koja je potčinjena zakonom kauzaliteta ( te
se stoga ne razlikuje od svih ostalih objekata u prirodi) i kao volje. Radnje našeg
tijela su nam poznate isto kao i promjene svakog drugog objekta. Zakoni koji važe
za druge objekte, važe i za naše tijelo. Međutim, očigledno je da nam radnje i pokreti
našeg tijela nisu nerazumljive i strane kao promjene svih drugih objekata. Zašto? Pa,
upravo zato što uz pomoć volje imamo dalji uvid u suštinu pojave i radnji nešeg
tijela. Kako izgleda ta objektivacija kroz naše tijelo? Pa, svaki pokret našeg tijela je
neizostavno i voljni čin. Taj voljni čin i pokret našeg tijela nisu dva različita
objektivno saznata stanja koja povezuje kauzalitet, već su jedno te isto, samo što su
nam dati na dva različita načina: neposredno i u opažanju. Pokreti našeg tijela su u
opažanje prenesen voljni čin. Međutim, postoji mjesto i gdje se razlikuju, a to je
jedino u refleksiji.Voljna odluka se od voljnog
akta razlikuje zato što se voljne odluke odnose na budućnost i predstavljaju puka
nagađanja uma, dok se samo izvođenje, tj. voljnim aktom dokazuje to što u umu
apstraktno postoji. Kada se ispolje u stvarnosti, htjenje i voljni čin, onda su oni
jedno. Znači, prema ovome volja je apriorno saznanje tijela, a tijelo je
aposteriori saznanje volje. Svaki neposreni i pravi akt volje je odmah i neposredno
tjelesni akt, kao što je i svaki uticaj na tijelo odmah i neposredni uticaj na volju (
misli se na zadovoljstvo i bol, npr. Određeni uticaj će nam izazvati bol ukoliko
protivreči volji, ali ako je u skladu sa njom onda ćemo osjetiti zadovoljstvo. S' tim
što treba napomenuti da bol i zadovoljstvo nisu predstave, već samo podražaji).
Jasno je, dakle, kako saznajemo volju. Naše tijelo je ulov saznanja volje, samo što
volju naravno ne saznajemo u njenoj suštini, već samo u pojedinačnim aktima, tj.
volju saznajemo u vremenu koje je forma pojavljivanja našeg tijela i svih drugih
objekata. ZBOG VOLJE MI SAZNAJEMO NAŠE TIJELO ONAKVIM KAKVO
PO SEBI JESTE. Saznavalački subjekt je individum upravo zbog tog posebnog
odnosa prema jednom i istom tijelu koje, posmatrano van tog odnosa, za njega nije
ništa drugo do predstava, jednaka svim drugim predstavama

E, sad.. Shopi se pita, kako mi možemo onda spoznati suštinu objekata van nas,
da li su onda i oni, posmatrani kao puke predstave, kao što je i naše tijelo, takođe
pojave volje? Apsolutno jesu i smtara da je za ludnicu svako ko misli suprotno. haha
:D S' obzirom na ovo možemo shvatiti koja je osnovna i glavna poenta ove Šopijeve
priče: naše tijelo je ključ za saznanje svih ostalih objekata, svake prirodne
pojave, iako nam se ona ne pojavljuje dvojako kao i naše tijelo, ali mi ćemo u
analogiji sa našim tijelom suditi i pretpostaviti da su oni baš kao i
naše tijelo sa jedne strane predstave, a sa druge v o lj a! Ovo je jedina vrsta
realiteta koji trebamo i možemo uopšte pripisati materijalnom svijetu . Znači,
realitet našeg tijela. Dakle, stvar po sebi je volja, a refleksija nas vodi do nje.
Na osnovu volje mi saznajemo najdublju suštinu cjelokupne prirode. Pojam
sile svešćemo na pojam volje i samim tim proširiti naše saznanje jer ćemo nešto
nepoznatije svesti na ono što nam je poznatije. Tako da, u svemu možemo
prepoznati istu volju kao onu u nama i samim tim doći i do saznanja o svim
silama u prirodi i uvidjeti da se one samo pojavno razlikuju, dok su po svojoj
suštini iste!

Unutrašnja suština volje ( koju ne možemo potpuno saznati, ali ćemo predstaviti
neke karakteristike):

Treba dalje razlikovati ono što pripada volji samoj i ono što pripada njenoj
mnogolikoj pojavi. Vidjeli smo da se suština po sebi našeg sopstvenog tijela kao
onoga što on jeste, volja, objelodanjuje u proizvoljnim pokretima našeg tijela, tj. u
voljnim činovima. Šta određuje volju, odnosno voljne činove? – Određuju ih motivi
u nama, koji nam naravno ne daju nikakvo saznanje, već samo određuju naše htjenje
u određenom trenutku, predstavljaju povod da se izrazi volja. Iz ovoga zaključujemo
da je volja ( ona sama po sebi) van zakona motivacije, samo je njena pojava u
svakom trenutku određena njime. Volja je van načela razloga , bezrazložna, ali
njena pojava nije. Volja je ono u pojavi što nije uslovljeno vremenom, prostorom ni
kauzalitetom, niti se na njih svodi, niti njima objašnjava! Prostor, vrijeme i kauzalitet
joj pripadaju tek kada postane predstava. Volja nema nikakvog osnova, samo naša
djelatnost predstavlja pojavu volje, naš karakter je
takođe pojava volje. Naše tijelo je jednostavno pojava volje u svakom smislu, te je
zato i u savršenoj saglasnosti sa njom ( ovo vidimo na osnovu toga što dijelovi našeg
tijela potpuno odgovaraju željama volje: zubi, ždrelo i crijevni sistem su
objektivacija gladi, genitalije objektizovani polni nagon itd, itd.). Volja nije objekt,
zato što je svaki objekt već njena puka pojava. Ona samo pozajmljuje ime od nekog
objekta, ukoliko želimo da o njoj mislimo objektivno. Volja je sasvim slobodna od
svoje pojave i svih pojavnih formi, koje se tiču samo njenog objektiviteta, ali su volji
samoj strane. Slobodna je od svakoog mnoštva, samo se raznoliko pojavljuje.
Ona ne postoji samo u čovjeku, to smo vidjeli već. Ono što je razlika jeste to što je
u čovjeku određena motivima, tj. saznanjem, ali volja može djelovati i bez
saznanja. Vidimo to po instinktu životinja: mladi pauk nema predstavu o plenu za
kojeg plete mrežu. U životinjskom svijetu vidimo da je volja prisutna po ponašanju
jedinki, ali je u pitanju njena slijepa djelatnost koju iako prati saznanje nije njime
vođena. Ovdje vidimo da predstava kao motiv nije nužni uslov djelatnosti volje. Čak
i u nama samima volja ponegdje djeluje slijepo ( neke određene funkcije u krvotoku
kojih nismo svjesni itd). Ova volja koja nije vođena motivima, vođena je uzrocima
koje Šopi naziva u obom slučaju podražajima. Volja je nedjeljiva, uprkos mnoštvu.
U kamenu nije manji dio volje nego u čovjeku. Volja je jedna, prosto rečeno.
Međutim, iako je bezrazložna, Šopenhauer kaže da je ona ipak potčinjena zakonu
nužnosti, ali samo u smislu njene objektivacije, jer je to nešto što prati njenu pojavu,
pa zato.
Stupnjevi objektivacije volje

Rekli smo već da je volja sama nedjeljiva. Više ili manje volje u nečemu se tiču
isključivo pojave, tj. vidljivosti, objektivacije i sad Šopenhauer razlikuje stupnjeve
objektivacije volje koji se naravno ne tiču neposredno nje same, već samo njene
pojave. Hijerarhizacija je nešto veoma bitno u Šopenhauerovom učenju:

1) Kod čovjeka se volja najrazgovetnije objektivizuje

2) Životinje
3) Biljke
4) Prirodne sile ( neorganska priroda)

Različiti stupnjevi objektivacije, kaže Šopenhauer, postoje kao nedostižni obrasci

jedinki ili kao vječite forme stvari; sami ne prelaze u vrijeme i prostor već su fiksirani
i ne mjenjaju se. Ove stupnjeve objektivacije volje, Šopi naziva Platonskim
idejama ( ovo će biti za ispit, rekao Andrija). Šta su sad ove Platonske ideje? Na šta
Šopenhauer misli? Pa, jedan način da govorimo o stvarima kako je Šopenhauer
govorio do sad bio bi da govorimo u tom domenu manifestacija objektivacije volje.
Imamo znači, mnoštvo čulnog svijeta i ono je granica do koje možemo saznavati. E,
sad, vidimo neku kategorijalnu, sistemsku razliku između stvari koje postoje: neke
stvari imaju korijen, neke noge, neke razum itd.. Ono što objedinjuje svo to mnoštvo
su stupnjevi , to je ono što možemo hijerarhizovati i kada tako posmatramo vidimo
da postoji nešto po čemu jedinke koje pripadaju tom najvećem stupnju objektivacije
jesu legitimni članovi tog stupnja objektivacije. Iz ovoga slijedi da taj sam stupanj
objektivacije ne može imati isti karakter kao i jedinke, jer jedinke nastaju i nestaju,
svaki čovjek se rodio i svaki će da umre, ali čovječanstvo postoji pa postoji. Znači,
to nešto šta znači biti čovjek nije prolazno.
Zašto se ovo smatra Platonskom idejom? Zato što je Platon smatrao da se dobri ljudi
npr rađaju i umiru nebitno, ali to po čemu je neki čovjek dobar, to po čemu je nešto
što nazivamo dobrim dobro, to je nešto što će uvijek postojati i on je to nazvao
idejom. E, zato ovo što je sistemski objedinjujuće za svaku pojedinčnu stvar na
određenom nivou to je za Šopenhauera Platonska ideja. Ideja se tu koristi kao model
za objašnjenje toga kako se može praviti razlika između jedinki koje su
objektivizacije volje i stupnjevima objektivacije kojima pripadaju i koje ne zavise
od njih, već od same volje. Ukoliko bismo imali odnos suprotan ovome, tj. onaj u
kome bi jedinke kao neposredne objektivacije volje bile primarne, onda bi s'
obzirom na njihovu mogućnost podjele da formiramo stupnjeve, to bilo nešto
prolazno. Npr. kada bi životinje izumrle onda mi ne bismo imali više taj stupanj
objektivacije. Međutim, to nije tako: uvijek ćemo imati nešto kao čovještvo, dobro.
Ovdje se volja objektivizuje na isti način i to je ono što je bitno. Znači, u čitavom
nizu različitih stvari ona se objektivizuje isto. Imamo npr. u neorganskoj oblasti
čestice, kristale, čitav niz različitih stvari, ali one pripadaju jednom stupnju koji ih
nadilazi. Isto kao što postoji bezbroj dobrih ljudi, ali sve njih nadilazi nešto što je
izvan njih, a to je ideja dobra. Ovo bi bila neka analogija sa Platonom i objašnjenje
Platonskih ideja kod Šopenhauera.
 Šopenhauer se dalje ponovo vraća na neorgansku prirodu i definisanje sila u
prirodi ( već znamo da je pojam sile podveden pod pojam volje kod Šopenhauera) ,
opet razmatra kauzalitet. Najniži stupanj objektivacije predstavljaju najopštije
prirodne sile. Po sebi , kao što je već rečeno, one su neposredne predstave volje, sile
su lišene osnova, samo su njihove pojedinačne pojave kao i čovjekove radnje
potčinjene načelu razloga. Znači, sile u prirodi ne mogu uzrokovati ( uzrok i
posledica pretpostavljaju vrijeme) , već su one pretpostavljeni uslovi svih uzroka i
posledica putem kojih na vidjelo izlazi njihova suština. Zbog toga je nerazumno,
smatra Šopenhauer da pitamo o uzroku gravitacije ili elektriciteta itd, zato što su to
izvorne sile čija su samo ispoljavanja potčinjena uzročno posledičnom odnosu .
Sama sila leži van kauzalnog lanca, a samim tim i van vremena. Kauzalitet ima
značenje samo u odnosu na vrijeme, prostor i materiju koja proističe iz sjedinjenosti
vremena i prostora. Zakon kauzaliteta određuje granice shodno . kojima pojave
prirodnih sila prelaze u materiju, dok su same izvorne sile kao neposredne
objektivacije volje izvan vremena, prostora i kauzaliteta. Sile utiču na materiju tako
što se bukvalno preotimaju oko prevlasti nad njom. Čas jedna čas druga sila stiče
pravo ( uslov pod kojim se koristi ovo pravo je zakon kauzaliteta) na materiju i tada
se objelodanjuje u njoj kao ideja. ( npr. ako neki nastali oksid metala povežemo sa
kiselinom dobijamo so). Prirodna sila je filozofski saznata kao neposredni
objektivitet volje koja je stvar po sebi cjelokupne prirode. Kako ovo? Pa, kada
krenemo od najviših stupnjeva objektivacije ( ljudi) kao neorganskom stupnju,
vidimo da nailazimo na sve manje individualnosti ( koja karakteriše više stupnjeve i
predstavlja razliku između njih). Npr. kristali se mogu razlikovati jedino s' obzirom
na neke spoljašnje okolnosti. Gravitacija ili elektricitet se
ispoljavaju u svojim pojavama na sasvim jednak način i samo spoljšnje okolnosti
mogu proomjeniti to. Tu nema jedinke sa tragovima individualnog karaktera kao što
je čovjek. Znači, pojave u neorganskoj prirodi jesu ispoljavanja opštih prirodnih
sila, takvih stupnjeva objektivacije volje koji se ne objektivizuju putem razlike
individualiteta. Ono što prirodnu silu razlikuje od ostalih objektivacija volje je, kako
vidimo, jedinstvo njene suštine u svim pojavama, ta konstantnost u pojavljivanju
pod zakonom kauzaliteta i ovo nazivamo prirodnim zakonom. Upravo ta
zakonomjernost u pojavama nižeg stupnja objektivacije volje im daje različit izgled
od pojava na višim stupnjevima: u životinjama, čovjeku i njihovim radnjama gdje se
zbog ispoljavanja individualnog karaktera i zbog uticaja motiva nije mogla sagledati
istovjetnost unutrašnje suštine. Šopenhauer pokušava ovdje pokazati razliku između
prirodne sile i njenih pojava. Znači, prirodna sila je sama volja na određenom stupnju
njene objektivacije, dok mnoštvo posredstvom vremena i prostora pripada samo
pojavama, a samim tim i zakon kauzaliteta nije ništa drugo do ono što određuje
pojedinačnoj pojavi mjesto u vremenu i prostoru. Na osnovu ovoga možemo
zaključiti da su svi uzroci u prirodi slučajni. Tačnije, uzrok pruža samo priliku za
pojavljivanje jedne i nedjeljive volje. Samo ispoljavanje, tj. objelodavanje volje na
određenom mjestu uslovljeno uzrokom i u tom smislu od njega zavisno. Unutrašnju
suštinu pojave čini volja i ona se kauzalitetom ne objašnjava. To što kamen pokazuje
čas čvrstoću, pa težinu, to zavisi od uzroka, spoljašnjeg uticaja i njima se objašnjava.
Međutim, sama ta svojstva, njihova suština je van kauzalnog lanca.

Izvorne sile su predmet razmatranja filozofije, dok fizika njih samo treba da
prepozna i predvidi njihovo javljanje u skladu sa prirodnim zakonom i tu se njena
uloga završava. Filozofija u njima prepoznaje različite stupnjeve objektivacije
volje koje čine unutrašnju suštinu ovog svijeta. Bez volje, svijet bi bio puka
predstava subjekta. Međutim, nešto moramo pripisati unutrašnjoj suštini stvari, a ne
samo uticaju okolnosti. Mi ne možemo organizam ili bilo šta drugo posmatrati samo
kao neki agregat fizičkih, hemijskih ili mehaničkih sila koje oblikuju organizam kao
slučajni proizvod prirode lišen bilo kakve suštine. Čovjek bi onda proisticao iz
slučajnog susreta sila. Evo zbog čega fizika griješi kada pokušava da sve svede i
objasni silama koje vladaju u neorganskom svijetu ( znamo da je Njutn smtrao
gravitaciju univerzalnim zakonom, Šopenhauer misli da je ovo greška). Ne možemo
više stupnjeve objektivacije svesti na niže. U silama neorganke prirode vlada jedna
te ista volja koja prelazi u formu predstave, a njeno njeno jedinstvo se ogleda u
unutrašnjoj srodnosti tih njenih pojava:

Kako onda utvrditi šta je to zajedničko u svim pojavama, tj. kako da prepoznamo
jedinstvo volje u svim pojavama? Između pojava volje ( s' obzirom da su onbe po
svojoj suštini sve iste) mora postojati nepredvidiva analogija i da se u svemu što je
manje savršeno već nazire začetak onoga što je savršenije. Kako? Mi možemo
pretpostaviti u najopštijim formama predstave osnovi tip i začetak onoga što
ispunjava formu.

Kako volja oblikuje prirodu?

Sile ( u neorganskoj prirodi) se nalaze u sukobu i shodno načelu kauzaliteta svaka

od njih želi da ovlada određenim dijelom materije i onda iz tog sukoba proističe
pojava viših ideja koja sve one prethodne pojave nadvladava, ali tako pošto prisvaja
analogon tih pojava dopušta da njihova suština postoji na određen način. Znači, kada
jedna sila predvlada nad drugom ona zadržava pravo na tu materiju. Šopebnhauer
ovdje pokušava objasniti kako volja stupnjevito raste, tj.
kako se objektivizuje od stupnja do stupnja sve razgovetnije i kako u svim
dijelovima djeluje na isti način. Proces napretka se objašnjava samo na osnovu
identiteta volje koji se pojavljuje u svim idejama i na osnovu težnje volje ka sve
većoj i razgovetnijoj objektivaciji. Savršenija ideja koja je proistekla iz takve
pobjede nad nekoliko nižih ideja ili objektivacija volje, stiče posve nov karakteer
upravo time što od svake nadvladane ideje uzima analogon višeg stepena. Znači,
čitav slika svijeta se definiše riječju ,, borba“ , više ideje ili objektivacije volje
savlađuju niže težeći da izraze svoju suštinu. Magnet vodi neprekidnu borbu sa
gravitacijom koja kao najniža objektivacija volje ima iskonskije pravo na materiju
gvožđa. Isto tako i pojava volje u ljudskom organizmu vodi stalnu borbu sa mnogim
fiziččkim i hemijskim silama, koje, kao niže ideje, imaju pravo na istu materiju.

Šopenhauer pravi na kraju odeljka svijeta kao volje neki osvrt na prethodno rečeno
i kao neki uvod za ono što će u četvrtoj knjizi predstaviti. Dakle, zaključili smo da
volja ne učestvuje u velikom broju promjena, pri tome se misli na jasnu
razgraničenost između predstava u kojima se bilo koja promjena može dešavati, zato
što po Šopiju materija pripada predstavama i kao takva definisana je na osnovu
kauzaliteta. Dakle, objektivacije volje, Platonske ideje i slično se volje ne tiču
direktno već samo posredno što se dešava tokom objektivacije. Kada je u pitanju
raznolikost i odnos raznolikosti prema volji Š daje neki primjer tako što pominje
fenjer koji odaje utisak različitih oblika, a zapravo je u pitanju samo jedan plamen
koji osvjetljava prostor na različite načine. Volja ostaje nepromjenjena time što se
dešava u predstavama i jedina je stvar po sebi, ako upotrebimo Kantovu
terminologiju. E, sad iako volja svoj najsavršeniji izraz ima u vidu Platonovske ideje
u ljudskom biću, ta ideja ne bi mogla izraziti suštinu volje same po sebi. Radi se o
tome da mi ne možemo shvatiti suštinu čovjeka kao neke vrste slobodnog izraza
volje ukoliko imamo samo u vidu njegovu prirodu, već treba imati u vidu i čitave
nizove koji se nalaze u toj hijerarhiji stupnjeva. Tek time se stiče prava slika o tome
na koji način je čovjek najrazvijenija manifestacija volje. Šopenhauer dalje pravi
razliku između unutrašnje i spoljašnje nužnosti u tom smislu da se unutrašnja
nužnost zasniva na analizi jedne manifestacije, npr. čovjeka na osnovu uzimanja u
obzir i tih manifestacija koje se nalaze niže u hijerarhiji, dok spoljna bi se odnosila
na relaciju između tih odnosa u svemu što postoji. Primjer za to bi bila činjenica da
su ljudima potrebne životinje da bi preživljavali, tj. da se njima hrani ( i ovdje se
upravo ogleda velika glupost Šopenhauerove filozofije), kao što su i životinjama
potrebne druge životinje i biljke. Zatim, i biljke imaju svoje potrebe za rast itd. Iz
ovoga slijedi da se volja mora hraniti sama sobom u procesu svoje objektivacije. Što
se tiče svrhovitosti prirode i njenog pravog značenja, Šopenhauer povlači paralelu
sa prethodnim definisanjem nužnosti na unutrašnju i spoljašnju i definiše unutrašnju
i spoljašnju svrhovitost. Kaže da se unutrašnja tiče međusobne zavisnosti dijelova
nekog organizma, dok se spoljašnja tiče uklopljenosti koju nalazimo u svijetu
između različitih organizama, što bi bio klasičan razlog koji pristalice telelološkog
argumenta navode kao jedan od osnova za postojanje boga upravo zbog te
svrsishodnosti koju nalazimo u prirodi. Treba napomenuti da se ova svrhovitost
odnosi samo na objektivizovanu volju, dakle na predstave i materiju koja predstavlja
splet tih uzročno posledičnih odnosa i u kojoj se svi objekti definišu relaciono u
odnosu prema drugim objektima. Znači, pojam svrhovitosti se ne primjenjuje na
samu volju. Volja nema svrhu. Kod Šopenhauera
nema krajnjih svrha. Iako je volja nedjeljiva i ulazi u svaku svoju manifestaciju,
različiti su stepeni njene objektivacije: vidjeli smo da u nižim oblicima njene
manifestacije zadržava veći izraz suštine, dok vidimo da kod npr. čovjeka mi ne
možemo prepoznati njegovu suštinu kao čovjeka na osnovu njegovih karakteristika,
jer čovjek svojim postupcima, razmišljanjem itd može da se pretvara. Ali kod nižih
oblika, pogotovo u neorganskom carstvu ono što njih suštinski čini takvima kakvi
jesu je prilično očigledno. Zanimljiv primjer za ovo je da su kod biljka polni organi
istaknuti, odmah ih zapažamo. Prirodne sile, kod garvitacije npr. njena kompletna
svrha je odražena u njenoj definiciji i načinu na koji funkcioniše, nema ništa dodato.

Dalje, Šopenhauer ukazuje i zaključuje ono što je provlačio kroz čitavu teoriju: da
postoji dvostrukost svijeta koji je u cjelini i volja i predstava. Predstava kao takva
već pretpostavlja određenu formu koja je zapravo distinkcija na subjekat i objekat.